davor beganovic - topografska i temporalna nostalgija u prozi a. hemona

RAZLIKA/DIFFRANCERAZLIKA/DIFFRANCERAZLIKA/DIFFRANCERAZLIKA/DIFFRANCERAZLIKA/DIFFRANCE

3333333333

Davor Beganovi}Davor Beganovi}Davor Beganovi}Davor Beganovi}Davor Beganovi}

Topografska i temporalnaTopografska i temporalnaTopografska i temporalnaTopografska i temporalnaTopografska i temporalnanostalgija u prozi Aleksandranostalgija u prozi Aleksandranostalgija u prozi Aleksandranostalgija u prozi Aleksandranostalgija u prozi AleksandraHemonaHemonaHemonaHemonaHemona

Nostalgija je termin koji, unato~ ukorijenjenosti u suvremeni kulturalnidiskurz, izvorno potje~e iz oblasti medicine. Njime se determinirala neobi~nabolest {to ju je lije~nik Johannes Hofer otkrio kod {vicarskih pla}enikaosu|enih na duga odsustva od ku}e i boravke u tu|im zemljama ispunjenedosadom i monotonijom svakodnevice koja je malo obe}avala. U traktatuDisertatio medica de nostalgia, objavljenom u Bazelu 1688., Hofer se posluiodvama gr~kim pojmovima, nostos (povratak) i algia (tuga) i skovao jedanod onih sretnih neologizama sposobnih voditi ivot neovisan o primarnimuvjetima svojega postanka, istovremeno se otcjepljuju}i i od izvorne prakseu ~iju su svrhu i nastali u konkretnome slu~aju medicine. Hofer je uzrokebolesti prona{ao u zanimljivoj mje{avini organskoga (nedostatak zdravog isvjeeg mlijeka na koje su seoski mladi}i bili naviknuti) i psiholo{koga(otkidanje od maj~ine njene brige). Ta je kombinacija imala pogubneposljedice po one osebine vojnika {to ih se smatralo prijesudnima: hrabrosti odlu~nost u bitkama. Hoferove su interpretacije odmah i osporene odnjegovih, snanije patriotski nastrojenih, sunarodnika. Naime, one suukazivale na nedopustiv kukavi~luk, kao posljedicu takvoga emotivnogstanja, zapravo nespojiv s juna~kom prirodom [vicaraca1. Hoferovi sukontrahenti, kao svojevrsnu protuteu njegovim izvedbama, uveli elementekoji se nisu izravno odnosili na psihu, ve} su poku{ali uzro~nike te{kihporeme}aja smjestiti u topografsko-atmosferski milje. [vicarci, naviknutina ivot u alpskim visinama, su se po silasku u nie predjele na{li suo~enisa, za njih gotovo neizdrivim, niskim atmosferskim pritiskom koji je vr{iopoguban utjecaj na njihova nesvikla tijela naglasak je s du{e preseljen natijelo. No takvo organsko obja{njenje je ve}potkraj osamnaestoga stolje}a potisnuto ukorist du{evnoga, vezanoga uz ide fixe, tugu

1 Usp. Starobinski, 1966., 87f.


3434343434

iz drugoga dijela Hoferove kovanice. I upravo je ta tuga ostala onaj sponakojom se premo{tavala naigled neizgladiva diferencijacija du{e i tijela. Uobjedinjenoj cjelini kojom se mrea nerava vee s mozgom ne postoji idefixe, neka trajna tuga, koja u dugotrajnome djelovanju ne bi prouzro~ilaorganske ozljede. (Starobinski 1966, 89)

Druga temeljna osebina nostalgije, koja }e tu bolest (ili je sad ve} boljere}i patnju) prevesti u ve}u blizinu kulture, jest njezina neposrednapovezanost sa pam}enjem. Ta karakteristika navodi Svetlanu Boym, umagistralnoj studiji The Future of Nostalgia, na podjelu koja u obzir uzimadvostruko funkcioniranje pam}enja. Nostalgija se dijeli na restorativnu irefleksivnu. Dok se prva prije svega povezuje s kolektivnim, poku{avaju}irekonstruirati elemente zajedni~ke pro{losti, druga se okre}e k individui injezinu osobnom sudjelovanju u procesu ~enje za izgubljenim. PoBoymovoj restorativna nostalgija stavlja naglasak na nostos i poku{avatranshistorijski rekonstruirati izgubljeni dom. Refleksivna buja u algia, samoj~enji, i odlae povratak ku}i sjetno, ironi~no, o~ajni~ki. (...) Restorativnanostalgija {titi apsolutnu istinu, dok je refleksivna dovodi u sumnju. (Boym2001, XVIII) U prvome je tipu lako razaznati tenju k nacionalnome,objedinjavaju}em, onome {to je Eric Hobsbawm ozna~io pojmomizmi{ljenih tradicija. Bitno konzervativna funkcija restorativne nostalgijezrcali se u njezinu konzekventnu nastojanju da prona|e u pro{losti ono {tobi u sada{njosti moglo povezati jednu relativno heterogenu skupinu usveobuhvatnu i sveproimnu cjelinu. Primjeri konstruiranja takvih mitovana podru~ju biv{e Jugoslavije toliko su obilni da je i sam poku{aj njihovanabrajanja obsoletan i na neuspjeh osu|en poku{aj. Rad {to su gapovjesni~ari, politi~ari i umjetnici proveli s ciljem formiranja restorativnenostalgije vi{estruko prevazilazi okvire moga ogleda. No poku{aj sedetektiranja refleksivne nostalgije, upravo u svjetlu inflacije restorativne,pokazuje tim poticajniji.

