cervantes miguel de - don quijote1

8/6/2019 Cervantes Miguel de - Don Quijote1

1/167

CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveuilina knjinica - ZagrebLektira popularni klasici1Miguel de Cervantes Saavedra BISTRI VITEZ DON QUIJOTE OD MANCHE DIO PRVINaslov izvornika:

El ingenioso hidalgo Don Quijote de la Mancha.Prijevod:Iso Velikanovi i Josip TabakIzdava: Globus media d.o.o. Odranska 11, ZagrebTiskara: Vjesnik d. d.Dizajn knjige: Halid MallaIlustracija na naslovnici: CORBIS

ISBN 953-7160-31-9 cjelina ISBN 953-7160-32-7MIGUEL DE CERVANTESSAAVEDRA

BISTRI VITEZ DON QUIJOTE OD MANCHE

DIO PRVISa panjolskog preveli Iso Velikanovi i Josip TabakObjanjenjaJosip TabakVOJVODI OD B EJ ARA BANARESA,VIKONTU OD LA PUEBLE DE ALCOCER, MARKIZU OD GIBRALEONA, GROFU OD BENALCAZARA IGOSPODARU MJESTA CAPILLE, CURIELA IBURGUILLOSAPouzdajui se u prijazni doek i potovanje to ga Vaa Preuzvienost iskazuje knjigama svakevrste, kao velika koji je istinski voljan zakriljivati lijepe umjetnosti, osobito one koje su plemenite ine snizuju se do sluganstva i sebinosti proste svjetine, odluio sam izdati na svijet BISTROGAVITEZA1 DON OUIJOTA OD MANCHE, pod zatitom prejasnoga imena Vae Preuzvienosti, te odajuisvaku ast tolikoj veliini, molim, primite ga milostivo pod svoje okrilje, da osjenjen njime, iakonema onoga dragocjenog nakita elegancije i erudicije kojim se znaju zaodijevati knjige to su ihnapisali ljudi uena soja, mogne mirne due izii pred sud onima kojino, ne zadravajui se ugranicama svojega neznanja, obiavaju osuivati tue radove s veom krutou i manjom

pravednou; ako dakle smiljenost Vae Preuzvienosti svrati pogled na moju dobru namjeru,

uzdom se da nee odvrgnuti malou mojega poniznog poklona.

MIGUEL DE CERVANTES SAAVEDRAProslovDokoni itateljul I da ti se ne kunem, moi e mi vjerovati kako sam elio da ova knjiga, edomojega uma, bude najkrasnija, najumiljatija, najduhovitija to se zamisliti moe. No nisam semogao oteti prirodnom zakonu da svako bie raa nalino bie. Sto je dakle mogao roditi moj jalovii slabo uljueni duh nego priu o suhoparnom, mrzovoljnom, hirovitom sinu, natrpanu svakakvimmislima koje nikome drugom na pamet ne padaju - ba onakvu kakva se ve raa u zatvoru,2 gdjese svaka neudobnost bani i svaka nemila buka domuje! Tiina, ugodno mjesto, ljupka polja, vedronebo, ubor izvora, duevna mirnoa pomau jako da se najneplodnije muze oplode i porod izrodekojemu se svijet ne moe da nadivi i naraduje. Dogaa se da otac ima sina runa i bez ikakvemiline, a ljubav kojom ga ljubi zasjenjuje mu oi te ne vidi sinovljih mana, nego ih jo smatradomiljatou i vrlinama, pa ih kazuje prijateljima kao neku bistrinu i milinu. Ali ja, koji se inimdodue ocem Don Quijotovim, a uistinu sam mu ouh, neu da se povedem za obiajem, niti sam

voljan, predragi itatelju, gotovo sa suzama u oima preklinjati tebe, kako drugi ine, da oprosti ilis uma smetne greke koje u mojega sina vidi, jer ti mu nisi ni brat ni svat, nego je tvoja voljicatvoja slobodica, ti si gospodar na svojevini, kao car na carevini, pa moe i caru ipak pokazati kadon ne vidi. Sve to vadi tebe i oslobaa od svakog obzira i svake obveze, te moe govoriti o ovojprii to god te volja, ne strahujui da e biti oklevetan za zlu rije niti nagraen za dobru koju onjoj izrekne. Volio bih ti prikazati ovu priu istu i golu, neokienu proslovom i bez neizmjernepovorke uobiajenih soneta, epigrama i pohvalnica koje se tiskaju na poetku knjige.3 Mogu tinaime rei: premda me stajalo neto truda dok sam napisao ovu knjigu, ipak sam se najvienamuio piui predgovor to ga evo ita. Mnogo sam se puta laao pera da ga napiem, i opetostavljao pero, jer nisam znao to bih napisao. Tako ja jednom sjedim neodluan, papir poloiopreda se, pero zadjenuo za uho, podlaktio se o stol, podnimio rukom lice i premiljam to bih rekao,a uto bane k meni prijatelj, domiljan i bistra glava, pa kad spazi kako sam se zamislio, zapita meza uzrok. Ja mu ne zatajim, nego reknem kako premiljam o proslovu to treba da ga napiem priio don Quijotu, a to mi je tolika muka te ne bih ni da ga piem niti bih da na svijet iznosim junaka

djela toli plemenita viteza. Ta kako bi da me ne zbunjuje to li e rei onaj stari zakonodavac kojegakrste svjetinom, kad razabere da ja, nakon tolikih godina to sam ih prespavao u tiini zaborava,izlazim sada, gdje su mi tolike godine na grbai,4 s priom suhom kao sita, slabe domiljatosti,


2/167


3/167

jedina ti je briga da ta imena nabroji, ili u svojoj kronici spomene ove koje maloas rekoh, a meniprepusti da ja primetnem biljeke i napomene; ja ti se kunem da u sve rubove prepunitiprimjedbama i jo na kraju knjige natrpati etiri arka.Da se vratimo sada na citacije pisaca koje se u drugim knjigama nalaze a u tvojoj ih nema. Tomu jelako doskoiti, jer ti valja jedino potraiti koju knjigu gdje su oni svi pomenuti, od A do Z, kakoveli.16Tu istu abecedu prenesi ti u svoju knjigu, pa sve ako se jasno bude razbirala la, jer su ti onipisci slabo i bili potrebni, svejedno ti je; moda e ipak tkogod biti tako glup te e povjerovati da si

se ti u svojoj priprostoj i nekienoj historiji svima njima posluio. A ako to nije niemu, ono e baremod takva dugaka popisa odmah poskoiti knjizi vrijednost, pogotovu gdje se nitko nee laati poslada istrauje jesi li se povodio za njima ili nisi, jer je svejedno. tovie, tvojoj knjizi, ako pravorazabirem, i ne treba nita od svega toga to veli da joj nedostaje, jer cijela ti je knjiga napadaj naviteke romane, o kojima Aristotel nita ne kazuje, sveti ih Bazilije ne spominje, a ni Ciceron ih nepoznaje; s priom o izmiljenim nesklapnostima ne idu u spregu ni tonosti istine ni astrolokaopaanja, niti joj vrijede geometrijske mjere, niti pobijanje argumenata kojima se slui retorika; nitise ovdje komu propovijeda, pa da se mijea ovjeansko s boanskim, jer ne valja da se takvommjeavinom odijeva ikakav kranski razum. Jedina je zadaa knjizi oponaati ono to opisuje, te tosavrenije bude oponaanje to e bolje biti ono to se pie. I kako ovaj tvoj spis ne ide ni za imdrugim nego da uniti ugled i vlast koju i meu svijetom i meu svjetinom uivaju viteke knjige, netreba ti prosjaiti sentencije od filozofa, reenice iz Svetoga pisma, prie od pjesnika, govore odretora, udesa od svetaca, nego nastoj da ti u knjizi budu krepke, valjane i dobro probrane rijei, pada ti prianje i reenice poteku zvuno i ugodno, koliko god moe, zna i voli, a da misli svoje

iskazuje ne brkajui ih i ne zamraujui. Nastoj i o tome da se itajui tvoju historiju melankoliknasmije, smjeljivac da puca od smijeha, priprostomu da ne bude na dosadu, razborit ovjek nekase divi invenciji, ozbiljan neka je ne odvrgne, a umnik neka je svagda hvali. Sve u sve, upni darazori loe osnovanu zgradu tih vitekih knjiga to ih mnogi mrze a jo brojniji hvale; ako topostigne, nisi postigao malenkost.Bez ijedne rijei sasluah to mi prijatelj veli, i njegovi mi se razlozi tako utuvie da nisam niraspravljao o njima, nego ih odobrio i uznastojao od njih samih sastaviti ovaj predgovor, iz kojegae, dobrostivi itatelju, razabrati razboritost mojega prijatelja, sreu moju to sam u takvu asu ipotrebi naao takva savjetnika, i tvoju okrepu to si stekao tako iskrenu i nepromijenjenu historijuslavnoga Don Cjuijota od Manche, o kojem svi redom itelji onoga kraja na Montielskom polju sudeda je bio najedniji zaljubljenik i najhrabriji vitez to je od mnogih godina vien u onome kraju. Neuda preuznosim uslugu koju ti iskazujem upoznavajui te s tako znamenitim i estitim vitezom; aliiziskujem da mi zahvali to te upoznajem sa slavnim Sanchom Panzom, perjanikom njegovim, ukojemu, kako mi se ini, nudim tebi sabranu svu milinu perjaniku to je razasuta u jatu pustih

knjiga vitekih. A sada Bog s tobom, pa ni mene ne zaboravio! Zdrav mi bio!KNJIZI O DON QUIJOTUOD MANCHE17

URGANDA NEZNANKAAko, knjigo, ti valja-Citatelja eli ste-Zvekani e tebi re-Da je tvoja elja ma-No ako li zvekani-Ti nekani biti hra-Ti sirotuj meu nji-I s voljom e biti svi-Pa e ljudi prste li-I o neba tebe di-Iz iskustva znamo sta-Tko se skloni pod drve-U sjeni se naodma-U Bjaru usud dob-Kraljevsko tidrvo da-A knezovi na njem ro-I vojvoda na njem cva-Nov veliki Aleksan-U sjenu se skloni k nje-Da teuzme pod okri-Ti junaka priaj dje-Plemenitog Don Ouijo-Dokolan je mnogo ti-I pameu pomjeri-Te od dama i

juna-Buknu njemu jarost ta-I akva ga ljubav pe-Da bjesnei ko Orlan-Dulcineju od Tobo-Hrabromrukom sebi stje-Nek neskromni hijero-Ne bani se po tvom ti-Jer na titu slikovi-Svaka toka malo zna-edan budi i

poni-Te rugai nee re-Da Hanibal od Karta-I de Luna, don Alva-I kralj Franjo od Spani-Kunu udes,to te stvo-!S

Kad sueno tebi ni-Da toliko uen bu-Ko to crnac Juan Lati-19

Latinskih se rijei klo-Pameu se nerazmetnimudroom, koje ne-Jer e pravi pismenja-Krivit usta kad te u-I na ui aptat ti-Sto jeovaj namjeri-Ti se dri puta svo-Ne brini se ni za ko-Jer tko tuu brigu vo-Taj do svoje ne doho-A tko voli da se a-Tomu svijet i odva-Ti se brini svakog a-Da do dobra dopre gla-Jer tko ludost tampat da-Dovijekamu prijekor tra-

Znaj da mudar ovjek ni-U koga je krov od sta-20 Pa se maa za kame-Da susjedu krov razbi-Pamti:ovjek koji pi-Djelo svoje promozga-Stupa svagda polaga-A tko tampa knjigu za-Da enskinje njegati-Taj piskara ludori-AMADIS OD GALIJE DON QUIJOTU OD MANCHE SONETTi, koji si se poveo po meni, Po icu mojem to me jadom goni I iz radosti ovamo me skloni Na

pokoru na Sirotnoj Stijeni;Ti, kojemu se, ko napitak slani, Iz oiju niz lice liju suze, Kom srebro, bakar, kositar se uze I zemljaga na zemlji jelom hrani;

Zivuj i znadi: dok nebesa stoje, Bar donde dok Apolon goni plavi Konjice jo po sferi etvrtoj,Junako ime svijetli se tvoje, Domaja tvoja prva je po slavi, A nenatkrivljiv umni pisac tvoj.DON BELIANIS OD GRECIJE DON QUIJOTU OD MANCHESONET


4/167

Sijeem, kidam, zborim, tvorim, davim, Vie neg igda vitez skitalica; Lukav sam, hrabar; tisuukrivica Osveujem, a sto tisua mlavim.Vjenosti dadoh slavna djela svoja; Ljubavnik bijah uljudan i mio; Patuljkom mi je i div svaki bio, Jernije meni doraso do boja.Do nogu mojih evo puste sree, Jer pamet moja prihvati je smjela I priliku za perin k sebi ote.

Al iako mi dobra srea lijee Nad mjesec tamo, junaka ti djela Ja zavidim, oj velikiQuijote.GOSPOA ORIANA DULCINEJI OD TOBOSA SONET

Kom bi se, krasna Dulcinea, htjelo, Kad u Tobosu Miraflores11 on ima, Za volju mira i udobnostima Iza sam London dati svoje selo1.Ah, da je meni i odjeu tvoju I elje tvoje odjenut na sebe I usreenom junaku od tebe U nejednakudiviti se boju1.

