The following ad supports maintaining our C.E.E.O.L. service

OSOBENOSTIBOSANSKOGAJEZIKOGIZRAZAMAKBULIARIFA

SPECIFICASPECTSOFBOSNIANLINGUISTICEXPRESSIONOFMAKBULIARIF(1631)

byAlenKalajdija

Source:AnnalsoftheGaziHusrevbeyLibrary(AnaliGaziHusrevbegovebiblioteke),issue:32/2011,pages:273290,onwww.ceeol.com.

Osobenosti bosanskoga jezikog izraza Makbuli-arifa

273ANALI GHB 2011; 40 (32)

8111.163.4*3'374.82=512.161

Alen Kalajdija

OSOBENOSTI BOSANSKOGA JEZIKOG IZRAZAMAKBULI-ARIFA

Saetak

U radu se daju osnovni elementi ograniene jezike analize tursko-bosanskog / bosansko-turskog rjenika Makbuli-arif. Teite analize utemeljeno je na vanijim divergentnim procesima u rijeima u domenu fonetsko-fonolokih, morfolokih i znatno manjem broju sintaksikih osobina te nekim drugim pitanjima koja su se prilikom analize otvorila. Leksiko-semantika analiza nije posebno tretirana jer bi u znaajnijem proirila navedenu studiju.

Kljune rijei: alhamijado knjievnost, leksikografija, rjenik, rukopis, Muhamed Havaija Uskufija Bosnevija, Makbuli-arif, Potur-ahidija

Uvodne napomene

Imajui u vidu jubilej od 380 godina od pojave prvog dvojezinog tursko-bosanskog / bosansko-turskog stihovanog rjenika Makbuli-arifa iz 1631. godine, istie se injenica da do danas nema tipinih lingvistikih studija o njegovu jeziku. Izuzetak od navedene konstatacije predstavlja bavljenje ovom problematikom Alije Nametka (1968; 1978; 1982), Ismeta Smailovia (1969; 1990) i Kerime Filan (2005). Ono to posebno treba istai jeste injenica da je Makbuli-arif poetski rjenik, koji je morao ispotovati zakonomjernosti orijentalne poetike, u koju je Hevaija uklapao i bosanske lekseme na to eksplicitno upozorava u predgovoru Rjenika na turskom knjievnom jezi-ku.1 Zbog toga nemali broj leksema navedenih na bosanskom jeziku direktno zavisi od potreba strukture sloga, to se odraava i na konkretan jeziki izraz.

1 (...) Napisah rjenik; od njeg ima koristi kad se znadne. / (...) / Kako su Bonjaci krupna stasa, / Znaj da su im i rijei krupne, / Pa ih onda dovesti na metrum, / To je gvozden luk koji nije mogue nategnuti. / Hvala Bogu, po pravilima retorike, / Izraavah se, nek bude trag svijetao. / Nainio sam tenim i pisao jasan srok: / Ko slua, srce mu se razgaljuje. / Izrekao sam bosanski neke duhovite ale, / Te onaj ko ih vidi, rekne: Nu, ba su doista lijepe! / I kako bi se koji moj odlomak majstorski vjeto napisao, / Pisao sam u njem po jedan dvostih. / Ukratko, moje je pisanje na ahidijin nain, / Ali, ne daj Boe, ja mu nemam to prigovoriti. / Nek jedan polustih bude na bosanskom jeziku, / A drugi na turskom, kad mogne izii srok. / Upueni znade da za to treba muke. / Doista je puno truda uloeno. (...) (Smailovi 1990: 115117).

Alen Kalajdija

274 ANALI GHB 2011; 40 (32)

Napomene o tretiranom korpusu

Prvi nauni osvrt na rjenik Makbuli-arif objavio je Otto Blau (1868) u Leipzigu, dok je prvi kompletni opis izvrio Dervi Korkut (1942). Nakon toga, prvi nauno relevantan pristup u prouavanju Rjenika dao je, nakon ravno stotinu godina od Blauova osvrta, Alija Nametak (1968). Potom, u studiji O Uskufijevu rjeniku Makbuli-arif (Potur ahidija) Ismet Smai-lovi (1990) na jednome mjestu daje najvie vanijih podataka, zasnivajui ih na radovima Dervia Korkuta (1942) i Alije Nametka (1968).2 Tako se u Smailovievoj studiji izdvaja eklektian pristup korpusu. Naime, Smailovi (1990: 162) se u popisu leksema, tj. registru rijei rukovodi Korkutovim radom, a u predstavljanju cjelovita Rjenika slui se studijom Alije Namet-ka, smatrajui je nauno relevantnijom od Korkutove.3 U dogledno vrijeme Alija Nametak (1978) objavio je jo tri rukopisne verzije Makbuli-arifa, navodei primjere rijei u glosaru. Iz ovih triju verzija na jednome mjestu moe se pratiti svojevrstan poces interferencija i divergencija prisutnih u razliitim rukopisnim verzijama Rjenika, a dodatna zakompliciranost jo se bolje vidi kada se dodaju i druge, ve ranije transliterirane verzije. Na kraju, treba dodati i posljednju verziju Maqbul-i arif, koja je objavljena prije deset godina, u svrhu obiljeavanja 400. godine od roenja Muhameda Hevaije Uskufije Bosnevije,4 370. godinjice od nastanka Rjenika te 250. godine od fototipskog izdanja arebikog rukopisa koji je uvrten u ovom izdanju. U ovoj knjiici objavljena je verzija rjenika koju je uradio Nametak (1968), dok je fototipski izvornik na arebici dat u prijepisu rukopisa iz 1751, koji se uva u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu pod brojem R-2865.

U ovoj jezikoj analizi tretirani izvor predstavlja transliteraciju teksta koju je objavio Alija Nametak (1968), a ista verzija uvrtena je i u studiji Ismeta Smailovia (1990) te u izdanju posebnog otiska Maqbul-i arifa (2001), koja je posluila kao referentni izvor. Transliterirane verzije rukopisa komparirane

2 Ovdje treba istai i to da je Smailovi (1969) priredio opiran prikaz djela Alije Nametka (1968), u kojem je pokuao dokazati pretpostavku da je prisustvo ikavizma u Hevaijinu djelu rezultat njegova ikavska porijekla.

3 U vezi s Korkutovim pristupom istie se nekoliko problema, meu kojima su najvaniji: problemi transliteracije, koja nije dosljedno sprovedena; zatim bezrazlono biljeenja poluglasa, za koji je Korkut smatrao da je izgovaran u Hevaijino vrijeme; nedosljedna upotreba savremene turske grafije u kombinaciji s vlastitom (up. Smailovi 1990: 178). Na drugoj strani, ono to u prvi plan treba istai kod Alije Nametka jeste da on daje dosljednu naunu transliteraciju Rjenika.

4 Zanimljivo je da se u naoj historiografiji gotovo uope ne spominje nadimak Bosnevi(ja) za Muhameda Hevaiju Uskufiju, izuzev Korkuta (1942), iako je direktno sebe nazvao tim pseudonimom u predgovoru Rjenika: Ja siromah, koji sam (se zovem) skf Bosnevi, / Sluga (rob) sam vladara nad vladarima... (Smailovi 1990: 113).