Doista, bez obzira na generacijske granice, ~ak i usprkos njima,najpoticajnija proza nastala na prostorima koje smo nekad uobi~avali nazivatisvojom zemljom, a koji su nam, ~ini se, nepovratno iscurili kroz tek malora{irene prste, kre}e se u pravcu nesentimentalnoga, ali ne manjemelankoli~noga, diskurza ~iji je nedvosmisleni cilj rasplitanje ~vorovaspletenih dobrom mjerom upravo uz pomo} restorativne nostalgije.Raznoliki spisatelji i spisateljice, poput Dubravke Ugre{i} i Zorana Feri}a,Davida Albaharija i Vladimira Arsenijevi}a, Devada Karahasana i MiljenkaJergovi}a, nalaze se na izradi zajedni~koga projekta rekonstukcije sjetno-tune, ironi~ne, razigrane, kriti~ke slike onoga {to je nekad bilo njihovodjetinjstvo, njihova lana Arkadija, topos (u dvostrukome, retori~kom igeografsko-arhitektonskome smislu) izgubljenoga raja. Taj projekt varira


3535353535

od jednoga do drugoga autora/autorice, poku{ava zahvatiti razli~ite slojevesvijeta ivota, odmi~u}i se manje ili vi{e od realisti~koga diskurza ali mu jepred o~ima jedna ista zna~ajka: materijaliziranje i semantiziranje gubitka,popunjavanje pukotine koja se otvorila u svima njima na onome mjestu nakojemu se ranije nalazila {arena slika koja je dijelila i spajala, ali koju nijebilo nuno uni{titi da bi se dosegao neki tobonji vi{i cilj, ~ija se visina,nakraju, ba{ i nije pokazala osobito vrtoglavom. Refleksivni i reflektiraju}inostalgi~ari2 ukidaju i prelaze granice novonastalih drava, kritiziraju}injihovu autarki~nost i nude}i svoju varijantu pristupa nedavnoj i dalekojpro{losti u kojemu se nuno odsijava i sada{njost s koje je skinuta krinkaideologije a ostalo je lice na kojemu bljeskaju nevesele o~i klauna.

Marinkovi}eve klaunske o~i posreduju jedan drugi osje}aj, usko povezans nostalgijom. Doista, {to je klasika hrvatske moderne navelo na o~u|avanjetako dobro poznate fraze o klaunu tu`na lika? Semanti~ka je razlika izme|utuge i neveselosti nedvosmislena. Ako ona prva rije~ obiljeùje osje}anjenezadovoljstva jedne figure u njezinu beznadnu poslu nasmijavanja nekeuvijek nezadovoljne publike koja }e u ludorijama prona}i tek kratkotrajniotklon od banalnih briga svakodnevice, druga ukazuje na distanciranostkoju }e onaj ~iji je cilj proizvesti veselost izgraditi izme|u sebe i onih kojimasu njegove geste i grimase upu}ene. Ne-veselost onoga koji se pri~injaveselim, za razliku od tuge, progovorit }e o njegovoj unutarnjoj podvojenosti,o stanovitoj mrzovolji koja se prikriva iza zlorabljene a superiorneinteligencije koja treba, ne èle}i to, stajati na usluzi. Babska radoznalostodgoneta~a kakva knjièvnoga djela u literarnome fabuliranju traì samodokaze za svoje pretpostavke, za svoje èlje i animozitete. Ona tako krozklju~anice i rupe promatra lica knjièvne naracije i nastoji ih prepoznati iuvu}i u svoj svijet gu{tera i pauka.(Marinkovi} 1988, 10) Rije~ je, naravno, oinstrumentalizaciji, rije~ je o spisatelju koji je,upregnut u tu|a kola, odvojen od samoga sebei svojega poziva. Tko je onda neveseli klaun?On sam, mada nesvjesno, tek s motri{ta skojega se promatra sa saàljenjem. No prijesvega njegov smioniji kolega koji }e se poku{atioprijeti plitko}i instrumentalizacije,politi~koga i ideolo{koga anagnorisisa. To }ega odvajanje prevesti u svijet neprihva}anja,odbacivanja, usamljenosti, u svijet melankolije.U njemu }e se dimenzija neveselosti upisati u

