ANNE i SERGE GOLON / ANðELIKA NA PUTU NADE Naslov izvornika Anne i Serge Golon ANGELIQUE - LA ROUTE DE L'ESPOIR ©1984 by International Book Promotion, Pariš Anne i Serge Golon ANðELIKA NA PUTU NADE v 2 ^ Pre&o s fr&n%uskogq GORAN Sk CIP - Katalogizacija l Nacionalna i sveučilišna biblioteka, Zagreb 840-31=862 GOLON, Anne Anñelika na putu nade / Anne i Serge Golon ; [preveo s francuskoga Goran Vujasinovič]. - Zagreb : Mladinska knjiga Zagreb, 1993. - 303 str. ; 20 cm Prijevod djela: Angelique - la route de l'espoir. ISBN 953-173-017-2 1. Golon, Serge 930903019 mladinska knjiga zagreb PRVI DIO VJEŠTICE IZ SALEMA I. Anñelika je suosječajno promatrala mladiča kojeg je stražar s bradom nalik na čeličnu žicu i s engleskom kacigom na glavi grubo uveo u dvoranu Viječa, gurajuči ga kundakom helebarde. Dobro je shvačala uzbuñenost mladog graničara kojeg su otrgnuli od njegovog posla i njegovih ovaca te ga bacili pred skup smrknutih doktora u crnim haljama s bijelim ovratnicima, zasjelih oko masivnog stola koji je dominirao dvoranom mračnijom čak i od njihove odječe. Morao im je govoriti o jezivom pokolju u kojem je izgubio cijelu svoju obitelj. Zmirkavim očima vidio je samo posve blijeda i stroga lica koja su ga netremice gledala, a zatim je prilijepio pogled na jedino žensko lice, koje je odavalo izraz dobrote. Primijetio je da ta velika dama prelijepe pojave unatoč nabori-ma svoga teškog kaputa pokazuje znakove uznapredovale trudnoče i grlo mu se stisnulo, gruda gorčine popela mu se u grudi, jer ga je podsjetila na njegovu jadnu majku koja je gotovo svake godine donosila po jedno dijete na svijet. Ali, to sječanje ohrabrilo gaje da započne svoju pripovijest i da odgovori na pitanja koja mu je počeo postavljati duboki glas, hotimice svečan i polagan, hoteči ga se dojmiti. Mladič je bio spreman sve ispričati. — Kako se zoveš? — Richard Harper.

— Odakle si? — Iz Eden's Fallsa, na rijeci Annonnosuc. „ lik Bio je svjestan ozbiljnih pogleda koje su izmijenila gospoda iz Salema. Promatrali su ga od glave do pete: njegovu kosu boje slame, lice opaljeno suncem, bosa stopala izranjena oštrim kamenjem i tr-njem, obuvena u papuče koje su mu dali za tu priliku. On se opet uplaši da če zajecati. Blijede oči mladoga Engleza patetično su tražile pogled velike dame, jedine prisutne žene, koja ga je podsječala na majku, i njegova muka odjednom splasnu. Kao da je zraka svjetlosti zasvijetlila u njezinim očima i imao je dojam da mu je uputila osmijeh. Bio je spreman svjedočiti. To se dogañalo ujutro. Dan prije toga su Anñelika i Joffrev de Pevrac, dovršivši gotovo dvomjesečnu plovidbu duž obala Nove Engleske, koja ih je dovela sve do New Yorka, bacili sidro u malenoj luci Salem. Došli su posjetiti susjede i obaviti poslove. No, maleni glavni grad engleske kolonije Massachusetts bio je u groznici te ih je na molu dočekala sumorna družina. Rekoše im da su se obnovili napadi kanadskih Francuza i njihovih indijanskih saveznika na sjeverna naselja Nove Engleske. Zato državni službenici zahtijevaju od svojih gostiju, čiji dolazak smatraju znakom Božje pomoči, da pomognu izvanrednom Viječu koje če se sastati da bi procijenilo stanje. Obratili su se grofu de Pevracu kao svom francuskom susjedu i vlasniku posjeda u državi Maine, koju su smatrali pridruženom Mas-sachusettsu, i zatražili od njega da podsjeti vlasti u Quebecu na obečanja koja su dali; sječali su se i Anñelikine moči da zaustavi indijanske poglavice, jer je kolala legenda da su je slušali i najdivljiji meñu njima. — Ako mislite na Piksaretta, poglavicu Patsuiketta, znajte da o njemu ništa ne znam več cijelu godinu dana — branila se ona. — Je li bilo Francuza na čelu hordi koje su napadale engleska sela? — upitao je Joffrev. — Jeste li primijetili isusovca koji ih vodi u bitku? Trebalo je saslušati svjedoke. Na početku sjednice u salemskoj Viječnici saslušali su ljude koji su izbjegli pokoljima i koje su spasili farmeri, ranjene ili na rubu smrti, i doveli ih u okrilje sigurnosti. Prvi meñu njima bio je smeteni i mucavi farmer koji se još nije bio oporavio od strašnog udarca koji gaje pogodio. Nije vidio ništa, ni Francuze, ni isusovca, ni divljake, jer je tog dana bio na putu.

Vrativši se, našao je svoje selo i svoj dom spaljene, u pougljenim ruševinama, svoje roditelje probodene strijelama i skalpirane; žena i djeca su mu nestali, nedvojbeno su odvedeni u ropstvo, negdje na daleke i nedostupne obale Rijeke svetog Lavvrencea, gdje ih drže Indijanci koje su pokrstili Francuzi, dodavši tako njihovoj poganskoj idolatriji urese papističkih križeva i kapelica. Nikad ih više neče vidjeti. Suze su tekle preplanulim radnikovim licem, koji kao da je donekle razdražio puritanske predstavnike Salema jer su njegovo ponašanje smatrali znakom podlijeganja kušnjama koje šalje Božanska Providnost. Štoviše, svi su oni bili iz Gornjeg Connecticuta, nasljednici disidenata iz Massachusettsa koji su se suprotstavili prvotnim zakonima kolonije i osnovali svoju vlastitu crkvu na zemlji koja se prostire prema zavodljivim prerijama i velikoj rijeci na zapadu. Ali, otkad su ih ugrožavali Indijanci Narragansetti i Abenakiji koji dolaze sa sjevera, ti slobodnjaci kojima je regentska stega bila preteška okretali su se prema Massachusettsu. Stanovnici Bostona i Salema pokrenuli su kaznene ekspedicije na pleme Pequot koje je ubijalo naseljenike u Connecticutu; poslije su napali i Narragansette. Richard Harper progovorio je hrapavim glasom, gledajuči Anñeliku u oči, jer ga je njezina prisutnost napajala snagom da izdrži do kraja. Pripovijedao je uobičajenu priču, toliko puta čutu, o svom snu o obitelji, a jednog jutra, koje je bilo mirno poput ostalih, neprijateljska skupina izronila je niotkud, opustošila njegovu udaljenu kolibu, pokrala njegova dobra: oružje, oruñe, živad i zarobila članove kučanstva koji su im dopali šaka; odveli su ih u nočnim košuljama, bose. — Bila su to četiri domoroca i dvojica Francuza — ustvrdi on. Zarobljenici — on sam, njegovi roditelji, šestero brače i sestara te jedan sluga satima su hodali poput kažnjenika. Najmlaña brača, blizanci stari tek nekoliko mjeseci, othranjena su »na lončiču«, naime na dudi, jer majka nije imala mlijeka za njih. Kad su prvi put zastali na jednoj čistini, Indijanci su im odsjekli glave, »iz samilosti«, rekoše, »iz milosrña«, jer ih majka nije mogla dojiti tijekom putovanja kroz šume i planine prema Kanadi. »Iz samilosti«, jedan francuski gospodin pokušao je to na lošem engleskom objasniti majci koja je urlala od boli... Ali ona nije htjela ništa čuti i sve je više urlala. Nakraju joj je jedan Abenaki razbio to-mahavvkom glavu, jer su njezini krici mogli privuči engleske farmere iz Springwaya, koji nisu oklijevali kad su otkrili otmicu. Nastavili su put vodeči ostalu djecu, skrhanog oca i prestrašenu djevojčicu. On sam, Richard, najstariji sin, iskoristio je nered i pometnju koju je izazvala ta trostruka smrt i pobjegao u obližnji šumarak.

Gledajuči kako povorka nestaje na drugom kraju čistine, a da nisu primijetili njegov nestanak, zadihano je trčao i uspio se udaljiti od otmičara. Nekoliko dana je hodao prije no Što je dospio do naseljenih područja. Danas govori da, tjeran strahom, nije mislio ni na što drugo nego da pobjegne što dalje. Predbacuje si što je tako bez krščanskog pogreba ostavio svoju jadnu majku kao hranu lešinari-ma, svoju majku koju i dalje vidi u snovima, nepomičnu, raskoljene glave, uz dvoje ubijene djece. Tad je Anñelika shvatila da više ne može izdržati i da če se onesvijestiti. Lica su se pred njom rasplinula u bijele i crne sjene: bijele sjene bile su lica i ovratnici, a crne — odječa i namještaj u tmini kroz koju su se jedva probijale zrake raspršene svjetlosti s prozora ostakljenih obojenim staklom u obliku križeva. Izranjajuči iz te chiaro--scuro freske, isticala se brada i dijamant na lijevom uhu sir Thoma-sa Cranmera, predstavnika guvernera Nove Engleske, čiji je strog ali prijateljski osmijeh vrebao na njezinu nesvjesticu; zatim, profil ka-ripskoga gusara, španjolskog hidalga, velikog akvitanskog plemiča, naime, njezinog supruga, grofa de Pevraca, iza kojeg se snažni crni sluga Kouassi-Ba razaznavao samo po bjelini svojih očiju i po perjanici koja je krasila njegov turban; Anñelika je u njemu vidjela nadu da stvari mogu biti čvrste i sigurne. Skupivši svoj bujni plašt, ona se dignu i povuče, u sebi zahvaljujuči diskretnim engleskim običajima koji su svakome dopuštali da napusti skup a da to ne mora objasniti; nitko joj neče zamjeriti, jer bi istraživanje razloga njezine odsutnosti moglo isto tako uvrijediti i ispitivača. Čim je izišla na ulicu, skinula je šešir i kapicu. Kosa bi joj se povremeno slijepila od znoja koji ju je oblio. Što je brže mogla, hodala je prema kuči gospoñe Cranmer u kojoj su stanovali. Njezina bolest raspršila se. No kad je poželjela ispružiti se na krevetu u velikoj sobi koju su im dali na raspolaganje, zaboljela su je leña i opet je osjetila kao da se guši. Zato se pridignula i pošla prema prozoru. Razmišljala je o novom materinstvu koje je tako željela. II. — Zašto sam to tako željela? — pitala se Anñelika, lijepa grofica de Pevrac, francuska ljepotica na američkim obalama, stoječi uz otvoren prozor na prvom katu kuče gospoñe Ann-Mary Cranmer, u gorljivo puritanskom gradu Salemu u državi Massachusetts u Novoj Engleskoj. Nije bila doista zabrinuta, nego samo blago potištena. Njezin pogled lutao je zagasitim obzorom boje bisera na kojem su se nazirali nizovi surih hridi koje je izložila oseka; more je treperilo poput mirijada sičušnih zrcala utkanih u tapiseriju od morske mahovine i školjaka koju su oplakivali valovi.

Bilo je vruče doba dana, blizu podneva, krajem iscrpljujučeg ljeta. Buka koja je dopirala iz luke i iz brodogradilišta na drugoj strani bivala je sve tišom. Ali, obuzeta iznenadnom slabošču, Anñelika nije zapažala što se dogaña oko nje, ili nije marila, ona, koja je uvijek voljela promatrati ocean koji daje pomalo uznemirujuči dojam beskrajnih prostora. Uza svu tugu i bol koju joj je zadalo slušanje o onim strašnim dogañajima, i jedna osobna briga opterečuje stanje mira i sreče u kojem je navikla živjeti več godinu dana. Svjesna da bi odreñene opasnosti mogle ugroziti ravnotežu te sreče i da je odgovorna za odluku koju je donijela prije nekoliko mjeseci, osjetila je potrebu upitati se što ju je navelo da se upusti u tu avanturu koja je — bojala se daje to napokon shvatila — bila čista ludost! — Zašto sam to tako željela? Nije li još jednom dopustila da njome ovladaju porivi njezine naravi koja bi uvijek zagrizla u život kao u jabuku, ne pitajuči se za budučnost? — Luda Anñelika! — mrmljala je sebi u bradu. Nije li to samo njezin inat? Sve je bilo tako dobro. Sve je bilo savršeno i sigurno, napokon! Zašto je imala potrebu potvrditi tu sreču bez oblačka, taj uspjeh koji nije trebalo potvrñivati? U dobru zdravlju i bez straha za najbliže, mogla je bezbrižno uživati u svim blagodatima života. Zar nije, nakon dugotrajne borbe, primila sve što je željela i što su joj dugovali? Zar nije u svom životu dobila sve što žena uopče može poželjeti? Supruga kojeg obožava i koji je strasno voli, dva lijepa sina u cvijetu mladosti koji krase francuski dvor, na kojem blista njihov polet i rječitost! Tako kaže posljednje pismo starijeg, Florimonda, koje je donio prvi brod prispio iz Francuske. S njom je u Americi ostalo najmlañe dijete, malena Honorine, miljenica svih. Voljela ju je gledati kako raste, zaboravljajuči njihova iskušenja i borbe, bol i samoču na koju je negda i prečesto mislila, a sad se to čini tako dalekim. Nije li uz svog supruga, Joffreva de Pevraca, doživjela sve što je željela, nije li vidjela kako su se tijekom tri godine ostvarila sva čuda koja je priželjkivala? Uz ostala, to su napredovanje njihovih posjeda u Sjevernoj Americi, Gouldsboro na obali Atlantika i Wapassou u srcu šuma u Maineu, utemeljeni u teškim patnjama, danas se brzo razvijaju zahvaljujuči savezu s Novom Engleskom. U onom unutrašnjem moru koje se naziva Francuskim zaljevom* vlada mir, ondje bujaju različiti narodi kojima je grof de Pevrac postao voña, ako ne i neosporni gospodar; njegov djelatni i mirotvorni

utjecaj rasprostro se prema unutrašnjosti sve do izvora Kennebeca, krajnjih granica njegovih posjeda. Ali, stoje najčudesnije i najvažnije, nisu li dobili oprost — gotovo predaju, buduči da se radi o kralju — od največeg monarha koji je ikad postojao, od Luja XIV, francuskog kralja, i to nakon duge borbe u kojoj su svih troje — Joffrev, poraženi vazal, ona, pobunjena podanica, i kralj, neumoljivi suveren — primili teške udarce. Nitko se nije tome nadao. Vijest ih je zatekla u Quebecu kao goste gospodina de Frontenaca, guvernera Nove Francuske, koji je podupirao njihove interese i s njima očekivao kraljevu presudu. Nije ništa skrivao. Francuski kralj, čija se moč prostire po svim kontinentima, priklonio im se, njima, osuñenima, izgnanima, zaboravivši sve uvrede, vratio im je titule i posjede, iznova im je otvorio luke kraljevstva, pristao je na njihov povratak, ostavivši njima da odrede okolnosti i trenutak njihova osloboñenja. Anñelika — zadovoljna, presretna, gospodarica svoje sudbine, koju če odsad imati u svojim rukama, zaštičena i sigurna, slobodna živjeti sretno i bez muka, gdje hoče i s kime hoče — zašto je imala potrebu zatražiti od neba još jedan dar, još jedno dobročinstvo, još jedno malo čudo? Dijete. Ona uzdahnu i odmahnu glavom. — Uvijek češ ostati ista! * Danas Zaljev Fundy. Stavila je ruku na oči. Zrcaljenje morske vode, poput zlatnika bačenih u zaljev, zaslijepilo ju je. Jak miris morske trave uzrokovao joj je blagu mučninu. U daljini su se vidjele bijele koprene oko surih hridi u zlatastoj izmaglici. Ispred kučnog praga crvenjela se prašnjava zemlja; na to mjesto dolazili su, čak i ovo doba pasje vručine, mnogi gorljivi stanovnici Salema, uglavnom odjeveni u crno, s visokim crnim šeširima sa srebrnom ili čeličnom kopčom: tu odječu nosili su engleski puritanci od revolucije 1649. koju je proveo strogi Oliver Cromwell. Žene, uglavnom odjevene u plavo platno, s kapicama i velikim bijelim ovratnicima, tom uniformom odavale su svoj status »obveza-nih«, to jest osoba koje još nisu platile svoj put u Novi svijet godinama službe onima koji su u njih uložili novac. To ih nije sprečavalo da imaju izgled slobodnih i sigurnih žena koje su, barem na početku, pristavši priječi ocean, odabrale kome če služiti. Svi ti ljudi brižljivo su se pomicali, kao svi dobri grañani Mas-sachusettsa, obuzeti svojim ciljem i zadačom koju treba obaviti, ali ipak nisu propuštali u prolazu baciti znatiželjan pogled prema kuči sir Thomasa Cranmera, jer su znali da su se u njoj smjestili gosti iz Gouldsboroa i željeli su na njezinim

prozorima vidjeti ženu koju su na obalama i u graničnim naseljima zvali »lijepom Francuskinjom«. I u Salemu, kao u svim lukama svijeta u koje vas nanese more, željeli to ili ne, ima ljudi koji se boje za svoju dušu, a ima i onih koji su skloni prodati je, ima svakojakih primjeraka ljudske rase, kadšto zavodljivih, uvijek uznemirujučih, kojima se treba prilagoditi želi li se trgovati s njima. Visokorodna francuska dama nije bila nepoznata stanovnicima Salema. Znali su mnogošta o njoj; izmeñu ostalog, znali su da je spasila od indijanskog noža skupinu engleskih radnika iz Andro-scoggina u Maineu. Znali su i da je udana za pustolovnog plemiča koji, premda je Francuz i stoga katolik, održava odlične veze s Massachusettsom, veze koje sežu dotle daje izgradio mnoge svoje brodove u brodogradilištima na obali. Njihov dolazak zato je pojačao djelatnosti u gradu. Pod izlikom da se radi o poslovima, ljudi su jasno iskazivali zadovoljstvo time što mogu promatrati njihovu opremu, njihovu odječu i običaje, dakako, odviše neobvezne i sumnjive do razvrata, ali Francuzima se oprašta, upravo zato što su Francuzi. Dakle, toga dana mnogo je ljudi, bacivši pogled prema lijepoj strankinji koja je stajala na svom prozoru, naglo okrenulo oči i hinilo da grize usne od negodovanja. Ne pristoji se, mislili su — i ispričali što su vidjeli svojim ženama da bi ih poučili te Viječu da bi ga upozorili — da se žena čija je trudnoča več vidljiva i, štoviše, žena koja je odjevena u odječu odveč raskošnu za stanje koje zahtijeva povučenost, pa čak i zbunjenost, tako pokazuje na prozoru naočigled cijeloga grada. Doista, treba biti bestidan papist koji nije primio nikakvu pouku o pristojnosti i stidu, da bi si netko to dopustio i još se ponašao kao da se time ne izlaže nikakvoj bruci! Promatrajuči poglede uperene u nju, Anñelika je primijetila osudu koju su joj upučivali neki od njih. Znajuči da su puritanci vrlo osjetljivi na tjelesnost, ona se uvijek trudila spriječiti njihovu zagrižljivu stidljivost, ali neke malene pojedinosti često bi joj pro-maknule. Shvativši da je šokirala prolaznike pokazavši se tako »kao spektakl«, Anñelika se malo povuče u unutrašnjost sobe. Obuzeta iznenadnom slabošču, gotovo da se gušila, pa je opet prišla prozoru da udahne svježeg zraka. Odmah joj je bilo bolje. Mnogo bolje. Uznemirila se, jer je do tog dana bila dobra zdravlja i nije trpjela neugodnosti svog »stanja«, kao što kažu stidljivi ljudi. A več je u sedmom mjesecu trudnoče. Počaščena neobičnim pozivom da pomogne salemskom gradskom Viječu — ta čast činila joj se prilično deplasiranom — nije oklijevala izložiti se neugodnostima i odjenuti teški plašt kako bi prikrila znakove skorog

materinstva tim strogim i sramežljivim kal-vinistima, koji bi, valjda, trebali služiti Kristu, a on je zapovjedio svojim učenicima: »Plodite i množite se!« Ali, strogi sljedbenici prezbiterijanske vjere smatrali su da to valja činiti u največoj mogučoj diskreciji, a bilo bi još bolje kad bi se to moglo obaviti posredovanjem Duha Svetoga. Prisječajuči se kako je Sveti Pavle, iz farizejske poslušnosti, odbacio žensku kosu kao instrument tjelesnog iskušenja i da se puritanci slažu s njim u tom pogledu, Anñelika se pokrila rupcem i šeširom široka oboda koji joj je pritiskao tjeme i uzrokovao joj glavobolju. Na putovanju nije osjetila nikakav umor. No počela ju je tištiti velika vručina i vlažnost na kopnu i bila je spremna čuti sve što joj je Viječe htjelo priopčiti. — Mislila sam da ču se onesvijestiti. Mislila je na onu jadnu englesku majku, mrtvu, raskoljene glave, pokraj svojih malenih blizanaca koji leže u travi odrubljene glave, poput poderanih lutaka... Trebala je odmah odagnati tu viziju da ne bi osjetila slabost. No ipak, htjela se prepustiti tom jadnom mladiču koji je ušao noseči na glavi okrugli šešir i koji ju je gledao kao da može oživjeti njegove najmilije. Zlo je bilo u tome što su pokolji koji su grčevito potresali Novi svijet sa svih strana imali snagu neukrotive sile, jer krv priziva krv. Nije bilo vrijeme za snove. Anñelika pogleda malenu kutijicu koju je nosila o svom pojasu, protrese je i potom je sičušnim ključem pričvrsti na isto mjesto. Još nije bilo tako kasno kao što je mislila. Bila je sama u kuči, ili je to barem pretpostavljala, jer je vladala potpuna tišina, kao da su lakaji i sluge odjednom nestali. Gdje su? Na tržnici? U uredu? Obdarenu instinktom, koji je život pun zamki i opasnosti još jače izoštrio, da hitro opaža nezamjetne znakove koje drugi ne vide i dobro skrivene ljudske reakcije, Anñeliku je zanimalo ponašanje njihove domačice u Salemu, gospoñe Mary-Ann Cranmer. Zapravo, ona sama je svojim namrštenim licem dala razumjeti da ne shvača zašto se smatra normalnim da upravo ona treba primiti svakog stranca koji doñe u Salem, kao da su ostale kuče odviše čiste da bi prepustile strance preko svog pravovjernog praga. Sumnjive vjere mogle bi prouzročiti ubitačnu kugu grijeha... Zato je Anñelika cijenila stav dame koja ih je dostojno primila i prkosila zbog njih. Joffrev joj je dao objašnjenje koje joj se činilo savršenim. Roñena Wexter, kči Samuela, jednog od najpobožnijih i najtvrdokornijih osnivača grada, ona se iz ljubavi udala za poznatog angli-kanca, šarmantnog aristokrata sir Thomasa Cranmera. Dakako, potom bi bila morala manje-više

zauvijek napustiti područje Salema te zaboraviti svoju rodbinu i stanovnike Massachusettsa, osuñena da ga pamti samo kao uspomenu. Pokazalo se daje teško provesti to radikalno rješenje. Ponajprije zato što je rečeni anglikanac bio na visokom položaju u kraljevskoj administraciji. Nadalje, znalo se da je njegov predak bio onaj Thomas Cranmer, canterburyjski nadbiskup, savjetnik Henrika VIII, koji je u početno, teško doba reformacije štitio velikog škotskog propovjednika Johna Knoxa koji je, kao što svi 13... znaju, uspostavio radikalni protestantizam u Engleskoj, a odatle je proistekao i puritanizam; štoviše, pogubljen je pod vladavinom Marije Tudor, katolikinje, nazvane Krvava Mary. Vladalo je mišljenje da ne valja biti odveč netolerantan prema njegovom pra-pranečaku. Napokon je prečasni Samuel Wexter morao prihvatiti gubitak svoje jedine i upravo savršene kčeri. Tako je mladi par prihvačen u Salemu. Ljudi su se navikli na sir Thomasa Cranmera, na njegove čipke i bisernu naušnicu. Kako ju je često ostavljao samu, jer je neprestano plovio izmeñu Bostona, Jamajke i Londona, kči Samuela Wextera ukrutila je svoje stavove i, da bi joj oprostili ludost koja joj je donijela izopčenje iz društva koje je željela graditi, postala je vrlo rigorozna u provedbi svojih vjerskih djela. Njezina najgorča kazna bila je lakoča s kojom su joj, kad je ugostila moguče Sotonine podanike, rekli: »Vi, vi ih možete primiti!« Anñelika privuče fotelju s podstavljenim naslonom i sjedne nedaleko od prozora, dovoljno blizu da može udisati morski lahor. Salem, što na hebrejskom znači »mir«, bio je maleni, osebujan i ljubak gradič, pun kuča s drvenim krovovima i oštrim zabatima, ulice su bile posipane sivim tucanikom, ili pak popločane crvenim ciglama, na račun bogatih i uglednih trgovaca. Zakonodavstvo koje je tu bilo na snazi temeljilo se na strogoj teokraciji te su institucije bile izravno izvedene iz Svetog pisma. Ali, tu su cvjetali najljepši jorgovani na svijetu. Usred ljeta njihovi bijeli i ljubičasti grozdovi doticali su zagasite rubove kuča, boje orahovače. U vrtovima punim ljekovitih biljaka i povrča, koje se uzgajalo uz svaku kuču po tradiciji koju su uspostavili prvi doseljenici s Mayflowera, blistale su se grimizne i svjetlozelene bundeve, izdašne biljke koje su prodirale čak i na ulice, poput dlakavih zmija, a oko vriježa njihovih strukova s velikim žutim cvjetovima oblijetale su pčele. Oporavivši se, Anñelika pomisli kako je nerazumna. Sad je uzaludno postavljati sebi to pitanje: »Zašto sam željela dijete?« Zar ikad znamo

razloge koji se kriju ili se otkrivaju u ženskom srcu, zar čemo ikad upoznati tu životnu potrebu za materinstvom? Ti razlozi su jedinstveni i mnogostruki, svi su očiti, a možda nijedan nije istinit, jer o tome se ne može raspravljati. Anñelika se prisjeti da je o tome sanjala još u Quebecu, kad je vidjela kako malena Ermeline de Mercouville trči njoj u susret i pruža joj ruke. Ne bi li bilo dobro iskusiti zadovoljstva novog materinstva, jer nije mogla dovoljno cijeniti ona prethodna? Valja li obnoviti uništeno gnijezdo koje su potresle tolike oluje? No postupno, kako se sve oko njih obnavljalo, u njoj je prevladala želja da ima dijete s njim, svojom ljubavi, svojim suprugom, ljubavnikom, svojim utočištem i svojim mučiteljem, s njim, jedinstvenim, čovjekom njezina života, Joffrevom de Pevracom, s kojim se vjenčala prije gotovo dvadeset godina. Pretrpjevši teška iskušenja, prošavši tegobne i nepregledne staze s postojanošču koja se jednačila s tvrdoglavošču i s voljom koja je često bila kriva u očima razuma, jer ju je izlagala opasnostima u koja se ona bezglavo bacala, težeči samo prema svom cilju, ostvarenju svih svojih snova: ljubavi, sreči, miru uz onoga kojeg je toliko revno tražila, vjerovala da je mrtav, jer su ga intrige i nesporazumi odvojili od nje, kao da ljubomorni nisu htjeli da postoji njihova vječna i nesavladiva ljubav. Htjela je dovršiti to tegobno ponovno osvajanje sreče i označiti ga neizbrisivim pečatom. Sanjala je o djetetu s njim, kao da je on novi ljubavnik s kojim želi učvrstiti vezu koja utjelovljuje njihov izniman odnos. Ono bi bilo dokaz da je njihova ljubav obnovljena. Valja priznati da joj takva luda zamisao ne bi pala na pamet na početku njihova ponovnog susreta, od kojeg je prošlo več tri godine. Sječanja na nj bila su joj vrlo daleka i nestvarna; prisječala ih se s bolom. Nisu bili samilosni jedno prema drugom, predbacujuči si udarce koje im je život nanio, zaboravljajuči da su bili zajedničke žrtve i da ih čak ni sudbina nije mogla spriječiti da se opet ujedine. Valjalo je to naučiti; ona se danas čudi zašto su to morali pretrpjeti. Kao da su bili stranci, spremni na zaziranje, gotovo i na mržnju, a ipak tako bliski i očarani jedno drugim! Čudo o kojem je sanjala! Da nije bilo tog nesavladivog privlačenja njihovih tijela, koje bi ih obuzimalo pri svakom pogledu i vezivalo ih čarima, snovima i neu-toljivom glañu, potiskujuči sva ostala razmišljanja, bi li uspjeli nadvladati silne prepreke i nepoznanice u svom zajedničkom životu, silne zablude i gorčinu roñenu u tolikoj nesreči? Blagoslov tajanstva osjetila koje ih je preplavljivalo unatoč svemu bacao ih je u zagrljaje, u utapanje u zaboravu, u slastima, prepuštao ih je bezglavoj rijeci koja briše svijet.

Premda je bacio u bitku sve svoje snage, Sotona nije mogao pobijediti struju strasti koja ih je vitlala u orkanu užitaka i bezimenih iznenañenja. Jer, Ljubav je najjači neprijatelj Velikog Uništitelja. Tek nakon boravka u Quebecu, francuskom gradu na sjeveru Amerike, mogli su s francuskim kraljem i svojim zemljacima pregovarati o pomirenju. Ondje su zajedno proveli Čudnovatu zimu punu burnih društvenih dogañaja i ona se osjetila drukčije, zahvatila ju je iznenadna želja: imati još jedno dijete s njim, novo dijete za novi život! Ona se prisjeti povratka. Otišli su iz malenoga glavnog grada Nove Francuske koji se napokon oslobodio ledenog omotača. Njihova flota otplovila je nizvodno Rijekom svetog Lawrencea i preplovila istoimeni zaljev. Anñelika je iz kabine admiralskog broda Gouldsboro s Honorinom promatrala jata bijelih pliskavica kako se igraju meñu valovima: bili su to trenuci slavljenja, trenuci sigurnosti koju nije mutila nijedna sjena, nikakav nemir. Problemi su bili riješeni, bitke su bile dobijene, ako ne sve bitke, onda barem one meñu njima. Tijekom te zime u Quebecu shvatili su da ih vežu nevidljivi, suptilni lanci koje ništa ne može raskinuti. Otkrili su da, koliko god da su oboje surovo nezavisni, ne mogu doista živjeti, disati ni misliti jedno bez drugoga. Dakako, Joffrev je tajanstven čovjek, nepredvidljiv, neotuñiv, poput nje, premda je ona sebe smatrala, kao i večina žena, providnom u svom ponašanju i nakanama. No, ne bi se tako voljeli da su jednostavniji i da su podložniji opčim zakonima. Nakraju, laka srca i svijetla duha, počela je sanjati o novom djetetu kojem se htjela žrtvovati, nerazumno, ali za sreču! Novo dijete za novi život. Osjetila se mlañom i veselijom no što je ikad bila. Hrabrila ju je zaštita čovjeka koji je voli, brani i oslobaña svih odgovornosti i teških odluka. Dobila je bitku s kraljevim progonstvom i to ju je oslobodilo svih briga koje je imala na početku svog dvorskog života. Shvatila je da je dosad živjela odveč ozbiljno. Jer, izuzevši nekoliko mjeseci proživljenih snova u Toulouseu, koji su poput orguljske glazbe usred njezine burne sudbine, što je bio njezin život tijekom tih dvadeset godina otkad je bačena u srce bijede i samoče? Život pun borbe, udaranja, grebanja, obrane, opravdavanja — za svoju djecu, svoj kruh, svoju čast. Dakako, nisu sve uspomene loše. U tim godinama borbe nije manjkalo ni zabave, često prožete humorom, a ona se znala smijati u prilikama kad bi život pokazao svoju šaljivu stranu, kao što se znala radovati pobjedama koje su joj omogučavale da uživa u ugodnim trenucima ukradenim u toj kavalkadi preživljavanja. Bez obzira na sve!

Na tom brodu, njihovom brodu, koji ih je nosio u budučnost koju je napokon zamišljala mirnom i sretnom, učinilo joj se da je došao trenutak da položi oružje i promijeni sve. Da postane druga žena. Onakva kakvom si nije mogla dopustiti da postane. Da iznova počne sve, kao da joj je dvadeset godina. A što može biti novije od novog djeteta? Odlučila je: Da, bit če tako. No, buduči da je mogla, zahvaljujuči svojim »tajnama« ratnice, upravljati tajnovitim slučajnostima oplodnje, i dalje je čekala. Nije čekala dugo. Život ju je naučio da raspolaže vremenom, da ublaži naglost svojih poriva. Više se nije radilo o ratničkoj strategiji u kojoj je blistala u doba svoje pobune protiv kralja i koja zahtijeva hitro djelovanje, nego o utemeljenju mira, što je zadača koju narodi najčešče obavljaju s manje talenta i briga no što ih ulažu u rat. Željela je učvrstiti se u toj novoj sretnoj eri koju su joj najavili auguri, uvjeriti se da to nije varka, naviknuti se na stanje primirja i na svakodnevni život uz njega, njegovu vječnu ljubav, njezina gospodara i ljubavnika. Još uvijek je željela kušati sigurnost tog ljubavnog saveza koji je osječala kao žarki plamen što gori meñu njima, plamen svijetao i vedar, plamen koji ništa neče moči zatitrati. Čekala je Wapassou. U naravi Joffreva de Pevraca bilo je da ga zaljubljenost čini još luñim, još pronicljivijim i još rasipnijim, pa je on sam počeo govoriti o novom djetetu znajuči da ona o njemu sanja i da bi ono bilo pečat njihove ljubavi. Je li i on imao dojam da njihova sudbina, koja je dotad bila tako rastrgana, ne kreče prema svom kraju, več prema početku? Dok je snijeg bijelio Wapassou, u ono zimsko doba, u dubini šuma, usred širokih američkih prostora, gdje se zaboravlja da na zemlji ima i drugih ljudskih biča, oni su začeli dijete ljubavi. Osjetivši da je zanijela, Anñelika je bila zapanjena, zadivljena, premda je mogla znati da razne ljekovite smjese koje je znala dobro dozirati prema »tajnama« koje je naučila u djetinjstvu od čarobnice Meluzine, moraju dati željene posljedice. Jedva je povjerovala! U travnju se dijete pokrenulo i ona je opet iskusila čudesno, zanosno iznenañenje. Bilo je tako jednostavno dobiti od neba ono što se želi: dijete. Dijete sreče... 11, Osječala se tako sretnom, bila je u stanju tako prirodne euforije da bi ponekad pomislila da i nije trudna da nije bilo onih trzaja kojima je »on« odavao svoje postojanje. Bila je pošteñena svih neugodnosti koje prate

početak trudnoče. Dugo je ostala vitka. Nije osječala nikakav umor, a čak joj se činilo da se osječa jačom i životnijom nego u uobičajeno vrijeme, pa nije ništa mijenjala u svom vrlo djelatnom životu, kao ni u planovima za putovanja koja su ih u prolječe trebala odvesti u predjele gdje je valjalo obnoviti veze ne samo sa stanovnicima Gouldsboroa nego i s ostatkom svijeta. Brodovi su dovezli glasnike iz Francuske, a u Francuskom zaljevu znalo se da Joffrev de Pevrac rijetko propušta planirati plovidbu. Ljeto je razdoblje jake plovidbene djelatnosti. Te godine grof se trebao uputiti u New York. To putovanje omogučilo bi mu i da na povratku posjeti najvažnija naselja Nove Engleske, poredana duž obale: od New Yorka, preko Bostona, Sale-ma i Portsmoutha do Portlanda. Tu su imali prijatelje i suradnike koji štite njihove interese. Anñelika je željela poči s njim. Slijedeči svoje tajno obečanje da više nikad neče pustiti Joffreva da nekamo ode bez nje, potrudila se uvjeriti svog muža da po svaku cijenu mora posjetiti engleskog liječnika Georgea Shapleigha, kojemu mora postaviti mnoga pitanja i od kojeg mora dobiti lijekove, naime, korijen mandragore, potreban za pripravu »uspavljujuče spužve«, čije su zalihe iscrpljene. Tvrdila je da svakako mora vidjeti Shapleigha prije trudova, jer on, u svom skrovištu u Pointe Maquoitu, posjeduje medicinske knjige koje su najstručnije na svijetu, pa ih ona želi pročitati. Kad je Duga, silan brod od više od tristo tona, nedavno porinut u salemskom brodogradilištu, zaplovio prema jugu, usmjerivši pra-mac ravno prema ušču rijeke Hudson, Shapleighu su poslane poruke koje su mu navijestile sastanak u Salemu početkom rujna. Roñenje je bilo predviñeno za kraj listopada, a Duga i malena Pevracova flota imale su vremena vratiti se u Gouldsboro, gdje je željela roditi. Nadalje, od godišnjeg doba i pravovremenog ili preranog dolaska zime ovisilo je hoče li novoroñenče — mali princ ili malena princeza — moči poduzeti svoje prvo putovanje na ovom svijetu, putovanje prema izvorima Kennebeca, prema udaljenom posjedu Wapas-sou, kako bi ondje provelo zimu, čemu se Anñelika svim srcem nadala. Usprkos zadovoljstvu koje bi osječala pri svakom susretu s prijateljima u Gouldsborou, više je voljela njihov povučeni život u unutrašnjosti od onoga na obali. A danas joj više no ikad prije nedostaje čist i okrepljujuči zrak Mainea. Vlažna vručina obale, to zagušljivi] a što bi se više udaljila od mora, tištila ju je. Gdjekad bi jedva hvatala dah. Obuzela ju je neugodna bojazan. Pojavilo se iznenada, pomolivši se iz oblaka u trenutku kad su sadašnjost i budučnost blistale u sjajnim bojama, naglo prisječanje strahova koje je

pretrpjela preobrazilo je njezin optimizam poput prevrnuta čamca. Strah se pretvorio u paniku. Anñelika se u tom trenutku osjetila slabom i obuzetom jakom tjeskobom koju proživljavaju majke, čije je tijelo povezano s tijelom krhkog biča. Njezina odgovornost za to dijete prostirala se i na nesreču koja ga možda očekuje i koju mu je možda več natovarila na nejaka pleča, te si je predbacivala svoju nemoč da je ukloni. Jer, djetetova sreča je ugrožena. Nije li ona bol koju je osjetila duboko u sebi najava opasnosti koja prijeti da če ga još nejakog istrgnuti iz majčine utrobe? Još je prerano za porod. Treba proči još barem mjesec dana... No, Anñelika je imala još jedan ozbiljan razlog da se boji da bi prerani porod mogao ugroziti život tog tako željenog djeteta, tako sanjanog i unaprijed voljenog, jer je več nekoliko dana gotovo sigurna da ih ima dvoje. ni. Kako drukčije protumačiti onaj osječaj nemira koji joj se počeo činiti pretjeranim? Kako drukčije protumačiti dva izbočenja, jasno zamjetljiva pod rukom, gotovo vidljiva i na koži, koja čine dvije okrugle glavice? »Nebo te želi prenerazitiL.« — reče ona samoj sebi, ljuta, napola ne vjerujuči, napola zbunjena. Kad se več zamalo počela smijati, uistinu očarana, uozbiljila se i pomislila da se možda nema čemu radovati; nije znala što da zapravo misli. Zar če tijek njihovog života, čvrsto usmjeren prema razumnim perspektivama, iznenada poprimiti čudnovate razmjere? Blizanci! Odlučila je pričekati prije no što to ikome kaže, pa čak i svom suprugu. Flota Joffreva de Pevraca bacila je sidro u Salemu, koji nije daleko od Gouldsboroa. Neke osobe iz naselja došle su poslom i pozdravile ih. Bio je tu gospodin Manigault, važan brodovlasnik koji posluje sve do Antila, gospodin Mercelot, trgovac papirom iz 19 La Rochellea, zadužen za osnivanje papirnica u engleskim kolonijama, te njegova kči Bertille koja mu zamjenjuje tajnicu. Počeli su izmjenjivati vijesti o obiteljima. Bertille Mercelot, samoživa tr-govčeva kči jedinica, promatrala je Anñeliku ironičnim i zadovoljnim osmijehom. Ona ne bi sebi dopustila, činilo se kao da kaže, da se njezino lijepo tijelo izobliči zbog trudnoče. Potom su pristupili salemski uglednici, smrknuti — poslije je saznala zašto — i pozvali ih na sjednicu svog znamenitog Viječa idučeg jutra. Anñelika se razočarala što u mnoštvu nije opazila Georgea Shapleigha; neprestano je mislila da je on jedina osoba koju doista želi sresti po svom dolasku. On bi uklonio njezine sumnje o mogučem roñenju blizanaca i ohrabrio bi je. Imala je povjerenja ne samo u njegovo liječničko znanje nego i u njegovo

poznavanje drevnih, tajnih magijskih vještina. No nije ga bilo i ona se morala smiješiti svima, nastaniti se kod engleske dame stisnutih usnica, otrpjeti nesanicu zagušljive, tople noči i idučeg jutra otiči na sastanak Viječa. Prikupivši svu svoju snagu da ne bi otkazala dolazak, Anñelika je nije našla dovoljno da bi se i dalje pitala o zagonetki blaga koje nosi u sebi — jedno ili dvoje djece? — a niti da o tome razgovara s Joffrevem, iako se s njim savjetovala o svemu. Nije li on ponekad upučivao potajne poglede pune vatre koji su se u njoj preobražavali u sjenu zabrinutosti? Anñelika je smatrala pitanjem časti ne uplitati svoje tegobe i slabosti svoga stanja u tijek njihova putovanja i u nužnosti pristajanja u lukama. Po naravi je bila takva da nije patila zbog trudnoče. Štoviše, pripadala je stolječu u kojem se žene nisu obazirale na trudničke tegobe, jer se smatralo prirodnijim stalno biti u drugom stanju nego uopče ne biti trudna. Svjetske žene, a još manje provincijalke, nisu se žalile zbog takvih okolnosti, a čak i u Versaillesu se često dogañalo da se kraljeve ljubavnice pojave u dvorskoj odječi manje od jedan sat pošto bi u kakvoj pokrajnjoj sobici, iza paravana, donijele na svijet maleno kraljevsko kopile. Zato je Anñelika smatrala da njezina jutarnja nesvjestica nije jasna sama po sebi. Dignula se i pošla prema stolu na kojem je bio njezin putni kovčeg sa češljevima, četkama, ogledalom, nakitom i potrebnim sitnicama, bočicama rumenila i mirisnih masti. Uzela je jednu staklenku i čašu te se uputila prema odmorištu na katu, gdje se nalazila slavina s tekučom vodom i lavaboom od plave i bijele fajan-se, ukrašene vjerojatno u Delftu. Natočila je vodu iz kositrene slavi- ne u čašu, pomislivši još jednom da se puritanci, koji kao da preziru životne čari, okružuju lijepim namještajem i vješto načinjenim predmetima koji obilno nadoknañuju strogost običaja i riječi koje ih propisuju. Anñelika, koja je cijenila ozračje svake kuče, ovu je zavoljela, jer su njezine polusjene bile ispunjene sjajem dobro iscizelira-nog drveta, lijepo uštavljene kože te finog porculana i keramike. Pokrivač na krevetu bio je čipkan. Anñelika proguta lijek. Bila je to mješavina biljaka koju je sama sastavila i čiju je djelotvornost poznavala. Odmah se osjetila bolje i težak miris plime koji je prožimao zrak miješajuči se s vonjem rastopljenog katrana koji je dopirao iz brodogradilišta i s mirisom pečenih rakova što se pojačavao kako se bližilo vrijeme ručka, prestao joj je smetati. — Guspo! Guspo! Izvana ju je dozivao znani joj glas. Ona se nasmiješi i poñe prema prozoru. Pred kučom je stajao Kouassi-Ba i dizao prema njoj pogled svojih crnih očiju.

— Šalje me gospodar. Zabrinut je! — Reci mu da se umiri. Dobro sam. Kouassi-Ba bio je utjelovljena Jofreveva briga za nju. Pouzdani i vjerni čuvar, više prijatelj nego sluga, svih tih godina koje je proveo uz grofa, pazeči na i najneznatniji znak promjene njegova raspoloženja, uzrokovane poslom, putovanjima, nesrečama, opasnostima, on je za Anñeliku bio inkarnacija brižnosti koja je nikad neče izdati. Često bi se pojavio pred njom i prenio joj poruku ili se obavijestio o njezinim željama; čekao bi je na kučnom pragu da bi je otpratio ili bi joj pak donio srebrni tanjurič na kojem bi se pušila šalica turske kave upravo u trenutku kad bi za nju dala bogatstvo ili život, jer — i u tome je bilo magije koja povezuje njih troje, nju, Joffreva i Kouassi-Baa — on je uvijek dobro znao kad se valja pojaviti. I ovaj put su Joffrev i njegov sluga izmijenili samo jedan pogled i veliki je crnac poput sjene pohitao iz Viječnice. Njegova prisna prisutnost, dobrohotna i njoj posvečena dušom i i tijelom, pomiješana s bezgraničnim divljenjem prema svemu što ona kaže ili učini, utješila je Anñeliku i zato se začudila kad ga je čula: — Treba li gospodar otpustiti regente i doči k tebi? — upita on. — Ne, Kouassi-Ba, pitanja o kojima gospoda moraju raspravljati odviše su ozbiljna. Strpljivo ču čekati. Prenesi im moje isprike. Reci im, što su zacijelo dobro shvatili, da su me te tužne vijesti du- boko uznemirile pa sam se povukla da bolje razmislim kako bih im pomogla. — Dobro! Dobro! — reče Kouassi-Ba uz gestu pozdrava i dobrih želja. Udaljio se na visokim potpeticama svojih cipela s kopčom, korakom nalik na plesni. Ozbiljni Kouassi-Ba, kojeg se smatralo čovjekom u godinama, iskazivao je novu živost otkad je saznao za skori dolazak »malog princa« ili »male princeze«. Kako bi se tek ponašao kad bi znao da če ih možda biti dvojel... Izljevi radosti ne bi pristajali njegovoj sijedoj kosi. »Unatoč svim željama Kouassi-Baa« — pomisli ona smjestivši se opet u naslonjaču — »ne mogu se oteti strahu od te neočekivane mogučnosti«. Pokušala je zamisliti dva dječačiča crnih očiju i guste kose nalik na Florimondovu. No ne bi li bile ljupkije dvije isto tako smeñe djevojčice živa i blistava pogleda? Nije razmišljala o tome da če naslijediti njezinu plavu kosu, jer je sanjala o »Joffrevevom djetetu« i vidjela ga je kao njegovu sliku i priliku. Ali, dvoje djece!

Njezina zbunjenost pojačala se kad se prisjetila proročanstva vračarice Mauvoisin, koju nikad nije uzimala ozbiljno i koju je gotovo zaboravila tijekom mnogih godina. To se dogodilo u Parizu, u doba kad je bila sama i u opasnoj situaciji, kad se borila za svoj kruh svagdanji i za kruh svojih sinova Florimonda i Cantora. S dvjema prijateljicama, koje su poput nje bile u teškočama i htjele su saznati hoče li im budučnost biti milosti-vija od sadašnjosti, otišla je po savjet Catherine Mauvoisin, koju su zvali i Voisinka, u njezinu jazbinu u Faubororg du Temple, gdje se okupljao cijeli Pariz. Vračarica je tog dana bila pijana kao zemlja. Odjevena u pelerinu s ušivenim zlatnim pčelicama, teturajuči je sišla sa svog prijestolja i krenula prema trima lijepim mladim ženama koje su stajale pred njom. Svakoj je pogledala u dlan i rekla: »Kralj če vas voljeti«. Najskromnijoj i najsiromašnijoj je dodala: »A s vama če se vjenčati!« To je razbjesnilo treču sudionicu, koja je očekivala da če upravo njezina sudbina biti najslavnija. Anñelika se smijala prisječajuči se te scene. Uznemirilo ju je kad se pijana žena obratila njoj, uperila prst u nju i objavila: »Vi čete imati šestoro djece.« To proročanstvo, izrečeno nejasnim gla- som, tad joj se učinilo krajnje smiješnim i nevjerojatnim te gaje nedugo potom zaboravila. No nije li se tijekom godina približila ostvarenju proročanstva pripite žene? Tri prelijepe mlade žene, tri Poitouovke povezane prijateljstvom i podrijetlom, tog su dana krenule u Pariz u posjet čarobnici Mauvoisin: Athenais de Montespan, roñena Rochechouart, Anñelika, grofica de Pevrac, roñena Sance de Monteloup i Francoise Scar-ron, roñena d'Aubigne. Danas, dvadesetak godina kasnije, lijepa markiza de Montespan vlada Versaillesom kao najomiljenija ljubavnica kralja Luja XIV, skromna Francoise Scarron, čije su iznošene haljine davna prošlost, dobila je od kralja titulu markize de Maintenon, a Anñelika, koja je odbila kralja, neče li upravo donijeti na svijet dvoje djece koja če povečati broj njezine djece na šest. — Šestoro! I to možda uskoro? Ne — pomisli ona, opet uznemirena tom mišlju. — Nikako ne! To bi bilo razorno za njihove male živote! Kako god bilo, nikako se ne smije poroditi u Salemu. Mora otiči u Gouldsboro. Nizašto na svijetu ne želi donijeti na svijet svoje dijete — ili djecu — u novoengleskoj koloniji, jer salemski jorgovani i lijepi brijestovi ne ublažuju kruto ozračje koje vlada u gradu tih strašno čednih ljudi, u gradu u kojem trudna žena ne smije udahnuti svjež zrak na prozoru a da ne upru prstom u nju.

Gledala je prema obzorju i sanjala da stavi krila i otklizi prema Portlandu u kojem se možda nalazi Shapleigh, prema Gouldsborou, gdje je njezina prijateljica Abigael okružena pažnjom. Ondje bi bila »kod kuče«. Iznenadna sjena rasprostre se preko sunca i poput mračnog vala prodre u sobu, obavivši tamom namještaj i zastore. Zrakom prasnu koncert oštrih krikova. Bilo je to jato ptica koje se prostiralo nad cijelim gradom, dospjevši na obale ovog, još gotovo netaknutog kontinenta. Bilo je jasno da ljudska biča tu još nisu tako važna u usporedbi s obiljem životinja i da ovi gradovi i sela još neče zavladati premočnim šumskim prostorima. Anñelika je htjela zaviknuti. Odjek glasa punog mržnje šumio joj je u ušima: »Naučila sam mrziti more zato što ga vi volite, a i ptice, zato što vi smatrate da su lijepe i čudesna njihova jata dok u mi-rijadama prekrivaju oblake i zatamnjuju nebo!...« Demonka! Samo bi demonsko biče moglo izgovoriti te riječi koje tako dobro pamti. UilU Anñelika se katkad uzalud branila, ali obuzimao ju je mračan predosječaj da demonka — premda je mrtva i pokopana — još nije rekla svoju zadnju riječ. Kad se mrzi tolikom snagom, kaže se da je moguče i iz onostranosti provoditi svoje osvetničke nakane? A ona je bila tako vješta, ta žena koju je isusovac poslao da ih uništi. Svjetlo se naglo vratilo. Ptice su sletjele poput snježnih nanosa i prekrile obalno stijenje. Njihovi krici utihnuli su i čuli su se odjeci tuljana pokraj kojih su ptice prošle. Nadolazila je plima. Anñelika požali što je rekla Kouassi-Bau da je sve u redu i da če biti strpljiva. Ne našavši domačicu gospoñe Cranmer, ona se zapita gdje su otišli njihovi... I gdje li je mlada Severine Berne, koju je vodila sa sobom da joj pokaže kako izgleda svijet koji je manje sirov i bliži europskoj civilizaciji no što je to njihovo pionirsko naselje u Gouldsborou. Nježna šesnaestogodišnja Severine jako je željela prošetati se velikim i živahnim gradom kao što je New York, željela je vidjeti Boston i Salem nakon trogodišnjeg odvažnog rada na divljoj zemlji u kojoj je, kad se ona s obitelji iskrcala došavši iz La Rochellea, postojala samo jedna drvena utvrda i nekoliko ruševina. Tijekom dugog putovanja obalama Nove Engleske, Severine je Anñeliki bila ugodna i zabavna suputnica. Osvježile su poznanstvo, obnovile gotovo obiteljske veze koje su ih ujedinjavale kad je Anñelika živjela kod Berneovih u La Rochelleu. Na brodu i u lukama mnogo je vremena posvečivala Honorini. Oklijevala je povesti svoju malu djevojčicu pitajuči se ne bi li za nju bilo bolje da ostane

na kopnu, okružena pažnjom u Wapassouu ili u Gouldsborou, kao što je več nekoliko puta učinila tijekom nekih kračih ljetnih putovanja. Ali ovaj put Honorine je pokazala nekakav nemir shvativši da če se Anñelika udaljiti »zajedno« s budučim malim bratom ili sestricom. Tako je barem Joffrev de Pevrac protumačio njezine riječi koje je više puta nejasno izgovorila. Honorine bi ponekad izrekla sve svoje misli o nečemu, ali ovaj put nije rekla sve. Valjalo je biti oprezan. Prihvatila je Severinino prijateljstvo i radovala se putovanju. Tog jutra otišle su se zajedno prošetati jer je u luci i gradu bilo tisuču stvari koje je valjalo vidjeti; u skladištima i trgovinama bujalo je obilje robe. Anñelika začu njihove glasove, nagnu se kroz prozor i ugleda djevojku kako zalazi za ugao ulice držeči dijete za ruku. Bile su u pratnji visoka mladiča odjevenog u crno, poput pravovjernog puri- tanca, ali bio je obučen u posuvračene čizme a na glavi je nosio šešir široka oboda urešen perom kojem nije manjkalo elegancije. Severine je živo čavrljala s njim, i to, kako se Anñeliki činilo, na francuskom. A to se u Salemu doista ne dogaña često. IV. Donja vrata škljocnuše i Severine poviknu: — Gospo Anñeliko! Upozorili su me da se kanite vratiti gospoñi Cranmer. Dovodim vam Francuza koji kaže da je iz vaše pokrajine i da vas poznaje. Začuñena, Anñelika ode na odmorište. Predvorje je bilo mračno i ona nije mogla dobro uočiti crte pridošlog mladiča. Skinuo je šešir i prema njoj okrenuo svoje dugačko i blijedo lice kojem nije mogla pridružiti nikakvo ime, ali ju je ipak nejasno podsječalo na nekoga. Kad ju je ugledao, uskliknuo je: — Oh! Gospoño du Plessis Beliere, to ste doista vi! Nisam se usudio u to povjerovati unatoč svim obavijestima koje sam prikupio i svim provjerama koje su mi potvrdile da ste došli u Ameriku. U dva koraka se uspeo stubama, kleknuo pred njom i gorljivo joj poljubio ruku. Anñelika je ostala zbunjena. Tko bi mogao biti taj mladič koji je pozdravlja imenom koje je nosila u Versaillesu dok se družila s velikim dvorskim damama? On se uspravi. Visok, mršav i klimav, nadvisivao ju je za glavu. — Zar me ne prepoznajete? Ja sam Nathanael de Rambourg. Ona je i dalje oklijevala. — Naši posjedi graniče s posjedima Plessis u Poitouu. U djetinjstvu sam se igrao s vašim sinom Florimondom, zajedno smo počinili tisuče nestašluka, kao i ludost da doñemo u Ameriku.

— Oh! Sječam se! — uzviknu ona. — Kakvo iznenañenje, jadno moje dijete! Imena i riječi izranjali su u svjetlu davnih slika i prizivali odjek dvostrukoga galopa koji jezdi preko opalog lišča parka Plessis, galopa koji je čula jedne užasne noči. Zamalo je posrnula, ali odmah se pribrala. — Nathanael! Dakako! Prepoznala sam te! Doñi i sjedni. Odmah je preuzela tikanje kojim se negda obračala blijedom mladiču, več tada »dugom poput gladne godine«, zvanom Brada, kojeg je uvijek viñala uz svoja dva nestaška, Florimonda i Cantora, dok su živjeli u Plessisu. Stalno ih je pratio, a oni su ponekad glumili da im je dodijao, lovili su ga, odbacivali ga, tjerali ga da podnosi tisuče poniženja, da bi ga poslije opet počastili svojom milošču kad je trebalo poči na vojne pohode ili smisliti urote protiv »važnih osoba«. Posjed Rambourgovih graničio je sa zemljom Plessis. Pripadali su lozi vrlo starog plemstva koje je pristalo uz reformaciju još za prvih Calvinovih propovijedi. Več tri naraštaja hugenoti, siromašni, plodni — Nathanael je bio najstariji od osmoro ili desetoro djece — gorljivi vjernici, imali su sve što privlači nesreču, progone i tragediju. Onog posljednjeg ljeta koje su proveli u Plessisu Florimond i Nathanael često su se sretali i kovali urote više no ikad. — Florimond je bio tako brbljav — reče mladič smijuči se — tako domišljat i tako uvjeren da ču ga slijediti! Anñelika je sjela na naslonjač s visokim naslonom. Trebao joj je trenutak odmora da prihvati novost. — Draga moja — reče ona obrativši se Severini koja se uznemirila što je vidi takvu — bi li mi pripremila jednu šalicu vručeg čaja od pasiflore? Evo, uzmi vrečicu iz mog kovčežiča s lijekovima. Posjetitelj je sjedio na »kocki« obloženoj tapiserijom, nekoj vrsti stolice bez naslona koja se često nalazila u salemskim kučama. Anñelika nije ni sanjala da če ga tu vidjeti. To je duh! Štoviše, to je preživjeli. Florimond nije nikad govorio o njemu, a Anñelika bi ponekad pomislila na njega i obečala sebi da če jednom pitati svog sina za njegovog sudruga na putovanju. Poslije je zaboravila na to, nejasno zaključivši da su se mladi pustolovi razdvojili i prije no što su se ukrcali. Dakle, on je u Americi. Što mu se dogodilo tijekom tih posljednjih godina, osim što je prekomjerno narastao? Promotrivši ga, Anñelika pomisli da je još ljepši od svog oca, sirotog Isaaca de Rambourga, koji je takoñer bio mršav i visok, ali obdaren izvanrednim

duhom, a umro je očajnički pušuči u rog na vrhu svoje kule, uzaludno dozivajuči pomoč, on, napušteni hugenot u srcu svoje pokrajine, ostavljen na milost i nemilost kraljevim dragu-nima, »misionarima u čizmama«. Uvijek bi čula tužne dozive lovačkog roga koji su se nadnosili nad šumu, sve dok prvi plamenovi koji su zapalili Rambourg nisu prokuhali kroz prozore dvorca. Ona uzbuñeno primijeti da mladič zacijelo nije čuo što se dogodilo njegovim najmilijima. O njima je govorio u sadašnjem vremenu. Anñelika shvati da nije kadra tako naglo mu objaviti daje izgubio cijelu obitelj u pokolju koji se odvio na Starom kontinentu, pogotovo ne nakon priče koju je tog jutra čula na sastanku prezbite-rijanskih svečenika. A tada, kao da je njima potaknuta, lecnula ju je teška i raspršena bol za koju je vjerovala da potječe od bubrega ili križa. Njezine misli se usmjeriše prema salemskim obalama šibanim jakim vjetrom, morskom pjenom, obalama koje odjekuju ptičjim kricima, tako daleko od zbijenih i gustih šumaraka u Poitouu, odvojenih ravnicama iskrižanim stazama; ondje, u Francuskoj, i dalje se odvijaju skrivene tragedije progonstva. Cijeli ocean ih razdvaja. — Istina je da smo se Florimond i ja tog ljeta jako dosañivali u Plessisu — reče Nathanael de Rambourg. — Prisjetite se, gospoño. Svugdje su bili vojnici, čak i kod vas, koji niste bili pristalica refor-macije. A onaj... kako li se zvao, Montadour, koji im je zapovijedao i dopuštao sebi da zapovijeda svima u pokrajini, katolicima i protestantima, plemičima i seljacima, odurne li osobe! Groznog li vremena! Severine se vrati noseči na srebrnom pladnju šalicu koja se pušila. Bacila je sumnjičavi pogled na uljeza; njegova nazočnost postala joj je neugodna, jer se čini da je zamorio Anñeliku, čije lice je promijenilo izraz. Bila je očarana što je on prati ulicama Salema. Francuz plemenita roda i hugenot poput nje — to se rijetko sreče. No kad je vidjela Anñelikino umorno lice, njezina profinjena osjeljivost upozorila ju je da ta posjeta nije blagotvorna i mislila je samo na to da posjetitelja dovede do vrata. — Popijte ovo, gospoño — reče ona odlučnim glasom. — Ovaj napitak činit če vam dobro na ovoj vručini. Uvijek ste govorili da vruči napitak utažuje žeñ više od hladnoga. Sad morate malo prileči i odmoriti se. — Mislim da imaš pravo, Severine. Dragi Nathanael, uskoro če vrijeme objeda. Napustite nas bez ceremonije i vratite nam se popodne. Tad čemo duže razgovarati. ...^ ulllll.ll.a — Ne znam — reče on oklijevajuči — ne znam kamo da odem objedovati.

— Otrčite u luku i kupite jednu funtu pečenih rakova — odvuče ga Severine prema vratima — ili, još bolje, otiñite u tavernu Plavo sidro, nju vodi jedan Francuz. Bez formalnog opraštanja, mladi Rambourg uze svoj šešir, poljubi ruku Anñeliki i gotovo radosno se povuče izrekavši riječi koje je pogodiše poput udarca mačem: — Prenijet čete mi vijesti o mojoj obitelji. Zacijelo ste saznali nešto o njima tijekom svih ovih godina? Ja sam im poslao jednu ili dvije poruke, ali nisam dobio nikakav odgovor. — Jamačno je čuo kako razgovaram s Honorinom na francuskom — objasni Severine — i, pošto nas je dugo slijedio, predstavio nam se i postavio nam svakojaka pitanja, kao što več činimo mi Francuzi, pitanja koja se svakom postavljaju: »Odakle ste? — Iz La Rochellea. — Ja sam iz okolice Mellea, u Poitouu. — Kada ste došli u Ameriku?« itd. Gospo Anñeliko, što se dogaña? Vidim da ne izgledate dobro. Anñelika prizna da je vručina iscrpljuje. No mirno je pila čaj i brzo se osjetila bolje. — Severine, učini mi uslugu. Dovoljno dugo sam čekala u ovoj pustoj kuči, nemočna ikoga išta pitati. Svi su otrčali u luku zbog dolaska tko zna kojeg broda. Potraži vijesti! Obavijesti se je li Viječe kojem prisustvuje gospodin de Pevrac okončalo rad. Isto tako, saznaj govori li se o starom liječniku po imenu George Shapleigh. Njegova odsutnost je neobjašnjiva, a ja sam nestrpljiva i zabrinuta. Severine se spusti stubama i iziñe, odlučna okupiti sve stanovnike kuče de Pevrac i dozvati sve ukočene Engleze koji bi joj mogli dati obavijesti o tom Shapleighu, spremna zaviriti u sve gostionice u gradu. Ali prije toga če potražiti grofa de Pevraca u Viječnici, ne mareči što če time prekinuti tako svečani skup, i to s onim svojim prezirom prema ozbiljnim muškim problemima koji joj njezin otac, majstor Gabriel Berne tako često predbacuje; ona smatra da ženski problemi nisu manje ozbiljni. Na ulici se nije ustručavala obratiti se članovima domačinstva gospoñe Cranmer i podsjetiti ih na njihove dužnosti, jer je smatrala da svi ti ljudi odjeveni u plavo i crno, službenici i sluge, koji neprekidno govore o svetosti svoje zadače veličanja slave Božje i otplate svog prelaska preko oceana koji duguju svojim gospodarima, provode vrijeme u dangubljenju. Anñelika ju je s prozora promatrala kako hita i smiješila se. Uz mladu Severinu koja je obožava ne mora se ničega bojati. Osvrnuvši se, ona u sjeni zida opazi crvenilo nalik na odsjaj plamena i shvati da je to Honorine, koja je takoñer morala skinuti kapicu tijekom šetnje, pa joj je vjetar s mora zamrsio lijepu rusu kosu.

Honorine je bila poput tintiliniča. Anñelika ju je tek razaznala, a ona je več opet nestala. Začula je buku na stubištu i krenula prema njoj, misleči: »Ne, još nisam spremna roditi, jer bih se inače osječala živahnijom i hitrijom.« Nije li poznato da žene, kad se bliži vrijeme za poroñaj, obuzme nova snaga koja ih tjera da dovedu kuču u red i tako se oslobode svih kučnih poslova. Naprotiv, Anñelika je osječala veliki umor. Našla je Honorinu kako stoji na kovčežiču koji je postavila ispod zidne slavine i pokušava napuniti vodom kositreni peharčič. Anñelika je pristigla u trenutku kad su malene ruke pokušavale zaustaviti mlaz vode i istodobno držati posudicu uspravno. Ona pridrži peharčič i zatvori slavinu. — Žedna si, zlato moje? Trebala si me pozvati. — To je za tebe — reče Honorine i objema rukama joj pruži peharčič. — Ti trebaš piti vode kako bi se anñeli spustili na tebe. To je rekao Mopountook! — Mopountook? — Mopountook, poglavica Metallaka. Znaš! On te je naučio piti na onoj šetnji na koju me nisi povela. Bila je to davna i več mutna uspomena iz prvih dana u Wapas-souu, ali Honorine, koja je tada bila gotovo još dojenče, sve je vidjela i ništa nije zaboravila. Za nju vrijeme ne postoji... Može se odjednom prenijeti u situaciju koja je potaknula njezinu maštu, poništavajuči protekle mjesece i godine, kao da se sve to dogodilo istog jutra. — Rekao je da je voda teška i da pomaže anñelima da se spuste k nama. Je li to doista rekao? Anñelika je prizivala uspomene. Mopountook bi prije govorio o duhovima no o anñelima. Njega quebečki misionari nisu pokrstili. Honorine je ustrajala. — Voda pomaže anñelima da se spuste k nama, a vatra nama pomaže da se popnemo k njima. On je to rekao. Zato oni spaljuju ljude da bi se popeli na nebo. Kako je samo prihvatila indijanski govor! ........r — Vjerujem ti — reče Anñelika smiješeči se. Honorine je mnogo više znala o Wapassouu nego ona i nije bilo čudno stoje njezina dječja intuicija proniknula u indijanski govor jasnije no odrasli, opterečeni svojim vjerovanjima i nakanama. — Jednog dana ču to probati — ustvrdi Honorine odlučno. — Što to? — Vatru, da se popnem! Prinijevši peherčič usnama, Anñelika se zaustavila usred kretnje. — Ne, molim te! Vatra je opasnija od vode.

— Onda pij! Anñelika je pila i ispod vjeña pomno promatrala svoju kčerki-cu. Prisječala se pobožnosti koju je Mopountook iskazivao prema izvorima. Pripisivao im je veliku važnost i naveo ju je da cijeli dan pješaci i više puta pije s izvora razasutih na raznim mjestima, ponavljajuči da moraju prizvati duhove daje štite u Wapassouu. Voda! Snaga čiste vode! Nikad nije razmišljala o drevnom porivu koji je vodio seljake iz njezina rodnog Poitoua do odreñenih izvora u šumi. Ali voda iz slavine gospoñe Cranmer zacijelo nije imala istu kakvoču i snagu; u svakom slučaju, bila je odurna. Sluge nisu često čistili unutrašnjost spremnika. Anñelika zgrči lice, što nije promaklo Honorininu sumnjičavom pogledu. — Idem ti potražiti izvorske vode — odluči ona i brzo se skotrlja s kovčega. Anñelika ju je uspjela zaustaviti tek na stubama. Več ju je vidjela nagnutu nad zdenac kako pokušava podignuti vjedro svježe vode. Obasula ju je prosvjedima i uvjeravanjima da joj ništa ne treba i da može odustati od svoje nakane. — Vidjela si da sam pila. I sad osječam da če anñeli siči i zaštititi me. Raznježeno je dlanovima obuhvatila kuštravu djetinju glavu. — Drago moje malo — mrmljala je. — Kako si mi dobra i kako te volim. Netko uñe; lupa čizama odjekivala je popločanim predvorjem. ' Ovaj put Honorine joj pobježe. Prepoznala je svog oca, grofa de Pevraca. Zagrlila gaje i šaptala mu na uho. — Mama mi je tužna, a ne mogu je utješiti. — Ja ču to srediti — obeča joj Joffrev de Pevrac jednakim, urotničkim glasom. — Nikad nisam proživjela tako dugačko jutro — uzdahnu Anñelika pridruživši mu se. — Ni ja. Razumijem vas i čestitam vam što ste se povukli. Bilo je to doista iscrpljujuče zasjedanje. U iskušenju sam ustvrditi da ljudski mužjak, tako siguran i pun samopouzdanja, uopče ne sumnja u izvrsnost svojih čina. Kako se ne diviti pravedničkom osječaju s kojim su najbolji predstavnici one nadmočne rase kojoj, zahvaljujuči milosti Stvoriteljevoj, imam čast i sam pripadati, odlučili pozvati na svoje Viječe ženu čije poglede cijene; kako su samo znali odabrati predmet o kojem če raspravljati s njom! Po svom običaju, kad god bi je htio zabaviti i riješiti je briga, nasmijavao bi je. Njegova prisutnost več ju je rasteretila i raspršila njezinu napetost. — Ne budite odviše strogi prema tim patrijarsima i puritanskim doktorima — reče ona. — Nisu krili razloge zbog kojih su željeli da budem na njihovom sastanku. Nisam to željela, ali im opraštam. Voljela bih da ih

uvjerite kako sam primila na znanje da je došlo do obnove rata s Indijancima na granici njihovih kolonija. Razmišljala sam o tome što bismo mogli postiči kod Piksaretta. — Ah, ostavimo ratove i pokolje — reče on blagim glasom. — To je igra koja, nažalost, neče uskoro završiti, a razum nam zapovijeda da se, imajuči to na umu, brinemo za svoj vlastiti mir. Zato, pričajmo o onome što vas zaokuplja, najdraža moja. Vidim vaše umorno lice i sjenu koja vas čini još dirljivijom i ljepšom, ali... — Shapleigh nije došao — požali se ona. — Poslao sam glasnike u svim smjerovima. Pronači če ga. Nači čemo ga u Portlandu ako ne uzmogne doči ovamo prije našeg odlaska. On je privi uza se i položi svoje meke prste na njezine kapke. — Nešto vas plaši, ljubavi moja. Recite mi. Povjerite mi se. Ovdje sam, odsad ču uvijek biti uz vas i braniti vas, otklanjati od vas svaku opasnost. — Avaj! Nije u našoj moči da uklonimo ovo iskušenje, jer gaje nametnula sama priroda. Možda je to samo lažna uzbuna, nastavila je, ali njezina jutarnja slabost navela ju je da se uplaši neče li dijete prerano doči na svijet. Istina je da se sad osječa sasvim dobro i uvjerena je da do poroda, koji joj se jučer još činio tako dalekim, neče doči baš odmah. No ne bi se začudila da se porodi prije no stoje predviñala. Joffrev je mudro napomenuo da nema nikakva očitog razloga za to, jer je njezino zdravlje sve dosad bilo savršeno. Ali, odsada valja računati i na to da če, u slučaju da novoroñenče doñe na svijet na obali Atlantika, vručina koja vlada biti saveznik koji če pomoči nejakom djetešcu da preživi tri ili četiri tjedna koje je trebalo provesti u maternici. Ona ga je slušala i cijenila njegovu dirljivu dobrotu s kojom je, brižljivo kao i uvijek, tražio jasne argumente na tom području koje poznaju žene i koje bi trebalo biti strano pustolovu kojeg neki smatraju i gusarem, ili barem surovim ratnikom bez slabosti. Ali kad valja nju utješiti ili ohrabriti, on je nježan i delikatan. Ona se udalji od njega da bi mu se nasmiješila. No njezine velike zelene oči ostale su raširene i usredotočene. — Ima još nešto — promrmlja ona kao da osječa krivicu. I ona mu oda što je udvostručavalo njezinu uznemirenost. Udvostručavati je doista bila prava riječ. Dvoje djece moglo bi značiti dvostruku sreču, ali to bi moglo i ugroziti njihov život, jer ona neče moči donijeti tako željeno »dijete« na vrijeme. Vidio je daje doista uplašena, tjeskobna i puna strepnje.

Svojom preplašenošču i krhkošču kojom je zračila, Anñelika ga podsjeti na dijete-vilu iz poitouovskih šuma, osebujnu prikazu koja je iskrsnula pred njim u sunčevu svjetlu na putu za Toulouse i koja ga je navela da položi svoj život pred njezine noge, on, veliki slobodni gospodar koji je mislio da je upoznao sve životne užitke, sve vrtloge, rascjepe i neizrecive zanose istinske ljubavi. A. ona je uvijek bila tu, uvijek je bila u njemu, znala je očuvati tajanstvene izvore svojih čari, koje mnogim ženama tako brzo uništi osrednjost svakodnevice. Istodobno je doživio otkrovenje i zanosnu, divnu i pomalo neobičnu slutnju da če mu darovati dvoje djece te se ne bez bojazni zapitao neče li upoznati največu radost svog muškog života. Suze su mu navrle u oči. Da bi ih skrio, on je zagrli. Držeči je u naručju, mrseči njezinu kosu, milujuči joj tijelo, počeo joj je govoriti posve tiho, govoriti joj da če sve biti dobro, da se ničega ne treba bojati, daje on najsretniji muškarac, da če se djeca, koju najavljuju predznaci sreče, roditi lijepa i snažna, jer život nikad ne čini onoliko zla koliko bi mogao, pogotovo onima koji ga vole i to dokazuju bez škrtarenja; ponavljao joj je da nije sama, daje on uz nju, da su bogovi s njima te da ne treba zaboraviti da postoji posljednje utočište od svih iskušenja: nebo. Nasmiješio se smješkom koji kao da se istodobno šali s tim nevjerojatnim i bezdušnim svijetom i prkosi mu. Dodao je da bi bilo dobro kad bi mogao poslati glasnike da zatraže pomoč i od Svemogučeg. Želeči joj pomoči da se oporavi, uvidjevši da više pati od umora nego od potištenosti, grof de Pevrac nadošao je na sretnu pomisao da joj predloži popodnevni odmor na Dugi, njihovu usidrenom brodu. Brodsku palubu osvježava lagani morski povjetarac, a usto se na brodu lakše diše nego na kopnu. Severine i Honorine su u pratnji Kouassi-Baa otišle ručati u gostionicu koja je bila na dobru glasu. Htio je da budu sami i da se ona odmori, daleko od gradskog meteža. Da bi se razmišljalo o budučnosti i njezinim nepoznanicama, najbojje je malo se udaljiti. Ta promjena če osnažiti i ohrabriti Anñeliku. Na palubi Duge, velikom tendom zaštičeni od sunca koje je blistalo poput čelika užarenog do bjelila, poslužio ih je gospodin Tis-sot, njihov majordom koji se pošto su pristali bavio uglavnom nabavljanjem svježih namirnica i robe koja se mogla priskrbiti u luci: vina, ruma, kave, čaja i sušenog bakalara, kojeg je u Salemu bilo u golemim količinama. Kakvoča proizvoda najstarije sušionice na obali, koju su utemeljili prvi doseljenici, bila je znamenita. No, majordom se ustručavao ponuditi ga gospoñi de Pevrac,

znajuči da danas neče cijeniti to mjesno jelo koje u tim krajevima zovu »zeleno zlato«. Ali moglo bi joj se svidjeti ako ga pripremi služeči se svojim delikatnim kulinarskim umiječem. Unatoč njihovoj neočekivanoj posjeti, nisu ga zatekli nespremna. Ponudio ih je svježim povrčem, salatama i mesom na žaru. Bdijuči nad svim, on je uvijek u pripremi imao obilje svježih piča ohlañenih u ledu, a i slatkih vočnih sokova. Anñelika shvati da je tog jutra otišla na tu nesretnu sjednicu Viječa nakon odveč laganog obroka: zdjelica zobene kaše, takozvanog porridgea, nije joj bila privlačna, premda su je ohrabrili da joj doda vrhnja i melase. Ali čim je bila progutala prve zalogaje, oživjela je. Prije no što su izašli, Joffrev de Pevrac podsjetio ju je da ponese lepezu. Uistinu bi bila vrlo lakoumna i izgledalo bi da je zaboravila običaje francuskoga dvora da se nije sjetila toga skromnog i šarmantnog predmeta koji pomaže velikim damama da podnesu pritisak u salonima ili kraljevim predsobljima, te vručinu koja je vladala ispod šume sviječa koje su svjetlucale u kristalnim lusterima. Osvježena, blago se hladila lepezom, radujuči se tom trenutku odmora uz svoga supruga, uz čašu svježe vode nadohvat ruke. Njihovom pogledu nudio se grad čiji su obrisi bili zamučeni omaglicom vručine što se prostirala do zaobljenih vrhova Apalackog gorja nalik na čipku protkanu cvjetnim uzorcima: nizovi oštrih kosih krovova, zvanih grambell-roof ili lintroof — ta imena označavala su nejednake krovne površine — s jedne strane spuštali su se gotovo do zemlje. Sve je bilo načičkano visokim dimnjacima od cigle, u eliza-betinskom stilu koji je označavao pionirski grad osebujne elegancije koji kao daje pristigao iz Starog svijeta. Promatrajuči ga iz daljine, tako mirnog i dirljivog u njegovoj vrlini i odvažnosti postojanja, Anñelika osjeti začetke kajanja. — Vi me razumijete, zar ne? — reče ona Joffrevu. — Kad sam rekla da ne želim da se naša djeca rode u Novoj Engleskoj, to nije značilo da osječam neprijateljstvo prema našim engleskim susjedima s kojima ste več godinama povezani interesima i zajedničkim pothvatima; dijelim vaše poštovanje za njih. Ali, pomislila sam da ne bi bilo dobro da naše dijete ugleda svijet meñu ljudima koji tako strogo shvačaju vrline, u zemlji u kojoj se može osuditi čovjeka na dva sata na stupu sramote zato što je na dan sabata javno zagrlio svoju ženu nakon tromjesečne odsutnosti. Sječam se da se to dogodilo kapetanu Kembleu. Istina, to je bilo u Bostonu. Ali čini mi se da se ta dva grada, Boston i Salem, natječu u neumoljivoj primjeni božanskog zakona s

istom gorljivošču i žestinom s kojom se natječu u savršenstvu gradnje brodova i lovu na bakalar. Joffrev se smijao i nije osporavao ispravnost njezinih primjedbi. Priznao je da rad sa stanovnicima Nove Engleske, kad je riječ o gradnji novog broda, kad se zlatnim ili srebrnim novcem kupuje sporne teritorije ili utemeljuje poslovne saveze koji sežu sve do Kine i Indije, pokazuje samo svoje dobre i ugodne strane. Jer, u tom području bolje je imati posla s ljudima koji poštuju svoju riječ i koji rad i uspjeh smatraju dužnošču, a to jamči njihovu ustrajnost i dobro voñenje poslova koje su poduzeli, uz poštivanje rokova. Ali više no jedanput osjetio se blaženim što ne mora živjeti pod njihovom vladavinom, jer motivi koji su njih doveli u Novi svijet nisu imali ništa zajedničkog s njegovima. Na to su svi pristali još u početku njihovih poslovnih odnosa, jer inače nikakav odnos ne bi bio moguč meñu ljudima koji su krstarili obalama Atlantika ili su se na njima nastanili. Anñelika primijeti da ona nije tako ravnodušna prema osobama koje je sudbina navela na njihov put i da osječa potrebu razgovarati s njima i razumjeti ih. Nisu li u tim malenim, a ponekad i uzavrelim, živahnim gradičima u kojima se govori mnoštvo jezika, kao što je New York ili Rhode Island, naišli i na način života i mišljenja koji se u dobroj mjeri slagao s njihovim vlastitim i koji nije upučivao na vjerske skrajnosti njihovih susjeda u Bostonu i Salemu niti na one koje je zapazila kod prvih utemeljitelja, Pilgrim Fathers, upoznavši starca po imenu Joshua, pisara kod nizozemskog trgovca na rijeci Kenne-bec. Stoga Salem nije nasljednik, objasni joj Joffrev, onih očeva hodočasnika s Mayflowera koje nitko nije smatrao ljubaznima ni prosvijetljenima i koje su optužili da su se greškom iskrcali na Cape Codu, več one zbijene skupine puritanskih kongregacionalista koji su devet godina kasnije pristigli na isto mjesto. Vodio ih je neki En-dicott koji se nije igrao kompasom i koji je u svojim kovčezima nosio zemljovid Sheffielda i ovlastio ih da osnuju naselje na rtu Nord Massachusettskog zaljeva. Odabrao je Naumbeag, mjesto koje je ocijenio, kao što kažu njegovi spisi, »ugodnim i plodnim«, te utemeljio Salem, namijenivši mu ulogu sjedišta »Društva iz Massachusettskog zaljeva« koje je autoritativno osnovao. U nj je bez oklijevanja učlanio i stare zemljovlasnike, od kojih su neki zauzimali visok položaj pod njegovim žezlom. No posljednji doseljenici bili su kalvinisti koji su u Engleskoj zahtijevali »pročiščenje« engleskoga vjerskoga života, zapalog u papistička za-stranjenja.

Tako je jačanje njihove vjerske stege postalo zadačom civilnih vlasti, a pravo glasa bilo je, dakako, ograničeno na članove Crkve. Izgradnja zakonodavstva koje je utemeljilo kreposno društvo nije se mogla povjeriti neodgovornima, neznalicama ni siromasima kao što su »zaduženi«, koji duguju cijenu svog prelaska preko oceana. Grañani koji su napustili lagodan život u Engleskoj da ne bi morali odustati od čistoče svoje vjerske doktrine nisu bili spremni tolerirati nikakvo olakšavanje običajne stege. Anñelika gaje slušala i opet se čudila kako dobro poznaje stvari i kako zna razlikovati nijanse tih skupina koje su se naselile duž tog puta koji joj se na početku nije činio tako zanimljivim i raznolikim. Otiči če Englezima, bila je mislila, i to je sve. Ali radi se o nečemu posve drukčijem. I tako je otkrila ne samo burnu povijest pustolova Novoga svijeta, nego i razinu Joffreveva života o kojoj nije ništa znala i zbog koje je još više cijenila čovjeka kojeg je ljubila: tog čovjeka s tisuču lica, obdarenog poznavanjem ljudi koje se u njemu stapa s mnogim drugim talentima i znanjima, koje privlači prijatelje i saveznike; uvijek je znao razgovarati s njima, slušati ih i ispitivati. Joffrev joj predloži da ostane na palubi i malo odspava, ali ona odbi ponudu. Trebalo je pripremiti brod za isplovljavanje, zbog čega je posada radila još od zore; s druge strane, nije htjela odbijanjem gostoprimstva uvrijediti domačine koji su im otvorili vrata svoje kuče. Sunce više nije grijalo tako žarko; bilo je oko četiri sata popodne kad su stupili na kopno u pratnji uobičajenog voda španjolskih vojnika koji su tvorili osobnu grofovu gardu što je intrigirala i obuzdavala sve ljude koje su sretali. Njihov status plačenika u službi velikoga francuskoga gospodina več na prvi pogled govorio je o njegovoj nezavisnosti i o tome da svoje bogatstvo duguje samo svojoj nadarenosti i ^a se nije zavjetovao nijednom vladaru na svijetu. To se sviñalo Novoenglezima, koji su u nekim kolonijama koje su im pripadale učinili sve da budu slobodni od metropole, osobito pošto je kralj Charles II objavio Novi zakon o navigaciji, takozvani Staple Act. »Kakva nepravda!« — rogoborili su i puritanci iz Massachuset-tsa i katolici iz Marvlanda. Bilo je lijepo. Osječala je da cijelog dana nije micao pogled s nje. Da nije toliko uživala u pažnji koj.i joj posvečuje, zamjerila bi samoj sebi što je s njim podijelila svoju be azložnu uznemirenost. Usprkos svemu, mi jvala se što je posljedica njezine slabosti njihova odluka da što prije napuste obale Nove Engleske i otplove u Gouldsboro bez meñupristajanja.

Još dok je o tome govorio, bila je sigurna da je odaslao pravi pohod glasnika da bi pronašao Shapleigha i da se obavijestio o medicinskim činjenicama, za svaki slučaj. Ali Anñelika nije imala povjerenja u liječnike, zato što su, iako vješti, vrlo prljavi. Tvrdi ljudi Nove Engleske morali su se suočiti s bolešču kao s vragom. Oči u oči. Čim stupiše na tlo, slučajno ili proračunatom nakanom sretoše prečasnog Johna Knoxa Matthera koji im je pristupio pokušavši svom strogom licu dati što blaži izraz. Na Viječu su primijetili da je hitno stigao iz Bostona da bi pomogao. Anñelika ga je dobro poznavala, jer ga je prije dvije godine primila u Gouldsborou, na dojmljivoj gozbi na pješčanoj obali, na kojoj su nazdravljali, okupljeni oko dugačkog stola ispod bijelog platna razapetog na drvenim nogarima, obuzeti onom tako francuskom blaženošču koju su dugovali najboljim vinima iz te zemlje, svi, žilavi izaslanici iz Massachusettsa, skromni franjevci u sivim haljama, francuski hugenoti i bretonski župnici, karipski gusari, časnici britanske kraljevske mornarice, kao i gospoda i naseljenici iz Akadije, Škoti, pa čak i Indijanci. Ta radosna uspomena zacijelo se krije iza hladnokrvnog lica prečasnog Matthera, jer je odgovorio na osmijeh prepoznavanja koji mu je uputila Anñelika. Njegova gesta gotovo da je nalikovala na namigivanje, a to je značilo da nije zaboravio one iznimne trenutke. Ali, on se sad nalazi na svom propovjedničkom i pastoralnom području te si ne može dopustiti prisječanje tih izljeva koji mogu biti prihvatljivi samo ako su se zbili pod francuskom egidom, na neutralnom teritoriju koji izmiče svakoj kontroli, koji je takoreči izvan vremena, poput sna. Predstavio im je svog unuka koji ga je pratio, petnaestogodišnjeg dječaka, krutog i hladnog, ali njegove oči blistale su tajanstvenom vatrom, kao što se i pristoji nasljedniku porodice čiji su članovi uvijek sjedili u Viječu drevnih svoje zajednice te čiji je djed nosio ime škotskog reformatora Johna Knoxa, Cal vinovog prijatelja, koji je uobličio prezbiterijanizam, srodnika puritanizma i kongrega-cionalizma. Tko god bi vidio tog mladiča, nije mogao dvojiti da on s lakočom govori i čita grčki, latinski i ponešto hebrejski, kao što je i nužno za sve studente Sveučilišta u Cambridgeu (Massachusetts) koje su več počeli od milja zvati Harvari, prema imenu mecene koji je posvetio dio svog bogatstva da bi podigao, još prije trideset godina, hram duha u toj pustoj zemlji šibanoj oceanskim vjetrovima i strašnim pokoljima, u kojoj drvene kuče oštrih krovova ipak niču kao gljive poslije kiše. John Knox Matther podsjeti ih da je na jutrošnjem Viječu povoljno ocijenio nazočnost gospodina de Pevraca.

— Samo Francuz može vladati drugim Francuzima — rekao je. — Podmuklost urota koje Nova Francuska kuje protiv nas nadilazi naše poimanje. On od svog unuka zatraži da mu doda vrečicu u kojoj su se nalazili mnogi spisi, od kojih su neki bili u svicima, zapečačeni voskom. — Mogu samo s vama govoriti — reče on osvrnuvši se oko sebe i izvadi list koji je držao kao da bi se mogao rasprsnuti, poput barutnog naboja. — Vi ste prvi govorili o isusovcima. Ja nisam htio ustrajati na toj temi da ne bih pojačao uzbuñenost duhova, ali ovdje imam tajni spis koji potvrñuje vaše sumnje. Prije nekoliko godina složio sam sve njegove dijelove. Duhovnik o kojem govorimo, otac... — on pogleda na papir da bi bio siguran u ime koje je izgovorio s nemogučim naglaskom — ...Orgeval, isusovac, hrabro je i nečuveno drsko slao svoje glasnike u naša naselja, špijune pod krinkom vjere. Tako je brže komunicirao s Europom, Francuskom i sjedištem svoga reda, papističkim feudom naših ljutih neprijatelja. Uspjeli smo zarobiti neke od njih i presresti neke poruke. Naježili smo se od njihovog sadržaja. To je apel onih koji izravno izražavaju mišljenje vašega kralja i njegovih ministara da se povede rat protiv nas i istrijebi nas, čak i onda, a to je podvučeno, »kad su naše zemlje u miru«. Evo, gledajte, ovdje i ovdje! On im predoči listove koji su zacijelo bili od fine brezine kore, osnovnog papira kojim su se služili izolirani francuski misionari, listove na kojima se moglo pročitati, napisano nemirnim perom, rečenice poput ovih: Naši Abenakiji opčinjeni su saznanjem da njihov spas ovisi o bv6ju skalpova koje oderu s nevjerničkih glava. To se bolje slaže s njihovim običajima od odricanja. Smatraju da če im duše dospjeti u nebo budu li oslabili neprijatelja čija mržnja na Boga i našega kralja nikad neče ugasnuti... U drugom svitku, koji je stigao iz Francuske s potpisom ministra Colberta, naslovljenom na isusovačkog predstojnika u Parizu, navodile su se rečenice kojima se otac d'Orgeval i njegova djela u Novoj Francuskoj ovako preporučuju kralju: Svečenik velike vrijednosti, savršeno podoban za potpaljivanje rata protiv Engleza s kojima smo potpisali mir koji sprečava otvoreniju akciju, ali on če nači izlike... Njegova odanost Božjem djelu i kralju učvrščuje nas u našim nakanama. Ako ovako nastavi, Njegovo Veličanstvo če cijeniti njegove pothvate i obilno če poduprijeti misije koje on održava. On (otac d'Orgeval) treba spriječiti svako popuštanje prema Englezima. Anñelika zapazi da Joffrev krajičkom oka nadzire njezine reakcije. Neprimjetnim znakom ona mu dade do znanja neka se ne brine. Suprotno onome što je iskusila tog jutra, otkriča zamjenika guvernera Massachusettsa bila su daleko od toga da bi je mogla impresionirati: gotovo

daje dobila želju da se nasmije. Jer, on je bio toliko iznad makijavelizma i njegovo ponašanje činilo joj se tako nerazumljivim daju je nadahnjivao sažaljenjem. Za njih to nije bilo ništa novo: oni su to »morali« znati. Isusovac im je pokazao svoju ratnu zastavu čim su stupili u Novi svijet. Govoreči, John Knox Matther pomalo ih je odveo drugim smje-. rom. Savio je svoje svitke i vratio ih u vreču rekavši da o tim pitanjima valja raspravljati drugdje, a ne na tom molu, na danjem svjetlu. On se ispriča Anñeliki i reče da žali što ih je tako zadržao, ali da ga je mučila nestišljiva jeza i najzloslutnija briga kad je shvatio, pročitavši te dokumente, da se predstavnik odurne rimske vjere krije u šumama meñu crvenokožim poganima, obuzet samo jednom mišlju: uništiti miroljubive doseljenike pristigle u Ameriku s jedinom nakanom i jedinim ciljem da žive, rade i mole se u miru. Ti muškarci i žene morali su napustiti svoju vlastitu domovinu i pobječi na divlji kontinent kako bi izbjegli progone različitih engleskih vlada, kraljevske i republikanske; prvi su vražji sluge, a drugi su preslabi da bi održavali čistu i nepobjedivu vjeru. Avaj! Koliko god pokušavao pobječi, ispravan čovjek nailazi na iskušenja koja ga tjeraju da obnavlja svoju posvečenost. U Americi, to iskušenje bio je isusovac. Turobnim glasom čitao je: »Strasniji od vuka, od divljeg Indijanca, od okrutne šume, neprijatelj ljudskoga roda kojeg ništa ne može spriječiti: divlji Indijanac kojeg je poučio isusovac!« Kako bi promijenio smjer razgovora i odmamio ga od njegovih gorkih razmišljanja, Joffrev de Pevrac upita za studij njegovog unuka. Glas Johna Knoxa Matthera, kao i svih djedova, poprimio je svjetlije tonove govoreči kako ga mladi Cotton ispunja potpunim zadovoljstvom, jer je več na harvardskom sveučilištu postigao stupanj magistra i ravan je onima koji mogu prevoditi s latinskoga originalni tekst Staroga i Novoga zavjeta; usto je postao magistar koji može predavati o logici, filozofiji, aritmetici, geometriji i astronomiji. Prisjetivši se da su Florimond i Cantor dvije godine studirali na Harvardu pod puritanskom stegom, Anñelika osjeti naknadno stvarno divljenje prema svojim sinovima. Prečasni John Knox Matther i dalje ih je neprimjetno vodio prema gostionici Kod plavog sidra, koju je vodio jedan Francuz. Odjednom shvativši da ih vodi prema mjestu na lošem glasu, on im objasni da želi poučiti svog unuka kako se dobro držati na takvim mjestima i kako se ponašati prema pijancima koje ondje sretne. Srečom su ondje sreli Severinu i Honorinu u pratnji njihovih tjelohranitelja Kouassi-Baa i Yanna Le Couenneca. Oni su bili u središtu prijateljskog

društva koje se uglavnom sastojalo od Francuza; bio je tu i mladi Nathanael de Rambourg. Pred srdačnim dočekom koji im je prireñen, isprika Johna Kno-xa Matthera bila je posve neumjesna. Valjalo je odgoditi lekciju protiv pijanstva. Tu su svi sretno pili ñumbirovo pivo u odmjerenim količinama, sve dok se nisu rastali. Vrativši se u kuču gospoñe Cranmer, Anñeliki se činilo da je prokrstarila cijeli grad, pozdravila sve stanovnike i naučila pedeset godina povijesti pionira, pa joj je dan bio ispunjen u potpunosti. Mnogo je ljudi u tom stanju zamora, rekoše joj u gostionici. Zahvaljujuči nesnosnoj vručini ili pak punom mjesecu, tom otvorenom oku usred noči koje ometa ljudske snove. Sunce se spuštalo tamnozelenim nebom iza Gallovvs Hills, lijuči narančastu boju oko obzorja. Osvježavajuči morski lahor počeo je raspršivati tešku vručinu. More je bilo modro i šumjelo je. Indijanci su se neprimjetno vukli po ulicama, poput nepoželjnih stranaca, a ne kao cijenjeni gosti, kao što su u Quebecu i Montrealu. Ljudi ih nisu vidjeli, a to je i bilo bolje za njih u to vrijeme kad su izbjeglice iz Gornjeg Connecticuta pristizale u gomilama, krvavih stopala i s još krvavijim prizorima u svježem pamčenju. Na rubu trga jedna je skupina ljudi gledala prema moru i živo raspravljala.___ Kad su Anñelika i Joffrev došli do njih, objasnili su im da ih je uzbudilo glasanje tuljana koje je dopiralo iz daljine: golemo stado tih znatiželjnih životinja, koje Francuzi zovu morski vukovi, a Englezi seal, sea-calf ili sea-bear, približavalo se obalom, što se več dugo nije vidjelo ni čulo. Ovaj put je kuča gospoñe Cranmer bila krcata, valjda da bi ona zaboravila jutrošnju pustoš. Cijela obitelj i posluga bili su na okupu i svi su govorom potvrñivali da su tu. Za njih je bio spremljen stol na kojem su bili tanjuri od finog porculana, kristalne čaše, posude s bombonima i srebrne zdjele za kompote. Jamačno je prisutnosti uglañenog lorda Thomasa Cranmera, čovjeka mirne naravi, koji svojim čipkanim ovratnicima izaziva an- glikance, trebalo zahvaliti tu vrevu u čast papističkih stranaca. Njegova supruga, lady Cranmer, slala mu je smetene poglede i bilo je jasno da je spremna podnijeti i gore jer je u toj prilici uz svog lijepog plavo-riñeg supruga sa šiljastom bradicom, kojeg rijetko viña, nedvojbeno zato što ga ne privlači ni ona ni njihova kuča u Salemu, gdje ga vlastita djeca zovu »sir« ili »časni oče« i gledaju ga sa skrušenošču pomiješanom sa strahom.

