Adrian Predrag Kezele

MOJ PUT DO ČAROLIJE -nove misli mijenjaju svijet-

SADRŽAJ

OSOBNA POVIJEST ILI PRIRUČNIK?

1. DIO APSOLUTNI POČECI

KULTURA TIŠINE

TIŠINA JE LJEKOVITA ZNAČENJE TIŠINE TIŠINA JE PUNINA MENTALNA HIGIJENA

TEMELJI HIMALAJE

PROBUDITE SE PITANJE PROSVJETLJENJA JA, SVEMIR I ONO IZMEĐU STANJA SVIJESTI ČISTA SVIJEST INTEGRALNA MEDITACIJA

U RAVNOTEŽI S PRIRODOM

NA KRILIMA VJETRA TOČKA RAVNOTEŽE ALTERNATIVNI PUT U DUHOVNOST IZIĐITE VAN

EKSPLOZIJA TIŠINE

MUDROST PRAVOGA IZBORA NE ZABORAVITE NA PALAČI UČINITE TOI NE BOJTE SE!

2. DIO ČAROBNI PUTEVI PREOBRAZBE

DUHOVNA VATRA

ČEKANJE NA PRAGU VJEČNOSTI IMATE LI VATRE? GORIVO ZA DUHOVNO PUTOVANJE RAZMJENA ENERGIJE

PRIHVAĆANJE I UČENJE

SMISAO PATNJE ZAŠTO JE VIKARAMA MORAO PATITI?

LANCI OKO DUŠE

ŽIVOT IZVAN OBRAZACA BEZUVJETNA LJUBAV O SVJETONAZORU I NAČINIMA ŽIVLJENJA

POSLJEDICE ZAŠTO ME ODUŠEVIO DANIEL QUINN? ŠTO DA RADIMO?

SADA

TIHA SADAŠNJOST IZVAN VREMENA MNOGOSTRUKA PRIZMA STVARNOSTI

DRUGE DIMENZIJE VIDIMO ILI NE VIDIMO? ŠTO RADITI KAD SE DOGODE ČUDA? ISKRIVLJENA ILI PROŠIRENA STVARNOST?

PUTEVI KOJI NE VODE NIKUDA

HODAO SAM SLIJEPIM ULICAMA OPASNE STRANPUTICE VAŽNOST TJELESNE SNAGE KOPANJE BUNARA PRIPREMA ZA SMRT RAZGOVOR O SMRTI PRIHVATITI SVOJU SMRT GLASNIK BOGA SMRTI

3. DIO MAJSTORI PROMJENE

GDJE JE SAVRŠENI UČITELJ?

POVIJEST GURUA DUHOVNI PUT BEZ GURUA? VANJSKI I UNUTARNJI AUTORITET IPAK, GDJE JE SAVRŠENI UČITELJ? NA IZVORU SVEG ZNANJA

U POTRAZI ZA BOGOM

KAD NAČELA POSTANU SVJESNA SVOG POSTOJANJA BOG, OSOBNO ILI NEOSOBNO? MUŠKI ILI ŽENSKI BOG? JEZIK BOGOVA

DOLAZI VRIJEME ČAROBNJAKA

OSOBNA POVIJEST ILI PRIRUČNIK?

Prošlo je šest godina od moje prve knjige i početka jedne sasvim osobite pustolovine. U to vrijeme doista nisam ni slutio da ću imati toliko toga reći i napisati. Ali, dogodilo se da je nakon svake knjige ostao jedan djelić neizrečen. Taj bi se djelić pretvorio u sjeme koje je vrlo brzo proklijalo u novu knjigu. Jedna za drugom redale su se cjeline koje je bilo potrebno osmisliti i izreći. I tako su nastajale knjige. Ponekad - ne, to nije sasvim točno; ne ponekad, u većini slučajeva, imao sam osjećaj da ih niti ne pišem, već da služim kao posrednik u nekom većem projektu čiji smisao ne mogu do kraja sagledati. Tijekom tog vremena ljudi su dolazili privučeni onim što sam govorio i pisao. Mnogima sam pomogao, ako ne izravno onda samom činjenicom da mogu čitati ili slušati o znanju koje im je tako potrebno. Zauzvrat, oni su meni otvarali vrata u nove svjetove. Nisam uvijek imao ono što su od mene tražili. Takve situacije su mi poslužile kao nadahnuće za otkrivanje upravo onog što mi je nedostajalo. Zatim bi došli neki drugi ljudi kojima sam mogao ponuditi novostečeno znanje. Taj proces još uvijek traje. Nekako mi se čini da niti neće prestati. Hcskrajno uživam u niemu. a istodobno isnuniavam duhnku svrhu i osobnu životnu zadaću.

Moje knjige su moja djeca. Predajem im se potpuno, a zatim, kad odrastu, puštam ih u svijet. Želim im sve najbolje. Želim im da uspiju. Ovoj određenoj knjizi koja je pred vama posebno želim da uspije. To je zato što ona predstavlja sažetak mog cjelokupnog rada proteklih nekoliko godina, a možda i cijeloga života. Moram priznati da sam krenuvši u pothvat pisanja ove knjige imao na umu sasvim različiti krajnji rezultat. U nedavno objavljenom novom

izdanju Stvaranja sreće najavio sam knjigu Nove misli mijenjaju svijet. Tom sam knjigom želio zaključiti jedan ciklus rada i stvaranja otpočet prije pet ili šest godina. Počelo je sa Stvaranjem sreće koje je opisivalo temelje. Nova knjiga na neki je način morala predstavljati krov iste građevine. Na posljetku je tako i ispalo. Međutim, knjiga je vrlo brzo, već nakon prvog poglavlja krenula svojim vlastitim, neslućenim tijekom! U njoj ćete pronaći sve ono o čemu sam pisao u prethodnim knjigama. Štoviše, mnoga sam poglavlja i započinjao navodima iz njih. Upravo zbog toga, ova je knjiga vodič i priručnik za svakog tko želi raditi na sebi. Ona će vas potaknuti da krenete na put, ali će vam isto tako ukazati na njegove tanahne detalje u kasnijim, naprednim razdobljima. Onaj "neslućeni tijek" odnosi se na dogadaje iz života, na zbivanja koja su oblikovala moj put. Zapravo sam počeo pisati neku vrstu životopisa, oslikavajući željene teme vlastitim iskustvom. Iako sam zadržao zamisao o "novim mislima", zbog promijenjenog sadržaja - a ponovo ističem kako prije nego sam počeo pisati nisam imao ni najmanju namjeru napisati knjigu na taj način - promijenio sam i naslov. Pred vama je dakle Moj put do čarolije, a stari naslov koji govori o "novim mislima za promjenu svijeta" pretvorio se u podnaslov. Dozvolite mi najprije da vam kratko opišem o čemu ćete čitati na stranicama koje slijede. Knjigu započinjem poglavljem pod nazivom Kultura tišine koje sasvim lijepo može poslužiti potpunom laiku kao uvod u svijet duhovnosti. Potreba za tišinom i samo značenje tišine još su uvijek nepoznanica mnogim ljudima. Nikad nije previše isticanja potrebe za opuštanjem, odmakom od svakodnevnih stresova i vježbanjem meditacije. Tako počinje pustolovina osobnog razvoja. Još je uvijek premalo ljudi koji u njoj sudjeluju.

Međutim, već u sljedećem poglavlju pod naslovom Temelji Himalaje, čitatelj će krenuti u područje razvoja svijesti. Prozračne visine himalajskih planina dobra su prispodoba za rijetki zrak kojeg udišu malobrojni; oni koji su se uspjeli otisnuti na put bez povratka. Zvuči opasno - put bez povratka! - ali je zapravo ispunjeno blaženstvom. Ono k čemu više nema povratka je patnja. A to doista možemo ostaviti iza sebe bez ikakvog žaljenja.

Sljedeća dva poglavlja u prvom dijelu knjige koji, usput rečeno, nosi naslov Apsolutni počeci, posvećena su jednostavnim i praktičnim postupcima usklađivanja s prirodom i djelotvornom izvršavanju svakodnevnih poslova.

Taj dio Mog puta do čarolije doista je namijenjen svakom. Radi se o duhovnoj abecedi. Na žalost, mnoštvo ljudi koji sami o sebi misle da su nešto učinili na području osobnog razvoja, zapravo nisu ni savladali ove osnovne stepenice. Upravo ih zato ponavljam, još jednom, u ponešto

drukčijem obliku ali, nadam se, sasvim jasno i uvjerljivo. Drugi dio knjige nosi naslov Čarobniputevipreobrazbe. Poglavlja u drugom dijelu knjige opisuju različita područja života u kojima nam je potrebna promjena. Nastala su na osnovi tema iz mojih prethodnih knjiga. Međutim, ovdje su izložena u slijedu koji čini lako razumljivu cjelinu. Osim poglavlja kao što su, primjerice, Lanci oko duše i Sada koja govore o problemu vezivanja te o potrebi življenja u sadašnjem trenutku, tu je i poglavlje Mnogostruka prizma stvarnosti koje govori o naravi svijeta u kojem živimo i stvarnosti koju samo na izgled dijelimo. Svako od tih poglavlja dovest će vas korak bliže razumijevanju sebe; korak bliže himalajskim vrhuncima čija smo podnožja osvojili u prvom dijelu knjige. Posebno vam skrećem pozornost na poglavlje pod naslovom Priprema za smrt jer će se ono vrlo vjerojatno sjeme neke buduće knjige, a možda i cijelog jednog razdoblja u mom radu kao učitelja. I na posljetku dolazi treći dio knjige pod naslovom Majstori promjene. Poglavlja u tom dijelu doista su namijenjena onima koji zaslužuju naziv majstora. Ako ste savladali i u praksi proveli prethodne teme, to je doista tako: vi ste majstor promjene! Ovdje progovaram o učiteljima i vodičima, o Bogu i Inteligenciji prirode, a i o čudima koja nas očekuju u novom, promijenjenom svijetu. ašto sam knjigu najprije želio nazvati Nove misli mijenjaju svijet'? Prije svega zbog toga što je njezin cilj upravo taj - promijeniti svijet. Ako je budete slijedili - dakle, ako budete slijedili duhovni put koji je u

. . . . . . njoj zacrtan - svijet će se zasigurno promijeniti. Možda će netko reći da je malo pretjerano tvrditi da je promjena svijeta moguća zbog jedne knjige. Odgovaram da nije pretjerano jer vaš svijet će se sigurno promijeniti! Vaš svijet je vaša odgovornost i vi ga možete promijeniti i preobraziti na način koji želite. Ta će se promjena dogoditi zbog promjene u načinu na koji razmišljate o sebi i svijetu. Stari način razmišljanja, stari obrasci po kojima naš um misli kao da korača po dobro utabanom putu, krivi su za ponavljanje pogrešaka. Ako promijenimo obrasce razmišljanja, logično je da će se promijeniti i posljedice tog razmišljanja. Dakle, tvrdnja izrečena u naslovu knjige je istinita - nove misli doista mijenjaju svijet! Cijela ova knjiga je stoga neka vrsta tehnike. Ona nam, uz objašnjenje, nudi nove misli koje će stvoriti nove obrasce u ponašanju i djelovanju. Da bi vam olakšao uočavanje novih misli na kraju svakog poglavlja sam ih sažeo na jednom mjestu te ih dodatno opisao. Kad jednom pročitate knjigu, bit će dovoljno baciti pogled na te sažetke i prisjetit ćete se svih novih misli koje su vam potrebne za promjenu svijeta. Također, uz knjigu je pripremljena i mala džepna brošurica pod naslovom Kratki pregled novih misli koje mijenjaju svijet. Nju možete uvijek imati sa sobom i podsjećati se na zamisli iznesene u knjizi. Ipak, meni je posebno drag onaj drugi vid knjige, vid po kojem je na

posljetku dobila i naziv. Iako se ne radi o životopisu u nekom kronološkom redu, pokušao sam u knjizi opisati neke od značajnih događaja koji su promijenili moj svijet. Te su se promjene počele zbivati kad sam odlučio krenuti putem duhovnosti. Rad na sebi, osobni razvoj i evolucija nalik su preobrazbi gusjenice u leptira. Ili, u ovom slučaju, preobrazbe iz prosječnog čovjeka u čarobnjaka ili čarobnicu! Znam da postoji opasnost da u izrazima poput "čarobnica" netko začuje i neke pogrešne nijanse. Ipak, kako da nazovem čovjeka čiji je život prepun čarolije? Kako da nazovem onoga tko svakog dana svoga života stvara čaroliju? Budući da se osjećam upravo tako, naslov knjige se nametnuo sam od sebe. U ovom trenutku moram spomenuti da sam prije nego što sam uopće shvatio u kom smjeru će knjiga krenuti, bio upozoren na to! Naime jedna je prijateljica koja već dulje vremena slijedi taj isti put, sanjala predstavljanje moje nove knjige. Nije se sjećala sadržaja, ali je iz sna zapamtila da je knjiga u naslovu imala riječ "čarolija"! Kad mi je to ispričala pomislio sam da će to biti neka buduća knjiga. Međutim, eto, očigledno se naslov najavio prije nego je knjiga bila napisana. Svi ti pokazatelji, te sitne čarolije, ponovo potvrđuju moj unutarnji osjećaj da knjige ne pišem nego prepoznajem ili iščitavam s nekog dubokog mjesta koje je dostupno meni, ali bi moglo jednako tako biti dostupno svima. I to je također dio puta do čarolije. Dakle, osobna povijest ili priručnik? Ijedno i drugo. Priručnik je stoga što na putu rasta i preobrazbe postoje određeni stupnjevi promjene koji su zajednički svima. Nadam se da sam ih jasno i pregledno opisao. Pregled novih misli važan je za svakog početnika, ali isto tako za sve one koji se smatraju naprednima. Mnogo puta sam primijetio da ljudi zaboravljaju osnovne stvari prepuštajući se privlačnim i neobičnim pojavama iz svijeta duha. Ponekad nas i zavede nešto što smatramo bitnim, a ono to zapravo nije. Knjiga koja je pred vama sažetak je onih misli koje su, prema mom sudu, doista važne. Osobna povijest je stoga što opisuje načine na koje sam proživio svoju vlastitu preobrazbu. Nadam se da će vam ti djelići mojeg puta do čarolije pomoći da pronađete svoj vlastiti i da krenete njime. Promjena u načinu razmišljanja izazvat će promjenu u stavovima i razumijevanju života. Istina je da se ona prava, unutarnja promjena može postići samo praksom. Knjiga može prenijeti teoriju, uvjerenja te opise iskustava. Ipak, ona će na vas ostaviti određeni utisak. I to je njezin cilj. Pokušajte na osnovi tog utiska promijeniti svoje stavove o životu i primijeniti nove misli koje vam se predlažu. Ako tako učinite, vi ćete se sigurno promijeniti. Nemojte se, međutim, iznenaditi ako primijetite da se zajedno s vama promijenio i vaš svijet. Neka uz vas na putu iz običnog svijeta u svijet čarolije uvijek bude mnogo sreće, ljubavi i svjetla!

1. DIO APSOLUTNI POČECI KULTURA TIŠINE

Kad izgovoriš njeno ime, ona nestane.

Roberto Bennini u filmu La Vitta e Bella

U trenutku dok ovo pišem nalazim se na najtišem mjestu na svijetu! No dobro, vjerojatno je tišina jednaka na mnogim mjestima; ako su tiha. A ovo mjesto jest tiho. Ispred mene je stotinjak metara borove šume, a kroz granje nazirem plavu površinu mora. Kupam se u mirisima ranog jutra; mirisima koje ne mogu opisati jer za njih ne postoje dovoljno dobre riječi. Posvuda je mir. Rijetki zvukovi koje stvaraju ljudi dopiru do mene iz daljine, ali mi uopće ne smetaju. Ne čujem ih; zapravo, Čujem tišinu. Ne samo da je čujem - osjećam je! Gotovo je opipljiva i okružuje me poput nježnog, svježe opranog pokrivača. Osjećam se zaštićen. Lijepo mi je. Sakrio sam se od buke ljudi i njihovih gradova. Uživam u tišini. Ali, u ovom istom trenutku moje tišine, milijarde ljudi širom svijeta čine nešto sasvim drugo. Oni "uživaju" u buci. Okruženi su mnogobrojnim podražajima koji preplavljuju njihova osjetila poput neprekidne i nezaustavljive plime. Kad kažem osjetila, ne mislim samo na sluh. Buka nije samo velika količina ili snaga zvuka. Buka je i svakodnevna navala slika s televizijskih ekrana i časopisa. Buka je također ono što ulazi u vaše nosnice kad udahnete gradski zrak čiji se sastav tako očigledno prikazuje na nekad bijelim, a sada prljavo sivim pročeljima zgrada.

Čovječanstvo se kupa u buci i svim njezinim nevjerojatno raznolikim inačicama. Zašto to činimo? Zašto se tome čak i veselimo? Primjerice, zašto je naš ideal zabave izložiti se velikim količinama zvučne, vidne, okusne i druge buke? Zar se zadovoljstvo doista nalazi u izlaganju osjeta snažnim - što snažnijim - utiscima? Izgleda da tako misli većina. Izgleda da većina smatra tišinu dosadnom. Tišinu je, prema njihovom mišljenju, potrebno izbjegavati. Zbog toga kad ujutro ustanu najprije uključe radio ili televizor. A možda i oboje istodobno. Zatim čitaju novine slušajući sve to odjednom. Nakon toga rade, ali ne u tišini jer bi to opet bilo dosadno. Nakon posla popodnevni odmor uz televizor, a na večer ponovo film, glazba, ljudi. Tišina je vrlo djelotvorno prognana iz naših života. Najraširenija ovisnost našega vremena nije ovisnost o alkoholu, drogi, seksu ili hrani, već ovisnost o buci! Pokušajte oduzeti buku svim tim masama ljudi i vjerojatno ćete izazvati najveću pobunu u povijesti. Koliko god to bilo smjelo, upravo se to spremam učiniti. Naravno, ne postoji način da buku "oduzmem" svijetu. Ali, nadam se da postoje

načini da mu barem ukažem na pogrešku koju tako uporno slijedi. Tišina nije dosadna. Tišina je ljekovita.

TIŠINA JE LJEKOVITA

Eto, upravo sada, kad do mene dopire tako malo od buke svijeta, moja se osjetila osjećaju vrlo živima. Osjetljiv sam na najmanje promjene oko sebe. Čak i najtiši dašak vjetra u meni budi energiju koje ne bih uopće bio svjestan da me okružuje buka. Zapažam kretanje mrava u travi nedaleko mjesta na kojem sjedim i pišem. Udaljeni krik galeba ostavlja dubok i snažan utisak. Teško ga je uopće usporediti s bilo čim poznatim. Moglo bi mi se učiniti da me upravo ti zvukovi liječe. Ali, to ne bi bilo ispravno. Liječi me tišina. Prirodni zvukovi koji nastaju na njenoj pozadini su poput valova blaženstva. Oni su nagrada. Bonus kojeg sam zaslužio jer sam se našao na pravom mjestu u pravo vrijeme. Iako me oduševila zagonetka iz filma Život je lijep (Što nestane kad izgovoriš njeno ime? Tišina!), ona vrijedi samo kad tišini želimo nadjenuti neko ime. Prirodni zvukovi, kad se javljaju unutar tišine, obično ju samo naglašavaju. Cvrkut ptica je zapravo vrlo "bučan", ali na neki način uopće ne narušava tihu snagu ovoga mjesta.

ZNAČENJE TIŠINE

Ne želim svijetu oduzeti zvuk. Želim mu oduzeti buku. Buka je nedostatak tišine, a zvuk je kretanje tišine. Ako razmislite o tome kako se zvukom, primjerice govornim jezikom, prenosi značenje, vidjet ćete da tišina igra vrlo veliku ulogu u tome. Izgovorite riječ "tišina". Tek u tišini nakon "tišine" do nas je doprlo značenje. Osjetili smo ga tek kad je zvuk zamro, a tišina se ponovo vratila. Što bi bilo kad bismo izgovarali riječ "tišina" neprestance nekoliko minuta? Pravo značenje riječi shvatili bismo tek kad bismo s tim prestali. Ali, to se ne odnosi samo na riječ "tišina". Tako je i sa svim drugim riječima. Njihovo značenje moguće je shvatiti tek kad zvukovi zamru. Zvuk je medij, ali pravo značenje otkriva se u tišini. Kao govornik često koristim tišinu. Zamislite početak nekog predavanja. Stanite na pozornicu pred nekoliko stotina ljudi. Nemojte ništa govoriti. Samo stanite i promatrajte ih. Promatrajte kako govore jedan drugom. U dvorani je zapravo vrlo bučno. Stotine riječi izgovorenih šapatom ili glasno. Međutim, nemojte ih pokušavati utišati. Samo ih, u tišini, promatrajte. Neće proći dugo i vaša će tišina pobijediti buku. Proširit će se dvoranom poput nezaustavljivog vala. Počet će najednom mjestu, a zatim će se iz te oaze preliti na sve druge ljude u dvorani. Ovu tehniku koristim vrlo često. Ona mi je najbolji dokaz snage koju u sebi nosi tišina. Drugi dokaz dobivam kad usred predavanja primijetim da je pozornost ljudi opala. U početku me to smetalo i pokušavao sam ih privući glasnijim govorom, promjenom tonaliteta ili

boje glasa, pričanjem neke šale i slično. Sve to djeluje, ali ne u potpunosti. Znate li što djeluje savršeno? Tišina. Kad primijetim da je pozornost manja nego bih volio, jednostavno stanem. Ne govorim ništa. Desetak sekundi, pola minute. Samo promatram ljude u dvorani. Znate li što znači desetak sekundi tišine usred predavanja? To je dugo, jako dugo. U tim trenucima nestaje svakog kolebanja i sumnje. Tišina djeluje osvježavajuće. Čak i oni čija je pozornost sasvim odlutala, odjednom se bude i očekuju. Što se događa? Stoje? Tišina im je privukla pozornost onda kad to nije uspjelo riječima. Počnite slušati tišinu. Ubrzo ćete naučiti da značenja zapravo ne prenose zvukovi ili riječi već baš - tišina. Tišina je vrlo dragocjena. Za razliku od zvukova, tišina je područje stvaralaštva. Zvuk je val, a tišina je more. Kad su vam potrebni mali valići, oni će nastati u moru vaše tišine. Kad vam je potrebna oluja, i nju ćete stvoriti, samo ako poznajete tišinu.

TIŠINA JE PUNINA

Većina ljudi sada već iz navike odbacuje tišinu. Čega ima u tišini? Tišina je praznina. Tišina nastaje kad nečega nema. Što će nam to? Čemu to služi? Evo odgovora: tišina je izvor svakog stvaralaštva. Tišina je punina. U njoj se nalazi sve, a bez nje ništa nema pravo značenje. U starom spisu, Bhagavad Giti, Krishna, predstavljajući stvoritelja, priča o načinu na koji stvara i kaže: "Okrenuvši se k sebi, ja stvaram ponovo i ponovo". Mnogobrojni umjetnici mogu potvrditi njegove riječi. Svoja djela stvaraju u oazama tišine. Mnogobrojni znanstvenici mogu potvrditi njegove riječi. Do svojih otkrića dolaze iznenada, kada se odvoje od svakodnevne buke i opterećenja. Pa eto, i ja mogu potvrditi njegove riječi. Kad pišem, to radim u tišini. Bez okruženja tišine, stvaranje gotovo da i nije moguće.

Zbog nekog čudnog razloga mi smo sami sebe uvjerili da je tišina prazna. Ali, istina je sasvim drugačija. Tišina ne samo da predstavlja nadahnuće za stvaranje. Stvaranje nastaje iz tišine. Drugim riječima, tišina jest punina. U tišini se nalazi sve: sve zamisli, sva rješenja, sve stvari. Tišina je mjesto u kojem se, kao nekom čarolijom, sažima čitav svemir. Zamislite da želite stvoriti nešto. To "nešto" se negdje nalazi. Možda kao stvar ili doživljaj kojeg je netko drugi već doživio ili stvorio. Ili kao neostvarena, sasvim originalna želja. Svejedno, čim pomislite na nešto, čim nešto poželite, to je već stvoreno. Vaša želja i njeno ostvarenje već postoje negdje u svemiru. Kad se prepustite tišini, vi čitav svemir sažimate u jednu točku. U vašoj tišini nalazi se sve. U neočitovanom je obliku, naravno. Ali, tu je! Sve, baš sve što je postojalo, što postoji i što će postojati nalazi se u trenutku tišine. To znači da nam je i

dostupno ako poznajemo tišinu. Prvi korak u promjeni svijeta iz sivila svakodnevice u tajanstvo čarolije sastoji se upravo u upoznavanju tišine. Kasnije, kad je dobro upoznamo, doći će načini i tehnike stvaranja iz tišine. O tome kasnije, ali sada je potrebno naučiti kulturu tišine.

MENTALNA HIGIJENA

Kultura tišine obuhvaća mnogo više od mentalne higijene. U sljedećim poglavljima opisat ću praktične i duhovne dobrobiti prakticiranja kulture tišine. Ali, ona svakako počinje od mentalne higijene. Ili, možda bi bilo boje reći higijene duha. Još kao djeca naučili smo da je higijena pola zdravlja. Naučili smo, i navikli se, održavati čistoću tijela. Svakoga dana se peremo, tuširamo ili kupamo. Peremo zube i ruke čak nekoliko puta dnevno. To nam je iako prirodno da teško možemo zamisliti život bez higijene tijela. Pogledajmo na čistoću tijela s jednog drugog kuta. Radi se zapravo o nedostatku buke! Neobična misao, priznajem. Ali, prljavština je poput nepotrebne buke i pobudenja na vašem tijelu. Kad je operete i tijelo ostane čisto, ono zapravo uživa u nekoj vrsti tišine! Ili, možemo reći i ovako: krećući se po svijetu mi skupljamo njegove ostatke. Svaki dodir s predmetima u svijetu ostavlja neki trag na našem tijelu. Prašina ovdje, mrlja tamo i nakon nekoliko sati, osjećamo se prljavo. Vodom ispiremo posljedice "buke" kojoj smo izloženi. Ali, što je s našim duhom? Što je s mislima, osjećajima i svim onim tanahnim procesima u našoj svijesti koji su također izloženi "buci"? Kako se brinemo za njih? Kako "peremo" duh? Zanimljivo, ali većina ljudi to radi tako da se izloži još većoj buci. Nakon što su se izmorili na poslu, "opuštaju se" izmarajući se na nekom drugom mjestu. Takva zamisao je smiješna i bila bi neozbiljna da je milijarde ljudi ne provode sasvim ozbiljno. Tišina je sredstvo kojim održavamo higijenu duha. Nakon što smo ga izložili stresovima i naporima svakodnevnog života i tako ga zaprljali, izložimo ga tišini i operimo ga.

Ponekad se ljudi pobune protiv isticanja tišine smatrajući da će im se tako oduzeti mnogobrojna životna zadovoljstva. Oduzima li vam pranje ruku zadovoljstvo rada u vrtu? Oduzima li vam tuširanje nakon tjelesnog vježbanja zadovoljstvo bavljenja športom? Naravno da ne! Isto tako vam redovito izlaganje tišini neće oduzeti zadovoljstvo duha. Štoviše, svi oni koji su razvili kulturu tišine znaju da je ona vrlo ugodna, baš kao i tuširanje nakon dobre partije tenisa. Što u praksi znači higijena duha? To znači uvođenje razdoblja tišine u svoj život. Prije svega, naučite dobru tihu meditaciju. Osobno preporučujem Integralnu meditaciju koju i podučavam. Ona vam neće oduzeti mnogo vremena. Jednostavna je i djelotvorna. Integralna meditacija

je praktični vid kulture tišine. Da bih vas dodatno potaknuo da se pokrenete u smjeru učenja Integralne meditacije zamolio bih vas da se prisjetite kako se osjećate kad se nađete u blizini osobe koja se nije prala, primjerice, nekoliko mjeseci? Možete li zamisliti kako takva osoba izgleda? Lice? Kosa? Miris? Teško podnošljivo, zar ne? Neugodan osjećaj. Vidite, upravo tako se osjeća osoba koja provodi higijenu duha kad se nađe u blizini osobe koja je ne provodi! Baš kao što tjelesna prljavština ostavlja iza sebe smrad i neugodan izgled, tako i "prljavština" duha ostavlja iza sebe neugodan utisak u obliku nervoze, napetosti, nerazumijevanja, briga, straha i mnogobrojnih drugih očitovanja kojih jednostavno niste svjesni ako ste i sami njihova žrtva. Ali, ne želite valjda živjeti u svijetu prljavštine samo zato da je ne biste primjećivali? Naravno da ne. Zato je važno da razumijete, ali i da primijenite kulturu tišine u svom životu.

NOVE MISLI

STARA MISAO - NOVA MISAO Tišina je dosadna - Tišina je ljekovita Zvukovi nose značenje - Tišina nosi značenje Tišina je praznina - Tišina je punina Higijena tijela je pola - Higijena duha je cijelo zdravlje

Poglavlje Kultura tišine posvećeno je vrijednosti tišine. Tišina je priprema za promjenu. Nove misli kojima moramo obojiti svoj stav prema tišini uključuju shvaćanje da tišina liječi i ozdravljuje. Tišina je melem za dušu. Pokušajte se što češće izlagati tišini. Pronađite tiho mjesto na koje ćete često odlaziti ili, još bolje, na kojem ćete živjeti. Nova misao o tišini kao nositelju značenja mijenja naše poimanje tišine. Ova nas misao priprema za napredne stupnjeve promjene u kojima će tišina igrati aktivnu ulogu u stvaranju novih vrijednosti u našem životu. Na nju se nadovezuje nova misao o tišini kao punini. Onog trenutka kad doživimo tišinu doživjeli smo cjelinu svemira. Saželi smo ga u cjelovito iskustvo. Iz njega sada možemo, prema svojoj želji, izvući bilo što. Zbog toga je tišina stanje punine. I na posljetku, nova misao o higijeni duha kao cjelovitom zdravlju, nadopunjuje opće poznatu izreku o čistoći tijela kao polovici zdravlja te nam služi kao žurno nadahnuće da počnemo s redovitim provođenjem kulture tišine.

TEMELJI HIMALAJE

Sviće samo onaj dan u kojem smo budni.

Henry Thoreau

Prošle je noći kišilo u Zagrebu. Ulice su još bile mokre, a u zraku se osjećala vlaga. Ona se kretala prema meni sporim, nevjerojatno sporim korakom. Bila je pogrbljena, leđa sasvim savijenih, tako da je izgledalo da nešto radi oko svojih gležnjeva. Glava joj je gotovo doticala koljena. Crna haljina prekrivala joj je tijelo, a preko glave je bila vezana crna marama. Stopala joj se nisu vidjela, ali po zvuku koraka rekao bih da je bila bosa. Lijevom se rukom oslanjala na vrlo kratki štap, a desna je drhtavo bila ispružena naprijed, dlanom prema gore. Nijemo je prosila u hodu.

Ali, kakav je to hod bio! Nevjerojatno spor, drhtavi korak koji joj je svaki put protresao čitavo tijelo. Kad bi prebacila težinu na lijevu nogu, zapravo na štap kojim se je pomagala, glava bi joj se još malo pognula, a zatim u trzaju uzdigla nekoliko centimetara dok bi, pretpostavljao sam, što brže pokušavala izbjeći bol. Promatrao sam je zapanjeno. Njena me je pojava toliko potresla da sam zastao ne mogavši se pokrenuti. Ali, ona se doista kretala tako sporo da joj je bilo potrebno desetak minuta za onih pedesetak metara koliko nas je dijelilo. Cijelo to vrijeme ja sam stajao i promatrao. Najprije šok, a zatim brza izmjena misli. Tko je ta žena? Kakva ju je nepoznata bolest učinila ovakvom? Kakav to teret leži na njenim leđima da ju je ovako pogrbio? Kakvo joj je lice? (Nisam ga mogao vidjeti, glava joj je bila previše spuštena.) O čemu misli sada, kada se ovako bolno sporo kreće? Osjeća li nešto? Ili je sasvim otupjela od bola i patnje koji je, očigledno, nisu napuštali cijeli život? Ili, možda nije tako? Možda se iza ove pojave krije sudbina poput kralja Vikarame? Prisjetio sam se svoje priče Veličanstveni Saturn i scene kada jadnome kralju odsijecaju šake i stopala. Stresao sam se na tu pomisao. Ali, tko zna, možda je ova žena doista izišla iz neke priče poput one o Vikarami. Doista, izgledala je upravo tako. Nevjerojatna pojava, sasvim izvan uobičajenih prizora ljudi koji žure za svojim poslovima. Ne bih se začudio da saznam kako se trenutak prije pojavila iz nekog drugog svijeta, a zatim, zamakavši za ugao, jednako tako glatko ponovo prešla granicu mašte i stvarnosti. Utisak nestvarnosti pojačavali su ljudi koji su prolazili pored nje. Nisu se osvrtali. Nisu zastajali. Štoviše, okretali su glave izbjegavajući neugodan prizor ispred svojih nogu. Upravo zato je starica izgledala poput smrznutog isječka nekog filma kojeg je suludi monter "prilijepio" stvarnom svijetu. Pogodila me u srce. Sve me to pogodilo u srce. Nisam mogao ni naslutiti kako bi to izgledalo suosjećati s tom ženom. Pa nije bilo ničeg zajedničkog oko čega bi se suosjećanje moglo razviti! Kako mogu suosjećati kad je njezin svijet sasvim različit od mojeg? Svaki pokušaj suosjećanja bio bi osuđen na laž. Što mogu učiniti? Spustiti joj dvadesetak

kuna u drhtavu ruku? Da, to mogu učiniti. Možda joj pomogne da proživi današnji dan. Ali, to sigurno nije razlog zbog čega sam ju ugledao. Znao sam da svaki čovjek koji se pojavi u našem životu, za dulje ili kraće vrijeme, nosi neku poruku. Ova žena će biti u mom životu vrlo dugo, iako smo se tjelesno sreli samo na nekoliko minuta. Također, njena mi je poruka odmah bila jasna. Bljesnula je mojim umom tako snažno da je trenutno istisnula sve druge sadržaje iz njega. Bio je to znak s neba. Bila je to poruka o - budnosti. Ono što me najviše pogodilo u tom prizoru je nevjerojatan kontrast izmedu ljudi koji slijede svoju svakodnevicu i siromašne, obogaljene žene koja je slijedila svoju sudbinu. Ta žena nije imala ništa. Ljudi oko nje su, u usporedbi s njom, imali sve. Ali, možda je upravo ona bila budnija od njih! Ne znam. Ne mogu reći. Samo imam takav osjećaj. Ta je žena bila sasvim izvan uobičajenih obrazaca života. Ne mogu jamciti za nju. Ali, o ljudima koji su prolazili ulicom u tom trenutku znam gotovo sve. Promatrajući njihova lica mogao sam gotovo s bolnom točnošću pogoditi o čemu razmišljaju. Problemi na poslu. Otplata kredita. Svađa s partnerom. Ljubavne teškoće. Zavist. Pohlepa. Ponos. Strah. Tu i tamo pokoja svijetla misao, ali rijetko, previše rijetko. A evo nje, potpune gubitnice, zarobljene u jadnom, bolesnom tijelu. Nemoćna da učini bilo što. Bez novaca, bez krova nad glavom, u bolovima. U očekivanju jedino sljedećeg koraka, jer završetak dana je previše daleko da bi se o njemu mislilo. Paradoksalno, u cijeloj toj tmurnoj sceni, na vlažnim ulicama Zagreba, usred natmurenih lica njegovih stanovnika, upravo je ona predstavljala točku ravnoteže! Ona je bila središte svijeta; nepomični izvor mudrosti na kojeg u tom trenutku, tako je izgledalo, nitko osim mene nije obraćao pozornost. A bila je tako glasna u svojoj tišini! Iz nje je isijavala opomena. Ne prijetnja, već opomena. Upozorenje. Pazite ljudi, bilo je ispisano blještećim slovima posvuda preko i oko nje, pazite što radite! Nemojte propustiti ovaj dan, ovaj trenutak. Zaboravite i otpustite sve te nepotrebnosti kojima uporno ispunjavate svoj um. Sve je to besmisleno. Imate sve što vam je potrebno. Zašto stvarate patnju tamo gdje je mjesto samo sreći? Pogledajte mene. Ja nemam ništa. Ja mogu patiti. Ja za to doista imam razloga. A vi? Pa vi ste na krovu svijeta! Što god poželite, to imate. Hrana, odjeća, kišobrani, cipele, stan... i ljudi, prije svega ljudi. Vaši prijatelji, rođaci, susjedi... svi oni koji će vam pomoći kad vam bude potrebno. Ja nemam nikoga. Ni ne sjećam se više kad su pomrli svi oni do kojih mi je bilo stalo. Ako je netko i živ, više ne znam gdje je, a ni oni ne znaju gdje sam ja. Hajde, okanite se gluposti. Vaše brige nisu brige. Vaše brige su laži. Vi ne znate što znači patnja. Još gore, vi ne znate što znači život. Prestanite s tim. Probudite se, probudite se, probudite se... I tako stalno, stalno, sa svakim bolnim i drhtavim korakom, čuo sam prodorno i jasno: probudite se!

PROBUDITE SE !

Samo ona zora sviće u kojoj ste budni. Ljepota svijeta oko vas nedostupna vam je ako spavate. A najveći razlog uspavanosti je prezauzetost mnogim brigama i problemima. Međutim, u svjetlu kojim nas je obasjala moja tajanstvena starica, sve naše brige izgledaju potpuno nevažne. Znam da je nekome koga su brige opsjele teško početi razmišljati na taj način, ali to je više nego potrebno. Radi se i o tome da promjena stava prema brigama koje imamo ne nosi samo utjehu, već otvara put njihovom stvaralačkom rješenju. Drugim riječima, ako ste previše zaokupljeni brigama, ne vidite iz njih izlaz. Ako previše vremena posvetite tami, time zanemarujete svjetlo; sprečavate mu pristup u svoj život.

Doista, velika većina naših briga su potpuno nevažne. Zapleli smo se u njihovu mrežu, a ne vidimo da je ona privid. Ne bismo smjeli dozvoliti brigama da imaju vlast nad nama. Nemojte pogrešno shvatiti primjer sa staricom. Ne želim vam reći da morate biti sretni jer ima onih kojima je gore od vas. Ako biste tako mislili, potpuno biste promašili pouku stare žene. Pouka je, kao što sam već rekao, pouka o budnosti, a ne pouka o sreći na pogrešnim temeljima. Ljudi previše često gube bit života zbog prividnih problema kojima se opterećuju. Biti budan u svakom trenutku, biti otvoren za život, neovisno je od stanja u kojem se nalazite. Bili zdravi ili bolesni, siromašni ili bogati, budnost je put kojim morate ići. Starica je nosila upozorenje o onome što bi se moglo dogoditi svakome od nas. Ako bi se to dogodilo, kuda bi nestale vaše sadašnje brige? Ne bi im bilo ni traga. Zaboravili bi na njih. Ili, još gore, čeznuli biste za njima kao za stanjem neizmjerne sreće. Razmislite malo o tome. Ako je moguće da svoje sadašnje stanje smatrate stanjem neizmjerne sreće, zašto onda to upravo sada i ne učinite? Što čekate? Nove misli će promijeniti vaš svijet. Počnite od njih. Nova misao o nevažnosti vaših vlastitih briga pomoći će vam da se probudite za mogućnosti koje postoje oko vas. Umjesto da ih smatrate preprekama i razlogom za zabrinutost, pokušajte probleme sagledati kao poticaje. Problemi nisu tu da bi vas zaustavili na putu, već da vam učine život zanimljivijim. Jednom sam govorio o višim stanjima svijesti i o tome da čovjek koji uživa u njima, uživa i u sposobnosti brzog, čak trenutnog ostvarivanja svojih želja. Na tu zamisao (trenutno ostvarenje svih želja!) ljudi obično odgovaraju nevjericom ili divljenjem. Ali, sjećam se jedne zdrave reakcije koja mi se vrlo svidjela. "To znači da takvi ljudi nemaju nikakvih problema?" upitala me mlada djevojka. Bio sam u napasti da odgovorim potvrdno, mada sam kasnije shvatio da to ne bi bilo u potpunosti točno. I sva sreća da nisam jer me preduhitrila svojim zaključkom:

"Ali, ako nemaju problema, njihov život je dosadan. Odakle im poticaj za djelovanje?" To je ispravno razmišljanje. Problemi su poticaj za djelovanje. Oni su odskočna daska s koje se otiskujete u svijet. Oni su poput zapleta u kazališnoj predstavi. Bilo bi dosadno bez njih. Ali, potrebno je shvatiti da se radi o međuigri, o poticaju, o izazovu. Ako smatramo da bi nam život bio lakši bez problema, zavaravamo se. Život je lakši ako razvijemo sposobnost rješavanja problema. Problemi čine život. Oni pokreću proces nastanka i ostvarivanja želja. Nemojte željeti život bez problema. Želite povećanje svojih sposobnosti tako da probleme naučite djelotvorno rješavati. Biti budan, živjeti u punini, preduvjet je za to. Kako to izgleda "probuditi se"? Ljudi koji tako lutaju svijetom zauzeti lažnim predstavama koje su režirali sami za sebe sasvim sigurno nisu budni. Oni žive u svijetu snova. Misle da su sretni ako su taj svijet dobro izgradili. Misle da su nesretni ako u tome nisu uspjeli. Međutim, u oba slučaja spavaju. A što to zapravo znači biti budan?

PITANJE PROSVJETLJENJA

Kad nisam učitelj i kad nisam pisac, živim kao običan čovjek. Imam poznanike koji možda nikada nisu ni čuli za ono što je meni svakodnevica. Ili su čuli, ali pogrešno pa imaju predrasude. Nikad se ne trudim ispravljati ih, osim ako me izravno ne pitaju za to. Zašto se ne trudim? Zato što smatram da je znanje moguće dati jedino ako ga netko zatraži. Ne vjerujem u nametanje znanja. Možda je istina da sam tijekom godina stekao mnogo mudrosti koju bih mogao podijeliti s bilo kim. Ako to jest istina, onda je isto tako istina da tu mudrost najprije moram primijeniti u svom životu. Zbog toga puštam da ljudi koji me poznaju kao susjeda, športskog partnera, školskog kolegu i slično, stvore svoj sud o meni; ne zato što su čuli ovo ili ono, već zbog toga što me doživljavaju kao čovjeka. Doduše, istina je da se mnogo puta dogodi da budu zapanjeni kad pronađu neku moju knjigu u knjižnici ili me čuju u radioemisiji. "To si ti napisao?! Ti pišeš knjige?!" Gotovo da me u tom trenutku posrame. Osjećam se neobično jer da, istina je, pišem knjige. To baš ne radi mnogo ljudi. I još k tome, izgleda da ih pišem dobro, budući da se čitaju i kupuju! Osim toga, volim održavati dio svog života, recimo to tako, anonimnim. To mi pruža mogućnost da "testiram" svoje zamisli u okruženju neopterećenom prethodnim iskustvom. Volim kad me ljudi ne poznaju. Onda su prema meni iskreni i ponašaju se bez opterećenja. Dogodilo se jednom da mi je jedna skupina takvih poznanika postavila pitanje o prosvjetljenju. Doslovce tako. Čuli su da se ja bavim tako nečim, pa su pitali: "A što je to prosvjetljenje?" Najprije su me zbunili, ali sam odmah nakon toga shvatio da imam

prigodu u praksi primijeniti mudrost prilagodbe. Ako mogu potpunom laiku objasniti što je to prosvjetljenje, onda to mogu objasniti svima. Ali, kako to učiniti? Što reći, a da ne izazovem dodatnu zbunjenost? Evo kako sam se "izvukao" iz te situacije. "Zaboravite ono što ste čuli o prosvjetljenju", rekao sam. "Stvar je jednostavna. Da li ste se ikada osjećali dobro, raspoloženo i smireno?" Oklijevajuće kimanje glavom prihvatio sam kao potvrdu i nastavio, E, pa, prosvjetljenje je kad stalno, bez obzira na okolnosti, osjećate unutarnji mir." "Ah", rekao je jedan od njih, "samo to? Onda ima mnogo prosvijetljenih ljudi." "Misliš?" odvratio sam pitanjem. "Zar doista mnogo ljudi osjeća unutarnji mir? Stalno? Bez obzira na okolnosti?" "Pa... " "Eto, vidiš. Mislim da ima malo takvih ljudi. Na žalost. Međutim, u pravu si. Ima tu još nešto više." Postali su zainteresirani. Znao sam da očekuju priču o čudima ili fantastičnim sposobnostima takozvanih "prosvijetljenih" ljudi, ali nisam namjeravao podgrijavati predrasude. "Svatko od nas koristi maleni dio svog unutarnjeg potencijala, ljudske sposobnosti su mnogo veće nego to sada izgleda. Uz pojam prosvjetljenja ide i korištenje većeg dijela svojih mogućnosti. A to znači djelotvornost u poslu, dobra koordinacija duha i tijela, unutarnje zadovoljstvo i, već sam rekao, osjećaj nepomućenog mira." "I to je prosvjetljenje?" "Da, to je prosvjetljenje." Najveći broj ljudi misli o prosvjetljenju kao o mističnom stanju duha. Nadalje, prosvjetljenje je zbog povijesnih razloga povezano s asketizmom, dugotrajnim odvajanjem i odricanjem od života, te filozofsko -duhovnim usmjerenjem osobe. Drugim riječima, u umovima mnogih ljudi prosvjetljenje je nešto nepraktično. Ako predrasude nisu uzele previše maha, a to znači ako osoba nema neki osobni razlog za takav stav prema prosvjetljenju, potrebno je tek malo objašnjavanja i svatko će shvatiti da govorimo o prirodnom stanju ljudskoga duha. Sve "ispod" prosvjetljenja je ispod normalnog. Biti prosvijetljen, to je normalno. Ne biti prosvijetljen, nije. Drugi problem s kojim se susrećem vrlo često je pretjerivanje u odnosu na prosvjetljenje. To obično čine takozvani "duhovnjaci", ljudi koji se bave duhovnošću. Mnogi takvi prosvijetljenim ljudima pridaju posebne moći, pa time automatski isključuju mogućnost prosvjetljenja za nekog običnog, poput njih. Kad se susretnem s tom vrstom pretjerivanja, uvijek se sjetim doživljaja kojeg sam proživio jednom davno, u nekom drugom vremenu i drugoj ulozi. Zajedno s drugim učenicima, slušao sam predavanja čovjeka kojeg sam iznimno cijenio. Za nekoliko dana je bio najavljen dolazak jedne

skupine mudrih ljudi, a govorilo se da je jedan od njih prosvijetljen. Kad su stigli, skupilo se veliko mnoštvo. Željeli su čuti predavanje, a posebice su željeli čuti i vidjeti prosvijetljenog čovjeka. Dvojica iz skupine posebno su se isticala. Jedan je bio stariji, teško mu je bilo procijeniti godine. Mogao je imati između šezdeset i sto šezdeset godina. Kosa mu je bila potpuno bijela baš kao i duga brada. Drugi je bio mladi, a prema starijem se ponašao kao prema učitelju. Njegova je kosa bila potpuno crna, duga i kovrčava. Iako u naponu snage, njegov je pogled zračio duboki i potpuni mir, baš kao u njegovog učitelja. Njih su dvojica održala prekrasno predavanje. Govorila su o oslobođenju od patnje, o potrebi uspostavljanja odnosa s Bogom i prije svega o potrebi redovite duhovne prakse. Riječi su im bile poput melema, a glasovi su se nadopunjavali poput dobro uvježbanog orkestra. Cijeli doživljaj je bio više nego snažan. No, primijetio sam da neki od slušatelja potiho raspravljaju koji od njih dvojice je prosvijetljen. Prvi kandidat je svakako bio stariji čovjek. Na posljetku, on je bio učitelj onog mlađeg. Međutim, mlađi je imao svoje pristalice. Djelovao je uvjerljivije i sigurnije. Zračio je neodoljivim šarmom. Da, svakako je i on mogao biti prosvijetljen. A možda su to bila obojica? Nakon predavanja, kad se većina ljudi razišla, s gostima je ostala nas nekolicina. Između ostalih tu je bila i skupina onih koji su raspravljali 0 tome tko je prosvijetljen, a tko nije. Na posljetku je netko skupio hrabrost, ustao i upitao: "Čuli smo da je netko od vas prosvijetljen. Tko je to?" Nastala je tišina. Naš se učitelj nasmiješio gotovo nevidljivim pomakom usana, ali nije ništa rekao. Gosti su izgledali zbunjeno. Morali su im ponoviti pitanje. Kad je njegovo značenje konačno došlo do njih, obojica su se nasmijala. "Ah, to!" rekao je mlađi. "Nismo to mi. To je Satesh, naš kuhar. Naš nam je učitelj rekao da je on prosvijetljen." Sada je nastala zbunjenost u publici. I njima je bilo potrebno neko vrijeme dok nisu shvatili značenje onog što im je rečeno. Vidjevši ih tako zbunjene, naš se učitelj konačno počeo smijati. A zatim smo mu se pridružili svi zajedno. Kasnije smo upoznali i Satesha. Sitan, neugledan čovjek, tridesetih godina. Cijelog je života bio kuhar. Sretan je zbog toga i ne pada mu na pamet raditi bilo što drugo. Obožava kuhati za dvojicu svojih učitelja. Ah, da, ima malu govornu manu zbog koje nikako ne bi mogao držati predavanja. A osim toga, o čemu? On ionako ne zna ništa o tome. Eto, to je to. Prosvjetljenje je sasvim obična stvar. Nemojte je pomiješati s talentom, posebnim sposobnostima, a posebice ne s izgledom. 1 što je najvažnije, imajte uvijek na umu da ste rođeni kao čovjek zato da biste bili prosvijetljeni. Svatko od nas je na putu do tog cilja. I svatko će ga ostvariti. Prosvjetljenje je dostupno svima.