Ah, da sam se s istotom ovolikomDon Amadisu znala oprijeti,Ko ti junaku ednom Don Quijotul

Zavidjeli bi meni, a ja nikom, I ne bih sada ginula u sjeti, Uivala bih veselo milotu.GANDALIN, PERJANIK AMADISA OD GALIJE, SANCHU PANZI, PERJANIKU DON OUIJOTOVU SONET

Zdrav bio, slavna ljudino, kog zove Srea da bude dinim perjanikom, Dosuduju mu s blagouvelikom Da proslui bez smetnje ikakove.Sjekira i srp s vitetvom se slae, Me vitezove konjuar je stao Prostodunik, i jako mi je ao Naoholicu to k mjesecu nae.

Zavidljiv sam ti oslu i imenu I tvom torbaku zavidan sam ja: Taj torbak pamet odaje u tebi.

Jo jednom: zdravo, Sanchol tvoju cijenuI panjolski na Ovidije znaI klanja ti se, Ijube ruku - sebi.22DEL DONOSO, UMILJENI PJESNIK, SANCHU PANZIIROCINANTUSANCHUPANZI

Ja konjuar Sancho Pan-U manchanca Don Quijo-Hvatao sam svagda mag-Da poivim razbori-Jerutljivi Villadie-Dravnu je svu mudro-Na uzmaku osnova-Tako veli Celesti-A u knjizi boanstve-No

prepunoj ljudskih stva-23

ROCINANTUJa sam slavni Rocinan-Babiekino praunu-Zbog greke mlitavo-Dadoe me Don Qujo-Jesam nalik namlitav-Al pameti mojoj konj-Izmakao jeam ni-To me ui Lazar i-2" Koji vino vjeto kra-Jer na slamkusrkat zna-BIJESNI ORLANDO DON QUIJOTU OD MANCHE SONETTi nisi knez, al bit bi mogo njime, Me knezove bi prvim knezom stao, I ne znam kud bi jo seuzvitlao. Oj pobjednice, nesvladan ni kime.

Ja sam Orlando, komu smete glavu Anglica, sav svijet sam obiao, Na oltar slavi ja sam rtvovao

Svu hrabrost koju oteh zaboravu.Ja s,tobom jednak nisam; nek te kite Slava i djela junakih ti glas. Premda si i ti enuo pameu.Ali jednaki smo kada divlje Skite I Maure goni, jer braom zovu nas, Spominju hudu ljubavnu namsreu.VITEZ OD FEBA DON QUIJOTU OD MANCHESONET

Vitee slavni, sunce Hispanije, Sa tvojom slavom svoju ne jednaim, Ni ma svoj s tvojim vrednijim ijaim; uven je bio, danas vie nije.Carstva sam prezro; bajnu carevinu Svijetli Istok zalud meni nudi, Jer za krasotom divnom mojegrudi, Za Claridianom, zorom vedrom, ginu.Od jedine i udesne krasote Neljubljen, dalek, jak sam, te u meni Moj pk strepi, krotim ga u sebi.Ti, plemeniti, jasni si Quijote Za Dulcineju sam na vasiljeni, A ona krasna, asna, mudra tebi.DonQuijoteDE SOLISDAN DON QUIJOTU OD MANCHESONET

Gospodine Quijote, ludorije Zaokupile um tvoj pomueni, Al in nijedan sramni, nepoteni Okaljaote prigovorom nije.Tvoja su djela svjedoanstvo za te: Ti po svijetu zatire krivice, I zato ropske due, kukavice,Prostaci tebe hvataju i mlate.Sad ako tvoja Dulcinea mila Ipak ti bude jako neljubazna I ljubavi ne prikloni se jo,U takvu jadu utjeha ti bila: Sancho je svodnik glup i poso ne zna, Ona je kruta, ti ljubavnik lo.RAZGOVOR MEU BABIECOM IROCINANTOMB. Oj Rocinante, to si s mesa spao? R. Jer posla ima, hrane nema za me. B. Zar jema tebi ne dajuni slame? R. Gospodar moj ni trunka ne bi dao.B. Gospodine, lo sluga si u gose, Kad na njeg die jezik magarei. R. Oslom je roen i u grob elei Gospodar moj, jer uj: zaljubio se.B. Je V ljubav ludost? - R. Nije mudra jako. B. Ko metafizik zbori. - R. Glad me mori. B. ali se slugi!- R. Slaba utjeha mi.Ta komu bih se tuio i plako,

Kad goso moj i momak to ga dvori,Ko Rocinante mre su i sami1.Prva glava


5/167

Prva glavakoja pria o stanju i ivovanju slavnog viteza don Quijota od Manche.U nekom selu u Manchi, kojemu ne elim ime spominjati,25 ivio je prije malo vremena plemi, odonih koji imaju koplje na stalku, starinski tit, kukavno kljuse i hitra hrta. Olla,26vie od govedinenego od ovnovine, naveer ponajvie hladno isjeckano meso s lukom, subotom praetina smozgom,27 petkom soivo, nedjeljom jo koji golubak, tako je troio tri etvrtine svojega prihoda.Preostatak bi planuo na zobun od fina crna sukna, na kadifne hlae za svece, na isto takve papue ina najfinije nebojeno polusukno, u kojem se koio u radne dane pod nedjeljom. U kui mu bilagazdarica koja je prevalila etrdesetu, i sinovica, koja jo nije navrila dvadesetu, pa momak zapoljski i kuni rad, koji mu je i konja sedlao i kosijerom rabotao. Po dobi se na plemi hvataopedesetih i bio je snana rasta, suhonjav, mrav u licu, velik ranoranilac i ljubitelj lova. Kazuju damu je prezime bilo Quijada, ili Quesada jer se donekle razilaze pisci koji o tom piu, premda se povjerodostojnom nasluivanju moe dokuiti da se zvao Quejana.28 Ali to malo vrijedi za naupripovijest: dovoljno je da priajui o njemu ne skrenemo ni za dlaku s istine. No, treba znati da sespomenuti plemi u asovima koji su mu dokoni a tih je u godini najvie i bilo s tolikim arom islau odavao itanju vitekih knjiga da je gotovo sasvim zaboravio na lov, dapae i na upravljanjesvojim imanjem. Zaokupila ga tolika radoznalost i ludost da je poprodavao mnoge hanege29oraezemlje i kupovao viteke knjige, da ih ita, i tako ih zgrnuo u kuu koliko ih se god domogao. A odsviju mu knjiga nikoje nisu toliko po volji bile koliko one to ih je napisao slavni Feliciano de Silva,30

jer jasnoa njegove proze i 0ne zamrene reenice njegove inile mu se biserom, pogotovu kadbi

uzeo itati ona laskanja ili izazove na megdan, gdje esto pie: Smisao besmislice, koja mi na misaopada, toliko mi raslabljuje misli, te mislim da se s pravom alim na vau krasotu. Ili kad bi itao: ...visoka nebesa, koja vau boanstvenost boanski utvruju zvijezdama i vama iskazuju dostojanstvodostojnosti, koje je vaa uzvienost dostojna.Od takvih se reenica jadnome vitezu pomuti pamet. Nabdio se on, da bi ih razumio i dokuio imsmisao, to ga ne bi dosegnuo pameu ni razumio ni sam Aristotel, sve da jedino radi toga ustane izgroba. Nisu mu bile po volji rane koje je don Belianis drugima zadavao i sam ih dopadao, jer kakvigod, misli, slavni vidari viali njega, ipak mu je jamano i lice i cijelo tijelo posuto brazgotinama ioiljcima. No ipak je hvalio autora njegova to je zavrio knjigu s obeanjem one nezavrivepustolovine, pa ga je esto podilazila elja da se lati pera i da je uistinu dokona, kako se ondjeobeava. Bio bi to svakako uinio i izvrio, da ga nisu odvratile druge, vee i neprestane misli.Cesto se sa upnikom svojega sela a bio je to uen ovjek, doktor, promoviran u Sigenzi31 prepiraoo tome tko je bio vei vitez: Palmerin od Engleske, ili Amadis od Galije. Ali majstor Nicols, brija utome istom selu, govorae da nitko nije ravan Vitezu od Feba, a ako se itko usporediti moe, onda

je to don Galaor, brat Amadisa od Galije, jer je zgodnije opremljen za sve, i nije kicoki vitez nitiplako, kao to je njegov brat, te ni po junatvu nije gori.Sve u sve, tako se zapleo u svoje tivo da je itao po cijele noi od veeri do jutra i po cijele dane odzore do mraka. I tako se njemu, od maloga spanja i mnogoga itanja, osui mozak i pamet mu senajposlije pomuti. Po glavi mu povrvi sve to to je u knjigama itao, i arolije, i kavge, borbe,izazovi, rane, udvaranja, ljubavi, nezgode i gluparije neuvene. A uvrtio je u glavu da je zgoljnaistina sva ta zbrka sanjarija to ih je itao, te mu na svem svijetu nije bilo pouzdanije historije.Govorio je da je Cid Ruy Daz32 bio dodue jako valjan vitez, ali ipak, rei se mora, s Vitezom odPlamenoga Maa33 usporediti se ne moe, jer je taj jednim zamaajem prepolovio dva divlja,strahovita diva. Radiji je bio Bernardu od Carpija,34 jer je u Roncesvallesu ubio zaaranoga Roldana,utjeui se lukavtini Herkula, koji je Anteja, sina Zemljina, u rukama zadavio. Jako je lijepospominjao diva Morganta, jer jest dodue od divovskoga roda, a divovi su svi uznoljivi i surovi, ali

je on jedini blagostiv i uljudan. No nadasve mu u volji bijae Reinaldos od Montalbana, osobito kadga gleda gdje kree iz kule i pljaka svakoga na koga naie, i jo kad je ugrabio onaj lik

Muhamedov, sav od suha zlata, kako njegova historija kazuje. Da mu je nekoliko puta aknutinogom izdajicu Galalona, ne bi alio dati svoju gazdaricu, a za prid i sinovicu.Naposljetku, kad mu je pamet ve klonula, sine mu najneobinija misao koja je ikada ikojemuluaku sinula. Uini mu se zgodnim i potrebnim, za veu ast svoju i za korist dravnu, da seprometne u skitnika viteza i krene svijetom oruan i na konju, traei pustolovine i izvrujui sveono to je itao da izvruju skitnici vitezovi: da zatire svakojaku nepravdu, da se izvrgavanezgodama i opasnostima, da ih svladava i stjee vjeitu slavu i ime. Ve mu se jadniku po glavimotalo da e za junatvo svoje ruke biti okrunjen barem za cara od Trebizonde. I tako se on u timugodnim mislima, zanesen divnom slau koja mu se priviala, pouri uiniti to je namjerio.Ponajprvo se lati posla da oisti bojnu opremu pradjedovsku, koja je davno baena u kut izaboravljena, pa je ondje zarala i popljesnivila. Oisti je i uredi to god je bolje mogao, ali odmahzapazi nedostatak: nije imao ljema s vizirom, nego obinu kacigu. No vjetina njegova doskoi itomu, te on od ljepenke sadjelja neto nalik na pol ljema s vizirom. Dodue, kad je htio iskuati je limu ljem jak i moe li podnijeti udar, pa potegnuo ma i maznuo dvared po ljemu, ve je prvim

udarom u jedan mah unitio sve to je radio tjedan dana. Bude mu krivo to je tako lako bilopokvariti ljem, te da se osigura od takve opasnosti, uzme ga opet izraivati, ali sada umetneiznutra eljezne ipke, tako da mu je ljem bio vrst i po volji; iskuavati ga ne htjede opet, nego ga


6/167

proglasi i uze smatrati najizvrsnijim ljemom s vizirom. Onda se ogleda za svojim konjem. Konj tajspao dodue u mesu kao gladna godina i bio puniji mana od Gonelina35 konja, koji tantum pellis etossa fuit, ali njemu se uini da ni Aleksandrov Bucefal ni Cidov Babieca nisu njegovu konju ravni.Dva-tri je dana premiljao kakvo bi mu ime nadjenuo, jer kako je govorio sam sebi ne prilii se dakonj ovakva slavna viteza, a i sam po sebi zgodan, bez uvena imena bude. Zato mu je nastojaosloiti i dati takvo ime da jasno kazuje to je bio dok jo ne bijae konj skitnika viteza, a i to jesada. im gospodar mijenja stale, najrazboritije e biti da i konju promijeni ime i da ga prozove

slavnim i sjajnim imenom, kakvo dolikuje novom stanju i zanimanju kojemu se ve odao. Poto jedakle mnoga imena poizmiljao, brisao, odbacivao, skrpio, raskvario i opet ih stao kovati u glavi i umozgu, prozove ga naposljetku Rocinante,36jer to mu se ime uini uzvienim, zvunim, a i kazujekakav bjee neko, dok je jo bio kljuse, a nije bio ovakav kao danas, jer sada je prvak meusvomDon Quijote kljusadi na svijetu.Kad je tako po volji nadjenuo ime svojemu konju, nakani nadjenuti ime i sebi. U tome murazmiljanju proe opet osam dana, a na koncu se nazove don Quijote. Po tom su imenu, kakorekosmo, pisci ove istinite povijesti naslutili da se jamano zvao Quijada, a ne Quesada, kako drugiopet misle. No on se jo sjeti da se junaki Amadis nije zadovoljio pukim imenom Amadis, nego jedometnuo i ime svoje kraljevine i postojbine, da je proslavi, te se prozvao: Amadis od Galije. Zato ion, kao dobar vitez, nakani svojemu imenu dometnuti ime svoje domovine i prozvati se don Quijoteod Manche.Tako je, po svojemu sudu, jasno oznaio svoj rod i postojbinu i poastio ju uzimajui odnje svoj pridjevak.Bojna je oprema dakle oiena, kaciga je pretvorena u ljem s vizirom, kljusetu je nadjenuo ime, a