Gospoña Cranmer imala je lijepo i skladno lice koje bi bilo zavodničko da nije držala usne čvrsto stisnutima. Na njezinu licu, več obilježenom finim borama, očitavala se stalna napetost uzrokovana skrupulama i brigama oko upravljanja gospodarstvom. Vrpca od čipkanog muslina ovijala je njezinu kestenjastu kosu, ali — nedvojbeno, nakon mnogo oklijevanja — oblikovala ju je tako da se vidi sjaj lijepih naušnica koje joj je darovao suprug i na koje je bila ponosna. Tu crtu koketerije i taštine nadoknañivala je ružnočom svoje haljine nalik na okove, čiji je steznik davao dojam kao da hoda u zvonu. Njezin otac, Samuel Wexter, takoñer je bio tu, visoki starac u crnom ogrtaču, s crnom kapicom na sijedoj kosi koja se u ravnini krutog ovratnika stapala s dugom sijedom bradorn. Anñelika je prihvatila nekoliko pralina i šalicu napitka od onih čajnih listova koji se tu pije u tako velikim količinama. Čudila se što se ne pale sviječe, jer je u blagovaonici postajalo vrlo tamno. Je li to zbog štednje? Noč još nije bila pala. Posljednje zrake sunca iznenada prodriješe kroz prozore raspršujuči zlatne odsjaje, plamteči i projicirajuči se na zidove, slike i zrcala, otkrivajuči dobro navoštene oplate namještaja, ogledajuči se u mramornim zidovima predvorja. Anñelika se povuče što je diskretnije mogla i popnu se u sobu. Kao i tog jutra, ondje osjeti potrebu za stajanjem kraj otvorena prozora. A kad je poželjela prepustiti se apoteozi sna, pojavila se bol, ali ovaj put nije bila oštra i žestoka, več tupa i nejasna, neprijateljska bol koju je svim snagama htjela potisnuti. Ali bijes ne služi ničemu. Ostala je nepomična, dopuštajuči da se taj odurni predznak razvije, da bi poslije ugasnuo. Znala je da se s tom boli može suočiti samo tako da joj se pokori, da joj se preda radi onoga što dolazi i mora se obaviti, daje tako učini svojom saveznicom. Anñelika je bila nepomična. Nije se ni pomaknula. Zeleno nebo ulazilo je u njezine oči, nebo zelenije od proroko-vog barjaka, a u njima nije ispisivalo sliku polumjeseca, več sliku mliječnog mjeseca, okruglog poput srebrnjaka. Zatim je sklopila kapke. — Kocka je bačena! — reče ona. Oh! Bože dragi! Kocka je bačena. V. Došli su na svijet noču. Srčanim krikom pozdravili su taj svijet koji su došli osvojiti i koji kao da se začudio začuvši tako slabašna stvorenja koja jedva da su bila veča od dlana muške ruke.

Anñelika je za njih učinila sve što je mogla i sve što je ovisilo o njoj. Donijela ih je na svjetlo dana s največom vještinom i brzinom, ne izlažuči njihovu slabost pretjeranom naporu. Zatajila je svoju tjeskobu i uznemirenost, hoteči što bolje ispuniti svoju žensku zadaču. No tjeskoba i uznemirenost opet su se pojavile, jer sad njihovo preživljavanje ovisi samo o njihovim vlastitim snagama. Irska primalja — papistica koju su uspjeli pronači i uvjeriti je da doñe i pomogne — pregledala ju je i nije joj prešutjela da je očito da se radi o dvostrukoj trudnoči. Vedro je prihvatila posljedice te presude. Borba je bila teška. No valjalo je posvetiti joj se bez krzmanja, kao i svakoj borbi, valjalo je baciti u borbu ono najbolje u sebi. Kroz omaglicu začula je njihov prvi plač. Iscrpljena, pomalo izgubljena. Otklonila je užase trenutka prizvavši Joffreva kojeg je razaznavala kraj uzglavlja i koji je prolazio prstima kroz svoju bujnu, zagasitu kosu Akvitanca, razaznavala je njegovu bijelu košulju od finog platna koju je odjenuo za tu priliku. Raširio ju je svojim nježnim rukama, a ona je u njih blago položila dva mala drhtava tijela. On ih je s beskrajnim oprezom omotao platnom ugrijanim na temperaturu tijela i pri vio ih uza se, čvrsto ih držeči uz svoje tamno i snažno tijelo, kao što je to učinio prije dvadesetak godina sa svojim prvim sinom, Florimondom. To je bio stari akvitanski običaj koji je Anñelika več zaboravila: očeva košulja. Kad dijete napušta sigurnost maternice, tu je očeva košulja, simbol njegove topline, prihvačanja i zaštite. To je bilo posljednje stoje vidjela dok je bila pri svijesti. Dugo se nije oporavila od nesvjestice uzrokovane poroñajnim bolovima koji su iscrpili svu snagu koju je uložila. Živjela je u svojevrsnoj snovitosti, čula je neke riječi, neke rečenice, zapažala je neke osobe, a druge su se razlijevale i nestajale. Gdje je Joffrev? Nije ga više vidjela, tražila ga je pogledom, prisječajuči se njega kao utočišta koje je nestalo. Pomislila bi da ga vidi, a on bi opet nestao. Glava joj je bila prazna i nije mogla povezati dvije misli, ali dobro je znala što se dogaña. Slabašan plač koji je zaparao tišinu sobe pobudio je golemu tjeskobu u srcu njezina biča. Pogled joj se zaustavi na nejasnim obrisima zipke. Gospoña Cranmer, nesretna domačica, spustila se iz tavana s visečom zipkom, svojevrsnom pletenom košaricom podstavljenom jastukom, koja je prešla ocean na Mayfloweru i koja je porodično blago. Stavila ju je na stol i u nju položila dvoje novoroñenčadi koji su u njoj prestali plakati.

Več dva dana oko to dvoje nejakih biča vrti se cijela kuča gospoñe Cranmer, a s njima su i misli cijeloga grada i luke. Roñenje blizanaca nosi mnogostruke predznake... koje su tumačili s oklijevanjem. Povrh toga, radi se o blizancima tih čudnih osobnosti, katolika i Francuza. Zaspali u kolijevci koja je prihvatila prve puritanske naraštaje u Sjevernoj Americi, novoroñenčad je bila u središtu svijeta koji nije bio njihov. Njihova iznimna nejakost ih je odvajala i izbacivala ih iz njega. Nitko se nije usudio govoriti o njima, a u toj tišini Anñelika je shvatila svoju nevoljkost da prihvati proročanstvo o konačnom broju svoje djece. Zar se mogla zavaravati o mogučnostima preživljavanja tako slabe djece roñene mnogo prije vremena? Tražeči i najmanji povoljan znak, govorila je sebi da bi zagušljiva vručina koja vlada nad Zaljevom mogla biti njihov spas. Premda je znala da je ta prvotna snaga prerano roñene novoroñenčadi varljiva i prolazna, ipak je u početku bila puna nade dok ih je gledala kako krepko sišu. No potom je njihova snaga počela venuti. Tišina koja je dopirala iz kolijevke ispunjavala joj je srce tjeskobom bolnijom od njihova plača. Spuštenih očiju donijeli su ih joj da ih podoji. Znala je da san_ koji ih je utišao nakon dojenja nije bio san sitosti, nego slabosti. To-nuli su u san i napuštali je, napuštali svijet, udaljavali se... Govorilo se o tome da im se pribavi dojilja. Ali tko bi htio dojiti katoličku djecu u ovom gradu? Osim toga, nije se radilo o tome: njihova majka imala je mlijeka. Mnogo mlijeka: više no što je potrebno njihovim slabim snagama. Govorilo se o tome da ih se hrani »na bočicu« magaričinim mlijekom, ali nije ga bilo u to doba godine. Zadovoljili su se ovčjim mlijekom, ali oni su povratili sve što su popili i potom su ga odbijali i puštali da im teče niz vrat. Anñelika nije znala kojeg su spola njih dvoje i nije uopče mislila na to. Dobro je čula da se oko nje sretno i zadovoljno usklikuje: »Kraljevski izbor! Kraljevski izbor!«, što je značilo da je rodila dječaka i djevojčicu. Dakle, znala je, ali to joj nije odmah došlo do svijesti, a i malo joj je značilo. Za nju su to bila samo dva sičušna tijela, dva malena biča koja su jednom nogom u grobu. Držali su ih u rukama poput vode na dlanu. Htjela je da im odvežu pelene i ustrajala da se to učini. Željela ih je uzeti i priviti uza sebe, gole, kao da su još u njoj. Ujedinjavala ih je svojevrsna struja koja ih je prožimala poput magičnog svjetla. Ali, sjaj je gasnuo; Anñelika je osječala kako blijedi iznad nje i crpi njezinu snagu. Na kraju drugog dana pomislila je da če dječačič umrijeti.

Bila je večer. Počeli su paliti sviječe na lijepim sviječnjacima crvenima kao krv, a vani se sa spuštanjem noči rascvjetao raznobojni sjaj. Sumrak se polagano prostirao poput tamnog zlata dok purpurna noč nije zavladala morem. Anñelika je sjedila na postelji koja to nije bila; bila je izvan prostora i vremena. Držala je golo djetešce u krilu, u naborima plahte; gledala je kako život nestaje s mekanih crta njegova lica koje je grubjelo i poprimalo voštanu boju. Glavica mu je bila okrugla, bez kose, poput slonovače. Tama je prodirala kroz prozor, koji je bio otvoren da bi se moglo bolje disati; zrak je donosio i bučni ritam valova i dozive morskih vukova. /Kad je izišao mjesec, lavež tuljana se udvostručio, slaveči njegovu pojavu. A kad iz mora izroni dnevna zvijezda i razlije obzorjem sjaj blistavog metala, dječak če biti mrtav. Još nije dobio ni ime. Možda je bolje da umre bez njega? Gdje je Joffrev? Pokušavala se prisjetiti. Njegovo ime odjekivalo je njome poput urlika, ali njezin očaj nadjačao je sve, utopivši njezin doziv u uzburkanim valovima. Riječi jednog biblijskog verseta koji je davno čula u pjesmi hu-genota na ravnicama Vendeje ili Gatina, u nočima mračnim poput ove, odjekivale su joj u sljepoočicama poput mrtvačkog zvona. Čovjek roñen od žene, kratkih dana... Ponavljala je poput žalobnice: kratkih dana... kratkih dana... Koliko malo dana če živjeti taj mali čovjek kojeg je ona rodila, dragocjeniji od sveg blaga. Tako sičušan, več je uspio zahvatiti život sve do nestajanja, brisanja, uništenja, jer on je uništavao nju time što joj je uskračivao svoj novi život. — Nemoj umrijeti! Nemoj umrijeti, mala moja ljubavi! Pokušala je dozvati pomoč, ali soba je bila prazna, svijet je bio pust. Bili su sami, majka i dijete, plutajuči u jari zlokobne noči, nadomak neobičnog čamca, u krilu polu tmine pune svjetlucanja, zrcala i drvenih stupica, baldahinske svile i nabora brokatnih zastora. — Nemoj umrijeti, mala moja ljubavi! Preklinjem te! Nemoj umrijeti! Ako ti umreš, i ja ču umrijeti! Dječačič odjednom zabaci glavicu, poput ptice slomljena vrata. Ruke mu se opustiše i skliznuše. Anñelika podignu oči u posljednjoj i ludoj molbi nebu i opazi dva anñela. Jasno ih je razabirala na pragu sobe.

Bili su nejednake visine, ali jednake nestvarne ljepote, blijedih svijetlih lica, osmijeha punog blagosti, koji je zračio njihovom vječnom mladošču. Njihova duga kosa, svjetloplava kod jednoga, a zlatna kod drugoga, u uvojcima im je padala na ramena. No bili su odjeveni u crno. I ona shvati. Nije se začudila kad je na njihovim grudima umjesto srca ugledala crvenu mrlju, mrlju krvi, krvi iz majčina srca pre-puklog od boli. Bili su to anñeli smrti. Došli su potražiti dijete. Ona ga privi na grudi, pridržavajuči malenu, tešku glavicu. Zastao joj je dah. Gledala je kako anñeli napreduju, a blagost njihovih osmijeha i vedrina njihove pojave spriječila je da krik koji je navirao iz nje ne prijeñe preko njezinih usnica. Bez opiranja je dopustila da joj uzmu predrago dijete. Poražena, iscrpljena, promatrala je kako ga polažu pred njom na pokrivač koji su razastrli. To je jamačno njegov pokrov... Mlañi anñeo položi obje ruke na nepomično tijelo, pomiluje ga i obuhvati ga dlanovima. Drugi se takoñer nagnu, a iz njegovih prozirnih, plavih očiju zračila je svjetlost moči. Njihova bujna kosa nalikovala je na zlatne zastore oko djeteta u agoniji. Ono naglo zadrhta i potom se opusti, zacijelo u smrtnom grču, mašuči svojim malenim udovima u svim smjerovima. Njegovo uspavano lice se nabora, kao da želi postati jedna velika usta iz kojih se ote prodoran krik. Istodobno, iz njegovog sičušnog uda štrcnu mlaz čiste vode, izvora života, nevin, veličanstven u svojoj čistoči. — He is saved!* — uzviknu jedan od anñela. A drugi se okrenu prema Anñeliki: — Gladan je. Sestro, imaš li mlijeka za njega? O, dakako, ima ga. Snažno sisanje sičušnih dječačičevih usta blažilo je bol njezinih punih dojki, patnju koja je samo pojačavala bol njezinog izmučenog tijela tijekom dugih sati duševne agonije u kojoj je izgubila svijest o stvarnosti. Soba se iznenada ispuni obrisima ljudi, pokretnim obrisima, ponajviše ženskim, licima prekrivenim golemim rupčičima, licima koja su jecala — ili se smijala, nije mogla razlučiti — ledenim muškim licima obilježenim svojevrsnim bolom i naporom, pa opet haljinama žena koje su dolazile i odlazile. I napokon, u toj gužvi, ona ga ugleda. Njega! Visokog, ozbiljnog; nije se mogla sjetiti njegova imena, ali bio je tu, vratio se i sve je bilo dobro. Ohrabrena, ona poželi zaspati, ali naglo poskoči, uplašivši se daje sanjala. Gdje su anñeli? — Odmaknite se — reče njegov zapovjedni glas.

Jedna ruka ju je pridržavala. I ona ih opet ugleda, nagnute nad kolijevku; promatrala ih je, činilo joj se, beskonačno dugo, sve dok se gomila haljina, čije joj je pravilno kretanje nalik na balet izazivalo mučninu a da nije znala zašto, nije razdvojila svečano i neumoljivo, poput Crvenog mora koje se otvorilo da bi propustilo Hebreje. U meñuprostoru ostali su samo anñeli i kolijevka. Anñelika shrvati da poštovanje — ili strah — koji je sledio ta lica pokazuje da nije samo ona ugledala te nebeske izaslanike. Vedri i blagi, odjeveni u halje boje žalosti, s mrljom krvi umjesto srca, pošli su prema Anñelikinoj postelji. Veči je s velikom nježnošču i oprezom nosio nešto što nije uopče zauzimalo prostor, nije se doimalo ni glomaznim ni teškim. — Uvijek se zaboravlja na djevojčice — reče mlañi anñeo smijuči se. — Ali i nju čemo izliječiti. Djevojčica se probudila i ispuštala je kratke žalosne krike. Kako je bila krepkija od svoga brata, malo se odupirala, premda ne bi oklijevala slijediti ga u grob. Duge i prozračne ruke anñela milovale su je i ona se razvedri poput cvijeta koji se otvara, raširi svoje velike tamnoplave, izmučene oči, kao da se smiješi i dražesno zahvaljuje. Nježno je prihvatila dojku i sisala odlučno, strpljivo, umjereno, ustrajna u želji da živi. Njezin brat, još u rukama anñela, spavao je vedrim snom. Obnovljeno rumenilo njegova lica nije bilo tek odraz sviječa na crvenom lusteru. — They live! They suck!* — čulo se mrmljanje. Bilo je to poput radosnog Zagora, izraz veselja, zapanjenosti i užasa koji je titrao oko postelje. »Jesam li što popila?« — upita se Anñelika. Ona osjeti neutoljivu žeñ. Lica su joj se mutila, zvukovi su nestajali i vračali se s oštrinom praska. Bila je pijana, da, pijana od no-vopronañene sreče, iznenada osvojene, pijana od pobjede života nad smrču. Zahvačala ju je groznica. Ona se prisjeti posljedica one groznice koja bi je ponekad spopadala nakon njezinih mediteranskih avantura. Uvijek bi se razdoblja vručice smjenjivala s ledenim žmarcima. No, ta vrtoglavica, pomiješana s neizmjernom radošču, uopče nije bila neugodna. Vidjela je kako se dva anñela naginju nad nju i zapazila da crvena mrlja na grudima nije crvena od krvi: to je tkanina nezgrapno izrezana u obliku slova A i tek na nekoliko mjesta prišivena na crnu tkaninu njihovih halja. »Od najobičnijeg serža« — procijeni ona i upita ih: — Jesam li što popila? No prelijepa lica serafinskih biča ostala su zbunjena. Čula je glas koji kao daje dolazio iz tame, muški glas, njegov glas kako prevodi njezino pitanje na

engleski. Dvije svjetlokose glave odlučno su zanijekale. Ne, ništa joj nisu dali da popije. * Spasenje! * Živi su! Sišu! — Ali i tebe je trebalo izliječiti, draga, jadna sestro — reče stariji anñeo s tako nježnim suosječanjem da je Anñelika opet osjetila slabost. On joj pod ramena postavi jastuk ispunjen perjem i omotan svježom navlakom od fine tkanine. Ona se osloni na nj, dopuštajuči da je preplavi ocean mira i blaženstva. Htjela je otiči i napokon sresti glasnike svog djetinjstva koji su joj nekoč obečali »najljepši život na svijetu«. No u posljednjem trenutku postala je svjesna onoga što predstavlja na ovom svijetu, što znači bičima koja je vole i poželjela je obečati svima onima, znanima i neznanima koji su je poznavali: — Vratit ču se... Ljudi u sobi pomisliše da je mrtva i usplahiriše se, ali se potom razvedriše osjetivši njezin isprekidani dah koji je ipak bio znak života, koji je nadimao njezine grudi, kao i užarene mrlje na njezinim jabučicama. Izašli su jedan po jedan, kao da žale. U dubini noči, mjesec se nadnosio nad Massachusettski zaljev i obasjavao obzorje srebmastom crtom koja je razdvajala nebo od zemlje, a Dijana, zvijezda večernjica, božica starih svjetova koja daje plodnost i rodnost, sijala je pregršti titravih krijesnica na valove koji su oplakivali obalu. Tuljani su došli i bacakali se u vodi — cijelo krdo morskih vukova okupanih u brončanoj mjesečini igralo se izmeñu oštrih hridi, ne plašeči se ljudi ni one crne ljuljajuče mreže jarbolja koje je strmi-lo uvis s brodova usidrenih u luci. Njihovo hrapavo tuljenje pojačalo se kad su iznenada zajedno podignuli svoje okrugle njuške i glatke glave, bez ušiju, te zaurlali na crne oblake koji su plovili nebom i zastirali mjesečinu. Salemljani su slušali. Mnogi od njih mislili su, ali se nisu usuñivali izreči, da su morski vukovi, koji su več nekoliko desetlječa plašljivi i bježe od ljudi, izišli na obalu te noči samo zato da bi slavili otajstveni dogañaj koji se i taj put dogodio u kuči gospoñe Cranmer — ona se stalno bavi tim stvarima! — dogañaj čije nedokučive i možda razorne kozmičke rezonance imaju veliku važnost; bilo je posve prirodno, iako neugodno, što se boje onoga što predstavlja roñenje papističkih, francuskih blizanaca u njihovu novoengleskom gradu izabranom od Gospoda. »O, Bože! Zaštiti nečiste duhove onih čije je roñenje obilježeno krvlju janjeta!« VI.

Svjetlost se pojačavala. Rumenilo zore, poput daha prvih sunčevih zraka, privlačilo ju je svojom sve sjajnijom i bjeljom svjetlošču, sve prostranijom, nalik na put bez kraja. I ona se rastapala, isparavala poput rumenila zore, osječala je bit i kvintesenciju, nalik na miris koji nestaje i drhti, istodobno vidljiv i nevidjiv. Uzbuñena, htjela je poči. Onamo gdje nema ni bola ni straha. Ali, vrati je ujed obečanja i prekinu vječni put, upitavši je: — Hoče li on poči sa mnom? Ona ostade nepomična, ispružena, razdirana neizmjernom nostalgijom koja ju je mučila gore od svih zemaljskih muka. — Ne. Još ne! Valja ostati na ovom svijetu. Njezina savjest borila se protiv njezine želje. — Neču... Ne mogu! Ne mogu... ostaviti ga samog. Svjetlost ugasnu. Obuze je tromost i pritisnu je do gušenja, a vrela krv utjera joj u vene vatru razbuktale groznice od koje je počela drhtati i cvokotati zubima. Malteški vitez u crvenoj ratnoj tunici umirao je pod kišom bačenoga kamenja. Jedan kamen pogodio ga je u grudi i oborio ga na zemlju i doskora je iz gomile kamenja virila samo njegova ruka zgrčenih prstiju. Zašto joj je doviknuo u trenutku kad je bio izručen bijesu muslimanske rulje: »Darovao sam vam vaš prvi poljubac!«? Bilo je to ludilo, smučenost. Njome je vladala okrutna zabluda. Tad je bila u Alžiru i u njoj je živio samo san da pronañe onoga koga je tražila, svoju izgubljenu ljubav: Joffreva! Uzalud je bila prešla pustinje i mora. Opet je bila zarobljenica. Zarobljenica Osmana Ferañija, čija je crna ruka držala njezinu dok je groznica u njoj plamtjela poput ognja. Čula je svoj vlastiti dah, isprekidan i sipljiv, kako šišti izmeñu njezinih sasušenih usana. Bila je blizu smrti. »Ne. Ne. Boriti se i pobijediti. Moram mu to učiniti. Jer, čak i ako ga nisam našla, ne mogu... ne mogu ga ostaviti samog! Potrebna sam mu. On traži da preživim. On, najjači i najslobodniji muškarac. Vidio me je i ja sam usañena u njegovo srce. Rekao mi je to. Ne mogu mu nanijeti taj udarac. Drugi su mu ih zadali i previše. I zato ne želim otiči onamo gdje su sve groznice utihnule. Ne valja umrijeti. Valja izbječi harem...« »Colin če doči. On če ukloniti Osmana Ferañija. To se več dogodilo. Odvest če me na putove slobode, u Ceutu, gdje če me u kraljevo ime dočekati gospodin de Breteuil. Coline, Coline, oprosti mi.« »Dakle, on se ne računa. Jer bi to iznosilo sedam, a ne šest. A Voisinka, čarobnica, rekla je: šest. On se ne računa u mojoj sudbini. Nimalo! Dašak! Šuti, to je tajna. Jer«, reče stroga žena nadnoseči se nad uzglavlje, »svi ti

uvojci koji strše ispod njezina šeširiča... draga moja damo, vjerujte mi, ne treba ni za čim žaliti... Djeca samo kompliciraju život. Ako ih ne volite, smetaju vam. Ako ih volite, čine vas slabim...« »Coline, Coline, oprosti mi! Povedi me. Pohitajmo! Željela bih se oviti koprenom, da povjeruju da sam pobjegla odavde.« »Gdje je on?« Unatoč njezinu pozivu, nije došao. Čudnovate spodobe nagnute nad njom pokušavale su ovladati njome, paralizirati je. Borila se da im pobjegne i otrči. Oštar dječji krik zario joj se u čelo usred iscrpljujučeg meteža fantoma oko nje, glas malene uplašene djevojčice koja zove majku, glas koji je prepoznala: Honorine. Honorine koju je zaboravila, koju je napustila, Honorine koju su kraljevi zmajevi htjeli baciti u vatru i nabosti na koplja. Vidjela je kako je bacaju, vidjela je njezinu kosu crvenu poput kose grozovitog Montadoura, crvenu poput njihovih zlokobnih crvenih kapica kraljevih draguna, čiji su se repici poput isplaženih jezika vitlali oko odurnih gubica obuzetih okrutnim užitkom klanja jednog djeteta bačenog kroz prozor dvorca u plamenu. Ispustila je strašan krik, krik agonije. Iznenada nastupi tišina i ona se nañe u sobi, u kuči gospoñe Cranmer. Ona je u Salemu, malenom američkom gradu čije ime znači »mir«, a čiji stanovnici mira nikada ne nalaze. Vrlo je dobro prepoznavala sobu i čudila se što je vidi iz neobičnog i doista zabavnog kuta. Jer, vidjela je sve, kao da poznaje sastav balkona na gornjem katu. Ležaj u kutu, škrinja, komoda, stolič, naslonjač, zrcalo, tapiserija, vreva ljudi koji ulaze, nasrču jedni na druge, uvijaju jedni drugima ruke, dozivaju se i viču. No taj nezgrapni balet u ugodnoj tišini nije joj smetao jer je otkrivala smisao u njemu, sve dok nije primijetila da se čini da se ustrojava u spiralu koja se vrti oko dviju točaka: ležaja na kojem se nazirala ispružena žena i središnjeg stola na kojem je bila svojevrsna zdjela iz koje su virile dvije glavice. Dvije ruže u vazi. Osjetila je kako je osječaj odgovornosti spaja s tim sičušnim izdancima, tim crvenim krhkim glavicama, tako slatkim, usamljenim i dalekim. »Siroti mališani«, pomisli ona, »ne mogu vas ostaviti«. Pokrenuvši se da bi im se približila, ona prekinu tišinu i nañe se u kakofoniji glasnih i praskavih zvukova, munja i gromova koji su probijali tamu ispunjenu zastorima kiše koja je padala poput sjekira.

Srce joj je drhtalo od radosti. Ugledala ga je kako velikim koracima kroči kroz koprenu kiše koja je natapala njegov ogrtač. Dakle, nije sanjala! Dobro je znala da če ga opet pronači i da če zajedno otputovati u Wapassou, šibani kišnim vodopadima. Dozivala ga je u oluji. »Ovdje sam! Ovdje sam!« On je i dalje koračao; činilo se da je ne čuje. Vidjela je njegovo ispačeno lice kojemu kao da je kiša podarila suze. Bila je to haluci-nantna scena, jer kao da je u svjetlu zublji koje su zbog kiše davale više dima nego svjetlosti razaznavala cijeli predio: Indijance u sjeni s tobolcima za strijele, Joffreveve Španjolce ljeskavih oklopa, a spodoba sa šiljastim šeširom i s kremenjačom na leñima bio je Shapleigh kojeg je toliko očekivala. Ali tko je taj Shapleigh? »Zacijelo sam bolesna, ili pak sanjam.« Bilo joj je neugodno. Tako duboka tama nije bila prirodna. No to nije bio san, jer je sve dobro čula. Čula je kišu koja je udarala po krovu. Kišu, šumove, brujanje... Bijela debela noga tustog bedra s okruglom izbočinom koljena i jakom potkoljenicom koja je završavala malenim zdepastim stopalom postavi se pred nju poput groznog blijedog crva... »Ovaj put sam u paklu«, pomisli ona. Grčevite kretnje nejasnih stvorenja koja su se borila u tmini nalikovale su joj na kopulacije demona i prokletih koje joj je majka Saint-Hubert u samostanu u Poi-tiersu pokazala u velikoj knjizi pod naslovom Božanska komedija pjesnika Dantea Alighierija, čije su gravure, koje su prikazivale »krugove pakla«, stvarale nočne more »velikim ljudima« koje je htjela »opomenuti«. No u ovom paklu demoni i anñeli govore engleski. Jer, kad su se umirili drhtaji te bijele noge, začuo je glas koji reče na engleskom: — Izgubljena sam! A i vi, Harry Boyd. Tako se činilo da pakao obuhvača samo taj preplašeni par, a ostali oblici koje je nazirala mogli su biti tek krave što se odmaraju u štali ili ovce u toru. Izmorena ludostima, Anñelika pomisli da, ako želi okončati tu zlokobnu apsurdnost koja ju je preplavljivala tolikim čudnim prikazama, mora otvoriti oči, svladati kapke koji su se dizali s bolom, pa posveti svu snagu toj teškoj vježbi, jer su joj kapci bili olovni, zalijepljeni, zauvijek zatvoreni. No napokon procuri malo svjetlosti. Ona polagano otvori oči, prepozna pokrov iznad kreveta, ptice od prošivene svile koje su pohodile njezine patnje i njezin delirij. Krevet osvijetli svjetlo blago poput meda u obojenoj staklenci. Glazbene note... To je bila kiša koja je zvučno odzvanjala. Ona beskrajnim naporom okrenu glavu da ne mora gledati ptice koje je več počinjala vidjeti kako mašu krilima i spremaju se za uzlet, te uz uzglavlje ugleda anñele, ovaj put same, kako bdiju nad njom. Nije se začudila. Poslije

pakla — raj. Ali raj nije nebo, javi se njezin omagljeni um koji nikad nije bio trom i uvijek je zahtijevao svoja prava. Raj je uvijek zemaljski. Kao i pakao, uostalom. Raj je sreča na zemlji koja se postiže tajnim prijenosom beskrajne sreče. Gledajuči ta dva lijepa stvorenja kako se drže jedno za drugo i stapaju svoju plavu kosu u grču prijanjanja koji je približavao njihove umorne glavice, ona shvati da je primila poruku, beskrajno malen djelič onoga što je vjerovala da je nazrijela uspinjuči se prema beskrajnom svjetlu. U tom trenutku nebeski izaslanici se pogledaše. Jasnoča koja je zračila iz njihovih svijetlih očiju stapala se u uzbuñen izraz zanesenog priznanja i ona je po njihovim licima osvijetljenima zlatilom svjetiljke, tako blizu jedno drugom, znala da njihove usne ne priznaju prokletstvo tijela i često se sjedinjuju. Slovo »A« na njihovim grudima, zračilo je jarkim grimizom i poprimilo je goleme razmjere; crvenim fosforom ispisa se riječ LJUBAV. »Tako, dakle«, pomisli ona. »To je ta nova zapovijed. Nisam bila razumjela: ljubav.« Ispisana blještavim slovima, uzdizala se blistava i zanosna istina koju su dosad poricali, izopačavali, krivo shvačali. Iznad tijela Ali tijelom samim Božji osmijeh. — Probudila se! — Osvijestila se. Anñeli su šaputali, i dalje na engleskom. — Voljena sestro, prepoznaješ li nas? Začudila se tom tikanju kojim su joj se obratili, jer se na engleskom govori samo Bogu. Nagnuli su se nad nju i njezina ruka dotaknu njihovu dugu kosu. Dakle, doista postoje. I učinili su je skrovištem velike tajne. One izmijeniše poglede pune pobjedničke radosti. — Oživjela je! — Valja pozvati crnog čovjeka. Opet — crni čovjek! Hoče li se vratiti u ponore mračnih ludosti? Bilo joj je dosta delirija i prelazaka iz jednog transa u drugi. Ona se izmaknu i utonu u san kao u majčino krilo. Ovaj put je znala da je to zdrav san, pravi, ljudski san, dubok i okrepljujuči. Buka kola probijala joj je glavu. Valjalo je zaustaviti prolaske tih konja koji udaraju teškim kopitima. Spavala je tako dobro i tako dugo.

— Treba je probuditi. — Ljubavi moja, treba se probuditi... — Probudi se, malena! Pustinja je daleko. Mi smo u Salemu. Glasovi se stopiše i ponavljahu: »Salem, Salem, Salem. Mi smo u Salemu, u Novoj Engleskoj. Probudite se!« Nije im htjela proturječiti niti razočarati ih. Otvorila je oči i zadrhtala, jer je njezin pogled, naviknut na blistavilo jarkoga sunca, pao na crnca u turbanu i na bradato lice diva: Colin Paturel, kralj robova u Miquenezu u kraljevini Maroko. Colin! Colin Paturel! Gledala gaje s toliko straha, obamrla od pomisli daje opet postala žrtvom halucinacija, daje Joffrev de Pevrac blago rekao: — Najdraža, zar se ne sječate da nam se Colin pridružio u Americi i da je sad guverner Gouldsboroa? Bio je na drugoj strani postelje; ona prepozna njegovo drago lice i napokon se umiri. Potom bez razmišljanja podignu ruku i uredi mu loše svezanu čipku ha košulji. On se nasmiješi. Nakraju joj je bilo drago što je u Salemu. Mir na zemlji ljudima dobre volje. A soba ih je puna. Na jarkom sunčevu svjetlu - tog dana bilo je vrlo lijepo vrijeme - razaznavala je crnčiča, dva puritanska šiljata šešira, Indijanca dugih perčina, prelijepu malu Indijanku, francuskog vojnika u plavom redengotu, Adhemara, pa mnogo žena u plavim, crnim i smeñim suknjama s bijelim ovratnicima i kapicama. Meñu njima bile su tri ili četiri mlade djevojke koje su sjedile pred prozorom s naborima tkanina i šile, šile, kao da njihovo sudjelovanje na balu princa na bijelome konju ovisi o njihovoj marljivosti. — A... Honorine? Honorine! — Ovdje sam — poviknu oštri i tanki glasič. Honorinina glava pomoli se u podnožju kreveta, poput vražička, raščupane kose, izišavši iz sobe u kojoj je morala provesti mnogo sati. -A... Njezino premoreno srce zadrhta od tjeskobnog prisječanja... dviju ruža u vazi. — A... A blizanci? — Dobro su. Majčinske brige probudiše se i obuzeše njezinu svijest. Nahraniti ih? Ima li mlijeka? Od groznice je moglo presahnuti ili postati loše za njih.

Naslutivši njezinu tjeskobu, svi joj počeše objašnjavati, objašnjavati joj i uvjeravati je, a tad svi odjednom zašutješe, ne hoteči je zaglušiti bukom svojih združenih glasova. Nakraju su svi došli do riječi i oprezno je obavijestili o stanju. Da, mlijeko joj je presahnulo, a i dobro je što je tako, jer je groznica mlijekom mogla priječi na one koji su ga sisali... O, sveta Djevice! Ne, djeca nisu zbog toga patila. Našli su im dobre dojilje. Jedna od njih je Adhemarova žena, krepka Yolande koja ima dojenče od šest mjeseci. Druga je Shapleighova snaha. Shapleighova snaha? Polako su joj sve objasnili. Nisu je htjeli umarati; htjeli su da se samo odmara i prikuplja snage. Dogañaji su se postavljali na svoja mjesta. Željela je znati kako je Shapleigh... I odakle crnčič? No bila je odviše umorna. — Htjela bih vidjeti sunce — reče ona. Dvije snažne ruke — Joffreveva s jedne strane, a Colinova s druge — pomogle su joj da se uspravi i osloni na jastuke. Svi se odmaknuše da bi mogla vidjeti sunčevu svjetlost koja je tekla kroz veliki otvoren prozor. A ono zlatno zrcaljenje u daljini — to je more. Čuvala je uspomenu na uzvišeno iskušenje koje je pretrpjela na putu prema beskrajnoj svjetlosti. Uspomena na taj doživljaj gasnula je... Bila je u dubini duše poput zrna nostalgije. Zauzvrat je dobila život meñu bičima koja voli i koja se okupljaju oko nje, obasipaju je svojom toplom privrženošču, svojom ljubavlju i nježnošču, svojom radošču stoje vide živu i nasmiješenu. Znala je daje najsretnija žena na svijetu. Teška vručina ustupila je mjesto zaglušujučoj buri. One noči kad je Anñelika zamalo umrla, vjetrovi, munje, gromovi i kiša koja je šibala vladali su nebom i zemljom. Kad je došla k sebi, postojala je samo kiša što je šarala vodu u sidrištu, preplavljivala otoke, pretvarala ulice u crvene bujice, tekla preko kosih krovova. I kad se nevrijeme smirilo, taj koncert tisuča kaskada još je dugo trajao, ispunjavajuči tišinu okolice zajedno s ptičjim pjevom sve dok se nije pretvorio u sinkopirani ritam padajučih kapljica koji je polako bivao sve tiši. I pomolio se grad, svjež, gizdav, blistav, pun sunčevih odsjaja kojima je blistalo voče na stablima, stakleni prozori i keramički ukrasi na pročeljima kuča. To je trajalo tri dana. Pravi potop za koji se vjerovalo da je bio predodreñen da prati pogreb lijepe strankinje i njezine dječice, koji su oživjeli, kako se

napominjalo, u trenutku kad je sunce obnovilo svoju vladavinu nad danom. Vručina se odmah vratila, ali lakše se disalo. Anñelika je teško uspijevala izbječi nesvjesticu i slabost u koju je utonula na početku one močvarne groznice čijim klicama se zarazila na Sredozemlju i koje su oživjele, potaknute poroñajnim tegobama. I dalje je plutala na valovima, tonula u san nalik na smrt, budila se u uvjerenju da je proteklo beskrajno mnogo vremena i da nikad, nikad neče otiči iz Salema niti stiči u Wapassou. Joffrev de Pevrac ohrabrivao ju je, govorio joj da još nije ni kraj ljeta te da če biti na nogama za manje od deset dana; u svakom slučaju, bit če spremna za putovanje na Dugi, gdje če se moči dokraja oporaviti. Uvjeravao ju je da če mnogo prije dolaska zime stiči u Wapassou sa svojim malim princem i princezom, a da zbog toga neče morati preskočiti boravak u Gouldsborou. Ali Anñelika je izgubila pojam o vremenu. Za nju su minute bile sati, sati su bili dani, a dani tjedni. Elie Kempton za nju je vodio jedan od svojih almanaha koje je prodavao uzduž rijeka i obala, da bi joj dokazao da su prošla tek dva dana otkad joj se vratila svijest. Ali ona se odmah zbunila plesom listova čija su joj se slova i slike mutile pred očima i stvarale joj vrtoglavicu. Što radi pokučarac iz Connecticuta? Dakako, ovdje je! A zašto ne bi bio? Još davno je predvidio da če se nači u Salemu u isto vrijeme kao i flota gospodina de Pevraca. A crnčič kojeg je opazila u magli nije nitko drugi no njegov mali pomočnik Timothv. A mister Willoaghby? Oj course, mister Willoaghby takoñer je u Salemu. U dobrom zdravlju i raspoloženju. Ali, dovesti ga u kuču lady Cranmer bilo bi preveliko iskušenje za ljubaznu domačicu. U prvim trenucima svijesti shvatila je da pridaje pretjeranu važnost i najmanjim potankostima odječe onih koji su se naginjali nad nju. Prepoznavala ih je, ali njezina misao nije mogla nadiči površne dojmove koje bi stvarala odvezana vrpca, bijeli ovratnik, sjajne orukvice ili pak tekstura i boja neke tkanine. Kao kod djece, njezin pogled je gledao izravno, pokušavajuči razumjeti, pokušavajuči duhom zamijeniti nered mnogostrukosti i raznolikosti materijalnih stvari. Kao što ju je privukla crvena mrlja na odječi anñela i kao što ju je ono slovo »A« potaknulo da u deliriju zapjeva »ljubav, ljubav«, tako joj se i najmanji predmet, rubac ili vrpca, činio prožetim vlastitim životom i osječala je potrebu da ga dotakne i postavi na njegovo mjesto, kao da ga umiruje i povlañuje njegovom tromom značaju. Zato je, kad se Joffrey de Peyrac nagnuo nad nju, nesvjesno pružila svoje prozračne ruke i popravila čvor čipke na košulji, izravnala ovratnik

redengota, što je bila gesta nježne supruge koja se brine za izgled svoga supruga, ali to ne bi nikad učinila da je bila svjesna. On bi uvijek zadovoljio mjerila svoje okoline i poput svakog vojskovoñe koji pazi da se na zapovjedničkom mjestu pojavi savršena držanja i pojave, on se uz pomoč sobara odijevao bez greške, a od svojih ljudi tražio je isto. No ipak nije bilo čudno što se tijekom ove bitke prepustio stanovitoj neurednosti; Anñelikina gesta izmamila mu je osmijeh, jer premda ga nije mogla urediti, bila je čarobna i nježna i značila je da se vrača iz mrtvih. Osječajuči naboranost čipke pod prstima, pomaknula je ruku i pomilovala njegovo rame: bilo joj je kao da je dotaknula zemlju i spustila se iz etera napučenog prikazama. Taj osmijeh bio je njegov osmijeh. Tijekom cijelog tog »putovanja« bojala se da više nikad neče vidjeti taj osmijeh i ta zabrinutost bila je sičušni crni zametak u grudima rajske svjetlosti; žal za tim osmijehom i osjetljivim, pomalo maurskim usnama naveo ju je da se upita hoče li poči s njom. Podlegla je snazi njegova šarma koji ju je vratio, zbog kojeg je napustila put svjetlosti i pridružila se osobama iz svoga života. A sada, kad je stupila u zemaljski svijet, valja joj pronači »svjetionik«, kao i moreplovcima. Zakoračila je u stvarnost. Učinila je to vrlo brzo, ali na način koji joj se činio smušenim i polaganim. Bila je zabrinuta i neprestano se bojala da če »pretraživati polje«. Morala je povezati dogañaje i vizije koje je doživjela u maglama i nesvjesticama groznice kad je njezin duh bio iscrpljen blizinom smrti; morala je postaviti ljude i stvari na njihova mjesta. To nije bilo lako, jer cijeli svijet zapravo je bio okrenut naopako zbog žalobnih dana, kao daje potres pogodio grad. Osječala je turobno raspoloženje; kao da su se svi u tim dramatičnim trenucima okrenuli sami sebi i oporavljali se daleko od tuñih pogleda, ne želeči izači na svjetlo dana. Je li ona tome kriva? Što je govorila u deliriju? Dvije uspravne žene sa strogim bijelim kapicama, koje je vidjela kako ulaze i izlaze, ali nije dobro razlikovala jednu od druge — jedna je nosila nekakav štap — bile su joj izvor smučenosti. Netko joj je ispričao kako su čim su ušle u sobu objavile da kolijevka nije na dobru mjestu, a ni postelja bolesnice, jer na tim mjestima na njih djeluju štetni valovi koje emitiraju podzemne žile. — Pazite na mačka! Čim su pomaknuli kolijevku, mačak je sjeo na isto mjesto gdje je dotad bila kolijevka, što je bio dokaz onoga što su najavile, jer se govorilo da mačke,

nasuprot ljudima, upravo traže nevidljive pukotine zemaljske kore da bi se napajale telurskim silama. — A kuča? — Ni sama kuča nije na dobru mjestu. Spalite je! — rekoše one. Gospodin Mačak je potom sjedio na različitim mjestima, a oni su žurno pomicali namještaj, prvo krevete, potom stolove, pa ormare; odatle i buka koju je Anñelika čula u svom drijemežu i koja joj je bubnjala u glavi. — Ni sama kuča nije na dobru mjestu — kategorično je ponavljala jedna od žena u bijelim kapicama, slijedeči onu koja je držala čarobnjački štap; nju je pak slijedio mačak. — Spalite je, spalite je! — To su kvekerske čarobnice — prošapta gospoña Cranmer nagnuvši se nad Anñeliku. — Samo nam zadaju brige. Anñelika je gledala ravno u nju, začuñena njezinim izgledom. Teško ju je prepoznavala, a ponekad je uopče nije prepoznavala, pa se pitala tko je ta žena koja krivi lice, nemirnih usana, siva lica, razrogačenih očiju, raširenih zjenica, žena koja se neuredne kose naginjala nad nju. — Ne razumijem — reče ona — zašto ih konzistorij nije još prognao iz grada! Ali zašto me tako gledate? — Gospoño, je li u Londonu u modi da dame nose samo jednu naušnicu? Gospoña Cranmer naglo podignu ruku prema usnoj resici. — Oh! Bože! Zaboravila sam staviti drugu. Ne znam više gdje mi je glava. Smetaju me stoput na dan, čak i kad sam u toaletu. Kako ne bih bila smušena! I ona ode, uzdišuči. Anñelika ju je htjela zbuniti. Predbacivala si je što je ne zanimaju riječi koje joj upučuju kao da je nekakav odjevni predmet. No to joj je pomoglo da sudjeluje u životu, iako je gotovo odmah zaboravljala sve što su joj govorili. Imala je pitanja koja se nije usuñivala postaviti, bojala se da če je opet svladati groznica. Pitala se kamo su nestali anñeli duge plave kose: njihova odsutnost rastuživala ju je. O tome nije ni sanjala! Ipak, jedno je sigurno: oni su došli i djeca su ostala živa. Prepoznala je crveno slovo »A« ušiveno u njihovu odječu upravo kad su se dvije žene u bijelim kapicama, kojih se gospoña Cranmer tako bojala, nagnule nad nju sa svojim serafinskim osmijesima, želeči je izliječiti i premjestiti njezinu postelju. — Ali gdje vam je kosa? — uzviknu ona. — Ispod kapice — odgovoriŠe one smijuči se. — Bilo je vremena. Gospoña Cranmer napravila je cijelu dramu, ali mi smo več bile u postelji kad je došao po nas da spasimo dijete. Imale smo tek toliko vremena da se

odjenemo i poñemo s njom, raspuštene kose. Dva dana nismo se mogle odvojiti od vašega uzglavlja i vaše djece. — Tko je došao po vas? — Crni čovjek. Anñelikin duh opet zadrhta. Crni čovjek! Isusovac! Opet ta mitska slika propovjednika! Ona se prisjeti da su u Novoj Engleskoj; premda u Novoj Francuskoj preobračeni Indijanci često nazivaju duhovnike Družbe Isusove »crnim odorama«, malo je vjerojatno da ih ima u okolici Salema, gdje ih smatraju zlim poput Sotone. Osim toga, puritanci katkad samog Sotonu nazivaju Crni Čovjek. Shapleigh je to nagovijestio kad gaje prvi put srela s njegovom kre-menjačom u šumi. Moglo se pitati nije li to vjerovanje, koje je čvrsto ukorijenjeno u duhovima i koje teolozi podupiru mnogim navodima, roñeno u strahu koji je u prvim naseljenicima, bačenim na neprijateljsku i nepoznatu obalu, izazivala golema, beskrajna prašuma napučena divljim zvijerima i poganima. I moglo ih se razumjeti. Jer, i više nego zlokobno more koje su uspješno prebrodili, šuma je bila njihov neprijatelj, šuma se suprotstavljala njihovu pionirskom napretku, njihovoj želji da pripitome zemlju hraniteljicu; zid stabala uzdizao se nad ono malo obradive zemlje koju su s mukom iskrčili. Ona se širila na račun šume, nedvojbeno, ali šuma, puna demona, bila je beskrajna. I tako se utvrdilo da Crni Čovjek nastava prašumu, okupljajuči pod svojim žezlom poganska stvorenja koja su mu podreñena. Ako bi ga ikada sreo usamljen putnik pristigao iz Staroga svijeta, ta crna prikaza bi mu pružila debelu i tešku knjigu sa zahrñalom bravom i metalnim vrškom iz kojega je virilo pero. — Napiši svoje ime — rekao bi Sotona. — Kojom tintom? — Svojom krvlju. — A ako odbijem? ðavao bi urlikao, udarao sugovornika u prsa i utisnuo mu magični crveni znak. Potom bi naredio: — Odmah potpiši! Jer, več si obilježen paklom. Tako su stotine i tisuče zakašnjelih putnika, posvečenih vjerskom jačanju svoje zajednice, bili obilježeni Sotoninim znakom, pogotovo u prvo vrijeme, jer se sada iskusni vjernici ponašaju mnogo opreznije. Da bi stalno imali na umu zdrav strah od Sotone, jer Sotona uvijek vreba na nedisciplinu ili tvrdoglavost, kreposni puritanci uobičajili su da krivci nose sjajna slova u slučaju osobito odurnih skandala koji ipak ne zahtijevaju smrtnu kaznu; ona se izvršavala samo nad ubojicama i počiniteljima zločina na području čarobnjaštva.

— I što kažete, tko je došao potražiti vas da spasite dijete? — upita ona još jednom nakon duge, zamišljene stanke koju su dvije kvekerice spretno iskoristile da bi joj skinule košulju, okupale je od glave do pete u mirisnoj vodi, obrisale je, odjenule je u svježe rublje, promijenile plahte na postelji i jastučnice. Dok ih je tako izbliza gledala, uočavala je glatkoču i svježinu njihove kože, ljepotu njihovih mladih lica, shvatila je zašto ih nije prepoznala kao one dvije žene kojih se bojala gospoña Cranmer i koje je ona vidjela kao anñele. Bile su tako mlade: prva, visoka i vitka, imala je dvadesetpet godina, a druga jedva daje bila odrasla. Na njezino pitanje one izmijeniše nestašne poglede zločestih djevojčica, a potom starija progovori: — Oprostite nam, sestro, što smo se usudile nazvati ga Crnim Čovjekom. Znamo da on u sebi nema ništa ñavoljega. No tako smo ga nazvale prvih godina kad je dolazio u Salem. Nosio je tamnu odječu, a imao je crne oči i kosu, pa smo ga se pomalo bojale. No poslije smo ga upoznale, pa kad nas je potražio, pošle smo za njim. — Ali tko je to? — ustrajala je Anñelika, uznemirena pomišlju da još ne shvača dobro, da joj je duh još smeten ili da je izgubila pamčenje. — Pa on, francuski gusar iz Gouldsboroa. Zar govore o Joffrevu? Zar je Joffrev i dalje francuski gusar u očima stanovnika Mas-sachusettsa? I zar je on otišao potražiti... anñele? Zaspala je tako naglo i tako duboko da, probudivši se, nije mogla vjerovati da je još isti dan i da nije spavala ni pun sat. Gospoña Cranmer opet je bila tu, našavši svoju drugu naušnicu, a Anñelika ne samo da ju je prepoznala nego se i obradovala što je vidi, jer su joj u meñuvremenu postali jasni dogañaji koji su se odvi-li tijekom dana njezine nesvijesti, a to može zahvaliti gospoñi Cranmer. Pojavljivala se i nestajala, ali Anñelika je imala dojam da je neprestano uz njezino uzglavlje ili u prostoru izmeñu zida i kreveta, a donekle je tako i bilo, jer je sirota gospoña Cranmer, uznemirena onim što se dogañalo u njezinoj kuči, svjesna da ne može ništa učiniti i daje se ne sluša, tražila utočište kod Anñelike, osječajuči da je ona sluša, usprkos svojoj slabosti. Engleskinja se nadala da če se grofica de Pevrac založiti za nju kad se upozna s nekim stvarima. Uz njezinu pomoč Anñeliki je postalo jasnije tko su žene koje je i dalje zvala anñelima. Tri puta su razgovarale o njima, ali njihova priča bila je tako dugačka i tako čudna da se Anñeliki činilo da ju je slušala danima i nočima, poput beskrajne orijentalne skaske. Gospoña Cranmer vratila se daleko u prošlost i govorila joj o malenoj skupini »kvekera« koji su prije deset godina došli tražiti

utočište u Salemu jer je večina njih u Bostonu pretrpjela osude na tamnicu i bičevanje. Prihvatili su ih da bi se suprotstavili bostonskom guverneru Wintropu, a ne zbog tolerancije prema članovima jedne nepoznate sekte koju teolozi iz Massachusettsa smatraju opasnom. No bili su malobrojni i obečavali su da če se držati postrani i kloniti se svakog propovijedanja svojih nepristojnih doktrina. Meñu njima nalazila se i vrlo mlada udovica po imenu Ruth Summers. Ona je odmah zatražila daje prime meñu salemske puritance, žaleči se da su je njezini kvekerski učitelji poučavali ne znajuči putove istine. Istina je jedna i jedinstvena i dokazano je da je opet čista, obnovljena refor-macijom, vjerskim pokretom koji je začeo nadahnuti njemački svečenik Martin Luther, a ozakonio francuski prelat Jean Calvin; nakon popravljanja početnih zabluda, kao što je bio anglikanizam, zahvaljujuči borbi velikoga škotskog filozofa Johna Knoxa, začetnika puritanizma, taj pokret našao je svoj savršeni izraz meñu proganjanim »nekonformistima«. Poslije stotinjak godina, otklonivši se od oklijevajučeg prezbiterijanizma, u obliku »kongregacionalizma« dostignuta je purissima religio, sveta vjera bez mrlje, koju su naviješta-li izraelski proroci, Jakovljeva poslanica i cijeli Novi zavjet. Kon-gregacionalizam je bio temelj povelje Massachusettsa koja je bila zakon u Salemu. Ruth Summers morala je položiti teške ispite. Valjalo je priznati da je znala s kim ima posla i da je temeljito proučila pitanja; nije uvrijedila stroge čuvare državnog zakona time što bi ih izjednačila s mnogim mlakim ili zabludjelim vjernicima koje se zbog čiste komocije naziva opčim imenom »puritanci«. Bila je inteligentna i pokazala se razboritom, pa su je prihvatili. Njezina integracija bila je pospješena vjenčanjem s Brianom Newli-nom, stanovnikom Salema koji ju je zapazio na procesu i poželio oženiti se njome. Dobili su koncesiju na jednu farmu u okolici. Bili su više no uzoran par u glavnom gradu Massachusettsa sve do dana kad... Došavši dotle, gospoña Cranmer prekinu svoju priču, pogleda okolo i još više se približi Anñeliki. Glas joj prijeñe u šapat. — ...sve do dana kad je Ruth Summers, udana Newlin, supruga časnog Briana Nevvlina — glas gospoñe Cranmer utiša se do jedva čujnog šapata, a oči su joj se širom otvorile — ...ugledala Naomi Shi-perhall na jezeru... JI Izrekavši tu tajanstvenu rečenicu, gospoña Cranmer se uspravi, a potom ušuti kao da je satrvena tim otkričem. — Što je Naomi Shiperhall radila na jezeru? — upita Anñelika nakon krače šutnje.

Gospoña napuči usne i izboči bradu. Dugo je tako ostala, kao da nije sigurna, ali nastavila je glasom koji je dokazivao da se dobro sječa svega. — U svakom slučaju — reče ona odmahujuči glavom — roditelji Naomi Shiperhall nisu zaslužili takvu kčer. No tad ju je prekinuo dolazak sluškinje i tu je morala stati. Kad je gospoña Cranmer nastavila priču — je li to bilo sat vremena potom ili tek idučeg dana? — Anñelika je bila zaboravila pola priče i pitala se zašto se gospoña Cranmer trudi da bi joj je ispričala. Sva ta engleska imena miješala su joj se u glavi... Tad je več saznala imena svoje vlastite djece: djevojčica se zove Gloriandre, a dječak Raimond-Roger. Zašto upravo ta imena? Tko im ih je nadjenuo? Kad je več riječ o tome, jesu li kršteni? Mučila ju je misao na krštenje na koje je zaboravila dok je dijete bilo u smrtnoj opasnosti. Zar je doista postala nevjernica? Možda i jest, ali nije se odvojila od Boga, pomislila je odmah. »Izbavio sam te i uzveličao«, govorio je glas kao odjek Psalma punog nježnosti i utjehe. Činilo se da je gospoña Cranmer nestrpljiva da nastavi svoju priču. Od roñenja Naomi Shiperhall znalo se da je ona vještica. Ali u to više nije bilo nikakve dvojbe kad se umiješala u život Ruth Sum-mers, udane Newlin. Jer, vidjevši je na jezeru, ona je smjesta sišla sa svoje dvokolice, uhvatila je za ruke, poljubila je u usta i odvela je u kolibu u dubini šume koju je imala prije udaje. Od toga dana nisu se razdvajale. To je bio dokaz da je Naomi Shiperhall vještica, ali takoñer i dokaz daje Ruth Summers-Nevvlin, za koju su posve zaboravili da je roñena kao kvekerka, jer je strogo pohañala propovijedi i dugo nije imala veze sa svojim starim suvjernicima, da je i preobračena Ruth pod svojom krinkom strogosti, više nego sumnjiva preobračenica. Jer, zar je normalno da uz farmu, štale, štagljeve i ovčje torove, a da se i ne govori o skladištima i barci u luci, ona u tajnosti čuva kolibu u kojoj se često osamljuje pod izlikom da ide prodavati svinjetinu ili sir? Što može raditi u toj kolibi, osim sretati se s ðavlom? Otad su živjele ondje, prezrene od svih, dodavši bruci svog sramotnog čina i novu bruku time što su posvojile jedno cigansko dijete, djevojčicu koju je pod grmom rujevine ostavilo cigansko pleme koje je neki brod greškom iskrcao na kopno. Te divlje i mračne individue mislile su da su stigle u Rio de Janeiro u Brazilu; valjalo je potjerati prema jugu njih i njihove majmune, konje i čerge, u nadi da če ih gradovi u desetak engleskih kolonija propustiti da otputuju u španjolsku Floridu. Zato se nije trebalo čuditi što je grof de Pevrac okupio jaku pratnju da bi se uputio prema njihovoj kolibi i doveo ih odatle. Čak je dao da stražari uperenim helebardama čuvaju vrata kuče Cranme-rovih da bi održavali

udaljenost od gomile koja se okupila i promatrala ih ne mogavši suspregnuti gunñanje kad ih je ugledala, tako drske, kose raspuštene na ramenima. Dobro su se pretvarale da nisu imale vremena povezati kosu. — Ali... O kome vi zapravo govorite? — upita Anñelika. — Pa o besramnim stvorenjima koja kaljaju moju kuču! — uzviknu gospoña Cranmer, razočarana što Anñelika ne pokazuje više indignacije nakon ovako mračne i skandalozne priče. Ah! Evo ih! Ona se sa strahom povuče iza zastora. »Besramna stvorenja« uñoše u sobu, nasmiješena; svaka je nosila jedno dojenče, a slijedila ih je Romkinja, djevojčica od petnaest godina, bosa, očiju crnih poput ugljena, s cvjetnom krunom u kosi, noseči zdjelu svježeg voča — krušaka, jabuka i šljiva — koju je stavila na'stol, te košaru punu latica koje je počela posipati po podu da bi osvježila i namirisala sobu. Starija položi djecu u kolijevku i reče da je, buduči daje vedro i daje vjetar prestao, odnijela dojenčad u vrt i prvi put ih pronijela pod Božjim nebom. Anñelika da znak gospoñi Cranmer da se približi i poluglasno joj reče: — Mnogo ste govorili. Sad se izjasnite. Tko su one? — Ali, upravo sam vam rekla! — Vi buncate. Ove žene ne mogu biti osobe o kojima ste mi govorili. One su premlade! Engleskinja se nasmiješi s razumijevanjem i pobjednički. -Ah! Vidite! I vi! -Što-i ja! — I vi ste zapazili učinke njihove magije. Ona prošapta: — Govori se da... im je Sotona odao tajnu vječne mladosti! Nebeskom milošču, netko je tada pozvao gospoñu Cranmer i Anñelika je odahnula s olakšanjem kad je izišla. Bila je iscrpljena. Kad je opet otvorila oči, dvije žene sa serafinskim osmijesima naginjale su se nad nju s bijelim rubljem i lavorom vruče vode. Zacijelo je njezin pogled izražavao zbunjenost. — Sestro draga, umiri se — reče starija od njih dvije i više puta proñe svojom nježnom rukom ispred Anñelikinih očiju kao da odagnava snomoricu. — Kako se zovete? — upita ona. — Naomi Shiperhall — odgovori mlaña. — Ruth Summers — reče starija. Imena Naomi i Ruth izgovorile su na hebrejski način. Valja povjerovati! »One poznaju tajnu vječne mladosti« — rekla je gospoña Cranmer. Anñelika je promatrala lica »svojih« anñela i bilo joj je drago što iza ozbiljnog i zrelog izraza usana vidi mogučnost da su doista proživjele mnoge davne dogañaje i

da iza privida dvadesetgodišnjeg prolječa kriju trideset ili tridesetpet godina života. Osobito Ruth, udova Summers, vrla gospodarica... Ta priča nije održiva. — Što je Naomi Shiperhall radila na jezeru? — upita Anñelika. Pripremajuči se da je podignu i izmijene plahte, one izmijeniše blage osmijehe. — Ah! Ispričala vam je to — reče Ruth. Ona obavi ruke oko ramena svoje prijateljice i one se gledahu u tišini, očiju punih svjetlosti. — Nije to bila njezina krivnja — odgovori ona blago. — Roñena je takva. Vidjela je boju duša raznih biča oko njihove glave i mogla je liječiti polaganjem ruke. Bojala se svojih čudesnih moči. To je bila nesreča njezina života, osobito zato stoje postala vrlo lijepa. Mladiči su joj udvarali, ali nisu se usuñivali zaprositi je i bježali su od nje, govoreči da donosi nesreču. Bila je utjelovljena Ljepota i Dobrota. I dalje su se gledale. A potom, kao da nevoljko silaze s nebeskih sfera, one se marljivo posvetiše Anñeliki i, njegujuči je na uobičajeni način, počeše joj pričati svoj život. Priča o Ruth Summers Po moralnim nemirima koje je proživjela u djetinjstvu, po progonima kojima su bili izloženi njezini roditelji kvekeri, životna priča Ruth, roñene MacMahl, udove Summers, preudane Newlin, začudno je nalikovala životu Guillemette de Montsarrat, gospodarice s Or-leanskog otoka kraj Quebeca u Novoj Francuskoj, čije je djetinjstvo obilježeno time što su je u dobi od sedam godina prisilili da prisustvuje mučeništvu svoje majke koju su spalili kao vješticu na nekom trgu u Lorrainei. Kao što je Guillemette prolazila kroz život s ožiljkom u duši zbog pretrpljene neobjašnjive i neshvatljive nepravde — »Gledaj, mala vještice! Gledaj kako tvoja majka gori!« — i s vrelom mržnjom prema svim crkvenjacima te je našla mir tek kad se udaljila, ako ne baš od svih živih, onda barem od onog pitomog ljudskog stada, zadovoljnog zakonima i institucijama, koje tvori društvo »običnih ljudi«, tako se i Ruth, koja je trebala biti vesela štrkljava djevojčica, u ranoj dobi pobunila protiv progona čija je žrtva bila njezina nježna i blaga majka. Njezino svijetlo lice koje se uvijek smiješilo nije se mračilo kad bi čula uvrede, a na udarce i pljuvanja uzvračala bi nepojmljivom uljudnošču. Kad je kao dvanaestogodišnja djevojčica stigla u Ameriku, bila je svjesna da je na zemlji u kojoj se stari običaji kmetstva i plemstva neče održati, pa nije shvačala zašto ih mrze ljudi koji su poput nje došli iz Engleske, koji su takoñer teško radili i bogatili se svojim trudom, koji su vjerovali u istoga Boga i štovali istoga Krista. Njezini

roditelji, nadareni i marljivi, brzo su napredovali u svemu čega bi se prihvatili, ali teško bi patili kad bi počele padati teške riječi i kad bi im predbacili svako njihovo izraženo mišljenje, pa čak i svaki izlazak u selo. Ruth je zavidjela malenim puritancima koji su, sigurni u svoja prava na tlu Massachusettsa, u skupinama prilazili njezinoj kuči, pokazivali joj rogove i dovikivali joj: »Drhti, vještice!« Željela je pomiješati se s njima i takoñer pokazivati rogove nekom katoliku, kve-keru, evangelistu ili baptistu. Pa ipak, zar se uopče moglo zamisliti ugodnije i vedrije ozračje od onog koje je vladalo u obiteljima koje su pripadale njihovoj sekti, pod slamnatim krovom usred nekog seo-ceta ili zaseoka, koji bi često trebalo napuštati još nedovršenog kad bi ga rulja puna mržnje došla spaliti kao da u njemu vrebaju strahote kuge? Isključivanje iz društva bilo je za mladu Ruth još teže podnošljivo od opasnosti koje su im prijetile. Na njezinu nesreču, uopče nije bila obdarena unutarnjim svjetlom koje je nastavalo večinu njezinih drugova u vjeri i koje im je pomagalo da izdrže tolika poniženja. Njezin napor da pred njima pokaže hladnokrvnost i čvrstoču duha iscrpljivao ju je. Zapravo ih je smatrala glupima što se ponose svojim nadimkom kvekeri, drhtači, kojim su se okitili zato što je jedan mistični čizmar iz Leicestershi-rea, George Fox, jednog dana ustao sa svoje klupice i počeo propovijedati kako pred Bogom valja drhtati — to quake i baviti se samo Svetim Duhom. Taj čizmar nije bio u krivu što je propovijedao o dobroti i milosrñu u opustošenoj Engleskoj, u kojoj su se katolici i protestanti, puritanci i anglikanci več desetlječima sukobljavali u ime Boga ljubavi. No, Ruth bi više voljela daje George Fox ostao sjediti na svojoj postolarskoj klupici, jer su se privrženici Društva prijatelja u tisučama okupili oko njega da bi ga slijedili, a posljedica toga bilo je samo stvaranje novih žrtava za vješala i novih bjegunaca preko oceana. Kad je navršila šesnaest godina, Ruth, malena kvekerka putnica, udala se za Johna Summersa, tek nešto starijeg od nje, ali visokog i lijepog, glatkog i čistog poput anñela, snažnog mladiča koji je prštao od života, ustrajnog radnika, pobožnog, hrabrog i uvijek nasmiješenog. Volio ju je, sav sretan, nesvjestan naprasitosti i gorčine koja se začinjala u njoj. Obogačena novom snagom, odlučila je oduprijeti se zadirkivanju njihovih zemljaka i zatražiti za kvekere ono što su došli tražiti tako daleko: slobodu i pravo da se mole na svoj način. I tako je osveta zadesila njezinog supruga; osudili su ga na stup sramote, a njegov grijeh bio je taj što je »drhtao« pred svojom ženom i nije je znao

ušutkati. Jesu li ga namjerno osudili na sramotni stup u noči jakog mraza? Umro je. Zapomaganje Ruth Summers stvorilo je veliki skandal, ali — zar je u njoj bilo nešto čega su se suci plašili i što nisu mogli zanemariti? — kaznili su je tako što su uhitili njezine roditelje. Okrutno išibana na trgu, majka joj je preminula nakon nekoliko dana. Na njezinim izranjenim leñima stvorili su se gnojni čirevi i groznica ju je svladala. Njezinog oca osudili su na kaznu odsijecanja uha, što je bila uobičajena zakonska kazna za prvi prekršaj. Za drugi prekršaj odsjekli bi drugo uho. Nije došlo do izvršenja. Tog jutra obavijestili su Ruth da je njezin otac u zatvoru razbio glavu i tako osujetio nakane svojih mučitelja. Valjalo je otiči. Iznenadna snaga prožela je Ruth Summers. Uvjerila je večinu članova Društva prijatelja da krenu na sjever i sama je spalila kuče koje su napustili. U Salemu se znalo da se odvojila od svoje zajednice, sve do hladnog zimskog dana kad je... »ugledala Naomi Shiperhall«. Evo i priče o Naomi Shiperhall — Kad sam je prvi put vidjela, bila je do vrata uronjena u jezero i blijedo joj se lice pomaljalo iza velikog lopočeva cvijeta — pripovijedala je. — »Oni« su čekali pred šumom i pjevali psalme kako bi vrag izišao iz njezinih usta. Da, usta su joj bila napola otvorena jer je morala disati. Jadna mala... Što sam mogla drugo nego skočiti sa svojih kola i trkom je oteti iz njezina crnoga groba? Led se več bio skrutio oko njezina vrata i čim sam je izvukla na obalu zaledila se košulja koju je imala na sebi, a njezina duga kosa bila je nalik na staklo. Poljubila sam je u usta — kazivala je Ruth Summers — poljubila sam njezine pomodrjele, ledene usne. Tako sam joj željela prenijeti svoj dah, toplinu svog života! Kako je i sama bila ukočena od studeni, nije imala vremena odriješiti čvorove debelog užeta koje je visjelo s jedne grane na ko-loturu i koje je bilo privezano pod pazuha mlade djevojke, omogučavajuči tako da je povremeno izvuku iz vode i ustanove je li zlo izišlo iz nje i mogu lije smatrati definitivno izliječenom. Otrčavši prema svojoj dvokolici kako bi donijela nož, mlada gospodarica prerezala je uže i ponijela Naomi Shiperhall na leñima. Odvezla ju je u svoju kolibu. — A kakva je to bila koliba! — nasmije se ona, odmahujuči glavom. — Prije svega, nije bila u šumi, kako se stalno ponavlja, nego na šumskom proplanku... Moj suprug, kojeg su glasine upozorile na skandal, pojavio se ondje. Zabranila sam mu da prijeñe prag toga svetog utočišta, otada samo mojega. Shvatio je i povukao se. I tako sam oko kuče povukla krug od

kamenja koji nitko nije smio prekoračiti. To ih je sve zastrašilo, ne znam zašto. Kao da nitko ne shvača da se svatko mora štititi i obraniti od neizdrživih okolnosti, ovisno o duhu vremena. — Osječala sam da mi služba Božja zapovijeda da volim Naomi Shiperhall, da je branim od zlih, da joj pomognem da razvije svoje talente za opče dobro: njezin dar liječenja; svojevrsna odvratnost prema sreči, odvratnost što je ljudima dana kako bi lakše preživjeli i koja čini ljude turobnima i pakosnima, čini ljude željnima da ga unište zajedno s njom, a ako to ne uspiju, onda ga žele barem uništiti u njoj. — Dakle, posjedovala je moč dobrotvorstva u svojim iscjelitelj-skim rukama. Oni koji su je znali počeli su joj dolaziti potajice. Kleknuli bi na rubu kamenoga kruga i preklinjali nas. Zato sam malo podalje izgradila nekakav štagalj i počele smo liječiti one koji su nam dolazili. Sve je to ispričala u predasima, brinuči se za Anñelikin dobar san ili za djecu. Anñelika je požudno slušala, kao da je ona hrani kruhom nakon iscrpljujučeg putovanja ili kao da joj daje svježu vodu nakon što je prešla pustinju. Da, njezin glas bio je poput hrane, a njezine riječi bile su okrepljujuče i pune živih mirisa koje imaju samo istinite pripovijesti. Dva života puna istinske boli i istinskih radosti, istinskih pobjeda i poraza! Onaj epski poljubac odveo je ta ponizna stvorenja daleko od običnosti bijelih kapica, ili pak crnih kvekerskih, i bacio ih u osječajni život ozloglašenog para, zatočenog u malenoj kučici na šumskom proplanku. Anñelika ih je shvatila i osječala im se bliskom, doživjevši poznanstvo s njima kao novo samopouzdanje. Daleko od toga da je zamaraju, te priče su je oživljavale. Brzo se oporavljala, potaknuta osvježavajučom promjenom, jer je u tim dvjema ženama našla biča koja govore njezinim jezikom. Iscrpljena i zaokupljena sadašnjošču, nije se tako zanimala zapletima neke pripovijesti niti je bila tako nestrpljiva da čuje nastavak još od davnog vremena kad je načuljenih ušiju slušala priče dojilje Fantine u starom dvorcu Monteloup. Jedan od darova djetinjstva jest voljeti sve što je na početku. Taj osječaj započinjanja, koji je poslije oslabio, Anñelika je opet pronašla slušajuči »kvekerske čarobnice« iz Salema; bio je duboko u njoj, jedar, iskren, pohlepan. Pomalo se čudila što tako dobro razumije njihov engleski, jer su ipak brzo izgovarale komplicirane riječi i tamošnje izraze koje nije znala. Govorile su dotjeranim jezikom: obje su se bavile raznolikim proučavanjima. Naobrazba djevojaka uvijek se smatrala važnom u okružju reformacijskih vjerskih sekti;

vrijedilo je načelo da žene isto kao i muškarci mogu propovijedati novu vjeru i dati svoj prilog jačanju kulta. To načelo bilo je teško neprekidno braniti. Sveti Pavao i njegovi apostoli koji su pokazivali svoje biblijsko ženomrzaštvo — zar on prije svog preobračenja nije bio pripadnik sekte farizeja? — uzrokovali su mnogo patnje meñu prezbiterijanci-ma i kongregacionalistima koji su proizišli iz kalvinizma. I danas je jedna od najtežih optužbi protiv kvekera upravo to što kod njih i žene mogu obavljati svetu službu preobrazbe kruha i vina. Anñelika je dakle imala posla s dvjema inteligentnim i naobraženim ženama, osobitog načina govora, spretnima i odlučnima, ugodnima, veselima i milostivima, ali i spremnima na brzu obranu. Njihov zanos — ili ono što je u njima smatrala zanosom na početku njihova poznanstva — bio je njihova zaštita. Kako bi mogle živjeti ondje gdje žive, kao predmet zgražanja, ali sigurne u svoje pravo na život, morale su ga učvrstiti ili barem često podsječati na nj u svakoj prilici, pogotovo onda kad narod, koji je u jednom času ukročen, umiren i kao zaveden njihovim »čudima«, biva pogoñen nekom novom krizom i poželi ih skrenuti s njihova puta; no ne želi ih dovesti na put zajedničke vrline, jer je za to prekasno, nego ih želi baciti u sramnu kloaku čarobnjaštva i razvrata kako bi ih osudio i kaznio. I tako su se oblikovale povorke. Suci i regenti su se okupljali kako bi razastrli nacrte i skrojili sudačke kape za proces, a tada bi povorka krenula prema kuči u šumi. Neki bi se razjarili i pripremili uže, drugi bi nosili snopove granja i baklje, obečavajuči da če oni prvi zapaliti tu ñavolsku kolibu. I svi bi naglo zastali pred kamenim krugom kad bi ih vidjeli kako stoje na pragu, tako lijepe, i mole ih da se vrate kučama. A još bi se više uplašili kad se one ne bi pojavile, jer bi pretpostavili da su nestale na magičan način kako bi izbjegle kaznu. — Uspjeli su nas osuditi da na grudima nosimo slovo A koje predstavlja riječ adultery*. Od crvenih sramotnih Sotoninih znakova u Massachusettsu su se propisivala slova A za preljubnice, dok se slova B za one koji su osuñeni zbog blasfemije i slova T za lopove (thief) nisu više propisivala. — Prihvatila sam tu osudu — reče Ruth — ali to nije bilo pošteno prema Naomi, koja nije prevarila nijednog muškarca, jer nije bila udana. Brian Newlin, prevareni suprug, nije se žalio. Tražili su da izjavi da mu je njegova supruga, preobračenica iz zloglasne sekte koja se bila podmuklo

pritajila u njedrima dobro čuvane zajednice, »sve-zala uzicu« i obasula ga svakojakim nesrečama. Ali on se dobro držao pa su ga napokon ostavili na miru. Nastavio je živjeti kao da ništa nije bilo, obrañivao je polja, muzao krave, * Na engleskom: preljub, blud, op. prev. pravio maslac, posječivao meeting-house, jedva nešto tmurniji i šutljiviji no prije. — Ne bojim se za Briana Newlina — ponekad bi govorila Ruth i promatrala zelene brežuljke iza kojih se nalazilo gospodarstvo kojim je bila upravljala. Ljudi su polagani i nisu skloni otkrivati druga svjetla osim onih koja su pasivno primili i nemarno čuvali, ali nisu zato manje spremni tražiti ih i prihvačati. Ona je naslučivala preobraženje čovjeka koji ju je tijekom njihova zajedničkog života iznenadio time što je potajice čitao malenu knjigu od koje se nikad nije odvajao i za koju je vjerovala da je knjiga molitava, soneta i pisama engleskog pjesnika Gabriela Har-veya, princa rime i inovatora heksametra u engleskoj renesansnoj poeziji, kojeg su smatrali, kao i svakoga tko se usudio razarati prihvačene teorije i zamijeniti ih novima, sumnjivim za pobunu protiv ustanovljenog poretka! — Kakvih li uzaludnih sukoba! — uzviknu Anñelika — ne shvačam to! Sječam se da sam na šetnji u zaljevu Casco, kad smo pristali na otok Longue, prvi put srela kvekere. Nisu mi se činili opasnima, naprotiv. Noč je bila hladna i jedna žena mi je ponudila svoj ogrtač. — Što možemo protiv straha? — požali se Ruth. — Dobro uzrokuje strah. Dobro se uvijek čini neshvatljivijim od zla. A ljudi se još više boje onoga što remeti uobičajene navike. Uvjerena sam da su Georgea Foxa osudili ne toliko zbog toga što je ukinuo sve sakramente koliko zbog toga što je propovijedao da su svi ljudi jednaki i da ne trebaju skidati šešir pred kraljem. Ja sam sa svoje strane manje sablaznila ljude time što sam se zauzela za jednu vješticu nego time što sam otišla i ne mareči ostavila robu koju sam trebala prodati u gradu. VII. Od prvih trenutaka njezina povratka u život, dvije mlade žene koje su njegovale Anñeliku svim snagama su se trudile dati joj trenutke mira, osim kad bi se pojavio njezin suprug, otac blizanaca, francuski gusar iz Gouldsboroa, kojeg su duboko štovale. Zahvaljujuči njima, povorka posjetitelja je presahnula i Anñelika se mogla prepustiti trenucima obiteljske intimnosti kojih su kraljice rodilje inače lišene; samo Joffrev de Pevrac bio je uz nju.

— Taj trenutak bio je nezaboravan poput onoga kad su se prvi put zagrlili, opijeni srečom, misleči na novoroñene blizance. Te žene, za koje ona tada nije znala da se zovu Ruth i Naomi, donijele su ih na velikom čipkanom jastuku. Položile su jastuk u Anñelikino krilo, uvjerivši se daje to neče odviše zamoriti — bili su tako lagani! — a potom su se povukle i stražarile pred vratima, jer je njihov vještičji ugled jače zastrašivao radoznalce i nestrpljive posjetitelje no španjolski stražari u podnožju stuba. — Dakle, odlučili ste ostati s nama, maleni prinčevi? — rekao je on blago. — Koje su vaše nakane? Dva sičušna biča su ga s jastuka promatrala svojim plavičastim pogledom u kojem se nazirala dubina beskrajnih prostora. — Predivni su — rekao je Pevrac. U njegovu glasu bilo je ponosa i užitka. Anñelika je bila zadivljena i gotovo da još nije vjerovala, ali tad se uvjerila da su živi. To je dovelo do trenutne promjene. Četiri osobe našle su se na početku zajedničkoga života koji je obečavao da če biti dug, nježan i blistav, nakon što je započeo u oluji, i to s mukom. Joffrevevi prsti čvrsto su stisnuli njezina ramena. — Kako sam se uplašio — rekao je prigušenim glasom. — Kakav strah ste mi zadali! Nikad nije čula da je izgovorio riječ strah, nikad nije čula njegov drhtav glas, čak ni prije brodoloma, niti u največim opasnostima. Pogledala ga je u oči. Na njegovu voljenom licu vidjela je odsjaje istih muka i tjeskoba, kao u ružnom snu ispresijecanom munjama i gromovima, ali tako stvarnih da je poželjela položiti svoje usne na njegov izbrazdani obraz natopljen kišom. Bio je brži od oluje... Bio je tu i Shapleigh, poput duha. — Što mu se dogodilo? — upitala je ona. — Zamislite, nije bio daleko, samo dvije milje odavde. Uhitili su ga i zatvorili čim se približio Salemu. Ljudi koje sam poslao da ga traže oslobodili su ga jednim dobro izvedenim udarom, ali doveli su se u opasnost jer ih je bilo malo. Pošao sam im u susret. — Ah! Zato su ga okruživali naoružani ljudi s bakljama... I zato ste tako brzo kročili kroz nevrijeme. Joffrev de Pevrac gledao ju je sa zagonetnim osmijehom, ali nije komentirao tu čudnovatu opasku. — Da, stigao sam navrijeme. Opet se radilo o presudnoj utrci o kojoj je ovisio naš život. Ostavio sam vas na samrti, ali mlade žene su vas oživjele. Je li, dakle, on bio prikaza koju je spazila u noči i htjela je dotaknuti i poljubiti?

Dvoje novoroñenčadi zatvorilo je oči. Bila su to dva ljupka biča koja su odisala vedrinom i srečom što su živa. Sagnula je glavu i položila usne na Joffrevevu ruku. Toplina te tamne ruke koja ju je držala i snažni prsti koji su je obuhvačali s toliko gorljive utjehe pojačavali su njezinu želju da se nasloni na njegovo rame. Nije se više osječala krivom zbog svoje slabosti. Sad može biti slaba jer je on tu. Sjeo je na njezinu postelju i zagrlio ju je silinom koja joj se još nikad nije činila tako postojanom, životnošču koju su iskovala iskušenja, rane i napori života punog bitaka. Obnovio je svoju snagu i ona se više ne mora boriti. Bio je to čaroban trenutak, trenutak kojim je ponovno započinjalo ono što nije ni smjelo biti izbrisano, poput onoga trenutka kad su zajedno promatrali svoje prvoroñeno dijete u malenom dvorcu Bearn u podnožju Pireneja, u dalekoj Francuskoj. Tada nije znala što če se postaviti izmeñu njih i kakvi če ih putovi sudbine razdvojiti. A tu sudbinu najavio je Osman Ferañi sa strahopoštovanjem i divljenjem: »Ponovno čete se sastati... U zvijezdama sam pročitao najneobicniju pripovijest na svijetu o tom čovjeku i tebi... o čovjeku budučnosti.« Neki glas rekao je i ovo: »Ne, još ne, valja ostati na zemlji...« »Ne znamo ništa« — pomisli ona. »Samo mislimo da smo gospodari. Mislimo da ureñujemo sve. Svaki udarac gonga sudbine ima tajanstveno značenje.« — Sad znam da sam zamalo umrla — rekla mu je za njegova idučeg posjeta. — Jer, pred očima mi je prošao cijeli život, a kaže se da se to dogaña u trenutku smrti. Našla sam se u Alžiru. A najstrašnije mi je bilo shvatiti da sam zarobljenica Mula Ismaela i da vas još nisam našla. Osjetila sam strašno razočaranje. On ju je pomilovao i prešao prstom po rubu njezina lica. Odsjaj ironije bljesnuo je s njegovih očnih kapaka. — Sad shvačam zašto ste u deliriju govorili na arapskom. I neprekidno ste zvali Colina Paturela, kralja robova. — Ali on me je trebao osloboditi iz harema kako bih mogla potražiti vas! — Zahtijevali ste da ga dovedem u Salem. — Iz Gouldsboroa? Kako je uspio stiči tako brzo? — upitala je ona, uznemirena svojim gubitkom osječaja za vrijeme. On se nasmijao, a ona je shvatila da je zadirkuje. To je putovanje zapravo bilo unaprijed predviñeno: Colin im se trebao pridružiti u Salemu, gdje se održavao sastanak trgovaca iz Gouldsboroa, Mer-celota i Manigaulta, s

njihovim poslovnim suradnicima u Novoj Engleskoj. Tu su se našli i Adhemar i Yolande sa svojim dojenčetom od pet mjeseci. Anñeliki je glava još bila odviše prazna da bi tražila druga objašnjenja za spoj tih sretnih okolnosti. Da, umalo je umrla. I to barem dva puta, ili čak tri, bez pretjerivanja. Svi su se složili da je tako. Raspravljali su samo o tome koji je trenutak bio najdramatičniji i kad-su povjerovali daje »gotovo«. Neki su govorili da je to bilo onda kad se uspravila uz strašan urlik koji je čula i malena Honorine u susjednoj sobi, a zatim se bacila na leña, zabacila glavu unazad i ukočila se. Za druge je to bilo u oluji, u najcrnjoj noči, kad ju je žarila groznica, disanje joj je bilo tako isprekidano da je bilo gotovo nezamjetno, a srce joj je bilo na pragu potpunog zaustavljanja, ne mogavši održati prejaki ritam koji je nametala groznica. No najteža kriza, kad im je zamalo »procurila izmeñu prstiju«, bila je.ona prva, kad su na njezinim usnama ugledali rajski osmijeh. Vjerovali su da je zaspala. Zato se pozornost prebacila na malo »čudo«. Njezin suprug i »čarobnice« nagnuli su se nad nju i šutjeli nekoliko strašnih minuta dok su se sudarale nečujne zapovijedi i borile nedohvatljive sile. Dah joj se vratio tek kad joj je s lica nestao taj osmijeh s drugoga svijeta koji ju je činio tako lijepom... za vječnost. Vidjeli su kako je groznica davala njezinom voštano blijedom licu odsjaj jarkoga žara, ali i to je bilo bolje od onoga osmijeha. Sljedeči dan prošao je bez poboljšanja. A navečer, kad se nevrijeme utišalo, nastupile su dvije nove krize i svi su povjerovali da je izgubljena. Severine joj je ispričala da se te noči Honorine, koju su držali postrani, iznenada bacila s licem prema zemlji i zaurlala kao opsjednuta, grizuči ruke golim zubima. Ne bi došla k sebi da jedna od dugokosih žena nije napokon došla i smirila je. Ta vijest utješila je Severinu, koju je mučio nemir. Iscjeliteljica joj je rekla da su djeca spašena, ali da je njihova majka, koja se žrtvovala za njihov život, na rubu života. Neče izdahuti samo ako je njihove ujedinjene snage, uz ljubav njezina supruga, uspiju dovesti meñu žive i zadržati je ondje. Nitko nije mogao ništa predvidjeti, jer je ona bila žrtva močvarne groznice koju su Rimljani pripisivali lošem močvarnom zraku — mala aria — a znalo se da za nju nema lijeka. Sve je ovisilo o otporu koji bolesnik pruži napadu groznice. Mlada žena, kojoj se Severine osječala bliskom usprkos njezinu čudnom izgledu, potvrdila joj je da ona i njezina sestra čine sve što mogu kako bi joj pomogle u toj borbi; umor je več obilježio njihova lica. Hoče li imati dovoljno snage da održe umiruču s ove strane groba?

Severine je ostala sama i ljuljala Honorinu u rukama: »Molila sam, gospo, osluškujuči nejasne zvukove iz sobe, koji se nisu mogli razabrati u praskanju gromova.« Napokon, izronivši iz mrkle noči, poput tritona koji izranja iz podmorske spilje, stari medecine man Shapleigh pojavio se na pragu; odveli su ga do postelje gospoñe de Peyrac i on joj je dao lijek — napitak od kora i korijenja — koji je jedini mogao svladati neizlječivu močvarnu groznicu drevnog i zlokobnog ugleda. Anñelika je slušala i prikupljala vlastite uspomene na dogañaje u svom deliriju. — »Oni« su mi otvorili mozak kako bi saznali moju tajnu! — podsmjehivao se George Shapleigh. — Ali oni satiru sve groznice. Nemam lijekova za njih. Ovaj put je malo nedostajalo da prokletnik iz američkih šuma bude obješen. Zlostavljali su njegovo maleno pleme Maktara, Indijance Pequot s kojima živi več četrdeset godina, njegova indijanskog tragača kojeg je posinio te tragačevu ženu Wapanoag. A najviše ga je ozlovoljilo što če morati propustiti dogovoreni sastanak s gospoñom de Pevrac. Ipak je krenuo u pogodno vrijeme, napustivši svoje skrovište na rtu Maquoit u okolici Sheepscotta u pratnji svoje indijanske supruge, svog posinka i njegove žene koja je na leñima nosila, umotanu u platno i raznobojne vrpce obrubljene perlama, malenu mješanku staru nekoliko mjeseci. Usprkos svim lukavštinama i okolišnim putevima, prepoznali su ga i zaustavili u okolici Naumbeaga, kod prvih skladišta sušenog bakalara koja su pripadala Društvu Massachusettskog zaljeva. Ondje nisu bili sretni što ga vide zato što živi s Indijankom i što je dva puta potvrdio svoj ugovor s vragom. Njegov spor s Massachusettsom bio je još ozbiljniji. Nasljednici njegova negdašnjeg gospodara, salem-skog apotekara povremeno bi potraživali, uračunavajuči i promjene tečaja funte sterlinga, cijenu njegovog prelaska preko oceana, jer ga je preplovio kao osamnaestogodišnjak, a cijenu nije nikad platio. — Svoje tajne odat ču samo vama milady. Vama i mladim »druidicama«. Tako je nazivao svoje kolegice u magiji, Ruth i Naomi, koje su zajedno s njim pokušavale, za dobrobit živih, održati na ovom svijetu Anñeliku, groficu de Pevrac, i njezine čudesne blizance: Raimond-Rogera i Gloriandre. — Ali zašto upravo ta imena? — upitala je napokon. Koliko se mogla prisjetiti, još nikad nisu bili raspravljali o izboru imena za buduče dojenče. Roñenje im se činilo još vrlo dalekim. Anñelika je

predmnijevala da Joffrev želi djevojčicu i spominjalo se ime Eleonore. Ali ništa nisu predložili za dječaka. Njezin suprug dao joj je kratak pregled razmišljanja koja su prethodila njihovu imenovanju u prvim trenucima njihova dolaska na svijet. Gloria je bilo ime irske katoličke primalje koja je pomogla koliko je najviše mogla, jadna žena. Smatrala je da su blizanci osuñeni na skoru smrt i odlučila je krstiti ih odmah. Znajuči da su papisti poput nje, krstila je djevojčicu imenom Gloria i prepustila gospodinu de Pevracu da imenuje dječaka po svojoj želji. — I tako, zlatni odsjaj na glavi sirotog malca podsjetio me je na Raimon-Rogera iz Castillona, velikog protivnika sjevernih barbara u vrijeme istrebljenja Albigenza. Činilo mi se da taj ratnik kojeg su zvali »rusi grof« može prizvati močne junake iz moje zemlje da zaštite to krhko stvorenje, pa sam odlučio nazvati ga Raimon-Roger. Ime Gloriandre takoñer je preobraženo na akvitanski način, a on če joj jednog dana, kad bude spremnija na duge priče, ispripovijedati pripovijest koja prati to ime. Irska primalja, Gloria Hillerv, udana u New Yorku, uglavnom je obavljala svoju praksu kod Nizo-zemaca; prihvatila je njihove običaje u vezi s roñenjem, koji su bili mnogobrojni i dražesni, jer su potjecali od ljudi koji vole djecu do te mjere da ih često razmaze i učine ih nesamostalnima. Kako nisu mogli popiti običajnu »juhu« začinjenu dugim svežnjem cimeta, ona je poslala svoje kčeri u svim smjerovima da objave roñenje susjedima i rodbini, pa su hrabre Irkinje-Nizozemke potrčale u luku upozoriti posade francuskih brodova. Potom ih je majka poslala da lijepo napisu pločice koje je valjalo izvjesiti na kučnim vratima, načinjene od daske prekrivene crvenom svilom obrubljenom čipkom. Središte ploče za djevojčicu bilo je prekriveno pravokutnikom od bijela satena. Kad su vidjeli da se smrt primiče, vrijedne ruke su požurile načiniti pločicu od crne svile koja je trebala zamijeniti ostale. A kad je oluja bila na vrhuncu, postavile su pločicu od najjednostavnijeg platna koja je zaštitila od kiše svilu i saten. Kad je opasnost minula i sunce se vratilo, primaljine kčeri šile su raskošne haljinice za krštenje i za javno predstavljanje blizanaca. I tako je Anñelika promatrala mlade djevojke, vezilje koje su cijele dane provodile nagnute nad svojim tkaninama i šivale kraj prozora. Ruth i Naomi ponekad bi ih otjerale kao da tjeraju jato kokoši; ispraznile bi Anñelikinu sobu i ostavile sve da čekaju pred vratima. Soba je i dalje bila poprište tisuča životnih odsječaka koje su proživljavali svi koji su imali pristup u nju. Trenuci zanosa, osječajnosti, lirskih dasaka, strahopoštovanja i mirnoče pomiješane s vatre-nošču, trenuci koji su se

mogli doživjeti samo ondje i stoga su privlačili pola grada i mnogobrojne delegacije s brodova usidrenih u gradskoj luci. Primjerice, valjalo je primiti mornare s Duge, Mont Deserta i Rochelaisa, od kojih su neki pratili grofa de Pevraca kad je išao tražiti kuču u kojoj žive kvekerice kako bi ih zamolio da pomognu njegovom umiručem sinčiču. Ti grubi i neotesani mornari bili su dirnuti tako neobičnom odisejom i poželjeli su vidjeti »oživljenoga« i diviti se malenom stvorenju: Raimon-Roger de Pevrac de Morrens d'Irristru. Bilo je i onih koje je nužda dovodila, ponajprije dvije nezamjenjive dojilje, Shapleighova snaha za Gloriandre i Aka-dijka Yolande za Raimon-Rogera, obje u pratnji, prvu je pratio njezin suprug Indijanac, a drugu njezino krepko djetešce Melanie; zatim služinčad, potrebna zbog neprekidnog održavanja kuče, pa Agar koja je plela ili bacala svoje mirisne latice, potom malena Honorine koju se nije moglo udaljiti, pa Severine, njezin anñeo-čuvar, te napokon gospoña Cranmer. Svim tim posjetama valjalo je pribrojiti i dolaske i odlaske roñaka koji su procijenili da i oni imaju neopozivo pravo prisustvovanja, bilo zbog dugogodišnjeg prijateljstva, bilo zbog važnosti službe koju su bili navikli obavljati za gospoñu de Pevrac i koju su odlučili održati usprkos svim tim dogañajima. Bio je tu i Kouassi-Ba, koji je vrhom turbana gotovo doticao strop. Našao bi se kraj njezine postelje s kavom i s malenim porculanskim šalicama na drvenom pladnju urešenom srebrom. Pomagao mu je Timothv i još jedan dječak crnih živahnih očiju. U kutu bi se zadesio i Elie Kempton, pokušavajuči prodati muškatne oraščiče irskoj primalji; tvrdio joj je da to nisu pupoljci koje neki njegovi kolege iz Connecticuta prijevarom prodaju kao muškatne oraščiče. Adhemar I se osječao pobjednički pošto je u uniformi francuskog vojnika prošao kroz grad kako bi u gostionici Plavo sidro naručio tripice na kanski način, pa Shapleigh sa svojom kremenjačom i knjigama, a i drugi... Severine je revno grdila sluge, donosila je jastuke umotane u svježe jastučnice, pa se Anñelika osječala kao kraljica koju posječuju podanici. Kao prava hugenotkinja iz La Rochellea, Severine je voljela lijepu posteljinu i neprekidno je prekapala po ormarima gospoñe Cranmer, koja je več odustala od prosvjeda. Da bi izliječila tajne uvrede koje su svakodnevno ozlovoljavale njezinu domačicu, Anñelika je često razgovarala s njom i umirivala je. Vidjela ju je kako plače kad su najavili njezinu smrt i zbog sječanja na to bila je vrlo blaga prema sirotoj gospi. Svi su je voljeli, svi, bila je sretna što ih vidi, ali u prvim danima bila je posebno zahvalna svojim dvama »anñelima«, premda nije nikoga htjela razočarati.