JA, SVEMIR I ONO IZMEĐU

Negdje sa šest ili sedam godina, odnosno u najranije doba dokle dopire moje trenutno sjećanje, počeo sam razmišljati o svijetu oko sebe. Moja su razmišljanja bila vrlo neobična, barem mi se sada tako čini. Imao sam čudan osjećaj da svijet nestaje i nastaje zavisno od toga na što usmjerim svoju pozornost. Naravno, tada taj osjećaj nisam mogao tako opisati. Nisam čak mogao ni misliti na taj način. Razmišljao sam u okvirima promjene položaja glave. Izgledalo mije da svijet nestaje kad okrenem glavu od njega. Primjerice, promatram igračku, a zatim se okrenem i više je ne vidim. Postoji li ona i dalje? Ja sam tada imao snažan osjećaj da ne postoji. Nekud bi otišla, a vraćala se tek kad sam se ponovo okrenuo k njoj. Ta mi je igra bila vrlo zanimljiva. Međutim, bio sam svjestan da ne mogu provjeriti što se zapravo događa s igračkom kad je ne gledam. Jer, kad god bih pogledao, ona bi bila tu! Nisam mogao pronaći "rupu" u tome. Nisam mogao proviriti i saznati što igračka radi kad ne gledam! Bila je to čudna igra, priznajem. Ponekad bi, kasnije kad sam odrastao, postajala neugodna. Čak sam se ponekad malo i bojao. Što se to zbiva iza mojih leđa? Na posljetku sam odustao jer sam shvatio da nikad neću saznati ništa o tome. Mnogo kasnije, u moj je život, na mala vrata, ušla kvantna fizika. Zapanjio sam se kad sam shvatio da se fizičari dvadesetog stoljeća već odavno igraju moje dječje igre! I oni su pokušavali uhvatiti stvarnost "na spavanju". Pokušavali su saznati kako ona izgleda kad je mi ne promatramo. I baš kao i ja, došli su do zaključka da je to nemoguće. Stvarnost je nemoguće promatrati bez promatrača. Također, došli su do još jednog, na izgled potpuno ludog zaključka: kad god bi promatrali stvarnost, oni su je mijenjali! Svaki put, svaki pogled na neki elektron ili elementarnu česticu i - hop! - nema više objektivne stvarnosti. Promijenila se samo zato jer smo je pogledali. Kako pronaći izlaz iz te igre mačke i miša? Jako teško, tvrde oni. Nemoguće, tvrdim ja. Razmislite sada o tome. Kad god pogledate nekoga, kad god pomislite o njemu, kad god ga doživite na bilo koji način, vi ste ga promijenili. Vi jednostavno ne znate kakav je on dok vi niste tu! Zastrašujuća pomisao, zar ne? Ali, istinita, potpuno istinita. Zar onda ne postoji nikakva objektivna stvarnost? Zar objektivno nije ono što doživljava više ljudi? Svi mi nalazimo utjehu u takvim pitanjima. Čini nam se da potpuno subjektivan svijet nije baš pouzdano mjesto za život. Međutim, uzalud se tješimo. Čak i u slučaju zajedničkog iskustva, mogu se pronaći snažni dokazi o subjektivnosti. Postoji nešto što se naziva uvjetovanost. Radi se o obrascima po kojima djeluje naš živčani sustav. Ti su obrasci uvjetovani prethodnim iskustvima. Što smo stariji to je više tih iskustava, pa su obrasci kraći. Mala djeca su najslobodnija u primanju utisaka izvana. Zbog toga brzo i lako

uče. Stariji ljudi su već oblikovali moždane puteve i zato uče sporije. Moždani obrasci se zapravo očituju u stavovima i uvjerenjima. Ona, zauzvrat određuju naše zapažanje svijeta. Pišući o anđelima u knjizi Anđeo pod maskom, imao sam prilike svjedočiti mnogim preobrazbama koje su nastale pukom spoznajom o mogućnosti drugačije vrste stvarnosti. Upravo zbog toga sam kao moto knjige uzeo rečenicu: "Što um ne zna, oči ne vide." Zamisao koju sam razrađivao tijekom cijele knjige govori o tome kako mnoga djeca zapravo podučavaju svoje roditelje. To posebice vrijedi za djecu koja su hendikepirana ili bolesna. Takva djeca su sama po sebi anđeli. Vjerujem da svatko od nas dolazi na ovaj svijet poradi učenja. Također, učeći, mi istodobno podučavamo druge. Međutim, neka djeca na svijet dolaze s tako teškim hendikepom da ne mogu učiti. Zbog toga sva njihova životna energija ide u onom drugom smjeru - u smjeru podučavanja. I doista, njima ne preostaje ništa drugo, nego podučavati druge ljude. Ova zamisao je nešto potpuno novo. Pročitavši o njoj, mnogi su ljudi počeli oko sebe primjećivati drukčiji svijet. Javljali su mi se mnogi roditelji zahvalni što sam im "otvorio oči" u svezi njihovog djeteta. Oni su to osjećali i prije, ali netko im je to morao reći i sada su sigurni. Također, bilo je i ljudi koji nikad nisu dolazili u dodir s "anđelima", ali su ih nakon pročitane knjige odjednom počeli posvuda primjećivati. Što se dogodilo? Zar se promijenio svijet? Ne, promijenio se naš način gledanja na njega. Kao što sam rekao, što um ne zna, oči ne vide. Ako vam se ovi primjeri čine previše psihološki, prisjetite se anegdote koju sam iznio u knjizi Skrivene poruke, skrivena značenja. Kad je Charles Darwin na svom brodu Beagle stigao do Mikronezijskih otoka, domoroci su pridošlice dočekali s počastima. Mornari su s Beagla stigli na otoke u malim čamcima, a sam brod bio je usidren nekoliko stotina metara od obale. Nakon početne svečanosti dobrodošlice, domoroci su ih upitali od čega su načinjeni njihovi mali čamci kad su tako otporni i čvrsti da se u njima može putovati preko oceana. Zbunjeni, pomorci su im objasnili da nisu cijelo vrijeme plovili u tim čamcima već u svom velikom brodu. "Kojem brodu?", pitali su domoroci. Još više zbunjeni, mornari su prstom pokazivali Beagle koji se, jasno vidljiv, kupao na jutarnjem suncu. "Na tom brodu", objašnjavali su im. "Tim smo brodom stigli. Ne u malim čamcima već u ovom ogromnom na kojeg stane mnogo ljudi i stvari." Domoroci su nekoliko minuta zurili na pučinu, zaklanjajući oči rukama, ne bi li bolje vidjeli to čudo o kojem pričaju stranci. Na žalost, ništa nisu vidjeli, koliko god se, u nevjerici, trudili. Na posljetku su, i sami zbunjeni, odmahnuli rukom i priču o velikom brodu koji putuje preko oceana pripisali lošoj komunikaciji i još jednoj neobičnosti koja dolazi s čudnim ljudima iz daljine. Stvar je u tome da domoroci doista nisu vidjeli Beagle! Nisu ga vidjeli

zato jer u njihovom prethodnom iskustvu nije bilo tako velikog čamca. Ta je činjenica bila povezana s uvjerenjem da tako nešto ne postoji te da je nemoguće. Rezultat: njihov je um jednostavno odbacio podatke koje su im prenosile oči. Ponovo, što um ne zna, oči ne vide. Što mislite, da li se takve stvari događaju samo domorocima na udaljenim otocima i to prije nekoliko stoljeća? Naravno da ne! Događaju se svakodnevno, i meni i vama. Postoji mnoštvo stvari koje naš um odbija prihvatiti iako osjetila uredno prenose obavijesti. Pokušajte izvući jednostavnu pouku iz ovih priča. Umjesto vanjskog svijeta, dajte prednost unutarnjem. Svijet izvana zapravo i ne postoji bez vašeg unutarnjeg svijeta. Svijest je mnogo važnija nego prividno objektivni svemir koji vas okružuje. Ako promjena u razmišljanju (nova misao!) može promijeniti zapažanje vanjskog svijeta, onda je vrijedno pozabaviti se novim mislima. Vrijedno je konačno postaviti stvari na svoje mjesto: najprije ono iznutra, a tek nakon toga ono izvana!

STANJA SVIJESTI

Priča o prednosti unutarnjeg pred vanjskim dovodi nas do pojma "stanje svijesti". Iako su nove misli važne - to je i jedino što vam može pružiti ova knjiga-još je važnije razumjeti strukturu svijesti i njen mogući razvoj. Detalje o tome pronaći ćete u mojoj knjizi Sedam čakri, sedam stanja svijesti. Tijekom sljedećih poglavlja dodirnut ćemo ovu temu još nekoliko puta. Za sada bih želio istaknuti činjenicu da mnogo ljudi jednostavno ne zna što uopće znači "stanje svijesti" i kakva korist od toga. Većina odmah pomisli na iskrivljena stanja svijesti pod utjecajem droga ili alkohola. Međutim, to ni približno nije ono o čemu je ovdje riječ. Promjena u stanju svijesti može u potpunosti izmijeniti naš svijet. Zapravo, doživljaj svijeta ovisi upravo o stanju svijesti, čak mnogo više nego o novim načinima razmišljanja. Nove misli su još uvijek unutar istog stanja svijesti. Kad se promijeni stanje svijesti mijenja se sve. Primjerice, budno stanje svijesti i sanjanje. Kad se probudite, nestaje cijele noćne more sa svim bićima i događajima u njoj. Kad ponovo zaspite, nije više važno gdje ste. Svijet snova je svijet za sebe. Tako dugo dok spavate, on je za vas jedino važan. Kad se probudite, ponovo vrijede drukčiji zakoni. Sada zamislite da postoje i druga stanja svijesti koja se međusobno razlikuju poput budnosti i sanjanja. To nije teško, barem teoretski. Ali, sada razmislite o tome što bi se dogodilo kad bi se probudili iz budnosti? Da, što bi se dogodilo kad biste iz budnosti prešli u neko drugačije stanje svijesti? Zar ne bi imali osjećaj da ste se "probudili"? Vjerujte mi, imali bi upravo takav osjećaj. Sada znate zašto je moja crna, pogrbljena starica zvala ljude da se probude. Pozivala ih je na buđenje u višim stanjima svijesti. Ali, nemojte

sad skliznuti u maštarije o tome što to zapravo znači. Tijekom sljedećih poglavlja, posebice u drugom i trećem dijelu knjige, pisat ću o mnogim fantastičnim doživljajima; o astralnim putovanjima i bićima iz drugih dimenzija; o razgovoru s Bogom i iznimnim moćima. Ali, što vrijedi mnogo pričanja o mističnim iskustvima, o energetskim tijelima, o drugim dimenzijama, kad hodamo svijetom slijepi za stvari kao što je stara ispaćena žena? Znam da će se, kad to naučimo, otvoriti svi svjetovi. Otvorit će se vrata astrala i drugih dimenzija. Čovjek će se ispružiti preko čitavog svemira, zajedno sa cjelinom života. A čitav taj put počinje na jednom mjestu. Njega ne možete preskočiti. Ne možete ga zaobići. Jednostavno morate proći kroz preobrazbu na razini iskustva. Morate početi stvarati i doživljavati različita stanja svijesti. U tome vam ova knjiga ne može pomoći, osim kao nadahnuće da odmah, ako već niste, naučite tehniku Integralne meditacije. Jer, sve drugo je nevažno ako nema jednostavnog, čistog i potpunog iskustva unutarnje tišine.

Čista svijest

Čista svijest znači čisto, neuvjetovano postojanje u sadašnjem trenutku. Kad je svijest "čista" to znači da nema misli niti nikakvih drugih pobudenja. Ni jedan val ne narušava smirenu površinu oceana svijesti. Vrhunac kulture tišine je apsolutna, bezgranična tišina svi jesti. To je polazna točka za iskustvenu preobrazbu. Također, važno je reći da ona sama po sebi predstavlja bezgranično blaženstvo! Sjećam se kada sam prvi put doživio stanje čiste svijesti. Bilo je to već u drugoj ili trećoj meditaciji. Naravno, iskustvo je bilo vrlo kratko i zapravo zbunjujuće. Mislim da ćete ga bolje razumjeti u sklopu povijesti moje potrage za njim. Zapravo, tada nisam ni znao da tragam baš za njim. Tražio sam nešto, to je istina, ali to što tražim nije bilo jasno određeno u mojem umu. Moja je potraga počela vrlo rano, u nježnoj dobi od trinaest godina. Isprva nisam izražavao vidljive znakove nekakve potrage već sam samo počeo razmišljati o sebi i svijetu. Ništa čudnog nema u tome; događa se to mnogima u prijelaznom razdoblju života, na pragu odraslosti. Međutim, posebnost mojih promjena bila je u tome što sam vrlo brzo prešao s teorije na praksu. Na užas moje okoline počeo sam provoditi neke čudne vježbe. Pronašao sam ih u knjigama, zapravo brošurama, koje su u to vrijeme bile iznimno rijetke. Za razliku od današnjeg vremena, tada nije bilo toliko literature niti se o temi duhovnosti moglo otvoreno pričati. Moje otkriće tih knjiga bilo je popraćeno velikim oduševljenjem. Imao sam osjećaj da sam otkrio tajanstveno znanje koje je čekalo samo mene. Sada znam da sam mogao imati i više sreće. Mogao sam naići i na bolje. Međutim, i to što je bilo, jako je dobro poslužilo svojoj svrsi. Odjednom sam pronašao svijet o kojem nitko nije govorio. Bilo je to potpuno

novo područje. Štoviše, mnoštvo novih područja! Joga, kabala, magija, vježbe disanja, koncentracija, moći uma, astralni svjetovi, bića iz drugih svjetova... što god poželite - sve je bilo tu! Najljepše od svega bilo je to što se o svemu tome govorilo ozbiljno, a ne senzacionalistički. Nije se radilo o pričama čiji je cilj zabaviti vas, već o pristupu koji je u svojoj osnovi imao drukčiju stvarnost od naše. Sve o čemu se govorilo bilo je popraćeno praktičnim napucima. Kasnije sam shvatio da je i to bilo nepotpuno, jer je jednostavno nemoguće u knjizi napisati i opisati sve detalje praktičnog iskustva. Ali, bilo je dobro za početak. Bilo je izvrsno za početak, jer prije toga nije bilo ničega. I tako sam počeo provoditi razne vježbe čiji je cilj bio usavršiti sposobnosti svojega uma. Bile su to uglavnom vježbe koncentracije i vizualizacije. Moja upornost i odlučnost u praksi bila je iznimno snažna. Dok su moji vršnjaci radili ono što tinejdžeri obično rade, ja sam provodio sate i sate u napornim vježbama, slijedeći naputke za koje nisam do kraja znao kuda će me odvesti. I tako godinama. Bilo je to dobro vrijeme. Zahvalan sam na njemu. Upravo zbog tog iskustva kasnije sam bio pošteđen mnogih lutanja. Zapravo, zbog toga sam mogao lakše prepoznati pravu stvar kada se pojavila. Istodobno s provođenjem teških vježbi koncentracije i vizualizacije (tek radi obavijesti radilo se, primjerice, o tome da zamislim točno određenu sliku, koja je često bila vrlo složena, do u najsitnije detalje, te da ne dopuštam nijednoj drugoj misli da je zamijeni; često je to bio niz slika koje je bilo potrebno zamišljati na raznim dijelovima tijela ili oko njega, u prostoru iznad ili ispod sebe; itd.), gutao sam priče o mudracima, svecima, jogijima te o tisućugodišnjoj potrazi čovječanstva za unutarnjim mirom. Blaženstvo, samadhi, nirvana, prosvjetljenje... sve mi je to postalo bliže od, primjerice, coca cole, športa, glazbe, djevojaka ili kaubojki čime se bavila velika većina mojih poznanika i prijatelja. Ako tome dodamo moj rani prelazak na vegetarijanstvo (na potpuni užas mojih roditelja, koji su to, moram priznati, ipak junački izdržali pa se čak i prilagodili mojim zahtjevima smatrajući da ima nešto dobro u zdravoj prehrani) te povremene postove, dobijate sliku sasvim neobičnog tinejdžera! Uporno sam slijedio svoj put. Ali, ta je potraga uvijek bila povezana s naporom. Vježbe su bile naporne. Okolina je pružala otpor pa je uvjeravanje bilo naporno. Sukobi su bili naporni. Čak su me i moje knjige uvjeravale da je put do uspjeha naporan. Nema prosvjetljenja, tvrdile su, bez prilične količine znoja, pa čak i krvi. Vidiš, govorile su mi knjige, kako su se mučili sveci i mudraci u prošlosti. Provodili su duge godine u pećinama, osamljeni, daleko od ljudi. Odrekli su se svega za prosvjetljenje. To je jedini način. Ako želiš prosvjetljenje, štoviše, ako želiš iskustvo unutarnjeg mira, i ti ćeš se morati odreći praktično svega, žrtvovati sve za taj jedan cilj.

Unutarnja struktura mojeg duha, to sam kasnije saznao proučavajući vedsku astrologiju, sama po sebi je puna vatre. Zagrijati se za

nešto i ne puštati dok ne ostvarim svoj naum, menije prirodno poput disanja. Drugim riječima, ponekad sam prilično fanatičan u svojim postupcima. To pomaže ako vam je potrebna upornost i istrajnost. Ali može ponekad i smetati. U ovom slučaju, pomoglo mi je da prebrodim krize i da ostanem u igri bez obzira na teškoće. Također, pomoglo je i to što sam tu silnu energiju usmjerio na doista najvažnije područje života: rad na sebi. U tom smislu nisam pogriješio. Želio sam doživjeti to o čemu su pričale knjige. Želio sam to tako jako da sam bio doista spreman žrtvovati sve. Bilo mi je jasno da je put težak. Bilo mi je jasno da ću se morati mučiti. Ali, nisam mario. Sve ću to izdržati. Sve ću podnijeti, makar samo za kapljicu božanskog nektara za kojim sam tako žudio. Takvo je bilo moje stanje duha prije nego sam naučio tihu meditaciju. Došao sam s velikim očekivanjima. Ionako sam isprobavao mnoge tehnike. Bio sam pripremljen, barem sam tako mislio. Bio sam spreman na sve. Međutim, pokazalo se da je sva moja spremnost brzo otišla u vjetar. Meditacija je bila, pa kako da kažem... bila je veliko razočaranje. To čemu su me podučili bilo je nevjerojatno jednostavno. Prilikom poduke mislio sam da je to samo neka priprema, sitnica koja dolazi prije prave stvari. Ali, to je bilo sve! Ništa. Tehnika je bila ništa! Tehnika za malu djecu, pomislio sam. Prvog dana jedva da sam mogao skrivati svoje razočaranje, pa čak i tugu. No, na svu sreću, nisam odmah odbacio naučeno. Odlučio sam pružiti mogućnost toj "tehnici za malu djecu". Obećao sam sam sebi da ću barem nekoliko tjedana vježbati meditaciju na taj način, pa ću nakon toga odlučiti što mislim o tome. Nije bilo potrebno čekati nekoliko tjedana. Već sljedećeg dana shvatio sam ono što nisam shvaćao prethodnih sedam, osam godina tijekom svoje potrage za istinom. Shvatio sam to iznutra, iskustvom, a ne umom. Želim još jednom istaći da sam tada bio naviknut na teške i naporne vježbe. Napuci za meditaciju zapravo su napuci za odbacivanjem svakog napora. Dakle, meni, koji sam očekivao krvavi znoj i bio spreman na njega, sada su rekli da praktično ne radim ništa! To je trebalo izdržati! Trebalo je to i provesti, nakon svih tih godina naprezanja. Nisam vjerovao da će se dogoditi bilo što. Ali, dogodilo se. Već nakon nekoliko meditacija - toliko mi je valjda bilo potrebno da doista odbacim napor, jer da sam poslušao što mi se govorilo, iskustvo bi se dogodilo u prvoj meditaciji - doživio sam trenutak potpune unutarnje tišine. Iznenadio me, moram priznati. Nakon njega sam se trgnuo, iznenađeno se zapitavši što se to dogodilo. Samo nekoliko sekundi, možda ni toliko, moje misli su prestale teći. Duh se umirio. Nije bilo ničega. Potpuna tišina. I tada, na pozadini te tišine, spoznaja o blaženstvu, o neizmjernoj ugodi zbog postojanja samog. "Ah, ja jesam", pomislio sam i tim činom, naravno, izgubio samo iskustvo. Izletio sam

na površinu nošen bujicom misli. "Što je to bilo? Što se dogodilo? Gdje sam to bio? Da li sam zaspao?" Nakon nekoliko minuta više nisam bio siguran da li se to uopće dogodilo ili ne. Moj je um učinio sve da zataška iskustvo čiste svijesti. Kako i ne bi kad je to predstavljalo njegovu "malu smrt". Netko gaje isključio! Preko toga se nije moglo samo tako prijeći! Ali, ubrzo su se stvari sredile i moj se um naviknuo na povremene prestanke djelovanja. Štoviše, to mu se počelo sviđati. Shvatio je da se tada odmara te da nakon toga djeluje bolje. Oštriji je, pametniji, više stvaralački. A ja sam dobio nešto što nisam očekivao. Moj duhovni svijet se preokrenuo. Ono što je bilo udaljeno stoljećima, sada je postalo sadašnjost. A najljepše od svega je bilo to što se nije zahtijevao nikakav napor. Napor je bio suvišan. Pale su u vodu sve duge godine mojeg rada. Propale su misli o pećinama, odricanjima, asketizmu, dugim godinama vježbanja... sve je to otišlo i ostalo je... što? Ništa, jednostavno ništa. Ostala je sadašnjost, život i beskrajna, beskrajna radost. Imao sam osjećaj da sam pronašao to što tražim. Imao sam osjećaj da sam se vratio kući. Kad sam protekle godine napornog vježbanja i razmišljanja, a s malo rezultata usporedio s nekoliko dana meditacije, jednom sam prijatelju to objasnio na sljedeći način: "Znaš, sada sam postao malo gluplji, ali zato mnogo, mnogo sretniji!" Iako mije postalo sasvim jasno daje naprezanje u duhovnim tehnikama najveća moguća pogreška, nisam optuživao samog sebe za izgubljeno vrijeme. Zapravo sam bio sretan što se sve odvijalo baš tako. Stekao sam mnoga zanimljiva iskustva, a moglo se dogoditi da sam mnogo dulje ustrajao na krivom putu. Mogao sam tome posvetiti cijeli život. Ili mnogo života. Osim toga, kasnije sam saznao da su moji prethodni napori možda i kumovali snazi iskustva u meditaciji. Radi se o posebnoj, rekli su mi budističkoj metodi doživljavanja trenutnog satorija. Kasnije sam je isprobao, pa čak i objasnio nekim svojim učenicima. Prije jednog tečaja meditacije u Mariboru kupio sam nove cipele. Naravno, nažuljale su me vrlo brzo i nakon nekoliko sati rada, hodao sam šepajući. Kad smo završili s instrukcijama, ostao sam nasamo sa svojim pomagačima. Sjeo sam i rekao im: "Sada ću vam objasniti što sam radio cijelo vrijeme u novim cipelama. Pripremao sam se za iskustvo čistog blaženstva." Zatim sam skinuo cipele i doživio šatori! Dakle, to se ponekad događa u duhovnoj praksi: čovjek se izlaže strašnim naporima koncentracije, a zatim u jednom trenutku pritisak popusti i njegov um sklizne u tišinu. To iskustvo jednako je iskustvu skidanja cipela nakon žuljevitog hodanja u njima. Najprije napor, pa odustajanje od napora. Upravo zbog toga su ponekad tehnike koncentracije uspješne. Dovedu vas do stanja velikog naprezanja. Vaš duh to više ne može izdržati i zatim sklizne u čistu svijest. Naravno, taj postupak

je posredan, a ne izravan. Osim toga, radije ću hodati u udobnim cipelama, pa makar doživio blaženstvo nakon što skinem one neudobne!

INTEGRALNA MEDITACIJA

Za nekoliko godina postao sam učitelj transcendentalne meditacije. Napustio sam svoj prijašnji posao logopeda, putovao sam i podučavao. Bilo je to divno razdoblje, prepuno novih, nezaboravnih doživljaja. Uz podučavanje, i sam sam učio i to velikom brzinom. Naučio sam na primjer da je duhovnost izrazito individualna stvar. Također sam naučio da su ljudi mnogo važniji od sustava ili organizacije. Ova posljednja spoznaja nije se baš dopala organizaciji u okviru koje sam podučavao. Naravno, kako i bi. Ako se u duhovnost uvuče preveliki organizacijski stroj, on će automatski težiti da pridobije prevlast nad duhovnošću. Upravo to se i dogodilo mojoj organizaciji. Borio sam se za nju. Želio sam ispraviti pogreške. Nisam želio biti buntovnik. Želio sam ispraviti stvari iznutra. Zbog toga sam preuzeo neke organizacijske odgovornosti. Godina, dvije. Trudio sam se, a ipak, nisam uspio. Da li zbog toga što nisam uložio dovoljno energije ili zbog toga što se u tome ne može uspjeti? Ne znam. Svejedno. Ostaje činjenica da nisam uspio. Organizacija je ostala nedodirljiva, autoritativna, sklona upravljanju i, moram to reći, iskorištavanju. Nije bilo lako otići s mjesta u koje sam uložio petnaestak godina svog života i sve svoje nade. Ali, učinio sam to. Imao sam duboko unutarnje povjerenje da ću pronaći svoj put. Danas sam zahvalan što sam tako postupio. To je bio Božji dar za mene. Iako mi je bilo teško u trenucima kidanja veza, nikad ne bih naučio to što sam naučio, niti bih postao to što jesam da sam ostao. Slijedilo je razdoblje traženja. Proučavao sam, ovaj put s odmakom iskustva, druge tehnike. Pokušavao sam pronaći nešto što bi me zadovoljilo onako kako me zadovoljavalo podučavanje transcendentalne meditacije. Ne, pokušavao sam pronaći nešto bolje. Mnogo bolje. Put me doveo do kršćanskih oblika meditacije razvijenih na osnovi starog teksta pod nazivom Oblak nespoznatljivog. Shvatio sam da postoji mnogo ljudi koji vježbaju meditaciju po istim načelima kao i ja, samo pod drugim nazivom. Razlike su bile samo u detaljima. Mora se priznati da postoji mnoštvo tehnika koje nose ime meditacija, a koje to zapravo nisu. Ipak, ima ih nekolicina koje doista jesu meditacije. Takva je usredištena molitva Basila Penningtona. Takva je meditacija poznatog učitelja Deepaka Chopre (koji se, uzgred budi rečeno, također, gotovo u isto vrijeme kao i ja, odvojio od TM pokreta); također takve su i neke budističke tehnike i još nekolicina tehnika koje se pojavljuju pod različitim nazivima. Njihova načela su ista. To su prirodna načela koja dovode duh do stanja potpune smirenosti. Lako. Jednostavno. Bez napora.

Međutim, ja sam bio u zrakopraznom prostoru. Što činiti? TM je bila dobra tehnika, ali jednostavno nisam više mogao podržavati sve one negativne stvari koje je sa sobom donosila organizacija. Ali, kuda sad da krenem? To se pitanje vrtjelo mojim umom i počelo prevladavati mojim životom. Odgovor sam dobio na najneobičniji mogući način. U mojem se životu pojavio Ganeš! Eh, sad, ne mislim ponovo opisivati način na koji se pojavio. To sam detaljno opisao u knjiziMaitreya. Pročitajte je! Međutim, budući da ću sasvim sigurno još spominjati Ganeša i naše druženje možda je dobro da ukratko kažem o čemu se radi. Ganeš je mitsko biće s ljudskim tijelom i glavom slona. Smatra se zaštitnikom pisaca, pjesnika i astrologa, a također donosi bogatstvo i uklanja prepreke ispred nas. U Indiji se slika ili kipić Ganeša mogu naći na svakom koraku. Dakle, kao što sam opisao u knjizi Maitreya, Ganeš me posjetio u nekoj vrsti vizije te me odveo sa sobom u jednu od najzanimljivijih pustolovina mog života. Oni koji su pročitali Maitreyu često su me pitali da li je to stvarno bilo tako kako je opisano? Odgovarao sam im onako kako ću sada odgovoriti vama: bilo je. Ali, možda ne baš sasvim tako. Knjiga je priča. Da bi priča bila zanimljiva morao sam je obraditi na način da bude čitljiva. U stvarnosti se događaji nisu redali baš tim redoslijedom. Zapravo sam ih se prisjećao, više nego proživljavao. Čini mi se da postoji još mnogo toga čega se moram prisjetiti. Jedan od događaja kojeg sam se prisjetio i to u detalje, bilo je pitanje meditacije koju je mudrac Parashara podučio Maitreyu, a koju je Maitreya kasnije podučavao. U knjizi sam opisao postupak instrukcije koji je Maitreyu (a i mene!) tako duboko dojmio. Za razliku od postupka instrukcije koji je meni bio poznat iz transcendentalne meditacije, ova instrukcija je doslovce bila inicijacija. Između učitelja i učenika odvijao se opipljiv proces bez kojeg učitelj jednostavno ne bi mogao do kraja obaviti inicijaciju. Budući da sam na neobičan način "proživio" Maitreyin kratki život, stekao sam znanje i o meditaciji koju je vježbao i podučavao. To iskustvo je djelomice opisano u knjizi Maitreya. Ono što nije opisano je jedan moj kasniji susret s Parasharom. Bilo mije važno pronaći put kojim ću krenuti. Zbog toga sam ga ispitivao o meditaciji i njenim detaljma. "Ti znaš kako se vježba ispravna meditacija, zar ne?" upitao me. Kimnuo sam glavom. "Onda? Što te zanima?" "Zanima me mogu li je podučavati. Ja sam i podučavao meditaciju." "Naravno da možeš. Tko ti brani?" "Pa, ne znam. Mislio sam..." "Previše misliš. To si tražio. To si želio. Pa, eto, to si sad i dobio." Naravno, bio je u pravu. Cijela ta priča s njim i Ganešom nastala je

zato jer sam jako želio da se dogodi. Želio sam znakove, putokaze, smjernice. Sve je to došlo jasnije nego što sam zamišljao da će doći, ali istina je, to sam želio. Budući da mi je tehnika, osim nekih manjih detalja, bila poznata, preostalo je pitanje sredstva za meditaciju. Maitreya je koristio mantre, zvukove koji pomažu da se duh najdjelotvornije dovede do smirenja. "Kako se odabiru mantre u vašoj meditaciji?" upitao sam Parasharu. "Mantre moraju biti individualne, izabrane na osnovi trenutka i mjesta rođenja. Osnova toga je vedska astrologija koju, srećom, također poznaješ. Ali, već sam ti to jednom objasnio. Ne mislim se ponavljati. Pitaj Ganeša. On ima više strpljenja." I više ništa nisam mogao izvući od njega osim neke vrste blagoslova da počnem s podučavanjem. Kad sam ga pitao kako da nazovem tu tehniku meditacije on se samo nasmijao. "Bože moj, to je tvoje vrijeme i tvoj svijet. Nazovi je kako hoćeš. Potpuno je svejedno." Poslušao sam ga. Malo sam razmišljao i nazvao je integralna meditacija. Integralna znači cjelovita, a također može značiti "ona koja stvara cjelinu". Učinio mi se dobar naziv pa je tako i ostalo. Ah, da, mantre! Ganeš mi je jednom počeo objašnjavati kako se one izabiru. Međutim, cijela je stvar završila nejasno. Čini mi se da sam zaspao ili tako nešto. Uglavnom, doživljaj se prekinuo. To je bilo pred sam kraj naših susreta pa više nismo imali prilike detaljno proći kroz to. Samo mi je jednom prije odlaska rekao da je sve sređeno i da ću se prisjetiti. Tako se i dogodilo. Otprilike nakon mjesec dana, prisjetio sam se dijelova iz života Maitreye i to onih kada mu je Parashara objašnjavao način izbora mantri kao i sam postupak inicijacije. Bilo je to fantastično! Toliko različito od mehaničkog postupka kojeg sam poznavao otprije. Shvatio sam da sam konačno pronašao pravi put. Svoj put. Put do čarolije.

STARA MISAO

Imam mnogo briga Problemi su

poticaji Prosvjetljenje je mistično stanje duha Prosvjetljenje je dostupno malom broju ljudi Vanjski svijet ima prednost Neznanje o stanjima svijesti Metode za promjenu stanja svijesti su teške

NOVA MISAO

Moje brige su nevažne Problemi su izazovi i poticaji Prosvjetljenje je prirodno stanje duha Prosvjetljenje je dostupno svima Unutarnji svijet ima prednost Postoje mnoga stanja svijesti Metode za promjenu stanja svijesti su lake

Poglavlje Temelji Himalaje govori o početnim koracima na putu duhovnosti. Ti nas koraci mogu dovesti vrlo visoko, samo ako ih uporno slijedimo. Započinje s potrebom shvaćanja nevažnosti svakodnevnih briga i problema, a kojima dajemo dozvolu za upravljanje našim životom. Zatim slijede nove misli o prosvjetljenju. Ako doista želite tako nešto doživjeti u vlastitom životu onda morate prihvatiti prosvjetljenje kao prirodno stanje duha. Također, promijeniti stav o tome da je ono dostupno malom broju ljudi. Dostupno je svima, pa tako i vama. Krenuvši tako u smjeru vrhunaca Himalaje, potrebno je oduzeti prednost vanjskom svijetu i dati je unutarnjem. Stvarnost, objektivnost, svijet kojeg doživljavate - sve je to mnogo ovisnije od stanja vaše svijesti nego vam se prethodno činilo. Također, prihvatite činjenicu da postoje mnoga stanja svijesti i shodno tome mnoge stvarnosti. Na posljetku, kao posljednji korak preko podnožja Himalaje, shvatite da je najdjelotvornija tehnika duhovne prakse jednostavna i laka. Napor i koncetracija su suvišni. Okretanje duha prema unutra, kao i sam doživljaj unutarnje tišine, najlakše je i najljepše iskustvo kojeg možete doživjeti. Put uzbrdo popločan je iskustvom blaženstva.

U RAVNOTEŽI S PRIRODOM

Priroda živi u ritmu. Stvaranje, život i smrt odvijaju se ritmički. To su različiti taktovi iste melodije. Ona prožima čitav stvoreni svijet; od najmanjeg korijena trave do ogromnih galaksija u beskraju svemira. Nebrojeno mnogo satova ugođeno je tako da otkucava takt pjesme života i evolucije. Stvaranje sreće

Maestral se pojačavao. Površina vode se sve više mreškala označavajući dolazak vjetra. Potisak u jedru postajao je sve jači. Spustio

sam se niže i prema van, bliže površini vode. Činilo mi se da je već dodirujem leđima, iako sam znao da nije tako. Osjećaj me varao jer sam bio naviknut na "kopnenu" ravnotežu gdje važnu ulogu igra uspravan položaj, okomit na površinu zemlje. Ovdje, na dasci, sasvim je drugačije. Ravnoteža je dinamička i zahtijeva međuigru između snage vjetra, vrste opreme i vještine "windsurfera". Spustivši se niže već zakvačen preko trapeza za luk, prebacio sam više težine na njega, a ona se zatim u obliku potisne sile prenijela preko jarbola na dasku. Sada više nisam "stajao" na dasci, već sam za pravo visio na jedru. Došavši konačno na svoje, daska se uzdigla iznad vode i poletjela preko valova uz glasan zvižduk glisiranja. Kod jedrenja na dasci ravnoteža se održava u sprezi s jedrom i potiskom vjetra. Isprva početnika može zbuniti svojim drukčijim zahtjevima. Pimjerice, sjećam se kako sam, kad sam prvi put stao na dasku, težio održavanju ravnoteže na način kako sam to radio kod drugih športova. U košarci ste stabilni ako raširite noge i blago se spustite u koljenima. Na taj način lakše "amortizirate" udarce i bliske susrete s drugim igračima, a osim toga spremniji ste za brzo kretanje ili skok. Naviknut na to, mislio sam da ću tako lakše održati ravnotežu pa sam stao široko i pokušao se spustiti u koljenima. Ništa od toga! Daska se počela ljuljati i naginjati, a ja sam spektakularno završio u vodi. Ipak, bio sam uporan pa sam ponavljao isti postupak mnogo puta. Načinio sam klasičnu pogrešku: krenuo sam učiti novu vještinu bez instruktora. Nakon sat ili više vremena mučenja, netko mi se smilovao s obale i počeo mi dovikivati sitne savjete. Pomoglo je. Noge skupljene; što bliže jarbolu; ispružene ruke, jedro odmaknuto od tijela; pogled naprijed, a ne u noge i tako dalje. Nakon nekoliko minuta lagano sam jedrio preko male morske uvalice. Nekolicina promatrača koji su se prethodnih sat vremena naslađivali mojim padovima, sada me iskreno nagradila pljeskom. Odmah sam se zaljubio u dasku i jedro. U more, vjetar i sunce sam bio zaljubljen oduvijek. U kombinaciji prirodnih elemenata i športa pronašao sam dugo traženu poveznicu između duhovnosti i tjelesnosti. Oduvijek sam osjećao da se duhovnost ne može odvojiti od zahtjeva i zakona tijela. Iako mnogi duhovni ljudi smatraju tjelesnost preprekom na putu razvoja svijesti, pa čak idu tako daleko da tijelo smatraju suvišnim, meni su takve zamisli uvijek bile strane. Slušajući ili čitajući o potrebi "savladavanja" tijela ili "nadrastanja" tjelesnih potreba, oduvijek sam osjećao otpor. Za mene su tijelo i duh jedno. Istina je da će evolucija svijesti pridati tijelu drugačije mjesto nego što ono sada zauzima. Međutim, tijelo je neodvojivo od duha, tako dugo dok smo u ljudskom obličju. Pridavanje negativnih značajki tijelu nas pram duha pogreška je koju je potrebno pažljivo izbjegavati. Loše je ako tijelu dajemo prednost pred duhom. Materijalizam u tom smislu mogao bi nas odvojiti od izvora. Možda je stoga razumljivo zašto su neke duhovne tradicije na tijelo gledale kao na najvećeg neprijatelja.

Tijelo nas može zavesti, ako mu dopustimo da preuzme vodeću ulogu. Međutim, ta su vremena iza nas. Nije više potrebno "sotonizirati" tijelo. Stvarnost je drugačija, pa čak i ako postoji opasnost da nas tijelo zavede, bolje je ići istinitim putem nego doći u slijepu ulicu zbog straha od zavođenja.

NA KRILIMA VJETRA

Jedrenje na dasci postalo je popularno osamdesetih godina, a zatim je popularnost izgubilo. Trenutno to nije šport za mase, ali posljednjih godina došlo je do naglog razvoja opreme pa se sve veći broj ljudi uključuje u potencijalno vrlo atraktivan šport. U ovom trenutku postoji relativno mali broj windsurfera koji posvećeno slijede svoju strast. Oni koji ih poznaju jako dobro poznaju i snagu te strasti. Primjerice, kad ste u blizini takve osobe, čak i ako ona ne govori o jedrenju što nije čest slučaj, teško da možete propustiti sjaj u očima i nostalgični pogled kojim će ispratiti fijuk vjetra kroz krošnje drveća. Pravi windsurfer je u tom trenutku, iako se možda nalazi usred gradske gužve, već odletio nekud na krilima vjetra. Njegovo je jedro puno, a daska mu, jedva dodirujući vodu, reže valove koji jauču ispod nje. Ili, ako predugo nije bio na dasci ("predugo" je vremensko razdoblje koje se kreće od nekoliko dana do, ne daj Bože, nekoliko tjedana; ako se radi o mjesecima opasno je ugrožen status "pravog" windsurfera), takav će čovjek osjećati neodoljivu čežnju; svrbjet će ga prsti i morat će, ako ništa drugo, barem pregledati i malo srediti svoju opremu. To, i još mnogo toga, poznajem jako dobro jer sam prošao kroz sve simptome "ovisnosti o vjetru"! Možda će nekoga iznenaditi ovi opisi privrženosti i čežnje za športom. Možda će netko pomisliti da to graniči s fanatizmom. Eh! Ne graniči. To jeste to! Ali, zbog čega to ističem u knjizi koja bi morala govoriti o duhovnosti? Pokušat ću vam objasniti o čemu se radi i zašto smatram da u takvom odnosu prema tjelesnoj aktivnosti ima mnogo toga pozitivnog. Dakle, zbog čega se javlja ta vrsta "ovisnosti"? Zbog čega posvećeni windsurfer (naravno, možete zamijeniti ovu riječ s planinarom, alpinistom, biciklistom, letačem na zmaju i mnogim drugim riječima) tako snažno uživa u svojoj aktivnosti i tako snažno osjeća da mu nedostaje kad je ne može provoditi? Razlog je duhovne naravi. Čežnja i "ovisnost" se javljaju zato što vas ispravno i uspješno jedrenje dovodi u posebno stanje svijesti vrlo blisko unutarnjem blaženstvu koje se postiže meditacijom! Kad je daska ispod mene po prvi put iskočila iz vode i počela glisirati, zajedno sa zviždukom zraka koji prolazi ispod nje i oko njene peraje, osjetio sam kretanje energije po čitavom tijelu. Lebdio sam, letio, jurio nevjerojatnom brzinom iznad vode. Ipak, osjećao sam se

zamrznutim u trenutku vječnosti. More je bilo posuto valićima koji su se bijelo prelijevali, a ipak je izgledalo poput površine leda. Sve je stalo. Kretanje je bilo upravo divlje, a ipak potpuno nepomično. Bio sam svjedokom preobrazbe vanjskog u unutarnje. Zavirio sam u oko uragana. Izvana, nemir, snaga, sirova divljina; iznutra, mir i potpuna tišina. Doživio sam slična iskustva i ranije, ali nikad tako snažno, izravno i očigledno. Bila je to nirvana u kretanju; samadhi koji se pretvorio u kozmički ples; šatori tišine usred vrtloga stvaranja. Vedski mudraci su tvrdili da se tijekom takvih iskustava u tijelu izlučuje posebna tvar koja se naziva soma. Božanski nektar besmrtnosti. Zato su sveci, kažu, uvijek u stanju ekstaze. Soma ih održava u blaženstvu. Kad sam po prvi put poletio preko vode, obuzeo me nepogrešiv osjećaj prepoznavanja: somal Tekla je mojim tijelom u potocima. Prožela me od nožnih prstiju do posljednje vlasi kose. Koža m i j e vibrirala pod njenim prstima, a svaki je udah bio užareni nalet oduševljenja. I tako je to trajalo satima. I tako to traje, gotovo svaki put kad daska, jedro i ja postanemo jedno. A sad mi kažite: ako znate da vam nešto pruža nezaboravno iskustvo some koja struji vašim tijelom; ako znate kako ponoviti to iskustvo, zar nećete to htjeti ponoviti? I ponovo ponoviti? I ponavljati zauvijek. Sada znate zašto je većina windsurfera tako fanatično zaljubljena u svoj šport.

TOČKA RAVNOTEŽE

Jedrenje zahtijeva posebnu vrstu ravnoteže i koordinacije. Naravno da je u pitanju tjelesna spremnost. Potrebno vam je dosta kondicije, pa čak ponekad i snage, da se oduprete naletima vjetra te da ostanete pod kontrolom. Međutim, više od svega vam je potrebna vještina i tehnika. Kad ljudi po prvi put probaju jedriti na dasci obično im se to učini teškim. Primjerice, kako uopće izvući jedro iz vode, a ne istegnuti leda i ne pasti? Kasnije, na jačem vjetru, shvatite da ga uopće ne morate ni izvlačiti iz vode. Ono samo to učini, ako ga postavite pod pravilan kut prema vjetru. Štoviše, ni vi se ne morate penjati na dasku! Izravno iz vode, zajedno s jedrom, u punu brzinu. Naravno, sve je pitanje tehnike koja kasnije postaje mnogo važnija nego snaga. Međutim, ono što sam želio napomenuti, a što je važno za razumijevanje duhovnog vida športa je koordinacija i usklađenost. Potreban je istančan osjećaj da bi se upravljalo daskom, posebice kad se ona kreće vrlo brzo odnosno u okretima. Mala pogreška i već ste u vodi. Međutim, kad dobro izvježbate tehniku jedrenja onda ste nagrađeni velikim zadovoljstvom. Koordinacija misli, osjećaja i pokreta dovedena je do savršenstva. Ako se sjećate, kad sam pisao o prosvjetljenju, napomenuo sam da ono predstavlja korištenje punog potencijala duha

i tijela. Usklađeno djelovanje cijelog sustava prilikom jedrenja može vam dati okus iskustva tog savršenog stanja. Uzgred rečeno, športski psiholozi ga nazivaju stanjem zone. Pročitajte više o tome u izvrsnoj knjizi Johna Douillarda Tijelo, duh i šport. Ali, sad bih želio da me pratite jedan korak dalje. Što mislite, može li se koordinacija proširiti izvan granica duha i tijela? Možemo li usklađeno djelovati ne samo unutar sebe, a to znači osjećaj-misaopokret, već i zajedno sa prirodom koja nas okružuje? Ponekad, u ne tako rijetkim trenucima, kad vjetar urliče oko mene, daska je postojana i čvrsta u svom kretanju preko vode, a jedro ispunjeno kontroliranom snagom, osjećam da se proširujem u okolinu. Odjednom nisam više čovjek na krhkoj opremi koji je nekako uspio zauzdati prirodne sile i okrenuti ih u svoju korist; postajem dio prirode. Isprva to izgleda kao da nekim unutarnjim čulom znam što će učiniti vjetar ili kako će se ponašati nadolazeći val. To je uobičajena sposobnost koja dolazi s iskustvom. Međutim, postoji i korak dalje. Nakon nekog vremena počinjem osjećati kao da sam vjetar. Ne mislim više o njemu kao o nekoj vanjskoj sili koja me pokreće, već kao o dijelu mene. Moja misao je i njegova misao. Ili obratno. Usklađenost više nije samo unutarnja već i vanjska. Vjetar-osjećaj-misao-pokret; vjetar-osjećaj-misao-pokret. Ali, tada više uopće ne razmišljam o svemu tome kao o nekom procesu. To je jednostavno tako; ne postojimo on i ja (iOna zapravo; ne znam zašto, ali o vjetru razmišljam u ženskom rodu; možda zato što je ponekad tako hirovita, a opet nevjerojatno čvrsta i postojana!); postoji samo jedno. Proširenje koordinacije na sile prirode izvan nas jednako je mističnom iskustvu kojeg su tisućljećima opisivali mudraci raznih duhovnih tradicija. Oni su to nazvali sviješću jedinstva. Neobična misao, zar ne? Uzvišeni cilj mnogih duhovnih puteva, nalazi svoje ispunjenje u jednoj tako svjetovnoj stvari kao što je jedrenje na dasci! Međutim, nemojte me pogrešno shvatiti. Windsurferi nisu sveti ljudi! Vjerojatno je da većina njih uopće ne razmišlja o tome. Uopće ih ne zanima soma ni svijest jedinstva! Zanima ih samo užitak koji osjećaju te, možda, neka neobična privlačnost za koju ni sami ne znaju odakle dolazi. Svejedno, iako nesvjesni toga, njihovo ponašanje vrlo često otkriva prave i istinske značajke praktične duhovnosti.

ALTERNATIVNI PUT U DUHOVNOST

Punat, otok Krk. Na najudaljenijoj strani zaljeva, nasuprot uskog prolaza u njega i iza otočića Košljun, na mjestu gdje se cesta koja vodi od grada Krka za Bašku odvaja za Punat, sakupilo se dvadesetak osoba. U travi oko zemljanog parkirališta, a i na samom parkiralištu oko automobila leži mnoštvo jedara i dasaka različitih boja i veličina. Na obali sjede ili stoje neobični ljudi u uglavnom crnim neoprenskim odijelima, te tu i tamo poneki "civil", uglavnom iz obiteljske pratnje.

Ne čuje se nikakva glazba iako bi se to moglo očekivati kad se skupi mnoštvo ljudi. Štoviše, ako malo obratite pozornost rijetko da ćete uopće čuti neki dulji razgovor. Tu i tamo poneka izgovorena riječ, možda komentar o nekom jedru ili dijelu opreme i to je sve. Uglavnom se pozorno promatra more, odnosno padine niz koje se preko otoka, iz smjera Baške do Punata spušta bura. Da, ti ljudi u tišini čekaju dolazak vjetra. I tada, nakon nekog vremena, netko će samo reći: "Evo ga. Ide." Pod naletima bure voda zaljeva će se zabijeljeti od pjene na krijestama valova. I tada, kao po naredbi, svaki od tih neobičnih ljudi će dohvatiti svoju dasku i jedro, u tišini je spustiti u plitku vodu i fijuuuu! Uz huk vjetra zaljev će se ispuniti raznobojnim jedrima i glasnim, zviždukavim zvukom daski koje glisiraju preko bijelih kruna valova. Daskaši će i to raditi u tišini. Samo će ponekad, priznajem, neki od njih ispustiti krik oduševljenja, kad načini neki posebno dobar okret ili njegova daska pojuri do tad neslućenom brzinom. Sljedećih nekoliko sati, a možda i dulje, trajat će ples s vjetrom. Ako se dogodi - a događa se, jer bura je nestalna i puše na mahove! - da vjetar padne ispod razine na kojoj se može jedriti, ljudi u neoprenskim odijelima će se povući u tišini. Ponovo će stajati na obali, izvana mokri, a možda i pomalo promrzli, ali će sjaj u njihovim očima odavati vulkansku erupciju energije koju čuvaju u sebi. I sve to u tišini koja će potrajati dok netko opet ne kaže: "Evo ga. Ide." Vjerujte mi, uopće me ne zanima što možda većina njih nikad nije ni čula za meditaciju, prosvjetljenje ili bilo što slično tome. Znam prepoznati duhovnost kad je vidim. A to jest to. Za mnoge od njih, alternativni put do viših stanja svijesti, znali oni to ili ne.

IZIĐITE VANI

Kao što vidite, moj pogled na duhovnost nipošto nije "klasičnog" tipa. Ja sam ratnik; mirni ratnik kao što kaže Dan Millman. Naravno, nisu svi suvremeni ratnici (čitaj: športaši) duhovni, niti šport na njih ima takav utjecaj. Međutim, mislim da, uz druge duhovne aktivnosti, i to može biti jedan od važnih kamenčića u mozaiku našega razvoja. Već sam napomenuo da riječ "windsurfer" možete zamijeniti s mnogim drugim riječima, poput planinara ili biciklista. Međutim, možda ste primijetili da su sve riječi koje sam uporabio kao moguće zamjenice povezane sa športovima koji se odvijaju u prirodi. To nije slučajno. Zapravo, važna svrha ovog poglavlja je poziv da iziđete! Iziđite van, na zrak, u prirodu. Ostvarite izravni dodir s prirodnim elementima. Ne može se dovoljno naglasiti važnost takvih postupaka. U dodiru s njima osjetit ćete svu snagu i inteligenciju koju u sebi nose prirodni zakoni. Ona će vas osvježiti, osnažiti i približiti vašem unutarnjem jastvu. Zatim, ako ste već utvrdili naviku boravka u prirodi, počnite s nekim

športom koji vam je dostupan. Međutim, imajte na umu da kad govorim o športu, uopće ne mislim na uobičajeni vid natjecateljskih športova koji su danas tako rašireni. Ranije sam često igrao košarku. Danas, iako je volim, malo teže podnosim agresiju te izrazitu želju za pobjeđivanjem protivnika koja se jednostavno podrazumijeva u tom športu. Ne nalazim ništa duhovno u tome. To je možda dobra rekreacija za one koji je vole, ali najvjerojatnije neće biti ništa od dodatnog poticaja za razvoj svijesti. Štoviše, možda upravo suprotno jer će vas natjecateljski duh vratiti na razinu prevlasti ega. Jedrenje na dasci se također može pretvoriti u natjecateljski šport, baš kao i penjanje ili letenje zmajem. Međutim, u biti, ti športovi su takvi da vas većinu vremena čuvaju od natjecateljskog mentaliteta. S kim se natječem kad jedrim? Čak se niti ne natječem s vjetrom, jer kad bih ga smatrao protivnikom, uklonio bih mogućnost doživljaja jedinstva s njim. Kada surađujem s vjetrom, vodom i samim sobom, onda je jedrenje najuspješnije i najviše ispunjava. Dakle, u biti same aktivnosti nije natjecanje već suradnja. Ako vam je tijelo iz bilo kojih razloga u stanju koje ne bi podnijelo žustru pa čak i napornu športsku aktivnost, nemojte biti razočarani. Najjednostavnija aktivnost koja će imati vrlo sličan učinak je obična šetnja prirodom. Ako to radite u tišini i s punom pozornošću, šetanje se može pretvoriti u vrlo dobru meditaciju u pokretu. Kada hodate budite svjesni svakog svog pokreta, svakog osjeta u tijelu i svakog udaha. Kada vremenom savladate svjesnost o unutarnjim doživljajima, proširite je na okolinu. Obratite pozornost na cvrkut ptica, boju trave, mirise i druge osjetilne doživljaje koji vas preplavljuju. Budite tu. Krećite se i osjećajte prirodu. Vaše tijelo može postati izvor velikog zadovoljstva i još jedno sredstvo koje će ubrzati vaš put do čarolije, baš kao što stalno ubrzava moj.

