06 duro benic

19

Dr. sc. uro Beni Redoviti profesor u trajnom zvanju Odjel za ekonomiju i poslovnu ekonomiju Sveuilite u Dubrovniku e-mail: [email protected]

PROBLEM OSIGURANJA MAKSIMALNOG ZALAGANJA RADNIKA

UDK / UDC: 330.101(331.108.5) JEL klasifikacija / JEL classification: J33 Prethodno priopenje / Preliminary communication Primljeno / Received: 11. studenog 2008. / November 11, 2008 Prihvaeno za tisak / Accepted for publishing: 09. lipnja 2009. / June 09, 2009 Saetak

Jedan od uvjeta poslovanja poduzea na krivulji dugoronoga prosjenog troka je osiguranje maksimalnog zalaganja radnika, to posebice dobiva na teini kad se imaju na umu sukobi interesa koji se esto pojavljuju izmeu radnika, menadera i vlasnika poduzea. U radu se analizira principalagent problem, odnosno problem maksimalnoga zalaganja radnika. Isto tako, u radu se istrauje kako se moe koristiti ugovorima, odnosno shemama i planovima kompenzacija ili plaanja koji osiguravaju da svi zaposleni daju maksimalno zalaganje u radu. Poseban naglasak stavlja se na sustave poticaja koji se analiziraju u sluajevima simetrinih i asimetrinih informacija.

Kljune rijei: principal, agent, sustavi poticaja, simetrine i asimetrine informacije.

UVOD U asopisu Ekonomska misao i praksa, br. 2. iz 2008. godine, objavljen

je rad Problem racionalne odluke o izvornom efikasnom miksu inputa u proizvodnji1, u kojemu je u uvodnim razmatranjima naglaeno da je jedan od uvjeta poslovanja poduzea na krivulji dugoronog prosjenog troka osiguranje maksimalnoga zalaganja radnika. Znai, poduzee mora osigurati maksimalno zalaganje u radu menadera i radnika u skladu s njihovim sposobnostima. Taj problem posebno dobiva na teini kad se imaju na umu sukobi interesa koji se esto pojavljuju izmeu radnika, menadera i vlasnika poduzea. Sukob interesa

1 . Beni, Problem racionalne odluke o izvornom efikasnom miksu inputa u proizvodnji, Ekonomska misao i praksa, god. XVII., br. 2, Dubrovnik, 2008., str. 177. 189.

EKON. MISAO PRAKSA DBK. GOD XVIII. (2009) BR. 1. (19-42) Beni, .: PROBLEM OSIGURANJA...

20

vlasnika i zaposlenika (u prvom redu menadera) naziva se principal-agent problem.2 Principal-agent problem postoji uvijek kad principal ne moe u potpunosti kontrolirati to agent ini. Kako je principal osoba koja ovlauje drugu osobu da u njezino ime i za njezin raun djeluje kao agent3, moe se o principal-agent problemu govoriti ne samo u odnosu vlasnik - menader ve i menader - radnik.

Upravo zbog navedenoga potrebno je istraiti kako se moe koristiti ugovorima, odnosno shemama i planovima kompenzacija ili plaanja koji osiguravaju da svi zaposleni daju maksimalno zalaganje u radu, a to e se u ovom radu i uiniti.

1. OPENITO O PRINCIPAL-AGENT PROBLEMU Kad blagostanje jedne osobe ovisi o tome to i kako druga osoba radi, u

pitanju je odnos principal-agent. Principal (vlasnik) je osoba koja ovlauje drugu osobu (agenta, zastupnika) da djeluje u njezino ime i za njezin raun. Prema tome, principal zapoljava jednog ili vie agenata da bi ostvario neki cilj. Agent radi u ime i za raun principala, to znai da je agent osoba koja radi, a principal osoba na koju taj rad utjee.

Openito promatrano principal-agent problemi postoje kad god akcija jednog pojedinca ima uinak na drugog pojedinca, npr. poslodavac - zaposlenik; osiguravatelj osiguranik; vlasnik menader i sl. Posljedino, izvjestan dio odluivanja prenosi se s principala na agenta, a krucijalan problem za principala jest pronai takvu shemu kompenzacije koja e motivirati agenta da djeluje u interesu principala. Naime, kako principal ne moe u potpunosti nadgledati aktivnosti agenta, postoji mogunost da agent ne poduzima aktivnosti i napore u interesu principala sve dok on ne formulira odgovarajuu shemu kompenzacija ili nagrada za agenta koja dovodi u liniju agentove i principalove interese. Uinkovita kompenzacijska shema ili ugovor mora zadovoljavati dva ogranienja. S jedne strane, treba donositi maksimum oekivanog profita principalu, a, s druge strane, treba biti prihvatljiva agentu, koji u konkurentnom okruenju ima mogunost alternativne akcije.

2 Osnovne postavke principal-agent teorije i upuivanje u probleme kojim se ona bavi vidi u: C. Pass, B. Lowes, L. Davies, Collins Dictionary of Economics, Fourth Edition, HarperCollins Publishers, Glasgow, 2005, str. 416. 417. i G. A. Petrochilos, Managerial Economics: A European Text, Palgrave Macmillan, Houndmilles, Basingstoke, 2004, str. 58. 59. 3 Z. Baleti (ur.), Ekonomski leksikon, LZ Mirosalav Krlea i Masmedia, Zagreb, 1995., str. 727.


21

Odnosi principala i agenta postoje na mnogim razinama u poduzeu.4 est tipinih razina ili relacija principal-agent dane su u shemi 1.5 Prve su etiri interne u poduzeu i njegovoj organizacijskoj strukturi, a druge su dvije odnosi principal-agent koji nastaju izmeu poduzea i vanjskih subjekata. Dva najea agencijska problema u poduzeu su: (1) razlika u ciljevima vlasnika ili dioniara i menadera koji moe biti konflikt izmeu dioniara i nadzornog odbora i zato mogu, izmeu nadzornog odbora i menadera i (2) nastojanje dioniara za transferom novca od banaka i investicijskih fondova.

PRINCIPAL AGENT

Dioniari / vlasnici ________ Nadzorni odbor / menaderi

Nadzorni odbor ________ Menaderi

Menaderi ________ Zaposlenici

Menaderi ________ Vanjski opskrbljivai

Banke i inesticijski fondovi ________ Dioniari / vlasnici

Porezna uprava ________ Poduzee / raunovoe

Shema 1. Principal-agent odnosi u poduzeu

Principal-agent odnos moe se analizirati s nekoliko aspekata. Prvo e se ukratko pokazati razliitost principal-agent problema u privatnim i javnim poduzeima6, da bi se u nastavku posebice istraivala problematika principal-agent odnosa i vlasnike strukture u poduzeu, sluajevi simetrinih i asimetrinih informacija i optimalnih kompenzacija, primjer menaderskih kompenzacija i posebnosti problema menader - radnik, te na kraju problematika poticaja.

4 Jo od tridesetih godina prolog stoljea empirijske studije su pokazale da u zbilji umjesto maksimizacije profita kao temeljnog cilja poduzea i objedinjavanja menadmenta i vlasnitva u jednoj osobi odgovaraju situacije u kojim: (a) velika poduzea imaju velik broj dioniara u kojim niti jedan a ni grupa nemaju znaajniji dio dionica (pa otud stvarni autoritet prelazi s dioniara na profesionalne menadere); (b) menaderi uobiajeno imaju mali dio dionica; (c) interesi menadmenta i dioniara znaajno se razilaze. Otud na poduzee treba gledati kao na entitet koji se sastoji od razliitih grupa s razliitim interesima vidi G. Hendrikse, Economics and Management of Organizations: Co-ordination, Motivation and Strategy, McGraw-Hill, London, 2003, str. 98. 5 Prema: R. L. Miller, R. P. H. Fishe, Microeconomics: Price Theory in Practice, HarperCollins College Publishers, New York, 1995, str. 235. 236. 6 Opirnije vidi: R. S. Pindyck, D. L. Rubinfeld, Mikroekonomija, V. izdanje, MATE, Zagreb, 2005., str. 610. 611.