2 Naravno, pitanje je u kojoj semjeri oni mogu svrstati u jednuprezrenu kategoriju {to se objedi-njuje pod nazivom jugo-nostalgi-~ari. No mislim da odgovor nanjega zapravo i nije toliko vaan.Ako je njihova nostalgija i vezanaza jedan konkretan geografskiprostor, ona ga u dobroj mjeri inadrasta, realiziraju}i se na planukudikamo izazovnijem i neudobni-jem, naime umjetni~ke realizacijekojom se nadma{uje i, u krajnjojliniji, pobija neselektivno skuplja-nje raznih memorabilija, biloduhovnih (poput Bijeloga dugme-ta) ili materijalnih (poput buco-sira).


3636363636

me|ulinijski prostor kojim se mo`e, gotovo matematski, definirati odnosnostalgije i melankolije.

Jer, svaki je nostalgi~ar, ve} po definiciji, melankolik, no svaki melankolikne mora biti nostalgi~ar. Kao {to sam ve} naglasio, nostalgija je relativnonov pojam. S druge strane, rasprave se o melankoliji, unutar u~enja otemperamentima definiranim prema ~etiri tjelesna soka, pronalaze ve} uklasi~noj antici, a kona~nu su kanonizaciju u diskurzu znanosti stekli kodGalena u 2. stolje}u na{e ere. Napustiv{i podru~je medicine, melankolija sepro{irila na kulturalnome polju postav{i jedan od temeljnih pojmova upoku{ajima definiranja stanovitih pojava koje determiniraju ono {to bi se,zasigurno anakroni~no, moglo nazvati suvremenim pogledom na svijet.Fascinacija kojom zra~i taj pojam najbolje se moe pojmiti pogleda li sekako su ostala tri temperamenta sangvini~ki, koleri~ki i flegmati~ki gotovo potpuno nestali sa scene te se pojavljuju isklju~ivo u studijama kojerekonstruiraju povijest medicine ili, pak, u jasnoj metafori~koj otcijepljenostiod svojih izvora. Doista, ne postoji ni sangvini~ka literatura, ni sangvini~kipisac.3 No melankolija je ostala, kao {to moe posvjedo~iti i Freudov spisTrauer und Melancholie, jo{ uvijek relevantan pojam eli li se obuhvatitine{to {to bismo, uvjetno, mogli nazvati patologijom svakodnevice. U tomsmislu i nostalgija uranja u njezin {iroki okvir, specificiraju}i osje}aj gubitkana dvije razli~ite razine i dvije razli~ite dimenzije: prostornoj i vremenskoj.Roland Lambrecht nepostojanost odnosa melankolije i nostalgije pronalaziu samovoljnome nastanku ovog drugog pojma koji, vidjeli smo, u relativnokratkom vremenskom periodu prelazi s medicine na metafizi~ko poimanjemjesta ~ovjeka u svijetu a da pri tom ne uspijeva uhvatiti ~vrste korijene nina jednome podru~ju. Tako ostaje lebdjeti u labilnome stanju izme|usekularizirane medicine i prikrivene teologije. Jer ono {to njim dominirajest nezasita ~enja ~ovjeka za domovinom koja }e ga prigrliti. Kao takvatenja ona se (nostalgija) tematizira tek u iskustvu gubitka za{ti}enosti:prostorno egziliranjem iz rodne zemlje, vremenski naglo nastupaju}imotu|enjem svijeta ivota. (Lambrecht 1994, 188) U toj konstelacijiLambrecht pojam nostalgije nuno povezuje s pojmom sre}e, konzekventnoizjedna~uju}i tugu koja prati nostalgiju sa stanjem stalne potrage za objektom

koji se uvijek gubi i premje{ta u utopiju kojuvalja traiti ili u budu}nosti, ili u pro{losti, alinikada u sada{njosti.

Jugoslavenski se melankoli~ni nostalgi~aritako nalaze u virilnome stanju nevoljkogaobitavanja sada{njosti, koja im jedino moepruiti prostore beskrajne melankoli~ne tuge,i pro{losti, u kojima je smje{tena, kriti~ki

3 Razmatranja koja bi dalekoprevazi{la okvire ovoga tekstaukazuju i na ~injenicu po kojoj je,ve} u renesansi, jedino melankolija,od sva ~etiri temperamenta, steklaalegorijski status, u ~uvenomeDrerovu bakrorezu, npr.

O tome usp. Starobinski 1963,Wagner-Egelhaaf 1997, 17ff.