odredio je i kako e se sam zvati. Treba mu jo jedino, ree on sam sebi, potraiti damu u koju bi sezaljubio, jer skitnik vitez bez ljubavi drvo je bez lia i bez ploda i tijelo bez due. Govori on sebi:Ako ja za kaznu svojih grijeha, ili po srei svojoj, skobim gdjegod kakva diva, kao to obino bivaskitnicama vitezovima, te ga u prvom sukobu oborim, ili ga prepolovim, ili ga, napokon, prevladam ipredobijem, zar nee dobro biti da ga mogu komu poslati, neka se pokloni; neka ue k mojoj slatkojvladarici, neka klekne pred nju i glasom poniznim i pokornim rekne: ,Ja sam, gospoo, divCaraculiambro, gospodar otoka Malindranije, koga je na junakom megdanu svladao nikadadovoljno nahvaljeni vitez don Quijote od Manche, te me on alje da se poklonim vaemu svijetlomlicu, a vaa milost neka od mene ini to joj je po volji.Oh, kako se uzradovao na dobri vitez kad je izgovorio taj govor, a jo vie kad je naao komu bidao ime svoje dame! Bila je, kako vele, u selu blizu njegova sela seljaka djevojka, jako lijepa, ukoju je on neko vrijeme bio zaljubljen, ali ona, razumije se, nije o tome ni sanjala i nije ni marila zanjega. Zvala se Aldonza Lorenzo, i on pomisli da e biti zgodno ako njoj pridjene ime vladaricesvojega srca. Potrai ime koje bi se valjano slagalo s njegovim, a dolikovalo bi i pristajalo princezi i

otmjenoj dami, te je naposljetku prozove Dulcinea od Tobosa,jer je rodom bila iz Tobosa: to je ime,po njegovu miljenju, zvuno i neobino i ima znaenje, kao i sva imena koja je sebi i oko sebe

ponadijevao.Druga glavato pria o prvom pohodu na koji je sa svoje postojbine krenuo bistri don Quijote.Poto je dakle sve uredio i spremio, ne htjede oklijevati da uini to je naumio; straila ga misao dae zatezanjem nahuditi svijetu, jer je nakanio tegobe uklanjati, krivice ispravljati, nepravde zatirati,neredu doskakivati i zla djela osveivati. I tako, ne javljajui nikome svoju nakanu i krijui se,

jednoga se jutra prije zore, a bio je jedan od najsparnijih srpanjskih dana, oborua svom svojombojnom opremom, zajae Rocinanta, natakne na glavu skrpani ljem, nadjene na ruku tit, zgrabikoplje, te izjae iz dvorita kroza stranja vrata u polje, silno zadovoljan i veseo to vidi da mu setako lako zapoeo izvrivati dobri naum. No tek to je ispao u polje, zaokupi ga strahovita misaokoja ga je malne odvratila od zapoetoga pothvata. Sjetio se on da jo nije primljen meu vitezove,te po vitekom zakonu ne moe i ne smije dii oruje ni na kojega viteza; a sve da i jest, morao bi

kao novi vitez nositi samo svijetlo oruje,37

bez znamenja na titu, dokle god ga junatvom nestekne. Te ga misli uskolebaju u naumu, ali kako mu je ludost bila jaa od ikoje razloitosti, smislion da e upriliiti neka njega ovitei tko mu drago, na koga naie, po primjeru mnogih drugih kojisu tako uinili, kao to je itao u knjigama koje su ga zaludile. A sto se tie svijetloga oruja, nakan

je, im dospije, oruje tako oistiti da bude sjajnije i bjelje od hermelina.38 S tim se smiri i nastavisvoj put, udarajui onamo kamo je konja volja, jer to i smatra pravim nainom za pustolovine.

Jae tako na novi novcati pustolov putem, razgovara sa sobom i veli: "Dok bude jednom na svijetizdana istinita povijest mojih slavnih djela, nema sumnje da e mudrac koji ih bude opisivao ovakozapoeti 1 priati prvi moj pohod u ranu zoru: ,Tek to je rumeni Apolon po licu daleke i prostranezemlje razastro zlaane niti svoje krasne kose, i tek to sitne, arene ptiice umiljatim jezicima,slatkom i medenom harmonijom pozdravie osvit rujne zore, koja ustaje iz meke posteljeljubomornoga mua, te se kroz vrata i balkone manchanskoga obzorja javlja smrtnicima, kadlislavni vitez don Quijote od Manche ustade s dangubnoga perja, zajaha slavnoga konja Rocinanta ikrenu na put niz drevno i uveno39 Montielsko polje. I doista je tim poljem jahao.

A onda nadovee: Sretna li doba i sretna li stoljea kad se izdaju na svijet slavna moja junakadjela, vrijedna da budu salivena od mjedi, isklesana u mramoru i naslikana na slikama, dabudunosti ostane uspomena. Oj ti mudri arobnie, bio tko bio, komu je sueno da bude


7/167

ljetopisac ove neobine historije! Molim te, nemoj zaboraviti mojega dobroga Rocinanta,svagdanjega druga mojega na ovim mojim hodovima i putovima! Onda opet zapone, kao da jezbilja zaljubljen: Oj princezo Dulcinejo, vladarice ovoga zaljubljenoga srca! Jako si mi naao uinilato si me otpravila i odbila me s krutim jadom i naredila mi da se ne javljam pred licem tvojekrasote. Smiluj se, gospodarice, i sjeti se ovoga pokornoga srca koje od ljubavi za tebe toliku mukumui.40

Uz to je nizao putem jo druge ludorije, sve onako kako su ga njegove knjige nauile, i povodio se,

koliko god moe, za jezikom tih knjiga. A jahao je tako polagano, i sunce je tako naglo i s tolikomegom pripeklo da bi mu jamano isprilo mozak, kad bi ga jo bilo. Jahao je gotovo cio taj dan, inita se nije dogodilo to bi vrijedilo pripovijedati, te je oajavao, jer mu je elja da to prije skobikoga na kome bi okuao jakost svoje junake ruke. Ima pisaca koji vele da mu se prva pustolovinapruila u klancu Lapice;41 drugi vele: kod vjetrenjaa; ali ono to je meni polo za rukom iznai i to

je zapisano u manchanskim ljetopisima, kazuje da je jahao cio taj dan, a kad se poe noati,iznemogoe i kljuse i on i malne skapae od gladi. Obazre se na sve strane nee li ugledati kakavdvor ili kakvu pastirsku kolibu, da se skloni i da namiri mnogu svoju potrebu, i opazi nedaleko odputa kojim jae krmu. Kao da mu je sinula zvijezda i kao da ga ne dovodi u trijem, nego u dvorespasenja. Pohiti onamo i stigne krmi ba kad e se zanoati.Na vratima zatekne on dvije djevojke, seke hoke, koje putuju u Sevilju s mazgarima. Svratili se oninoas u krmu da ondje predane. Kako se naem pustolovu sve to god misli, vidi i to mu seutvara priinja zgodom koja se zbiva onako kako je on itao, i krma mu se, im ju je opazio, uinidvorom sa etiri kule i s vrcima od blistava srebra, pa je tu i most koji se uzdie, i dubok rov, i sve

ime su takvi gradovi opravljeni. Kad se priblii krmi koja mu se uinila dvorom, pritegne malkouzde Rocinantu, jer se ponadao da e kakav patuljak iskrsnuti navrh kule i javiti trubom da se vitezpribliuje dvoru. Ali kad razabra da ondje zateu i da Rocinante navaljuje u staju, dojae on krmido vrata. Tu opazi one dvije razuzdanice, i njemu se uini da su dvije krasote gospoice ili umiljatedame koje se dvoru pred vratima etaju. Uto se sluajno dogodi da svinjar potjera sa strnita krdosvinja koje se, da prostite, tako zovu i zatrubi u rog, da se svinje skupe. I odmah se don Quijotupriini ono to eli, to jest da to patuljak objavljuje sada tim znakom njegov dolazak. Jakozadovoljan prie dakle krmi i damama, ali kad one ugledaju onako oboruana ovjeka, s kopljem isa titom, poplae se i nagnu bjeati u krmu. No don Quijote, koji im po bjeanju razabra strah,odigne vizir od ljepenke, otkrije svoje suho, zapraeno lice, te progovori uljudnim i smirenimglasom:-Ne bjeite, milostive gospoice, i ne bojte se nikakva zazora, jer vitekom redu u koji se i ja brojim,niti dolikuje niti je posao da ikomu zazor ini, a pogotovu takvim uzvienim djevicama kakve se vi

jasno ukazujete.

Gledaju ga djevojke i zaviruju, da mu razaberu lice, koje je zakriveno loim vizirom; ali kad zaujuda ih krsti djevicama, to im se nikako ne slae sa zanatom, ne mogoe se suspregnuti, negoprasnue u toliki smijeh da se don Quijote raestio i rekao:-Krasoti jako dolikuje uljudnost, a dalje, velika je ludost smijati se ni zbog ega. Ali ja vam to nevelim zato da se razjadite ili ozlovoljite, jer moja je volja jedino da vam na slubu budem.

Taj govor, nerazumljiv tim gospama, i nepodobna pojava naega viteza jo jae potakne njimasmijeh, a njemu ljutinu, i jo bi i gore bilo da nije u taj as iziao krmar, ovjek jako debeo i zato

jako miroljubiv. Kad on spazi onu nakaznu spodobu, opremljenu onakvom neskladnom bojnomopremom: uzdama, kopljem, titom i oklopom, gotovo da se i sam pridruio djevojakom veselju iprasnuo u smijeh. Ipak se poboja tolike gomile oruja, te odlui da mu uljudno odgovori, i reeovako: Gospodaru vitee, ako vaa milost trai noite, u ovoj ete krmi, sim postelje jer posteljenema nijedne, sve drugo nai u preobilju. Kad don Quijote vidje poniznost zapovjednika ovetvrave, jer tako mu se prividio krmar i krma, odgovori:Meni je, gospodine katelane, sve po volji, jer oruje je nakit meni, a borba je odmor moj...42

Kad je nazvan katelanom, pomisli krmar da gaje onaj okrstio tako jer mu se uinio kastiljanskimpotenjakom,43 a on je Andaluanin, i jo s obale sanlucarske, nikako manji lupe od Kaka, ni manjiobjeenjak od aka ili paa.44 Odgovori on dakle:- Prema tomu je vae perje tvrda stijena, a va san je vjeno bdjenje. Kad je tako, izvolite samoodsjesti, jer u ovoj e vam kui biti pouzdano zgode i prilike da ne spavate i cijelu godinu dana, akamoli jednu jedincatu no.

Tako ree i pridra stremen, a don Quijote sjaha s velikom tegobom i mukom s konja, kao ovjekkoji cio dan nije okusio jela. Odmah naredi krmaru neka se valjano pobrine za njegova konja, jerovo je najbolje stvorenje koje na svijetu kruha jede. Pogleda krmar konja, i ne uini mu se baonakav kako ga don Quijote hvali, pa ni napolak. Odvede ga u staju i vrati se da vidi to zapovijedagost. A njemu djevojke, koje su se ve izmirile s njim, skidaju bojnu opremu. Svukle mu oklop sprsiju i s ramena, ali nikako ne znaju i ne mogu da istave oklop na vratu ni da mu skinu nepodobniljem, privezan zelenim uzicama; vorovi se nisu mogli razrijeiti, nego treba da se presijeku. Ali onne htjede ni za to pristati, i ljem mu ostane svu no na glavi, tako da se smjenija i neobinija

slika ne moe ni zamisliti. A dok su mu one skitnice i pohotnice skidale bojnu opremu, sve je mislioda su to neke otmjene gospoe i dame iz onoga dvora, te im je govorio nadasve uljudno:


8/167

Nigda nije vitez bio Tako sluen od gospoda, Ko to bjee don Quijote, Kada iz svog sela dode:Gospe dine dvore njega, Dvorkinjice paze konja45

ili Rocinanta, jer to je, gospoe, mojemu konju ime, a don Quijote od Manche ime je meni. Nisam sedodue kanio odati tko sam, dokle god me ne odaju moja junaka djela u vaoj slubi i za vaukorist, ali sam morao u ovakvoj prigodi primijeniti tu staru romancu o Lanzarotu, i zato ste mi prijevremena saznali ime. No kucnut e as kada e mi vaa gospodstva zapovjediti, i ja u posluati, ahrabrost moje ruke dokazat e koliko sam eljan sluiti vama.

Djevojke, koje ne bijahu navikle sluati sline govore, ne odslovie, nego ga samo zapitae bi liprezalogajio togod.