22

Velika privatna poduzea uglavnom nadzire menadment jer je injenica da veina pojedinanih dioniara ili skupina dioniara ima relativno malen vlasniki udio to im oteava dobivanje informacija o tome koliko su uspjeni menaderi u poduzeu, a dunost im je, izmeu ostaloga nadzor rada menadmenta. Upravo zato menaderi u privatnim poduzeima mogu ostvarivati neke svoje osobne ciljeve (radi svoje satisfakcije, prestia, ugleda i pozicije na tritu) uz ogranienje da vlasnicima osiguravaju zadovoljavajuu dobit, to jest dividendu. Uz to ogranienje ima i onih koja mogu onemoguiti menaderima da odstupe od vlasnikih ciljeva a to je mogunost dioniara da uz pomo nadzornog odbora mogu smijeniti postojei menadment, zatim trite korporativnog preuzimanja poduzea i razvijeno trite za menadere. Meutim, treba istai da su metode s pomou kojih dioniari nadziru menadere ograniene i nesavrene, pa je za rjeavanje problema principal-agent potrebno formulirati dobar sustav poticaja za menadere.

I u javnim poduzeima menaderi takoer mogu biti zainteresirani za ostvarenje nekih svojih osobnih ciljeva irenjem poslovanja izvan fiksnih granica. Iako u javnom sektoru nedostaju neke trine snage koje pod kontrolom dre menadere u privatnom sektoru, javna poduzea mogu se efikasno nadzirati, i to preko zakona i za to ovlatenih dravnih agencija. S druge strane, menaderi u javnim poduzeima svjesni su da su pravila zapoljavanja menadera javnih poduzea stroa nego za menadere u privatnom sektoru, pa da, ako bi zbog postavljenih neprikladnih ciljeva i otud neprimjerenog poslovnog ponaanja ostali bez posla, u budunosti bi se drastino smnanjila njihova mogunost dobivanja bolje plaenih radnih mjesta. Uz to, treba istaknuti da su menaderi na lokalnoj razini podloni mnogo veem nadzoru nego oni na dravnoj razini.

2. PRINCIPAL-AGENT PROBLEM I VLASNIKA STRUKTURA U PODUZEU

Prije razmatranja utjecaja vlasnike strukture poduzea na odnose principal-agent, potrebno je ukratko sagledati kako unutarnji nadzor u poduzeu moe utjecati na postignua menadmenta. Vana funkcija nadzornog odbora jest da nadzire, vrednuje i nagrauje ili kanjava postignua menadmenta.

Menader moe na razliite naine poveati trokove iznad iznosa minimalnih trokova za danu koliinu proizvodnje (npr. zapoljavajui vie osoblja, troei vie od potrebnog na putovanja, reprezentaciju, luksuzno opremljene urede i dr.), to poveava korisnost za menadera (koja je funkcija tih trokova), ali smanjuje profit poduzea. Taj viak trokova iznad iznosa minimalnih trokova naziva se sklonost troku ili trokovna preferencija.

Korisnost za menadera ovisi o kompenzaciji koju prima i sklonosti troku. Pretpostavimo da nadzorni odbor odreuje plau ili kompenzaciju menaderu na razini W* s oekivanjem da e on maksimizirati profite. Ako nakon nekog vremena nadzorni odbor ustanovi da menader poveava sklonost


23

troku, a ne maksimizira profite, smanjit e mu kompenzaciju kunu za kunu s poveanjem sklonosti troku (pretpostavlja se da je nadzorni odbor neovisno tijelo, da ima dovoljno informacija, te da je sposoban za nepristrano vrednovanje menaderovih postignua). Na slici 1. linija aa je menaderovo budetsko ogranienje izmeu kompenzacije (W) i sklonosti troka (EP) iji je nagib 1 (jer se kompenzacija smanjuje za jednu kunu sa svakim poveanjem sklonosti troku za jednu kunu).7

Slika 1. Izbor izmeu kompenzacije i sklonosti troku

Na istoj slici dano je nekoliko krivulja indiferencija za menadera (I0, I1, I2) koje pokazuju razliite razine korisnosti za menadera. Menader maksimizira korisnost u toki A, u kojoj krivulja indiferencije I1 tangira budetski pravac aa (nagib krivulje indiferencije i budetskog ogranienja jednaki su u toj toki), pri kojoj je sklonost troku EP' i plaa menadera W'. Prema tome, menader preferira kombinaciju EP' i W' kombinaciji W* kojom maksimizira profite (a sklonost troku EP tada je jednaka nula) i dostie viu razinu korisnosti (I1 > I0). Vee zadovoljstvo, odnosno dostizanje vie razine korisnosti menader plaa manjom kompenzacijom (W' < W*).

U analizi menaderskog ponaanja pretpostavlja se da menader nije unio kapital u poduzee, te da je menadment odvojen od vlasnitva nad poduzeem. Postavlja se pitanje kako se ponaanje menadera mijenja kad je on jedan od vlasnika poduzea.

7 Ova analiza kao i analiza principal-agent problema i vlasnike strulture u osnovi se daje prema: M. C. Jensen, W. H. Meckling, Theory of Firm: Managerial Behavior, Agency Cost and Ownership Structure, Journal of Financial Economics, North-Holland, Elsevier, Amsterdam, 3, 1976, str. 305. 360. i B. P. Pashigian, Price Theory and Applications, Second Edition, IRWIN, McGraw-Hill, New York, 1998, str. 423. 429.


24

U jednovlasnikom ili inokosnom poduzeu vlasnik donosi sve odluke i snosi svu odgovornost za cjelokupno poslovanje. Prima sve nastale profite, ali i snosi sve nastale dugove. Ova situacija se moe sagledati malim modificiranjem prethodne analize sklonosti troku.

Kad je jedini vlasnik, menader bira izmeu profita poduzea i sklonosti troku (umjesto izbora izmeu kompenzacije i sklonosti troku). Pretpostavka je da menader-vlasnik moe primiti kompenzaciju W* ako se zaposli u drugom poduzeu jednakih kapaciteta. Na slici 2. ordinata mjeri profite () a apscisa sklonost troku (EP). Kad je menader jedini vlasnik poduzea, moe birati izmeu profita i sklonosti troku u omjeru kuna za kunu du budetskog ogranienja aa (nagib aa = -1). Pravac aa tangira vlasnikovu krivulju indiferncije I1 u toki A, pa menader ostvaruje maksimalnu korisnost uz profit razine ' i sklonost troku razine EP'. Prema tome, vlasnik uitke plaa niim ostvarenim profitom.8

Slika 2. Sklonost troku kad je menader jedini vlasnik poduzea

Navedeni primjeri (slike 1. i 2.) su krajnosti u kojima menader ili vlasnik plaaju za sklonost troku, dok je u zbilji mnogo ei sluaj da menader posjeduje odreen relativno malen udio dionica u ukupnom broju dionica poduzea. Kako udio menadera u vlasnitvu poduzea pada, tako se mijenja njegovo ponaanje. Pretpostavimo da menader jedini vlasnik poduzea proda 1 vlasnikih prava na profite, zadravajui za sebe dio (prema tome predstavlja menaderov udio

8 Za primijetiti je da ako bi poduzee poslovalo u uvjetima potpune konkurencije u dugom roku, tada ne bi ostvarivalo ekonomski profit (ostvarivalo bi samo prosjean, normalan profit), pa bi pravac aa poinjao iz ishodita. U tom sluaju kad bi menader-vlasnik izabrao poveanje sklonosti troku, morao bi podnositi gubitak. Meutim, on e izabrati poveanje sklonosti troku i ostvarenje gubitka ako to poveava njegovo zadovoljstvo, njegovu korisnost.