Anñeliki nikad nije bilo dosta gledanja sičušnih lica, lica tako predivnih da su je bacala u zanos. »Tko ste vi, mali prinčevi?« Oni če dati novi smjer njezinu životu. Gledajuči njihova malena ponosita lica bilo joj je jasno da če povijest govoriti o njima, a nju če spominjati samo kao majku čudesnih blizanaca de Pevrac. No, nije li to bilo preuranjeno pripisivanje njihovih životnih nakana? Možda je ta gordost koja zrači iz njih tek posljedica tegoba koje su pretrpjele njihove malene nejake glave? Smiješila se: »Zlata moja malena!« Dječačič okrugle glave obrasle blijedom kosicom bio joj je bliskiji zato što je bila mislila da če umrijeti i da če ona svisnuti od bola. Bila je u zanosu kad je Joffrev sjeo kraj nje. — Strašno je biti majka — mrmljala je, a velike jasne oči zbunjeno se raširiše. - Oprostite mi, dragi moj gospodaru: mislim da sam vas zaboravila u onim jezivim satima kad je umirao u mom naručju. - A ja se pitam nije li još strasnije biti otac - Odvratio je on opuštenim glasom koji je prikrivao nedavno pretrpljen šok. — Tad je zaborav pohodio vas, a mene nije. Neke patnje poništavaju sva sječanja, sav razum. Vi ste bili žrtva takvih patnji. A ja sam iskusio patnju svog netaknutog, ali nemočnog tijela, nesposobnog pred vašom prijetečom slabošču. Dakako, i za mene je svijet postao pust i mračan, ali nisam mogao zaboraviti da ste vi i dalje u njemu, a samo to je bilo važno. Valjalo je spasiti vaš život i život ovih dvaju malenih biča koja su bila vezana uz vas, a i Honorinin život, jer ona ne bi preživjela vašu smrt. Nisam imao pravo prihvatiti takav poraz, pa čak ni razmišljati o njemu. Bio sam odgovoran za vaše zdravlje i... bio sam bespomočan. - Pa nas je došao potražiti - rekoše Ruth i Naomi. -Tko? - Crni Čovjek! Francuski gusar iz Gouldsboroa. I one prasnuše u smijeh. Bila je to samo šala. Nije on ni gusar ni Crni Čovjek. »Mi ga volimo.« Saznavši njihovu životnu priču, mogla je zamisliti kako Joffrev de Pevrac hita prema zloglasnoj kolibi na šumskom proplanku, a u sjeni golemih salemskih brijestova slijedi ga njegova malena četa. Dolazi do kamenoga kruga i zaustavlja se. I tada poklekne jednim koljenom — on, koji je odbio pokleknuti i pred samim kraljem — pruža ruke prema kuči čarobnica i uzvikuje: - Doñite! Doñite! Prizivam vas, sestre moje voljene! Doñite i spasite moga sina na samrti! Anñelika se nasmiješi i pogleda Raimon-Rogera. To tjelešce, tek poroñeno, koje nije imalo ni imena, to je več za njega bio: moj sin na samrti.

- Kako ste znali da postoje? Jeste li čuli da se govori o njihovim močima? Zar ste ih poznavali? - Ah! Pomalo poznajem sve tajne Amerike — reče on uz osmijeh. - To mi je posao! Želim li izdržati i spasiti svoje najdraže u ovoj divljoj zemlji, moram upoznati njezine tajne... Njezine istinske tajne. No premda nisu razmijenili sve svoje tajne, postali su bliskiji jer ih je zajednički proživljena drama navela da jedno drugom odaju neke svoje tajne misli. Osječali su se povezanima iznenadnim uzbuñenjem koje pročiščuje duh i oslobaña grč srca poput opojnog piča koje je u njihovim očima promijenilo sve životne boje. Ne rekavši ništa, Anñelika se uznemirila. Uznemirila se saznavši što je sve govorila dok je bila u nesvijesti, a još se više uznemirila kad je shvatila smisao onoga što je pretrpjela. Kad nekom pred očima prolazi cijeli život, mislila je ona, znači da on umire ili da treba shvatiti da život nema toliku važnost kolika mu se pridaje. Mjehurič na površini oceana. Opet je proživjela Alžir, dvorac u plamenu i ženu kraj njezina uzglavlja, koja kaže: »Vjerujte mi, moja mala damo«, a smetala joj je samo Joffreveva odsutnost i strah da če ga zauvijek izgubiti. Sve ostalo bilo je izbrisano. Jer, briše se ono što nas više ne muči. Treba li shvatiti da je slijedila beskorisne tragove? — Poznajem takva »putovanja« — rekao je on. — I meni su se dogodila u bolesti, kad sam bio preplavljen bolima na mučiteljskim spravama i kad me poučavao neki posvečenik na Orijentu, što je bilo ponešto zanimljivije. Nije htjela govoriti o svojim vizijama fantoma, pa čak ni njemu. No, često ih je ponovno proživljavala, a to iskustvo nije blijedilo. Često joj se dogañalo da gleda u kut na stropu i čudi se što ondje vidi samo potpornu gredu, a ne galeriju s koje je bila vidjela cijelu sobu, pokučstvo, usplahirene ljude, dojenčad u kolijevci i ženu u postelji. I ona pomisli daje ta nepokretna žena zapravo bila ona. Jedna od sluškinjica u kuči bila je i punašna djevojka, prilično nespretna, ali prije svega drska i neugodna. Nedvojbeno zato da bi ugodila svojoj gospodarici, gospoñi Cranmer, nije prestajala rogoboriti protiv papista i stranaca; glumila je da s odvratnošču ulazi u sobu koja je zagañena prisutnošču tolikih nečistih osoba čiji je miris grijeha bilo teže podnijeti od mirisa njihovih tijela, a zna se kako pokvareni Francuzi provode noč. Bogu se ne bi svidjelo kad bi ona ikada i pomislila oponašati njihov razvrat! — Vi ipak imate bijela, obla i gipka bedra — rekla joj je jednom Anñelika oporavljajuči se.

Srečom po nesretnu djevojku, bile su prisutne samo Severine i dvije kvekerice. Zato je Anñelika nastavila: — I ne lišavate se toga da za olujnih noči njima usrečite Harrvja Boyda. Djevojka se prestravila, zamalo je sjela, raširila je oči, ispustila zdjelu koju je držala i počela mucati. — Tko? Tko vam je rekao? — Nitko! Vidjela sam vas! Djevojka je otvorila usta poput ribe na suhom. Uspjela je izustiti samo smeteno poricanje. — To nije moguče! Niste nas mogli vidjeti... — A zašto ne bih mogla? — To se dogodilo samo jedanput! A tad ste vi, milady, bili u postelji ijednom nogom u grobu! Počela se histerično smijati i govoriti da se ta prokleta stvar dogodila upravo zato što su se svi usplahirili, govoreči da francuska grofica umire. Harry Boyd, zaposlen kod obližnjeg trgovca, pripa- dao je krugu gospoñe Cranmer; žudio je za njom i to joj davao do znanja na tisuču načina, a ona je zbog toga okretala glavu od njega kad bi ga vidjela, shvativši sve prednosti koje bi mogao izvuči iz tako neprilične veze. Susjedi su budno nadgledali ljubavi sa slugama, ali njihov oprez je popustio, pa je on tijekom oluje preskočio ogradu i u štaglju naletio na nju. I tako su... — Umirite je — zamolila je Anñelika — umara me. Ali ona je sve jače plakala. Znala je što je čeka: stup sramote, bičevanje, zatvor, prokletstvo, ljaga i podvostručavanje cijene otkupa prelaska oceana. Severine se počela smijati onako kako to samo Francuzi znaju, pa bili oni i hugenoti. Razbijena zdjela poslužila je kao izgovor za buku. Nije došlo do daljeg zapleta. Anñelika nije držala do glasina o tome da leti zrakom na metli. Ali, zašto baš metla? Zbog čega su ljudi zamišljali da vještice jašu na metli? Dosta je zabave! Tome se ne valja smijati. Iako su Englezi posebno opsjednuti vragom, jer nemaju svece u raju da ih brane, Anñelika nije mogla zaboraviti da je u Francuskoj bila žrtvom gotovo jednakog fanatizma. Njoj i Joffrevu bilo je potrebno mnogo vještine i čvrstih prijateljstava da bi uspjeli poništiti optužbe isusovca d'Orgevala koji je želio omesti pothvate grofa de Pevraca u Maineu, pa ju je optužio da posjeduje zle sile. A ona nije ništa znala o njima. Gotovo da se nadala da ne postoje. A kad su, došavši u Quebec, saznali da je otac d'Orgeval prognan u irokeške misije, znala je da su pobijedili u prvoj bitki. A konačna pobjeda? Onog jutra na Viječu opet je posumnjala da ljuta mržnja na koju se zakleo nije izblijedjela. Osim toga, često ju je obuzimala

bojazan da ni Ambroisine, demonska isusovčeva suučesnica, nije izrekla svoju posljednju riječ. — Ne brinite se, srce moje malo — reče Joffrev gledajuči je kako se budi — naš brod navrijeme se sklonio od oluje. Vjetar puše u naša jedra. Htjela je znati ima li još izbjeglica iz Gornjeg Connecticuta, a on je otklanjao pitanja o onome što ih se nije izravno ticalo. Salem je pojačavao svoje opkope. Farmeri iz okolice okupili su se na nedjeljnoj misi. Okupili su se i redarstvenici kako bi poduzeli pohod u svrhu pojačanja obrane naseljenika na granicama, iako je država Maine bila zaštičena mirovnim ugovorom koji je Joffrev de Pevrac potpisao s barunom de Saint-Castineom. Ona brzo ustade i siñe u vrt, gdje bi Ruth i Naomi odnijele kolijevku kad bi imala odviše posjetitelja. Od toga trenutka snaga joj se sve brže vračala i uskoro su mogli zajedriti u Gouldsboro. VIII. Ruth i Naomi stajale su kraj tužne Agar, okrunjene liščem divlje loze i zauzimale se za sirotu Ciganku. — Milady, odvedite je u Gouldsboro. Znamo da ondje žive naj-različitije osobe bez sukoba i da su mnoge žene našle zaštitu, pa čak i miraz i muževe. Čini se da se čak i jedna Maurkinja udala za francuskog časnika. Preklinjemo vas, povedite ovo jadno dijete jer se ovdje bojimo za nju. Neki na nju bacaju kamenje, drugi je optužuju da ih dovodi u takvu napast da pomišljaju na to daje siluju, a možda bi je potom i ubili, izgovarajuči se da je Sotona odgovoran za njihovu pohotu. A ondje bi mogla voditi sretniji život... Anñelika im odmah reče da Maurkinja koju su spomenule, koju su odgojile dame iz Saint-Maura i koju je bogato podarila tajanstvena zaštitinica, više nije u Gouldsborou, nego u Quebecu, i još nije našla muža. U tom slučaju radilo se o tome da je djevojčura imala prevelike zahtjeve o kvalitetama svog budučeg supruga, a ne o diskriminaciji koju bi mladi Kanañani provodili zbog boje njezine kože. Rekavši to, morala je priznati da bi se vesela i nevina djevojka poput Agar, čija je senzualnost zračila poput ljetnog sunca, bolje snašla i bila u manjoj opasnosti u Gouldsborou no u krutom i licemjernom Salemu. Jer, u naselju koje je utemeljio pustolovni plemič kakav je grof de Pevrac mogla se nači mješavina ljudi kojoj pripisuju više nego slobodnjaštvo. Nitko se ondje nije sablažnjavao nad drugim i svi su se pokoravali guverneru Colinu Paturelu i čvrstim institucijama koje su ustanovili kako bi održavali red, pristojnost i

disciplinu nužne za francusku luku u kojoj svatko može obavljati svoje poslove bez ometanja. Stanovnici Gouldsboroa naučili su poštovati intimnu slobodu drugoga. Hugenotska zajednica iz La Rochellea, skupina preobračenih gusara, Kraljeve djevojke koje je poslao ministar Col-bert da napuče Kanadu i mladi Francuzi akadijskog podrijetla morali su prigušiti vjerske i nacionalne zahtjeve. Bilo je tu i Engleza s granice koji su pobjegli francusko-indijanskim pokoljima, Škota koje je ostavila ekspedicija Sir Alexandera, Akadijaca iz Francuskog zaljeva i drugih. Dakako, Agar ne bi prošla nezamiječena, ali u Gouldsborou se ne bi izlagala onim osječajima odvratnosti, straha i proklinjanja koje je njezina pojava budila u Novoj Engleskoj i koja bi nakraju mogla navesti neke fanatike da joj naude. Ali romska djevojka, shvativši o čemu govore, ispusti glasan krik. Nije htjela ostaviti svoje dvije pomajke, ni Salem, niti bilo šta od onoga što je činilo njezin svijet. Tko je čuo taj krik, povjerovao je da je u društvu čarobnica, pod slamnatim krovom drvene kolibe upoznala samo očaranja, a da su je lica gomile puna mržnje prije zabavljala nego plašila. Tko je razumio njezin jezik? S kim bi moglo razgovarati to dijete bez korijena, dijete druge rase, napušteno u grmu rujevine, dijete kojemu je nebo dovelo jedina dva biča koja su bila spremna prihvatiti je i voljeti, jer su roñena pod istom zvijezdom, zvijezdom prokazanih*. Svjesna da joj uskračuju svoju svjetlost, da je bacaju u svijet koji je tamniji i hladniji od oceanskih dubina, ona se baci na koljena pred Ruth i Naomi preklinjuči ih daje ne napuste. — Vi je morate čuvati — procijeni Anñelika kad su iscrpile sve argumente kako bi je uvjerili. — Vjerujte da bismo je rado primili, ali jasno je da ne može živjeti bez vas. Uvenula bi i umrla. U tom trenutku iza zastora se pojavi gospoña Cranmer. — Dakle, ako je čuvate, trebale biste joj čavlom pribiti uho na vrata — reče ona glasom koji nije dopuštao proturječenje. — To je običaj. Ako sluga ili otplačenik odbije slobodu koju je zaslužio, treba ga prikovati usnom školjkom za vrata njegova gospodara kako bi svi vidjeli da otada pripada gospodaru i mora ga služiti do kraja života. Ne možete si uskratiti tu ceremoniju. Nadam se da čete ovaj put poštovati zakon — ustrajala je ona obračajuči se Ruth, koja nije obračala pozornost na njezin upad i bavila se kolijevkom s blizancima. Gospoña Cranmer ispruži se u naslonjaču za goste koji je bio postavljen kod postelje; glava joj je bila povijena prema dolje, kao : Peta knjiga Mojsijeva, pogl. 15. stih 16-17, prim prev.

da je unaprijed malodušna zbog toga što se nitko neče udostojiti da joj odgovori. Anñelika odmah začu lagano hrkanje i shvati daje utonula u dubok san. — Naomi, što si to učinila? - upita Ruth ne okrenuvši se. — Uspavala sam je. Stvarno me je počela živcirati tim svojim glupostima. Ruth se vrati noseči u naručju djevojčicu koja se probudila. — Naomi, tvoja če nas zločestoča skupo koštati! Naomi se smijala. — Ah! Vrlo važno! Mi smo sretne. Ona skoči na noge i poče radosno plesati s Agar koja je u svojoj crvenoj haljini s vjenčičima bila poput leptira. Ruth Summers nasmiješeno je i suosječajno promatrala uspavanu damu. — Govore da smo lude, ali što je to u usporedbi s njezinom lu-došču? Nema li ludila u tim pravilima kojih se valja pridržavati da bi se susjedima dokazalo da je netko dobar krščanin? Prikovati je za uho! Oh! Kakva mahnitost! Zar Krist nije došao ukinuti barbarstvo u srcima? Ali oni su to zaboravili. Hodala je po sobi, ljuljala djetešce u naručju i govorila. — Mi liječimo bolesti, mi se volimo, plačamo desetinu zajednici, a oni neprekidno ponavljaju da smo se »odrekle Boga«. Odmahivala je glavom. — Odrekle Boga? Ne, nismo, mi ga potvrñujemo! Ali mi smo se odrekle ludila koje se uspostavilo u sjeni Njegova Imena, da, to jesmo učinile! Neka je milost Njegova! »On nas je uzeo k sebi i obilno nagradio.« Naomi je prestala plesati. Ščepala je okrugli stolič i postavila ga usred sobe. — Izvadi karte, Ruth, prijateljice moja! Moramo raditi i razastrti tarot pred Junakinjom kako bi saznala koji je smisao njezina života. Agar je bacala jastuke na pod. Ruth je predstavi Anñeliki. — Nije li preñivna? Zaoblila se, a oči su joj postale boje neba. Ona je posjednu na postelju; malena je pozorno gledala oko sebe. — A sad se uspravite — tiho reče Ruth Anñeliki — i sjednite u veliki naslonjač. Tajne se moraju protumačiti pri punoj svijesti. Uz njihovu pomoč, Anñelika to učini pitajuči se što imaju na umu. Pošto je postavila stolič pred nju, Naomi donese veliku velurnu vreču s obrubom. Ruth sjede pred Anñeliku, otvori je i izvuče snop onih velikih šarenih karata koje se u igri tarot nazivaju arkanama. Ona objasni da su te karte počivale dva dana i da ih nitko nije dotaknuo. Unaprijed se pobrinula da budu okrenute licem, a ne naličjem, jer bi to

davalo osrednje ili negativno tumačenje života, umjesto pozitivnog usmjerenja koje bi stvorilo nadu i bodrost. Anñeliku su u djetinjstvu naučili da su karte okužene jakim mirisom sumpora, ali potom ju je boravak na Dvoru čuda približio vještini starih Egipčana čija ih je uznemirujuča nauka stavljala u red najplemenitijih naroda. Otkad je čula za talente Ruth Summers, kanila je zamoliti je da ih pokaže. No pribojavala se da če još biti odviše slaba za tu ceremoniju. Ruth je skinula svoju bijelu kapicu i rekla da nema posebno dobrih ni posebno loših trenutaka za savjetovanje s tarotom. Dovoljno je da Junak ili Junakinja, to jest pitalac, osjeti potrebu za njim. Napomenula je da se služi snopom od dvadeset i dvije ploče — dvadeset jedna plus jedna koja se odlaže — koji su izdali »Naibi«, nevinim kartama koje se koriste od XIV. stolječa. Na njima su dvadeset i dva lika koja se u igrama za razonodu nazivaju adutima, a u igrama proricanja smatraju se arkanama. Karte koje je položila na stol darovao joj je mornar rodom iz Venecije koji je došao na gusarskom brodu iz Kariba što je pristao u luci. Nakon jednog napornog dana na tržnici Ruth je u pratnji svog supruga Briana Nevvlina sjela u tavernu Bijeli kit kako bi ugasila žeñ pivom. Mornar odjeven u prsluk »po indijansku«, sa zlatnim naušnicama i s crnim povezom preko oka, iznenada je ustao, uperio prst u nju i jakim glasom na poluengleskom-polutalijanskom izjavio da mu ne trebaju oba oka da bi vidio: ako na svijetu postoji osoba koja posjeduje dar proricanja, onda je to ona, ta žena tu. I on je spreman naučiti je da čita iz tarot-karata kako bi okončao rasipanje njezinog talenta uzalud. Nakon toga čudnoga govora, Ruth Summers, roñena kao kvekerka, kongregacionalistica po bračnoj poslušnosti, zaneseno je ustala i sjela za stol jednookoga gusara. Seansa inicijacije trajala je dva ili tri sata u magli dima iz lula, dok je Brian Newlin strpljivo čekao pred svojim kolima. Bio je to prvi incident koji je ostao u pamčenju sve do afere s Naomi Shiperhall. Odlazeči iz Salema, karipski znalac karata ostavio joj je snop oslikanih ploča — rumeno za put, plavo za dušu ili duh — od kojeg se nikada nije odvajala i koji je sad predstavila Anñeliki. Zamolila ju je da ga podijeli na tri dijela, a zatim da iz jednog od njih uzme jednu kartu, koju je stavila nastranu. Potom je sve karte opet promiješala, raširila ih i od pitalice zatražila da odabere sedam karata. Tu prvu sedmorku poslagala je u obliku Davidove zvijezde — dva ukrštena trokuta — pri čemu je sedmu kartu stavila u sredinu. Čitanje je izvodila tako što je okretala likove naopako, prvo onaj koji bi bio najviše, potom onaj koji

bi mu bio suprotan; tako bi postupila sa svakim krakom zvijezde, sve do sedmog u sredini, najvažnijeg, jer je utjecao na opči zaključak koji su ostali parovi več najavili. Prva igra pokazala se jednom od najdojmljivijih. Prva arkana bila je sunce nasuprot carici: njoj, Anñeliki. — Sunce te kupa i prosvjetljuje. Ono ti najavljuje uspjeh i sjaj, procvat na svim poljima: sreču i dobitak. Ono te je uvijek pratilo. Znalo je uzeti oblik jednog muškarca. Slijedili su zaljubljeni i car, potvrñujuči da je ljubav ispunja i štiti. »Ljubav te štiti putem močnih muškaraca... Barem ih je dvojica, a tu je i množenje, mnogo muškaraca. Znak da te je ljubav uvijek štitila i čak spašavala...« Potom, mjesec i kotač. — Majka: obnavljanje je u blizini. Novo dijete. Ali to znamo. Brača i sestre mogu se ponovno pojaviti... Anñelika je iznenañeno pogledala svoju proročicu s bijelom kapicom. Ruth Summers nije mogla znati da su vidjeli Molinesa u New Yorku i daje on pronašao tragove Josselina de Sancea, njezina starijeg brata. Stari Wallon sa Staten Islanda primio ga je kad je došao u Ameriku. To je bilo davno, ali Molines je slijedio trag. Sedma arkana u sredini glasila je: sud. Ta karta ovdje je značila: neočekivano. Ruth nije mogla reči odnosi li se to na bračni život ili na odnose s drugima. — Neočekivano — reče ona i spretno složi sve ostale karte oko te arkane — to je začin tvoga života. Druga sedmorka koju je takoñer složila po Davidovoj zvijezdi, počela je konjunkcijom pape i obješenog. Vidovnjakinja postade ozbiljna i zamisli se. — Ovo je čovjek Dobra — reče ona s gotovo nježnom blagošču — čovjek koji je optužen da je prenosio ezoterične istine, religiozan čovjek, a obješeni je suprotnost mudracu, velikom mudracu. Potom je otkrila iduči par suprotnih karata: smrt i pustinjaka. Oklijevala je i činilo se da odbija išta reči. Napokon je tužno izustila: — Ozbiljan sukob opsjeo je dušu tog sjajnog čovjeka. Potom je izvukla ñavla i smrt; zadrhtala je. — Magija, sotonska magija je ovladala njime! Naglo, kao da traži nadnaravni spas od katastrofe koju sluti, ona okrenu posljednju kartu, onu u sredini. — Svečenica! — uzviknu ona i uperi prst u kobnu sliku žene koja sjedi a na glavi joj je pontifikalna tijara. — To je žena koja je uzrokovala pad i uništenje čovjeka Dobra

— reče ona i pogleda u Anñeliku. A tad izjavi ledenim glasom: — Oboje su opsjednuti i žele ti propast. U tišini koja je uslijedila Anñelika je pokušavala sakriti svoje osječaje. Svečenica? Sjajni čovjek? Jamačno se radi o demonki Ambroisini i njezinu pomočniku i gospodaru istodobno, isusovcu Sebastienu d'Orgevalu, čije ime nije htjela izgovoriti na Viječu. Naivna kvekerska čarobnica nedvojbeno bi se užasnula kad bi mogla vidjeti osobe koje su njezine riječi izvukle iz limba prošlosti, jer za nju, roñenu u sekti proizišloj iz reformacije, katolički svečenik, osobito isusovac, zauvijek če ostati inkarnacija Zla. Ali Anñelika joj htjede napomenuti da je zla žena, svečenica, mrtva i pokopana. A on, sjajni čovjek, takoñer je danas bez moči, jer je nestao negdje u zemlji Irokeza. No začula je Naomi kako mrmlja: — I on je takoñer u grobu. — Ne govori dok slažem dvostruki Davidov pečat — naloži joj Ruth. Anñelika je ipak čula Naominu misao koja je slijedila njezinu vlastitu i svu njezinu zbunjenost. Znala je i da joj tim izgovorenim riječima nije dala odgovor, nego samo naznaku: »I on je takoñer u grobu.« Treča sedmorka, treča zvijezda, potvrñuje več dobivene podatke. Ona ponekad može odrediti »tonalitet« cijelog života, dati nje- gov opširan aspekt i viziju onoga što če se dogoditi u mnogim godinama koje dolaze. Rekle su joj da če treča igra biti najzanimljivija zbog značenja preostalih sedam arkana: Slobodni sudac, Kočije, Pravda, Sila, Umjerenost, Zvijezde, Svijet. Kojim redom če se pojaviti? Na koji način če se povezati parovi? Jedna od tih simboličnih arkana bila je uklonjena jer su je na početku izvadili iz snopa. Stoga je valja zamijeniti Ludom, Slobodnjakom, u dnu talona, najzagonetnijim od svih znakova, koji mijenja smisao svih kombinacija. I tako je prva karta koju je Ruth izvukla bila kočije, a na suprotnoj strani izišao je luda, odjeven u plavo urešeno zlatnim nitima, bosih peta koje grize crni pas. Naomi ispusti kratak, prigušen krik. — Što to znači? — upita Anñelika, a srce joj je lupalo.

— Bijeg! Uzmak! Ili barem neželjeno putovanje na koje čete morati poči, natjerani ugrizima psa koji može predstavljati pritisak nepomirljivog neprijatelja ili pak Božju volju da vas silom usmjeri na put. — I to tamo gdje ne želim iči, valjda! — uzviknu Anñelika. — Stanite, Ruth — reče ona odlučno — ne želim više ništa čuti. Ni o kolima, ni o putovanju, ni o bijegu ni o uzmaku. Želim živjeti i biti sretna. — Ali ja mislim da ovaj složaj ohrabruje. Vrlo je dobar — ustvrdi Ruth. — Ne! Ne želim ništa znati. Želim sanjati, sanjati da nemam neprijatelja. Kad iskušenje doñe, imat ču vremena suočiti se s njim. — Ti si Strijelac — prizna Ruth, kao da to objašnjava pobunu njezine Junakinje, koja je odbila odveč jasnu sliku budučnosti; nju ne brine budučnost i više voli otkrivati životne slučajnosti. Strijelci su duboko usidreni u sadašnjosti, a njihov bujno maštovit znak nestrpljivo podiže strijelu prema nebu, pa je Anñeliku demoralizirala naznaka budučnosti na koju nije željela pristati. Napokon je počela živjeti svoj san: miran život pun svakodnevne sreče unutar zidina Wapassoua. Dosta je bilo bjegova i uzmaka. Ruth je vidjela da se uznemirila i nježno ju je uhvatila za ruku. — Ne muči samu sebe, sestro moja. Treča sedmorka daje nam samo smisao tvoje sudbine i ja u njoj ne vidim nikakvu strašnu ne- sreču. Naprotiv, ti pobjeñuješ i uvijek češ pobjeñivati, mogu to potvrditi. Nije poricala vrlo jak demonski utjecaj, ali tog dana, kad su karte izvučene prvi put, taj utjecaj je bio obuzdan. A što god da se dogodi, stoji joj pobjeda, nadmočna, vedra i konačna. — Možda. Ali više ne želim ni čuti o toj kočiji. Blago hrkanje prekinulo je njihovu raspravu i podsjetilo ih na prisutnost gospoñe Cranmer. — Probudi je, Naomi. — Ne. Dok ona spava kuča je mirna. Promatrale su svoju domačicu koja je spavala poput dojenčeta. Povremeno bi lagano hrkanje odavalo dubinu njezina sna. — To je odmara — reče Ruth Summers. — Ta žena nije zla, ali puna je proturječja. Progone je mnogi neutemeljeni strahovi koje svladava tako što ih pri teže tako jako da ni sama više ne može disati. To ludilo muči stanovnike ovog domačinstva, osim nekih nestašnih služavki; to bolje po njih, a i... Ona zastade i zamisli se. — Možda stari gospodin? Muškarci su drukčiji od žena kad se primiču starosti. Dok se u ženama pod prijetnjom gubljenja svojih draži raña želja da se osvete zbog života provedenog u služenju i podreñenosti te zato često

postaju autoritativne, osorne, čangrizave i zle, muškarci, protivno tome, odlažu oružje i oklope, ne osječaju više tešku odgovornost bitaka i obrane života onih koji su slabiji od njih te se posvečuju razumijevanju i mudrosti, blagosti života koji prije nisu mogli doživjeti niti osjetiti njegove ugodnosti. Vračaju se poslovičnim mudrostima. Vjerujem da je i on takav, on, patrijarh koji je bio kruči zakonodavac i od Wintropa, osnivača, kojeg je protjerao iz grada, kako se priča. Dok je govorila, onaj o kojem je bila riječ pojavio se na pragu; njegova visoka i dostojanstvena prilika ispunila je gotovo cijela vrata. Zastavši nepomično na pragu, sličio je svom vlastitom portretu. Njegove blijede zjenice ispitivale su prisutne osobe udaljenim, zagonetnim i blagonaklonim pogledom koji slikar upučuje svom modelu tražeči da ostane u željenom položaju: malo smješka, malo strogosti. Kako su u sobi bile četiri žene — Anñelika, okružena aurom svoje zlatne kose, sjedeči u visokom naslonjaču, Ruth i Naomi nagnute nad tarot-kartama, pri čemu je Naomi oslonila glavu na rame svoje prijateljice, potom Agar koja je stajala sa svojim cviječem — bilo ih je pet ako se ubroji Honorine, čija je crvena kosa blistala u kutu, pa čak i šest, ako se prihvati da malena Gloriandre, čije je ime bilo duže od nje same, takoñer predstavlja načelo vječne ženskosti — prečasni Samuel Wexter, muškarac, i sam se osjetio kao meta zagonetnih i pozornih pogleda, pri čemu mu se pogled dojenčeta nije učinio najmanje nedokučivim. Svi ti ženski pogledi okrenuti prema njemu, muškarcu gospodaru, čuvaru, sucu... »A to je tako malo«, pomisli ona osječajuči koliko je slab usred toliko konvergentnih sila. Njegov smiješak se proširi. Približio se kolijevci i promatrao Raimon-Rogera jer je on za njega predstavljao muški princip; muškarčič je spavao, nesvjestan te svoje privilegije, a prečasni Samuel Wexter je deklamirao: Čovjek roñen od žene kratka je vijeka i pun nemira. Kao cvijet niče i odsijeca se, i bježi kao sjen, i ne ostaje. I na takvoga otvaraš oči svoje, i mene vodiš na sud sa sobom? — Knjiga o Jobu, poglavlje XIV. — potvrdiše Ruth i Naomi jednim glasom vračajuči istodobno karte u vrečicu. Anñelika je bila začuñena time što je čula da starac ponavlja riječi koje su proganjale njezin duh dok je novoroñenče bilo na rubu smrti. Zamolila je svečenika da joj oprosti što gaje primila tako razo-djevena, u »salonu«, kako se govorilo u Parizu.

Naomi mu privuče naslonjač i on sjede; kao da nije bio začuñen što u drugom naslonjaču vidi svoju kčer, gospoñu Cranmer, kako spava. Visoka dob dopuštala mu je da prodre u intimnost ženskih odaja, a njegova nesklonost tračevima i propovijedanju oslobañala ga je dužnosti osuñivanja neobičnih osoba koje je posjetio, jer je znao da žene imaju svoj način provoñenja vremena i ureñivanja svoje intimnosti. Govorio je o dobroti Isusa Krista koji je tijekom svojih posljednjih dana na zemlji otkupio ljudske grijehe te im darovao milost i sreču. Anñelika nije bila navikla slušati kako te bradate, stroge, netolerantne osobe, uglavnom zlovoljne i namrgoñene, govore o Isusu Kristu kao o osobnom prijatelju, o Isusu, kojeg Evanñelja prikazuju kao ljubaznoga mladiča punog oprosta za grijehe svijeta, punog blagosti i nježnosti prema ženama i djeci. Taj gospodar komentirao je njegove riječi kao da je satima s njim prijateljski raspravljao u jeruzalemskom hramu, ili pak u prostorijama Viječa; no Anñelika se mogla okladiti da on nikad u životu nije pretrpio Njegove patnje i da nikad nije vidio stup srama, osim kad bi došao njegov red da uzme bič. Ona se osmjeli i reče mu to. Samuel Wexter se nasmiješi i ne poreče ništa. Rekao je da ga osoba Isusa Krista zapravo ne zanima u svojem utjelovljenju u kojem je, nedvojbeno namjerno, bio stvoren od tako obične i beznačajne tvari da su povijesni tragovi Sina Čovječjeg nejasni i malobrojni, a njegova ljudska osobnost tako neodreñena da se sviña svakojakim ljudima, pa i ženama i djeci. Ali on se s obožavanjem klanja pojavi utjelovljenja, otajstvu koje je dovelo meñu ljude samu misao svemogučeg Boga. Njega ne brine, ponovio je, kakvo je bilo ruho tog utjelovljenja. Udivljenje sljedbenika i čuda koja je izveo taj tesarov sin samo su potvrñivala božanski utjecaj na jedno obično biče. — Ali — odvrati Anñelika — nije li želja da se svidi ženama i djeci dokazala daje Bog u svom utjelovljenju odlučio okrenuti svoje nove objave prema osječajnosti, to jest prema Ljubavi? — Ne miješajmo osječajnost i Ljubav — pobuni se prečasni Wexter. — Zašto ne? — uzvrati Anñelika. — U čemu je razlika? Osim u tome što je osječajnost tek sičušni djelič, tek korjenčič onog tran-scendentnog osječaja koji predstavlja Ljubav u svojoj biti i koji oživljava sve, jer Bog je Ljubav. Ja mislim da Isus nije bio ni tako slab ni tako običan kao što vi kažete, nego da je bio osoba puna šarma i zavodljivosti. Bio je takav ne samo zato da bi nas podsjetio da je Bog ljubav nego i da bi nas podsjetio da je Bog ljubazan i da bi učinio pristupačnim to tajanstvo osječaja ljubavi kojemu su ljudi njegova doba posvečivali tako malo pozornosti. A danas, prečasni, smatrate li daje nova zapovijed dobro prihvačena? Kao osječaj, a ne samo kao zakon?

Prečasni Samuel Wexter nabra svoje sijede obrve i zamisli se. — Žao mi je što ste žena — promrmlja on — i drago mi je što ste papistica. — A zašto? — Zato što se tako ne moram brinuti što vidim vaš ženski duh na putovima koje svečenici, pa i oni vaše vjere, koji su uronili u „._Jfc močvare mračnjaštva, smatraju opasnima i nepodobnima za osobu vašega spola. Ona potvrdi. — U tome ste u pravu, sir. Kad se radi o slabosti ženskoga duha u odnosu na muški, jedinstveni su svi svečenici svih kultova i sekti. To je blisko gledište koje bi valjalo njegovati na Viječima koja crkveni muževi, zaokupljeni pomirbom meñu krščanima, ponekad održe bez večih rezultata. Ali ipak, zašto žalite što sam žena? — Muškarci, kao što ste rekli, nakon studija na sveučilištima gdje samo muškarci imaju pristup, postaju vrijedni sugovornici u teološkim raspravama. — Tako smo opet na početku naše rasprave. Zašto se samo muškarcima dodjeljuje pravo spoznaje Boga? Tjelesna slabost žena koja je u primitivnim vremenima dala moč muškom spolu ne bi se trebala uzimati u obzir kad se radi o duhovnim pitanjima. Napokon, Adam i Eva bili su goli, roñeni iz Božjeg daha u rajskom vrtu u punoj jednakosti. — Adam je bio stvoren prvi — usprotivi se prečasni Wexter i uperi prst u zrak. — Trebamo li onda priznati nadmoč biljkama i pticama zato što su stvorene prije ljudi? Patrijarh je ostao bez riječi. Nakon duge šutnje, osmijeh uresi njegovu gustu bradu. — Mogao bih vam odgovoriti da je Eva stvorena od Adamova rebra, što bi ukazivalo na odreñenu žensku ovisnost, ali vi biste mogli tvrditi da ju je Stvoritelj htio oblikovati od tvari koja je manje prosta od gline. — To je doista dobra dosjetka! — Usto, poučivši me ovim čudesnim blizancima izišlim iz vašega krila i sjemena vašega supruga, potvrdili ste mi njihovu vrijednost kao ljudskih biča koja su jedinstvena i ovise o sebi samima i o Božjoj volji, a nisu manje vrijedna zbog toga što su proizišla iz drugog biča. — Vi mi prišteñujete napor iznalaženja argumenata. — Koje biste zacijelo pronašli i sami. Ali... zapravo, činim to i zato što u vašim očima vidim da ste samo slaba žena — pridoda on zlobno, ali nježno — a previše ste razgovarali i raspravljali za nekoga koga smo jedva zadržali na ovom svijetu. Odmorite se.

On se uspravi i ustade kao da je blagoslivlje svojom dugom i kao prozračnom rukom. — Još vam samo želim reči, milady, da smatram kako je moja kuča počaščena vašom prisutnošču i veličajnim dogañajima koji su se ovdje odvili. Sa sobom ste donijeli dražest i ono misaono vrenje koje daje čar Starom svijetu. Kad sam bio dijete u Levdeu, u Nizozemskoj, uživao sam u dahu prošlosti koji bi zapuhnuo svakoga tko bi hodao ulicom. Nama ovdje nedostaju korijeni. Mi smo poput kolca zabijenog u zemlju. Htio bih vas obavijestiti i o onome što sam rekao gospodinu de Pevracu. Ako se poremeti osjetljiva ravnoteža koju održavate u Francuskom zaljevu i koja dopušta ljudima na ovom području da rade u miru i ako pobjesnjeli Francuzi, vaši prijatelji i sunarodnjaci kojima je gospodin de Pevrac pružio ruku, opet pokažu da su pod njegovim utjecajem, znajte da če guverner Mas-sachusettsa, a posebno članovi konzistorija iz Salema, uvijek rado i velikodušno primiti vas i sve vaše prijatelje i roñake. Vaši sinovi naobraženi su na našem sveučilištu Harvard. Naša povelja čini nas neovisnima u izboru naših prijateljstava i saveza. Ni francuski ni engleski kralj ne mogu nam zapovijedati kako da se ponašamo i mi se smatramo slobodnom državom pod Božjim pogledom. Služinčad se več nekoliko puta zaustavila pred vratima ne usuñujuči se prekinuti strašnoga starca. Bilo je vrijeme za večeru. Anñelika mu zahvali i potvrdi mu da je utješno znati da imaju prijatelje u Novoj Engleskoj usprkos svojim francuskim imenima i katoličkoj vjeri, što dokazuje da ljudi dobre volje uvijek mogu biti u dobrim odnosima. On ode. — Ne dajte da vas Boston zavede — rekao je na kraju. Kad je otišao, Ruth i Naomi pomogle su Anñeliki da se vrati u postelju. Bila je umorna i one su je udobno namjestile na jastuke. Istog trenutka je sklopila oči. Razgovor s patrijarhom naveo ju je da zaboravi na kola i ludu te nije mislila na neugodan osječaj koji ju je mučio dok je Ruth čitala karte. Naprotiv, s pouzdanjem se prisječala da joj je treča sedmorka dala ohrabrujuče znakove, da če zlokobne sile biti »nadvladane«, a njezina pobjeda »nadmočna, vedra i konačna«. To je pojačalo osječaj dubokog mira koji ju je prožimao od ozdravljenja njezinih blizanaca. Dogodilo se nešto što joj je donijelo pobjedu. Ruth, kojom su prolazile struje proroštva i vidovitosti, približila se istini više no što se Anñelika pribojavala. Govoreči o svečenici i o sjajnom čovjeku, rekla je: — Oni žele vašu propast!

A to je istina! Premda je to sad samo prošlost. Svečenica i sjajni čovjek doista su bili teško breme novog života koji su Anñelika i Joffrev de Pevrac poduzeli u Novom svijetu nakon dugotrajne borbe koju su vodili da bi se opet sastali. Zle sile i podmukle zavjere ispreplele su se poput otrovnih lija-na oko stabla njihovog tako nestalnog života. To je dokazivalo da se duševne borbe vode stalno i svugdje te da ponekad postavljaju gotovo nesavladive izazove preživljavanja u divljoj zemlji napučenoj različitim rasama. Naomi je promrmljala: »On je u grobu...« Izgnanstvo njihova neprijatelja, Sebastiena d'Orgevala, i tišina koja vlada oko njega mogu se smatrati moralnim grobom koji ga sprečava da djeluje i iskazuje se. Oduvijek su ga obožavali i on je uživao u svojoj legendi, u svojoj zavodljivosti kojom je privlačio slabija biča, u svojoj slavi, ljepoti, svjetovnim uspjesima, svom urešenom ratnom barjaku, u suosječanju koje su nadahnjivali njegovi prsti osakačeni mučenjem, u svojim očima koje su blistale kao safir... U svojoj službi imao je doušnike, fanatične sljedbenike koji su nosili njegova pisma kralju. A sad je sve drukčije. Strasti su se utišale. Njegovo ime pada u zaborav. Zlokobna napetost udaljila se poput olujnih oblaka koji odmiču prema obzorju. I dalje je valjalo biti oprezan, ali ona je osječala da nebo štiti sve koje ona voli. To je opojna sigurnost. Veliko bijelo krilo nadvilo se nad njih poput šatora u pustinji. Ne znajuči do koje mjere je njezin predosječaj potvrñen, Anñelika pomisli da se dogodilo nešto što je otupilo opasnost. A to se moralo dogoditi prije ili u trenutku roñenja blizanaca i zato je njihova sudbina obilježena takvim predznakom. Gospoña Cranmer zbunjeno otvori oči. Osječala se žrtvom zlobe; okrenula se prema prozoru i sumnjičavo promatrala svjelost sunčeva zalaza. Duboko je uzdahnula. Za nekoliko dana ovo bučno društvo poništilo je njezino gospodstvo nad njezinim domom do te mjere da je izgubila dostojanstvo i počela lijevati suze; s dolazečom zimom opet če se nači meñu pravim vjernicima. Molitve i djela vrline opet če ispunjavati dane. Sječanje na iskušenja ljeta ublažit če se. Jadna gospoña Cranmer, koja je iz poniznosti dala da je zovu mistress, a ne milady, nije znala da če, prije no što povrati mir savjesti i mir u svom domu, morati pretrpjeti posljednje iskušenje, teže od svih i posve nepojmljivo. DRUGI DIO

CRNA ODORA U NOVOJ ENGLESKOJ IX. Buka se pojačavala. Nije to bila ni buka oluje ni šum mora. Nebo koje se vidjelo kroz okvir prozora i dalje je bilo vedro. More je bilo mirno i činilo se da se duboka tutnjava koja se valjala iz daljine iznenada približila; jata ptica koja su prekrivala nanose algi uzletjela su uz glasan lepet krila i prodorno kreštanje. To kreštanje odjekivalo je i miješalo se s povicima i pogrdama koje su tvorile buku koju je Anñelika čula. Bijesna rulja pojavila se iza ugla ulice. Jesu li oštri i dugi povici žena bili krici boli ili histerije? Jesu li muškarci vikali od bijesa ili straha? Ruth i Naomi doskočiše do prozora. — Oh, Bože! — poviknu Ruth povlačeči se od prozora s rukom preko usta, kao da želi potisnuti druge, uplašenije uzvike. — Sanjam! Mislim da sam vidjela jednog od onih strašnih crnih papističkih svečenika koje nazivate isusovcima. Ali, ovdje... u Salemu! Anñelika se nije mogla suzdržati. Bilo je to prvi put da je pokušala sama se dignuti, ali snaga radoznalosti držala ju je i ona se pridruži Ruth i Naomi na jednom prozoru, dok su se Severine, Ciganka i Honorine naginjale kroz drugi. Zbijena i gnjevna gomila išla je prema njihovoj kuči. Poput stada predvoñenog ljudima u crnim šeširima išli su mornari, žene u bijelim kapicama i radnici. U sredini, ljuljajuči se poput orahove ljuske na moru, jer su ih gurali sa svih strana, nalazila se najmanje drska skupina; ona prepozna irokešku perjanicu u obliku lepeze. Ta perjanica nadnosila se nad ostale glave i mogla je pripadati samo divovskom domorocu. Iz perjanice su mu se uzdizala pera i nadvisivala čak i helebarde trojice stražara Viječa koji su nastojali oblikovati krug kako bi zadržali najgnjevnije. Muškarac jaka stasa, odjeven u putnički ogrtač od bivolje kože, bez rukava, šakama i vikom pokušavao se probiti kroz gomilu. Ona potom ugleda isusovca. Gomila se pomaknula i otkrila ga u sredini, meñu vojnicima, kad se skupina približila na nekoliko koraka od ulaznih vrata. To je doista bio isusovac, odjeven u crno, crne brade, s raspelom na grudima i bijelim španjolskim ovratnikom. Buduči da je ta sutana bila u dronjcima, da mu je lice bilo ispijeno, a brada čupava i prašnjava, njegov gospodstven i blistav pogled bio je dovoljan da ga oda. U tom pogledu otkrivala se sva magična moč — a ponekad i demonska — koju članovi tog vjerskog reda, koji veliča samo ime Isusovo i stavlja se u bezuvjetnu i potpunu službu rimskom papi, postižu vježbom okultne prakse kako bi bespovratno zarobili neznalačke duše ili one koje su preslabe da bi im se oduprle.

I tako se pod sjajnim pogledom tog isusovca koji se iznenada pojavio usred Salema večina napadača počela osječati »omamljenim« kao u vrtlogu; potisnuli su svoje prijeteče pokrete dok su drugi, koji su se manje dali dojmiti ili koji su bili primitivniji, mahali šakama i tražili da ih puste da ga prebiju. Vojnici kojima je zapovjednik naredio da ga otprate do kuče gospoñe Cranmer, dali su se dojmiti vikom gomile i bili su kao oduzeti, nisu znali što bi, pa su predvodnici gomile, lučki radnici, vidjevši njihovu neodlučnost, odlučili priječi u napad. Plavokosi mladič koji je stajao uz svečenika, nedvojbeno njegov »podreñeni«, bacio se pred njega kako bi ga obranio, pa su napadači, koji se još nisu usudili taknuti isusovca, kišom udaraca oba-suli svog mladog francuskog neprijatelja — muškarci su udarali šakama, a žene su greble noktima — sve dok nije posrnuo, a glava mu je nestala u mr°ži ruku nalik na crna krila bijesnih gavrana. — Linčovat če ga! — uzviknu Anñelika. — Brzo! Otvorite donja vrata i pustite ga da uñe. Na te riječi isusovac, i dalje miran usred meteža, podignu oči prema prozorima kroz koje su se naginjale žene. — Brzo, otvorite ta vrata! Severine, iziñi kroz zadnja vrata i pozovi naše ljude. Zar nema nijednog sobara da otvori vrata? Kako se nitko nije pomaknuo, ni u sobi ni u cijeloj kuči, jer su svi bili poput kipova od soli, ona se sama spusti, pridržavajuči se za ogradu stubišta. Nije još bila dovoljno snažna za to, ali razbila je tromost služinčadi koja je bila u predsoblju, ukočena pred vratima na koja su izvana lupali šakama. Oni podignuše zasune i otključaše brave. Čovjek u kožnom ogrtaču srnu unutra, obilno psujuči i pridržavajuči mladiča, a za njim je uletio visoki domorodac s perjanicom. Sluge su htjele zatvoriti vrata pred njim, ali Indijanac se izvio poput zmije, odgurnuo ih, a za njim uñoše i vojnici pognutih glava, ne želeči se suočiti sa svojim sugrañanima koji su se vjerojatno osječali prevarenima vidjevši kako im je izmaknuo več svladani plijen. Vrata su srečom bila čvrsta, a zasuni brojni. Bijes gomile se utišao. Jak pritisak nagurao je one koji su bili najbliže kuči pa je veliki prozor u prizemlju prsnuo u komadiče koji su se rasuli po popločanom podu uz kristalnu buku. Ali to je bila sva počinjena šteta. Shvativši da su nagrdili jednu od najljepših kuča koja pripada jednoj od najbogatijih, najpobožnijih i najvažnijih obitelji u gradu, huškači se zbuniše; to je smirilo gomilu brže no što bi to uspjeli udarci helebardama i vojničke zapovijedi.

Nakon posljednjeg krika zaprepaštenja zavlada tišina. Kad je pristigao lord Cranmer u pratnji grofa de Pevraca i njegove garde te grofa d'Urvillea na čelu povorke mornara, ljudi su bili mirni iako se nisu razišli. Okupili su se u skupine i gledali prema kuči. U doba kad je Massachusetts bio razdražen nedavnim napadima Indijanaca iz Nove Francuske, dolazak jednog od francuskih svečenika koje su smatrali čudovištima i blagosloviteljima svojih ubojica morao je uzbuditi pučanstvo. A pobudio je i radoznalost, jer malo je bilo ljudi koji su ikada vidjeli isusovca. »Je li to on?« — upitala se Anñelika nagnuvši se kroz prozor. Još jedno čudo u Salemu! Bila je spremna na to. Ali pojava pridošlice nije odgovarala tako često ponavljanom opisu: plave oči, kestenjava kosa, raspelo ukrašeno rubinom... Predsoblje je bilo krcato kad su pristigli lord Cranmer i Joffrev de Peyrac. Ljudi su došli iz svih kutaka kuče. Stari Samuel Wexter pojavio se bez ogrtača, a bijela mu je brada bila brižljivo položena na uštir-kani rubac. Čovjek u putnom ogrtaču obrati mu se na svojem jeziku, za koji se pokazalo da je nizozemski, a potom na engleskom, i reče mu da nije spreman služiti bližnjima ako to pretpostavlja da se mora baviti razjarenim krdima. Zar gospoda iz salemskoga konzistorija nemaju nikakav autoritet nad svojim stadom? On, Van Laan, rodom iz Orangea na rijeci Hudson, nedaleko od doline Irokeza koja pripada narodu Mohikanaca, ljudima po prirodi ratobornima. Jednoga dana, započe on svoju pripovijest, kad je išao na rijeku podignuti mreže za losose, vidio je kako se pred njim pojavljuje skupina »tetoviranih«, prividno nezainteresiranih i neprijaznih susjeda. No ipak su mu se više sviñali od Abenakija koji su ga smatrali Englezom i stoga su mu bili još opasniji. A ovi su se zadovoljili time što su ga odveli do svog naselja dugih kuča i tamo mu dali do znanja da če izbječi strašnoj počasti koju su Irokezi iskazivali svojim zarobljenicima, »žeravici«, samo ako se obveze da če otpratiti dva bijela zarobljenika — francuskog isusovačkog misionara i njegova pratioca, mladog kanadskog Francuza — i predati ih Ticonderogi. On je po čuvenju znao za Ticonderogu, Gromovnika; bio je to nadimak koji je nosio francuski plemič koji je vladao utvrdama i koji je otvorio mnoge male rudnike srebra u ničijoj zemlji Maine. Ljeti se Gromovnik nije nalazio u svojoj utvrdi Wapassou. Znalo se daje otputovao u područje New Yorka. On, bijelac, morao je posredovati kod Yennglija. Jedan od »glavešina« Pet naroda morao ga je pratiti da bi posvjedočio o ostvarenju njegove misije. Dali su mu ime Tahontaghete. Krenuli su na put u pratnji dvojice mladih ratnika za koje je to putovanje značilo inicijaciju u svijet bijelaca. Dugo

putovanje! Na putu su saznali da se Ticonderoga nalazi u okolici Bostona ili Salema. Valjalo je skrenuti prema planinama. Govorilo se o kanadskim odredima koji su napadali farme na granici; zato Van Laan, odgovoran za francuskog isusovca, nije htio pasti u njihove ruke. Anñelika je sjela na stube. Naomi i Ruth učiniše kao i ona. Sluga privuče stolac gospoñi Cranmer, koja je drhtala. — Zašto kod mene? Zašto u moju kuču? — mrmljala je. Predsoblje je bilo puno ljudi koji gledaju u isusovca. — To nije on — u sebi je ponavljala Anñelika i dalje misleči na ocad'Orgevala. Njegovo raspelo od kože i crnog drveta nije imalo nikakav umetak od dragog kamena. Ali kanadski »podreñeni« nije joj bio nepoznat, a ni irokeški ratnik. Bio je visok, jak i mišičav, a velika mu je glava bila obilježena dubokim ožiljcima malih boginja. Nije se znalo tko privlači više pozornosti i kosih pogleda — isusovac ili pak visoki domorodac s perjanicom koji je odisao oštrim mirisom, teško podnošljivim u zatvorenu prostoru predsoblja. Joffrev de Peyrac prvo se obrati Irokezu na njegovom jeziku. — Pozdravljam te, Tahontaghete, poglavico Cavuga, Swanisitov prijatelju, koji si mi donio mnoge dobre vijesti od njega prije no što je otišao u zemlju vječnih lovišta. On iz džepa izvuče predmet i preda ga sugovorniku. — Evo štapa koji sam ti darovao da nam služi kao vječni znak prepoznavanja, a ti si mi dao da ga nosim kako bih saznao za tvoj dolazak i tvoju prisutnost u našem kraju. Zašto me nisi pričekao iza potoka na sjevernom brežuljku? Htio sam doči pred tebe da bih te otpratio u grad Yennglija. Irokez započe govor ukrašen izražajnim gestama koje su u više navrata pokazivale na isusovca, pa je čak i onima koji nisu razumjeli njegov barbarski dijalekt bilo jasno kako ga optužuje da ga je prisilio da ne čekaju nego da odmah uñu u grad. Obojica su glumili dobro poznatu drsku francusku ravnodušnost pred ratnicima, pa su Yenngliji koje su sretali na putu u njima odmah prepoznali neprijatelje koje dvostruko mrze. — I kako sam ga mogao zadržati — zaključi on svoj govor uz Nizozemčeva odobravanja — osim da sam mu razbijem glavu, a to bi okončalo moju misiju i morao bih pretrpjeti Outtakeovo nezadovoljstvo. Ovaj Corlar* i ja morali smo ga slijediti, a dvojica naših pratilaca, Onondage, mudriji od nas, produžili su u sjeni šume.

Isusovac je bio srednje visine, gotovo nizak, suh i mršav, ali držao se uspravno, kao daje u središtu neprijateljskih pogleda. Usprkos svojoj odrpanoj sutani, bradi i čupavoj, prljavoj kosi, što mu je davalo izgled divljaka, usprkos bosim nogama u prevelikim iznošenim mokasinama, iz njega je zračilo visokorodno dostojanstvo koje se polako nametnulo i okamenilo prisutne. Njegov bijeli ovratnik bio je čist, što je otkrivalo koliko se borio protiv tjelesnog propadanja, usprkos iscrpljenosti i udarcima koje Irokezi nisu štedjeli, ne propuštajuči svaki dan oprati ovratnik u struji nekog potoka. — Zašto ste tako tvrdoglavo ušli u ovaj engleski grad? — upita ga živo grof i okrene se prema njemu. — Mogli ste posumnjati da su duhovi pobunjeni protiv Francuza, a takoñer i protiv katoličke vjere, jer su nedavne pokolje nad graničarima New Hampshirea i Gornjeg Connecticutta počinili vaši kršteni Algonkini i Huroni! Isusovac je u tišini razmišljao o tome, poluzatvorenih očiju, a potom je istaknuo izraz oholosti, glumio začuñenost i upitao svisoka: — Tko ste vi, gospodine, koji tako dobro znate naš jezik? * Tako su tamošnji Indijanci nazivali Nizozemce iz Orangea. QQ Joffrev de Pevrac nije se mogao suzdržati da kratkim pokretom ne poprati proračunatu drskost isusovca. — Vi to dobro znate — odvrati on. — Ja sam onaj kojemu su vas trebali dovesti. — Ah! Vidim... Ticonderoga, Gromovnik, prijatelj Engleza i Irokeza, ukratko, gospodin de Pevrac, francuski plemič. Dobro, gospodine, kad je tako, dopustite mi da izrazim zapanjenost vašim stajalištem i da iskažem žaljenje što niste bili toliko uljudni da mi se odmah predstavite, kao što se pristoji kod sunarodnjaka i plemiča. No vi ste više voljeli prvo se obratiti, i to s kakvim štovanjem, ovom bijednom poganinu za kojega znate da je jedan od naših najnepomir-ljivijih neprijatelja. Time ste htjeli iskazati prezir prema francuskoj brači pred ovim poganinom i ovim hereticima, prezir prema Francuzima i svečeniku vaše vjere. Da nisam osjetio tu nakanu u vašem ponašanju, ne bih to ni napomenuo, jer ja sam samo ponizan misionar u najponiznijoj službi Spasitelja koji je roñen kao tesar i koji je poginuo na sramnom stratištu, ali znajte da moja porodica nije ništa manje visokorodna od vaše. On se pokloni na dvorski način. — Prečasni otac Jean de Marvile, iz Družbe Isusove — predstavi se on. — A ovo je Emmanuel Labour, mladi sjemeništarac iz Quebeca. Grof uzvrati pozdrav nimalo se ne zbunivši.

— Oče, žao mi je ako sam vas uvrijedio na bilo koji način. Ali što se tiče vašeg ukora glede štovanja koje iskazujem svojim posjetiteljima, čudim se što vi, koji odavno posječujete indijanske narode, a posebno Irokeze, predbacujete meni što sam se prvo obratio velikom poglavici Onondaga koji vas prati. Osim što ga poznajem več dugo, on je takoñer vrlo visoka roda, pa mu dugujem štovanje, a i vi znate da su indijanski narodi osjetljivi na to kako se prema njima ponašamo i da je tu oprez pitanje temeljne životne mudrosti. Nakraju, ne moram vam istaknuti da sam bio daleko od svake pomisli da vas zanemarim; vodio sam računa o tome daje on voña vašega pohoda i daje vaš život i život ovog mladiča bio u njegovim rukama. Vi znate i da se on u svakom trenutku mogao razbjesniti i razbiti vam glavu kad god je htio, a da ni ja ni gospoda iz Salema ne bismo mogli ništa učiniti da osujetimo njegovu nakanu. — Vrlo važno! Časno je umrijeti od ruke Kristovih neprijatelja i u njihovoj zemlji. Krv mučenika oploñuje jalovu zemlju. Kao da potvrñuje Joffrevevo objašnjenje, divovski Tahontaghe-te zaključio je daje isusovac u svom govoru bio drzak prema njemu i postavio se u središte prizora. Započeo je harangu na irokeškom koju je mogao pratiti samo-malen broj osoba: Pevrac, Nizozemac, dvojica Francuza, a u osnovnim crtama i Anñelika, koja je slušajuči Irokeza i dalje imala dojam da sanja, dok se njegova upadljiva perjanica, urešena vrani-nim perjem i jazavčevim repovima, tresla i gotovo doticala kristalne sviječnjake koji su visjeli sa stropa u predvorju. — Oh, onesvijestit ču se od tog zadaha — potiho je uzdisala gospoña Cranmer hladeči se lepezom. Jak vonj medvjeñe masti kojom su se domoroci mazali da bi se zaštitili od uboda komaraca i stjenica ubrzo je nadjačao miris pčelinjeg voska, pomiješan s tamjanom, koji je prožimao pokučstvo i stubište.^ Čim je čula njegovo ime, Anñelika je prepoznala mladog kanadskog »podreñenog«, Emmanuela Laboura, kojeg je srela u Que-becu. Bio je to nježan mladič od petnaest ili šesnaest godina koji je htio postati svečenikom i brinuo se za djecu u sjemeništu. Bio je došao u kuču Ville d'Avrava, tražeči mladog Marcellina de l'Au-bignieresa ili Nealsa Abbiala koji su cijelo vrijeme bježali, a ona ga je pozvala na kolače jer joj je bilo zadovoljstvo časkati s njim. Inače ga ne bi prepoznala. Ponajprije, znatno je narastao, što se i očekuje u njegovoj dobi. Ali postao je ispijen, blijed i kao daje bio na izmaku snaga; nije vidjela ni traga njegovu radosnom izrazu na licu obilježenom očajem.

Sveudilj govoreči, Tahontaghete otvori svojevrsnu torbu koju je nosio preko ramena i, kao da se i sam pita što če iz nje izvaditi, on izvuče dvije kožne uzice na koje su bile privezane plave i bijele perle, te još veču i dužu vrpcu sa sličnim nizovima perli koje su tvorile crtež. On ih pruži starom Samuelu Wexteru, pokušavajuči mimikom pokazati da je to sitnica, ali da predstavnici Pet naroda moraju dati Yennglijima barem dvije »grane« porculana, kako su ih zvali, kako bi obznanili svoje nakane. Pevrac prevede: — Vama, Yennglijima iz Salema, veliki poglavica Mohikanaca Outtekawatha šalje ove dvije »grane« porculana. Prva sadrži njegovu riječ da čemo i dalje biti u miru s »poglavicama« Salema. Tahontaghete pruži preostalu vrpcu Pevracu. Te ogrlice ili »grane« wampuma i za pojedince i za plemena bile su pravo blago, ratno blago, jer su imale vrijednost ugovora ili jamca sporazuma. No često su bile i obične poruke koje onima koji ih znaju čitati objavljuju dogañaje, tajne i upozorenja. Tahontaghete reče da če prevesti sadržaj »ogrlice« za Ticonde-rogu tek kad Crna Odora, kojeg je sve dotad vodio, preda Ticonde-rogi svoju poruku, cilj njihova teškog i opasnog putovanja, što če dovršiti misiju za koju je zadužen. Gorak osmijeh tad je iskrivio suhe svečenikove usne. — Dakle — reče grof i okrenu se prema svečeniku — kakva je ta poruka, oče? — Ne radi se o poruci, več o priopčenju... o ozbiljnom priopčenju. — Slušam vas. Otac de Marville uspravi se u cjelokupnoj svojoj visini, zatvori oči, kao da oklijeva pred ozbiljnošču ili težinom zadače koju mora obaviti, a potom pogleda sugovornika u oči i drhtavim, dubokim glasom objavi: — Dakle, vama prvome, gospodine de Pevrac, moram najaviti strašnu vijest. Naš brat u Isusu Kristu, prečasni otac Sebastien d'Or-geval, isusovac, umro je mučeničkom smrču kod Irokeza. Prisutni počeše ponavljati i šaptom prevoditi vijest; oni koji nisu ništa razumjeli bili su glasniji od ostalih. — Da, mrtav je — ponovi on grozničavo — vidio sam ga kako izdiše nakon dugog mučeništva kojem sam morao biti nemočan svjedok, kao i ovaj mladič; ta tortura bila je još strasnija za nas, koji nismo mogli podijeliti patnje s njim. On poče potanko opisivati muke koje su krvnici nanosili ocu d'Orgevalu brinuči se da ne umre prebrzo: užarenim iglama boli su mu otvorene živce, krstili su ga vrelim pijeskom po skalpiranoj glavi, goruči ugljen gurnuli su mu u očne duplje iz kojih su prije iskopali oči...

— Katolička apostolska rimska crkva ima novoga mučenika, još jednog sveca koji če pridonijeti njezinoj pobjedi i koji če svojim relikvijama širiti vijest o čudima Božje dobrote prema svojim vjernicima. Uspio sam skupiti neke ostatke... Svi su odskočili unazad kad je otvorio kožnu torbicu koju je nosio oko vrata. Začu se mukli udar: usred iznenada proširenog kruga, mladi Kanañanin onesvijestio se i pao pred noge isusovcu. Shvativši da če se svi sukobi američkih naroda upravo osloboditi u njezinu predsoblju, gospoña Cranmer uznemireno potraži lady Wexter, svoju majku, jaku ženu, punu poleta, koju buka nije uznemirila jer je bila poprilično gluha. Ona je pristigla iznenada, smiješeči se Što vidi tako mnogobrojan skup. Sluge su dotle prenijele onesviještenog Emmanuela u kuhinju i polili ga vjedrom vode. Prečasni otac de Marville hladnim je pogledom gledao na onesviještenog mladiča. Njemu je trebalo više da bi se uzbudio. Potom je svečano, u govoru koji je u njemu dugo sazrijevao, objavio svoju nakanu da šiba neprijatelje Boga i Crkve. — Da, možete se radovati, vi krivovjernici i otpadnici koji ste se naselili u djevičanskoj zemlji u kojoj ste, avaj, počeli širiti klice zabluda i laži. On je mrtav, on koji se suprotstavljao vašim zlokobnim učenjima svojom naobrazbom i pravom istinom. Mrtav je, on, koji je branio jadne divljake na svojim zemljama, koje ste vi htjeli istrijebiti, ohrabrivao ih da brane zemlju koju ste im vi ukrali! Stari Samuel Wexter iskorači i jednim zapovjedničkim pokretom, kao da reže mrežu, prekinu propovjednikovu prodiku. Izgledao je močno u crnom ogrtaču na kojem se isticala bijela brada koja je drhtala od gnjeva; ocijenio je da je trenutak da započne borbu. Govorio je na francuskom s jakim naglaskom, ali glasom koji se nije libio dignuti se na visinu glasa svog protivnika, odsječno izgovarajuči riječi; izražavao se gorljivo, ali s hvalevrijednom umje-renošču. — Dovoljno razumijem vaš jezik, oče, da bih shvatio da biste uskoro pod mojim krovom izjavili protiv nas, Engleza, koji smo vas primili da vam nije pala dlaka s glave, besramne klevete koje moram poreči. Zavelo vas je neznanje o razlozima koji su nas naveli da se naselimo na američkoj zemlji. Na ovu djevičansku zemlju došli smo kako bismo se mogli moliti u miru, a ne iz krvoločnih ni trgovačkih razloga. Znajte da nas u doba kad sam se ovdje iskrcao kao dijete ništa nije razlikovalo od stanovnika ovih zemalja, koji su nam se činili prirodno ljubaznima i blagima. Daleko od toga da ih izbjegavamo, uspostavili smo najiskrenije odnose i vrlo korisno prijateljstvo s Indijancem Squantoom koji nas je naučio saditi kukuruz i stavio se u

zaštitu našega oružja, što mu je omogučilo da lakše ulovi divljač za svoje pleme. To prijateljstvo bilo je zapečačeno veličanstvenom gozbom od divljih purana i bundeva, koja se proslavljala svake godine kao dan blagoslovljen od Gospoda. — A pleme Peksuasack, koje nazivate Pequot i koje ste istrijebili u jednom danu, a preživjele prodali u roblje na tržnici u Bostonu? A pobuna Narragansetta koju ste ugušili u krvi? — Ti su Indijanci bez ikakva povoda s naše strane masakrirali mnoge naše naseljenike i ugrozili opstanak naših naselja... — Bez ikakva povoda s vaše strane? — podrugnu se isusovac. — Možete li objasniti takvo ponašanje naroda za koji ste rekli da je blag i ljubazan? — Vi, Francuzi i babilonski idolopoklonici okrenuli ste ih protiv nas — nestrpljivo odvrati starac — jer smo Englezi i sinovi reformirane vjere. Od početka ste ih podjarivali protiv nas, prodavali im oružje i rakiju, obečavali spasenje svojim krštenim Indijancima ako nas pokolju i odbace nas u more. Navest ču samo jednog odgovornog za obnovu indijanskoga rata, onoga čije ste nam preminuče objavili, onoga koji se usudio postaviti na čelo crvenih ratnika u pohodu na naša sela, onoga koji se pokazao kao zloglasni zločinac, jer takvi čini nadilaze zadaču svečenika. — U tome se slažem s vama — prihvati isusovac glasom koji je naznačio da je spreman na ustupke — ali poričem da je otac d'Orge-val ikada sudjelovao u indijanskim pohodima i vodio divljake u napad na vaša sela, kao što ste mu pripisali. — Poričete! — uzviknu Samuel Wexter pocrvenjevši od gnjeva — iako imamo uvjerljive dokaze o njegovim ratnim djelima. — Rado bih vidio te dokaze! — Pa... svjedočenja preživjelih. — Pih! Preplašene budale koje bježe čim vide prvo indijansko pero. Vama, duhovnim pastirima, lako je uvjeriti ih da su vidjeli i obris nekog isusovca, vojnika Rima, onog Rima kojeg ste se odrekli i koji želite uništiti kako biste mogli širiti svijetom svoje sramne doktrine. — Imamo i druge neoborive dokaze, oče — izusti starac drščuči od indignacije — poruke nañene kod špijuna koje je taj d'Orgeval imao drskosti slati k nama, ne samo zato da bi brže otpremio svoje otrovne riječi u Francusku još dok je Sveti Lavvrence okovan ledom, nego i zato da promatraju i bilježe sve što bi moglo pomoči vašim vojnicima da nas što sigurnije napadnu i što lakše poraze: stanje naše vojne obrane, broj muškaraca sposobnih da nose oružje, koja se plemena mogu pridobiti darovima te ima li meñu nama izdajica, jer i u Božjem stadu ima crnih ovaca.

Zar poričete da je otac d'Orgeval slao špijune u našu državu, u ove kolonije koje pripadaju engleskoj kruni, a ona, koliko znam, trenutno nije u ratu s Francuskom? Zar poričete te nečasne postupke koje je više puta ponovio? — Dakako da poričem. — Posjedujem mnogo tih spisa koje smo našli kod zarobljenih doušnika koje smo potom dobrohotno pustili jer su Francuzi. -To su laži! Ženski glas ga prekinu. — Ne, oče! Nisu to laži. Bila je to Anñelika. Bila je obečala samoj sebi da če šutjeti, ali nije se mogla suzdržati kad je vidjela kako na starca djeluju isu-sovčeve provokacije. — Nisu to laži — potvrdi ona. — Barem jednom bila sam svjedokom toga o čemu govori sir Samuel. Putovala sam barkom čiji je zapovjednik bio jedan od špijuna koje je otac d'Orgeval poslao u Novu Englesku. Bilo je to u okolici Pophama. Njezin glas čisto je odjekivao u tišini i isusovac se polako okrenu prema njoj. Anñelika se zamalo zbunila jer je zbog svog bolesničkog stanja bila u »negližeu« i sjedila je na stubama. No njezina spavačica od svile i čipke nije ništa otkrivala te su je u Americi smatrali raskošnom haljinom. Sjedila je na stubištu na pola puta do kata i zauzimala je povišeni položaj, poput kraljice na prijestolju. Osječala je da je spremna ukrstiti mačeve bez oklijevanja. Joffrev de Pevrac iskorači i obrati se svečeniku, tako osjetljivom na pravila pristojnosti. — Grofica de Pevrac, moja supruga — predstavi je on. Isusovac kao da ga nije čuo: pogled koji je položio na visoko- rodnu damu istodobno je nalikovao na led i vatru; samo je ona mogla pravilno protumačiti njegov izraz. Vidjevši da nije rekao ni riječi, ona nastavi mirno i sigurno: — Neču vam tajiti ime tog špijuna, jer ni on sam, vrativši se na obale Nove Francuske, nije krio svoju ulogu ni upute koje je dobio od svoga nadreñenoga, oca d'Orgevala, da pod lažnim imenom doñe u Novu Englesku*. Bio je to član vašega reda, prečasni otac Louis-Paul Maraicher de Vernon, a buduči da sam uvjerena da vam nije nepoznat, spremna sam predati obavijesti od vašega brata po vjeri koje če vas uvjeriti u istinitost mojih riječi. Na putovanju koje je trajalo nekoliko dana imala sam prilike dobro ga upoznati. * Vidi: An ñelika u iskušenju — Dvojim u to! — primijeti on uz uvredljiv osmijeh.

Kao da se više ne zanima za nju, on se okrenu prema starom Wexteru koji je upravo potiho davao upute sluzi neka u njegovu radnom kabinetu potraži kutiju sa sramnim dokumentima papi-stičkih doušnika. — Ne, gospodine, to je beskorisno! — doviknu mu on. — Poznajem vaše krivovjerne podvale. Ne bi bilo prvi put da se refor-macijska gospoda upuštaju u krivotvorenje kako bi osramotili i uništili katoličku vjeru, apostolsku i rimsku, jedinu istinsku. — God's blood! — prasnu starac. On u bijesu učini pokret kao da če se baciti na drznika. Ali Jof-frey de Pevrac i lord Cranmer ga zadržaše. Otac de Marville tako je uzvratio svojim neprijateljima onim što po njegovu mišljenju zaslužuju. Ali to još nije bila njegova posljednja riječ. On se okrenu prema Anñeliki, uperi prst u tu ženu čije je ime bilo u njegovoj duši opterečeno prokletstvom i koja je povjerovala da mu može govoriti nekažnjeno i čista srca. — A vi... vi ste Dama sa Srebrnog jezera — uzviknu on snažnim glasom. — Nečete me prevariti. Jer, znajte da vas je prije smrti krikom optužio: »To je ona! Ona! Zbog nje umirem.« Pričekao je da se utiša odjek njegovih riječi, a potom nastavio ozbiljnim glasom: — Ali bit čete kažnjeni za svoje grijehe. A i vi takoñer — doda on okrenuvši se prema grofu de Pevracu — vi koji ste rob jedne Me-saline i koji, ne mareči za dobrobit ljudi, donosite najozbiljnije odluke voñeni trenutnim, taštim hirovima jedne besavjesne žene! Ovaj put u predsoblju gospoñe Cranmer zavlada panika i neodlučnost. Englezi nisu razumjeli anateme koje je bacio taj gnjevnik čija je dijabolična poslušnost tada ispunila njihove raširene oči strahom. Iznenañen izrazom lica svog saveznika kojega je zvao Gromovnikom, Irokez Tahontaghete zaključi da je njegov saveznik uvrijeñen, položi ruku na svoj tomahawk i poče pogledom proučavati zapanjene bijelce, tražeči znak koji bi mu dopustio da razbije nekoliko glava. Zavladala je tišina puna mržnje i straha. Prekinu je zvuk trube koji je zaparao zrak, zvuk istodobno nalik na škotski rog i skvičanje praščiča. Sukobljeni protivnici prekinuše svoju svañu pokušavajuči odrediti odakle dolazi zvuk; glave su se okretale poput jedara broda koji traži povoljan vjetar dok se nisu sve okrenule u istom smjeru i shvatile da taj gromki koncert dolazi od dvoje uplakane dojenčadi. Nakon trenutka nesigurnosti, žene se osjetiše pozvanima na svoju dužnost i popeše se na kat.

U velikoj opustjeloj sobi, stoječi pokraj stoliča koji je dovukla sve do kolijevke, Honorine je zagonetna izraza lica promatrala vris-kavu pobunu Raimon-Rogera i Gloriandre. Kojim tajnovitim nagonom su postali svjesni da više nisu predmet opčeg zanimanja? Stisnutih šačica, bijesno su vrištali tako da se nije moglo odrediti je li glasniji dječak ili djevojčica. Ruth i Naomi, nagnute nad crvena vrištava lišča pokušavale su umiriti dječaka i djevojčicu. Potom su ih uzele u naručje i šetale s njima pokušavajuči ih tako umiriti. Kako god bilo, taj incident bio je dokaz da je Raimon-Roger nadoknadio zaostatak u rastu i snazi. Severine skoči prema Honorini, kojoj je htjela održati lekciju o poslušnosti. Ali mlada osoba joj se suprotstavi neumoljivom šutnjom, pomažuči pobunu blizanaca s očitim zadovoljstvom. Shvativši da neče ništa postiči, mlada djevojka odvede je na šetnju; Honorine je time bila posve zadovoljna. X. Ruth je molila Anñeliku da se vrati u postelju. S užitkom je opet osjetila mekoču svile i ispružila se pod pokrivačima. Udobnost kuče u kojoj je živjela nadomještavala je krutost pravila koja je Anñelika morala poštovati u Salemu, a upad isusovca i Irokeza iz šumske divljine prekinuo je njezin oporavak u kojem su cviječe, voče i srdačni posjeti igrali važnu ulogu. To zapravo i nije bilo iznenañenje! I čemu pokazati toliko osječaja? Zato što su tarot-karte Ruth Summers najavile oca de Marvillea. Vidjevši prijateljice vesele i uzbuñene kraj svog uzglavlja, Anñelika im pripomenu: — Ne biste li mogle poslužiti se svojim močima i potisnuti uvrede tog bjesomučnika prije no što zavadi cijeli svijet? Tako prozvane, krhke čarobnice priznaše da su tijekom sukoba bile samo dvije radoznale žene. Štoviše, usprkos jazu koji postoji izmeñu suprotstavljenih sekti kvekerizma i puritanizma, one su ipak bile kčeri reformacije, koja več gotovo cijelo stolječe paklenom aurom okružuje pontifikalnu tijaru i sve papine sluge. Isusovci su im bili nepoznati i stoga još više zastrašujuči. — Stoje objavio? — Sjajni čovjek je pao — reče ona. I zatvori oči. Dvoje dojenčadi je iscrpljeno spavalo pošto su se nahranili na grudima svojih dojilja, koje u bijesu nisu htjeli odmah prihvatiti. Pčele su zujale.

Ruth navuče indijanski zastor na prozor kako bi prigušila iskričavo svjetlo Zaljeva. Zavlada blaga tišina, blaga poput mirne vode koja je upila odjeke prokletstava. Anñelika požali što ne može posve zaboraviti prethodnu scenu. Izgovorene riječi odjekivale su joj u glavi. Bila je donekle okrutno vezana sa svojim francuskim prijateljima, svojim prijateljima »odozgo« i gledala je na sjever gdje su se nalazila tri uzavrela gradiča — Quebec, Trois-Rivieres i Montreal, na obali divovske Rijeke svetog Lawrencea, gledala je s istom bojazni kao i engleski puritanci koji su na svojoj atlantskoj obali nalikovali na ptice čija jaja ugrožava uporna paklenska grabljivica. Njezin francuski rod nije je poštedio toga. Uglavnom se je dobro slagala s crkvenjacima. Jedan od njezine starije brače, Ravmond de Sance, takoñer je bio isusovac, a nema ničeg boljeg od obiteljskih veza da bi se ublažilo poštovanje i obveze koje se duguju nositeljima sutane te nevoljkost s kojom pak oni prihvačaju ono svakodnevno. Napokon, nakon nekoliko trzavica, biskup Nove Francuske, monsinjor de Montmorency-Laval sa zadovoljstvom je razgovarao s njom. Prečasni otac de Maubeuge, nadstojnik isusovaca, pristao je biti njezinim ispovjednikom. Otac Masserat, kojem je spasila život, uvjerio ju je u svoje prijateljstvo još dok je grad bio podijeljen na njihove protivnike i saveznike. Preostali su pristaše oca d'Orgevala. Isusovac Guerande, koji je u predsoblju doma Majke quebečke izronio iz sjene i promrmljao: — Umrijet če vašom krivnjom! A sad joj je drugi otac, otac de Marville, zaparao uši: — Zbog vas je umro! Možda če sutra biti kadra razmišljati o promjenama koje je donio taj dogañaj, o nestanku njihova najopasnijeg neprijatelja na američkom tlu; nedvojbeno bi si mogli čestitati, ako več ne i radovati se. To zasad ne može. Jedva je shvatila tu vijest, smrt toga svečenika koji se iz sjene neprekidno borio protiv njih, ne razotkrivši se. Več dugo se nije pokazao, izgnan na obale Slatkih mora, ali znalo se da je živ i da spremno čeka svoj trenutak. Pomislila je da je sila njegove mržnje privukla tako dijaboličnu prijetnju životu njezinih blizanaca i njezinom vlastitom da su svi troje zamalo umrli. Ali, on je umirao u najgroznijim mukama, daleko odavde, dok nije izdahnuo. I oni su bili spašeni. No kad je razmislila, shvatila je da to ipak nije bilo u isto vrijeme i da suprotne sile koje ih povezuju dopuštaju samo okrutan izbor: pobjeda ili poraz, život ili smrt. Pa ipak, imala je dojam da sve neče tako završiti.

Bilo joj je žao stoje nestao a da se nisu pogledali oči u oči: »On se skrivao do kraja...« Ona osjeti ledene žmarce, a njezine dvije prijateljice to primijetiše i donesoše joj keramički vrč s vrelom vodom, umotan u platno; u njemu je bio spravljen Shapleighov lijek vrlo gorka okusa. Nedugo potom doñe njezin suprug i povrati joj osmijeh na lice. — Od sada ču znati kakvu komediju moram igrati dok vas nema, dragi moj gospodaru. Ali, ništa se ne bojte. Danas nije bila riječ o močvarnoj groznici. On joj dodirnu čelo, a potom joj poljubi ruku. — Primanje koje čete prirediti povodom svog ulaska u crkvu nakon poroñaja bit če opravdanje za barem još jednu malu groznicu. On sjede, skinu rukavice i uputi joj osmijeh iz dubine svojih tamnih očiju. I sve se odmah učinilo lakšim. Rekao joj je da mu je bilo neugodno što ju je ostavio samu u gužvi ne obavijestivši se o njezinu zdravlju ni o zdravlju blizanaca koji su tako prikladno prekinuli onaj dražesni skup naroda. Englezi, posve smeteni, nisu znali bi li trebalo baciti isusovca u tamnicu, kazniti ga ili osloboditi, još jednom oprostiti, jer tu je i on, Francuz iz Gouldsboroa koji želi umanjiti napetosti i pronači mjesto odmora za neželjene putnike. Francuski svečenik i njegov pratilac odvedeni su u kuču od cigala u kojoj su Salemljani najradije smještali strance. Susjedi su im bili engleski katolici iz Marvlanda koji se nisu mogli ljutiti zbog toga što če živjeti u blizini jednog isusovca. Pevrac je predložio Tahontagheteu i njegovim ratnicima da se smjeste u lučkom skladištu na koje je on imao koncesiju. Visoki domorodac odbio je ponudu. Irokezi nisu bili pravi prijatelji Engleza. Prezirali su ih i nisu im vjerovali. »Koliko na snijegu ima vatre, toliko ima i istine kod Yenn-glija«, govorili su rugajuči se. Prema njima su bili neutralni, kao neprijatelji njihovih neprijatelja, te su neizravno pomagali Englezima u proganjanju i uništavanju takozvanih neprijatelja, Francuza i njihovih indijanskih saveznika: Hurona, Abenakija i Algonkina. No htjeli su biti svoji vlastiti gospodari i voditi vlastite osvetničke pohode. Englezi su brižno pazili da ne povrijede osjetljivu neutralnost Irokeza. Služili su se posredništvom mohikanskih tumača: Mohikan-ci su bili irokeško pleme koje je Sjeverni savez smatrao izrodima, pa su oni bili jedini Indijanci koji su se borili uz Engleze i pokazali su se njihovim najpouzdanijim saveznicima.

Grof iz džepa izvuče »ogrlicu« wampum koju mu je dao Ta-hontaghete; ona nije imala vrijednost ugovora ni veličajnost one koju je poglavica Outtake dao Anñeliki u zimi velike gladi. Bila je to tek jednostavna vrpca duga deset palaca a široka dva palca. Na tamnoplavoj pozadini, uokviren četirima crtama, ocrtavao se obris ležečeg čovjeka odsječenih udova, što je značilo nasilnu smrt. Ispod njega bila su četiri kolca. Tom slikom Outtake je objavljivao daje njihov neprijatelj mrtav i više im ne može nauditi. A da ne bi došlo do zabune o identitetu mrtvaca, wampum je bio prošiven onako kako je zahtijevala tradicija za najvažnije dokumente: na mjestu srca bio je ušiven komadič crvenoga kamena: rubin njegova raspela. — To je doista on. Anñelika bi ponekad pomislila da on uopče ne postoji. Ok-ružavao se naprasitim osobama koje je zaduživao da prenose njegove nepopustljive odluke, čuvajuči sebi zadovoljstvo da se ne mora baviti slabim i sentimentalnim dušama. — Prisjetite se kako se Guerande ponašao prema nama kad je došao u naš logor kod Kennebeca. A jučer, taj MarviUe! — reče ona. Nejasno se prisječajuči scene, Anñelika shvati da se ne može reči da glasnogovornik oca d'Orgevala nije bio hrabar. Nije bilo lako napasti Joffreva de Pevraca; u rijetkim prilikama kad je bila svjedokom takvih scena, to bi bio čin pojedinaca koji su »izgubili glavu«. Ponekad bi se upitala nisu li patnje koje je otac de MarviUe zacijelo pretrpio kod Irokeza pomalo i pomutile njegov um. To bi objasnilo njegov pravednički bijes prema njoj. Njezinu pozornost privlačilo je nešto u njegovoj aroganciji, ali nije znala što. Iza njegova govora krila se laž, ali kakva? U kojim trenucima je posumnjala u nju? Kad je opazila pukotinu koja je prijetila da če ga uništiti? U pozadini klevetničkih objeda krila se istinska bol, a iza isu-sovčevih uvreda krila se nit osječajnosti. Kao da slijedi tijek njezinih misli, Joffrev de Pevrac promrmlja: — To ništa ne mijenja na stvari, ali se ipak pitam što se strašno dogodilo tako očelicenoj osobi kao što je taj MarviUe da se tako uzbudio? — Dogodila se d'Orgevalova smrt, Joffrev. Vjerujte mi, tog čovjeka su doista voljeli. To je nedvojbeno bilo proračunato zavoñenje kojim je širio svoju moč; to sam shvatila u Quebecu. Voljeli su ga čak i oni koji su mu okrenuli leña i stali na našu stranu. To ga možda čini opasnijim sad kad je mrtav nego kad je bio živ. — Priznajem da nije lako postupati s tom gospodom iz Družbe Isusove. Oni su prošli strogu pouku kako vladati ljudskom savješču, godinama su učili

intelektualna i ezoterička znanja. Tajnovitost, moč, pravila koja upravljaju vježbanjem iznimnih kvaliteta i razvijanjem stanovitih okultnih sklonosti, sve to čini besprijekoran oklop. Oni su vojska, a njihov nadstojnik je general. Vojska koju vodi papa, a ona ga štiti i zauzvrat dobiva izvanredne privilegije: ako netko »napadne red, bit če kažnjen ekskomunikacijom«. Čak i biskup... — Jučer, kad vam se otac de MarviUe onako drsko obratio, imala sam snažan dojam da otac d'Orgeval govori kroz njegova usta. Nije li se njegov duh možda preselio u njega? Joffrev se nasmiješi i odgovori da se predomislio kad je več bio odlučio ne ostati dužan i vratiti sve duhovnikove uvrede. Otac de MarviUe bio je poznat po svojim verbalnim napadima i fanatizmu. Otac de Maubeuge namjerno gaje držao daleko od Quebeca, u blizini irokeških misija, gdje je uvijek bilo opasno i gdje je njegova zlovolja pridobivala više domorodaca no dobrota njegovih prethodnika. Kršteni i pogani nakraju bi odbili njegova zaklinjanja kao i njegove prijetnje paklom i smatrali ga opsjednutim duhom proždr-ljivca*, životinje koje su se klonili zbog njezine dijaboličnosti, njezinih suptilnih i upornih osveta. * Na engleskom Wolverine — Bit ču zadovoljan budem li ga zaštitio i našao mu mjesto na brodu za Francusku. — Sa sobom nosi poruke koje nas kleveču i koje bi nas mogle uništiti. — Vrlo važno! Ne može se zadržati sve lišče smrti koje nosi ñavolji vjetar. Njegove objede možda če uništiti njega samoga! No ako želim biti pravedan, draga moja, moram priznati da je njegova posljednja optužba protiv mene istinita, a iako su njegove riječi dale netočnu i pogrdnu sliku o onoj za koju me optužuje daje obožavam, moram odati priznanje njegovoj vidovitosti. Jer, gospo, istina je da ste vi za mene sve, da slijedim vaše naredbe, da sam vaš rob. — Ne govorite to tako glasno — predbaci mu ona — jer če vas još nakraju spaliti kao čarobnjaka. XI. Burna posjeta kuči Cranmerovih koristila je Anñeliki utoliko što se podigla iz postelje: preskočivši najteži dio oporavka tako što je spontano ustala i spustila se stubama, bila je svjesna da ozdravlja. Sutradan je ponovila taj pothvat, osjetila se snažnom i izišla u vrt. Ondje su je posjeli u naslonjač. Uživala je u suncu koje je još uvijek zračilo ljetnom toplinom. Ugodan, svjež miris šumskih jagoda milovao joj je nosnice, miješajuči se s mirisom zrelog voča i onim još prodornijim mirisom koji je dopirao od gredice s ljekovitim i aromatičnim biljem koju je svaka engleska domačica

održavala u nekom kutu svog vrta. Miris šumskih jagoda bio je prolazan poput sna. Donio bi ga neprimjetan dašak povjetarca koji bi osjetila na obrazu. No ona se otrgnu tom slasnom utonuču; željela je hodati alejama. Ustala je iz naslonjača u sjeni lipinog stabla i još uvijek oprezno pošla tražiti jagode. Našla ih je skrivene osušenim biljem koje se žutjelo u dnu aleje. Bilo joj je kao u mašti. Ponovo je otkrila okus života, njegov diskretan i delikatan miris. Još nije bilo došlo vrijeme kad bi se svi naseljenici u Novom svijetu, Francuzi i Englezi, muškarci, žene i djeca uputili u potragu za bobicama svih vrsta, plavim, crnim, ljubičastim, crvenim, ružičastim, žutim, za trnjinama, kupinama, borovnicama, malinama, crnim ribizom, a ponajprije za onim što Francuzi zovu različkom, malenim šumskim plodovima punim slada i sunca, koji su, osušeni, čuvali naseljenike, koji su tijekom dugih zimskih mjeseci lišeni svježeg voča, od pošasti koja je mučila pionire i mornare — skorbuta. »Valja se pripremiti za berbu u Wapassouu. Možda čemo stiči na vrijeme da uberemo posljednje crvene borovnice«, pomisli ona. Vrtna ograda zaškripi: netko je ušao i približavao se malenom stazom obrubljenom bujnim biljem. — Gospoño de Pevrac! Glas mu je bio tužan i prigušen. Ona se okrenu i iza sebe ugleda kanadskog »podreñenog«. Na svjetlu koje se odražavalo od lišča jasno se vidjela bljedoča njegove gotovo prozirne kože. Bio je poput prikaze. — Jučer vas nisam dospio posjetiti, gospoño de Pevrac. — Emmanuel! Vi ste Emmanuel Labour, zar ne? Prepoznala sam vas. U Quebecu smo bili dobri prijatelji. Vi ste se bavili djecom u sjemeništu i često ste dolazili k meni po našeg štičenika Nealsa Abbiala i po Marcellina, nečaka gospodina de L'Aubignierea, koji su se cijelo vrijeme skrivali. Znam i da ste htjeli dvije godine svog života posvetiti isusovačkoj službi na Velikim jezerima. On sumorno potvrdi. — Za irokeškog pohoda na Quebec zavjetovao sam se da ču služiti kao »podreñeni« uspijem li spasiti djecu iz Cap Tourmentea... — Molba vam je bila uslišana i održali ste obečanje. — Nažalost — promrmlja on. Bila je začuñena njegovom potištenošču. Ma kako bila strašna iskušenja kroz koja je prošao, ona ne bi trebala tako utjecati na dječaka kojeg je poznavala kao veselog i punog zanosa, sina zemlje, izdržljivog po naravi, jer je tu izdržljivost iskovao u ranom djetinjstvu kad je tri godine proveo u

irokeškom zarobljeništvu nakon što je vidio kako su skalpirali cijelu njegovu obitelj. U Quebecu se čudila što je našla toliko blagosti, vjere i profinjenosti u mladiču kojeg su odgojili divljaci. A sada ga više ne prepoznaje. Nije više isti, nešto je u njemu izbrisano. Vjerovala je da če otkriti kako je došao k njoj poput ranjene životinje koja je položila posljednju nadu u jedino biče za koje je znao da če u njemu nači nešto drugo osim sveopče ravnodušnosti i okrutnosti. Je li ga smrt oca d'Orgevala tako kosnu-la? Pognuo je glavu; htio je nešto reči, gledao je u svoje ruke i ona primijeti da mu je jedan palac skračen i nagrizen loše zaraslom, ružnom opeklinom. Iz njega je stršila pougljena kost. — Jadno moje dijete! Zar ste i vi bili bačeni na muke? — Ah, to nije ništa! — reče on. — Gurnuli su mi palac u lulu. Ali nije to ništa. Rado sam trpio za slavu Kristovu i bio bih patio još deset puta toliko da se ono dalo izbječi... — Što to? On ušuti. — Razumijem vas — reče ona. — Prisustvovali ste smrti čovjeka kojemu ste služili i to vjerojatno predbacujete sebi... On odskoči kao da ga je obuzela nepodnošljivija bol od one koju je njegovo tijelo hrabro podnijelo. -Ne! Ne! Odmahivao je glavom u očaju. — Ah, gospoño — izusti napokon — kad biste vi znali! Ne, ništa sebi ne predbacujem. Umrijeti kao mučenik sudbina je onih koji prenose jadnim barbarima riječ Evanñelja. Ne bih žalio zbog toga. Ali drugo me tišti. Ah, ne mogu više! Ta tajna me guši. Nju preplavi val tuge. — Povjerite mi se — reče ona, puna dobrote. — Mi smo vaši sunarodnjaci, vi to znate, i spremni smo podržati vas i pomoči vam ako se osječate usamljeni u ovoj stranoj, vama neprijateljskoj zemlji. On ju je netremice gledao, a usne su mu drhtale. — Ali... ne bih želio izdati... — Možda mislite da bi to bilo u našem interesu? — upita ga ona zaokupljena iznenadnom mišlju. — Shvačam! Zar ste saznali za zavjeru koja bi nas trebala uništiti? — Ne, ne radi se o tome... Prisegnuo sam. Pa ipak, da! Kakva nepravda! Vidim otvoren bezdan sramote i laži. Sve što je činilo moj život srušilo se. — Dajte mi ruku — reče ona. — Slabi ste, a i ja sam takoñer, jer sam nedavno bila teško bolesna. Sjest čemo pod ovo drvo i vi čete pokušati srediti svoje misli. Oni učiniše nekoliko koraka; mladič se pokazao slabijim od nje i ona gaje morala pridržavati.