_ Bih ja to mu drago - doeka don Quijote - jer mislim da bi mi i trebalo.Sluajno je bio petak, i u svoj je krmi bilo samo nekoliko obroka ribe, koju u Kastilji zovu osli, uAndaluziji bakalar, u drugim krajevima treska, a opet u drugima pastrmica. Zapitaju ga bi li modaizvolio pastrmice, jer drugom ga ribom ne mogu ponuditi. - Ako ima mnogo pastrmica - odgovoridon Quijote - mogu one biti zajedno jedna pastrma; jer ako mi dadu osam reala u sitnu novcu, istomi vrijedi kao osam reala u komadu. tovie, moglo bi s tim pastrmicama biti kao s teletom, koje jebolje od krave, ili s jaretom, koje je bolje od jarca. No bilo kako mu drago, neka se odmah donese;

jer muka je i teret oruje, i ne moe ga nositi ako ne pazi na utrobu. Da bude na svjeem zraku,postave mu stol krmi pred vrata, a krmar mu donese obrok bakalara, loe nakvaena i jo goreskuhana, i kruh crn i prljav kao i njegovo oruje. Smijeno ga je gledati kako jede. ljem nije skinuo,a vizir mu je navuen, te ne moe nita k ustima prinijeti, nego mu mora tkogod davati i ba u ustametati. U toj mu potrebi pomae jedna od onih gospoa. Ali piem ga napojiti ne mogoe, i ne bi ni

mogli, da nije krmar izdubao trsku, pa mu jedan kraj turio u usta, a u drugi lio vino. Sve je tostrpljivo primao, samo da mu ne rastrgaju uzice na ljemu. Uto sluajno krmi stigne svinjskitroja; najavi on svoj dolazak i zaduhne etiri-pet puta u trskovu sviralu, a time sasvim uvjeri donQuijota da je u nekom slavnom dvoru, da ga slue uz glazbu, da je bakalar pastrma, da je crni kruhbijeli, da su bludnice dame, da je krmar dvorski katelan, i po tome rasudi da se u dobar asodluio krenuti. No sve ga je jae morilo to nije oviteen, jer dok nije u viteki red primljen, misli da

se po pravu ne smije ni u kakav junaki posao uputati.Trea glavau kojoj se pripovijeda kako je don Quijote zgodno oviteen.Moren dakle takvim mislima, pouri se on sa svojom oskudnom veerom, kakva se ve dobije ukrmi, a kad je doveerao, zovne krmara, zatvori se s njim u staju, klekne preda nj i progovori:-Hrabri vitee, odavle gdje kleim, ne ustajem ja dokle god se vaa dobrota ne privoli da me obdarimilou za koju vas elim zamoliti, a bit e vama na diku i svemu ljudskome rodu na korist.Kad krmar vidje svojega gosta gdje pred njim klei, i zau to on govori, zagleda se zbunjen u

njega ne znajui ni to bi uinio ni to bi mu rekao. Navali na njega neka ustane, ali on ni za to nehtjede, dokle god mu nije obeao da e ga obdariti milou za koju ga moli.-Tome sam se, gospodaru, od velikoduja vaega i nadao - doeka don Quijote; - evo dakle za kojusam vas milost zamolio, a vaa mi je plemenitost obeala: milost da sutra izjutra oviteite mene.Noas u ja u kapeli vaega dvora odstojati strau pod orujem, a sutra e se, kako rekoh, izvritito toliko udim: da mognem, kako se prilii, na sve etiri strane svijeta ii traei junake zgode,za korist onih koji su u nevolji, jer to je zadaa vitetvu i skitnicima vitezovima, a takav sam i ja, teza takvim junatvima ginem.Krmar je, kako rekosmo, prilian objeenjakbio i ve je neto naslutio da mu gost nije sasvim pripameti. A kad ga je uo to sada govori, konano se uvjeri. Zato, da bi noas bilo smijeha, odluipristati uza alu. Ree mu dakle da je posve pravo to eli i moli; takva se nakana prilii i prirodna

je ovakvim otmjenim vitezovima kakvim se on ini, a po naoitom liku i jest. Kaza kako se i sam zamladih dana bavio tim asnim poslom, te je obiao mnoge krajeve po svijetu traei junakih zgoda,a nije propustio ni suionice ribe u Mlagi, ni naselja Riarnska, ni Comps u Sevilji, ni trite u

Segoviji, ni Oliveru u Valenciji, niRondillu u Granadi, ni obalu u Sanlucaru, ni Potro u Crdobi, nivinare u Toledu,46 ni druga mjesta na kojima je iskuao brzinu svojih nogu i vjetinu svojih ruku, tepoinio mnogu nepravicu, predobio udovicu mnogu, naeo poneku djevicu, prevario pokojenedoraslo eljade i konano se upoznao s gotovo svim velikim i malim sudovima, koliko god ih imau svoj panjolskoj; naposljetku se, veli, sklonio u ovaj svoj dvor, te ivi tu od imanja svojega ituega i prima svakoga skitnika viteza kojega god podrijetla i stanja bio, sve zato to ih silno voli ito oni, za nagradu njegovoj dobroj volji, dijele s njim to god imaju. Ree mu i to da u ovom svojemdvoru nema nikakve kapele u kojoj bi mogao pod orujem odstojati strau, jer je kapela sruena dabude nova sagraena; ali kad je potreba, moe se, zna on, odstojati straa gdje mu drago, te bi jemogao noas odstojati u kojem dvorskom dvoritu; a sutra e se, ako Bog da, izvriti ceremonijekoje trebaju, pa e on biti oviteen, i jo tako da na svem svijetu ne bi mogao biti oviteen bolje.Zapita ga ima li sa sobom novaca. Don Quijote odgovori da nema ni pikule, jer u historijamaskitnika vitezova nije nikada itao da je ijedan novac sa sobom nosio. Na to mu odvrati krmar dase vara: sve ako to i ne pie u historijama, ne pie zato to se njihovim piscima nije inilo nunim

pisati o neem to je tako jasno i potrebno kao to da mora ponijeti novac i iste koulje, i stoga nesmije suditi da vitezovi nisu te potreptine sa sobom nosili. On smatra dakle pouzdanim idokazanim da su svi skitnici vitezovi, kojih su tolike knjige pune i prepune, nabijene kese nosili, da


9/167

im bude novaca ako ustreba, a isto su tako nosili koulje i katuljicu punu masti da njome viajurane koje im budu zadane, jer na poljima i pustolinama, gdje se bore i dopadaju rana, nema imsvagda tko bi ih lijeio, manj da im je prijatelj koji mudrac arobnjak, te im on odmah upomopriskakuje i zrakom im na oblaku dovodi djevojku ili patuljka, s posudicom takva snana napitka teim gutnu kap, ozdravljuju od svake rane i svakog uboja, kao da ga nije ni bilo. Ali kad nisu imalitoga, starodrevnim je vitezovima svagda bio naviaj da su im perjanici opskrbljeni novcima i drugimpotreptinama, kao to je svilac i melem, da se lijee. A kad bi se dogodilo da ovakav vitez nema

perjanika no to je malo i rijetko bivalo, sam bi vitez sve to nosio sa sobom u maloj torbici nakonjskim sapima, tako te bi se inilo da je u njoj togod vano. Jer ako ne bi bilo s takva razloga,skitnicama vitezovima ne dolikuje nositi torbaka. Zato mu savjetuje, premda bi mu kao vitekomuposinku svojemu, to e mu nabrzo biti, mogao i zapovjediti, neka odsad ne kree na put beznovaca i bez spomenute zalihe, pa e vidjeti kako e mu na korist biti kad se i ne nada.Don Quijote obea da e uiniti sasvim onako kako ga svjetuje. Uglave dakle odmah da e odstojatioruanu strau u velikom dvoritu uz krmu. Don Quijote skupi sve svoje oruje, metne ga na valovkraj studenca, nadjene na ljevicu tit, prihvati koplje i silno se dostojanstveno uzeta pred valovom.On se uzeta, a uto se i no uhvati.Krmar pripovjedi svima koji se zatekoe u krmi kako mu je budalast gost, te kako odstojavaoruanu strau, iekujui da bude oviteen. Zaude se oni takvoj neobinoj budalatini te odu daga vide iz prikrajka i ugledaju ga kako se as mirno eta, as opet u koplje podupire, a oi upire uoruje i ne moe da ga se nagleda. No se sasvim unoa, ali takva jasna mjeseina zasine da bi semogla takmiti sa suncem, u kojega svjetlost zaima. Tako oni sve jasno razabiru to god novi taj

vitez ini. Onda naspije jednom od onih mazgara u krmi da ode i napoji svoje mazge. Treba sadamaknuti oruje don Quijotovo, koje lei na valovu, ali kad on spazi mazgara gdje prilazi, za vikne usav glas:-Ej ti, bio tko bio, smioni vitee koji prilazi oruju najjunanijega skitnika viteza to se ikad maemopasao! Pazi to ini, i ne diraj mi oruja ako ne eli glavom platiti smionost!Mazgar ne htjede mariti za te rijei a bolje mu bjee hajati za njih, da izmakne nevolji, nego zgrabioruje za remenje i odbaci ga daleko od sebe. Kad to vidje don Quijote, podie oi k nebu, svrnumisli kako se ini na svoju vladaricu Dulcineju i ree:-Budi meni, vladarice moja, na pomoi u ovoj prvoj uvredi i pogrdi koja stie ove grudi, tebipodinjene: ne uskrauj mi milost i zatitu u ovome prvom odlunom boju.

Te i jo druge takve rijei izree, te odbaci tit, odie obadvjema rukama koplje i njime opatrnumazgara tako silno po glavi da se krvav svalio na zemlju, pa da ga je jo jednom zviznuo, ne bi mutrebalo lijenika da ga lijei. Poto je to uradio, skupi svoje oruje i uzeta se opet, isto onako mirnokao i dotle. Malo zatim drugi mazgar, ne znajui to se dogodilo jer je onaj prvi jo onesvijeten bio,

doe s istom onakvom nakanom, da napoji mazge. Ali kad on prie da ukloni oruje i raskri valov,don Quijote ne progovori ni rijei i ne zamoli milost ni u koga, nego i opet odbaci tit, i opet diekoplje, te maznu i toga mazgara vie nego triput po glavi, ali koplje se ne razmrska, nego glavamazgarova pue etiri puta. Na tu se halabuku sletje sav svijet iz krme, a meu njim i krmar. Kadto vidje don Quijote, nadjenu tit na ljevicu, poloi desnicu na ma i ree:

_ Oj vladarice krasote, snago i jakosti oslabljenoga srca mojega! Kucnuo je as da svrne uzvieneoi na ovoga tvojega roba viteza, koji se danas nada veliajnomu junakomu djelu.

Time se, uini mu se, toliko ojunaio da ne bi ni korak uzmaknuo sve da navale na njega svimazgari ovoga svijeta. Kad one ranjenike vidjee drugovi njihovi kakvi su, obasue don Quijotaizdaleka kamenjem, a on se, koliko god mogae, titio titom, ali se od valova ne smjede udaljiti, damu oruje ne bude bez obrane. Krmar se uzvika neka ga se okane, jer im je ve rekao da je gostlud, pa ga kao luaka ni sud ne bi osudio, sve da ih redom pobije. Don Quijote uzvikao se jo jae,te ih krsti nevjerama i izdajnicima, a gospodaru zamka veli da je hulja i prostaina, kad doputa datako postupaju sa skitnicima vitezovima; samo dok on bude oviteen, platit e mu, da zapamti

nevjerstvo svoje.- A za vas, podla i kukavna fukaro, ja ne hajem: bacajte, prilazite, dolazite, zlostavljajte me, kolikogod moete; vidjet ete ve kako u vam odmastiti za budalatinu i drskost.

To izree toliko odreito i srano da je silan strah spopao napadae. I tako oni malo zbog toga, malopo krmarovu savjetu, prestanu bacati kamenje. A on ih pusti da uklone ranjenike, i uzme opet sonim istim mirom i spokojem odstojavati oruanu strau kao dotad. Ne svidjee se krmaru gostovebudalatine, te on odlui sve prekratiti i odmah ga oviteiti zlosretnim vitekim redom, dok ne bude

jo gore bijede. Pristupi mu dakle, ispria se to je taj prosti svijet onako obezobrazio s njim, jer onnije o tom ni sanjao; no zato su oni za drzovitost estito kanjeni. Ree mu, kako mu je ve rekao,da u zamku nema kapele, ali za ono to se jo mora uiniti i ne treba kapela. Kad tko hoe da budeoviteen, glavno je, koliko on zna viteki ceremonijal, udar po zatiljku i po ramenu, a to se moeizvriti i nasred polja. Sto se pak tie oruane strae, dovoljno je odstraiti dva sata, a on je etoodstojao vie od etiri. Sve mu to povjeruje don Quijote i odgovori mu da ga je ovoga asa voljanposluati, pa neka izvri sve to god bre moe, jer ako bude opet napadnut, poto ve bude

oviteen, nee u zamku nikomu poaliti glave, a samo e onima oprostiti ivot koje domain odredi,i njemu u ast. Tako opomenut i preplaen, donese krmar odmah knjigu u koju zapisuje slamu ijeam to ih daje mazgarima. S njim iziu one dvije spomenute djevojke, djeak ponese ugorak