25

u pravima na ostvarene profite poduzea). Npr. menader-vlasnik proda dioniarima prava u visini od 40% na ostvarene profite, ostavljajui za sebe 60%.

Postavlja se pitanje: Koliko e dioniari biti spremni platiti za 40% prava udjela u profitu? Da bi se odgovorilo na to pitanje treba ponovno razmotriti sliku 2. Kad je menader sam vlasnik, ostvaruje profite u visini ', pa bi bilo logino da dionoari primaju 40% od toga. Meutim, u tom se sluaju ne uzima u obzir koliko e promjena vlasnike strukture utjecati na ponaanje menadera. Naime, poslije prodaje 40% vlasnikih prava, menader se susree s drukijim izborom izmeu profita i sklonosti troku nego u sluaju kad je bio sam vlasnik. Prije prodaje prava poveanje sklonosti troku za jednu kunu kotalo je manadera jednu kunu profita. Sad moe poveati sklonost troku za jednu kunu, a izgubit e profita samo 60 lipa jer e drugi vlasnici zajedno snositi gubitak profita u iznosu od 40 lipa. Upravo zato sklonost troku menadera raste kako njegov udio u vlasnitvu pada.

Ako novi vlasnici korektno sudjeluju u sklonosti troku za udjele, platit e samo 40% od '', gdje je '' profit poduzea koji se ostvaruje kad se sklonost troku povea na EP''. Smanjenje u udjelu vlasnitva dovelo je do kretanja vlasnika du budetskog ogranienja aa od toke A do toke B na slici 3. Posljedica smanjenja vlasnitva je pad vlasnikova ukupnog profita. Dva uvjeta treba zadovoljiti kako bi menader maksimizirao korisnost. Prvo, mora biti na liniji aa koja pokazuje izbor poduzea izmeu profita i sklonosti troku i drugo, menader mora maksimizirati korisnost tako da nagib njegova budetskog ogranienja bude jednak nagibu njegove krivulje indiferencije.

Slika 3. Sklonost troku kad je menader djelomini vlasnik


26

Oba se uvjeta zadovoljavaju u toki B. Menaderova linija budetskog ogranienja bb ima nagib 0,60 i tangenta je na krivulju indiferencije I0. Menaderova korisnost u toki B je I0, sklonost troku EP'' i profiti ''. Kako linija bb sijee liniju aa u toki B, menader je simultano i na liniji aa koja pokazuje izbor poduzea izmeu profita i sklonosti troku. Otud se moe zakljuiti da se sklonost troku poveava kako opada menaderov udio u vlasnitvu.

Prema tome, djelomino vlasnitvo poveava sklonost troku i smanjuje profite poduzea za ' ''. Kako dioniari predviaju da e menader djelomini vlasnik poveati sklonost troku, oni e 40% prava na ostvarene profite platiti 0,4 od '', a ne od '.

Temeljni zakljuak provedene analize jest da smanjenje udjela menadenta u vlasnitvu poveava sklonost troku i smanjuje profite poduzea. to je manji dio profita koji pripada menaderu, to je vei poticaj menaderu da udovolji sklonosti troku. Odatle podjela vlasnitva izmeu menadera i dioniara utjee na ponaanje poduzea.

3. PRINCIPAL-AGENT PROBLEM I SIMETRINOST INFORMACIJA Sredinje pitanje u principal-agent teoriji jest koliko dobro, to jest

precizno principal moe utvrditi agentovo ponaanje. Glede toga postoje tri situacije:

(1) principal moe utvrditi agentovo ponaanje,

(2) principal nema informacije o agentovom ponaanju,

(3) principal ne moe izravno utvrditi agentovo ponaanje, ali moe pribaviti signale (pokazatelje) u svezi s razinom napora koji ulae agent.

U prvoj situaciji u pitanju su potpune ili simetrine informacije, a u drugoj i treoj nepotpune ili asimetrine informacije. U trugoj i treoj situaciji agent zna svoju razinu uloenog napora, ali principal ne zna. U nastavku e se ukratko razmotriti sve tri navedene situacije.9

Principal moe utvrditi ponaanje agenta (simetrina

informacija) Pretpostavimo da principal moe utvrditi razinu napora agenta. Koja je

optimalna kompenzacija za napor s principalove toke gledita? Agentova kompenzacija moe se temeljiti na njegovoj razini uloenog napora. Poznato je da

9 Usp. s opirnijom analizom u: S Douma, H. Schreuder, Economic Approaches to Organizations, Third Edition, Prentice Hall, Harlow, England, 2002, str. 124. 135.


27

agent ne voli napor i da je voljan uloiti vie napora samo uz viu kompenzaciju. Na slici 4., na kojoj apscisa mjeri razinu napora agenta (e), a ordinata oekivanu naknadu (Ey), plau agenta (W) i zaradu principala (Rp), krivulja I predstavlja jednu od agentovih krivulja indiferencije. Za veu razinu dodatnog napora agent potrauje veu razinu dodatnog dohotka, odnosno plae. Normalno, ako je uloeni napor agenta nula, tad mu je i plaa nula, pa agent moe dobiti ugovor i plau samo ako mu je razina napora vea od nule. Shodno tome, krivulja indiferencije polazi iz ishodita i predstavlja minimalnu razinu korisnosti koju je agent voljan prihvatiti.

Slika 4. Optimalna razina napora s gledita principala

to je via razina napora agenta, vea je oekivana naknada, a ta je relacija prikazana linijom m (jednostavnosti radi prikazana je pravom linijom). Principal mora izabrati strukturu kompenzacije agentu. S njegova gledita optimalna razina napora agenta jest e0 jer za tu razinu napora najvea je vertikalna udaljenost izmeu linije m i krivulje I, to znai da je tu zarada principala Rp maksimalna. Pri razini napora e0 oekivana naknada je Ey0, agent prima plau W0, a principal razliku Rp0,

Ey0 W0 = Rp0

Jednostavan ugovor koji rjeava principalov problem je prisiljavajui ugovor (forcing contract) prema kojem principal obeava platiti iznos W0 za uloeni napor od najmanje e0 a ako je razina uloenog napora manja od e0 principal nee isplatiti agenta. Pod takvim ugovorom agent je prisiljen uloiti razinu napora e0, jer u protivnom nee biti plaen, a isto tako nee poveavati razinu napora iznad e0 jer za to ne bi primio veu zaradu. Osim navedenog


28

principal bi mogao agentu ponuditi shemu kompenzacije prikazanu linijom n na slici 4. Prema takvoj shemi principal bi agentu za napor razine nula platio iznos A a za svaku dodajnu razinu napora iznos dan nagibom krivulje n. U cilju ostvarenja najvie mogue razine korisnosti u ovakvoj shemi kompenzacije agent ponovno bira razinu napora e0.