NOVE MISLI

STARA MISAO

Tijelo i duh su odvojeni Duhovnost ne uključuje tjelesnost Šport je dobar za zdravlje i tijelo Šport je natjecanje Bilo kakva tjelesna aktivnost je dobra

NOVA MISAO

Tijelo i duh su jedno Duhovnost uključuje tjelesnost Šport je dobar za duhovni razvoj Šport je ravnoteža Dobra je ona tjelesna aktivnost koja uključuje odnos s prirodnim elementima

Poglavlje U ravnoteži s prirodom ističe potrebu za tjelesnom aktivnošću, ne samo kao izvorom zdravlja i kondicije već kao djelotvornim poticajem za razvoj viših stanja svijesti. Da bismo razumjeli i prihvatili takvu mogućnost moramo najprije odbaciti podvojenost duha i tijela. Između njih nema razlike. Oni su jedno. Također, potrebno je riješiti se stare pretpostavke da duhovnost znači odbacivanje tjelesnosti. Ona zapravo uključuje tjelesnost jer bez tijela mi ne bismo bili ljudska bića. Na taj način smo stvorili osnovu za razumijevanje športskih aktivnosti u prirodi. Vrlo je važno da te aktivnosti ne budu takve da same po sebi potiču natjecateljski duh. U tom slučaju bi nas vraćale natrag u područje ega. Tjelesne aktivnosti moraju biti takve da zahtijevaju ravnotežu i koordinaciju različitih vidova našeg duh/tijelo sustava, ali i naše okoline. Vrlo je važna i suradnja s prirodnim elementima putem kojih se približavamo ispravnom razumijevanju inteligencije koja upravlja čitavim svemirom.

EKSPLOZIJA TIŠINE

Just do it. Anonimni autor reklamnog slogana

Ako kažete da ćete nešto učiniti kasnije, jer sada ne možete, to obično znači da nećete učiniti nikada! Želje imaju svoj vijek trajanja, baš kao i sve drugo u promjenjivom, relativnom svijetu. Istina je da neke želje čekaju dugo svoje ispunjenje. Ali, takve su rijetke. Svakodnevni poslovi, kratkoročni pothvati koji predstavljaju niti u tkanju vašeg uspjeha, ali i velike životne odluke najbolje je provoditi odmah, uz tek malu prilagodbu datim okolnostima. Događa se, i to vrlo često, da odgađanje uništava početni entuzijazam. Vrijeme prolazi, a mi ne poduzimamo ništa. Naviknemo se na postojeću situaciju i izgubimo potrebu za promjenom. A, kao što sam napisao u Stvaranju sreće, promjena je nužnost. Ukoliko ne slijedimo

potrebu za promjenom ona nam se obično nametne. Nema načina da zadržimo postojeće stanje nepromijenjenim. Stvari će se promijeniti ovako ili onako. Pokušaj zadržavanja stvorit će osjećaj napetosti, a kasnije i patnju. Promjena je, dakle, neizbježna. Na nama je da odaberemo hoćemo li imati utjecaja na nju ili ćemo prepustiti stvari same sebi. U drugom slučaju, stvari će se raspasti, jer bez dodatnog utjecaja reda i inteligencije, postojeći se red ne može održavati. Prvi slučaj, odabrana promjena, ono je što vam predlažem. Postoji mnogo razloga zašto vi sada čitate ovu knjigu. Mnogo uzročno-posljedičnih lanaca koji su doveli do ovoga trenutka. Vi imate svoj put. Primjerice, možda ste je sasvim "slučajno" uzeli u ruke u gradskoj knjižnici; ili vam ju je preporučio i posudio prijatelj; ili ste čitali moje prethodne knjige pa vas je privukla i ova. Mnogo je mogućih razloga s vaše strane. S moje pak ih također ima mnogo, ali se svi mogu slijediti unatrag do nekoliko ključnih trenutaka mojega života. Jedan od njih je svakako bio trenutak kad sam odlučio napustiti posao koji sam radio, promijeniti životno usmjerenje, privremeno mjesto boravišta i mnogo toga drugoga. Sve to u roku od nekoliko tjedana. Naravno, sklonosti su postojale i prije, ali kad se prigoda ukazala, iako odluka nije bila laka, zapravo nisam oklijevao. Završio sam studij logopedije na zagrebačkom Fakultetu za defektologiju. Nakon razdoblja rada u školi za mentalno retardiranu djecu u Varaždinu, dobio sam "bolji" posao u Domu zdravlja. Kao mladi stručnjak dosta sam obećavao. Već na fakultetu sam unio neke inovacije u rad logopeda. Moj diplomski rad je, čini mi se, bio prvi koji je uključivao uporabu računala u dijagnostici mucanja. U to vrijeme, početkom osamdesetih, računala nisu ni približno bila tako raširena kao danas. Bio je to pionirski pothvat. Zbog tih i drugih razloga imao sam neku perspektivu. Bio sam mlad, dobar u svom poslu, očekivanja su bila velika. Međutim, moj pravi život bio je okrenut u drugom smjeru. Iako sam uredno i savjesno obavljao sve što sam morao, moja je energija bila usmjerena u područje duhovnosti. Volio sam svoj posao, ali u trenucima iskrenosti bilo mi je jasno da to nije ono što bih želio raditi čitav život. Osjećao sam da ne pripadam u potpunosti u taj svijet. Ali, mogao sam pripadati! Nije to bilo tako loše. Svi su mi govorili, a i sam sam znao da su u pravu, da imam sigurnost, dobru plaću, dobar posao. Ne bi bilo teško slegnuti ramenima i uvjeriti samog sebe: "Da, možda bih želio nešto drugo. Želio bih još učiti, putovati, vidjeti svijet, upoznati ljude, pripremiti se za ono drugo što spava u meni. Ali, želje su jedno, a mogućnosti drugo. Najprije ću utvrditi svoj položaj ovdje, osigurati egzistenciju, a onda ćemo vidjeti. Kasnije će se sigurno ukazati još prigoda za ispunjenje mojih skrivenih želja." Da sam tako postupio, siguran sam da vi sada ne biste čitali ovu knjigu! Srećom, nisam tako postupio. Ukazala se prilika za odlaskom u

Italiju, u grad Como na istoimenom jezeru. Nekoliko mjeseci sam trebao provesti tamo pohađajući tečaj za učitelja meditacije. To je značilo da moram napustiti posao jer nije bilo moguće dobiti neku vrstu dopusta. Također, to je značilo da prekidam svoju jedva započetu karijeru. Ta je odluka u sebi sadržavala i mnoge druge odluke. Primjerice, neizbježno pitanje od čega ću živjeti? Tko je tada mogao i naslutiti da je od tako nečeg moguće živjeti? Bilo je to potpuno neistraženo i novo područje. Išao sam u potpunu neizvjesnost. Ali, to mi nije bilo važno. Bilo je važno jedino to da radim ono što sam smatrao ispravnim. Iznutra sam znao da sam krenuo na put ostvarivanja svoje životne zadaće, te da se ne radi o hiru ili mladelačkoj gluposti. Vrijeme je dokazalo da sam bio u pravu. Međutim, u tom je trenutku sve bilo protiv mene. Izvana nije bilo ni jednog jedinog argumenta koji bi govorio u prilog odlasku, a mnogo njih je bilo u prilog ostanku. Bilo je potrebno donijeti odluku. I ja sam je donio. Preda mnom su bila dva puta. Jedan je bio siguran, pouzdan pa čak i ne tako dosadan, ali zapravo sasvim običan. Drugi je bio potpuna nepoznanica. Međutim, svjetlucao je nekim neobičnim unutarnjim svjetlom. I to je bilo presudno. Umjesto dobro utabanog puta odabrao sam svoj put do čarolije.

MUDROST PRAVOGA IZBORA

Ali, čovjek mora težiti onom što je izvan njegova dohvata, jer inače, čemu služe nebesa? Robert Browning

Tek mnogo kasnije sam saznao da sam u tim trenucima provodio mudrost pravoga izbora. Slušao sam svoje srce, a ne svoj razum. Kad kažem srce, ne mislim samo na osjećaje, već na cjelinu: misli, osjećaje i intuiciju. Postoji mjesto unutar svakog od nas koje se na vedskom sanskrtu naziva đjoti mathipragja. Te riječi znače: svijest koja zna istinu. Uzgred budi rečeno, legenda kaže daje to mjesto koje Ganeš naziva svojim domom. Sveznanje. Istina. Pravi izbor. Što bismo dali da nam ta sposobnost uvijek bude na raspolaganju? Mnogo toga, naravno. A najsmješnije je to što nam ta sposobnost jeste na raspolaganju cijelo vrijeme! Đjoti mathi pragja je rubno mjesto između apsolutnog i relativnog. To je mjesto gdje se spaja neočitovano i očitovano. Klica sveg stvorenog. Sve što postoji u svemiru tamo se nalazi u obliku zametka. To je zapravo jedino mjesto gdje je dozvoljena slobodna volja. Sve nakon toga je posljedica izbora donešenih tamo. To znači da svi ljudi donose svoje odluke na tom mjestu, bili toga svjesni ili ne. Naravno, mnogo je bolje da toga budemo svjesni, jer onda svojim izborima možemo upravljati. Hm, da, slažem se, tu stvari

postaju malo složene. Ako se izbori donose na razini svijesti koja zna sve kako je moguće postupiti drugačije od tih izbora? Izbor je donešen na tom mjestu, ali posljedice naših prethodnih izbora mogu odložiti djelatnost pokrenutu novim izborom. To znači da vam vaše "srce" može govoriti što je ispravno, ali ga vi zbog prošlih iskustava, uvjetovanja, straha, stresa i mnogočega drugoga jednorro stavno ne slušate. Napisao sam cijelu knjigu pokušavajući objasniti kako slušati unutarnji glas. To je knjiga Intuicija: mudrost pravoga izbora. Na kraju knjige je priča o jednom mom indijskom poznaniku koji me upozorio na Ganeša i njegov dom na rubu između apsolutnog i relativnog. Ono što nije opisano u toj knjizi je sadržaj vizije koju sam imao plutajući u vodi i navodeći riječi Roberta Browninga (koje sam naveo i kao moto ovog poglavlja). Dakle, unutarnjim okom sam vidio Ganeša kako lebdi iznad površine ogromnog oceana. Nožni palac njegove desne noge bio je uronjen u ocean, a on se sav ispružio prema gore, posegnuvši za zvijezdama. Smijao se razdragano. U tom smijehu prepoznao sam slobodu odlučivanja koju posjeduje svaki čovjek. A posebice, slobodu odlučivanja koju posjedujem ja sam. Osjetio sam da mogu zamisliti, poželjeti i ostvariti što god poželim. Nema granica. Ne postoje prepreke. Ganeš je uvijek tu, u našem srcu. A Ganeš predstavlja onaj prirodni zakon po kojem je svijesnim bićima data neograničena moć stvaranja. Zato ponovo ističem: ako nešto odgađate za neki neodređeni trenutak u budućnosti, to obično znači da svoju želju nećete ostvariti nikada. Shvatite da nema razloga da ne krenete u ostvarenje svojih želja. Možda postupno, možda čak i polako, ali krenite, nemojte čekati. Vi možete promijeniti svoj život i pronaći svoj put do čarolije, baš kao što sam ga pronašao i ja.

NE ZABORAVITE NA PALAC!

Da, nemojte zaboraviti na Ganešov palac iz moje vizije. Drugim riječima, koliko god visoko stremili, uvijek održavajte dodir s izvorom. Nije slučajno što sam ovo poglavlje nazvao Eksplozija tišine. Velika aktivnost moguća je jedino ako vas uvijek prati dovoljna količina unutarnje tišine. U toj je tišini skrivena ogromna energija. Kad počnete djelovati utvrđeni u tišini to je onda doista eksplozija. Već sam pisao o kulturi tišine i o potrebi za meditacijom. Sve svoje aktivnosti započinjem razdobljima tišine, a naravno da redovito, svakoga dana, vježbam meditaciju. Smatram se uspješnim u onome što radim, a mnogi ljudi misle da sam iznimno djelotvoran i brz u ostvarenju zacrtanih ciljeva. Tu sposobnost prije svega zahvaljujem Ganešovom palcu! A to znači, održavanju dodira s tišinom. Moram napomenuti i to da je u mojem životu postojalo razdoblje

kad sam bio uronjen u tišinu u potpunosti. Više od godinu dana povlačenja od aktivnosti i posvećivanja isključivo meditaciji. Upozoravam daje taj postupak bio pod nadzorom mojih tadašnjih učitelja. Slično i ja sada provodim na naprednim tečajevima integralne meditacije, takozvanim ubrzanjima. Kad jednom tako stvorite dovoljnu zalihu tišine, ona vas onda prati tijekom čitavog života. Iako se život, pa čak i razvoj viših stanja svijesti sastoji od izmjene meditacije i aktivnosti, bilo bi poželjno da svaki čovjek neko dulje vrijeme provede u tišini meditacije. Budući da se radi o pripremi za život, najbolje bi bilo kad bi se to učinilo u mladalačko doba, možda nakon završenog školovanja, a prije preuzimanja životnih obaveza. Međutim, takva idealna situacija je daleko od nas. No, kao što sam napisao, svaki čovjek može ostvariti svoje želje, pa onda nema razloga da ne ostvari i želju za tišinom! Sve se može organizirati, ako postoji iskrena i stvarna volja. Razdoblje produžene tišine može u potpunosti promijeniti vaš život. Zapravo, to će se sasvim sigurno dogoditi. Tišina jednostavno ima takav učinak. Ona vas usmjerava na put evolucije. Zaboravite na zamisao da je aktivnost osnova uspjeha. To nije točno. Tišina je osnova uspjeha! Unutarnja tišina koju nosite sa sobom u svakome trenutku jedino je jamstvo da ćete biti uspješni u onome što radite. Primjerice, uvijek mije zanimljivo primijetiti kako sa sobom ne nosim samo tišinu iz jutarnje meditacije, već i onu tišinu koju sam sakupio tijekom dugog razdoblja tišine kojem sam bio izložen. Bili su to mjeseci i mjeseci unutarnjeg mira. Sada je dovoljno samo malo zatvoriti oči i okus tog iskustva oživi u meni. Nakon toga uopće nije teško usmjeriti se na djelovanje. Uopće nije teško iskoristiti tu energiju i pretvoriti je u nešto opipljivo. Štoviše, djelovanje postaje nenaporno i lako, a ostvarenje želja brzo i potpuno.

UČINITE TO!

Nakon Božića prošle godine ostalo mije nekoliko slobodnih dana. Nenavikao na praznine u svom rasporedu, razmišljao sam kako da ih korisno uporabim. Ustao sam rano ujutro i promatrao knjige na svom stolu. Bila ih je poprilična gomila. Čekale su trenutke moje pozornosti. Neke od njih bilo je potrebno pročitati jer su potencijalni kandidati za prevođenje, neke su čekale prijevod, a neke su bile tamo zato jer sam ih želio pročitati, tek toliko, radi sebe. Pozornost mi je privukla knjiga Daniela Quinna Izvan civilizacije. Bila mije draga i već sam odlučio da ću je sam prevesti i pripremiti za izdavanje. Međutim, to nije još bilo u planu. Možda za nekih mjesec dana. Ipak, nešto mi nije dalo mira i uzeo sam je u ruke. Počeo sam je listati i nasumce čitati iz nje. Odjednom se pojavila misao: "Sjedni i prevedi je. Sada." Odbacio sam je, jer sam znao da nemam dovoljno

vremena za prijevod knjige, čekaju me druge aktivnosti, a vrijeme sam već odvojio za kasnije razdoblje. "Ali, samo ti sjedni", nastavljao je unutarnji glas. "Počni pa ćemo vidjeti." Nekoliko sljedećih minuta sam se malo opirao, ali sam na kraju popustio. Što mogu izgubiti? Danas ću početi s prijevodom, pa će mi manje ostati za kasnije. Uključio sam računalo, sjeo i malo zatvorio oči, kao što to uvijek činim prije početka nekog posla. Zatim sam otvorio oči i počeo pisati. Usmjerivši se na tekst ispred sebe, sasvim sam izgubio pojam o vremenu. Kad sam prvi put pomislio da bi se bilo dobro odmoriti, ostao sam bez daha: knjiga ispred mene je bila otvorena na četvrtini, a sat na mojoj ruci je pokazivao da je prošlo više od šest sati od trenutka kad sam počeo! Nisam mogao vjerovati svojim očima. Toliko vremena i potpuna uključenost u posao! Događalo mi se to i prije, ali me takvo iskustvo ipak uvijek iznenadi. Jedino je ukočenost tijela svjedočila o proteklom vremenu kojeg sam proveo u sjedećem položaju. Napravio sam desetak minuta asana, laganih tjelesnih vježbi koje su me razgibale i osvježile. Zatim sam nešto lagano pojeo i sjeo ponovo za stol. Sljedećih šest sati ponovo je prohujalo brzinom munje. Ponovo bez osjećaja naprezanja ili iscrpljenosti. Drugi dan ponovo. Cijelu knjigu sam na taj način preveo za četiri dana! Sada znate zašto se poglavlje zove Eksplozija tišine. Osim nevjerojatno djelotvorne aktivnosti prevođenja, pokazalo se da je taj postupak bio vrlo koristan i zbog izdavačkog posla. Naime, došlo je do problema s jednom od prevoditeljica i knjiga koja je bila planirana za sljedeći mjesec nije bila spremna. Da nisam na taj način preveo knjigu Izvan civilizacije došlo bi do ozbiljnog poremećaja u radu poduzeća. Dakle, ono što se meni činilo kao dobra uporaba slobodnih dana, zapravo je bio krajnji rok za obavljanje posla! Moj unutarnji glas je bio u pravu. Da ga nisam poslušao - a to bi bilo logično i razumno -nastali bi mnogi problemi. Ovaj primjer pokazuje kako se stvari odvijaju kad ste usklađeni s tišinom. Prije svega, snažna aktivnost nije izazvala osjećaj naprezanja ili opterećenja. Štoviše, izazvala je osjećaj zadovoljstva zbog korištenja sposobnosti koje nisu tako uobičajene. Istodobno, bila je pravovremena i zadovoljavala je zahtjeve promjenjivih uvjeta poslovanja jedne nakladničke kuće. O svemu tome svjesno nisam mogao ništa znati u tom trenutku. Ali, Ganeš u menije znao. Na razini đjoti mathipragje, točno sam znao što se zbiva. Bila je potrebna brza i djelotvorna akcija. Nazočnost unutarnje tišine u vama osigurava vam usklađenost s tokovima promjene u vašoj okolini, a također vam pruža mogućnost da, kad je to potrebno, probudite u sebi sposobnosti koje drugi ljudi, a i vi sami, zapažate kao iznimne i neobične.

NE BOJTE SE

Ponekad mi se čini da se razlika između uspjeha i neuspjeha, između patnje i sreće, nalazi u povjerenju. Kad bi ljudi samo malo više imali povjerenja u sebe, ali i u silu koja stoji iza njih, sve bi bilo mnogo drugačije. Čini mi se također daje lakše steći povjerenje u sebe, nego u tu pretpostavljenu silu. Nazovite je Bogom, ako želite. Nazovite je inteligencijom prirode, ako vam se tako čini neutralnije. Svejedno kako je zovete, važno je da shvatite da nikada niste prepušteni sami sebi. Naravno, pod uvjetom da ste vjerni sebi. To znači da slušate svoj unutarnji glas i da ne dajete prednost hladnom razumu koji nikada neće biti u mogućnosti odvagnuti baš sve činitelje neke situacije, pa prema tome neće biti ni sposoban donijeti pravu odluku. Također, nemojte se bojati nepoznatog. Mnogi mi ljudi kažu da bi rado učinili ovo ili ono, ali da nemaju hrabrosti. "Od čega ćemo živjeti?" pitaju se. "Kako ćemo prehraniti sebe i svoju obitelj? Vremena su teška. Moramo se držati onog što imamo." I tako dalje, i tako dalje. Ne shvaćaju da će, ako se budu držali onog što imaju, vremena postati još teža. Također, ne shvaćaju da će, ako slijede svoju pravu sudbinu, novac i sve ostalo što im je potrebno doći do njih onako usput, bez napora. Bio sam svjedokom mnogim situacijama kad je čista želja i iskreno slijeđenje duha doslovce stvorilo novac. Odnosno, uopće nije u pitanju novac već sredstva pomoću kojih preživljavamo. Donijevši odluku o napuštanju posla prije toliko godina, bacio sam se u nepoznato. Ali, pogledajte što se dogodilo! Tada sam znao raditi samo jedan posao. Za njega mi je bila potrebna ustanova koja će me zaposliti. Drugih mogućnosti nisam imao. Danas znam raditi najmanje četiri ili pet poslova od kojih bih mogao preživjeti. Znam kako se vodi nakladnički posao; mogao bih prevoditi; podučavam meditaciju; pišem; održavam druge tečajeve, seminare i savjetovanja. Čak i kad bih sve to prestao raditi, tisuću posto sam siguran da bi se izvor prihoda pojavio već sljedećeg dana. Moja sigurnost izvire iz mene. Imam

povjerenja u sebe. Ali, još više, imam povjerenja u božansku silu koja me vodila do sada i koja će uvijek biti na mojoj strani. To je izvor moje sigurnosti. Kad jednom počnete naslućivati takvo povjerenje u sebi, nemojte ga odbacivati. Počnite djelovati bez oklijevanja. Imajte na umu da je brzina djelovanja mjerilo duhovne zrelosti. To je zato jer duhovno napredan čovjek nije opterećen brigama, stresovima, krivnjom i svim drugim mislima i djelovanjima uma. On jednostavno djeluje, spontano i u trenutku. Okolina ga stoga zapaža kao iznimno djelotvornog. Njegove želje, misli i akcije ostvaruju se deset, dvadeset puta brže nego želje, misli i akcije prosječnog čovjeka. On jednostavno čini. Ne razmišlja o djelovanju mjesecima, zatim ne planira to djelovanje još nekoliko mjeseci, zatim ne razmišlja o ispravnosti tog djelovanja sljedećih

nekoliko mjeseci - ništa od toga! On jednostavno djeluje. Kao što kaže Socrates u Putu mirnog ratnika-. "Bolje je napraviti pogrešku punom snagom svoga bića, nego pažljivo izbjegavati pogreške bojažljiva Poslušajte ovaj savjet. Nemojte biti bojažljivi. Imajte povjerenja, odlučite i krenite. Postoje dva uvjeta za uspjeh: slušajte svoje srce i ne zaboravite održavati unutarnju tišinu. Sve ostalo će ići samo od sebe. duha."

NOVE MISLI

STARA MISAO

Zadržavanje postojećeg stanja Djelovanje na osnovi razuma Aktivnost je osnova uspjeha Uspjeh zahtijeva povećani trud Moram se boriti za svoju egzistenciju Dugo planiranje

NOVA MISAO

Provođenje usmjerene Promjene Djelovanje na osnovi cjeline: razum, osjećaji i intuicija Tišina je osnova uspjeha Uspjeh zahtijeva usklađenost s inteligencijom prirode Moja egzistencija je sigurna Brzo djelovanje

Poglavlje Eksplozija tišine posvećeno je vrijednosti tišine u provođenju i održavanju dinamične aktivnosti. Prije svega, nove misli nam govore o potrebi provođenja usmjerene promjene, nasuprot održavanju postojećeg stanja. Održavanje je nemoguće i vodi do propasti. Promjena je neizbježna i zato je bolje da bude pozitivna i evolutivna. Sljedeća nova misao je promjena pokretačkog činitelja u djelatnosti.

Za razliku od dosadašnjeg razuma, prednost je potrebno prepustiti intuiciji, odnosno srcu. Kad jednom krenemo, važno je održavati dodir s tišinom. Barem jednom u životu osigurajmo si dulje razdoblje tišine. Nova misao glasi: tišina je osnova uspjeha. Sljedeća nova misao ukazuje na činjenicu da je naša egzistencija osigurana samom činjenicom da postojimo. Strah od nesigurnosti je neopravdan ako smo zadovoljili prethodne uvjete: tišinu i djelovanje na osnovi srca. Oboružani svim tim izbjegavamo predugo planiranje i oklijevanje već se s povjerenjem prepuštamo djelovanju. Struja evolucije već će nas odvesti upravo tamo gdje moramo biti.

2. DIO

ČAROBNI PUTEVI PREOBRAZBE

DUHOVNA VATRA

"Neću posustati! Slijedit ću te do mjesta gdje stvari počinju i gdje prestaju; sve do mjesta gdje se začela naša ljubav!" Tako je uzviknuo i krenuo stazom od svjetlosti koja vodi do na kraj svemira. Trojedna

Pišući Trojednu u sažetom sam obliku proživljavao duhovnu vatru koju osjećam cijeli život. Od najranije mladosti, s trenutkom kad sam postao svjestan svojeg postojanja, postao sam svjestan i duboke čežnje u svojem srcu. Ono što imam i znam nije dovoljno. Postoji nešto više. Postoje stvari, doživljaji i svjetovi koji su daleko iznad ovog našeg. No, dobro, možda riječ "iznad" nije u potpunosti istinita, jer se svi drugi svjetovi nalaze u ovom našem. Oni nisu na drugim mjestima ili u drugim dimenzijama vremena i prostora. Oni su ovdje. Ili, drugim riječima, ta su druga mjesta i druge dimenzije također ovdje. Samo, mi smo svjesni tako malenog djelića stvarnosti! Svatko tko makar i nasluti koliko je taj djelić neznatan prema onome što stvarnost doista jeste, mora osjetiti čežnju, duboku poput zvjezdanog neba u kojem se ogleda beskonačnost. Moja me čežnja prati cijeli život. Ta mi pratnja godi, naravno. Duhovna vatra koja se zapalila u meni vjerojatno još u davnim vremenima do kojih moje sjećanje ne dopire, izvor je svih mojih nadahnuća. Ona me pokreće na djelovanje. Ona me pokreće da sada pišem o njoj. Ona tako pokreće samu sebe. Bez tog nepresušnog i nezaustavljivog pogonskog goriva moj bi život bio sasvim drugačiji. Ne mogu ni zamisliti kako bi izgledao.

Strah, nesigurnost, nemoć, nezadovoljstvo - sve bi to našlo put do mojeg srca. Duhovna vatra me štiti od toga. Za nju sam spreman učiniti mnogo toga. Zapravo, zbog nje i za nju spreman sam učiniti sve. Možda bi se nekome ova tvrdnja mogla učiniti pretjeranom, ali ona je istinita. I nije pretjerana zato što bez održavanja duhovne čežnje sve druge stvari gube svoju unutarnju bit. Možda toga nismo svjesni, ali ako umre potreba za duhovnim razvojem (bez obzira na to kako je mi u sebi doživljavamo i tumačimo) onda je umrlo i sve drugo. Život bez unutarnje vatre je poput održavanja tjelesnih funkcija kad je živčani sustav mrtav. Istina je, uvijek postoji nada za buđenje iz sna. Zato ovo i pišem. Nadam se da će barem netko čuti budilicu.

ČEKANJE NA PRAGU VJEČNOSTI

Prije otprilike sedamdeset godina u Indiji se pojavio jedan od velikih učitelja. Njegovo ime bilo je Brahmananda Sarasvati. Nakon gotovo više od stoljeća zauzeo je upražnjeno mjesto Shankaracharye - poglavara jedne od najutjecajnijih duhovnih zajednica u Indiji. Smatrali su ga utjelovljenjem Shankare, mudraca s početka našeg tisućljeća, koji je začeo filozofiju vedante. Shankara je ustanovio četiri mjesta, Jyothir Matha (Mjesta Svjetlosti), u četiri dijela Indije - sjevernom, južnom, istočnom i zapadnom - gdje se čuvala mudrost o životu. Svaki od njih je imao svog čuvara - shankaracharyu. Također, tradicija znanja je u svakom od njih bila ponešto drugačija. Sjeverni dio slovio je kao vrlo strog. Zahtjevi su bili veliki. Nije bilo lako nikome tko je želio slijediti sjeverno učenje. Međutim, upravo se zbog toga ta škola smatrala najdjelotvornijom. Kad se kaže "škola" misli se na teoriju i praksu koja vodi do viših stanja svijesti i konačno do prosvjetljenja. Upravo zbog tih visokih zahtjeva, nakon smrti posljednjeg shankaracharye u prošlom stoljeću, mjesto je ostalo upražnjeno. Jednostavno nije bilo nikog tko bi zadovoljavao postavljene kriterije znanja, mudrosti i života. Tako je to bilo do pojave Brahmanande Sarasvatija. Njegova ga je duhovna vatra odvela od kuće u nježnoj dobi od devet godina. Osjetio je da ostajući kod roditelja ne bi zadovoljio čežnju koju je osjećao u sebi i zbog toga je jednostavno otišao. Nije se obazirao na probleme, čak i kad su ga silom vraćali kući jer je bio maloljetan. Istrajao je. Nije posustao. Slijedio je svoju viziju sve dok je nije pronašao. Kasnije se razvio u prvoklasnog učitelja. Znao je što je ljudima potrebno reći i kada. Također, znao je kako provjeriti snagu duhovne vatre koja pokreće takozvane tragatelje za duhovnim. Provjera te snage bila je ključna za njegovo podučavanje. Ako je nema, ili je nema dovoljno, nema ni podučavanja. Njegovi načini provjeravanja bili su tajanstveni, ali upravo zbog

toga se o njima nadaleko pričalo. Ljudi su znali da ne mogu tek tako doći do Brahmanandinog znanja. Bilo je potrebno proći neke testove. Priča koju vam želim ispričati govori o jednom takvom testu. Kad je postao poznati učitelj, ali još prije nego što je prihvatio položaj Shankaracharye, Brahmananda Sarasvati je neko vrijeme putovao i podučavao. Običavao bi doći na neko mjesto u blizini većeg grada i ostati tamo nekoliko dana. Uglavnom se za njegova boravišta nije znalo jer bi ga inače stalno opsjedali mnogi znatiželjni ljudi. Pojavio bi se iznenada na nekom predavanju ili skupu. Naravno, svi su se smatrali sretnim kad se to dogodilo. Vješti organizatori takvih skupova ponekad su namjerno širili lažne glasine o njegovom dolasku ne bi li tako privukli više ljudi. Međutim, jednom je bilo odlučeno da se njegovo predavanje najavi. Zakupljena je velika zgrada s čijeg balkona će se Brahmananda Sarasvati obratiti, pretpostavljalo se, okupljenoj masi. Tako je i bilo. Predavanje je trajalo nekoliko sati, a to je uključivalo i obredne vedske recitacije. Međutim, negdje pred kraj predavanja, swami (takvu titulu je tada nosio budući shankaracharya je iznenadio sve, pa i svoje najbliže suradnike. Naime, najavio je da će nakon predavanja sve koji to budu željeli osobno uvesti u meditaciju. Inicijacija kod poznatog učitelja! Brahmananda Sarasvati osobno! Bio je to neodoljivi mamac za mnoge koji se o tako nečem nisu usudili ni sanjati. Međutim, bila je to i noćna mora za organizatore. Kako će sve to uspjeti održati u redu? Ispred zgrade, na vrelini popodnevnog sunca i većinom u prašini, sjedilo je više od dvije tisuće ljudi! Koliko dugo će sve to trajati, jer, naravno, svi će željeti doći!? Međutim, rasplet situacije je bio malo drugačiji nego što su organizatori mislili. Brahmananda Sarasvati je imao svoj plan na kojeg je malo tko računao. Dakle, nakon predavanja ljudi se jednostavno nisu micali s mjesta. Svi su čekali da vide što će se zapravo dogoditi. Tako je prošlo sat vremena. Polako se u ljude uvukao nemir. Uskoro će noć, a mnogi od njih su došli izdaleka. Prošlo je još sat vremena, a sunce je počelo zalaziti. Neki ljudi su ustali i polako krenuli svojim kućama. Na upite o tome kad će swami početi s inicijacijama, organizatori su samo slijegali ramenima. Ni oni sami nisu znali jer ih swamijevi savjetnici nisu puštali k njemu. Nakon tri sata, kad je već pala noć, ispred zgrade ostalo je samo nekoliko stotina ljudi. Brahmananda Sarasvati je izišao iz meditacije i upitao svog najbližeg suradnika: "Koliko ih je ostalo?" "Nekoliko stotina, swamiji", odgovorio je čovjek gledajući kroz prozor. "Da im nešto kažemo?" "Ne", bio je kratak swami. Nakon nekoliko sekundi je dodao: "Ako možete organizirati čaj ili toplu juhu za njih, to bi bilo dobro." Tako su i učinili. Međutim, još uvijek nije bilo nikakvih obavijesti o tome kad će inicijacije započeti. Prije ponoći mjesto okupljanja napustilo

je još oko stotinu ljudi. Sutradan ujutro, Brahmananda Sarasvati je ponovo zapitao: "Koliko ih je ostalo?" "Možda oko stotinu", glasio je odgovor. "Dobro", rekao je swami i otišao meditirati. Ovaj put, njegovi su suradnici sami zaključili da bi bilo dobro organizirati neku hranu za ljude koji su čekali ispred zgrade. Tako su i učinili. "Kada će swami početi?" zasuli su ih pitanjima ljudi. "Čekamo tu već čitav dan. Pa mogli bi nam barem reći dokle će to trajati!" Nestrpljenje je ovladalo ljudima i postali su pomalo neugodni. Swamijevi pomagači su se snalazili kako su mogli i znali, ali zapravo se nitko nije usudio pitati svog učitelja o čemu se radi. Odgovarali su da je swami u meditaciji i da ga sada ne mogu smetati. Na večer je na pitanje o tome koliko je ljudi ostalo, Brahmananda dobio odgovor da ih je ispred zgrade još točno trideset devet. "Dobro", rekao je swami i povukao se u svoju sobu. Prošla je još jedna noć. Ujutro je, nakon jutarnjeg čaja i nakon ponovnog slijeganja ramenima od strane pomagača, razočarano otišlo još desetak ljudi. "Koliko ih je ostalo?" pitao je swami popodne. "Vani su još dvanaestorica", odgovorio je jedan učenik naginjući se preko ograde balkona. "Dobro", rekao je swami i otišao spavati. Prošla je još jedna noć i došlo je jutro. Brahmananda Sarasvati se nije pojavio na doručku. To nije bilo neobično. U takvim situacijama njegovi učenici nisu pitali zašto. Vjerovali su da mora postojati neki razlog i prihvaćali su ponašanje svog učitelja onakvo kakvo je bilo. Međutim, nakon otprilike sat vremena swamiji se pojavio u tradicionalnoj svečanoj odjeći koju je oblačio samo za posebne prigode. Čim je ušao u veliku zajedničku prostoriju, zapitao je: "Koliko ih je još ostalo?" Netko je pogledao kroz prozor. "Nitko, čini mi se..." Prostor ispred zgrade bio je pust. "Idem van pogledati." Brahmananda Sarasvati nije ništa rekao dok je učenik otrčao provjeriti da li doista nikoga nema. Vratio se nakon nekoliko sekundi. "Ne, nisam bio u pravu. Vani, ispred praga, sjede neka dvojica." "Dobro", rekao je swami. "Uvedi ih unutra. Recite im neka se pripreme za inicijaciju."

IMATE LI VATRE?

Koliko ste spremni učiniti za svoju evoluciju? Što vama znači duhovni razvoj i kakvo mjesto zauzima u vašem životu? Biste li bili spremni čekati nekoliko dana ispred praga mudrog čovjeka, nenajavljeno odustati od svih svojih planova i prepustiti se neizvjesnosti, samo da biste

dobili ono što će zadovoljiti vašu duhovnu čežnju? Ima li u vama duhovne vatre? To je ključno pitanje, a odgovor na njega određuje vašu sudbinu. Odnosno, odgovor na njega određuje hoćete li ispuniti svoju sudbinu ili ne. Naime, vaša sudbina, baš kao i sudbina svakog ljudskog bića je ostvariti svoj puni unutarnji potencijal. Ili, ako želite, otkriti sebe, vratiti se k sebi. Ako ste više voljni tražiti nešto drugo, a ne ispunjavati svoju sudbinu, očigledno je da vam nedostaje duhovne vatre. Ili, možda niste svjesni vrijednosti koju ona ima za vaš život. U svakom slučaju, pokušajte odgovoriti na pitanje da li biste vi otišli s tog mjesta ili biste ipak ostali, sjedeći u prašini s onom dvojicom najupornijih? Pretpostavimo dakle da ste doista naišli na znanje koje vas privlači. Ono vam se nudi, ali ne onako kao što biste možda željeli. Morate zadovoljiti neke uvjete. Vaš je život vrlo ubrzan. Imate mnoge obaveze. Navikli ste na neku rutinu, koliko god vas ona ne zadovoljava. Kad biste stigli, rado biste u svoj raspored ubacili nekoliko sati tjedno, ili dana godišnje, koje biste posvetili svom duhovnom razvoju. Međutim, najčešće ne možete. Posao, djeca, novci, vrijeme, daljina... tisuću je razloga zašto ne možete. Zato odgađate zadovoljavanje svoje čežnje za neka bolja vremena. Koja nikako da dođu. A možda ni neće. Kad bi se našli u situaciji iz priče o Brahmanandinom testu za svoje nove učenike, većina nas bi vjerojatno otišla, baš kao što su to uradile tisuće njih. Već bismo mi našli razloge da opravdamo svoje postupke, ne shvaćajući da nijedan od tih razloga ne bi smio biti dovoljno dobar i dovoljno jak da ugasi našu duhovnu vatru. Sve naše obaveze nemaju ni približno takvu težinu kao što je to obaveza koju imamo pred sobom i pred Bogom. Osim toga, izgovor da će drugi patiti zbog toga je smiješan. Primjerice, djeca. Mnogo ljudi tvrdi da se ne može posvetiti duhovnom razvoju zato što ima djecu. Možda je istina da majke u prvih godinu-dvije doista ne mogu napustiti svoje dijete na nekoliko dana. Ali kasnije to prestaje biti istina. Susretao sam majke dvo ili trogodišnje djece koje su slijedeći duhovnu čežnju odlazile na mjesec ili dva. Nije bilo lako organizirati sve što je potrebno za takav odlazak. Ali, to se može! Kad sam jednu od njih u takvoj situaciji upitao da li joj nedostaje njezin sin rekla je: "Nedostaje mi tako strašno da mislim da ću poludjeti! Svake večeri me upravo boli cijelo tijelo zbog želje da ga zagrlim i poljubim prije spavanja." "Ali, zašto si onda ovdje? Zašto ne odeš tamo gdje te vuče tvoje srce?" upitao sam je. "Zato jer bih bez ovog poludjela još više. A osim toga, kad se vratim, bit ću bolja majka. Moći ću mu dati neizmjerno više nego ako ne posjedujem sebe." Ako želimo biti vjerni sebi, moramo slijediti prioritete. Sve drugo je drugorazredno kad je u pitanju osobni razvoj. Ali, to ne znači da se svega drugog odričemo zbog toga. Spremni smo odreći se, ali, kao nekim

čudom, ta spremnost za odricanjem u naš život privlači više onoga čega smo se spremni odreći! Na izgled, majka se privremeno odrekla blizine svog sina, ali je tako osigurala kvalitetu budućnosti koju inače ne bi imala. Isti slučaj je s poslovima. Primjerice, ona dvojica kod Brahmanande Sarasvatija. Priča se da su to bili neki poslovni ljudi, jedan mladi ijedan stariji. Nikad se dotad nisu sreli, a nisu mnogo ni pričali jedan s drugim dok su čekali. Nakon što ih je swami inicirao u meditaciju, vratili su se svojim kućama i redovito je vježbali. Nije prošlo ni nekoliko godina, a stariji je postao predsjednik Indije, a mlađi jedan od najbogatijih i najutjecajnijih poslovnih ljudi u tom dijelu Azije. Da li ste svjesni koliko je ljudi otišlo s tog mjesta jer su morali (zapravo jer su mislili da moraju) obaviti neke poslove koji su ih čekali? Mislili su da na taj način izvršavaju svoju obavezu, a istodobno su zanemarili mnogo značajniju obavezu prema sebi i svemiru. Da li ste svjesni koliko bi ljudi danas otišlo s takvog mjesta, ne polažući test strpljivosti, podliježući pritisku beznačajnosti i na taj način propuštajući mnogo bolju budućnost? Naglašavam, prolazak testa nije predstavljao zahtjev za odricanjem od svakodnevnih poslova i uobičajenog načina života. Test se sastojao u izražavanju spremnosti za tim odricanjem. Swami ne bi te ljude ostavio da čekaju zauvijek. Čekali su određeno vrijeme. Pokazavši dovoljnu količinu strpljivosti, pokazali su koliko im je stalo do duhovnog razvoja. Ono ostalo, bogatstvo, moć, utjecaj - upravo ono čega su se bili spremni odreći i za što su jasno pokazali da im je drugorazredno -došlo je samo po sebi.

GORIVO ZA DUHOVNO PUTOVANJE

Danas raste popularnost duhovnih tehnika i učenja. Na žalost, usporedo s tim dovoljno ne raste količina duhovne vatre potrebna za njihovo savladavanje i primanje. Štoviše, izgleda da velika količina dostupnih učenja čak i smanjuje osjećaj potrebe za razvojem spremnosti. Možete naići na savršeno učenje, ali ako ga niste spremni primiti, ono za vas neće značiti ništa. Uspjeh nekog učenja ovisi o duhovnoj vatri. Brahmananda Sarasvati je to dobro znao. Jelo ne možeš skuhati na preslabom štednjaku. Vatre mora biti dovoljno, inače ništa od večere! U njegovo vrijeme, a također i na mjestu na kojem je živio, već je postojala tradicija testiranja učenikove spremnosti. Danas, a i u našim okolnostima, tome se ne pridaje preveliki značaj ili je "testiranje" poprimilo neke druge oblike i provodi se spontano. Priroda se sama brine za sebe, pa tako, u nedostatku svjesnih učitelja, smišlja načine za provjeru, ali i povećanje, duhovne vatre potrebne za uspješno primanje znanja. Mnogi ne prolaze te testove, ni ne shvaćajući da se radi o testovima.

Za svoje odluke optužuju okolnosti koje ne mogu kontrolirati ili čak svoju "karmu". Zanimljivo je da mnogo ljudi koji dolaze na đjotiš savjetovanja (đjotiš je indijska astrologija opisana u mojoj knjizi Tajne indijske astrologije) pita za svoj duhovni razvoj. Kažu da osjećaju kako u tom području imaju problema i prepreka. Njima pokušavam objasniti jednostavnu činjenicu: đjotiš se bavi karmičkim utjecajima iako mu je svrha povećanje slobodne volje. Duhovni razvoj nas mora dovesti do trenutka kad će utjecaj slobodne volje biti najveći, a karme najmanji. Kao takav, duhovni razvoj je u potpunosti ovisan od slobodne volje! On zahtijeva prakticiranje slobodne volje. Ili, kažimo to ovako: dok u područjima kao što su brak, bogatstvo ili djeca, karmički utjecaji mogu uzrokovati uspjeh ili neuspjeh, u duhovnom razvoju uspjeh je uvjetovan jedino i isključivo slobodnom voljom koju imamo sada. Duhovni razvoj je područje života u kojem je naša slobodna volja neograničena. To znači da sve ono što izgleda da priječi vaš duhovni razvoj, nije prepreka nego test i iskušenje! Jeste li spremni nadrasti to? Ako jeste, to je to. Ako niste, ponovo. Ima još testova. Primjerice, sjećam se kako sam nekoliko puta poduzimao vrlo dugačak put (vlakom, više od 24 sata vožnje) samo da bih bio nazočan na predavanju koje me zanimalo. Nakon predavanja sam ponovo sjeo na vlak i vratio se kući. Nisam mogao ostati duže jer nisam imao novaca za hotel. Imao sam dovoljno samo za povratnu kartu vlakom. U tom svjetlu m i j e doista smiješno kad netko tvrdi da jako želi na neki tečaj ili seminar, ali samo ako bude u njegovom gradu! Stotinu kilometara puta nesavladiva je prepreka za takvog, navodnog, duhovnog tražitelja! S druge strane, oduševim se kad mladi čovjek s drugog kraja Hrvatske, s otoka, dode na jednosatno djotiš savjetovanje promijenivši pri tom tri prijevozna sredstva, brod, pa vlak i na kraju autobus, samo da bi isti taj put učinio bez spavanja u drugom smjeru! Takvi me podsjete na mene. Znam, pouzdano znam, daje pred njima svijetla budućnost, bez obzira na bilo kakve karmičke utjecaje. Oni imaju dovoljno duhovne vatre za kuhanje vrlo prosvijetljene večere!

RAZMJENA ENERGIJE

Druga vrsta spontanog testa spremnosti je novac kojim se plaća duhovno znanje. Svjestan sam daje ovo vrlo osjetljiva tema. Mnogi ljudi padaju na tom testu. A još ih više ima pogrešno mišljenje o tome. Kad sam odlučivao o svom životu, jedno od važnih pitanja bilo je od čega ću živjeti. Kao i mnogi drugi borio sam se sa zamisli da je duhovno znanje nekako uzvišeno i da ga se ne smije učiniti "prljavim" uvodeći u igru novac. Međutim, uskoro sam shvatio da u tom slučaju neće biti ništa od mojeg podučavanja. A povezano s tim, ni od mog daljnjeg učenja. Ako budem radio nešto drugo osam sati, zatim se odmarao i obavljao privatne

stvari još četiri, pet sati, pa spavao još osam sati, ostat će mi jako malo za ono što m i j e najvažnije. Jedno od rješenja bilo je primati dobrovoljne priloge. To sam odbacio jer bih onda morao postati dijelom neke veće organizacije, što nisam želio jer mi je bilo jasno da će na taj način dolaziti do zloporabe. Osim toga, nije ni bilo organizacije koja bi svojim učenjem zadovoljavala moju razinu očekivanja. Pitanje plaćanja tečajeva pokušao sam riješiti vrednovanjem svog rada. Ako je točno da posjedujem znanje koje čovjeku može pomoći, zašto ga onda ne bih vrednovao prema tome? Ako se rad nekog majstora stolara ili privatnog liječnika može cijeniti i naplatiti, to je sasvim sigurno slučaj i s podučavanjem tehnika duhovnog razvoja. Još i više, jer vrijednost koju dobijate u ovom slučaju daleko nadmašuje bilo koju uslugu koja bi mogla doći iz drugih područja života. Međutim, unutarnji problem s materijalnim vidom svog rada smirio se tek onda kad mi je postalo jasno da se ne radi samo o plaćanju mojeg vremena i znanja, već i o djelotvornom testu duhovne zrelosti! Priznajem, izgleda neobično, ali potpuno je istinito. Ako razmislite što je Brahmananda Sarasvati radio kad je tjerao one ljude da čekaju, vrlo brzo ćete doći do zaključka da je zapravo tražio dokaz njihove spremnosti kroz ulaganje energije. Druga vrsta sličnog testa bila je rad za njega ili uz njega. Primjerice, mnogi su učenici prije primanja tehnike meditacije godinu ili više radili ono što je bilo potrebno da bi swami provodio svoju životnu misiju. Naravno, takav rad je imao i svoje druge prednosti, kao što je usklađivanje s učiteljem. Međutim, jedan od važnih ciljeva takvog postupka bila je i provjera spremnosti učenika putem ulaganja njegove energije. Ako bi učenik odustao nakon šest mjeseci, u redu. Nije spreman. Kad bude spreman, već će se pojaviti neki drugi test kojeg će proći. U današnje vrijeme, u mnogim slučajevima plaćanje tečaja služi istoj svrsi. Iako bi bilo bolje da učenik uz učitelja provede neko vrijeme radeći, taj test danas ne bi prošao nitko! Zamislite samo, odvojiti nekoliko mjeseci da biste kuhali, prali i čistili za čovjeka od kojeg želite nešto naučiti! Iako bi, kao što sam već napisao, takva situacija bila dobra zbog drugih razloga, jasno je da su vremena takvih testova spremnosti nepovratno prošla. Ipak, razmjena energije se mora obaviti. Morate pokazati spremnost za primanjem. Budući da već radite nešto drugo, onda rezultatom tog rada, u obliku novca, iskazujete spremnost za primanjem znanja. Ovo načelo je vrlo jednostavno. Njegovom primjenom se duhovne aktivnosti odvijaju i dalje Ge r i z a njih je potrebno pokrivati sve moguće troškove), a zadovoljava se i osnovni test učenikove spremnosti. Protiv njega se najčešće bune oni čija je vezanost za materijalno dovoljno velika da prekrije snagu unutarnje vatre. Duhovna vatra pali sve! Materijalno nije tome izuzetak. Ako ste spremni čekati, raditi, moliti, učiti, putovati, zašto ne biste bili spremni

i platiti? Ja sam bio spreman. Kao student radio sam cijele godine ne bih li zaradio dovoljno za putovanja i troškove stjecanja znanja. Zbog toga m i je sada jasno da je potreban oprez kad dode netko mlad i kaže da ne zarađuje pa ne može na tečaj. Iskustvo mi je pokazalo da takvi znanje ne cijene dovoljno ako ga prime besplatno. Na žalost, to sam naučio upravo tako što sam podlegao molbama, a nisam postupio prema uzoru Brahmanande Sarasvatija. Kasnije sam naučio da malo čekanja obično "procijedi" prave tragatelje od onih lažnih. Također, svaki mladi čovjek može na mnogo načina zaraditi nešto novaca. Primjerice, prati prozore automobila na parkiralištu ili benzinskim postajama. Ili, rad preko studentskih udruga i servisa. Ili, na posljetku, pomoć pri organiziranju tog istog tečaja kojeg osoba tako jako "želi" pohađati. Mogućnosti su velike. Ali, kako god bilo, nije dovoljna samo glasnost u izražavanju svojih privremenih želja i potreba. Svatko od nas mora u sebi razviti pravu, istinitu duhovnu vatru. Također, potrebno je pokazati kako smo njoj spremni žrtvovati sve. Upravo ta spremnost rasplamsat će je do neslućenih visina. Ako je održavamo takvom, pred nama neće biti nikakvih prepreka. Duhovna vatra, unutarnja čežnja snažnija od bilo čega drugog, preduvjet je potpune preobrazbe i gorivo za vaše duhovno putovanje do čarolije.

NOVE MISLI

STARA MISAO

Postoje prepreke za duhovni razvoj Okolnosti nad kojima nemam kontrolu sprečavaju me u duhovnom razvoju U duhovnost nije potrebno ulagati

NOVA MISAO

U duhovnosti nema prepreka, samo testovi i iskušenja Za duhovni razvoj presudna je isključivo slobodna volja U duhovnost ulažem Sve

Poglavlje Duhovna vatra posvećeno je stvaranju i njegovanju unutarnje

spremnosti za primanje znanja. Preobrazba nije moguća ako za nju nismo spremni, te ako tu spremnost svjesno ne podržavamo. Važno je razumjeti da na putu duhovnog razvoja ne postoje problemi i prepreke. Radi se samo o testovima koje pred nas može postaviti učitelj ili sama Inteligencija prirode. Osjećaj da nas u nečemu sprečavaju okolnosti, odnosno karma, možda je ispravan ako se radi o drugim područjima života. U području osobnog rasta presudna je samo i isključivo slobodna volja. Postoje i materijalni testovi kojima se potvrđuje snaga duhovne vatre. Mnogi ljudi ih odbacuju, te ih čak okrivljuju za "zagađivanje" samog

znanja. Naravno da je tako nešto moguće, ali potreba za ulaganjem u sebe time ne postaje manja. Štoviše, u današnje vrijeme spremnost ulaganja materijalnih vrijednosti u stjecanje znanja kod mnogih je ljudi jedini pravi kriterij unutarnje spremnosti.

PRIHVAĆANJE I UČENJE

"Moj je zadatak podučiti. Ako je čovjek spreman poduku prihvatiti, imat će moju podršku; ako je nije spreman prihvatiti, tim gore po njega - poduku će ipak primiti, ali na težak način."