— Izgledamo kao dvoje starčiča — reče ona i primijeti da ga je uspjela nasmijati. Oni se opet zaustaviše. — Gospoño, nije li Bog dao da budete u ovom gradu? Sječam se kad ste nam došli u pomoč nakon irokeškog pohoda. S tolikom dobrotom ste me umirili i utješili u mojoj boli što vidim moje dobre učitelje mrtve i skalpirane. I on ušuti. — A jata ptica vračala su se na Cap Tourmente... — Ah! Hoču li ikad opet vidjeti velika bijela jata s Cap Tour-mentea? — Ali čega se bojite? Čim povratite snagu! On je pogleda, osječajuči se bodrijim. Uz nju mu se Quebec činio blizu. — Nisam poznavao majku. Irokezi su skalpirali sve moje još kad sam bio posve malen. Ne sječam je se. Vidjevši vas, pomislio sam na nju i došao sam k vama. O njoj sam mislio samo kad sam molio Boga da joj da vječni počinak, a sad mi se učinilo kao da mi šapče u uho: »Idi, idi, Emmanuele, sine moj. Sad ti je potrebna majka...« I našao sam dovoljno snage da vas potražim. — Dobro ste učinili. Majčina uloga nikad ne prestaje, čak ni kad dijete postane čovjek, a nje više nema na ovom svijetu. Ako mi je dano da zamijenim vašu majku, rado ču to učiniti. Ona uhvati za ruku visokoga mladiča koji nikad nije upoznao nježnost i on se nasmiješi. — Povjerite mi se. Zato ste došli, zar ne? Opet je oklijevao, mučen dvojbama. — To je strašna tajna. I nisam siguran da neču otiči u pakao ako je otkrijem. — Vrlo važno za vaše dvojbe! Govorite! Poslije čemo vidjeti. Niste u stanju da sami odlučujete. Tko zna? Možda služba Božja od vas zahtijeva napor svladavanja vlastitih strahova. Govorila je bez osobitog promišljaja, poznavajuči jezik na kakav je naviknuo mladi sjemeništarac. Kad je zadrhtao, shvatila je da je pronašla prave riječi i razbila ogradu iza koje je njegova savjest danima izgarala u smutnji. — Da, imate pravo — reče on, iznenada razvedren. — Sad jasno vidim. Moja zadača u službi Božjoj je da vama otkrijem istinu... kako god mi to bilo bolno. Govorit ču. On naglo zašuti, kao munjom pogoñen, a sva krv se povuče iz njegovih obraza, več otprije blijedih i prozirnih. I ona odmah osjeti nečiju nazočnost, ne mogavši suspregnuti trzaj kad je ugledala isusovca jedva korak iza njih: gotovo ih je mogao dotaknuti. I on je kod Indijanaca naučio bešumno hodati.

Reklo bi se da je izronio iz zemlje. Blago se naklonio, ali usprkos tom prividu ljubaznosti iz njegova iscrpljenog lica zračio je hladan bijes. Pogled koji je uputio mladiču bio je tako jasan i krut da je i Anñelika u njemu jednostavno pročitala zapovijed da šuti. — Što ti radiš ovdje? — Posjetio je mene — umiješa se Anñelika — kao što je često posječivao naše domjenke u Ouebecu. Francuzi koji su usamljeni u stranoj zemlji vole se družiti. Štoviše, sretna sam što se sjetio obratiti se meni kao sunarodnjakinji i ženi i zatražiti pomoč. Vidim daje u lošem stanju. Rane njegova mučeništva loše su zarasle i muči ga groznica. Govorila je tečno kako mu ne bi dala vremena da se umiješa. — Zato vas molim, oče, da ga ostavite kod mene dok se ne izliječi i povrati snagu. Jer, ponavljam da mu je potrebna njega, a vi ne uzimate u obzir njegovu mladost i iscrpljenost, što bi se moglo pokazati kobnim ako se ne oporavi uz obazrivost i pogodnu ishranu. Ovaj put ju je isusovčev pogled uvjerio u jalovost njezinih riječi. Bio je bezizražajan. Nije ju gledao, nije htio znati ništa osim krute slike koju je imao o njoj. No ipak ju je čuo, jer je promrmljao: — Svakako, ne dvojim da ste kadri oživjeti i utješiti mladiče. Zapitavši se je li dobro čula, Anñelika odluči zanemariti otrovni žalac. Odjednom je postala svjesna da valja spašavati od sigurne opasnosti sirotog Emmanuela koji je drhturio, kojeg perfidna aluzija nije pogodila, pa je odlučila boriti se da ostane kod nje kao što se borila protiv zmije, spremna gristi, a zmijski hladan i okrutan pogled ne treba uzimati u obzir ako želi sačuvati dostojanstvo potrebno da izdrži do kraja. — Vaša primjedba, oče, bila bi neuljudna i prosta kad ne bi bila smiješna. Smiješna, jer se odnosi na osobu koja se i sama oporavlja od bolesti i koja se jedva kreče. — Niste mi se činili tako slabašnom, gospoño, jučer kad ste se suprotstavili mojim tvrdnjama, i to pred neprijateljima svoje zemlje i svoje vjere, hoteči me utjerati u laž i obeščastiti odoru koju nosim. — Zato što vaše tvrdnje i jesu bile lažne, a vi to dobro znate. Vašom tvrdoglavošču bi čast vašeg reda bila još više okaljana. Ne nastavljajmo tu svañu. — Naprotiv! Ulog je prevelik. Radi se o ugledu jednog sveca. — Ako je tako, recite sve! Ona se iznenadi vidjevši da se zbunio i zastao kao da mu je zadala udarac u grudi nakon kojeg je ostao bez daha. — Što želite reči?

— Ono što sam rekla. Dokaza je mnogo i poricati ih značilo bi ohrabrivati Engleze da ih razglase, premda je izbjegavanje sukoba izmeñu Engleske i Francuske hvalevrijedan cilj vaših neumjesnih prosvjeda. — Dakle, opraštate mi, gospoño, što sam ih izgovorio? Smiješio se čudno, kao da joj nešto podmeče. — Opraštam li? Još jedna smiješna riječ koju ste mi uputili. No ja doista mogu nači izlike za zlu vjeru koju ste jučer pokazali pred strancima. — Izlike? Kakve? — upita on ironično. Žmarci ogorčenosti prostrujaše njezinom kralješnicom. — Umor i gorčina što vas je brat po vjeri bacio izvan sebe. Ali dodajem da ne bih dopustila da poričete, kako biste na nas prebacili odgovornost za smrt oca d'Orgevala, da on nikad nije izazivao — on sam nedvojbeno bi se ponosio tim dokazima. Ne samo da je slao doušnike u Novu Englesku, nego je i sam poveo Francuze i Indijance na ratnu stazu protiv krivovjernika, u koje je računao i nas. Jednog dana sam u šumi čula njegov glas kako ohrabruje i odrješuje one koji su sutradan trebali iči ginuti i ubijati krivovjernike u slavu Krista. Drugom prilikom sam ga vidjela vlastitim očima, Crnu Odoru koja vodi napad na englesko selo Brunswick Falls, predvodeči vojsku krštenih Abenakija i Hurona koji su poklali sve stanovnike. — Prepoznali ste ga? — Ne, ta i sami znate da se nikad nije pojavio meñu nama. ali prepoznala sam njegov stijeg. Bijel, u kutovima prošiven srcima probodenim bodežima. Indijanac pokraj njega nosio je njegovu mušketu, onu mušketu koju sam vidjela na oltaru kapelice u njegovoj misiji u Norridgewoeku, u Kennebecu. Je li otac de Marville slušao? Činilo se da sanjari; nejasan osmijeh titrao mu je na usnama. — Upozoravam vas bez okolišanja — zaključi ona. — Neču oklijevati reči istinu kad god to bude potrebno. Ne moram ni napomenuti da vašu obranu njegova ugleda smatram nespretnom; ona bi mogla samo iskriviti njegovo pravo lice. Isusovac se sabra kao da gaje netko uštipnuo i uzviknu: — Vaša neizreciva drskost vas odaje, gospoño. Kako se usuñujete tim tonom obračati svečeniku svoje crkve? — Nema tu nikakve drskosti, oče. Raspravljamo o ratu, a rekla bih i o politici. — Zaboravljate tko ste i s kim govorite. Politika i rat nisu ženski poslovi, a još manje su to opasne discipline mišljenja i razuma. Tvrdim da ste onakvi kakvim ste se i pokazali, opasni i perfidni, daleko

od najosnovnije poslušnosti prema katoličkoj crkvi u kojoj ste roñeni i kršteni. A crkva je Božje oko. Onaj tko se izmiče njezinu nadzoru i koji prezire i vrijeña njezine svečenike počinja največi zločin, a vi ste ga počinili sedamdeset puta sedam puta! — A ja tvrdim da je vaš nadreñeni fanatik uspio na vas prenijeti svoju neobjašnjivu mržnju prema meni. Nije me nikad vidio, što u njemu otkriva onaj bijes koji se toliko puta okrenuo prema meni, a njegov najblaži oblik bile su klevete koje su se počele širiti čim sam kročila na američko tlo. — Njegov dar proricanja je velik i odmah je prepoznao opasnost koju predstavlja vaša pojava, gospoño. Znao je, shvatite, i poduzeo je sve kako bi se suprotstavio tom zlu; čemu se čuditi? Zar je njegov predosječaj bio pogrešan? Danas je mrtav, poražen, a to je i najavio i prokleo vas čim ste stupili na naše obale. Zar nije tako bilo? Lišena svog »pastira«, velika područja Akadije postala su utočište krivo-vjernika. Zašavši tamo, jedan od naših kolega našao je smrt. Jesu li ikad razjašnjeni uzroci nestanka oca de Veraona, kojeg ste se usudili prizvati kao svjedoka? Zapravo je ubijen. Ubio ga je netko od vaših iz Gouldsboroa, vašeg feuda, čije se bezbožno stanovništvo može otjerati samo silom oružja, kao što je i predvidio naš brat d'Orgeval, danas mučenik. Uzalud ga pokušavši prekinuti, Anñelika je dopustila da dovrši svoju harangu. Mirno ga je promatrala, opazivši unutrašnje drhtanje za koje je vjerovao da ga je prikrio, drhtanje nalik na neprekidno brujanje. Iako se držao kruto i vrlo uspravno, poput stabla u drvoredu, njoj se činilo da u njemu bjesni suludi vrtlog kojim on više ne vlada. Bio je to onaj vrtlog koji je jučer osjetio Joffrev, bila je to slika koju je često osječala kao opipljivu stvarnost: ñavolji vjetar. Vrtlog nevidljiv poput pijavice koja izluñuje onoga koji je ima. Ona ne smije dopustiti da Emmanuel napusti vrt. Zagrlila je dr-hturavog mladiča oko ramena i privukla ga sebi zaštitničkom i obrambenom kretnjom. — Čuvajte se, oče — reče ona kad je napokon završio. — Čuvajte se te riječi koju ste izgovorili: nasilje. ðavolji vjetar je snažan i močnog je daha i u Novom svijetu, pa mu se moramo oduprijeti, ne izgubiti glavu u ogorčenim strastima i u neumjerenim strahovima. Časni starac koji vam je jučer uputio prijekore svjestan je toga. Nije na svečenicima, koji propovijedaju Božju riječ, da se upuštaju u nasilje koje vlada divljim zemljama, ali čini se da mu nitko nije umak- nuo, pa ni vi, svečenici, koji kažete da ste najbolje naoružani za borbu protiv Sotone. To iskušenje je suptilno jer se obrača vašoj žeñi za osvajanjem kako biste spašavali neznabožačke duše. Ali ishod biva isti. Aludirali ste na nestanak oca de Vernona i naveli da je ubijen. Znajte da je otac de Vernon,

ma kako bio osobit, postao — a da toga vjerojatno nije ni bio svjestan — nasilan drzovit čovjek, a i poginuo je od tog nasilja. Do smrti se potukao s engleskim protestantskim svečenikom koji je bio lud od mržnje prema onom kojeg je nazivao »rimskim podložnikom«! Dva Božja čovjeka! Shvačate li vi to? Dohvatili su se i ubili su jedan drugoga! Prisječajuči se prizora dvaju tijela, jednog pokraj drugog na obali Gouldsboroa, ona reče: — Pokopali smo ih u isti grob. Lice oca de Marvillea, koji ju je pozorno slušao, problijedi, a oči mu se iskolačiše. Ustuknuo je, nijem od užasa. — To ste učinili? — napokon je zaprepašteno uzviknuo. — Heretika ste sahranili pokraj Kristova vojnika! Bijednici! Usudili ste se počiniti takvo beščašče! Svetogrñe! Oči mu se ispuniše strašnom vatrom koja je blistala poput sumpornog plamena, uništavajuči sve što se nalazi u dometu njezina zračenja. No skrenuo je pogled s blijeda lica žene koja mu se oduprla i prenio ga na mladoga Kanañanina. Istim muklim glasom koji je odjekivao kao da dolazi iz duboke spilje, on mu reče samo jednu riječ: — Doñi! Anñelika osjeti kako mršavo mladičevo rame izmiče iz njezinih ruku. U njezinim prstima nije bilo dovoljno snage da ga zadrži. A kad se izmaknuo, njezina ruka je pala kao daje olovna i oduzeta. Gledala je dva obrisa pred sobom, jedan crn i nepomičan, a drugi blijed i drhtav, a potom se oba zamutiše i razliše u čudnoj svjetlosti. Ruth i Naomi su je pronašle onesviještenu na sljezovu grmu, meñu ubranim divljim jagodama. Nejasno im je pokušavala objasniti što se dogodilo. Ruth Summers se uzbudi i ozlovolji, ali njezin bijes pošao je smjerom koji Anñelika nije očekivala. — Niste smjeli popustiti, milady. Koliko god bili slabi, vaša snaga nadmašuje njegovu. Vi papisti doista se odviše dajete zastrašiti od svojih svečenika! XII. — On gaje ubio! Isusovac gaje ubio! Severine Berne je poput lude upala u sobu, napola raspletene kose, i bacila se prema postelji na kojoj je Anñelika, oslonjena na jastuke, sa srebrnim pladnjem na koljenima, kušala omiljeno jelo Bo-stonaca i ostalih puritanaca iz Massachusettsa na sabatni dan: pečene kriške crnoga kruha u javorovoj mliječi i vrhnju.

Mlada djevojka iz La Rochellea tako se naglo bacila njoj u naručje i zaplakala daje srušila pladanj sa srebrnim zdjelicama. — On gaje ubio! On gaje ubio! — Tko? Sto se dogodilo? Podigni taj pladanj. Severine posluša, i dalje plačuči i tresuči se od jecaja. Potom opet sjede uz Anñeliku poput djevojčice zgrčene od boli. — On gaje ubio! Oh! To je strašno! On gaje umorio. — Tko? Ta govori! — nestrpljivo če Anñelika. Pomislila je da se radi o Nathanaelu de Rambourgu, mladom hugenotu iz Poitoua. Znala je da ga je Severine više puta srela i sumnjala je da se zaljubila u njega. — Onaj isusovac! Onaj Sotonin svečenik! Svi su vidjeli! Ubio gaje! Oh! Jadni mladič! -Ali tko? Govori! Anñelika je protrese i pokušaje izvuči iz grča u koji je pobjegla poput djeteta koje se želi vratiti u majčino krilo. Djevojka napokon podigne svoje crveno lice puno suza i Anñelika joj pruži rupčič. Sirota Severine povrati dah i napokon izusti promuklim glasom. — Mladi Francuz iz Kanade! Sluga onoga prokletnika! — Emmanuel Labour? Severine se useknu i ispriča da su u zoru iz luke izvadili tijelo mladog »podreñenog«. — Isusovac gaje ubio! Vidjeli su ga. Oh! Gospo Anñeliko, vratit ču se u La Rochelle. To je bio moj grad. To su isusovci, čudovišta koja su nas proganjala. Ne želim ostati u ovoj divljoj zemlji. I ja dolje imam očevinu, kuču svojih predaka. A na otoku Re je naša lijepa bijela kuča. Dali su je našoj tetki Demuris jer se ona preobratila i postala papistica, a to je nepravedno. Da smo ostali ondje, da smo svi ondje ostali, svi mi francuski hugenoti, ne bi nas mogli porobiti ti papski podložnici, lopovi i ubojice. Na kraju bismo ih otjerali iz našega kraja... — Severine, prestani okolišati. Objasni što se dogodilo? Koga su vidjeli? Kči majstora Bernea napokon jasno izreče vijest. Izvukli su mladoga Kanañanina iz luke. Beživotnog. To je sve. Je li nepažnjom pao, je li se onesvijestio od slabosti? —upitala se Anñelika uzbuñeno. Je li se svojevoljno bacio u vodu, što joj se činilo najvjerojatnijim s obzirom na očaj koji ga je jučer tištio kad gaje posljednji put vidjela u vrtu? — Zašto optužuješ isusovca? — Zato što svi vjeruju da gaje ohrabrio da se ubije. — Jesu li ga vidjeli da gaje udario? Ili gurnuo?

— Ne. Ali svi znaju da njihova okultna snaga slabi volju onih čiju propast žele. Napetost je rasla u malenoj sobi u kojoj su se iznova uznemirile ženske kape i haljine. Visoka Akadijka Yolande, koja je glavom doticala poprečne grede, išla je tamo-amo držeči po jedno dijete u svakoj ruci, a svoje vlastito ostavila je u kolijevci na mjestu gdje je spavao Raimon-Roger. Nije se mogla suzdržati: — Ta krivovjerka nema što govoriti o našim svečenicima! Dakako, mi Akadijci iz Francuskog zaljeva više volimo franjevce, re-kolete ili kapucine, ali isusovci su dobri, sveti i pobožni, vrijedni misionari. Mnoge moje sestre i braču krstio je otac Jeanrousse, koji često posječuje naše krajeve i drži nam lijepe propovijedi, pune pouka o našoj lijepoj vjeri. — Prevario vas je njihov himbeni govor, jadna ludo! — uskliknu Severine. — Vi ste za njih samo pijuni koje čuvaju za svoje igre. Jednim pogledom vas mogu umiriti i uspavati. Jasno je da vas ne žele uništiti i izbrisati s lica zemlje, kao što to žele nama, sljedbenicima reformirane vjere. Da bi to postigli, služe se svim sredstvima, pa je i magija njihovo oružje. Svi znaju da su umorili kralja Henrika IV koji je bio sklon hugenotima, tako što su izdaleka vodili Ravail-lacovu ruku... da, draga moja izdaleka! — Severine, ušuti i prestani brbljati gluposti. I svi vi, sa svojim glupim i pogrešnim zamislima o ovome ili onome! — Zašto bi ga ubio? — razljutila se kči Lijepe Marcelline. — Svog »podreñenog«? Mladog i pobožnog sjemeništarca iz Nove Francuske? Vi ste ludi, kumo moja. — Manje nego vi što mu vjerujete! Kako prezreti onoga koji vam se stalno mota po glavi zato što u njoj traži vraga? A to nije ni največi zločin tih rimskih čarobnjaka! — Tišina! Ne želim više čuti ni riječi! Pobrinite se za Honorinu da ne bi opet počela gristi nokte — odsječe Anñelika vidjevši svoju kčer kako stoji, kose več posve raščupane u crveni grmič. — Draga moja Severine, ne plači. Gledaj me! Ja ču ga ubiti — reče Honorine. Zadovoljno time što je Shapleighova snaha ostala mirna u svom kutu, dok joj je vrpca s perlama krasila mladoliko čelo, dvoje dojenčadi neometano je sisalo. Vrijeme koje je Anñelika mogla provesti u oporavku i kušati užitke Salema bilo je vrlo kratko. Uzalud se nadala da če se vratiti u stanje milosti ili ponovnog roñenja u kojem otkriva okuse svijeta — sunce, mirnoča, sigurnost u sreču, okus voča, vrhnja i svježeg morskog povjetarca, miris

zlatnog čaja koji isparava tajnovitosti Kine — i nježnost i prijateljstvo oko sebe, koji joj se velikodušno daju. Stigle su vijesti i proširile se cijelim gradom, posij avši strah. Ljudi su krenuli prema kuči Cranmerovih tražeči savjet i utjehu od velikog i močnog Samuela Wextera. Bio je poznat po svojoj velikoj mudrosti koju može izražavati neopterečen zahtjevima političke i teološke moči. No starac je bio pogoñen onim što se dogodilo prethodnog dana i pao je u postelju; njegovo voštano bljedilo izazivalo je strah za njegov život. U kuči za strance, gdje se smjestio isusovac, od njega su bježali čak i katolici iz Marvlanda. Smatrali su ga bičem koje je opsjednuto zlom. Naizgled nesvjestan meteža i uzrujanosti, otac de Marville, koji nije objedovao, izišao je van. Našao se usred gomile, okružen, pritisnut ljudima koji su podigli galamu čim su ga vidjeli. Procijenivši situaciju, hitro se vratio i zaključao vrata. Kao i prethodnih dana, viječnici su se okretali prema grofu de Pevracu, koji je u njihovim očima bio jedini kadar upravljati situacijom koju nije bilo moguče dugo trpjeti, a nisu je mogli razriješiti. Gledali su ga kako ide prema kuči od crvene cigle koju je sunce izblijedilo preljevima svjetlocrvene i zagasito ružičaste, kao što su Izraeliti iz Biblije negda puni strahopoštovanja gledali Velikog svečenika koji je jedini bio kadar razgovarati s Vječnim i uči u svetište nad svetištima. Malo-pomalo dali bi mu i čavao, kao Velikom svečeniku, tu vezu koja je onima koji čekaju vani dopuštala da ga povuku iz svetišta ako bi ga omamile onostrane sile. Porazgovaravši s ocem de Marvilleom, Joffrev je s njim izišao iz kuče i iz grada; otpratio ga je do udaljenog zatona gdje je zlatom kupio usluge nekog bezbožnog gusara s Jamajke, koji nije bio ni za Boga, ni za vraga, ni za koga, a koji se obvezao da če svog skupocjenog i neželjenog putnika odvesti na otok Martinique, a možda, zašto ne, i u Honfleur u Francuskoj. Buduči da se još nije moglo isploviti na pučinu, pričekao je plimu skriven iza otočiča u zatonu; moglo se smatrati daje isusovac na palubi izvan dohvata. To nije bilo lako urediti i zahtijevalo je vremena za pregovore. Kad se Joffrev de Pevrac vratio u kuču Cranmerovih i popeo u Anñelikinu sobu, ona je več bila na rubu strpljenja. — Dakle? Što je? Je li ga isusovac ubio? On je zamišljeno pogleda i prasnu u zvonak smijeh. Potom se nagnu nad nju i obuhvati rukama njezinu bradu. — Ne pravite takvo lice, mala praznovjerna poitouovko.

No njeni su živci bili blizu sloma i ona bez osmijeha skloni njegovu ruku, blago ali odlučno. — O čemu mislite, Joffrev? Želim to znati. Promatrao ju je: kose poput mjesečine, tanahna i pomalo nestvarna vila, a u očima joj blista tako rijetka boja smaragda ili pak ledenjačkog plavetnila, taj ozbiljni i tragični izraz koji gaje pogodio u srce na putu za Toulouse. Nije se promijenila. Iza krhke pojavnosti, njezino istinsko biče, čvrsto i iskričavo poput dijamanta, ostalo je isto. Dugovao joj je istinu. — Shvatite me — ustrajala je. — Več satima okružena sam ženama svih vjera, svih narodnosti, koje uporno ponavljaju da je nesretnog mladiča ubio njegov duhovni gospodar. Što je doista bilo? Recite mi istinu. Od vas ču je smireno prihvatiti, ali nemojte mi ništa prešutjeti. Kao i obično, Ruth i Naomi stvorile su prazan prostor oko njih. Bili su sami. On se još jače sagnu i hitro poljubi lijepe poluotvorene usne. — Da, istina je, ubio gaje! — Magijom? — A što reči? Kakva stvarnost se skriva iza riječi? Magijom? Recimo... hipnotičkom snagom. On sjede na rub kreveta. — Dječak je bio vrlo slab, na izmaku snaga, a srce mu je bilo slomljeno. Nije se mogao obraniti od jake volje koja mu je zapovjedila da uništi sebe. Mornari s Duge vidjeli su ga kako prelazi preko mola kao da je automat i čuli su pljusak njegova pada u more. U tom i trenutku opazili su oca de Marvillea, nepomičnog, u sjeni nekog skladišta. Ne samo da se nije umiješao, nego ga je poslije odbio blagosloviti, rekavši daje mladič počinio samoubojstvo, što je največi grijeh. Rekli su mi sve. To su Maltežani. Ti dobri mediteranski katolici shvatili su što se dogodilo. A sad se umirite, anñelu moj. Vi niste ni za što krivi. Ona se spusti na jastuke, blijeda i očajna. — Jadni dječak! To je sve zbog moje pogreške. On je zagrli i privi uza se ponavljajuči joj da njezino veliko srce ne može spasiti svijet, iskorijeniti njegove stare mržnje, očistiti ga od uvriježenih ludosti koje su ponekad i potrebne. On, Joffrev, nije se uznemiravao, iako bi se ona zaprepastila vidjevši ga kako se smije u tragičnim okolnostima, znajuči da je to smijeh onoga koji s vrha planine gleda smrtnu kloaku kojoj je umak-nuo, a u kojoj se dave toliki pravednici.

Toliko puta vidio je smrt i ubijanje, a i sam je sijao smrt! Znao je daje to jednostavno onome tko se brani, ne samo svoj život nego i svoja načela, a ponekad i misli koje su važnije od života. On, muškarac, znao je i da je to neodoljiv čin za one koji se nañu u tjesnacu i nemaju drugog izbora, pa ga je manje nego nju uznemirila sumnja daje otac de Marville, koji je ratnik, počinio ubojstvo. — Ne uzbuñuje me toliko to što ga je isusovac ubio koliko me zanima zašto ga je ubio. TREČI DIO POVRATAK NA DUGI XIII. Salem i obale Massachusettsa udaljavale su se. Duga je s vjetrom u krmu jedrila prema pučini. Domalo su veliki brod i brodovi u njegovoj pratnji bili sami izmeñu neba i mora. No pustoš na obzorju bila je samo privremena. Skrenuli su prema sjeveroistoku i velika krivulja koju su ocrtavale obale Nove Engleske tvoreči Francuski zaljev preobrazila se u nazubljene obrise planinskih lanaca poluotoka Akadije ili Nove Škotske. Nailazili su na usamljene otoke i malene arhipelage. Ali nekoliko dana bili bi sami, izvan svijeta i njegovih zahtjeva, odvojeni od svih. Kad su podignuli sidro, Anñelika je osjetila daje Joffrev naslutio njezinu želju da produlji dokolicu na blagim valovima. Uvjerio ju je da če njihovu putovanju koristiti ako mu pridaju obilježja obalne plovidbe, što če im omogučiti da dobro podnesu vrijeme izmeñu uzbuñenja u Salemu i ponovnih susreta u Gouldsbo-rou te da posjete razna mjesta na obali gdje ih očekuju prijatelji i poslovni susreti. Pristali su u Cascou, Pophamu i Pemaquidu a potom su zajedrili istočno, prema Francuskom zaljevu i ondje bacili sidro nekoliko puta u vodama otoka čiji su stanovnici čekali njihov prolazak kako bi u Gouldsboro poslali proizvode svog obrta ili kulture. Afera s isusovcem požurila je njihov odlazak. Omrznuta osoba nestala je iza obzorja, ali velika razdraženost i dalje je vladala gradom. Anñelika je odustala od posjete Salemu i kupovine u njegovim trgovinama kao što je prije namjeravala. Žalila je i što nije mogla posjetiti kuču čarobnica na rubu šumskog proplanka. No uspjela je nagovoriti dvije »iscjeliteljice« da doñu u Gouldsboro sa svojom pomočnicom, obečavši im da če ih vratiti brodom prije zime. Blizanci su bili još tako krhki... Strepjela je zbog njih i nije bila

mirna bez njihovih »zaštitnica«. Još nije povratila svu svoju tjelesnu i duhovnu snagu. Procijenila je trenutak kad bi mogla čvrsto stajati na nogama i odmah se osjetila spremnom napustiti kuču gospoñe Cranmer. Odlazak u luku bila je njezina prva šetnja izvan kučnih zidova. Do posljednjeg trenutka vjerovalo se da če nešto prasnuti, Božji gnjev na Sodomu i Gomoru, kao kazna za toliko skandala i čudnovatosti. Zadrhtala je na pragu vidjevši gomilu koja se okupila. Muškarci i djeca pristizali su na trg sa svih strana. Primijetila je čvrsti špalir koji je tvorilo nekoliko vodova mornara s njihovih brodova; svi su bili u plavo-bijelim odorama, naoružani. Oklijevala je pri prvom koraku i zato je sa zadovoljstvom opazila da se pokraj nje pojavio lord Cranmer i ponudio potporu svoje ruke. Joffrev de Pevrac je sa svojom španjolskom gardom stao na čelo povorke. Izvukao je mač iz korica i držao ga ispruženim rukama, uperivši ga prema suncu. Ta gesta, koju su njegovi časnici ponovili, bila je svojevrstan pozdrav pun štovanja, uljudan oproštaj od stanovništva, a usto je značila i spremnost francuske gospode da se suoče sa svakom neočekivanom prijetnjom jer su znali da su ipak papisti i stranci na puritanskoj zemlji. Ojačana potporom svoga kavalira, Anñelika se s njim uputila prema luci, pitajuči se nije li proplamsaje neprijateljstva kojima je zračila gomila zapravo izazvao sam njezin pratilac, lord Cranmer, anglikanac, sljedbenik zabludjeloga kralja, pokvarenog Stuarta, Charlesa II, engleskoga suverena čijeg su se jarma salemski pravednici oslobodili; s naušnicom i crvenom bradom, lord Cranmer je bio slika i prilika svoga gospodara. Ili je to možda zbog toga što iza njih hodaju »čarobnice« iz šume i nose blizance u naručju? Ruth i Naomi su za tu priliku odjenule teške crne ogrtače koji su na staronjemački način završavali visokim šiljastim pokrivalom za glavu što se produžavalo uvis i unazad. Jesu li bile prisiljene tako se odjenuti u gradu kako bi upozorile na svoju nečistu nazočnost, kao što su negda morali činiti gubavci? Anñelika nije bila svjedokom pobune koja je izbila one noči kad ih je grof de Pevrac doveo u kuču Cranmerovih kako bi je spasile od smrti. Slutila je da su strah i odbojnost pomiješani u toj čvrstoj tišini za koju se činilo da če iz nje svaki čas prasnuti glasni krici. No i dalje je bilo tiho. Suprotnost izmeñu nevinosti bijelih čipkanih zamotu-ljaka i žalobno crne i uznemirujuče odječe pokornica zbunjivala je gomilu i suzbijala njezinu spremnost da počini nešto nerazborito.

Ta povorka na neki je način podsječala Anñeliku na njihov dolazak u Quebec. Premda je nije dočekao zov trube ni bubnja i premda paževi nisu nosili njezin veo, našla se pod istim pogledom nijemoga grada, odbojnog, zbunjenog, ali grada koji se ne želi lišiti spektakla. — Da smo gospodin de Pevrac i ja zamišljali — rekao je lord Cranmer — da če vaš odlazak privuči više pozornosti nego dolazak guvernera Nove Engleske ili engleskoga poslanika, ustupio bih vam kočije, milady, iako nas ova kratka udaljenost neče iscrpsti. — Ne, dobro je ovako. Barem ču imati zadovoljstvo prošetati Salemom. Žele li mi njegovi stanovnici spočitnuti sve poremečaje i neugode koje im je uzrokovalo naše pristajanje kod njih? — Ne mislim da je tako — odvratio je lord Cranmer bacivši nekoliko opreznih pogleda. — Naučio sam čitati ta drvena lica i mogu tvrditi da če vam stanovnici Salema priznati kako ste im omogučili da se zabave bolje nego da su gledali komedije u kazalištu, što ne smiju, i to bez prijekora svojih pastira i svoje savjesti. Kad je došlo vrijeme da se ukrcaju na brod, dražest blizanaca koji su izgledali poput dvostruke slike u čipki razblažila je i najtvrña srca. Na licima su se rascvjetali osmijesi, a kad su se približili molu, začulo se »hura!« Blizanci, koji su ulazili u treči tjedan života i nisu još bili dosegnuli vrijeme kad su se trebali roditi, položeni su u pletene košare koje su dva mornara na glavama prenijela na brod na kojem če započeti svoje prvo putovanje na valovima. S ograde susjednoga broda, koji se upravo bio usidrio, mornari s okruglim naušnicama i pistolama za pašom promatrali su nemirnu i šarenu povorku i slijegali ramenima. U lukama svijeta vidjeli su več svašta, ali objava da se radi o novoroñenim blizancima, djeci princa-gusara visoka ugleda pobudila je simpatiju i radoznalost. A kad su im pokazali ženu koja je imala čast da im bude majka, koja im se, pračena helebardama i barjacima, činila poput prelijepe prikaze, oni je pozdraviše ovacijama. Nastala je gužva. Svi su se stiskali oko Anñelike. Svatko joj je htio čestitati i dotaknuti je. Neki su vjerovali da bi to bio njihov spas. Vidjela je i neke stanovnike Gouldsboroa, brodovlasnika Ma-nigaulta i trgovca papirom Mercelota kojeg je pratila njegova kči Bertille koja mu je pomagala na poslovnom putu. Ta dvojica ljubazno su se rukovala s njom zbunjeno objašnjavajuči zašto je nisu posjetili tijekom njezina oporavka: bili su u Bostonu, pa u Providen-ceu, na poslovnim sastancima s trgovcima. Hugenoti su se pokazali vrlo marljivima i Anñeliki je bilo drago što rade kao u La Rochelleu, odakle ih je grubo otjerao francuski kralj. Nekoč su pripadali

uglednom grañanstvu, a nakon kraljeva pohoda protiv hugenota postali su siromašniji od ljudi koji su prije radili za njih. No nije prošlo dugo, a oni su u Novom svijetu pokazali da se snalaze u poslovnim pothvatima — Mercelot je osnovao radionicu papira u Massachuset-tsu, a Manigault je gradio trgovačke brodove koji su povezivali francuske otoke u Karipskom moru s La Rochelleom. Shvatila je da im je bilo važnije dovršiti poslove prije no što se vrati loše vrijeme nego da posvete dragocjene ljetne dane posjetu jednoj bolesnici. Njihovo prijateljstvo bilo je dugotrajno i postojano i ona im nije zamjerila, a ionako joj je bilo dovoljno posjeta i društva. No ipak nisu mogli napustiti Salem bez velikog meteža koji ih je podsječao na onaj vjetar koji ondje često puše, »ñavolov vjetar«. Dogodio se nepredviñeni incident. Meñu svjedocima toga trijumfalnog odlaska bila je i kči trgovca papirom Mercelota koja je teško podnosila sve što se zbivalo. Ta mlada djevojka iz La Rochellea, prilično razmažena, jer je bila lijepa izgleda i stasa, kao da nikad nije prestala žaliti što nije roñena kao francuska kraljica. Usto ju je pogodilo to što više nije središte zadivljenih pogleda na salemskom molu, jer su svi — ona je bila u to uvjerena — zamijetili drugu lijepu ženu i ona se smjesta osjetila zaboravljenom, izbrisanom uspjehom žene koju je smatrala suparnicom i kojoj su bili upučeni uzdasi puni divljenja: »The niče French woman! The niče French woman of Gouldsbom.«* Osjetila je gorčinu i usprotivila se tolikom glupom oduševljenju koje nije smatrala opravdanim. Pokušala je pomutiti osječaj zadovoljstva koji je zacijelo očutjela ta nepodnošljiva grofica de Pevrac vidjevši koliko je obožavaju, koliko joj se dive i vole je. Progurala se do Anñelike i uspjela privuči njezinu pozornost bacivši joj se oko vrata i četiri puta je poljubivši. A potom joj je poluglasno rekla: — Više niste ta- * Lijepa Francuskinja! Lijepa Francuskinja iz Gouldsboroa. Prim prev. I ko lijepi, gospo Anñeliko, s tim novoroñenim blizancima i pramenovima sijede kose! Nije li smiješno i neprikladno? U vašim godinama! Ja ne bih dopustila da mi stas propadne zbog materinstva! Anñelika je u buci čula samo nekoliko riječi toga govora koji je na francuskom izgovorila mlada žena koju nije prepoznala i koju je smatrala Engleskinjom te se iznenadila što ju je četiri puta poljubila u oba obraza — što je francuski provincijski običaj koji je deplasiran u Novoj Engleskoj, gdje se izbjegava čak i pozdravljati dodirom prstiju. Ništa nije shvatila, ni aluziju, ni nakanu, sve dok Severine Berne, koja je čula svaku riječ omrznute Bertille, nije prasnula:

— Kako možete biti tako zlobni, Bertille Mercelot! — uzviknula je ona gnjevno. — Iz vašega srca curi zavist kao što ulje curi iz napukle bačve! Sve što se drugima sviña izaziva vašu zlobu! — Što to blebečete, spletkarice? Zar mršavi crni mrav poput vas smije ocjenjivati ljepotu pravih žena? Vi ste tek cura dobra samo za to da bude sobaricom. — Roñena sam u istoj ulici u La Rochelleu kao i vi. Samo ste tri godine stariji od mene. U mojoj dobi dražili ste sve koji su nosili hlače, a zbog vašeg glupog ponašanja objesili su crnca s Gouldsboroa. Ja se ne bih hvalila da sam prava žena kad bih imala toliko grijeha na savjesti. Bertille se povuče s ironičnim i prezirnim osmijehom, glumeči ravnodušnost. — Slušajte me dakle, vi koja ste doista spletkarica! — uzviknula je Severine i uhvatila je za čipkani ovratnik — vi nikad nečete nači muža, pa čak i da ste lijepi kao što mislite! — Ali vi zaboravljate... vi zaboravljate — prosvjedovala je Bertille dok ju je Severine držala kao vreču — vi, glupačo, zaboravljate da več imam... jednog muža. — Pravo mu bilo, jadnom nesretniku! Ne čuška vas dovoljno. Ispričajte se zbog svojih zlobnih riječi. Osim toga, gospa Anñelika nema sijedu kosu. Ona je poput zlata i svi joj zavide na njoj. A vaša kosa, kad je ne biste prali kamilicom... Gledajte, to je kao obična pirika! Zahvatila je pramen Bertilline kose, a ona je urliknula od boli i bijesa i takoñer povukla dugu crnu Severininu kosu koja joj se rasula po ramenima. Salemske dangube povukle su se nekoliko koraka mudro se pobrinuvši da izbjegnu udarce, oblikovali su krug i slušali tu izmje- 129 nu rečenica, govoreči kako je taj francuski jezik baš lijep; nisu osječali vulgarnost izgovorenoga. Smatrali su da ti pjevni i skladni tonaliteti prenose kazališni lirizam u spektakl koji su im priredile dvije lijepe »papistice« uhvativši se za kosu i boreči se poput piljarica na tržnici njihova grada. Odlučno prekinut jakim rukama rochellskih hugenota Mercelo-ta i Manigaulta, taj incident mogao se smatrati posljednjim dogañajem koji je popratio boravak »stranaca« u Massachusettsu te godine. XIV. — Ta Bertille ima kameno srce — plakala je Severine kad su se popele na palubu, a Anñelika joj je dala da ogrebotine opere u vodi s javanskim tamjanom. Zračila je tugom i nesrečom. — Zbog nje je crnac gospodina de Pevraca obješen na veliki jarbol kad smo prelazili preko Atlantika. Sječate li se, gospo Anñeliko, budila sam se noču i razmišljala. Bilo mi je žao toga

crnca, ali i gospodina de Pevraca koji je morao objesiti svoga slugu zbog te odurne male glupače. Srečom, Kouassi-Ba nije bio na tom putovanju. Inače bi gospodin de Pevrac morao njega objesiti, a to bi bilo još strasnije. — Kouassi-Ba ne bi se dao zavesti od nje. — Pih! Kod Bertille Mercelot sve je moguče! »Oni su izazvali ljudsku zloču i više nisu mogli obuzdati njihove konje« — citirala je Severine. — Prestani se brinuti o Bertille Mercelot! Ona nije na našoj palubi i mora nastaviti svoje putovanje s ocem u Novoj Engleskoj. — Pravo budi Englezima! Kad pomislim da se usudila nazvati me crnim mršavim mravom. I to pred... pred... Anñelika je znala da ona misli na mladoga i visokog Nathanae-la de Rambourga čije lice je Severine vjerovala da je vidjela u gomili glava i šešira u trenutku polaska. — Reci mi, Severine — upitala je Anñelika — jesi li prije našeg odlaska vidjela onog mladog Poitouovca, Florimondova prijatelja koji mi se u onako nezgodan čas predstavio onoga dana kad sam osjetila nadolaženje trudova? — Doista! — priznala je Severine s vragolastim osmijehom. — Dva ili tri puta. Ali on je jako stidljiv i nisam ga pozvala u vaš stan koji je uvijek bio krcat posjetiteljima. — Kako nezgodno! Htjela sam mu prenijeti vijesti o njegovoj obitelji. Vrlo zadovoljna sobom, Severine je priznala Anñeliki da je ohrabrila mladiča da se pridruži skupini francuskih hugenota koje je gospodin Manigault okupio u Salemu i kanio s njima poči u Goulds-boro. Meñu njima nalazio se i onaj milosrdni Charentais, tapetar kod kojeg je Nathanael stanovao prije no što je stigao u glavni grad Mas-sachusettsa ne znajuči što da čini sa svojim velikim, nespretnim tijelom. Sad se nalazi na palubi Marijina srca, jednog od brodova koji prate Dugu. Anñelika joj je čestitala na tome stoje pokazala takvu inicijativu. Obveza koju je morala ispuniti prema tom mladiču bila je bolna: objaviti mu pogibiju cijele njegove obitelji koja se dogodila prije šest godina, a o kojoj on još ništa nije znao. No sad je saznala daje s njima, pa te tužne vijesti mogu pričekati. Jednog dana pozvat če ga na Dugu i s njim obzirno razgovarati. Isplovljavali su iz luke i Anñelika je htjela popeti se na krmnicu da baci posljednji pogled. Vjetar je bio povoljan i brzo su se udaljavali. Gradič na obali pretvorio se u nazubljeni lanac kosih krovova i dimnjaka od rumene cigle, a sunce na zalasku caklilo se na prozorima kuča i na izbrušenim kamenim portalima, odavajuči dojam raspršene dijamantne prašine.

Postao je modrikast dragulj u sedefnoj auri zalazečeg sunca. U kučama su zasvjetlucale točkaste sviječe, ali su ugasnule, skrivene sjenom otoka kraj kojih su brodovi prolazili. Nije se mogla ni zamisliti blaža večer, večer posvečenija molitvama i marljivim poslovima u službi Gospoda... Več prve večeri život se uredio na palubi Duge. U sobi za kartanje, koju su nazivali i viječnicom, a koja je služila i kao salon i časnička soba za objedovanje, priredili su ugodnu večeru uz sviječe. Bilo je vrlo vruče unatoč svježem zraku pučine pa su prozori prema galeriji iznad krme bili otvoreni. Na gornjoj palubi bile su odaje grofa de Pevraca i njegove obitelji; njihov balkon nadnosio se nad balkon časničke galerije. Veliki orijentalni divani pozivali su na nočni san i na dnevni odmor kad bi jak vjetar učinio boravak na mostu neugodnim. Anñelika se oprostila od gospoñe Cranmer tražeči prikladne riječi kako bi ublažila njezinu odbojnost i gorčinu zbog tolikih neugodnosti koje je podnijela pod svojim krovom te kako bi izrazila zahvalnost zbog velikodušne njege koja joj je pružena. _..„_„„ 130 — Draga domačice, bili ste naša providnost i nikada vas neču zaboraviti. Ali k či Samuela Wextera tim je izjavama suprotstavila krutu masku gorčine i ispratila je bez riječi, uz hladno dostojanstvo koje su oponašala i njezina djeca, okupljena oko nje. Upoznavši tu hladnoču, Anñelika je bolje razumjela lorda Cran-mera, koji ih je pratio na putu, kad je za njihovim stolom radosno dizao pehar francuskoga vina u njihovo zdravije, izvan domašaja svoje supruge, svojih dušobrižnika i Biblije. Sirota gospoña Cranmer! Anñelika je ostala sama pokraj Joffreva na balkonu iznad krme i blagoslovila nebo koje je sa spuštanjem noči obavilo njihovu ljubav. Prožela ih je tišina i odvojenost od svih. Izmjenjivali su kratke rečenice, a ona je poluglasno rekla, prisječajuči sestrašnih trenutaka u Salemu: — Bojala sam se da če me Bog kazniti... — Kazniti vas! Zar ste zgriješili, gospo? Ona se nasmijala i položila čelo na njegovo rame prepustivši se toplini njegova tijela dok su je njegove ruke grlile, a morski vjetar milovao im je lica svježim dahom mora. Brod je blago škripao ukazujuči na naprezanje trupa; titranje užadi odgovaralo je na napetost prečaka, a sinkopirani mrmor vjetra davao je snagu znalački rasporeñenim bijelim jedrima koja su šumjela i treperila

slijedeči hirove eolskog orkestra. Sav taj drhtavi život broda Anñelika je upijala kao eliksir koji joj vrača snagu za koju se bojala da ju je izgubila. — Čini mi se da više ne znam čitati ni pisati... — Koješta! Gouldsboro če nam iz Francuske dovesti kovčege pune biranih knjiga za naše zimske večeri u Wapassouu. Dakle, sutra počnite čitati Kemptonove zbornike. Ondje čete nači tisuču stvari koje če vam se svidjeti i neče vas zamarati. U šumu mora, u zapljuskivanju valova o oplatu, u svoj buci koja dopire iz dubine broda, u pjesmama i povicima sa snasti, ra-zaznavao se i krhki pisak plača dojenčadi. Odgovarao mu je ženski glas koji ih je uspavljivao: My Bonnie is over the ocean, My Bonnie is over the sea, My Bonnie is over the ocean, 0, bring back my Bonnie to me... — Ovdje čak i uspavanke govore o oceanu i ljubavi — reče Pevrac. — Maleni mnogo plaču otkad smo na moru — primijeti Anñelika. — Možda im se ne sviña plovidba? Joffrev se šalio s njezinom majčinskom zabrinutošču. Ta dva malena života preobrazila su tu plovidbu i dala joj novi okus: ovaj put, to je pustolovina koja počinje. Gledali su se sjajnim očima punim radosti i gordosti. Bring back, bring back Bring back my Bonnie to me, to me... Bring back, bring back Bring back my Bonnie to me. — Što smo učinili da zaslužimo toliku sreču? Joffrev, vjerujete li da če se borba okončati sad kad više nema našega glavnog neprijatelja na ovom kontinentu? Oklijevao je odgovoriti. A potom je uzdignuo glavu i nasmiješio joj se, pun ohrabrenja i nježnosti. — Znam samo jedno, ljubavi moja, iako se to suzdržavam oholo objaviti. Premda je sve učinio da bi vas razdvojio od mene, danas nas više ne može uništiti, a ja vas držim u rukama i privijam vas uza se i u vašim očima vidim ljubav koja tvori moj život i koju se on zakleo otuñiti od mene. Svaki strateg bi priznao da su to znaci naše potpune pobjede i njegovog poraza. Bilo bi beskorisno razmišljati je li to samo jedna bitka ili kraj rata. Nikad nisam potcjenjivao moči našeg tajanstvenog i nevidljivog protivnika koji nas je vrebao iza stabala. Priredio je zamke koje su nas čekale na našem putu. Ne znam znači li njegova smrt konac bitke, ali usudio bih se reči: da, ljubavi moja, bitka je zasad završena i mi smo pobijedili. Na zapovjedničkom mostu postavio joj je veliku pamučnu viseču mrežu pričvrščenu na sva četiri kraja, s jastucima na koje je mogla položiti svoju

djecu ili jednog ili dva posjetitelja. Oko nje bilo je i sklopivih i podstavljenih stolaca za posjetitelje; kad bi njezina svita postala brojna, okupivši se na zakuskama s medovinom i uživajuči u sjeni, zaklonila bi vjetar i čak bi se osjetila vručina, pogotovo kad bi brod bio na sidrištu. No tako lijepo vrijeme ipak je bilo bolje od oluja. Putovanje je bilo upravo onakvo kakvo je željela: meñuigra u kojoj če se pripremiti za iskrcaj na drugu zemlju i za druge zadače. U Gouldsborou če pripreme za zimu ispuniti jesenske dane grozničavom djelatnošču. Ali još je bilo ljeto, doba pothvata i projekata, kad se sije sjeme koje če preobraziti zemlju i darovati obilan rod. To ljeto nije bilo ni uzaludno ni zlokobno. Moglo ga se ocijeniti plodnim i punim obečanja. Dvije kolijevke u obliku broda bile su prizor koji je zračio oh-rabrenjem. Još se nije naviknula na pojavu tih dvaju sičušnih biča čija su lica koja su virila iz čipke privlačila poglede časnika, ali i najprostijih mornara. Odnijeli su ih u odaje kad je vjetar postao prejak, a sunce prevruče. — Mislim da mnogo plaču otkad smo zaplovili — ustrajala je Anñelika. — Možda im se ne sviña što smo otišli iz Salema? Dernjava novoroñenih donekle je pokvarila prvi dan putovanja. Ni šečerni štapiči irske primalje, ni uspavanke njezinih kčeri ni Nao-miini napori nisu urodili plodom. — Mogla sam uspavati pijance, životinje i luñake — uznemirila se Naomi — a ovi mi se opiru! Promatrajuči uplakane blizance zajedno s njihovim očajnim njegovateljicama i dojiljama, Anñelika i kvekerice su te večeri naslutile istinu. — Možda žale za kolijevkom Cranmerovih? — rekla je Anñelika. Bilo je to prosvjetljenje. Užurbane pripreme za putovanje bacile su u pozadinu potankosti koje su se činile nevažnima; pripremala se prtljaga, kovčezi i vreče pune stvari koje su se morale ukrcati na brodove. Nisu zaboravili ponijeti kožne grijalice koje su se mogle nači samo u Novoj Engleskoj i koje je Anñelika željela imati u Wapas-souu, mnogo vreča bostonskoga graha, pokrivače od obojenog lim-burškog platna, ali blizance su zanemarili u kaosu i užurbanosti. To nije bilo prvi put, ali je bilo osobito nepravedno i uzrokovano ne-razboritošču odraslih biča koja gube razum kad se okreču prema drugim zemljama i teže snabdjeti se svim dobrima svijeta u svom izgnanstvu. Bez razmišljanja su izvukli blizance iz košarice malenih puritanskih pionira s Mayflowera te ih položili u odvojene kolijevke.

— Ruth! Naomi! — uzviknula je Anñelika — osječam da žele biti bliski jedno drugome kao što su bili u meni. Valja ih staviti zajedno... Raspravljale su i o savjetu da se odvežu povoji koji su im sputavali ruke, noge i glavu. ' Složile su se o srednjem rješenju. Bilo bi dobro da su im po danu ručice slobodne, ali noču bi čvrsti povoji morali osiguravati njihova krhka tjelešca i pripremiti ih za spavanje. Činilo se da blizancima odgovaraju odluke donijete u njihovo ime. Mornari koji su prolazili umiješali su se u raspravu. Ti ljudi, koji nikad nisu mogli promatrati kako rastu njihova vlastita djeca, ako bi ih i imali, pokazivali su da im je dugotrajna osamljenost omogučila da razmišljaju o djetinjstvu. — Dječak voli vjetar — grubim glasom i duhanskim dahom progovorio je jedan od njih. — A malena voli buku i metež oko sebe. Vidjet čete, uživat če kad bude oluja. Anñeliki se sviñalo to mjesto usred broda pod velikom platnenom nadstrešnicom, odakle je mogla vidjeti sve što se dogaña. Divila se spretnosti mornara pri upravljanju velikim i malim jedrima. Bili bi sposobni to činiti i na olujnom moru, kad bi valovi bili veliki poput kuča, ali more je bilo mirno, pa su pjevali i smijali se penjuči se po užadi i prečkama. Na svojoj ležaljci Anñelika je primala posjete kao u salonu. Posjetitelji koji su je željeli vidjeti dolazili su odasvud. Adhemar joj je svečano donio jela koja je potajno spremao za nju. Gospodin Tissot i brodski kuhar pripustili su vojnika dezertera u svoje područje zato što je pokazivao neporeciv kulinarski talent, a i zato što je bilo teško riješiti ga se. A buduči da se radilo o jelu za gospoñu de Pevrac, taj bojažljivi vojnik kojeg je regrutirao beskrupulozni unovačitelj, taj nevoljni vojnik koji je izbjegao indijansko skal-piranje samo da bi ga Francuzi osudili na mučenje a Englezi na vješanje, nije znao za strah kad bi se našao u kuhinji, hoteči prirediti remek-djelo za Anñeliku. Poslužio se dvama receptima koje je najviše volio: jastogom u vrhnju i ribom s »jugoistoka«, več tradicionalnim jelima meñu Francuzima i Škotima s otoka i s obale Mainea i Francuskog zaljeva, te usoljenim bakalarom s malo slanine, krastavcima i dvjema vrstama povrča koje se može nači samo na nekim otocima: graškom, koji je gospoña Mac Gregor uzgajala na otoku Monegan kao spomen na svoju majku koja je na svom prvom putovanju donijela njegovo sjeme iz Francuske, i jednim plodom koji su gusari Južne Amerike nalazili na rijetkim mjestima — rajčicom. Obje vrste su se posluživale francuskom kralju jer su se još smatrale rijetkima.

Anñeliki je pomalo postala jasna prisutnost Adhemara i Yolan-de s njihovim dojenčetom u Salemu. Ni njihov ukrcaj na Marijino srce nije bio slučajan. Več dvije godine željeli su nastaniti se u Novoj Engleskoj. Kad su Bostonci zatvorili francuskog vojnika Adhemara i Engleza Phipsa, bostonski sud nije znao što bi s njima, pa ih je prebacio u Salem i na njih skrenuo pozornost francuskog vlasnika krčme Plavo sidro. Adhemar je pristao vratiti se Englezima, ovaj put ne kao ratni zarobljenik nego s obečanjem službe u skladu s njegovim prirodnim sklonostima, službe probitačnije od one francuskog vojnika u službi kralja. U meñuvremenu se oženio krepkom Akadijkom Yolande, kčerju Lijepe Marcelline. — Ali vi ste zbog nas promijenili nakane i poništili svoje obveze — reče Anñelika napokon čuvši tu pripovijest. Vlasnik Plavog sidra treba pristati na to! Gospodin de Pevrac bi se sporazumio s njim jer ga odavno poznaje... — Vidjet čemo poslije — uvjeravao ju je Adhemar koji se uvijek najsigurnije osječao pod zaštitom gospoñe de Pevrac. Što se tiče Yolande, ona nije bila tako sigurna da bi bila sretna kod Engleza, jer su njihovi odnosi s Akadijcima uvijek bili vrlo napeti i vladao je običaj: kad bi stanovnici nekog francuskog naselja ugledali englesko jedro, najbolje su učinili kad su pobjegli u šumu kod Indijanaca Mic-Maca ili Etchemina i čekali da Bostonci dovrše pljačku njihovih jadnih baraka. Bili bi sretni kad ih ne bi spalili. Danas mir vlada na gordim obalama burnog Francuskog zaljeva gdje su najviše plime na svijetu. No neka sječanja zauvijek ostaju u krvi i Akadijka Yolande nije bila previše razočarana što ide prema svojoj rodnoj zemlji. Anñelika če u Gouldsborou morati donijeti odluke koje se tiču dviju dojilja o kojima je ovisilo zdravlje krhkih blizanaca. Yolande je bila luda za svojim dojenčetom Raimon-Rogerom, a njezin dječačič, krepak poput nje, a s naivnim pogledom svoga oca, nije bio ljubomoran na malenu ljudsku čahuricu koja je s njim dijelila mlijeko s darežljivih grudi njegove majke. No kani li akadijski par pratiti karavanu sve do Wapassoua i ondje prezimiti? To još nije bilo odlučeno. Što se tiče male Indijanke koja je dojila Gloriandre i obitelji starog liječnika Shapleigha, i za njih je vrijedilo isto pitanje. No svi su se slagali u tome da je putovanje ugodan predah, jer kad ne bi bilo tih mirnih dana na moru, lišenih obveza koje se na- meču na kopnu, kad ne bi bilo tih trenutaka prepuštanja osječaju slobode i neodgovornosti, ne bi bilo sigurno da bi uopče došli. Mnogi su htjeli naučiti recept za jastoga u vrhnju. Prvih dana govorilo se da če im Nova Engleska ostati u mislima samo u svojim najljepšim vidovima: svojim brojnim jelima, ugodnosti domova ispunjenih lijepim predmetima,

bogatoj trgovini najboljim proizvodima svijeta koju im omogučava Staple Act. Slobodni od teokratskog jarma, »stranci« su se sječali samo njezinih čari, mnogih sitnih užitaka koje njihovi domačini nisu htjeli prokazati kao takve i bili bi uvrijeñeni da su čuli kako o njima govore njihovi francuski gosti. No ipak, največi užitak bio je baciti sidro u uvali kakva otoka i prirediti izlet na pješčanu plažu. Tad bi se pomiješale skupine s različitih brodova. Na prvom izletu Severine je potražila francuske protestante i sljedbenike Jeana Valdoa koji su bili putnici na Marijinu srcu. Vratila se u pratnji Nathanaela de Rambourga i njegovih prijatelja. Svi su razgovarali očekujuči jela, a oni koji su svirali na nekom glazbalu bili su toplo pozdravljeni. Poslije gozbe, prstiju masnih od maslaca koji se jeo prstima, pjevali su i plesali. Nitko se nije želio vratiti na brod; svi su željeli spavati na pješčanoj obali, pod nebom obasjanim mjesečinom. Anñelika je ispričala Ruth i Naomi kako joj je na jednom od tih otoka neka kvekerica dala svoj ogrtač. Bilo je to one godine kad su Abenakiji opustošili obalu pa su otoci bili puni izbjeglica. No mir se vratio. Spaljena sela ponovno su izgrañena. Gledajuči prema obali, vidjeli su treptanje svjetala uljanica koje je dopiralo iz obalnih naselja. Luke su se otkrivale po vatrama drvenoga ugljena u željeznim žeravnicima koje su upozoravale na opasne hridi. Elie Kempton, pokučarac iz Connecticuta, takoñer je otišao na put. U Salemu ga nisu voljeli, kao ni njegova medvjeda. Gospodin Willoaghby zasmetao je njegovim starijim stanovnicima kad su se prisjetili da se jedan vrlo dostojanstven i poštovan svečenik iz prvih godina kolonije zvao Willoaghby te su se uvrijedili što njegovo ime nosi medvjed, pa bio on i najinteligentniji medvjed na svijetu. Usto, Kempton je na sjeveru trebao predati mnogo cipela po mjeri, i to ne samo u Gouldsborou i raznim akadijskim naseljima nego i u glavnom gradu Nove Francuske, Quebecu, gdje su ga očekivale sve tamošnje dame. Kao Englez, nije mogao sam tamo otiči jer nije imao zaštitu grofa de Pevraca kao prvi put, pa je morao pronači ljude koji bi dostavili njegovu robu, bilo kopnom, bilo Rijekom svetog Lawrencea. Vrijednom trgovačkom putniku bilo je teško podnositi prepreke koje mu je nametnula ljudska glupost, iako svi narodi posve jednako postupaju kad se radi o zadovoljstvu kupovanja. I papistička Francuskinja i kalvinistička Engleskinja jednako su sretne kad mogu kupiti elegantne kožne cipelice. Vjerojatno zanesen idejom da u Francuzima pobudi želju za trgovačkom slogom izmeñu neprijateljskih naroda, a i zbog ponosa što je trgovina nakon nekoliko desetlječa tako procvjetala u engleskim kolonijama, on je

zadovoljno i svečano pročitao popis robe koju je pronašao u Salemu i Bostonu. Taj popis obuhvačao je više od stotinu vrsta različite robe, uključujuči pokrivače od mančesterskog platna, flandrijsku čipku, svilu, batist, bisere, slonovaču, koralje, kože, obojeno staklo, boje za tkanine, pariške čarape i rublje, duhan iz Brazila, St. Cristophea, Virdžinije i Barbadosa, začine, škotske, kineske, perzijske i venecijanske sagove, francuske stolno posuñe, limunov sok u boci, papir, sapun, masline, razne alate i štošta drugo. — Mi smo sve to imali u La Rochelleu — rekla je mlada Severi-ne veselo. — Nemate se zašto šepuriti. Činilo se da su posljednji dogañaji u Salemu utjecali na njezin karakter, a to je možda dijelom bilo i zbog toga što je bila nezadovoljna »anñelima čuvarima« za Honorinu koje su joj postavili zato jer se više nisu mogli toliko baviti njome zbog sve te užurbanosti oko blizanaca, a to bi na brodu moglo biti opasno za Honorinu. Več je jednom pala u more na početku puta. Joffrev je predstavio Anñeliki tri osobe koje je odabrao. Bio je tu brodski mali, jedan sijedi mornar koji je zbog povrede noge morao nekoliko dana mirovati, što ga nije sprečavalo da hoda šepajuči, i lijepi Maltežanin s kojim se Honorine sprijateljila i koji joj je več više puta ispričao, osim drugih priča, i pripovijest o Ruth i Naomi koju je čuo kad je bio u pratnji grofa de Pevraca. Oči su mu bile pune obečanja čuda dok je s orijentalnim zanosom opisivao kolibu. Rekao je da ga je ta koliba na rubu proplanka, iza kruga bijelih kamenova, obrasla cviječem sve do slamnatoga krova, zrcaleči se prozorima od raznobojnog stakla urešena izbrušenim drvenim okvirima, na neki način podsjetila na hobotnicu, fantastičnu životinju, kako čuva ulaz u svoje stanište razmjestivši oko njega kamenje, školjke, koralje i sve sjajno što je uspjela prikupiti. Honorine ga je satima slušala, ali njezino nježno srce bilo je uz maloga jer je znala da brodski mali vode težak život na brodovima, a nije htjela ni da sijedi ranjenik pomisli da ga zanemaruje zato što je ranjen; znao je vrlo vješto nožičem izrañivati svakojake drvene figurice. Odlučili su je nadzirati »na smjene« pa Honorini nije bilo dosadno s njezina tri prijatelja te joj je zbog toga ostajalo manje vremena za razmišljanje koje bi moglo dovesti do nepredviñenih i neočekivanih nakana. XV. Kad ga je vidjela na mostu kako kroči svojim odmjerenim i sigurnim korakom — Rescatorovim korakom — dok mu pogled istražuje svaku točku na obzorju, što ga nije sprečavalo da sluša i lorda Cranmera koji ga je pratio, Anñelika je osjetila kako joj je srce zadrhtalo od radosti i ispunilo se toplim i

nježnim divljenjem i osječajem punoče. Prepustila se intimnom zadovoljstvu što joj ne može pobječi iz tog malog prostora na brodu: ako nestane iza neke galerije, ubrzo če se pojaviti iza druge. I to su takoñer bile pogodnosti putovanja za zaljubljenu ženu. Bio je samo njezin. Svaki put kad bi im bili darovani trenuci mira ona bi u njemu pronašla neku novu crtu koja bi joj postala bliska, neku misao, neku riječ, neko stajalište koje bi se iskazalo kao novi preljev njegova bogatog karaktera koji se nikad neče razotkriti u potpunosti. Na tom ljetnom putovanju otkrila je da je još daleko od toga da poznaje čovjeka kojeg ljubi. Sve dotad ga je naivno procjenjivala. Možda zbog straha, možda zbog žara borbe, bijesna pred preprekama koje su razdvajale njihova srca, nije vidjela ništa od sama njegova pri-suča: »On! On, koji me ljubi! Neču ga izgubiti, neču izgubiti njegovu ljubav!« Putovanje na Dugi omogučilo joj je da odmjeri simboličku udaljenost i prostor koji su prešli. Postala je svjesna omiljenosti Joffreva de Pevraca u tim stranim zemljama; nestrpljivo su ga očekivali svuda. Imao je veze u mnogim lukama i u svim smjerovima razvio je raznolike djelatnosti. Vjerni prijatelji, suradnici, brodograditelji i trgovci, gusari i utemeljitelji gradova: vidjela je kako mu svi oni dolaze zbog nekih poslovnih interesa ili pak duhovnih veza; sa svima je imao čvrste i plodne odnose. Kao Rescator na Sredozemlju imao je posla s malteškim vitezovima, sitnim trgovcima, gusarima, velikim vezirom turskoga sultana, s alžirskim pašama, sa sultanom Maroka, sa švercerima sa španjolskih otoka ili s provansalske obale; dijelio ih je na prijatelje i neprijatelje: s prvima je surañivao, a druge je poštovao. I na Atlantskom oceanu, koji je postao novo svjetsko more, osigurao je sebi ključno mjesto. Veselila se što u svakom pristaništu vidi dostojanstvene ili poletne skupine ljudi kako mu prireñuju doček. Bila je uvjerena da se i u srcu Kariba, gdje je obnovio svoje bogatstvo vadeči s malteškim roniocima zlato s potopljenih španjolskih galija, njegovo ime izgovara s poštovanjem. Ne bi se začudila da sazna kako je prokrstario sve španjolske i portugalske posjede, da je dopro sve do Perua, preko opasnih puteva panamske prevlake, odakle je doveo karavane mula koje su nosile zlato iz tajnih rudnika Inka na planinama tako visokim da su im vrhunci doticali nebo. Držeči u rukama plodove trgovine s dalekim zemljama, znala je cijeniti organizacijski duh svoga supruga, njegovu oštroumnost, okretnost i

ingenioznu diplomaciju, njegovu učenost i naobraženost, odvažnost i gospodstvo, njegovu maštu i sposobnost predviñanja i proračunavanja, vjeru u ljude i odmjeren prkos. Joffreveva moč bila je u biranju privrženih prijatelja. Svi koji su se okupljali pod njegovim vodstvom ili koji su ga predstavljali na raznim stranama svijeta imali su zajedničku osobinu: služili su mu, a time su ujedno ostvarivali i nezavisnost vlastita života. Bili su dovoljno zainteresirani za njegove poslove jer su znali da njihov rad u njegovoj službi neče biti uzaludan i da ih neče iskoristiti, a dovoljno slobodni da bi neometano vodili svoje poslove znajuči da ne mogu ni poželjeti bolju sudbinu od one koju im je ponudio grof de Pevrac. Porgani u Wapassouu, Colin u Gouldsborou, Urville, Barrsem-puy i Erikson na brodovima i drugi: sve njih smatrao je pustolovnim plemičima i nije im obečavao ništa osim sudbine koja prati one koji su prigrlili život kakav pustolovni plemiči i vode: pun pothvata, opasnosti, posla i trgovine, koji su mogli završiti sa zavidnim bogatstvom ili pak smrču koja ih svakodnevno vreba na putovanjima na kojima putuju pod njegovim barjakom. Na brodovima flote grofa de Pevraca uvijek su i voñu palube i navigatora pozivali za časnički stol. Smatrao je da važnost njihova posla, o kojemu ovisi uspjeh putovanja, zaslužuje tu čast, koja bi im prema starom mornarskom zakonu bila uskračena na svim drugim brodovima. Joffreveva nezavisnost u Wapassouu omogučila mu je da uvede svoje vlastite zakone, kao što je činio i na Sredozemlju i na Karibi-ma, kao i u svojoj Akvitaniji dok je bio podanik mladog omraženog francuskog kralja koji mu se osvetio. Lord Cranmer i Joffrev de Pevrac hodali su amo-tamo po mostu. Njihov naizgled kurtoazan razgovor imao je posebnu važnost jer mu je lordova engleska nacionalnost davala vid službenih pregovora. Na brodu je bio zaštičeniji nego na kopnu, pod okom špijuna. — Što se tiče špijuna — reče lord Cranmer, a Anñelika osjeti kako je podilaze žmarci — vi ne znate sve. Posjedujem dokument vašeg isusovca koji bi mogao obnoviti rat izmeñu naših dvaju naroda. No mi smo u miru več gotovo deset godina, što se rijetko dogaña kad se radi o našim zemljama. Obavijestimo gospoñu de Pevrac. Nakon anatema koje su bačene na nju, ne smijemo joj uskračivati poznavanje diplomatskih tajni. — Ti isusovci zadali su nam muka. — I više no što mislite. Samuel Wexter, iscrpljen sukobom koji je imao s ocem de Marvilleom, nije mogao ozbiljnije razgovarati s vama: jedno pismo koje je otac d'Orgeval poslao francuskom plemiču koji se nalazi u okolici jezera Illinois palo je u ruke Mohikana-ca.

— Kada i odakle je poslano to pismo? — upita Anñelika. — Ne znam točno. Prije više mjeseci. Danas je jasno da se vodila podla i nesmiljena borba i da naša obrana nije bila plod naše loše vjere niti naše mašte. Poruku je prenosio jedan pripadnik Narragan-setta, pobunjenog plemena. Znao je daje u vezi s Francuzima sa sjevera. Poruke je nosio ispisane na malenim zapečačenim listovima, ponekad sve do New Yorka i Virdžinije. U slučaju opasnosti progutao bi je. Mohikanci su je pronašli u njegovoj utrobi. Odnijeli su je u Boston, a poslije u Salem. Glasila je: Kralj Luj XIV zadužio me je da održavam ratno stanje s Engleskom pomoču indijanskih napada... Sebastien d'Orgeval Samuel Wexter nije imao snage čitati tako strašan dokument. Obnova francusko-indijanskih napada pobudila je uznemirenost i strah od beskonačnog rata koji razara trgovinu. Više no ikad polagali su nade u diplomaciju francuskog plemiča i u njegov utjecaj na Quebečane jer nikakva napetost izmeñu francuskog i engleskog kra- 141 ljevstva ne može opravdati te krvave čine koji če gurnuti suverene dvaju naroda u teške sukobe. Srečom su dva kralja, Charles II i Luj XIV bratiči: sestra Luja XIII udala se za Charlesa I, kralja kojem su odrubili glavu. Odnosi izmeñu dvaju dvorova bili su dobri, gotovo roñački prisni. Colin Paturel ponekad bi sudjelovao u njihovim razgovorima. Lord Cranmer duhovito je govorio o vjerskim pitanjima za koja se u tim vremenima prolijevalo mnogo krvi, a prolit če se još više; zbog njih je guverner engleskih kolonija u Americi morao imati sjedište na Jamajci jer upravitelji kontinentalnih zemalja nisu mogli trpjeti — svatko je imao svoje razloge: puritanizam, luteranstvo, katolicizam i koješta drugo — predstavnike anglikanske crkve, službene vjere u Engleskoj, njihovoj domovini. — Moj praujak, nadbiskup iz Canterburvja, čije ime nosim, može se smatrati prvim anglikanskim biskupom jer je u prvim godinama reformacije utemeljio za svog vladara Henrika VIII »katoličku crkvu bez pape« koju je kralj zahtijevao. No kalvinističko i puritan-sko protivljenje natjeralo ga je da se odrekne Njemice kojom se oženio. Potom, za vladavine Marije Tudor, katolkinje, utamničili su ga i odrubili mu glavu. Suprug gospoñe Cranmer priznavao je da su engleski koloni, iako su ga odbijali kad se pojavio kod njih, najvredniji podanici Njegova Veličanstva, ali im zbog njihove vjerske poslušnosti nedostaje odreñena prirodna spremnost da se prilagode Novom svijetu. U usporedbi sa škotskim, irskim, nizozemskim, a ponajprije s francuskim naseljenicima, engleski i puritanski

naseljenici nisu se znali prilagoditi domorocima. Prezirali su ih i progonili. Bio je to duboki poriv; strah od ljenčarenja, neznanja, senzualnosti, nekulture i poganstva podizao je nepremostivi zid izmeñu njih i »crvenih zmija« koje potiho plaze po svojim besputnim šumama. Nisu se slagali s njima, nikad se neče ni slagati i to če bivati sve gore. Na nekoliko otaca hodočasnika, punih blagosti i iluzija, koji su s Indijancima sudjelovali u svečanostima zahvalnosti, na Johna Elio-ta, anglikanca koji je pokrstio Indijance Wapanoag, na velikodušnog Rogera Williamsa, stanovnika Salema kojeg su njegova netoleratna brača po vjeri protjerala zbog »novih i opasnih misli« pa je morao poči u snježnu oluju i potražiti utočište kod nekog Indijanca kod kojeg je prezimio, a potom je krenuo na jug i u Rhode Islandu u zaljevu Narragansett utemeljio naselje Providence u kojemu su bila L42 dopuštena sva religijska vjerovanja, na one ljude koji su željeli doista primijeniti milosrdna načela krščanske vjere i živjeti slobodne savjesti koju su došli potražiti u Novom svijetu, na svakog od tih ljudi čiste duše dolazilo je na tisuče slijepih vjernika kojima su se Indijanci gadili i koji na njih nisu obračali pozornost, osim kad se radilo o krvavim obračunima. Jer, ti Englezi bili su pravi pacifisti. Došli su bez namjere da ubijaju Indijance i da ih pljačkaju. Tražili su samo da nikad ne vide te pogane koji tumaraju zemljom koju je Gospod dao njima i da se mogu u miru moliti prema svojim zakonima. Joffrev de Pevrac bio je Francuz. Ta razlika tvorila je njegovu snagu i postavljala ga kao suca izmeñu dvaju svjetova s oprečnim shvačanjima i vjerovanjima. Englezima se kod njega sviñala doseljenička pustolovnost koja je nalikovala njihovoj. Večina onih koji su osnovali engleske države, od Virdžinije do Maine, nisu bili ni siromasi ni državni službenici kao u Novoj Francuskoj. Bili su to grañani, imučni ljudi, plemiči. Došli su sa svojim obiteljima, slugama, a često i s kraljevskom poveljom koja im je jamčila gotovo suverensku nezavisnost. Francuski plemič koji je razvijao prijeporna, slabo naseljena područja osigurao je savezništvo i s jednima i s drugima kako bi održao mir, ponašajuči se poput njihova brata i zalažuči se za stanje koje su ti različiti naseljenici, pionirskoga duha gotovo nevoljko održavali s obzirom na London: nezavisnost. Anñelika je po svojoj ženskoj intuiciji jasno osječala neku pozadinsku struju. Rañala se nada. Pitala se u kakvom če svijetu živjeti sa svojim blizancima. Zasad je njihova budučnost sličila na brod izvan luke na kojem se nalaze

pripadnici izmučenih naroda koji su bacili sidro na obalama Novoga svijeta. A s njima je i uzbuñeno mnoštvo indijanskih plemena. Dok su muškarci hodali po mostu, ona se prisječala luka u kojima su pristali. Pokraj Bostona su samo prošli, promatrajuči grad koji je izgledao poput velikoga gljivišta, a u daljini se uzdizao vrh Massaposset kojem je cijela država dugovala svoje iskrivljeno ime, Massachu-setts. Boston, sin Salema, prožet težnjom da bude još tvrdokorniji od njega, još vredniji i još voljeniji od Gospoda... Joffrev de Pevrac odložio je posjet njemu za drugo putovanje. I ondje je poznavao odviše ljudi pa bi se osječao obveznim posjetiti ih. ,143 Pristali su u malenoj državici Rhode Island and Providence Plantations, takoñer proizišloj iz Salema, ali u posve drukčijem duhu, uzme li se u obzir da je Roger Williams, mladi pastor pun ideala koji je želio poštovati slobodu savjesti, morao pobječi i u sjeni uvala zaljeva Narragansett utemeljiti velikodušan grad, otvoren svim vjerama: Providence. Na ušču rijeke Hudson brodiči Yatcho i VlieBooten plesali su živahan ples prevozeči naseljenike s riječne obale sve do Orangea na sjeveru, do ulaza u Dolinu Irokeza, ili pak prema otocima u oceanu odakle su se mogli uputiti i na Stari kontinent. Nosivosti od šezdeset do stotinu tona, ti su brodiči bili načinjeni za plitke vode nizozemskih zaljeva i kanala. Nizozemska je i dalje dominirala živošču New Yorka, malenoga živahnog i slobodnoga grada, manje važnog od Bostona, ali vrlo kozmopolitskog, grada koji nije zaboravio da je prije no što je dobio novo ime po bratu engleskog kralja, vojvodi od Yorka i Albanvja, nosio nizozemsko ime Nieuwe Amsterdam. Vidjeli su kako se krovovi od delftskog crijepa blistaju crvenilom pod plavim nebom. U New Yorku i na obalama Hudsona sve do Orange-Albanvja, govorilo se dvanaestak jezika: nizozemski, flamanski, valonski, danski, norveški, švedski, engleski, irski, škotski, njemački, pa čak i španjolski i portugalski, koji su govorile židovske zajednice koje su pobjegle iz Brazila pred lomačama španjolske inkvizicije. Ti Zidovi raselili su se po Connecticutu i Rhode Islandu te sa sobom donijeli draguljarstvo, zlatarstvo i novčarstvo. Dok su na drugoj strani riječnog ušča stanovnici New Jerseva u zdepastim kučama od smeñega kamena, koje su sagradili drevni švedski naseljenici, ispovijedali tako strog puritanizam da je šesnaestogodišnji mladič koji bi opsovao pred svojim roditeljima mogao biti osuñen na smrt, ovdje, na ulicama New Yorka, ponekad su se vidjeli parovi kako se slobodno grle.

Molines je tu izgradio kuču od cigle koja je nalikovala na onu u kojoj je živio u Poitouu kad je upravljao dobrima Plessis-Bellieres, u susjedstvu zemalja Sance de Monteloup i Rambourg. Doveo je i svoju kčer i zeta te svoje unuke koji su več navikli živjeti na ulicama, na kojima su prema nizozemskim običajima bili slobodni poput ptica i tako nisu narušavali mir kuče s lijepim na-voštenim parketima. Intendant Molines našao jedom u New Yorku. Govorio je da je njegov djed bio drug Petera Minuita, Valonca koji je za nizozemski račun za šezdeset florina kupio od Indijanaca Man-hatta poluotok istog imena, Man-Hat-Ta, što znači »nebeska zemlja«. Tako je našao srodnike i suradnike. Spisi koje je donio, zapečačeni pečatom francuskoga kralja, osiguravali su mu punomoč u svim okolnostima i omogučili mu da dovede iz Francuske mnoge svoje ugrožene prijatelje hugenote. Bio je savršena zdravlja i aktivniji no ikad. Nagovarao ih je da se nastane u New Yorku. Govorio je da je njihovo mjesto tu i da bi uspjeli pobuditi Francuze koji uglavnom životare. Ali zašto? — pitala se Anñelika. Putovanja su joj dopuštala, usprkos iskušenjima blažeg i sigurnijeg života od onoga koji su odabrali, duh nezavisnosti, potrebu za održavanjem njihova izvanjskog položaja koji su smatrali nužnošču. Svijet, ljudi, ljudsko društvo, nepravedni zakoni, preživjela načela, sve ljudske zamisli odvajale su ih od društva. Prema njemu se držala prkosno, a ponekad i uplašeno, kad bi ljudski metež i spletke ugrozili njezinu jedva spašenu ljubav, čudesno povračenu, iznova roñenu, za koju je drhtala, svjesna daje možda jedina žena koja posjeduje takvo blago. Usprkos svim čarima, zima provedena u Quebecu, u zavodljivoj groznici francuske mondenosti bila joj je dobra lekcija. Takoñer, svaki put kad bi, obuzeta čarima putovanja, posjetima, susretima, zadovoljila svoju društvenu narav koja voli slaviti, smijati se, plesati — tu spontanost kralj je visoko cijenio — željela je povuči se u usamljenost »s njim«, na more ili u šume, kao u utočište gdje može obnoviti snagu i suočiti se s opasnošču koja vreba iza osmijeha i uslužnosti, a koju često nije uspjela uočiti na vrijeme. Taj drugi vid njezine naravi savjetovao joj je da se povuče, kao što ju je u djetinjstvu tjerao da pobjegne u neprohodne šume, da pobjegne od ljudskoga glasa i pogleda te potraži društvo čarobnice Meluzine koja joj je otkrivala tajne »drugih«. Obale Mainea i Francuskog zaljeva, a pogotovo ničija zemlja u unutrašnjosti koja če tek postati ulog u borbi Engleske i Francuske, ta zemlja planina i jezera u čijem središtu je Wapassou bila je njihovo utočište gdje su se odvojili od svih, barem tijekom jednoga godišnjeg doba: zime.

Zaštičeni čvrstom ogradom i oružjem, skladišta punih namirnica i drva za ogrjev, u Wapassouu su za zimskih mjeseci bili izvan svijeta i njegovih sukoba, a to je ih je blažilo i jačalo njihovu ljubav. Joffrev je u dugim razgovorima koje je vodio s njom priznao da ima iste težnje i želje, da želi biti »s njom«, da želi pobječi ljudskim pritiscima, iako je s više hladnokrvnosti umirivao ljudsko uplitanje u njihovu sudbinu. Njegova unutrašnja čvrstoča bila je kao od bronce. Gotovo da mu je zavidjela na njoj i bojala se da če joj postati nedostupan i izmaknuti joj. A on se šalio daje ona njegova jedina slabost koja može slomiti čvrstoču bronce, a to dokazuje da je ona mnogo jača od njega jer dodirom prsta može porušiti stupove njegova unutrašnjeg hrama. Ona bi odgovarala da uopče ne vjeruje u to i da je on dokazao da se može oduprijeti svemu. — Ne, ne svemu — mrmljao bi on grleči je svojim snažnim rukama ljubomorno i strasno, prekrivajuči je požudnim poljupcima, grozničavo je privijajuči, a ona bi u njemu osječala odjek vlastite tjeskobe: bojao se da če je izgubiti, bila mu je potrebna i bilo je divno vidjeti da je ona uz njega. Ovila je ruke oko čvrstog i toplog vrata koji je bez savijanja podnio mnoge napade i urote, a tolikim ljudima je osigurao život i opstanak. Razmišljajuči o svemu što je znala o Joffrevevu životu, Anñeli-ka se zamislila. Često bi bila zapanjena onim što bi otkrila o njemu i pomislila bi: »Uopče ga ne poznajem! Prevelik je, preširok! Skrio mi je velik dio sebe.« Ah, kakva težnja za potpunim poznavanjem nekog biča! To nije moguče. Uvijek nešto ostaje nespoznato. Njegova nježnost i divljenje prerastaju u tajanstvo. A i njegova bojazan. Bio je to isti čovjek koji joj je šaptao lude riječi ljubavi, koji ju je noču uzimao kao da je najskupocjenije blago na svijetu, jedino blago za koje se boji da če ga izgubiti. Jednog dana u Quebecu gospoña de Castel-Morgeat napomenula joj je s mješavinom zavisti i nostalgije: »On vas neprekidno gleda.« Taj čovjek, odgovoran za cijelo carstvo, jednog dana rekao je njoj, ženi: »Kamo budete išli i ja ču iči; gdje budete živjeli i ja ču živjeti«, stavljajuči joj pred noge to carstvo, spreman napustiti ga kad bi se to njoj prohtjelo, jer gaje ionako stvorio samo za nju. To ga nije sprečavalo da u nj ulaže sav svoj talent, strast i osječaj za uspjeh. Brinuo se za svaki pothvat i svaku svoju ulogu igrao je kao vrli muž. Kao zapovjednik broda nije pretjerivao sa strogom stegom koja omogučava da posada izdrži iskušenja plovidbe. Ponekad ju je uznemiravao, plašio. Osječala se nemočnom pred tim bičem od čelika. No to je onaj isti čovjek, posjednik iz Ak-

vitanije, koji je mijenjao modu u Quebecu, koji je brižljivo birao poklone za quebečke dame, koji je rekao Honorini: »Ja sam vaš otac«, ali takoñer i onaj koji je slijedio Pont-Brianda preko ledene pustinje da bi ga ubio u dvoboju, a to mu još nije oprostila, ne zbog Pont-Brianda, nego zbog straha koji ju je mnogo dana razdirao na pomisao da ga više neče vidjeti. Bio je to isti čovjek koji je spalio svoju utvrdu Katarunk kao cijenu krvi za umorene irokeške poglavice i koji u Salemu nije oklijevao krenuti prema kuči kvekerskih čarobnica i preklinjali ih da spase »njegovu ženu i voljenu djecu«. Čudan čovjek, čudan zbog svojih mnogih lica koja če joj zauvijek ostati nepredvidljiva. Ali, ona možda više nije za njega? Možda? Jednoga dana kad se odmarala na balkonu prve krmene palube, jer je bilo vjetrovito, čula je glasove iz salona. U zbrci grlenih ono-matopeja prepoznala je glas Joffreva de Pevraca i Colina Paturela, koji su ispitivali afričke crnce koje je grof kupio na dobro opskrbljenoj tržnici u Rhode Islandu. Anñelika se začudila što je njezin suprug otišao na trgove u Nevvportu, luci te državice čiji se glavni grad zvao Providence, i ispitivao »pošiljke« robova. Radoznalo je virila kroz poluotvorena vrata i promatrala tužnu djecu Afrike koja su sjedila uz noge Joffreva de Pevraca i Colina Paturela. Bio je tu čovječuljak koji je zacijelo bio domorodac iz djevičanskih šuma jer je bio zdepast s vrlo istaknutim crtama lica. Kraj njega je bila trudna žena koja mu je mogla biti supruga: vrlo visoka crnkinja, vrlo lijepa, a uz nju je bio sin star desetak godina. Napokon, bio je tu i muškarac lijepa stasa koji je, sudeči po naglasku njegova francuskog, dolazio s Malih Antila, kamo su prije nekoiko desetlječa počeli dovoditi crne robove kao zamjenu za istrijebljene indijanske robove. Colin je razgovarao s visokom ženom čiji je dijalekt izgleda razumio i prevodio Joffrevu, koji je bio suzdržan. U igri sjena koju je stvaralo ljuljanje broda promatrala je lica dvojice tako različitih muškaraca: grub Joffrevev profil s lukom obrva koji je nadsvodio njegov pozoran i prodoran pogled koji je prozi-rao misli sugovornika koje su se skrivale iza mimike, pokreta i riječi, a pokraj njega plava Colinova griva, čupava brada i masivna ramena. Kad je bio na moru, nestalo je one težine koju je imao na kopnu u ulozi guvernera; od vremena kad je još bio brodski mali, nije prestao krstariti morima, kao i mnogi drugi Normani. Promatrala je svoga muža koji nije znao da ga gleda; bila je neizmjerno radoznala i zadivljena. Voljela je njegov oštri profil, kretnje njegovih usana kad je govorio i kretnje njegovih ruku.

U njegovu razgovoru s jadnim crncima sa dna svijeta zapazila je težnju da njihov uništen život usmjeri u prihvatljivom smjeru. Da, i ona njega želi neprekidno gledati. XVI. — Vjerujete li da če se Kouassi-Ba vjenčati s onom visokom crnkinjom Peuhl? — upita Severinejednog vručeg dana dok su u sjeni nadstrešnice kušale medovinu s vočem koja se čudom stvorila u kuhinji gospodina Tissota. Anñelika zastade, proguta zalogaj, a potom razmisli i odgovori: — Nisu li s tom nakanom otišli na tržnicu u Newportu? — Čini mi se tako. A vama? Anñelika prozračnom kretnjom odloži žlicu na tanjurič, od kineskog porculana kakav se mogao nači samo u Novoj Engleskoj. — Joffrev mi nikada ništa ne govori! Nikad mi ništa ne objašnjava! Misli da sam se toliko iscrpila u bolesti da sam postala preglupom za razmrsivanje čvorova njegovih trgovačkih i ostalih transakcija! Mlada gospoñica Berne nasmija se kao da nikad nije čula ništa smješnije od toga Anñelikog izljeva. — Ponajprije, niste bili bolesni onog dana kad ih je kupio. Bili ste samo trudni i to se jedva vidjelo, a još nismo bili stigli u New York. Osim toga, i sami kažete da su niti i potke nakana gospodina de Pevraca tako složene, makijavelične i vješto spletene da više volite ne znati ih u potpunosti. Napokon, draga gospo Anñeliko, zar vi tako lako odajete sve misli koje vam padnu na pamet? Čula sam i gospodina de Pevraca kako se žali istim riječima kao vi. — Predajem se — prizna Anñelika. — Ti si sušta mudrost, mala moja Severino. Umjesto da se čudim njegovim činima, bolje bi bilo da o njima razmislim i shvatim njegove nakane ili pak da zatražim objašnjenje ako mi se pruži prilika. Doista je bila uznemirena, ako ne i šokirana, slijedeči izdaleka Joffreveve dolaske i odlaske u pratnji Kouassi-Baa i dvojice naoružanih Španjolaca; na molu krcatom crnom »robom« dočekao ih je nizozemski kapetan broda za prijevoz robija te dvije osobe iz Provi-dencea. S grofom d'Urvilleom i nekim prijateljima čekala je da im posluže jelo na terasi pod znakom golema visečeg ananasa čiji je opojni miris navodio na misli o bijelim pješčanim plažama pod čistim plavim nebom, s kokosovim palmama koje se njišu na vjetru, a leptiri poput prozračnoga dragog kamenja lepršaju oko crvenih cvjetova hibiskusa. Ne bez nelagode, Anñelika je pogledom slijedila Joffrevev hod; on se zaustavljao, ispitivao i podizao pokojeg roba da bi ga pregledao. Osječala je

kako je žmarci podilaze jer ju je to podsječalo na batistan Candie u Alžiru. U Sredozemlju su za galije tražili Turke, Čerkeze, Ruse i sve vrste krščana. Ali bilo je poznato da ni najjači crnci ne izdrže više od dva tjedna u veslarnici. Zbog toga se na istočnim tržnicama kupovalo samo crnkinje za hareme ili pak djecu koju bi učinili eunusima ili bi ih predvidjeli za užitak paša ili prinčeva. No bilo je jasno da se sve više crnih robova prevozi na karipske otoke. Ta rabota počela je prije pola stolječa da bi se zamijenilo nestale indijanske robove na berbi šečerne trske; ona je več vidjela njezine tragove u La Rochelleu. Ali ovdje, u luci najmanje engleske kolonije u Sjevernoj Americi, u gradu Nevvportu izgrañenom na rtu otoka Aquidneck, koji je njegov otkrivač Verrazano godine 1523. krstio imenom otoka Rodo-sa u počast vitezovima svetog Ivana Jeruzalemskog koji su te iste godine, poraženi od Turaka na Sredozemlju, morali napustiti svoje feude na Rodosu i pobječi na Maltu, na ovom otoku koji poput čepa zatvara prostrani zaljev Narragansett pun otoka i poluotoka, na čijem se dnu smjestio Providence, Anñelika se nemalo začudila što na tom jedinstvenom komadiču zemlje na kojem je Roger Williams uveo običaj slobode misli i izraza, koji je postao zakon, cvjeta trgovina robljem. No u toj činjenici nije bilo nelogičnosti. Duhovni genij Providencea i Rhode Islanda uspostavio je slobodu misli. A njegov trgovački duh shvatio je da na pola puta izmeñu siromašnih zemalja na sjeveru i bogatih južnih zemalja, gdje se i najmanji krajičak zemlje preobražava u polje duhana i gdje nedostaje radne snage, najunosnija trgovina postaje upravo trgovina radnom snagom. Stanovnici Massachusettsa zavidjeli su im što su došli na tako genijalnu zamisao, ali Rhode Island bio je bolje smješten za takav promet. Svojim brodovima izgrañenim u vlastitim brodogradilištima išli su u Afriku tražiti robove ili su pak s karipskih otoka prevozili več izučene robove u Virdžiniju. Robove su prodavali ili su u zamjenu dobivali melasu, šečer, duhan i rum, a te proizvode prevozili su u Massachusetts. Dovozili su i francuska vina i sitnice iz Pariza, a sušeni bakalar prodavali su u Portugalu prije nego što bi se opet uputili prema afričkim obalama. Nevvport je po važnosti nadmašio Boston i New York. Grad je bio tako bogat da su nametnuli porez od tri talera koji je bio namijenjen popločavanju ulica. Jelo se ananas i plodove s otoka te obilje školjaka koje su kušali na sve načine: sirove, kuhane, kao ragu, kao pitu izmeñu dviju lepinja, što su Francuzi zvali »torta«.

Ti domjenci nisu joj bili dovoljni da bi se pomirila s tim i nije mogla shvatiti razlog toga; nije željela upoznati Providence, grad u kojemu se moglo bez opasnosti raspravljati o svim teologijama i koji se gotovo smatralo svetim gradom Novoga kontinenta. Razgovor sa Severinom podsjetio ju je da mora primiti i sirotog Nathanaela de Rambourga, jer je slučaj na njihov put naveo tog dvadesetogodišnjeg mladiča kojeg je poznavala kad je bio sasvim mlad, gotovo dijete koje se igralo u dvorcu s Florimondom i Cantorom. U jednom pristaništu Severine ga je pozvala na palubu Duge. Nespretno se popeo ljestvicama od užadi; korak mu nije bio mornarski. Primijetila je da je promijenio odječu i navukao redengot boje duhana sa zlatno prosivenim džepovima i bijelim ovratnikom obrubljenim čipkom; obukao je kožne cipele sa čeličnim kopčama. Zacijelo je pozajmio novac od svojih prijatelja na otoku James. Je li se prisjetio svog ranijeg života sitnog francuskog plemiča koji istražuje mogučnosti elegancije? — Ili da bi se svidio mojim lijepim očima? — rekla je Severine uz hvalisavi smijeh. — Malo je bedast, ali lijep je mladič. Ne, nije lijep, ali mi se sviña. Željna uživati u životu, gledala je kako prelazi preko dobro uglačana parketa na mostu, klanja se na francuski način, ljubi ruku Anñeliki i uljudno i jasno odgovara na Anñelikina pitanja o njegovu zdravlju i stanju. Ukratko, dobro je. Nije uzvratio pitanjima o njezinu zdravlju i ona pomisli da je on jedina osoba koja nije čula da je rodila blizance i da je zamalo umrla, te se ne brine za njihov krhki život. Mladi hugenot ostao je stajati usprkos prijedlozima da sjedne. Nedvojbeno je unaprijed pripremio što želi reči gospoñi de Pevrac kad je vidi, jer je nakon nekoliko trenutaka počeo svoj govor ne čekajuči priliku. Nathanael je doista bio mlad, a njegov visoki stas davao je varljiv dojam o njegovoj zrelosti. Činilo se da ni ne sumnja u nestanak svoje obitelji. Mislio je samo na ono što se dogodilo izmeñu njega i Florimonda i što ga očito nije prestalo mučiti kao da i dalje ima četrnaest godina. Nathanael de Rambourg i dalje je vjerovao da su tegobe pustolovnog života koje su ga izmorile uzrokovane onim što je zvao »beskrupuloznom Florimondovom nemoralnošču«. — Taj Florimond bio je malo lud — izjavio je — a to sam utvrdio tijekom našega putovanja. Pobožan i zadrt kao i svi katolici, dakako! A opet, kakva neobveznost i nemoralnost u ljubavnim pitanjima!