Prema tome, ako principal moe utvrditi razinu napora koju ulae agent, on moe: (a) odrediti koja je optimalna razina napora s njegova stajalita i (b) ponuditi agentu ugovor koji ga prisiljava da izabere tu razinu napora. Kako principal moe utvrditi stvarnu izabranu razinu napora agenta, on e platiti iznos W0 samo ako agent uloi napor razine e0.

Principal ne moe utvrditi ponaanje agenta (asimetrina

informacija) Postoje situacije u kojima principal ne moe utvrditi razinu napora koju

ulae agent, ali ni druge initelje koji utjeu na ostvareni output (npr. utjecaj vremenskih prilika na ostvarenja u poljoprivredi). Jedino to moe principal utvrditi jest naknada ili iznos novca koji moe dobiti prodajom outputa. Meutim, ako je naknada visoka, ona moe biti rezultat visoke razine uloenog napora agenta i prosjenih drugih initelja, ili rezultat prosjenog napora agenta i visokog uinka drugih initelja (npr. dobrih vremenskih prilika u poljoprivredi). Kako principal ne moe utvrditi to je i koliko pridonijelo ostvarenom rezultatu, postavlja se problem formiranja sheme kompenzacije. Dva krajnja rjeenja su ugovor o plai (wage contract) i ugovor o renti (rent contract).

Ugovor o plai precizira fiksnu plau agentu neovisno o ostvarenoj naknadi slino ugovoru o zaposlenju s fiksnom plaom. Nedostatak ovakve sheme jest u tome to agent nema poticaj dobro raditi posao u principal-agent teoriji pretpostavlja se da agent voli dobivati vie novca, ali ne voli ulagati vie napora10, tako da e agent izabrati razinu napora jednaku nula ako njegov dohodak, ili plaa ne ovisi o ostvarenoj naknadi.

Prema drugom krajnjem rjeenju ugovoru o renti agent prima naknadu umanjenu za fiksni iznos koji daje principalu a koji se zna unaprijed. Shodno tome, agent iznajmljuje resurse od principala za fiksni iznos rentu koja ne ovisi o ostvarenoj naknadi. Agent prima cjelokupnu naknadu umanjenu za rentu isplaenu principalu i po ovoj shemi ima maksimalan poticaj da prui sve od sebe.

Meutim, i u ugovoru o plai i u ugovoru o renti prisutna je distribucija ukljuenog rizika na agenta i na principala. U sluaju ugovora o plai principal snosi cjelokupni rizik, a u sluaju ugovora o renti snosi ga agent. Prema navedenome, prihvatljivost pojedine sheme kompenzacije principalu i agentu

10 Preciznije predoeno, funkcija korisnosti agenta je takva da je prva parcijalna derivacija s obzirom na plau pozitivna, a prva parcijalna derivacija s obzirom na napor je negativna.


29

ovisi i o njihovoj sklonosti prema riziku. Postoje tri stava prema riziku: elja za rizikom, ravnodunost u odnosu prema riziku i nesklonost prema riziku. U veini principal-agent modela pretpostavlja se da je principal ravnoduan prema riziku a da je agent ili ravnoduan ili nesklon prema riziku.

Ako su principal i agent ravnoduni prema riziku, najbolja shema kompenzacije je ugovor o renti. Takav ugovor daje maksimalni poticaj agentu i prebacuje cijeli rizik na njega, ali kako je on ravnoduan prema riziku, ne trai nikakvu kompenzaciju za ukljueni rizik, i to je najbolja shema kompenzacije za agenta.

S druge strane, ako je principal ravnoduan prema riziku, a agent nesklon riziku11, iako ugovor o renti daje agentu maksimalan poticaj, on itekako vodi rauna o tome kolik rizik preuzima. Voljan je prihvatiti vei rizik samo ako za to oekuje primiti vei dohodak. Na slici 5., na kojoj apscisa mjeri iznos rizika koji snosi agent (ra), a ordinata oekivanu naknadu Ey, oekivani dohodak plau agenta W i zaradu principala Rp, krivulja I je agentova krivulja indiferencije. Pretpostavka je da agent ima alternativu prihvaanja drugog posla bez rizika uz plau W. Prema tome, W je agentova rezervacijska plaa, pa ako principal eli zaposliti agenta, moe mu ponuditi plau W, a moe mu takoer ponuditi ugovor prema kojemu agentova plaa ovisi o ostvarenoj naknadi. Agent je spreman prihvatiti takav ugovor ako ostaje na istoj krivulji indiferencije.

Slika 5. Izbor izmeu poticaja i snoenja rizika u principal-agent teoriji

11 Postavlja se pitanje: Zato esto principal-agent teorija pretpostavlja da je principal ravnoduan na rizik a agent nesklon riziku? Odgovor moe biti slijedei. Prvo, ako su principal i agent ravnoduni na rizik optimalni ugovor je, kako je navedeno, ugovor o renti i u tom sluaju teorija nije posebno interesantna. Drugo, u prilog takve pretpostavke ide i injenica da principal moe diversificirati rizik a agent ne moe.


30

Na slici 5. linijom r dan je odnos izmeu oekivane naknade (Ey) i iznosa rizika koji snosi agent (ra). to je via razina rizika koju snosi agent, trebaju biti vei poticaji agentu da uloi vei napor i via oekivana naknada. Ako agent ne snosi rizik (u sluaju ugovora o plai), oekivana je naknada Ey3. Budui da agent nee prihvatiti ugovor o plai ako mu je plaa manja od W, maksimalni iznos koji principal moe primiti u ovom sluaju je Rp3.

Za razliku od toga, ako agent snosi cijeli rizik (u sluaju ugovora o renti), oekivana naknada je Ey1. Principal tada moe zaraunati rentu u iznosu Rp1, a ako zarauna viu rentu agent nee prihvatiti ugovor (jer nee biti na svojoj krivulji indiferencije I). Principal maksimizira svoj oekivani dohodak zaradu izborom toke T na agentovoj krivulji indiferencije I u kojoj je nagib krivulje indiferencije jednak nagibu linije r. Pri toj toki agent snosi dio rizika (ra2) a ne cijeli rizik (ra1).

Prema tome, principal eli agentu dati poticaje da uloi vei napor. Ulaui vei napor agent snosi rizik koji je spreman prihvatiti samo u sluaju da se rizik kompenzira veim oekivanim dohotkom. Tako principal mora birati izmeu davanja poticaja agentu (vie poticaja - via oekivana naknada) i to veeg rizika koji snosi agent (to je vei rizik koji snosi agent, principal mu mora vie platiti u obliku oekivanog dohotka). Optimalni ugovor za principala ukljuuje podjelu rizika izmeu agenta i principala. Kako je prikazano na slici 5., u situaciji kad je principal ravnoduan na rizik, a agent nesklon riziku, agent snosi rizik u iznosu ra2 , dok principal snosi rizik u iznosu ra1 ra2.

Principal moe pribaviti pokazatelje razine uloenog napora

agenta Pretpostavimo da principal ne moe izravno utvrditi razinu uloenog

napora agenta, ali da moe pribaviti pokazatelje (signale) u svezi s razinom napora agenta npr. moe pribaviti podatke koliko sati agent provodi na poslu. To moe biti jedan od pokazatelja razine uloenog agentova napora, meutim ostaje da je stvarnu razinu napora nemogue doznati. Shema kompenzacije agentu koja se zasniva na ovom pokazatelju moe se primijeniti samo ako je agent nesklon riziku. Ako bi bio ravnoduan prema riziku, ne bi traio kompenzaciju za vei rizik kroz vei oekivani dohodak, pa ne bi bilo troka za principala. U tom sluaju bolje je za principala ponuditi agentu ugovor o renti i dati mu poticaj da snosi cijeli rizik nego na temelju nesavrenih pokazatelja razine napora agenta formirati shemu kompenzacije.