Šani u "Veličanstvenom Saturnu"

/ Ona je imala troje djece. Osam, pet i tri godine. Radila je naporno. Najprije osam sati u uredu, sređujući papire koje nije voljela za poduzeće čiju je djelatnost distribucije alkoholnih pića prezirala. Ali, nije mogla ništa učiniti protiv toga. Barem je plaća stizala na vrijeme. Kad bi se vratila kući počeo je drugi dio radnog vremena. Kuhanje, spremanje, pranje i ostale aktivnosti brige za djecu, a i za muža. On je također mnogo radio. Često ga nije bilo. Službena putovanja, prekovremeni rad do kasno u noć, a zatim i nedjeljna izbivanja s prijateljima na nogometu i piću. Njihov se život sveo na nekoliko riječi koje bi razmijenili na večer ili ujutro. Za romantiku nije bilo mjesta. Seks je postao rutina. A i to se događalo sve rjeđe i rjeđe. Ipak, voljela je svog muža. Nije uopće razmišljala o tome zašto ga voli i što zapravo voli. Imali su djecu. Kuću. Obitelj. To je željela oduvijek. Zbog toga je živjela i sad kad je želju ostvarila do njenog uma nisu stizali nikakvi znakovi koji bi toj želji bili suprotni. Zbog toga je njegov odlazak doživjela vrlo traumatično. Jedne večeri on je poželio da vode ljubav. To su i učinili. Desetak minuta, kao i uvijek. Zatim je ustao i rekao da odlazi. Nije mu povjerovala, ali on je iz ormara izvadio već spremnu torbu, poljubio je još jednom i otišao. Nekoliko sati poslije ona je još uvijek lebdjela između nevjerovanja i nade da će se s osmjehom vratiti i još s vrata povikati kako je sve bila

šala. Međutim, on se nije vratio te večeri. Nije se vratio ni sljedećeg dana. Tek ju je nakon nekoliko dana nazvao i rekao joj da će pravne stvari riješiti preko odvjetnika, ako se ona slaže. Njen svijet se srušio. Sada je sjedila ispred mene i plakala. Došla je na savjetovanje, ali su osjećaji bili prejaki i zapravo nisam mogao ništa učiniti osim pružiti "hitnu" psihološku pomoć. Saslušao sam je i pokušao je utješiti riječima nade: "Sada izgleda teško, ali vi ste snažni. Uspjet ćete i, vjerujte mi, kad prođe nešto vremena, bit ćete sretniji nego prije." Nisam govorio napamet. Raspored njenih životnih razdoblja prema đjotišu govorio je da će upravo tako biti. Ali, ona je morala preživjeti sljedećih nekoliko mjeseci, a možda i godinu dana. Pomoć joj je bila potrebna sada. Osim uobičajenih savjeta dogovorili smo se za učenje meditacije. Poslušala me i došla na tečaj. Iako nije bilo nikakvih problema u učenju tehnike meditacije, ona je stalno plakala. Bili su to potoci suza, ali zanimljivo, bez pratećih tmurnih osjećaja. Njeno tijelo se čistilo. Nakupljeni stres izlazio je u obliku plača, a njena vizija postajala je jasnija. Već nakon nekoliko dana bilo joj je lakše. Ipak, još je uvijek bila zbunjena i zapravo nije znala što da radi sa svojim životom. Troje djece. Čak i uz plaćanje alimentacije s muževljeve strane, bit će joj teško. Najgore od svega bilo je optuživanje. Najprije je optuživala njega. Zašto je to učinio? Kako je mogao tako nešto učiniti? Ostaviti sve! Zašto nije rekao da se nešto događa? Zašto joj nije dao priliku da popravi stvari?

Zatim je došlo na red optuživanje sebe. Što sam to učinila? Možda nisam bila dovoljno dobra? Zar sam ga povrijedila? Možda nisam bila pažljiva prema njemu? Dovoljno dobra ljubavnica? Kuharica? Što sam učinila krivo? Ništa nije pomoglo. Ostao je bol i tuga koju je trebalo proživjeti. Dobro joj je bilo jedino u meditaciji kad bi se opustila, smirila i plakala bez teških osjećaja, te u ponekim rijetkim trenucima kad bi radeći u vrtu zaboravila na sve. Ipak, nakon nekoliko tjedana shvatio sam da je najgore prošlo i da je iscjeljenje samo pitanje vremena. Nakon toga nismo se vidjeli više od godinu dana. Došla je na jedno od mojih predavanja. Nisam je prepoznao. Promijenila se. Izgledala je mlađa. Uređena i dotjerana privlačila je pogled. Kad mi je prišla i pozdravila me bilo mije potrebno nekoliko sekundi da u toj novoj ženi prepoznam onu staru. Kuda je nestalo sivila s njenog lica? Kuda je otišla ona iscrpljena, tužna i beznadna sredovječna osoba? Sada je izgledala deset godina mlada i kladim se da su se za njom na ulici okretali mnogi muškarci. Ukratko mi je ispričala kako joj ide i kako se osjeća. "Dobro sam", rekla je. "Promijenila sam posao. Sada prodajem zdravu hranu. Dobro mi ide. Iako ne zarađujem ništa više nego prije, sretna sam. A mislim da će uskoro i prihodi porasti. Redovito meditiram, čitam knjige, radim na sebi. A, moram reći", dodala je malo pocrvenjevši, "da mi se

čini da će se i ljubav vratiti u moj život. Susrela sam nekog. Ali, ovaj put neću napraviti istu pogrešku. Idem polako i nikad više neću uzimati stvari zdravo za gotovo." Nakon što mi je još jednom zahvalila na pomoći izrekla je nešto neobično. "Znate", rekla je, "zvuči čudno, ali zahvalna sam svom bivšem mužu što je to napravio. Da nije, da je ostao, ja bih još uvijek bila ona ista glupača. Sada znam da mnogo toga u životu nisam radila kako valja. Posao, ljubav, život - imala sam pogrešne ideale. Zapravo, kad malo razmislim, uopće nisam ni imala ideale. To što sam živjela bio je tuđi život. Nešto što su mi nametnuli. Uvjerili me da je dobro, a nije bilo." Malo je zastala, a zatim nastavila. "Da nije bilo njegove odluke, ja ne bih pronašla sebe. I zato sam mu zahvalna. Oprostila sam mu svu bol koju mije nanio. To i nije bila njegova bol. Ja sam boljela samu sebe. To što je otišao bila je najbolja stvar koja mi se u životu dogodila."

SMISAO PATNJE

Zar to nije neobično? Bol, tuga, patnja - a na kraju svega ispada da je to bila "najbolja stvar koja joj se u životu dogodila"! I doista jeste. Jer da nije bilo te patnje, ne bi bilo ni promjene. A najbolje stvari se događaju kad se počnemo vraćati k sebi. Međutim, nemojte sada pogrešno zaključiti da je osoba iz moje priče morala doživjeti patnju da bi se promijenila. Nije morala. Mogla se promijeniti i bez patnje. Međutim, stvar je bila u tome što joj to nije palo na um. O tome jednostavno nije razmišljala. Prepustila se tijeku svakodnevnog života, uopće ne misleći da bi s njim moglo biti nešto pogrešno. A u onom što nam daje uobičajeni svakodnevni život ima mnogo toga pogrešnog. Najveća pogreška je u tome što nema baš nikakvog poticaja za rad na sebi. Nema poticaja za učenje. Postavljeni su ideali o kojima se ne razmišlja - posao, brak, djeca, zabava, statusni simboli, novac. U svemu tome nema nas. Zato Sani u Veličanstvenom Saturnu naglašava da je njegova uloga zadovoljena ako osoba uči sama po sebi. Ako ne uči, onda on preuzima glavnu ulogu i natjera je da uči. Način na koji to činije uvođenjem patnje u život osobe koju podučava. Na žalost, drugog izbora nema. Ako je učenik gluh i slijep za tanahne znakove, onda će valjda čuti one grube. Ponekad se dogodi da ne čujemo ni to. Tada patnja postaje dio našega života. Neizbježni pratitelj svega što činimo. Poznajem takve ljude. Oni ne samo da u svemu vide bol i tugu, već doista, kao da privlače nevolje na svoja leda. Zapravo je to i točno: ako ne naučite iz jedne nedaće, naučit ćete iz druge. I tako se to reda jedno za drugim. Ali, ne mora biti tako. Prekinite taj krug prije nego vas slomi pritisak neispunjenih obaveza. I zapamtite, jedina stvarna obaveza koju imate prema sebi i svemiru je razvoj viših stanja svijesti. Sve ostalo je dio toga.

ZAŠTO JE VIKARAMA MORAO PATITI?

To mije pitanje postavljeno nakon jednog predavanja u Rijeci. Radi se 0 priči o kralju Vikarami koja je ispričana u knjizi Veličanstveni Saturn. Za one koji nisu imali prilike pročitati je, evo kratkog sadržaja. Kralj Vikarama slovi kao mudar i pravedan. Međutim, zbog nekog čudnog razloga odlučuje organizirati "suđenje" prirodnim zakonima utjelovljenim u devet planeta, devet hvatača ili graha. Svrha "suđenja" je odrediti koja je graha prva medu grahama. Ili, drugim riječima, koji je planet najvažniji za život ljudi. Sama zamisao takvog "suđenja" je naravno pretenciozna jer nije u moći ljudskoga bića da svrstava i određuje mjesto višoj inteligenciji od njegove. Također, ono što je kralj Vikarama smetnuo s uma je da će s određivanjem "najbolje" morati odrediti i "najgoru" grahu. 1 tu počinje zaplet. Na "suđenju" Vikarami se slučajno otme osuda Saturna ili Šanija kao najniže, najpodlije i najmračnije grahe. Budući da to nije točno - Šani je naime jedan od najvećih učitelja medu grahama - Vikarama je suočen sa svojom pogreškom u obliku strašne moći koju Saturn nad njim ima. Zaslijepljen i zaveden on gubi bogatstvo, zatim kraljevstvo, zatim čast i ime te na posljetku bude masakriran. Gubi obje šake i oba stopala te završava kao gonič volova na vrhu uljareve preše gdje u bijedi provodi gotovo sedam godina. Dakle, zašto je zapravo Vikarama kažnjen? Mnogo je odgovora na . ovo pitanje. Svi su oni, na ovaj ili onaj način, opisani u samoj knjizi Veličanstveni Saturn. Međutim, pokušat ću vam ponuditi jedan koji može poslužiti kao potpora temi učenja, a još više prihvaćanja. Vikaramin pokušaj procjene prirodnih zakona je pogrešan. Nije na nama da sudimo o tome da li je nešto dobro ili loše. Posebice ako se radi o načelima koja upravljaju cijelim stvorenim svijetom. Ono što nama može izgledati loše, možda je zapravo, dugoročno gledano, jako dobro za nas. Budući da nismo sposobni sagledati sve posljedice bilo kojeg događaja u našem životu, kako onda možemo donijeti sud o njemu? Kad donosimo sudove činimo upravo ono što je učinio Vikarama: jedan događaj ili okolnost našeg života proglašavamo dobrim, a neki drugi lošim. Zatim se borimo protiv loših i pokušavamo ih pod svaku cijenu izbjeći. A zapravo, jedini način da ih stvarno izbjegnemo je prihvaćanje i učenje. Ne postoji ništa što bi bilo u potpunosti loše. Sve što vas okružuje i što vam se dogada može postati izvorom poduke ako ste za poduku spremni. Ili, još bolje, ako je u svemu tražite. Još od samih početaka svog duhovnog puta prema svemu u svom životu sam se odnosio na taj način. Zarekao sam se sam sebi da ću uvijek, što god se dogodilo, postaviti pitanje: "Što mogu iz toga naučiti?" Znao sam da postoji svrha u svemu i jednostavno sam je počeo tražiti.

Kad jednom to učinite iskreno i temeljito, zapanjit ćete se obiljem poruka i poduka koje vas okružuju. Učiti možete iz bilo čega. Slučajno čujete razgovor dvojice prolaznika. Bolest vašeg prijatelja. Nezgoda ili sretna okolnost u vašem životu. Bilo što. Na taj način dolazite u stanje duha koje je prijemčivo i otvoreno. Kao da uz svoj život istodobno živite i mnoge druge živote. Patnja neke druge osobe također je prigoda da se pitate što morate iz toga naučiti. Ako pronađete odgovor na to pitanje, nema potrebe za patnjom u vašem vlastitom životu. Evo, primjerice, što ste naučili iz priče o ženi koju je napustio muž? Budite jednostavni u svojim zaključcima. Primjerice, odgovor bi mogao izgledati ovako: "Naučio sam da nikad ne uzimam ljubav zdravo za gotovo. Ljubav je potrebno hraniti. Također, naučio sam da smisao života ne mogu biti drugi ljudi, poput djece ili muža. Smisao života mora biti sadržan u mojoj vlastitoj sreći. Naučio sam također da ne smijem odrađivati posao koji ne volim i koji je potencijalno štetan za ljude već pronaći onaj kojeg cijenim i smatram svrhovitim." Kad ste tako jasno izrazili pouku iz neke situacije za koju ste čuli ili čak, kao u ovom slučaju, o njoj samo čitali, pokušajte što prije pouku provesti u praksi. Nemojte čekati da se vaš život sruši da biste nakon mnogo mjeseci tuge i bola mogli reći da je to "najbolja stvar koja vam se u životu dogodila". Najbolja stvar koja vam se u životu dogodila može biti ova knjiga. Iskoristite je i promijenite se. I ja sam učio u svakoj prigodi. I sada učim neprestance. Zauvijek ću učiti jer sam tako odlučio. Znam da je to smisao mog postojanja kao čovjeka. Učenje. Prihvaćanje. Promjena. Evolucija. Smatram da sam upravo takvim stavom i postupcima koji su postali rutina i navika izbjegao mnoge teškoće. A siguran sam da oni predstavljaju jednu od važnijih metoda na putu do čarolije u kojoj živim ovoga trenutka.

NOVE MISLI

STARA MISAO

Moram se boriti protiv okolnosti svojega života Patnja je besmislena Patnju je nemoguće Izbjeći

NOVA MISAO

Moram učiti iz okolnosti svojega života Smisao patnje je učenje Patnju je moguće

izbjeći učenjem

Poglavlje Prihvaćanje i učenje posvećeno je postupcima aktivnog prihvaćanja poduke u svakoj situaciji. Okolnosti našega života nisu tu da bismo se protiv njih borili ili ih okrivljavali za vlastiti neuspjeh. Iz njih je potrebno učiti. Loša iskustva mogu biti dobri učitelji. Ipak, potrebno je imati na umu da patnja nije sama sebi smisao. Njezin smisao je u učenju. Učenje je način da se patnja izbjegne. Zbog toga je potrebno razviti aktivan stav učenja iz svake situacije. On je zasnovan na neprosuđivanju okolnosti i događaja u našem životu, te izvlačenju poduka iz njih. Život drugih ljudi također može biti izvor poduke. Ako proširimo učenje na njih, znatno ćemo ubrzati svoj duhovni razvoj.

LANCI OKO DUŠE

Ne bojte se nepoznatog, već poznatog. Ako je nešto već poznato, znači da ga treba poboljšati. Nepoznato u sebi skriva bezbrojne mogućnosti pozitivne promjene. Stvaranje sreće

Njegov je odlazak za nju bila najbolja stvar koja joj se ikada dogodila. Ali, što je bilo s njim? Na izgled, on je smogao hrabrosti da promijeni ono što mu se nije sviđalo. Povukao je potez kojeg su mnogi osudili. Ostavio je ženu i troje djece. Međutim, budući da očigledno nije bio zadovoljan svojim životom, da li je njegova preobrazba za njega također bila "najbolja stvar koja mu se u životu dogodila"? Iako je duboki i pravi motiv njegovog odlaska bilo unutarnje nezadovoljstvo i osjećaj da ne živi onako kako bi morao, povod je bio susret s drugom ženom. Samo po sebi ni to ne bi bilo strašno, jer srce ponekad progovara mnogo snažnije od razuma i bilo kakvih odluka koje smo donijeli u prošlosti. Ljubav nam se može dogoditi bilo kada, a boriti se protiv nje ne samo da je teško, već uglavnom nepotrebno. Sama činjenica da se javila, jasno ukazuje da iznutra njegovo srce nije bilo ispunjeno. Bilo mu je potrebno nešto drugo. Međutim, ono što je učinio zapravo i nije bila neka promjena. Napustivši jednu ženu, odmah je otišao živjeti k drugoj. Vjerojatno poveden ponovo pronađenim osjećajima, a i uzbuđenjem novog seksualnog iskustva, on je promijenio okolnosti svojega života. Ali, ono što nije promijenio bio je obrazac po kojem je taj život vodio. Drugim riječima, promijenio je vanjštinu, ali ne i nutrinu. Promijenio je odijelo, ali ne i način razmišljanja. Umjesto s prvom ženom, sada je živio s drugom. Umjesto u jedan stan, sada se vraćao u drugi. Međutim, i dalje je obavljao svoj posao na isti način. Njegovo ponašanje, interesi, stavovi i uvjerenja - sve je to ostalo

potpuno isto. Uključujući i sitnice kao što je nedjeljni odlazak na nogomet i pijanku s prijateljima. Uskoro je dobio dijete, pa je njegov "novi" život počeo jako sličiti njegovom "starom" životu. Pretpostavljam da nakon nekoliko godina nije mogao razlikovati jedan od drugog. Moja pretpostavka se zasniva na činjenici da se nakon četiri godine razveo od druge žene i otišao živjeti... ne znam, vjerojatno k trećoj. Želio bih da iz ove priče izvučete pouku da vanjske promjene ne znače nužno da se dogodila unutarnja promjena. A upravo je ta unutarnja promjena najbitnija. Ona za sobom automatski povlači i vanjsku, dok obrnuto nije slučaj. Štoviše, kad se dogodi unutarnja promjena, vanjska uopće ne mora biti tako drastična. Drugim riječima, cijela se priča i za njega i za nju mogla odvijati sasvim drugačije. Ona se morala promijeniti. On se morao promijeniti. Iznutra. Da su tako učinili postojala bi mogućnost da ostanu zajedno. Ona ne bi morala proći kroz godinu dana patnje u traženju sebe, a ni kroz teškoće samostalnog života. On ne bi morao proći kroz ponavljanje obrazaca koji će ga uvijek ponovo, iznova i iznova, vraćati u istu situaciju nezadovoljstva, bježanja, promjene, ponovnog nezadovoljstva, bježanja... i tako dalje, sve dok jednom ne shvati u čemu je stvar. No, jednako tako je istina da se moglo dogoditi da nakon zajedničke promjene oni shvate da nisu jedno za drugo. Međutim, to bi onda shvatili zajedno te jedno drugom olakšali prijelaz iz starog života u novi. Njihovi bi postupci tada bili zasnovani na ljubavi, a ne na strahu, krivnji i optuživanju. To bi bila pozitivna promjena za razliku od ove, koja je bila teška ali pozitivna za nju, i teška ali nepotrebna za njega. Cijela stvar se ponovo svodi na proces učenja. Jesmo li ili nismo voljni naučiti kako živjeti svoj život? Jesmo li spremni raskinuti lance koji nam stežu dušu i odbaciti obrasce koje, najčešće, nismo sami ni izabrali nego su nam ih nametnuli? Ponekad je doista smiješno kad razmislite kako ljudi rješavaju probleme na koje nailaze. Mislim daje Daniel Quinn u svojoj knjizi Izvan civilizacije to opisao vrlo rječito. Napisao je: "Stari um misli: Ako nije djelovalo prošle godine, hajde da ove godine učinimo VIŠE toga. Novi um misli: Ako nije djelovalo prošle godine, hajde da ove godine učinimo nešto DRUGOG Dakle, nemojte misliti da ste pokrenuli promjenu i učinili nešto za sebe ako ste samo promijenili glumce u drami koju cijelo vrijeme režirate. Morate promijeniti i scenarij, a i režisera, jer inače ste još uvijek u istoj predstavi. Čak ako je ona dobra, a vi je izvodite cijelo vrijeme, neizbježno će postati dosadna.

ŽIVOT IZVAN OBRAZACA

Wayne Dyer, poznati američki predavač i pisac iz područja samopomoći,

na jednom je video predavanju ispičao priču o načinu na koji učimo. Radi se o kratkom, ali snažnom opisu iskustva jedne žene čiji je život, prema vlastitim riječima, bio vrlo težak, ali vlastitom krivicom. Nakon mnogih teškoća kroz koje je prošla, shvatila je da njihov uzrok leži u ponavljanju obrazaca. Teškoća se riješila kad je promijenila te obrasce ponašanja i življenja. Evo kako je to ona otprilike opisala. Zapravo se radi o procesu učenja u pet koraka.

1. Idem ulicom. Na pločniku rupa. Ne vidim je i padam u nju. Povrijeđena sam. Boli me. Neko vrijeme patim, a zatim se izvlačim iz rupe i nastavljam dalje. 2. Ponovo idem istom ulicom. Na pločniku rupa. Ne vidim je i padam u nju. Povrijeđena sam i boli me. Ne mogu vjerovati da mi se to ponovo dogodilo. Neko vrijeme patim, a zatim se izvlačim iz rupe i nastavljam dalje. 3. Ponovo idem istom ulicom. Na pločniku rupa. Vidim je, ali opet padam u nju! Povrijeđena sam i boli me. Bijesna sam na sebe što sam si to ponovo dopustila. A znala sam što će se dogoditi! Brzo se izvlačim iz rupe i nastavljam dalje. 4. Ponovo idem istom ulicom. Na pločniku rupa. Vidim je. Zastajem i pažljivo je zaobilazim. Uspijevam proći. S olakšanjem odahnem i nastavljam dalje. 5. Sada idem drugom ulicom. Ta je žena sretna ako je doista naučila ovu pouku u samo pet koraka! Mnogi ne shvate da je potrebno krenuti drugom ulicom čak ni nakon što stotinu puta upadnu u istu rupu! Zašto je to tako? Zašto većina nas uporno i stalno ponavlja iste obrasce i životne navike? Zašto se stalno i uporno izlažemo patnji? Krivi su obrasci prema kojima želimo živjeti svoj život. Ako pogledate oko sebe uvidjet ćete da 99,99% ljudi živi na isti način. Ako biste ispisali životopis samo nekolicine svojih poznanika, vidjeli biste da se oni odvijaju istim redoslijedom, pa čak i istim sadržajem. Škola, brak, djeca, posao, stan, auto, ljetovanje, poneko dulje putovanje, svakodnevna rutina, bolesti, starost i to je to. Prije nekog vremena bio sam na jednoj proslavi godišnjice mature. Iako m i j e bilo drago što sam vidio stare poznanike i prijatelje, bilo mi je strahovito dosadno. Ispričavam im se sada zbog ovog priznanja, ali doista - nisam čuo ništa novog ni zanimljivog. Nitko, baš nitko s kim sam tada razgovarao, nije mi ispričao nešto što već nisam znao. Naravno, imena ljudi, gradova i poduzeća bila su drukčija, ali tu su razlike prestajale. Osjećao sam se neugodno zbog vlastitog života prepunog dinamizma, promjene, neobičnosti i čarolije. Većinu toga sam, naravno, prešutio. Izazvao bih negativne reakcije da sam govorio o tome. Ne želim reći da neki od njih nisu sretni. Daleko od toga! Mislim da bih mogao potvrditi da su barem dvije osobe iz moje bivše školske generacije

doista sretne sa svojim životom. Dvije, tri su se otvoreno žalile da nisu. Ostali su bili u bezosobnoj sredini, što ih nekako automatski svrstava u drugu skupinu. Zašto smo dakle tako skloni svoj život živjeti po uobičajenim obrascima? Odgovor se nalazi u energetskoj strukturi našeg duh/tijelo sustava, te odgovarajućem stanju svijesti u kojem se nalazi većina ljudi. U svojoj knjizi Sedam čakri, sedam stanja svijesti detaljno sam opisao čakre kao spojne točke između duha i materije. Također sam povukao usporedbu između stanja svijesti i tih spojnih točaka. Ponavljajući obrasci povezani su između ostalog s drugom čakrom. Oni su dio njenog osnovnog djelovanja, ali isto tako i znak njenog poremećaja. Malo tko o sebi razmišlja kao o ovisniku. Ako niste alkoholičar ili narkoman, ili ako niste pretjerano gojazni zbog uzimanja velikih količina hrane, teško da ćete pojam ovisnosti povezati sa svojim životom. To je pogrešno jer većina ljudi jesu ovisnici. Ne o drogama ili alkoholu, već o obrascima i navikama. Zamislite samo kako bi se ljudi pobunili kad biste im oduzeli, makar samo na neko vrijeme, njihovu uobičajenu rutinu. Živjeti drukčije od onog na što smo navikli za mnoge je poput noćne more. Održavati naučeno i prihvaćeno gotovo je opsesija. Naravno, nitko to neće priznati, ali suočeni s potrebom promjene reagirat će strahovitim otporom. Gdje je izlaz iz začaranog kruga navika i obrazaca? Pa, počnite s malim stvarima. Shvatite da se život ne odvija unutar obrazaca već izvan njih! Ova tvrdnja može biti zbunjujuća jer život je dio prirode, a u prirodi postoje ritmovi. Obrasci su također ritmovi, zar ne? Jesu, ali prirodni ritmovi su evolutivni. Iako je svako proljeće isto, nijedno zapravo nije isto. Takav mora biti i vaš život. Neka bude u ritmu, ali uvijek različit, nikad sasvim jednak. Svaki dan, svaki trenutak, mora u sebi sadržavati težnju k novom i drukčijem. Na taj način će vaš život postati uzlazna spirala, a ne zatvoreni krug. Ako vas još uvijek zbunjuje ova zamisao, razmislite o sljedećem: što pamtite iz svog života? Da li su to događaji unutar životne rutine, ili nešto posebno što se dogodilo izvan nje? Odgovor je jednostavan i jasan. Pamtimo ono što je bilo posebno. Izvan uobičajenog. Izvan obrasca. Život se odvija upravo tamo. Izvan obrasca.

BEZUVJETNA LJUBAV

Druga čakra prianja uz stvari, pojave i ljude. Vezuje nas uz njih. Na taj način, stvarajući lanac oko naše duše, sprečava nas da budemo ono što jesmo. Sprečava nas da stvorimo svoju sreću i da život postane čaroban. Ne zaboravite, čarolija je preobrazba. Drevni čarobnjaci bili su i alkemičari. Navodno su znali kako promijeniti bilo što u bilo što drugo. Njihova vještina nije bila zasnovana na moći, već na ljubavi. Naime, zatvoreni krugovi životnih obrazaca uzrokovani su potrebom i vezivanjem. Nevezanost stvara uzlaznu spiralu evolucije. Nevezanost

je značajka prave ljubavi. Kažem prave kao da postoji i ona kriva! Ne postoji. Ljubav je samo jedna. Ono drugo, ono što vezuje, nije ljubav već potreba. U okviru duh/tijelo sustava radi se o razlici između druge i četvrte čakre. Slikovito rečeno, iako pomalo neispravno, radi se o razlici između srca i seksualnih organa. Mnogi ljudi miješaju ljubav i potrebu. Zbog toga misle da ljubav stvara obaveze. Također misle da ljubav stvara veze koje se, kako kažu, moraju poštovati jer inače, što je ljubav? Ljubav je sama sebi dovoljna, odgovaram na to. Ako morate ljubav odrediti prema nekim obavezama i vezama koje su iz nje nastale, onda ste u nečemu pogriješili. Vi zapravo ne govorite o ljubavi. Pokušat ću vam na dva primjera približiti pojam bezuvjetne ljubavi. Uzgred rečeno, svaka ljubav je bezuvjetna ako je ljubav. Ako postavlja uvjete, onda nije više ljubav. Ili, nije više samo ljubav već se u sve to umiješala druga čakra sa svojim željama i potrebama. Moram priznati da na moja predavanja, tečajeve i seminare dolazi više žena nego muškaraca. Unutar te populacije žena većina ih je srednjih godina, oko četrdeset ili kasnije. Razlozi za to su sljedeći. Prvo, žene su tanahnije po naravi od muškaraca i prema tome prijemčivije za duhovno znanje. Drugo, kad dode razdoblje svođenja životnih računa (srednje godine), žene su spremnije od muškaraca priznati da nešto nije u redu. To je stoga što žene prirodno djeluju više iz četvrte čakre, dakle srca, a muškarci iz druge. Drugim riječima ima istine u onoj staroj izreci da žene misle srcem, a muškarci svojim spolovilom! Zbog toga muškarci većinom jednostavno odu k drugoj ženi, dok su žene većinom sklonije potražiti rješenje u području znanja i stvarne duhovne promjene. Na žalost, ta dva procesa se često odigravaju istodobno. No ima i zanimljivih situacija. Primjerice, nedavno sam razgovarao s jednim muškarcem koji je tvrdio daje uzrok problema između njega i njegove supruge upravo činjenica da ona želi duhovno napredovati! Počela je meditirati, dolazila je na napredne sastanke i tečajeve. Vjerovali ili ne, on je postao ljubomoran! Smetalo mu je sve što je radila i želio je da se vrati na stari način života. Tvrdio je da želi miran obiteljski život, posao, brigu oko zajedničkog djeteta, dobru majku i domaćicu. A sve to je, kako je rekao, sada ugroženo zbog njenog zanimanja za tehnike osobnog razvoja. Kad sam ga zapitao u čemu je problem i zašto mu smeta to što ona meditira i povremeno odlazi na sastanke, zapravo nije mogao odgovoi ili. Najpribližniji odgovor je bio taj što "to nije normalno i tako se ne živi". Upitao sam ga ima li on neko vrijeme koje je samo njegovo. Ispalo je da odlazi s prijateljima na rekreaciju i u ribolov. Dakle, on je imao svoje vrijeme. Ona, međutim, to nije smjela imati. Naravno, u cijeloj toj priči bilo je i dubljih činitelja. Primjerice, činjenica da je ona prije godinu dana već bila na rubu odlaska iz njihove

zajednice zbog stalnih svađa i neslaganja karaktera. Njihov odnos već je odavno bio poremećen. Između ostalog, budući da je bila nezadovoljna, ona je tražila izlaz u novom znanju nadajući se da će to biti rješenje i za njih. Međutim, ispalo je da on ne želi ni čuti za nekakvu promjenu. Jednostavno je želio živjeti na dosadašnji način. Tvrdio je da ona ne može imati slobodu da radi što želi ako to njemu smeta. Također je tvrdio da se ne može družiti s nekim tko se njemu ne sviđa. I te je svoje zahtjeve opravdavao "ljubavlju". "Ljubav", rekao je, "znači da ne radiš ono što drugu osobu smeta." "Ljubav", rekao sam ja, "znači da drugoj osobi dopustiš raditi što želi." Naše zamisli o ljubavi očito se razlikuju. Ali, kao što sam već rekao, nismo govorili o istoj stvari. Njegova "ljubav" bila je posjednička, uzimateljska i diktatorska. Zapravo je nije ni bilo iako je prividno upravo on više ustrajao na održavanju zajednice koju su imali. Pojam bezuvjetnog bio je vrlo daleko od njega. Drugi primjer je pozitivan. U knjizi Anđeo pod maskom opisao sam ulogu dječaka koji je rođen s teškom srčanom manom i tjelesnim hendikepom. Njegova uloga u životu roditelja, ali i mnogih drugih ljudi koji su kroz knjigu saznali o njemu, bila je anđeoska. Istu ulogu imaju mnoga djeca koja dolaze na svijet bez mogućnosti da zadovolje ambicije i očekivanja svojih roditelja. Takvi roditelji su prisiljeni razviti i davati bezuvjetnu ljubav. Ipak, ljubav svakog dobrog roditelja je bezuvjetna. To je ideal ljubavi kakva bi morala biti u svim slučajevima, čak i kad se radi o odnosu između muškaraca i žena. Ljubav ne bi smjela biti vezana za postupke druge osobe, za njenu nazočnost ili nenazočnost, za njenu materijalnost i tjelesnost. Ljubav bi morala biti slobodna, čista, jednostavna i bezuvjetna. Priznajem da to nije lako postići. Priznajem da ni meni nije lako održavati tu razinu ljubavi u odnosima. Ali znam da je to jedan od važnih koraka na putu kojim svi idemo. Nije moguće ispuniti svoju sudbinu i ostvariti sve mogućnosti koje su pred nama ako ne naučimo kako voljeti bezuvjetno. Kad razmišljate o tome, nemojte postavljati uvjete bezuvjetnoj ljubavi! U odnosu prema osobi koju volite morate biti čisti. Što god ona željela, što god njoj pričinjavalo zadovoljstvo i sreću, vi joj to morate dopustiti. Ne samo dopustiti, već joj i pomoći da ispuni svoje želje. Ako to ne možete, vaša ljubav nije bezuvjetna. Kad primijetite da je tako, nemojte se bojati priznati to i sebi i voljenoj osobi. Kažite joj da vaša ljubav teško podnosi neke njene želje ili postupke. Međutim, isto tako budite svjesni da morate raditi u smjeru davanja potpune slobode. Idealan odnos bi značio da zajedno radite na stvaranju obostrane bezuvjetne ljubavi. U većini slučajeva takav će rad stvoriti duboku povezanost koja neće biti nametnuta već odabrana. Ljubav će postati vaš život. Davanjem slobode drugoj osobi istodobno zadržavajući ljubav prema njoj,

ostvarit ćete ideal o kojem su sanjali čarobnjaci i alkemičari. Doći ćete do ljubavi koja ima moć preobrazbe. Međutim, u tom procesu može doći i do spoznaje da se vaš put razlikuje od puta osobe koju volite. To naravno nije prepreka za zajednički život ili barem dijeljenje sretnih zajedničkih trenutaka. Međutim, imajte na umu da bezuvjetna ljubav ne traži čak ni tjelesnu nazočnost! "To je anđelova posljednja pouka - s tobom sam čak i kad me ne vidiš, čak i kad nemam tijela kojeg bi mogao zagrliti, dodirnuti i ljubiti", napisao sam u Anđelu pod maskom. Ali, ako nismo zajedno, što onda ostaje? Ostaju drugi svjetovi koje će pred vama otvoriti bezuvjetna ljubav. Ostaje cijeli svemir mogućnosti o kojima ni ne sanjate. Ako volite bezuvjetno, ne možete izgubiti. Vaša ljubav će uvijek biti s vama.

NOVE MISLI

STARA MISAO

Ako nije djelovalo prošle godine, hajde da ove godine učinimo više tog istog

Život se živi u obrascima

Ljubav postavlja uvjete i obaveze

NOVA MISAO

Ako nije djelovalo prošle godine, hajde da ove godine učinimo nešto drugo

Život se živi izvan Obrazaca

Ljubav mora biti bezuvjetna jer tada oslobađa

Poglavlje Lanci oko duše posvećeno je problemu životnih navika i obrazaca koji sprečavaju pozitivnu promjenu. Ako primijetimo da nešto u našem životu ne djeluje onako kako bi mi to željeli, onda je potrebno pokušati s nečim drugim, a ne činiti to isto iz dana u dan, iz

godine u godinu. Za razliku od uobičajenog shvaćanja da je život potrebno živjeti po nekim obrascima, sada shvaćamo da se život u punini živi tek izvan obrazaca. Na taj način on postaje dinamičan, promjenjiv, zanimljiv i uvijek u kretanju prema naprijed. Osnovna sposobnost za održavanje stalne pozitivne promjene je bezuvjetna ljubav. Iako je ljubav na izgled nazočna u životu svakog čovjeka, obično je miješamo s potrebama, obavezama i uvjetima. Pružanje bezuvjetne ljubavi voljenoj osobi najdjelotvornije će skinuti lance s naše duše i otvoriti nam neslućene mogućnosti za život pun čuda i čarolije.

O SVJETONAZORU I NAČINIMA ŽIVLJENJA

"Bogovi su rasuli svoje sjeme po Zemlji svuda u drukčijem omjeru. Zato su načini na koje ljudi žive različiti. Tako je to oduvijek bilo i bez obzira na razlike, ljudi su poštovali jedni druge."

Parashara u Maitreyi

Tako je oduvijek bilo za Parasharu koji je živio prije više od četiri tisuće godina. U međuvremenu, kao što je to i sam Parashara već uviđao, došlo je do značajnih promjena. Načini života ljudi postali su sve sličniji i sličniji, a razlike medu njima sve manje. Prevladao je jedan način života za koji većina ljudi koji ga slijede misle da je najbolji i jedini ispravan. Štoviše, na njega gledaju kao na rezultat dugog procesa evolucije. Ili, kao na bogomdani obrazac po kojem ljudi moraju živjeti. Međutim, kao što sam, nadam se jasno, istaknuo u prethodnom poglavlju, život se ne živi po obrascima. Onaj najbolji dio života, njegova punina, proživljava se izvan obrazaca. Ako želite u svoj život unijeti čaroliju, morat ćete najprije prepoznati obrasce u svom ponašanju, a zatim izići izvan njih. Čarolija ne trpi granice, pa čak ni pravila. Ako postoji bilo kakvo pravilo za nju, onda je to nedostatak pravila. Ono što ljude veže za neke postojeće načine života zapravo je pretjerano istaknuti ego. On je kriv za stvaranje obrazaca, a zatim i za želju da se obrasci slijede odnosno čuvaju po svaku cijenu. Jednom kad ego stvori neki okvir unutar kojeg se osjeća dobro, učinit će sve da taj okvir zadrži. Razbijanje okvira doživjet će kao razvijanje samoga sebe. Njegovo očuvanje za ego tako postaje pitanje preživljavanja. To je razlog zbog kojeg se ljudi uporno bore za održavanje uobičajenih načina življenja čak iako je vrlo očigledno da im oni ne donose nikakve koristi. Štoviše, najčešće su štetni za njih, ali i za cijelu prirodu. To je razlog zašto se opiru promjenama u svom životu, a promjene

u životu ljudi oko sebe ponekad doživljavaju kao prijetnju. Kad sam u ranoj mladosti prešao na vegetarijansku prehranu nisam ni razmišljao o tome kakve će posljedice imati moja odluka na druge ljude. Nije mi palo na um da bi ona mogla imati neke posljedice. Kakve veze ima moj način ishrane s tuđim načinima? Vrijeme mi je na žalost pokazalo da ima. Naučio sam to na ponekad težak način, a moram priznati često i vrlo zabavan. Evo najprije primjera onog neugodnijeg i težeg načina učenja o obrascima čije rušenje ljudi doživljavaju kao prijetnju. Imajte na umu da se radnja sljedeće priče odvija u vrijeme prije više od dvadeset godina kad vegetarijanstvo ni slučajno nije bilo tako rašireno kao danas. Obrasci su se promijenili i danas ljudi lakše prihvaćaju ono što je drukčije. U ono vrijeme bilo je ljudi koji nikad nisu ni čuli za izraz vegetarijanstvo, a kamoli znali za prednosti ili mogućnosti koje ono pruža. Dakle, sve je bilo jednostavno kad sam svoj način prehrane držao za sebe. Međutim, kako to već ide, ponekad sam morao jesti zajedno s drugim ljudima. To su bili rijetki obiteljski ručkovi ili više-manje slučajna okupljanja. Jednom je takvom okupljanju bio nazočan neki čovjek kojeg nisam prije nikad vidio. Bio je to daljnji rođak mog prijatelja. Ja sam se našao u tom društvu pomažući oko nekih poslova na novom gradilištu. Kad je došlo vrijeme ručka, domaćica je iznijela jelo. Unaprijed upozorena na moj način ishrane, menije ponudila bezmesni obrok. Moram reći da se potrudila i da je bilo ukusno. Međutim, već prvi pomen vegetarijanske prehrane izazvao je val šala na moj račun. Bile su to dobronamjerne šale i nisam zamjerio nikome. Međutim, taj je čovjek bio vrlo iznenađen vidjevši da sam ozbiljan u svojoj namjeri da se ne "počastim" masnim mesom s pladnja na stolu ispred nas. Na njegovom licu se vidjelo da nije zadovoljan s tim. Isprva nije ništa rekao, ali je samo odmahivao glavom mršteći se. Kako je vrijeme prolazilo, hvatao sam njegove najprije začuđene poglede, a zatim sam u njima počeo nazirati tragove ljutnje. Nekoliko čaša vina i njegova su ljutnja, pa čak i prezir, postali očigledni. Na posljetku više nije mogao izdržati. Budući da sam bio vrlo mlad, mislio je da mi može otvoreno reći što ga muči. I rekao mi je. "Zašto se praviš važan?" izletjelo je iz njega. "Tu nešto izvodiš s hranom. Zar misliš da si bolji od nas ostalih koji jedemo meso?" Nisam znao što da mu odgovorim. Spasila me neka primjedba koja je cijelu stvar okrenula na šalu. Međutim, kasnije sam više puta nailazio na istu reakciju. Iako nikada nisam isticao, a kamoli nametao drugima svoje mišljenje, ljudi su moj način prehrane doživljavali kao napad na sebe. Bilo mi je potrebno nekoliko godina da shvatim zašto je to tako. Kakve veze ima to što ja radim, s njihovim osjećajem vlastitog integriteta? Zašto moj način života izaziva osjećaj ugroženosti kod drugih ljudi? Razlog je taj što ljudi koji osjećaju ugroženost zbog tuđeg načina

života, zapravo i nemaju svoj vlastiti integritet. Oni ne žive svoj način života. Oni žive po vanjskom obrascu kojeg su prihvatili odrastanjem u određenoj sredini. Poistovjetili su se s njim. Misle da njihov način života odražava njih. U svojoj biti to je igra ega koji u prividu traži oslonac jer nikad nije sagledao pravu stvarnost. Naviknuvši se na neki obrazac, ego oko njega stvara cijelu tvrđavu. on osjeća kako bi dodir s pravom stvarnošću koja se nalazi izvan svih materijalnih i relativnih očitovanja, a to znači i izvan svakog svjetona zora i načina života, ugrozio njegovu važnost. Zbog toga nas uvjerava da je naš način života ispravan. Zapravo, uvjerava nas da je naš način života jedino ispravan. Jer, ako bi i drukčiji način života bio također ispravan onda bi ego izgubio na važnosti. Ili je pogriješio pa živi neispravnim načinom života (zato me taj čovjek optužio da mislim da sam bolji od njega), ili su i drugi načini života jednako vrijedni što opet smanjuje važnost ega koji se poistovjetio baš s tim načinom života. Kad sam već kod obrazaca vezanih za prehranu, evo i nekoliko zabavnih pokušaja vraćanja odbjegle ovce na pravi put. Vrlo često sam doživio da ljudi iskazuju brigu za mene na način da mi neprimjetno pokušavaju promijeniti prehranu. Primjerice, često sam doživio da mi u restoranu, nakon što sam zatražio vegetarijanski obrok, donesu, recimo rižu s komadićima mesa. Kad sam se jednom tako pobunio protiv toga, konobarica mi je rekla da su mislili da će mi to biti "preslabo"! "Tako krupan čovjek", rekla je, "mora pojesti nešto jako. Bit ćete gladni." Eto, žena se brinula za mene i moju sitost. Kako bih joj to mogao zamjeriti! Uzgred, ponekad mi moja vanjština posluži za razbijanje obrazaca vezanih uz prehranu. I dandanas ljudi imaju predstavu vegetarijanca kao mršavog, blijedog i slabog čovjeka koji se jedva drži na nogama. Ta je predstava naravno potpuno pogrešna. Mnogi vrhunski športaši danas su vegetarijanci. Međutim, posebno me veseli kad netko na ovaj ili onaj način izrazi sličnu predrasudu o vegetarijanstvu, a ja se uspravim sa svojih gotovo dva metra, malo se isprsim i u šali povučem rukave na gore. Bez lažne skromnosti, znam izgledati zastrašujuće snažno, ako to poželim! A zatim kažem: "Dvadeset pet godina vegetarijanstva me učinilo ovako slabim. Što mislite da li bih morao promijeniti prehranu?" Nakon toga se nitko više ne usudi ništa reći o "slabim" vegetarijancima.

Ah, volim razbijati obrasce! Uživam u tome.

POSLJEDICE Šalu na stranu. Obrasci u načinu življenja ne predstavljaju samo lance oko duše već mogu izazvati nevjerojatno zamršene krugove iz kojih se teško izvući. Na žalost, posljedica toga najčešće je patnja. Ego ne prihvaća drukčije poglede na svijet već se grčevito drži jednog za kojeg je uvjeren da je najbolji. Posljedice toga su mnogostruke i dalekosežne.

Ne samo da nema tolerancije među ljudima, već naš način života ponekad postane apsurdan, a mi ga se uporno držimo jer smo uvjereni da je jedini ispravan. Predstavljajući knjigu Izvan civilizacije Daniela Quinna, na nekoliko sam skupova dodirnuo problem načina života prema postojećim obrascima. Daniel Quinn ne govori o odnosima medu ljudima, posebice ne o ljubavnim ili bračnim odnosima, ali mi je taj primjer dobro poslužio za objašnjavanje nevidljivih spona kojima smo vezani za nešto što možda i nije tako dobro, a mi uopće ne razmišljamo o promjeni. U dvorani je bilo nekoliko stotina ljudi. Pitanje sam uputio svima: "Da li netko od vas poznaje jedan ili više parova čiji bi brak nazvali sretnim?" Najprije tišina od nekoliko sekundi. Zatim odmahivanje glavom. Zatim pomalo cinični osmjesi zbog prepoznavanja vrlo poznate i bolne problematike svakodnevnog življenja. "Hajde", bio sam uporan, "zar doista ne poznajete nikog čiji bi brak nazvali u potpunosti sretnim?" Mi loje nekih slabašnih odgovora u smislu da svaki brak ima dobrih i loših strana, ali situacija je uglavnom bila vrlo jasna. Iako su neki ljudi ponekad sretni, općenito se može reći da nema sretnih brakova. "Dobro", nastavio sam, "koliko vas je u braku?" Većina. "Koliko ljudi poznajete koji su u braku?" Većinu. "Zašto?" Zbunjenost. "Što zašto? " netko dobacuje. "Zašto ste u braku?" U dvorani je nastao žamor jer su svi htjeli nešto reći, uglavnom svojim susjedima. Iskreno, mislim da je malo tko znao sam sebi odgovoriti na ispravan način. Mnogo je razloga zašto odabiremo takav način životnog udruživanja. Lakše je izdržati materijalno. Djeca i obitelj. Možda je najbolji razlog ljubav. Međutim, u većini slučajeva to nestane nakon nekog vremena. Kriterij za uspješan brak danas nije sreća i ljubav. Svakome je jasno da je to utopija. Ako bračni par uspije živjeti jedan pored drugog, to se smatra uspjehom. Sve u svemu, situacija je žalosna. Rekao bih čak vrlo zabrinjavajuća. Jedan od najvažnijih oslonaca našeg načina života - brak i obitelj, u devedeset devet posto slučajeva je neuspješan. Iako to znamo, mi i dalje živimo na isti način. Našu djecu pripremamo na to. Ona slijede isti obrazac po kojem smo živjeli i mi, nesvjesna da će ih to dovesti do istog većinskog nezadovoljstva koje vlada u našoj generaciji. Zašto? Zašto to uporno činimo? Zašto uporno radimo ono što se pokazalo neuspješnim u toliko mnogo slučajeva? To je snaga obrasca. Poistovjetili smo se s nečim nestvarnim. Ne postoji tako nešto kao jedini ispravan način života. To je igra ega koji je pronašao svoju važnost u "smrzavanju" nečeg što bi moralo stalno teći. Ali, kad tu istu igru prihvati mnogo ljudi, mnogo ega koji se hrane istom

hranom, onda individualni obrazac postaje kolektivni obrazac. Zbog toga mladi ljudi većinom ni ne znaju za druge mogućnosti. Put njihovog života je zacrtan. Oni to duboko u sebi znaju pa pokušavaju iskoristiti godine slobode. Postaju buntovnici. Ali, vir kolektivnog svjetonazora je prejak i prije ili kasnije ih povuče u dubine iz kojih nema izlaza. Štoviše, nakon nekog vremena počinju mrziti promjene. Sve što je drukčije od njih doživljavaju kao prijetnju. Razbijanje obrazaca na području prehrane uglavnom je bezazleno. Ali, zamislite kako izgleda razbijanje obrazaca na području ljubavi ili braka? To je opasan posao zbog kojeg na sebe možete navući bijes masa. Za sada bih želio da se počnete otvarati mnogobrojnim mogućnostima koje su pred vama. Nemojte pristajati na obrasce. Kriterij neka vam bude vlastito zadovoljstvo i sreća. Ako niste sretni s nečim, to je znak da morate razmisliti o tome. Nemojte prihvaćati nametnute ograde. Svi smo rođeni u sličnom okruženju. Kultura, tradicija i običaji nameću nam zacrtani put kojim se očekuje da ćemo ići. Međutim, to nije obaveza. Vi ste slobodni odabrati svoj način života. Slobodni ste živjeti kako želite. Slobodni ste jesti što želite, oblačiti se kako želite, stanovati gdje želite i živjeti s kim i kako želite. Vi morate izabrati. Izaberite ono što vas čini sretnim. Tako dugo dok doista fizički ne smetate nikome i dok vaš način života izravno ne ugrožava nikog (pri tom ne mislim na ugrožavanje njihovog ega već njihove egzistencije) i nikog pri tome ne iskorištavate, svaki način života je ispravan. Naravno, pripremite se da će se mnogi buniti protiv toga. Možda će vam reći da ste neodgovorni. Možda će vam reći daje to što radite loše ili čak sramotno. Možda će vas se stidjeti, optuživati vas pa čak i napadati. Prepoznajte u tome ugroženost njihovog ega. Ali, molim vas nemojte im o tome govoriti. Nemojte ih pokušati preokrenuti na svoj način.'Tako biste samo ponavljali istu pogrešku. Ako vas optužuju i napadaju, oprostite im u tišini. I živite svoj život onako kako ste odabrali.

ZAŠTO ME ODUŠEVIO DANIEL QUINN

Paralelno s odvajanjem od izvornih, širokih i slobodnih načela življenja na individualnoj razini, dolazilo je do odvajanja od tih istih načela na društvenoj razini. Ta dva procesa su međusobno hranila jedan drugog vodeći čovjeka i čovječanstvo do današnjeg kriznog trenutka. Daniel Quinn je putem svojih knjiga (Ishmael, Priča o B i Izvan civilizacije) ukazao na bolnu činjenicu da naša civilizacija nije vrhunac evolucije ili bogomdani način na koji ljudi mogu živjeti, već je samo jedan od mogućih oblika društvenog uređenja. Na žalost, pokazalo se da taj oblik nije najsretniji. Doveo nas je do ruba katastrofe. Ratovi, zagađenja, prenapučenost i mnogobrojne druge nedaće prijete životu ne samo čovječanstva već i čitavog planeta. Zašto se mi ipak i dalje držimo upravo tog načina života? U osnovi,

radi se o istom procesu pogrešnog poistovjećivanja udruženog s nekoliko postavki (mema kako ih zovu neki sociolozi) koje upravljaju našom kulturom. Stari narodi, koje Quinn naziva "ostavljačima" imali su druge životne postavke. Oni su dopuštali raznolikost. Iako je svaki od njih imao svoj način života, nisu tražili od drugih da ga slijede. Misionarsko širenje kulture i religije značajka je naše civilizacije. Budući agresivna i osvajačka ("uzimateljska" kako je naziva Quinn) naša je civilizacija pobijedila sve druge. Istisnula ih je, a u većini slučajeva i izbrisala s lica Zemlje. To je vrhunac kolektivne ego igre s tragičnim posljedicama. Na izgled bezazleni osobni izbor načina života pretvara se u igru na život i smrt na razini kulture. Štoviše, smrtonosna laž o jedinom ispravnom proteže se i na područje odnosa čovjeka i prirode. Obrasci naše civilizacije uvjeravaju nas u superiornost čovjeka nad prirodom. Naše nas religije uvjeravaju da smo rođeni za osvajanje Zemlje i da smo gospodari svemira. "Idite i množite se", naputak je koji leži u osnovi populacijske eksplozije koja se, usprkos najavama, ne zaustavlja. Obrazac razmišljanja i uvjerenja koji čovjeku daje za pravo da vlada nad ostatkom prirode mogao bi postati uzrokom nestajanja čovječanstva. Trenutno dnevno izumire dvije stotine živih vrsta kao rezultat izravnog ili neizravnog djelovanja čovjeka. Jednog dana koji možda nije tako daleko jedna od tih vrsti bit će i čovjek sam. Na žalost za čovjeka. Na sreću za ostali život. Međutim, to ne mora biti tako. Čovjek sam po sebi nije kriv. Kriv je njegov trenutni način života i civilizacijskog udruživanja. Krivi su obrasci i navike po kojima živi. Upravo je njih potrebno promijeniti. Koliko je meni poznato, Daniel Quinn je jedini prepoznao i objasnio ove procese. Njegove zamisli se smatraju radikalnima. Ako je povratak čovjeka u prirodni tijek stvari radikalan, neka bude. Možda je i potrebno biti radikalan jer vrijeme nam izmiče. Moramo naučiti živjeti izvan obrazaca, a civilizacija je kolektivni obrazac načina života. Čovjek je dio prirode i kao takav će živjeti na ovom planetu. Ako se nastavi izdvajati iz toga, nestat će. Iako nije tema ove knjige, promjena kolektivnih obrazaca u načinu života mogla bi biti posljedicom promjene osobnih obrazaca. Zbog toga je važno da počnete od svog života. Izbacite sve obrasce koji određuju način života. Budite otvoreni promjeni i drukčijim, novim i uzbudljivim mogućnostima.