Anñelika je bila donekle iznenañena čuvši od mladoga Rambourga takve prijekore usmjerene njegovu prijatelju iz djetinjstva i suučesniku u bijegu, Florimondu de Pevracu. Istinu govoreči, za njegova prvog posjeta nejasno je osjetila sjenu hladnoče, ali onog jutra kad se siroti Nathanael pojavio kao preživjeli iz Poitoua, iz prošlosti koju je željela zaboraviti, imala je drugih briga i nije bila sklona razmišljati o neslozi dvojice nedoraslih mladiča koji su se uputili u tu ludu pustolovinu čije su posljedice mogle ugroziti njihovu mladost i ispuniti ih razočaranjem i gorčinom. Dakako, Florimond koji je s trinaest godina prošao mnoge opasnosti i služio kao paž u Versaillesu postigao je gipkost karaktera i živost prilagodbe koju njegov drug nije posjedovao. Pa ipak, Anñelika je teško mogla zamisliti kako se netko tko je bio Florimon-dov prijatelj i tko je barem jednom popustio njegovu šarmu mogao odvojiti od njega zbog ma kojeg razloga i prekinuti divno prijateljstvo za koje su se zavjetovali da če biti vječno. Slušajuči govor mladog poitouovskog plemiča, njezin Florimond izranjao je iz života koji joj se činio posve stranim. Zar je doista s njim proživjela one dane pune straha? Taj mladi Florimond bio je hrabar! Usprkos opasnostima koje su im prijetile, njegov crni pogled ostao je živahan i činilo se da mu je odbojna svaka tuga. A jednog jutra joj je rekao: »Majko, valja poči! Želim se pridružiti ocu. Ne mogavši spasiti nju, pobjegao je s tim istim Nathanaelom koji je sad pred njom i ogovara ga. — Taj mladič kojega sam smatrao svojim prijateljem obuzet je strašnim cinizmom — objašnjavao je Nathanael de Rambourg zabacujuči svoju dugu kosu koja je davala dražest njegovu kostunjavom licu. — Tvrdio je da je na Dvoru upoznao izopačenost života kao meñu razbojnicima, da je kod svečenika spoznao tamu duha i duše kao kod najprostijih mornara. I usudio se tvrditi da ste vi, gospoño, da ste ga vi svojim životom poučili kako održati vrlinu i junaštvo, da neče nikada zaboraviti tu lekciju i da je sretan što je primjenjuje, jer to je lekcija koju nijedan profesor na sveučilištima ne može održati, jer nijedna pisana teološka ni filozofska knjiga nije dostojna knjige života koju je proučio i iz nje naučio mnogo o ljudima. Po njemu, sve knjige, a pogotovo vjerske, napisane su da bi navele ljude u strašnu zamku u kojoj se gubi duša i tjelesni život jer se duh truje i uspavljuje otrovom lažnih doktrina i deset zapovijedi »došlih od Boga«. Kako ne bih zadrhtao iznoseči te riječi? On još kaže da ta učenja vode tijelo ravno u sakačenja, istrebljenja i smrt, bilo nožem, mačem, vatrom ili uzetom. Zemlje se razaraju, a ljudi zaboravljaju. Po filozofiji vašeg sina Florimonda primjena deset zapovijedi i poštovanje vrline kojoj nas predaja poučava nužno donosi ratove, zločine,

prokletstva, zlobu i mržnju! Ah, što sve nije govorio! — ja-dikovao je siroti Nathanael kao da sve te godine nije prestajao misliti o Florimondovim riječima. — Tvrdio je da je moja nevinost moj strogi čuvar od svih grijehova koje bismo mogli počiniti u susretu s opasnostima ovoga svijeta koje bude uspavana zločinca u svakome od nas. Govorio je da gaje iskustvo i predosječanje naučilo otkrivati dobro u čovjeku i da nije toliko važno izbjegavati zlo koliko je važno birati. — Birati? — Da. Tvrdio je da iza pojave zla nema zlih nakana ni otvorene zloče. Uistinu je uvijek znao snači se i izvuči nas iz neprilika. Štitio me je i branio. Zabranjivao mi je da se miješam u bilo što, govoreči da bih udvostručio teškoče čim bih otvorio usta i preporučujuči mi da ih prepustim njemu i »ostanem miran u kutu«. To su bile njegove riječi. Ne znam je li se s ljudima slagao riječima ili djelima, ali moram priznati da smo uglavnom putovali s valjanim osobama koje su se zadovoljavale time da kao plaču za svoje usluge prime samo naše društvo. Valja priznati daje odjnene otklonio boli i nezadovoljstvo. — I na što se onda žalite? — upita Anñelika diveči se samoj sebi što ga može slušati s toliko strpljenja. — Pa... na njegove uvredljive riječi i na njegove preslobodne čine! — uzviknu Nathanael sa zgražanjem propovjednika na misi. — Beskrupulozni slobodnjak i ateist, eto što je taj mladič kojega sam smatrao svojim prijateljem koji ima ista shvačanja o poštenim ljudima iako ne pripada reformiranoj vjeri kao ja. Neprekidno je ugrožavao moju vjeru i pritom se čak smijao! Bilo je to strašno! Shvačate li, gospoño, što sam morao propatiti? Bio sam vezan za njega i nisam mogao pobječi, a moja vjera podrhtavala je pod udarcima njegove prividno istinite logike; moja duša bila je na rubu odricanja od spasenja i pada u oganj pakleni! Ah, često sam požalio što sam pošao za njim! Bez njega... — Bez njega biste završili prerezana grla one iste noči kad ste otišli! I izgorjeli biste u plamenu mnogo stvarnijem od hipotetičnog paklenoga ognja — prekinu ga Anñelika i gotovo odmah požali svoju nepromišljenost. Nathanael ju je gledao otvorenih usta; sav zanos ispario je iz njega. — Što želite reči? — promucao je napokon. Anñelika je željela imati više obzira prema njemu. No sad je valjalo iči do kraja. — Želim reči... Avaj! Jadni moj dječače, oprostite mi. Imam za vas okrutne vijesti... Iste noči kad ste pobjegli iz obiteljskog dvorca, nekoliko sati nakon vašeg odlaska, kraljevi draguni krenuli su na Rambourg i Plessis. Napali su vaš dvorac i spalili ga... pošto su poubijali sve vaše... Vidite da vas je vodio

dobar instinkt i da ste dobro učinili što ste slijedili Florimonda, jer ste zato još živi. Severine tiho napusti svoje mjesto i odvede mladiča prema stolici. Potom mu donese čašu vode koju on nesvjesno popi. Na licu mu je bio ukočen izraz kao da ne može shvatiti smisao riječi koje je čuo. Vladala je tišina, a potom on duboko uzdahnu; činilo se da je došao k sebi. — Kažete da je Rambourg izgorio? — Djelomice. — A zemlja? — Zemlja nije, očito! Da ste sreli gospodina Molinesa u New Yorku, mogao vam je ispričati potankosti, jer je nakon otimačine protestantskih dobara počinjene u Poitouu bio zadužen brinuti se o posjedima izbjeglih protestanata. I dalje je šutio, zamišljen ili omamljen. — Ali onda — reče kao da je napokon shvatio — moram se vratiti i preuzeti u posjed svoje nasljedstvo! — Ne znam od kakve su tvari načinjeni ti hugenoti — primijetila je Anñelika kad se zabrinuto, ali ne pokazujuči odviše osječaja, vratio na palubu Marijina srca. — Francuski kralj možda ima pravo kad smatra da je Reformacija promijenila drevni karakter Francuza, koji su senzibilni i spontani, i da ona znači opasnost stvaranja države u državi. Ali Severine je neočekivano prihvatila stajalište svog druga u vjeri. Manje je slušala što je Nathanael zamjerao Florimondu, kojeg je slabo poznavala, a više o mukama o kojima je govorio sa svetačkim i vatrenim gnjevom. Cijenila je tragediju i propovijedi koje izrastaju iz lamentacija, žalovanja i revindikacija. — Treba ga razumjeti. Več godinama živi bez svoje obitelji. Možda je ponekad pomislio: »Vidjet ču ih jednoga dana... Ali kada?« Pa su mu prestali nedostajati. Ako je danas shvatio da ih više nikad neče vidjeti, to nije promijenilo njegovu sadašnju situaciju. — Imaš pravo. Napokon, istina je da mladost ima grubo srce. Mladi rijetko pate zbog prekinutih veza ako to ujedno nije i gubitak bogatstva. I ja sam takoñer u dobi od desetak ili dvanaestak godina pošla u Ameriku ne misleči ni na brata ni na majku, koji su bili jako dobri i nježno su nas voljeli. Ne znam zašto, ali več neko vrijeme javlja mi se sječanje koje me toliko ne navodi na čuñenje zbog udaljenosti izmeñu duha i srca djeteta i odraslog koliko me nadahnjuje strahom od promjena, čak bih rekla od izopačenja koja nam život nameče. Kamo je otišla? — često se pitam. Kamo je otišla, kamo je nestala ta djevojčica Anñelika koja nije imala srca, ali koja je patila zbog toliko toga nepoznatog i neizrazivog, o čemu nitko oko nje nije imao pojma?

— Zar mislite da on nema srca i da nije volio svoju obitelj? — upita Severine podignutih obrva, čuvši suprotno od onoga u što je vjerovala prije pet sekundi. Ona ustade da bi promatrala kako se udaljuje šalupa s mladim posjetiteljem, a potom se vrati i sjede pokraj Anñelike. — Što tražite, gospo Anñeliko? — upita je vidjevši da pregledava velurnu torbicu koju je uvijek nosila na most. — Jedno pismo. Slušaj, Severino, to je pismo koje čuvam zato što ga volim uvijek iznova čitati. Ono govori s mnogo mudrosti o ljubavnom osječaju, a u njegovoj istini uvijek nalazim nove nijanse i novi smisao. Tolika je zbrka u našim ljudskim vezama, prisilnim i spontanim, toliko obveza kojima se moramo podrediti protiv težnji našega srca, a ovo pismo nam pomaže da donekle uredimo svoje poslove i da bolje shvatimo značenje riječi ljubav, koju upotrebljavamo pomalo iskrivljeno. Slušajte. Čitala je ravan i pravilan rukopis koji je prekrivao list izblijedio od česte upotrebe. »...Morala sam priznati da su naši životi, naizgled tako različiti i tako suprotnih ciljeva, prožeti istim plamenom koji sve pojačava, koji bukti u svakom biču i u svetom Božjem veličanstvu: Ljubavlju. Ima više vrsta ljubavi na svijetu: ljubav za strance, ljubav za prolaznike, ljubav za siromašne, ljubav za suradnike, ljubav prijatelja, ljubav prema roditeljima... i ljubav ljubavnika. Dirnuti smo suosječanjem za strance kad saznamo da se njihova zemlja tlači i pustoši. Volimo prolaznike kad nam donesu neku korist, volimo siromašne jer im možemo darovati svoj višak, volimo suradnike zato što bi njihov gubitak pogodio i nas, volimo prijatelje zato što uživamo u razgovoru s njima, volimo roditelje zato što nam daju mnogo dobra i zato što se bojimo njihove kazne... Ali samo ljubav ljubavnika prodire u Božje srce i njoj ništa nije nedostupno. Uistinu, takva ljubav rijetko se nalazi. Ali samo to je istinska ljubav. Jer ona ne zna za interese pa čak ni za potrebe. Nisu joj važni bolest i zdravlje, napredak i propast, utjeha ni osornost: njoj je sve jedno. I ona rado daje život za onoga koga voli*.« Severine je slušala, ne bez odbojnosti. Naslučivala je da je to pismo neke predane »papistice«, neke redovnice. — Ja nisam tako hladna prema osobama koje me okružuju. Ja ih volim — izjavi ona odlučno. — A ta žena živi samo za jedan plamen... — Za ljubav ljubavnika? — Da. I nedvojbeno je vrlo sretna, jer to nije dano svima. Honorine nasloni glavicu na majčino rame. — Što to čitaš? Je li to smrt supruga princeze od Clevesa?

— Ne. To je pismo koje mi je poslala gospoñica Bourgeovs iz Montreala. Ona je redovnica — potvrdi ona Severini, papistička opatica kao što si naslutila. Osnovala je Ville-Marie s podmlatkom gospodina de Maisonneuvea i ondje otvorila školu za djecu naseljenika i obrtnika. * Autentični izvod iz prepiske blažene Marguerite Bourgeovs. I ¦*--¦¦¦- - t.„. — Sječam se nje — reče Honorine — srele smo je u Tadoussacu. Na rukama joj je bilo maleno bolesno dijete koje je spasila da ga mornari ne bace u more. Anñelika se opet zadivi iznenañujuče dobrom pamčenju svoje malene kčeri. XVII. Nathanaelova razmišljanja o očevini odgovarala su i Severini-nim preokupacijama te je malo poslije nastavila tu raspravu. — Oh, gospo Anñeliko, uistinu se želim vratiti u La Rochelle. Zašto smo otišli? I ja ondje imam očevinu. Imala sam kuču i lijepo pokučstvo. Imali smo i polja što su se prostirala iza dvorišnih zidova i još jednu veliku zgradu na otoku Re, koju su »papisti« dali našoj tetki Demuris zato što se preobratila. To je nepravedno i nepošteno i nismo trebali napustiti svoja dobra. — Severine, zar nismo zajedno na lijepom putovanju? — Da, ali dosta mi je svih tih Engleza. — Ta oni pripadaju reformiranoj vjeri kao i ti. — Nije to isto. Mi smo ipak Francuzi. Ljudi u Salemu smatrali su me »papisticom« zbog mojih običaja. Pravo im budi! Više volim svoje običaje nego njihove. Kruti su poput kolaca. U La Rochelleu mogla sam pronači društvo koje mi odgovara, ali ovdje mogu birati samo izmeñu odurnih katolika i stranaca. Mladi ljudi u Gouldsborou nemaju ni vjere ni kulture, a usto ih ima tako malo. Honorine je zagrli svojim ručicama. — Ne plači, mila moja Severino, ja te jako volim! Što bih ja bez tebe kod Engleza? Severine je proživljavala krizu i Anñelika je željela da se umiri kad u Gouldsborou nañe svoju obitelj, svog oca Gabriela Bernea, braču, Martiala i Lauriera, svoju mačehu, lijepu Abigael i svoje dvije polusestre roñene na američkom tlu. — Pitamo se zašto su francuski hugenoti propali u svojim pothavtima u Americi? To je zbog njihove vezanosti za kralja i zemlju. Zapravo, da bi se uspjelo, valja slijediti put Champlaina, huge-nota koji se preobratio. Otkad je postao katolik, znao je samo za uspjeh i slavu. Sve je jasno: preobrati se ili

nestani. To je naša sudbina. Bili ovdje ili ondje, guše nas. Ne možemo preživjeti izvan svoje zemlje, odsječeni od svoga kraljevstva. Odavno sam shvatila da smo trebali ostati na našem tlu i oružjem braniti La Rochelle. — Ali, jadno moje dijete, tvoji djedovi su to htjeli prije tebe. Zar nikad nisi čula za opsadu La Rochellea u doba Luja XIII i kardinala Richelieua, njegova ministra? Prisjeti se kako ti je stara Rebecca, jedina preživjela iz toga vremena, pripovijedala kako je kao mlada žena morala nositi troje djece koja su umirala od gladi kroz grad u kojem više nije bilo ni kože koja bi se mogla skuhati. Suprug joj je več bio umro od gladi u ruševinama. Kad su protestanti iz La Rochellea kapitulirali, rijetki preživjeli bili su poput kostura. Bilo je to prije pedeset godina — ne tako davno... Ali za Severinu to jest bilo davno i činilo se da ne može zamisliti staru Rebeccu, mršavu i smežuranu, kao mladu ženu s djecom. Nje se prošlost ne tiče. Muči je sadašnjost. — Dobro smo živjeli u La Rochelleu. Imali smo dovoljno snage, novca i strpljivosti da odbijemo njihove napade. Na kraju bismo pobijedili. Zašto ste nas prisilili da pobjegnemo? Ja nisam mogla ponijeti, ne znam, ni rupčič, ni nakit koji mi je majka ostavila. Ništa. Moj otac dao se nagovoriti. Vidio je samo vas. Bila je uzbuñena; preuzela je dječje izraze odbojnosti iz vremena kad ju je Anñelika upoznala u dobi od trinaest godina. Taj susret nije uvijek bio bez sukoba jer je Severine izazivala odrasle, skrivajuči iza svojih optužaba nemir i želju da shvati nesreče u kojima se našla na pragu svoga mladog života. Anñelika ju je dobro poznavala i znala je da Severine ima očajničku potrebu za sigurnošču i želi daje netko uvjeri kako če se svijet na koncu smiriti. No ona joj to ne može obečati. Može se samo nadati, ali ljudska glupost je nepredvidiva i neizmjerna, a osjetljiva ravnoteža koju svatko postiže svojim snagama uvijek je na rubu pada. Promatrala je Honorinu koja se igrala s Maltežaninom, bacajuči loptu koju joj je načinio od napuhanog mjehura obavijenog kožom. Honorine je prštala od veselog smijeha. Honorine je bila dojenče u njezinim rukama u doba kad ju je tražila sva kraljevska policija. A danas, gledajuči malene prinčeve, dar neba, sanja samo o tome da im pruži čudesno djetinjstvo iz kojeg če ponijeti samo lijepe uspomene iz cvjetnjaka u Wapassouu i s plaža u Gouldsborou, s dugih putovanja riječnim obalama i lijepim brodovima. Nije sebi opraštala prošlost; nisu je njezine patnje ispunjavale gorčinom, nego to što ju je ljudska zloča prisilila da ih nane- se tako malenom djetetu, Honorini.

— Nezahvalna si, Severino, i govoriš lakomisleno. Lako je žaliti se kad si okružena roditeljima i prijateljima koji su te spremni braniti od nepravednih i opasnih pritisaka, i to svim sredstvima, i oružjem ako ustreba, kad znaš da se uvijek možeš vratiti svojima, koji su svi na životu i svi te čekaju nestrpljivo i s ljubavlju, nudeči ti juhu od ostriga ili lonac kupusa — ti nikad nečeš biti gladna — krov nad glavom, kako god siromašan bio, koji če te zaštititi od nevremena, vatru koja če te ugrijati kad bude hladno, pa bila ona u bijednom ognjištu od kamena u tom izgubljenom kutku Amerike. Da, možeš se žaliti što su te orobili i što si morala ostaviti stvari za koje si bila vezana a nisi ih mogla ponijeti. Da, možeš prezreti sva blaga koja ovdje posjeduješ, od kojih je najvrednije to što si na sigurnom, meñu članovima zajednice koja če te gorljivo braniti. Ti ne znaš što znači biti napušten od svih, odbačen od svih. Brzo si zaboravila ili nisi nikad ni shvatila što ti je prijetilo kad smo pobjegli dok je to još bilo moguče, kao što su Izraelci pobjegli u noči Pashe da se faraon ne bi predomislio. Vjeruj mi. Ni izgnanstvo ni tegobe prelaska preko oceana ni poteškoče koje su nas ovdje čekale nisu ništa u usporedbi s užasom i nesrečom koja bi se nekoliko sati poslije obrušila na tebe i zauvijek te odvojila od najmilijih. Tvoj otac i Martial bili bi poslani na galije. Laurier bi bio vračen isusovcima koje toliko mrziš. A ti bi bila izvrgnuta poniženjima, ti koja si tako ponosna i gorda, a najmanje od njih bilo bi to što bi te jednog dana naveli da se preobratiš... — Nikada! — Pusti me da govorim! Pristala bi na preobračenje da bi se spasila najgorega. Ne može se znati do kojih bi skrajnosti išli ludi suci ili soldateska koja ima dozvolu, ma što to govorim, koja ima zapovijed da zlostavlja svoje bližnje koji su bez obrane. Posljednjih tjedana u La Rochelleu progonila me misao da če se to dogoditi. A danas, kad si spašena i sigurna, ti žališ za svojim dobrima, svojim kučama i »dobrim društvom« iz La Rochellea! Severine ju je slušala pognute glave. Napokon je gorko rekla: — Oprostite mi, gospo Anñeliko. Imate pravo. Zločesta sam. Ali pojava onog isusovca izbrisala je svu moju sreču i radost ovoga putovanja. Oni če nas progoniti do kraja svijeta i ja bih se željela vratiti u La Rochelle, u sjenu naših zidina. Oprostite mi. Nisam nezahvalna. Ali on je probudio moj strah. Tako bih željela zaboraviti da oni postoje. XVIII Kako bi utješila Severine Berne, malu izgnanu hugenotkinju, Anñelika joj je posvetila još nekoliko trenutaka i uvjeravala je u prednosti njezine situacije, dokazujuči joj da ih, zahvaljujuči Jof-freyu, več nekoliko godina nitko ne

može istjerati. Podsjetila ju je da nakon Quebeca francuski kralj više nije neprijateljski raspoložen prema njima, da ih Englezi smatraju suradnicima, a ne neprijateljima te da imaju prijatelja meñu indijanskim poglavicama. A što se tiče isusovaca, ne treba preuveličavati njihov utjecaj na tlu Novoga svijeta; željeti da »više ne postoje« jalov je nagon koji ne vodi ničemu. Živjeti znači prihvatiti sudbinu koju nam je slučaj odredio u ovom svijetu, sudbinu koja je tek jedna od mnogih, različitih i suprotnih. Valja se radovati što je svijet raznolik. To životno vrenje potiče stvaralaštvo i promjene u ljudima. — Ali ne valja se mijenjati kad živimo u istini — pobunila se Severine, koja nije odobravala tako labav moral. No ipak je razmišljanje o jakoj floti koju posjeduje grof de Pey-rac i njegovi suradnici, o napretku njihovih naselja, o zidinama koje brane Gouldsboro umirilo njezinu tjeskobu i uspjelo je razvedriti. Isusovci se ipak mogu urazumiti. Ako to budu željeli. Najopasniji od njih više se ne pojavljuje. A, tko zna, možda ne bude sve prema očekivanjima, možda se čak i stiša ta buka oko opoziva Edikta iz Nantesa. Pošto je to rekla i nježno zagrlila Severinu kako bi joj prenijela svoje samopouzdanje, Anñelika se osjeti iscrpljenom zbog toga što je morala govoriti o Crnim Odorama. Nije poželjela da ne postoje, ali željela ih je zaboraviti barem na trenutak. Da, htjela je samoj sebi reči, dok su se udaljavali od feuda puritanskih vrlina koje se strogo i kruto opiru silama srca — tjelesni strah od iskušenja i grijeha, strah od vječne kazne, strah od onih koji su drukčiji — promatrajuči te krajolike tako pune dostojanstva i blagosti, napučene mladenačkom ljupkošču prirode, jatima ptica čiji let podsječa na balet, nevinim nestašlucima morskih vukova i dupina koji radoznalo plivaju oko njihovih brodova, tako je željela reči da je svijet kristalna kocka vedrine. Smrt mladoga Emmanuela tištila joj je srce. Pokušala je sakriti od Joffreva osječaj krivnje koji je nosila u sebi. »Mogla sam spasiti to siroto dijete, znam da jesam. Došao je da bi se stavio pod moju zaštitu. Ali nisam bila spremna. Vjerovala sam da mogu normalno raspravljati s čovjekom njegova kova koji je proživio toliko izopačenih iskustava. Krivo sam procijenila njegovu snagu... i svoju slabost. To je neoprostivo!« Da se ne bi vrtjela u krugu tih tužnih misli, prestala je govoriti. Ljudi uvijek previše govore. Mogla se ugristi za jezik prije nego što je odala ocu de Marvilleu da je otac de Vernon, isusovac, sahranjen u istom grobu kao i

njegov neprijatelj, prečasni Patridge, kongrega-cionalistički pastor, što znači da je bio ultra-puritanac, disident, kri-vovjerac najgore vrste. Usprkos biblijskom pečatu takva suda, dostojna kralja Salomo-na, bila je sigurna da ni druga strana, protestanska, ne bi bila manje indignirana kad bi čula da je uvaženi kalvinistički svečenik, duhovnik purissima religio sahranjen za vječnost uz tog strašnog podložnika Sotone i Rima, uz jednog isusovca. U stolječu u kojem žive te se stvari ne razglašavaju. Ona se pitala bi li sektaški duhovi izvukli pouku kad bi bili obaviješteni. Kao da nikad nije shvatila da je takozvani normalni svijet koji ih okružuje mnogo jače zaražen ludilom od onih u koje upire prstom i kaže da su ludi! Zamjerila je sebi i što je nerazborito odala ime svoga brata isusovca onom osvetoljubivom svečeniku koji je na putu za Francusku. Zadala mu je več dovoljno muka. Ponajprije za vrijeme procesa njezinom suprugu optuženom za čarobnjaštvo, a potom kad se pobunila protiv kralja. Ne računajuči nevolje koje mu je stvorio njihov brat Gontran, slikar koji je naveo radnike u Versailesu da se pobune i koji je obješen. Njezin jadni brat isusovac! Morao ih je sve prokleti. Da je pronašla njihova najstarijeg brata Josselina, pokušala bi ga spriječiti u tome. U okolici Cascoa sipila je kišica. Približavali su se divljim krajevima. Navukavši na ramena ogrtač od tuljanove kože koji ju je štitio od vlage, Anñelika je hodala mostom i promatrala magličasto obzorje na kojem su se nazirale sjene obale. Hodom je željela obnoviti snage i tako prekinuti sa životom odaliske koji se sastojao od ležanja na ležaljci, primanja posjetitelja i grickanja slatkiša. Premda nije željela misliti na isusovce, bilo je teško neprisjetiti se ludog ispada koji je doživjela prije dvije godine. Bilo je to kod rta Maquoit, gdje je Shapleigh imao kolibu koju je Colin Paturel izdao Božjem špijunu, isusovcu Louis-Paulu de Vernonu koji je pod krinkom engleskog mornara po imenu Jack Merwin upravljao barkom Bijela ptica i htio ju je zarobiti po d'Orgevalovoj zapovijedi. Po glavi joj se motala misao da je taj isusovački špijun primio od svog nadreñenog i »neizrečenu« zapovijed da ubije gospoñu de Pevrac u slučaju da se njezino dovoñenje u Novu Francusku pokaže preteškim. Kako inače protumačiti njegovo ponašanje u Moneganu kad se utapala u divovskim valovima, a on, Jack Merwin, stajao je na stijeni, nepomičan, hladnokrvan, prekriženih ruku i gledao je kako se bori s podivljalim morem. No nakraju je skočio, kao da ga nešto tjera. Zamalo prekasno. Mogli su se oboje utopiti.

To se moglo smatrati njegovom slabošču prema njoj, opasnoj ženi, kao gesta suosječanja, kao neposlušnost prema svom duhovnom zapovjedniku i kao neprihvačanje Božjeg suda. Prije no što joj je pomogao da siñe u barku Bijela ptica, Colin joj je promrmljao: »Čuvaj se, janje moje... žele ti zlo.« Joffrev je priznavao da isusovci posjeduju okultne sile i da primjenjuju sva sredstva da bi postigli svoje ciljeve. Otac de Vernon napisao je ocu d'Orgevalu, kao da se opravdava, ono pismo koje Anñelika još ima kod sebe i koje počinje riječima: »Da, oče, imali ste pravo. Demonka je u Gouldsborou, ali to nije ona žena koju ste mi naznačili...« Ako muškarci, čvrsti i staloženi, ograničeni svojom naravi i nužnošču da gledaju stvarnosti u oči, odbijaju iluzije i sve ono što se krije u nevidljivom izmeñu raja i pakla, ona neče sebi zamjerati što je jedina koja ih može vidjeti, kao krhka i maštovita žena. Nije ni sanjala sve što se dogodilo tog ljeta kao posljedica zloče njihova skrivenog neprijatelja, njegove vještine i potajnih lu-kavština. Naselja na obalama Nove Engleske gorjela su, krv je tekla, gusari su pljačkali, brodovi su se nasukavali na hridi, a mornari su batinama ubijali preživjele... dok je demonka koju je najavila vidovnja-kinja iz Quebeca koračala svojim nožicama u finim kožnim cipelicama po pijesku Gouldsboroa. Ta mjesta, ta obzorja, te dražice iz kojih dopire miris pržene ribe i katrana kojim se popravljaju brodski trupovi, ti krici morskih lastavica podsječali su je na to koliko je njihova ljubav bila ugrožena te godine. Kako su se Joffrev de Pevrac i ona vrijeñali, kako su bili na rubu mržnje, u vrtlogu uzajamnih sumnja, kako su prokrvarile stare rane odvojenosti, kako je vladalo uzajamno nerazumijevanje i strah te su povjerovali da su postali stranci zauvijek: neprijatelji. »Još smo slabi. Nismo bili spremni podnijeti takav napad.« Iskušenje ih je pogodilo poput udarca biča, poput bure u kojoj je njihova barka gotovo potonula. Ali iskušenja su takva! Njihova svrha je upoznavanje vlastite snage, nadmašivanje sama sebe, težnja da se ide dalje, uvijek dalje, sve do mirnog mora sreče na kojem danas plove. Pitala se kako je taj duhovnik, čiji ponos nije mogao podnijeti da bude skinut s pijedestala, mogao predosjetiti da ih može pogoditi samo tako da napadne njihovu ljubav. I kojom vidovnjačkom mišlju je uspijevao biti sveprisutan i prenositi svoje zapovijedi preko prostranih zemalja? Poruke su uvijek stizale na vrijeme.

Anñeliki su rekli daje otkrio tko se krije iza krinke gusara Zla-tobradog i da ga je kupio kako bi ga poslao da opkoli Gouldsboro. Nije to mogao znati, to je nemoguče! Ili je ipak sve moguče? Nije oklijevao ni pred čime kako bi postigao što želi njegova prokleta duša, njegova pomočnica, njegova nesvjesna pokora, izo-pačenost koju je stekao u djetinjstvu družeči se s dobrotvorkom Am-broisine de Maudribourg. Kad bi ga pitali, mogao se praviti da ništa ne zna ili pak da sve zna i djeluje za spas duša. Kojem sudu izložiti te činjenice? Od kojih sudaca tražiti odštetu? Nijedno uho ne bi moglo čuti tu priču niti prihvatiti tumačenje, a oni koji su bili prisiljeni umiješati se radije bi sve zaboravili i pravili se da ništa ne razumiju. »Zaboravimo!«, rekao je mali markiz de Ville d'Avrav. »Inače čemo se nači na inkvizicijskim mučilima.« Bila je to tajnovita afera. Vrlo malo ljudi je moglo razumjeti što se zbilo. Čim bi netko otvorio usta, izložio bi se opasnosti da je rekao previše. »Umirite se, srce moje«, govorio joj je Joffrev. Bio je manje osjetljiv na izdaju nego ona. Objasnio joj je: »Isusovačka snaga, a to je i jedna crta njihove politike, sastoji se u tome da pristaju i na dobro i na zlo pripadnika Družbe — onih odvratnih, poput tog Marvillea, kojeg su se uplašili i Irokezi, i samog osnivača, onoga Ignacija. Ima ih svakakvih.« I sad se pojavio kraj nje i obuhvatio je oko struka. Svjestan njezine uzrujanosti i tamne boje njezinih razmišljanja, rekao joj je: »Umirite se, srce moje.« Tih dviju godina obale su cvjetale, a godišnja doba povratila su žive boje. Samo gusari su i dalje pustošili. Gusari su često krstarilli tim vodama bogatim ribom koje su posječivali ribari i lovci na kitove. Svi moreplovci morali su biti oprezni. Gusari sa crnim zastavama, flibustijeri s otoka vrebali su na brodove koji dolaze iz Europe s tovarima robe iz Francuske, Engleske, Nizozemske, Venecije ili ðenove. Bilo ih je i iz istočne Indije ili Afrike, koji su plovili za Ply-mouth, Boston, Salem, Newport ili New Haven s tovarima svile, čaja, začina ili robova. Oni su bili privlačan plijen, nimalo lagan, ali bogat, pa su grof i njegov kapetan d'Urville više puta dnevno, u pratnji lorda Cranmera i guvernera Colina Paturela dalekozorom pomno promatrali obzorja. Čim bi opazili i prepoznali zastavu kojeg broda, brodovi i brodiči iz pratnje obavili bi manevar kojim bi oblikovali obrambeni krug oko Duge, spremni na borbu ako sumnjivi brod odbije predstaviti se, a potom bi ispalili

upozoravajuči hitac ako bi se i dalje približavao. No tih nekoliko dana koliko je trajala plovidba nije bilo potrebe za tim. Toga dana bacili su sidro kraj arhipelaga Mountjov kako bi ukrcali bale vune od znamenitih ovaca koje su se tu uzgajale. Anñelika je sa svog uobičajenog mjesta promatrala maleni i rustikalni brod Colina Paturela, Marijino srce, karaku portugalskog stila, vrlo arhaična izgleda, ali brzu i okretnu, koja je bordižala oko njihova velikog broda kao dobar pas čuvar. Prisjetila se daje i Colin bio jedan od tih beskrupuloznih gusara koji su sijali strah Francuskim zaljevom i pljačkali obalna engleska, nizozemska, škotska i francuska naselja. Na Marijinu srcu napao je Gouldsboro i bio odbijen. Uspravan, jak, stajao je na pramcu svoga broda, plave kose i brade, on, strašni Zlatobradi, a u hladnoj čeličnoplavoj vodi oceana zrcalile su se žive boje velike slike oslikane na oplati pramca. Ta slika prikazivala je Djevicu Mariju lijepa lica, okruženu anñelima, bezbožno plave kose i pogleda boje oceana, nalik na ženu koju je Colin volio u zarobljeništvu u Maroku, s kojom je pobjegao i čiju je sliku čuvao u svom lutajučem životu na morima. Nije ni sanjao da če je jednoga dana pronači na obalama Amerike i da če ga zarobiti njezin suprug. Colin, gusar, pao je u ruke gospodara Gouldsboroa i suočio se s vješalima, ali Joffrev ga je načinio guvernerom Gouldsboroa. — Što mu je mogao obečati da bi ga pridobio? Jer, on mu se priklonio, njemu, svom suparniku koji ga je zarobio i koji je imao ženu koju on voli... Ah, što mogu kad me Colin ne može zaboraviti? — uzdahnu ona. Anñelika je vidjela tu dvojicu s prozora tvrñave; Colin je bio u lancima, a Joffrev je kružio oko njega poput vuka, a na stolu su blistali smaragdi iz Caracasa koje je gusar s Marijina srca opljačkao prije svog poraza. Taj sukob zbio se davno i pripadao je prošlosti koju je svatko od njih proživio na svojoj strani Sredozemlja, ne znajuči gdje je drugi, prošlosti koja se završila igrom slučaja koji ih je sve troje spojio na obalama Amerike nakon mnogo godina. Borba srdaca prožetih strašču, gnjevom, ljubomorom, odvijala se poput ratnih bubnjeva; teški udarci Colinova srca kucali su ljubavlju prema njoj, i negda i tada, uvijek. Potom je buka borbe oslabila, utišala se kao nakon iscrpljujuče oluje, a na mirnom moru, uz ostatke potopljenih brodova i njihovih opustošenih života, oblikovali su se temelji novoga saveza, novoga prijateljstva. »Što mu je mogao obečati da bi osigurao njegovu podložnost i njegov pristanak... njegovu odanost?«

Zatvorila je oči i pustila da joj toplo sunce i vjetrič miluju lice. Osmijeh joj je ozario lice. »Colin če mi jednoga dana morati reči što mu je Joffrev obečao.« Omamljena, gotovo je zaspala, a u njoj je počivao osječaj sklada i mira, poput akorda nebeskih orgulja koji odjekuju otočnim hridima. Trenutak čiste sreče, stanje milosti... Pod kapcima su joj se prelijevale jarke boje nalik na kineski porculan iz kojeg je kod gospoñe Cranmer pila onaj zlatni kineski čaj koji je tako osvježavao. Sjene su igrale. Napola je otvorila oči i zadrhtala ugledavši visoki obris Colina Paturela koji ju je promatrao. Kako ga se maloprije prisječala kao Zlatobradog, trenutak je bila neodlučna, a potom se nasmiješila. — Sjednite kraj mene, gospodine guverneru. Vi ste valjda jedini kojega još nisam primila. On privuče drveni stolac, rekavši da če ta sjedalica najbolje izdržati njegovu težinu nego elegantni podstavljeni stolci. Odložio je svoju jurišnu sablju koju je nosio kad je bio na moru. — O čemu ste sanjarili, gospoño, kad vam se lice rascvjetalo u tako slatkom osmijehu? O kome, ah, o kome ste sanjali? Ona mu otkri svoju vragoliju. — Ako vam odgovorim: o vama, gospodine guverneru, hočete li me optužiti da sam koketna ili pak licemjerna? Pa ipak, to nije istina. Coline, mislila sam o Zlatobradom, koji me je zarobio nedaleko odavde na svom brodu Marijino srce i koji me predao jednom izaslaniku oca d'Orgevala, zaduženom da me kao zarobljenicu odvede u Quebec. — Prečasnom ocu de Vernonu? Dakako, sječam se — odgovori Colin. — Niste bili prisutni kod lorda Cranmera kad nam je otac de Marville objavio smrt oca Sebastiena d'Orgevala, ali ta vijest vam je poznata. Dakle, gotovo je s njegovim progonima i urotama. Hočete li mi zamjeriti ako vam priznam da mi je drago zbog toga? — Ne, gospoño. To je posve normalan osječaj, tek zdrava procjena situacije. Srdžba zbog toga što vas je nepravedno kinjio i izlagao opasnostima kojima ste umaknuli daje vam pravo da se radujete što čete odsad biti slobodni od njegovih urota. — Pa ipak, ne — reče Anñelika odmahujuči glavom. — Zapravo se ne radujem. Uvjeravam vas da moj strah nije nestao, on je samo promijenio smjer. Znala sam tko je neprijatelj i odakle dolaze udarci. Nadala sam se da ču ga jednoga dana sresti i u njemu pobuditi ljudskost koju je posjedovao i tako razoružati njegovo neprijateljstvo. A sad je prekasno. Iza sebe je ostavio one koje je odgojio, indoktrinirao i oblikovao tako da ga brane, a oni če možda nastaviti djelovati protiv nas podvrgavajuči se posljednjoj volji sveca.

Colin je pozorno slušao. Odmahnuo je glavom i rekao da s gospodinom de Pevracom dijeli osječaj da ništa ne daje naslutiti promjene koje če uslijediti tom dogañaju za koji se još nije saznalo u Novoj Francuskoj, a možda ni neče prije zime, jer je Outtake poslao glasnike na jug, u Novu Englesku. Nakon boravka gospodina i gospoñe de Pevrac u Quebecu i kraljevog priznavanja, taj povoljni vjetar promijenio je smjer. Od tih dogañaja protekle su dvije godine; iako su tad bili ludo hrabri i zamalo su izgubili glavu, to je sada prošlost. Ništa ih nije podsječalo na onoga koji je bio izgnan meñu Irokeze, kojeg su več više puta smatrali mrtvim, a napokon su o tome dobili i siguran glas. Dogañaji su blijedjeli. Ljudi su zaboravljali; valjalo je baviti se drugim poslovima. Pohodi mornaričke policije povremeno su pročiščavali Francuski zaljev te se trgovina razvijala u mirnom ozračju dobre volje. Gouldsboro je bubrio od poduzetništva. Postavila mu je još nekoliko pitanja. Jedva je držala oči otvorenima, ali nije joj bilo neugodno pred Colinom. Ako ponekad poželi onu ljubavnu čežnju, mora biti strpljiva, jer ne smije zaboraviti da je u Salemu bila teško bolesna, da je uzbunila cijeli grad te da s obzirom na sve to može sebi priuštiti još nekoliko dana počinka. Slušajuči ga, promatrala gaje izmeñu poluotvorenih kapaka. Nije više imao čupavo i gnjevno lice koje je iza pojave Zla-tobradog skrivalo njegov očaj, ali nije više sličio ni na Colina iz Maroka, mišičavoga kralja robova, mladolikog diva kojem su pripisivali četrdesetak godina. Bio je teži, premda kao da je opet izgubio sve suvišno salo, još krupniji i udaljeniji. Usamljeni div. Razmišljala je o njegovu životu u Gouldsborou, životu guvernera odgovornog za stanovništvo i luku. Uvijek je sam. No na brodu je drukčije. Uvijek ima pristaništa. Ali kakav može biti njegov privatni život u Gouldsborou, pod pogledom protestantske zajednice? O njemu nije izbio nikakav skandal. Colin je oduvijek bio krepostan. Razmetao se da je bludnik, ali to nije istina. No posjedovao je veliku ljubavnu čežnju i golemu, ah, kako golemu snagu zagrljaja! Anñelika zatvori oči i pokuša misliti o nečemu drugom. Uvijek je odlučno otklanjala sječanje na Colinove zagrljaje. Bila je svjesna daje poslije Joffreva on muškarac koji u njoj pobuñuje najviše žudnje. Joffrev je to znao i tim je bila veča njegova ludost kad je svom suparniku predložio — umjesto da ga pogubi zbog gusarstva, što je taj i zaslužio i što je bilo njegovo ratno pravo kao pobjednika — da bude u njegovoj službi, da

mu postane suradnik, i to najbliži i najupučeniji u pothvate grofa i grofice de Pevrac, vlasnika i gospodara Gouldsboroa, prihvativši naslov i službu guvernera. Colin, okovani Norman, pognut poput zarobljena lava, više je volio smrt na vješalima nego da se podvrgne argumentima i prijetnjama koje mu je upučivao Gaskonjac vatrenih očiju, Rescator koji je vladao Sredozemljem, a sad vlada arhipelagom koji je Zla-tobradi želio pokoriti, grof de Pevrac koji je osvojio srce princeze iz legende koju je zavolio on, jadni mornar. Colin napokon ustade i pokloni se. — Reci mi, Coline — prošapta Anñelika — što ti je taj vrag mogao obečati da nakraju pristaneš na njegove zahtjeve i preuzmeš Gouldsboro u svoju odgovornost? Reci mi. Paturel je promotri plavim pogledom i uputi joj osmijeh koji nije odavao ništa. Poznavala je Colinovu tvrdoglavost i znala je da bi bilo uzaludno nadati se i najmanjem priznanju. — Dobro — reče ona i udobnije se namjesti na svojim jastucima. — Neču više ništa pitati. I ona mu uputi zagonetan izraz lica, veseo i bez ljutnje. Dobro su se poznavali. Pred njim su popuštali svi njezini obrambeni zidovi. Nije se bojala da če izgubiti njegovu ljubav, za razliku od Joffreveve, jer Joffrev u njoj pobuñuje toliko osječaja i toliko je važan za njezin život da još uvijek nije nestao strah da če ga izgubiti, da če ga biti lišena. A s Colinom bi ponekad iskusila blagotvoran osječaj bratske povjerljivosti. Njemu je mogla sve reči. On joj je sve opraštao. Nikad je ne bi prestajao obožavati. Pred njim je mogla biti posve opuštena. Kapci joj se opet sklopiše. Brod se blago ljuljao u sidrištu. Most je u taj sat bio pust jer je mnogo ljudi bilo na kopnu zbog poslova s vunom, vinom i sirevima koji su se takoñer tu proizvodili. Njegovateljice i dojilje odnijele su dječicu u sobe na krmi kako bi bili zaštičeni od vručine. Anñelika bi na trenutak otvorila oči i neprimjetno bacila sanjalački pogled prema Colinu. Misli su joj lutale u tišini. Roñenje blizanaca u Salemu podsjetilo ju je na zaboravljeno sječanje: jednom je u sebi nosila Colinovo dijete. A on to nije znao. Vrativši se iz Maroka u Francusku, u sebi je imala taj neza-mjetni dar pustinje. Potom je izgubila taj plod greškom one nakaze, markiza de Breteuila, kojeg je kralj zadužio da mu pod strogom stražom dovede buntovnicu. U strahu da mu ne pobjegne, vozio ju je paklenim stazama i kola su se nakraju prevrnula u neki jarak. Nakon te nesreče pobacila je. »Vjerujte mi, draga gospoño, ne treba žaliti«,

rekla joj je gospodarica onog dvorca u kojoj su je prenijeli u krvi, »djeca samo kompliciraju život. A ako vas mori tuga, uvijek možete imati još jedno dijete!« Ona otvori oči i pogleda Colina. On ništa nije saznao. Bojala se daje nešto odala u deliriju, a potom se umirila. Kao i uvijek, usne su joj čuvale tajnu, koja bi pobudila dublje osječaje no što zaslužuje. Bila je to mala nezgoda u ženskom životu. Ona sama morala je to pretrpjeti. »Uvijek sam imala sreče...« Jer, stara gospoña otkrila joj je da se radi o »čistom jajetu«, naime o ničemu, o praznoj ovojnici. To je umirilo njezinu bol i izbrisalo slike koje je poput svih žena počela tkati oko pomisli o Colinovoj ljubavi koju je nosio u sebi i čiji žar je i dalje osječala kad bi joj se približio. Ne, ta sječanja nisu je brinula. On je prijatelj, brat. No uz njega je ubrzo osjetila nemir. »Pitanje kože«, rekla je Poljakinja, poznava-teljica tajni ljubavnih privlačenja i odbijanja. »Koža je sve. Ona nas mami, a ne znamo zašto.« Važno je znati to i priznati tu slabost. Nije li ona egoistična zbog toga što smatra posve normalnim Colinovu usamljenost i to što se zadovoljava kavalirskom ljubavlju prema udaljenoj dami koja ga je zaboravila? Ne bi li ga trebala ohrabriti da se oženi? Jedna »Kraljeva djevojka«, Delphine du Ro-soy, zaljubila se u njega. Kad je to saznala, Anñelika je tu zamisao smatrala čudnovatom i bila je zadovoljna kad je Delphine u Quebe-cu našla pogodnog supruga, mladog i ljubaznog časnika. Razmišljajuči o tome, nije mogla zamisliti da se oženi Colin Paturel, njezin Colin. — Koji je uzrok vašeg drugog radosnog osmijeha koji vam je ozario lice kad ste zadrijemali? — začu se Colinov glas. — Opet vaša osoba, gospodine guverneru. Razmišljala sam o vašim odgovornostima i pitala se nisu li ponekad preteške i nezahvalne za jednu samu osobu? — Nikada nisam sam — reče on. Spontanom kretnjom ona mu nježno pomiluje kosu. — U vašoj kosi sjaje bijeli preljevi koje još nisam vidjela. — Ti odsjaji pojavili su se iznenada. Možete li zamisliti, gospodo, da je bol koju sam osjetio uz vaše uzglavlje u Salemu učinila ono što nije moglo učiniti deset godina ratovanja u službi Velikog Mongola. Posijedio sam za nekoliko dana. Doista čudno. — Coline, kakva ludost! Njegove riječi su je ganule i pričinile joj neskriveno zadovoljstvo. — Tad sam vidjela samu sebe — reče mu ona — u tom trenutku vlastite smrti. Ne znam točno gdje sam bila, ali bila sam svjesna. Vidjela sam

beživotnu ženu na krevetu. Pomalo sam shvačala da sam ja ta žena i — Coline, ovo se usuñujem otkriti samo tebi — smatrala sam da sam lijepa. On prasnu u smijeh koji je otkrio njegove čvrste zube. — Ne šalim se, Coline. Bila sam posve drukčija od slike koju vidim u zrcalu. Sviñam se samoj sebi, dakako, ne uznemirujem se zbog nesavršenstava koja sve žene prenaglašavaju, nezahvalne zbog draži koje im je priroda podarila, u kojima bi trebale uživati. Uvijek sam zahvaljivala nebu što me je obdarilo tom milošču koju nazivaju ljepotom i nikad nisam ni pomišljala da sam lišena nje. Ali te večeri radilo se o nečemu drugom. Vidjela sam sebe, kako da ti kažem, kao strankinju, kao nekoga nepoznatog, ali i kao čudesnu osobu, urešenu čarima koja pobuñuju želju za ljubavlju. Gotovo sam zaboravila na to, ali otkad sam se prisjetila, tako sam uzbuñena da se želim uzdignuti sve do samog sunca. Nagnut nad nju, Colin ju je slušao s ganutim osmijehom. Njezino priznanje dirnulo ga je. U njegovim očima čitala je bezgraničnu odanost. — Vidjela si sebe kakvu te mi vidimo, mi koji te volimo — reče on — mi čija si srca zarobila. U tom si trenutku zacijelo naučila ne samo kakvu vrijednost imaš u Božjim očima, nego si saznala i kakvo blago si za nas i kakvom očaranošču prožimaš naš život. Nikada to ne zaboravi, malena. Ne zaboravi tu istinu. Samo ti je nisi znala. Nisi je bila dovoljno svjesna. To je grijeh. Ne sumnjaj u to što nam donosiš na zemlju, u to što zrači iz tebe i u ono neiskazivo što nam udjeljuješ. Oni koji te mrze žele da u to posumnjaš, da se smutiš i da potoneš u poniženje obične ljudske svakodnevice. Oni te se boje, ti crni anñeli uništenja i groba. Oni znaju da prosvijetliti ljudsko srce znači isto što i zapaliti vatru u mračnoj i ledenoj kuči. I znaju kakvim porazom im prijetiš. Jer sva radost na ovom svijetu služi spasu svijeta. XIX. Približili su se cilju i iznad Wiscasetta flota se usmjeri prema istoku. Lord Cranmer procijenio je da je ispunio misiju za koju ga je ovlastio guverner Nove Engleske kod grofa de Pevraca. Naviknut na klimu Jamajke, trljao je ruke jednu uz drugu i govorio da je hladno. Sumnjičavo je promatrao područja koja su se smatrala nenastanjivima, opasnima, a ponajprije prokletima; ta reputacija bila je pojačana indijanskim legendama o divu Gludskapu koji se kupa u dnu zaljeva, što objašnjava jake plime. No i bez njega bilo je tu sukoba, gusarstva, ratova koji su svaki kutak, svaku obalu i svako ušče učinili poprištem krvave priče. Sva naselja na istoku Wellsa smatrala su se ničijom zemljom na koju se nije prenosila vlast države Massachusetts.

Govorilo se da je tragedija tih krajeva od početka bila u tome što je pravo jednih ograničavalo interese drugih. Za Engleze bilo je od životne važnosti da se održe, jer tu je njihov rog izobilja, zlatni rudnik u kojem je počivalo spasenje; sinovi zemlje često su svečano objavljivali: »Biblija i bakalar spasili su Novu Englesku.« Bila je to zemlja bogata svim: največa jata bakalara lovila su se na jugu poluotoka Nove Škotske koju su Francuzi nazivali Aka-dijom, a Maine su zvali kontinentalnom Akadijom iako su priznavali da je to engleski posjed. Na tim sjevernim i južnim obalama Francuskog zaljeva nalazile su se i najbolje krznarije. Dok su Englezi još davno procijenili da je krznarstvo nevažno za trgovinu, požuda Nove Francuske za krznom, na kojem je počivalo gotovo cijelo njezino gospodarstvo, poticala je Francuze da brane ta područja od engleskih upada, što je pak ometalo englesku trgovinu ribom. Za njihova krstarenja oko Nove Škotske jedan susret dobro je oslikao činjenice i situaciju koju je izložio izaslanik engleskoga kralja i predstavnik engleskih kolonija u Sjevernoj Americi, lord Cran- mer. Ugledali su jedra malena brza brodiča od sto pedeset tona i jednog još skromnijeg sloopa; prije no što su razaznali francusku zastavu, prepoznali su Neustrašivog dunkerqueškog gusara Vanereic-kea koji je prema več ustanovljenom običaju svakog ljeta posječivao svog starog prijatelja s Kariba, grofa de Pevraca. Spustili su jedra i pozvali goste na most Duge. Meñu osobama koje su se popele na palubu nalazio se i gospodin de la Roche-Posay, guverner francuske akadijske naseobine Port-Royal, s kojom su ljudi iz Gouldsboroa imali najbolje dobrosusjedske odnose. Proteklog dana Vanereicke je pristao otpratiti sloop gospodina de la Roche-Posaya koji je bio u opasnosti odengleskih gusara. Potom bi francuski plemič otišao u susret brodu koji je njegovo trgovačko društvo poslalo iz Honfleura. Svake druge godine brod iz Honfleura, pun prijeko potrebnog alata i robe, ne bi došao jer bi ga presreli flibustijeri s Jamajke. Gospodin de la Roche-Posay osjetio se primoranim opskrbiti se u Bostonu prije zime, što bi uvijek izazvalo sumnje francuske administracije u Quebecu. Razveselio se kad je na brodu ugledao gospodina Paturela jer je prije povratka kanio navratiti u Gouldsboro i zamoliti ga da svojim djelovanjem okonča nepodnošljivo stanje: ne samo da tri stotine engleskih ribarskih brodova krstari Francuskim zaljevom, nego su se te godine Bostonci bez ikakva srama usudili osnovati sušionicu bakalara na akadijskim obalama koje običajno pripadaju ribarima iz Saint-Maloa, a to je stvorilo incidente koji nisu prolazili bez nasilja.

Čuvši riječi ohrabrenja i obečanja, s Duge je na svoj brod prenio potrepštine te više nije morao iči u Boston; bilo je tu i darova za njegovu dražesnu ženu i brojnu djecu koju je u velikoj drvenoj utvrdi u Port-Royalu odgajala guvernanta, gospoñica Radegonde de Fe-rjac*. Lord Cranmer mogao je ustvrditi da poteškoče i neimaština u kojima se nalaze stanovnici rijetkih francuskih naselja u tom području ne ugrožavaju ribarstvo Nove Engleske. No skeptično je odmahnuo glavom. — Francuzi su bijesni, i Akadijci i Kanañani. Sukob se ipak mogao riješiti bez bitke. Njegovo putovanje približavalo se kraju. Brod engleske kraljevske mornarice na kojem se nalazio admiral Sherrylman pojavio se je iza otoka iza kojega se skrivao več dva dana očekujuči Dugu. Bio je pun nade u budučnost zbog Pevracova dolaska kojemu je dao punomoč: »Samo Francuzi mogu vladati Francuzima«, priznao je u smijehu, opraštajuči se od svojih domačina. Uputivši Anñeliki izraze štovanja i zahvalnosti, nagnuo se nad dvije kolijevke i nasmiješio se. U tom trenutku počela je blijedjeti oštra slika Salema i njegovih čuda. Ruth i Naomi još su bile tu, ali one su na obali ostavile svoje njemačke ogrtače sa šiljastim kapama koje su morale nositi u Sale-mu te su, odjevene u haljine francuskog kroja i dražesne šeširiče koji L * Vidi: An ñelika i demonka. su dopuštali da im plava kosa poput aure krasi lijepa lica, gotovo postale žene poput ostalih. Kao i drugi stranci koji su navračali k njima i uživali u ljepoti mora i slobodi koja tu vlada, mogle su biti engleski putnici koji se vračaju u skriveno seoce u kojem živi malena otočna zajednica zaokupljena tkanjem i obradom zemlje. XX. Idučeg dana ugledali su obale Mainea. Ime toj francuskoj pokrajini nadjenuli su Englezi u počast svoje kraljice, supruge Charlesa I Stuarta i kčeri Henrika IV Francuskog, vojvotkinje toga anžuvins-kog feuda. Koji istraživač ne bi bio očaran divljom ljepotom toga kraja, njegovim razvedenim obalama, bogatstvom ušča rijeka Piscatoga, Saco, Kennebec, Sheepscot, Damariscota, Penobscot,Saint-Croix i Saint-Jean, koja su prošarana mnogim šumovitim otočičima i mirnim dražicama u tom idili čnom labirintu u kojem su se izmjenjivale visoke crvene stijene, plave udubine opasnih fjordova i duge pješčane obale. U daljini su se uzdizale planine i oblikovale visoravan izdubenu tisučama jezera od kojih su neka i

petnaest liga dugačka*, a druga su tek ažurno ili smaragdnozeleno oko u šumskoj tami. Čim su ugledali planinu Camden iza Pentagouela, brod je oživio. Svi su nagrnuli na pramac. Ali pramenovi magle se ovise oko broda, kao da su ih čekali. Bilo je to uobičajeno u Francuskom zaljevu, poznatom po magluštinama kao i po plimama. Bilo je i uzvika razočaranja. Neki putnici otišli su po ogrtače, rupce i pokrivače. Umotali su dojenčad koju su muškarci trebali nositi u tom dirljivom trenutku njihova dolaska u novu zemlju. No nitko nije htio spustiti se i skloniti od magle koja je postala tako gusta da se nisu vidjeli ni vrhovi jarbola te je brod plovio naslijepo. Svjetlo se borilo s mutnim vlažnim zrakom koji je razlagao preljeve spektra te su se vidjele vrpce plave, zelene, narančaste i zlatne boje: duga. Ulazili su u zemlju duga u koju je Florimond bio želio poči u potrazi za svojim ocem. A tad zapuha vjetar i razli se opči uzvik oduševljenja. Anñelika se nasmiješi vidjevši kako Severine i Honorine skaču od radosti i zanosno kliču. Iz magle se pomoliše dva uzvišenja otoka Mont-Desert. Njihova pojava u purpurnoj auri sunčevih zraka raspršenih u vlažnom zraku, koje su sijale srebro po njihovim obroncima, najavila je približavanje Gouldsborou. Za nekoliko sati otvorit če se prolaz koji je plovan samo za visoke plime i oni če ugledati kuče na obali i stanovnike koji ih očekuju. Severine i Honorine plesale su smijuči se, a mornari su bacali kape u zrak. Anñelika poželi uzeti jedno dojenče u ruke. Obično ih nije nosila dok su još maleni i krhki. Uvijek bi imala dojam da je drže za ruke i da ih ne valja odvajati iz krila njihovih bijelih ponjava. Kako su maleni dok tako spavaju! Životni dah koji ih oživljava gotovo je nezamjetan. Vedri su i treperavi. Spavaju. Oko nje su ljudi razgovarali. Pokazivali su dvije oble planine koje su se nadnosile nad more poput roñaka i prijatelja koji ih radosno i nestrpljivo čekaju. Očita Severinina radost pojačala je Anñelikino zadovoljstvo. Za malu izgnanicu taj divlji kutak Amerike postao je »domovina«, dom, drago mjesto na kojem je sigurna da je meñu prijateljima i sa svojom obitelji, kod kuče. I več mnogo znači — mislila je Anñelika — stvoriti za izgnanike osuñene na smrt ili tamnicu mjesto na kojem mogu uživati u slastima života i trenucima sreče i ljubavi pod Božjim suncem, trenucima danim samo slobodnim bičima. Otprilike 64 kilometra. ČETVRTI DIO

BORAVAK U GOULDSBOROU XXI. Vrijeme je bilo lijepo kad je Duga bacila sidro pred Gouldsbo-room. Pričekavši da se obave radnje koje su se sastojale u premještaju prtljage po mostu, spuštanju šalupe u more, ukrcavanju putnika u šalupe — i to kakvih putnika u osobi Raimon-Rogera i Gloriandre de Pevrac! — prvi izaslanici iz Gouldsboroa pojaviše se na brodu popevši se ljestvicama od užadi. Meñu njima bio je i poduzetni Martial Berne, stariji Severinin brat sa skupinom mladih mornara iz zaljeva, u pratnji vjernog Škota Georgea Crowleya koji se ponosio što je bio prvi naseljenik na tim prostorima i starog poglavice Massasswe s njegovom flotilom Indijanaca koji se uopče nisu pojavljivali u drugo doba godine ali su kao nekim čudom iskrsnuli čim se stijeg grofa de Pevraca pomolio na obzorju. Svi su se odmah okupili oko malenih bijelih zamotuljaka koje su nosile njihove brižne dojilje. Napokon su uspjeli raspršiti okupljeno društvo i Anñelika je doznala neke vijesti i dobila odgovore na neka pitanja. Svi su se slagali: jesen če biti dugačka. Sunce indijanskog ljeta*, uvijek posebno sjajno i nepromjenljivo, obečavalo je da če sijati barem do posljednjih dana listopada, ako ne i do sredine studenog. To bi omogučilo da provedu barem jedan ili dva tjedna na obali ne izložuči se opasnosti da ih prvi mrazovi zateknuna putovanju u Wa-passou. * Naš uobičajeni izraz: bablje ljeto. Prim. prev. No ispriječila se nezgoda. Brod Gouldsboro koji je u lipnju otplovio prema Starom kontinentu, kao i svake godine, još se nije vratio, kao ni manji brod Le Rochelais koji je trebao obaviti tajnu misiju u Sredozemlju. To zakašnjenje još se nije moralo smatrati uznemirujučim, ali Gouldsboro i njegov zapovjednik Erikson naviknuli su ih na tako pouzdano prelaženje oceana da su ponekad zaboravljali da, poput ostalih, i oni mogu naiči na oluje, bezvjetrice i gusare. Nitko nije ni pomišljao na mogučnost da je brod potonuo i svi su bili ohrabreni porukom koju je donio neki nizozemski gusar, prijatelj koji je plovio tim morima i vidio Rochelais u jednom fjordu otoka Ile Rovale. Moglo se samo željeti da pristignu prije polaska prema Gornjem Kennebecu, jer su oba broda dovozila mnogo alata i zalihe za zimu, bez kojih ne bi valjalo poči u Wapassou. Martial Berne trebao je otiči na studije u Harvard. Njegov otac nije želio da mu sin postane gusar u Francuskom zaljevu. Potom bi otišao u Newport i New York radi trgovine.

— Sve sam to vidjela prije tebe — cvrkutala je Severine i upirala prstom u njega. — Ništa ti neču pričati! Prava Francuskinja iz La Rochellea, bezbrižna i uvijek puna peckavih primjedbi koje je ne napuštaju! Anñelika če je morati pripremiti za susret s Gouldsboroom i njegovim damama. Veze koje su ujedinjavale Anñeliku s največim dijelom stanovništva, francuskim hugenotima iz La Rochellea, bile su duboke i neraskidive, ali višeznačne. Zamjerali su joj što ih je navela da se ukrcaju na brod Joffreva de Pevraca koji je u njihovim očima bio gusar. Na koljenima je molila njihovu milost kad su se pobunili protiv njega tijekom prelaska oceana, čime su zapravo zaslužili vješala. U okolnostima u kojima bi se svaka poštena žena morala čuvati objeda, jer su je optužili da je počinila preljub sa Zlatobradim, ona je hodala uzdignute glave i neusiljeno, gotovo nehajno. Znala je da če u njihovim očima biti prijestupnica ma što činila. Kad je Duga bacila sidro, Anñelika ih je ugledala u zbijenoj skupini, prepoznatljive po tamnoj odječi i svijetlim kapama: dame iz La Rochellea postale su dame iz Gouldsboroa. Anñelika ih je voljela zbog svega što su zajedno proživjele i željela je svidjeti im se i zadobiti njihovo poštovanje, ali bila je svjesna da svakim svojim činom u njima pobuñuje osudu. To što im se u La Rochelleu predstavila kao skromna služavka, a poslije se otkrilo da je visokorodna dama, ne mijenja ništa, gorljivo je objašnjavala gospoña Manigault. Jer i kad je bila služavka Gabriela Bernea i kad je postala žena gusara kojem duguju svoj spas, uvijek ih je držala u rukama istim osobnim autoritetom i vladala njima gotovo nehajno, kao da nije bila svjesna da su oni ozbiljni ljudi i gospodari njezine sudbine. Znala je i da su nakon nekoliko dana, kad su raspravili o njoj, zaključili daje se ne može promijeniti niti popraviti. Po tko zna koji put priznali su da je njezin mentalitet posve drukčiji i da je ne razumiju, daje ona čudljiva, ako ne i lakomislena, u svakom slučaju vrlo nezavisna, pa su napokon odlučili da je vole, nju, gospu Anñeliku iz La Rochellea i iz Gouldsboroa, takvu kakva jest i da ne žele da bude drukčija. Ali ponovni susreti bili su neugodni. Ona se uvijek trudila da ugodi svima i da nikoga ne povrijedi, a ubrzo je osjetila da je njezin dolazak poremetio ravnotežu njihova ureñenog života. Shvatila je da bi se to dogodilo bez obzira na to što ona učini. »Što sam ja nebu skrivila«, pitala se Anñelika ponekad, »da moja privlačnost izaziva toliko neugoda i opasnosti? Muškarci se bore radi mene, a žene su uvrijeñene ako im ne posvetim svu svoju pozornost.«

Osim čestite i nježne Abigael, na ostale nije mogla računati; usne su im bile stisnute u neizraženom prijekoru, a nije se moglo odrediti zbog čega; a bila je sigurna da im je ovaj put dala mnoge razloge za nezadovoljstvo. Njezina predviñanja pokazaše se točnima. Dame su od početka omrznule Ruth i Naomi, ne zato što su Engleskinje, nego zbog toga što su zauzele povlašteno mjesto u Anñelikinu srcu. Stoga su se upoznale s irskom babicom i njezinim kčerima, a mlade žene su sustavno držale na udaljenosti. U metežu iskrcaja Anñelika se ponajprije bavila odreñivanjem mjesta gdje če stanovati dvoje junaka dana koji su na glavama dvojice mornara bili preneseni na mol u gotovo pobožnoj tišini, a potom su prasnuli radosni usklici dok su ih njihovi nosači ponosno nosili prema plaži. Otkad su zajedno došli na taj dio obale Mainea, Anñelika i Jof-frey nikad nisu imali prilike tu dugo boraviti. Uglavnom su živjeli u svojoj utvrdi u šumi, drvenoj, ali čvrstoj, koja se uzdizala sa stjenovitog vrha i zatvarala dražicu u kojoj su poslije izgradili luku. Podignuta na ruševinama starih utvrda prvih istraživača, možda Cham-plaina ili engleskih ribara koje je iznenadila zima, okružena ogradom od kolaca, ta je utvrda dugo bila jedino nastanjivo zdanje do- stojno toga imena. Joffrev de Pevrac, došavši s Kariba, gdje je zgr-nuo bogatstvo izronivši blaga potonulih španjolskih galija, utaborio se tu sa svojom pratnjom i plačenicima; odatle je krenuo u dvije ekspedicije u unutrašnjost pošto su mu vlasti u Massachusettsu priznale pravo na nastanjivanje i istraživanje rudnika srebra. U prizemlju utvrde bila je velika zajednička dvorana koja je služila i kao ured za sve poslove, kao skladište namirnica i oružja. Na katu je bila jedna prostrana soba i dvije manje pa se Anñelika tu smjestila sa svojim kovčezima. Pokučstvo se sastojalo od velikog kreveta, stola i naslonjača te jedne klupice; tapiserije na zidovima štitile su od hladnoče i vlage. Bio je tu i ormar, što je rijetko u tim krajevima. U njemu su se nalazile higijenske potrepštine, nakit i razne sitnice. Bilo je posve prirodno da se nosači kolijevki Raimon-Rogera i Gloriandre upute prema utvrdi. Ali, kad su se trebali popeti u veliku sobu, Anñelika se prisjetila da je tu stanovala gospoña de Maudri-bourg, demonska prijateljica oca d'Orgevala. I uhvatila ju je panika. Htjela je odagnati zle utjecaje od svojih dragih nevinašaca koje je dovela iz Salema. U toj sobi je jedne noči, probudivši se, u kutu razaznala neko zlokobno biče. Oko tog kreveta su sirote Kraljeve djevojke opčarano promatrale uspeče demonske žene. Na tome mjestu začele su se laži i smrtonosne zapovijedi, sjeme zločina. Zaustavila je pratnju u prizemnoj

dvorani, što im je omogučilo da se dive dječici u kolijevkama koje su položili na drveni stol; blizanci su bili mirni i još nisu bili shvatili da su ih opet razdvojili. Davši znak Ruth i Naomi daje slijede, ona se popela s njima. Ukratko im je prepričala što se tu dogodilo i zamolila ih da istraže loše utjecaje i da ih izbrišu ako mogu. Agar je več bila izvadila rašlje i mrmljala formule. Potom je sjela na dovratak i svojim velikim očima prestrašeno i radoznalo promatrala sobu. Anñelika je takoñer ostala na pragu i promatrala kako mlade žene iz Salema oprezno hodaju po sobi: Ruth je držala rašlje, a Naomi ju je slijedila uz kretnje ruku koje kao da su hvatale tko zna kakve nevidljive sile; njezin drhtavi maleni obris skakako je oko Ruth. Ponekad bi izraz boli prostrujao njezinim licem i zastala bi. Polom su obje zakoračale svečanim hodom i tihim glasom izmijenile nekoliko riječi. Sunce je zašlo i vladala je polutama; danje svijetlo stapalo se s odsjajem nebeske svjetlosti na moru. U toj blagoj i prozračnoj svjetlosti dvije čarobnice bile su poput prikaza naviklih da ih ljudsko oko ne opaža. Potom su se vratile Anñeliki; Ruth je odmjerenim kretnjama vratila rašlje u vreču koju joj je pružila Cigančica. — Dakle? — upita Anñelika. — Dakle, ništa! — reče Ruth i odmahnu glavom. — Ništa! — ponovi Anñelika. — Pa ipak, ona je ovdje živjela. Kako to objašnjavate? Ruth se okrenu prema Naomi. — Mačak je sve odnio — objavi Naomi i raširi ruke u kretnji koja je značila: to je tako. — Mačak? — Zar tu nije bio neki mačak? — Zapravo jest... Upravo tog dana bio se pojavio Gospodin Mačak, koji se danas seta putovima Gouldsboroa, dostojanstven i bogata krzna. A tad je bio samo običan brodski mačak, ne veči od ruke brodskog malog koji ga je bacio na obalu. Anñelika ga je iznenada vidjela uz Am-broisinino uzglavlje, tako slaba da nije imao snage ni mijaukati. Gledao ju je raširenih očima, pun nade i povjerenja. Gospodin Mačak! Mali duh Dobra. Poslan da bi otklonio Zlo... — Zašto nas tako gledaš? — upita Ruth. — Tako malo znamo o tajanstvima koja prate ljude. Mnoga biča u koja ti ne vjeruješ žive i čuvaju svoje tajne koje bi valjalo saznati. Ima toliko sila i toliko blaga koje nismo smjeli izgubiti u svojim danima. Ali Sotonin cilj je oduzeti čovjeku te mistične darove i udaljiti ga od božanske pomoči. XXII.

Čim je pomislila na mladog Lauriera Bernea, drugog Severini-nog brata kojeg je u La Rochelleu smatrala svojim usvojenim djetetom, vidjela gaje kako pristiže. — Mačak je prvo došao k nama! — uzviknu on. Gospo Anñeli-ko, doñite brzo, čekamo vas na užini. Kod Berneovih je osim diplomatskog uzvanika, Gospodina Mačka, našla Abigael, Berneovu suprugu i njihove dražesne kčerki-ce: Elisabeth je imala devet godina, a Appoline šest mjeseci. Vidjevši još jednu plavokosu glavicu, Anñelika upita za ime malenog susjeda. — To je mali Charles-Henri, vi to dobro znate... U odsutnosti njegove pomajke Bertille koja prati svog oca, gospodina Mercelota u Novoj Engleskoj i piše za njega, mi smo ga uzeli k sebi. — Ah, da, Charles-Henri! — reče ona rastuženo. — Njegov djed i baka Manigaultovi ne mogu se njime baviti, kao ni njihove kčeri Šarah i Deborah koje su mu tetke, pa su ga dali vama, Abigael, koja ste im tek susjeda! Abigael je milovala glavu dječaka koji je bio lijep i dobro razvijen za svoje tri godine, ali često su mu oči bile raširene kao da želi da mu netko objasni neke čudne stvari koje ne razumije. Ona blago odgovori: — Znate što taj mali sirotan njima znači. Valja im oprostiti. Sjena tuge prošla je licima okupljenih oko stola. Majstor Gabriel Berne natočio je vino u peharčiče koje je donijela Severine, hoteči odagnati brigu koja mori zajednicu u Gouldsborou od nestanka prave majke Charles-Henrija. Nije bilo drugih nevolja: nije bilo gusara, ni neprijateljskih stranih ribara, ni Engleza u težnji za osvetom, ni irokeških pohoda, ni svetog rata Abenakija protiv heretika. Mir vlada Francuskim zaljevom. — Tako je — potvrdi Severine hitro i vatreno; vrativši se kuči, željela je pričati mnoge priče. Jednom rukom je zagrlila oca, a drugom majku i nastavila: — Tako je! Tvrdim da je klima u Gouldsborou jedna od najugodnijih pa se lako raña i prijateljstvo meñu susjedima. Ali, po njezinu mišljenju, te godine ozračje je bilo opušteno i puno dobrote ne samo zbog plodnog ljeta — dobre žetve, dobrih vijesti iz Europe, dobrog ribolova, uspješne trgovine i sretnog roñenja blizanaca de Pevrac koje je sve to okrunilo, nego i zbog toga što su se riješili Bertille Mercelot. Ne usuñujuči se to glasno reči zbog straha od stroge gospoñe Manigault, svi su ustvrdili da se u Gouldsborou bolje osječaju bez Bertille Mercelot. Severine je ispričala kako je u Salemu bila drska prema gospoñi de Pevrac. Govorilo se da je gotovo od roñenja Bertille Mercelot jabuka razdora. Stanovnici La Rochellea koji su je gledali kako raste tvrdili su da je kao posve malena sijala neslogu u četvrti Remparts gdje je učila čitati Bibliju

kod dviju vrlih gospoñica koje su naposljetku odustale od poučavanja. Kako je bila lijepa, čak zanosna, jedina kči i nasljednica dojmljiva bogatstva stečenog proizvodnjom i trgovinom papira, Bertille Mercelot je uvijek zamišljala daje neodoljiva. Buduči da je bila inteligentna i učila brže od drugih, bilo je teško poreči tu nadmočnost koju je potvrñivala samom svojom neusporedivom prisutnošču pa su njezini prijatelji iz djetinjstva prizna- vali daje Bertille Mercelot roñena da bi bila na prvom mjestu i drugima davala tek ostatke, a kad je došlo vrijeme prvih muških pogleda, ona se našla pred teškim izborom a nije sustajala u težnji da ih da ih osvoji što više, a da ne ostavi ni druge. Bilo je teško na prvi pogled otkriti strasti skrivene ispod krinke vode stajačice. Navlačila bi je kad bi trebalo otkloniti od sebe odgovornost u nekoj svañi, jer, kad bi se usudili upotrijebiti papistički jezik, »dali su joj dar dobrog Boga bez vjere«. I stoga su bili strpljivi s njom, uglavnom zbog njezinih roditelja, najvrlijih ljudi na svijetu, koji nikad nisu vidjeli da je njihova obožavana kči obična dje-vojčura. Ali sad, kad je njezin otac došao na dobru zamisao daje povede sa sobom na obilazak tvornica papira u Novoj Engleskoj, osječalo se olakšanje u cijeloj zajednici. S Bertille su se uvijek pitali koji dom če poremetiti sljedeči put. Kako je tu bilo i pokajanih gusara, nepristojno Bertillino nametanje nije im bilo ništa strano. Zapravo, bila je smjerna samo pred guvernerom Colinom i Abigael Berne, pa ipak se ne bi moglo reči da se i oni nisu dali smotati njezinim igrama, istodobno slatkim i gorkim. Gabriel Berne velikodušno je točio bijelo vina iz Garonne i Anñelika je nakon Salema osječala olakšanje što može mirno piti s prijateljima i raspravljati o pitanjima susjedstva, istodobno tako važnim i nevažnim. Laurier je donio pliticu s rakovima i svježim ostrigama. Stigle su i tetka Anna i stara Rebecca. Napravili su mjesta za njih i počeli nadugo i naširoko govoriti o Bertille Mercelot dok je Gabriel Berne svečano otvarao ostrige. Tetka Anna, koja je bila malo rastresena, izrekla je mišljenje da bi trebalo udati tu raspusnu Bertille. Nastala je graja. — Ali ona je več udana, vi to dobro znate! — Za onu budalu Josepha Garreta koji krstari šumama umjesto da nadzire svoju ženu! — E, da Indijanci nisu oteli Jenny Manigault! — Nemojte o tome govoriti pred djetetom! — Tako je! Mogao bi shvatiti. — Ne, još je premalen.

Zbunili su jadnoga Charles-Henrija i zato su opet počeli govoriti o Bertille Mercelot kako bi našli neko rješenje. Več je postalo uobičajeno predložiti da joj valja nači dobra supruga, kao što je to upravo učinila tetka Anna; tad bi svi napomenuli da ga več ima jer se prije dvije godine udala za Josepha Garreta, zeta Manigaultovih. Uvijek je sanjala da postane dijelom obitelji Manigault, velike brodovlasničke obitelji, jedne od najvažnijih u La Rochelleu. Kako su ti bogati grañani dobili sinčiča Jeremiea tek nakon četiri kčeri koje su več bile Bertilline dobi, bila je ljubomorna na najstariju, Jenny, vidjevši da se udala za spomenutog Garreta, lijepa mladiča dobra roda, časnika u regimenti Saintonge. A danas je Bertille supruga rečenoga Garreta. Kakvim je za-vijucima i tragičnim slučajnostima došlo do toga? Zar je ljupka Jenny Manigault mogla u svojoj sretnoj mladosti u La Rochelleu predvidjeti da če je jednog dana izgnati sa cijelom njezinom obitelji i da če joj to donijeti dvije dramatične počasti: da rodi prvo dijete u Gouldsborou, koje je došlo na svijet u prvim danima njihova iskrcaja i koje su nazvali Charles-Henri, te da bude prva žrtva okrutnoj Americi: nekoliko dana nakon krštenja, dok se sa svojima odmarala u taboru Champlain, oteli su je neki lutajuči Indijanci, Irokezi ili Algonkini, nije se moglo znati, te je nestala zauvijek. Morali su ponuditi žrtve divljim bogovima Sjeverne Amerike da bi preživjeli i započeli novi život. Iako su Manigaultovi dugo bili gnjevni i tužni, njihove duboke rane počele su zarastati. I ostale njihove kčeri bile su lijepe i dobre. Jeremie je rastao; kanili su ga odgojiti kao brodovlasnika u Novom svijetu pa su ga za početak poslali na studije na Harvard, u Novoj Engleskoj. Sve se preobratilo. Više nisu govorili o Jenny; smatrali su je mrtvom i ožalili je. Bertille je prve zime zavela mladog udovca, pokazavši pritom više žurbe no pameti. To je uopče nije približilo Manigaultovima, a mogla je razmišljati i o tome da biti rod Manigaultovima u La Rochelleu nije isto što i biti rod tim poluu-topljenicima koji žive pod slamnatim krovom, poput ostalih američkih pionira, novih bogataša i siromaha. Stoga novi Garretov brak od početka nije bio dobar. Bertille nije voljela malenog Charles-Henrija. Ostavljala ga je kod svoje susjede Abigael jer se djed i baka Manigaultovi takoñer nisu zanimali za tog dječačiča koji ih je podsječao na okrutan gubitak i zapravo ga nisu mogli ni vidjeti. Bertille je uglavnom živjela kod roditelja i svi su je i dalje zvali Bertille Mercelot. No ponekad bi se vratila i uzela maloga uz velike izljeve nježnosti kako bi se govorilo da je ona savršena, osječajna i odana. Bilo je vidljivo da se njezini posjeti zbivaju istodobno s dolascima brodova

iz Europe i najavama zanimljivih gostiju iz Francuskog zaljeva, a kadšto i s povratkom Josepha, njezina supruga koji se za račun nekog englesko-nizozemskog društva pridružio traperima koje su nazivali bosslopers ili bushrangers, a koji su kupovali krzna od Indijanaca. Ukratko, svi u Gouldsborou odahnuli su što Bertille nije s njima. U budučim kronikama če se ozračje koje je vladalo u srcima tog ljeta opisivati kao idili čno i često če se o njemu govoriti. A ponajprije o tom povratku na Dugi koji je na sidrištu bio pozdravljen kao kraljevski brod, brod grofa i grofice de Pevrac, tih dviju osoba koje nisu poput drugih, za koje su ponekad mislili da ih mrze i odbacuju, ali oni bi ih uvijek osvojili svojim ozračjem svečanosti i radosti života; a ovaj put su došli s dvoje čudesne dječice, odjevene u ve-lur, lijepe poput same ljubavi. Život u Gouldsborou bio je odviše težak da bi dopustili da im loše djevojke poput Bertille pokvare trenutke zadovoljstva. Usto su se vratili Gouldsboro i Rochelais s korisnim tovarima te se stanovništvo okupilo u gradu, trgujuči, posječujuči se i sklapajuči saveze. No od svega toga je bila bolja odsutnost te Bertille Mercelot. Svi su shvatili da se nisu prevarili kad su je smatrali istinskim otrovom. Abigael, uvijek brižna, takoñer je bila zadovoljna. — Ali, što če biti s dječakom kad ima tako lošu pomajku? Anñelika se nadala da je riječ samo o nezrelim ispadima i da če se mlada žena popraviti. Premda je bila metom zlih Bertillinih riječi, smatrala ju je samo zločestim djetetom. Ponajprije valja urediti da joj se muž vrati iz šuma. Zar ne bi bio korisniji ovdje kao kraljev časnik koji bi mogao ustrojiti odred redarstvenika nego da i dalje slijedi engleske bushrangers i trguje krznima? — Naprotiv — reče Anñelika — ako jednog dana taj krivovjernik koji se druži s našim suparnicima Englezima padne u ruke kanadskim Francuzima, koji smatraju da su sva krzna Sjeverne Amerike njihovo vlasništvo, njegov skalp neče vrijediti ni groša. Abigael se trgnu i uzdahnu: »Jadni mladič!« a potom i: »Jadni mali!« gledajuči Charles-Henrija kojeg je smatrala lišenim očinske i materinske brige. Gabriel Berne odobravao je Anñelikino stajalište. Prihvativši nepovoljna predviñanja, sve troje odlučiše da če se, prije no što pokušaju uvjeriti Manigaultove da se pozabave svojim unukom, okomiti na Garreta kad se vrati i podsjetiti ga na obveze i odgovornosti koje bi ga trebale navesti da se nastani u Gouldsborou sa svojom mladom ženom i sinom. Otišli su na razgovor s guvernerom Paturelom. XXIII.

Gouldsboro je postao tako napučen da se ljudi više nisu poznavali pa je velik dio stanovništva pod jurisdikcijom Colina Paturela bio Anñeliki stran. Nije se mogla svima predstaviti pa je tijekom tog kratkog boravka posjetila prijatelje i poznanike koji su došli u Gouldsboro da bije sreli. — Gospoño de Pevrac! Gospoño de Pevrac! Anñelika je prelazila trg i odlučila je oglušiti se na takve pozive koji su joj se upučivali dvadeset puta dnevno kad god bi izišla. Po glasovima koji su dopirali s kanua i šalupa koji su dovozili na obalu putnike s brodova moglo se odrediti s kojeg dijela obale ili s kojih otoka dolaze, engleskih ili francuskih, ili pak srdačno pomiješanih kao na udaljenom otoku Monegan ili u naseljima kod ušča Kennebeca, gdje se viju mnoge zastave, pa i ona nizozemskog trgovca Petera Boggena. Ovo su bili Akadijci iz Port-Royala. Anñelika je opet kasnila Berneovima i pokušala je neprimjetno proči pokraj društva. Htjela je i pogledati blizance jer je predbacivala samoj sebi da ih zanemaruje, možda i zbog mnogih osoba koje se brinu za njih. Jedan stari mornar, porijeklom Čerkez, upozorio ju je na zlokobnu poslovicu prožetu mudrošču i narodnim iskustvom: »Mnogo dojilja — kilavo dijete!« Zato je koračala brzo i pravila se da ne čuje mladoliki glas koji ju je dozivao: »Gospoño de Pevrac! Gospoño de Pevrac!« Pogledavši ustranu vidjela je da se radi o mladoj ženi, očito trudnoj, koja brza po pijesku da bi je dostigla. — Oh! Gospoño de Pevrac, sretna sam što vas vidim — reče mlada žena zadihano. — Htjela bih da mi kažete vijesti o mojoj sestri. Dotrčala je do Anñelike i spontano joj se bacila u naručje, pa ju je ona morala zagrliti. — Tko ste vi, drago dijete? — Zar me se ne sječate? Imala je pomalo grub naglasak, gotovo engleski. Anñelika pomisli na mladu Esther Holby koja je putovala s njom u barci Jacque-sa Merwina pošto je pobjegla pokolju Abenakija u kojem je izgubila cijelu obitelj te ju je primio njezin ujak na otoku Martinicus. No Esther je viša i razvijenija od ove slatke i živahne djevojke koja bi bez okrugla trbuha izgledala kao da ima dvanaest godina. Nosila je lijep šeširič od čipke i prsluk od bijela platna. — Stvarno me ne prepoznajete? Ja vas nikad ne bih zaboravila, izvukli ste me iz vode i nosili poput dojenčeta onoga dana kad se zbio brodolom. A sad se čini da i sami imate dvoje dojenčadi. A i ja ču uskoro imati jedno! Nije li sve to lijepo? Njezina rječitost nije u sebi imala ništa britanskoga, a riječ brodolom dala je Anñeliki ključ.

— Niste li vi jedna od Kraljevih djevojaka čiji se brod razbio na stijenama ispred Gouldsboroa prije dvije godine? — Ma jesam! To sam ja, mala Germaine, zar se ne sječate? Ger-maine Maillotin. Istina je da sam bila tako malena da me nikad nisu zvali po imenu; zvali su me mala, što nije ništa čudno. Imate li vijesti o mojoj sestri i gospoñi de Maudribourg, našoj dobročiniteljki? Anñelika osjeti kako joj srsi prolaze kralješnicom. Od tih dogañaja protekle su dvije godine, ali i dalje joj je neugodno govoriti o njima. Ona uhvati mladu ženu za ruku. — Doñite, drago dijete, otpratite me do utvrde. Vjerujem da ste u Port-Royalu napustili svoje društvo i dobrotvorku gospoñu de Maudribourg te da otad nemate vijesti? — Da, sakrila sam se kad ih je onaj Englez prenio kao zarobljenice na svoj brod*. Bojala sam se, bilo mi je dosta svega toga, a poslije sam u Gouldsborou upoznala mornara koji mi se svidio i za kojeg sam se htjela udati, kao što nam je predložio gospodin guverner Paturel. Govorila je u hodu i u svojoj uzbuñenosti počela je otkrivati drugi naglasak, neizbrisivi naglasak pariških siromaha. — Odgojena sam u bijedi. Kad sam imala četiri godine dali su me mojoj starijoj sestri jer je moja majka pristupila kčerima pokajni-cama. Bila sam dobro odgojena, gospoño, jer inače nas gospodin Colbert ne bi odabrao za naseljavanje Kanade. Ali ja sam bila suvišna. Gospoña de Maudribourg htjela je samo moju stariju sestru, ali ja sam morala poči za njom jer je ona bila sve što sam imala i nije me htjela ostaviti. Sad sam tako sretna da sam zaboravila svu bijedu... ali ipak bih htjela čuti vijesti o svojoj jadnoj sestri. Stigle su do tvrñave. Prije no što joj je pokazala djecu, Anñelika ju je posjela u dvoranu u prizemlju da joj posluže osvježavajuče piče. Sirota brodolomnica! Doživjela je brodolom Jednoroga i životni brodolom. Akadija ju je spasila. Imala je sitno lukavo i dražesno lice ali je u povorci mladih na-seljenika nitko ne bi mogao razlikovati od ostalih u skupini oko go- * Vidi: An ñelika i demonka. spoñe de Maudribourg pod strogom palicom Petronille Damourt. Bilo je barem tucet takvih Kraljevih djevojaka u vojvotkinjinoj pratnji, pokornih i prestrašenih, koje se nisu izdvajale iz anonimnosti. Anñelika se jedva uspjela približiti nekima od njih i zadobiti njihovo povjerenje. Delphine du Rosov, Marie-la-Douce, koja je ubijena zato stoje govorila s njom, Jullienne, djevojčura koja se pridružila Aristi-deu Beaumarchandu, gusaru koji je zaslužio vješala i koji ju je možda jedini uspio ukrotiti. — Dakle, ne znate da je gospoña de Maudribourg mrtva? — upita Anñelika.

Sitna djevojka koja je pobjegla od toliko nesretnih godina tržnu se i odskoči. Ali — od radosti. — Mrtva! Mislit čete da nisam nimalo samilosna, gospoño, ali radujem se i... nadala sam se tome. Nedavno je netko tko je s istočne obale došao prodavati ugljen u Port-Royal govorio o tome, ali nisam se usudila povjerovati. A sad kad ste mi vi to rekli, gospoño, mogu biti sigurna u to i mirno spavati. Iako to nije dobar osječaj — ona se prekriži — ali bolje je što tako zla žena nije više na zemlji. Mene, koja nisam bila »ni za što«, kako je ona govorila, stalno je kinjila, a ponekad bi me na brodu pekla užarenim ugljenom. — Jadna djeca! — reče Anñelika stisnuta srca, kao i svaki put kad bi se prisječala tih sirotih mladih djevojaka i mladih žena prepuštenih tako demonskom biču uz blagoslov svih onih duhovnika, vjerskih poglavara i dobrotvora koji su dali da ih prevare lijepe oči i pobožnost izaslanice oca d'Orgevala. Suze joj navriješe u oči i ona pomisli da ju je trudnoča učinila preosjetljivom. Mala Germaine bila je dirnuta njezinom ganutošču. — Oh, gospoño, kako ste dobri! Za nas ste uvijek bili anñeo. Unatoč strahu od utapljanja, kako je bilo lijepo dospjeti u Gouldsbo-ro i vidjeti vas na plaži kako trčite prema nama i bacate se u vodu kako biste me spasili. S ozbiljnošču prerano sazrelog siročeta, ona doda: — Dobrota jedne žene nadoknadila je zloču druge. Anñelika se sječala da se u tom brodolomu namučila ponajprije s golemom Petronille Damourt. A ova mala se sječa da ju je ona spasila. — Čovjek s istočne obale rekao je da ste vi i gospodin de Pevrac odveli moje družbenice u Quebec, koji je bio cilj našega putovanja. Zato sam mislila da bi moja sestra mogla pokušati prenijeti mi vijesti i saznati što sam postala. Boječi se da ču sresti našu dobrotvorku, došla sam danas. To je prvi put da sam se usudila napustiti naš dragi Port-Royal. — Kako se zove vaša sestra? — Henriette. — Radujte se, mogu vam prenijeti dobre vijesti o njoj. — Je li se udala? — Ne, još nije. Ali uskoro hoče jer ima mnogo udvarača. No želi birati. Čekajuči, smjestila se kao sobarica kod gospoñe de Bau-mont koja je zadovoljna njezinom službom i njezinom veselom i spontanom naravi. Germaine ju je začuñeno gledala. — Želite li reči da je vesela, sretna, živahna?

— Naravno! Ima mnogo uspjeha, pomaže damama u poslovima i cijeli joj Quebec zavidi na vrlinama. — Ah, kako sam zadovoljna! Toliko je bila vezana za gospoñu de Maudribourg da sam se, čuvši za njezinu smrt, uplašila da če to biti i kraj moje sestre, koja kao daje postala njezin rob. Služila joj je kao sjena. Bila je to istinska bolest pa se pri kraju činilo da me više i ne vidi. Uzalud sam je preklinjala: Ostani sa mnom u Port-Royalu! Bila je spremna slijediti je i u pakao. — Ah! Znate da se život obnavlja kad prestanu loši utjecaji — reče Anñelika. Odjednom je zazebe u srcu. Vizija lude Ambroisine prošla joj je kroz misli i ona zadrhta i problijedi. Riječi male Parižanke potvrdile su ono što su zaključili o Am-broisininoj osobi. Ponekad se bojala da su pomalo pretjerali ili da su nešto izmislili. No ta žena doista je bila poput vampirice — iscrpljivala je svoje žrtve i proždirala njihovu dušu. Kad bi se udaljile od nje, opet bi postale normalne. Ova mlada žena prostodušna je i jednostavna. Govori spontano i njezin sud je potvrda da nisu nimalo pretjerali u onome što su pripisali vojvotkinji de Maudribourg. Da bi promijenila temu, Anñelika napomenu da se čini kako se Germaine ne bi udala za svog mornara iz Gouldsboroa da je ostala u Port--Rovalu. Mlada žena se nasmija i reče da zapravo nije bilo prilike vratiti se na drugu obalu zaljeva, pa se udala za Škota, potomka vojnika Sir Alexandera, a odatle i njezin grub naglasak. Mlada Akadijka divila se dojenčadi koja su spavala u svojoj sobi na prvom katu. Dobro su ih čuvale kčeri irske babice koje su plele i vezle uz njihovu kolijevku. — Kako su dražesni! — divila se mala Germaine Maillotin. — Djevojčica je posve okrugla, a dječak je izdužen. I ja bih željela dobiti blizance. Djeca donose živost u kuču. Ne bojim se trudova. Naučila sam tkati platno za košulje. Kad se rodi naše dijete, otiči čemo s još nekoliko mladih parova i nastaniti se u onom naselju kod Grandprea. Naselje o kojem je bila riječ bilo je utemeljeno prije tri ili četiri godine. Doseljenik iz Port-Royala došao je onamo osušiti bare, kao što su često činili. Akadijci su poput Nizozemaca preobražavali močvare u plodno tlo. Gospodin de Pevrac pružio im je svoju pomoč, ponajprije tako što je opskrbio pionire potrebnim alatom i proizvodima iz Starog svijeta, jer Francuzima je toga nedostajalo; hrabrosti, upornosti i ljubavi prema zemlji imali su dovoljno. — Doñite nas posjetiti u Port-Royal — ustrajala je gospoña de La Roche-Posay prije no stoje otplovila sa svojom pratnjom.