Kad je agent nesklon riziku, snosit e vei rizik samo uz vei oekivani dohodak, to je troak za principala. U takvoj situaciji shema kompenzacije koja se temelji i na pokazateljima razine napora agenta i na naknadi s principalovog stajalita bolja je nego shema kompenzacije koja se temelji samo na naknadi. Odatle su informacije o pokazateljima razine uloenog napora agenta korisne principalu ako i samo ako je agent nesklon riziku.


31

4. SUSTAVI POTICAJA U RJEAVANJU PRINCIPAL- -AGENT PROBLEMA

Sustav poticaja moe se analizirati u sluajevima simetrinih (potpunih) i asimetrinih (nepotpunih) informacija.12 Prvo se razmatra sluaj potpunih informacija.

Sredinje pitanje u formiranju sustava poticaja odnosi se na nain kako principal (npr. vlasnik zemlje) moe pridobiti agenta (npr. radnika) da obavi neki posao, odnosno kakav sustav kompenzacija izabrati da bi se posao obavio. Ako se agentu plati paualni iznos bez obzira na proizvedeni output, bit e slabo motiviran za rad i proizvedeni output e biti relativno malen. U naelu dobra shema poticaja dovodi u vezu isplaenu kompenzaciju agenta s outputom koji agent proizvede. Meutim, postavlja se logino pitanje utvrivanja koliko isplata treba ovisiti o proizvedenom outputu.

Ako je x koliina napora koji agent ulae, onda je proizvedeni output y = f(x). Zbog pojednostavljenja pretpostavlja se da je cijena outputa 1, tako da je y i vrijednost outputa. Iznos koji se plaa agentu ako proizvede output u vrijednosti od y kuna je s(y). Principal zasigurno eli izabrati funkciju s(y) kojom maksimizira svoj profit koji je jednak:

y s(y).

Meutim, postoje ogranienja s kojima se principal sueljuje.

Agent, normalno, dri da njegov uloeni napor x ima svoju cijenu, odnosno da je troak uloenog napora c(x), te da ta funkcija troka ima uobiejen oblik: i ukupni i granini trokovi poveavaju se s poveanjem uloenog napora. Korisnost za agenta koji bira napor razine x jest:

s(y) c(x)

odnosno:

s(f(x)) c(x).

12 O rjeavanju principal-agent problema, te o sustavu poticaja u sluajevima simetrinih i asimetrinih informacija u literaturi se mogu pronai manje ili vie matematizirani modeli (koji su i u najjednostavnijim oblicima prilino sloeni) vidi npr.: D. Besanko, D. Dranove, M. Shanley, S. Schaefer, Economics of Strategy, Fourth Edition, Wiley, New York, 2007, str. 655. 657.; H. Gravelle, R. Rees, Microeconomics, Second Edition, Longman London, 1992, str. 689. 713.; G. Hendrikse, isto djelo, str. 26. 34. (prikaz rjeenja se daje teorijom igara); G. A. Jehle, P. J. Reny, Advanced Microeconomic Theory, Second Edition, Addison-Wesley, Boston, 2001, str. 362. 369.; A. Mas-Colell, M. D. Whinston, J. R. Green, Microeconomic Theory, Oxford University Press, New York, 1995, str. 477. 510.; P. Milgrom, J. Roberts, Economics, Organization and Management, Prentice Hall, Englewood Cliffs, New Jersey, 1992, str. 206. 239.; G. A. Petrochilos, isto djelo, str. 59.; A. Schotter, Microeconomics: A Modern Approach, Second Edition, Addison-Wesley, Reading, Massachusetts, 1997, str. 285. 289. Sustavi i sheme poticaja u ovom radu daju se prema H. R. Varian, Intermediate Microeconomics: A Modern Approach, Seventh Edition, W. W. Norton & Company, New York, 2006, str. 706. 711.


32

Agent moe imati i alternativne mogunosti zaposlenja ili alternative uloenom naporu (npr. nita ne raditi) koje mu daju korisnost . Prema tome, kod formiranja sheme poticaja mora se voditi rauna da korisnost koju radnik stjee ulaui napor u posao mora biti vea ili barem jednaka korisnosti koju bi stekao negdje drugdje. Na taj nain dobija se ogranienje participacije:

s(f(x) c (x) .

Uz navedeno ogranienje mogue je utvrditi kolik output agent moe proizvesti. elja principala (vlasnika) jest navesti agenta (radnika) da izabere razinu napora koja principalu donosi najvei profit uz ogranienje da je agent spreman za njega raditi:

max f(x) s(f(x)) x

uz uvjet

s(f(x)) c(x) .

U naelu principal, eli da radnik izabere napor x koji samo zadovoljava ogranienje, tj. da je:

s(f(x)) c(x) = ,

a kako je otud

s(f(x)) = c(x) + ,

zamjenom navedene relacije u funkciju cilja dobiva se problem maksimizacije bez ogranienja:

max f(x) c(x) . x

Ovaj problem se lako rjeava izborom razine napora x* pri kojemu je granini proizvod jednak graninom troku:

MP(x*) = MC(x*).

Prema tome, bilo koji izbor x* pri kojem granini proizvod, odnosno granini prihod MR(x*) jer je cijena outputa prema pretpostavci jednaka 1, nije jednak graninom troku tj. MR(x*) MC(x*) ne maksimizira profit.

Gornja analiza je pokazala koju razinu napora agenta principal eli postii. Normalno, onda se postavlja pitanje koliko principal mora platiti agentu da bi on uloio taj napor, odnosno kakva funkcija s(y) navodi radnika na izbor x*?

Odgovor na navedeno pitanje je sljedei. Potrebno je formirati takvu shemu poticaja s(y) da korist od izbora razine napora x* za agenta bude vea od koristi ulaganja bilo koje druge razine napora x. To daje ogranienje:


33

s(f(x*)) c(x*) > s(f(x)) c(x)

za svako x.

To ogranienje naziva se ogranienje kompatibilnosti poticaja i pokazuje da korist za agenta izborom x* mora biti vea od koristi bilo kojega drugog izbora napora.

Shodno navedenom, shema poticaja mora zadovoljiti dva uvjeta: (1) agent mora postii ukupnu korisnost ; (2) granini proizvod napora (odnosno granini prihod) mora se izjednaiti s garninim trokom pri optimalnoj razini napora x*. Postoji nekoliko naina da se to postigne.13

Renta Principal moe agentu jednostavno iznajmiti resurse po cijeni R tako da

agent dobije proizvedeni output nakon to principalu isplati iznos R. Za ovu shemu plaanja vrijedi:

s(f(x)) = f(x) R.

Ako agent maksimizira s(f(x)) c(x) = f(x) R c(x) on izabire razinu ulaganja napora pri kojoj je MP(x*) = MC(x*) to je tono ono to principal eli. Iznos rente R odreuje se iz uvjeta participacije. Kako agentova ukupna korisnost mora biti , to je:

f(x*) c(x*) R = ,

a odatle je:

R = f(x*) c(x*) .

Nadnica Prema ovoj shemi poticaja principal plaa agentu konstantnu nadnicu po

jedinici uloenog napora zajedno s paualnim iznosom K, pa je poticajno plaanje oblika:

s(x) = wx + K.