10/167

svijee, i vajni katelan Pfie don Quijotu i zapovjedi mu neka klekne. Uzme itati iz svoje biljenice,kao da govori kakvu pobonu molitvu, a nasred itanja digne ruku i odvali don Quijotu estit udaracpo vratu, onda ga njegovim vlastitim maem plotimice mazne svojski po ramenu. Uz to je vazdamrmljao kroza zube, kao da ita obrednu molitvu. Poto je to uinio, naredi jednoj od onih damaneka mu opae ma, a ona to izvri s velikom vjetinom i bistrinom, jer nije ala susprezati smijehuza svaku toku te ceremonije; ali junaka djela novoga viteza, koja ve vidjee, suzbie im smijeh.Opasujui ga maem, ree estita gospoa: - Bog vam dao, milostivi gospodaru, da budete sretan

vitez i da vam se posrei u bojevima.Don Quijote zapita je kako se zove, da zna u budunosti komu duguje zahvalnost za iskazanumilost, jer je nakan odijeliti njoj jedan dio slave koju e stei junatvom svoje ruke. Ona mu svelikom poniznou odgovori da se zove Tolosa, a ki je nekoga krpe rodom iz Toleda, koji ivi uatrljama u Sancho Bienayi; ona mu je voljna posluiti to god poeli, i smatrati ga gospodarom.Don Quijote odvrati joj neka njemu za ljubav i za volju pridjene svojemu imenu don i neka seprozove doaTolosa. Ona mu obea, a druga mu djevojka natakne ostrugu, i on razvede s njomgotovo isti razgovor kao i s onom koja mu je pripasala ma. Zapita i nju za ime, a ona mu odgovorida se zove Molinera mlinarica, jer je ki estita mlinara iz Antequere. I nju zamoli don Quijote nekaimenu pridjene don i neka se prozove doa Molinera, te i njoj ponudi svoju slubu i naklonost. Potosu dakle navrat-nanos dokonane ceremonije, nikada jo donde viene, nije mogao don Quijotedoekati as kada e se vinuti na konja i potei da trai pustolovine. Osedla odmah Rocinanta iuzjae, zagrli domaina, te hvalei mu to ga je oviteio, nagovori mu takva udesa da se to nemoe ni pogoditi ni iskazati. A krmar, samo da mu se nosi iz krme, odgovori na njegov govor isto

tako rjeito, iako sa manje rijei, pa ne istui plau za ugoenje, pusti ga neka ide s milim

Bogom.etvrta glavato se dogodilo naemu vitezu kad je krenuo iz krme.Bjee pred zoru kad don Quijote krenu iz krme, tako zadovoljan, sretan i veseo da mu je od radostipucao kolan na konju. Ali na pamet mu padnu savjeti krmarovi, kako je potrebna zaliha koja se sasobom nosi, osobito novci i koulje, te odlui vratiti se kui i ondje se opskrbiti svime, pa iperjanikom, jer kani za perjanika uzeti susjeda svojega, seljanina, koji je siromah i ima djece, ali jevrlo zgodan za perjaniku slubu u viteza. S tom milju navrne Rocinanta k selu, a Rocinante, kaoda ve osjea pau, pojuri onamo tako voljno te se inilo da i ne dodiruje nogama zemlju. Ne proedaleko, kad mu se uini da se iz umske gustare, tamo s desne strane, uje neiji glas kako

jadikuje. im to zau, progovori: Hvala nebesima na milosti koju mi iskazuju kad mi ovako brzo dajupriliku da mognem izvriti to mi je dunost po zvanju, i da uberem plod svojih dobrih nakana.

Jamano je to glas kakva potrebnika ili potrebnice, kojoj treba moja dobrota i pomo.

Potegne uzde i svrne Rocinanta onamo odakle mu se ini da dopire glas. Tek to je nekoliko koraaja uao u umu, opazi kobilu privezanu za hrast, a za drugi hrast privezana djeaka od nekihpetnaest godina, gola do pojasa. Taj se djeak uzvikao, a ima i zato, jer ga neki krepki seljaninneprestance mlati remenom, a kad god ga osine, kori ga i upuuje te mu govori:Jezik smiri, a oi rairi! A djeak odgovara:Neu vie nikada, gospodaru! Tako mi muke Isusove, neu vie touiniti. Obeavam da u odsad bolje paziti na stado.Kada don Quijote razabra to tu biva, progovori rasrena glasa:- Neusrdni vitee, ne dolikuje hvatati se ukotac s onim koji se nemoe braniti. Nego uzjaite konja i prihvatite koplje - a uistinu je bilo prislonjeno koplje uz hrast zakoji je povodcem svezana kobila - pa u vam ja pokazati da je kukavtina to vi inite.Kad seljanin ugleda nad sobom tu spodobu, optrpanu orujem, kako mu se razmahuje kopljemispred lica, pomisli daje poginuo, te odgovori dobrostivim rijeima:-Gospodaru vitee, taj djeak koga ja kanjavam, u mojoj je slubi i uva mi kao ovar stado ovaca

to imam u tom kraju. Tako je nemaran da mi svaki dan nestaje po ovca. I jer ga ja katigujem zanemarnost i objeenjatvo, veli on da ja to inim od krtosti, samo da mu ne platim plau koju mudugujem, a tako mi Boga i due, lae.-Kako preda mnom smije izustiti rije lae, ti prosta huljo? - zavikne don Quijote. - Tako mi suncakoje nam sija, raskomadat u ja tebe ovim kopljem na komadike. Da si ga odmah isplatio bezijedne rijei! Ako nee, tako mi Boga, koji je gospodar nad nama, ovoga u te asa smlaviti da ti nitraga ne bude. Odvezuj ga odmah!Seljanin obori glavu i bez ijedne rijei odrijei ovara, koga sada don Quijote zapita koliko muduguje gospodar. Ovar odgovori da mu duguje za devet mjeseci, po sedam reala mjeseno. DonQuijote srauna i pronae da je to u svemu ezdeset i tri reala, te zapovjedi seljaninu neka ovogaasa plati ako nee da pogine od njegove ruke. Zaplaeni se seljanin zabogma i mjestom na kojemstoji i zakletvom kojom se zakleo a zakleo se niim jo nije da nisu toliki novci, jer se morajuodraunati i odbiti tri para cipela koje mu je dao, i jedan real, to mu je dvaput putana krv kad jebolovao.

-Sve ti to dobro navija - odvrati mu don Quijote; - ali cipele i putanje krvi neka se odrauna zabubotke kojima si ga bez krivice izubijao. Ako je on razderao kou na cipelama koje si ti platio, ti si


11/167

mu razderao kou na tijelu. A ako mu je brico putao krv kad je bolovao, ti si mu je putaozdravomu. Po tome on dakle tebi ne duguje nita.-Nevolja je, gospodaru vitee, to ja nemam novaca sa sobom. Neka Andrs poe sa mnom mojojkui, i ja u mu isplatiti sve do reala.-Da ja opet odem s njim? - odvrati djeak. - Zlo i naopako! Neu ja, gospodaru, ni za to, jer ako onmene uhvati sama, izbit e me na mrtvo ime.-Nee - odvrati don Quijote; - dovoljno je da ja naredim, i on e posluati. im se on meni zakune

po zakonu vitekog reda, koji je primio, oslobodit u ga obeanja i zajamit u tebi da e ti platiti.-Promislite, milostivi gospodaru, to govorite - rei e djeak; - moj gospodar nije vitez i nijenikakav viteki red primio, nego je on bogati Juan Haldudo, itelj quintanarski._ Svejedno - odgovoridon Quijote; - Haldudi47 mogu biti vitezovi, jer svatko je sam svoje sree kova.

_ Istina je - ree Andrs - ali tko je ovome mom gospodaru skovao sreu, kad on meni krati mojuplau, moj znoj i moju muku? _ Ne kratim ja tebi, brate Andrse - odvrati seljanin; - privoli se samoda poe sa mnom, a ja se kunem svim vitekim redovima koliko god ih na svijetu ima da u teisplatiti do reala, i jo biranim novcima.48_ Volja vas ne birati - odvrati don Quijote; - samo muisplatite u realima, i ja u se zadovoljiti. Ali pazite da uinite kako ste prisegli, jer ako ne uinite,kunem vam se onom istom zakletvom da u se vratiti i potraiti vas i kazniti, a pronai u ja vas sveako se sakrijete bolje od gutera. A elite li znati tko vam ovo zapovijeda, pa da uzmorate jo jaeprionuti i obeanje izvriti, znajte da sam ja junaki don Quijote od Manche, osvetnik krivdi inepravic. Ostajte s Bogom i ne smeite s uma to ste obeali i prisegli, da vas ne stigne kaznakojom sam vam zaprijetio. Tako ree, obode Rocinanta i za tili as odjuri od njih. Poprati ga seljanin

oima, a kad vidje da je izmaknuo iz ume i nestao, okrenu se ovaru Andrsu te mu ree:-Hajde, sinko, da ti platim to ti dugujem, kako mi je zapovjedio onaj osvetnik krivica.-Kunem vam se - odvrati Andrs - kako god vi naumili izvriti zapovijest toga estitoga viteza, kogaBog tisuu godina poivio, on je, tako mi svetoga Roka, takav junak i pravedan sudac da e sevratiti i sve izvriti to je rekao!-I ja se kunem - odgovori seljanin - ali kad te toliko volim, elim poveati dug, da ti poveam iplau.Zgrabi ga -za ruku, ponovno ga priveza uz hrast, i izmlati ga na mrtvo ime.-Hajde sada, gospoicu Andrse - govorio je seljanin - zovni osvetnika krivica, da vidi hoe liosvetiti ovo. Samo mi se ini da jo nisam dokonao posao, jer me snalazi volja da te iva oderem,kako si se i bojao.Naposljetku ga odrijei i pusti da poe traiti svojega suca, pa neka mu on izvruje osudu koju jeizrekao. Andrs jadan i zlovoljan ode, kunui se da e potraiti junakoga don Quijota od Manche ipripovjediti mu sve redom to se dogodilo, pa e mu gospodar ljuto iskihati sve. Ali uza sve to ode

on plaui, a gospodar ostade smijui se. Tako je dakle osvetio krivicu junaki don Quijote. Savzadovoljan tom zgodom, uvjeren da Je najsretnije, uzvieno, zapoeo svoja viteka djela, silnouivajui u samom sebi, jae on ka svojemu selu i govori tihano:Uistinu se moe zvati sretnomiznad sviju koje god ive na zemlji, oj krasoto nad krasotama, Dulcinejo od Tobosa, jer tebi jesudbina dosudila da svakoj tvojoj volji i hiru bude podvrgnut i pokoran ovakav junaan i slavan vitezkao to jest i kao to e biti don Quijote od Manche, koji je, kako sav svijet zna, juer oviteen, adanas je doskoio najveoj nepravdi i krivici koju je nepravednost smislila i okrutnost poinila:danas sam oteo bi iz ruke nemilosrdnoga neprijatelja koji je bez ikakva uzroka ibao onoganjenoga djeaka.Uto stigne na put koji se ralja na etiri strane, i odmah mu padnu na pamet raskrija gdje seskitnici vitezovi zamiljaju kojim bi putem udarili. Da uini poput njih, zastane askom, ali nakonpremiljanja pusti Rocinantu uzde i preda svoju volju volji svoga konja, a taj udari onamo kamo jeodmah namjerio, ravno svojoj staji.Poto je projahao otprilike dvije milje, naie don Quijote na skupinu ljudi, toledskih trgovaca, kako

je kasnije doznao, koji putuju u Murciju da kupuju svilu. estorica su, sa suncobranima, a uz njih suetiri sluge na konjima i tri mazgarska momka pjeaka. im ih don Quijote spazi, odmah pomisli daje tu nova pustolovina, a kako je nakan da se u svim zgodama, koliko god moe, povodi za onim toje itao u svojim knjigama, uini mu se to ba lijepom prigodom da izvri to je namislio. S pristalomse otmjenou i sranou upre dakle vrsto u stremen, uperi koplje, zakrili titom prsa, stanenasred puta i poeka da mu stignu oni skitnici vitezovi, jer za takve ih je smatrao i cijenio. A kad seprimaknue da ga mogu vidjeti i uti, zaviknu don Quijote iza glasa i ree im nabusito:-Neka sav svijet stane, ako sav svijet ne bude priznao da na svem svijetu nema krasnije gospenego to je carica od Manche, neprispodobiva Dulcinea od Tobosa!Na te rijei zastanu trgovci, a kad promotre neobinu spodobu onoga koji govori, razaberu odmah, ipo spodobi i po rijeima, da je taj gospodin mahnit. Ali htjedoe i da vide to e mu ono priznanjekoje trai, te e jedan od njih, podrugljivac i veliki domiljan, rei:-Gospodaru vitee, mi ne znamo tko je ta estita gospoda koju spomenuste, nego vi nama pokaitenju, pa ako je zbilja takva krasotica kako rekoste, drage emo volje i bez ikakve sile priznati istinu

koju od nas traite.-Da ja vama nju pokaem - odvrati don Quijote - kakva bi vam dika bila priznati istinu koja je takojasna? U tome i jest vanost, da vi, premda je niste ni vidjeli, morate vjerovati, priznavati, tvrditi,


12/167

zaklinjati se, braniti je; a ako neete, izlazite mi na megdan, vi nepokorni i obijesni ljudi! Istupajtejedan po jedan, kako viteki zakon nareuje, ili svi etimice udarite, kako je obiaj i sramotan posaoljudima vaega sojal Evo izgledam i iekujem vas, uzdajui se u pravicu, koja je uz mene. _Gospodaru vitee - odgovori trgovac - molim vau milost u ime sviju nas knezova, koji smo ovdje,nemojte da optereujemo svoju savjest priznajui ono to nikada nismo vidjeli ni uli, pogotovu gdjebi to bio zazor caricama i kraljicama u Alcarriji i Extremaduri,49 nego se udostojte pokazati namkakvu god sliku te gospoe, sve ako je slika malena kolik penino zrno, jer po sitnu se gata

krupno; a ja mislim da smo se ve toliko privoljeli njoj, te emo mi, sve ako joj je na slici jedno okokiljavo a iz drugoga joj oka kaplje rumenica i sumpor, ipak rei da je krasna koliko god elite, samoda ugodimo vaoj milosti.-Ne kaplje njoj, gade odurni - odvrati don Quijote razjaren - ne kaplje njoj, velim, ono to ti kae,nego joj njeno kaplje ambra i bizam, a nije ona ni kiljava ni nakriva, nego ravna kao vreteno naGuadarrami.50 Ali e ljuto okajati veliku klevetu kojom si opao onakvu krasotu kakva je u mojevladarice.