Bila je doputovala s djecom i njihovom guvernantom, gospoñicom Radegonde de Ferjac. Gospodin de La Roche-Posay ostao je jer se bojao upada engleskih brodova i valjalo je održavati garnizon spremnim. Kaštelan Port-Royala bio je zahvalan na darovima koje su mu poslali uz prijeko potrebne proizvode: vino, ulje, olovo, željeznariju i tkaninu koji su im nedostajali jer brodovi društva nisu pristigli. Nitko ne zna kolike su teškoče guvernera američkih pokrajima pri održavanju svog ugleda i statusa. No srečom su se nedaleko od Port--Royala naselili simpatični i poduzetni susjedi te se promijenio život sirotih francuskih plemiča. Kčerima su donijeli lutke iz Salema koje su neobično razveselile te malene plemkinje u stranoj zemlji. Ali njihova majka govorila je da bi starije valjalo poslati u kakav samostan u Francuskoj kako bi se usavršila njihova naobrazba, jer unatoč brižnosti Radegonde de Ferjac i vjeroučitelja koji ih je poučavao latinskom i pristojnom ponašanju, ta je mladež bila pod utjecajem divlje okoline, sanjala je samo o trčanju šumom ili plovidbi, lovu pastrva i bakalara, krznarenju, posječivanju velikih indijanskih svečanosti nakon lova; djevojke tu ne mogu nači dobre muževe. — Zašto ne pošaljete kčeri uršulinkama u Quebecu ili u školu Marguerite Bourgeoys u Montreal? — upita Anñelika. Gospoña de La Roche-Posay se naduri. — Mi Akadijci nismo u dobrim odnosima s »onima gore« — reče ona i pokaza rukom prema sjeveru gdje bi se trebao nalaziti Quebec, glavni grad Nove Francuske. Kraljevi službenici sjete nas se samo kad valja platiti poreze i sumnjaju da zgrčemo bogatstvo na nepošten način u trgovini s Englezima, iako nas ti bestidni neprijatelji povremeno napadaju, a sunarodnjaci nas napuštaju. Velike kanadske obitelji gledaju nas svisoka jer su tobože prije nas utemeljile naselja u Sjevernoj Americi, što je posve pogrešno jer su Samuel Champlain i gospodin de Monts utemeljili Port-Royal mnogo prije osnivanja Quebeca. Uvjeravam vas da bih voljela vidjeti da se moje kčeri odgajaju rafinirano, uz visokorodne princeze na Dvoru. Preporučljivije je poslati kčeri u kakav glasoviti pariški samostan no u neki u našim jadnim kolonijama koje tako prezire umišljeno društvo koje crpi svoju vrijednost samo iz toga što oblijece oko kralja. Ali što učiniti? To se ne može promijeniti i zato to valja obaviti ako se želi uči u Versailles. Zar vaši sinovi i mladi Castel-Mor-geat nisu po dolasku iz Nove Francuske poveli svoje dvorske bitke? Imate li vijesti od njih? Imala ih je, a i Gouldsboro če zacijelo donijeti nove. — Posjetite nas, draga gospoño de Pevrac — molila je gospoña de La Roche-Posay. — Svi se rado sječamo vašeg boravka onog ljeta kad ste došli

s onom velikom damom dobrotvorkom koja je bila pomalo čudna, ali vrlo lijepa i mudra, gospoñom de Maudribourg, zar ne? Bez ustezanja mi je prepustila svoje Kraljeve djevojke. Nemojmo se žaliti! Dobili smo tri udavače za svoje neženje, poput one mlade Germaine koja vas je pitala za vijesti o svojoj sestri. Bile su to vrle mlade žene. Zašto nisu otišle u Quebec s ostalima? Bilo je to nezavisno od moje volje. Sakrile su se da ne bi otišle. A danas su sretne kod nas i mi ih volimo. Nadam se da nečemo imati teškoča s administracijom, s »onima gore«. Sve je tako zamršeno, a glasnici su tako spori. Poteškoče vam se popnu na glavu kad ste več zaboravili što ih je uzrokovalo. — Ona uzdahnu, a potom prizna da ipak više voli Novi svijet, da voli taj grad i da je sretna sa suprugom u toj drvenoj utvrdi koja dominira nad vodenim prostranstvima koja u zoru poprimaju blijedoljubičastu boju sljezova cvijeta... ako nisu zastrta maglom. — Obečajte mi da čete se jednoga dana vratiti u naše krajeve — ustrajala je ona — sa svojom djecom, pratnjom i oružnicima. I sa svojim suprugom ako bude mogao. Vidimo ga samo kad nam pomaže da se dogovorimo s Englezima, nizozenskim gusarima i drugi- ma, uvijek povodom rata, nikad u miru. Ali ne očajavam. Obečajte mi da čete doči. Anñelika je svečano obečavala, pitajuči se hoče li se pojaviti prilika za preplovljavanje zaljeva zbog čistog zadovoljstva. No bila je iskrena uvjeravajuči je da bi voljela opet vidjeti Port--Royal, dražesno mjesto s drvenim kučama slamnatih ili daščanih krovova, s dvjema crkvama, vodenicom i prostranim poljima na kojima je odjekivalo mukanje stada. Nikad ne bi nevinom akadijskom gradiču poželjela strahove koje je proživjela. XXIV. Colin Paturel poslao joj je poruku preko svog pisara Martiala Bernea. Mladič mu je služio kao tajnik kad nije lutao morem. Guverner je od njega tražio savjet o sudbini novih pridošlica. Stari gusar sjedio je iza golema pisačeg stola prekrivena listovima papira, u visokom naslonjaču nalik na biskupov, koji je trebao impresionirati žali-telje koje je primao u odreñene sate, i brižljivo proučavao neki popis imena. Pozvavši je da sjedne, on je zamoli da mu oprosti što ju je uznemirio. S obzirom na odsutnost gospodina de Pevraca koji je posjetio brodogradilišta, pomislio je da če mu njezino žensko mišljenje pomoči donijeti pravednu odluku o osobama čiji mentalitet i postupci nisu uvijek jednostavni i nije ih lako predvidjeti.

Radilo se o skupini Valonaca i valdenga kojima je pripadao i Nathanael de Rambourg, a koji su od hugenota iz La Rochellea koje su sreli u Salemu zatražili da im dopuste nastaniti se meñu svojim sunarodnjacima, Francuzima. No stigavši u Gouldsboro rasrdili su se kad su ondje našli katolike, njihove crkve i križeve; održavali su mise, sretali su njihove duhovnike, od franjevaca do isusovaca. Gabriel Berne, koji ih je primio u odsutnosti Manigaulta i Mercelota, zaboravivši daje i sam bio jedan od onih koji su se pobunili protiv toga, primio ih je svisoka. — U Gouldsborou je tako! Mi ostali hugenoti iz La Rochellea, koji vas cijenimo zbog toga što štujete vjeru, prilagodili smo se. Učinite kao i mi ili se vratite odakle ste došli! I tako su se požalili guverneru. Zar če zaista morati slušati njihova zvona i gledati njihove procesije? Plave oči Colina Paturela zbunjeno su ih gledale. Bili su čudna smjesa. On, koji je čuo za sve vrste Kristove djece, nije znao kamo da ih svrsta. Možda če Anñelika znati odakle dolaze i što žele? Anñelika mu je rekla da, osim Nathanaela koji je bio prijatelj njezina starijeg sina i koji pripada službenoj reformiranoj vjeri, dakle onoj nastaloj nakon Edikta iz Nantesa, ni ona ne zna mnogo više od njega. Kao što je bio objasnio lord Cranmer, Valonci su potomci prvih reformiranih kalvinista sa sjevera Francuske i iz Lillea, Roubaixa, Arrasa, koji su pobjegli od španjolske inkvizicije kad se ta učvrstila u Flandriji nakon odvajanja od španjolske krune. Stoga su pobjegli u valonsku pokrajinu u Nizozemskoj, potom u Ujedinjene pokrajine, u Leyde meñu ostalima, u Delft i Amsterdam, te se pomiješali s engleskim disidentima poput onih s Mayflowera. Valonac Peter Minuit kupio je za Nizozemsku tlo na kojem je podignut Novi Amsterdam, danas New York. Što se tiče valdenga, potomaka »siromaha iz Lyona«, krščanske sekte koju je u XII. stolječu utemeljio neki Jean Valdo, buntovnik protiv crkve kojoj je zamjerao bogatstvo, njih je tada prvi put vidjela. Bilo je to čak i prije katara iz Languedoca. Dugo se smatralo da su istrijebljeni jer ih se nesmiljeno progonilo sve do XVI. stolječa. Zapravo, kad se pojavila reformacija, oni su joj se pridružili i napustili svoja alpska pribježišta u kojima su se skrivali posljednji preživjeli. Otada su dijelili kob francuskih kalvinista, trpjeli njihove muke, progone i izgnanstvo. Njihova značajka bila je ta da su više nego ostali bili zatvoreni sami u sebe, svoju tradiciju i svoj francuski jezik, jer su bili navikli živjeti meñu strancima.

Razmislivši, Anñelika predloži da ih se nastani u taboru Cham-plain, u kojem se nalazila cijela engleska kolonija, meñu kojima je bilo i izbjeglica iz Nove Engleske. Kako su bili navikli da se oko njih govori engleski, bit če im lakše u početku, a bit če daleko od »papističkih« zvona. Colin se nasmiješi. Upravo to je i očekivao od nje. Da za pri-došlice pronañe modus vivendi koji če im pomoči da očuvaju strpljivost u tegobama svojih lutanja. Kad je ušla u dvoranu, Anñelika je zamijetila novu pojedinost. Soba koja je služila kao viječnica grofa de Pevraca, a ponekad i kao dvorana za bankete u doba njegova dolaska u te krajeve, ta ista soba u kojoj su se suočila ta dva čovjeka postala je istodobno dom i gradski ured, sudnica i guvernerov ured. A kad je ugledala kako je Colin Paturel umočio pero u tintarnicu i bacio pogled na popis imena koji je prepisivao, shvatila je što joj je bilo neobično od samog dolaska, a nije joj bilo došlo do svijesti. - Oh! Coline... Ti znaš čitati?... I pisati?... — Naučio sam — reče on podignuvši oči sa svog posla, a u njegovu pogledu bilo je naivnog ponosa time što ju je tako iznenadio. — Bilo bi loše da guverner ne može pročitati i sam prosuditi sve papire, brodske dnevnike, molbe, ugovore koji mu dolaze pred oči i koje mora potpisati. Pastor Beaucaire imao je strpljivosti poučavati me i pokazalo se da mi glava nije pretvrda da bi to naučila. Na brodovima kojima sam gospodario uvijek se neki svečenik ili liječnik bavio spisima. A ovdje moram ja. Kada sam imao priliku to naučiti, ja, koji sam u dobi od četrnaest godina napustio Le Havre-de-Grace: zar u ropstvu kod Mula Ismaela? Krstareči Kineskim morem i svim meridijanima? U početku mi je pomagao mladi Martial Berne, ali njegova zaduženja su se povečala i sad mi služi kao tajnik i razvrstava dokumente. Otiči če u škole i morat ču pronači drugog mladiča kadrog da ga zamijeni. Anñelika pomisli na Nathanaela de Rambourga. Ta uloga odgovarala bi mu. Ona objasni Colinu da »ima nešto« izmeñu tog mladog izgnanog plemiča i male Severine Berne. Ona ga je ohrabrila da ostane i to im je omogučilo da se bolje upoznaju. Visok i vitak obris pojavio se na pragu i ušao. Nije to bio Nathanael nego stari crnac Siriki, sluga Manigaultovih. Na grudima je čvrsto držao zamotuljak. Činilo se da je to komad grimiznocrvene tkanine, boje krasuljka, koji mu je Anñelika dala na putovanju kako bi mogao dati iskrojiti novu livreju. Ona koju je imao na sebi otkad su pobjegli iz La Rochellea i koju je svakodnevno odijevao kad je posluživao svoje gospodare za stolom več se gotovo počela derati.

Uz dar bila je prišivena i zlatna vrpca za ošivke na ovratniku i orukvicama te lenta od batista obrubljena čipkom na krajevima. Anñelika mu je savjetovala da zatraži pomoč od kčeri irske primalje, koje su bile stručne u krojačkim poslovima. Bilo je jasno da nije došao gospodinu Paturelu samo da bi izrazio svoje poštovanje. Sjeo je na rub stolca držeči zamotuljak na koljenima. Pogled mu je tjeskobno prelazio od jedne do druge osobe, ali držao se uspravno i s mnogo dostojanstva. — Govorite, dragi moj Siriki — ohrabri ga Anñelika. — Vi znate da čemo vas vrlo rado saslušati. Siriki odmahnu glavom. Nije sumnjao u njihovu dobrotu, ali morao je nekoliko puta progutati slinu i popraviti svoj čipkani ovratnik prije no stoje odlučio govoriti. Anñelika je znala da če početi izdaleka, s dogañajima koji se baš i ne tiču onoga što mu leži na srcu. I tako je sprva govorio o svom mladom gospodaru, Jeremieu Manigaultu, kojemu je uskoro jedanaest godina i njegovi roditelji kane ga poslati na studije u Novu Englesku, u koledž Harvard. Potom je podsjetio na tužnu činjenicu, koja i njemu zadaje beskrajnu bol, da je iz kuče Manigaultovih udaljen trogodišnji Charles-Henri kojeg on, Siriki, smatra usvojenim unukom, jer je odgojio njegovu majku, malu Jenny, kao i ostalu djecu Manigaultovih. Takav razvoj dogañaja u njemu je nadahnuo želju — on zatvori kapke kako bi prikupio hrabrost i izrekao takvo priznanje — da priskrbi sebi potomstvo, sebi, jadnom robu, a taj san ga muči otkad je meñu putnicima koji su se iskrcali s Duge zapazio visoku crnkinju koju je gospodin de Pevrac kupio u Rhode Islandu. Nešto teško i strašno u njemu je kriknulo: »Ona je tvoje rase. Ona je iz tvoje rodne zemlje.« Otvorio je oči i pogledao Colina Paturela: — Primijetio sam da si razgovarao s njom i da znaš dijalekt njezina plemena. — Doista. To je jezik velike sultanije Leile, prve žene Mula Ismaela, sultana marokanskog carstva, a iz te zemlje bio je i veliki eunuh Osman Ferañi. Oboje su potjecali iz područja Sahela, Sudana, Somalije, iz srca Afrike, s granice južnih šuma i sjeverne pustinje. Tamošnji narodi su nomadi, uzgajaju divlja goveda i vrlo su visoka stasa. — Tako je. Nisam bio siguran — mrmljao je Siriki. — Načuo sam vaše riječi, ali one u meni nisu pobudile nikakva sječanja. Bio sam posve mlad

kad su me zarobili arapski trgovci pristigli s Nila. S tržnice na tržnicu, dospio sam u La Rochelle i ondje me je kupio gospodin Manigault. Bio sam namijenjen za put u istočnu Indiju, ali smatrali su da sam premršav i previsok za svoju dob te da nisam ni za što. Bio sam bolestan. Amos Manigault se sažalio nada mnom. Bog ga blagoslovio! Anñelika se nije začudila čuvši kako »stari« Siriki govori o sebi kao o mladom robu kojeg je kupio trgovac koji s pedeset godina izgleda mlañi od njega. No več je primijetila da crnci kad proñu pubertet brzo postaju nalik tridesetogodišnjacima i posijede prije četrdesete. Kao i Kouassi-Ba, kojeg več odavno smatraju »starim«, Siriki zacijelo nije premašio tu dob. — Raspitao sam se — nastavi Siriki. — Mlada »odbjegla« crnkinja koju ste takoñer kupili uskoro če na svijet donijeti dijete čiji otac je afrički »bantu« iz šume koji je prati. Ona je roñena na Martini-queu. Ne znam njezinu životnu priču jer šuti, a onaj bantu crnac iz šume poznaje samo jezik velikih majmuna. Colin Paturel ga prekinu. — Varaš se, Siriki. On govori svahili, jedan od posredničkih jezika u Africi, od Atlantskog do Indijaskog oceana. — Oprostite mi, nisam htio uvrijediti brata po nesreči. Što mi vrijede afrički jezici kad ih ne razumijem. No razumio sam da če se njihovo dijete roditi u Gouldsborou. I tako je moj san postao bliži ostvarenju. Iskazao sam vam svoju tugu što odlazi moj gospodar Jeremie. Kuča bez djece stvara sumornost. Sirota Šarah neče joj odoljeti, poznajem je. Uvijek bi sa zaštitničkom popustljivošču govorio o Šarah Manigault, majci koju su smatrali autoritativnom ženom, a koju je samo on mogao umiriti kad bi se razbjesnila na svoje susjede i utješiti kad bi pala u melankoličnu krizu misleči na svoju lijepu kuču u La Rochelleu koju je jednog jutra morala naglo napustiti, na svoju porculansku vazu Bernarda Palissvja koju su konji kraljevih draguna razbili tražeči njih. Sve te obiteljske brige koje je preuzeo uvjeravale su ga u ostvarenje njegova sna. — Shvatio sam — objasni on — da u Gouldsborou ništa ne sprečava da plažom zajedno trče naša bijela djeca, boje bijelog mjeseca, naša indijanska djeca boje zlata i naša crna djeca boje noči, kakva bi mogla biti i moja. Iskazavši svoj veliki san, on zašuti. Potom, ponovivši svoju molbu, skromno je od Colina Paturela zatražio da kaže koju lijepu riječ za njega »plemenitoj dami iz Sahela« ako je slobodna odlučivati o svojoj sudbini. Jer, on ne zna s kojom je nakanom gospodin de

Pevrac obavio kupovinu. S puno nade pogledao je prema Anñeliki. Ali ni ona to nije znala. Ono što je Severine rekla u vezi s Kouassi-Baom bila je samo pretpostavka, a ako Colin zna nešto više, nije joj dao ništa naslutiti. Siriki je shvatio da je njegov san u prijateljskim rukama i radosno se povukao. Kad je otišao, Colin prizna da niju upučen u tu kupnju robova. Ni Anñelika zbog raznih razloga nije imala vremena ispitati svog supruga. Anñelika je obečala odnijeti pismo Gabrielu Berneu u njegov dom. To če joj dati priliku da se pridruži mirnoj sjedeljci s prijateljima. Obilan ulov ribe izlio se na police lučkih ribarnica; valjalo je pripremiti zalihe za zimu kad oluje i led onemoguče izlazak brodova na more. Abigael i Severine stavljale su nareske bakalara i haringa u vrčeve s vodom i octom te dodavale i začine, kojih u Gouldsborou nije nedostajalo kao u ostalim francuskim naseljima. Pošto bi ih lagano kuhali nekoliko minuta, dodali bi malo soli i konzervirali ih na hladnom, u pečinama gdje su čuvali i gomolje i korijenje kao što je mrkva, krumpir i repa. Ispričavši im o valoncima, valdenzima i Nathanaelu de Ram-bourgu, što je bacilo Severinu u sanjarenje, Anñelika se oprostila od njih jer je htjela posjetiti još neke znance. — Idem upozoriti Martiala da su pronašli nasljednika za njegovu službu pisara gospodina Paturela — reče Abigael otprativši je do praga. Malo prebrzo je završila rečenicu, kao da joj je pogled koji je bacila prema osunčanim vratima otkrio nešto ili nekoga. Pogledavši i sama u tom smjeru, Anñelika opazi dvije crne siluete, Ruth i Naomi, a pratila ih je Agar; uspinjale su se prema kuči Berneovih. Ona se zapita zašto su odjenule svoje njemačke ogrtače. Ostala je na pragu i pričekala ih. Oneraspoložila se, iako se i nije iznenadila, osjetivši kako se Abigael šutke povukla kad ih je ugledala. Pa ipak je u njezinim očima postojala sestrinska sličnost izmeñu Abigael i dviju kvekerskih čarobnica iz Salema: skromno dostojanstvo i čestitost, isti dražestan i odmjeren način neprimjetnog povlačenja, uspravno držanje, skromno ali ne bez dostojanstva, onakvo kakvo kalvinistička vjera propisuje svojim sljedbenicama, ali pojačano dražima njihove plave kose koja im je davala nešto djevičansko. Poput Abigael, Francuskinje iz La Rochellea, i Ruth i Naomi, Engleskinje iz Massachusettsa, posjedovale su osmijeh pun skromnosti i susretljive dobrote. No Anñeliki nije promaknulo nepovjerenje na koje su nailazile i, gledajuči ih kako dolaze, ona se pitala zašto je tako, ne nalazeči objašnjenje tog

odbijanja, čak i od najboljih, u njima dvjema, nego u onom kobnom porivu propadanja koji u ljepoti, u prosvjetljenju srca i u odviše savršenoj slici vedrine i sreče vidi odraz izgubljenog raja i poriče je to više što joj više zavidi. A to stvara misaonu tromost i strah od protjerivanja iz stada, pa se mržnja usmjerava prema onima koji se svojim riječima ili ponašanjem razlikuju od opčega zakona u sjeni kojega žive svi ostali. Sto bi im se drugo moglo zamjeriti, njima, koje raširenih ruku i čista pogleda dijele samo milost? Iza sebe začu korake Severine koja se spremala iziči iz kuče kroz stražnja vrata. Ni ona ih nije voljela. Ali Abigael, uvijek čestita, ipak je ostala uz nju i s uobičajenom ljupkošču odgovorila na njihov pozdrav. Zamolila ih je da uñu i sjednu, ponudila im piča na stolu, ali mlade žene su odbile. I Anñelika je ostala stajati, kao i Abigael. Agar je sjela na prag i zagledala se prema obzorju, a potom i prema unutrašnjosti kuče, želeči uhvatiti pogled mačke koja je sjedila u kutu kraj ormara i škiljila prema njoj. Bez riječi, Ruth Summers preda Anñeliki svitak pergamenta čiji je voštani pečat bio slomljen. Engleske riječi te poruke učinile su joj se nerazumljivima pa je morala nekoliko puta tražiti da joj objasne jer se radilo o pismu sa-lemskog suda u kojemu je vrvjelo od juridičkih izraza u službenom dokumentu; bio je to poziv na Visoki sud koji se okupio da bi odlučio o sudbini osoba koje su često jedva znale čitati, ako ne i jedva govoriti... Ali to nije slučaj s Ruth i Naomi. Shvatile su da te zbrkane riječi znače prijetnju: ako se u roku od osam dana ne vrate i ne pojave pred gradskim sudom u glavnom gradu Massachusettsa, njihova »kuča i dobra« bit če spaljena, a desetak njihovih sugrañana za koje se zna da su im prijatelji ili kvekerska brača po vjeri, bit če pozvano na sud i osudit če ih da umjesto njih budu izgnani... ili obješeni. — Ali što ih je spopalo? — uzviknu Anñelika. — Za što vas mogu optužiti, za koji prekršaj vas mogu osuditi? Ruth bezizražajno odmahnu glavom. — Znam što se iza toga krije. Mornar s ribarskoga broda koji mi je donio taj svitak povjerio mi je da je starom gospodinu Samuelu Wexteru vrlo loše. Gospoña Cranmer uspjela je ishoditi od sudaca ovaj dokument kako bismo se što prije vratile i spasile ga. Tako dolaze i prolaze ljudski osječaji. U nesreči, suočen sa strahom od smrti, Salem priziva svoje kvekerske čarobnice. Ne može bez njih. Anñeliku je spopala tjeskoba, ne samo na pomisao da če ta dva čudesna biča nestati iz njezina vidokruga, nego i na pomisao o sudbini kojoj če se uskoro

izložiti. Dolje, u Salemu, u toj Novoj Engleskoj čija je duša ledena poput njezinih obala, čije je srce pusto kao i zemlja, u zemlji paraliziranoj strahom od pakla i svemogučeg i nesmiljenog Boga, u zemlji izgrañenoj na temelju krščanstva, mučeništva, kongregacionalizma, vjere roñene u Kristu, ali vjere koja je svakoga dana sve više zaboravljala poruku ljubavi prvotne krščanske doktrine i proganjala sljedbenike vizijama plamenova i tajanstvima Riječi, čiji mudraci i pastori koji rade na pročiščenju Crkve imaju neograničene ovlasti i bdiju nad božanskim interesima s istom sitničavom savješču kao i nad novčanim interesima — u toj zemlji i meñu tim »neumoljivo poštenim ljudima« one su izgubljene. Ako im je več izblijedjelo sječanje na puritansku nesnošljivost, danas su se podsjetile na nju, kao što ju je ona snažno osječala kad su joj pripovijedale svoje životne priče. U Salemu ne bi mogle iziči iz kolibe u srcu šume a da se ne izlože najgorim pogrdama i zlostavljanju, uvredama, pljuvanju, utamničenju ili privezivanju za stup srama. Nagomilane optužbe jednog če ih dana dovesti do ruba vješala ili če ih pak uranjati u vodu do smrti kako bi dokazale da nisu ni krive ni opsjednute. Optužit če ih da provaljuju u kuče i pretvaraju meso u slaninu, sir u surutku, da suše bundeve u vrtu, zacrnjuju platna, potamnjuju zrcala... A ako ih ne vide po danu, to če biti zato što su se prišuljale noču na metli. Te prijetnje nedvojbeno su bile stvarne. Nije se radilo o šalama. U Salemu su svakoga dana preživljavale samo čudom. Lude »opsjednute vragom u njima« svakog su se dana mogle baciti na njih i silovati ih, ljubomorne žene su ih u ime morala mogle kamenovati na trgu i razderati im lice noktima ili ga unakaziti vrelim octom. Bilo je i razdoblja mira, kad bi drugi dogañaji odvratili duhove od manijakalnog nadziranja, ali jedno takvo razdoblje upravo je završilo, a dolazila je zima, kad nema poljskih radova ni trgovine na moru, pa se ljudi okreču sebi i svojim svecima, razmišljanjima koja usmjeravaju svakodnevne propovijedi, hujanje oluja nad Atlantikom i zapuši snijega te se u ljudima budi sveti strah. — Ruth — reče ona povišenim glasom — preklinjem vas, ne vračajte se u Salem. To pismo je zamka. U trenutku kad ste se pope-le na palubu Duge vidjela sam izraze lica u gomili koja nas je okruživala i prestrašila sam se. Nije mi promaknula mimika visokih službenika koji su bili došli u luku i naredili oružnicima u pratnji da vas uhite. Srečom, vojnici se nisu usudili djelovati jer bi time izazvali sukob s plačenicima u našoj pratnji. To što smo stranci koje su iz više razloga cijenili spriječilo ih je da vas silom zadrže na kopnu. Usto su vas okruživale helebarde naših Španjolaca.

Ako se vratite, nikad više nečete moči pobječi odatle, a progoni nikad neče prestati. Iscjeljenja koja izvedete neče biti dovoljna da ih savjest zapeče duže od jednog dana. Neče vas ostaviti na miru. Vaše dobrotvorne moči dosad su vas štitile, ali one se mogu okrenuti protiv vas ako proglase da dolaze od Lucifera. Dobro koje činite omogučava im da budu strpljivi, jer dok ste u Salemu, ne možete izbječi kazni. Zato žele da se vratite. Nepodnošljivo im je što vas ruka njihove pravde ne može dohvatiti, što im njihova savjest predbacuje da su dopustili da »ñavolja stvorenja« pobjegnu ne plativši za svoje grijehe. Bilo bi ludo povjerovati da ta savjest prihvača razumske razloge, jer ona vjeruje da je razum duboko ukorijenjen samo u njoj. Stari Samuel Wexter danas se može dičiti filozofskom mudrošču, ali on je u godinama svoje vladavine nad gradom poslao na vješala mnoge koji su počinili »grijehe« koji nemaju veze sa zločinima opčeg prava: krañama, ubojstvima ili drugim vrstama nasilja prema društvu. Bili su to prekršaji kao što je neispunjavanje dužnosti, izražavanje mišljenja i bezbožnih stajališta, ili pak onih koji su se protivili njegovoj moči: to je bilo dovoljno da se izrekne smrtna kazna. Zašto bi Roger William, koji je utemeljio Rhode Island, pobjegao usred zime u šume ako mu život nije bio ugrožen? A bio je jedan od najpobožnijih pastora u Salemu, na čijim su se propovijedima okupljale mase? Ali tražio je više slobode savjesti, manje stroge vjerske zakone, više krščanskog milosrña za siromahe i zato je tre- bao nastradati. Recite mi ako se varam! Nije li John Wintrop napustio Salem i osnovao Boston samo da bi proglasio još nesnošljivije i još krače zakone? Recite mi: jesam li krivo procijenila duh Nove Engleske, osobito Bostona i Salema? Varam li se? One odmahnuše glavom. — Vjerujte mi, uvijek če u vašem ponašanju biti nečega što če nekoga navesti da u strahu pomisli kako se zapovijedi ne poštuju dovoljno strogo te če se, u mržnji koja u slabim dušama nastaje kad pomisle da zakoni dopuštaju da im se pusti na volju, kao tijekom našeg boravka u Salemu, razbjesniti i pozvati da se učini što zahtijeva Božja volja, tvrdeči da su sve nevolje koje zadese pravednike, kao što su pokolji nevinih na granicama, posljedica prezira vrijednog nemara i da valja umilostiviti Gospodina time da se žrtvuju one od kojih nečist dolazi. Uvijek če se nači netko tko želi biti pravovjerniji od ostalih. Tako ih dobro poznajem! Istina je da posjeduju dragocjene vrline inteligencije, vjere i odvažnosti. Iskazujuči im štovanje zbog toga, uspijevala sam uspavati njihovo nepovjerenje, premda sam žena. Ali, bude se i tim je veči njihov gnjev prema vama. Preklinjem vas, ne odlazite.

Ona zadihano zastade i pomisli da takav govor, omiljen kod puritanskih Engleza i pristalica reformacije opčenito, ima utjecaja na njih. Ruth i Naomi slušale su nepomično poput vjernica na propovijedi. Svi, čak i kčerkica u kolijevci, slušali su je s pozornošču koju izaziva tako uvjerljiv i zanosan glas. Ali na usnama svojih dviju sugovornica vidjela je zbunjeni osmijeh i izraz dvojbe te ih je opet poželjela ohrabriti da ostanu i spase život. — Preklinjem vas, ne odlazite. Bojim se za vas. Ostanite ovdje, u Gouldsborou. Mislite i na malenu Agar, za koju ste smatrale da če ovdje biti sigurnija. I imale ste pravo. Osobe različite po nacionalnosti i vjeri ovdje su razumno uredile svoj život. Ništa nije savršeno, ali pod vladavinom gospodina Paturela svi stanovnici su zaštičeni. Nitko vam ne može prijetiti smrču ni zlostavljanjem, a još manje svojevoljnim uhičenjem, a kad se loši ljudi, nasilnici, kradljivci i sje-cikese kazne ili protjeraju, to uvijek biva pravedno i u svrhu mirnog života stanovništva. Tu ima vaših sunarodnjaka i brače u vjeri, uglavnom onih koji su pobjegli od indijanskih napada a nisu se mogli vratiti u svoja sela. Okupili su se u mirnom mjestu koje zovemo tabor Champlain. Ondje je i škola i dom za molitve. Nači čete i stan, a moči čete bdjeti nad sudbinom male Agar, neopterečene opasnostima. Govorila je puna nade da če ih uvjeriti, ali primijetila je isti strpljivi smiješak na njihovim usnama i shvatila da odbijaju. Ruth ju je nježno gledala. — Kako da vam zahvalimo, sestro draga. Zahvaljujuči vama i vašoj velikodušnosti koja nema granica nekoliko smo tjedana živjele zaboravivši svoje prokletstvo, vjerujuči da smo slobodne i voljene meñu svojima, meñu ljudskim bičima koja su nam brača. Ali, koliko god da je vaše srce veliko, koliko god da je velikodušna zaštita vašega supruga, koliko god velika bila vaša moč da umirite zvijeri samom svojom pojavom, da jednim pogledom utišate njihove ratničke strasti i osvetničke sektaške težnje, istina je što ste rekli: jednog dana če se probuditi, a vi nas nečete moči uvijek ovdje držati. Anñelika zausti da kaže: »Pa doñite onda sa mnom u Wapas-sou!«, ali Ruth je preduhitri i reče: — Ne, to ne bi ništa promijenilo i vi to znate. Nakon trenutka tišine, ona doda: — Vi ste jedinstvena žena... i to je vaša slabost. Jer, još nisu došla vremena kad če na zemlji biti još žena poput vas. Sami ste. Poput zvijezde. I zato svi gledaju u vas. Ali oni se mogu i uplašiti smjera koji im zvijezda pokazuje. No Ljubav vas štiti. Ostati ovdje, kažete, u ovom naselju koje ste utemeljili vi i vaš suprug? Uklopiti se u neku od zajednica koje nastoje živjeti u savezu? Agar bi to doista mogla. Gospodin Paturel znao bi kome je valja povjeriti. Ne sumnjam da u Gouldsborou nema obitelji ili osoba velika srca i krščanskog duha koje bi je bile spremne prihvatiti, pa makar ona bila i sirota »Egipčanka«. Ali mi ne možemo ostati.

Dakle, osjetile su da oko njih raste neprijateljstvo. — Ruth, barem iskoristite priliku što ste na mora i potražite pri-bježište u dragim kolonijama, gdje su vlade liberalnije. Ako se vratite u Salem, neče vam se više pružiti takva prilika i moči čete pobječi samo u šumu i pokušati dospjeti do Providencea u Rhode Islandu ili do New Havena u Connecticutu, gradova koji su osnovani kao pobuna protiv strogosti u Massachusettsu. — Koja vlada bi nas primila bez vašeg magičnog utjecaja? — upita Ruth Summers s nježnim ironičnim osmijehom. — Ruth i Naomi, slušajte me. Ima još nade ako budete strpljive. Tijekom našega putovanja sreli smo, u Providenceu, čini mi se, ili pak u New Yorku, mladoga kvekera na visokom položaju, sina admirala Penna. Čini se da admiral koji je za englesku krunu osvojio Jamajku smatra tragičnim što mu je sin počinio ludost i postao kve-ker. Ali sinu mu ne manjka odvažnosti i on želi utemeljiti koloniju kao pribježište za kvekere. Otac podržava njegove nakane, a kralj je, prisječajuči se službe njegova oca, odobrio Williamu Pennu povelju na temelju koje mu daje teritorij na kojemu svi kvekeri mogu biti na miru i ne izlagati se opasnostima. Pokušajte se pridružiti toj skupini. — I oni bi nas proganjali. Zato što se volimo i što se liječimo močima za koje se može posumnjati da dolaze od Sotone. Recite mi, koja vlada bi danas mogla oprostiti takve grijehe? A radi se samo o Ljubavi i Milosrñu. Ruth zagrli Naomi oko ramena. — Ponekad, kad pomislim na to drago stvorenje koje nam je povjereno, kad pomislim na sudbinu naše Agar, na to siroto napušteno dijete prirode koju štite samo dvije ozloglašene žene koje su i same u stalnoj opasnosti, spopadne me strah od opasnosti koje joj prijete. Nemojte pomisliti, sestro moja, da sam neosjetljiva na vaše pozive na oprez i da poričem utemeljenost vaših uvjeravanja. Svakog dana, svake noči progone me iste bojazni i dobijam strašnu želju da nas zaštitim, da postanemo »kao drugi«, da ponovno odjenemo zajedničke halje, da stavimo vrat u okove zakona koji »oni« nameču, ne bi li to umirilo njihov strašni pravednički gnjev i glupi strah stada koja su indoktrinirali i koja su na jedan mig svojih pastira spremna jurnuti na nas i sve tri nas rastrgati. To je uvijek bilo moje najgore iskušenje i moj jedini istinski grijeh, koji bih trebala ispaštati. Iz dana u dan odbijam suñeni put. Bojim ga se. Njezin pogled spusti se na mladu ženu pokraj nje. — Naomi je uvijek bez gunñanja podnosila sudbinu koju joj je Nebo dosudilo. Njezinim rukama je dalo dar iscjeljivanja i ona gaje dijelila. U dobi od sedam godina bila je izbičevana na javnom mjestu. Ponižavali su je, udarali, zatvarali, ismijavali i podvrgavali svakojakim mukama. Ali ona nije

vidjela zla ni u tome što ona čini ni u tome što čine oni. A ja sam bila bijesna. Strah od izgnanstva iz stada je životinjski, primitivni strah koji je u svima nama od drevnih vremena. Ruth Summers sklopi oči i nastavi glasom punim boli. — Mogla sam izliječiti svoju majku, znam da jesam. Osječala sam snagu u sebi. Mogla sam spasiti svoju majku kad su je donijeli u krvi nakon bičevanja. Mogla sam joj pomoči u borbi protiv groznice, pomoči da njezina vlastita narav pobijedi trulež koja je napadala njezine rane. Ali bojala sam se da ne bih svojoj nesreči što sam kve- kerka dodala i nesreču da me proglase vješticom. Strah me je paralizirao. Dopustila sam da umre. Tim grijehom poništila sam sve što sam naučila. S uživanjem sam odjenula zajedničke halje i uvjeravala samu sebe da ču postati poput drugih, da če se unutarnja vatra mog života u dodiru s njima malo-pomalo pretvoriti u pepeo. Sve dok me jednog dana nije obuzelo na još strasniji način. Obuzela me je Ljubav. Koprena se rastrgala, nasip je popustio. I tako sam otrčala izvuči Naomi iz ledenog jezerca i prihvatila sam Put. Kako je slatko odreči se svega i biti bačen preko ograde pravednih u takvu svjetlost! Vjerujete li daje sveti Pavao, kojeg je na putu u Damask pogodilo otkriče Božje ljubavi, potražio staroga Amaniju da bi od njega zahtijevao samo da mu pokaže put? Ne. On, farizej, čuvar zakona, potražio ga je ponajprije da bi ga čuo kako govori o tom nepoznatom osječaju ljubavi koji mu je prožeo srce u toj viziji. Prihvatila sam Naomi i voljela je. Nikad nisam požalila tu ljubav koju riječi ne mogu prikazati. Ona je postojala i kod onih koje su u Bibliji nosile naša imena*. Kako god gorki ponekad bili njezini plodovi, znamo da nam je Nebo otvoreno. Ne znam kamo nas Put vodi, ali tvrdim samo jedno: onamo gdje je zabranjeno zaboraviti ekstazu. On nas vodi i naše je svjetlo u mraku. Draga gospo, moramo se vratiti u Salem. Stari gospodin je bolestan i nije mu tijelo bolesno nego njegovo srce poniženo, a gospoña Cranmer, njegova kči, lomi ruke kraj njegova uzglavlja; oni nas čekaju. To su naša djeca, naša jadna djeca koja nas trebaju. — Ali oni če vas ubiti. Kamenovat če vas. Objesit če vas. — Možda, jednog dana — odgovori Ruth smiješeči se. — No kao što ste i sami napomenuli, dok znaju da smo blizu njih i sigurni su da nas uvijek mogu kazniti, mogu sebi dopustiti da budu strpljivi. I tako nam dan za danom dopuštaju da živimo, daju nam neprocjenjivi dar. Jer svaki sat sreče koju čovjek proživi gradi nebeski Jeruzalem. Valjalo je obaviti pripreme. Gospodin de Pevrac i gospodin Pa-turel razgovarali su s kapetanom broda koji je odlazio s dolaskom plime; primio

ih je na svom brodu. Kao što je bilo predviñeno, vratile su se s prtljagom i popele se na palubu; došlo je vrijeme za oproštaj. Dopustila je da se udalje. Zamalo ih je zamolila da skinu svoje visoke kape kako bi opet vidjela njihovu dugu kosu na ramenima i * Vidi starozavjetnu knjigu o Ruti. Prim prev. 1 uvjerila se da su to doista bili anñeli; valja ih pamtiti da se ne bi jednog dana zapitala nije li sanjala. No nije se usudila zbog prisutnosti Abigael, za koju nije znala što misli o njima. Gledala ih je kao silaze putem, nalik na dvije krhke prikaze u crnom. Krivovjerke meñu krivovjercima, možda lude, razoružane... Iscrpljena, Anñelika se svali na klupu pokraj stola. — Oh, Abigael, molim vas, recite mi što mislite o njima? Kao odgovor začu jecaj. Podignu oči i ugleda svoju prijateljicu kako je prekrila lice rukama i plače. Mladoj kalvinistici iz La Rochellea dugo je trebalo da potisne suze. Napokon je podignula glavu. — Neka mi Bog oprosti. Neka mi Bog oprosti što sam ih osudila. Mislim... Vjerujem daje za njih pisano: »Odvest ču vas kao ovce meñu vukove.« XXV. Brod koji ih je odvozio bio je engleski jedrenjak koji se vračao u London pa se Anñelika htjela uvjeriti da če pristati u Massachu-settsu. — Dakako, milady — uvjerio ju je kapetan — prelazak preko Atlantika uvijek počinje pristankom u Bostonu da bismo ukrcali jabuke. Bostonske jabuke su najljepše, največe i najotpornije na trulež. Ali i salemske su dobre i ukrcat čemo ih pošto dovezemo dame žive i zdrave u luku. Čamac koji ih je prevozio do usidrenog broda udaljio se, plešuči na kliještama valova. Tri žene skromno su sjedile meñu časnicima u crvenim kaputima. Premda toliko različite od njih, upravo meñu grubim mornarima su se sirote puritanke osječale najsigurnijima. Nikad se nije čulo da bi gusari i flibustijeri zlostavljali kreposne žene iz prvih religijskih naselja na obalama Sjeverne Amerike kad bi se iskrcali na kopno radi obnove zaliha svježe vode i namirnica. »Bili smo najjadniji od jadnih«, kazala joj je gospoña William, Rose-Annina baka, »a ti okrutni morski razbojnici, svi tetovirani, gledali bi nas izdaleka, naše bijele ovratnike i taninu odječu. Ali nikad nisu ni pomislili da nam učine neko zlo te su nam čak nudili sitan nakit jer su se sažalili nad našom oskudicom.« Vremena su se promijenila, ali i dalje je postojao ugovor časti o flibustijerskoj zaštiti pobožnih isposnika u tim krajevima; to se odnosilo i na

putnike koje bi zapovjednik primio na svoj brod: morao ih je čuvati s nesmiljenom strogošču. Čamac se smanjivao dok nije nestao iza rta. Doveli su dječicu na obalu da se pozdrave, ali odmah su ih odnijeli natrag jer je zapuhao jak vjetar. A odrasli su u skupinama polaganim korakom krenuli kučama smještenim oko trga. Anñelika je mislila na Samuela Wextera. Ruth je imala pravo prosudivši da mu je duša bolesnija od tijela. Svaña s isusovcem iscrpila ga je i pao je u krevet več idučeg dana. Anñelika ga je bila posjetila prije odlaska i našla ga kako u groznici ponavlja optužbe svog naprasitog sugovornika koje mu je bacio u lice, a i one kojima mu je mogao uzvratiti da je bio hladnokrvniji. — Mi ipak imamo jedan zajednički jezik kojim vladamo bolje no jezikom onoga drugog: latinski jezik. Kako nisam pomislio na to! — Nemojte se zavaravati, sir Samuel. S latinskim ili'bez njega, vidjela sam da rasprave izmeñu reformacijskih i katoličkih teologa uvijek završavaju loše, vrlo loše. Ustupci nisu moguči. Starca je najviše pogodilo to što je u gnjevu izrekao svetogrñe. Nekom jadniku odsjekli su jezik za manji grijeh od toga. — Ti isusovci vješti su kad nas žele pomesti i razbjesniti. Guverner Orangea dobro nam se osvetio poslavši ga meñu naše zidove. Upozorit ču Androsa. Nizozemci ne propuštaju priliku da nam pričine neugodnosti. — Englezi su im oduzeli New Amsterdam i teritorije Nove Nizozemske. — Nisu ostvarili razvoj koji smo im mi donijeli. No rasprava gaje ipak donekle umirila. Čekali su da brod nestane s obzorja i tek potom su otišli s obale. Anñelika je mislila o vrlo važnim riječima koje joj je Ruth kazala i o kojima valja razmisliti. Ali ne sada: poslije, kad bude u Wapassouu. Ruth joj je rekla: »Ti si jedinstvena žena.« Govorila je o močima, o skrivenim snagama koje Anñelika posjeduje i koje je čarobnica Meluzina u njoj prepoznala u njezinu djetinjstvu. Ali djetinjstvo je puno blaga. Život nas prisiljava da ih zanemarimo, napustimo, zaboravimo. »Moj put bio je drukčiji...« Možda je bol s kojom je Ruth izrekla »mogla sam spasiti svoju jadnu majku« za- ¦L.. ^ titrala i njezino grizodušje s kojim se prisječala mladog Emmanuela: »Mogla sam ga spasiti... morala sam suprotstaviti svoju snagu snazi onoga koji se pojavio preda mnom... dogaña se previše toga za što još nismo spremni, koje

ne želimo jasno vidjeti, jer se koprena još nije razderala. Radije vjerujemo onome stoje ustanovljeno.« Odlazila je s obale u gomili koja se razilazila, a skupine su se dakako usmjerile prema krčmi pod utvrdom koju su držali gospoña Carrere i njezina djeca. Jato ptica ih nadleti, tražeči u visokoj plimi hridi na koje bi se mogle spustiti. Često su dolazile poput oluje, zamračivši sunce, a potom bi odletjele daleko. Anñeliki se činilo kao da ističu važne dogañaje u Gouldsborou: dolaske, odlaske, roñenja, bitke. Ali to je bila samo njezina pomisao. Drugi tu nisu vidjeli nikakvu povezanost. Bili su naviknuli na te oblake ptica, kao i na čudesni ulov ribe, na krzna koja donose Indijanci, na oluje... Anñelika je promatrala ptice i mislila na Ambroisininu kletvu: »Naučila sam mrziti more i ptice u letu zato što ih vi volite.« Može li se jače izraziti zavist, ljubomora i mržnja prema nekom biču? Misli joj se vratiše dvjema dobročiniteljicama koje su otišle sa svojom tajnom ljubavi i nježnosti. One su koračale po ovom istom pijesku. More se povlačilo, ostavljajuči pustinju prošaranu smeñim algama, a potom bi se vratilo uz drhtavo hučanje nalik na galop. I to se nastavljalo poput polagana plesa, kao što če tim pijeskom i dalje koračati i trčati ljudi koji se vole i oni koji se mrze. »Kao ovce meñu vukove!...« Što če im dogoditi u Salemu? — Ah, ne bih mogla živjeti u Novoj Engleskoj — uzdahnu ona. — O, i te kako biste mogli — veselo reče Joffrevev glas sa strane. — Postoji li mjesto čije draži ne biste otkrili za nekoliko sati? Nije li tako, gospodine Paturel? — Dakako — odgovori istim tonom ljubazne pošalice visoki Norman koji se takoñer pojavio iz sjene. — Dakako, za nekoliko sati zaboravili ste neugodnosti puritanske stege i vidjeli ste samo ljepotu cviječa i vrtova... — ... I divili se profinjenosti kineskog čaja. — Zaboravili ste i zlu volju gospoñe Cranmer i zanimali se za njezine ljubavne muke s lordom Cranmerom. — Ne bi li se gospoña de Pevrac snašla i u samom paklu nakon prvog šoka i uredila stvari tako da ih učini manje... vručima? — nastavi Pevrac. — Pokušala bi se sprijateljiti s vražičkom koji bi bio malo manje zločest od ostalih, što bi ona razaznala več na prvi pogled. Dala bi mu naslutiti oprost od patnje, jer se on tu nalazi samo zabunom svetog Petra... — Svi ste vi protiv mene! — reče ona smijuči se.

— Pričaj! Pričaj što češ raditi kad budeš u paklu — tražio je Ho-norinin glasič. Joffrev je zagrli oko struka. Osječala je kako se iza pošalica krije njegova vatrena ljubav prema njoj. Zadirkuje je, ali zapravo voli njezinu životnu radost, njezinu sklonost svim stvorenjima, njezin ukus za stvari, za lijepu i neprolaznu prirodu. Engleski brod bio je tek obris na obzorju. Proveli su neko vrijeme u krčmi. Carrereova djeca upalila su stropne sviječnjake i lanterne. Dani su bivali sve krači. Cvrčanje skakavaca i cvrčaka utišavalo se. Dolazak Gouldsboroa predviñao se za prekosutra i pripreme za karavanu bile su dovršene. — I dalje mi je potreban pisar — napomenu guverner Paturel. — Što želite time reči? — upita Anñelika. Tad je saznala da je Nathanael de Rambourg otplovio na engleskom brodu. Odlučio je otiči u New York kako bi mogao razgovarati s intendantom Molinesom o mogučnostima da preuzme u posjed svoje nasljedstvo, zemlje i dobra u pokrajini Poitou u Francuskoj. Upoznao je guvernera i gospodina de Pevraca sa svojim nakanama i zamolio ih da mu posude odreñeni iznos novca i potpišu neke mjenice koje bi mu omogučile da dostojno živi u New Yorku i da plati put brodom ili poštanskim kočijama koje su redovno prometale izmeñu Bostona i obala rijeke Hudson. Anñelika je nazrijela jednu ili dvije puritanske kapice na čamcu, ali pomislila je da se radi o Valoncima ili valdenzima koji putuju u »čistija« mjesta. — Trebao je oprostiti se sa mnom! Kakav je neotesanac taj Nathanael! Berneovi su lutali gradom i tražili Severine. Saznavši za odlazak mladog Rambourga, uznemirili su se što je nema. Možda se sakrila da ne bi pokazala svoju tugu. — A možda je otišla s njim? Išli su od kuče do kuče i ispitivali susjede i prolaznike, isprva bezbrižnim glasom, ali postajali su sve uzbuñeniji čuvši mnoge niječne odgovore. Gabriel Berne iznenada je bijesnom kretnjom zamalo razbio svjetiljku. Jedva se suzdržao da je ne tresne o pod. Ustao je i objavio da če otiči u luku, pronači kakvu barku koja plovi na jugozapad, ondje provesti zimu ako bude potrebno i slijediti tu malu nevaljalicu sve do Virdžinije, Brazila ili Ognjene Zemlje. Uvijek je bila tvrdoglava i neposlušna. Htjela je biti dječak. Govorio joj je da žena mora biti suzdržana i znati gdje joj je mjesto. Ali imala je loše uzore. Anñelika je otpratila kuči Abigael koja je drhtala.

— Osupnuta sam. Bojim se za Severinu. Gabriel je sušta dobrota, ali u njemu drijema nasilje i ne poznaje svoju snagu. Moglo bi biti strašno ako dopusti da mu se gnjev razmaše. — I ja znam nešto o tome. Ne bojte se. Razgovarat ču s njim i nečemo dopustiti da ode u bijesu. Netko če ga pratiti bude li nužno. Kroz otvorena vrata osvijetljene kuče začu se Severinin glas kako pjeva 129. psalm Saepe expugnaverunt me koji je uglazbio Clau-de Goudimel: U mladosti zadaše mi tisuču udaraca Njezin čist glas predvodio je zbor na nedjeljnoj misi. U mladosti zadaše mi tisuču udaraca Ali ne uspješe me pobijediti ni uništiti. Salon je bio osvijetljen. Severine je hranila malenu Elisabeth i strpljivo joj nudila krišku kruha. Laurier je postavljao pribor za večeru na stol. Pjevajuči, Severine je i dalje pripremala večeru, baratajuči kutlačom kao dirigentskom palicom, ulijevajuči juhu i poslužujuči odreske bakalara i sleña u vrčevima s octom. - Gdje si bila? - Tu... — Posvuda smo te tražili. - Zašto? Poslali su Lauriera da obavijesti gospodina Bernea. Anñelika je otišla, umirena. Namjeravala je presresti Gabriela Bernea na povratku i zamoliti ga da ne bude rimski pater familias prema svojoj kčeri. Jer, pod utjecajem bijesa i straha koji je iskusio bio bi kadar istuči je iako joj nema što predbaciti. Umirila gaje i upitala ga što je htio reči govoreči o »lošim uzorima za svoju kčer«. Odnosi li se ta aluzija na nju, Anñeliku, koja je povela mladu djevojku na put da bi je razvedrila? 206 Nečiji lagan korak pridruži im se na putu. Severine je uhvati za ruku i pogleda je u lice. Tanki polumjesec i nebesko zvjezdano polje sijali su blagu svjetlost koja se odražavala u crnim očima mlade djevojke. Ona gorljivo reče: — Hvala. — Na čemu, draga moja? — Na onom pismu o ljubavi koje ste mi pročitali. Razmislila sam o njemu, a posebno o odlomku o ljubavi ljubavnika. Istinskoj ljubavi. To mi je pomoglo da ocijenim vrijednost svojih osječaja... Da ne pomiješam interes, zabavu i osječaje. Da se ne smutim i da ne dopustim da me uplaše strašila. Ona joj poljubi ruku.

— Hvala... Tako je dobro što postojite! XXVI. Božič je još bio daleko i premda su magle obavijale zemlju i preobražavale ljude i prikaze, premda je priroda postajala sve sivlja i bezbojnija, nitko nije zaboravio da je još jesen. Mnogi su još bili na putu, ali počeli su osječati zov da se okupe u svojim domovima, poput prisječanja Roñenja i Sveta tri kralja oko kolijevke. Ali mali Isus bio je crn. Neprimjetno, poput tog roñenja u noči u kuči od balvana gdje su živjeli robovi kupljeni u Rhode Islandu, vijest je potekla u zoru i stigla u tabor Champlain; pastor Baucaire je zvoneči zvonima svoje kapelice upozoravao svoje župljane. Unatoč magli, obitelji krenuše na put, pješke, na konju ili u kolima. Večina stanovnika Gouldsboroa bili su ljudi s mora, mornari, trgovci ili lučani; oni nisu pridavali važnost boji kože. U Francuskoj je bilo mnogo crnaca u domačinstvima velike gospode, pa čak i u Versaillesu. Dolazak crnaca prošao je gotovo nezamiječeno. No roñenje crnog djeteta, prvoga u Gouldsborou, pobudilo je njihov zanos. Vatrene čudi, uvijek su bili spremni skočiti i na najmanji povod za neko dogañanje i uživanje. Djeca su treperila od radoznalosti da vide kako izgleda crno novoroñenče, jer su smatrala da su odrasli crnci koje su imali prilike vidjeti bili obojeni tom bojom tek naknadno. 9fY7 Bili su malo razočarani time što je novoroñenče koje su im pokazali bilo prilično tamnocrvenkasto. — Iste je boje kao palmini orasi od kojih prave crveno ulje u šumi — napomenuo je stari flibustijer koji je bio na nekoliko ekspedicija u srcu Afrike, vjerojatno u službi nekog trgovca robljem. Prisutni Indijanci smatrali su da ima njihovu boju, što im je istodobno laskalo i uznemirivalo ih. No večina je primijetila da je spolovilo novoroñenčeta vrlo tamne, zagasitoljubičaste boje, što znači da če mali gospodin uskoro poprimiti boju antracita, poput svoje majke i oca koji su bili posve crni, bez traga miješane krvi. Mlada crnkinja odmarala se ležeči na ležaju od lagana platna i smiješila se onim osmijehom zadovoljstva i opuštenosti koji imaju samo žene za koje je poroñaj možda i jedina prilika u cijelom životu da se opuste i odmore te da prime javne čestitke i komplimente. Svjesna svoje važnosti i uloge, rado je prihvačala radoznalce koji su se stiskali pred vratima.

Otac se držao u pozadini; sjedio je naslonjen na zid, a rukama je obavio koljena. Njegovo lice neke je podsjetilo na majmunsko i začulo se mrmljanje. Putnik iz Afrike počeo je pripovijedati priče o ljudima iz šuma koji su zapravo veliki crni majmuni, vrlo opasni, koji skaču izmeñu grana i teško ih je ubiti, a još teže uhvatiti. On ih je vidio, ali ne izbliza. Visoka žena iz Sudana i njezin desetogodišnji sin nadahnjivali su nepovjerenje iz drugih razloga. Sjedeči uz poro-diljino uzglavlje, svojim gordim držanjem dala je naslutiti da ako je i pomogla svojoj sestri u nesreči, to nije bilo bez neugode, jer ona pripada drugoj rasi, plemenitijoj od bantu-crnaca iz šuma. Činilo se da je samo mlada porodilja opuštena i bez straha. Držala je maloga u naručju i rado ga pokazivala svakom posjetitelju da bi mu se divio, jer tog dana on je bio kralj. — Ne bi li trebala pokriti dijete? — pitale su domačice. Odgovorili su im da majka zacijelo ima razloga što ga je izložila gologa. Ne valja se miješati u običaje, a to im je barem omogučilo da se bez neugode izravno uvjere u spol djeteta. Osim toga, nije bilo hladno, unatoč maglama. Vrijeme je bilo toplo i vlažno. Dijete nije bilo u opasnosti da se razboli. Mrmor oko kuče bio je glasan kad je Anñelika stigla u društvu Honorine i nekolicine pratiteljica. Joffrev de Pevrac i Colin Paturel pristigli su u istom trenutku i izrazili štovanje novom stanovniku Gouldsboroa; slijedio ih je Siriki u svojoj grimiznoj livreji, noseči kovčežič, uzbuñeno kolutajuči očima, vidno uzbuñen mogučnošču da se pod izlikom da predaje poklon u ime Manigaultovih približi dami svojih misli, lijepoj Akashi. Trojica posjetitelja bili su visoka stasa i doticali su strop. Gospoña Manigault poslala je Sirikija s nekoliko sitnica. Smatrala je smiješnim osobno dolaziti zbog roñenja nekog crnčiča — ta njezin je suprug upravljao trgovinom »ebanovinom« u La Rochelleu — ali kako su svi došli i donijeli neki dar, zaključila je da i ona mora nešto učiniti. Naušnice, narukvice i sličan nakit trebao bi razveseliti mladu ženu barem kao maleni smaragd iz Caracasa koji joj je darovao Colin Paturel i preporučio joj da ga dijete stalno nosi uza se da bi odagnalo zlu kob. Siriki je prišao Anñeliki da bi od nje zatražio savjet. Smatra li ona da je s njegove strane primjereno da daruje lijepoj Akashi svoj vlastiti poklon? I on joj pokaza malenu masku od bjelokosti na svom dlanu, fetiš koji nosi sa sobom od roñenja. Colin joj dade znak da još nije pregovarao s njom. Pogledavši oko sebe, nisu vidjeli visoku crnkinju ni njezina sina; izgubili su se tako hitro kao da su prošli kroz zidove.

— Hočete li mi sada napokon objasniti zašto ste kupili te robove? — upita Anñelika poslije, kad je s rukom pod ruku sa svojim mužem išla prema utvrdi. Magla je tad postala tako gusta da se nije vidio, kako se uobičajilo govoriti, »ni prst pred nosom«*. Več na nekoliko koraka od kolibe buka se prigušila. Kao da su bili u pustinji ili u nekakvom snu. Samo ribarska dozivanja kroz maglu — da bi se izbjegli sudari — prekidala su tišinu. Joffrev iznenañeno podignu obrvu. — Zašto »napokon«? — Zato što mi još niste rekli zašto ste ih kupili kad smo bili u Rhode Islandu prije no što smo posjetili New York. A to je bilo prije tri mjeseca, ako ne i prije. Iako je vrlo pažljiv suprug, mnogi njegovi poslovi joj izmiču. Ne bi li bilo prirodno da bude upoznata s njegovim brigama i nakanama? Zar misli da ne bi mogla shvatiti njegove ciljeve i nacrte za bližu ili dalju budučnost? Smatra li da joj je svejedno što on poduzima? Ona se privi uz njega i pusti da joj se glava osloni na njegovo rame u kretnji mazne skrušenosti. * U izvorniku stoji: »ni vrhovi cipela«. Prirn prev. — Oh, dragi moj gospodaru, kako sam luckasta! Kad pomislim na tisuče zadataka koje rješavate i na tisuče planova o kojima razmišljate, uhvati me vrtoglavica. Ja uopče ne bih željela o tome razmišljati jer bih se odmah izgubila. Meni je samo stalo do toga da me maze i miluju. Vi mi donosite sreču na zlatnim i srebrnim pladnjevima i ja se ne moram brinuti ni za što! Joffrev se smiješio. — Ljudi sporo postižu stvarnu sreču — reče on. — A žene još sporije. Bore se da bi ostvarili san, a kad ostvare taj cilj, i dalje su oprezni umjesto da uživaju. Sječate li se kako nam je bilo kad smo došli ovamo? Oko nas su bile samo ruševinei ništa nismo imali. Sve je trebalo izgraditi. Zlato i oružje nisu bili dovoljni za pobjedu. Ponajprije je trebalo hrabrosti da bi se pretrpjele tegobe preživljavanja. Rekao sam vam: »Trebat če nam godina dana...« Vidio sam kako nosite naramke na ramenima, kako trpite glad, suočavate se s iro-keškim bijesom bez krzmanja, njegujete bolesne. Vidio sam kako se izlažete opasnostima, izbjegavate zamke, trpite rane i umor bez žaljenja, održavate dobro raspoloženje i vjeru u naš uspjeh. Izdržali smo tu godinu i pobijedili smo. I zato danas ostvarujem svoj san koji se sastojao u tome da vam ugodim, da vam ponudim ugodan i slobodan život u kojem tako dobro znate uživati jer imate dara za sreču. Ništa ne krijem od vas. Preostaje nam

samo da budemo sretni. A što se tiče te kupnje robova u Newportu, ako vas je moj postupak začudio, zašto me odmah niste pitali? — Vjere mi, bila sam uznemirena, gotovo razočarana vidjevši vas kako se s lakočom krečete meñu trgovcima i kupcima na toj vrsti tržnice. Uplašila sam se... — Čega? — Da ču shvatiti... — Što shvatiti, srce moje? — Zar znam? Da mi je jedan dio vas bio nepoznat i da čete se što se toga tiče pokazati jednaki ostalima. A to bi stvorilo jaz izmeñu nas. Ako ste uposlili robove, ako ste kupili lijepu Somalij-ku... možda... za sebe? Joffrev de Peyrac okrenuo je glavu i počeo se smijati tako da je izgubio dah. — Što je tu tako smiješno? — upita Anñelika praveči se da je uvrijeñena. Nije to ništa novo... Na Sredozemlju ste posjedovali robove. Nije li Rescator išao u batistan Candie po odaliske? — I ondje se upropastio kupivši najljepšu ženu na svijetu, zele-nooku ljepoticu koja mu je pobjegla! I dalje se smijao. Odjeci njegove veselosti razlijegali su se kroz maglu. — Na Sredozemlju? Ne smatrate li da je to bilo tako davno, gospo draga? — reče on uviñavnim glasom. — Tako davno da se čudim što sam proživio mnoge dogañaje sam, bez vas. Oh, drago moje zlato, mnoga naša skrivena i različita lica tvore povijest naše ljubavi. Išli smo svojim putem od onoga dana kad je munja udarila u moje srce, u mene, languedočkog trubadura koji je smatrao da zna sve o umjetnosti ljubavi... Jesmo li i dalje na dobrom putu? — Nadam se — reče ona živahno. — Ma ne, mislim na put po kojem hodamo. Oboje prasnuše u smijeh. — Slijedimo stazu, ali ne želim da što prije stignemo do utvrde. On je upita je li joj hladno i prekri joj ramena naborom svoga ogrtača. Ona napomenu da joj još nije rekao zašto je kupio one ljude u Rhode Islandu. — A ako vam odgovorim, najdraža, da... da ne znam? Filozof Descartes htio je učiniti Francuze svjesnima razloga svojih čina. Bojim se da nije uspio jer nisam siguran da se ta metoda mišljenja i suda može primijeniti na sve naše zanose, žudnje, naše skrivene i nedokučive strahove. »Zašto« i »zato« mute naše nagone koji su dragocjena sila u nama, ali sila koja nije razumska. Zašto sam otišao na tržnicu u Newportu? Zašto mi je bilo nepodnošljivo vidjeti visoku Peuhl koja je sličila na sultaniju Leilu, a bila je tako ponižena i bespomočna, zauvijek osuñena na ropstvo, daleko od svoga kraljevstva, lišena svog naroda?

— Jeste li tražili suprugu za Kouassi-Baa? — I to mi je palo na pamet... Ali više ne. Kouassi-Ba je sudjelovao ne samo u svim mojim iskušenjima nego i u svim mojim poslovima. On je stručnjak za rudnike i povjerio sam mu upravljanje vañenjem i preradom minerala prema mojim kemijskim procedurama. On je dobar poznavatelj... Istina je da lijepa Akashi potječe iz zemlje ispirača zlata u rijeci Niger. — Što rade od tog zlata? — Nakit i žrtve bogovima... A ako me pitate »zašto«, odat ču vam da sam je kupio zato što je nizozemski kapetan rekao da je se ne može prodati. Dva zemljoposjednika koji su je kupili, jedan s otoka Saint-Eustache, a drugi sa Saint-Dominguea, umrli su u roku od nekoliko dana. Kapetanu je zadavala samo strah i užas, ona i njezin sin čarobnjak. — Dječak? — Dobro ga pogledajte kad ga iduči put vidite i shvatit čete... Ukratko, vjerujem da ste dobro učinili što me niste ništa pitali toga dana. Jer ne bih vam mogao dati pravi razlog zašto sam išao tražiti nekoga na toj tržnici, zapravo, neku ženu, ali ne takvu. No mogu pokušati zadovoljiti vaše nemirne oči i dati vam objašnjenje koje bi se svidjelo i gospodinu Descartesu: uplašio sam se za dijete koje smo očekivali. Htio sam osigurati dojilju za njega, jer smo u Americi, a ne u Francuskoj, gdje se dojilje mogu lako nači. Zapazio sam tu mladu odbjeglu crnkinju iz Saint-Dominguea i činilo mi se da zadovoljava sve uvjete. Život bijelaca joj je blizak i več je dojila dijete svoje gospodarice. Ali prodali su njezino vlastito dijete pa je pobjegla u planine s nekim afričkim robom. Uhvatili su ih nakon tri mjeseca i prodali ih kao i ujaka ili brata mlade žene koji im je dao utočište. Tako ih je slučaj doveo u Rhode Island, a potom i u naš dom. »Opasna roba«, kako mi je rekao Nizozemac koji nije znao što bi s njima. Htio sam s njima sklopiti ugovor koji bi zadovoljio obje strane. No ustanovili smo da se sudbina opet poigrala s našim planovima. Slušate li me? — upita on vidjevši da šuti. — Cijelom svojom dušom. Obožavam vas, govorile su oči koje su ga gledale, za mene samo vi postojite. Obožavam vas. Imam samo jednu želju. Oni prekinuše svoju polaganu šetnju. Magla je njihovim usnama dala okus soli. — Ah! — reče on napokon. — Vi me izluñujete! Zašto, zašto poljubac ne može trajati vječno? xxvn. Glasnik iz Qiiebeca doplovio je na malenu brodu. Valjalo je žurno napisati odgovore kako bi ih poslali istim brodom u Quebec prije no što se zaledi Rijeka svetog Lawrencea.

Shvativši da je Anñelika, usprkos zadovoljstvu s kojim je primila vijesti od svojih prijatelja, još uvijek preslaba za veliki misaoni napor pisanja mnogih pisama, Joffrev de Pevrac joj se pridružio u utvrdi i sjeo kraj nje da bi joj pomogao prebrati službena pisma gospodina guvernera de Frontenaca i intendanta Carlona u kojima su se žalili na novčane poteškoče kolonije, nerazumijevanje kralja i gospodina Colberta za njihov rad na održavanju civilizacije, na raspra- 010 ve s biskupom koji i dalje izopčuje »putnike« koji prodaju domorocima rakiju, a ne brine se za štetu koju to čini trgovini krznima u Novoj Francuskoj; napokon, žalili su se i na nepodnošljivo jak utjecaj isusovaca na državne poslove. Bila je tu i poruka od gospodina Caveliera de La Sallea, onog istraživača u potrazi za Kineskim morem kojeg je Joffrev de Pevrac novčano podržao u ekspediciji prema jezeru Illinois. No ekspedicija je pošla drugim smjerom te se Florimond de Pevrac, koji je pošao s njom i za kojeg se smatralo da je na jugu, pojavio na sjeveru, do-nijevši im dragocjene podatke o obalama zaljeva James i zaljeva Hudson, koje Englezi i Francuzi još nisu podijelili izmeñu sebe. Gospodin Cavelier u svom pismu ih je obavijestio da putuje u Francusku kako bi našao sredstva za novo putovanje u Illinois. Uvijek če se sječati svoga velikodušnog suradnika, gospodina de Pevraca, kojeg zovu gospodarom Wapassoua, Gouldsboroa i drugih mjesta. Ostala pisma adresirana na Anñeliku bila su prijateljske naravi: njezini poznanici iz Quebeca prenosili su joj vijesti i tražili vijesti od nje, i to što podrobnije, da bi se mogli njima hraniti za vrijeme dugih šest ili osam zimskih mjeseci kad je Nova Francuska ledom odsječena od ostatka svijeta. Vrlo kratko i ljupko pismo poslao je gospodin de Lomenie Chambord, onaj Malteški vitez koji je bio meñu prvima koji su se pridružili gospodinu de Maissonneuve u doba utemeljenja Ville--Marriea od Mont-Reala, a danas je pomočnik gospodina de Frontenaca u Velikom viječu Quebeca. Redovnik-ratnik, vješt oružju jer to zahtijeva njegov red, često je sudjelovao u vojnim pohodima. — Nije li on bio pomalo zaljubljen u vas? — upita Joffrev. — Mislim da voli nas oboje. Zahvaljujuči njemu i osječaju simpatije koji smo pobudili u njemu pri našem prvom susretu, nije izvršio misiju za koju je bio zadužen, a koja se sastojala u tome da spali Katarunk, a nas barem učini zarobljenicima*. Presavila je pismo.

— Dragi Claude — promrmljala je. — Za nas je žrtvovao svoj duboki savez sa Sebastienom d'Orgevalom, svojim najdražim prijateljem iz djetinjstva. Zacijelo još ne zna za njegovu smrt. Što če reči kad sazna? Pretpostavljam da če njegova bol biti golema jer njegovo srce zna voljeti. : Vidi: Anñelika u Novom svijetu Gospoña Le Bachovs u svom je pismu dala kroniku Donjega grada i galantnih zimskih avantura. Njezina kči udala se za gospodina de Chamblv-Montaubana, nadzornika cesta Nove Francuske, i očekivala je dijete. Gospoña Le Bachovs radovala se što če postati baka. Kako god se to njoj činilo glupim i neprimjerenim, njezin zet nadzornik cesta zadužio ju je da joj pošalje rješenje o »globi od šest livra po članku 37 Redarstvenih pravila utemeljenih od Velikog viječa, a koja zabranjuju voñenje po ulicama domačih životinja čiji smrad škodi stanovništvu«. Tijekom zime neka je životinja prouzročila mnoge štete u Que-becu, a vladalo je opče mišljenje da je to neka životinja iznjihove pratnje. Nadzornik je nakraju naveo dug popis šteta. Razmislivši, zaključili su da se zacijelo radi o »proždrljivcu« kojeg je Cantor pripitomio, o Wolverinesu. Dali su mu ime kojim Englezi označuju tu veliku vidru, ponekad veličine ovce, koju Francuzi zovu proždrljivac, a Indijanci »kar-ka-fu«. Nisu se miješali u odluke koje je njihov mlañi sin, Cantor, donio u vezi sa svojim ljubimcem. Prije svog polaska u Francusku, kamo ga dakako nije mogao povesti, morao ga je pustiti u šumu. — Gotovo je podivljao več za našeg boravka u Quebecu — prisjeti se Anñelika. — No možda je ipak riječ o nekom drugom proždrljivcu. Gospodin de Chamblv-Montauban ne voli Wolverinesa zato što je ubio njegovu okrutnu dogu, a njezinu glavu ostavio na grani drveta, kao daje kaznio drumskog razbojnika. I gospoñica d'Hourredanne pisala je o proždrljivcu. U dugačkom pismu koje je priložila pošiljci dviju knjiga, Princezi od Clevesa i Pravilima isusovačkoga reda, pripovijedala je kako je njezina engleska služavka Jessy, koja je stanovala u staroj kuči na Gornjem gradu, dva ili tri puta tijekom zime opazila životinju oko kuče gospodina de Ville d'Avrava. Jednog dana prešao je preko ograde vrta gospoñice d'Hourredanne i doskočio na prozorski okvir i radoznalo promatrao kananskog psa koji začudo nije zalajao. Drugom prilikom bilo je očito da je životinja u nočima bez mjesečine počinila mnoge štete u gradu. No nijedan prijatelj gospodina de Pevraca nije se žalio. Indijanci su se bojali karkafuove inteligencije i zloče. Govorili su

daje u njemu vrag, daje on poput prerušena čovjeka. Od prolječa nisu ga više vidjeli. Potom je u pismu bilo riječi o markizu de Ville-d'Avrayu koji im je svima nedostajao. Poslao im je jedan stol za bilijar. Kako neprilično! No to je postala moda u Versaillesu i kralj se svake večeri pojavljuje na partiji bilijara u apartmanu gospoñe de Mainte-non. Gospoñica d'Hourredanne nadugo je objašnjavala zašto je poslala Anñeliki Pravila isusovačkoga reda. Činilo joj se korisnim upoznati se sa njihovim zakonima. Time bi se izbjegle neugodne pogreške koje je počinio gospodin de Frontenac u borbi protiv tih duhovnika, odavši kralju i njegovu ministru njihovu besramnu želju za dobitkom koja, po njemu, ne pristoji svečenicima koji su došli brinuti se za duše, a ne zgrtati blago na račun bližnjih. Otkrio je da su u svoju korist skrenuli jednu pošiljku krzna s Velikih jezera. Njihove utvrde bile su izgrañene na točkama koje okružuju sutjesku koja povezuje jezero Tracy s jezerom Huron: utvrda Sainte-Marie, koja je prikupljala krzno koje je dolazilo sa sjevera, i utvrda Missili-makinac, u kojoj se skupljalo krzno s juga. Kao da su ga polili hladnom vodom kad su mu pokazali tekst jednog papskog prerogativa po kojem isusovci imaju »pravo baviti se trgovinom i bankarstvom«. »Samo gospodin Talon«, pisala je ona, »radi za dobrobit kolonije i njezina stanovništva. Činim što je u mojoj moči da bih mu pomogla. Imali ste pravo, draga Anñeliko. Ništa na svijetu nije bolje od ljubavi za neko biče i posvečivanja njemu.« Gospoña Mercouville, žena suca iz Gornjega grada i predsjednica Bratovštine svete obitelji, počela je svoje pismo govoreči o svojoj najmlañoj kčeri, malenoj Ermeline, znajuči da gospoña de Peyrac za nju osječa osobitu nježnost. Ermeline je uvijek bila vesela i smijala se svemu te je i dalje izmicala poput jegulje, ili bolje, poput leptira, ali ne kažnjavaju je zbog bjegova, prisječajuči se da je jedan takav njezin bijeg spasio cijelu obitelj od Irokeza kad su krenuli na Quebec. Ermeline je nedvojbeno bila obdarena neuobičajenom inteligencijom. Kod uršulinki je u dobi od četiri godine naučila pisati. Nije mogla čitati jer još nije ni progovorila, ali nitko se nije zabrinjavao zbog toga. Ermeline je od roñenja bila osobita. Ako za godinu dana ne progovori, poslat če je u svetište svete Ane od Beauprea. Gospoña de Mercouville zamolila je gospodina de Peyraca da joj, prolazeči kroz svoja naselja u Zaljevu svetog Lawrencea, pošalje tovar sadre, koje ima mnogo u ugljenokopima.

Potom je govorila o poslovima Eloija Macolleta, koji su prerasli u skandal. Taj stari skalpirani traper koji je vodio nesreñen lutalački i život oženio je svoju snahu Sidonie. Crkvenjaci su taj brak proglasili incestom — samo franjevci bi ga mogli blagosloviti, jer oni neznanje smatraju vrlinom, dodala je gospoña de Mercouville koja je sva bila »za isusovce« — ali on je okrunjen roñenjem dvoje blizanaca — kao i kod nje! Zacijelo je bila sretna ta sirota Sidonie koja je toliko patila što je bila jalova u braku s Macolletovim sinom koji je poginuo u borbi s Irokezima. Nisu je voljeli u njezinoj župi. Nitko s njom ne govori, a djeci predviñaju tužnu sudbinu. — Htjela bih znati kako je naš Eloi odgovorio na takvo izopčenje — upita se Anñelika. Gospoña de Mercouville nije joj ništa krila. Dvostruko izopčen, kao traper koji nosi rakiju Indijancima i kao rodoskrvni otac, nije ništa primječivao; činilo se da je to bila njegova životna mudrost. Volio je tu mladu ženu koja je voljela njega i koja ga možda više neče sprečavati da se uputi prema Velikim jezerima, jer če imati dovoljno posla s djecom! Pisma gospoñe de Mercouville uvijek su bila zanimljiva mješavina ogovaranja, popisa željenih sitnica, poslovnih planova i bračnih ugovora. Tako se Anñelika upoznala sa stanjem štičenica gospoñe de Maudribourg i saznala da se večina njih udala. Ovaj put je predsjednica Bratovštine svete obitelji govorila i o braku koji če je najviše dirnuti, o braku njezine sestre po mlijeku, crne robinje Perrine-Adele koja se nikad nije odvajala od nje, koja ju je slijedila u tu okrutnu kanadsku klimu, tako različitu od klime njezina rodnog Martiniquea. Tijekom boravka grofa i grofice de Pevrac u Quebecu, Perrine--Adele bila je obuzeta nježnim osječajima za Kouassi-Baa. Ti osječaji preobrazili su je gotovo u sjenu nje same i nakraju ih je morala priznati svojoj gospodarici. — Evo kako če se možda riješiti spor izmeñu Sirikija i Kouassi-Baa o visokoj Peuhl — napomenu grof. Otišao je razgovarati s Kouassi-Baom o odgovoru na pismo gospoñe de Mercouville, koji je valjalo dobro odmjeriti. Anñelika pridoda kratku ceduljicu kojom joj je poslala mnogo poljubaca, a osobito Ermelini. Odgovorila je samo gospoñici d'Hourredanne. Zahvalila joj je na pismu i poklonima. S užitkom ponovno čita divnu pripovijest o princezi od Clevesa, ali ništa ne može biti ravno slušanju njezina čitanja božanskim glasom — tu izreku koja je tada bila u modi

Anñelika nije oklijevala upotrijebiti, znajuči da je gospoñica d'Hourredanne posječivala precioze iz pariške četvrti Marais — božanskim glasom kraljičine čitateljice koja više nije tako bolesna i ne provodi sve dane u postelji te se ne može posvečivati čitanju svojim prijateljima kao nekad. Premda oni time mnogo gube, Anñeliki je bilo drago što je ona tako sretna, zacijelo i zaslugom gospodina Carlona koji je duboko poštuje. Zahvalila joj je i na knjizi o isusovačkim pravilima i ustroju njihova reda. Gospoñica d'Hourredanne dobro je predvidjela da bi željela što više saznati o onima koji su joj nanijeli tolike patnje, a čije nakane je tako teško naslutiti. Ukratko je sažela vijesti koje su se ticale nje jer joj je morala pisati o njezinoj engleskoj služavci Jessy; to če zahtijevati barem jednu, ako ne i dvije stranice, a ona je več pomalo umorna od pera. Započela je izdaleka, dajuči naslutiti da bi mogla posredovati. Pismu je priložila poruku Jessvna roñaka, Salemljanina koji bi je htio otkupiti. Zapravo, kad su se ukrcavali na Dugu, približila im se skupina muškaraca i žena koja im je ponizno htjela uputiti važnu molbu. Bilo je to izaslanstvo obitelji čiji su neki članovi bili oteti u pohodima pokrštenih Indijanaca iz Nove Francuske. Bilo ih je iz svih krajeva Nove Engleske i čuli su da su gospodari Wapassoua i Gduldsboroa u dobrim odnosima s vladom u Quebecu i Montrealu te su polagali posljednju nadu u njih kako bi saznali što se dogodilo nestalima. Neki su uspjeli od trgovaca krznima saznati gdje se nalaze njihovi najdraži pa su željeli da njihovi francuski gosti prenesu ponude za otkup. Slučaj je htio da meñu njima bude i Jessvn po-lubrat koji ih je zamolio da prenesu poruku: bila je to zapravo jedna bračna ponuda. Znalo se daje udovica jer je leš njezina supruga nañen na pragu farme s koje su je oteli zajedno s ostalim članovima domačinstva, djecom, slugama... Njezin prosac takoñer je bio udovac koji se obogatio poštenom trgovinom te je nakanio otkupiti polusestru svoga prijatelja i oženiti se njome. I ostali su nudili vrečice pune zlatnika. Tvrdili su: — Moj sin je živ. Bushloppers su mi rekli da su ga kupili Francuzi s Montrealskog otoka na Rijeci svetog Lavvrencea. Sad več ima petnaest godina. — Žena moga brata, dobra žena, poznajem je. U snovima sam vidio svoga mrtvog brata kako me zaklinje daje spasim. — Obitelj William, obitelj mog starijeg brata; ako je preživio, spremni smo ga otkupiti. Grof i grofica de Pevrac otišli su noseči vreče pune svijenih papira. Odbili su zlato i obečali da če učiniti što budu mogli da zapo-djenu pregovore sa svojim susjedima u Novoj Francuskoj.

Anñelika je mogla odmah učiniti nešto za Jessy pa je zapečatila pismo za gospoñicu d'Hourredanne s osječajem obavljenog posla. Sudbina ostalih zarobljenika bila je neizvjesna. I dalje su bili u rukama svojih indijanskih gospodara, a potraga meñu desecima raspršenih plemena bila bi preteška, poput potrage za iglom u stogu sijena. No govorilo se da u blizini Montreala pobožni i milosrdni Francuzi otkupljuju Engleze kako bi ih pokrstili. Anñelika pomisli na gospoñu de Mercouville, koja je voljela sve znati i biti upučena u sve. Zato joj napisa pisamce u kojem ju je zamolila da razmisli kome bi se mogla obratiti — misionarima, putnicima, pripadnicima milosrdnih bratovština — za obavijesti o engleskim zarobljenicima za koje su njihovi roñaci spremni platiti otkupninu. Gospodinu de Lomenie-Chambordu nije odgovorila jer se osječala iscrpljenom i jer bi mu morala pisati o smrti oca d'Orge-vala. XXVIII. Barun de Saint-Castine, njihov susjed iz utvrde Pentagouet, donio im je Florimondovo pismo. Gouldsboro i Rochelais morali su skrenuti oko Nove Škotske. Vjetrovi su ih zanijeli, a magle usporile. Saznavši da su se vratili, Saint-Castine ih je došao pozdraviti. Nije ih našao u srpnju, kad se vratio iz Francuske, gdje se dugo borio za nasljedstvo u Bearnu, odakle je rodom. Jer, taj sjajni ratnik na čijoj je utvrdi nad uščem Pe-nobscota vijorio barjak s ljiljanovim cvijetom, takoñer je bio Gasko-njac. Pentagouet je početkom stolječa bila malena trgovačka postaja koju je izgradio francuski pustolov Sieur Claude de La Tour. Osvojili su je Englezi, a Francuzi su je povratili i izgradili oko nje četiri čvrsta zida od balvana; potom su je zauzeli Nizozemci, pa opet En- glezi, a naposljetku ju je u ime kralja osvojio barun de Saint-Castine te se sad smatra glavnim gradom Akadije. Iz te francuske enklave barun de Saint-Castine vladao je Abena-kijima i ostalim indijanskim plemenima iz tog područja, ne samo kao otac, nego i kao poglavica kojeg su sami izabrali. Oženio se lijepom indijanskom princezom Mathildom i naslijedio njezina djeda Massaswu kad je taj preminuo. Usamljen u svom djelu, on je prvi zatražio pomoč od Pevraca da bi od »svojih« Indijanaca otklonio sveti rat na koji je huškao fanatični isusovac d'Orge-val, nazvan Hatskon-Ontsi, što znači crni čovjek ili crni vrag. Ponajprije mu je bilo stalo da se obogati krznom, da sretno živi sa svojom indijanskom obitelji i svojim bogatstvom pomaže plemenima da izbjegnu rat

i glad, epidemije i alkohol. U svojoj odsutnosti prepuštao je vladavinu svojoj ženi Mathilde, prelijepoj i inteligentnoj princezi, čiji je autoritet bio velik. I ona je bila tu. Držala se pomalo drsko, odjevena u kratku suknju i prosi vene kožne čizme — nošnju kčeri uglednih Indijanaca. Saint-Castine joj je iz Francuske donio dugi ogrtač od tam-noplavog velura u kojem se voljela okretati dok su joj halje vijorile poput jedara. Prije no što se ukrcao u Honfleuru, gospodin de Saint-Castine posljednji put je posjetio Versailles i vidio starije sinove de Pevrac, Florimonda i Cantora. Bili su savršena zdravlja. Iz prsluka je izvukao Florimondovo pismo i pružio ga Anñeliki znajuči da majke iščekuju svaku riječ koju im pišu dragi sinovi i da bi Anñelika zacijelo željela prva, i ako je moguče sama, pročitati drage joj retke. — Barune, dobro poznajete žene — reče mu Anñelika. — Zato vas vole. — Ja sam Akvitanac, kao i gospodin de Pevrac, a mi još nismo zaboravili pouke umiječa ljubavi. Zadovoljiti dame i dalje je naše geslo. Pročitajte pismo i ne brinite se za nas. Gospodin de Pevrac neče se osječati izdanim jer ču mu ispričati druge potankosti o mladičima koje čete vi čuti tek poslije. Slomila je voštane pečate i razmotala listove prekrivene sitnim i hitrim rukopisom njezina starijeg sina. Čineči to, iskusila je pomiješane osječaje nestrpljenja, radosti i melankolije. Hoče li ikada prestati patiti zbog njih? Hoče li se i dalje brinuti i žaliti što ih je tako brzo opet izgubila? I Saint-Castine doista je imao pravo što je dao pismo Anñeliki, jer se mladič obračao njoj i priopčavao joj novosti sa Dvora: Kralj mi udovoljava u svemu otkad sam zaplesao s damama i nasmijao njegove dvorjanike. Prije mog dolaska Dvor je bio ozbiljan i dosadan. Ako me kralj pošalje u vojsku, svi če ovdje zijevati. Zato me čuva kraj sebe, pa me je čak imenovao časnikom »kraljeva doma«. Pisao je o svemu i svakomu, pabirčeči ono za što je znao da če je najviše zanimati. Njih dvoje meñusobno su se dobro razumjeli. Gospodin de Vivonne me izbjegava i nasmijava. Dao mi je shvatiti da ne želi da govorimo o njegovu izgnanstvu, koje želi skriti, a ja sam mu dao naslutiti daje moje pamčenje nijemo. I dalje je admiral flote i propisao je časnicima gotovo bijele perike, što vrlo loše pristaje mladim licima. Laskavci su time oduševljeni, ali to zasad ostaje privilegij kraljevskih mornaričkih časnika... Gospodin le Dauphin sječa me se. Malo se udebljao, ali i dalje je pažljiv prema princu za kojeg se brinuo. Recite gospodinu Tissotu da još uvijek ima svoje malene srebrne vojnike...

Florimond je sklopio prijateljstvo s vojvodom d'Antinom. Taj ljupki mladič bio je zakoniti sin gospoñe de Montespan i njezina supruga Louisa Pardaillana de Grondina, markiza de Montespana koji je izgubio pravnu bitku protiv kralja koji mu je oteo ženu. Suveren je odahnuo s olakšanjem i obečao da če ozakoniti svoju kopilad i dati im prinčevske titule. Anñelika se nasmiješi saznavši da je za manje od godinu dana gospoña de Montespan donijela na svijet još dva mala Bourbona. Drugi se rodio baš kad je Florimond povjerio svoje pismo Saint--Castineu. »Uglavnom, dva 'zamalo' blizanca«, pomisli Anñelika, koju je ta slučajnost zabavljala. Dva kraljevska kopileta odmah su povjerena dobrim rukama koje su odgojile i njihovu stariju braču, rukama Francoise d'Au-bigne, udovice Scarron koja je postala markiza de Maintenon i koju su smatrali ljubimicom u usponu. Florimond je vješto brodio kroz te intrige. Bio je svjestan da je na Dvoru najvažnija kraljeva dob, a kako je kralj tek dosegnuo četrdesetu, nedostajale su mu svečanosti i dojam sjajnoga dvora. Nedo- stajali su mu mladi ljudi koji se ne bi bavili novčanim poslovima i napredovanjem, što je bolest starijih, nego bi održavali živu krv Dvora, pa i odvažno i drsko ako ustreba. To je shvatilo malo tih mladiča željnih karijere. Daleko od svake laske, Florimond je potresao cijeli njegov svijet. — Ah, evo malog drskog paža — rekla je gospoña de Montespan uperivši prst u njega. Bacila je na nj oštar pogled koji je upučivala svima u paničnom strahu da če izgubiti kraljevu ljubav. Imala je potrebu da prebroji svoje prijatelje i neprijatelje kako bi započela bitku koja bi joj trebala omogučiti da ostane kraljica Versaillesa. Procjenjujuči kakav vjetar puše, Florimond je smatrao da su mnogi nepristojno isticali da je ona pala u nemilost kod kralja i da se kralj više ne zanima za nju, što se činilo pogrešnim u svjetlu roñenja nove kraljeve djece. Jesam li vam rekao, majko, da nas je princ Conde posjetio meñu prvima kad smo se vratili u Versailles? Govorio mije o sretnoj zadači koja me je zapala kao »Meštra kraljevih zadovoljstava«, ali prestao se baviti mnome čim sam mu predstavio svog mlañega brata Cantora. Bio je zanesen, ganut i mislio je na tko zna što tražeči teme za razgovor s njim. Uzalud sam ga pokušavao uvjeriti da su mu napori jalovi jer je poznato da sam ja brbljaviji od nas dvojice. Princ je bio u svojim uspomenama, a mi smo dobro znali da mu Cantorov glas ne znači toliko kao pogled njegovih zelenih očiju. Brzo smo shvatili da po takvom zanosu možemo odrediti koje su osobe imale sreču poznavati Vas, gospoño majko, kad ste bili, kako mi često ponavlja gospodin Bontemps, kraljev sobar, »ures Dvora«. Oni

mijenjaju boju lica, crvene, blijede, nekima poteku i suze, a drugi pak pobjegnu. Cantor se zabavlja i vješto namiguje. Osobito se zabavlja kad se radi o kralju, a počeli smo i oprezno dozirati njegovu prisutnost u blizini Njegova Veličanstva. Ha! Mladi dvorjanici ne snalaze se loše. Njihova majka se nije trebala brinuti. Čini nam se da je princ, pisao je dalje Florimond o Louisu de Condeu, uvjerljiv primjer kraljeve velikodušnosti pri opraštanju i zaboravljanju uvreda. i Gospoñica de Montpensier pripovijedala mi je kako je prije petnaest godina princ bio »gotov«, starac koji je pobuñivao samilost. Na Dvoru su jedva trpjeli toga velikog ratnika koji je nesrečom upotrijebio svoj talent protiv mladoga suverena tijekom Fronde. Po-vjerivši mu zapovjedništvo u nasljednom ratu, kralj ga je oživio, a pobjeda koju je izvojevao nad Nizozemskom povratila mu je mladost. Prireñuje veličanstvene svečanosti u dvorcu Chantilly. Otpratili smo Njegovo Veličanstvo onamo. Moj brat Cantor često posječuje gospodina Lullija, koji mu je dopustio da svira na orguljama u kraljevoj kapeli. Mogao bi zauzeti svoje negdašnje mjesto u zboru, ali to nije dostojno njegove plemičke krvi. Moj brat i ja igramo uloge koje nitko drugi ne bi mogao, a An-ne-Francois de Castel-Morgeat od velike nam je pomoči. Naložio sam mu da bude uz gospoñu de Montespan i pazi da ne utone u melankoliju zbog svoje sumnje u kraljevu ljubav, jer bi se melankolija te veličanstvene božice mogla odraziti na vrlo opasan način. Valjalo je pričekati prolječe i novo Florimondovo pismo da bi saznala što znači sibilska rečenica kojom je završio pismo: Ponovno sam našao zlatnu odoru. Bila je iznenañujuča opreka nakon tog izleta u Versailles nači se u svježini sobe u utvrdi i slušati teški mrmor valova koji su oplakivali stijenje na kojem je izgrañena. Magla se raspršila. Uslijedit če vjetrovit dan. Sama kraj kolijevke u kojoj su spavala novoroñenčad, Anñelika se prisječala svojih starijih sinova koji su joj bili supatnici u godinama tuge. Je li u njima bilo nešto čemu se nije mogla radovati, bez obzira na optužbe mladoga Rambourga protiv razuzdanog Florimon-da? Nije on toliko razuzdan koliko je filozof koji misli što treba u trenutku kad treba i koji ne sumnja u neizbrisivi pečat koji ostavlja u dušama koje je sreo. Njezino poštovanje prema svojim starijim sinovima povečalo se otkad je u Novoj Engleskoj. Sad je izbliza upoznala puritanski duh i pitala se stoje

mladi Florimond, taj »mladi slobodoumni ateist«, kako ga je nazvao Nathanael, mogao misliti kad se sa svojim bratom našao na sveučilištu u Cambridgeu kraj Bostona, koje je utemeljio John Harvard, kamo ih je poslao njihov otac kad je izvadio zlato s potonulih španjolskih galija u Karibima. 222 Naviknuvši krstariti morima, uronili su u ozračje Harvarda kao u ledenu vodu stroge teologije. Učili su hebrejski, usavršavali latinski i grčki, upijali umjetnosti i znanosti: logiku, fiziku, gramatiku, prozodiju, aritmetiku, geometriju, astronomiju, politiku, englesku književnost od Beowulfa preko Bacona i Shakespearea do Miltona te mnogošto drugo. A tad su krenuli indijanskim stazama. Florimond je pošao s Cavelierom de La Salleom u Illinois i upoznao ga s tim područjem u kojem ima mnogo zmija i biljaka s manje ili više bezopasnim bodljama. Istražio je obale Hudsonova zaljeva i vratio se rijekom Sague-nay s obiljem bilježaka i zemljovida. Nožem je ubio sivog medvjeda, a danas hodi dvorem francuskog kralja i ondje organizira najsjajnije svečanosti. Ona začu tihi zvuk, plahi priziv pozornosti, i krenu prema kolijevci. Dječačič je imao otvorene oči i ona prvi put primijeti da su mu zjenice postale tamne. Imat če crne oči Joffreva de Pevraca. Gledao ju je i ona na trenutak povjerava daje na sičušnim usnama razaznala smiješak. Nije htjela povjerovati: — Još je premalen. Oprezno ga je uzela i pridignula prema sebi, pridržavajuči jednom rukom drhtavu glavicu, iako se on i vlastitim snagama trudio držati je uspravno. Gotovo prestrašena njegovim očima kao od crnog jantara koje su se činile golemima na mršavom i blijedom, izduženom licu, ona mu se nasmiješi nježno odmahujuči glavom: — Vidiš me, mali čovječe? Vidiš me? I on se opet nasmiješi. Ovaj put je bila sigurna. Vidio ju je, nju, svoju majku! — Vidio si me! Prepoznao si me! Več je prestao biti emanacija bogova, tajanstveno biče koje se nekim slučajem spustilo iz nebeskih prostora. Postao je dijete. — Živjet češ, mladi čovječe. Postat češ velik, Raimondeau de Pevrac. Moj treči sin! — Ona se ispravi: — Naš treči sin. I ona ga drhtavo i strasno privi uz srce. Nježno je objema rukama obavila njegovu krhkost, prinijela lice njegovoj svilenkastoj glavici i udisala bistar miris njegove tople kože. — Ti si moj, maleni čovječe, ti si naš!