Iznos nadnice w jednak je graninom proizvodu agenta pri optimalnom izboru x*, MP(x*). Konstanta K se bira tako da agent bude indiferentan prema radu za

13 Prema C. R. McConnellu i S. L. Brueu postoje sljedee sheme poticajnog plaanja: plaanje prema uinku (kompenzacija agentu plaa se proporcionalno broju proizvedenih jedinica outputa); provizije i postoci od prodaje; bonusi i udio u ostvarenom profitu; plaanje prema godinama staa; iznadprosjene plae vidi opirnije C. R. McConnell, S. L. Brue, Microeconomics: Principles, Problems, and Policies, Thirteenth Edition, McGraw-Hill, Inc., New York, 1996, str. 293. 296. i C. R. McConnell, S. L. Brue, Suvremena ekonomija rada, III. izdanje, MATE, Zagreb, 1994., str. 200. 208. Neke od ovih shema opirnije se razmatraju i kroz mogua rjeenja problema menader-radnik u dijelu rada 5.


34

principala i radu za nekog drugoga, to znai da se K bira tako da zadovolji ogranienje participacije. U tom sluaju problem maksimizacije s(f(x)) c(x) postaje:

max wx + K c(x), x

to znai da e agent izabrati x tako da njegov granini troak bude jednak nadnici: w = MC(x). Budui da je nadnica MP(x*), optimalni izbor agenta bit e x* to znai da je u tom sluaju MP(x*) = MC(x*) a upravo to principal eli.

Uzmi-ili-ostavi U ovoj shemi poticaja principal plaa agentu B* ako agent radi x* a

druge razine napora ne plaa. Iznos B* utvruje se na temelju ogranienja participacije B* - c(x*) = , pa je otud

B* = + c(x*).

Ako agent bira bilo koju razinu napora x x*, dobiva korisnost c(x). Ako izabere x*, dobiva korisnost pa je za agenta optimalni izbor razina napora pri kojoj je x = x*.

Svaka od navedene tri sheme poticaja ekvivalentna je jer svaka daje agentu korisnost i svaka mu daje poticaj da radi s optimalnom razinom napora x*. Prema tome, iako imaju razliita polazita, svaka od ovih shema je optimalna.

S druge strane, postoje i neoptimalne sheme poticaja. Tipian primjer takve sheme je napolica, odnosno napoliarenje.

Napolica U sluaju napolice principal i agent dobijaju odreeni fiksni postotak

outputa. Pretpostavimo da dio koji pripada agentu ima oblik:

s(x) = f(x) + F

gdje je F konstanta, a < 1.

To nije efikasna shema poticaja jer je agentov problem maksimizacije:

max f(x) + F c(x) x

a to znai da bi on izabrao razinu napora , gdje je:

MP( ) = MC( ) .

Takva razina napora ne moe zadovoljiti uvjet efikasnosti MP(x) = MC(x).


35

U zakljuku ovog dijela analize moe se istaknuti sljedee. Za formiranje efikasne sheme poticaja potrebno je zadovoljiti uvjet da osoba koja odluuje o uloenom naporu (agent) polae pravo na preostali output. Principal moe biti u najboljem moguem poloaju tako to e navesti agenta da proizvodi optimalnu koliinu outputa. Optimalna koliina outputa jest ona pri kojoj je granini proizvod dodatno uloenog napora agenta jednak graninom troku ulaganja tog napora. Prema tome, shema poticaja mora agentu osigurati graninu korist jednaku njegovom graninom troku.

Sada je potrebno uiniti korak dalje u analizi sustava poticaja.

Iz dosada provedene analize proizlazi da se npr. u poljoprivredi koristi rentiranje zemlje i nadniarenje, ali ne i napoliarenje osim ako nije u pitanju pogreno ponaanje principala i agenta. Oigledno da to nije tono (jer je napoliarenje u uporabi tisue godina) te da je neto u provedenoj analizi izostavljeno. Izostavljeni su problemi koji proizlaze iz nesavrenih, nepotpunih, ili asimetrinih informacija. Pretpostavljeno je da principal (vlasnik) moe savreno procijeniti napor agenta (radnika). Meutim, kao to je ve istaknuto u prethodnim razmatranjima, u veini sluajeva to nije mogue principal moe uoiti jedan od pokazatelja napora npr. proizvedenu koliinu outputa, meutim na tu koliinu utjee itav niz imbenika osim napora radnika od vremenskih prilika do kvalitete i raspoloivosti ostalih inputa. Iz ovog slijedi da plaanje radnika na osnovu proizvedenog outputa u naelu nije jednako plaanju samo na osnovu uloenog napora. Upravo je u tome problem asimetrinih informacija: agent moe birati razinu napora koju e uloiti a principal to ne moe tono utvrditi i mora o tome nagaati na temelju promatranog outputa. U sluaju razmatranih etiriju shema poticaja dolazi do problema ako napor nije u savrenoj korelaciji s outputom.

Renta ako principal rentira resurse i tehnologiju agentu onda agent uzima cjelokupni output koji ostaje nakon plaanja fiksne cijene unajmljivanja resursa. U tom sluaju agent snosi cjelokupni rizik i ako je neskloniji prema riziku nego to je vlasnik (to je vrlo vjerojatno) sustav rente (kako je prije navedeno) biti e neefikasan. U naelu agent je spreman odrei se dijela profita koji mu ostaje za manje rizian priliv prihoda.

Nadnica problem s nadnicom proizlazi iz toga to se zahtijeva promatranje koliine inputa rada i to se shodno tome mora zasnivati na uloenom naporu u proizvodnji a ne na provedenom vremenu u proizvodnji. Ako principal nije u stanju utvrditi koliinu inputa rada ova shema poticaja nije primjenljiva.

Uzmi-ili-ostavi ako se poticajno plaanje zasniva na inputu rada problem je isti kao i u sluaju primjene sheme nadnice. Ako se plaanje zasniva na outputu agent snosi cjelokupni rizik pa ako se cijeli output ne ostvari makar i za mali iznos, rezultat je nulto plaanje.


36

Napolica u sklopu ovakvih razmatranja napolica je sredina i moe biti kompromis. Plaanje agentu ovisi djelomino o outputu, ali agent i principal dijele rizik promjenljivosti outputa. To potie radnika da proizvodi output ali ga ne primorava da snosi cjelokupni rizik.

Shodno navedenom, uvoenje asimetrinih informacija znaajno je promijenilo valorizaciju metoda, odnosno shema poticaja. Ako principal nije u stanju utvrditi uloeni napor agenta tada je primjena nadnice nemogua. U sluaju rente i sheme uzmi-ili-ostavi agent snosi preveliki rizik. Napolica predstavlja kompromis izmeu ove dvije krajnosti potie radnika na proizvodnju ali ga ne primorava da snosi cjelokupni rizik.

5. PRIMJERI MENADERSKIH KOMPENZACIJA I MOGUA RJEENJA PROBLEMA MENADER RADNIK

Iz dosada s razliitih aspekata provedene analize principal-agent problema moe se istai sredinji problem odnosa vlasnik menader i na primjeru dati jedno od moguih rjeenja tog problema, kao i osnovu menader radnik principal agent problema i nekih od njegovih moguih rjeenja.