ŠTO DA RADIMO?

Gotovo uvijek kad pokušavam objasniti ove zamisli naiđem na neizbježno pitanje: "A kako ćemo onda živjeti, ako nema obrazaca po kojima moramo živjeti?" Iz očiglednih razloga, ne mogu vam to reći. Nitko vam to ne može reći, pa nemojte više ni pitati. Kao što sam istaknuo, ne postoji jedan ispravan način života. Zbog toga vam nitko ne može ni preporučiti

kako je potrebno živjeti. Nema obrazaca. Obrasci su smrtonosni. Vjerujem da će se u budućnosti pojaviti mnoge zamisli, pa i knjige, koje će opisivati i nuditi alternativne načine života. Toga ima već i sad. Primjerice, glede ljubavi govori se o poliamoriji koja rješava pitanje nevjere i odnosa s više partnera istodobno. Glede braka, govori se o takozvanim "životnim zajednicama" koje nisu nužno ograničene na dva partnera. Također one nisu nužno ograničene na partnere suprotnog spola, ali ne moraju biti homoseksualne (dakle uopće nisu zasnovane na seksualnom odnosu). Za razliku od bračne zajednice, životna zajednica može imati različite oblike, a opet omogućavati iste prednosti (materijalne, društvene i pravne) kao današnji brakovi. Sve to, naravno, ne isključuje mogućnost zajednice koja bi bila u potpunosti "klasična" ako to usrećuje partnere koji tako žele. U smislu civilizacijskih promjena, Daniel Quinn tvrdi i obrazlaže daje drevno plemensko ustrojstvo mnogo bolje djelovalo nego civilizacijsko. Ljudi su tri milijuna godina uspješno živjeli organizirani u plemena koja nisu bila hijerarhijska. Dolaskom civilizacije koja je hijerarhijski oblikovana počelo je odvajanje čovjeka od prirode. Quinn predlaže takozvanu "Novu plemensku revoluciju" koja pruža čovjeku mogućnost kvalitetnog preživljavanja na ovom planetu. Dakle, mogućnosti će se pojavljivati same od sebe, ako budemo za njih otvoreni. Ako bih se morao odrediti prema svjetonazoru i načinu življenja možda bih mogao reći sljedeće: Neispravan svjetonazor, a s njim i način življenja, zasnovan je na egu. Ispravan svjetonazor, a s njim i način življenja, zasnovan je na bezuvjetnoj ljubavi. Ako imate sposobnost za bezuvjetnu ljubav onda, naravno, nećete određivati drugoj osobi kako da živi. Ni drugom narodu. Ni pripadnicima druge vjere. Ni pripadnicima druge žive vrste. Bezuvjetna ljubav znači prihvaćanje i toleranciju. Bezuvjetna ljubav ne stvara obrasce. To je značajka ega. On želi biti u nekim okvirima koje onda proglašava svojim. Za razliku od njega, ljubav je široka. Za nju je sve njeno. Živjeti izvan obrazaca znači živjeti u bezuvjetnoj ljubavi prema sebi, drugim ljudima i čitavom svemiru.

NOVE MISLI

STARA MISAO

Postoji jedan ispravan način života

Prihvaćam način života kulture i tradicije u kojoj sam odrastao

Čovjek je odvojen od

Prirode

Čovjek mora vladati Prirodom

NOVA MISAO

Ne postoji jedan ispravan način života

Slobodan sam odabrati svoj način života

Čovjek je dio prirode

Čovjek mora živjeti s Prirodom

Poglavlje O svjetonazoru i načinima življenja nadovezuje se na prethodno poglavlje o obrascima i ograničenjima kojima smo okovali svoj život. Igra ega od nas zahtijeva da prihvatimo svoj način života kao jedini ispravan. Zbog toga se osjećamo ugroženi pred drugačijim svjetonazorom. Iz istog razloga osjećamo otpor prema promjeni. Potrebno je prihvatiti činjenicu da ne postoji jedan ispravan način života. Mnogi načini življenja i mnogi svjetonazori mogu biti ispravni. Ne postoje pravila osim sljedećeg: Neispravan svjetonazor, a s njim i način življenja, zasnovan je na egu. Ispravan svjetonazor, a s njim i način življenja, zasnovan je na bezuvjetnoj ljubavi. U skladu s tim, izaberite svoj način života. On vas mora činiti sretnim bez obzira na to što je, možda, suprotan načinu života kulture u kojoj ste odrasli. Važno je da njime izravno ne pozljeđujete nikog te ne ugrožavate tudi način života. Jednom kad ste odabrali ono što želite, nemojte pokušavati to isto nametnuti drugima. Iako vam se čini da ponaosob nemate utjecaja na globalne procese, svatko od nas u njima sudjeluje. Zbog toga je važna nova misao koja govori o tome da je čovjek dio prirode, a ne izdvojen iz nje te da ne mora vladati prirodom nego s njom živjeti. Pokušajte svoj život te život svoje djece uskladiti s tim novim mislima.

SADA

"Znao je da je svaki trenutak dragocjen i nepovratan i da svaki ima duboko značenje u koje je potrebno proniknuti. Možda anđeli dolaze onda kad poželimo učiti brže, kad shvatimo da nam izmiče beskrajno mnoštvo trenutaka koji su nam poklonjeni da bi iz njih učili." Anđeo pod maskom

Bilo mi je sedamnaest godina. Volio sam se voziti na biciklu. Imao sam dobar bicikl, s tankim gumama, upravljačem s "rogovima" i Pet brzina. Za ono vrijeme bio je to jedan od boljih koji se mogao kupili Ponekad bih se otputio na dulju vožnju po okolici Varaždina. Preko brežuljaka i obronaka zagorskih "planina" gmižu uske i zavojite seoske ceste. Bio je užitak slijediti ih, ponekad ni ne znajući kuda će nir odvesti. Zapravo, znao sam kuda će me odvesti: uvijek do nekog šumarka, potoka ili jezerceta nalik bari. Tamo bih odsjedio par minuta odmarajući nažuljanu stražnjicu i boreći se protiv neizbježnih komaraca, a zatim se otputio natrag. Nekim drugim putem. Jureći biciklom preko loše uređenih cesta, jedina mi je briga bila izbjegavati česte rupe. U tim trenucima ne bih mislio ni o čemu. Vjetar bi hučao oko moje glave i rashlađivao me. Ruke su mi počivale na upravljaču, a mišići nogu skladno radili u ritmičkim pokretima. Na svu sreću, u to vrijeme nije bilo walkmana ili discmana, jer bih, poveden modom, sasvim sigurno slušao glazbu. Na taj bih način izgubio najvredniji dio iskustva vožnje biciklom: sadašnji trenutak. Budući da mi suvremeni "ometači pozornosti" nisu bili dostupni, moja je pozornost bila tamo gdje je morala biti: tu i sad. Pratio sam pokrete svojeg tijela, ritam disanja, unutarnje zvukove. Bila je to izvrsna meditacija u pokretu! U to sam vrijeme prvi put na taj način doživio "prosvjetljenje". Navodnici oko "prosvjetljenja" su važni, jer takvo iskustvo doživljava nebrojeno mnoštvo prirodi sklonih ljudi. Jasno je da se tako skida veo mistike s tog iskustva. Opet, to ne znači da takvo prosvjetljenje nije pravo prosvjetljenje! Osjećao sam kako mi se mišići naizmjence zatežu i opuštaju. Iako sam vozio prilično žustro, nisam osjećao napor. Štoviše, bio je prisutan osjećaj lakoće. U jednom trenutku taj se osjećaj lakoće proširio na cijelo tijelo. Udasi i izdasi postali su gotovo neprimjetni, ali ne i površni. Zrak mi je ispunjavao pluća u potpunosti: od najdonjeg dijela pa sve do vrha. U tom sam se trenutku prisjetio takozvanog "jogijskog" disanja kojeg sam uzaludno pokušavao uvježbati već nekoliko mjeseci. Radi se o potpunom disanju koje uključuje cijela pluća za razliku od onog kad dišemo samo gornjim ili donjim dijelom. Primjerice, žene češće dišu samo gornjim dijelom pluća, a muškarci donjim, kao da dišu iz trbuha. Jogijsko disanje je, nasuprot tome, potpuno. Počinje u donjem dijelu pluća, a zatim zrak postupno ispunjava tijelo sve do vrha. Nije teško disati tako kad sjedite i namjerno vježbate takvu vrstu disanja. Međutim, problem nastaje kad ga želite automatizirati. Nevjerojatno je kako su naše navike tvrdokorne. Uglavnom, nikako mi nije uspijevalo da jogijsko disanje učinim svojim disanjem. Mogao sam tako disati kad bih obratio pozornost na to, ali uvijek je bio prisutan neki osjećaj napora. Radio sam disanje. Nisam jednostavno disao. Sada je bilo drukčije. Osjetio sam kako dišem ispravno. Nije bilo nikakvog

napora niti namjere. U tom trenutku bilo je prirodno disati upravo tako. Svaki drugi način disanja tada bi predstavljao napor. To me iznenadilo jer sam nekako povezao jogijsko disanje s mirnoćom lijcla. Činilo mi se da je prirodno da tijelo tako diše kad miruje, a ne kad se kreće. A evo sada, prilično žustra aktivnost, a moje je tijelo odlučilo disati jogijski! Iznenađenje je vrlo brzo ustupilo mjesto velikoj ugodi. Prepustio sam joj se. Taj trenutak je bio jedan od prvih u kojima sam jasno shvatio neke od pogrešaka koje su se uvukle u duhovne prakse. Kao što svi dobro znaju, često se preporučuju vježbe duha i tijela koje su vrlo naporne, a pod izgovorom da je to dobro za razvoj svijesti. Način disanja o kojem govorim jedan je od takvih primjera. Pogreška se sastoji u tome što se posljedica zamijenila za uzrok. Kad dođete u određeno stanje svijesti, tijelo će samo djelovati na način koji odgovara tom slanju svijeti. Drugim riječima, potpuno disanje bilo je naporno sve dok se u svijesti nije dogodila promjena. Kad je svijest počela djelovati na promijenjeni način, promijenilo se i disanje. Budući da je svijest počela djelovati potpuno, i disanje je postalo takvo. Jasno je da će vježbe tijela i disanja djelovati i na svijest. Ako namjerno počnete disati sporije i dublje kad ste uznemireni, povratna sprega između načina disanja i stanja svijesti, djelovat će smirujuće na više uznemirene misli. Međutim, kad se radi o tjelesnim promjenama koji su veće i neuobičajene, nije potrebno izazivati ih namjerno. To je teži put. Zapravo je mnogo lakše promijeniti svijest. Tijelo će je slijedili bez pogovora. Upravo to sam doživio tog trenutka na biciklu. Disanje koje sam pokušao uvježbati i automatizirati sada se javilo potpuno spontano bez ikakve namjere ili napora s moje strane. Što se to dogodilo u meni da je reakcija tijela bila tako očigledna? Istina je da sam tjelesnu reakciju, dakle lakoću i promjenu u disanju, primijetio najprije. To je zbog navike. A također i zbog toga što je promjena u svijesti bila tako neobična da mi je o njoj bilo teško misliti. Tek sam kasnije osvijestio i u mislima uobličio značajke tog iskustva. Jednom riječju, dogodio mi se sadašnji trenutak! Moja se svijest iz prošlosti i budućnosti jednostavno prebacila u sada. Budući da je to jedini istiniti i stvarni trenutak koji nam je dostupan, on ima blagotvorno djelovanje na čitav duh/tijelo sustav. Kasnije, prilikom ponavljanja tog iskustva, bio sam pozorniji i otkrio redoslijed događanja sadašnjeg trenutka. Taj redoslijed ću sada podijeliti s vama. Dakle, najprije dolazi pokret. Zanimljivo, ali sadašnji trenutak se najbolje doživljava u pokretu, a ne u mirovanju. To je zato što nam pokret služi poput sidra za koji se naša svijest veže. To je točka uporišta koja ne dozvoljava našim mislima da pobjegnu u prošlost ili budućnost. Ako mirujemo, a nismo pripremljeni za sadašnjost, najvjerojatnije

ćemo skliznuti u neko drugo vrijeme. Održavajući ritmičke pokrete, žustre ali ne previše naporne, najprije sam primijetio kako se oni usporavaju. Usporavanje je došlo iznutra, ne izvana. Dakle, samo mije izgledalo kao da se sve usporava. Kao da je nebeski režiser pustio stvarnost u slow motionu! Promatrao sam natkoljenice svojih nogu kako sve sporije i sporije prelaze put punog okreta pedala. Također, okreti kotača su se usporili. Svijet oko mene je postao vrlo polagan. S usporavanjem je došla i promjena u doživljaju zvuka. I dalje sam čuo sve što se događa oko mene. Međutim, zvuk je sada bio poput vodenog vala kojeg bih vidio, ili bolje reći naslutio. Dolazio bi do mene, a ja bih uživao u trenucima kad se razlio oko mene kao pravi morski val oko neke stijene. Shvatio sam također da se zvukovi sastoje od dijelova. Povik djeteta pored kojeg bih prošao imao je tisuću sitnih sastavnica. Nije bila samo jedna riječ pozdrava i dobacivanja. Bilo je tisuću kristalića svjetlosti koji su se pršteći razbili o mene. Proces usporavanja se nastavljao sve do trenutka kad svijet nije potpuno stao. Ipak, kretao se. Ali je i stajao. U tom trenutku više nisam mislio ni o čemu. Jednostavno nisam mogao čak i kad bih htio. Tijek misli nije postojao. Tijek misli zahtijeva kretanje u vremenu. U sadašnjem trenutku vremena nema. Vrijeme podrazumijeva postojanje prošlosti i budućnosti. Podrazumijeva postojanje mjesta s kojeg smo došli i mjesta na koje idemo. U sada tako nešto ne postoji. Međutim, paradoksalno je to što sam istodobno s osjećajem potpunog mira i nepokretnosti imao i osjećaj neograničene energije koja je prožimala sve oko mene. Pokreti tijela su se nastavljali. U svakom je bila snaga beskonačnosti. Činilo mi se da mogu potjerati bicikl onoliko brzo koliko želim. Jednom se tako nešto i dogodilo. Prestigao sam neki automobil. Sjećam se začuđenog lica iza vjetrobranskog stakla. Ne znam koliko brzo sam jurio, ali mora da je bilo prilično jer sam automobil izgubio iz vida nakon prvog zavoja. Ipak, usprkos kretanju i neizbježnom redoslijedu događanja, a to znaći postojanju vremena, sadašnji trenutak nije nestao. Vrijeme je poslalo niz sadašnjih trenutaka, a moja pozornost je uvijek počivala u stida, nikad se ne gubeći u nepotrebnim i zapravo nepostojećim prodim i budućim trenucima. Trenuci sadašnjosti kasnije su se počeli javljati sve češće. Nije više bio potreban neki poseban povod za njih. Također su ostale i posljedice takvih iskustava kao što je pretežita nazočnost potpunog jogijskog disanja u gotovo svakom trenutku. Ostala je i strpljivost. To je možda i najvažnije od svega. Sada svakom trenutku pridajem punu pozornost. Najviše zbog toga što znam da se u svakom trenutku krije blaženstvo i neograničena sloboda. Kad tako osjećate, onda znate da nema običnih trenutaka. Svaki trenutak ćete iskoristiti u potpunosti. Nije važno da li vas okružuje milijun ljudi ili ste potpuno sami. Nije važno da li se krećete ili mirujete,

imate li što raditi ili ne. Sadašnji trenutak je uvijek samo sada i nikada više.

TIHA SADAŠNJOST

Krajem osmog mjeseca 1999. godine susreo sam jednog "prosvijetljenog" čovjeka. Bilo je to u Vignju, na poluotoku Pelješcu. Put me odveo tamo u potrazi za vjetrom. Viganj je poznato mjesto gdje dolaze windsurferi iz cijele Europe. Prolaz između strmih obronaka Korčule i još strmijeg Pelješca dobar je "ubrzivač" maestrala, a i svih drugih vjetrova koji pušu na jugu Jadrana. Moj "prosvijetljeni" poznanik bio je Slovenac iz Kranja. Zapravo, nije mi bio ni poznanik jer se nismo nikad upoznali na uobičajeni način. Međusobno smo progovorili dvije rečenice. Prva je bila dok sam slagao šator nedaleko njegovog. Mučio sam se sa zabijanjem klinova u kamenito tlo. Nisam imao čekić nego sam to radio nekim kamenom. Prišao mije, pružio čekić i rekao: "Trebaš čekić." Uzeo sam ga uz jedno: "Hvala". Otprilike toliko smo izgovorili kad sam mu kasnije čekić vratio. Nismo imali sreće sljedećih nekoliko dana. Vjetra niotkuda. Ujutro je bila bonaca, a more kristalno glatko poput površine leda. Popodneva su umjesto maestrala donosila slab južni vjetar. Tužno za hvatače vjetra poput nas i još stotinjak onih koji su u kampovima na krševitim obalama Vignja rasprostrli svoju skupu opremu. Daske i jedra ležala su neiskorišteno pored mora. Budući da sam bio sam, odlučio sam provoditi vrijeme uz knjigu i kupanje. No, uskoro mi je pozornost privukao moj susjed. Ustao bi ujutro negdje oko sedam sati, izišao iz šatora i pozorno promotrio more i nebo. Zatim bi pripremio doručak, a nakon toga sjeo u platneni stolac na sklapanje. Sjedio bi pored samog mora, u sjeni niske masline. Nije ništa radio. Samo je sjedio i promatrao. Isprva nisam obraćao pozornost, ali kad sam vidio da je prošlo nekoliko sati, a da on još uvijek sjedi na istom mjestu, počeo me zanimati. U podne je otišao nekud, vjerojatno na ručak. Budući da vjetra nije bilo, poslije podne, oko tri sata, on je ponovo sjeo i proveo u svom stolcu sljedećih nekoliko sati. Sada me već prilično privukao neobičnim ponašanjem. Nije radio ništa. Baš ništa. Svatko drugi bi na njegovom mjestu uzeo neki časopis, otišao se nekud zabavljati ili bi barem slušao glazbu. On nije bio zainteresiran za to. Zanimao ga je samo vjetar. A budući da vjetra nije bilo, ostalo mu je uživanje u sadašnjem trenutku. Vjerovali ili ne, on je tako proveo sljedeća četiri dana! Drugi dan popodne odlučio sam pridružiti mu se. Izvadio sam svoj stolac iz kombija kojim putujem kad sa sobom nosim mnogo opreme, odabrao jednu drugu maslinu i također sjeo. Mora da smo izgledali potpuno ludo. Ne na prvi pogled, jer smo bili samo dvojica koji sjede u sjeni maslina. Ali,

ako biste došli ujutro, pa popodne, pa u sumrak, a mi bismo i dalje sjedili na istom mjestu, onda bi vam nešto zacijelo postalo čudno. A opet, ja sam beskrajno uživao u ta četiri dana! Ne na način na koji sam očekivao - u vjetru i dinamičnoj meditaciji jedrenja na dasci - već u sasvim neočekivanoj tihoj sadašnjosti. Znam da me je primijetio, baš kao što sam i ja njega. Ipak, nismo razmijenili ni riječ. Nismo osjećali potrebu za tim. Ne znam ništa o njemu, ni ime ni adresu, osim da je povremeno zatvarao oči kao u meditaciji. Vjerojatno i jeste meditirao. No, to nije bilo važno. Važno je bilo sada. Na izgled nismo radili ništa, a zapravo smo živjeli sada. Podsjetilo me to na priču koju sam čuo od jednog mudrog učitelja iz Indije. Pričajući o vremenu provedenom na Himalaji, spomenuo je svog susjeda iz pećine u kojoj je živio. Susjedova pećina bila je udaljena desetak kilometara, ali je to svejedno bio prvi susjed. Oni bi se ponekad sreli na izvoru kojeg su zajedno koristili. Nakon pozdrava, sjedili bi u tišini nekoliko sati, a zatim se oprostili također kratkim pozdravom. I to je bio sav njegov društveni život! Moj "prosvijetljeni" Slovenac i ja tih smo nekoliko dana proveli poput pustinjaka u Himalajama. Međutim, kao što vidite, iako ispunjeni tišinom sadašnjosti, upravo su mi ti dani ostali u sjećanju. Za razliku od mnogih drugih dana provedenih u buci, ovih nekoliko dana potpune tišine u Vignju nikada neću zaboraviti.

& IZVAN VREMENA

U prošlom poglavlju pisao sam o životu izvan obrazaca. Vrijeme je najveći obrazac po kojem živimo. Živjeti izvan njega logičan je nastavak težnje za razbijanjem okvira i granica. Život u sadašnjosti je način da se uvijek bude izvan prošlošću ili budućnošću nametnutih granica. Kad jednom u tome uspijete uvidjet ćete da ste do sada živjeli u prividnom svijetu. Sadašnjost je jedini trenutak koji nam potpuno pripada. Prošlost je nepostojeća baš kao i budućnost. Život se uvijek živi u sadašnjem trenutku. Četvrta čakra koju sam već spominjao važna je upravo stoga što se u njoj nalazi sada. Druga čakra koja upravlja ovisnostima i vezanostima izvor je vlasti vremena nad nama. Prilično rano sam naučio, ali i doživio, da sadašnjost daje životu auru čarolije. Ono što nazivamo svakodnevnim sivilom uopće nije sadašnjost. Prošlost nam nameće krivnje i obaveze. Budućnost nameće brige i negativna očekivanja. Ijedno i drugo je privid, budući da uvijek živimo jedino u sadašnjem trenutku. Kad se prepustimo prividu, naša duša pati. Osjećamo se nezadovoljno jer duboko u sebi znamo da nismo na pravom mjestu. Nismo u sada. Nalazimo se negdje drugdje, negdje gdje ne želimo biti. Također, zbog privida prošlosti ili budućnosti stvarnost oko nas gubi svoju pravu narav. Nema više čarobnog osjećaja sklada, ritma i energije. Stvarnost postaje siva. Maštu milijuna ljudi tijekom mnogih stoljeća škakljaju priče o

čarobnjacima. Čuda i čarolije koje oni navodno mogu izvoditi iskaču iz svakodnevnih okvira života. Jedno od najljepših objašnjenja o izvoru čarobnjačke moći nalazi se u legendama o kralju Arturu i čarobnjaku Merlinu. Podučavajući Artura njegov mu je učitelj Merlin jednom dao naslutiti tajnu svoje moći. "Čarobnjaci žive unatrag u vremenu", rekao mu je. Artur je tada bio još mlad i nije shvatio o čemu govori Merlin. Nije to shvatio ni kasnije, ali je to pričao drugima. Ipak, tajna o životu "unatrag u vremenu" ostala je tajnom. Mnogi su pokušali odgonetnuti što to znači i kako izgleda život jednog pravog čarobnjaka. Mislim da vam, iz vlastitog iskustva, mogu ponuditi odgovor. Prije nego krenete unatrag u vremenu, morate izići iz njega! Kad u potpunosti živim u sadašnjem trenutku, vrijeme ne postoji, a opet sasvim jasno mogu sagledati njegov tijek unatrag i unaprijed. Prosječni ljudi žive unaprijed u vremenu. Posljedice njihovih djela određuju njihovu budućnost. Karma koju su počinili, a koje su uglavnom nesvjesni, upravlja njihovim postupcima. U tom smislu oni su poput lutaka na koncu koje plešu po nečim tuđim zapovijedima. Njihov prividni slobodan izbor samo je posljedica silnica koje su se skupile u tom trenutku njihovog života. Iako nesvjesni pravog stanja stvari, oni osjećaju da nešto nije u redu. Otuda osjećaj zabrinutosti, težine, nemira pa čak i agresije zbog želje za oslobođenjem. Sve su to posljedice života "unaprijed u vremenu". Za razliku od toga čarobnjaci nisu robovi prethodnih djelatnosti. Oslobodili su se lanaca uzroka i posljedice. Zbog toga se za njih koristi suprotan izraz: za razliku od "unaprijed" oni žive "unatrag" u vremenu. Međutim, ako bismo htjeli biti potpuno istiniti i kazati kako zapravo sloje stvari, morali bismo reći da pravi čarobnjaci žive izvan vremena. Ako želite u svoj život unijeti čaroliju, morat ćete učiniti upravo to: izići izvan'vremena i prepustiti se sadašnjem trenutku.

NOVE MISLI

STARA MISAO

Život se živi u vremenu

Sadašnjost je statična

Postoje beznačajni Trenuci

Brige zbog budućnosti i krivnja zbog prošlosti

NOVA MISAO

Život se živi u sadašnjem trenutku

Sadašnjost je dinamična

Nema običnih Trenutaka

Postojanje u sadašnjem trenutku

Poglavlje Sada posvećeno je životu u sadašnjem trenutku. Za razliku od uobičajenog stava da život protječe u vremenu, poput čamca kojeg rijeka nosi s jednog mjesta na drugi, nove nas misli uče da život jeste rijeka! Iako teče, ona je uvijek ista i postoji sada i na ovom mjestu. Život u sadašnjem trenutku sa sobom donosi i osjećaj blaženstva. On mijenja naš način doživljavanja stvarnosti koja postaje punija. Otvaraju nam se vrata mnogih sposobnosti i iskustava koja su nam prethodno bila nedostupna. Umjesto krivnje zbog prošlosti i brige zbog budućnosti, nove misli nude postojanje u sadašnjem trenutku. To znači da se svakom trenutku pridaje posebno značenje. Nema običnih trenutaka. Svaki trenutak nosi svoju poruku. Najveća vrijednost života u sadašnjem trenutku je otkrivanje unutarnjeg dinamizma i vrijednosti postojanja samog.

MNOGOSTRUKA PRIZMA STVARNOSTI

"Na trenutak se zapitao je li to stvarno, ali mu je pred oči došao Parashara i kao da je čuo što bi on na to rekao. Da, promatrajući ga pomalo podrugljivo njegov bi ga učitelj upitao što je to stvarnost? A Maitreya bi morao reći da je stvarnost njegova odluka, njegova točka gledišta." Maitreya

Netko je s nama u automobilu", rekla je Danielle potpuno opušteno, kao da komentira prekrasan krajolik pored kojeg smo se vozili. Pogledao sam ju sa smiješkom i upitnikom u očima. U automobilu se osim nas, nalazila samo gomila opreme za jedrenje. Naravno da nikog nije bilo. Nisam se morao ni osvrnuti. Međutim, ipak sam to učinio nakon što ona nije odgovorila na moj upitni pogled. "Ah, vjerojatno je nećeš vidjeti", rekla je vidjevši moj okret. "Ni ja je

ne vidim, ali je osjećam." "Nju?" pitao sam zbunjeno. "Da, ženska osoba. Prilično mlada, duge kose. Prati nas već od onog mjesta, kako se zvalo? Ogulin?" Danielle je teško izgovarala imena naših gradova i mjesta. Međutim, trudila se koliko je mogla. Ponekad je to bilo vrlo simpatično. Zapravo joj je dobro uspijevalo budući da je Švicarka, rođena u Kanadi i do sada nikada nije imala prilike slušati, a kamoli govoriti, neki od slavenskih jezika. S obzirom na to, hrvatski joj je sasvim dobro išao. Mislim, hrvatska imena. Iako je rekla da bi voljela naučiti govoriti hrvatski, to se vjerojatno neće dogoditi. Danielle je utjelovljenje lika iz moje knjige Anđeo pod maskom. Ili, možda je bolje reći, njena inačica iz ove dimenzije. Nakon naših neobičnih susreta na Internetu, a kasnije i u duhovnom svijetu, odlučili smo susresti se na običan, zemaljski način. Doputovala je u Zagreb zrakoplovom, a zatim smo mojim kombijem krenuli na more, u posjet ostalim "junacima" knjige Anđeo pod maskom. Unaprijed sam se pripremio na čuda za koja sam znao da će se događati tijekom našega puta. "Dobro", rekao sam, pomirivši se da Danielle vidi i osjeća nešto što je meni u tom trenutku nedostupno, "što ona sada radi?" "Ništa", rekla je Danielle. "Samo sjedi i promatra nas." Ponovo sam se osvrnuo. Iza nas nije bilo mjesta za sjedenje. Prostor u kombiju bio je zatrpan mojim jedrima, jarbolima i drugom opremom. "Gdje sjedi, kad nema mjesta?" Sada je bio red na Danielle da se osvrne. "Ah, mislim da je tamo u onom kutu. Sjedi na tvojoj plavoj torbi." Ponovo sam se brzo osvrnuo pazeći da ne izazovem neku nezgodu budući da sam vozio. Doista, bilo je moguće zamisliti kako bi tamo straga, na ogromnoj torbi ispunjenoj odijelima, perajama i ostalim sitnicama potrebnim za jedrenje, netko doista i mogao sjediti. "Da", promrmljao sam, "mora da joj je prilično neudobno." "Oprosti", rekao sam glasno. "Da sam znao da ćeš doći, ostavio bih mjesta za tebe!" Danielle se nasmijala, a i ja s njom. "Na žalost", rekla je nakon toga, "ne može te čuti. Zaokupljena je svojim problemima." Kasnije mi je Danielle objasnila da često "vidi" ono što drugi ne vitle. Znao sam da Dany to može (njena inačica opisana u knjizi), pa Danielleina sposobnost nije bila veliko iznenađenje. To jest, nije bila iznenađenje meni. Vjerujem da bi mnogi drugi pomislili da je Danielle pomalo "skrenula" ako bi im pričala o svojim iskustvima. Žena ili djevojka u našem automobilu, kasnije mi je objasnila, našla se tu slučajno. Izgleda da je poginula u nesreći koja se dogodila nekoliko dana prije. Danielle je tvrdila da ju je to iznenadilo (a koga ne bi!?) i da sada ne zna kuda krenuti. Drugim riječima, u našem je automobilu bio duh!

"Ništa ne brini", rekla mi je Danielle kad sam je upitao kako bismo mogli pomoći toj djevojci. "Mislim da će biti u redu nakon nekoliko dana. Ona jednostavno mora prihvatiti novo stanje svoje svijesti. Ostati bez tijela može biti prilično zbunjujuće." Povjerovao sam joj, naravno. Nisam imao razloga da joj ne vjerujem. Samo, ipak mije bilo žao djevojke koja je očigledno "uskakala" u svaki automobil na koji je naišla, očajnički pokušavajući uspostaviti vezu sa svojom izgubljenom stvarnošću. Nakon nekog vremena, izgleda onda kad smo izišli iz područja koje joj je izgledalo prihvatljivim, djevojka nas je napustila.

DRUGE DIMENZIJE

Susret s Danielle donio je prilično promjena u moj život. Prije svega, otkrio sam da u sebi nosim mnoge svjetove. U meni se, poput mnogostruke prizme, nalazilo mjesto u kojem se slamala svjetlost stvarnosti. Najljepše je bilo to što sam mogao birati na koji način ću okrenuti tu prizmu. A, naravno, i najmanji pomak u kutu gledanja na nju, baš kao i najmanji pomak same prizme, izazivao bi drastične promjene u doživljaju stvarnosti. Prvi susreti s drugačijim svjetovima koji obitavaju paralelno s ovim našim, ili možda je bolje reći zajedno s ovim našim, dogodili su se prilično davno, na samom početku mojeg duhovnog puta. Primjerice, zamjećivanje neobičnih svjetala, iskri i energije koja okružuje živa bića, ali i nežive predmete. Danas ljudi o tome govore kao o viđenju aure. Možda je takav izraz pojednostavljen, ali moram priznati da služi svrsi. Iako se svjetlosni oblici oko živih bića ne zamjećuju toliko okom koliko nekim drugim, možda duhovnim organom, ipak je razvoj osjetila taj koji znatno pridonosi toj sposobnosti. Jasno je da su naša osjetila ograničena. Oko vidi samo određeni opseg vibracija svjetla. Uho čuje samo određeni opseg vibracija zvuka. Ako bismo proširili taj opseg vidjeli bismo i čuli mnogo više. A zvukovi i svjetlost, kao i svi drugi podražaji koji sada izmiču našim osjetilima, nalaze se oko nas. Mi smo uronjeni u "kozmičku juhu" najrazličitijih podražaja. Ono što "izabiremo" iz nje, samo je mali dio tog prostranstva. Poput čaše vode iz ogromnog oceana. Budući nedostupan našim osjetilima, taj ocean obično ostaje nedostupan i našem umu. A opet, kad bismo osvijestili - i priznali - postojanje svega toga što je sada nedostupno osjetilima, osjetila bi odgovorila širenjem svoje sposobnosti. Ona bi tada željela obuhvatiti sve ono što je prihvatio i um. Upravo zato sam kao moto knjige Anđeo pod maskom naveo rečenicu: "Ono što um ne zna, oči ne vide." Širenje opsega zapažanja moguće je na dva načina. Jedan se sastoji u uklanjanju prepreka na razini osjetila. Najdjelotvorniji način za to jest meditacija jer ona uklanja stres iz našeg duh/tijelo sustava. Kad nestane stresa nestaju i objektivne blokade za razvoj naših sposobnosti.

Drugi način za širenje područja kojeg nazivamo svojom stvarnošću je razumijevanje i prihvaćanje postojanja onog "višeg" i "šireg" nego nam trenutno prenose osjetila. Danielle je bila sposobna "osjetiti" svijest umrle djevojke. To mogu mnogi drugi ljudi. Dakle, to je njihova stvarnost. Oni koji to ne mogu žive u drukčijoj stvarnosti. Zar je ispravno nazvati bilo koju od njih "onom pravom"? Ne postoji jedna stvarnost; ona je zapravo mnogostruka. Uobičajeni način razmišljanja donosi nam sliku svijeta poput filma koji se odvija na platnu. Jedna, ili možda nekoliko radnji, koje jednako može pratiti gledatelj iz prvog reda partera kao i onaj s balkona. Međutim, život je drukčiji. Nalik je filmu koji bi bio sasvim različit za različitog gledatelja. Zamislite da odete u kino s prijateljem, sjedite udaljeni nekoliko stolaca jedan od drugog, a nakon završenog prikazivanja filma shvatite da ste vi gledali horor, a on komediju! Eto, takva je mnogostruka prizma stvarnosti; ovisna o promatraču. Ili, drugim riječima, ovisna o stanju svijesti u kojem je promatrač. Kad sam proživljavao događaje opisane u knjizi Maitreya - a radilo se o prisjećanju na život jednog čovjeka u davnim vremenima, prije nekoliko tisuća godina - mnogo puta sam sumnjao u ono što mi se događalo. Nisam znao da lije to stvarno, ili se meni samo tako čini. Taj je utisak bio pojačan time što te događaje nisam proživljavao u sadašnjem vremenu, već sam se ih prisjećao. Dakle, to je izgledalo kao da se sada prisjetite da ste te i te godine bili na moru i da ste susreli starog prijatelja. Vi ga ne susrećete tog trenutka - taj se trenutak već dogodio i sada ga se samo prisjećate. Sličan osjećaj sam imao s Maitreyom - nisam proživljavao te događaje sada već sam ih se sada prisjetio! Oni su se već odigrali. Upravo zbog toga sam ponekad bio zbunjen: prisjećam li se ja toga, ili samo mislim da se prisjećam? Odgovor na stvarnost ili nestvarnost iskustva dao mi je Maitreyin učitelj Parashara ističući činjenicu da je stvarnost točka gledišta. Odaberete neku točku gledišta i evo vam drukčije stvarnosti! Ona je jednako tako vrijedna kao i bilo koja druga stvarnost koju biste odabrali. Nema razlike u vrijednosti. Postoji samo razlika u iskustvu. Dakle, zašto umjesto sive i obične stvarnosti ne izabrati stvarnost prepunu čarolije?

VIDIMO ILI NE VIDIMO?

"Vidimo, ali nejasno kroz maglu i dim. Ono što nam, usred tih zemaljskih isparenja, Izgleda poput tužnih pogrebnih svijeća Mogle bi biti udaljene nebeske lampe."

Longfellow

Vjerujem da djeca, posebice mala djeca, vide mnogo toga što odrasli ne vide. Njihov svijet nije uvjetovan prethodnim iskustvima.

Duh/tijelo sustav im je čist i nezasjenjen stresom. A to znači da je njihova stvarnost drukčija od naše. Mnogo je šira i dublja. Tek kasnije, odrastanjem, svako dijete više ili manje, brže ili sporije, gubi sposobnost zahvaćanja te širine i dubine te "smrzava" stvarnost na samo jednu točku gledišta. Najčešće onu koju prihvaća od svojih roditelja. Kad su mala, djeca često vide neobične stvari. Zar bi vas iznenadilo kad bi neka četverogodišnja djevojčica dotrčala do vas i uzbuđeno vam prišapnula kako je upravo malo prije, u gustoj travi pored potoka u obližnjem šumarku, ugledala vilu rusalku? Ne bi vas iznenadilo. Ali, ne biste joj zapravo vjerovali. Mislili biste da je zavedena bajkom koju joj je prošle večeri čitala njezina mama. Ako bi ona ustrajala na tvrdnji da ju je zaista vidjela, onda biste joj objasnili da je to možda bila neka mala životinjica, za koju joj se učinilo da je vila. Ona bi vas zbunjeno saslušala, na posljetku slegnula ramenima i otrčala se dalje igrati. Tko zna, možda bi opet vidjela svoju vilu, a možda i ne. Međutim, ako bi se to i dogodilo, nakon nekoliko neuspjelih pokušaja da odraslima prenese svoj doživljaj, djevojčica bi od toga odustala. Također, prilično je izvjesno da bi nakon nekoliko godina vile potpuno nestale iz njenog života. Međutim, zamislite sad da ste povjerovali toj djevojčici. Zamislite da joj vjeruju svi i da pothranjuju uvjerenje u istinitost njenog viđenja. Naravno, teško je zamisliti tako nešto u današnjem svijetu. Međutim, uvjeravam vas da bi u tom slučaju vjerojatnost preživljavanja vila u njenoj stvarnosti bila mnogo veća. Na žalost, svi smo mi kao djeca izgubili sposobnost viđenja "drugih svjetova". Smrznuli smo našu stvarnost na sivi, mehanički svijet koji je sasvim lišen čarolije. Ne možemo se vratiti natrag. Ne možemo ponovo proći kroz čistoću djetinjstva. Možda bi jedino bilo dobro da iz toga izvučemo pouku i ne ograničavamo zapažanje stvarnosti kod vlaslile djece. Kad vam sljedeći put pride dijete s izvještajem o susretu s neobičnim vilinskim bićima ili pojavama od svjetla, nemojte ga razuvjeravati. Živite s njim. Dišite s njim. Vjerujte mu i podržite ga. Tako ćete mu pružiti mogućnost za promjenu stvarnosti. A možda - samo možda - se s tim promijeni i vaša vlastita stvarnost. Što još možemo učiniti da proširimo način doživljavanja stvarnosti? Zapravo, nije potrebno provoditi posebne vježbe za to. Izlaganje naporima da se postigne proširenje doživljaja stvarnosti može stvoriti suptilan učinak, pa čak se i pretvoriti u prepreku na vašem putu. O tome i u detaljno pisati u sljedećem poglavlju. Sreća je što je sposobnost promjene u doživljaju stvarnosti uglađena u nas. Ona je prirodna poput sposobnosti hodanja ili disanja, lako je zanemarujemo, ona u svom nerazvijenom obliku ipak preživljava svaku zloporabu. Međutim, potrebno je otvoriti joj se i prije svega prihvatiti mogućnost njenog pojavljivanja. Nadalje, budite pozorni na mirne trenutke u kojima ste odvojeni od buke svakodnevice. Tada se, u opuštenom stanju duha i tijela, spontano

događaju promjene u zapažanju okoline. Primjerice, može vam se dogoditi da kutkom oka ugledate neku svjetlost ili čak neki obris. Nemojte odmah trznuti glavom i pokušati dovesti taj oblik u žarište. Ostavite ga na rubu zapažanja i na rubu svijesti. Nova stvarnost je često plaha poput srne. Ako se okrenete prema njoj prenaglo, nestat če a vi ćete odmahnuti rukom i sami sebe uvjeriti da to nije bilo ništa i da vam se samo pričinilo. Dakle, postupajte nježno s nježnim doživljajima. Ponekad sjedim ili ležim poluzatvorenih očiju na obali mora, nekoj stijeni u planinama ili na livadi. Prepuštam se trenutku. Dopuštam da u moju svijest ulaze utisci iz svijeta oko mene. Ne analiziram ih, ne tražim značenja u njima. Jednostavno ih prihvaćam. Obično tada počinje igra svjetlosti na rubu mog vidnog polja. Također, negdje duboko u pozadini prirodnih zvukova kojima sam okružen, nazirem tihi šapat mnogih glasova. Ako dovoljno dugo ostanem miran, glasovi i zvukovi postaju jasniji i određeniji. Još malo mirnoće i preda mnom su vrata u drugi svijet. To je čarobni svijet tanahnih bića od svjetlosti u kojem vladaju ponešto drugačiji zakoni. On nije bajka, pa čak nije posebno dobar ili loš. On jednostavno jest. Međutim, čudo njegovog postojanja, baš kao i čudo sposobnosti da se to postojanje prizna i prihvati, vrijedno je svake potrage.

ŠTO RADITI KAD SE DOGODE ČUDA?

Ipak, hajdemo se pobuniti protiv riječi čudo! Kad kažemo "čudo" onda istodobno odvajamo svoju svakodnevicu od onog što se dogodilo. Na taj način samo širimo procijep između jedne stvarnosti za koju mislimo da je "prava" i stvarnosti "čuda" koju smatramo iznimnom. Ne postoje čuda, postoje samo različite jednako vrijedne stvarnosti u različitim stanjima svijesti. Osim promjene u pogledu na stvarnost, ovo shvaćanje donosi i naputak kako postupati kad se u našem životu doista počnu događati takva "čuda". Što raditi kad se otvorimo mnogostrukoj stvarnosti? "Ponovo je došao", rekla mi je prijateljica nazvavši me ujutro telefonom. "Tko? Tko je došao?" upitao sam još pomalo mamuran jer me probudila. "Pa, onaj. Onaj koji mi dolazi često. Ne znam što da radim!" Razbudivši se konačno sam shvatio o čemu govori. Naime, već neko vrijeme noću netko joj hoda po sobi. Naravno, ne radi se o čovjeku od krvi i mesa. Neka svjesnost, oblik od svjetla i sjene. Nalik je čovjeku, a ona osjeća da u njemu ima muške energije. Ništa ne radi, osim što ponekad ustane iz stolca na kojemu sjedi, prošeće sobom, a zatim se vrati do stolca i ponovo sjedne. Tu mi je priču ispričala već nekoliko puta. Kad se dogodilo prvi put, savjetovao sam joj da ne obraća pažnju. Zapravo, ni ona ni ja nismo bili sigurni ne radi li se možda o nekoj vrsti posebno živog sna. Međutim, kad se situacija počela ponavljati postalo je jasno da nije u pitanju san. Ona doista vidi tog čovjeka u svojoj sobi. Obično se probudi uznemirena i tada shvati

da je to zbog njega. Naravno, malo ju je strah, ali je s vremenom shvatila da joj on ništa ne čini pa ga je prihvatila. "Znam, znam što si mi rekao", nastavila je, "ali, ipak mislim da bih nešto morala poduzeti. Samo, ne znam kako." "Jesi li pokušala razgovarati s njim?" pitao sam je. "Nisam. Ne znam kako." "Pa kako sad razgovaraš sa mnom?" "To je drugo", ustrajala je ona. "Nije. Ono što doživljavaš je tvoja stvarnost. Kako znaš da i ja nisam samo duh koji se pojavio u tvom životu? Kad malo razmislim upravo to i jesam!" Pokušavao sam je ohrabriti okrećući stvar na šalu. Naime, već sam joj nekoliko puta objasnio da se prema takvim pojavama mora ponašati opušteno. Jasno mi je da to nije lako, ali je jedini način. Naravno da ćemo biti zbunjeni kad pred nama počnu šetati bića iz drugih dimenzija i drugih svjetova, ali takva je stvarnost - mnogostruka i vrlo, vrlo neobična! Potrebno je potruditi se i prema svemu tome zauzeti jedan opušten svakodnevan stav. To je ispravan postupak s takozvanim "čudom". "Što bi ti uradio da ti se to događa?" upitala me po tko zna koji put. "Već sam ti rekao. Ako me ne bi smetalo, rekao bih mu 'Bok, stari. Ja ću još malo spavati.' Okrenuo bih se na drugu stranu i zaspao. Ako bi me smetalo, pitao bih ga što želi." "I onda, kad ti kaže što želi?" "Ništa. Saslušao bih ga. Uradio ono što želi ako bih smatrao da je u redu. Zamolio bih ga da ne dolazi više, ako bih tako osjećao. Eto. To. Obične stvari." Vjerujem da će, kad prihvati takav stav i uradi kako sam joj savjetovao, taj stvor otići. Jer, na kraju krajeva, što doista radi tamo? Kakvo god biće bilo u pitanju, neka svrha postoji. Kad se to raščisti, put će ga odnijeti dalje. Dakle, ponašajte se prirodno prema neobičnim događajima koji označavaju širenje vaše stvarnosti. Najčešća pogreška koju ljudi čine je da, nakon takvog neobičnog iskustva svima počnu o tome pričati. Rezultat je nevjerica i odbacivanje od strane onih koji takva iskustva nemaju. Međutim, to je manja šteta. Veća šteta je ta što se osoba na taj način zatvara tom iskustvu. Uvjerenja i stavovi koji određuju našu točku gledišta tako su jaka da mogu iskriviti naše doživljaje. Ako vas drugi ljudi smatraju "otkačenim" i nestabilnim, vrlo je vjerojatno da ćete takvi uskoro postati. Stoga, nemojte drugima previše pričati o iskustvima drugačije stvarnosti. Prihvatite ih kao obična i ona će ostati obična. Kao što vidite, pišući o tome izlažem se opasnosti kritike, te sudbini kakvu sam upravo opisao! Međutim, opisivanje tih iskustava na ovom mjestu ima svrhu objašnjavanja mnogostruke stvarnosti onima koji su za nju otvoreni. Oni koji nisu ionako će odbaciti ovu knjigu mnogo prije ove stranice. Također, nadam se da će sve ovo pomoći

mnogima čija je stvarnost drukčija od one uobičajene, a do sada su mislili da su usamljeni. Niste usamljeni. Štoviše, mnogo je takvih poput vas. Nemojte misliti da vam se događaju nenormalne stvari ili čuda. Prihvatite ih kao obične i one će postati obične.

ISKRIVLJENA ILI PROŠIRENA STVARNOST?

Važno je napomenuti da je kriterij širenja stvarnosti u pozitivnom smislu uvijek i zadržavanje sposobnosti djelovanja u bilo kojoj stvarnosti. Drugim riječima, doživljaj stvarnosti može biti proširen, ali može biti i iskrivljen. Priče o viđenju "duhova", vila, neobičnih bića i pojava, slične su pričama o mentalno bolesnim ljudima. U slučaju zdravog duhovnog rasta u smislu mnogostruke stvarnosti radi se o sirenju, a u slučaju poremećaja radi se o iskrivljavanju. U knjizi Sedam čakri, sedam stanja svijesti opisao sam šestu čakru kao spojnicu duha i tijela kroz koju razvijam sposobnost doživljaja tanahnijih razina stvarnosti. Tamo sam napomenuo da poremećaj šeste čakre može dovesti do iskrivljenog, a ne proširenog doživljavanja stvarnosti. Kako odrediti razliku? Ponovo ću istaknuti: proširenje stvarnosti uključuje sposobnost djelotvorne aktivnosti u bilo kojoj stvarnosti, a iskrivljenje stvarnosti smanjuje tu sposobnost. Pojasnit ću vam to jednim primjerom. Ako čovjek vidi oko sebe svjetlosna bića te s njima normalno razgovara, a može sasvim dobro i bez smetnji obavljati svakodnevni posao, štoviše čak postaje i uspješniji jer mu ona mogu u tome biti od pomoći, onda se radi o proširenju stvarnosti. Ako čovjek vidi oko sebe svjetlosna bića te s njima komunicira pa mu to smeta u svakodnevnom životu, dakle gubi se za ljude oko sebe, počinje se ponašati neuobičajeno, primjerice zaboravlja se obući ili se oblači neobično prema njihovim napucima, onda se radi o iskrivljenju stvarnosti, odnosno o mentalnom poremećaju. Kriterij je sposobnost djelovanja u bilo kojoj stvarnosti, onoj u kojoj se nalazi većina ljudi ili onoj u kojoj smo samo mi. Na žalost, ponekad se događa da dođe do proširenja stvarnosti, a neoprezni postupci dovedu čovjeka do njenog iskrivljenja. U ustanovama za liječenje menlalnih bolesnika ima ljudi koji tamo ne bi bili da ih njihova okolina, a 10 uključuje i liječnike koji bi morali biti stručnjaci za takve stvari, nije uvjerila da se radi o poremećaju i da su oni zapravo ludi! Prihvativši takvo kolektivno uvjerenje, oni su to doista i postali. Ponekad je potrebno samo malo proširiti svoje horizonte da se izbjegne velika nevolja. Budući da se u ovom slučaju radi o vrlo osjetljivom području, za svakog duhovnog tragatelja je važno da razumije da će, prije ili kasnije, doživjeti iskustva proširene stvarnosti. Ostanite mirni tada. Ne obraćajte pozornost. Ne ulažite vrijeme i energiju u ta iskustva. Ona će postati češća i stabilnija. Ali, baš kao što sada na ulici pozdravljate svoje prijatelje i susjede, sutra ćete možda pozdraviti kojeg anđela ili vilenjaka i nastaviti svojim putem. Vani je veliki svijet. U

njemu ima mnogo toga. Vjerujte mi, prepun je čarolije. Bit će vam bolje da se odmah naviknete na nju!

NOVE MISLI

STARA MISAO

Stvarnost je jedna

Stvarnost je uvijek ista

Naša osjetila su potpuna i prenose objektivnu stvarnost

Promjena u doživljaju stvarnosti se doživljava kao čudo

NOVA MISAO

Stvarnost je Mnogostruka

Stvarnost je različita u različitim stanjima svijesti

Naša osjetila su nesavršena, a njihov razvoj mijenja doživljaj stvarnosti

Promjena u doživljaju stvarnosti je uobičajena i svakodnevna pojava

Poglavlje Mnogostruka prizma stvarnosti posvećeno je pitanju doživljaja svijeta koji nas okružuje. Nasuprot staroj misli da je stvarnost jedna, nova misao kaže da je stvarnost mnogostruka. Ono što zovemo stvarnost, razlikuje se od čovjeka do čovjeka, ovisno od njegovog stanja svijesti. Promjena u stanju svijesti dovodi do promjene u stvarnosti. Stvarnost doživljavamo putem osjetila. Ona nisu savršena niti potpuna. Njihov razvoj dovodi do promjene doživljaja svijeta oko nas. Ta promjena može u naš život donijeti mnoge neobične stvari. Prema

njima se moramo odnositi kao prema običnim, svakodnevnim pojavama. Takozvana "čuda" doista i jesu svakodnevne pojave u proširenoj stvarnosti našega života.