Access via CEEOL NL Germany

Osobenosti bosanskoga jezikog izraza Makbuli-arifa

275ANALI GHB 2011; 40 (32)

su u odnosu na izvor dat u obliku glosara. Usporedba primjera iz glosara tj. registara rijei uzeti su iz verzije Ismeta Smailovia, koja se ustvari temelji na Korkutovoj studiji u tekstu navedeni pod ifrom IS, dok su primjeri iz registara rijei iz triju naknadno objavljenih rukopisnih verzija Alije Nametka (1978) navedeni pod ifrom AN. Tako su u analiziranim primjerima navedeni sluajevi iz glosara u kojima ne dolazi do poklapanja izraza leksema. Tako-er, budui da se analizira jeziki izraz Rjenika, u korpus su uli i primjeri koji se odnose na tzv. umne sentence koje je Hevaija pisao na bosanskom na kraju svakog rjenikog poglavlja. Primjeri navedeni iz verzije Maqbul-i arif (2001) obiljeeni su brojem stranice koja se daje u zagradi, dok se broj strani-ce ne daje uz primjere IS ili AN jer su date u abecednom registru rijei te su lahko uoljive. Ako nema posebne oznake, to je znak da su primjeri identini u svim trima verzijama.

O nazivu Potur-ahidija

Bavei se analizom bosanskoga jezika u Hevaijinu ukupnom stvarala-kom djelu, Alija Nametak (1968: 242) konstatira da je jezik u Hevaijinim pjesmama i rjeniku veoma ist, a u pjesmama gotovo bez imalo turcizama. Uzimajui u obzir navedenu konstataciju, i Kerima Filan (2005) u svom istra-ivanju turskog leksikog izraza Makbuli-arifa dolazi do slinog zakljuka. Njezino istraivanje moe se svesti na to da se Hevaija slui istim, tj. narod-nim turskim jezikom, iako je dobro poznavao i knjievni turski jezik to Kerima Filan (2005: 215) objanjava Hevaijinom upotrebom leksike u knji-evnojezikom diskursu kojom se koristio u predgovoru Rjenika na turskom jeziku, tiui se posuenica iz arapskog i perzijskog.5 U tom smislu oito se treba razumijevati Hevaijina konstatacija o razlozima pisanja te obrazloe-nju tretiranja jezika ovoga djela, pri emu se i sam ograuje od eventualnih pogreaka.

Hevaija kao obrazovan ovjek, s obzirom na vrijeme u kojem je roen, naveo je da se bosanski jezik moe porediti s latinskim, iako je Smailovi (1990: 118) skeptian spram Nametkova (1968: 240) stava da je Hevaija poznavao slinost genetske strukture bosanskog i latinskog. Mogue je da je

5 U vezi s ovom odrednicom turskog jezika, zanimljivo je da se slian proces moe ustanoviti i u bosanskom jeziku, tj. njegovu knjievnojezikom alhamijado stvaralatvu, posebno onome mlaem, koji obiluje pretjeranom upotrebom orijentalizama. Analogan proces oponaanja turskoga knjievnog jezika prisutan je u bosanskom predstandradnom knjievnom idiomu, posebice alhamijado stvaralatvu religijskoga karaktera, koji kao specifian religijski diskurs posjeduje izuzetno optereen sloj orijentalizama. To potvruju didaktine alhamijado pjesme i katahetski tekstovi, ilmihali, kakve su meu prvima pisali Abdulvehab Ilhamija (up. Kemura 1975) i Omer Humo (2010).

Alen Kalajdija

276 ANALI GHB 2011; 40 (32)

Hevaija pod pojmovima latinde i latin dili (up. izraz na turskoj transli-teraciji Smailovi 1990: 118) podrazumijevao razliite termine, za to se navodi sljedei kontekst u predgovoru: Veleuen ovjek je rekao: Slobodno je razgovarati / Onim jezikom na kojem je objavljena Boija knjiga. / Kako je Evanelje (Indil) dolo Isusu (Isa pejgamberu), / Dola je od Boga milost robovima (ljudima). / Meu jezicima je siao latinski [latinde], / Latinski [latin dili] je pak jezik isto to i bosanski, / Te nema nikakve greke to e se znati / Pa treba se njime izraavati ko ga znade. (Smailovi 1990: 117118). Drugim rijeima, da li je Hevaija mislio na prijevode Evanelja rairenog meu bosanskim katolicima ili se njegov stav odnosi na status latinskog u Evropi kao svetog jezika na kojem se obavljani obredi. Ono to ide u korist drugoj pretpostavci jeste citat u kojem se konstatira da je latinski siao, ime se aludira na njegovu svetost, a tu svetost imao je kao liturgijski jezik te da je naveden pod izrazom latinde. Meutim, oito je da se sintagmom latin dili kod Hevaije oznaava jezik Latina / latina, tj. bosanskih katolika, kod kojih je u periodu kada ivi i djeluje Hevaija bio zapoeo snaan proces prevoenja religijske katolike literature u Bosni. U tom smislu Hevaija ter-minoloki razlikuje navedene izraze, pa bi latinski [latinde] bio ono to latinski stvarno jeste kao temelj zapadne kulture, a latinski kao latin dili jezik Latina / latina, tj. bosanskih katolika. Oito se kod Hevaije ova dva pojma razlikuju terminoloki, a da problem izaziva neadekvatno prevoenje na bosanski jezik.

U vezi s navedenom konstatacijom da se Hevaija u objanjavanju bosan-ske i turske leksike slui izvornim leksikim materijalom iz bosanskog i turskog jezika, zanimljivo je pitanje znaenja naziva rjenika Potur-ahidija. Jedno od ponuenih znaenja navedenog naziva, konkretnije pojma potur dao je prvi Otto Blau (1868: 54), koji smatra da je rije potur slavenskog porijekla i da oznaava islamizirano stanovnitvo Bosne, pri emu je poznatiji naziv poturica. Nametak se ne slae s ovim miljenjem, ve naziv potur dovodi u vezu sa znaenjem koje daje sam Hevaija u svom rjeniku, a koji veli da je potur bosanska rije koja odgovara turskoj kjl, to se u savremenom jeziku prevodi oblikom seljak (up. Smailovi 1990: 122). Iako na prvi pogled ove lekseme ne predstavljaju bliskoznane rijei, one se na izvjestan nain ipak mogu dovesti u vezu. Ako poturica znai islamizirani autohtoni ovjek, a potur znai seljak u Hevaijinu tumaenju pojma, onda potur oznaava ovjeka iz naroda koji je islamiziran, odnosno seljaka koji je islamiziran, pri emu se seljak u ovome kontekstu treba razumijevati kao predstavnik obinoga bosanskog, savremenom terminologijom kazano, bo-njakog puka, a ne u znaenju koje ova rije ima danas. U takvom poimanju to bi znailo da je Potur-ahidija ustvari bosanski, odnosno bonjaki, tj.