Jedno od obiljeja mnogih velikih poduzea jest odvojenost vlasnitva i kontrole. Dok su vlasnici mnogi razliito locirani dioniari, poduzea vode menaderi. Postavlja se pitanje: Ako vlasnik nije svakodnevno prisutan i ne nadgleda menadera kako ga moe pridobiti da radi ono to je u vlasnikovom interesu? Bit problema je u tome to menader voli zaraivati dohodak ali i uivati u dokolici, a to manje vremena provodi na poslu vie vremena ima za dokoliarenje. Ako je prema opisu radnih mjesta predvieno da je menader na poslu osam sati dnevno, bitno pitanje za vlasnika jest koliko e vremena menader besposliariti odnosno zabuavati dok je na poslu (na razliite naine, od estih pauza za kavu, viesatne pauze za ruak, do naputanja posla prije isteka radnog vremena, ili u krajnjem sluaju ne pojavljujui se uope na poslu) jer to manje zabuava vlasnik e ostvariti vei profit. Kakvu kompenzaciju vlasnik moe ponuditi menaderu s ciljem da menader manje zabuava i da se ostvari vei profit.?14

U prvom sluaju pretpostavimo da vlasnik ponudi menaderu fiksnu godinju plau od 150 000 kuna. Kako vlasnik nije prisutan na mjestu gdje se radi, menader e primiti 150 000 kuna radio puno radno vrijeme ili uope ne dolazio na posao krajnji sluajevi; u tablici 1. daju se sve mogue situacije.

Krajnji sluajevi su slijedei: menader radi osam sati bez zabuavanja to rezultira s devet milijuna kuna ostvarenih profita poduzea, ili menader

14 Usp. M. R. Baye, R. O. Beil, Managerial Economics and Business Strategy, IRWIN, Burr Ridge, Illinois, 1994, str. 222. 233.


37

uope ne radi, zabuava osam sati, a ostvareni profit je nula kuna. U oba sluaja menader dobija plau od 150 000 kuna godinje. Fiksna plaa neovisno o stupnju napora menadera ima jak poticaj na menadera da zabuava svih osam sati dnevno. S gledita vlasnika fiksna plaa ne daje menaderu jai poticaj da nadgleda i vodi zaposlenike to ima negativan utjecaj na profite poduzea. Treba istai da vea fiksna plaa ne bi imala za rezultat vei uloeni napor menadera (primjerice da radi pet sati, a tri sata zabuava) jer u ugovoru o fiksnoj plai nema odbitaka od plae menadera za zabuavanje. Mnogi menaderi preferiraju zaraditi novac bez uloenog napora za taj novac, a to im ugovori o fiksnoj plai omoguuju.

Tablica 1.

Zarada menadera i profiti poduzea u sluaju fiksne plae

Zarada menadera (Kn)

Sati rada menadera

Sati zabuavanja menadera

Profiti poduzea (Kn)

150 000 8 0 9 000 000

150 000 7 1 8 800 000

150 000 6 2 8 500 000

150 000 5 3 7 500 000

150 000 4 4 6 000 000

150 000 3 5 5 400 000

150 000 2 6 3 800 000

150 000 1 7 2 000 000

150 000 0 8 0

Za razliku od ugovora o fiksnoj plai u drugom sluaju vlasnik moe menaderu ponuditi poticajni ugovor: menader zarauje 10% profita (to je bruto menaderova kompenzacija) koji ostvari poduzee. Implikacije takvog ugovora date su u tablici 2.


38

Tablica 2.

Zarada menadera i profiti poduzea u sluaju podjele profita

Sati rada menadera

Sati zabuavanja menadera

Bruto profit poduzea ()

Kn

Dio profita menadera

(0,10 x ) Kn

8 0 9 000 000 900 000

7 1 8 800 000 880 000

6 2 8 500 000 850 000

5 3 7 500 000 750 000

4 4 6 000 000 600 000

3 5 5 400 000 540 000

2 6 3 800 000 380 000

1 7 2 000 000 200 000

0 8 0 0

Krajnosti su slijedee: menader radi osam sati, ne zabuava, poduzee zarauje 9 milijuna kuna bruto profita a menader dobija 10% od toga 900 000 kuna; menader zabuava svih osam sati, bruto profit poduzea je nula i menaderova zarada je nula. to e menader initi ovisi o njegovim preferencijama prema novcu i besposliarenju. Jedno je sigurno u koliko hoe zaraditi novac mora raditi pa se sueljuje s izborom: vie rada vie zaraenog novca, vie besposliarenja manja zarada. U koliko nakon procjene moguih izbora menader eli zaraditi npr. 850 000 kuna to moe postii radei est sati dnevno. Kakav je utjecaj postavljenog plana podjele profita na vlasnika? est sati rada menadera rezultira bruto profitom 8 500 000 kuna, to omoguuje menaderu zaradu 850 000 kuna. Bruto profit se za menadera poveao od nula (koji bi se ostvario u sluaju fiksne plae menaderu) na 8 500 000 kuna. Poslije odbitka menaderske kompenzacije vlasniku ostaje 8 500 000 850 000 = 7 650 000 kuna profita. Prema tome, u sluaju podjele profita poveala se zarada menadera ali i vlasniki neto profiti.

Principal-agent problem na primjeru odnosa menader-

radnik Slian principal-agent problemu izmeu vlasnika i menadera je problem

izmeu menadera i zaposlenika odnosno radnika koje menader vodi i nadgleda. Shodno gore navedenom, pretpostavimo da je menader plaen dijelom ostvarenog profita i otud ima poticaj poveati profite poduzea. injenica jest da menader (u


39

ovom sluaju principal) ne moe biti na nekoliko mjesta u isto vrijeme i otud ne moe nadzirati svakog radnika. Kako moe poticati radnike (u ovom sluaju agente) da ne zabuavaju? Postoji nekoliko moguih rjeenja ovog problema.

Dioba profita jedan je od mehanizama kojim se radnicima nude kompenzacije vezane za ostvarenje profita ime radnici dobijaju poticaj da ulau vie napora u posao koji obavljaju.

Dioba prihoda kompenzacije radnicima su vezane za ostvarenje prihoda poduzea. Tipian primjer ovakvog poticaja su napojnice i prodajne provizije. Napojnice su plaanje provizije od osoba koje su usluene to je usluga bolja napojnica je uobiajeno via. Za razliku od toga kompenzacije osoblju koje radi u prodaji automobila ili primjerice agentima osiguravajuih drutava uobiajeno su postotak od ostvarene prodaje. Vezujui radnikov dohodak za radnikove mogunosti i ostvarene rezultate menader daje radniku poticaj da radi vie i napornije to donosi korist i radniku i poduzeu pa shodno tome i menaderu.

Plaanje po uinku a ne po satu dovodi u ovisnost kompenzaciju radnika o proizvedenom outputu, pa da bi zaradio vie radnik mora proizvesti vie u odreenom vremenu. Ovdje treba naglasiti da ovakvo plaanje ima za neminovnost uvoenje kontrole kvalitete jer bi u suprotnom radnici mogli pokuati poveati kvantitet proizvedenih dobara ili usluga na utrb kvalitete.

Kontrolni sat i tih probe iroko koriteni kontrolni satovi openito promatrano nisu korisni u rjeavanju principal-agent problema jer samo biljee da radnik dolazi i odlazi s posla, ali ne nadziru radnikov uloeni napor. Stoga je puno korisnija tih proba radnog mjesta u kojoj s vremena na vrijeme menader nadzire radnike i to ne samo njihovu prisutnost na poslu ve i napor koji ulau kao i kvalitetu uinjenog. Na taj nain se smanjuju trokovi nadziranja radnika. Meutim, da bi bile uinkovite tih probe ne smiju biti predvidive i moraju se vriti dovoljno esto da potiu radnika da ne riskira zabuavanjem.15

ZAKLJUAK Kad blagostanje jedne osobe ovisi o tome to i kako druga osoba radi,

odnosno kad akcija jednog pojedinca ima uinak na drugog pojedinca u pitanju je odnos principal-agent (npr. vlasnik-menader, menader-radnik i sl.). Principal je osoba koja ovlauje drugu osobu (agenta) da djeluje u njezino ime i za njezin raun to znai da principal zapoljava jednog ili vie agenata da bi ostvario neki cilj.