Tako ree, te spusti koplje i s tolikim bijesom i ljutinom pojuri na ovjeka koji mu je ono rekao, te bitaj smioni trgovac nastradao da nije, na sreu njegovu, Rocinante na pol puta posrnuo i pao.Rocinante pade, a gospodar mu se dobrano otkotrlja niz polje. Htjede ustati, ali ne moe nikako, jermu smeta koplje, tit, ostruge i ljem, a teka je starinska bojna oprema. Mui se on tako, htio biustati, a ne moe, te govori:-Ne bjeite, ljudi kukavice; priekajte, ropske due; jer nisam se ja ovamo izvalio po svojoj krivici,nego po krivici mojega konja.

Jedan od mazgarskih momaka, koji se ondje naoe, a nije ba bio dobroudan, ne otrpi kad zautolike pogrde od onoga jadnika to lei, nego mu uzvrati u rebra. Pojuri k njemu, zgrabi mu koplje,razlomi ga u komadike, te ga jednim ulomkom, unato oklopu, izmlati kao vola u kupusu. Uzviuse gospodari na njega, neka ga ne bije toliko i neka se okani, ali se momak ve razjario te ne htjedeodustati dok nije bijes izdovoljio i srce iskalio. Pograbi on jo i druge ulomke koplja i sasvim ihrazmrska na jadniku to lei. Ali don Quijote, koliko god pljute po njemu udarci, ne suspree jezik,nego prijeti i nebu i zemlji i razbojnicima, jer za razbojnike ih smatra.Umori se momak, i trgovci udare svojim putem, za kojega su imali Prilike da se dosita napriaju oizmlaenom jadniku, a ovaj, kad vidje da Je sam, opet pokua hoe li moi ustati. Ali kad nije mogaodok je bio zdrav zdravcat, kako bi mogao sada, ovako izbijen i razbijen? A ipak je zadovoljan, jer tosmatra za pravu nevolju skitnika viteza, te svu krivicu Pridaje svojemu konju. No ustati ne moe jer

mu je sve tijelo izubijano.Peta glavau kojoj se nastavlja pria o nezgodi naega viteza.

Kad on vidje da se doista ne moe ni maknuti, naumi utei se obinomu svojem utoitu, to jestdosjetiti se kojemu mjestu iz svojih knjiga, i mahnitost mu navede na pamet ono o Baldovinu imarkizu od Mantove, kad ga je Carloto ostavio ranjena u planini. Znaju tu priu djeca, poznaju jemladii, hvale je ak i vjeruju u nju starci, a ipak uza sve to nije istinitija od udesa Muhamedovih.Uini mu se da se ta pria ba ne slae s nevoljom u koju je zapao; stane dakle iskazivati silni bol,po zemlji se valjati i s iznemoglim dahom govoriti one rijei to ih je, vele, vitez govorio u umi:Gdje si sada, gospo moja, Da poali jad moj, mila? Ili ne zna, il ne haje, U si vjeru pogazila?51

I tako nastavi romancu sve do onih stihova koji kazuju:O; markie od Mantove, Plemeniti gospodaru I roeni strie...A kad on stigne do toga stiha, sluajno naie ba onuda seljanin iz njegova sela i susjed njegov, koji

je nosio vreu penice u mlin. Kad on ugleda izvaljena ovjeka na tlu, pristupi mu i zapita ga tko je ikakva mu je nevolja da tako alostivo jadikuje. Don Quijote pomisli jamano da je to markiz odMantove, stric njegov, te mu ne odgovori nita, nego nastavi svoju romancu, u kojoj pria o svojojnevolji i o ljubavi careva sina i njegove ene, sasvim onako kako to romanca pjeva. Seljanin se

zadivi, sluajui onakve budalatine, onda mu odigne vizir, razmrskan ve udarima, i obrie mu lice,zapraeno sasvim. im ga obrisa, ve ga prepozna i ree:_ Gospodaru Quijana ovako se valjda zvao dok je jo bio pri zdravoj pameti i nije se od mirnaplemia pretvorio u skitnika viteza, tko je na vas navalio toliku nevolju?Ali don Quijote nastavlja svoju romancu kao da ga onaj i ne pita. Kad to vidje dobrijan, skine mu, togod bolje zna, oklop s prsiju i s ramena, da pogleda je li gdje ranjen, ali ne naie ni na krv ni namasnicu. Upne se da ga digne sa zemlje, i s prilinom ga mukom popne na svojega magarca, jerpomisli da je na magarcu mirnije jahanje. Skupi mu oruje, ak i krhotine njegova koplja, privee tona Rocinanta, uhvati Rocinanta za uzdu a magarca za povodac, i krene svojemu selu, sav zamiljenu one budalatine to ih je don Quijote govorio a on ih sluao. Zamislio se i don Quijote, koji senemoan i izubijan jedva dri na magarcu, te kadikad samo uzdie k nebesima. Tim on navedeseljanina da ga opet zapita to ga boli. No don Quijotu kao da sam avo dovlai na pamet prie kojese slau s njegovom zgodom: sada on zaboravi na Baldovina i sjeti se Maura Abindarreza,52 kakoga je porkulab antequerski, Rodrigo od Narveza, uhvatio i zarobio u svojoj tvravi. Kad ga dakle

seljanin i opet zapita to je i kako mu je, on mu odgovori onim istim rijeima i reenicama koje jezarobljeni Abencerraje odgovorio Rodrigu od Narveza, sasvim onako kako je tu historiju itao uknjizi Diana od Jorge de Montemayora, gdje se o tome pripovijeda. Zaokupio don Quijote


13/167

neprestance o tom te o tom, tako da se seljanin vraki nasluao ludorija bez kraja i po njimarazabrao da je njegov susjed mahnit. Pouri se dakle da to prije stigne u selo i da se otreseneprilike koju mu je don Quijote navalio svojim brbljarijama zavrujui ih ovim rijeima:Znajte, milostivi gospodaru don Rodrigo od Narveza, da je ona krasna Jarifa, to sam jespomenuo, sada umiljata Dulcinea od Tobosa, za koju sam ja izvrivao, izvrujem i izvrivat unajslavnija viteka djela to su viena, vide se i vidjet e se na svijetu. Na te rijei odgovori seljanin:Ta molim vas, milostivi gospodaru, tako mi grene due, nisam ja don Rodrigo od Narveza, ni

markiz od Mantove, nego va susjed Pedro Alonso; a ni vi niste Baldovinos ni Abindarrez, negoestiti plemi, gospodin Quijana." Znam ja tko sam - odgovori don Quijote - i znam da ja mogu biti neDon Quijotesamo svaki od onih koje sam spomenuo, nego i svih Dvanaest banova od Francije, i jo svih Devetbanova od Slave,53 jer moja junaka djela nadvisuju sve junake pothvate to su ih izvrili svi oniskupa i svaki posebice.U tim i takvim razgovorima stignu pred mrak k selu, ali seljanin poeka dok se unoa, da ne vidisvijet na emu isprebijani vitez jezdi. Kad bude vrijeme koje se seljaninu zgodnim uini, ue on uselo pa u kuu don Quijotovu, te je zatekne svu uzbunjenu. Ondje su upnik i brija seoski, prisniprijatelji don Quijotovi, i ba im gazdarica njegova govori u sav glas:-Sto sudite vi, gospodine licencijate Pero Prez jer tako se upnik zove, o nezgodi mojegagospodara? Ve tri dana nema ni njega, ni kljuseta, ni tita, ni koplja, ni oklopa njegova. Jadne limene! Slutim ja i sveta je istina, kao to sam se rodila te u umrijeti, da su njemu pomutile pametone proklete viteke knjige to ih on ima i svagda ita, jer sada se sjeam, sluala sam ga gdje

govori sa samim sobom i esto spominje kako e se preobratiti u skitnika viteza i krenuti svijetomunakrst, traei pustolovine. Odnio vrag i sotona te knjige, koje su upropastile najbistriju pamet toje u svoj Manchi bila!Sinovica ree to isto i jo priklopi:-Znajte, gospodaru majstore Nicols jer tako se zove brija, esto je bivalo da je moj gospodar stricznao dva dana i dvije noi itati te bezdune i zlosretne knjige, pa bi naposljetku odbacivao knjigu izruku, maao se maa i poinjao dijeliti megdan sa zidovima: kad bi se premorio, govorio bi da jeubio etiri gorostasa kao etiri tornja, a znoj koji bi ga oblio od umora krv je, veli, od ranazadobivenih u boju; onda bi odmah iskapio golem vr hladne vode, pa bi ozdravio i smirio se, agovorio je da je ta voda dragocjen napitak koji mu je donio mudrac Esquife,54 velik arobnjak iprijatelj njegov. Ali svemu sam kriva ja to vam nisam javila budalatine mojega gospodara strica,da mu se pomogne dok se jo nije dogodilo to se evo dogodilo sada, i da budu spaljene te prokleteknjige, kojih on ima svu silu, a treba da budu saeene, kao da su nevjernici.-I ja velim tako - ree upnik - i uistinu nee minuti sutranji dan a da im javno ne izreknemo

presudu. Neka budu osuene na oganj, da ne bi nikome jo, tko ih bude itao, namakle priliku dapoini ono to je moj dobri prijatelj valjda poinio.Sve to pred vratima sluali seljanin i don Quijote. Sada seljanin konano razabere bolest svojegasusjeda, te e u sav glas:-Otvarajte, milostivi gospodari, otvarajte gospodinu Baldovinu iPeta glava

jnarkizu od Mantove,55 koji dolaze u ljutim ranama, i gospodinu Mauru Abindarrezu, kogazarobljena vodi junaki Rodrigo od Narveza, porkulab antequerski.Na te rijei izlete svi, pa kad prepoznaju neki svojega prijatelja, drugi svojega gospodara i strica,koji jo nije bio sjahao s magarca, jer nije mogao, potre da ga zagrle. A on ree:-Stojte; jer ja dolazim ljuto ranjen po krivici mojega konja. Spremite me u postelju i zovnite mi, akomoete, mudru Urgandu, da mi rane vida i nadgleda.-Zlo i naopako! - zajaue sada gazdarica; - znala sam ja u srcu dobro na koju se stranu naherio mojgospodar. Ni brige vas, gospodaru: znat emo mi vas izlijeiti ovdje i bez one smutljivke.56 Prokletebile, velim, i opet i stoput one viteke knjige to su vam toliko zlo nanijele! Spreme ga odmah u

postelju, potrae mu rane i ne nau nijedne, a on im pripovjedi da se samo izgruhao jer je silnotresnuo o zemlju skupa s Rocinantom, konjem svojim, kad se borio sa deset divova, najsmionijihgrdosija to ih ima na dalekom svijetu.-u-mu - odvrati upnik; - zar ba divovi? Tako mi kria, sutra u ja jo prije noi spaliti te divove.Uzmu don Quijota zapitkivati mnogo, ali on ni na koje pitanje ne htjedne odgovoriti, nego zaite

jedino da mu dadu jesti, i neka ga puste da spava, jer to mu je najpotrebnije. Uine mu po volji, aupnik ispita seljanina potanko kako je naao don Quijota. Seljanin mu sve pripovjedi, skupa sbudalatinama koje je don Quijote govorio kad ga je on naao i kad ga je vodio. Tim jo jae ukrijepi

licencijata u onoj odluci koju je nakanio sutradan izvriti.esta glavaO velikom i zabavnom pretresu to su ga upnik i brija obavili u knjinici naega bistroga viteza.Don Quijote jo spavae. upnik zaite u sinovice kljueve sobe gdje su one knjige, zaetnice tenevolje, i ona mu ih drage volje dade. Uu svi, s njima i gazdarica, te nau vie od stotinu svezakavelikih knjiurina, vrlo dobro uvezanih, i jo drugih malih knjiga. Cim ih gazdarica ugleda, okrene se

i pojuri bre iz sobe, te se odmah vrati sa kropionicom, kropilom i svetom vodom, pa ree:-Evo vam, asni gospodine: pokropite sobu, da ne bi tu koji od onih mnogih arobnjaka to su utim knjigama oparao i nas, za osvetu to ih mi hoemo otjerati sa svijeta.


14/167

Nasmije se licencijat priprostoj gazdarici i naredi brijau da mu dodaje jednu po jednu knjigu, da vidito piu, jer se mogu meu njima nai i takve koje ne zasluuju da budu za kaznu spaljene.-Ne - usprotivi se sinovica; - nema zato da se oprosti ijednoj, jer su sve pogubne. Najbolje e bitida ih kroz prozore poizbacujemo na dvorite, pa ih potpalimo. Ili ako neete, onda da ih iznesemona dvorite gdje je ivad; ondje emo dii lomau, i nikome nee smetati dim.Isto tako ree i gazdarica: tolika im je elja da smaknu one nedune knjige; ali upnik ne htjedepristati dok im ne proita barem naslove. Prvo to mu majstor Nicols u ruke dade bijahu etiri

knjigeAmadisa od Galije,57te upnik ree:-Nekako neobian sluaj, jer ovo je, kako sam uo, prva viteka knjiga koja je u panjolskoj tiskana,a sve su kasnije knjige potekle i lozu povukle od nje. Mislim zato da nju moramo, kao zaetnicuovako zle sekte, bez ikakve isprike osuditi na spaljenje.-Ne, gospodine - uzvrati brija - jer ja sam takoer uo da je to najbolja od sviju knjiga koje sunapisane u tome rodu. Kao jedinoj Joijizi te vrste moramo joj dakle oprostiti.