PUTEVI KOJI NE VODE NIKUDA

"Pravo pitanje glasi: vrijedi li neko iskustvo? Stvara li ono potrebu da se okrenemo unutra, prema apsolutnom, ili tek zadovoljava ego na način koji smanjuje tu potrebu?"

A.P. Kezele, predavanje uz izlazak knjige Sedam čakri, sedam stanja svijesti

Zakoračio sam preko praga astralnog svijeta. Tijelo mi je bilo lagano i načinjeno od svjetla. Zapravo i nisam hodao već lebdio iznad staklaste površine nalik vodi. Iza sebe sam ostavio svijet snova. Ovaj put sam ušao u astral ispod ogromne kanadske topole u šumarku blizu moje kuće. Bio je to prilično hrabar postupak, zakoračiti u drugu razinu postojanja. U svijetu snova sam se osjećao siguran. Znao sam da sam siguran. Ovdje, međutim, tko zna što mi se može dogoditi? Vrata su bila poput procijepa blještavog svjetla, a prolaz kroz njih stvarao je jasan osjećaj odvajanja od... od čega? Od prošlosti, od veza sa tijelom, od svijeta u kojem sam živio. Jedan dio mene osjećao je sreću zbog nenadane i dotad nedoživljene slobode. Drugi dio mene je bio preplašen. Morao sam priznati sam sebi: zapravo nisam znao što radim. Znao sam da sam otkrio mogućnosti koje su većini ljudi nepoznate i vjerojatno će takve i ostati. Ipak, kuda će me to dovesti? S ove strane vrata, u daljini sam nazirao planinske vrhove, a neposredno ispred mene nalazila se livada prepuna blještave svjetlosti. Bila je okružena šumarkom. U sjenama drveća nazirao sam neke kretnje. Ljudi? Životinje? Ili nešto sasvim drugo? Nešto drugo, zaključio sam, s obzirom na to gdje se nalazim. Iz središta mojeg tijela izlazilo je srebrno uže, sasvim nalik pupčanoj vrpci. Mogao sam ga opipati iako nije bilo materijalno. Radilo se više o malenoj rijeci svjetlosti koja se poput vodopada slijevala iz moje treće čakre. Zatim je vijugavim putem kretala nazad, kroz vrata astrala u svijet snova. Znao sam da se proteže daleko, sve do mojeg usnulog tijela koje sam ostavio na krevetu svoje sobe. Neko vrijeme sam samo stajao na pragu novoga svijeta. Bio je privlačan. Zračio je. Bio je sasvim drugačiji od materijalnog svijeta, pa čak i od svijeta snova. Želio sam ostati. Želio sam ga istražiti. Bilo bi divno jednostavno se zaputiti naprijed i nestati u tom blještavilu. Osjetio sam da bih to mogao. Ali, srebrno uže koje me povezivalo vjerojatno bi se prekinulo. To bi značilo smrt mojega tijela. Pomislivši na to, užasnula

me spoznaja da mi je to potpuno svejedno. Ja nisam tijelo. Što me briga živi li ono ili ne? Tada sam bio još mlad. Bio sam vrlo neiskusan i, to sada znam, imao sam mnogo sreće. Ili, možda je bolje reći - podrške. Ta me podrška i zaštita spasila od pogrešnih odluka u tom trenutku. Nisam krenuo dalje u istraživanje astrala. Da sam to učinio, smrt tijela bila bi najmanja i najbeznačajnija posljedica tog postupka. Ona mnogo teža bila bi gubitak evolutivnog smjera i mogućnost vječnog zarobljeništva u svjetovima koji uopće ne moraju biti ugodni. Tehniku "astralne projekcije" putem snova radio sam od svoje petnaeste godine. Nešto prije toga zamijetio sam da posjedujem sposobnost takozvanog lucidnog sanjanja. Radi se o "budnim" snovima. Sanjate, a znate da sanjate. Lucidni snovi javljaju se spontano tijekom djetinjstva. Mislim da svatko prođe kroz razdoblje kad su oni vrlo česti. Međutim, to traje neko vrijeme - možda samo nekoliko mjeseci, a možda i nekoliko godina - a onda prođe. Kad odrastu, većina ljudi se loga ni ne sjeća. Imao sam tu sreću da su me lucidni snovi pratili dosta dugo te da sam, prije nego što su uspjeli izblijedjeti pred pritiskom odrastanja, osvijestio njihovu nazočnost. Primijetivši da sam budan u snovima, pokušao sam preuzeti kontrolu nad svijetom snova. Uspjelo mi je. To i nije tako teško jednom kad se naviknete na lucidno sanjanje. Kontrola u svijetu snova znači da možete po volji birati sadržaj sna, osobe u njemu, scenografiju i događaje. Postajete režiser s apsolutnom vlašću nad tekućim i podatljivim svijetom načinjenim od vlaslitih misli i osjećaja. Možete misliti kako zabavna uloga! Naravno, da sam uživao u njoj. Bio je potreban samo neznatan napor volje, samo jedna jedina misao i sve što sam poželio bilo je preda mnom. Međutim, vrlo brzo sam nadrastao tu vrstu igre. Počelo me zanimati što se zapravo događa oko mene. U meni, bilo bi ispravnije reći. Kakav je to svijet u kojemu sam i da li se za njega može reći da je objektivan? Radi li se samo o igri ili u tome ima nečeg više? Shvaćanje o tome da nije u pitanju samo igra došlo je u trenutku kad sam u snovima pronašao svoje tijelo. Da, zvuči neobično, ali tako se dogodilo. U jednom snu u kojem sam se probudio, ali ga nisam odmah mijenjao, našao sam se u vlastitoj ulici. Bio sam udaljen oko stotinjjak metara od svoje kuće. Naravno, bilo mi je jasno da sanjam, ali

mi je na um pala nevjerojatna zamisao. Što bi se dogodilo da odem do svoje kuće i pogledam što se tamo događa? Hoću li pronaći sam sebe u svojoj sobi? Čim sam to pomislio, primijetio sam kako se okolina promijenila. Kad je san počeo moja je ulica bila okupana suncem. Sada je pao mrak. Bila je noć. Sad jeste noć, pomislio sam. Ja spavam i sanjam da hodam svojom ulicom. Međutim, osjećaj mi je govorio da se dogodilo nešto drugo. Stvari koje sam vidio oko sebe, automobili, kuće, drveće; sve to nije bilo okruženo onom promjenjivom, sjajnom aurom snova. Postalo je više nalik materijalnoj stvarnosti. Činilo mi se da doista hodam

ulicom. Pravom ulicom, a ne onom iz snova. Kako sam se približavao kući, utisak stvarnosti je postajao sve veći. Ušavši u nju, dojam je bio potpun. Sada više nije bilo sumnje: bio sam u svojoj kući! Moj duh, moja svijest, nekako se izdvojila od tijela i sada lebdi u stvarnom svijetu svjesna utisaka i događaja u njemu. Ovo više nije bio san. Dogodilo se nešto drugo. S velikim očekivanjem, ali i nelagodom, prišao sam vratima svoje sobe. Zastao sam pred njima. Što će se sad dogoditi? Hoću li se doista ugledati kako spavam ili me neće biti na krevetu? Možda mi se ipak sve samo učinilo. Možda sam skliznuo iz lucidnih snova u one uobičajene i sada samo sanjam? Otvorio sam vrata. Tamo, na krevetu, ugledao sam tijelo. Spavalo je. Bilo je vrlo blijedo i pomalo ukočeno. Bilo je to moje tijelo! Sljedećeg trenutka moja je svjesnost bila zahvaćena u snažan vir čije je središte bilo u pupku tijela na krevetu. Pokušao sam se oduprijeti gubitku svijesti, ali nisam mogao. Sve se zavrtjelo oko mene. Osjetio sam kako nezaustavljivo padam. Zaboljelo me i mislim da sam kriknuo. Otvorio sam oči i naglo se uspravio u sjedeći položaj. Ubrzano sam disao otvorenih ustiju. U polumraku sobe vidio sam da su vrata zatvorena. Uhvatio me strah. Što se to dogodilo? Zašto sam se uplašio i zašto nisam mogao zadržati kontrolu nad događajima? Kasnije sam uspio pronaći objašnjenje. Izgleda da je u početku najteže zadržati svjesnost kad astralno tijelo susretne materijalno tijelo. Zbog navike i bliske povezanosti, astralno tijelo je privučeno u materijalno snagom kojoj se teško oduprijeti. Potrebno je neko vrijeme navikavanja da astralno tijelo izdrži privlačnost materijalnog i da može boraviti kraj njega ne stopivši se s njim. Ono što mi se dogodilo tada naziva se astralna projekcija ili odvajanje astralnog od materijalnog tijela. Učinio sam to spontano kroz snove. Prvi korak je bilo lucidno sanjanje, a zatim izlazak astralnog tijela. Ponavljao sam to iskustvo gotovo svake noći. Nakon nekog vremena naučio sam kako izdržati nazočnost materijalnog tijela. U svakom snu u kojem bih se "probudio", potražio bih svoju kuću. Za to je obično bila dovoljna jedna misao ili slika nečeg u njenoj okolini. Odmah bih se našao na tom mjestu, a zatim ušao u svoju sobu i pronašao se kako spavam. Kad sam naučio kako održati kontrolu nad tim počeo sam ispitivati vlastito tijelo. Doista je bilo blijedo i ukočeno, a srčani ritam je bio vrlo ubrzan. Disalo je površno i brzo. Bilo je očigledno da izdvajanje astralnog tijela na ono materijalno ne stvara baš povoljan učinak. Iako to nisam osjećao, mojem je tijelu bilo teško. No, meni je sve to bilo neodoljivo zanimljivo pa nisam obraćao pozornost na moguće teškoće. Sljedeće što sam otkrio bilo je tajanstveno srebrno uže koje je spajalo astralno tijelo s materijalnim. Kako bih se odmicao od kreveta, lako se ono rastezalo. Nije postajalo tanje. Jednostavno bi poteklo

dalje prema meni. Nisam razmišljao o tome što bi se moglo dogoditi ako bi se to uže prekinulo. Nisam razmišljao ni o tome na koji bi se način moglo prekinuti. Zapravo, razmišljao sam vrlo malo. Istraživao sam nove svjetove i uživao u tome. Kako neoprezno! Sada kad ovo pišem, doista ne mogu vjerovati da sam bio tako naivan. Igrao sam se vatrom i to onom atomskom, a to uopće nisam znao. Nasitivši se istraživanja vlastitog tijela, krenuo sam ponovo u "svijet". Shvatio sam da izlazak iz sobe i odlazak od materijalnog tijela sada više ne znači povratak u svijet snova već kretanje materijalnim svijetom, ali bez materijalnog tijela! Drugim riječima, vidio sam i čuo sve što se događalo u materijalnom svijetu. Jedino ga nisam mogao dodirivati. To je i razumljivo budući da nisam imao tijela. Neko vrijeme, možda nekoliko mjeseci igrao sam se s novo otkrivenim sposobnostima. Možda je bolje da ne pišem o tome što sam sve vidio i čuo. Zamislite i sami: možete biti bilo gdje, a da vas nitko ne vidi i nije svjestan vaše nazočnosti. Naravno da je moguća zloporaba. Priznajem da sam čak i to nekoliko puta učinio. Jednostavno sam otišao prisluškivati nekoga. Ako je moguće zatražiti oprost zbog toga, evo to činim ovim putem. Na svu sreću, nisam to dugo radio. Pojavilo se nešto drugo, nešto što mi je privuklo pozornost jer je bilo još zanimljivije od dosadašnjih doživljaja. Razvoj iskustva o kojem pišem išao je od lucidnih snova i kontrole nad svijetom snova do pronalaska vlastitog materijalnog tijela. Očigledno je da je taj događaj pokretao proces u drugom smjeru. Moja je svijest tako napuštala svijet snova i projicirala se u materijalni svijet, ali bez materijalnog tijela. U svakom trenutku tog procesa imao sam nadzor nad onim što se događa. Nije bilo nikakvih prepreka i imao sam osjećaj vlasti nad svime. Bio sam sam i potpuno neovisan. Međutim, prolaskom vremena ponekad bih, ne često, ali ipak dovoljan broj puta, osjetio nešto drugo. Osjetio bih kako se osim mene u mojoj blizini pojavljuje još nešto. Ili netko. Ljudi u materijalnom tijelu koje sam mogao vidjeti, a koji nisu mogli vidjeti mene, nisu ostavljali takav dojam nazočnosti. Oni su bili negdje skriveni. Nisu imali snagu niti volju da dopru do mene. Doživljavao sam ih zarobljenima u čahuru vlastite materijalnosti. Ovi drugi, povremeni doživljaji nečije nazočnosti, bili su drugačiji. Osjetio bih kako je još netko blizu mene. Osjetio bih da taj netko nije uopće pod mojim nadzorom, a što je bilo još važnije, da će me vidjeti i osjetiti baš kao što ja osjećam njega. To je bilo ispravno. U početku to nisam znao, ali ti su osjećaji nazočnosti nastajali zbog bića iz astralnog svijeta koja bi se, slučajem ili namjerom, našla u mojoj blizini. Uglavnom nisu bila zainteresirana za mene. Jednom sam čak i ugledao neki oblik, poput sjene, koji je prošao na desetak metara od mene. Osjećaj moći i snage bio je takav da me gotovo zaboljelo. Osjećao sam se sitan u usporedbi s tim obrisom koji je brzo nestao. Još nekoliko takvih susreta, ali bez izravnih dodira,

uvjerilo me da nisam sam u svijetu u kojem se krećem. Ali, tko su i što rade ta druga bića, nisam imao ni najmanjeg pojma. Ponovo, nisam ni razmišljao o tome što bi se dogodilo da me neko od tih bića primijetilo i željelo uspostaviti neki kontakt. Također, nisam razmišljao ni o tome što ako su neka od tih bića zla? Uglavnom nisam imao osjećaj zloće u njima, osim u jednom jedinom slučaju. No,

ponovo sam bio dovoljno naivan da zanemarim to upozorenje. Moje istraživanje mogućnosti astralne projekcije nastavilo se sve dok jednom nisam otkrio "vrata". Tako sam ih nazvao, ali se zapravo radilo o procijepu ili prolazu od svjetlosti. Prvi put sam naišao na njih lebdeći iznad svoje kuće, nakon što sam napustio sobu. "Visjela" su u zraku ispred mene. Nisam im se usudio prići. Jednostavno sam ih zaobišao. Kasnije sam ih sretao na mnogim mjestima, a tek nakon nekoliko takvih susreta skupio sam hrabrosti i prošao kroz njih. Gotovo uvijek se preda mnom prikazao isti prizor "nebeske" livade i planina u daljini. Prolazak kroz vrata sa sobom je uvijek nosio poseban osjećaj odvajanja i zaboravljanja na važnost materijalnog svijeta. Svaki put bi mi bilo sve teže vratiti se natrag. Želio sam ostati. Međutim, na moju sreću, nisam skupio hrabrosti da počnem dalje istraživati astralni svijet. Njegova je privlačnost izvirala iz toga što je imao objektivne značajke. Svijet snova je bio samo moj. Materijalni svijet sam već poznavao iako sam ga sada mogao istraživati samo sviješću, bez potrebe za tijelom. Ali astralni svijet je bio potpuno samostalan i neovisan od mene. On je postojao tamo, poput drugog svemira ili druge dimenzije. Kako se oduprijeti radoznalosti i želji za istraživanjem novog? Ipak, kad bih se vratio natrag u materijalni svijet te se konačno i probudio, uvijek sam se osjećao prilično umoran. Cijelo tijelo me boljelo, a u području treće čakre, tamo gdje je izlazilo srebrno uže, osjećao sam neprekidno peckanje koje je povremeno prelazilo u žarenje pa čak i u bol. Međutim, ono što me na posljetku odvratilo od daljnjih pokusa s astralom bili su vrlo vidljivi učinci u svakodnevnom životu. Jednostavno me više nije zanimao! Postao sam bezvoljan. Uhvatio bih se kako desetak minuta zurim u prazno, izgubljen u slikama iz astrala. Nekoliko puta to mi se dogodilo usred aktivnosti, a jednom i usred razgovora u društvu. Stvari su počele izmicati kontroli. Sjedne strane bio sam izložen snažnim "duhovnim" iskustvima, a s druge strane moj duh je počeo slabiti. Postalo mi je jasno da ću, ako nastavim u tom smjeru, uskoro morati zatražiti pomoć. Zbog toga sam, usprkos privlačnosti koju sam osjećao sve više i više, namjerno prestao podržavati svoja iskustva. Kad bih se probudio u snovima, ostajao sam u svijetu snova. Nisam više tražio svoje tijelo niti sam astralnim tijelom lutao po materijalnom svijetu. Pomoglo je. Počeo sam se osjećati bolje. Kao dodatak, povećao sam tjelesnu aktivnost. Spontano sam osjetio da me usmjeravanje pozornosti na tijelo čuva od daljnjih, sada već neželjenih, astralnih projekcija.

Lucidni snovi su ostali i to mi uopće nije smetalo. Danas znam da je vještina lucidnog sanjanja vrlo važan dio pripreme za smrt o čemu ću pisati u sljedećem poglavlju. No, također znam da me moj unutarnji osjećaj nije prevario: da sam se nastavio igrati astralom, završio bih ili u ustanovi za mentalne poremećaje, vjerojatno s dijagnozom shizofrenije, ili doslovce mrtav. Jednostavno, tada nisam bio spreman za takva iskustva. Ona su bila snažna i sveprožimajuća, ali upravo u tome se skrivala opasnost. Snažno iskustvo može privući i zavesti. Na žalost, danas mnogi ljudi kreću u duhovnost sa željom za takvim iskustvima. Ne mogu im zamjeriti jer sam i sam osjetio snagu te želje. Međutim, mogu ih upozoriti. Iskustvo astralne projekcije koje sam opisao nije bilo duhovno iskustvo. Pravo duhovno iskustvo je samo jedno: doživljaj unutarnjeg ispunjenja u tišini čiste svijesti. Ezoterična iskustva poput ovog samo su slike na putu. Kao kad kroz prozor vlaka vidite neki krasan prizor. Ako zaboravite svoj cilj i sidete svaki put kad se to dogodi, prije ili kasnije vlak će otići bez vas.

HODAO SAM SLIJEPIM ULICAMA

Osim ovog prošao sam kroz mnogo drugih sličnih, ali i drugačijih doživljaja. Ali, nakon iskustva s astralom donio sam odluku koje se i danas držim: takva iskustva će doći spontano ili uopće neće doći, ali ja neću raditi ništa na tome da ih privučem. Besmisleno je i vrlo opasno. Jednom mije prišao neki čovjek u želji da me pita za mišljenje o nekom učitelju iz Indije. Prijatelji su ga nagovorili da otputuje na darshan (tradicionalni blagoslov koji učitelj dodjeljuje samom svojom nazočnošću) kod njega. Doživljaj gaje oduševio. Dojmilo ga se okružje oko tog učitelja, a i njegovi sljedbenici koji su oduševljeno pričali o njemu. Kako to obično biva, prosječan čovjek, nenaviknut na takvu situaciju vrlo se lako otvara. To samo po sebi nije loše. Mnogi nakon takvog darshana krenu putem duhovnosti. Međutim, u ovom slučaju njega je najviše oduševila navodna sposobnost koju taj učitelj ima. Gotovo sa strahopoštovanjem mi je povjerio da je dokazano kako on može po volji napušati svoje tijelo i putovati naokolo u astralnom tijelu. Pitao me što mislim o tome i zar nije odmah jasno, ako netko ima takvu sposobnost, kako je taj čovjek prosvijetljen? Bio sam u iskušenju da mu ispričam svoje iskustvo. Ali, trajalo bi predugo. Možda sam mu morao reći da sam izlazio iz svojeg tijela s petnaest godina i da se od toga nisam osjećao nimalo "prosvjetljenije" nego prije, već da sam, upravo suprotno, počeo gubiti integritet i usklađenost duha i tijela. Možda, ali nisam. Rekao sam samo da je prosvjetljenje neovisno od takvih iznimnih moći te sam mu savjetovao da svoju odluku ne donosi na osnovi toga. Ne znam da li me je poslušao. Ne znam ni da li su me poslušali mnogi drugi ljudi za koje sam znao da su zavedeni neodoljivim šarmom lažne duhovnosti i iznimnih moći.

Mnogi su poistovjetili takozvane siddhije sa znakovima duhovnog rasta. Još prije nekoliko tisuća godina Maharishi Patjandjali je u spisu Joga Sutre upozorio da siddhiji mogu biti zamka. Prepreka na putu. Na žalost, mnogi upadnu u tu zamku, zavedeni snovima o moći i snazi koji su im prije bili nedostupni. Primjerice, kad ljudima spomenete pojave kao što su hodanje po vodi ili letenje, oni odmah s nevjericom počnu ispitivati o tome. Bilo da su sumnjičavi ili odmah vjeruju, svi od reda su privučeni k tome. Osobno sam imao iskustvo podizanja materijalnog tijela od tla. Nisam hodao po vodi, ali uopće ne sumnjam da bih to mogao samo kad bih htio. S tog položaja tvrdim da je u potpunosti opravdana reakcija učitelja iz poučne priče koju ću vam sada ispričati. Priča dolazi iz budizma, ali mogla bi pripadati bilo kojoj duhovnoj tradiciji. Učitelj i vrlo napredni učenik hodali su pored rijeke. Šutjeli su, a učenik je razmišljao kako da privuče učiteljevu pozornost. Bio je svjestan svojih sposobnosti i velikog napretka kojeg je postigao posljednjih godina. Njegov ego mu očigledno nije dao mira pa se želio pohvaliti pred učiteljem. "Naučio sam hodati po vodi. Želiš li da ti pokažem?" rekao je učenik i ne sačekavši odgovor učitelja zakoraknuo sa staze ravno na površinu vode. Ostao je visjeti u zraku, načinio desetak koraka prema sredini rijeke, okrenuo se i vratio sav nasmijan. Bio je uvjeren da će primiti pohvale i počasti. Umjesto toga učitelj ga je prezrivo odmjerio. "Zar si na tome radio svih ovih godina? Kakav gubitak vremena!" Učenik je bio potpuno zbunjen, a učitelj je nastavio: "Tvoja sposobnost vrijedi točno jedan novčić - toliko naplaćuje splavar koji prevozi preko rijeke. Doista, razočarao si me. Zar sve ove godine samo da bi mogao prijeći preko rijeke bez splavara?" Nemojte da i vas zavedu sposobnosti koje nisu vrijedne truda. Nemojte miješati duhovnost s iznimnim sposobnostima koje mogu, ali i ne moraju slijediti duhovni rast. Okrenite se unutra. Tražite unutarnje ispunjenje, a ne vanjske moći ili fantastične doživljaje. Ne hodajte slijepim ulicama, neće vas odvesti nikuda. Često sam se pitao u čemu je bila svrha mog hodanja slijepim ulicama? Zašto sam morao proći kroz takve doživljaje ako ih ne smatram bitnim za duhovni razvoj? Mislim da odgovor leži u činjenici da su me ta iskustva pripremila za rad na podučavanju. Da ih nije bilo, danas ne bih s tolikom sigurnošću mogao reći kako su nepotrebna! Možda bih i ja bio zaveden tuđom sposobnošću odvajanja astralnog od materijalnog tijela. Možda bi me zaveli "letači" i "hodači po vodi". Tko zna. U svakom slučaju, prepoznao sam ispraznost takvih doživljaja. Prepoznao sam da prava čarolija nije u njima već u ispunjenju unutarnje tišine.

OPASNE STRANPUTICE

Možete se popeti jako visoko, ali mogli biste pasti.

Ram Dass

Često sam u situaciji da pomažem onima koji su krenuli duhovnim stranputicama. Mnogo češće nego bih to želio. Radi se o tome d a je takvim ljudima vrlo teško pomoći. Ne znam koliko sam uspješan u tome, ali trudim se. Jedna od češćih i opasnijih pogrešaka je svjesno ili nesvjesno igranje s kundalini energijom. Prije nekoliko godina obratila mi se djevojka koja je imala zdravstvene poteškoće. Zatražila je djotiš savjetovanje, ali ono zapravo nije bilo ni potrebno. Sve mije bilo jasno u trenutku kad sam je vidio. Bila je blijeda, ispijena, mršava i potpuno iscrpljena. "Liječnici ne mogu utvrditi što mije", izvijestila me je. "Napadaju me neke neobične bolesti. Bubrezi mi prestaju raditi na nekoliko dana, a zatim ponovo rade savršeno. Zatim mi otkaže jetra, samo da bi sama od sebe, sasvim neovisno od tretmana, ponovo proradila. Imam poteškoća s probavom. Nekoliko dana sam gladna tako da proždirem sve do čega dodem, a zatim tjedan dana pijem samo čaj jer mi sve ostalo odmah izaziva povraćanje." Liječnici su isprva postavljali različite "obične" dijagnoze, ali su kasnije sve strpali u poremećaj izazvan stresom. Pokušali su ublažavati simptome koji su ponekad bili životno opasni, ali to je bilo sve. Nitko zapravo nije znao što s njom nije u redu. Dodatna teškoća je bila ta što su tjelesni simptomi bili popraćeni psihičkim. Doživjela je sve, od depresija do halucinacija. Kad ne bi bila ozbiljno bolesna zbog poremećaja nekog organa u tijelu, bila bi nesposobna za život zbog nemogućnosti normalne komunikacije s drugim ljudima. Međutim, sve je to izgledalo prilično neobično. Zbog te nemogućnosti i nepredvidljivosti nadolaska simptoma dogodilo se da je izgubila posao. Naime, njen poslodavac jednostavno nije mogao bez nje na radnom mjestu, a ona je stalno bila na bolovanju. Sada je dobivala neki novac od burze rada, ali naravno da s tim nije bila zadovoljna. Pokušala je i s drugim poslovima, ali nije nijedan mogla zadržati. Nekoliko dana bi radila, a zatim bi se opet nešto dogodilo i ona bi morala ostati kod kuće. Takav radnik nikome nije bio potreban. Imao sam već nekog iskustva sa sličnim stvarima pa sam odmah shvatio o čemu se radi. Ipak, za svaki slučaj sam je pitao da li se bavila nekim duhovnim tehnikama. Potvrdila mi je da je prije više mjeseci otišla na ubrzani tečaj podizanja kundalini energije. Iako su njeni problemi počeli nekoliko mjeseci nakon toga, ona ih nije povezala s tim. Međutim, ja jesam. "Da li je bilo nekih snažnih doživljaja povezanih s kretanjem energije u tijelu?" pitao sam je ne bih li dalje utvrdio povezanost "buđenja"

kundalini energije s njenim problemima. "Pa, bilo je svakakvih doživljaja", potvrdila je. "Kad sam počela s vježbama osjetila sam snažno pečenje u kralježnici koje se vrlo naglo podiglo sve do glave. Mislim da sam se na trenutak onesvijestila. Nešto je bljesnulo u meni. Ispričala sam to voditelju tečaja, a on je bio oduševljen tim iskustvom rekavši da sam vrlo napredna." "Koliko dugo ste radili te vježbe i da li se iskustvo ponovilo?" "Radila sam ih oko mjesec dana. Iskustvo se u ovom ili onom obliku ponavljalo stalno. Čak i kad nisam vježbala. Kad sam prestala s tim jer mije postalo dosadno, snažni doživljaji zbog kojih bih ponekad izgubila svijest su se nastavili. Ali, poslije su prestali." Točno, prestali su, ali su tada počeli zdravstveni problemi. Sasvim logičan slijed stvari. Zapravo je imala prilično sreće iako će posljedice onog što se dogodilo trajati vrlo dugo. Kundalini energija ili "zmijska snaga" jedna je od najtajanstvenijih energija ljudskog duh/tijelo sustava. Kaže se da je sklupčana u korijenskoj čakri u dnu kralježnice te da se razvojem svijesti podiže prema gore, sve do krunske čakre na vrhu glave. Ova činjenica ponukala je mnoge da namjerno izazivaju njeno podizanje, ne bi li tako obrnutim procesom izazvali razvoj svijesti. No, taj postupak je vrlo opasan. Nalik je paljenju logorske vatre uz pomoć kante s benzinom. Vjerojatno je da ćete je zapaliti. Još je vjerojatnije da ćete se u tom procesu opeći ili još gore stradati. Kundalini energija je temeljna poveznica između relativnog i apsolutnog. Kroz nju se naša svijest poistovjećuje s nekim dijelom očitovanog svijeta, dakle s tijelom. Kundalini energija je poput lijepka koji spaja dušu s tijelom. Njeno podizanje je simboličan prikaz pomaka točke poistovjećivanja s potpuno materijalnog u potpuno duhovno. Budući da su ljudska bića i duhovna i materijalna, kundalini je na pravom mjestu u središnjoj čakri gdje stvara točku oslonca i ravnoteže za sve vidove života. Zapravo, slika njenog podizanja je ponešto pogrešna. Njezino središte bi moralo biti u četvrtoj čakri, a zatim bi se kružnim pokretima morala podizati i spuštati do ostalih energetskih spojnica. No, istina je da je kod nepripremljenog i neprobudenog čovjeka kundalini uspavana. Međutim, duhovni razvoj se ne može ubrzati preko mjere! Dakle, ne može se prečicom do cilja. To znači da nema mnogo koristi od naglog podizanja kundalini energije koja onda u eksplozivnom skoku završava u višim čakrama. Štoviše, takav postupak je vrlo štetan. Dolazi do pomaka poistovjećivanja s tjelesnog na duhovno. Drugim riječima, ako se izložite takvom ubrzanom podizanju kundalini energije, vaša duša više nema razloga poistovjetiti se s tijelom! A to znači smrt. Ili, kao u ovom slučaju, doslovni raspad sustava. Gotovo svi tjelesni organi i sustavi ove djevojke bili su ugroženi. Ona jednostavno nije bila spremna za tako snažno iskustvo. Njeno tijelo nije bilo spremno. Na žalost, u takvim slučajevima malo je toga što se može učiniti.

Oporavak traje vrlo dugo. Obično prođu deseci godina dok se sustav ne vrati u početno stanje. Za to vrijeme osoba vrlo često pati od najrazličitijih bolesti i poremećaja protiv kojih je suvremena medicina nemoćna osim ublažavanja simptoma i golog održanja života osobe. Ne pomažu ni duhovne tehnike. Primjerice, ta je djevojka pokušala vježbati transcendentalnu meditaciju jer je postojala nada da će joj to pomoći. Naime, poremećaji su sličili stresnom stanju, a u tim slučajevima je meditacija uspješna. Međutim, od meditacije se stanje samo pogoršalo. Čim bi zatvorila oči, već nakon nekoliko sekundi, kundalini se ponovo počela dizati. Posljedica toga je bilo povećanje učestalosti zdravstvenih problema. Nenaviknuti na takve slučajeve, njeni instruktori meditacije su je poticali da nastavi s praksom nesvjesni da tako pogoršavaju stvar. Nema meditacije za nekog tko je poremetio ravnotežu kundalini energije! Takva osoba ne smije provoditi nikakvu duhovnu praksu sve dok se poremećaj ne smiri. To je nesreća takvih ljudi: ne mogu si pomoći, a čak ne smiju ni raditi na sebi jer im to trenutno odmaže! Pomaže samo vrijeme i mnogo tjelesne aktivnosti. To je zbog toga što je potrebno ponovo povezati svijest i tijelo koji su se odvojili na vrlo temeljnoj razini. Zato se preporučuje kretanje, šport i izravan dodir s prirodnim elementima, posebice zemljom. Najbolje pomaže hodanje po zemlji bosim nogama, rad u vrtu ili kopanje te kretanje u zemlji poput, primjerice, istraživanja podzemnih pećina. Ali, u svakom slučaju, osoba se mora pripremiti na duge godine izdržavanja posljedica svoje neopreznosti.

VAŽNOST TJELESNE SNAGE

Nedavno sam susreo još jednu djevojku sa sličnim simptomima. Međutim, njeni problemi su bili više na mentalnoj razini. Doživljavala je halucinacije, ali i stanja svijesti vrlo slična onima o kojima pišu mudraci svih duhovnih tradicija. Primjerice, upadala bi u stanje kad je doživljavala potpuno jedinstvo sebe i svemira. Osjećala se proširenom do beskonačnosti. Mislila je da je sve njeno tijelo. Međutim, u takvim bi trenucima izgubila osjećaj za svoje ljudsko tijelo pa bi se često povrjedila ne osjećajući bol. Najzanimljiviji dio njenog iskustva bila je činjenica da su njene halucinacije imale neobičnu sposobnost da prijeđu na drugu osobu u njenoj blizini. Ispričala mi je da se ponekad morala skrivati od ljudi jer nije znala kako će na njih djelovati. Neki su padali na koljena pred njom i zaklinjali se da će je zauvijek slijediti kao proročicu, a drugi su bez vidljivog razloga postajali nasilni prema njoj pa čak je željeli i ubiti! No, posljedica svega toga bila je ista kao i u svim takvim slučajevima: gubitak kontakta sa svakodnevnim svijetom, zdravstveni problemi, gubitak posla, neimaština i sve što ide s tim. Na žalost, i u tom slučaju nisam mogao ništa drugo poduzeti nego objasniti što se dogodilo

i dati jednostavne naputke o aktivnostima koje je potrebno strpljivo provoditi mnogo godina. Sve ovo pišem sa željom da upozorim duhovne tražitelje da nije sve sto im se nudi bezopasno te da postoje stranputice s kojih se nije lako vratiti na glavni put. Međutim, želio bih istaknuti još nešto: u svim slučajevima poremećaja kundalini energije koje sam vidio radilo se o osobama vrlo slabog tijela. Naravno, ti su ljudi iscrpljeni zbog problema koji su ih snašli, ali su i prije toga bili slabašni. Obično su to mršavi ljudi koji ne brinu mnogo za svoje tijelo. Smatraju se duhovnim i zbog toga im tjelesna aktivnost izgleda poput gubljenja vremena. Misle da je to "ispod" njihove razine svijesti. Varaju se! Snažno i otporno tijelo može poslužiti kao zaštita od mogućih energetskih poremećaja. Također, može se reći da snažna duhovna iskustva nisu ni moguća u tijelu koje je slabašno i neotporno. Odnosno, ako se pojave neizbježno za sobom ostavljaju problematične posljedice. Dakle, briga za tijelo o kojoj sam već pisao u početnim poglavljima knjige, predstavlja moguću preventivu u slučaju poremećaja kundalini energije, ali istodobno je i preduvjet za prave duhovne doživljaje i razvoj viših stanja svijesti. Iskustva s astralnom projekcijom koja sam opisao, a i neka druga koja su mi uzrokovala probleme, događala su se u vrijeme moje mladosti. Tad sam bio vrlo mršav i mnogo slabiji nego danas. Negdje oko svoje tridesete godine promijenio sam tjelesni ustroj. Tek tada, sa zalihom od barem petnaestak kilograma mišića više nego ranije, postao sam sposoban i otvoren za prave unutarnje doživljaje koje sam primjerice opisao u knjigama Maitreya i Anđeo pod maskom. Prije toga to ne bi bilo zamislivo. Odnosno, ako bi se dogodilo, ostavilo bi za sobom barem neke negativne posljedice. Danas sasvim jasno uočavam povezanost između tjelesne snage i duhovnog iskustva. Također, tjelesna snaga je potrebna kad radite s ljudima. Što sam više izloženiji njihovim problemima na duhovnoj razini, to mi je više potreban oslonac na tjelesnoj. Na taj način održavam ravnotežu. To je poput temelja. Jednostavno ne možete izgraditi neboder na plitkim temeljima obične stambene kuće. U svezi s tim prisjećam se jedne priče o susretu dvojice mudrih ljudi. Jedan od njih je bio poznati učitelj, a drugi tajanstveni jogin asketa. Jogin je došao u ašram učitelja i pred njegovim učenicima razgovarao o duhovnim pitanjima i praksi. Učenici su ga slušali vrlo pažljivo. Govorilo se da ponekad posti i do nekoliko mjeseci te da godinama provodi druge vježbe i disciplinu odricanja. Njegova je kosa bila ispletena u dugu pletenicu koju je morao omotati oko pojasa da se ne bi vukla po podu dok je hodao. Nakon što je otišao, učenici su pitali svog učitelja u kojem je stanju svijesti taj asketa. "Izgleda kao prosvijetljen čovjek. Mora da je u sedmom stanju svijesti, svijesti jedinstva!" rekao je netko.

Međutim, učitelj je nakon kratke stanke odgovorio: "Vrlo ga cijenim. Daleko je uznapredovao od kad je počeo raditi na sebi. Ali, bojim se da vas moram razočarati. Jednostavno je premršav za sedmo stanje svijesti!" Zapamtite to. Nema duhovnog napredovanja bez zdravog i snažnog tijela! Ako želite uravnotežen duhovni rast jednostavno si ne možete dozvoliti da budete tjelesno slabi. Na posljetku, zar niste primijetili da su različiti Budhe i drugi učitelji uvijek predstavljeni kao ponešto krupniji ljudi? Razlog je taj što tijelo mora pružiti solidnu osnovu proširenoj svijesti.

KOPANJE BUNARA

Na kraju ovog poglavlja moram istaknuti još nekoliko puteva, ili bolje rečeno načina, koji ne vode nikuda. Prvi se odnosi na pogrešno razumijevanje duhovnih tehnika. Susreo sam priličan broj ljudi koji smatraju da sve tehnike vode istom cilju. To jednostavno nije istina! Iako se kaže da svi putevi vode u Rim, u praksi, ako odaberete pogrešnu cestu mogli biste završiti tamo gdje ne želite! Drugim riječima, pokušajte razlikovati između različitih tehnika duhovnog razvoja. Istina je da smo različiti. Mnoštvo duhovnih tehnika postoji zato jer postoje ljudi s različitim potrebama. Te su tehnike različite i imaju različite učinke. Nije svejedno koju tehniku prakticirate. Prije nego se odlučite za neku praksu pokušajte detaljno saznati koji je cilj te prakse i do čega vas ona želi dovesti. Drugi način koji ne vodi nikuda je često mijenjanje duhovne prakse. U poplavi mogućnosti mnogi misle da moraju isprobati sve što se nudi. Odlaze od tečaja do tečaja, od učitelja do učitelja, baveći se nekom vrstom duhovnog promiskuiteta. Na taj način se ne postiže baš ništa. To je poput kopanja bunara u potrazi za vodom. Međutim, prije nego završite prestajete i odete na drugo mjesto započeti novi. Nakon nekog vremena prestajete i s tim te odlazite dalje do nekog novog početka. Naravno da na taj način nikad nećete ništa postići. Nije potrebno isprobati sve tehnike da biste odabrali svoju. Već prema unutarnjem osjećaju te obavijestima koje vam se nude prije početka možete donijeti ispravnu odluku. Kad ste to učinili, držite se odabranog duhovnog puta. Naravno, moguće je da ćete nakon nekog vremena ipak promijeniti mišljenje i krenuti drugim putem. To je moguće, razumljivo i opravdano. Na posljetku, jedan vas put može dovesti do određene razine nakon koje slijedite drugi. Međutim, u takvim slučajevima se ne radi o danima ili mjesecima! Radi se o godinama prakticiranja jednog duhovnog puta. Postoji li mogućnost da netko tako brzo napreduje da mu je dovoljno par tjedana jedne meditacije i već ju je prerastao? Teoretska mogućnost uvijek postoji. Ali, u praksi, doista, ako ste odabrali nešto vrijedno - a u vrijednost vašeg izbora ne sumnjam - onda godine

postaju najmanje mjerne jedinice.

NOVE MISLI

STARA MISAO

Duhovnost je potraga za Iskustvom

Privlačnost neobičnih Iskustava

Što snažnije iskustvo to veća djelotvornost duhovne tehnike razvoj

Privlačnost iznimnih Moći

Duhovno iskustvo je neovisno od tijela

Sve duhovne tehnike vode do istog cilja

Dobro je stalno isprobavati mnoge duhovne tehnike

NOVA MISAO

Duhovnost je unutarnji mir

Privlačnost punine i unutarnjeg ispunjenja

Presnažno duhovno iskustvo može biti štetno za duhovni razvoj

Iznimne moću su popratna pojava osobnog

razvoja, a izričita potraga za njima može predstavljati zamku

Za snažna duhovna iskustva potrebna je tjelesna snaga i kondicija

Dobro je odabrati svoj duhovni put i držati ga se

Poglavlje Putevi koji ne vode nikuda posvećeno je mogućim preprekama i pogreškama na duhovnom putu. Mnogo ljudi smatra da je duhovnost potraga za neobičnim i egzotičnim unutarnjim doživljajima. Prava duhovnost je potraga za unutarnjim mirom. Umjesto privlačnosti neobičnih doživljaja, nove misli naglašavaju privlačnost punine i unutarnjeg ispunjenja. Primjeri nekontroliranog podizanja kundalini energije ukazuju na to da potraga za "snažnim" tehnikama može naštetiti duhovnom rastu. Isto vrijedi i u slučaju želje za iznimnim moćima kao što su letenje, materijalizacija predmeta i slično. Staro shvaćanje smješta duhovnost "iznad" tijela, dok nove misli ukazuju na to da je za prava duhovna iskustva potrebna tjelesna snaga i kondicija. Također, dobro stanje tijela može poslužiti kao preventiva u slučaju energetskih poremećaja izazvanih neopreznom uporabom snažnih duhovnih tehnika. Potrebno je imati na umu da različite tehnike nude različite rezultate, te da nije svejedno koju tehniku prakticiramo. Također, ustrajnost na odabranom putu jedan je od uvjeta skladnog duhovnog rasta.

PRIPREMA ZA SMRT

"Kao što dobro proveden dan donosi sretan san, tako i dobro proveden život donosi sretnu smrt."

Leonardo Da Vinci

Osjetio sam ga mnogo prije nego se zapravo pojavio. U meni se nešto pokrenulo. Osjetio sam nejasnu napetost u predjelu pupka. Isprva je bila poput laganog probadanja, koje se zatim pretvorilo u tragove mučnine. Ništa značajno. Ništa što bi se izvana primijetilo. Ipak, moja pozornost za razgovor koji sam vodio malo je oslabjela. Nisam

ništa rekao svojoj sugovornici, samo sam nekoliko puta pogledom prešao preko tamnih obrisa drveća oko nas. Sjedili smo na klupi u povećem gradskom parku. Duge sjenke sumraka polako su se pretvarale u tamu noći. Rijetki prolaznici koji su ionako nekim čudom zaobilazili našu klupu, sada su sasvim nestali. Razgovarali smo o budućnosti. O mogućim budućnostima. Bio je to jedan od onih razgovora u kojima dodiruješ neke nepoznate dubine, a ni sam ne znaš kako. Nisu toliko važne riječi i rečenice. Njihov je redoslijed ponekad neobičan ili isprekidan. Kad bi netko sa strane slušao takav razgovor, vjerojatno ne bi mogao u potpunosti shvatiti njegov smisao. Ono što je važno niti se ne nalazi u riječima, već u razmjeni energije skrivene u pokretima, izrazu lica i tanahnim znakovima koji se prenose tišinom. Nekom bi promatraču bilo teško uhvatiti sve ono što se događa tijekom takve razmjene. Naime, običnom promatraču. Međutim, našem je razgovoru tada svjedočio jedan sasvim neobičan promatrač. Mislim da je njemu bilo dostupno sve. Osjet blage napetosti u tijelu naizmjence se pojavljivao i nestajao možda dvadesetak minuta, a zatim je postao stalan. Još uvijek nisam ništa rekao. Čekao sam i promatrao što se događa. Zatim sam ga ugledao. Stajao je pored debla obližnjeg drveta, malo udesno od nas, možda nekih tri ili četiri metra. Promatrao nas je. Najprije sam mislio da se radi o nekom čovjeku koji, iz samo njemu poznatih razloga, želi prisluškivati naš razgovor. Ili se možda nadao vidjeti nešto što bi se moglo očekivati od muškarca i žene na klupi u tami parka. Upravo zato nisam ništa rekao, niti sam svojoj sugovornici obratio pozornost na njega. Mislio sam da će, kad shvati da samo razgovaramo te da neće biti ništa od naslađivanja u tuđem užitku, otići sam od sebe. Ali, nije otišao. Negdje duboko u sebi znao sam da će tako biti. Racionalizacija o voajeru iz gradskog parka bila je samo to - racionalizacija i ništa više. Moj intelekt nije vjerovao unutarnjem osjećaju i želio je pronaći opravdanje za iznenadnu promjenu stvarnosti. Kad je nakon desetak minuta shvatio da nije uspio, popustio je, a ja sam konačno prihvatio istinu. "Oprosti", rekao sam što sam pažljivije mogao, "nemoj se uplašiti, ali mislim da imamo posjetitelja." "Molim?" zbunjeno je upitala moja prijateljica. Prekinuo sam je u tijeku misli i nije znala o čemu govorim. "Imamo posjetitelja", ponovio sam. "Stoji tamo, pored grmlja. Nemoj se naglo okrenuti i, nemoj se bojati, molim te. Samo pogledaj." Učinila je tako, a zatim polako okrenula glavu natrag prema meni. "Netko tamo stoji." "Da, i meni se tako čini. Ali jesi li sigurna da je tamo? Mrak je. Mogao bi biti samo obris grane ili stabla. Nismo to ranije primijetili, a sad nam može tako izgledati." Bio je to ponovni pokušaj mojeg intelekta da ublaži udar promjene razine stvarnosti usred koje smo se

našli. "Pa nisam slijepa", rekla je ona pomalo uznemireno. "Tamo netko stoji. Možda je neki čovjek koji nema drugog posla nego gledati parove po parku." "I ja sam to isprva pomislio, ali čini mi se da nije tako. Stoji ovdje nepomično već deset minuta." "Moj Bože", naglo je uzdahnula pokrivši rukom usta. "Zašto mi nisi rekao?" "Nisam bio siguran u ono što vidim", odgovorio sam. "Osim toga, nisam te želio uznemiravati. Mislio sam da će otići." To je bila samo djelomična istina. Zapravo sam nakon savladavanja prepreka intelekta bio uvjeren da je ovo prizor samo za moje oči. Drugim riječima, mislio sam da ona neće vidjeti ovo biće koje se pojavilo pored nas. To mi se već događalo i prije. Odavna sam naučio da je bolje ne spominjati promjenu stvarnosti koja se događa meni, jer uopće nije sigurno da se događa i ljudima pored mene. Ovaj put je bilo drugačije. Zapravo, to je bilo prvi put da je promjenu stvarnosti netko dijelio sa mnom. Vidjeli smo ga istodobno. To je davalo novu težinu dogadaju. Bio je to dokaz da promjena stvarnosti te neobična iskustva koja su me ponekad pratila nisu samo privid ili halucinacija. Meni taj dokaz nije bio potreban. Kad god bi se u mojem svijetu pojavio netko iz nekog drugog svijeta, u meni nije bilo sumnje u istinitost tog pojavljivanja. Ipak, bilo je dobro i zanimljivo doživjeti pomak u stvarnosti zajedno s drugim ljudskim bićem. Na taj način je iskustvo postalo objektivno i provjerljivo iz dva različita kuta promatranja. Šutjeli smo. Postavši svjesni njegove nazočnosti nismo znali kako se ponašati. Promatrali smo jedno drugo, a zatim bismo bacili pogled na njega. Bilo je očigledno da je moja prijateljica uznemirena. Da budem iskren, ni meni nije bilo svejedno. "Da odemo?" upitala me nakon nekoliko minuta. "Ne", odgovorio sam. "On je došao s nekom svrhom. Možda će samo stajati, a možda nam se i obrati." "Oh, ne!" gotovo je uzviknula jedva prigušujući glas. "Ne boj se", umirivao sam je. "Ništa nam se ne može dogoditi. Njegov svijet je drugačiji od našeg. Teško da nas može makar i dodirnuti." Moram priznati da sam na taj način umirivao i samog sebe. Nisam to zapravo znao. Samo sam nagađao. Ipak, moje su riječi bile ispravne. Na posljetku, ne možeš pobjeći od nekog tko nije ograničen vremenom i prostorom našega svijeta. Ako želi, on će te pronaći bilo gdje i bilo kad. Ako je odlučio učiniti to sada, onda neka bude sada. "Pogledaj mu glavu", rekao sam joj tiho nakon što su udaljena svjetla automobila našim napregnutim očima otkrila malo više od bića koje je stajalo u tami pored nas. "Zar ti ne izgleda poput ptice?" Doista, stvor je imao glavu ptice; orla ili nečeg sličnog. Tijelo je bilo ljudsko: dvije noge, dvije ruke. Osim ako još dvije nije skrivao od nas. Međutim, glava je bila siguran znak da se ne radi o ljudskome biću. Na

žalost, ni ona ni ja nismo vidjeli detalje. Stvor se skrivao u mraku. Ne bih mogao reći da je njegova nazočnost bila u potpunosti neugodna. Uplašila nas je, to je istina. Ali, koga ne bi!? S druge strane, nije učinio ništa što bi predstavljalo neku prijetnju. Niti je zapravo odavao takav dojam. Predstavio nam se svojom nazočnošću. To je očigledno bilo dovoljno. Mislim daje neugoda bila više izraz našeg straha izazvanog neobičnošću njegove pojave. Nismo baš navikli da se u našem životu pojavljuju fantastična bića koja očigledno pripadaju nekom drugom svijetu. Razbijanje razine stvarnosti u kojoj živimo većinu svog vremena izazvalo je osjećaj neugode. Sama nazočnost je bila... pa recimo moćna, puna snage i energije, ali zapravo nije bila prijeteća. Susret s bićem iz druge dimenzije, ili iz druge stvarnosti, trajao je oko pola sata. Tijekom tog vremena međusobno smo razmijenili samo nekoliko rečenica nevjerice, pitanja ili primjedaba o njegovom izgledu. Nije nam se obratio. A mi nismo našli za potrebno, ili nismo skupili hrabrosti da se obratimo njemu. Nakon tog vremena, ne gledajući u njega, oboje smo znali da je otišao. Kad smo okrenuli glavu, njega doista nije bilo. Sljedećih nekoliko dana oboje smo bili pod dojmom tog događaja. Razmišljali smo o njegovom značenju. Međutim, kako je vrijeme prolazilo iskustvo je blijedjelo i polako se sakrilo iza drugih, ovozemaljskih pojava. Danas, više od godinu dana poslije tog susreta, meni je sasvim jasno koga smo vidjeli. Bio je to moj prvi susret sa smrću. To vrijedi i za moju sugovornicu. Budućnost o kojoj smo tada razgovarali bila je povezana s pitanjima smrti, njene uloge u duhovnom razvoju te pripreme za prijelaz iz stanja svijesti koje zovemo život, u drugo stanje svijesti koje zovemo smrt. Upravo zbog toga sam u jednom trenutku pomislio da nas je posjetio sam bog smrti. Jama, kako ga zovu u indijskoj mitologiji. Međutim, mislim da bi taj susret ipak bio drugačiji. Naš posjetitelj je imao drugu ulogu. Iako iznimno moćan, zapravo je bio promatrač i prenositelj poruke. Ćitragupta je njegovo ime, ako se povezuje s Jamom. Glasnik boga smrti. Jednak je grčkom Hermesu ili egipatskom Tothu. U sva tri slučaja, mitologija ga opisuje kao pticolikog stvora, ili barem kao biće s glavom ptice. On je vjesnik smrti, ali i božanstvo mudrosti te, što je vrlo zanimljivo, zadužen za bilježenje događaja, dakle pisanje! Susret s njim bio je susret s našom budućnošću. Vrlo je vjerojatno da nije bio posljednji. Vjerujem da je u tom trenutku došao posvjedočiti stvaranju jedne posebne životne misije. Budući da ona prelazi okvire ovoga života i zalazi u područje smrti, bilo je sasvim primjereno da se pojavi glasnik s tog mjesta. Djelomično je i to razlog strahu i nelagodi. Sasvim je jasno da svatko tko se priprema za smrt mora savladati strah. Međutim, njegovu pojavu tumačim kao blagoslov. Vjerujem da je došao prenijeti poruku iako, naravno, ne mogu biti potpuno siguran u njen sadržaj. Barem ne još. Vjerujem da je istu takvu popruku prenio

od nas u svijet kojemu pripada. Osjećam da ću tajnu njegovog pojavljivanja saznati vrlo skoro. Jer, približava se vrijeme kad ću se, na ovaj ili onaj način, morati susresti s njegovim gospodarem.