3737373737

reflektirana i ~esto ironizirana ali ipak prepoznatljiva, izgubljena sre}a. Takvatopografija iz koje se ra|aju paradoksalne ili oksimoronske figure zatvoreneotvorenosti (otvorene zatvorenosti) ili neslobodne slobode su{tinski odre|ujeprozu Aleksandra Hemona, jo{ jednog pripadnika izgubljenih generacijakoji poku{avaju virtualno integrirati ono {to je nepovratno dezintegrirano.Hemona od ostalih unutarnjih i vanjskih emigranata razlikuje i izbor jezikana kojem je odlu~io ispripovijedati svoju nostalgi~nu pri~u. Naime, on jeprihvatio engleski kao medij u kojem se o~ito, osje}a lagodnije i slobodnijeu opisivanju, prepisivanju i zapisivanju onoga {to }e se iskristalizirati kaojezgra njegove proze.4 Ma koliko zanimljiva i provokativna, ~ini mi se datema promjene jezika ipak ostaje u drugom planu, usporedi li se s narativnomrazradom melankoli~nih doga|aja i njihova situiranja unutar nostalgi~nogakoda u diskurzu pripovjednoga teksta.

Stoga }u i usmjeriti panju na zbirku pripovjedaka The Question of Bruno,a u njezinoj }e se, ina~e konzekventno sprovedenoj jedinstvenosti, kaonajsignifikantnija pokazati Blind Josef Pronek & Dead Souls. Nju uorganizaciji zbirke paralelizira pripovijetka A Coin. Dok Blind Josef Pronektematizira nostalgiju emigranta, ova druga pripovijeda o Sarajevu uokruenju. Ako se u njima dvjema prije svega radi o prostornoj nostalgiji,dvije pripovijetke, Islands i Imitation of Life, slijede njezinu vremenskuvarijantu, rekreiraju}i svijet izgubljenoga djetinjstva.5 U istome odnosu ukojemu sofisticirana struktura pripovjednoga teksta Slijepoga Josefa Pronekastoji prema izravnoj naraciji Nov~i}a prema njima se nalazi kompliciranakonstrukcija pripovijetke Sorge Spy Ring. Dokprve dvije slijede na~elo realisti~kogaorganiziranja pripovjednoga teksta, uzpovremena otklizavanja u sentimentalnost,druga razbija mimeti~ku strukturuusmjeravaju}i se k fragmentarnom idiskontinuiranom predo~avanju. Izostavljanjepreostale tri pripovijetke iz analize ne zna~inikakav vrijednosni sud moj se izborusmjerava na egzemplarne tekstove u kojimase tematiziraju dva tipa nostalgije {to ih valjaodrediti kao temeljne gradbene elementeHemonova proznoga modela. Kondenziraniprikaz vremenske i prostorne nostalgije, igotovo neprimjetni prijelazi i nijansiranjaizme|u njih najpregnantnije se mogu pokazatiupravo na materijalu {to sam ga izabrao.

4 Kao autor feljtona redovnoobjavljivanih u ~asopisu DaniHemon ostaje vjeran bosanskomeidiomu srpskoga ili hrvatskogjezika. Kao da je za fikciju nunadistanca iziskivala i jezi~kodistanciranje, potpuno i definitivnoutapanje u tu|i svijet.

5 U jednome bi se druk~ijeorijentiranom istraivanju iznimnopoticajnom pokazala usporedbadvaju zbirki Miljenka Jergovi}a:egzemplarno nostalgi~ne MameLeone, s jedne, i u-obru~u-stisnutoga Sarajevskog marlbora sdruge strane, s Hemonovimproznim modelima. Sli~nost urazradi tematike bi, pretpostavljam,vrlo brzo ustuknula pred potpunodisparatnim semantiziranjem kojenije samo posljedica razli~itihpoeti~kih na~ela {to ih slijede ta dvaspisatelja.


3838383838

Josef Pronek zapo~inje i zavr{ava prelascima granica. Prema tome, prvolegitimno interpretacijsko pitanje bit }e usmjereno ka njihovu zna~enju.Doista, pripovjeda~, koji se cijelim tokom pripovjednoga teksta manje ilivi{e o~ito distancira od svojega protagonista, sustavno izgra|uje brojnegrani~ne prijelaze kao mjesta barijera. Ali granica nije tek vanjska; ona jeinternalizirana i na Istoku i na Zapadu te iznova prije|ena u frustriranimo~ekivanjima i nostalgijama za zajedni~kim domom. Granica ne mora bitisamo ozna~itelj podjele; granica je mjesto susreta. (Boym 2001, 241) Susretas ~im, kakvi su rezultati toga susreta? Pronekov izlazak iz aviona, i ulazak uAmeriku, po~inje neuspjehom. Dodu{e, on ne mora, poput drugih fellowpilgrims (Hemon 2001, 137)6 ~ekati poslu{no u redu iza thick yellow

line (isto), ali je ta prednost kompenziranazaboravljanjem crvenog vunenog {ala uavionu. Sam je gubitak narativno udvojenjednosmjernom komunikacijom u kojojPronek na pitanja svojih sugovornika odgovaras thank you i I dont know, istovremenopoku{avaju}i proniknuti u {ifrirane porukekoje }e sa~injavati fenomenologiju njegovenove svakodnevice (vrste piva ili baseballklubovi). Za iskrcavanja na tu|e tlo s njim jepripovjeda~, njegov povremeno dobrohotni,povremeno ironi~ni pratitelj u susretu s novomsredinom:

What we have just seen is Josef Pronek en-tering the United States of America. It wasJanuary 26, 1992. Once he found himselfon this side, he didnt feel anything differ-ent. He knew full well, however, he couldntgo back to retrieve his red scarf with the yel-low mustard stamp. (138)7

Crveni {al s mrljom od senfa postajegrani~na linija prijelaza izme|u kontinenata,svijeta Europe i svijeta Amerike.

Pronek je onaj koji prelaskom te granice,markiranim gubljenjem vezivnoga objekta,postaje jo{ jedan u nizu egzilanata, osu|enihna refleksivnu nostalgiju.8 Izlazak iz aviona sposadom koja govori njema~ki (AufWiedersehen, veli stjuardesa) skupa snjegovim povratkom u Ameriku nakon prve

6 U daljnjem se tekstu Hemonovazbirka navodi znamenkom uzagradama.

7 S obzirom na ~injenicu da seautor teksta Davor Beganovi}koristio originalnim izdanjemHemonove zbirke The Question ofBruno, Stories, New York, 2001,Redakcija se, radi lak{eg pra}enjateksta, odlu~uje unijeti prijevodenavedenih odlomaka i potrebnaobja{njenja prema izdanju:Hemon, Aleksandar: PitanjeBruna, Sarajevo: Civitas, 2004.,prev. s engleskog Dejan Stankovi}.Upravo smo, eto, imali priliku dabudemo svjedoci ulasku JozefaProneka u Sjedinjene Ameri~keDrave. To je bilo 26. januara1992. Na{av{i se s druge strane, nijese osjetio nimalo druga~ije. A opet,bio je potpuno svjestan da se vi{ene moe vratiti po svoj crveni {alsa utim pe~atom senfa. (Hemon:Slijepi Jozef Pronek i mrtve du{e,str.120-121)

8 Proneka se dalje moe pratiti uprvome Hemonovu romanu No-where man. Ta dodatna oznaka gaod samoga po~etka ~ini nepodo-bnim za figuru restorativnognostalgi~ara, koji nikad ne moebiti ~ovjek-ni-otkuda niti ~ovjek-nigdje. On u egzilu uvijek vidisamo pozitivnu i svijetlu stranunapu{tenoga prostora i neprihva}a neobi~ne i zastra{uju}easpekte onoga {to je jednom bilodom. (Boym 2001, 251)


9 Nikako ne moete u}i, rekaoje austrijski pograni~ni slubenikstiskanjem blijedih usana manife-stuju}i svoje neslaganje s Proneko-vim poku{ajem da u Austriju u|ebez vize. (Hemon: Slijepi JozefPronek i mrtve du{e, str. 188)

10 Usp. Boym 2001, 253.

11 On }e, dodu{e, naknadno bitiprona|en, ili se to bar moe pret-postaviti, pripovjeda~ gubi interesza izgubljenim stvarima nakon {toje Proneka, upravo zbog njih, do-veo u situaciju u kojoj se sobaricamogla suo~iti s njegovim erigira-nim penisom, dok je fenom pro-na|enim u hotelskoj sobi su{ioprinudno ru~no oprani donji ve{.(145-6)

3939393939

posjete Sarajevu, sa~injava okvir pripovijesti o prvim godinama Pronekovogboravka u obe}anoj zemlji. Scena na be~kom aerodromu vi{estruko jekodirana. S jedne je strane ona nadopuna sceni slijetanja u New York. Usvojevrsnom cikli~kom konstruiranju pripovjednoga teksta Pronekovo seporu~ivanje, a potom odbijanje, kobasice u baru zrcali u `utoj mrlji odsenfa koja svjedo~i o njegovoj gastronomskoj aktivnosti u prvim momentimaemigracije. S druge strane, u procesu povratka u Ameriku ` uta mrlja i crveni{al postoje kao praznina, kao nerealizirani potencijal naracije. Pripovjeda~,koji je u sarajevskim scenama dopustio Proneku stjecanje izgubljenoga glasa,opet preuzima glavnu rije~ i svojega protagonistu zarobljava u tranzicijskomeprostoru izgubljene Europe: There is no way you can get in, the Austrianofficer said, tightening his pale lips to express the disapproval of Proneksattempt to enter Austria without a visa. (206)9 Ono {to mu je omogu}enojest kratkotrajno postojanje na aerodromu, u aerodromskome baru,novoste~enome prostoru intimnosti na koncu dvadeset i prvoga stolje}a.10

Mogu}no je, ~ak i izvjesno prati li se unutarnja logika strukturiranja naracije,da je rije~ o istome baru, o istom Bratwurstu koji je ostavio pe~at nacrvenome pletenom {alu. Mrlja od senfa na crvenom {alu zaboravljenom uavionu postaje ekvivalent tinti u paso{u kojom se, bar u nekom odsje~kuvremena, determinira sudbina emigranta/imigranta. Unutarnja se sudbinaudaljuje od simboli~ke kodirane razine i komprimira u topografiji novogMjesta i faktora koji ga ~ine: ljudi, stanova, ulica, sredstava javnog prijevoza...