Osobenosti bosanskoga jezikog izraza Makbuli-arifa

277ANALI GHB 2011; 40 (32)

bosanskomuslimanski rjenik pisan po uzoru na ahidiju.6 Meutim, navede-na leksema moe biti upotrijebljena i u drugom znaenju, po kojem Hevaija pie narodni rjenik bosansko-turskog/tursko-bosanskog jezika, to se obja-njava injenicom da se u njemu koristi veoma malo leksema iz knjievnog turskog, ali i knjievnog bosanskog jezika, ako se o njemu u tome kontekstu moe govoriti, budui da je primarna bosanska jezika praksa bila narodna te da nije bilo znaajnijega knjievnojezikog stvaralatva na bosanskom jeziku, mada je ona u tom periodu bila u zaecima.7 Naravno da se iz ovoga konteksta izuzimaju lekseme kojih nije bilo u aktuelnoj domaoj (bosanskoj i turskoj) jezikoj tradiciji, kakve su posuenice npr. u turskom jeziku davul, kadeh, tez, tazy i dr. (up. Filan 2005: 212) ili u bosanskoj: sofi, maka, komin, zagar i sl. Prema tome, naslov Potur-ahidija trebao bi se opisno rekonstruirati kao narodni jezik, narodne rijei na ahidijin nain. Meutim, Alija Nametak (1978: 149) iznosi miljenje da potur znai seljak, razumijevajui ovaj pojam onako kako ga predstavlja sam Hevaija u rjeniku, iz ega proizlazi da je Potur-ahidija seljaki, tj. narodni rjenik na ahidijin nain, to Nametak (1978: 149) obrazlae i samom tematikom rjenika.

U svim ovim pretpostavkama, koje mogu imati odreenog osnova, treba biti bezuvjetno obazriv prije svega zbog injenice da sam Hevaija nije nazvao svoj rjenik imenom Potur-ahidija, ve Makbuli-arif, a da su ga kasniji prepisivai nazvali imenom Potur-ahidija. to se tie imena Makbuli-arif, on se ukljuuje u orijentalni poetiki krug, u kojem je davanje imena djelima na arapskom jeziku bila ustaljena praksa, iako su djela pisana na nearapskim jezicima.

Fonetsko-fonoloke osobine Rjenika Refleksi jata i pokuaji objanjenja ikavizma u Hevaijinu djelu

Refleksi jata ve su otprije bili u centru panje istraivaa Makbuli-arifa, ali djelimino i jezikog izraza Muhameda Hevaije Uskufije uope (up. Nametak 1968; Nametak 1982; Smailovi 1969; Smailovi 1990). O jezikom izrazu Hevaijina stvaralatva meu prvima je pisao Alija Nametak (1968: 242), koji konstatira: Pisao je u ikavskom govoru. Rijetke su rijei pisane ijekavski ili ekavski, a i te su sigurno iz pera prepisivaa kojima se takva pokoja rije iz ivog govora otela i ula u Hevai-Uskufijin rjenik.

6 Ugledanje na Ibrahima ahidiju nije upitno zbog Hevaijina eksplicitnog navoenja te injenice u predgovoru rjenika: Ukratko, moje (nae) je pisanje (stil) na ahidijin nain (Smailovi 1990: 116).

7 Up. rad o knjievnojezikoj koine starije alhamijado literature na primjeru najstarije sauvane pjesme Hirvat-trkisi iz 1588/1589 (Kalajdija 2009).

Alen Kalajdija

278 ANALI GHB 2011; 40 (32)

Nametak (1968: 242) detaljno obavjetava o refleksima jata u razliitim verzijama rukopisa. Prema navedenim podacima, broj leksema s jatom u razliitim verzijama kree se od broja 46 u rukopisu O

2, 43 u rukopisu M

rkp., 49 prema Blau, u rukopisu O1 nalazi se 31 leksema s jatom, a u verziji

In pojavljuje se 46 primjera s jatom. Kasnije je Nametak (1978) objavio jo tri rukopisne verzije Makbuli-arifa do kojih je doao tzv. zagrebaku, Dukatarevu i halifinu za koje nije izvrio procjenu zastupljenosti refleksa jata, budui da ovi rukopisi nisu cjeloviti, ali se i u njima zapaa dominacija rijei s ikavskim jatom. Nakon toga, Alija Nametak (1982) jo jednom se vraa Makbuli-arifu, objavljujui podatke o jednoj vedskoj verziji, koja se uva u biblioteci u Upsali, za koju Nametak (1982: 220) ponovno daje popis leksema s jatom, pa je u ovoj verziji zastupljeno 45, od kojih 38 s ikavskim refleksom. Rezimirajui podatke o refleksima jata koje je Nametak vrio u nekoliko navrata, istie se zakljuak da je ikavizam tipina crta Hevaijina djela uope.8

Na osnovu iznesenih podataka o zamjeni jata u ukupnom jezikom stva-ralatvu Muhameda Hevaije Uskufije Bosnevije, postavlja se pitanje da li je ikavizam u Hevaijinu djelu uvjetovan dijalekatskom bazom autora, odnosno pisca, ili je u pitanju neki drugi fenomen? Jedna od mogunosti ustanovljava-nja zamjene jata tie se dijalekatske baze samog Hevaije, koji je bio iz okolice Tuzle, iz mjesta Dobrnja. U savremenoj dijalektologiji opeprihvaeno je da govori Tuzle i njene okolice nikad nisu bili ikavski. Istraujui problem ikav-skog supstrata u tuzlanskoj oblasti, Refik Buli (2003: 50) zakljuuje:

Na osnovu podataka iz dijalektoloke i onomastike litarature u kojoj su biljeeni toponimi, moe se zakljuiti da ikavski likovi toponima koji se danas pojavljuju u tuzlanskoj oblasti nisu brojni i da meu njima nema onih iz tur-skih popisa oni su nestali kao naselja, ili su promijenili imena, ili se javljaju s ijekavskim likovima. (...)

Vidjeli smo da ovdje analizirani spomenici ne mogu biti siguran dokaz za ikavski supstrat u govorima tuzlanskoga kraja, a zakljuak o ranijem ikaviz-mu ne mogu potvrditi ni malobrojni toponimi s jatom sauvani u tuzlanskom kraju.

Refik Buli (2003) takoer smatra da ikavizam zabiljeen u djelima Mu-hameda Hevaije ne moe biti pouzdan pokazatelj dijalekatskog stanja starijeg

8 To potvruju i podaci uzeti iz Hevaijinih pjesama u kojima se ne biljei ijekavska ili jekavska zamjena jata. Ikavska zamjena jata prisutna je u 66 sluajeva (u to se raunaju i primjeri leksema koji se ponavljaju) u tzv. fonoloki neuvjetovanoj poziciji, te tri ekav-ske zamjene fonoloki neuvjetovanoj i jedna ekavska zamjena u fonoloki uvjetovanoj poziciji, npr: uvik, nismo, digod, tilost, nigdi, lik (lijek), lipo, vrime, zavitni, vira, nevira, zavitnik itd.; reeno, besedim, nevideteli; greno (up. Kalajdija 2007: 21).

Osobenosti bosanskoga jezikog izraza Makbuli-arifa

279ANALI GHB 2011; 40 (32)

perioda. O takvom tipu fenomena na izvjestan nain govorila je i Herta Kuna (1974: 431), tvrdei da tekstovi koji inkliniraju literarnim pretenzijama ne mogu biti pouzdani u odreivanju dijahronijskoga dijalekatskog stanja u ko-jem su zabiljeeni.