RAZGOVOR O SMRTI

"Recite mi, kada ću umrijeti?" pitanje je koje često čujem u sklopu savjetovanja iz djotiša, indijske astrologije. Iako se trudim svima objasniti kako đjotiš kojeg primjenjujem nipošto nije usmjeren samo na predviđanje, znatiželja je ponekad veća od razumijevanja. Čemu vam može poslužiti znanje o trenutku odlaska s ovoga svijeta? Ničemu, s jedne strane; mnogo čemu, s druge. Znanje o određivanju trenutka smrti vrlo je osjetljivo i pred djotišija (astrologa) postavlja mnoge sumnje i dileme. I veliku odgovornost, naravno. On ili ona moraju najprije donijeti odluku hoće li uopće potražiti metode određivanja trenutka smrti. Zatim, ako ih nauče, preostaje najvažnije pitanje o tome reći to osobi koja je došla na savjetovanje ili ne. Čvrsto načelo pri tom je da se takva obavijest ne govori osim ako osoba to izričito ne zatraži. Sljedeće načelo, jednako tako čvrsto, jest da se takva obavijest uglavnom ne govori čak i ako to osoba izričito zatraži! Razlog je jednostavan: većina ljudi želi znati nešto o trenutku svoje smrti iz čiste radoznalosti. Tek jedan manji dio je doista spreman prihvatiti tako nešto. Na djotišiju je da se odluči kome će to reći, a kome ne. Sigurniji put je uvijek ne govoriti o tome. To nije zato što se o smrti ne smije govoriti. To je zato što se u ovom trenutku velika većina ljudi boji smrti. Taj je strah toliko jak da bi mogao pomračiti radost življenja. Kao djotiši razgovarat ću s osobom o mogućem trenutku njene smrti tek ako budem više nego siguran u njezin pravilan odnos prema tome. Međutim, volio bih da se ta situacija promijeni. Volio bih da mogu otvoreno, slobodno, bez ograničavanja ili susprezanja razgovarati o smrti sa svakim. To bih volio zato jer smatram da je poricanje nazočnosti smrti koje je tako često u našoj kulturi, jedan od najvažnijih razloga za strah od nje. Bojimo se smrti zato jer ne shvaćamo daje ona jednako tako dio života kao i rođenje. Kao i život sam. Također, bojimo se smrti jer ne znamo ništa o njoj.

Jednom je na savjetovanje kod mene došla žena u tridesetim godinama s dijagnozom raka koji je već posvuda metastazirao. Liječnici su je otpisali. Dali su joj do znanja da joj je preostalo još samo nekoliko mjeseci života. Tih je nekoliko mjeseci već davno prošlo. Međutim, iako je već dokazala da liječnici nisu bili u pravu, bolest je još uvijek bila s njom. Ona je bila svjesna svoje situacije i, zapravo, bila je prva osoba koju sam sreo, a koja je prihvatila svoju smrt. Nemojte misliti da je odustala od života. Nipošto! Izraz "prihvatiti svoju smrt" obično izazove u ljudima osjećaj da je život već gotov. Ona je bila najbolji primjer da to nije tako. Odlučila je boriti se za svoj život. Nije odustala. Odlazila

je na alternativne terapije. Putovala je po svijetu tražeći znanje i moguće iscjeljenje. Istodobno, pokušavala je biti najbolja majka svoje dvoje male djece i najbolja žena svom suprugu koji je situaciju podnosio mnogo teže nego ona. "Znam davi ne liječite", rekla mi je. "Nisam došla zbog toga. Želim znati kada ću umrijeti." Isprva nisam ništa odgovarao, samo sam naizmjence gledao u nju pa u njenu natalnu kratu. "Vidite..." započeo sam. Osjetivši što želim reći, prekinula me je: "Ne, nemojte pogrešno shvatiti. Ja znam da ću umrijeti. Učinila sam sve što mogu. Borila sam se i još ću se boriti. Znate, posljednjih nekoliko godina, od kad se bolest pojavila, zapravo su bile najljepše godine mog života." Nisam ništa rekao podržavajući je tišinom. "Probudila sam se. Počela sam živjeti tek sada. Susrela sam mnoge ljude, naučila mnogo o životu. Čini mi se da je moja stara ja već umrla s prvom dijagnozom. Nakon toga rođena je neka druga osoba. Ta osoba, za razliku od one prije, ne mrzi život. Nije zatvorena, nepovjerljiva, sumnjičava i obuzeta osjećajima krivnje i zabrinutosti. Borim se za život, to je istina, ali u potpunosti prihvaćam činjenicu da ću umrijeti. Štoviše, neki unutarnji glas mi govori da će to biti uskoro. Želim se pripremiti još bolje. Zato sam došla kod vas." Ne znam zašto, ali osjetio sam da ona doista misli ono što govori. Osjetio sam kako iz nje zrači mir kojeg je nemoguće previdjeti. Ona se doista pomirila sa smrću. Ako je ikada postojao trenutak kad je nekome bilo potrebno reći tako nešto, to je bilo tada. Ipak, moje znanje đjotiša još je uvijek nesavršeno. Nisam mogao biti u potpunosti siguran u ono što govorim. Međutim, vidio sam da za manje od godinu dana od trenutka u kojem smo se sastali njoj predstoji svojevrsna "karmička točka". Sasvim sigurno, to je jedan od mogućih trenutaka njenog odlaska s ovoga svijeta. Rekao sam joj to. Ona mije zahvalila i ustala. Ponukan iznenadnim unutrašnjim porivom poklonio sam joj crveni indijski rubin koji sam u tom trenutku imao kod sebe. "Hvala vam za ovo iskustvo", rekao sam joj pružajući ga. "Mnogo sam naučio od vas. Uzmite ovo, mislim da sam ga ponio zbog vas." Bila je iznenađena, ali uzela je dragi kamen gotovo bez oklijevanja. Nasmiješila se i otišla. Umrla je osam mjeseci nakon našeg susreta. Siguran sam, umrla je sretna.

PRIHVATITI SVOJU SMRT

Ako ne prihvatite svoju smrt, kakvo značenje ima vaš život? Nemojte odbacivati razmišljanja o smrti. U životu nam se može dogoditi mnogo toga, ali samo jedno je neminovno: umrijet ćemo. Na posljetku, napustit ćemo svoje tijelo i susresti se sa smrću. To ne znači da će život

završiti u tom trenutku. Smrt nije kraj života, smrt je njegov dio. Pažljivo izbjegavanje razgovora o smrti, te potpuni nedostatak bilo kakvog obrazovanja, a kamoli pripreme za smrt, uzrok je neizrecivom strahu kojeg osjeća većina ljudi na pomen smrti. Bojimo se nepoznatog. Upravo zbog toga potrebno je upoznati smrt, da bismo je mogli prihvatiti. Zapravo je smiješno koliko malo znamo o jedinom događaju koji očekuje bez iznimke svakoga. Smrtni smo. Rođeni smo u jednom trenutku, susrest ćemo se sa smrću u nekom drugom trenutku. To je činjenica. Zašto je se toliko bojimo? Najvažniji razlog je taj što smatramo da će smrt biti kraj nečega. Bojimo se gubitka. Istina je. Smrt tijela značit će gubitak svega što sada posjedujete. Sve materijalne stvari, a to uključuje i vaš status, odnose s drugim ljudima pa čak i intelektualno znanje na kojeg se možda ponosite, sve će to nestati. Da, u tom smislu smrt jeste gubitak. Najveći od svih gubitaka. Međutim, zar nismo govorili o tome kako je nepotrebno i štetno vezivati se za ljude i stvari? Zar nismo utvrdili kako su lanci oko duše prepreka našoj sreći i slobodi? Ako se pomirimo s tim da nam stvari i ljudi ne pripadaju jer ćemo ih ionako izgubiti u trenutku smrti, zar to neće značiti da više nismo vezani za njih? Prihvaćanje smrti tako postaje moćno sredstvo duhovnog rasta jer je nevezanost značajka razvijene svijesti. Također, bojimo se da će smrt predstavljati zaustavljanje svega. Ništavilo. Prestanak i nestajanje. Međutim, sve duhovne tradicije govore o nekom dijelu nas koji preživljava smrt. To je naša duša, jastvo ili atman kako kaže vedska mudrost. Kad bismo bili svjesni tog dijela nas, onda bi nestalo i straha od smrti. Jer, što možemo izgubiti ako ne privid? Onaj dio nas koji jeste, preživjet će susret sa smrću. Stoga, najvažnija priprema za smrt i najdjelotvorniji način uklanjanja straha od nje jeste osvješćivanje one iskre života koju svatko od nas nosi u najdubljem i najtanahnijem dijelu sebe. Ako sve to zanemarimo, kao što to sada činimo, gubimo mnogo toga. Prvo, ostavljamo mjesta za pojavu straha od nepoznatog. Drugo, propuštamo iskoristiti najsnažnije sredstvo duhovnog pročišćenja, a to je stvarno i istinsko prihvaćanje vlastite smrti. Ne samo da ćemo time osvijetliti taman i nepoznat život našeg života, već ćemo znatno unaprijediti život kojeg živimo sada. Mogao bih čak ustvrditi da je prihvaćanje smrti jedan od najvažnijih preduvjeta za ispunjen, sretan i slobodan život. Naravno, ne želim reći da moramo postati opsjednuti smrću. Ipak, naše tijelo je smrtno pa je pred nama zadatak da se pobrinemo za sebe ne postajući vezani ni za život ni za smrt. Potrebno je postati znalac, a ipak živjeti u sadašnjem trenutku. Smrt mora doći kao prijatelj, na kraju naših dana, kad nije više moguće ići naprijed na isti način. Ako pokušamo poreći smrt, izgubit ćemo život. Ako je prihvatimo, život je

naš. Razmišljanje o pitanju smrti također nas potiče da razriješimo pitanja života. Tko smo? Zašto smo ovdje? Kuda idemo? Što ćemo ostaviti iza sebe? Sva ta pitanja većina ljudi vrlo uspješno ostavlja u mraku nedodirljivosti. Međutim, suočen sa smrću svaki će čovjek razmišljati upravo o njima. Zapamtite: vaš je život pustolovina, a vaša smrt samo podsjetnik na putu.

GLASNIK BOGA SMRTI

"Svjesnost o dolasku kraja, potiče vas na žurne nove početke." David Viscot

Ćitragupta je u moj život unio značajnu promjenu. Događaj koji sam opisao nije bio usamljen. Pitanje smrti postalo je sve izrazitije u mom životu. Ljudi oko mene usmjeravali su me na izvore znanja o tome. Novi susreti prožeti velikom energijom i značenjima, jasno su govorili da je preda mnom nova zadaća: misija čije će ispunjenje zahtijevati put o kojem do sada nisam razmišljao. Bit će to put do vratnica Jame, gospodara svih završetaka. Nekoliko mjeseci poslije susreta s glasnikom Boga smrti, nakon čestog razmišljanja o tome, shvatio sam da je vrijeme pogledati istini u oči. Skupio sam hrabrost i otvorio se znanju kojeg čuvam u sebi. Sumnje nije bilo, samo pitanje kada. U ovom trenutku znam vrijeme mog susreta s Jamom. Ćitragupta, stvor s glavom ptice koji se skrivao u mraku gradskog parka, najavio ga je vrlo jasno. Također je ukazao na ljude i načine koji će me dovesti na mjesto sastanka. Sada mi preostaje samo da se pripremim. Međutim, kao i u mnogim drugim slučajevima, i sada imam osjećaj da nije toliko važno što ću doživjeti ili naučiti, već koliko ću toga i na koji način moći prenijeti drugim ljudima. Upravo to je sljedeća etapa na mojem putu do čarolije. Podijelio sam ovo znanje s nekolicinom bliskih ljudi. Neki od njih bili su uvjereni da se radi samo o unutarnjoj preobrazbi, a ne o doslovnoj promjeni razine postojanja. Međutim, zar i smrt nije upravo to: unutarnja preobrazba života? Ipak, mogli bi biti u pravu. Često mi na um dolaze riječi Ganeša koje sam prenio u Maitreyi. Jednom mi je govorio o budućnosti i o tome kako na nju utječe karma. Pokušao mi je objasniti kako djeluju takozvane upaye, preventivne mjere koje preobražavaju posljedice naših djela iz teških u prihvatljive. Objasnivši mi mehanizam djelovanja upaya unatrag u vremenu, dodao je: "Nadam se da si doista razumio ono što sam ti želio reći. Ako želiš izmijeniti ono što dolazi kao posljedica karme, moraš nešto žrtvovati." U tim se riječima krije tajna vrijednosti pripreme za smrt. Kad bismo uspjeli savladati početne pouke smrti, a to znači kad bismo uspjeli

živjeti život u punini svjesnosti, znanje o mogućem vremenu smrti postalo bi vrlo vrijedno. Svjesnost o završetku potiče vas na žurnost početaka. Ako znate da se bliži mogući kraj, odgađanje onog što je bitno i važno postaje bespredmetno. Tada jednostavno činite ono što morate. Izgleda kao žrtva, ali zapravo nije. Za one koji vide, to je preobrazba gusjenice u leptira. Kao što sam napisao, volio bih da mogu otvoreno i bez ograničenja razgovarati o smrti sa svakim. Volio bih da ljudi razumiju i prihvaćaju svoju smrt s jednakom radošću s kojom bi morali prihvaćati svoj život. Ostvarenje tog cilja postat će dijelom moje životne misije. U međuvremenu, moram proći putem do vratiju Boga smrti ne bih li kasnije mogao pomoći drugima da lakše i sigurnije prođu istim putem. Jer, naravno, tim putem ćemo svi jednom krenuti. Zapravo, prava je istina da ga mi već poznajemo. Na posljetku, njime smo prolazili više puta. Ovaj put nikako neće biti prvi put. Stoga, moja zadaća kao i zadaća onih koji će mi se u tome pridružiti, možda i nije tako teška kao što na prvi pogled izgleda! Već sada znam neke detalje tog puta. Primjerice, shvatio sam da je najvažniji dio pripreme za smrt razvoj sposobnosti svjesnog prelaženja iz stanja života u stanje smrti. Tibetanska bardo stanja u sebi kriju mnoge tajne koje je potrebno savladati. Također, već sam naučio da smrt nije trenutak već proces koji počinje mnogo prije zaustavljanja rada tjelesnih organa, te završava mnogo kasnije. Tijekom tog procesa moguće je načiniti pogreške i otežati putovanje duše iz jednog stanja života u drugi. Također, moguće je to putovanje olakšati. Detalja ima mnogo. Unaprijed se veselim njihovom otkrivanju. Također, veselim se što sam u tako mračnom i nepoznatom području pronašao izvor svjetlosti i radosti. Nadam se da ću ga uspjeti podijeliti s vama kad za to dođe vrijeme. Ipak, najveća nagrada koju će donijeti znanje o smrti bit će život sam. Vaš život, kojeg ćete živjeti tako daje vrijedno za njega i umrijeti.

NOVE MISLI

STARA MISAO

Smrt je kraj života

Smrti se bojimo

Nema potrebe razmišljati o smrti jer je neminovna

Nema koristi od razmišljanja o smrti

NOVA MISAO

Smrt je dio života

Smrt prihvaćamo

Pripremamo se za smrt jer je neminovna

Priprema za smrt može unaprijediti naš život

Poglavlje Priprema za smrt posvećeno je suočavanju s neizbježnošću smrti i njenim prihvaćanjem. Umjesto da okrećemo glavu od smrti, izbjegavamo razgovor o njoj te na taj način sprečavamo bilo kakvo znanje o tome, potrebno je prihvatiti smrt kao dio života. Rođeni smo u tijelu koje će sasvim sigurno jednom umrijeti. Međutim, nema razloga bojati se smrti jer u nama već postoji besmrtnost. Najdublji dio naše svijesti preživjet će susret s Bogom smrti. S druge strane, priprema za smrt je dio rada na sebi. Ona može unaprijediti naš život, učiniti ga punijim i smislenijim. Znanje o neminovnosti smrti može povećati radost života. Nakon što smo uklonili strah i prihvatili smrt kao dio života, moguće je otvoreno razmišljati o vremenima prijelaza iz jednog stanja života u drugo. Znanje o tome omogućava nam nove početke kojima ostvarujemo svoju životnu misiju, ubrzano učimo i napredujemo na putu duhovnoga razvoja.

3. DIO

MAJSTORI PROMJENE

GDJE JE SAVRŠENI UČITELJ?

Ne reci: "Slijedim jedini ispravan put Duha", već radije: Susreo sam Duh na svome putu. " Jer, Duh hoda svim putevima.

Khalil Gibran

Moj je prijatelj izgledao pomalo zapanjen. Zapravo je bio zbunjen, a istodobno se borio s ljutnjom koja je navirala iznutra, poput vala vrućine iz netom otvorene pećnice. "Ali, kako možeš tako nešto reći?" konačno je progovorio. "Kako možeš istinski voljeti svog učitelja, kad misliš da je on jednako vrijedan!?"

Ono on se odnosilo na učitelja jedne druge duhovne skupine, a kojeg je moj prijatelj doživljavao kao konkurentskog našem. Ljutio se na mene jer sam izrekao jednu od najvećih uvreda koju je on kao sljedbenik mogao zamisliti - spustio sam našeg gurua na mjesto malo niže od vrhovnog! Zapravo to nisam učinio, ali on u svojoj gorljivoj uvjerenosti to nije shvaćao. Budući da je sav svoj život predao učitelju, tvrdnja da je neki drugi učitelj jednako vrijedan tog predanja njemu je izgledala bogohulno. "Razmisli malo", ipak sam pokušavao uvjeriti ga. "Oko drugih učitelja također se skupljaju mnogi ljudi. Zar ne misliš da medu njima ima onih čiji su osjećaji predanosti jednako snažni kao i tvoji?" "Pa, ima, ima, ali... " "Nema ali", prekinuo sam ga. "Stvar je u tome da je predanost ta koja čini čuda, a ne sam učitelj. Tvoja predanost te vodi na duhovnom putu. Učitelj je poput žarišta za energiju koju proizvodiš ti sam!" Zašutio je zamišljen. Znao sam da rasprava nije gotova. Već nekoliko mjeseci stalno smo se vraćali na tu istu temu, a bilo je očigledno da ćemo tako zauvijek. On je jednostavno imao drugačiji stav o tome. Druga točka gledišta. Vidjeli smo različito. Sada je samo na trenutak zastao ne bi li uhvatio malo daha. Neće proći ni nekoliko minuta i ponovo će "napasti". Hodali smo uskom stazom po obroncima Brunatta iznad jezera Como u Italiji. Dijelili smo značajnih nekoliko mjeseci našega života obučavajući se za učitelje meditacije. Dio tog procesa bile su i rasprave tijekom kojih se oštrio intelekt, ali i oblikovala mišljenja o raznim temama. Moj prijatelj i ja slagali smo se oko mnogo čega, ali oko uloge učitelja se nismo mogli složiti. "Gledaj", nastavio je on nakon nekoliko minuta. "Ti vjeruješ našem učitelju, zar ne?" "Naravno da mu vjerujem. Ne bih bio ovdje da sumnjam u njega." "Pa, onda kako možeš vjerovati i nekom drugom? Tvrdnje i filozofija drugih učitelja razlikuje se od filozofije našeg. Ne možeš istodobno slijediti dvije filozofije koje su suprotne jedna drugoj!" "Ne, ne mogu. Niti to ne činim." Uzdahnuo sam duboko, već pomalo umoran od uvijek istih argumenata. "Činjenica da su filozofije dvojice učitelja različite ne znači da je jedan u pravu, a drugi u krivu." "Ali, kako ne znači? Zar istina nije samo jedna? Ako jest, a znam da i ti misliš da jest, onda može postojati samo jedan učitelj koji je onaj pravi. Drugi učitelji možda znaju dio istine. Oni ljude vode do nekog stupnja razvoja, ali samo jedan ih može dovesti do kraja." "I taj jedan je naš?" upitao sam ga već pomalo ironično. Nije uhvatio žaoku već je odgovorio pomalo bijesno: "Da, naravno! Taj jedan je naš učitelj!" Naša rasprava toga dana završila je kao i sve dosadašnje - bez pobjednika. Možda pobjednika nije ni moralo biti. Međutim, iako sam volio i cijenio svog sugovornika, mislim da se u njegovom načinu razmišljanja

kriju mnoge zamke koje duhovni putnik mora izbjeći. Ne kažem da je on upao u tu zamku. Ali, mogao je. Možda će mu njegovo uvjerenje, proizašlo iz gorljivog srca, kasnije smetati u najvećem izazovu pred duhovnim tragateljem: osamostaljenjem. I prije i kasnije susretao sam mnoge ljude slične njemu. Ne samo unutar duhovne skupine kojoj sam tada pripadao i kojoj sam posvetio više od petnaest godina svog života. Susretao sam ih posvuda. Gdje god se pojavio neki učitelj, bilo je ljudi koji su smatrali da je on taj, jedini, spasitelj kojeg su očekivali ne samo oni, već i čitav svijet. Kad god bih se približio nekom od takvih ljudi, uvijek smo raspravljali o istoj temi. Oni su mene pokušavali uvjeriti u ispravnost svog puta koji je jedini onaj pravi, a svi su drugi, u odnosu na njega, manje vrijedni. Ja sam ih sa svoje strane, poštujući njihov put, pokušao približiti istini drugih puteva. Kao i uvijek, nisam uspio. No to ne znači da se to ne može. To samo znači da nisam uporabio prave riječi. Možda nisam znao pravi način. Možda ću to uspjeti ovom knjigom. Možda. No važnije mi je da onima koji bi mogli tražiti jedan jedini, najbolji duhovni put ponudim drugačije motrište od onog na kojeg će uglavnom nailaziti. Evo tog motrišta. Mogao sam se složiti sa svojim prijateljem u raspravama. Mogao sam se složiti sa svima koji su tvrdili daje njihov put najbolji i jedini ispravan. Mogao sam, samo da su nakon toga dodali "za mene". Dakle, umjesto da su rekli "moj je put najbolji i jedini ispravan", morali su reći "moj je put najbolji i jedini ispravan za mene". Mnoštvo duhovnih puteva, a uz njih i mnoštvo duhovnih učitelja, postoji samo zato jer postoji mnoštvo ljudi s različitim potrebama. Svaki duhovni pokret i učitelj mora širiti svoje zamisli u nadi da će dosegnuti one ljude zbog kojih postoji. Mnogi će ljudi čuti i vidjeti ono što se nudi. Samo mali broj će prihvatiti. Zbog tog malog broja vrijedi se potruditi. I to je svrha duhovnog pokreta i zadaća duhovnog učitelja. Zamisao da će neka određena filozofija "spasiti" svijet je ne samo privid već i opasnost. Uglavnom se takvim zamislima bave sljedbenici, a ne sami učitelji. Čak bih mogao preporučiti veliki oprez kad čujete nekog tko se stavlja u položaj učitelja i tvrdi da će njegova filozofija ili metodologija promijeniti svijet. U takvim se slučajevima obično radi o prevelikom egu kojeg su sljedbenici naduli do beskraja. Takav je učitelj izgubio perspektivu. No, učitelji su najčešće savladali svoj ego te se spasiteljstvom svijeta "jedinim ispravnim putem" uglavnom zabavljaju oni koji slijede. Pozadina toga je - nesigurnost. Nesigurnost u sebe, prije svega, a zatim i u učenje koje se slijedi. Da, obično je tako: pretjerani fanatizam otkriva sumnju u ono što se radi! Naime, fanatizam nastaje iz silne potrebe za pronalaskom "onog pravog". Kad se pronađe nešto što nam se sviđa, nesvjesno činimo sve da bismo tome pridodali još veću vrijednost. Vrhunsku vrijednost. Vrijednost "jedinog ispravnog". Da bi uspjeli u tome njima nije dovoljno cijeniti vrijednosti puta kojeg

su odabrali; oni moraju, barem na neki način, umanjiti vrijednosti drugih puteva. Čak i kad priznaju mogućnost drugih stajališta, to ne čine iz širine duha, već zbog naučene tolerancije. Duboko u sebi svoj put smatraju najboljim i jako bi željeli da to svi shvate. Zapravo, nadaju se da će doći dan (kojeg će nazivati raznim imenima) kad će to svi i shvatiti te prihvatiti put kojeg su, eto, oni već odavna slijedili. To će biti dan ispunjenja njihovih snova. Meni se čini da će to biti dan kad će snovi umrijeti. To će biti smrt za čaroliju raznolikosti i toplo se nadam da se to nikada neće dogoditi. Oni pravi učitelji to niti ne žele, uvjeren sam. Oduvijek mi se sviđala jedna prispodoba koja govori o razlici između učitelja i sljedbenika. Ako okupite skupinu sljedbenika različitih učitelja u jednoj prostoriji, oni će se ubrzo posvađati. Svatko će tvrditi svoje i, naravno, prevladat će razlike. Ako u istoj prostoriji okupite njihove učitelje, pod uvjetom da su to doista ljudi razvijene svijesti, oni će se jednostavno nasmiješiti jedan drugom, u prostoriji će zavladati tišina, a učitelji će uživati u zajedništvu. Za razliku od svojih sljedbenika oni će obratiti pozornost na jedinstvo, a ne na razlike. Zašto je tako teško prihvatiti mogućnost da drugom čovjeku odgovara neki drugi duhovni put, a ne naš? Zašto tako mnogo ljudi sklizne u sektašenje i netoleranciju, prikrivenu ili izraženu? Nesigurnost u sebe je sasvim sigurno jedan od razloga. Drugi razlog možda je u tome što smo jednostavno uvjereni (čitaj: indoktrinirani) zamislima o jednom Bogu, o jednoj religiji, o jednoj filozofiji. Nije nam tako teško prihvatiti čovjeka kojemu se sviđa druga vrsta automobila nego nama. Ili nekog tko se hrani drugačije. Iako i to može izazvati netrpeljivost kao što sam pisao u poglavlju O svjetonazoru i načinima življenja, kad se dođe do duhovnog puta situacija postaje eksplozivna. Ako se u to umiješa još i prenaglašena, a nepotrebna potreba za uzdizanjem svog učitelja, evo nas na vrlo skliskom tlu koje bi moglo biti pogubno za našu evoluciju i napredak.

POVIJEST GURUA

Zašto postoje gurui? Zbog toga da podučavaju ljude, naravno. Gurui su učitelji. Međutim, izvorni naziv nastao je iz dvije sanskrtske riječi koje znače tama i svjetlo. Spojene zajedno ukazuju na onog tko vodi ljude od tame do svjetla. U tom smislu gurui su vodiči. Oni pokazuju put svojim učenicima. S druge strane, u današnje vrijeme riječ guru poprimila je i neka druga značenja. Imati svog gurua znači uspostaviti osobni odnos s učiteljem. Također to znači preuzimanje odgovornosti od strane učitelja za naš duhovni razvoj. Zvuči dobro, ali nije tako jednostavno kako se čini. Prije svega želio bih ukazati na razliku između gurua i proroka. Pod prorokom sada ne podrazumijevam onoga tko "proriče" već mesiju,

onog tko spašava svijet. Tu razliku često ne razumiju sljedbenici, a ponekad ni sami učitelji. Skloni smo tražiti mesijanske značajke u svakom učitelju, zaboravljajući da bi nametanje tih značajki svima, ili većini, bilo kršenje zakona raznolikosti te bi kao takvo predstavljalo širenje tame, a ne svjetla! Zanimljivo je primijetiti razliku između starih kultura i naše civilizacije. Pod "našom civilizacijom" podrazumijevam smjer kretanja društvenog uređenja posljednjih četiri ili pet tisuća godina. "Stare kulture" su zapravo ostavljači, kako ih naziva Daniel Quinn. Ostavljačke kulture su primjerice bili američki starosjedioci, plemena u Africi te drugi stari narodi koji su milijunima godina živjeli u ravnoteži s prirodom, ne šireći se prekomjerno i ne osvajajući svijet. Nisu željeli prirodu podrediti sebi već su željeli živjeti u njoj i s njom. Osim tih općih značajki, ove se stare plemenske kulture od naše civilizacije razlikuju i po još nečemu: u njima nije bilo proroka i mesija! Da, to je točno: ostavljači nisu čekali spasitelja. Oni nisu imali neobičnu zamisao o tome kako će se pojaviti netko tko će spasiti svijet i sve ljude u njemu. Prije svega, njih nije bilo potrebno spašavati. Međutim, ovdje se ponovo radi o razlici u načinu razmišljanja. Ostavljači su prihvaćali raznolikost, a to se nije samo odnosilo na način ovozemaljskog života, već i na duhovni život, dok mi tu raznolikost ne prihvaćamo pa stoga želimo nametnuti svoja uvjerenja svima. Zato mi čekamo proroke, a oni ih nisu čekali. Zato smo mi skloni u svakom mudrijem čovjeku naslutiti mesiju, a oni o tome nisu ni razmišljali. No to ne znači da u plemensko vrijeme nije bilo učitelja. Učitelji, ili gurui, oduvijek su bili među ljudima. Međutim, njihova se uloga vremenom mijenjala. Također, istina je da postoje različite vrste učitelja. Ne samo da podučavaju različitim stvarima, već podučavaju i na vrlo različite načine. Sve je to u redu dok im ne počnemo, ili si sami ne počnu, pridavati mesijansku ulogu. Izraz guru došao je, naravno, s istoka, iz Indije. Zbog mnogobrojnih zloporaba poprimio je neke negativne nijanse u značenju. Te su negativne nijanse utemeljene u tradicionalnom shvaćanju uloge gurua u životu učenika. Primjerice, gurua se mora bespogovorno slušati. Ili, bez gurua nije moguće postići prosvjetljenje. Pokušat ću vam objasniti zbog čega pravi gurui uopće ne zahtijevaju bespogovornu poslušnost, a i te kako su svjesni da nisu neophodni po pitanju prosvjetljenja, što ne znači da nisu korisni. Sasvim je jasno da ću se na taj način odvojiti od stava mnogobrojnih sljedbenika učitelja s istoka, ali to mi je i cilj! Zapravo, cilj mi je da unesem barem malo razumijevanja u instituciju učiteljstva u duhovnom smislu. Tijekom svog proučavanja djotiša kao znanosti o protoku vremena saznao sam razloge zbog kojih čovječanstvo, ali i čitav život na Zemlji, prolazi kroz ritmove uspona i padova znanja. Ti su razlozi astronomski i astrološki opisani u knjizi Maitreya. Postoje takozvana "zlatna" razdoblja ili satjuge, a postoje i "mračna" razdoblja ili kalijuge. Kao što je objašnjeno

u Maitreyi posljednja sat juga završila je otprilike 6900 godina prije Krista. To vrijeme donekle odgovara pojavi civilizacije hijerarhijskog tipa i početku kraja plemenskog načina života. U sat jugi je znanje o životu bilo dostupno svima. Zemljom su hodali vedski rišiji, dakle ljudi koji su mogli izravno spoznavati zakone prirode, a to drugim riječima znači "razgovarati s bogovima". Iako zvuči mistično, mislim da mirne duše možemo reći kako su svi ostavljački narodi živjeli upravo na taj način. U to vrijeme nije bilo gurua u današnjem smislu. Bilo je mnogo učitelja, naravno. Svatko je znao da naučiti može bilo što od bilo koga samo ako to želi. Jasno je da nije bilo ni takve povezanosti između učitelja i učenika. Ona nije bila potrebna. Svatko je mogao biti izravno povezan s božanskim u sebi i oko sebe. Međutim, kao što se život prirode odvija u ritmovima tako i svjesnost o duhovnim zakonima života također prolazi kroz svoje uspone i padove. Ako je sat juga ljeto svijesti, kali juga je njena zima. U vremenu između 6900. godine i 900. godine prije Krista, znanje je počelo opadati. To je značilo da izravan dodir s prirodnim zakonima nije više bio tako raširen te je na posljetku potpuno nestao. U silaznim razdobljima treta i dvapara juge učitelji su imali sve više posla. Zapravo su se pripremali za očuvanje znanja tijekom vremena mraka koje je, znali su, dolazilo.

Kad je ono konačno došlo, zapravo je nastao rat između svjetla i tame. Opstanak starih znanja bio je ugrožen. Sile svjetla su se usmjerile na njegovo očuvanje. U ratu se zahtijeva potpuna poslušnost, zar ne? Ni jednom vojskovođi ne bi bilo moguće upravljati vojskom ako ga podređeni ne bi bespogovorno slušali. Zamisao o potpunom predanju i poslušnosti guruu, koja je u naše vrijeme toliko optuživana, izvire upravo iz toga. U vrijeme kalijuge sasvim je jasno da učenik neće uspjeti ako nema izravnog vodstva od strane učitelja. Izgubljen je ako se prepusti silama vanjskoga svijeta. Stoga je gurua potrebno slijediti bez razmišljanja jer on je jedino utočište, jedini izvor svjetla u prevladavajućem mraku. Zbog toga su se razvila mnoga pravila o tome kakav odnos mora biti između učitelja i učenika. Ta su pravila prilično stroga i, kao što sam napomenuo, tradicionalni učitelji zahtijevaju njihovo ispunjavanje. Međutim, trenutno je na snazi jedan novi proces koji zahtijeva promjenu razmišljanja. Naime, ne samo da je rat završio - kali juga je okončana početkom šesnaestog stoljeća - već se, unutar postojećih redovitih razdoblja, pojavljuju posebna vremena koja zahtijevaju posebne pristupe. Sada živimo u jednom takvom vremenu. To je vrijeme obnove izravnog dodira sa znanjem. Upravo zbog toga je, iako još uvijek potrebna, institucija gurua pomalo zastarjela. Čak bi, u izvjesnim okolnostima, mogla predstavljati prepreku duhovnom napredovanju.

DUHOVNI PUT BEZ GURUA?

Mnogi su uživali u Sidharti Hermana Hessea. U toj knjizi je mnogo

toga vrijednog i poučnog. Radi se o klasiku duhovne literature i neizbježnom odmorištu na duhovnom putu. Jedan od najvažnijih trenutaka u knjizi je situacija kad Sidharta i njegov prijatelj Vasudeva susreću prosvijetljenog Budhu. Obojica su tražitelji, duhovni prijatelji i suputnici. Ugledavši Budhu i čuvši njegovo učenje Vasudeva odmah donosi odluku: slijedit će ovog čovjeka ma kuda ga taj put odveo. S druge strane, Sidharta razmišlja drugačije. Iako shvaća i cijeni ono što vidi u Budhi, njegov put vodi na drugu stranu. U izravnom razgovoru s Budhom, na Vasudevino iznenađenje i žalost, Sidharta to i obrazlaže. Budha, međutim, prihvaća i daje blagoslov njegovoj odluci. Za razliku od Vasudeve kojemu je bilo potrebno sljedbeništvo, Sidharti je potrebno nešto drugo. Na posljetku, stari se prijatelji susreću nakon mnogo godina. Sidharta živi pored rijeke koja ga je prosvijetlila. Vasudeva i dalje slijedi Budhino učenje. Susreću se u prepoznavanju. Obojica su slijedila svoju istinu. Obojica će je, na posljetku, sasvim sigurno pronaći. U slučaju Sidharte znanje je dolazilo s raznih strana. On nikada nije imao svog učitelja u smislu gurua. Susretao je mnoge mudre ljude i učio od njih. Učio je ne samo od asketa i jogina, već i od trgovaca i kurtizane Kamale. Posebno od Kamale koja ga je podučila ljubavi i na posljetku mu podarila sina putem kojeg je savladao posljednju prepreku vezanosti. Sidharta je, naravno, lik iz knjige. Ali, njegova istina pripada svima nama. Učiti se može od bilo koga! U svakom trenutku oko nas se nalazi tisuće učitelja. Naši rođaci, susjedi, prijatelji, djeca, životinje, biljke, rijeke, mora, vjetar, oluje, kiše, oblaci, valovi - sve što nas okružuje nepogrešivi je nositelj ali i izvor božanskih poruka. Potrebno je samo otvoriti se tom izvoru. Tako su činili ljudi u satjugi. Zato je to bilo vrijeme rišija. Riši je čovjek koji izravno spoznaje zakone prirode. Njemu nije potreban vodič ili guru. Njegovo učenje je povezano jedino s božanskim. A ono se nalazi posvuda oko njega. Čak i ako zatvori oči, ono se nalazi u njemu. Riši nema potrebe za vanjskim autoritetom: riši u sebi nosi sav autoritet koji mu je potreban. Vrijeme u kojem živimo nije sat juga. Ali, zbog određenih značajki tog vremena koje se mogu odrediti na osnovi đjotiša, to bi moglo biti vrijeme povratka rišija. Svatko od nas može oživjeti rišija u sebi. Zapravo, to je cilj rada svakog učitelja. Ako uspije u učeniku oživjeti rišija, uspio je ostvariti svoju životnu zadaću. Pravi guru možda će se ponekad osloniti na bespogovornu poslušnost, a i njegov cilj je razviti u učeniku potpunu samostalnost. Ako je učenik stalno ovisan o guruu, onda guru nije dobar. Međutim, budući da su i učitelji samo ljudi, ponekad njihov ego uživa u statusu kojeg je stvorio pa zaborave svoju osnovnu ulogu. To je izvor zloporabe institucije učiteljstva. Ako se u obzir uzmu činjenice o mogućoj slabosti učitelja, sklonosti učenika da potraži zaštitu u potpunom oslanjanju na vanjski autoritet

te značajke vremena koja zahtijeva buđenje rišija u svakome od nas, onda je jasno da pretjerano isticanje potrebe za institucijom učiteljstva doista može predstavljati prepreku na putu.

VANJSKI I UNUTARNJI AUTORITET

"Ako slijediš bilo koji duhovni put na kraju ćeš ipak dosegnuti ciljeve koji su unaprijed zacrtani od njihovih osnivača. Ali, to još ne znači da si dosegnuo sebe. Da bi dosegnuo sebe moraš slijediti sebe." Sokrat

Zapanjujuća je potreba ljudi za vanjskim autoritetom! Upravo ta nevjerojatna vezanost za vanjsko i nedostatak povjerenja u unutarnje razlog je zbog kojeg ističem samostalnost kao najvažniju duhovnu pouku na kolektivnoj razini. Kad kažem "vanjsko" ne mislim na materijalno. I u duhovnosti može biti vanjskog. Primjerice, opća potraga za guruima je izraz oslanjanja na vanjski autoritet. Kad se u gradu pojavi plakat o predavanju nekog Indijca, posjeta je zajamčena. Ozračje guruizma oko takvih posjeta mamac je za mnoge duhovne mušice. Pri tom nije uopće važno što je njegova ponuda možda znatno manja i nekvalitetnija od znanja kojeg možete dobiti od nekog svog sugrađana. Važno je da je iz daleke zemlje, da se oko njega stvara mistična aureola te da na izgled priča o dubokim duhovnim stvarima. Nakon takvog posjeta deseci i stotine ljudi će postati njegovi "učenici". Mnogi od njih imat će osjećaj da su na taj način zaštićeni. Neko vrijeme će se tako i osjećati, a onda će taj osjećaj otići. Na žalost, ponovo će povjerovati da zaštitu mogu steći od nekoga izvana i ponovo će krenuti u potragu za svojim guruom. Drugim riječima, učinit će sve samo da se ne moraju suočiti sa sobom. Zar to nije zanimljivo: duhovna potraga koja nije ništa drugo nego potraga za sobom, svodi se na potragu za guruom, dakle nečim izvan nas!? Zanimljivo, ali pomalo i žalosno. Međutim, potreba za vanjskim autoritetom toliko je jaka da se uvlači u sve pore duhovnog svijeta. Primjerice, knjige se pišu tako kao da znanje dolazi s nekog drugog mjesta, a ne od pisca. U posljednje vrijeme sve je više popularan takozvani chaneling, kad osoba uspostavlja odnos s nekim višim bićem koje govori kroz nju. Chaneling se, naravno, razvio iz malo zastarjelog spiritizma. U najvećem broju slučajeva chaneling predstavlja izvrstan primjer obostranog zavaravanja. Ono što se sluša i što progovara je unutarnji glas. Ali, slušatelji ne bi vjerovali toj određenoj osobi. Zašto da vjerujemo Marku Markoviću, rođenom među nama, običnom čovjeku od krvi i mesa? Pa on je samo čovjek s bezbroj mana poput nas. Radije ćemo vjerovati Altazaru s Vlašića, ili Sethu, ili arhanđelu Gabrijelu. Najtužnije je što ni sam Marko Marković ne bi vjerovao sebi, ali vjeruje onome tko govori kroz

njega. Ovdje se ne radi o tome govore li doista druga bića za vrijeme chanelinga ili je u pitanju čista psihologija, već se postavlja pitanje povjerenja u sebe. U potrazi smo za savršenim učiteljem i spremni smo ga pronaći gdje god se nalazio. Ako ga nema oko nas, ako nije od krvi i mesa, onda ćemo ga pronaći unutra, ili na drugom planetu u drugoj galaksiji ili, što je još bolje, u drugoj dimenziji. Što se zapravo događa? Istina je da postoje duhovna bića, ali je također istina da je većina suvremenog chanelinga, unutarnjih susreta i poruka zapravo stvar psihologije. Psihološka pojava unutarnjeg glasa ne mora biti loša, pod uvjetom da ne predstavlja bolest (potencijalna velika opasnost za sve koji aktivno rade na razvijanju "kontakta" s duhovima, duhovnim bićima i vodičima) i pod uvjetom da ne stvara ovisnost o takvom učitelju te smanjuje samopouzdanje i vjeru u sebe. Umjesto potrage za vanjskim autoritetom u obliku gurua ili nekog duhovnog bića, današnje vrjijeme zahtijeva osobnu potragu za unutarnjim znanjem i susrete sa vodičima. Vodiči ne moraju znati da vas vode. Njih možete pronaći bilo gdje. Mnogi ljudi su vodiči. Oni vas mogu voditi svjesno ili nesvjesno. Naravno, najbolje je ako to čine svjesno. To što poričem potrebu za guruom, izazvat će mnoge negativne reakcije od tradicionalnih duhovnjaka. Optužit će me za najveći od svih grijehova: uvredu gurua. Međutim, zanimljivo je da su upravo oni najčešće ti koji vrijeđaju druge učitelje i ponašaju se sektaški. Zbog toga ćemo tu kritiku zanemariti. Kad pronađete nekog koga možete zvati svojim učiteljem ili vodičem, nemojte od njega tražiti savršenstvo. To je također jedna od češćih pogrešaka. Čini nam se da netko tko nas vodi mora biti doslovce savršen. On i jest savršen, ne zaboravite, ali to je njegovo savršenstvo! Vaše savršenstvo, a to se odnosi na način života, stavove i uvjerenja, pa čak i na način podučavanja te znanje koje posjedujemo, možda je sasvim različito od mojeg. Budite široki u svojim pogledima. Prihvaćajte istinu, a nemojte tražiti obrasce. U ovom trenutku duhovnog razvoja čovječanstva, gurui nisu neophodni. Ali, vodiči jesu. Potrebno je imati nekog na koga se možete osloniti u pojedinim dionicama svoga puta. Ali, nikad nemojte ni za trenutak pomisliti da postoji vanjski autoritet važniji od unutarnjeg. I nemojte zaboraviti svoj cilj: oživjeti rišija, znalca koji spava u vama.

IPAK, GDJE JE SAVRŠENI UČITELJ?

Vjerovali ili ne, mnogo puta su me pitali da li želim biti nečiji guru! Ili, još gore, samo su mi rekli da jesam njihov guru! Uvijek otklanjam takve pomisli. Oprezno i nježno, naravno, da ne bih povrijedio nečije iskrene osjećaje. Međutim, moram u svezi toga biti vrlo jasan: ne želim i ne mogu na sebe preuzimati nepotreban teret. Nepotreban je

stoga što vrijeme u kojem živimo zahtijeva drugačije odnose. Svrha našeg zajedničkog duhovnog rasta može se postići djelotvornije, bez potrebe oslanjanja na zastarjele oblike i obrasce odnosa. U ovom trenutku, uz vlastito učenje i napredovanje, mnogim ljudima služim kao vodič. U ovom trenutku, vodič sam i vama koji čitate ovu knjigu bez obzira na to čitate li je s odobravanjem ili drugačije. Moja šira zadaća je da vodim određenu skupinu ljudi na području na kojem djelujem. Podučavanje, koje se očituje i u pisanju, talenat je s kojim sam rođen i namjeravam ga u potpunosti iskoristiti u svrhu obavljanja povjerene mi zadaće. Međutim, ako i služim kao vodič nikad ne zaboravljam da će moj najveći uspjeh biti samostalnost onih ljudi koji su, barem na trenutak, prihvatili moje vodstvo. Prošlo je vrijeme sveznajućih i svemoćnih gurua. Ozračje je danas drugačije. Zahtjevi života su danas drugačiji. Ipak, ti se zahtjevi nisu pojavili iznenada. Čak i tradicionalna učenja poznaju i prepoznaju vrhunac odnosa između učenika i učitelja. Ovo što ću vam ispričati može vam se isprva učiniti kao pobijanje prethodnih rečenica; kao ponovno isticanje vrijednosti gurua. Međutim, to je samo na izgled. Na posljetku ćete shvatiti da primjeri koji slijede zapravo ukazuju na vrhunski rezultat učiteljstva - samostalnost učenika. U budističkoj tradiciji mnogo se pozornosti pridaje trenutku smrti i procesu umiranja. Običaj je da kad netko umire pored njega bude njegov učitelj. To posebice vrijedi za svećenike i monahe. Čitajući o tome u Tibetanskoj knjizi o življenju i umiranju Sogyala Rinpochea naišao sam na predivnu priču o svećeniku koji je bio na samrti. Kad su ga upitali želi li da pozovu njegovog učitelja, on je to odbio. Svi su bili zapanjeni, a također su se i pitali zašto se to dogodilo. Možda je bilo nekog sukoba između učenika i učitelja? Možda je umirući svećenik odbacio svog učitelja? Sogyal Rinpoche je tada bio mlad i nije shvaćao što se događa. Tek je kasnije, razmišljajući o svemu, uvidio veličinu svećenikovog postupka. Razlog odbijanju nije bila ni svađa ni odvajanje. Razlog je bila činjenica da, ako je odnos učitelja i učenika potpun, učitelj uvijek boravi u učenikovu srcu! Učitelj je uvijek s učenikom, gdje god se oni tjelesno nalazili. Ako je tako, kakvog smisla ima pozivati učitelja da dođe u tjelesnom obliku? Umirući svećenik uvijek je bio sa svojim učiteljem za života, pa zašto bi sada, u trenutku smrti, poricao tu činjenicu, tražeći da ga učitelj posjeti u tjelesnom obliku? Ovakav stav, naravno, zahtijeva razvijenost svijesti i učenika i učitelja. Također, ukazuje na vrhunac i cilj svakog podučavanja: učiniti učenika samostalnim. Ako je netko već preuzeo na sebe ulogu gurua, te ako je želi ispuniti u potpunosti, onda on mora samu bit gurua ugraditi u učenikovo srce i dušu. On ne smije dopustiti da guru ostane izvan učenika! Ako tako čini, zapravo zlorabi instituciju učiteljstva i može ga se optužiti za manipulaciju. Još jednom ću to napisati: dobar učitelj ne smije dopustiti da ostane izvan učenika! Dobar učitelj smješta sebe u učenikovo srce. Na taj način je siguran da će učenik

uvijek biti na ispravnom putu. Međutim, što to znači smjestiti sebe u učenikovo srce? Da li ovo sebe označava ego ili neke od značajki samog učitelja od krvi i mesa? Ili možda njegove misli i filozofiju? Ne, to znači oživjeti bit gurua - a to znači onaj prirodni zakon koji uklanja tamu i donosi svjetlo - u samom učeniku. Učenik tada postaje guru - ili, još bolje, zato što je guru u njemu, učenik postaje riši; samostalni znalac životne mudrosti. Najveća prepreka u tom procesu je sam učenik. On je sklon na učitelja gledati kao na vanjski autoritet. On ga relativizira i ne shvaća daje pravi učitelj samo jedan. Tek kad shvati daje učitelj uvijek s njim, uvijek u njemu, postaje svjestan njegove prave, apsolutne vrijednosti. To je ujedno i kraj posla za učitelja ili vodiča koji gaje dotad vodio. Od tog trenutka na dalje, učenik je samostalan. Međutim, to ne znači da je sam ili usamljen. Nipošto! Paradoksalno, ali u trenutku kad učitelj završava svoj posao s učenikom, na izgled ga napuštajući u relativnom smislu, tek mu je tada mnogo bliži nego onda kad je s njim bio u tjelesnom obliku. Postoji priča o Brahmananda Sarasvatiju, mudracu kojeg sam već spominjao u poglavlju Duhovna vatra. Dok je bio još prilično mlad, najmlađi učenik u ašramu svog učitelja izazivao je zavist starijih učenika. Bili su ljubomorni na njegov odnos s učiteljem. Izgledalo je kao da ga učitelj posebno cijeni. Primijetivši kakva je situacija, učitelj je dogovorio s mladim Brahmanandom da će se razljutiti na njega i u odglumljenoj situaciji ga otjerati u pećinu na planini udaljenoj nekoliko sati hoda. Mladi je učenik, naravno, pristao. Svakog tjedna bi dolazio u ašram izvještavajući učitelja o svom napretku. Nije prošlo mnogo, a učitelj je shvatio d a j e njegov posao s mladim učenikom završen. Međutim, budući da nije došlo vrijeme za promjene, njihov je vanjski odnos ostao jednak. Jednom je učitelj odlučio iskoristiti mladog Brahmanandu za poduku drugim učenicima. Poslao je najstarijeg učenika u pećine s nalogom da pita Brahmanandu ima li u pećini mjesta za njega koji bi na neko vrijeme došao tamo. Stariji je učenik izvršio nalog, uopće ne sumnjajući da će mjesta biti. Ako ga i nema, mislio je, izbacit ćemo Brahmanandu i stvoriti mjesto. Međutim, na njegovo veliko iznenađenje, mladi je Brahmananda nakon nekoliko trenutaka razmišljanja rekao: "Vrati se natrag učitelju i reci mu da na žalost ne može doći. Sva su mjesta popunjena." Stariji je učenik isprva odbio prenijeti poruku. Nagovarao gaje, pa čak i prijetio, ne bi li promijenio Brahmanandino mišljenje. "Ti si stariji od mene i zbog toga ti dugujem poštovanje", rekao mu je Brahmananda. "Ali, sada si u ulozi glasnika. Zbog toga te molim da preneseš poruku našem učitelju upravo onako kako sam ti rekao." Stariji učenik nije imao drugog izbora i to je učinio. Njegova očekivanja se ponovo nisu ostvarila kad je učitelj na poruku samo lagano

kimnuo glavom u potpunosti je prihvativši. Očekivao je razočaranje,

nevjericu pa čak i ljutnju. Blago prihvaćanje je bilo neočekivano. "Ako se učitelj pomirio s tim", mislio je najstariji učenik, "ja se nisam." Okupio je sve učenike i ispričao im što se dogodilo. Pripremili su se za napad tijekom sljedećeg Brahmanandinog dolaska. Učitelj je naslutio što se događa, ali se nije miješao. Kad je mladi asketa sljedeći put došao podnijeti izvještaj, učitelj ga je saslušao i nije ništa rekao. Međutim, medu ostalim učenicima zavladao je nemir. Uočivši ga, učitelj je upitao: "Želi li netko nešto reći?" Ustao je najstariji učenik: "Učitelju, kakva je kazna za učenika koji laže svojem učitelju?" "Zar je netko lagao?" upitao je učitelj. "Da", odgovorio je najstariji. "Mladi Brahmananda je lagao da u pećinama nema mjesta. Bio sam tamo i znam da bi se mjesta pronašlo. Ali, on to nije htio i lagao je da mjesta nema." Brahmananda je samo šutio na tu optužbu. Učitelj je blago pogledao najstarijeg učenika, zatim prešao pogledom preko svih te se zaustavio na Brahmanandi. "Što ti kažeš na ovu optužbu?" Brahmananda je uzdahnuo. "Nisam lagao. Evo kako sam ja razumio učiteljevu poruku. Daje htio doći u pećinu, on bi to učinio ne pitavši mene za dozvolu. Tko sam ja da govorim o tome ima li mjesta ili ne? Pećine ne pripadaju meni. Da je htio doći poslao bi nekog da pripremi mjesto za njega, ili bi to naredio meni da učinim. Međutim, on je tražio da ja kažem ima li mjesta ili nema. Iz toga sam zaključio da učitelj ne pita o smještaju u pećinu u planini, već o smještaju u moju vlastitu, unutarnju pećinu. On je pitao za pećinu mojega srca. A tamo više nema mjesta. Moj učitelj već je jednom ušao u nju i sada nema mjesta ni za što drugo." Zapanjeni pred ovim očitovanjem beskrajne povezanosti i ljubavi između učenika i učitelja, ostali su učenici posramljeno, ali i zadivljeno šutjeli. Brahmananda je smjestio svog učitelja u srce i sada više nije bilo potrebe ni za čim drugim. On je bio zauvijek s njim.