Novo mjesto Jozefa Proneka, nakon kratkih ekskurzija po unaprijedzadanoj karti Sjeverne Amerike, zgu{njava se u urbanome prostoru Chicaga.U predstavi tipi~noj za restorativnu nostalgiju i njezine mustre, Pronek je uKijevu sudjelovao na skupu mladih ukrajinskih emigranata iz cijeloga svijeta.Osim kratkotrajne ljubavne veze, s kasnijimposljedicama, i alkoholiziranih ve~eri taj mudoga|aj, budu}i da je on uzoriti predstavnikreflektivnih nostalgi~ara, nije donio ni{tavrijedno uspomena (izuzme li se avanturaneuspje{noga pu~a protiv Gorba~ova u Moskviiz kojega je proistekao raspad SovjetskogSaveza). Posljedica ljubavne veze jest poziv naboravak u Chicagu {to mu ga uru~uje Andrea,u~esnica kongresa mladih egziliranihUkrajinaca. U susretu se s njom prekidaPronekovo dirigirano lutanje Amerikom, kojuposje}uje po pozivu neke nikad pobliedefinirane organizacije {to organizira njegovaputovanja. Na jednome od njih Pronek, nakoncrvenoga {ala, gubi i cjelokupan prtljag11, a


4040404040

mrlja od senfa svoju paralelu pronalazi u mrlji od naran~ina soka koja jeplod turbulencija a nalazi se na nezgodnome mjestu Pronekove anatomije,sugeriraju}i njegovu inkontinenciju jo{ jedan trik kojim ironijski odvojenipripovjeda~ eli po svaku cijenu posramiti svojega protagonistu.

Geometrijsko se sredi{te pripovijesti, a i same zbirke, nalazi u odsje~kukoji joj je dao ime: A Question of Bruno. U njemu se sudaraju dvijeemigrantske ivotne linije, formirane na osnovu dvaju dijametralnosuprotnih povijesnih iskustava. Mogu li, i to }e biti vjerojatno klju~no pitanjeu razrje{enju zagonetke pred koju ~itatelja stavlja, sada se ve} moe re}iHemonova, refleksivna nostalgija, te dvije linije ikada ste}i neko presjeci{teili su osu|ene na paralelno egzistiranje u neprijateljskome ili indiferentnome,{to se nakraju svodi na isto, svijetu? Pronekov odlazak iz Sarajeva folija jena kojoj se i{~itava povijest Andreine obitelji. Ta prikrivena ~injenicapojavljuje se u punoj jasno}i samo u navedenome poglavlju, da bi se ponovnoizgubila u naborima teksta. Zbog toga je i valja izvu}i iz njega i promotritiu kolikoj se mjeri njome mijenja i slika o Pronekovu, isprva dobrovoljnoma potom prinudnom, boravku u Americi. Sredi{nji je odjeljak situiran uku}i Andreinih roditelja, za vrijeme ve~ere prire|ene u Pronekovu ~ast. Nanjoj su prisutni Pronek i Andrea, njezini majka i otac i Nana, an old woman,bent over the walker, holding its handles passionately, as if she were deliv-ering a speech from the pulpit. (172)12 Ona ostaje najzanimljivija li~nostu cijeloj ve~eri razbijenih dijaloga. Upravo njezine beketovske upadicezapravo unose vi{e smisla u njegov protok negoli, recimo, redundantnapitanja Andreine majke u kojoj se ispunjava topi~ka slika Amerikanaca kojine uspijevaju razlu~iti dvije zemlje Isto~ne Europe jednu od druge.