Ismet Smailovi, bavei se najozbiljnije objanjenjem porijekla ikavske zamjene jata u Hevaijinu djelu, iznosi dvije pretpostavke: 1. da je Hevaija porijeklom bio ikavac, i to iz Uskoplja, otkuda mu potjee nadimak Uskufi, te da je njegovo djelo, u skladu s time, bilo pisano na ikavskom predloku, koji su poslije ijekavci prepisivai postupno i nesistematski ijekavizirali (up. Sma-ilovi 1969: 25); 2. da je Hevaija bio ijekavac, koji nije precizno zapisivao jat, pa su prvi prepisivai Rjenika bili ikavci ili poluikavci, a kasniji prepisivai bili su ijekavci koji su samo mehaniki prepisivali rijei s ikavskim jatom, vjerujui da je tako pisao Uskufija (Smailovi 1990: 154155).

Nekoliko je injenica koje se trebaju tretirati u skladu sa Smailovievim pretpostavkama. to se tie prve mogunosti, dokaz da je Hevaija porijeklom iz Uskoplja reletivan je zbog toga to:

Uskufi (...) je po Hammeru Des osmanischen Reiches Staatsverfa-ssung und Staatsverwaltung (...) neka vrsta prema vrhu zailjene pozlaene kape, koju su nosili jeniarski oficiri i slubenici u carskom dvoru, a prema emsuddinu Sami Kamusi trki (...) uskuf je neka kapa sa zaokruenim vr-hom, koju nose najvie stanovnici otoka u Sredozemnom moru. Pletena je od crvene vune, pa je temelj fesu. Ako uzmemo rije uskuf u znaenju koje daje Hammer, dalo bi se zakljuiti da je Hevaji bio u carskom dvoru. On u uvo-du Makbuli-arifa i istie svog velikog zatitnika, sultana Murata. (Nametak 1968: 234).

Dakle, oblik Uskufi ne oznaava etnik Skopljak odnosei se na bosansko Uskoplje, jer bi on glasio Iskoplevi (Korkut 1942: 380). Druga znaajka veza-na za navedenu mogunost pretpostavlja Hevaijino mjesto roenja Dobrnja kod Tuzle, za to sam pjesnik eksplicitno navodi u jednom stihu iz pjesme Po-ziv na vjeru: Dobrnjatin Doljnu Solan. Takoer, uzimajui u obzir injenicu da je Hevaija radio na dvoru u Istanbulu to se vidi iz samoga predgovora Makbuli-arifa na turskom jeziku Uskufi se kao nadimak, izveden od vrste kape, uklapa u navedenu pretpostavku, mada ni ona nije apsolutno utemeljena.

U vezi s drugom postavkom Ismeta Smailovia, u kojoj se refleksi jata tumae nepreciznim zapisivanjem i mogunou da su kasniji prepisivai po inerciji ikavizirali ili ijekavizirali pjesme, istiu se prije svega nauno nepro-vjerljive pretpostavke. Zbog toga, u prvom planu treba istai da u analizi He-vaijina djela treba poi od zabiljeenog jezikog stanja. Naime, koliko god je mogue da je Hevaija bio ijekavac, iji su izraz ikavizirali prepisivai, isto toliko mogue je i obrnuto; ustvari, poto je vie ikavizama, trebalo bi biti da

Alen Kalajdija

280 ANALI GHB 2011; 40 (32)

je Hevaija ikavac a da su prepisivai sporadino mijenjali izraz. Meutim, taj podatak i sve navedene pretpostavke uope nisu vane za lingvistiku anali-zu spomenika. Zapravo, dominacija ikavske zamjene jata u Hevaijinu djelu bilo da je rije o pjesmama ili o samom rjeniku treba se razumijevati kao ikavski manir alhamijado knjievnosti, u kojoj je prisustvo ove osobine tipina crta ovoga predstandardnog idioma.9 U prilog tome govore manje-vie svi stariji alhamijado dokumenti, posebno oni do sredine XIX st., ali i neki kasniji.10 Ikavski manir zapravo je sastavni dio knjievnojezike koine alha-mijado literature, koja e se kasnije u nekim svojim segmentima uklapati u novotokavsku folklornu koine, tako da se ukupnost knjievnojezikog izraza alhamijado literature ogleda u trima segmentima: manir knjievnojezika koine novotokavska folklorna koine.11

Prema tome, Hevaija je potovao bosansku ikavsku tradiciju koja je inae postojala jo u starobosanskom jezikom izrazu, bez obzira na to da li je on po svome porijeklu ikavac ili ijekavac. Hevaijino njegovanje ikavskog manira treba se tumaiti injenicom da su i prepisivai znali za nj te su ga upotrebljavali prepisujui tekstove. Drugim rijeima, Hevaijin ikavizam ne mora biti a priori produkt njegova dijalekatskog porijekla, ve je produkt pisane jezike tradicije s kojom je ovaj autor morao biti dobro upoznat, posebno ako se uzme u obzir da je Hevaija radio na sultanovu dvoru (vjero-vatno u nekoj vrsti bosanske kancelarije), gdje je po nalogu pisao i svoj Rje-nik (Nametak 1968: 234) o emu govori i njegov predgovor Makbuli-arifa.12 To istovremeno ukazuje na dosta rano prisusutvo vlastite svijesti o narodnoj samobitnosti i njegovanja vlastite tradicije.

Lekseme u kojima se u Rjeniku pojavljuje jat jesu sljedee: bei (14) bii (IS), bilo (18), bii (16), briza (31), ovjek (7) ovek, ovik (AN), hitet (22, 29) hitit (AN, IS) hijetit (AN), isnig (13), isrida (12), izdila (44), idrijebe (35) dribe (AN, IS), ilijeb (32) lib (AN, IS), [kisjelo (14) kiselo (AN, IS)], koeno (8) kolino (AN), kolijevka (35) kolivka (AN, IS) kolivga (AN), korijen (15) korin (AN, IS), ekar (14) likar (AN, IS + ljekar), lijepo (34), lipa (12), lipo (21), lipo (8), lipoto (38) (nema kod

9 Up. magistarski rad o razvoju refleksa jata u alhamijado pjesnitvu (Kalajdija 2007). 10 Alhamijado starija jezika praksa, meu sauvanim spomenicima do XVIII st., potvruje

znaajnu vitalnost ikavizma, koja je zabiljeena u pjesmi Hirvat trkisi, Hevajinim pjesmama, pjesmi Jusufa Livnjaka, etverojezinoj Pjesmi o stanju u Bosni, pjesmi I ja pooh i povedoh konja na vodu, pa i pjesmama Hasana Kaimije te pjesmi Ajvaz-dedina kasida to su inae dosada jedine poznate pjesme iz tog perioda (up. Mui 1963; Nametak 1981).

11 Zbog teorijske obimnosti ovoga problema na ovome mjestu dati problem ne moe se tretirati. U vezi s tim up. rad (Kalajdija 2011).