Potom ga položi natrag u kolijevku. Još nije bilo vrijeme za dojenje i nije pokazivao nestrpljivost. Njegove oči, tako sjajne i upitne, zamagliše se snom. i Uz novoprobuñenu radoznalost, Anñelika promotri njegovu sestru. Spavala je. Dvije malene ružičaste šake bile su stisnute ispod bradice a veliki crni pramen razlio se po jastuku. Usprkos želji da je uzme u naručje, Anñelika je nije htjela probuditi. Prstom je pomilo-vala njezin okrugli, zlatasti obraz. Još jedna djevojčica! Gloriandre de Pevrac. PETI DIO WAPASSOU, SREČA XXIX. S vrha litice, kroz grane sikomora koje su opet odjenule halje od sjajna topaza, i dalje se vidjelo more. U plavetnilu se naziralo otočje koje je nalikovalo zelenim krokodilima ili tuljanima, ovisno o dobu. Iz dubine fjorda čuli su se krici morskih lastavica i kormorana, a slani miris mora i školjaka dopirao je visoko. Potom je vjetar izbrisao oceanska isparenja. Uronili su u šumu, njezinu tišinu, njezine mirise suhe mahovine, zrelih bobica i gljiva. Naišli su na prvo smaragdno jezero, poput leda u toplini zlatnih odsjaja brezove šume. Boje jeseni stidljivo su se pokazivale. Tek nekoliko bakarnih ili zagasitosmeñih preljeva na zelenilu i žutilu breza, koje prve gube lišče. Putnici su slijedili put koji su proteklih godina prokrčili cestari iz Gouldsboroa. Prvi dio puta morao se prevaliti na konju ili muli. Taj put vodio je od Gouldsboroa do prvog rudnika srebra, a potom do drugog, još višeg, i dalje prema sjeveroistoku, pa je tako Joffrev de Pevrac putujuči u Wapassou sa svojom obitelji mogao pregledati malene rudnike s po pet ili šest rudara u svakom od njih. Rudari koji su radili za njega bili su neženje. No neka od tih naselja če narasti i tu če se nastaniti i parovi s obale. Joffrev de Pevrac nije želio razvoj koji bi naveo rudare da svoje skromne kolibe zamijene kučama za trampu i trgovinu, jer bi se time izložili opasnosti da privuku pozornost uvijek sumnjičavih Francuza na svoju prisutnost i rad. 9.94 Podsječajuči ih na avanturu njihove prve karavane, konji su dali putovanju dio istraživačke napetosti. Rijeke i njihovi mnogi pritoci bili su prirodni putovi kroz tu teško prohodnu zemlju punu uzbrdica i nizbrdica, stjenovitih visoravni koje su se prostirale sve do dalekih planina nalik na oceanske valove, koje je valjalo slijediti da se ne bi izgubili u dubini stjenovitih tjesnaca.

Mule su bile novost. Erikson ih je dovezao iz Švicarske preko ðenove. Navikle na planinsku zemlju, te su životinje kročile sigurno i nisu se plašile kamenčiča koji bi se osipali pod njihovim kopitima ni šuma vode u planinskom vrelu. Dječica su počivala u kolijevkama postavljenim na bokovima jedne mirne mule. Za uzde ju je vodio jedan Švicarac iz čete pukovnika Antinea. Žene su se izmjenjivale u sedlu iza njih i nadgledale ih. Za nekoliko dana karavana je stigla do Kennebeca i pregazila ga kod postaje Nizozemca Petera Boggana i dospjela u blizinu napuštene misije Norridgewook koja je više godina služila ocu d'Or-gevalu. Jesen dolazi na sjever poput vatre koja se najavljuje tek blagim crvenkastim i smeñastim preljevima na obroncima planina. A tad naglo izbije poput požara. Tako su se odjednom našli u šumi boje krvi kroz čije je grane prosijavala purpurna i ružičasta svjetlost nalik na vitraže katedrala. Anñelika se prisječala svake pojedinosti puta. Zaustavili su se kraj jezera u kojem se nekoč okupala, iscrpljena vručinom, a netko ju je skriven iza drveča vidio kako »gola izranja iz vode«. Na toj istoj plaži Honorine je zaboravila svoje cipelice i s poglavicom Metallaka, Mopountookom, zamijenila dijamant koji joj je darovao otac za kožu kune. Djevojčica se toga neobično živo sječala. Prošli su nedaleko od Katarunka, stare spaljene postaje i na drugoj strani rijeke prepoznali mjesto koje je postalo svetilište jer ondje počivaju ostaci petorice ubijenih velikih irokeških poglavica. Sreli su Irca O'Connella, zaduženog za obližnji rudnik. Bio je to odan i marljiv radnik, ali nikad se nije pomirio s tim što su njegove kože morale biti spaljene i otad je postao ogorčen. Pomočnici bi ga brzo napuštali ili bi s njim ostali tek jednu sezonu. Nizale su se dobre i manje dobre godine, ali rudnik je napredovao i bio je meñu unosnijima. . 226 Potom su stigli do zatona u kojem su čekale barke, kanui, čamci i šalupe u koje su se mogli ukrcati putnici, prtljaga, roba i dio životinja. Putovanje su nastavili jedrima, veslima ili motkama. Usprkos riječnoj struji, otad su išli brže i s manje napora. U postaji Mexilak valjalo je opet uzjahati konje, ali cilj više nije bio daleko. Ljudi iz Wapassoua izišli su im u susret. U povijesti istraživanja novih zemalja pioniri su često davali imena mjestima prema dogañajima koje su željeli ovjekovječiti. Da su imenovali zaton u kojem se te jeseni karavana gospodina de Pevraca ukrcala i zaplovila prema Gornjem Kennebecu, zacijelo bi dobio ime »Zaton tri dojilje«.

Stari »medecin's man« otvorio je raspravu. Kad su se več pripremali za nočenje u namjeri da krenu u zoru, George Shapleigh, koji je dotad išao s njima, potražio je grofa i groficu de Pevrac da bi ih upozorio da če ih napustiti i vratiti se u svoj zavičaj kraj Casca. Obrazložio je to time što još nikad nije otišao toliko na sjever i da ne želi da mu »ti prokleti Francuzi i njihovi divljaci urede kosu«. — No nije li vam opasnije da se vratite svojim puritanskim sunarodnjacima? — upitala je Anñelika. Bila je razočarana jer se nadala da če taj dragocjeni liječnik cijelu zimu biti uz nju. S njim bi pročitala sve knjige koje je donio, a on bi joj pomogao da izliječi stanovništvo Wapassoua koje se stalno povečavalo i u kojem je bilo sve više djece. — S nama se ne morate bojati Francuza, a prisjetite se kako su se Englezi ponašali prema vama kad ste došli u Salem! Bacili su vas u tamnicu i zamalo su ubili vašu suprugu! — Ona mi nije supruga — rekao je Shapleigh mračno — nego priležnica. — Ona je vaša supruga po ljubavi koju nosite u srcu i po vašem zajedničkom životu. Ipak ste ostali preveliki puri tanac, George Shapleigh. Doñite s nama, daleko od mučitelja koji vas optužuju da se srečete sa Sotonom. Ali stari Shapleigh navukao je svoj izgled zlovoljne sove i morala se pomiriti s tim da če malena Gloriandre izgubiti dojilju i da če je zamijeniti mlada crnkinja. I Yolande i Adhemar stalno su razmišljali o prekidu svog puta prema Kennebecu. To bi ih odveč udaljilo od Nove Engleske. Poma- 227 lo su se počeli kajati što su odbili plan koji bi im trebao donijeti bogatstvo. — ...Ili uže — uzdisao je Adhemar. — Zna se što se dogaña Francuzima u Novoj Engleskoj! Yolande je zapravo željela živjeti sa svojom majkom Lijepom Marcellinom u Chignectouu, u Francuskom zaljevu. Ili pak — u tome su se oboje slagali — pod zaštitom gospoñe de Pevrac. I to ih je poticalo da nastave put prema Kennebecu. Dvoje Afrikanaca sa novoroñenčetom i muškarac koji ih je pratio, a on nije bio ujak nego stariji brat mlade žene koji im je pružio utočište i stoga su ga odvojili od njegove žene i djece i prodali, takoñer su rado sudjelovali u putovanju. Ugovor je i dalje vrijedio. Mlada odbjegla crnkinja zvala se Eve Grenadine, po tome što se brod koji je prevozio njezine roditelje kao robove nasukao na jedan od otočiča u arhipelagu Grenadini. Usvojili su prezime Grenadine kao zajedničko

prezime svih robova koji su preživjeli, a meñu njima su bili i Evini roditelji, koje je kupio francuski hugenotski plantažer s otoka Saint-Eustache. Zato su ona i njezin brat nosili biblijska imena, a u Gouldsborou se primijetilo da ona dobro pjeva psalme. Jeroboam Grenadine, njezin brat, nije se htio odvojiti od njih jer su su mu oni ostali jedini rod i pristao je postati pomočnik Kouassi--Baa na poslovima mineralne kemije koji su mu svakodnevno oduzimali nekoliko sati u Wapassouu. Kouassi-Ba je rado odustao od bračnih izgleda s lijepom Akashi u korist svog suparnika Sirikija. Priznao je grofu de Pevracu da je ostavio neizbrisivu uspomenu u srcu Perrine-Adele, crne sluškinje gospoñe de Mercouville u Quebecu. No oklijevao je jer nije znao valja li odgovoriti na Perrinin plam: često se pitao je li on uopče čovjek za brak, ali umiljata Perrine svakako mu se više sviñala od plemenite Peuhl čija neporeciva ljepota nije mogla nadoknaditi udaljenost koju je stvarao osječaj da ne pripadaju istoj civilizaciji. Na odlasku iz Gouldsboroa, kad se Anñelika uspinjala u sedlo, Siriki je držao uzde njezina konja i uzgred je zamolio da se založi za njega kod gospoñe Manigault i uvjeri je da blagoslovi njegov brak, ali Anñelika gaje odbila. — Sami to razriješite s vašom Šarah Manigault, Siriki. Dobro znate da ste jedini koga ona sluša i daje možete nagovoriti da učini što god želite. Plakat če, ali če vam dati blagoslov, a i ogrlicu za vašu zaručnicu. 998 _.^ Uzjahavši, ugledala je Peuhl, dostojanstvenu, odjevenu u tamni ogrtač. Uz nju je bio njezin pogrbljen sin kojeg su zvali »mali čarobnjak«. Ona je ostajala u Gouldsborou i to je dalo naslutiti da če se slagati s robom Manigaultovih, no Anñelika je živo osječala dojam na-puštenosti tih dvaju čudnovatih biča. Ona položi ruku na rame starog Sirikija. — Budite dobri prema njoj, Siriki! Vi ste njezine rase. Vi ste sve što ima na ovom svijetu. Samo vi je možete zaštititi i dati joj mali dio njezina izgubljenog kraljevstva. Volite je. Volite ih oboje. XXX. Wapassou, u srcu Mainea, bio je za nju i njezina supruga poprište prvih iskušenja koja su pretrpjeli zajedno. Bilo je to one strašne zime kad su grof, njegova pratnja i radnici zamalo umrli od gladi, hladnoče i skorbuta, napušteni, bez oružja, ugroženi od Indijanaca i kanadskih Francuza, odvojeni od svojih prijatelja mnogim miljama ledene pustinje*. To mjesto otada se preobrazilo.

Vojnici, tesari i obrtnici svih vrsta koje je grof zaposlio i doveo iz Europe i raznih američkih kolonija, dobro su radili. Napustivši prvu utvrdu koju su snježne lavine gotovo potpuno srušile, a u kojoj su preživjeli prvu zimu poput životinja, pedesetak muškaraca i žena s ponešto djece dugim su mjesecima odolijevali svim tegobama zime: hladnoči, gladi, dosadi, promiskuitetu, bolestima... Nedaleko odatle, nadnoseči se nad Srebrnim jezerom, uzdizala se udobna dvokatnica s drvenim tornjem, koja je istodobno imala sve prednosti utvrde i obiteljske kuče s nekoliko stanova. Bilo je tu i zajedničkih prostorija, kuhinja i ostava. Unutar ograñenog prostora nalazili su se zahodi, suše i štale s deset konja i šest krava s teladi. Na sva četiri kuta ograñenog prostora uzdizao se toranj, zapravo tvrñavica koja bi mogla nekoliko tjedana izdržavati opsadu. Prostrana skladišta bila su na raspolaganju indijanskim posjetiteljima ili pak bolesnicima i ranjenicima. Dvije malene zgrade služile su »za preznojavanje«. Indijanci su preuzeli od bijelaca taj običaj: zatvorili bi se u kolibu punu posuda s * Vidi: An ñelika i Novi svijet vrelom vodom koja se isparavala, preznojili bi se, a potom bi istrčali van i goli se valjali po snijegu ili skočili u ledenu jezersku vodu. Vrtovi što su se rascvjetali nedaleko od utvrde bili su konačni znak mira u kojemu se živjelo. Svaka obitelj brinula se za jednu kravu i jednu svinju. Stanovnici su se množili te, kao i u Gouldsborou, Anñelika nije više mogla osobno poznavati sve koji su nastanjivali Wapassou i okupljali se pod plavom zastavom sa srebrnim štitom grofa de Pey-raca. Zato se prvo pozdravila sa starim prijateljima: obiteljima Jonas i Malaprade, s vitezom Porguanijem... Dugotrajna odsutnost vlasnika posjeda mogla je dovesti do nevolja i svaña meñu onima koji su ondje živjeli. No Wapassou je bio jedno od onih mjesta na kojima se sve dobro odvijalo voljom tko zna kojih dobrotvornih utjecaja. Ljudi su bili strpljivi, dobre volje i takva karaktera da su uvijek pokazivali ono najbolje u sebi. Dakako, svi su se brinuli da bude tako i da imaju posla s vrlim ljudima. Nikakva Bertille Mercelot nije se umiješala »svojom kapljom žuči«. Pri kraju zime, u doba koje je puno iskušenja što mogu dovesti do netrpeljivosti, ne samo da su svi uvijek bili živi i zdravi, nego su u to doba učvrstili prijateljstva i meñusobno poštovanje. Wapassou je bio slobodna zemlja. Sva mišljenja su se poštovala i to nikome nije smetalo. U brizi da ne

naudi bližnjemu i ne povrijedi njegova uvjerenja, svi su ispovijedali svoju vjeru nenametljivo i taktično. Jedan oratorijanac starije dobi održavao je službu Božju za katolike. Prije no što su pristupili gradnji kapelice, raspravili su s protestantima o mjestu gdje če im najmanje smetati odjek katoličkih molitava i pjesama. No to ne znači da protestanti iz Wapassoua nisu bili navikli na to. Prve zime su u utvrdici živjeli s isusovcem, ocem Masseratom, koji je svakog jutra služio misu! Elvire, nečakinja Jonasovih, hugenota iz La Rochellea, udala se za Hectora Malapradea, katolika. Njihove različite vjere prije su bile posljedica njihova roñenja nego uvjerenja duše te im se nisu činile preprekom koja bi mogla prezreti i izbrisati njihovu ljubav. Vjenčali su se pred Bogom i pred ljudima; upisali su svoja imena u službeni registar Wapassoua. Gospodin Jonas dao je blagoslov Elviri, a otac Masserat Hectoru. Takav je bio mentalitet u Wapassouu. Ljudi su živjeli čiste i nepomučene savjesti. Nisu li dovoljno učinili za Boga time što su dan za danom obrañivali dio poganske zemlje i izgradili za Božju nevinu djecu mjesto na kojemu neče biti osuñivani, zatvarani ni proganjani? Odlučili su da po jedno krilo velike središnje zgrade bude posvečeno služenju mise, a drugo okupljanjima protestanata na kojima mogu pjevati svoje psalme pod ravnanjem gospodina Jonasa kojega su smatrali svojim savjetnikom i duhovnim voñom. Daleko od toga da razdvaja predstavnike dvaju vjera, pobožnost vjernika ih je uzajamno povezivala. Večina njih odveč su prepatili od sektaških nesnošljivosti i nisu željeli da se tu održava vjerska krutost. Daleko od pogleda drugih, koji bi možda učinili njihovo stajalište tvrñim, vodili su život pun nježnosti i dobrote. Kad bi u velikoj dvorani u kojoj su se okupljali zimi nakon rada gospodin Jonas zasjeo pred ognjište i otvorio Bibliju, često bi se tu našao i Porguani, Talijan, revni i skrupulozni katolik, te ga zamolio da pročita neke stihove koje bi on slušao sa zadovoljstvom i pušio svoju dugu lulu. Te godine u Wapassou je došao svečenik u osobi nečaka pastora Beaucairea, udovac u dobi od tridesetak godina, s dječakom starim šest godina. Podrijetlom iz neke zapadne francuske pokrajine, Aunisa ili Vendeje, opustošene »kampanjom preobračenja«, taj mladi pastor izgubio je svoju suprugu koju su kraljevi draguni, »misionari u čizmama«, silovali i potom bacili u jamu. S djetetom je pobjegao u La Rochelle i potom u Ameriku sa svojim ujakom, pastorom Beaucaireom i njegovom kčerkom te s Abigael, njegovom roñakom udanom za Gabriela Bernea, njegova susjeda.

Pošto je u Gouldsborou dugo pomagao ujaku u parohijskim poslovima, oženio je jednu od umiljatih kčeri gospoñe de Carrere i mladi par odlučio je započeti nov život kao pioniri. Tu je jesen stigla prije. Jata labudova i pataka u obliku križa prekrivala su nebo. Pčele su izgradile košnice visoko na granama, što je značilo da če zima biti oštra. Gospoña Jonas pokazala je Anñeliki zalihe za zimu: drva, divlje trešnje, kruške, orasi, lješnjaci, bukvice i razne gljive ispunjavale su police do stropa. Pripremali su i tone njemačkog kiselog kupusa. Čekali su dolazak zaliha soli da bi ih mogli dovršiti i pohraniti u špi- lje. Smatralo se da ta namirnica koja potječe iz zemlje hladne klime sprečava skorbut. U potkrovlju su čuvali velike zalihe drva koje su spuštali u prizemlje u košaricama koje su visjele na konopcima. Zemljoradnja je još bila skromna: malo raži i zobi za konje. Osim uzgajanja kupusa, bundeva i mrkve, ratari iz Wapassoua trudili su se prirediti obradive površine, osušiti zemlju uz jezera kako bi imali dovoljno žita za prehranu domačih životinja. Valjalo je teško raditi kako bi vrč mlijeka svakog jutra bio na stolu svake obitelji. Je li bilo ugodnijeg zvuka od udaranja dviju kutlača koje su preobražavale mlijeko u blijedožuti maslac, mirisan poput cviječa u Wapassouu? Muškarci i mladiči vratili su se iz posljednjeg lova u koji su pošli s Indijancima Metallakima. Posljednji put su prionuli na guljenje kože, sušenje i dimljenje; nakon te posljednje gozbe Indijanci su se u malenim skupinama povukli u svoja zimska prebivališta. Njihov poglavica bio je Mopountook, koji je Anñeliku naučio voljeti izvorsku vodu. Ware! Ware! Voda! Voda! — ponavljao je Al-gonkin, vodeči je sve dalje. »Hrana je za tijelo. Voda je za dušu!« Gozba se održala na obronku kraj visokih stabala. Kriške velikih bundeva vrtjele su se na ražnju. Barthelemv, Thomas i Honorine, kao i sva ostala djeca, veselili su se što mogu gledati Indijance kako jedu. Nije li njihovo ponašanje pri jelu toliko ružnije od njihova, premda odrasli tako često predbacuju njima da se ružno ponašaju za stolom? Tako su im veselo preporučivali da ne jedu prstima, da se ne brišu rukama, da ne govore punih usta i da se ne podriguju! Pa neka je tako! Indijanci su prljavi, ali tako veseli, tako vole život da nikoga ne smeta što vidi da brišu prste u mokasine niti što vam nude dobar komad mesa nakon što su ga prvi zagrizli kako bi vam dokazali kako je ukusan.

Tog dana bijelci su odreñivali tko če se ogledati s Indijancima u njihovu načinu jela. Kocka je pala na Joffreva de Pevraca. Ne odričuči se dostojanstva visokorodnoga gospodina, on je sjeo uz Indijanca i pogledao ga pomno, bratski i obzirno. Prstima je zagrabio u drvenu zdjelu s istom religioznom sabra-nošču kao i njegovi gosti, bacajuči kosti iza leña s takvim nehajem kao da je to radio cijelog života. Bez oklijevanja je povukao iz lule koja je išla od usta do usta. Ti rituali su za njega bili važni jer su učvrščivali veze i razumijevanje izmeñu dviju stranih ljudskih rasa, pa ako je trebalo jesti prstima i sliniti u istu lulu, on tu nije vidio nikakve prepreke. Takav njegov stav ohrabrivao je Europljane da se osječaju sigurnima: mješavina opraštanja i brižnosti. Djeca su stigla prva. Postojao je duh zajdništva djece i Indijanaca. Elvire je govorila da bi je njezina djeca mogla jednoga dana napustiti i otiči Indijancima u wigwame; znalo se za mnoge kanadske, francuske i engleske mališane koje su Indijanci oteli i koji su se pri-vikli na život kod svojih otmičara, prirodivši se plemenima koja su ih usvojila. Pred kraj svečanosti jedan novopridošlica koji je loše poznavao mentalitet Indijanaca iz unutrašnjosti predložio je da se svečanost završi time da svi popiju »kapljicu« alkohola. Bila je to pogreška. Mopountook se uvrijedio. Bjelačka vatrena voda bila je za Indijance izvor svetog delirija. Popiti samo »kapljicu« ne bi prouzročilo nikakav zanos. Potrošiti tako malenu količinu poglavica Metallaka smatrao je rasipanjem i uvredom bogova. A bogove valja slaviti bez škrtarenja! Zabranio je svojim ratnicima da prihvate smiješnu ponudu. No neki su u potaji dodali »kapljicu« svojim zalihama od nekoliko litara koje su strpljivo skupljali tijekom ljeta. Kako bi zaključili incident, Metallaki su se najeli tako da su posjedali okolo i započeli dugu siestu okrunjenu pušenjem virdžinijskog duhana. Mopountook i ostali poglavice posjeli su Ho-norinu i drugu djecu na ramena te trčali s njima po poljima. Povici i smijeh odjekivali su prostranstvom. Jasnoča dana počela je tamnjeti. Kad je Anñelika pogledala oko sebe, blago je zadrhtala, ne samo zbog hladnoče. Pod trnučim zrakama sunca, izdašni i šaroliki krajolik posljednjih dana ljeta poprimio je svoje ogoljenije lice. Sunce je izblijedjelo i indijanski lovci se oprostiše.

Mahali su im s obronka dok su se posljednji put te godine udaljavali od obale jezera sve dok nisu nestali iza sivih stabala. Odsjaj njihovih obrisa u vodi u kojoj su več plutali komadiči leda činio se sumornim. Cijelog ljeta i početkom jeseni stražari su s tornjeva neumorno motrili, a patrole plačenika kojima je zapovijedao Marcel Antine svakog su dana pretraživale okolinu. Taj nadzor popustio bi s prvim snijegom. Zato bi snijeg, osim rajske ljepote koju je donio krajoliku svojom bjelinom što je svjetlucala tisučama sičušnih iskri, donio i tišinu i počinak koji nije bio tek zamišljen. Snijeg i hladnoča jamčili su mir ljudima. Godišnje doba okrutno prema životinjama i onima koji se nisu pobrinuli za hranu i grijanje blaženstvo je jer udaljuje ratna pustošenja. Buduči da Božje zapovijedi nisu dovoljne, za sprečavanje ljudskih nasilnih djela preostaju samo slijepe odluke prirode, koja je obzirna čuvarica. Hirovita i zajedljiva, ona se smije močima ljudi, a ponekad se i ljuti kad je pokušaju zanemariti. Kad bismo znali čitati njezine znakove, morali bismo joj zahvaliti na nehajnosti i samovolji s kojom se miješa u ljudske nakane. Primjerice, oluja koja je godine 1588. potopila nepobjedivu španjolsku Armadu pred engleskim obalama poništila je godine pažljivih priprema i promijenila tijek povijesti. To je bio jedan od razloga zašto je Anñelika voljela snijeg. Nema ničega ljepšeg od buñenja u toplini doma dok iza prozora okovanih ledom i injem blješti jasnoča snijega palog preko noči. Svi su otišli potražiti blizance da bi im pokazali prvi snijeg. Žene su uzele kolijevku i iznijele ih van. Umotani u krzna, žmirkali su krhkim kapcima na sjajnom suncu dok se snijeg zrcalio poput ogledala. Kao da su željele reči: »Gledajte! Gledajte, mali prinčevi, kako je lijep svijet na koji ste došli!« Lucas M'bote, bantu-crnac, bez straha je promatrao svoj prvi snijeg. Krenuo je u taj nepoznati element s nestrpljivošču ratnika za kojeg je svijet iza ograde njegova sela beskrajni izvor zamki i magičnih iznenañenja koje valja otkrivati i suočavati se s njima bez straha i djetinjastog čuñenja. Nasuprot njemu, Eve Grenadine, koja je takoñer prvi put vidjela snijeg, pokazala je toliko vatrenoga zanosa da se valjala po toj sipkoj bjelini. Anñelika se sječala da je oduvijek voljela snijeg. Prebiruči svoje ljekovito bilje dok joj je Honorine sjedila uz noge na stolčiču, prisječala se djetinjstva u dvorcu Monteloup, starom poitouovskom dvorcu koji je tako dobro izgledao sa svoja tri okrugla tornja sa šiljastim krovovima. Monteloup je bio donekle nalik na Wapassou, objasnila je djetetu. Zimi su se svi okupljali u velikoj kuhinji. Bojali su se upada

vojničkih razbojničkih bandi. Seljaci su dolazili tražiti utočište u dvorcu i za njih su dizali pokretni most. Začuli bi se njihovi koraci na mostu, a potom bi se svi okupili pred velikim vratima i čekali. — Pričaj! Opet pričaj o crnim magarčičima — molila je Honorine koja je voljela priče iz Anñelikina djetinjstva. Prošle godine, kad se vratila iz Quebeca, Anñelika je poklonila Jonasu psa kojeg je na Honorinina preklinjanja spasila od oluje i njegovog mučitelja. — Štitit če vas od požara! Govorilo se da ta vrsta pasa štiti od svakog začetka zla u bilo kojem kutu kuče. Upozoreni valovima koje samo oni mogu hvatati, bacali bi se na prozore, bez lajanja, jer oni ne laju. Osim toga nije bio dobar ni za što. A kako u Wapassouu još nije bio zabilježen nijedan požar, njegova vrsnoča u tom smislu nije se mogla ocijeniti. Naprotiv, čak se nekoliko puta izgubio i jedva se spasio od vukova. No to je ipak postao sretan pas. Elvire i djeca vrlo su ga voljeli, a on je volio svu djecu. Bio je od koristi. Zimi bi spavao na njihovim čarapicama i tako ih brzo sušio. Ljeti bi ga vezali uzicom da bi ga zaštitili od kakva zla, što ga je rastuživalo. Da bi mu dali osječaj vlastite vrijednosti, uprezali su ga u kolica u kojima su se vozila djeca koja još nisu prohodala. S padom snijega zaklali su dvije svinje pa su poslovi oko koli-nja povečali popis svečanosti i gozbi. Došao je Advent i razni običaji koji su ga pratili, potom Božič, pun poboznosti, pa Sveta tri kralja kad se nudilo darove i podsječalo na kraljeve čarobnjake. Život se odvijao u unutrašnjosti kuče. Anñelika je imala vremena svake večeri dugo češljati Honorininu lijepu kosu, šetati se s njom, gledati je kako spava i kako rastu njezini blizanci. Gloriandre, zlatne puti i crne kose koja se počela kovrčati, otvorila je svoje du-bokoplave i jasne oči, poput različka. »Oči moje sestre Marie--Agnes« pomisila je Anñelika prisječajuči se nje, predivne djevojke kraljevska držanja koja je potom otišla u opatice. — Joffrevevakči! Uzela ju je u naručje i šetala s njom. Govorila joj je: — Kako si lijepa! Kako si slatka! Ali Gloriandre je posve nezainteresirano primala te komplimente. Njezine plave oči i dalje su vidjele neku unutarnju sliku, kao da je izbjeglica na ovom svijetu. Od početka je išla svojim osobnim pu- tem, pa je tako privukla manje pozornosti nego njezin brat pri svom dolasku na svijet.

Ni Joffrev, koji je bio očaran njezinom ljepotom, nije imao više uspjeha. Ponekad bi gledala oko sebe, ali ljudi, njihovi glasovi i kretnje zanimali su je manje nego odsjaji sunca i svjetlucanje stvari. Kao da nije prestala osluškivati zborove anñela u sebi. Rijetko je plakala. No kad bi njezin brat briznuo u plač, ona bi ga slijedila s uvjerenjem i krepkošču koji srečom nisu imali ništa nebeskoga u sebi. \ Zajedno bi podigli glavice i bacili pogled preko ruba kolijevke, zajedno bi ručicom uhvatili rub, a potom se uspravili. Kad bi mali Raimondeau zasjeo, držao se uspravno i nije se dao opet uspavati. Na njegovu izduženu licu iznenañivao je carski pogled tamnih zjenica, ni crnih ni kestenjastih, več »boje kave pune smeñeg taloga«, kako je govorila Honorine. Mala lijepo oblikovana usta takoñer su davala dojam carske snage. No u drugim trenucima izgledao bi ispačeno i ružno; nos bi smiješno stršao iz okrugline njegove glatke glave, a lice mu je bilo još bezizražajno i sivo. Bio je ružan. Ali za šest mjeseci ukrasit če se ljepotom: obrazi če mu se popuniti. U hladnim nočima čuli bi zavijanje vukova i Honorine je ostajala budna. Otkad ju je Cantor upozorio na pjesmu vukova bila je preplavljena suosječanjem za jadne vukove koji traže hranu te je često sjedila u postelji i željela im odnijeti lijepi komad mesa. Dok je ležala u postelji bez sna i slušala dozivanja vukova u daljini, iznenada se kraj njezina uzglavlja pojavio njezin otac. Rekao joj je: — Ne budi nemirna. Vukovi nisu nesretni. Vučja je sudbina da ne jedu po cijele dane i da traže hranu kako bi preživjeli zimu. Kad bi uvijek imali hrane, postali bi podložni. A oni ne žele toliko biti siti koliko žele biti slobodni. Za vukove, za životinje, lov je igra. Progoniti i biti progonjen je igra, a ako u njoj izgube i poginu, i to je dio igre. A oni i ne znaju kad izgube. Znaju samo kad su dobro vodili svoj vučji život. I ti bi više voljela biti gladna nego biti u zatvoru, zar ne? Vukovi nisu manje hrabri nego ljudi. Znao je da neče tako utješiti djevojčicu koju je -tištila patnja nevinih biča. Ona je bila šušti instinkt. Njezina razmišljanja su se neumoljivom logikom suprotstavljala objašnjenjima »odraslih ljudi«. No svojom pojavom kraj njezina uzglavlja položio je melem na njezine rane. Njegova pažnja utješila ju je i htjela mu je ugoditi pa se pravila da mu vjeruje, da mu barem malo vjeruje. »Vukovi nisu nesretni«. To je rekao. Pa valjda zna, on koji zna sve. Pustila je da je tješi taj veliki zapovjednik na moru i kod Iroke-za, koji može umiriti gromove. I koji je njezin otac.

Zatvorila je oči s izrazom mudrosti i sabranosti na licu, što je za nju bilo tako neobično da se on raznježeno nasmiješio. Smjenjivali su se dani oluja i snježnih nanosa sa sunčanim danima za kojih su otvarali vrata i prozore te prtili prolaze izmeñu kuča. A potom su došli dani mraza koji je prodirao do kostiju čim bi netko promolio nos, što bi najavilo nove oluje. Za dugih večeri čitali su knjige. Brodovi iz Europe svake su godine dovozili mnoge knjige na francuskom, engleskom, španjolskom i nizozemskom jeziku. Tajanstvene pošiljke čekale su Eriksonov brod u Cadizu. Bile su to knjige tiskane u Londonu ili Parizu, a često su pristizale preko Amsterdama, gdje je bilo središte potajnog izdavaštva knjiga zabranjenih zbog vjerskih ili političkih razloga u zemljama odakle su potjecale. Florimond im je počeo otvoreno slati takve brošure, romane u prozi i u stihovima koji su se prodavali »kao halva« i poticali maštu, snivanje i razmišljanje hoteči probuditi društvo koje je zahirilo u stogodišnjem vjerskom ratu. U Francuskoj su nakladnici i knjižari imali pune ruke posla. Grañani, malograñani i obrtnici željeli su maštom pobječi od surovosti svakodnevnog života, isto tako i siromasi. Na Dvoru čudesa Anñelika je vidjela stare pisare i profesore sa Sorbonne propale zbog piča ili neke druge nesreče kako visokoparnim glasom čitaju romane koje su jadnici i bijednici slušali i plakali. Honorine je često tražila od gospodina Jonasa da iz svoje Biblije čita priču o Agar. Zanimala ju je sudbina male Romkinje koju je srela u Salemu, koja je bacala latice cviječa, a takoñer se zvala Agar. Podlost, mlitavost i osrednjost velikih biblijskih likova, kao što je bio Abraham koji je otjerao u pustinju svoju sluškinju Agar i njezina malog sina zato što je njegova stara supruga bila ljubomorna na malog Ismaela, nije je pretjerano sablaznila. Gospodin Jonas je svečanim i posvečenim glasom pokušavao preobraziti ga u junaka vrijednog divljenja, ali malena Honorine nije se dala nasamariti. Ta što se drugo može očekivati od odraslih? No voljela je prizor u pustinji, istinitost priče u kojoj je sudjelovala riječ po riječ, tegobe žeñi, umor majke i djeteta, kratku sjenu palme koja nije mogla biti spas te ljudskost osječaja sirote Agar, poludjele od najjače boli koju može doživjeti žena: smrti djeteta, nepravedno osuñenog. Intervencija anñela učinila ju je sjetnom. — Taj anñeo mogao je prije doči — rekla je. — To nije uloga anñela — objasnio je gospodin Jonas.

— Uvijek dolaze prekasno. — In extremis. Tako biva jasnija intervencija Najvišeg. In extremis. Honorine je zapamtila taj izraz. Promatrala je blizance u kolijevci i pomislila da su i oni imali anñele koji su ih spasili in extremis. Prisjetila se da je u domu gospoñe Cranmer čula kako se ponavlja: »In extremis! In extremis!« — A ja, jesam li i ja imala anñela koji je došao kad sam se rodila? — upitala je Anñeliku jednog dana. Očekivala je da ju je sudbina taj put izdala i iznenadila se kad joj je majka odgovorila: — Jesi. — Kakav je bio? — Imao je lijepe smeñe oči, poput košute. Bio je lijep i mlad. I u ruci je držao mač. — Kao arhanñeo Mihael? -Da. — Kako je bio odjeven? — Ne sječam se dobro... Čini mi se daje bio odjeven u crno. Honorine je bila zadovoljna. Anñeli blizanaca takoñer su bili odjeveni u crno. XXXI. S vrha tornja Anñelika i Joffrev promatrali su blijed, valoviti krajolik iz kojeg kao da su nestale šume. Nebo se sedefno sjajilo. U daljini su se nazirali oblaci i krijesta neke planine, bijela poput hostije. Samo su se pramenovi dima uzdizali u kristalno čisti zrak iz indijanskih tipija ili koliba. Jata crnih ptica prethodila su dolasku snježnih vjetrova koji mogu trajati danima. Na drugu najavu oluje oni koji su izgradili domove izvan ograde ocijenili su da je mudro prihvatiti gostoljubivost u utvrdi: Elvire, njezin suprug i djeca. Malo su se stisnuli. Honorine je to doživjela kao povrat one bliskosti sa svojim drugovima u igri, Barthelemvjem i Thomasom, u kojoj je uživala prve zime u Wapassouu. Samo nijemi Englez, Lemon White, kojem su puritanci odsjekli jezik zbog bogohuljenja, odbio je napustiti svoje prebivalište. Sudbina Lemona Whitea nije nikoga zabrinjavala jer je bio opskrbljen obilnim zalihama. Živio je u staroj utvrdi Wapassou, onoj u kojoj su preživjeli prvu zimu. Bio je sam, a ponekad bi mu zimi pravila društvo neka Indijanka koja bi odlazila u prolječe kad bi se vratio njezin narod. Čuvao je materijal i alate iz rudnika: bilo je tu i srebrnih i zlatnih sipki. Lemon White pretvorio je utvrdu u

radionicu za popravak i održavanje alata i oružja. Radio je od jutra do večeri i svi su mu donosili muškete i pištolje. Dolazili su mu i po barut, sačmu i ta-nad. Izrañivao ih je u kalupima. Kod njega je uvijek bilo dobro očiščena i podmazana oružja, a takoñer i baruta čiju mu je formulu dao grof. Anñelika je voljela posječivati nijemoga u njegovu stanu. Unutar tih zadimljenih zidova, okupljeni oko velikoga stola, preživjeli su prvu zimu, vidjeli su dolazak Irokeza koji su im u paklenoj snježnoj oluji donijeli grah koji ih je spasio. Žalila je za krevetom koji je Joffrev dijelom izrezbario u korijenju i drvetu, poput Odisejeva, zbog čega ga se nije moglo iznijeti iz utvrdice. Primijetila je da ga Englez taktično ne upotrebljava. Soba u kojoj su spavali ona i Joffrev ostala je zatvorena, ali uvijek je bila čista. Englez se zadovoljio velikom zajedničkom dvoranom i sobom koja se produživala i pretvorila u galerije rudnika koje sad zatvaraju daske. Nakon najoštrijih oluja počeli su dolaziti Indijanci. Abenakiji su bili nomadi, a osobito zimi bi se raspršili u obitelji koje su živjele u nekoliko taborišta, a kad bi postalo neizdrživo potražili bi druga, manje bijedna sela. U ožujku počeli bi loviti dabrove i krznate životinje te skupljati njihova krzna za trgovinu. Neki put bi zaštitu od zime i gladi potražili u misiji Norridge-wook. Ovaj put su krenuli prema Wapassouu. Donosili su krzna jazavaca, kuna, risova, velikih crvenih lisica, a ponekad i bijelih dabrova i crne lisice, koja su bila neprocjenjiva. Nadali su se u zamjenu dobiti hrane, jer su u utvrdu dolazili napola mrtvi od gladi. Davali su im duhana, pripremali su im velike kotlove složenca od kukuruza s komadima mesa ili sušene ribe i kisele repe, a gospoña Jonas nije oklijevala baciti tri ili četiri lojanice u kotao, jer oni su voljeli vrlo masnu hranu. Neki su samo prošli i nastavili svojim putem. Ali večinom su ostajali. Svake godine bilo ih je sve više i dolazili su sve ranije. To je uznemiravalo, jer je značilo da sve više nomada iscrpljuje svoje zimske zalihe prije no što dolazak prolječa označi kraj tegoba i najavi obnovu lova. Zato je Saint-Castine zatražio pomoč od Pevraca kako akadijski Indijanci ne bi bili dvostruko ugroženi nužnošču trgovine krznima i svetih ratnih pohoda. Težnja da pribave što više krzna nije im davala vremena da osuše meso i ribu za zimske zalihe. Tipiji, šatori koji su se sastojali od tri motke spojene na vrhu oko kojih je bio ovijen stožac od suhih koža, i okrugli wigwami od kore drveta, nicali su oko utvrde poput gljiva. A tada, umireni time što su nakon iscrpljujučeg pohoda kroz snijeg i mečave, na kojem su izgubili starce, Indijanci su bili sigurni da u skladištima bljedolikih ima dovoljno namirnica.

Gotovo svakog jutra Anñelika bi se našla u jednoj od soba u kojima su je pojavljivale žene s djecom, istodobno radoznale i željne da im se malo pomogne. Mnogo je radila na tome da ih se primi, njeguje i nadzire raspodjelu namirnica kako bi se što prije vratili u svoje wigwame. Jednog jutra su joj Kanibasi, koje je viñala svake zime, rekli da je meñu njima jedna Indijanka »strankinja« koja se pridružila njihovoj karavani u okolici jezera Umbago i koja je bila tako šutljiva da im je rekla samo da želi otiči u Wapassou i sresti Gospu sa Srebrnog Jezera. Po njezinu dijalektu procijenili su da pripada plemenu Pema-cook, algonkinskim nomadima s jugozapada koji žive raspršeno; po- raz onoga kojeg su zvali kraljem Filipom i kojeg su Yenngliji iz Bostona rastrgali na komade potjerao ih je daleko na sjever. Anñelika je prihvatila njihova objašnjenja i pristala primiti »strankinju« pod uvjetom da joj pribave prevoditelja. Odmahnuli su glavom, rekavši da im nije poznat njezin jezik, a ona zna samo nekoliko riječi njihovoga. No stari poglavica koji je proveo veči dio zime u Wapassouu uspio je razgovarati s njom i napomenuo je da se s njom najbolje sporazumio na francuskom. Činilo se da ima prilično bogat rječnik, što začuñuje, jer južna plemena sklonija su natucanju engleskoga. Razgovarao je s njom i uvjerio je da se ne mora bojati bijelaca. Njezini suputnici primijetili su daje dva dana oklijevala približiti se utvrdi pa su pošli s njom da bi je ohrabrili. Anñelika je otišla u veliku dvoranu za primanje. Mlada Indijanka koja je sjedila u kutu ustala je kad ju je ugledala i pošla joj ususret, gledajuči je netremice pa je imala dojam daje taj pogled probada. Žena je zastala usred sobe i skinula s leña dijete od tri ili četiri godine. Čelo joj je krasila prošivena vrpca. Bila je to sva njezina koke-terija. Njezina odječa od medvjeñe kože bila je bez ornamenata i polako se razašivala. »Malena engleska zarobljenica koju su možda poslali kao zamjenu za namirnice.« Pogled sjajnih Indijankinih očiju bio je gotovo neugodan. No njezine usne se nasmiješiše. Anñelika se usudi progovoriti na francuskom: — Pozdravljam te. Kako se zoveš? Činilo se da je njezina sugovornica iznenañena. Usta joj se raširiše u čuñenju i ona ga izrazi na pomalo piskavom, ali razgo-vjetnom francuskom. — Gospo Anñeliko! Zar me se ne sječate? Prisječajuči se svih Indijanki koje je srela od Quebeca do Sale-ma, Anñelika je promatrala lijepo lice pod prošivenom vrpcom.

Kako nije ništa rekla, izraz nevjerice i straha iskrivio je posjeti-teljičino lice. — Zar je to moguče? Ni vi me ne prepoznajete? Oh, gospo Anñeliko, ja sam Jenny Manigault! Tišina je naglasila to neočekivano otkriče. — Jenny! Jadna moja Jenny! ....k... Preneražena, Anñelika je spontano raširila ruke i mlada Indijanka »strankinja« baci se u njen zagrljaj. Anñelika je pod tankim kožama osjetila drhturavo, mršavo tijelo. — Oh, gospo Anñeliko, barem vi ste mi pružili ruke! Bila strašna ili blagotvorna, uskrsnuča su uvijek ganutljiva. — Ne plačimo! — reče Jenny Manigault odvajajuči se. Stajala je pred Anñelikom i pokušavala se opet nasmiješiti. Činilo se da nije shvatila kakve je promjene u njezinu vanjskom izgledu uzrokovalo gladovanje i život s nepoznatim Indijancima u dubini šuma u kojima je nestao njezin trag. — Kako sam sretna što vas vidim, gospo Anñeliko. To ste doista vi! Tako sam mislila na vas i molila da vas Nebo zaštiti od zala na ovoj prokletoj zemlji kako bih vas mogla vidjeti jednog sretnog dana. Njezin francuski brzo se vratio i govorila je brzim i pomalo pjevnim francuskim jezikom žena iz La Rochellea. Sjena neugode prešla je njenim licem kad je vidjela da je Anñelika pogledala dijete koje ju je pratilo. — Pitate se čije je to dijete? Pa dobro! Ono je... moje! — Dakako, ali... Jenny je prasnula u smijeh kao da se dobro zabavlja. U njoj se pojavila mlada djevojka iz La Rochellea, spremna na šalu. — Več više godina ste na američkom tlu i zacijelo takoñer dobro znate da za Indijance nevoljna žena, bila ona zarobljenica, sluškinja ili supruga, donosi nesreču u wigwam. Ako kažem da je ovo moj sin, to je zato što on to i jest i zato što drugoga nemam. Vi sami ste mi pomogli da ga donesem na svijet i dali ste mu ime. To je Charles-Henri, moj mali Charles-Henri — Charles-Henri! Pogledavši ga izbliza, vidjela je da je to doista siroti Charles--Henri, čija je krznena kapuljača prikrila njegov nemirni pogled. — Više ništa ne razumijem! Odakle dolazite, Jenny? — Iz zemlje Pemacooka, odakle sam pobjegla, a potom iz Gouldsboroa. Obje su sjedile na kamenu ognjišta jer je Jenny odbila ponuñeno mjesto u naslonjaču, a izmeñu njih plamtjela je vatra. Starija kči Manigaultovih započela je pripovijest o svojim stradanjima.

Zarobio ju je poglavica Pemacooka koji je bio na čelu jednog lutajučeg plemena. Grana Wonolancett, kojoj su pripadali, bila je raspršena u mnoštvu plemena nakon raspada konfederacije Narragansetta. Mnogo izbjeglica je u planinama tražilo nomadsku egzistenciju. Držali su se daleko od naselja, ne želeči trgovati krznima ni voditi rat; bili su zadovoljni živeči od lova i ribolova. U srcu zelenih planina gdje je pleme našlo utočište, Jenny Manigault je proživjela godine bez ikakve mogučnosti da prenese vijesti svojima. Povjerili su je majci sagamora Passaconawaya, što znači »vučje dijete«. Svake večeri bi poglavica Passaconaway dolazio na prag njezine kolibe u kojoj je mlada žena bila sluškinja. Kleknuo bi i darovao joj zdjelu punu zrnja suhih bundeva. Bio je to simbol velike strasti koju je ona u njemu pobuñivala i njegove žive želje. Da je primila ijedno zrno njegova dara, značilo bi da pristaje biti njegova. — Ako sam isprva i bila uvjerena da ne mogu izbječi strašnoj sudbini, ubrzo sam shvatila da sve ovisi o meni. Nitko nije bio nasilan prema meni. Nisu me kažnjavali zbog mojih odbijanja. Iznenañujuče je otkriti da je kod Indijanaca dar muškarca ženi bez ikakve vrijednosti ako ga ona ne želi. U tom smislu žena je kraljica i gospodarica i ne ustručava se primijeniti svoju moč. Kad sam se tako ohrabrila, posvetila sam se misli koja me stalno proganjala: pobječi i pronači moju obitelj, mog malenog Charles-Henrija. Još sam imala mlijeka i žene su me njegovale da mi presuši. Ubrzo sam shvatila da neče biti lako pobječi. Planinski vijenac oko nas izgledao je pust kao kad se svijet rañao. Nitko nije dolazio k nama. No dva puta su se ipak pojavili posjetitelji. Prvi put bili su to ratnici Algonkina, Abenakija i Hurona na ratnom pohodu kojim su zapovijedala gospoda iz Kanade, vrlo uljudna i vesela. Čuvši da se govori francuski zamalo sam se bacila prema njima i zatražila pomoč. Ali sjetila sam se da je u Novoj Francuskoj papistička nesnošljivost još stroža nego u samoj Francuskoj, a ako su to isto takvi fanatici kao oni koji su protjerali moju obitelj u izgnanstvo, čim otkriju da sam hugenotkinja ponašat če se prema meni kao prema engleskim zarobljenicima ili če me odvesti u Montreal da bi me prekrstili, ili če me pak prepustiti Abenakijima pa bi moja sudbina bila još gora. Ne samo da nisam htjela da me prepoznaju, nego sam se čak i sakrila. Passaconaway je primijetio da sam učinila sve da izbjegnem svoje sunarodnjake pa je, ne shvačajuči moje razloge, počeo gajiti nove nade vjerujuči da u mom ponašanju vidi znakove da počinjem

uslišavati njegove molbe. Svakog dana sam pothranjivala planove za bijeg. Nisam gubila nijednu priliku da osvježim znanje o putovima koji bi me vratili kuči. Naše selo moralo se preseliti jer je pobuna velikog sagamora Narragansetta kojeg su zvali kralj Filip obvezala naše maleno selo da sudjeluje u njoj ili da se udalji od poprišta borbe. Shvatila sam da smo krenuli prema istoku, to jest da smo se približavali krajevima iz kojih sam bila oteta. Passaconaway je ponovno izgradio selo na mjestu gdje je bila stara utvrda njegova naroda koja je nekoč okupljala dva ili tri nomadska plemena Wonolancetta. Ratnici Abenakija pošli su u pomoč kralju Filipu kojeg su Englezi rastrgali na komadiče, a taj put Passa-conaway je pošao s njima. Za njegove odsutnosti sam pobjegla. Anñelika joj je donijela svježe vode jer je Jenny odbila sva druga piča i bilo kakvu hranu. — Hodala sam, o, kako sam hodala! — nastavila je nakon šutnje. — Ne mogu se prisjetiti svih svojih putova tih dana koji su bili samo niz napora koje sam činila gonjena samo jednim nagonom: preživjeti i stiči... stiči u Gouldsboro, kod svojih. Kad sam sretala Indijance drugih plemena, ispitivala sam ih, a neki bi me prevezli kanuom dio puta dok me nakraju neki brodič nije prevezao sve do ušča Kennebeca i iskrcao me kod Mont-Deser-ta te sam napokon bila na tako željenom cilju. Došla sam u Gouldsboro. Ušla sam u naselje, išla od jedne do druge kuče i pitala koja pripada Reneu Garretu, mom suprugu. Zamislite moj bijes, moj užas, moje smrtno razočaranje kad sam, ušavši u kuču koju su mi pokazali kao njegovu, ondje našla onu Bertille kao gospodaricu. Odmah sam znala da je dijete uz nju moj sin, Charles-Henri. Ali ona, ona je bila ondje! Pravila se da me ne prepoznaje. Bile su prisutne još neke osobe. Smijale su se kad sam počela plakati i shvatila sam da miješam francuski s indijanskim dijalektom i da me smatraju ludom ili pijanom Indijankom. Bertille ih je poslala da potraže pomoč. Kad smo ostale same, približila mi se. Oči su joj zračile okrutnošču i bijesom, ali svladala se. Pomislila sam da je postala vrlo lijepa. Prišla mi je posve blizu i rekla mi tihim, piskavim glasom: »Otiči čete, Jenny Manigault! Sad sam ja žena Renea Garreta. Ja! I samo ja. Udala sam se za njega. A vi ste mrtvi! Shvatite to, prljava Indijanko!« Jenny je opet zastala, fatalistički odmahujuči glavom. OAA — Uvijek je bila takva, uvjeravam vas. Govorila mi je besramnosti u lice kad bi odrasli okrenuli leña. Vjerujete li da sam je tog dana mogla podnositi

manje no ikad prije? Povukla sam je za kosu i rastrgala njezin lijepi šeširič na komadiče. Ljudi iz Gouldsboroa dotrčali su i vidjeli dvije harpije kako se grebu i kriče poput bijesnih mačaka. Trebalo im je neko vrijeme da shvate da se radi o Bertille Mercelot i raščupanoj Indijanki poderane kožne odječe, koja se uspravila i uputila im pogled koji im se nije učinio nepoznatim. Uzevši malog Charles-Henrija, doviknula im je: — Ja sam Jenny Manigault, a vi ste mi sve uzeli. Mog muža i moje dijete. A sad idem! Ali neču ostaviti sina-toj djevojčuri... toj kurvi! Otišla je s djetetom u rukama a da nitko nije ni pomislio da je spriječi ni da potrči za njima. Anñelika je rekla daje šteta što Rene Garret, njezin suprug, nije tog dana bio u Gouldsborou. — Ali on je bio ondje — potvrdi Jenny. Vidjela gaje, zgroženog i preplašenog poput ostalih; pomagao je Bertille da se pribere. Glupan! Razočarano je slegnula ramenima. Prepoznala je svog supruga. Bio je to on, ali to više nije bio on! Postao je stranac! Suprug, dom, obitelj o kojima je godinama sanjala — sve to više ne postoji. To su postale prikaze u njezinim očima, kao što je ona zacijelo postala prikaza u njihovim očima. Iza sebe začu glas: — Mala Jenny, mala Jenny? I ona ugleda starog Sirikija, gotovo nevidljivog u polusjeni, osim očiju i sijede kose. U tom trenutku prvi put je osjetila da oštra bol u njezinu srcu popušta i pustila je da joj poteku suze. — Sjetila sam se svog djetinjstva, onih sretnih dana kad smo se smijali i plesali. Isti onaj dubok i ozbiljan glas koji nas je umirivao i ohrabrivao sad me je dočekao u Wapassouu. Ustala je i uzela* dijete u naručje. — Ti poznaješ gospu Anñeliku, zar ne, Charles-Henri? Bit češ zadovoljan ako te ostavim kod nje kao što sam ti obečala na našem putovanju? Poznaješ je, zar ne? Milovala mu je lice i gledala ga s divljenjem i očajem. Dječačič je pogledao Anñeliku i nasmiješio se jer ju je doista prepoznao. — Oh, on vas voli! — uskliknula je sirota majka. — Sad sam prvi put vidjela da se nasmiješio. Kakva sreča! Znala sam da vam ga mogu povjeriti. Evo! Dajem vam ga. Znam da če mu biti najbolje ako bude živio pod vašom zaštitom.

Prvo što je pomislila Anñelika, zbunjena tom odlukom, bilo je da se valja razjasniti s gospodinom Manigaultom, koji se ne želi brinuti za svog unuka, ali nikad ne bi dopustio da ga odgajaju papisti. — Jenny... ne mislite to ozbiljno... Vaš sin roñenje u reformiranoj vjeri. On je protestant, a mi smo katolici. — Vrlo važno! Ja tražim samo da on bude vaš sin. I ona poče plakati i kršiti ruke. — Zaboga, ne odbijajte mi svoju pomoč zbog tih vjerskih gluposti! Preklinjem vas! Uzmite ga! Odgojite ga! Odgojite ga kako hočete, ali neka izbjegne prokletsvo hugenota. Reformirana vjera donijela nam je več dovoljno nesreče. Progoni koji su zatrovali našu mladost, izgnanstvo, a sada... vidite što sam postala na ovom američkom tlu. Nisam htjela otiči iz La Rochellea... Zarilajeliceuruke. — La Rochelle! La Rochelle! — mrmljala je glasom djetinjastog jadikovanja. — Dobro je — rekla je Anñelika ne želeči uvečati tugu sirotog stvorenja, nečemo napustiti malog Charles-Henrija, obečajem vam. Ali vi, Jenny, što čete vi? Kakve su vam nakane? Mlada žena pogledala ju je začuñeno. — Ja se vračam dolje! U svoje pleme. — Kod Wonolancetta? — Da, svom gospodaru. — Jenny, to je ludost. Pobjegli ste i tko zna neče li vas gospodar kazniti tako što če vam odrubiti glavu. — Pa neka me ubije! Rado ču umrijeti od njegove ruke. — Ona se nasmiješi. — Ali neče me ubiti. Znam da neče. — Ali, Jenny, to je nemoguče! Kako možete zamisliti, vi, roñeni u plemenitoj obitelji u francuskom kraljevstvu, da proživite život u nekom wigwamu kao supruga indijanskog sagamora! — Zašto ne? — Ali, Jenny — ponavljala je Anñelika u nedostatku argumenata — oni su strašno prljavi! Jenny Manigault bacila je ravnodušan pogled na svoju kožnu haljinu, ruke i mokasine iz kojih je isparavao oštar vonj. — Ah, to je samo medvjeña mast — reče ona. — Ona dobro štiti od gamadi i komaraca ljeti, a zimi od hladnoče. Zatvorila je svoje lijepe oči Francuskinje s juga i pokazali su se njezini bijeli kapci ispod masnog sloja koji je prekrivao njezino lijepo lice. Nasmiješila se blagim osmijehom koji ju je razvedrio.

— Danas je novi san zamijenio onaj koji je cijelo ovo vrijeme bio u meni poput bolne gvalje, sprečavao me da sudjelujem u životu, činio me nesvjesnom protoka dana i godina te mi skrivao veličinu tihe, stalne ljubavi koja je plamtjela u meni, a nisam je prepoznala. Dok sam hodala, želeči posvetiti svoje zadnje snage svom sinu, moj stari život se odvojio od mene. Vidjela sam Passaconawaya, shvatila sam stalnost s kojom mi je svakoga dana darivao zrnje koje je izražavalo plam njegove žudnje, ne vrijeñajuči se mojim odbijanjem i primajuči to s humorom. Usporedila sam to s onim »šarmantnim« Garretom na kojemu mi je zavidjelo društvo u La Rochelleu i čudila sam se što su me uvjerili da sam se udala za najboljega ženika u gradu. Lijep vojnik čija me pojava zavela i suprug koji je danju bio pun pažnje i uljudnosti, noču se pretvarao u zvijer koja zadovoljava svoju požudu ne brinuči se za to što mi zadaje patnju. A sad je sve to izbrisano. Nije nikad ni postojalo. A ja sanjam. Sanjam o večeri kad če moja ruka segnuti za ponuñenim zrnjem i tom kretnjom nagraditi dugotrajnu pažnju mog gospodara Passaconawaya. Sanjam o trenutku kad ču, gola pod krznima, raširiti ruke i priviti njegovo zlatno tijelo ustreptalo od dugo suzdržavane strasti, a na njegovu licu če treperiti osječaji. Otvorila je oči i uputila Anñeliki pogled pun izazova, ali iskren i odlučan. — Znam što mislite, gospo Anñeliko, i shvačam vaše nepristajanje. Ali u jedno sam sigurna. Zagrljaji tog divljaka nikad neče biti tako životinjski kao silovanja one zvijeri Garreta! U tom trenutku Honorine je utrčala u dvoranu, odmah prepoznala Charles-Henrija i zazvala ga u radosnom iznenañenju. Dječačič je živahno podignuo glavu i bacio joj se u susret. Jenny je izdaleka gledala kao se pozdravljaju, mašu rukama i skaču, upučujuči jedno drugom izazovne i radosne grimase. Njezine velike tužne oči pogledaše opet Anñeliku. — Zbogom, gñSpo Anñeliko! Nebu hvala što mi je dopustilo da posljednje lice koje vidim prije svog odlaska iz ovih krajeva bude vaše! Ona se okrenu i ode iz sobe, bez trčanja, ali brzo i elegantno, poput Indijanke. Anñelika, i dalje zapanjena, pošla je za njom hoteči je zaustaviti, ali kad je stigla do ulaza u utvrdu, vidjela je samo nekoliko indijanskih obitelji koje su se udaljavale prema šumi. Jenny Manigault bila je meñu njima, ali nije ju se moglo razaznati meñu ženama koje su na leñima nosile djecu i slijedile ratnike. xxxn. Da je Anñelika uspjela dostiči sirotu Jenny, pokušala bi je uvjeriti da je potrebna svom sinčiču kojega je sudbina več dovoljno izmučila.

Polaganim koracima vratila se u dvoranu i ondje zatekla gospoñu Jonas i njezinu nečakinju Elvire koje su izišle iza zastora kao da su se skrivale. Pogledale su je očima punim krivnje. — Bile ste ovdje? Zašto se niste pokazale? Jeste li vidjele s kim sam razgovarala? Potvrdno su kimnule glavom. — Bila je to sirota Jenny. Vi, koje ste joj bile prijateljice u La Rochelleu, vi ste je mogle bolje nego ja uvjeriti da ostane s nama. No na njihovim licima vidjela je da su se prestravile kad su vidjele pridošlicu. — Ružno smo se ponijele, zar ne? — reče gospoña Jonas hrabro. -Da. Anñelika je sjela na klupicu. — Gospoño Jonas, zar vi, tako dobra! Ne shvačam. — To je bilo jače od mene. — Nisam se usudila susresti se s njom — promrmljala je Elvire. — S vašom sestrom u vjeri! — Postala je plijen pogana — procijedila je gospoña Jonas. — Još nije — usprotivila se Anñelika. Nisu je slušale i nije im htjela objašnjavati. Nakon gorkog razočaranja u Gouldsborou, za jadnu Jenny je i bolje što ih nije vidjela. Gospoña Jonas plakala je u svoj rupčič. — Poznajem Manigaultove. Šarah joj nikad neče oprostiti, a otac če je ubiti. — Ona je to shvatila. Nikad se neče vratiti ocu. Gospoña Jonas i dalje je plakala. — I bolje je tako — rekla je napokon šmrcajuči. — Da. Imate pravo. Mislila je na Jenny Manigault, mladu protestanticu iz La Rochellea i preobrazbe koje joj je nametnula ta okrutna tragedija koja prijeti svim ženama: otmica. Bila je roñena u zaštičenoj okolini, a postala je žrtvom vjerskih progona. Život joj se poremetio. Morala je s obitelji pobječi u Ameriku. Rodila je sina, a potom su je oteli Indijanci koji su je smatrali Engleskinjom. Mogli su je oteti i Irokezi koji bi je smatrali Francuskinjom. Oteli su je zato što je žena i što se svidjela njihovom poglavici. Okrutno istrgnuta iz života koji je smatrala savršenim i bačena u život u kojem ju je sve užasavalo, pomalo je počela voljeti dubinu šuma, divljake koji se smiju i lijepo se ponašaju prema njoj, naslutila je ljubavnu strast, žudnju i tjelesnu sreču; prepustila se tome, to ju je utješilo i zaboravila je sve ostalo.

Indijanac ne bi mogao biti okrutniji od njezina civiliziranog supruga, a svakako manje traži. Indijanci, potaknuti stalnim lovom i ratovima, voljeli su ljubav, ali su je vodili s odmjerenošču. Poštovali su zabrane, običaje koji su krotili njihovu žudnju. Neobuzdana i razuzdana pohota bijelaca bila je za njih izvor čuñenja i prezira. Charles-Henri, okružen brojnim članovima obitelji, bio je ohrabren njihovom brigom. Nije bilo jednostavno oprati ga. Od jeseni išao je s Jenny od wigwama do wigwama i cjelokupna njega koju su mu iskazivali sastojala se u tome što su ga mazali medvjeñom mašču kako bi ga zaštitili od uboda kukaca i hladnoče. Njegovo rublje i odječa bili su tek neoperivi dronjci. Da bi ga odjenula, Elvire je uzela odječu svojih dječačiča. Anñelika ga je položila u krevet i on je mirno legao. Je li se sječao Indijanke koja ga je dovela, koja ga je hranila kuhanim korijenjem, koja gaje držala u naručju i plakala? Je li žalio za njom? Je li se pitao kamo je otišla, on koji je prošle noči spavao u indijanskoj izbi, a sad je opet u bijelim ponjavama? — Uvjerena sam da osječa da je ona njegova majka — rekla je Anñelika Yolandi koja je dojila. — Djeca se ne varaju u tim stvarima. Sigurna sam da je tužan. Ali navikao je da mu se štošta dogaña kad ide s jednog mjesta na drugo. Namjestila mu je pokrivač i dobro ga ušuškala. — Uvijek si bio hrabar. S nama si prešao Atlantik u trbuhu svoje majke. Bio si prvo dijete u Gouldsborou, a ja sam ti dala ime. Štitit čemo te, malen, neče ti manjkati potpore. Imat češ svoje životne prilike, obečajem ti. Nečeš moči reči da žališ što si došao na svijet. Honorine se dobro razumjela sa Charles-Henrijem. On je bio mlañi od nje, ali rado su se zajedno igrali. Unatoč tome, činilo se da je njegovo uvoñenje u obitelj na tako neopoziv način u njoj pobudilo uznemirenost koju je potaknulo več i roñenje blizanaca, ali na njih se več bila naviknula. — Zar ti ja nisam bila dovoljna? — upitala je Anñeliku — Zar si se doista morala okružiti svom tom djecom? — Mila moja, zar smo mogli ostaviti Charles-Henrija? Ona Indijanka vodila gaje Indijancima. — Baš je imao sreče. Htjela sam biti na njegovu mjestu. A sad je on, sad su oni zauzeli moje mjesto. Anñelika se nasmijala i pomilovala joj čelo, mrmljajuči: »Mila moja! Mila moja!«, a malena mrgodljivica se naslonila na njezino rame uživajuči u milovanju njezine nježne ruke. — Mila moja, pa ti si starija od njih.

— Da, ali sad se baviš samo njima. Govoriš s njima i ljuljaš ih, uspavljuješ ih. — Ali govorim i s tobom i uspavljujem i tebe. I one se zajedno nasmijaše. Ali Honorine je ipak izgubila živahnost. Provodila je sate kod kolijevke, slušajuči Gloriandrino guguta-nje, koja je poput sretne ptičice slavila život, radovala se što postoji i što joj je dobro. — Mala glupača ništa drugo ni ne zna! Začuñena bojom toga glasa koji je postao opor, djetešce se zagledalo u nju svojim jasnim očima koje su u dobi od šest mjeseci poprimile svoju konačnu svjetloplavu boju, a u trenucima uznemirenosti prožeo bi ih blijedoljubičasti odsjaj. — Ne gledaj me tako — zatražila je Honorine. Svjesna njezina nezadovoljstva, djevojčica se okrenula prema svom bratu kao da ga priziva kao svjedoka ili kao da traži njegovu pomoč. — Urotili su se protiv mene — jadikovala je Honorine. Tražila je razloge protiv svoje sestrice anñeoskih očiju. — Njezino ime znači »slava« — požalila se tužnim glasom. — A tvoje ime znači »čast«! Honorine je procijenila da čast daje više obveza i manje sjaja nego slava. — A zove se još i Eleonore. Dakle, uzela mi je i ime. Iznenada su se njezine noči ispunile košmarima. Viñala je žensko lice koje ju je gledalo tako zlim pogledom da bi se ukočila. Ta žena davala joj je strašna obečanja: »Ovaj put ču zgrabiti tebe! Tako ču se najbolje osvetiti njoj! Ovaj put mi nečeš pobječi!« Oštar jezik virio joj je izmeñu usana. Oči su joj bile zlataste, ali ne poput vučjih. Bile su iste boje, ali ravne, zagasite, nalik na hladan kamen. »Gospa Lombarde! Gospa Lombarde, trovačica!« Honorine je vikala u snu. — Vidjela sam je! Vidjela sam je! Zapalit če Wapassou! Moja kuča če izgorjeti, moje lutke, moje soba i sve!... — Ali tko, tko? — uzalud su je ispitivali Anñelika, Joffrev, dojilje i Don Alvarez čiji je stan bio na istom katu, a dotrčali su i stražari i okupili se oko njezine postelje. — Žena žutih očiju... Ima crnu kosu poput zmija. Anñelika se stresla i uplašila čuvši taj opis. »Ona kao da opisuje Ambroisinu, vojvotkinju de Maudribourg, demonku. A nikad je nije vidjela!« Strah joj se uvlačio u srce. »Je li moguče da joj to strašno biče dolazi u snove i da muči moje dijete da bi se osvetila?« Honorine je tvrdila daje iza žene žutih očiju Crni Čovjek. — On ništa ne radi i nalik je na prikazu, ali ona ga sluša... To je isusovac!

— Evo što se dogaña kad se svašta govori pred djecom — rekao je netko. Doista, koliko puta su govorili o quebečkoj vidovnjakinji i de-monki iz Akadije a da nisu pazili na dijete koje je slušalo! Demonka iz Akadije i Crni Čovjek iza nje za neke su bili Anñelika i Joffrev de Pevrac kao biča iz pakla, a za druge, koji su bili upučeniji, Ambroisine de Maudribourg i njezin voña i ispovjednik, otac d'Orgeval, kojega Irokezi zovu Hatskon-Ontsi: Crni Čovjek. Zar opet treba ponavljati tu priču? Vidovnjakinja, sestra Magdalena, utvrdila je da Anñelika nije demonka iz Akadije. Ambroisine je mrtva i pokopana. A i otac d'Orgeval. Valja li vjerovati daje to njihov povratak i da nije sve riješeno, zaključeno i okončano? Jesu li oni igračka varave opsjene, još jedne opasne prikaze koja se pojavila u Wapassouu i pomutila kristalno čiste zimske dane? Grudi su im bile pune hladnog, okrepljujučeg zraka koji su udi-sali u prirodi kojom vlada indijanski dobrostivi i nevidljivi duh »Oranda«, veliki duh koji oživljuje biča. Dah života. Je li lažan njihov dojam da su pobijedili neprijatelje i svladali najteže prepreke? Ne. Sa sigurnošču je znala da zle sile živih ili mrtvih više nemaju utjecaja na njih, da ih neče moči uništiti ni zadati im smrtne udarce, a ni one od kojih se valja dugo oporavljati. Zar se vara? Ne! Nemoguče! Poželjela je da Joffrev prasne u smijeh i kaže da je njezina zabrinutost smiješna. — Odgovorite mi — rekla mu je jednog dana držeči ga objema rukama kako bi ga mogla gledati u lice. — Jesu li »oni« izišli iz groba? Položio je ruke na njezine sljepoočnice i poljubio je u očne kapke. Odgovorio je samo da nije prorok. Sudbina mu je dala da poñe mnogim putevima, ali ne i tim. Ona je imala više dara za to nego on. Zato nije bio gluh na njezine predosječaje ni na Honorinine snove. No nije zaboravio ni da su preživjeli vrlo tešku zimu: duh i tijelo su umorni. Zavijanje vjetra iscrpljivalo je otpornost i strpljivost, kao neprestano podsječanje na ljudsku krhkost i moč prirodnih elemenata. Indijanci su bili svuda i miješali se u sve. Svi su bili kršteni i htjeli su sudjelovati u službi Božjoj, ispovijedati se i krizmati. Neki su loše primili otkriče da žive pod istim krovom s Englezima, tim »krivovjernicima koji su razapeli našega Gospoda«. No brzo su ih priveli razumu. Neki su se upustili

s njima u raspravu o posljednjim svrhama. Bilo je to vrlo korisno, ali je iscrpljivalo zalihe duhana, a i namirnica. Anñelika je dala kčeri da popije čaj od smjese ljekovitog bilja koje umiruje. Nije se slagala sa shvačanjem da su Honorinine snomorice uzrokovane prisutnošču Charles-Henrija koji je u njoj pobudio ljubomoru prema blizancima. Možda je to dio uzroka, ali ne više od toga. Bila je uvjerena da se Ambroisine doista pojavila Honorini u snu. Iskoristila je slabost dječje ljubomore i nastanila se u njezinoj kčeri kako bi ih sve mučila i tražila osvetu. To je njezin način. Vratila se poput vampira. Je li i Joffrev sumnjao na to? Je li zato šutio kad se pred njim govorilo o Honorininim snomoricama? Kako god bilo, Anñelika je znala da dijeli njezino mišljenje da Honorinine more nisu samo izraz duboke djetinje ljubomore. Na nesreču po dijete, Anñelika nije mogla spriječiti da svi govore: »Ona je ljubomorna! Na svog malog brata i sestricu!« Nisu ništa loše mislili kad su joj govorili da mora imati dobro srce. Hono-rine je postala tmurna, ali se ipak umirila i s vremenom povratila svoju životnu radost. Bila je poslušna. Nije je nigdje bilo, ali pojavljivala bi se u vrijeme obroka, oprala bi ruke i lice i jela bez komedije. Pojavila bi se i kad bi došlo vrijeme spavanja; nisu je morali tražiti. Ukratko, bila je dobra i pametna, pa više nisu govorili o njoj. No uz malo dosjetljivosti i pameti moglo se zaključiti da se krije u nekom tajnom kutku i bavi se nekim važnim i tajanstvenim poslovima. Jednog jutra Anñelika je čula oštar ženski krik. Uslijedio je još jedan, a potom i treči. Ti krici dopirali su iz različitih usta i podsječali su na mješavinu zapanjenosti i užasa kad je Elvire tijekom prve zime u Wapassouu vidjela Honorinu kako se uz pomoč malenog Thomasa šiša na irokeški način. Krici su dolazili iz sobe u kojoj su bili blizanci. Ostavivši ih na trenutak bez nadzora, čuvarice su s praga ugledale prizor zbog kojeg če skupo platiti svoj nemar. Honorine je opet odrezala kosu, ali ovaj put samo s jedne strane. Držeči u jednoj ruci svoje svilene kovrčave pramenove, a u drugoj četku od kunine dlake koja je služila za razna ličenja, popela se na klupicu kako bi dosegnula kolijevku u kojoj su Gloriandre i Rai-mon-Roger več uznemireno sjedili. Na podu je bila posuda s ljepilom. Četkom umočenom u to ljepilo Honorine je mazala glavicu malenog Raimon-Rogera i tom smjesom lijepila svoju crvenu odrezanu kosu na njegovu glavu.

Htjela je da njezin rad ne privuče radoznalce. Njezin pothvat namučio ju je, ali dosad je uspjela neometano raditi. Sama je sebi odrezala kosu. Sama je napravila ljepilo. Gdje? Kada? Kako? To je njezina tajna, a to če i ostati. Uspjela je i podignuti posudu a daje ne prevrne. Bilo je to dobro riblje ljepilo koje dobro drži, ali bez ikakve opasnosti za sirotog Raimon-Rogera. Ni Gloriandre nije bila pošteñena kapljica ljepila. Nakon što je taj prizor isprva izazvao zapanjenost, svi su prasnuli u smijeh, što je bilo bolje nego da se pretvori u dramu. Svi su osjetili da Honorinine namjere, premda nejasne, nisu bile zle. No smijeh ju je uvrijedio više od prijekora, jer je naporno radila kako bi dobro izvela tu čudesnu i velikodušnu zamisao. Viknula je: — Hoču tatu! Gdje je moj tata? Joffrev de Pevrac bio je na obilasku, izvan utvrde. Nije se trebao vratiti prije večeri. Honorine se morala sama snači sa svim tim ženama. Znala je da če njihovo prvo pitanje biti: »Zašto si to učinila?« Htjela ih je predusresti. — Zašto se smijete? Raimon-Roger je zadovoljan. Reči če mi hvala kad naraste. (Bila je to jedna od Severininih omiljenih izreka: Reči češ mi hvala kad narasteš!) Kako se usuñujete ostaviti ga s čelavom glavom kad znate da Irokezi ne vole čelave i da im sijeku glave kad ih vide. Mislila sam da mu treba moja kosa jer je on »crveni grof«. Moj tata je to rekao. Pa onda mora imati crvenu kosu kao ja. Odrasli nisu odmah shvatili očito. Umjesto da joj čestitaju, htjeli su joj objasniti da če Raimon-Roger vjerojatno i imati crvenu kosu. A kosa se ne može prilijepiti. Ona mora pripadati samoj osobi. — Nije istina. Dobro sam vidjela da gospodin de Ville d'Avrav nosi kosu koju diže i preko noči ostavlja na vješalici, a isto i gospodin de Frontenac, pa čak i guverner Paturel kad je primio engleskog admirala! — Ali to su perike! — Pa ja sam mu i napravila periku. Zašto da čekam da mu Outtake razbije glavu? Pred tišinom i prigušenim smijehom koji je popratio njezine riječi Honorine se obeshrabrila, a potom razljutila. Skočila je sa svoje klupice i viknula: — Vi mi namečete nepodnošljivo pokroviteljstvo. Bio je to citat iz nekog viteškog romana. Anñelika ju je uzela u naručje, a Honorine je zaplakala.

— Učinila sam to da bih ti dokazala... da ih volim... a to ti se ne sviña... nije uspjelo... Anñelika je učinila sve da bi umirila njezin očaj. Honorine je imala dobre namjere. Napravila je sasvim dobro riblje ljepilo. Bilo je šteta za njezinu kosu, ali izrast če. Kad naraste, Raimondeau če biti zahvalan svojoj sestri na tome što je učinila za njega. Zahvaljujuči Honorininoj zamisli, Anñelika je došla na pomisao da napravi mast kojom če namazati Raimondeauovu glavicu da mu kosa brže naraste. A u očekivanju toga če od Honorinine odrezane kose načiniti malenu periku. Dakle, ipak su nakraju oni učinili što je ona htjela! Pa zašto su onda gunñali? Zašto su joj se rugali? Kad su očistile djecu, mlade žene i djevojke — Yolande, Elvire, Eve, dojilje, i kčeri irske primalje — pune grizodušja otišle su je potražiti i izvesti na šetnju. Kad su se vratile, Honorine je bila vedra. Dani su opet tekli bez rana. Brača su je zvala »Honn'« — Florimond ponekad a Cantor uvijek, izgovarajuči ga dugo. Tvrdili su da se odaziva samo kad je tako zovu. — Ali to nije pravo ime, nije ime iz Biblije — prosvjedovala je Elvire, koja je bila privržena Honorini. Bilo je to prve zime u Wa-passouu. Ona ju je trebala nadzirati, a Honorine nikad nije bila na svom mjestu; nije bila ni daleko, ali nije je se moglo pronači. Često bi sirota Elvire pozivala Cantora koji nije volio tražiti svoju polusestru, ali je znao gdje se nalazi. — Honorine! Honorine! — dozivala je mlada pekarica iz La Rochellea uplašenim i promuklim glasom. Tišina. Zatim bi dozivala Cantora. Cantor bi se pojavio vrlo brzo, gunñajuči. — Nisam ja nikakva dojilja. — Riječ je o vašoj sestri. Uvijek trči po ovoj strašnoj zemlji gdje se iza svakog drveta može skrivati Indijanac koji vas želi skalpirati. — Bla-bla-bla. Indijanci nisu zli ako ih se ne bojite. Zapravo ih ona plaši, Honn-plamen, s kosom poput vatre. Nikad ne bi ni dotaknuli njezinu kosu. Beje se da bi se opekli. Imate tako glupe zamisli! — Kad bi se radilo samo o Indijancima, ali ima medvjeda, tigrova... — Pih! — rekao je Cantor — to su obični risovi. Oni love noču, a mi hodamo danju. — Tako se bojim — priznala je Elvire. Gospa Anñelika preporučuje mi da iziñem iz stana i uhvatim malo sunca i zraka. Ali čim se udaljim iz kuče, osječam da mi se kosa diže kao da če je skalpirati.

— Ako nastavite s tim glupostima, to če vam se i dogoditi. Misli mogu izazvati djela, pa če se Indijanci koji na to ne bi ni pomislili osječati obvezanim da vas skalpiraju. Elvire je očajno kriknula. — Neče vam odgovoriti — rugao se Cantor praveči se da misli da ona doziva Honorinu. — Niste dobro rekli. Treba reči »Honn'«, a ne »Ouu-ouu-ouu« kao pijani vuk... (Honorine je u meñuvremenu izišla iz skrovišta.) — Honn' — nastavio je on — nije krik, to je slog, razumijete li? Slog koji ne treba vikati, jer i sam daleko dopire. Ona je tad ugledala njegovu ruku na kojoj je bio neki kukac. — Gospodine! Škorpion! — Ne vičite — rekao je Cantor i uhvatio kukca. — Kukci srečom ne čuju ljudski glas, ali mogli ste ga uplašiti svojim strahom i navesti ga da me ubode iako to nije htio. Čini mi se da su vas u La Rochelleu svi psi htjeli ugristi, a neki vas i jesu ugrizli, draga Elviro! — Kako to znate? — začudila se naivna mlada žena. — Istina je daje vaš otac čarobnjak! Zacijelo ste ga naslijedili. — Pokušavam. Ali moram još mnogo učiti. No znam da vam moj otac preporučuje da se ne uzrujevate na polju, jer bi vas mogli ugristi čak i indijanski psi, koji su vrlo miroljubivi. — Pokušat ču, ali gdje da tražim Honorinu? — Umjesto svih tih priča o svom strahu trebali ste se umiriti i tad biste znali, kao što ja znam, daje iza onog trulog debla. Želi uloviti vjevericu u zamku. To radi več satima i ne izlaže se nikakvoj opasnosti. — Ah — rekla je Elvire ne vjerujuči i ne videči ništa osim žutog lišča i zlata babljeg ljeta. — Kako ste to mogli znati kad ste upravo došli s druge strane šume. — Moj duh bio je uz nju dok sam se bavio drugim stvarima. Znao sam a da nisam ni znao da znam. — Ali ona možda nije ondje. Honn'! — pokušala ju je dozvati kao što joj je rekao Cantor. — Ne tako. Dječak je rukama oblikovao rog i bez napora pustio glas: — Hhhonn'... Honorine je izronila iza debla kao da su je povukli. — Smetaš mi da ulovim vjevericu, Cantore! Stoje? — Doñi! Pokazat ču ti škorpiona i moči češ ga milovati! — Ne činite to — preklinjala je Elvire. (Honorine je prevukla plahtu preko glave kako bi se mogla smijati prisječajuči se ugodnih uspomena.)

XXXIII. »Otišla je!« Anñelika brzo ustade, gotovo prevrnuvši tintarnicu. Sjedeči za pisačim stolom, dovršavala je pismo svojim sinovima koje je pisala u trenucima mira. Taj mir iznenada je prekinut istodobno neumjesnom i strašnom mišlju: »Otišla je!« Tog jutra se dignula oluja. Valjalo je dobro zatvoriti prozore da ne bi propuštali vjetar, a to je prigušivalo i zvukove izvana. Pripremili su se za jedan ili dva dana boravka u zajedničkoj prostoriji. Kakav joj je to hir proletio glavom? Bila je uvjerena da je začula Honorinin glas kako je doziva izvana kroz snježne zapuhe. — Mama! Mama! Anñelika se poslije s nemirom prisječala svoje slijepe impulzivnosti i načina kako je sletjela niza stube i prošla kroz dvoranu ne vidjevši nikoga. Obula je čizme, nabacila ogrtač na ramena, zabora-vivši rukavice. Izišla je u srce oluje, jedva je došla do malenih vrata u ogradi, vidjela da su napola otvorena i uvjerila se da je opravdan njezin strah za Honorinu. — Prošla je ovuda! Ne smijem izgubiti ni sekundu! Išla je naprijed. Snage su joj se udesetorostručile. Išla je dalje usprkos nemogučnosti da je pronañe u snježnom vrtlogu. Haljina ju je usporavala. Spotaknula se i pala. Ruke su joj obamrle od hladnoče. Smeteno je zastala: — Što to radim? Ali ne, Honorine nije izišla! Nije imala nikakvog razloga! Dakla, kakva ludost ju je spopala dok je mirno pisala za stolom? Što ju je moglo nagnati na takvu ludost? Uhvati je strah, više mentalni no tjelesni. Nije se još uplašila da se neče moči vratiti ni da če se smrznuti poput ptica koje padaju s grana. »Misli! Saberi se!« A tad je čula isti doziv, ali ovaj put mnogo stvarniji: »Mama! Mama!« Glas je plačuči dozivao kroz zapuhe snježne oluje. Anñeli-ka potrči prema njemu. »Honn', Honn'L.« Nije mogla do kraja izgovoriti ime. Smrznute usne nisu se htjele micati. Kad ju je pronašla, dijete je več bilo napola prekriveno nanosima snijega. Ukočenim prstima uklonila je snijeg s nje i s njezine kovrčave kose — nije imala kapicu. Odjenula se kao dječak, po uzoru na Tho-masa Malapradea. Izmučena vjetrom i hladnočom, Anñelika je prikupila svu snagu i privila je na grudi. A Honorinin glas je rekao: — U zamci sam našla samo jednog zeca! Glas joj je treperio.

Suze su joj se smrznule na licu. Anñelika je na svom licu osječala njezinu zaleñenu kožu. Doista je izišla, došavši na nepromišljenu zamisao da pogleda zamke po tom vremenu. A sad se valja vratiti prije no što se smrznu. Ovaj put uhvatio ju je istinski strah. Nije znala kamo da krene. Tragovi su joj več bili izbrisani. Oko njih gomilao se snijeg. Držala je Honorinu u zagrljaju dok ih je vjetar smrzavao do kosti, izgubljene u noči. A tad se prisjetila Honorininog anñela-čuvara. — Vrijeme je da se pokažete, oče! Lesdiguieres! Lesdiguieres! Ovamo! Krenula je nasumce i nakon nekoliko koraka spotaknula se o korijen drveta. Znači daje na rubu šumice... Korijenje stabla oblikovalo je udubljenje u koje se ona uvukla. Bilo je to olakšanje. Koliko če trajati mečava? U utvrdi če primijetiti da ih nema. Ali čak ni iskusni muškarci neče se usuditi iziči. A ako to učine, zalutat če. Bit če odgovorna za Joffrevevu smrt! Je li to trajalo dvije minute ili jedan sat? Anñelika nije sklopila oči ni na tren. Pogledavši prema ulazu kroz korijenje, vidjela je nebo od crnog srebra, ali čisto. Honorine uzdahnu: — Vjetar je stao — reče ona začuñenim glasom. Anñelika izañe van. Snijeg s korijenja padao joj je za vrat, ali to joj nije smetalo. Nije vjerovala očima: sjajni srebrni polumjesec naginjao se nad njih poput pijanca na čistom nebu. Anñelika i njezina kči iziñoše na snijeg. U srcu blijede ravnice vidjele su čvrstu četvrtastu ogradu utvrde Wapassou s prigušenim svjetlima. Sad je znala kamo krenuti. Dok je hodala, osječala je kako joj se topi led u kosi i curi joj niz lice. Komadi leda padali su joj s ramena. Otapala ih je toplina njezina tijela. Bilo joj je vruče; ruka kojom je držala Honorinu bila je užarena. — Kako si znala da sam izišla? — upita Honorine. — Znala sam, to je sve... Nije važno. Znala sam. Zato što sam tako vezana uz tebe. Ali ne smiješ mi više nikad zadati takav strah! Ružno je što si to učinila, Honorine! Djevojčica je pokunjeno pognula glavu. Počela je shvačati svoj postupak. — Tko je gospodin kojeg si dozivala u mečavi? — Opat de Lesdiguieres. Anñeo koji je došao kad si se rodila. — Znači, anñeli postoje?

— Da, anñeli postoje — potvrdi Anñelika na rubu snaga. Našle su udubinu staze koja ih je odvela do poluotvorenih vrata kroz koja je izišla. Ušle su u dvorište koje je bilo puno ljudi jer su svi željeli iskoristiti to nenadano zatišje za dovršavanje poslova koje je prekinula oluja. Anñelika nije željela odgovarati na pitanja i dala im je znak da ih ne postavljaju. Vidjeli su je kako prolazi vodeči sa sobom Honorinu, odjevenu poput dječaka, koja je držala bijelog zeca za uši. Sat u sobi pokazao je da izlazak nije trajao duže od pola sata. Zasjela je u visoki naslonjač, a Honorine joj je sjedila na koljenima. Bila je tako umorna da se ne bi mogla odmoriti ni snom ni počinkom. Valjalo je čekati. Nešto se dogodilo, ali nije znala što. Znala je samo da se »čuda« dogañaju samo kad se oslobañaju jednako jake sile uništenja. Počinje li opet nevidljiva bitka? Taj osječaj iscrpljenosti se rasplinuo i obuzela ju radost što drži Honorinu živu u rukama. — Što si htjela raditi s tim zecom? Honorine je oklijevala. Je li to uopče znala? Od mnogih objašnjenja odabrala je ono koje je prevagnulo. — Htjela sam ga odnijeti Gloriandri ili Raimon-Rogeru. Ali našla sam samo jednoga... A njima uvijek trebaju dvije stvari. Druga zamka je daleko i nisam vidjela put do nje. Kako Anñelika nije ništa rekla, ona se pubuni. — Radim sve što mogu kako bih ti dokazala da ih volim, ali ti mine vjeruješ! — I ja radim sve što mogu kako bih te uvjerila da ja tebe volim — reče Anñelika — ali ni ti meni ne vjeruješ. Honorine obuhvati rukama koljena. Uzbudila ju je tuga koju je čula u Anñelikinu glasu. Ona uhvati Anñeliku za obje ruke. — Da! Vjerujem ti, draga moja majko — reče ona — sada ti vjerujem. Došla si me potražiti u mečavi kao što si otišla spasiti onoga psa. Da nisi došla... ne bih mogla nači put do kuče. Taj izljev ju je iscrpio. Položila je glavu na Anñelikina koljena i dugo ostala u tom položaju. Prisječala se svoje želje da nañe zeca. Ali kako se prestrašila kad je shvatila da če je snijeg progutati i daje ovaj put doista — doista — počinila strašnu glupost boreči se sa razularenim silama snijega i vjetra. Pomislila je: »Ah, kako je dobro kod kuče. Tako je toplo, majka me čuva, a ja... nikad više neču otvarati zamke... mrzim ih«.

Iskusila je izdaju prirode koju je smatrala svojim saveznikom. Snijeg je bio varljiv, vrlo varljiv. Kakve li utjehe, kakve sreče kad je čula doziv: »Honn'...«, kad je vidjela majku kako dolazi kroz mečavu. To opuštanje i sanjarenje dugo je trajalo. Ona iznenada podiže glavu i nasmiješi se. — Zadovoljna sam — reče ona — jer sad znam da mogu iziči van za ozbiljno. Prije se to ne bih usudila. — Što nam još sprema? — rekla je Anñelika svome mužu te večeri. Govorila mu je o Honorininoj avanturi dostojnoj pravoga trapera; otišla je nabaviti krzno za Raimondeaua i Gloriandre. — Odredila je mjeru svoje hrabrosti — reče on — a i svojih snaga. A tad je nježnim glasom rekao: — I majčine ljubavi. Ovaj put ju je on zagrlio oko koljena, svoju voljenu, svoju tajanstvenu i nezamjenjivu ženu. Osječao se vrlo sebičnim što tako voli tu slabost koja mu je čini još bliskijom i pristupačnijom. Htio ju je ohrabriti iako je znao da to ne ovisi samo o njemu. Anñelika mu je rekla da je Honorine svečano obečala da se više neče dati spašavati. A potom je odapela strijelu: — Sad mogu iziči za ozbiljno. Joffrev je privio Anñeliku uza se i pokušavao joj zagrljajem prenijeti malo one muške snage koja mu omogučava da se suoči s bitkama licem u lice, što je prije iskušenje vrline nego bol. — Sudbina, sudbina — reče on. — Svatko je mora podnijeti... To dijete preuzelo je odgovornost za svoju sudbinu. Mi to ne možemo umjesto nje. Možemo joj samo pomoči. Ali znao je da su riječi nedostatne za Honorinu, da je ne mogu utješiti. Te žene! Kako ih dostiči? Kamo bježe? Trubaduri nisu sve rekli ni sve saznali... Više dana su odreñivali Honorinine namjere i napokon je ono što se dogaña u njezinoj glavici postalo manje važno od drugih briga i dogañaja u životu utvrde. Jedne večeri Yann Le Couennec, štitonoša, došao im je najaviti da Honorine »traži audijenciju kod njih«. — Što nam je sad spremila? — ponovila je Anñelika puna očekivanja i brige. Oboje su je promatrali kako ozbiljno ulazi. Zatražila je da joj dopuste da odjene svečanu odječu. — Želim otiči — objavila je. — Moram drugdje obaviti važne stvari i moram se pripremiti. Moram otiči u Montreal kod

gospoñice Bourgeovs, želim naučiti čitati i pjevati, a ovdje to nikako ne bih mogla. ŠESTI DIO PUTOVANJE U MONTREAL XXXIV. Tog prolječa karavana je krenula čim je to bilo moguče. Valjalo je stiči na vrijeme da bi na ljeto mogli zaploviti prema Svetom Lawrenceu, a ovaj put i dalje, prema Ville-Marie na otoku Montreal, gdje če ostaviti Honorinu na brizi u školi koju vodi Marguerite Bourgeovs. U Gouldsboro je prispjelo Molinesovo pismo koje ih je obavijestilo o njegovoj potrazi za njezinim bratom, Josselinom de Sanceom; bio je siguran da se več godinama nalazi u Novoj Francuskoj, kamo je stigao rijekom Hudson i jezerom Champlain. Vratio se pod vlast svoje domovine Francuske i njezine vjere, katoličanstva, ali pod lažnim imenom. Neki Valonac na Long Islandu dao je Molinesu dragocjene obavijesti koje su mu omogučile da slijedi Josa de Loupa sve do Sorela, a poslije i do njegova pravog prebivališta gdje je živio sa svojom brojnom obitelji pod donekle tajanstvenim patronimom: gospodar de Loup. Dakle, majka Bourgeovs dobro je vidjela. Njezina učenica zelenih očiju, Marie-Ange du Loup, imala je dobre razloge da nalikuje na groficu de Pevrac, jer ona nije ništa drugo nego njezina nečakinja. Ta vijest duboko je ganula Anñeliku i ublažila melankoliju koja ju je prožimala kad bi mislila na to da če se odvojiti od Honorine. — Raduj se, mala moja — rekla joj je — imat češ obitelj u Mon-trealu koja če te okruživati i donositi ti slatkiše u praznične dane; ujak, tetka,bratiči i sestrične! Pronašla sam svog starijeg brata, tvog ujaka Josselina de Sancea. Honorine se namrštila i nije pokazala radost. Novopronañeni roñaci suprotstavljali su se njezinoj zamisli o nezavisnosti. Tek što se oslobodila jedne obitelji — svoje vlastite, i to ne bez žrtve i muke za njezino osjetljivo srce — a več če pasti u ropstvo druge. Zamišljala je da če biti poput »drugih« i da se neče moči osloniti ni na koga, jer nikoga neče ni biti. Oni koji vas dobro poznaju dopuštaju si učiniti vam život neizdržljivim, ispituju vas o svim mislima i nakanama, poput malenih indijanskih pasa koji prodiru dublje od terijera pri progonu jadnih zečeva. Zar če je odrasli roñaci učiniti žrtvom svoga kanibalizma? Molines je pismu priložio maleni paket za Honorinu s kojom je govorio u New Yorku. U njemu je našla malen nož sa šarenom navlakom, više kao nožič za dame, engleske izrade.