Pripovjeda~ Nanu predo~uje ritmi~ki prekidaju}i protok apsurdnihdijaloga. Njezine su upadice retardiraju}e jer, kao prvo, prekidaju ionakozastajkuju}i razgovor i, kao drugo, omogu}uju pripovjeda~u ubacivanje{tedljivih komentara u vezi s njezinim izgledom. Tako je opis osobe, zarazliku od linearnog nizanja standardnog za realisti~ko pripovijedanje,razbijen na niz diskontinuiranih jedinica u kojima znakovi od osobita zna~aja

dolaze jo{ snanije do izraaja. Najzna~ajnijije takav opis onaj u kojemu se otkriva Naninatajna veza s Pronekom. Replikom se Andreinemajke, ~iji je cilj podgrijavanje mlakogarazgovora, iznova reciklira motiv civiliziranoganerazumijevanja We like Kundera(...)hesfrom Czehoslovakia, too.13 slijedi Naninupit koji sasvim jasno, a ne prikriveno, nemaveze s onim o ~emu se govori, da bi zavr{iopripovjeda~evim komentarom, isto tako mimo

12 Proneka su predstaviliprisutnima a zatim staroj enipresami}enoj na {takama, ~ije jehvataljke gr~evito drala, kao dadri govor na govornici. (Hemon:Slijepi Jozef Pronek i mrtve du{e, str.154)

13 Mi volimo i Kunderu(...)Onje isto iz ^ehoslova~ke. (Hemon:Slijepi Jozef Pronek i mrtve du{e, str.155)


4141414141

sklada s onim {to je prethodno re~eno. Tako se stvara svojevrsna emigrantskababilonska kula u kojoj ljudi, makar se sluili istim jezikom, govore jednipored drugih:

Whos in the kitchen? Nana asked, pricking up her ears, burdenedby greyish clusters. She had twiggish arms from which crumpled skinhung like drying dough. She had a dim number tattooed between twoveins on her right forearm. (173f)14

Znak koji dominira ovim opisom Nane jest istetovirani broj na nadlanici.Njezina je emigracija, dakle, ona koja slijedi osloba|anju iz koncentracionoglogora te se time pribliava Pronekovu bijegu od nasilja i odluci o ostajanjuu Americi, indikativno donesenoj upravo pred upoznavanje Nane.

Razgovor izme|u doma}ina i gosta ispunjava ve} spomenutu {emukomunikacije koju je nemogu}no dovesti do kraja, osobito ako se uzme uobzir da je ona i u performativnome smislu uvijek ve} osuje}ena: ve} i prijenjezina za~etka Pronek naru{ava konvenciju pona{anja time {to na ulazu,vo|en podsvije{}u, skida cipele, ~ine}i gre{ku kojom se i on i doma}iniudaljuju od mogu}nosti ravnopravne i normalne razmjene dijalo{kogamaterijala. Nana, ~ija o~ita psiholo{ka demencija multiplicira Pronekovucivilizacijsku, razara komunikacijske kodove pitanjem o ~ovjeku koji zastolom, makar i u razgovoru, nema mjesto. Rije~ je o Brunu, o kojemu sene saznaje ni{ta, osim da je gladan i da se ostaci hrane upravo iz toga razlogane smiju rasipati. No ako se uzme u obzir indicija istetoviranoga broja,postaje jasno da je on osoba koja nije imala sre}u da postane preivjeliHolokausta, Nanin mu ili sin koji se ritualno pojavljuje kako bi potresaomir izobilja na prostrtome stolu. Pronek, Nana i fantomski Bruno likovi sukoji tu ne pripadaju, koji povrje|uju zasi}enost stola, koji svojim prisustvom/odsustvom uznemiruju propisani poredak obitelji zaokupljene zdravomhranom i zdravim ivotom. U svjetlu Nanine emigracije Pronekova postajejo{ jasnija a njezina je kvintesencija sadrana ujednoli~nosti u kojoj every morning was likethe first morning, because Pronek would for-get the morning at the end of the working day.(200)15 Zaborav svakodnevice kontrapunkti-ran je sje}anjem na Sarajevo. No ironi~nipripovjeda~ ne dopu{ta samome Pronekurazvijanje refleksivne nostalgije. ^itatelj jemoe tek naslutiti, detektirati u {tedljivopredo~enim mislima gotovo beketovski

14 Ko je to u kuhinji? upita Nana}ule}i u{i optere}ene obje{enimsivim grozdovima. Imala je rukekao gran~ice, s kojih je zbr~kanakoa visila kao tijesto. Izme|u dvijevene na desnoj podlaktici uo~avaose izbledjeli istetovirani broj.(Hemon: Slijepi Jozef Pronek i mrtvedu{e, str. 156)

15 Svako jutro bivalo je kao prvo,jer Pronek bi do kraja radnog danazaboravio kakvo je jutro bilo.(Hemon: Slijepi Jozef Pronek i mrtvedu{e, str. 182)


4242424242

ograni~enoga protagonista: The only way, Pronek thought, to be nowherewas not to be at all. (201)16 Gdje je Pronek?