12 Up. stihove 1530 (Smailovi 1990: 113114).

Osobenosti bosanskoga jezikog izraza Makbuli-arifa

281ANALI GHB 2011; 40 (32)

AN, IS), linjak (31) linik (AN, IS), livo (44), medved (33) meed (IS) medved (AN), mejesec (20) misec (IS) mjesec (AN), mleko (14) mlijeko (AN) mliko (AN, IS), mlivo (35) (nema kod IS), nedjea (12) nedilja (AN, IS), edra (26) nidra (IS) nidra (AN), nevjesta (12) nevesta (AN) nevista (IS), onesvistit (24) ne osvistit (IS) onesvist (AN), ponedenik (12) ponediljak (IS, AN), rije (10) ri (IS, AN), sidet (7) sidjet (AN) sid (IS) = samsid(et), sivejea (14) svia (IS, AN), sjedi (27) sjed (IS), sejd (AN), slip (21), tera (14) tira (IS) tira, tera (AN), tijesto (32) tisto (AN, IS), umrit (24) umori se (IS, AN), videh (24) (nema kod AN, IS), vitar (20) (nema kod AN), zdetna (34) zetna (IS) zdjetna, detina (AN).

Primjeri pokazuju frekventniju upotrebu ikavizama, bez obzira na to da li se radi o fonoloki uvjetovanim ili fonoloki neuvjetovanim pozicijama za zamjenu jata. Ono to je meutim ostalo na margini zapaanja naih dosada-njih istraivaa (up. Nametak 1968; Nametak 1982; Smailovi 1969; Smailo-vi 1990) jeste injenica da se nemali broj ekavizama ne razmatra posebno. U verzijama se pojavljuju primjeri: bei, ovek, hitet, medved, nevesta, sidet, tera, videh, zdetna, koji oito zahtijevaju posebnu elaboraciju, posebno u odnosu na ijekavizme: ovjek, idrijebe, ilijeb, kisjelo, koljeno, kolijevka, korijen, ekar, lijepo, meed, mejesec, mlijeko, nedjelja, edra, nevjesta, rije, sidjet, sivejea, sjedi, tijesto, zetna, detina kojih je oekivano znatno vie, ali i u odnosu na ikavizme, koji se zbog njihove frekventnosti ovdje nee nabrajati. Meu primjerima se pojavljuju lekseme koje pokazuju razliite divergencije s obzirom na reflekse jata, ali je najvie primjera s ikavskom zamjenom, potom s ijekavsko-jekavskom i na koncu s ekavskim refleksom. Postavlja se pitanje da li je navedena pojava vezana za alhami-jado stvaralatvo u tuzlanskoj oblasti ili je posrijedi ipak proces znaajnijih interferencija. Kada je rije o interferencijama, one se ipak oekuju vie na planu odnosa ikavske i ijekavske zamjene, s obzirom na dijalekatsku osnovu tadanje Bosne i Hercegovine, dok je na izvjestan nain prisutvo ekavizma u najmanju ruku neoekivano. S druge strane, postoji jedna bitna znaajka koja povezuje ovu pojavu s jezikim izrazom manzume Ibrahima Berbia iz 1886, koji je po porijeklu takoer iz tuzlanskoga kraja. Berbi je, za svoje vrijeme, bio izrazito kolovan i talentiran, a zna se i da je dosta putovao, pa se na odreeni nain prisustvo razliitih jezikih crta u njegovu djelu, pored toga to je znao knjievni manir, moe tumaiti i utjecajem drugih idioma. U njegovoj se pjesmi pojavljuje ponajvie ijekavizama, potom ikavizama, ali napokon i ekavizama, kojih je nemali broj (Kadri 1999), i koje su u djelu na onom stepenu prisustva u kojem se ekavizmi mogu nai u Makbuli-arifu. Meutim, refleksi jata u Rjeniku jesu odraz knjievnojezike naddijalektalne i interdijalektalne alhamijado tradicije, to se potvruje izvjesnom jezikom nestabilnou predstandardnih idioma uope, a posebno onih s knjievnim

Alen Kalajdija

282 ANALI GHB 2011; 40 (32)

pretenzijama, uvaavajui pri tome utjecaje koji su nastajali prilikom prepisi-vanja Rjenika i dodavanjem idiolekatskih osobina prepisivaa.

Upotreba glasa h

Na osnovu primjera zabiljeenih u korpusu, glas h upotrebljava se dosljedno po etimologiji, usljed ega se ustanovljuje da ovoga glasa nema u pozicijama u kojima mu mjesto nije po porijeklu. To potvruje i glagol hrvati, tipinog fonetskog izraza za bosanski jezik, koji je u Rjeniku zabiljeen bez ovoga glasa: irvat (24), kako pokazuje prasl. oblik *rvati (Ani i dr. 2004: knj. 4: 148). U ostalim sluajevima, glas h prisutan je u svim pozicijama tako da se biljee sljedee kategorije.

Inicijalna pozicija. Glagoli: hitet (22, 29) hitit (AN, IS) hijetit (AN), hoeli (43) (nema kod AN, IS), hou (43) (nema kod AN, IS); pridjevi: ihrom (21) (nema kod AN); brojevi: hiada (40). Medijalna pozicija. Glagoli: kihat (24), kuhat (32), puhat (22); pridjevi/ prilozi: mahnito (43), mehko (18); pri-djevi: malahan (37) malakan (IS) malenko (AN). U ovoj poziciji skupina -hv-, prisutna u samo jednom sluaju, prelazi u f u glagolu ufati (26). Finalna pozicija. Imenice: buha (10), muha (28), orah (31), siromah (44), uho (8); pridjevi: gluh (21); glagoli: videh (24) (nema kod AN, IS). U navedenim pri-mjerima tek u jednom primjeru u medijalnom poloaju dolazi do zamjene h s k malakan u verziji (IS), dok se oblik malenko (AN) oito treba smatrati prepisivakim postupkom vezanim ili za nerazumijevanje itanja ili je uvje-tovan poetskim diskursom rjenika.

uvanje finalnog -l i prelazak l u o

Jedna od osobenosti izraza Makbuli-arifa jeste i pitanje odnosa diver-gencije oblika rijei s finalnim -l i njegovim prelaskom u o. U primjerima se pojavljuju i jedni i drugi oblici, s napomenom da je neto vei broj primjera s ouvanim finalnim -l, to zavisi i od padenog oblika imenske rijei, ali i od njene fonetske strukture. Lekseme kod kojih je ouvano finalno -l, uzimajui u obzir rukopisne verzije, jesu sljedee: anel (7), debel (23), rasol (44), sokol (7), sol (10, 44), te kutao (44), vitao (44) i so u jednoj rukopisnoj verziji. Oblici sa sauvanim finalnim -l imaju fonetsku strukturu u kojima su vokali koji prethode navedenom lateralu e i o, dok se primjeri s alternacijom sastoje od vokala a ispred laterala te u jednom sluaju o. Navedeni primjeri potvruju dubletnost pojave i injenicu da se kao takva jeziki nije unificirala, s napo-menom da je sauvana vitalnost arhainije strukture. U odnosu na savremeni bosanski jezik, navedeni primjeri s neizvrenom alternacijom na izvjestan nain mogu se smatrati arhaizmima, ali isto tako, primjeri s izvrenom alter-

Osobenosti bosanskoga jezikog izraza Makbuli-arifa

283ANALI GHB 2011; 40 (32)

nacijom pokazuju tendencije koju su se poele javljati u starijem bosanskom izrazu. Ono to se takoer istie jeste da su primjeri s neizvrenim prelaskom -l u o zapadnotokavske provenijencije.