— Majstor Molines doista je kao tvoj pravi djed. Pitam se hoče li uzeti u ruke i tvoje školovanje kao što je uzeo moje i mojih sestara. Djevojčici je srce tuklo od radosti. To još nije bio nož za skalpi-ranje iz njezinih snova, ali i ovaj obečava mnogo teških i zanimljivih radova. Odmah je zaboravila svoje brige i nemire. Sa sobom je ponijela i svoje dvije kutije s blagom, svoj luk i strijele. Predstojalo joj je putovanje s roditeljima i nije mu nazirala kraj. Pripremala se za nj i bila je u sedmom nebu. Pošli su prerano da bi dobili vijesti iz Francuske od njezine starije brače. Anñelika je žalila što svake godine propušta lijepo godišnje doba u Wapassouu, a nije željela ni napustiti blizance zadugo. Bili su dobra zdravlja i u dobrim rukama, ali mijenjali su se tako brzo daje svaki dan donosio divna čudesa pa je žalila što neče moči slijediti sve njihove preobrazbe. Svi su se složili da i Charles-Henrija ostave u Wapassouu; činilo se da je sretan, a počeo se ponekad i smijati. Anñelika je čula kako mu je Honorine rekla: »Povjeravam ti svog brata i sestru.« Iz opreza su odbili od sise blizance koji su več navršili prvih šest mjeseci života. Anñelika je obečala sama sebi da če se vratiti do njihova prvog, svečanog roñendana. Severine se proljepšala. Postala je i previše lijepa, mislila je Anñelika, za onog bedaka Nathanaela de Rambourga koji se nije javljao. Molines nije govorio o njemu u svom pismu. Obuzeta otkričima o svom najstarijem bratu, Anñelika nije obratila pozornost na osječaje mlade djevojke. Zar Severine samo zbog Nathanaela ima taj sjaj u očima? Anñelika je vidjela kako se njezina prijateljica Abi-gael uvjerila da Severine skriva neku brigu. Tijekom posjeta Ber-neovima Abigael je zamalo progovorila, ali tad je ušao Gabriel Berne. I on je bio hladan i udaljen, ali on je često bio takav. Grof i grofica de Pevrac ostali su u Gouldsborou samo onoliko koliko je bilo potrebno da se njihova prtljaga prenese na Dugu, več opremljenu i spremnu da zajedri. Prije no što je otišla iz Gouldsboroa, Anñelika je nakratko posjetila gospodina i gospoñu Manigault, djeda i baku malenog Char-les-Henrija. Što je krače mogla i bez uvoda u koje se nije željela upuštati upoznala ih je s posjetom njihove najstarije kčeri Jenny utvrdi Wapassou, o njezinoj odluci da ode živjeti meñu Indijance koji su je oteli i o njezinoj želji da njoj, Anñeliki, povjeri svoga sina Charles-Henrija kojeg nije htjela povesti sa sobom u takav život; njezin suprug i ona rado su prihvatili tu zadaču po želji sirote žene. Zatražila je samo da razmisle o promjeni službenih dokumenata koji bi sudbeno potvrdili daje on njihovo dijete, što bi mu dalo ista prava kao

i ostalim nasljednicima, jer ne bi valjalo zaboraviti da je on roñen u braku časnih hugenota iz La Rochellea pa nema nikakva razloga da bude lišen svoga nasljedstva. Rekla im je da če gospodin de Pevrac i ona na povratku razgovarati s njima. Zasad če Charles-Henri ostati u Wapassou tijekom njihove odsutnosti, a za njega če se brinuti Jonasovi i Malapradeovi, koji se brinu i za blizance. Ostavila ih je da se bore sa svojom savješču i tugom, sa svojim dubokim užasom nad sudbinom svoje kčeri te s ravnodušnošču prema svom unuku kojega su izbrisali iz pamčenja. Nisu čak ni pitali u kojoj vjeri če ga odgojiti. Nije željela sudjelovati u njihovim raspravama koje bi joj zacijelo bile neugodne: Manigaultovi su imali neusporedivu trgovačku sposobnost i otpornost prema tjelesnim i moralnim kušnjama. Ništa nije moglo zaustaviti njihov rad. Manigaultovi su bili na putu da obnove svoje bogatstvo, kao i večina njihovih sunarodnjaka i drugova u vjeri. U Novoj Engleskoj i na nekim karipskim otocima francuski hugenotski plantažeri postali su vrlo močni, baveči se osobito trgovinom »ebanovinom«, naime crnim robljem. Zato je branila pravo njihova unuka na to bogatstvo. Siriki je oženio lijepu Akashi i bio je vrlo sretan. Anñelika gaje uspjela vidjeti prije susreta s Manigaultovima i ispričati mu o sudbini Jenny i njezina sina. Colin Paturel bio je odsutan. Čim se povukao prvi led, otišao je u obilazak akadijskih i engleskih postaja. Gospodin de Barssempuv, koji je bio njegov zamjenik u doba kad su bili flibustijeri, preuzeo je nadzor luke, tržnice i brodogradilišta. Colin je bio odsutan, ali ne i Bertille Mercelot. Anñelika nije željela razgovarati s njom: Manigaultovi su joj bili dovoljni. Ne mogavši izbječi Bertille, očekivala je od nje objašnjenja, jer joj se nije obratila bez zadnjih misli. Ali ako je zamišljala da kči papirničara Mercelota želi razgovarati o izljevu jadne Jenny i o nestanku Charles-Henrija, morala je ustanoviti da je bila odveč naivna. Mlada žena, koja je bivala sve ljepšom, brbljala je samo o kiši i lijepom vremenu i raspitivala se o »dražesnim blizancima«. Priopčila je vijesti o svojim roditeljima i njihovim poslovima, govorila o putovanjima planiranima za ljeto, dotaknula razne smrti, vjenčanja, roñenja i popustljivo govorila o sukobima koji su okončani Božjom milošču i guvernerovom mudrošču. Uvjeravala ju je da joj je drago što je vidi i što tako dobro izgleda usprkos svim iskušenjima i u dobru je zdravlju. »Zavidim vam, gospo Anñeliko.« Anñelika je konačno shvatila da je svrha tih iskaza pristojnosti

samo da omoguče Bertille da joj izmeñu ostalih vijesti kaže i onu o čestim guvernero-vim odsustvima i posjetima indijanskoj princezi Tarrentine koja vlada nekim otokom u ušču Penobscota, sestri Saint-Castineove supruge. »Oh! To nije od jučer! Ah! Zar vi to ne znate?« Dodala je i da je s bračnim namjerama posječivao jednu od kčeri markiza de La Roche-Posaya u Port-Royalu. Anñelika je slegnula ramenima, prisječajuči se vremena kad su to još bile djevojčice, i nije pala u zamku. Bertille više nije znala što da učini kako bi prolila svoju žuč. — Bertile, hvala" vam na svim zanimljivim vijestima koje ste mi priopčili. Ali više bih vas cijenila da ste me, umjesto što ste mi pričali o guverneru, upitali za svog posinka, Charles-Henrija Garreta. Bijes je poružnio lice Bertille Mercelot. — Na što se žalite? Sad je vaš. Zar to niste oduvijek željeli? Anñeliki je preostalo da razmišlja o izjavama i izboru riječi nekih biča, osobito ženskih. Dok netko poput Ambroisine Maudribourg, pametne, izopačene, luciferovske, ubija otrovom, plačenim ubojicama, uništava vam i dušu i tijelo, društva i carstva ruše se upravo unutrašnjim nagrizanjima poput ovih Bertille Mercelot. Bertille je i u jakim osobama koje su bile stupovi Gouldsboroa nadahnjivala strah i navodila ih na pesimističnu doktrinu da je Zlo na zemlji jače od Dobra. Iako se mogla boriti protiv Ambroisine, Anñelika je bila nemočna protiv Bertillinog podrivačkog ogovaranja. Pomirivši se s tim, zaboravila je na Bertille Mercelot i Manigaultove te se pozabavila putovanjem u Quebec i Montreal. Htjela je nagovoriti Severinu da je prati na tom putovanju na francusko tlo. Vidjela je da je mlada djevojka razočarana što Moli-nes nije priopčio nikakve vijesti o Nathanaelu de Rambourgu. Taj kao da je ispario. Severine je postala vrlo lijepa, ali na njezinu licu ocrtavala se melankolija. — Ne, gospo Anñeliko. Ja pripadam reformiranoj vjeri, a vi znate kako naši sunarodnjaci u Novoj Francuskoj zabranjuju ulazak hu-genotima. — Ne moramo objaviti da si hugenotkinja. Bit češ dio moje pratnje. Pristajat čemo samo nakratko, a ti se nečeš izlagati nikakvoj opasnosti budeš li izlazila u našem društvu. Ali Severine se nije dala uvjeriti. — Nemam povjerenja. Govori se da su vrlo strogi i da traže hu-genote kao lovački psi divljač. Protjeruju sve za koje makar posum-njaju da pripadaju reformiranoj vjeri. Ne bih se osječala sigurnom.

Anñelika nije ustrajala. Znala je da djevojka ne pretjeruje. U Quebecu je vidjela kako Garreau d'Entremont, policijski poručnik i njegovi žbiri sumnjičavo i gorljivo traže protestante. Njezina prijateljica gospoña Gonfarel, zvana Poljakinja, često je pomagala progonjenima i skrivala ih da ne bi bili utamničeni i podvrgnuti svakojakim mučenjima kako bi se preobratili. Kad bi otkrili nekog protestanta meñu mornarima, zabranili bi mu da kroči na kopno, a zapovjednik bi morao platiti tešku globu ako se zabrana ne bi poštovala. — Htjela bih te povesti, mala moja Severine. Mislim da biti to činilo dobro. — Ne bojte se za mene — odgovori Severine i položi ruku na srce. — Moja ljubavna tajna pomaže mi da živim. Duga je jedrila u pratnji triju brodova od po dvjestotinjak tona, jedne malene jahte i sloopa s dva jedra. Bez neprilika su oplovili veliki poluotok, prošli kroz tjesnac Canso i uplovili u Zaljev svetog Lavvrencea, golemo proširenje ušča velike rijeke. Pristajanje u Tidamgoucheu na istočnoj obali trajalo je samo dva dana. Ti krajevi pod jurisdikcijom grofa de Pevraca vrvjeli su od bretonskih i maloanskih ribara. Zrak je bio zasičen mirisom bakalara koji se suši. Nedaleko odatle, na rubu šume bio je grob Ambroisine de Maudribourg. Mrtvi su svih troje proklete djece: posljednji je poginuo Seba-stien d'Orgeval, Sjajni Čovjek, svečenik safirna pogleda. Zacijelo se u Novoj Francuskoj čulo za njegovu smrt. Joffrev de Pevrac smatrao je da če to na trenutak utjecati na njihove dobre odnose s Quebecom. Rekao je »na trenutak« jer je znao da se najviše postiže zahvaljujuči nestalnosti ljudskih mišljenja i prevrtljivosti strasti. Ljudi iz Wapassoua nisu odgovorni za tu smrt, ali mir i neutralnost koju održavaju s Irokezima uvijek su smetali Francuzima, a sad su Irokezi ubili jednog od največih misionara. Zato če to putovanje pridonijeti popuštanju mogučih napetosti. Kako je Honorine, koja je viñala demonku u snovima, doživjela dolazak u Tidmagouche? Ona sama je to rekla: — Otkad smo otišli iz Wapassoua, više je ne vidim u snovima. — Koga? — Ženu žutih očiju. Anñelika je čvršče uhvatila Honorininu ruku. — Kakva je bila? — Imala je oči poput zle zvijeri i kosu kao crni plamenovi. — Je li bila lijepa? Djevojčica je oklijevala. — Da, bila je lijepa, ali... Stas joj je bio sav izobličen, sav izgre-ban.

Anñelika je zadrhtala. Znači, ipak se radi o završenoj priči koja se okončala u njihovu korist. XXXV. U Tadoussacu ih je dočekalo svježe i oblačno vrijeme. Približavajuči se utvrdi na ušču rijeke Saguenav koja je bila prva francuska krznarska postaja, opazili su poznati lik Nicolasa Per-rota, vjernog prijatelja koji je naučio grofa de Pevraca govoriti jezike sjevernoameričkih Indijanaca. Unatoč radosti što ga vidi, Anñelika je dobila loš dojam. Veselila se pristajanju u Tadoussacu i obečala je Honorini da če vidjeti malog Isusa u isusovačkoj kapelici, odjevenog u halje koje je istkala kraljica Ana Austrijska. — Gospodin de Frontenac me je poslao da vas presretnem —rekao im je slavni istraživač Velikih jezera. Kao i svake godine priprema se otiči iz Montreala u Fort Frontenac na jezeru Ontario, gdje če se susresti s poglavicom irokeških naroda. Htio bi vas vidjeti na povratku jer zna da vodite svoju kčerkicu u Ville-Marie u Školu naše Gospe. Trebao sam poči s njim kao prevoditelj, ali iznenada je dobio uznemirujuče vijesti koje če nam, budu li potvrñene, visjeti nad glavom kao Damoklov mač. Poslao me je da od vas zatražim pomoč. — Pomoč? — Da, jer se to ne može povjeriti bilo kome, a on ne može odustati od svoga plana da ode na Velika jezera. Znajuči za vaš skori dolazak, zaključio je da ste vi osoba od povjerenja. Čitajte! Otkad je gospodin de Frontenac s flotom od četiri stotine kanua doplovio uzvodno Rijekom svetog Lawrencea sve do otoka Montreal i ondje utemeljio utvrdu Cataracoui* na jezeru koje je nazvao jezero Frontenac, početkom ljeta svake godine išao je u obilazak sa skromnijim snagama, ali ipak dojmljivim. S predstavnicima Pet naroda raspravljao je o krhkom francusko-irokeškom miru. Irokezi su voljeli pregovarati isto kao što su voljeli voditi rat, a gospodin de Frontenac volio je iči u područje Velikih jezera i pušiti s njima njihov duhan u luli od crvenoga ili bijeloga kamena. U trenutku kad je htio napustiti Montreal s darovima, vojnicima, prevoditeljima i barjacima s ljiljanovim cvijetom, upozorili su ga da se sumnja da jedan dio Irokeza, najdivljije pleme Mohikanaca kreče u ratni pohod. Postojala je opasnost da če ponoviti irokeško iznenañenje prije dvije godine kad su došli rijekom Saguenav i upu- : Danas Kingston na jezeru Ontario tili se prema Quebecu, a Frontenac je ostavio Quebec bez obrane. Malen broj Irokeza mogao bi počiniti pokolj i spaliti grad do temelja.

Znajuči da grof de Pevrac plovi uzvodno s namjerom da doputuje u Montreal, Frontenac ga je zamolio da sa svojim dobro naoružanim brodovima ostane na ušču Saguenava barem dok se on, Frontenac, ne vrati u Montreal i potom u Quebec. Brzina s kojom su se kretali Irokezi i gotovo svi Indijanci stvarala je vrtoglavicu. Jednog dana su ovdje, a nekoliko dana poslije u Akadiji ili na rijeci Hudson. Potom su se vratili u svoju dolinu, ali ubrzo su ih opet vidjeli kod jezera Nemiskan. U zemlji s tako mnogo rijeka i jezera kanu je bio najbrže prijevozno sredstvo pa su njihove flotile bile neusporedivo pokretna ratna sila. Računajuči puteve od jedne do druge rijeke, prevaljivali su trideset do četrdeset liga dnevno*. Grof de Pevrac nije mogao odbiti tako važnu uslugu guverneru Nove Francuske koji nije bio samo njihov prijatelj nego je preporučio kralju Luju XIV da ih pomiluje, a usto je bio i »zemljak«, Gas-konjac. Dolazak de Pevracove flote bilo je pravo čudo u situaciji u kojoj se našla Nova Francuska. Mogao je stvarati njezinu povijest. Anñelikino razočaranje bilo je veliko. — Što če reči Honorine na to stoje nečete pratiti do Montreala? — Govorit ču s njom. I ja sam razočaran, ali ona če shvatiti. Budem li čuvao ušče Saguenava, ništa se neče dogoditi. Inače čemo svi biti u opasnosti. Situacija se nije mogla bolje opisati. Kad vide grofa de Pevraca i Nicolasa Perrota, nadmočni Irokezi če se zaustaviti bez prolijevanja krvi. Kad se susretnu, nekoliko če dana pušiti lulu mira, izmjenjivati »porculanske grane« i neke zarobljenike, ako bude onih koji nisu završili na »prženju«. Iza njih ostale su posljedice ratnog pohoda u koji nisu pošli radi osvajanja i pljačke nego radi zastrašivanja i istrebljivanja. Odlučili su da se Pevrac i Perrot upute u unutrašnjost, a da dva broda ostanu u Tadoussacu kako bi prepriječili put indijanskim flo-tilama. * 120 do 160 kilometara. Op. prev Za to vrijeme su Duga i Rochelais produžili prema Quebecu i Montrealu. Pod Barssempuvevim i Vanneauovim zapovjedništvom, Kouassi-Ba i Yann Le Couennec ostali su uz gospoñu de Pevrac i njezinu kčerkicu, kao i gospodin Tissot. Kad Frontenac obavi svoju misiju i vrati se u glavni grad, straža de Pevracovih brodova okončat če se. U tom trenutku Joffrev če prosuditi valja li produžiti prema Quebecu ili pričekati da mu se pridruži Anñelika na povratku iz Montreala gdje če dati Honorinu u dobre ruke Marguerite Bourgeovs, a možda če pronači i svog brata Josselina de Sancea. XXXVI.

Joffreveva odsutnost promijenila je boju stvari za Anñeliku i njezinu kčerkicu. Njihov dolazak u Quebec popratilo je nevrijeme. Grad je bio zastrt kišom. Valjalo je pričekati sunce kako bi se mogli iskrcati. Grad je ljeti izgledao posve drukčije nego zimi. Tijekom tri ili četiri ljetna mjeseca vručine i kiše ispraznile su grad. Obitelji su otišle na svoje posjede pa je Quebec nalikovao na veliku kuču otvorenih prozora. Prve večeri Anñelika je shvatila da bi bilo najbolje nastaviti putovanje prema Montrealu. Gornji grad izgubio je svoju dražest pod koprenama kiše. Nikoga nije našla. Svi su bili izvan grada. — Gradovi, kao i ljudi, imaju svoja sretna razdoblja — primijetila je gospoñica d'Hourredanne koju je srečom pronašla u zgradi intendanture. — Ah, draga Anñeliko, najsretnije doba za Quebec je ono kad ste vi meñu nama. Monsinjor de Laval bio je na pastoralnom obilasku. Anñeliku je primio koadjutor koji je nije poznavao pa je bio vrlo hladan prema njoj. Njegovo ponašanje podsjetilo ju je na vrijeme kad su svi govorili o njima i kad nije bila sigurna tko je od njih sljedbenik oca d'Orgevala. On je umro, ali opet nitko s njom ne govori. Bila je zadovoljnija kad se spustila u Donji grad gdje ju je primila Janine Gonfarel, zvana Poljakinja, vlasnica krčme Francuski brod, i ublažila njezino razočarenje što nije našla poznata lica. Ostani kod mene — rekla joj je živahna prijateljica. — Što češ u Gornjem gradu? Prazan je i tužan. U dvorcu Saint-Louis samo su neki vojnici koji nemaju što raditi pa kartaju. A u Donjem gradu uvijek ima ljudi, kao i kod mene. Sačuvala sam najljepšu sobu za tebe, onu u kojoj je bio gospodin de Ville d'Avray kad je uganuo članak, sječaš li se? A imam sobe i za tvoje lijepe časnike. Za vojnike iz tvoje garde ima mjesta u suši. I najboljega vina za sve. Anñelika je bila zadovoljna, a Honorine očarana. Voljela se igrati s dječacima iz luke koji su pravili malene brodiče i puštali ih u vodu. Poljakinja joj je napomenula da su za njezine odsutnosti biskupovi ljudi — »ja ih zovem običnim čangrizavim piskaralima« — došli u luku te ispitali mornare i zapovjednike. — Ali mi imamo propusnice koje su potpisali gospoda de Frontenac i Carlon. Gradonačelnikov predstavnik me je pozdravio i prenio mi štovanje gospodina d'Avrenssona koji je otišao s guvernerom, ali je ostavio upute koje se tiču nas. — Ne brini se, sve je u redu, žele samo provjeriti ima li meñu vama pripadnika reformirane vjere. Ovdje ih mrze više nego epidemiju kuge. Svi

trgovci se u ugovorima obvezuju da neče dovoditi Calvinove i Lutherove sljedbenike u Novu Francusku. — Nova Francuska je jedina francuska pokrajina koja je očiščena od te bijede — rekao joj je službenik kad ga je posjetila. — Znam da ste vi dragi gosti, ali zakon je isti za sve. Moramo održavati stalan nadzor. Nastavio je pričati o povijesti hugenotskog krivovjerja, ali Anñelika ga više nije slušala. Uživala je u ponuñenom bijelom vinu i u njegovim pokušajima da se pokaže razumnim i prijateljskim. Razgovori s Poljakinjom uvijek su za Anñeliku bili izvor rijetkog užitka. — Je li istina da krznarstvo slabi? — upitala je Anñelika. — Još ne. Ali nizozemski trgovci kupuju sve manje, a lovci moraju iči sve dalje kako bi uopče ulovili životinje. Gospodin Carlon kriv je za mnogošta. Proizvodimo dobro brašno, ali nema brodova da ga otpremimo u Francusku. Takav nemar bio je u suprotnosti s vrijednim radom naseljenika u Novoj Engleskoj. Ondje se proizvode svakojaka dobra. Da je Joffrev bio ovdje, sve bi bilo drukčije. Njega bi svi slušali i slijedili. Bez njega je bila osjetljivija na promjene toga ljeta. Kad je bila u Salemu, osječala se Francuskinjom, a u Quebecu se osječala kao da to nije. Doznavši da je Anñelika u gradu, gospoña de Campvert otišla ju je posjetiti. Ta žena morala je napustiti Dvor jer je bila okorjela varalica na kartama. Cijenila je Anñeliku jer je ona izliječila njezina majmunčiča kojeg nije htio pogledati nijedan liječnik. Majmun je još uvijek bio u dobru zdravlju. — Dobro se brinem za njega tijekom oštrih mrazeva, kao što ste mi preporučili. Ah, kad če završiti ovo moje izgnanstvo? Kad če mi kralj oprostiti? Vama je oprostio. Govorit čete za mene kad doñete u Versailles, zar ne? Činila se uvjerenom da če se oni uskoro vratiti u Francusku. Imala je vijesti o vojvodi de Vivonneu. — Možda se on protivi mom povratku. Znam mnogo toga o njemu. Kad se vratite na Dvor, založite se za mene. — Ali, ja... — počela je Anñelika, želeči joj napomenuti da povratak o kojemu govori uopče nije siguran, unatoč kraljevu dopuštenju. No gospoña de Campvert nije htjela slušati njezina porica-nja pa je sve ostalo na tome. Anñelika je saznala i vijesti o svojim štičenicama. Henriette se više nije morala udati za Kanañanina. Gospoña de Baumont, u čijoj je službi bila, povela ju je sa sobom na put u Francusku na koji je morala poči kako bi riješila pitanje svog nasljedstva. Vratit če se sljedeče godine kad Henriette nañe muža u Francuskoj. Rekli su joj i da je Delphine du Rosoy u gradu i da je pomalo osamljena jer je njezin muž u pratnji gospodina de Frontenaca, na jezeru Ontario.

Taj par, vrlo omiljen, bio je meñu najgorljivijim članovima Bratovštine svete obitelji. Bili su tužni što još nemaju djece. Kad je več riječ o Svetoj obitelji, Anñelika je pročitala pismo predsjednice, gospoñe de Mercouville. U njemu je pisala o bračnim planovima Kouassi-Ba i njezine crne robinje Perrine. Na početku joj je uslužno dala neka imena i podatke koji bi joj mogli biti korisni u potrazi za engleskim zarobljenicima u Novoj Francuskoj, za što ju je Anñelika zamolila u pismu prošle jeseni. No prijateljski ju je upozorila da je pitanje engleskih zarobljenika vrlo osjetljivo. Vrativši se na moguči brak Kouassi-Baa i Perrine, valja pričekati na njezin povratak iz Montreala. Ako do njega doñe početkom kolovoza, gospoña de Pevrac nači če mnogo više ljudi u Que-becu te če moči početi pripreme za svečanost. Gospoña de Mercouville pripremila je bračni ugovor koji je služio u takvim slučajevima. Zamolila je da ga gospodin i gospoña de Pevrac prouče kako bi mogli raspraviti o njemu kad se vrate, što če, na njezinu veliku žalost, biti samo nakratko. Anñelika je bez oduševljenja čitala predloženi ugovor: Grof de Peyrac, gospodar imanja de Peyrac i drugih mjesta, ovlaščuje Armand-Cesara, svog crnca, da oženi Perrine Adele, crnkinju gospoñe barunice Morne-Ankou, nasljednice istoimenog imanja na Martiniqueu, roñene d'Ambert, udane Mercouville. Navedeno je zahvala za trideset godina službe rečenoga Armand-Cesara i izraz baruničina zadovoljstva službom rečene crnkinje. Dolje potpisani župnik Jeammot potvrñuje da je primio na znanje ovu izjavu i daje blagoslov koji su tražili. Bračni par če služiti još tri godine, nakon čega če biti proglašeni slobodnima. Potpisani: Jeanne de Mercouville, roñena... itd. — Ali ovo ne valja ništa! — uzviknula je Anñelika. Ponajprije, bila je zapanjena što se Kouassi-Baa spominje pod imenom Armand-Cesar, kao da je običan rob. Usto, on je odavno slobodan. Kakva šteta što Joffrev nije ovdje! On bi se pozabavio mnogo večim brojem pitanja s manje snage nego što treba njoj. Njoj se doista ne sviña taj Quebec sa svojim frivolnim ogovaranjima na jednoj strani i krutom diplomacijom na drugoj. Tu se uistinu diše francuski zrak, ali usred ljeta on je pun neugodna vonja. Poljakinja ju je ohrabrila. — O tome čete razgovarati kad se vratiš. Anñelika nije htjela Kouassi-Bau pokazati predloženi ugovor. Možda je bio razočaran što se nije susreo s Perrine, ali nije ništa rekao i osječala je da se

predano brine za nju i Honorinu. Anñelika nije sumnjala da bi se ubio istog časa kad bi se njima što dogodilo. Več mu je bilo dovoljno teško što Honorine odlazi u ruke stranaca. Ozračje Nove Francuske u njemu je nadahnjivalo duboku sumnju. Za njihova prvog boravka u Quebecu bio je vrlo tmuran. Hodao je quebečkim ulicama s više opreza nego kad je hodao pariškim ulicama noču, prije no što je gospodin de La Revnie uveo nočnu rasvjetu. Oči su mu stalno letjele lijevo-desno. U Quebecu su proveli samo tri dana. Nije se željela duže zadržati. xxxvn. Kad su prošli quebečke rtove, putovanje je poprimilo čar nepoznatoga. Tuda su prošli prvi istraživači: Cartier, Champlain, Du-pont-Grave. Rijeka-more još je bila prostrana, što je negda tim istraživačima davalo nadu da če njome stiči do Kineskoga mora. Napokon su stigli do neprelaznih brzaca. Tu, na največem otoku od onih koji su označavali kraj plovnog puta, na vrhu brijega Cartier je postavio veliki križ i imenovao obronak: Mont-Royal. Bilo je to u srcu američke šume — tko bi se ovamo usudio vratiti? Stolječe kasnije, hrabri plemič de Maisonneuve i njegova družina Božjih pustolova u kojoj su bile i dvije žene, Jeanne Mance i Mar-guerite Bourgeovs, na istom su otoku postavili drugi križ i utemeljili Ville-Marie, koloniju namijenjenu širenju svete riječi Evanñelja nesretnim Indijancima roñenim u neznanju i neznaboštvu. Samo nakratko su pristali u Trois-Rivieres. Taj gradič ponekad je bio pun živosti, a često je bio napušten. Oni koji bi se ondje zatekli uvijek su bili na rubu seljenja i odlaska u jednom ili drugom smjeru. Da je Joffrev bio s njom i da se nije morala odvojiti od Honori-ne, Anñelika bi nedvojbeno uživala u maglovitom obzorju, više sivom nego plavom, kojem su dražest davali kratki proplamsaji sunčeva sjaja. Nije joj bilo drago stoje stigla. Honorine je skakutala na mostu. Željela je pokazati gospoñici de Bourgeovs da može pjevati zajedno s ostalim djevojčicama. Anñelika je govorila Honorini o svom djetinjstvu. Objasnila joj je da nije otišla u samostan tako mlada zato što je njihova obitelj bila plemenita ali siromašna. Honorine je postavljala pitanja: kako se to može biti plemenit iako siromašan? Anñelika joj je opisivala kako je spavala u istom krevetu sa sestrama kako bi se ugrijale, iako su više drhtale od straha od prikaza nego od hladnoče. Starija sestra zove se Hortense. . T7/I — Gdje je ona sad?

— U Francuskoj. — Gdje u Francuskoj? — Zacijelo u Parizu. Druga, malena, zvala se Madelon. Made-lon je mrtva. — Je li umrla zbog siromaštva? Ili od straha? Anñelika je osjetila ubod u srcu kao i uvijek kad bi pomislila na Madelon. Imala je dojam da je Madelon umrla zato što je nije dobro čuvala. — Ne budi tužna! — rekla je Honorine i položila ručicu na njezinu šaku — nisi ti kriva. Kakav je bio njezin otac? Što je radila majka? Je li se bavila biljkama za čajeve? — Ne, uzgajala je povrče u vrtu. Zahvaljujuči njoj, barunici de Sance, jeli smo dobra jela. — Je li i ona imala oči poput tvojih? Anñelika se sječala da su joj i otac i majka imali jasne oči o čijoj su boji neka djeca govorila daje plava, a druga daje zelena. Pitat če Josselina, svoga starijeg brata. Malo poslije Trois-Rivieres rijeka se proširila i oblikovala jezero Saint-Pierre, često vrlo vjetrovito. No lagani vjetar nije ometao plovidbu. S mosta Rochelaisa opazili su indijanske kanue kako se ljuljaju na valovima. Barssempuv je rekao da je na jednom od njih razabrao obris nekog svečenika. Spustili su šalupu u vodu i malo zatim na palubu su se popela dva Indijanca i jedna »crna odora«, isusovac koji se predstavio kao časni otac Abdaniel. Anñelika je bacila pogled na pismo gospoñe de Mercouville i provjerila da u njemu stoji ime upravo ovoga isusovca; gospoña de Mercouville preporučila gaje kao čovjeka koji bi mogao pomoči pri otkupu engleskih zarobljenika. Gost je odbio ponuñeno piče u brodskom salonu i pozorno je slušao dok mu je navodila neka imena. Počela je s obitelji William. Nakon nekoliko trenutaka razmišljanja objavio je da mu to ime nije nepoznato. Dobro se sječa njihova dolaska u utvrdu Saint--Francois-du-Lac. Neko pleme Etchemina dovelo ih je iz Nove Engleske prije dvije godine. Sječa se jednog Williama koji je imao tešku ranu na nozi od koje je potom i umro. Nažalost, usprkos svim naporima nije ga uspio uvjeriti da se prije smrti odrekne svog krivovjerja i čist se pojavi pred Stvoriteljem. .275. Sječao se i žene koja je ostala udovica s dvoje djece: dječakom starim pet godina i malenom djevojčicom roñenom u šumi za vrijeme puta u Novu Francusku. Činilo mu se da su djevojčicu otkupili plemeniti ljudi iz Montreala koji su je krstili i usvojili. Dječaka je pak nakon krštenja usvojio neki poglavica Abenakija, iz plemena Kannisebinoaks ili Canibas, te ga

odveo u područje Velikih jezera, njihovu domovinu po kojoj nose i ime: »Oni koji žive kod jezera«. Dakle, u Saint-Francois-du-Lac ostala je samo udovica William, a nju je kupio neki Indijanac iz plemena Canibas i odveo prema jugu. No isusovac je tvrdio da če je lako pronači jer su Cani-basi dobri krščani i okupljaju se oko misije. Anñelika mu zahvali i zamoli ga da prenese da je rodbina Williamovih spremna otkupiti svoje zarobljene roñake. Nije znala koliko dugo če ostati na otoku Montreal. Dogovorili su se da če poslati glasnika ocu Abdanielu da ga obavijesti o tome. On če je čekati sa zarobljenicom na ušču rijeke Saint-Francois koja se zvala i rijeka Abenakija jer je bila prirodni put prema njihovoj domovini na jugoistoku, Zemlji zore. Pilot koji ih je vodio kroz ušča i tjesnace kod Trois Rivieres pozvao ih je da posjete uglednike toga gradiča, gospodina i gospoñu de Verrieres. Gospodin de Verrieres došao je u regimenti Carignan--Salierea zajedno sa svojim ujakom, kapetanom Crevecoeurom te su obojica odlučili nastaniti se u Kanadi. Več su imali petoro ili šestoro djece, a tog dana slavilo se krštenje najmlañeg djeteta. Pilot je ustrajao. Pioniri u okolici Montreala bili su meñusobno vezani mnogo jače nego gospoda iz Quebeca koja su održavala ver-saillesku etiketu. Dolazak stranih posjetitelja izazvao je opču radost. Gospoña de Verrieres nije skrivala veselje. Krstitke njezina djeteta obilježene su sretnim znamenom u nenadanoj pojavi visokorodne dame koja je ušla u legendu i zbog koje su Montrealci bili nezadovoljni što je još nisu vidjeli u svom gradiču. Gospoña de Verrieres uvela je Anñeliku u salon u kojem su se parovi odmarali od plesa na dvorištu. Sve su oči bile uperene u Anñeliku, sva su se usta radosno smiješila. Gospodarica kuče sjela je uz gošču i razgovarala s njom. — Gospoño, oprostite nam našu začuñenost i ushit koji vam se možda ne čini uljudnim. Ali vaša pojava ostat če jedan od najga-nutljivijih dogañaja u našem životu. A još vam nešto želim reči, nešto što nas sve uzbuñuje. Sad, kad sam vas vidjela, rado priznajem da smo u rodu ili barem u srodstvu. Prije nekoliko godina govorilo se da ste sestra gospodara de Loupa, čiji su posjedi zapadno od Montreala, i to zbog velike sličnosti izmeñu vas i jedne njegove kčeri. Sad je to sigurno, jer nije moguče da takva sličnost bude slučajna. — Gospoño, potvrdili ste mi vijest u koju još nisam bila posve sigurna. Ne čudim se što ste upučeni u činjenice. Premda ga nisam vidjela niti ga

upozorila na svoj dolazak, sigurna sam daje gospodin o kojem govorite moj stariji brat, Josselin de Sance de Monteloup, koji je otišao u Novi svijet kad je imao šesnaest godina i o kojem sve dosad nismo imali vijesti. Gospoña de Verrieres je srdačno zagrli sa suzama u očima. — Dakle, mi smo roñakinje! Moja sestra je njegova žena. Svečenik koji je trebao krstiti dijete kasnio je zbog magle. Bio je to svečenik iz Quebeca koji je ljeti obilazio udaljene župe. Zato se vjerska ceremonija morala obaviti nakon svečanosti, ali se ipak nije odvijala uz manje pobožnosti. Gospodin i gospoña de Verrieres i dalje su u neočekivanoj nazočnosti gospoñe de Pevrac vidjeli dobar znamen. Dugom popisu svetaca zaštitinika novoroñene kčerkice — Marie-Magdaleine, Loui-se, Jeanne, Helene — dodali su i ime svoje znamenite i lijepe posjetiteljice: Anñelika. XXXVIII. Evo napokon i Ville-Marie s planinom Mont-Royal u pozadini. U luci su ih čekali gospodin i gospoña Le Moyne, barun de Longueil i njegov polubrat Le Ber. Ta ugledna montrealska imena več dugo su imala poslovne veze s grofom de Pevracom. Primili su ih prijateljski i s pažnjom. Žalili su što nema gospodina de Pevraca, ali znali su da usluga koju čini guverneru i njih oslobaña vojnog pohoda protiv tih nepredvidljivih neprijatelja. Anñeliki i njezinoj kčeri dali su na raspolaganje vrlo udobnu kuču u blizini vlastitih prebivališta, a dame i njihove kčeri bile su spremne pomoči joj pri smještaju. Uvjeravali su je da se može osječati kao kod svoje kuče i tražiti svo što joj zatreba: sluge, sobari- ce, kuhare. No shvatile su da je posljednji prijedlog neumjestan kad su vidjele gospodina Tissota s opremom. Njegovo dostojanstvo i znanje zadivili su ih. Zatražio je samo pomoč dvojice sobara koji bi mu mogli pokazati gdje se u gradu mogu nači najbolje namirnice. Čim se smjestila, Anñelika je u pratnji Kouassi-Baa i gospodina de Barssempuva krenula prema zgradi zapadno od grada, gdje se nalazila kongregacija Naše gospe i njezine mlade štičenice. Lagane kočije odvezle su ih do ulaza u zgradu, ograñenu drvenom ogradom. U dnu drvoreda ugledali su dugačku kamenu kuču s tri prozora sa svake strane središnjih vrata. U usporedbi s velikim gospodskim kučama u gradu bila je skromna, ali ugodna poput obiteljske kuče. U dvorištu su djeca pjevala, plesala, pljeskala rukama i skakutala.

U jednom kutu dvorišta bilo je skladište povrča. Tu su našli majku Margueritu Bourgeovs. Opazivši posjetiteljice, pošla je prema njima, zagrlila ih, pitala ih za zdravlje i zamolila da se malo strpe jer mora dovršiti pregledavanje zaliha. Danas je velik dan, rekla je, kao i uvijek kad primaju novu štičenicu. Ponudila im je svježu vodu iz bunara. To se smatralo prvim znakom gostoprimstva, jer je žeñ bila bolest te zemlje. Pokazala im je prostorije u zgradi. Tijekom cijelog posjeta majka Bourgeovs nije puštala Honorininu ruku, ukazujuči joj mnogo više pažnje nego Anñeliki. Kakva divna učiteljica! Na katu su bile spavaonice s običnim drvenim krevetima sa slamnatim madracima i pokrivačima od kariranog platna. — Zimi stavljamo pokrivače od serža kako bismo ih zaštitili od hladnoče i vjetra. Ljeti su se ponajprije bavili izbjegavanjem uboda komaraca. Uz krevete su visjele loptice ispunjene muškatnim oraščičima i mnogim drugim sastojcima jaka mirisa. Te loptice, koje su zvali »smjesa« tjerale su kukce. — Znaš li praviti »smjesu«? — upitala je majka Bourgeovs Ho- norinu. Honorine je odmahnula glavom. — Što znaš raditi, drago moje dijete? Reci mi — zamolila je redovnica nježno. — Ne znam ništa raditi — rekla je Honorine tužno. — Jako sam nespretna. — Dobro, mi čemo ti pomoči da budeš manje nespretna i naučit čemo te mnogočemu. Cijelu kuču prožimao je ugodan miris dunja i drugog voča. Klima je bila blaža nego u Quebecu pa je uspijevalo više krušaka i jabuka. Sestre su održavale samodostatno gospodarstvo i radile mnoge poslove, poput svih ostalih stanovnika Nove Francuske. Na kraju tog prvog posjeta gospoñica Bourgeovs predložila je Anñeliki nešto što bi moglo ublažiti bol zbog razdvajanja majke i kčeri. Savjetovala joj je da predstavi Honorinu svojoj rodbini, a daje tek potom preda kongregaciji. Tako če gospoña de Pevrac još nekoliko dana biti sa svojom kčerkicom, a kad bude odlazila, bit če uvjerena da je Honorinina sudbina u dobrim rukama. XXXIX. Uspevši se kamenim stubama, Anñelika i Honorine stajale su pred brončanim zvoncem, oklijevajuči prekinuti tišinu dugu trideset godina.

Na vrhu tog stubišta od pet stuba razaznala je izblijedjeli dijamantni motiv iz stare domovine. Kuča je nalikovala na dvorce iz zapadne Francuske — Poitoua, Vendeje i Bretanje, a ne na normandijske kuče kakve su bile u Quebecu. Zvono je zazvonilo. Malo zatim otvoriše se vrata i na njima se pojavi plavokosa djevojka čije su je bistre oči promatrale. »Ako mi je to nečakinja, baš mi i nije toliko nalik« — pomisli Anñelika. — Jeste li vi Marie-Ange du Loup? — upita je ona. — Da, jesam. Mlada djevojka se nasmije. — A vi ste vila Meluzina. Ona koja se subotnjih noči preobražava u košutu? Vila koja bdije nad žetvom, gradi dvorce i štiti djecu od bolesti. Je li tako? Anñelika potvrdi ozbiljnim kimanjem glave. Marie-Ange joj razdragano pruži ruku. — Otac mi je rekao da dolazite. Povela ih je hodnikom na čijim su zidovima visjele slike i lovački trofeji. Veliko kameno stubište vodilo je na kat. Anñelika je bila sretna što je njezin brat sagradio takvu kuču. Zacijelo je vrlo bogat. Ušle su u salon i tu ugledale muškarca koji čita; sjedio je u visokom drvenom naslonjaču starog stila. Kad ih je ugledao, ustao je. Bio je visok i jak, ali ne i krupan. Mogla bi proči kraj njega ulicom a da ne pomisli da bi joj mogao biti brat. Gledali su se s oklijevanjem, a potom se zagrliše. Josselin ju je pozvao da sjedne, potom je i sam sjeo, prekrižio noge i odložio knjigu, kao da žali. Nije sličio njihovom ocu, ali njegove usne koje su se teško smiješile bile su usne muškaraca iz porodice Sance. Cantor donekle ima takva usta. Imao je smeñe oči i smeñu kosu srednje duljine. Osječao se neugodno, premda je bio stariji. Mlada djevojka je izišla kako bi objavila njezin dolazak ostalim članovima obitelji. — Reci mi, Josseline... Spontano mu je rekla »ti«. — Reci mi, Josseline, tko je od naših roditelja imao svijetle oči? — Naša majka — odgovori on. Ustao je, otišao do komode, izvadio dvije drvene ploče i pokazao ih Anñeliki. Bili su to portreti baruna i barunice de Sance. — Naslikao ih je Gontran. Ponio sam ih sa sobom. Stavio ih je na stol pokraj vaze s cviječem. Sličnost je bila dojmljiva. Iz hodnika se začuše koraci i glasovi.

Josselinova žena sličila je na svoju sestru, gospoñu de Verrie-res. Poput svih Kanañanki druge generacije, naviknula je s mužem dijeliti opasnosti i uspjeh. Anñelika je odmah shvatila da ona drži konce u svojim rukama. Nedvojbeno nije imala drugog izbora, jer se njezin suprug nije zanimao za trgovačka pitanja. Brigitte-Luce gledala gaje s obožavanjem i kao da gaje smatrala svojim djetetom. — Mogao si nam barem pisati! — rekla mu je Anñelika kad su ostali sami u salonu. Majka obitelji udaljila se kako bi im pripremila sobu, jer je kanila zadržati Anñeliku i Honorinu barem na večeri i preko noči. — Pisati? Kome? — reče Josselin. — Nisam želio priznati svoje poraze. Zaboravio sam da znam pisati, a gotovo da sam zaboravio i da znam govoriti. Da bih se održao u Virdžiniji i Marvlandu morao sam zaboraviti da sam Francuz, a u svim engleskim zemljama valja biti doista protestant. A ja to nisam bio. Bio sam samo sa protestantima, uz njih, mladič koji želi vidjeti svijeta. Ali nisam bio dobar ni za što. Moj studij? Želja da postanem pisac? Bio sam stranac. Osječao sam da sam meñu strancima, a pomalo i meñu neprijateljima. Naučio sam engleski, ali sam se uzrujavao što se smiju kad čuju moj naglasak. Na izlasku iz neke krčme jedan Francuz mi je rekao: »Ali ti nisi hugenot, idi i živi u Novoj Francuskoj kad možeš.« Stigao sam do Albanv-Orangea, stare nizozemske utvrde. Nisam bio ni dobar pustolov ni dobar traper. Indijanci su mi se rugali. — Muškarci iz naše porodice uvijek su bili vrlo osjetljivi. — Iz istog razloga. Nismo bili ni seljaci ni plemiči, bili smo siromašni a smatrali smo se bogatima, pa smo teško održavali svoj rang. Djevojke su možda imale bolji karakter jer su imale bolje izglede. — Ne, Josseline. Sječam se tvojih posljednjih riječi. Rekao si da ne prihvatim sudbinu koja me je čekala: biti prodana nekom bogatom starcu ili nekom debeljku iz susjedstva. Došao je do jezera George, gdje su se povremeno susretali engleski i francuski traperi. U tim krajevima, gdje je granica izmeñu Nove Engleske i Nove Francuske nejasna i ne postoji ni za jedne ni za druge, mogao je neprimjetno napustiti svoje engleske protestantske drugove i priječi k svojim katoličkim sunarodnjacima. U utvrdi Sainte-Anne uzeo je drugo ime, Jos du Loup. Popio je posljednju pintu piva s prijateljem. Nakon toga je zašutio. — U tom trenutku postao sam posve nijem. Prezimio je u utvrdi Sainte-Anne, pomažuči pri raznim poslovima. U prolječe je otišao na Rijeku svetog Lawrencea i dospio do Montreala. Tu je sreo Brigitte-Luce i oženio je.

— A kako si se obogatio? — Nisam se obogatio. Što sam mogao raditi? Loviti? Ovdje se lovi, ovdje se kupuju krzna od Indijanaca. A što sam mogao sa svojim rogom u ovoj zemlji gdje te pucketanje grančice može stajati skalpa! Oboje se nasmijaše, sretni što ih je život podvrgavao istim tegobama i što ih je odgoj naveo da vide stvari na isti način. Brigitte-Luce se pojavi na vratima i zapanji se. — Pa to više nije isti čovjek! — uzviknu ona. Josselin uze ženu za ruku. — Ona me je spasila. Anñelika i njezin brat tako su se slabo poznavali. Starija djeca bila su u školi pa su ih mlaña vidjela samo za vrijeme praznika. Ni- kad se nisu zajedno igrali. Pa odakle onda ta tajanstvena veza koju su osjetili? Od istoga imena? Možda. Od iste krvi? Ne. Bratska povezanost je nešto drugo. Ne ovisi o istoj krvi, jer ista krv ponekad čak i razdvaja. — Sječam se da mi se nije sviñalo što je moja majka, koja me je obožavala dok sam bio malen, takoñer i vaša majka. Složili su se da ih je povezao zajednički život koji ih je okupio oko istoga stola, pod istim krovom koji je bio utočište u okrutnom svijetu, mjesto na kojemu su mogli živjeti u svojoj djetinjoj slabosti nakon izgona iz raja. — U koji se želimo vratiti... — Ne — reče Josselin — nikad se nisam želio vratiti u stari dvorac i uvijek mi je bilo drago što sam otišao. Možda nas upravo to povezuje, Anñeliko? — U vezi s tim imam neke papire koje trebaš potpisati. Potražila je omotnicu s dokumentima koje joj je dao Molines i zamolio da ih Josselin potpiše kako bi stari intendant uredio poslove oko nasljedstva mlañih članova loze Sance de Monteloup. Brigitte-Luce podignula je ruku. Bila je svjesna potpune ravnodušnosti koju je njezin suprug pokazivao u tim pitanjima. Uzela je listove i počela ih čitati. Potom je rekla Anñeliki da on nije preminuo, nego je najstariji sin i valjalo bi da preuzme titulu nasljednika od svog brata Denisa koji je zauzeo imanje i ondje živio sa svojom brojnom obitelju. — Denis? On ga uopče nije spominjao. — Brigitte-Luce odmahnula je glavom želeči reči da se on ne snalazi u nekim stvarima. — Tek prije nekoliko dana rekao mi je da če nas posjetiti jedna njegova sestra. Prije toga nisam znala ništa o njegovoj prošlosti, pa čak ni odakle je. Bili smo oduševljeni kad smo saznali da ima toliko brače i sestara. — Nije govorio, nije ništa pričao — reče Anñelika. — Pitam se kako ste se uopče uspjeli vjenčati! Bilo je očito da se radilo o pripovijesti bez riječi, o tihoj ljubavi.

— Iz njega zrači takav šarm! — tiho reče Brigitte-Luce. Anñelika ga nikad nije tako vidjela. No iako dijete može imati dar zapažanja, ono ništa ne zna i ne može usporeñivati. Sudi po nagonu i trenutno. A oni su bili djeca kad su se vidjeli posljednji put. — Vjerujte mi — reče Brigitte-Luce — danas sam prvi put čula da se tako smije. Zahvaljujuči vama, sestro moja, dogodilo se to čudo. — A što sam ja bila u tvojim očima? — upita ga Anñelika. — Ti si bila Anñelika. Nije se znalo jesi li razuzdana ili fina. Dojilja Fantine upozorila nas je, Ravmonda, Hortense i mene, kad si se rodila. Sječam se njezina ozbiljnog, gotovo zlokobnog izraza lica: »Ona je drukčija! Ona je vila! Roñena je pod sretnom zvijezdom!...« Sad si preda mnom i ja mislim: Pozor, oprez, ovo je vila. Ona je drukčija, roñena je pod sretnom zvijezdom. Što te više gledam, to se više bude moje stare misli. Odmahnuo je glavom i zgrčio usne oko svoje lule kako bi su-spregnuo osmijeh. — Dojilja je imala pravo. — Razumijem vas — rekla je kasnije Anñelika njegovoj ženi. — Je li uopče mogao biti šarmantniji prema sestri pronañenoj nakon trideset godina, o kojoj je očuvao laskave uspomene i nakon trideset godina vidi je onako kako ona želi? Nisam smatrala da je sposoban za takvu profinjenost. No što sam uopče znala o svom bratu starom petnaest godina? Zajedno su se smijale, sretne što su uspostavile sestrinski savez kao da se oduvijek poznaju. Izmeñu njih počele su se stvarati veze koje če biti više od roñačkih obveza i koje če možda prerasti u duševno srodstvo. Valjalo je toliko toga reči, ne samo ispripovijedati priče, nego i izmijeniti mnoge misli. Vrijeme je brzo prošlo. Anñelika i Honorine samo su jednu noč prespavale kod njih. Morali su se oprostiti. — Ja ču vam pisati — obečala je Brigitte-Luce. XL. — Netko bi rekao da je ta Marie-Ange tvoja kči — reče Honorine nezadovoljno. — Ali ja sam tvoja kči. — Dakako, mila moja, o tome nema rasprave. Marie-Ange mi je samo nečakinja. Sliči na mene jer smo u rodu. Tako Florimond sliči na tvog oca, dok je Cantor više nalik na svog ujaka Josselina. — A ja, na koga sam ja nalik? — upita Honorine. — Donekle sličiš mojoj sestri Hortense. — Je li bila lijepa?

— Ne znam. Djeca to ne mogu dobro procijeniti. Sječam se da su govorili da je vrlo plemenita, gotovo kraljica. To znači da je lijepo hodala, lijepo se držala, a i ti si uvijek bila takva, čak i kad si bila posve malena. Honorine je time bila zadovoljna. — Zašto si rekla majci Bourgeovs da ne znaš ništa raditi? — upita Anñelika. — Znaš lijepo pjevati. — Ali jednom si rekla da su mi pjesme... uznemirujuče. — To je samo ona pjesma o trovačici. Anñelika je usporila korak kao da želi zadržati taj trenutak u kojem je vodila kčer u novi život. Dugo neče moči razgovarati s Ho-norinom, a možda više nikad neče moči uživati u povlastici njezine prve mladosti: iskrenom i naivnom izražavanju svojih djetinjih i svježih misli i vizija. Kad je iduči put vidi, ona če več preuzeti uobičajeni način razmišljanja. Zato je i daje u ruke učiteljica. Naučit če što valja činiti, misliti i govoriti, a ponajprije što se ne smije reči, a to je šteta. Anñelika se zaustavi i čučnu kraj nje. — Znaš li da si nekoč bila sama sa mnom? Imala sam samo tebe. Srečom si bila uz mene. Da me ti nisi tješila, što bi bilo sa mnom? — Gdje je bio moj otac? — Vrlo daleko. Bili smo razdvojeni? — Tko vas je razdvojio? — Rat. Vidjela je da Honorine razmišlja o tome. Več je znala da rat razdvaja ljude. Ponekad se više i ne vide. — Bilo je teško pronači ga i ja sam ga dugo tražila s tobom. Jednog dana smo ga pronašle i rekao je: »Ja sam vaš otac.« — Sječam se. — Vidiš da se dogañaju i lijepe stvari. Honorine je uzdignula glavu. Bila je uvjerena u to. — Zašto si tužna? — upita Honorine kad su več bile blizu kuče. — Zato što mislim da neču biti ovdje ako me budeš trebala. — Ako te budem trebala, dozvat ču te. Kao onog olujnog dana kad sam se zamalo smrznula u snijegu. Pozvat ču te i ti češ doči. XLI. Tijekom iduča dva dana Anñelika je htjela sastati se s vitezom de Lomenie-Chambordom. Kad se pojavila u bolnici Jeanne Mance, u kojoj je vitez liječio ranu zadobivenu u nesretnom incidentu s Indijancima Ottawa, rekoše joj da se preselio u sulpicijanski samostan. Poslala mu je poruku, ali Yann Le Couennec vratio se bez odgovora i ona je shvatila.

»Izbjegava me!...« A uzrok te hladnoče bio je: »Zacijelo je primio vijesti o smrti oca d'Orgevala, svoga najboljeg prijatelja. Mene drži odgovornom.« Gospoñica Bourgeovs poslala joj je poruku da odredi datum svog odlaska iz Montreala kako bi odredili dan kad če posljednji put zagrliti kčerkicu. Malena se nije bunila i bila je zadovoljna. Poručnik Barssempuv objavio je da su spremni za isplovljava-nje. Prije polaska posjetila je redovnice. Honorine je dotrčala u dvorište. — Oprostite se s majkom — reče joj gospoñica Bourgeovs. — Več sam joj rekla da može vašem ocu prenijeti naše mišljenje da ste vrlo dobro dijete. Anñelika uhvati malenu za ruke. — Stalno čemo misliti na tebe. Honorine se pripremila za taj trenutak. Koraknula je unatrag i položila ruku na srce, oponašajuči Severinu. — Ne boj se ništa — reče ona. — Ovdje imam tajnu ljubavi koja če mi pomoči da živim i preživim. Honorine se vratila u dvorište okupano suncem te je Anñelika, zadržavajuči suze, čuvala sliku svoje kčerkice u radosti njezine sedme godine, kako pjeva sa svojim družicama. Prvih dana svibnja, Što ču darovati majci? »Prvih dana svibnja poči ču na put da te vidim, mala moja ljubavi« — obeča ona samoj sebi. Majka Bourgeovs više joj je puta čvrsto stisnula ruku ne rekavši ništa. Iza ograde čekala ju je cijela obitelj njezina brata. To veselo društvo otjeralo je njezine tužne misli. Plovila je na Rochelaisu niz rijeku, noseči na srcu nekoliko ru-baca koji su je podsječali na draga biča. Nije se mogla susresti s gospodinom de Lomenie-Chambordom ni posjetiti gospoñu d'Arreboust u samostanu kao što je obečala barunu, no jedno dobro djelo ipak je mogla obaviti. Poslala je Le Moy-neovog Indijanca da najavi ocu Abdanielu njezin povratak. Sipila je kišica kad su stigli na ušče rijeke Richelieu, mjesto sastanka. Ispred stare utvrde čekala ih je skupina osoba: isusovac, dva Indijanca i jedna žena. Rochelais je bacio sidro i Andelika je sišla na kopno. To je doista bila gospoña William, ali posve izobličena i iscrpljena i nije pokazala nikakva znaka zanimanja za nju. Bila je odjevena poput Indijanke, ali s francuskim cipelama na nogama.

Andelika joj se obrati na engleskom. Govorila joj je o njezinim roñacima iz Portlanda i Bostona koje je vidjela u Salemu i koji je žele otkupiti. — Sumnjam da če to njezin gospodar prihvatiti — reče isusovac. Andelika ju je pokušala izvuči iz utučenosti ponavljajuči joj da je žele otkupiti i da je njezina kči Rose-Ann dobro, ali činilo se da Engleskinja ne razumije. — Zar je zaboravila svoj materinski jezik? Zar u logoru Abena-kija nema Engleza s kojima bi mogla razgovarati? — Ima — odvrati upravitelj misije — imamo jednog Daughertvja koji traži dozvolu da posječuje zarobljenicu. Vidimo ga kako razgovara s njom i kako zajedno plaču. Andelika se donekle razvedrila da nesretnica ipak ima nekoga iz svoje zemlje tko je ohrabruje u ropstvu. Ostavila je ocu imena i adrese rodbine gospoñe William za slučaj da se ona ipak zainteresira za njihov prijedlog i da njezin gospodar pristane. Čvrsto je stisnula tromu i mršavu ruku sirote puritanke i otišla, bez želje da se osvrne. XLH. Odjevena u laganu bijelu svilenu haljinu i ogrtač s ovratnikom, Andelika je izišla iz stana gospoñe de Campvert koja ju je pozvala na partiju karata i zakusku s hladnim mesom i salatom. Prije toga je bila u biskupiji, što ju je podsjetilo na davne dane u Quebecu. Prišao joj je neki narednik u dolami strijelaca i uručio joj poruku policijskog poručnika Garreau d'Entremonta. Trebala je slijediti narednika u prefekturu; stvar je hitna. Andelika je pristala, što je narednik popratio izrazima uljudnosti, ali takvima koji nisu dopuštali odlaganje. Garreau d'Entremont je u svom mračnom kabinetu više nego ikad podsječao na zgrčena vepra. Imala je dojam da je njezina bijela haljina doslovno unijela svjetlo u tu sjenu i polumrak kabineta. — Savršeno sam sretan što vas vidim, gospoño. Koliko je mogla vidjeti, uopče se nije promijenio. — Znam da če vaš boravak meñu nama biti kratak, pa nisam oklijevao... — Dobro ste učinili. Nedvojbeno mu je bilo neugodno zbog svega što joj je kanio reči. Završio je istragu o brodolomu Jednoroga kod Gouldsboroa. Dobio je izvještaj daje na brodu bilo dvadeset sedam Kraljevih djevojaka. Dobro se sječa da se govorilo kako su sve spašene, ali nekim čudom u Quebec je stiglo samo petnaest ili šesnaest djevojaka. — Gdje su ostale?

— Neke su se nastanile u našim naseljima u Francuskom zaljevu. Garrea je kimanjem glave iskazivao svoje zadovoljastvo. Rekao je da je bio siguran da če ona razriješiti tu zbrku. No s najvišeg mjesta dobio je nalog da sazna sve potankosti o djevojkama. — Evo, iz Pariza je stigao ovaj popis svih dvadeset sedam mladih žena: imena, prezimena, starost, rodno mjesto i tako dalje. Molim vas da za svaku napišete što je bilo s njom. Andelika se pobuni. — Nisam ja nikakav sudski službenik i nemam nikakvu želju posvetiti se tom činovničkom poslu. Nije li dovoljno što smo ih spasili, pobrinuli se za njih i doveli ih ovamo, barem večinu? — Tako je. U Quebecu ima djevojaka koje ste doveli kako bi se udale. Morate tražiti da vam se povrati novac koji ste dali kao miraz. — To uopče nije važno. Grof de Pevrac i ja stoput radije čemo prihvatiti trošak nego se opet miješati u tu priču. — To je nemoguče. — Zašto bi to bilo nemoguče? — Bilo bi sumnjivo da ne tražite novac koji vam francuska administracija nudi. — U kojem smislu sumnjivo? — Pitat če za razloge zbog kojih ne želite ispostaviti račun i tražit če potankosti. Osim toga, nije samo jedan brod izgubljen u toj ekspediciji, več tri. — Tri? To je nešto novo. Mogu vam samo potvrditi da se samo Jednorog razbio na našoj obali. — To nitko ne poriče. Ali oni tvrde da ste ih vi konfiscirali i da je to bio gusarski čin. Nisu li to dva borda koja je gospodin de Ville d'Avrav prisvojio kao »ratni plijen«? Anñelika je pocrvenjela. To su dva gusarska broda Ambroisini-nih suučesnika. — Dobro znate da se radi o brodovima izvan zakona koji su pustošili Francuskim zaljevom. Intendant Carlon bio je svjedokom borbe koju smo vodili kako bismo ih spasili od uništenja. — Znam! Znam! Nažalost, gospodin Carlon je u osjetljivom položaju koji mu ne dopušta da se izjasni ako ne želi pasti u nemilost. — To ne baca sjenu na sve što je učinio prethodnih godina kao jedan od najboljih intendanata Nove Francuske. Poslušajte moj savjet i ispitajte ga. On če vam bolje odgovoriti nego ja. — Dvojim u to. — Ne razumijem vas. Gospodine policijski poručnice, što želite od mene?

— Da razjasnite nejasnoče. Kad god dobijem neke obavijesti, u njima se spominje vaše ime. Nedavno sam saznao da se vojvotkinja de Maudribourg nije utopila u brodolomu... i da je kasnije ubijena u Gouldsborou... što vas čini odgovornom za njezinu smrt! — Smijala bih se da stvar nije tako žalosna — reče Anñelika nakon kratke stanke. — Možete li mi reči tko vam je prenio tu klevetu? — To su glasine... — Ah, vi i vaše glasine! Koji je vaš znak? Astrološki znak — objasni ona, vidjevši daje podignuo obrve. — Kentaur, Strijelac — promrmlja on nevoljko. — Sad bolje shvačam zašto mi se sviñate usprkos svom lošem ponašanju, jer to je i moj znak. Činilo se da se nasmiješio. — Strijelac je ustrajan. Mi stojimo svim kopitima na zemlji. — I gledamo prema nebu kad nas rastuži težina ljudske gluposti. Gospodin Garreau d'Entremont uzeo je neko pismo i zamišljeno rekao: — Bio je to časni otac d'Orgeval, veliki isusovac koji je umro kao mučenik. On vas je optužio, ponajprije vas. Uvijek je pridavao manju važnost teritorijalnim posezanjima grofa de Pevraca nego vašem utjecaju u našim krajevima. — Ali to je ludo! Kako je mogao znati za brodolom? Mi smo donijeli tu vijest, a kad smo stigli u Quebec, več je bio otišao kod Irokeza. — Poslao je poruke u Francusku koje je primio časni otac Duval u Parizu, opči isusovački koadjutor, i časni otac Marquez, nadstojnik isusovaca u Francuskoj. — Zašto se on umiješao? — Mislim da je u nekom rodu s vojvotkinjom de Maudribourg. »Znam« — zamalo je odgovorila Anñelika. »Njegova sestra po mlijeku.« Ambroisine je rekla: »Bilo nas je troje proklete djece, on, Zalili ja.« Anñelika se uplaši da joj se osječaji vide na licu. Napola se okrenu prema prozoru odakle je dopiralo mutno svjetlo kroz gusto granje ljeta. — Ponovit ču pitanje, gospodine d'Entremont. Kako je to mogao tako brzo saznati kad je bio tako daleko, kod Velikih jezera? Nemoguče! Zar ima dar vidovitosti? — Premda nije nemoguče daje to saznao dok je bio kod Velikih jezera, dodat ču i ovo: Sebastien d'Orgeval bio je uzvišena duha i bio je obdaren močima koje su uglavnom nedostupne ljudima: levi-tacijom, vidovitošču, a možda i sveprisutnošču. Jedno je sigurno. Uvijek je sve znao. Anñelika mu se naruga:

— Nemojte mi reči da vi, za kojeg sam vjerovala da ste upoznati s Descartesovom filozofijom koja poziva na razum i oslanja se samo na materijalne dokaze, da se vi služite metodama naših djedova! Sječam se kako ste me optužili da sam ubila grofa de Varangea, So-toninog sljedbenika, jer vam je to došapnuo čarobnjak iz Donjega grada Crveni Vrag i onaj drugi Sotonin sljedbenik, Varangeov prijatelj grof de Saint-Edme. — Koji je takoñer nestao bez traga — doda Garreau d'Entremont. To je još jedan otvoreni slučaj. Trebao bih utvrditi okolnosti njegove smrti. — Za koju sam možda opet ja odgovorna? — upita ona, ne bez sarkazma. — Doista. Otac d'Orgeval držao vas je odgovornom za to u svojoj posljednjoj poruci koju je povjerio ocu de MarviUeu nekoliko sati prije svoga mučeništva. -On! Opet on! Predvidio je njezin bijes. No nije joj vidio lice jer je bila okrenuta prema prozoru. Razaznavao je samo njezin profil i trepavice koje su treptale. — Optuživao me je do smrti — promrmlja ona. — Ne nalazite li da u takvoj žudnji za progonom i osudom nekoga koga nikad nije vidio ima nešto neobjašnjivo? — Ili pak nešto posve jasno! Ako je otac d'Orgeval iz pouzdanih izvora znao sva vaša djela i procijenio da je moja dužnost da ih kaznim. — A taj pouzdani izvor je njegova vidovitost, gospodine policijski poručnice? — Dakako, nije! Stavio je neku kutijicu na stol, pokazao je Anñeliki izdaleka i zaključao je u ladicu. — Ovo su pisma koja mi je dao prečasni Duval i ona nisu takva da bi se razmatrala na svjetovnom sudu. — Ali ipak na njima temeljite svoja uvjerenja? -Da. Ona je i dalje gledala kroz prozor. Znao je da laže. A što je drugo mogla? Zar ga može okriviti što je vrstan policajac? A oni nisu neprijatelji. Zlo nije ni u njemu ni u njoj. Oboje žele pobjedu pravde, pobjedu dobra, vladavinu Božjega mira, ili barem Kristovoga, a ona ipak u njegovim očima predstavlja tko zna kakvu opasnost. — Kakva šteta! — promrmlja ona. — Što želite time reči? — Veselila sam se što ču vidjeti moje prijatelje u Quebecu. Znala sam da če mi kratkoča putovanja dopustiti samo kratke susrete, ali nisam ni sanjala da me želite vidjeti samo da biste me optužili. Zacijelo znate kakvu pomoč moj suprug pruža gospodinu de Frontena-cu na rijeci Saguenav. Morala sam se

rastati od njega i sama nastaviti prema Montrealu. Sama sam, tužna, nemirna i moje prijateljstvo prema vama je iznevjereno. Primijetila je da su mu šake stisnute i da drhti od nemočna gnjeva. — Kad sam bila u prolazu prema Montrealu, rekli su mi da ste na poljima. — Pa i bio sam! Bio sam na svom gospodarstvu. Vratio sam se jer me je sluga upozorio da je brod donio važne vijesti iz Francuske. — A odakle su zapravo došle te vijesti? On je očajno premetao papire i sveske koji su mu zakrčivali stol. — Iz ureda gospodina Colberta, kao i uvijek. — Jedno je sigurno, gospodine d'Entremont. Kralj je opet naš prijatelj. Ako se gospodin Colbert krije iza tih nečuvenih kleveta, on je to učinio bez kraljeva znanja. Garreau d'Entremont je nastavio: — Zamišljate da vas Nova Francuska još voli. Ali ona se mogla i predomisliti. Ljudi su možda zaboravili vašu velikodušnost, darove i usluge. A ja nikad nisam vjerovao da ste nedužni! I on se iznenada tako blago i prijateljski nasmiješio da ju je uspio zbuniti. — Slušajte, ja sam u nemogučoj situaciji. Preklinjem vas, gospoño, dajte mi popis svega što znate o tim mladim ženama. To je formalnost. Neče vam biti teško, a meni če dati vremena da otkrijem zašto su tako uporni u želji da vas obeštete. — Dobro — reče ona rezignirano — kad me tako molite, učinit ču što mogu. Mislim da zna kome ču se obratiti kako bih popunila praznine u vašem upitniku. Ali ništa vam više ne mogu obečati. Dok je izlazila, na licu mu je lebdio onaj isti smiješak pun opraštanja i popuštanja. Nije htjela odlagati posjet Delphini du Rosoy, udanoj za simpatičnoga Gildasa de Majeresa. Sretan osmijeh mlade žene kad ju je ugledala izbrisao se kad je čula razlog njezina dolaska. — Zašto ste tako problijedjeli? — upita Anñelika želeči umanjiti važnost pitanja. — Opet govoriti o tim strašnim stvarima? Nikad! — prosvjedovala je sirota Delphine i zamalo joj zalupila vratima pred nosom. Anñelika ju je umirivala. — Meni to nije ništa draže no vama, ali Garreau d'Entremont je bijesan. Čini se da je dobio neke prijetnje iz Francuske. Treba samo napisati sve podatke

o svim djevojkama koje su se iskrcale s Jedno-roga, a ja to ne mogu bez vas. Hrabro, Delphine. 291 — Na posao — reče Anñelika. — Gospodin d'Entremont nije loš čovjek, ali ne bi bio na tom poslu da nema prirodnu sklonost dovoditi bližnjega u nepriliku. To je njegov način služenja Bogu i kralju. — Ali odakle to obnovljeno zanimanje za našu sudbinu? — Društva odgovorna za vaš put u Novu Francusku žele znati što se dogodilo s vama i s plodovima njihove velikodušnosti. — Ne razumijem zašto bi si bilo koje društvo uzimalo pravo istraživati što se dogodilo. Ekspediciju je gotovo u potpunosti financirala vojvotkinja de Maudribourg, a neka društva dala su samo neke dozvole koje se ne izdaju pojedincima. — Dakle, to su njezini nasljednici? — Nije ih imala. Osim toga, miraz smo dobile od vas i gospodina de Pevraca, a ne od kralja, pa se čudim što sad traže pojedinosti kako bi vam vratili novac. — To je doista čudno. Prenijet ču vaše mišljenje gospodinu d'Entremontu koji smatra da naša odluka da ne tražimo nikakav povrat novca može biti sumnjiva. A sad, molim vas, pogledajte ovaj popis. Je li potpun i je li vas doista bilo točno dvadeset sedam? — Doista nas se toliko ukrcalo u Dieppeu — potvrdi Delphine koja je uzela pero i počela ga šiljiti — ali samo nas šesnaest došlo je u Quebec pod vašom zaštitom. Delphine je uzela list papira i počela pisati imena, dodajuči uz svako ime nekoliko riječi koje su opisivale što se dogodilo djevojkama koje su stigle u Quebec. Anñelika je zadovoljno promatrala, jer su djevojke uglavnom doživjele sretnu sudbinu. Jeanne Michaud udala se za nekog muškarca iz Beauporta i več je poklonila brata i sestru svom sirocetu Pierreu. Henriette je otišla u Francusku s gospoñom de Baumont, što čini njezinu budučnost svijetlom. Catherine de la Motthe živi u Trois Rivieres; pozdravila ih je kad su putovali u Montreal. — Tko je ova Lučile d'Ivrv? — začudi se Anñelika. — To je crnkinja. Uporno je htjela udati se za nekog vojvodu ili princa. Govori se da se napokon zaručila za nekog policajca. Ne znam što če biti s tim. Delphine je potom s mukom napisala imena jedanaest odsutnih. Gotovo je drhtala.

— Marie-Jeanne Delille je mrtva — rekla je zaustavivši se kod njezina imena. Vidjevši Anñelikin upitan izraz lica, dodala je: — To je ona koju su zvali Marie-la-Douce. — Velika Barssempuveva ljubav. — Trebala se udati za njega. Bila je siroče poput mene, ali iz dobre grañanske obitelji. Možda ima rodbinu koja želi znati što joj se dogodilo. Što da napišem? — Smrt nesretnim slučajem za vrijeme jednog pristajanja. Ne mislim da če se zanimati za nju. Ali možemo naznačiti da je njezin grob u Tidmagoucheu. Vidim i ime Julienne Denis, supruge Aristi-dea Beaumarchanda. Obje su se popustljivo nasmiješile. — Upišimo ga kao pomočnog apotekara opče bolnice u Quebe-cu, to če biti dovoljno ugledno zanimanje. Ali sad sam se prisjetila da su se u Port-Royalu tri naše drugarice sakrile kod gospoñe de la Roche-Posay kad su nas Englezi zarobili. Gospoña de Maudribourg bila je u rukama Engleza i nije ih mogla potražiti. Bila je bijesna. — One su konačno ostale u Port-Royalu — objasni Anñelika. — Germaine Maillotin, Louise Perrier i Antoinette Trouchu. Mogu vam dati imena njihovih muževa. Još tri su ostale u Gouldsborou. — Doči čemo i do njih. Delphine ustade i upali sviječu. Čelo joj je bilo znojno. — Još jedna je umrla tijekom toga putovanja u Boston: Aline Charmette. Groznica ili morska bolest, ne znam. Ili je to bilo u He-veu, gdje nas je iskrcao zapovjednik Phips. Ne, ipak je bilo na brodu. Sad se sječam. Taj grozni Englez bacio je njezino tijelo u more. — Sedam. — Gospodin de Pevrac spasio nas je u Heveu i odveo nas u Tidmagouche. Ondje je pala odluka da se tri naše drugarice vrate u Gouldsboro. — Priznajem da se toga ne sječam. Boravak u Tidmagoucheu ostao joj je u zbrkanom sječanju. — Žalile su što se nisu sakrile kod gospoñe de la Roche-Posay — reče Delphine. — Gospodin de Peyrac dopustio im je da se vrate na Neustrašivom pod zaštitom gospodina i gospoñe Malaprade, koji su vodili Honorinu. Dao im je pismo za gospodina Paturela o tome. Znam da im je htio dati miraz, jer su bile bez ičega. Ona uzdahnu. — Kako žalim za Gouldsboroom. Pomalo je zastrašujuče zbog svih onih heretika i gusara, ali ubrzo vas zavede srdačnost koja ondje vlada. Gospodin guverner Paturel tako je dobar. Bio nam je kao otac. — Da, da — reče Anñelika prisječajuči se da je Delphine nekoč gajila nježne osječaje prema guverneru. — Dakle, i te tri smo udali.

A ova, Marie-Paule Navarin, nije li ona ostala na istočnoj obali i udala se za nekog Akadijca? Približile su se kraju; policijski ravnatelj zacijelo če biti zadovoljan. — Jeste li uračunali Petronille Damourt, vašu čuvaricu, u tih dvadeset sedam žena? — Ne. Riječ je samo o našoj skupini mladih žena i djevojaka, koje je gospodin Colbert poslao za neženje u Kanadi. — Onda se čini daje to samo deset, a ne jedanaest žena koje nisu došle u Quebec. Nedostaje nam jedna. — Da! Nedostaje Henriette Maillotin — dosjeti se Delphine. — No nije li se ona vratila u Francusku s gospoñom de Bau-mont? — Ne, ono je bila Henriette Goubav, a ne Henriette Maillotin, Germainena sestra. A ona... Ne znam što se dogodilo s njom. Dakle, bile su dvije Henriette. Anñelika shvati da je zavela u bludnju malenu Germaine u Port-Royalu. — Ali što se onda dogodilo sestri Germaine Maillotin? U Delphininom pogledu iskrila je panika. — Rekla sam vam da ne znam. Znam samo da je bila s nama u Tidmagoucheu. Svañale smo se. Bila je vezana za gospoñu de Maudribourg i nije mogla podnijeti daje osuñuju niti prihvatiti daje naša dobročiniteljka priznala svoje zločine na mrtvom tijelu svog brata Zalila. Rekla je da je vojvotkinja žrtva zavjere, da su je namjerno izludili. I sama je bila kao luda i morala sam je silom odvuči u zaklon kad su stigli Indijanci. — A poslije? — Primijetila sam da nije više s nama koje smo trebale iči u Quebec kad smo več bili na moru i plovili preko Zaljeva svetog Lawrencea. — Zašto me niste tada upozorili? Delphine prijeñe rukom preko čela. — Ne znam više. Bile smo tako potresene... Valjda sam mislila da se vrača u Gouldsboro s Malapradeovima. A poslije, vjere mi, nije bilo prilike. U Quebecu su nas primili kao šesnaest Kraljevih djevojaka i tad je taj broj bio važan. A ja sam se trudila što brže zaboraviti te užase. — Što mislite, kad ste je posljednji put vidjeli? — Kako da se prisjetim nakon toliko godina? — uzdahnu Delphine. — Sigurna sam da je bila s nama u utvrdi u kojoj nas je gospodin Nicolas Parys okupio kad smo pobjegle od Indijanaca. Bunila se i htjela priteči u pomoč gospoñi de Maudribourg. Silom smo je odvukle u zaklon. Sječam se da se gospodin Parys zainteresirao za njezino stanje. Izvana su dopirali strašni krici jer su Indijanci skalpi-rali sve koji nisu uspjeli pobječi. Drhtale smo i mislile da nam je stigao posljednji čas. Pa ipak, mogu tvrditi da nisam napuštala njezino uzglavlje jer sam bila zabrinuta za nju pa tako znam da je

bila s nama kad je opasnost prošla i kad smo mogle iziči. Ti sati urezali su mi se u sječanje*. Tijekom tog pokolja Anñelika je bila s Yolandom i Lijepom Marcellinom pred vratima kuče u kojoj je počivala ranjena demon-ka, a Piksarett je, noseči krvave skalpove, zastao pred njom, nadmočan u svojoj ironiji. »Znam što je iza ovih vrata, ali ostavljam ti život jer je tvoje pravo da tako odlučiš!« — objavio je. Prije no što se udaljio, dobacio joj je: »Bila je tvoja neprijateljica! Njezin skalp pripada tebi.« Tijekom noči vojvotkinja je uspjela pobječi, ali, ranjena, nije dospjela daleko. Idučeg jutra našli su njezino tijelo, napola poždera-no od divljih životinja. Zar su u uzbuñenju zaboravili mladu Henriette Maillotin? — Jesu lije oteli Indijanci? — upita Delphine. — Ne. To bi se doznalo. No nešto mi je palo napamet. Rekli ste da se stari Nicolas Parys zanimao za nju. Možda ju je naveo da ode s njim u Europu. -Pih! — To bi se moglo očekivati od njega. — Ali ne i od Henriette. Osim ako ne bi bila pijana ili drogirana. Nije bila pretjerano inteligentna, premda je bila šarmantna. Lako se na nju moglo utjecati, bila je poput gline u rukama vojvotkinje de Maudribourg. — A zašto ne bi dala da stari Parys utječe na nju? Htjela bih da to bude objašnjenje i da je živa, a ne da nam ostane ta tajna njezina nestanka. : Vidi: Anñelika i demonka — To gore — promrmlja Delphine mršteči se. Anñelika ju je promatrala i opazila njezin prazan pogled. — Ne dajte da vas mašta svlada. Začas čemo je pronači u Gouldsborou. Kad se vratim, ispitat ču gospodina Paturela. Možda če mi reči da se udala za nekoga gusara s Nesutrašivoga i da plovi plavim morima Kariba. Delphine se blago nasmiješi. — Iz vaših usta u Božje uši. — Ne mučite se više. Pomalo čemo se uvjeriti daje sve u redu. Ali kad je Anñelika htjela uzeti papire, Delphine je uhvati za ruku. — Oh, gospoño, moram vam reči cijelu istinu... Ne mogu vam prešutjeti jednu potankost, premda nije jasna, a možda ni stvarna. Radi se o snomorici koja me stalno proganja. Obuzeta vojvotkinji-nom trgičnom smrču, vidjela sam je kako trči kroz šumu, zapazila sam plavetnilo njezina ogrtača, njezin žuti prsluk i crvenu suknju. Osječala sam da joj slijedi smrt i nisam je dozivala. No nakraju nisam mogla izdržati i kriknula sam. Ona se okrenula i vidjela sam je... ali to nije bila ona. Bio je to netko drugi! Nisam mogla razabrati tko je ta žena koja je trčala kroz šumu, ali sigurno znam da to nije

bila ona. Bila je to neka druga žena koja se odjenula u njezinu odječu... i koja je htjela umrijeti... umjesto nje! Delphine kliznu u naslonjač, iscrpljena. — To je kao san, ružan san. Možda čete me smatrati ludom, ali kad god zaboravim na životnu bijedu i sreča se stidljivo začne u meni, taj san me budi. Moj suprug uzalud je pokušavao ohrabriti me da objasnim prirodu toga sna čija stalnost dokazuje da on ima u meni čvrsto korijenje koje valja iščupati. Ali nisam mogla ništa reči i plakala sam mu na ramenu. Nisam o tome razgovarala s djevojkama jer sam znala da se nijedna ne želi prisječati prošlosti. A sad znam da sam se bojala ispitivati ih. Mislim da moj san upozorava na istinu. Anñelika se prisiljavala da govori mirno. — Ništa čudno, nakon vaših iskustava s tom ženom. Ali zašto tu moru tako tumačite? — Zato jer je to jedino logično objašnjenje nestanka Mailloti-nove. — Ne dajte da vam se san pomiješa s uspomenama. Je li ona toga dana doista nosila tu odječu? — Jest! Sama sam joj pomogla da se odjene. Anñelika nije više htjela uranjati u te lude priče. Delphine je priznala da je često razmišljala o djevojkama gospoñe de Maudribourg i da je svaki put zastala na imenu Henriette Maillotin, o kojoj nitko više nije govorio, koje se, činilo se, samo ona sječala. — Oduvijek sam znala. — Što to? — Da je Henriettin nestanak u vezi s nestankom gospoñe de Maudribourg. Ona joj je pomogla da pobjegne iz kolibe u kojoj ju je čuvala Marcelline. — Uz pretpostavku da su tako pobjegle i dospjele do šume, gdje bi se mogle skriti? — Kod suučesnika, ili pak u divljini, kod Indijanaca... Žene poput njih uvijek nañu suučesnike. — Našli su vojvotkinjino tijelo. — Izobličeno. Prepoznali su samo odječu. Delphinin glas bio je težak i uvjerljiv. Tvrdila je: — Tako je bilo. Ubili su Henriettu, izobličili je do neprepoznatljivosti i ostavili je divljim šumskim životinjama, odjenuvši je u vojvotkinjinu odječu kako bismo vjerovali da je to njezina smrt. Ako je grob u Tidmagoucheu grob sirote ubijene djevojke, to znači daje Ambroisine možda živa negdje na kugli zemaljskoj. — A što je onda bilo s njom?

— Pobjegla je. Otišla je iz Amerike. — Kojim brodom? — Onim Nicolasa Parvsa. Anñelika osjeti kako joj srsi prolaze cijelim tijelom i kako joj se kosa diže na glavi. Sve se slagalo. Prisjetila se staroga Nicolasa Parvsa na ukrcaju, nestrpljivog i svadljivog. Brod je čekao na sidrištu da se magla digne kako bi mogli isploviti. U njegovoj unutrašnjosti skrivala se Ambroisine za koju su smatrali daje mrtva i pokopana. Ali, ako je živa, zar se ne bi prije pojavila? — Ne mislim da bi. Naprotiv, držim da su ove godine bile prek-ratke da bi povratila, tko zna, možda mir i zdravlje, ili svoju uništenu ljepotu. Možda je izgradila novi lik, smislila nove zamke i počela povlačiti konce svoje osvete. — Umirite se! Nepotrebno se uzbuñujete. — Ne! Poznajem je. Dobro je poznajem. — Sumnjam daje živa. Vratila bi se. — Još se može vratiti. Delphine je govorila o vojvotkinji u sadašnjem vremenu, kao i sestra Magdalena, vidovnjakinja koja je upotrebljavala i futur: »Ar- hanñeo če se uzdignuti jednoga dana i zapovjediti gnjusnoj zvijeri da uništi demonku...« Anñelika je bila napomenula: »Izražavate se kao da i dalje hara ovom zemljom, kao da još nije završila svoju paklenu misiju. Mala redovnica pogledala ju je uplašenim pogledom iza svojih okruglih naočala*. — Obnova afere s Jednorogom možda je njezin novi udarac — predloži Delphine. — To bi me čudilo. Ništa u riječima gospodina d'Entremonta nije dalo naslutiti da se iza te istrage krije neka osoba te vrste. To je samo dovršenje dugog i dosadnog administrativnog posla. Ti činovnici smijali bi se do suza da znaju kakve drame su izazvali svojim cjepidlačenjem. XLIV. Anñelika je izišla iz Delphininog doma. Čekale su da prestane kiša i izbjegavale neugodnu temu. Donijele su odluku. Više neče govoriti o tome. — Ako vas budu ispitivali, pošaljite radoznalce intendantu Car-lonu. On mora braniti karijeru i znat če sačuvati glavu. A vi se bavite svojom srečom i svojim zdravljem. Kako to da još niste majka? Zar ne želite djecu? Delphine je gotovo kriknula: dijete! Bio je to njezin najdraži san, san koji je uljepšavao njezin život siročeta. Ali još je progoni nesreča. No ona i Gildas se vole.

Anñelika joj je dala imena nekih biljaka koje se mogu kupiti u ljekarni i upute kako da ih smiješa i pripremi. Zatim je Delphine željela slušati o blizancima. Anñelika se upustila u opisivanje Gloriandre i Raimon Rogera, njihova napretka i pothvata: tema je bila neiscrpna. — Ne mislite na prošlost — ustrajala je Anñelika kad su se ra-stajale. — Tako biste samo sebe kaznili. Ona je tako mrzila sreču! Pijte čajeve koje sam vam preporučila. Začet čete i bit čete sretni. Mlada žena se napokon nasmiješila. — Vi iscjelitelji imate u svojim rukama život i smrt, zdravlje i bolest, ljubavnu sreču i patnju, začeče i jalovost. Shvačam zašto vas mrze oni koji žele da sva moč bude u rukama muškaraca i njihove savjesti. * Vidi: An ñelika u Quebecu 2Q8 , _ ._.,.. Sunce se probilo kroz oblake i lišče je blistalo poput porculana. Velika rijeka bila je nalik na zlatno jezero. Sve je bilo mirno. No Anñelika se pitala je li njezino srce osuñeno na to da se nikada ne smiri. Iza sebe začula je sitne korake. Ermeline! Malena debeljuškasta djevojčica! Više nije bila tako malena. Narasla je i bila je velika djevojčica. — Oh, malo moje dijete, nemoj nikad izgubiti svoju svjetlost — reče Anñelika i zagrli je — nemoj nikad izgubiti svoju tajnu! Jedeš li još uvijek onako dobro? Dijete se smijalo i gledalo je bez riječi. »Istina je. Njezina majka pisala mi je da nikad ne govori.« Nijema, ali čarobna, činila se da je u dobru zdravlju. Bila je sretna poput leptira i činilo se da uživa u svemu što vidi. Vragolast plamen sjajio se u očima punima radosnih iskrica kojima se nije mogla točno odrediti boja: jezerska voda ili sunce. — Nisi se promijenila. Kakva sreča! Ermeline, očajna sam jer nemam bombona. Ali tako sam sretna što te vidim. — Njezine riječi tako su zabavljale Ermelinu da se smijala poput zvončiča. »Tako sam joj htjela donijeti bombona« — predbacivala si je Anñelika. Pomislila je na misao viteza de Lomenie-Chamborda koju je izrekao kad je darovao Honorini luk i strijele. »Volimo nevinost. A samo nevinost to i zaslužuje.« To nije prvi put daje Ermeline potrčala u njezin zagrljaj. Dogodilo se to i onog burnog dana kad kao daje htjela poletjeti. A evo i dojilje Perrine, uzbuñene kao i tada. — Vratili su se svi — reče joj crna dojilja.

— Ja odlazim sutra, ali poslat ču vam Kouassi-BSa kako biste mogli malo razgovarati s njim, Perrine. Zbogom, Ermeline, draga moja! — reče Anñelika nevoljko se opraštajuči. Bila je sretnija stoje vidjela Ermelinu nego da ju je cijeli grad svečano dočekao. »Malena djeca su čudna« — pomislila je udaljujuči se — »ali su i čudesna. Dugo ostaju tajnovita i obuzeta nepoznatim. Zato ih volim i zato me očaravaju.« Glas nalik na flautu uzvikivao je iza nje: — Doviñenja! Doviñenja, sunce! Ermeline joj je objema rukama slala poljupce. Što su svi d'Entremonti i Ambroisine i njihova mračna kola mržnje i straha u usporedbi s ovim? Imaju li oni moč usporedivu s ovom srečom? — Oh! Draga prijateljice, mislila sam na vas i sad vas vidim kao prikazu... Bila je to gospoña Le Bachovs. — Prekinula sam vas u slanju poljubaca nebu... — Ne. Samo sam se opraštala s malom Ermelinom. Te večeri Kouassi-Ba otišao je vidjeti Perrine-Adele. Morao je brzo odlučiti. No za njega nije bilo dvojbe. Gospodin de Pevrac čeka i on mora ostati uz gospoñu de Pevrac dok se ne pridruži suprugu. A što bi bilo s Ermeline i ostalom djecom kad bi tako brzo izgubili Perrine-Adele? Bilo je šteta tako brzo odlučivati o pitanjima ljubavi, ali nisu imali vremena. Gospoña de Mercouville rekla je kako je očito da se sve dogodilo kao i prvi put. Kad je Anñelika prvi put došla u Quebec, Ermeline je prohodala. Ovaj put je progovorila! Ni ovaj put neče manje zahvaljivati Svetoj Ani. Ako nekakva irokeška flota ne doñe iz Tadoussaca. — Upravo to želim doznati — reče Anñelika. — Moj suprug je na rijeci Saguenav, što me je lišilo njegova društva. Razumjet čete da sam nestrpljiva da mu se pridružim i saznam kako je to svršilo. Molovi su bili puni ljudi kao i onoga dana kad je prvi put došla u Quebec. — Vratite nam se! Vratite nam se! Ljudi su zaneseno mahali rupcima i kapama. — Vratite nam se! Vratite nam se! Anñelika opazi okruglo lice gospoñe Le Bachovs, uvijek tako vesele, koje je ovaj put bilo prožeto tugom. Mahala je velikom lepezom od perja kao konačni pozdrav, kao da je vidi posljednji put. »Zašto? Zašto?« Brodovi se polako otisnuše i usmjeriše prema sjeveru. Kliznuli su pokraj Orleanskog otoka nalik na zaspaloga kita, otoka na kojem vlada čarobnica

Guillemette. Potom su opet ugledali Quebec i njegovu srebrnu krunu, rt Tourmente u daljini, a posve blizu bila je kapelica Svete Ane. SEDMI DIO NA RIJECI XLV. Kako su plovili nizvodno, rijeka se širila sve dok se nisu izgubili u prostranstvu mora. Anñelika je najradije bila na pramcu i promatrala obzorje na kojem če se za koji dan sresti sa svojim suprugom. Morski vjetar nanosio joj je raspršene slane kapljice na usne. Pustila je da joj misli lutaju. Pokušala je sjetiti se koja je bila posljednja arkana, kad je Ruth Summers izvukla ludu. Uzalud je naprezala pamčenje. Zašto je bila tako nerazumna da nije željela saznati kraj seanse, koji bi joj možda otkrio što je čeka, što joj spremaju sjajni čovjek i svečenica, koji su zasad »pobijeñeni«. Dvije prve zvijezde otkrile su joj neke sitnice: ljubav koja pobjeñuje, uvijek ljubav koja pobjeñuje! Mnogo muškaraca: ljubav te štiti. I sunce: kralj te i dalje štiti. Ruka Ruth Summers otkrivala je »ploče« sa simboličnim bojama: crveno za tijelo, bijelo za duh. Otkad se vratila u "VVapassou, željela je zaboraviti Salem i njegova čuda. Ne zaborav nego dojam nestvarnosti prianjao je uz obrise tih dviju plavokosih vila koji su bili pomiješani s ekstatičnim slikama iz njezine »smrti«. Vidjela ih je u deliriju. S naporom ih je izvela na površinu života. — Ja nisam vaša vjerna prijateljica, sirote moje čarobnice. Ja sam nezahvalna francuska papistica koja, zbunjena vašom jedinstve-nošču, pokušava što manje se sječati koliko duguje tako bizarnim i ukora vrijednim bičima. Ali vi niste bile san. Moji blizanci oživjeli su u vašim rukama! Ne! Dogañaji u Novoj Engleskoj koji su joj omogučili da bolje razumije što je pretrpio njezin brat Josselin nisu bili zrak. Bile su to osobe od krvi i mesa koje su izgradile svijet pun mistične groznice. I Ruth i Naomi imaju svoje mjesto u njemu. One se ne bune. O progonima, zlostavljanjima i uvredama govore kao o nužnom zlu, kao o životnoj boli na američkim obalama. Izliječile su toliko ljudi, a umrle su na vješalima, proklete, osramočene. A nitko se ne boji Ambroisine, pobožne dobrotvorke. Ljudi nisu slijepi. Oni su samo mlitavi, kukavice koje nemaju istinsku žudnju za pravdom i ljubavlju. Dok su joj misli tako kružile, u njoj je rasla nestrpljivost da vidi Joffreva. On je nalik njoj. Njemu može sve reči. Povjerila mu je svoje sumnje o Ambroisini. Uvijek je nasmiješen i uvijek je ohrabruje.

Ako je vojvotkinja de Maudribourg živa, raspolaže li močima da ih uništi? Je li okončana njezina misija s isusovcem, njezinim prijateljem iz djetinjstva? No danas više nitko ne može ugroziti njihovu ljubav. Čak je i zemlja poprimila drukčiji izgled. Stranci iz Gouldsboroa izgradili su naselja i pokrenuli gospodarstvo u Francuskom zaljevu te promijenili odnose snaga. Tijekom nekoliko godina Joffrev de Pevrac postao je sudac u sukobima sjevernoameričkih naroda: Francuza, Engleza i indijanskih naroda irokeškog i algonkinskog podrijetla. Tako je željela vidjeti ga, čuti, dotaknuti, znati daje živ i zdrav. Kad je jednog jutra Tadoussac bio na vidiku, obuzela ju je panika. »Što ako nije tu? Ako mu se nešto dogodilo kod Irokeza? Ako ga je Outtake ubio?« Je li ondje? Anñelika nije uspijevala mirno držati dalekozor na očima. Slika se napokon uoštrila. To je on. — To je on! Ne, nije on! — A što biste htjeli? — reče gospodin d'Urville i uze joj instrument. — Savršeno jasno vidim gospodina de Pevraca, a malo dalje je i gospodin Perrot. Vojnici i mornari su na kopnu i na brodovima. Svi su mirni. Više nema dvojbe. To je on, njezin kralj, domovina i utočište. Tijekom cijelog putovanja u Montreal mučili su je neopravdani strahovi. Zašto? Zato što bez njega diše tek napola. Čim je čamac s Duge pristao, potrčala je prema njemu i zagrlila ga ne mareči za ljude oko njih. Nije važno što se ne ponaša suzdržano poput velike francuske dame. Tadoussac, stara krznarska postaja, vjerojatno je posljednje mjesto na kojem bi trebalo paziti na lijepo ponašanje. Njihova ljubav možda je za ostale izvor čuñenja ili pak zavisti, ali ona uglavnom drugima predstavlja jamstvo sigurnosti, vječnosti i uspjeha. — Što je s Irokezima? — Bili su ondje, dolazili su s jezera Mistassini. Outtake im je bio na čelu. Dočekao me je i rekao: »Ticonderoga, izmeñu nas postoji nevidljiva nit koja se nikad neče prekinuti i koja seže preko rijeka, pustinja i planina.« Mnogo su govorili i popušili mnogo lula, a Outtake je predao grofu de Pevracu wampum koji je kazivao: »Ova ogrlica drži moje riječi: neču voditi rat s Francuzima. Dok god budu vjerni bijelom čovjeku iz Wapassoua, onom-koji-sipa-gro-move, Ticonderogi, mom prijatelju.«

Pokazalo se da nada s kojom je Anñelika došla u Novi svijet, nada da če započeti novi život i izbrisati stari, nije bila tek iluzija. Ptice nesreče sve su dalje od njih. Prestali su samo mračni duhovi dvaju biča koje je pohodila smrt. Ili barem tako misle živi... A Anñelika se nikad nije prestala bojati da če ti mrtvaci nastaviti borbu protiv nje s više moči no što su je imali dok su bili živi. Nije li u tome bilo »poitouovskog praznovjerja«, kao što je govorio Joffrev, koji se smiješio kad mu je govorila o svom strahu da demonka nije poginula u Tidmagoucheu. Ptice mraka ipak lete oko svjetlosne aure njihova života. Crna krila zamračuju sjaj svjetlosti sunca koje se raña. Samo ona ih vidi. One potvrñuju njezine slutnje da još nije sve riješeno, da če još biti iskušenja koja če morati pretrpjeti, ali to dvoje neslomljivih neprijatelja, bili živi ili mrtvi, nikad ih neče pobijediti. Ona i Joffrev dosegnuli su obale unutarnje vedrine i vjere da ih nitko ne može otjerati odatle. Pred njima je još mnogo sretnih dana. Anne i Serge Golon ANðELIKA NA PUTU NADE Urednica Ivanka Borovac Likovna oprema Srečo Dragan Izdavač Mladinska knjiga Zagreb Zagreb, 1993. Za izdavača Željko Kovač Priprema za tisak Znak, Zagreb Tisak Tiskara Rijeka d. d., Rijeka 540009203 GOL