NA IZVORU SVEG ZNANJA

Pravi učitelj je samo jedan. Pravi učitelj je izvor sveg znanja. Sve što je potrebno znati, on zna. Sve što je potrebno učiniti, on će učiniti. Ali, pogriješit ćete ako ga budete tražili u ljudima od krvi i mesa, ma kako oni dobro izgledali ili djelovali. Ako djeluju u skladu sa savršenim učiteljem, njihovo će djelovanje biti spontano i nenaporno te će vas poticati na osamostaljenje, a na posljetku će probuditi tog istog učitelja u vama. Uoči nedavnog skupa kojeg sam pokrenuo poradi đjotiš znakova (astronomsko poravnavanje planeta sunčevog sustava početkom svibnja 2000. godine), a i na samom skupu, javljali su mi se ljudi koji su tvrdili da su me sanjali. Bilo ih je mnogo. Uglavnom su sanjali kako ih pozivam okružen nekom svjetlošću. Za njih je to bilo vrlo značajno, a

neki su i došli baš zbog tog sna. Kod većine njih sam, dok su mi govorili o tome, vidio želju i potrebu da im potvrdim stvarnost njihovog doživljaja. Naime, željeli su da im kažem kako sam doista, nekim čudom ili uporabom iznimnih moći, došao namjerno u njihove snove. Jedna od njih čak je sanjala da ju je Sai Baba osobno naputio na dolazak na skup rekavši joj kako je to najvažnije što se ovog trenutka događa na našem području. Inače, Sai Baba, vrlo poznati indijski mudrac kojeg mnogi smatraju avatarom, utjelovljenjem Boga, poznat je po tome što s ljudima komunicira putem snova. Njegovi poklonici tvrde kako Sai Babu ne možeš sanjati kao druge ljude. On ti ili dolazi u snove svojom voljom, ili ga ne sanjaš. Ne znam za njega, ali sasvim je sigurno da nisam namjerno dolazio u snove tim ljudima. Također, sve mi govori da to namjerno ne radi ni Sai Baba, iako, naravno, ne mogu znati budući da je to moguće učiniti. Međutim, vjerujem da dobri učitelji vrlo rijetko rade takve stvari. Dobri učitelji prepuštaju da se to događa samo po sebi. Oni prepuštaju posao vrhunskoj inteligenciji. Ako ona odluči putem sna pozvati nekoga na neko mjesto, dobro. Ako odluči nešto drugo, opet dobro. Sve što nam je potrebno nalazi se u nama. Ako smo otvoreni mogućnostima te imamo iskrenu želju, savršeni učitelj će se probuditi u našoj duši. Povezanost s nekim učiteljem od krvi i mesa može biti od pomoći, ali nije neophodna. Štoviše, vidjeli smo da tjelesna nazočnost učitelja nije važna. Učitelj se može nalaziti bilo gdje na planetu, a opet biti s nama. Prostor ne igra nikakvu ulogu u tome. Ako krenete još korak dalje, zaključit ćete da niti vrijeme ne igra nikakvu ulogu u tome. Odnos između učitelja i učenika može se održavati i preko granica vremena. Baš kao što granice prostora nisu prepreka, ni granice vremena ne bi smjele biti. Vaš učitelj, odnosno onaj kojeg ste odabrali da bude žarište vaše usmjerenosti može se nalaziti u nekom drugom vremenu, a ne u vašem. Mogućnosti su beskonačne. To je zato jer izvor sveg znanja i nije učitelj, već Bog. Učitelj je samo njegov odraz. Zastupnik ili predstavnik. Kao takav i on mora utjeloviti neke od božanskih značajki. Ali, to zapravo nije bitno za učenika. Bitno je za njega, učitelja. On je taj koji pokušava ostvariti zadaću zbog koje je preuzeo teret podučavanja. Kako god bilo, zapamtite da znanje uvijek dolazi samo s jednog, vrhunskog mjesta. I ako me na posljetku pitate gdje je savršeni učitelj, reći ću vam da sam na to pitanje odgovorio već milijun puta: u vašem srcu. Nemojte ga tražiti na drugim mjestima.

NOVE MISLI

STARA MISAO

Postoji jedan ispravan Put

Učitelji su savršeni i prosvijetljeni ljudi

Učitelj je neophodan za duhovni razvoj

Prednost ima vanjski Autoritet

Zadaća učitelja i vodiča je učenika dovesti do prosvjetljenja

NOVA MISAO

Postoji jedan ispravan put za mene

Učitelji su ljudi kao i svi drugi, ali imaju sposobnost podučavanja

Vodiči su neophodni za duhovni razvoj

Prednost ima unutarnji Autoritet

Prava zadaća učitelja i vodiča je učenika učiniti samostalnim na duhovnom putu

Poglavlje Gdje je savršeni učitelj? posvećeno je duhovnim učiteljima i putevima. Nove misli ukazuju na činjenicu da ne postoji jedan ispravan put za sve, već samo za određenu osobu. Mnoštvo duhovnih puteva postoji zato da se zadovolje različite sklonosti mnogih ljudi. Zato je toleranciju i širokogrudnost posebice potrebno održavati u svijetu duhovnosti. Nove misli u učiteljima mijenjaju zapažanje i potrebu da se u takvim ljudima traži savršenstvo. Zapravo, učitelji izvršavaju svoju zadaću i tim putem osobno napreduju. Oni su ljudi kao i svi drugi, ali imaju vrijednu sposobnost podučavanja. U današnje vrijeme za duhovni razvoj nije neophodna klasična institucija učiteljstva gdje se zahtijeva bespogovorno slušanje gurua. Štoviše,

naglasak se stavlja na vodiče - ljude koji nas vode od jedne do druge stepenice duhovnog puta. Pritom je važno istaknuti da vodiči ne moraju biti svjesni svoga vodstva. Najvažnija poruka novih misli u svezi učiteljstva je prestanak potreba za oslanjanjem na vanjski autoritet, pa čak i na autoritete koji nisu ljudi od krvi i mesa, te okretanje unutarnjem autoritetu. Pravi i savršeni učitelj već se nalazi u našem srcu. Nove misli mijenjaju ulogu učitelja od onog tko donosi više stanje svijesti do onog tko čovjeka čini samostalnim. Prosvjetljenje i razvoj svijesti spontana su posljedica oživljavanja rišija, znalca, u učenikovom srcu.

U POTRAZI ZA BOGOM

Ona je tu, znaju srca njih koji slušaju. Ona je tu, znaju duše njih koji gledaju.

Trojedna

Pročitavši Maitreyu mnogi su se oduševili likom Ganeša, mitskog poluboga s ljudskim tijelom i glavom slona. Zaljubili su se u njegov šarm i duhovitost. Način na koji zastupa božanska načela sasvim je poseban. On će najozbiljnije i najdublje pojmove obrazložiti jednostavnim primjerom. I to ne bilo kakvim primjerom: obično će to biti neka šala koje ćete se sjećati do kraja života. Primjerice, nikad neću zaboraviti način na koji je odglumio neznanje o svojoj slomljenoj kljovi! Parashara me, objašnjavajući ulogu preventivnih mjera, upozorio na činjenicu da Ganeš doista nema obje kljove. Jedna mu je slomljena napola. Rekao mi je da je to simbol zaštitničke uloge koju prema svjesnim bićima njeguju božanska načela. Ali, kako je rekao, Ganeš će mi to bolje objasniti. I objasnio mije. A počeo je poput klauna, s prestrašenim i užasnutim izrazom lica, tražeći ogledalo ne bi li se uvjerio da je moja izjava lažna. "Kljova? Moja kljova je slomljena!? Oh, ne! Bože moj, oče moj svemogući!" zapomagao je skačući unaokolo tako uvjerljivo da sam se uplašio za njega. Tek kad me obijesno pogledao ispod oka iz kojeg su tekle prave slonovske suze, shvatio sam da me opet namagarčio izazvavši u meni pogrešnu reakciju. To je činio vrlo često pokazujući mi kako zapravo nemam kontrolu nad svojim svijetom. S vremenom sam se navikao na to, što je značilo da sam shvatio poduku. No, svaki njegov geg, svaka riječ i postupak imali su mnogostruko slojevita značenja. U ovom slučaju, gluma neznanja o slomljenoj kljovi bila je simbol spontane primjene zaštitničkog načela. Naime, Ganeš je kljovu izgubio štiteći san svojeg oca Šive i slijedeći njegovu naredbu. Izloživši se opasnosti bez razmišljanja, ipak je odabrao posljedicu svojeg postupka. To je ujedno i bit upaya ili preventivnih mjera

kako su opisane u knjizi Maitreya, ali i u Umjetnosti davanja. Međutim, jednom kad je posljedica prihvaćena, više nema potrebe za razmišljanjem o tome. Zbog toga Ganeš putuje svemirom potpuno nesvjestan svoje slomljene kljove. Ganešove pustolovine i sama činjenica njegovog postojanja i pojavljivanja privukle su pozornost mnogih čitatelja koji su na tog simpatičnog stvora odgovorili srcem. Neizbježna posljedica takve reakcije bila su pitanja o stvarnosti ili nestvarnosti mog susreta s njim. "Da li je Ganeš stvarno biće ili samo mit, legenda, simbol?" najčešće je pitanje koje mi postavljaju. Ponekad sam u nedoumici što da odgovorim. Obično kažem nešto ovakvo: "Pa, ako mitovi, legende i simboli mogu postati stvarna bića onda je Ganeš upravo to!" Naravno, takav zagonetan odgovor ne zadovoljava radoznalce. A opet, nisam u mogućnosti dati bolji! Ganeš je stvaran poput svake naše misli ili osjećaja. Također, stvaran je poput svakog bića od krvi i mesa. S tom razlikom da su njegovi "krv i meso" načinjeni od ponešto drugačijeg materijala nego u slučaju ljudi. Možda je najbolji odgovor da on ima svoju samostalnost, što ga čini stvarnim i, kažimo to tako iako nije do kraja točno - objektivnim. Na žalost, ili na sreću, to je najpribližnije što mogu reći po pitanju Ganešove "stvarnosti". Drugo pitanje koje mi se često postavlja je: "Da li je Ganeš Bog?" Tu mogu biti mnogo jasniji. Ne, Ganeš nije Bog. Možda je bog, ali Bog sigurno nije. Ganeš je duhovno biće koje ima mnoge božanske značajke. Njegov raspon djelovanja daleko je izvan dosega ljudskog. Također, njegove su moći gotovo nezamislive za prosječno ljudsko biće. Međutim, ono što ga u najvećoj mjeri čini božanskim je njegova uloga. Zadaća koju obavlja najveći je razlog pridjeva božanski ispred njegovog imena. Ako razmišljate o hijerarhiji bića između ljudi i Boga, prije svega razmišljate o različitim poslovima i zadaćama koje ta bića obavljaju. Ukoliko obavljate ljudske zadaće, onda ste čovjek. Ukoliko obavljate zadaće koje nadrastaju okvire ljudskog onda zaslužujete neki drugi naziv. Dakle, različita bića se razlikuju po svojim zadaćama, a ne po materijalu od kojeg su načinjena. Činjenica da sam Ganeša doživio samo na mentalnoj razini ne znači da je manje stvaran od čovjeka ili životinje koje doživljavam na razini osjetila. Za mene nema sumnje da bi Ganeš mogao poprimiti materijalna obilježja, samo kad bi za to bilo potrebe. U slučaju moje pustolovine opisane u Maitreyi, razina unutarnje vizije bila je sasvim dovoljna. Međutim, kao što sam opisao u poglavlju Priprema za smrt jedno takvo biće, Ćitragupta, poprimilo je materijalna obilježja, ili se barem prikazalo na način koji je bio dostupan za dva različita ljudska živčana sustava. Da li to Ćitraguptu čini stvarnijim u odnosu na Ganeša? Nipošto. Stvarnost ili nestvarnost se određuje na osnovi uloge koju neka pojava ili biće poprima u našem

životu; na osnovi utiska kojeg ostavlja. Prije nego proširimo svoje shvaćanje različitih zadaća i uloga koje imaju različita bića, volio bih ukratko objasniti zašto ona uopće postoje. Naime, mnogi ljudi imaju teškoća s prihvaćanjem osobnog vida duhovne stvarnosti. Naravno, toje zbog navike stečene indoktrinacijom kojoj smo bili izloženi odrastajući u našem svijetu. Iako se ne nadam da ću uvjeriti one koji u to nisu uvjereni, možda ću uspjeti objasniti neke detalje onima koji su skloni razmišljati na sličan način. U svakom slučaju, došli smo do vrlo osjetljivog, skliskog pa čak i opasnog područja misli. Dalje čitajte na svoju odgovornost, rekao bi Ganeš!

KAD NAČELA POSTANU SVJESNA SVOG POSTOJANJA

Biti svjestan svog postojanja značajka je ljudskih bića. Također, to je u manjoj ili većoj mjeri značajka svih živih bića. Zato životinje čuvaju svoj život. Zato se boje opasnosti i bježe od neprijatelja. Svjesnost o sebi, u kojoj god mjeri da je nazočna, uvijek zahtijeva određenu razinu samoodržanja. Ona je, primjerice, nazočna i u biljkama, iako tako tanahno da je ljudi uglavnom ne primjećuju. I biljke osjećaju neprijateljska djela uperena protiv njih. Štoviše, one osjećaju i neprijateljske misli uperene protiv njih. Svjesnost o sebi, dakle, pripisujemo živim bićima, uglavnom ljudima. Mogu li prirodni zakoni biti svjesni sebe? Ako mogu onda bi i kod njih morala biti nazočna želja za samoodržanjem. Također, morao bi postojati određeni stupanj slobodne volje, određeni oblik, izgled, način ophođenja sa svemirom - sve ono što pripisujemo svjesnom biću. Naravno, moja postavka je da prirodni zakoni posjeduju upravo to. Nasuprot nje je znanstvena postavka i općeprihvaćen stav da su prirodni zakoni potpuno neosobni skupovi mehaničkih i matematičkih pravila. Kao što sam napomenuo, nemam nikakvog načina da dokažem ispravnost moje postavke u odnosu na trenutnu znanstvenu. Mogu joj se suprotstaviti iskustvom - to i činim govoreći i pišući o njemu - te duhovnim znanjem i tvrdnjama različitih mudrih ljudi iz različitih filozofskih i religioznih tradicija. Međutim, mogu ukratko ukazati na područja unutar znanosti u kojima se može pronaći opravdanje za zamisao o osobnom vidu prirodnih zakona. Napominjem da nisam fizičar ni znanstvenik. Ono što znam dolazi iz laičkog čitanja i razgovora sa stručnim osobama. Međutim, čini mi se da ponekad upravo ljudi sa strane mogu vidjeti one značajke koje stručnjacima zbog njihove usmjerenosti promiču. Gdje u prirodnim zakonima koje smatramo pouzdano mehaničkim i matematičkim pronaći prostor za svjesnost o sebi i povezano s tim, mjesto za slobodnu volju? Najprije, još je kvantna fizika s početka ovog stoljeća uzdrmala temelje našeg svijeta proglašavajući ga potpuno subjektivnim! Do danas su vjerojatno svi čuli za činjenicu da ni jedan jedini

pokus na razini subatomskih čestica nije objektivan. Fizičari su naime utvrdili da proces promatranja djeluje na pokuse. Drugim riječima, nema načina da vidite stvarnost kakva je bez vas, već samo onakvu kakva je s vama. Objektivnost je odlepršala kroz širom otvoreni prozor znanosti i smjestila se u nedodirljivu zemlju bajki! Već sama ta činjenica dopušta promjenu stvarnosti prema volji promatrača. Možda je pomalo i pretjerivanje, ali čak bi se moglo reći da ako vi želite u subatomskim česticama vidjeti živa bića sa slobodnom voljom, i to je moguće! Mogli biste antropomorfizirati sve što se događa u svijetu kvanta i ne biste pogriješili ništa više nego ako pokušate sve svesti na suhoparnu i nerazumljivu matematiku. Nadalje, jedno od osnovnih načela suvremene fizike je Heisenbergovo načelo neodređenosti. Ono kaže da nije moguće odrediti točan položaj neke čestice, ako znate njenu energiju. I obrnuto, nije moguće znati energiju neke čestice ako znate njen točan položaj. Što ste točniji u jednom mjerenju, to ste netočniji u drugom. To je kao kad biste pokušavali uhvatiti jabuku iz snova i odnijeti je sa sobom kad se probudite. Dakle, evo opet mjesta za najrazličitije pretpostavke o tome zašto je to tako: zašto je stvarnost tako neuhvatljivo neobjektivna. Ima još toga. Primjerice, pitanje raspada nekog atoma ili iona. Postoje radioaktivne čestice koje se raspadaju na nepredvidljiv način. Iako se ukupan ciklus raspada može odrediti, kada će se točno dogoditi dijelovi tog procesa sasvim je "slučajno". Slično tome, "slučajno" se ponašaju i subatomske čestice. Upravo u tom "slučaju", u tom prostoru do kojeg objektivni um ne može doprijeti, nalazi se prostor za slobodnu volju. Koja je razlika između lakonskog objašnjenja egzaktnog fizičara koji kaže da se nešto događa "slučajno" i tvrdnje da se događa "po volji božjoj"? Još malo istraživanja po fizici otkriva da se gotovo sve u našem svemiru ponaša na isti način "slučajno", a jedini razlog što mi sve to zapažamo kao nešto pravilno jest statistika! Naime, kad ogromnu količinu takvih slučajnih događaja uzmete zajedno, zbrojite ih i razdijelite, dobijate prosjek koji je predvidljiv! I to je stvarnost prirodnih zakona - prosjek koji je predvidljiv! Očigledno je da takvo objašnjenje ne mijenja naš način života. Spoznaja da je stolica na kojoj sjedim čvrsta jer je takav "prosjek" događanja u njenim atomima, ne mijenja moje povjerenje u nju. Međutim, statistički gledano, jednom će se, za neko predvidljivo dugo vrijeme (vjerojatno duže od života našega svemira) dogoditi nešto drugo. Moja stolica će se pretvoriti u, recimo, kartonsku kutiju. Ili psa. Ili u nešto sasvim treće. Ovdje nije poenta u tome koliko je potrebno čekati da se dogodi takvo "čudo", već je poenta u činjenici da takav događaj uopće ne bi bio čudo, već statistička anomalija! Vjerovali ili ne, Ganeš je, znanstveno gledano, upravo to: statistička anomalija! Ali, tko je odlučio o tome da se ona pojavi? To je pitanje na

koje valja odgovoriti. Na posljetku, dakle, ostaje pitanje o odluci, o slobodnoj volji, ostaje pitanje o smislu i svrsi nekog događaja. Kao što sam napisao, nisam se ni nadao da ću nekog uvjeriti u mogućnost slobodne volje na razini prirodnih zakona. Pokušao sam samo ukazati na mogućnost njenog postojanja. Za mene osobno, u tu slobodnu volju nema sumnje. Duboko u sebi znam da različiti prirodni zakoni mogu biti svjesni svog postojanja i donositi odluke upravo u prostoru kojeg znanost naziva "slučajnim". Svaki prirodni zakon ima svoju ulogu, svoju zadaću. Na taj način, svaki prirodni zakon posjeduje svoju stvarnost pomoću koje utječe na našu stvarnost. Onog trenutka kad osviješteni prirodni zakon odluči djelovati izvan svog prosjeka i putem "statističke anomalije" prikazati svoju slobodnu volju, ljudska bića zastaju začuđena pred "božanskim otkrovenjima". Zapravo, kao što sam napisao, svako biće ima svoju zadaću koju obavlja i to predstavlja njegovu stvarnost. Prirodni zakoni također obavljaju svoje zadaće. Osviješteni, oni se pretvaraju u bića koja možemo nazvati božanstvima. Na posljetku, zar nisu mitološka božanstva zadužena za različita područja života? Boginja ljubavi, bog vjetra, bog vatre? Kad djeluju "prosječno" doživljavamo ih kao prirodne zakone, kao matematičke funkcije koje možemo izračunati i na taj način predvidjeti. Kad djeluju osviješteno iz područja slobodne volje doživljavamo ih kao božanstva s različitim značajkama i, obično, s potpunom osobnošću.

BOG, OSOBNO ILI NEOSOBNO?

Ovisnost o bilo čemu osim o Bogu je siguran put u bijedu; ovisnost o Bogu je jedini put do sreće.

Aghori Vimalananda

Potraga za Bogom. Vraćanje izvoru. Konačan povratak kući za kojim čeznu milijuni osviještenih ljudi na putu duhovnosti. Bog. Iako ga zovu raznim imenima, na usnama im je ista slatkoća. Tisuće, milijuni, milijarde molitvi izgovara se svakoga dana u njegovu čast. Isto toliko zahtjeva i molbi. Isto toliko preklinjanja, optužbi i psovki. Znaju li svi ti ljudi o čemu pričaju, kome se mole, koga preklinju i zašto to čine baš na taj način? Kad sam započeo s ovim poglavljem nisam zapravo želio pisati o Ganešu. Međutim, počeo sam priču o njemu ponukan jednim događajem, manjom scenom koja je trajala tek trenutak, i koju, kao i mnoge druge, nisam spomenuo u Maitreyi. Na taj način sam, sada shvaćam, ipak počeo od Ganeša! Tako i valja, jer njegova zadaća je održavati pravilne početke, uklanjati prepreke i pobrinuti se da proces ostvarivanja neke namjere teče neometano. Zato je u redu otpočeti s

njim. Govoriti o Bogu je smion pothvat. Tim više je dobro što mi je na um najprije pao Ganeš. Dakle, prisjetio sam se jednog dolaska na obalu rijeke Sarasvati. Za razliku od prethodnih dolazaka, malo smo se zadržali pored rijeke. Ganeš je to objasnio činjenicom da Parashare nema u njegovom obitavalištu. Šutjeli smo i promatrali rijeku. Iznenada, Ganeš me upitao: "Što radiš?" "Gledam vodu", odgovorio sam. "Ne pitam te to. Što radiš općenito?" Okrenuo sam se k njemu sluteći "kvaku". "Pa, tu sam. Putujem. Odlazim i dolazim iz neobičnog svijeta za koji ne znam da lije stvaran ili samo proizvod moje mašte." "Ni to te ne pitam", rekao je Ganeš uzdahnuvši. "Što radiš? Zašto to radiš? Zašto si uopće ovdje? Što tražiš?" Bila bi to preopćenita pitanja da nisu došla od Ganeša. Znao sam da ne pita samo tako. Postojao je razlog. Možda je došlo vrijeme da razmislim o tome. Ili je možda on sam pokrenuo nešto što sam morao osvijestiti. U svakom slučaju, okrenuo sam se prema rijeci, nekoliko minuta otšutio, a onda začuo sam sebe kako izgovaram jednostavnu rečenicu: "Tražim Nju." To je bilo sve. Tražim Nju. Iznenadio sam i samog sebe jer zapravo nisam znao što sam time mislio reći. Međutim, Ganeš je bio zadovoljan ili se možda Parashara vratio, pa smo odmah krenuli dalje. Tek sam se mnogo kasnije prisjetio te situacije. Bilo mi je potrebno dulje vrijeme prije nego što sam shvatio značenje izrečenog. Sada znam zašto sam to rekao. I namjeravam to, koliko je moguće, podijeliti s vama. Ako zaronite kroz tradicionalne škole duhovnosti u Indiji pronaći ćete dvostrukost u pristupu Bogu. Na žalost, ta je dvostrukost uzrokom netrpeljivosti i mnogih svađa između sljedbenika jednog odnosno drugog pristupa. Radi se o odgovoru na pitanje da li je Bog osoba ili nije? Neosobni pristup Bogu podrazumijeva da je vrhunski vid Boga apsolutan, bez oblika, neograničen, sveprisutan - poput sveprožimajućeg apstraktnog duha. Ipak, ako ih pažljivo saslušate, vidjet ćete da pristalice tog smjera razmišljanja ne odbacuju osobne vidove Boga. Ponekad ih svrstavaju u šivaiste, poklonike boga Šive, jer je jedna od njegovih značajki sposobnost zaranjanja u neočitovano. Dakle, ne odbacuju se osobni vidovi Boga, ali se prednost daje neosobnom vidu. Na drugoj strani su oni koji smatraju kako je osobni vid uzvišeniji od neosobnog. Ponekad ih nazivaju višnuistima, poklonicima boga Višnua. Ponovo, ako ih pažljivo saslušate, vidjet ćete da se uz isticanje božanske osobnosti priznaje i njegov neosobni vid. Međutim, sukobi i borba za prevlast između te dvije škole poprimila je ponekad toliki zamah da su predstavnici i jedne i druge strane išli tako daleko da u svom učenju poriču one vidove koji im nisu odgovarali. Kao i obično, istina je na sredini, a tek malo širine razumijevanja omogućava da prihvatimo oba stava te da nam svaka potreba za sukobom

prestane. Bog doista ima dva vida, a čisto sumnjam da je jedan važniji od drugoga. Radi se samo o našoj, ljudskoj prosudbi koja se ponekad nadima do razine kada je počinjemo smatrati mjerilom svih stvari, pa i Boga. Do neosobnog vida Boga je prilično lako doći. O tome sam već pisao u početnim poglavljima knjige. Integralna meditacija jedan je od načina da to postignete u vrlo kratko vrijeme. Već nekoliko sjedenja u meditaciji može vas dovesti do trenutnog iskustva čiste svijesti. Budući da je ona lišena granica, zapravo se radi o dodiru s apsolutnim. Naravno, to apsolutno se nalazi u nama iako je dio sveopćeg apsolutnog. Iz tog razloga vedska mudrost takvo iskustvo naziva atmanom. Atman je naša bit, bit naše duše. Iako neograničen naziva se drugačijim imenom od "općeg" apsolutnog - brahmana. Atman je poput posude vode koju ste uzeli iz rijeke. Iako je to ista voda, ona je na neki način omeđena granicama posude. Međutim, maknite posudu i voda se vrlo jednostavno vraća u okrilje iz kojeg je došla. Jednako tako se atman kroz proces individualizacije prividno izdvaja iz brahmana, a kad individualizacija prestane, ponovo se vraća u njega kao da se ništa nije dogodilo. Atman je dakle jednak brahmanu, ali se koristi različita riječ da bi se označilo na koji dio apsolutnog se misli kad ga doživljavamo putem meditacije. Kao što sam napomenuo, prilično je lako doživjeti barem bljesak takvog iskustva. No, ta lakoća nipošto ne znači da je to iskustvo nevažno ili manje vrijedno. Ono je preduvjet za sva druga iskustva i zauvijek će ostati temeljem našeg duhovnog napretka. Kakvu god kuću željeli izgraditi na tim temeljima, oni će uvijek ostati s vama. Ne možete, nakon što ste izgradili građevinu, izjaviti da vam temelji više nisu potrebni! Zbog toga će meditacija koja nas dovodi do iskustva svijesti po sebi, a sada smo saznali da se radi o neosobnom vidu Boga, uvijek biti dio našeg života. Osobni vid Boga već je drugačiji. Objasnio sam na koji se način može shvatiti pojava osobnih vidova prirodnih zakona u obliku raznih "božanstava". Radi se o osvješćivanju svoje zadaće. Jednako tako možete zamisliti pojavu osobnog vida Boga. Sveprožimajući duh, čista svijest, atman ili jedinstveno polje iz suvremene fizike, nevidljivi je temelj svega što postoji. Cjelokupni svemir, sva materija ali i duh, izgrađeni su od tog "materijala". Drugim riječima, uloga čiste svijesti je izgradnja i održavanje svemira! Sva inteligencija potrebna za to nalazi se u njoj. Svi drugi zakoni prirode nalaze oslonac na tom mjestu. Sada samo proširite shvaćanje o osvješćivanju svoje zadaće na to apsolutno i temeljno područje života i dobili ste osobni vid Boga! Međutim, za razliku od prirodnih zakona čija uloga je, kažimo to tako, manja ili usmjerena na neka posebna područja, čista svijest je sama po sebi svjesnal To znači da je osobni vid Boga istodobno nazočan s neosobnim. Oni su nedjeljivi. Ne možete imati jedno bez drugog. Čitava priča oko toga što je prvo i važnije, osobni ili neosobni vid, potpuno je bespredmetna. Ijedno i drugo je zapravo Jedno\

Dakle, budući svjesna sebe, čista svijest postaje vrhunska božanska osoba. Međutim, sada se postavlja pitanje kakve ona značajke ima? Kako izgleda? Kako se zove? Za razliku od neosobng vida Boga koji je apsolutan pa ga svi ljudi doživljavaju na potpuno isti način, osobni vid Boga ponešto je drukčiji. Očigledno je da ga ljudi, pa i druga bića, moraju doživjeti na osobnoj razini. To znači izgraditi neki osobni odnos s njim. To je sasvim logično. Drugačije ne može biti. Jer, čim izidete iz područja apsolutnog i neosobnog, te pojavama pripisujete neki oblik, izgled, opis i sve druge značajke, zapravo ste se našli u području koje ovisi o vama - subjektivnom području. Ako želite opisati apsolutno, svi će ga opisati na isti način: neopisivo je! Ako pak želite opisati osobni vid Boga, u igru će ući vaše sklonosti, vaša uvjerenja - drugim riječima vaša osobnost koja stvara odnos s osobnim Bogom. Vjerojatno ste primijetili da na Ganešovo pitanje što zapravo radim sa svojim životom nisam odgovorio "tražim Boga", već "tražim Nju". Sada vam mogu objasniti zašto je moj odgovor bio takav.

MUŠKI ILI ŽENSKI BOG?

Uopće ne želim duboko ulaziti u problem različitih religija i njihovu međusobnu netrpeljivost. Razni načini na koji se Bog objavio njihovim prorocima bili su određeni povijesnim i zemljopisnim značajkama određenih područja. Ponekad je to bio Bog ljubavi, ponekad Bog hrabrosti, a ponekad mnogo toga drugog. Da nije žalosno - a žalosno je jer su u ime razlika među religijama uzrokovane strašne tragedije - bilo bi upravo smiješno kako razni ljudi smatraju da jedino oni znaju pravog Boga. Oni znaju njegovo pravo ime, koje je drukčije od imena iz drugih religija. Neki znaju kako izgleda, pa tvrde da je to njegov transcendentalni oblik. Naravno, to je oblik čovjeka. Zato se i kaže da je čovjek stvoren na sliku Božju. Kao što sam rekao ne želim dublje ulaziti u to, ali ne mogu odoljeti a da ne kažem kako mislim da su i, primjerice, delfini stvoreni na sliku Božju. Smiješno je pridavati svemogućem Bogu neki "transcendentalni oblik" neovisan od onoga tko takvom Bogu pristupa. Ne vjerujem da se Bog delfinima prikazuje u obliku čovjeka. Mislim da im se prikazuje u obliku delfina. Pozabavimo se radije pitanjem zašto se prema Bogu odnosimo na određeni način? Umjesto problema imena i oblika za koje sam već napomenuo da su vrlo prilagodljivi, pogledajmo u načine na koje možemo pristupiti osobnom vidu Boga. Ti su načini različiti. Kroz povijest najčešće smo Bogu pristupali kao muškoj osobi. Najprije je Bog bio autoritet koji je izdavao zapovijedi. Zatim se prikazivao kao zaštitnički otac. Zatim, zamišljamo ga kao mudrog učitelja sa sijedom bradom i kosom. Kako god bilo, Bog je uvijek muško. Barem je tako bilo u našoj civilizaciji. Čak su i njegovi proroci muškarci - njegovi sinovi. Ali, nije tako bilo uvijek i posvuda. Zanimljivo je to što se prevlast

muškog Boga podudara s prestankom sat juge. Mnoga plemena i stari narodi odnosili su se prema Bogu u ženskom obliku. "Majka" je bila važnija od "oca". Također je igrala zaštitničku ulogu mnogo bolje nego otac. Ženske značajke vrhovne božanske osobe u sat jugi su bile mnogo izraženije nego kasnije. Odvojeno od duhovnog pogleda na povijesna razdoblja, čak i suvremena znanost, povijest i arheologija, smatraju kako je vjerojatno da je u početku Bog bio žena! Svi ovi primjeri, a i mnogi drugi za koje nema mjesta u knjizi ovakve namjene, jasno ukazuju na jednu činjenicu: osobni Bog je osobni izbor čovjeka. U određenim razdobljima većina ljudi prihvaća postojeće načine pristupa Bogu. Na taj način nastaju organizirane religije. Međutim, čak i unutar njih uvijek su postojali ljudi koji su imali svoj vlastiti pristup Bogu. Danas je došlo vrijeme da shvatimo da osobni Bog osobno pristupa svakom čovjeku. To je njegova sposobnost. On, ili Ona, mogu se prikazati svakome na njegov način. To je Božja sposobnost. On/Ona je svemoguć, ne zaboravite. Dakle, nemojte tražiti jedan način pristupa osobnom Bogu. Takvih je načina točno toliko koliko ima živih bića u svemiru. Naravno, vi možete prihvatiti neki od postojećih načina. To je u redu. Ono što nije u redu je nametati taj način drugima te ga smatrati jedinim ispravnim. Kao i u slučaju učitelja odnosno duhovnog puta, smijete reći da je neki određeni pristup Bogu jedino ispravan samo ako nakon toga dodate "za mene"! Da vam konačno objasnim zastoje "za mene" jedini ispravan način pristupa osobnom Bogu pristup koji podrazumijeva da Bog nije On već Ona. Zapravo, kad razmislim, možda se i nema što objašnjavati. Nikad nisam dobro reagirao na muške energije koje su se pripisivale božanskoj osobi. Vidjevši što je muška prevlast učinila svijetu - od nasilne kulture do uvjerenja u moć sile bilo uma bilo tijela, a koja je danas zahvatila i žene - jednostavno sam odbacio mogućnost da božanska osoba ima prevladavajuće značajke muškarca. S druge strane, žensko načelo nježnosti, zaštite i tanahnosti mnogo više odgovara vrhunskoj osobi kojoj bih se mogao predati. Još nešto: uvijek sam bio zaljubljen u život i ljepotu. Snaga ljubavi me pokretala više nego bilo što drugo. Zbog toga je samo od sebe bilo jasno da ću u svojoj potrazi za Boginjom, uporabiti upravo nju. Zato Ona za mene nije samo ženska osoba, majka, stvoriteljica ili vladarica. Ona je za mene prije svega Žena, ljubav mog života, ljubav čije ispunjenje tražim od kada znam za sebe. Zašto pokušavam objasniti moj osobni pristup Bogu? To je primjer kojeg poznajem. Nadam se da će on poslužiti nekolicini ljudi u određivanju svojeg odnosa s osobnim vidom božanskog. To nije teško učiniti. Razmišljajte o tome kakav odnos smatrate najdubljim i/ili najznačajnijim? Što vas pokreće najviše? Možete uporabiti postojeće obrasce koje vam nude utvrđene religije, ali nemojte dozvoliti da vas oni ograniče. Primjerice, vaš odnos prema Bogu može biti poput odnosa prema djetetu! Vaša potraga za Bogom može se pretvoriti u potragu za

izgubljenim sinom ili kćeri. Pristupite mu iz dubine svog srca, s mjesta koje smatrate najsnažnijim u sebi. Nema sumnje, On ili Ona će vrlo brzo primijetiti vašu potragu. Vratimo se na trenutak na pitanje neosobnog i osobnog vida Boga. Ne može se reći da je jedno važnije od drugog. Spoznaja neosobnog vida putem meditacije iznimno je važna. U većini slučajeva to je prvi korak. On omogućava božansku nazočnost u nama već od samog početka. Kasnije, predstavlja temelj na kojem gradimo osobni odnos s Bogom. Međutim, dodir s neosobnim vidom je važan i zbog nečeg drugog. Objasnio sam kako je postojanje "viših" bića od čovjeka pitanje osvješćivanja svoje uloge. Tako je i s Bogom. Iako je u njemu svjesnost uvijek nazočna, što više ljudi oživljava njegov neosobni vid, to je veća vjerojatnost da će se On/Ona prikazati u osobnom vidu! Svaki dodir s neosobnim, dakle svaki doživljaj svijesti po sebi u meditaciji, značajan je jer predstavlja još jedno osvješćivanje božanske osobe! S takvom osnovom mnogo je lakše uspostaviti i održati osobni odnos s Bogom, a tek se u tome nalazi pravo ispunjenje životne svrhe i smisla svakog čovjeka. Sada je jasno zašto toliko naglašavam potrebu za meditacijom. Svaki čovjek koji doživljava svijest po sebi povećava moje mogućnosti da pronađem ono što tražim. I vaše, naravno.

JEZIK BOGOVA

j? Ritam svemira je nedokučiv kad se promatra u svojoj sveobuhvatnosti. Brojnost njegovih sastavnica odaje prividnu jednoličnost. Međutim, izvježbano uho čuje sve, a izvježbani duh zna prepoznati ritam u ogromnom broju samo na izgled slučajno izmiješanih događaja. Stvaranje sreće Nakon što smo se odredili naspram neosobnog i osobnog vida Boga, kako ćemo nastaviti svoju potragu? Što moramo raditi? Najjednostavniji odgovor glasi: moramo naučiti jezik bogova! Naime, sve dok naš živčani sustav neće biti dovoljno razvijen da izravno zapaža tanahno tijelo i postupke osobnog Boga, s njim, ili s njom, ćemo morati razgovarati na drugačiji način. Taj drugačiji način utjelovljenje u smislenim podudarnostima kojima obiluje život svakog čovjeka. Sinkronicitet je jezik bogova. Budući da nam se ne može obratiti na drugačiji način - ne još, jer za to jednostavno nismo ni spremni ni sposobni - Bog za nas ostavlja tragove i putokaze. To su događaji koji na izgled iskaču iz okvira objašnjivog.

Za smislene podudarnosti ne vrijedi zakon uzročnosti. Sinkronicitet se i određuje kao "neuzročna povezanost". Dakle, povezanost između stvari, pojava, događaja i ljudi, a koja nema uzroka. Zapravo, ako u njima otkrivamo smisao, onda je to uzrok - prenošenje poruke. Međutim, promatrano s našeg ograničenog motrišta, sinkronistički

događaji nisu povezani pravilnim djelovanjem prirodnih zakona. Kao i božanska bića, oni bi mogli predstavljati "statističku anomaliju" prirodnih zakona! U svojoj knjizi Skrivene poruke, skrivena značenja objasnio sam detaljno kako se postupa sa sinkronicitetom. Naravno, svaki čovjek mora pronaći svoj način rada. Jer, kao što sam napomenuo u toj knjizi, a i sada, svatko od nas uspostavlja osobni odnos s božanskom osobom. Ne možete uspostaviti osobni odnos preko posrednika, ili na isti način kao i netko drugi. Vi se morate uložiti u to. Kao i svaki jezik, sinkronicitet je simboličan. Najprije je potrebno naučiti zapaziti te simbole, a zatim ih tumačiti. To nije teško, a jednom kad se nauči, predstavlja veliku pomoć na našem putu. Kao što kaže Hermann Hesse: "Svaka pojava na Zemlji je simbolična, a svaki simbol predstavlja otvorena vrata kroz koja duša, ako je spremna, može ući u unutarnji dio svijeta gdje smo jedno, vi i ja, dan i noć." Dakle, sinkroniciteti su vratnice kroz koje ulazimo u jedan drugačiji svijet: svijet duše i njene neutažive i nezaustavljive žudnje za Bogom. Gledano s druge strane, poruke i putokazi koje nam Bog ostavlja na našem putu ne bi li lakše došli do njega, ali i ispunjenja svoje vlastite životne zadaće, zapravo su izraz njegove ljubavi prema nama. Ona/On to ne bi činila/činio da nas ne voli te da ne žele da ju/ga pronađemo. Znanje o skrivenim porukama tako predstavlja veliku utjehu na putu. Ponekad se svatko od nas osjeća usamljen. Ponekad naiđu teški trenuci. Osjećaj sigurnosti nestane, a zaštitu ne možemo pronaći u ljudima koji nas okružuju. Tada u najvećoj mjeri prepoznajemo božansku ljubav u svakom znaku koji nam se pokaže. Znamo da smo vodeni i da moramo biti strpljivi - samo je pitanje vremena kada ćemo doći do onoga za čime tako žudimo. Koliko se sada sjećam, Ganeš nikada više nije postavio slično pitanje. Možda je bio zadovoljan odgovorom, a možda i nije. S njim se nikad ne zna. Međutim, ja sam o njemu razmišljao mnogo puta. Da li je to zaista ono što radim u svom životu? Ponekad sam sumnjao. Ne zbog motiva, već zbog toga što mi se činilo da moji postupci nisu u potpunosti usklađeni s njim. U drugim trenucima pak, znao sam da sve što radim, radim samo zbog tog jednog cilja: da pronađem Nju. I tada bih bio najsretniji. Moj bi se život zagrnuo u blaženstvo, a moj put doista postao put do čarolije.

NOVE MISLI

STARA MISAO

Bog je osoba ili Bog je sila odnosno apstraktna inteligencija

Bog ima odredeni oblik, ime ili značajke

Bog je muško Spola

Razgovor s Bogom je Molitva

NOVA MISAO

Bog je ijedno i drugo; neosoban je, ali i osoban istodobno

Bog ima sve značajke, a način na koji ga doživljavamo razlikuje se od pojedinca do pojedinca

Bog može biti bilo kojeg Spola

. Razgovor s Bogom je praćenje, tumačenje i slijeđenje sinkroniciteta

Poglavlje U potrazi za Bogom posvećeno je razumijevanju odnosa s vrhunskom inteligencijom koja je stvorila naš svemir te njime upravlja. Osim onih koji ne priznaju postojanje Boga ni u kom obliku, obično se susreću dva načina gledanja na Boga: osobni i neosobni. Umjesto sukoba između ta dva pristupa potrebno je prepoznati oba vida božanske inteligencije - neosobni i osobni. Do neosobnog vida dolazimo u meditaciji u kojoj doživljavamo svijest po sebi. Realizacija osobnog vida zahtijeva stvaranje odredenog odnosa prema božanskoj osobi. Zavisno od načina na koji mi krenemo u taj odnos, Bog će se odnositi i prema nama. Tako se božanska osobnost može doživjeti u obliku oca, majke, djeteta, učitelja, ljubavi i tako dalje. Sve dok naš živčani sustav neće biti sposoban izravno doživjeti Boga, razgovaramo s njim/njom putem sinkroniciteta. Smislene slučajnosti su putokazi na našem putu. To je jezik bogova i potrebno ga je naučiti. Također, može se reći da su smislene slučajnosti izraz božanske ljubavi i zaštite.

DOLAZI VRIJEME ČAROBNJAKA

Ponovo sam na najtišem mjestu na svijetu, na onom istom gdje sam započeo pisati ovu knjigu. Okružen sam mirisom borova i mora, a ne čuje se ništa osim neumornog cvrkuta ptica. Počele su me dozivati još od rane zore. Moram priznati da im se ovaj put nisam odazvao: umjesto u četiri ustao sam u šest sati! Zatim sam u zraku nabijenom pranom napravio desetak minuta asana, a nakon toga sklopio oči i meditirao. Ne mogu zamisliti bolji početak dana. Posebice zato što sam upravo danas namjerio završiti čaroliju koju sam započeo prije nekog vremena. Da, započeo sam je u tišini - čak i pričom o tišini - pa je red da je tako i završim. Govoreći o čarolijama; tajanstveni sastojak svake od njih upravo je tišina. Što dublja to bolja! "Kamen mudraca" kojeg su tražili srednjovjekovni alkemičari uopće nije kamen - to je duboka i nepomućena tišina. Ako nešto želite stvoriti - a čarolije su zapravo stvaranja, možda pomalo neobična, ali ipak stvaranja - onda uporabite

tišinu kao materijat. Iz nje možete stvoriti bilo što. Zapravo, najveća tajna čarobnjaštva vrlo je jednostavna: poželite nešto i prepustite svoju želju tišini. Uspjeh je zajamčen, samo ako uspijete održavati dovoljno duboku razinu tišine. I tako, knjigu koja je pred vama počeo sam iz tišine, održavao je tišinom i završit ću je na isti način. Ako mislite da njen nastanak nije čarolija, neću vas razuvjeravati. Mislite kako hoćete. Međutim, kad bih htio, mogao bih. Bilo bi dovoljno reći koliko mi je vremena bilo potrebno da je napišem. Možda ću to jednom i otkriti, ali za sada ću samo reći kako sam je napisao za vrlo kratko vrijeme. Toliko kratko, zapravo, da nema sumnje kako se radi o čaroliji! Oni koji izvode čarolije zovu se čarobnjaci. Razlika između "običnog stvaratelja" i čarobnjaka je razlika između "običnog stvaranja" i čarolije. Iako je zapravo svako stvaranje čarolija, da bi ga mi nazvali tako potrebno je da stvaranje ima neke neobične značajke. Primjerice, da prkosi poznatim zakonima logike. Ili, da se očitovanje stvaranja odvija u neobično kratkom vremenu odnosno uz nedostatna sredstva ili gotovo bez bilo kakvih sredstava. U tom smislu, djela stvaratelja, koliko god bila duboka i uspješna, uvijek se nekako uklapaju u razmišljanja prosječnog čovjeka i njegovog znanja o načinu na koji svijet djeluje. S druge strane djela čarobnjaka, a to znači čarolije, u taj se način razmišljanja ne uklapaju i stoga izazivaju čuđenje i nevjericu. To jest, izazivaju čuđenje kod prosječnog čovjeka, ali ne i kod drugog čarobnjaka! Čarobnjaci između ostalog znaju da je sve moguće i više se ničemu ne čude. Prije nekog vremena sjedio sam na sličnom mjestu s nekolicinom ljudi koji već dulje vrijeme prate moj rad. Mislim da neću pogriješiti, a i da mi oni neće zamjeriti ako kažem da slijede moj put do čarolije. Bilo mi je drago primijetiti kako svaki od njih već uvelike ima značajke

čarobnjaka. Primjerice, nitko se više ni najmanje ne čudi neobičnim podudarnostima koje se pojavljuju u njihovom životu u obilju. Također, nitko se ni najmanje ne čudi što uglavnom sve poslove obavlja s velikom lakoćom, a kad to i nije tako, zadržavaju unutarnji osjećaj smirenosti i povjerenja da će na kraju sve biti dobro. I, kao čarolijom, uvijek se sve riješi baš tako! Tradicionalan stav prema čaroliji je da ona predstavlja stvaranje "nečeg iz ničega". Naivno je misliti da se to odnosi samo na materijaliziranje predmeta iz zraka ili takva besmislena "čuda". Iako moji prijatelji čarobnjaci to ne rade, a za tim nema ni potrebe, svaki od njih u svom životu ipak stvara "nešto iz ničega". Sa sigurnošću se može reći da su gospodari vlastite sudbine. Ili su barem daleko odmakli putem da to postanu. U tom smislu "moji" čarobnjaci i čarobnice su vrlo uspješni ljudi. Jedna od njih, bila je posebno raspoložena za pregled svog života unatrag godinu dana. Rekla je doslovce ovo: "Sve što mi se u životu dogodilo, dogodilo se posljednjih dvanaest mjeseci!" Naravno da je tako, jer tek je prije tog vremena krenula putem koji vodi do čarolije. Prije toga je slijedila obrasce, a oni ne vode nikuda. Obrasci su statični, nepokretni i vremenom pokažu svoje pravo lice. Njihov konačni rezultat je zatupljivanje dragocjenog ljudskog uma i nestanak sposobnosti koje nam je poklonila božanska stvoriteljica kao sredstvo traganja za Njom. Sjedeći tako s njima, u kratkom ulovljenom trenutku zajedništva, bio sam sretan i zbog nečeg drugog. Iako znam da su svi oni bili potaknuti mojim procesom preobrazbe iz običnog čovjeka u čarobnjaka; zbog toga su krenuli baš tim putem; bili smo jednaki medu jednakima! Svaki dobar čarobnjak je samostalan i neovisan. Ne bi mogao biti čarobnjak da nije tako. U ovom slučaju, svi ti novi čarobnjaci i čarobnice dio su čarolije koju sam pokrenuo, ali budući jesu čarobnjaci, njihov život je potpuno samostalan. To smatram vrhuncem vrhunske čarolije - počela je živjeti svojim životom, a meni preostaje samo da uživam u njoj! Vjerujem da će vrijeme koje dolazi obilovati novim čarobnjacima i čarobnicama. Ne samo zbog ispunjenja ciljeva ove knjige, već i zbog općih značajki razdoblja koje je pred nama. Na ovaj ili onaj način, dolazi vrijeme čarobnjaka i čarobnica! Što prije se pridružite toj veseloj skupini, to bolje za vas. A također i za svijet. Na posljetku, predajem vam još jednu knjigu, još jedno "moje dijete". Kao i sve prethodne, znam da će i ova pronaći put do ljudi zbog kojih je bila napisana. Moj posao s njom gotovo je pri kraju. Čarolija je stvorena, ali nipošto nije završena. Njen život tek počinje. Nadam se da će se njezini putevi ukrstiti s vašim i da ćete, kao rezultat toga, i vi u svom životu osjetiti kako je ispunjavajuće doživjeti čaroliju koju ste sami stvorili! Što se mene tiče, još ću malo uživati u tišini. Začinit ću je s nezaboravnim satorijem plesanja s vjetrom. To će, za neko vrijeme, biti sasvim

dovoljno. Ali, znam da to neće biti dugo jer duboko u sebi već osjećam novu iskru. Da, osjećam je i znam da će uskoro prerasti u požar koji će zahvatiti moju dušu. Naravno, čeka me nova čarolija! A što bi drugo čarobnjaci i radili, nego se bavili čarolijama?