Zakljuak u vezi s ovom alternacijom jeste da je neto vei broj primjera s arhainijom strukturom.

Jotovanje skupine -sk i usnenih suglasnika

Prisustvo odreenih divergencija u Makbuli-arifu odnosi se na jotovanje odreenih kategorija, i to: a) skupine -sk i b) usnenih suglasnika.

U prvoj kategoriji pojavljuju se dva tipa odnosa. Jedan se tie jotovanja skupine -sk u obliku glagola iskati, za to su u korpusu zabiljeeni primjeri imperativa iti (43) ii (IS) (nema kod AN). Drugi tip odnosi se na oblik imenica izvedenih sufiksom -ite, koje su u Rjeniku zabiljeene kao ogite (21), ulite (9), budui da navedeni sufiks vodi porijeklo od oblika *-isko (Skok 1973, knj. II: 735). Na osnovu navedenih primjera iako nisu brojni zakljuuje se da je neto vea frekvencija tokavskih oblika u odnosu na a-kavske, ime se istie i dominacija istonotokavske, odnosno junotokav-ske osobine u odnosu na zapadnotokavsku, koja je bi trebala biti akavska.

U drugoj kategoriji jotovanja, koje je ustvari praslavenske provenijencije, zabiljeeno je takoer svega nekoliko primjera, ali i oni mogu posluiti za donoenje nekih zakljuaka. To su sljedee lekseme: divje (23) divije (IS, AN), grabe (11), kopje (8). Imenice kopje i grabe izvedene su sufiksom -je, to je uvjetovalo jotovanje usnenih suglasnika p i b. Pridjev divje izveden je od prasl. oblika divj (Ani i dr. 2004, knj. 2: 367). Neizvravanje ovoga jotovanja zapadna je jezika osobina, dok je primjer s epentetskim -l- istona, odnosno juna tokavska crta. Navedeni primjeri potvruju neto frekventniju zapadnotokavsku osobinu u ovoj kategoriji jotovanja.

Ostale zanimljivosti na fonetsko-fonolokoj ravni

Na fonetsko-fonolokoj razini pojavljuju se sluajevi koji oslikavaju neke karakteristine crte Makbuli-arifa, zanimljive za jezika istraivanja. Meu takvima istie se problem jednaenja suglasnika po zvunosti u primjerima koji se mogu tretirati i kao problem pravopisa, jer se tie upotrebe fonetskog ili etimologijskog principa. Tako se u korpusu razliitih verzija rukopisa pojavljuju primjeri podkov (19) potkov (IS) (potkov, podkov AN), podkovat (19) pokovat (IS) potkovat, podkovat (AN), rope (19) robe (AN) rope (IS), koji potvruju kolebanja u pisanju, to se ak analoki prenijelo i na primjer u kojem nema mjesta takvoj divergenciji s obzirom na etimologiju

Alen Kalajdija

284 ANALI GHB 2011; 40 (32)

rijei: modka (37) motka (AN). Navedeni primjeri potvruju jednu pravo-pisnu crtu karakteristinu za alhamijado idiom, ali i ostale predstandardne idiome.

Meu primjerima istie se i upotreba leksema koje se mogu smatrati usmenim epskim poetizmima, jer su nastale u specifinom koloritu epskog deseterca i usmene poetske tradicije. To su lekseme kose (12) i tamnica (42) tavnica (IS, AN). Leksema tamnica, karakteristina za epski diskurs zbog svoga znaenja, pokazuje disimilaciju u kojoj se medijalna skupina -mn- mijenja u -vn-: tavnica.

Skupina -ro- u leksemi grob tj. gorob (25) spada u primjere koji potvruje dijalekatsko preferiranje istonotokavske osobine.

Morfoloke osobenosti Rjenika Glagoli

Glagolski sistem dosta je prisutan u rjeniku i po brojnosti dolazi iza ime-nica. Za ovaj sistem moe se kazati da sadri nemali broj bezlinih glagolskih oblika, posebno infinitiv. Ono to se posebno istie jeste da je najvei broj primjera s okrnjenim infinitivom. Razlog te upotrebe oito se treba traiti u poetskoj strukturi rjenika a to potvruju primjeri s punim infinitivom kojih je ipak mnogo manje po frekventnosti u odnosu na one s okrnjenim, npr.: epirkat (18), hitet (22, 29) hitit (AN, IS) hijetit (AN), jabukat (18), jau-kat (18), kihat (24), kuhat (32), muat (23), milovat (21), onesvistit (24) ne osvistit (IS) onesvist (AN), pitat (24), poekat (18), podat (26), polubit (21), popipat (18) (nema kod AN, IS), puhat (22), sidet (7) sidjet, umrit (24).; aliti (25).

Meu glagolskim oblicima primjeuje se upotreba i tvorba linih glagol-skih oblika, koji su novijeg tokavskog tipa. Glagolski oblici koji se koriste u Rjeniku jesu sljedei: prezent hoeli (43) (nema kod AN, IS), hou (43) (nema kod AN, IS), neu (43) (nema kod AN, IS), pee (14), tee (14), tera (14) tira (IS) tira, tera (AN); aorist videh (24) (nema kod AN, IS), umori se (IS, AN); futur I doie (28), kazate (26) (nema kod AN, IS), naie (30) (nema kod AN, IS); imperativ bei (14) bii (IS), bii (16), iti (43) ii (IS); sjedi (27) sjed (IS), sejd (AN). Poto je futur I sloeni glagolski oblik, on pokazuje odreene tendencije. Najprije, istie se da se enklitike piu skupa s toninom rijeju, to je osobena crta predstandardne bosanske grafije kako arebike tako i bosanine (up. Truhelka 1889, knj. IV: 81); zatim glagoli na -i piu se tako to je infinitiv neokrnjen; a u jednom zabiljeenom primjeru finalni nastavak iz okrnjenog infinitiva pie se ispred afrikata kazate.

Osobenosti bosanskoga jezikog izraza Makbuli-arifa

285ANALI GHB 2011; 40 (32)

Zamjenice

Oblici line zamjenica za ivo pokazuju osobenost morfoloke strukture Makbuli-arifa. Primjeuje se da oblik ove zamjenice u verzijama sastoji od strukture tko i ko, s odreenim prefiksima ili sufiksima: itko (23), itkogodi (30) (nema kod AN, IS), kogodi (16) (nema kod AN, IS). Izmeu triju pri-mjera, dva su oblika starije provenijencije itko i itkogodi i jedan novije kogodi. Stariji oblici ukazuju na zapadnu tokavsku praksu, koja je inae arhainija, dok prisustvo novijeg oblika ukazuje na interferentno procese koji su bili prisutni u predstandardnim idiomima, ali upuuju i na mogunost da je prijepis rukopisa mlaeg postanja.