_ Istina je - potvrdi upnik - i zbog toga joj zasad poklanjamo ivot, pa vidimo tu drugu, to je do nje._ To su - odgovori brija -Junaka djela Esplandidna, roenoga sina Amadisa 0d Galije. I zbilja jeistina - ree upnik - da oeva estitost sinu ne pomae, zmite tu knjigu, gospo gazdarice, otvoritetaj prozor i bacite je na dvorite, neka bude prva u gomili za lomau koju emo podii. Gazdaricasva zadovoljna prihvati knjigu, te dobri Esplandian izleti na dvorite, oekujui sa svom strpljivouvatru koja mu prijeti.-Dalje - pouri upnik.-Ova je knjiga sada - rei e brija -Amadis od Grecije, i sve su knjige u ovom redu, ini mi se, od

iste loze Amadisove.-Neka onda sve lete na dvorite - odredi upnik - jer da saeem kraljicu Pintiquiniestru, i pastiraDarinela, i njegove pastirske pjesme, i vragodune, zbrkane reenice njegova pisca, spalio bih ja snjima i oca svojega koji me rodio, kad bi mi osvanuo u spodobi skitnika viteza.-Tako sudim i ja - priklopi brija.-I ja - dometnu sinovica.-Kad je tako - rei e gazdarica - dajte mi ih, pa neka lete u dvorite.Dadu joj knjige, kojih je sva sila bila, a ona, da se ne mora penjati po stubama, baci sve kroz prozor.-Kakva je ono debela knjiurina? - zapita upnik.-To je - odgovori brija - Don Olivante od Laure.-Pisac te knjige - pripomene upnik - bio je onaj isti koji je napisao i Cvjetnjak. I uistinu ne znaodsjei koja je od tih dviju knjiga istinitija, ili, da bolje reknem, manje lana; samo to znam da eova knjiga na dvorite jer je nesklapna i naduta.-Za njom dolazi Florismarte od Hircanije - nastavi brija.

Je li tu gospodin Florismarte? - uzvrati upnik. - Odmah gabacajte na dvorite, unato njegovu udesnom roenju i izmiljenimpustolovinama, jer drugo nije ni zavrijedio svojim tvrdim i suhimstilom. Na dvorite s njime, a i s ovim, gospo gazdarice.Meni je s voljom, gospodaru - odgovori ona izvrujui s velikimveseljem to joj nareuju." Ovo je Vitez Platir- rei e brija.Stara knjiga - odvrati upnik - a ja ne znam u njoj nita to bi zasluilo oprotenje. Neka se bezprigovora pridrui onima drugima.Tako i uine. Onda rasklope drugu knjigu i proitaju da joj je imeVitez od Kria.-Zbog toga svetog imena, kojim se knjiga zove, moglo bi joj se oprostiti neznanje, ali kazuje se: izmire tri vraga vire, zato u vatru!Prihvati brija drugu knjigu i ree:-Ovo je Ogledalo vitetva.

-Znam ja ve njihovo gospodstvo - ree upnik. - Tu ti je gospodar Reinaldos od Montalbna sprijateljima i drugovima, koji su vei lupei od Kaka, i dvanaest banova, s istinitim pripovjedaem

Turpinom. Ja sam zbilja nakan osuditi ih na vjeito progonstvo, pa bilo i samo zato to su pridonijelizamisli slavnoga Mattea Boiarda, od kojega je opet satkao svoje tkivo kranski pjesnik LodovicoAriosto: ako ovoga zateknem tu, pa govori drugim jezikom a ne svojim, neu ga mnogo paziti, aliako svojim jezikom govori, svaka mu ast i dika.-Ja ga imam u talijanskom jeziku - primetnu brija - ali ga ne razumijem.-Ne bi ni valjalo da ga razumijete - odgovori upnik - a ne bi bilo zamjerke gospodinu kapetanu daga i nije donio u panjolsku i pretvorio u Kastiljca, jer je time djelo izgubilo mnogo od svoje izvornevrijednosti, a tako je svagda kad ljudi nastoje knjige u stihovima prevoditi na drugi jezik: koliko godpomno radili i kolikom se god vjetinom odlikovali, ipak te knjige ne doseu nikada do one visine nakojoj su ta djela u prvotnom liku bila. Nego ja mislim da ovu knjigu i sve knjige koje piu ofrancuskim zgodama bacimo i spremimo u presuen zdenac, dok ne budemo dokoniji da razvidimoto emo s njima, osim nekoga Bernarda od Carpija, koji se ovuda vucari, i one druge knjige, koja se

zoveRoncesvalles,

jer ako te knjige dopanu mojih aka, predat u ih u gazdariine ruke, a iz njenihe ruku, bez ikakve milosti, odletjeti u vatru.


15/167

Brija odobri sve to, i sve mu se uini dobrim i valjanim, jer zna da je upnik takav estit kranin itakav prijatelj istine da ni za to na svijetu ne bi nita rekao protiv nje. Rasklopi on drugu knjigu ividi da je Palmerin od Masline, a uz tu opet knjiga Palmerin od Engleske. Kad to opazi licencijat,ree:-Tu olivu maslinu rascijepajte odmah i spalite je, da ni pepela ne ostane od nje, ali ovu palmuenglesku ostavite i ouvajte kao rijetkost: njoj bi se trebala nainiti onakva kutija kakvu jeAleksandar naao meu blagom Darijevim te odredio da se u njoj uvaju djela pjesnika Homera.

Ova knjiga, kumaine, vrijedi s dva razloga: prvo, jer je sama po sebi veoma dobra, a drugo, jer veleda ju je napisao neki mudri kralj portugalski. Sve su pustolovine u dvorcu Miraguardi jako dobre iizvrsno su smiljene, a reenice su skladne, jasne, uvaju i paze ugled onog3 koji govori, te je unjima velika osebnost i bistrina. Velim vam dakle, majstore Nicolas, da ovu knjigu iAmadisa odGalije, ako se vi slaete, oslobodimo od vatre, a sve druge, bez mnogoga prekapanja, neka ginu.

_ Nemojte, gospodine kume - usprotivi se brija - jer evo ovo to mi je u ruci razglaeni je DonBelianis.

_ No, taj - odvrati upnik - s drugim, treim i etvrtim dijelom, potrebovao bi malko rabarbare, damu se iisti pregomilana u. Trebalo bi izbrisati ono o Dvorima slave i jo druge znatnijebesmislice, pa bismo se mogli nekako strpjeti s njim, a ako se popravi, smilovali bismo mu se i bilibismo mu pravedni. Meutim, kume, ponesite vi te knjige svojoj kui, ali ne dajte ih nikomu da ihita.-Drage volje - odgovori brija.Ne htjede se dalje muiti da rasklapa viteke knjige, nego zapovjedi gazdarici neka uzme sve redom

i pobaca na dvorite. Ona to jedva i doeka. Milije joj je paliti te knjige negoli ita tkati, sve da jenajvee i najfinije tkivo. Zgrabi ona osam knjiga odjedanput te ih izbaci kroz prozor. Ali kako ih jemnogo najednom pograbila, padne jedna knjiga brijau pred noge, a on je od radoznalosti podigne ividi da pie na njoj: Historija slavnoga viteza Tiranta Bijeloga.-Boe mili! - klikne upnik na sav glas. - Zar i Tirante Bijeli tude! Dajte mi ga, kume, jer sudim dasam s njim stekao blago zabave i zlatan rudnik razonode. Tu je don Quirieleison od Montalbana,

junaki vitez, i brat njegov Tomas od Montalbana, i vitez Fonseca, tu je okraj hrabroga Tiranta smesarskim psom, bockalice gospoice Placerdemivide, ljubakanje i spletke udovice Reposade, pagospoa carica, koja je zaljubljena u Hipolita, konjuara Tirantova. Istinu vam velim, kume, ova jeknjiga po stilu najbolja na svijetu: ovdje vitezovi jedu i spavaju, i umiru na svojim posteljama, i piuprije smrti oporuke, 1 jo tota ima u njoj ega nema u svim drugim knjigama. A uza sve to velimvam da bi pisac te knjige, zato to je navlas napisao tolike ludorije, zasluio da robuje na galiji doklegod ivi. Ponesite knjigu kui i proitajte je, pa ete vidjeti da je istina to vam o njoj rekoh.Hou - odgovori brija; - ali to emo s ovim malim knjiicama to su jo tu?

Te knjige - odvrati upnik - nisu valjda viteke, nego su pjesme. Kasklopi on jednu i vidje da jeDiana od Jorge de Montemavora. Pomisli da su sve redom od te vrste, pa ree:-Ove knjige nezasluuju da budu spaljene kao one drage, jer nisu i nee ni biti na tetu kao to su bile vitekeknjige; to su zabavne knjige, one nikome ne ude.-Ah, gospodine! - rei e sinovica; - naredite vi mirne due da se i te knjige spale kao i druge, jerdok moj gospodar stric ozdravi od viteke bolesti, ne bi bilo udo da njega, ako on uita te knjige,spopadne elja da se prometne u pastira i krene po umama i livadama pjevajui i svirajui; ili, to

je jo gore, da postane pjesnik, a to je, kako vele, neizljeiva i prijelazna bolest.-Pravo veli ta djevojka - ree upnik - pa nee biti zgorega da unaprijed uklonimo ispred naegaprijatelja tu smetnju i opasnost. Zapoet emo dakle od Diane Montemavorove, pa sudim da je nespalimo, nego samo uklonimo iz nje sve ono to pie o mudroj Feliciji i o arobnoj vodi, a i gotovosve vee pjesme; neka joj onda sretno preostane proza i ast to je prva od ovakvih knjiga.-Ovo je sada - rei e brija - Diana, takozvana Druga Diana od Salamananina, i evo jo jednaknjiga, a napisao ju je Gil Polo.

-Ona Salamananinova knjiga - odgovori upnik - neka se pridrui osuenicima na dvoritu i nekaim povea broj, a ova od Gila Pola neka se uva kao da je od samoga Apolona. Hajdemo dalje,kume, pourimo se, jer e se umraiti.-Ovo je - ree brija rasklapajui knjigu - Deset knjiga o ljubavnoj srei, napisao Antonio di Lofraso,pjesnik sardinski.-Tako mi reda koji sam primio - uzme govoriti upnik - otkad je Apolon Apolon i otkad su muzemuze, a pjesnici pjesnici, jo nije napisana tako aljiva i vragometna knjiga; ipak je najbolja odknjiga toga pravca i najosebnija od sviju te vrste to su ikada na svijet izdane. Tko nju proitao nije,neka zna da nikada nije zabavno tivo itao. Dajte mi je, kume, jer mi je milije to sam nju naaonego da su mi poklonili reverendu od florentinske svile.Skloni on knjigu s najveim veseljem, a brija nastavi:-Ovo je dalje Pastir od Iberije, Vile od Henaresa i Suzbijena Ijubomornost.-S tima ne moete inae - rei e upnik - nego ih predajte svjetovnoj vlasti gazdariinoj, ali nepitajte me zato, jer ne bih nikada dokonao.

-Sada dolazi

Pastir Filidin.-Nije to pastir - odvrati upnik - nego najmudriji dvoranin: neka se uuva kao dragocjen poklad.-Ova velika knjiga to sada dolazi - rei e brija - zove se Blago lZliitih pjesama.


16/167

pa ih nema toliko - napomene upnik - bile bi vrednije. Ta knjiga eba da se protrijebi i proisti odnekih prostota koje se u njoj zatjeu ,eCtu divotama. Neka se uuva, jer pisac joj je prijatelj moj, a izbogtovanja prema slavnijim i uzvienijim djelima to ih je on napisao. Ovo je - nastavi brija - Pjesniki

zbornik Lopeza Maldonada. I pisac te knjige - odgovori upnik - prisni mi je prijatelj. Stihovima;znjegovih usta divi se svatko tko ih uje; tolika je milina njegova glasa ojim ih pjeva, da oarava.Neto je preopiran u svojim eklogama, ali o valja, ne dodijava nikada. Uuvaj ga meu

izabranicima. Ali kakvae knjiga to do njega?-Galatea, od Miguela de Cervantesa - odgovori brija.