Kako principal ne moe u potpunosti nadgledati aktivnosti agenta postoji mogunost da agent ne poduzima aktivnosti i napore u interesu principala, pa je otud

15 Osim navednog principali mogu nastojati rijeiti problem izbjegavanja agenta da obavljaju svoje dunosti i djelotvornijim nadzorom (skrivene kamere, npr.), visokim plaama (jer ako agent bude uhvaen u zabuavanju i otputen nee vie moi tako dobro zaraivati), odgodom plaanja (bonus na kraju godine) ili kombinacijom navedenog vidi N. G. Mankiw, Osnove ekonomije, III. izdanje, MATE, Zagreb, 2006., str. 480. 481.


40

krucijalan problem za principala pronai takvu shemu kompenzacije koja e motivirati agenta da djeluje u njegovom interesu. Uinkovita shema kompenzacije mora zadovoljavati dva ogranienja: (1) treba donositi maksimum oekivanog profita, odnosno koristi principalu i (2) treba biti prihvatljiva agentu koji u konkurentnom okruenju ima mogunost alternativne akcije.

Analizirajui principal-agent problem i vlasniku strukturu u poduzeu moe se zakljuiti da smanjenje udjela menadmenta u vlasnitvu poveava sklonost troku (viak troka iznad iznosa minimalnog za datu koliinu proizvodnje) i smanjuje profite poduzea. to je manji dio profita koji pripada menadmentu to je vei poticaj menaderu da udovolji sklonosti troku.

Sredinje pitanje u principal-agent teoriji jest koliko precizno principal moe utvrditi agentovo ponaanje. U okviru toga postoje tri sluaja: (1) principal moe utvrditi agentovo ponaanje, (2) principal nema informacije o agentovom ponaanju i (3) principal ne moe izravno utvrditi agentovo ponaanje ali moe pribaviti pokazatelje u svezi s razinom napora kojeg ulae agent. U prvom sluaju u pitanju su potpune ili simetrine informacije, a u drugom i treem nepotpune ili asimetrine informacije gdje agent zna svoju razinu uloenog napora ali principal ne zna.

Sustavi poticaja mogu se analizirati u sluajevima simetrinih i asimetrinih informacija. Efikasne sheme poticaja u sluaju savrenih mogunosti uoavanja uloenog napora agenta (bez obzira da li bile primjerice renta, nadnica, ili shema uzmi-ili-ostavi) polae pravo na preostali output. Principal moe biti u najboljem moguem poloaju tako to e navesti agenta da proizvodi optimalnu koliinu outputa. Optimalna koliina outputa jest ona pri kojoj je granini proizvod i otud granini prihod dodatno uloenog napora agenta jednak graninom troku ulaganja tog napora. Prema tome, shema poticaja mora agentu osiguravati jednakost granine koristi i graninog troka. U sluaju asimetrine obavijetenosti, odnosno u sluaju kad je informiranost nesavrena, gore navedene sheme i uvjet optimalnosti nisu tone. U naelu prikladna e biti ona shema poticaja koja u isto vrijeme raspodjeljuje rizik i osigurava poticaje.

LITERATURA Z. Baleti (ur.), Ekonomski leksikon, LZ Mirosalav Krlea i Masmedia,

Zagreb, 1995.

M. R. Baye, R. O. Beil, Managerial Economics and Business Strategy, IRWIN, Burr Ridge, Illinois, 1994

. Beni, Problem racionalne odluke o izvornom efikasnom miksu inputa u proizvodnji, Ekonomska misao i praksa, god. XVII., br. 2., Dubrovnik, 2008.

D. Besanko, D. Dranove, M. Shanley, S. Schaefer, Economics of Strategy, Fourth Edition, Wiley, New York, 2007


41

S Douma, H. Schreuder, Economic Approaches to Organizations, Third Edition, Prentice Hall, Harlow, England, 2002

H. Gravelle, R. Rees, Microeconomics, Second Edition, Longman London, 1992

G. Hendrikse, Economics and Management of Organizations: Co-ordination, Motivation and Strategy, McGraw-Hill, London, 2003

G. A. Jehle, P. J. Reny, Advanced Microeconomic Theory, Second Edition, Addison-Wesley, Boston, 2001

M. C. Jensen, W. H. Meckling, Theory of Firm: Managerial Behavior, Agency Cost and Ownership Structure, Journal of Financial Economics, North-Holland, Elsevier, Amsterdam, 3, 1976

N. G. Mankiw, Osnove ekonomije, III. izdanje, MATE, Zagreb, 2006.

A. Mas-Colell, M. D. Whinston, J. R. Green, Microeconomic Theory, Oxford University Press, New York, 1995

C. R. McConnell, S. L. Brue, Microeconomics: Principles, Problems, and Policies, Thirteenth Edition, McGraw-Hill, Inc., New York, 1996

C. R. McConnell, S. L. Brue, Suvremena ekonomija rada, III. izdanje, MATE, Zagreb, 1994.

P. Milgrom, J. Roberts, Economics, Organization and Management, Prentice Hall, Englewood Cliffs, New Jersey, 1992

R. L: Miller, R. P. H. Fishe, Microeconomics: Price Theory in Practice, HarperCollins College Publishers, New York, 1995

B. P. Pashigian, Price Theory and Applications, Second Edition, IRWIN, McGraw-Hill, New York, 1998

C. Pass, B. Lowes, L. Davies, Collins Dictionary of Economics, Fourth Edition, HarperCollins Publishers, Glasgow, 2005

G. A. Petrochilos, Managerial Economics: A European Text, Palgrave Macmillan, Houndmilles, Basingstoke, 2004

R. S. Pindyck, D. L. Rubinfeld, Mikroekonomija, V. izdanje, MATE, Zagreb, 2005.

A. Schotter, Microeconomics: A Modern Approach, Second Edition, Addison-Wesley, Reading, Massachusetts, 1997

H. R. Varian, Intermediate Microeconomics: A Modern Approach, Seventh Edition, W. W. Norton & Company, New York, 2006


42

uro Beni, Ph. D. Senior Full Professor Department of Economics and Business Economics University of Dubrovnik e-mail: [email protected] PROBLEM OF ENSURING MAXIMUM LEVEL OF WORKERS' EFFORT Summary

One of the conditions of running business on the curve of long-term average cost is the insurance of a maximum worker's effort, which becomes very important when having in mind frequent interest clashes among workers, managers and company owners. The paper analyzes the principal-agent problem, i.e. the problem of a maximum workers' effort. The paper also examines how to use contracts, i.e. schemes and plans of compensations and payments that ensure for all the employees their maximum work effort. Stimulus systems, analyzed in cases of symmetric and asymmetric information, are particularly emphasized.

Key words: principal; agent; incentive systems; symmetric and asymmetric information.

JEL classification: J33

06 duro benic

Documents

tisak accepted for publishing

esto pojavljuju izmeu

ovlauje drugu osobu

uro beni redoviti profesor

prvom redu menadera

rad problem racionalne

agent problemu kad blagostanje

problem racionalne odluke