Brojevi

Oblici glavnih brojeva takoer pokazuju odreene interferencije. Tako se primjeuje odnos oblika eteri (38) etiri (IS), divadest (39) dvadesed (IS), idve istotine (39) dvi stotine (IS, AN), estdeset (39) estdesed (IS) ezdeset (AN), tiridest (39) trideset (AN) tridesed (IS). Divergencije u oblicima prisutne su u osnovnim i u izvedenim brojevima. Oekivano je neto vie razlika u sloenim brojevima, ali je zanimljivo da se one pojavljuju i u osnovnim. Razlike u oblicima tiu se: ozvuavanja divadest (39) dvadesed (IS), estdeset (39) estdesed (IS); refleksa jata: idve istotine (39) dvi stotine (IS, AN); ispadanje/neispadanja suglasnika: estdeset (39) estdesed (IS) ezdeset (AN); ispadanja vokalskog elementa u drugom dijelu sloenog broja: tiridest (39) trideset (AN) tridesed (IS). Posljednja navedena kate-gorija moe se smatrati dijalektizmima, kao i oblici s jatom, dok se pitanje ozvuavanja treba posmatrati kao produkt knjievnojezike prakse bosanske alhamijado tradicije, budui da se u velikom broju razliitih spomenika ozvu-avaju pojedini bezvuni suglasnici, ali i obratno, bez obzira na to da li je u inicijalnoj ili finalnoj poziciji.13

Od ostalih primjera s lekikog stanovita zanimljivo je da se za broj 1.000 upotrebljava imenica hiada (40), da se broj 40 oznaava kao etirdeset (39) (nema kod IS), a stotica 400 oznaava se kao sloeni broj izveden od osnov-nog broja etiri i imenice stotina: etiri istotine (40).

Prilozi

Od priloga, kojih nema mnogo navedenih u Rjeniku, posebnu panju privlae sljedei primjeri: danaske (20), juer (29) (nema kod AN), sutra

13 Npr. u ilmihalu Sehletu-l-vusul nalaze se slini primjeri: prez / brez; bedeset / pedeset (Humo 2010).

Alen Kalajdija

286 ANALI GHB 2011; 40 (32)

(29) (nema kod AN). Navedeni prilozi u principu su zapadnijeg porijekla, posebno stoga to imaju sauvane partikule -ke i -r, u primjerima vremenskih priloga danaske i juer, to pripada domenu bosanske predstandardne i organ-ske prakse. Takoer, i prilog sutra zapadnog je porijekla, jer bi juna praksa potvrdila oblik sjutra.

Ostale morfoloke osobenosti

Meu ostalim morfolokim karakteristikama istiu se sljedei primjeri. Uzvikom mre (8) tumai se turski ekvivalent brebre, iako se uzvik bre koristi u XVII st. u alhamijado tradiciji.14 Zanimljivo je da su obje lekseme balkanski grecizmi izvedeni od oblika *mre > bre (Skok 1974, knj. I: 205), odakle su nastali oblici more i bre u znaenju luda, budala. Takoer, zanimljiv je oblik imenice rame kao ramo (8), to je oito dijalektizam ili pak lokalizam pri-sutan i u savremenim narodnim govorima jugoistonobosanskog dijalekta.15 Leksema kosa dolazi u obliku mnoine kose (12) i, kako je ve napomenuto, tipina je za usmeni poetski diskurs lirskog i epskog tipa te se njegov utjecaj moe pratiti i u poetskoj leksikografiji. Prisustvo istonotokavske osobine vidljivo je i u imenici u (10), gdje je vokal u nastao od konstrukta v.

Nekoliko sintaksikih osobina

Zbog samoga leksikografskog karaktera, bosanske sintaksike konstruk-cije nisu bitnije tretirane u Makbuli-arifu. Meutim, postoji nekoliko sluaje-va koji determiniraju odreene sintaksike modele. U tom smislu istiu se dva sloja iz kojih se crpe sintaksiki problemi jedan je isto leksikografski i on po primjerima participira veoma malo, tanije pojedinano; drugi se odnosi na poetsku strukturu Rjenika, u kojem se nalaze mudre izreke refleksivne sentence, napisane na bosanskom jeziku, a koje sintetiziraju obraena poglav-lja u Rjeniku.

Iz prvog sloja izdvaja se jedan primjer u kojem se pojavljuje modalni gla-gol htjeti ija je dopuna data u infinitivu: hoeli jest (43) (nema kod AN, IS). Navedeni primjer potvruje stariju bosansku jeziku praksu u kojoj gotovo da nije bilo dopuna u konstrukciji da + prezent.

14 Up. refren Nemoj, nemoj, ah bre nemoj, tako ti Boga iz mostarske pjesme A ja pooh i povedoh konja na vodu (Nametak 1981: 5657).

15 Navedeni podatak moe znaajno posluiti u razumijevanju drugih jezikih karakteristika iz rukopisne verzije u kojoj se nalazi ovaj oblik, ali se pri tome ipak mora imati u vidu knjievnojeziki karakter Rjenika. Takvo istraivanju u znatnijoj mjeri proirilo bi ovu studiju, tako da se ne moe tretirati na ovome mjestu.

Osobenosti bosanskoga jezikog izraza Makbuli-arifa

287ANALI GHB 2011; 40 (32)

Iz drugog sloja izdvajaju se primjeri s reenicama, od kojih su najzani-mljivije sa sloenom strukturom. Meu primjerima pojavljuju se bezveznike i veznike koordinirane reenice (sastavne): Ti izla ne in, dobro in, sile nein, izlo povrzi (13); I Boe, Ti pokloni, moju duu proveseli (36); Nee bit junak kogodi bii te se obzire isirce mee (16). Subordinirane reenice (pogodbena): Tebije boe bojatse Boga, ako u tebe pameti ima (14); (namjer-na): Ui, pii, virlo radi, da ne bude izloesti (10); (subjekatska/atributska): Nee bit junak kogodi bii... (16); Itkogodi dobro ini naie (30).

Zakljuak

U analizi specifinih crta rjenika Makbuli-arif, istiu se vanije jezike osobenosti na razliitim jezikim nivoima. Refleksi jata u rukopisima uglav-nom su ikavski, neto je manje ijekavizama, ali je prisutan i nemali broj primjera s ekavskom zamjenom jata. Takvo stanje interferencija na razini refleksa jata tumai se bosanskom jezikom tradicijom ikavskog manira, kao sastavnog elementa knjievnojezike koine, koja inae pokazuje niz razliitih strukturnih osobina, koje se u Rjeniku zasnivaju na prisustvu dviju dijalekat-skih baza zapadne i istone, odnosno june tokavtine. Meu navedenim elementima koji potvruju zapadnije crte unutar navedene knjievnojezike koine spadaju: ikavska zamjena jata; dosljedna upotreba glasa h; uvanje finalnog -l; nepostojanje epentetskog -l- u ostacima praslavenskog jotovanja usnenih suglasnika; manji broj sluajeva akavizma u procesu jotovanje skupine -sk; oblici line zamjenice u formi tko; prisustvo partikularnih ele-menata u prilozima; dopuna infinitiva uz modalni glagol. Na drugoj strani, u verzijama Rjenika prisutni su i primjeri koji ukazuju na junu provenijenciju nekih jezikih formi, kao to su: ijekavska zamjena jata; manji broj primjera prelaska -l u -o, tokavizam u jotiranoj skupini -sk, upotreba oblika -ro- u lek-semi grob; oblik line zamjenice s ko, uzvik mre. Treba istai da se najvei broj primjera tipinih jezikih osobina realizira u interferentnim odnosima, koji su upravo najznaajnija potvrda knjievnojezike koine u saglasnosti s odreenim tendencijama, a takvi su i ve neki spomenuti sluajevi: ikavsko-ijekavsko-ekavska zamjena jata; uvanje finalnog -l i tenedencije alternacije u o; dominacija primjera s neizvrenim jotovanjem usnenih suglasnika, s povremenim prisustvom izvrenog jotovanja; rezultat tokavizma u procesu jotovanja skupine -sk, ali i sporadina upotreba akavskog rezultata jotova-nja; stariji oblik line zamjenice za ivo u odnosu na noviji; povremene diver-gencije u pisanju nekih brojeva. Postoje i sluajevi ujednaenih formi, kao to su: etimologijska upotreba glasa h; ujednaeni oblici glagola; tvorba sloenih reenica. U vezi s brojnim jezikim presijecanjima istie se zakljuak da se divergencije mogu sasvim jednostavno pojavljivati u nekom odsjeku jezi-