_ Mnogo mi je ve godina dobar prijatelj taj Cervantes i znam da je on vjetiji nevoljama negostihovima. Njegova je knjiga prilino dobro zamiljena, ali se on laa kojeega a ne dokonava nita.Moramo saekati drugi dio, koji obeava; ako mu taj bolji bude, moda e stei cijelome djelu milostkoja mu se sada uskrauje. Meutim, dok se ne vidi, zadrite ga zakljuana u svojoj kui.-Drage volje, kume - odgovori brija. - Evo jo tri knjige, sve zajedno:Araucana, od don Alonsa deErcille,Austriada, od Juana Rufa, opinskog dobavljaa u Cordobi, i Monserrate od Cristobala deViruesa, pjesnika iz Valencije.-Sve tri te knjige - ree upnik - najbolje su to su u herojskom stihu na panjolskom jezikunapisane, i mogu se mjeriti s najuvenijim talijanskim djelima: neka se uuvaju kao najbogatijipjesniki pokladi to ih ima panjolska.Umorio se upnik razgledajui knjige, te odredi neka sve druge knjige osjekom spale, ali brija ve

rasklopio jednu, koja se zove Suze Angelikine.-Ja bih suze isplakao - ree upnik kad je uo naslov - da sam takvu knjigu vatri predao, jer pisac jenjen bio jedan od najslavnijih pjesnika na svijetu, ne samo u panjolskoj, a izvanredno mu je uspio

prijevod nekih pria Ovidijevih.Sedma glavaO drugom pohodu naega estitog viteza don Quijota od Manche.Uto se uzvie don Quijote i progovori:-Amo vas, amo, hrabri vitezovi! Ovdje vi pokaite snagu junakih miica, jer e vas dvoraninadjunaiti na megdanu!Slete se na tu viku i halabuku i okane se pretraivanja drugih knjiga, koje su jo preostale. Zato semisli da su nerazgledane i nesasluane poginule u vatri: Carolea, Lav od Spanije i Careva junakadjela, koja je opisao don Luis de Avila, a bila su bez sumnje meu preostalim knjigama, no da ih jeupnik opazio, ne bi ih valjda stigla onakva ljuta sudbina.58 Kad oni stigoe don Quijotu, bio je on veustao s postelje. Vie on svejednako, preklapa kojeta, bode i mlati na sve strane, a budan je kao

da nije nikada ni spavao. Obuhvate ga i silom svale na postelju, a kad se malo smirio, razvede onopet razgovor sa upnikom i ree:-Zaista, gospodine nadbiskupe Turpine,59 velika je sramota nama, koji se zovemo Dvanaestbanova, to smo tako na laku ruku prepustili pobjedu na ovom turniru vitezovima dvoranima,unato tomu to smo mi vitezovi pustolovi u tri prijanja dana dobili nagradu.60

-Smirite se, gospodine i prijatelju - rei e upnik; - dat e Bog i srea junaka, pa to se danasizgubilo, sutra e se vratiti. Zasad vi pazite samo na zdravlje, jer meni se ini da ste vi jamanosilno umorni, ako niste i ljuto ranjeni.-Ranjen nisam - odgovori don Quijote - ali sam izubijan i sav izlomljen, o tom nema sumnje. Onajme kopilan don Roldan izmlatio hrastovim stablom, a sve od same zavisti, jer vidi da sam mu ja

jedini takmac u hrabrosti. Ali ne zvao se ja Reinaldos od Montalbna ako mu ne odmastim imbudem ustao s postelje, usprkos svim njegovim arolijama. No zasad mi dajte da ruam, jer znamda mi je to najpree, a za osvetu u se jave pobrinuti.Tjine mu po volji i dadu mu jesti. Onda on opet zaspi, a oni se samo ude mahnitosti njegovoj.

noi popali i saee gazdarica sve knjige koliko god ih bjee u dvoritu i u svoj kui. S njimaizgorjee jamano i knjige koje bi vrijedile da budu sauvane u vjenim arhivima. Ali im to nijedopustila vlastita sudbina i lijenost njihova suca, te tako se na njima obistini rije da za grenikastradavaju katkad i pravednici.

Jedan od prvih lijekova kojim upnik i brija stadoe sada viati boljeticu svojega prijatelja bjee dazazidae i zagradie sobu u kojoj su bile knjige, da ih on ne nae dok ustane jer kad bude uklonjenuzrok, prestat e moda i djelovanje, a oni e mu rei: neki je arobnjak odnio, i knjige, i sobu, i sveu njoj. Tako oni bre-bolje uine. Nakon dva dana ustane don Quijote, i prvo mu bi da ode i pogledasvoje knjige. Kad ne nae sobu gdje ju je ostavio, poe je traiti i odovud i odonud. Nae gdje bitrebalo da budu vrata, pa ih napipa rukama, strijelja oima i ovamo i onamo, a ne govori ni rijei. Alinaposljetku, nakon prilina vremena, zapita gazdaricu gdje li je soba s njegovim knjigama.Gazdarica, koja ve valjano bijae upuena to e rei, odgovori mu:-Kakvu to sobu vi traite? Nema u kui vie ni sobe ni knjiga, sve je odnio sam avo glavom.-Nije bio avo - priklopi sinovica - nego nekakav arobnjak koji je doao na oblaku one noi nakon

dana kad ste vi krenuli odavde. Dojahao na nekoj zmiji, sjahao tu, uao u sobu, i ne znam to je usobi poinio, ali dmala izleti on kroz krov, a za njim ostade sva kua zadimljena. Namjerile mipogledati to je uinio, a ono ni knjigama ni sobi nema ni traga. Samo se toga dobro sjeamo i ja i


17/167

gazdarica daje taj zlopaki starac, kad je odlazio, u sav glas rekao kako je od tajne mrnje nagospodara tih knjiga i te sobe poinio kui tetu koja e se kasnije vidjeti, i jo je priklopio da sezove mudrac Muatn.-Rekao je valjda: Frestn - ispravi je don Quijote.-Ne znam - odvrati gazdarica - je li rekao Frestn ili Fritn; samo je imenu na svretku ton.Tako je - ree don Quijote; - to je mudrac arobnjak, ljut neprijatelj Tnoikoji mene mrzi jer je posvojoj umjetini i znanju dokuio da u Ja jednom dok tomu kucne as, zametnuti boj udvoj s

vitezom koga on zaklanja i titi, i da u ga pobijediti, a on to ne moe sprijeiti. Zato je on na menazuban i dodijava mi svakakvim smicalicama, koliko god moe. : 0 neka pamti da nije moan nitiusprotiviti se, niti ukloniti se onomu stojenebo odredilo.-Tko sumnja o tom? - rei e sinovica. - Alitko vas, gospodine strie, goni u te zadjevice? Zar nije bolje mirovati kod kue i ne obilaziti posvijetu, traei nad kruhom pogau i ne pazei da onaj koji za tuom vunom pode sam ostrien kuidode?-Oj sinovice moja - preuze don Quijote - kako si ti neupuena! Prije nego to e itko mene otrici,zderat u ja kou i bradu iupati svakomu ako mi dirne ma u dlaicu.Ne htjedoe mu njih dvije nita vie odvraati, jer vidjee da ga spopada jarost.Proboravi on tako dva tjedna kod kue, sasvim miran, niim ne odajui da kani ponoviti svojeprijanje budalatine. Za tih je dana razvodio srdane razgovore sa svoja dva prijatelja, saupnikom i brijaem, i dokazivao im kako su na svijetu nadasve potrebni skitnici vitezovi, a u njemueto uskrsava skitniko vitetvo. upnik mu je kadikad uzvraao, onda opet poputao, jer bez takvihustupaka ne bi mogao izii s njim nakraj. Za to vrijeme uze don Quijote pregovarati s jednim

seljaninom, susjedom svojim, estitim ovjekom ako se estitim ovjekom moe krstiti onaj koji jesiromah, ali bez mnogo soli u glavi. Toliko mu je napokon nabio ui, toliko ga smotao, da je siromahseljanin odluio krenuti s njim i sluiti mu u konjuarskoj slubi. Govorio mu don Quijote, medu inim,neka se ne skanjuje mnogo, nego neka krene s njim, jer se moe pruiti zgoda, dok trene okom, dapredobije koji otok i njega tamo postavi za namjesnika. Na takva i slina obeanja ostavi SanchoPanza, jer tako se zvao taj seljanin, i enu i djecu i najmi se susjedu za konjuara. Odmah sepobrine don Quijote da najami novaca. Neto proda, neto zaloi, a sve raspe budzato, i takosmogne priline novce. Opskrbi se okruglim titom, koji je posudio u nekoga prijatelja, opravi svojrazbijeni ljem to god bolje moe, i javi svojemu konjuaru Sanchu dan i sat kada kani krenuti naput, da se opskrbi svime to misli da mu je prijeko potrebno, a osobito ga uputi neka ponese bisage.Sancho odgovori da e ponijeti, a nakan je povesti i svojega magarca, koji je jako valjan, jer on,seljanin pripoljac, i nije navian mnogo pjeaki. Sto se tie magarca, prigovori don Quijote malko,te uze premiljati hoe li mu pasti na pamet kakav skitnik vitez koji je vodio sa sobom perjanika namagarcu. No ne moe se nijednomu dosjetiti. Uza sve to odlui neka Sancho povede magarca, te

naumi pribaviti mu valjaniju jahau ivotinju im se slui prigoda da otme konja prvomuneuljudnom vitezu na koga naie. Opskrbi se kouljama i drugim ime moe, kako ga je ono krmaruputio, i kad je sve to uinio i posvravao, niti se Panza oprosti s djecom i enom, niti don Quijote s

gazdaricom i sinovicom, nego oni izduhnuI492 sela obno, ni od koga vieni. Te noi odjau tako daleko te su bili, Jcad se razdanilo, sigurni daih susjedi iz sela nee stii, sve da poteknu za njima.

jae Sancho Panza magarca kao patrijarh, sa svojim dvojaama i vinskim pjenom i sa silnom eljomda ve bude namjesnik onoga otoka to mu ga je gospodar obeao. Sluajno udari don Quijote onim

istim putem cestom kuda je krenuo na svojem prvom putu, to jest Montielskim poljem, ali sadaputuje njime s manjom mrzovoljom nego prije, jer je rano jutro i zrake sunane koso padaju na njih,te im ne dodijavaju. Uto e Sancho Panza gospodaru:

_ Pazite, milostivi gospodaru skitnice vitee, da ne zaboravite onaj otok to ste mi obeali, jer ja uznati vladati njime, koliko god velik bio. Don Quijote mu odgovori:-Znaj i pamti, prijatelju Sancho Panza, starinskim je vitezovima bio svagda obiaj svoje perjanikepostavljati za namjesnike otocima ili kraljevinama koje predobivaju, a ja sam odluio ne zatiratitakav dobri obiaj. Radiji sam jo i natkriliti ga, jer su drevni vitezovi katkad, a moda i ponajvie,ekali da im perjanici ostare, pa kad ih se perjanici naslue i namue se loih dana i jo gorih noi,davali su im titulu grofova, ili ak markiza kojega kraja ili pokrajine, bila ona neto vea ili manja. Aliako poivi ti i poivim ja, lako se moe dogoditi da ne proe ni tjedan i ja steknem takvu kraljevinu,uz koju, u prid, idu jo i druge kraljevine, pa se slui da u kojoj od njih bude okrunjen za kralja. Inemoj se uditi, jer ovakvim se vitezovima ukazuju zgode i prigode kakve nitko nije ni vidio nizamislio, pa bih ti ja moda jo mogao i vie dati nego to ti obeavam.

-I tako - doeka Sancho Panza - ako se ja, po kojem od tih udesa to ih spominjete, zakraljim,onda e Juana Gutirrez,61 enica moja, postati kraljica, a moja djeca kraljevii.-Pa tko sumnja o tom? - uvjerljivo e don Quijote.


18/167

Sumnjam ja - uzvrati Sancho Panza - jer ovako ja sudim: sve kad bi Bog odredio da kraljevinepljute na zemlju, nijedna ne bi pala na glavu Mariji Gutirrez.62 Znajte, gospodaru, ona za kraljicune vrijedi ni Prebijene pare; za groficu bi ve bila zgodnija, ali i to uz Boju pomo. Prepusti ti to,Sancho, Bogu - odvrati don Quijote - a Bog e ve dati s joj najvie dolikuje. Ali ne snizuj svoju eljutoliko da bi se zadovoljio Clm manjim nego da bude namjesnik.1 neu, gospodaru - odgovori Sancho Panza - pogotovu kad imam vakva odlina gospodara, koji e

znati to meni valja i to mogu dobiti.Osma glavaO dobroj srei koja se junakomu don Quijotu javila u strahovitoj i nezamislivoj pustolovini svjetrenjaama, i o drugim dogaajima dostojnim sretnog spomena.Uto ugledaju u polju trideset ili etrdeset vjetrenjaa, a im ih spazi don Quijote, ree on svojemuperjaniku:-Dobra srea upuuje nae pothvate na bolji put nego to bismo i pogodili poeljeti; jer evo vidi,prijatelju Sancho Panza, pojavljuje se ondje trideset ili neto vie grdnih gorostasa, s kojima sam janakan zametnuti boj i svima im glave poskidati, a kad ih oplijenim, blagom emo se njihovim poetibogatiti. Jer astan je boj i velika sluba Bogu, onakvu gadnu pasminu zbrisati zemlji s lica.-Kakvi gorostasi? - u udu e Sancho Panza.-Oni to ih vidi - objasni mu gospodar - oni s dugakim rukama, koje e u nekojih biti od gotovodvije milje.-Pazite, gospodaru - odvrati mu Sancho Panza - ono to se ondje vidi nisu gorostasi, negovjetrenjae, a to se ini da su ruke, to su krila, pa ih vjetar vitla da vrte kamen u mlinu.

-Jasno mi je - odgovori don Quijote - da nisi vj et ovakvim pustolovinama. Ono su gorostasi. A akote strah, skloni se, pa se moli dok ja budem s njima bio ljut i nejednak boj.

Tako ree te obode ostrugama konja svojega Rocinanta, ne marei to mu Sancho Panza dovikuje ikazuje da su ono na to on navaljuje uistinu vjetrenjae a nisu gorostasi. Ali je on tako tvrdovjerovao da su gorostasi te nije ni uo glas svojega perjanika Sancha, niti je vidio to su, premda imse ve pribliio, nego se uzvikao u sav glas:-Ne bjeite, jadne kukavice, jer jedan jedini vitez navaljuje na vas! Uto zapuhne malo vjetar, agolema se krila stanu kretati. Kad to vidje don Quijote, progovori:Osma glava5ve da se vi razmahujete sa vie ruku nego gorostas Briarej,63 meni ete ogovarati!

Tako ree, preporui se od svega srca vladarici svojoj Dulcineji, zamoli je a mu u0V0J P0gbiJi budena p

cervantes miguel de - don quijote1

Documents