Alen Kalajdija

288 ANALI GHB 2011; 40 (32)

kog razvoja, s ustanovljenim tendencijama, po kojima se u datom vremen-skom segmentu prepoznaje karakter jezikog izraza. Takoer, treba napome-nuti da se odreeni broj interferencija i divergencija u rukopisnim verzijama treba tumaiti i hronologijom biljeenja date verzije, jer mlai prijepisi oito pokazuju nove jezike, uglavnom junije tendencije. Isto tako, neki elementi jezikog izraza Makbuli-arifa naprosto su izraz pisarske tradicije alhamijado literature, kao to su: vezanje enklitika za tonine rijei; kolebanje u etimolo-gijskom i fonetskom nainu pisanja rijei; ozvuavanje bezvunih suglasnika na kraju rijei, dok su drugi sastavni dio procesa koji je naslijeen iz starije faze bosanskog jezika.

Summary

SPECIFIC ASPECTS OF BOSNIAN LINGUISTIC EXPRESSION

OF MAKBULI-ARIF (1631)

The paper provides basic elements of the limited linguistic analysis of Turkish-Bosnian / Bosnian-Turkish dictionary Makbuli-arif. The focus of the analysis is founded on more important divergent processes in words, in the domain of phonetical-phonological, morphological, and in much lesser number of syntactic properties, as well as in some other issues derived from the analysis. A lexical-semantic analysis has not been particularly attempted, because it would have significantly expanded the aforementioned study.

BIBLIOGRAFIJA

Korpus

Korkut, Dervi (1942): Makbul-i Arif (Potur ahidija) skfi Bosnevije, Glasnik Hrvatskih zemaljskih muzeja u Sarajevu, god. LIV, Sarajevo

Maqbl-i arif (Potur ahidiya) (2001), Opina Tuzla, Behram-begova bibli-oteka, Narodna i univerzitetska biblioteka, Tuzla

Nametak, Alija (1968): Rukopisni tursko-hrvatskosrpski rjenici, Jugoslaven-ska akademija znanosti i umjetosti, Zagreb

Nametak, Alija (1978): Tri rukopisa Makbuli-arifa (Potur-ahidije), Anali Gazi Husrev-begove biblioteke, Knjiga V-VI, Sarajevo

Smailovi, Ismet (1990): O Uskufijevu rjeniku Maqbuli arif (Potur ahidi-ja), Muhamed Hevai Uskufi, Univerzal, Tuzla

Osobenosti bosanskoga jezikog izraza Makbuli-arifa

289ANALI GHB 2011; 40 (32)

Literatura

Ani, Vladimir; Brozovi Ronevi, Dunja; Goldstein, Ivo; Joji, Ljiljana; Matasovi, Ranko; Pranjkovi, Ivo (2004): Hrvatski enciklopedijski rje-nik, EPH d.o.o. Zagreb i Novi Liber Zagreb

Blau, Otto (1868): Bosnischtrkische Sprachdenkmler, Abhandungen fur die Kunde des Morgenlandes, V Bd., No 2, Leipzig

Buli, Refik (2003), Pitanje ikavskog supstrata u ijekavskim govorima tuzlanskoga kraja, Knjievni jezik, Sarajevo, 2003.

Filan, Kerima (2005): Turska leksika u rjeniku Makbuli arif Muhameda Hevaija Uskufija, Anali Gazi Husrev-begove biblioteke, Knjiga XXIII-XXIV, Sarajevo

Halilovi, Senahid (1991): Narodno jeziko blago u Potur-ahidiji Muha-meda Hevaije Uskufije, Bosanski jezik, Biblioteka Kljuanin, Sarajevo

Humo, Omer Hazim (2010): Sehletul-vusul; Munir Drki, Alen Kalajdija: Grafija i leksika Sehletul-vusula, Muzej Hercegovine, Mostar

Kadri, Adnan (1999): Jedna pedagoko-didaktika manzuma Ibrahima Edhema Berbia, Takvim, Sarajevo

Kalajdija, Alen (2009): Elementi knjievnojezike koine u najstarijoj alha-mijado pjesmi Hirvat trkisi (1588/1589.), Anali Gazi Husrev-begove biblioteke, knjiga XXIX-XXX, Sarajevo

Kalajdija, Alen (2011): Knjievnojezika koine u alhamijado stvaralatvu predstandardnog tipa, Prilozi za orijentalnu filologiju, vol. 60, Sarajevo

Kalajdija, Alen (2007): Razvoj refleksa glasa jat u alhamijado pjesnitvu i formiranje poetskoga ikavskog manira, Magistarski rad u rukopisu, Filo-zofski fakultet, Sarajevo

Kemura, Ibrahim (1975): Ilmihal Abdul Vehab Ilhamije na bosanskom jeziku, Glasnik Vrhovnog islamskog starjeinstva u SFRJ, XXXVIII / 12, Sarajevo

Kuna, Herta (1974): Historija literarnog (knjievnog) jezika standardni jezik, njegova historija i predstandardni idiomi, Izraz, knjiga XXXVI, godina XVIII, broj 10, Sarajevo

Mui, Omer (1963): Anonimni pjesnik Sarajlija o stanju u Bosni 1057/1647. godine, Radovi Filozofskog fakulteta u Sarajevu, Sarajevo

Nametak, Abdurahman (1981): Hrestomatija alhamijado knjievnosti, Svje-tlost, Sarajevo

Nametak, Alija (1982): Jo o Makbuli-arifu ili Potur-ahidiji, Anali Gazi Husrev-begove biblioteke, Knjiga VII-VIII, Sarajevo

Alen Kalajdija

290 ANALI GHB 2011; 40 (32)

Skok, Petar (1971): Etimologijski rjenik hrvatskoga ili srpskoga jezika, knji-ga I i II, JAZU, Zagreb

Smailovi, Ismet (1969), Nova leksikografska studija: Alija Nametak, Rukopisni tursko-hrvatskosrpski rjenici, Jezik, Zagreb

Truhelka, iro (1889): Bosanica. Prilog bosanskoj paleografiji, Glasnik Zemaljskog muzeja, knj. IV, br. I, Sarajevo

Korice rjenika