Odgovor na to pitanje moe dati samo pripovijetka A Coin. U istojmjeri u kojoj se Pronek zrcali i udvaja u Nani i ona je sama stanovitopreslikavanje, ili moda simulakrum17, Slijepoga Josefa Proneka. Sa scene jenestao ironi~ni pripovjeda~ koji je s blagonaklone udaljenosti promatraosarajevskoga emigranta, a na njegovo je mjesto stupio pripovjeda~ u prvomelicu, i sam sudionik i emocionalni pratitelj doga|aja. Epistolarni anr ukojemu pripovjedni tekst pronalazi pribjei{te omogu}uje dvostrukolomljenje perspektive. Opkoljeni grad (Sarajevo) i slobodni velegrad (Chi-cago) pretapaju se jedan u drugome zahvaljuju}i korespondenciji koja jejednosmjerna: pripovjeda~eva pisma Aidi zapravo su mikro-ispovijestikojima on poku{ava uspostaviti prekinuti kontakt, ili, moda, onaj koji jepostojao prije rata podi}i na nivo ve}e intimnosti (I begin wanting to tellher all about me I have imaginary conversations with her (...) I think ofall the things I couldve told her or shouldve told her... (124)18). Njegovisu sentimentalni redovi otvorena mjesta na kojima se prostornoj nostalgijidopu{ta prodor u tekst. Moment u kojemu Aidina pisma prestaju stizati zanjega je nepoveziv s najlogi~nijim zavr{etkom iz ratnoga Sarajeva njezinomesmr}u. Upravo kako bi je odloio, ili u potpunosti ukinuo, on sam nastavljaispisivati redove u njezino ime te na taj na~in pisanjem poku{ava pobijeditinepobjedivo, ukinuti odsutnost ili je bar pretvoriti u privremenu.

No sam sadraj pisama otkriva jednuparadoksalnu ~injenicu: Aida je u opkoljenomSarajevu slobodnija od pripovjeda~a uChicagu. Odgovori kojima bi se moglo iza}iu susret tom paradoksu u najmanju su rukudvostruki. Njihova bi se prva linija kretala upravcu prevrednovanja svijeta ivota.Opozicija odlazak/ostanak kvalitativno bi semogla prevesti u niz binarizama u kojima bivrhunsko moralno mjesto zauzeo onaj ovjernosti i izdaji. Tada bi se netko tko je ostao,i po cijenu ivotne opasnosti, doista mogaoosje}ati slobodnijim od onoga koji je izabraoodlazak u slobodu koja grani~i s vi{estrukimzatvorom: eti~kim - sram zbog napu{tanja,materijalnima - bez obzira na novi ivot bezneposredne opasnosti ono {to je ostalo iza, i{to je vjerojatno nepovratno izgubljeno,vrjednije je od sitnih zadovoljstava

16 Jedini na~in da se ne budenigdje bio je ne biti. (Hemon:Slijepi Jozef Pronek i mrtve du{e, str.182)

17 Naravno, mogu}na je i obrnutavarijanta: Blind Josef Pronek & DeadSouls je simulakrum A Coin-a. Uzamr{enom mije{anju svjetovanestaje i pouzdanost ~itateljevapogleda, on/ona se gubi utjeskobnom labirintu dvajuparalelnih popri{ta zbivanja. Neka,ipak, zbog ujedna~enosti ostaneonako kako je re~eno u glavnometekstu fusnota je ionako njegovsimulakrum. Ili moda nije. Na to}u se pitanje vratiti u analizipripovijesti The Sorge Spy Ring.18 ... zaelim da joj kaem sve osebi vodim zami{ljene razgovore snjom (...) Sjetim se svih stvari kojesam joj mogao, ili morao re}i...(Hemon: Nov~i}, str. 107, kurzivu tekstu)


4343434343

svakodnevice u sigurnosti... Takvo je rje{enje, nakraju, banalno. Ono {tozao{trava paradoks o slobodi u zatvoru (ve} sam na po~etku napomenuoda je Hemon spisatelj koji radi na oksimoronskim na~elima) jest morbidnikontekst u kojemu se nerealna zbivanja, {to pripadaju svijetu groteskneimaginacije, aktualiziraju kao prodorni momenti svakodnevice. Dok se~ika{ki pripovjeda~ u svojemu prebivali{tu okruuje oharima kao najve}imizvorom uznemirenja (On Tuesday I had a sensation (a hallucination?) ofcockroaches scurrying up my shins I may be losing my mind. Because ofthe solitude and nothingness that constitute my life. (125)19), Aida doivljujegrotesku transformiranu u aktualnost: le{ tetke Fatime, koja ne moe bitisahranjena zbog stalnoga granatiranja i biva deponirana u njezinoj sobida bi je, nakon {to se nesnosan smrad po~eo {iriti stanom, majka i otacizbacili kroz prozor komprimirana jeza koju je mogu}no prevladati tekuz pomo} grotesknog humora, kao jedinog plauzibilnog sredstvaautodistanciranja; ili rasni psi preokrenuti u lutalice koji se kre}u u ~oporimas mje{ancima i napadaju svaki svoje dijelove ljudskoga tijela njema~kiov~ar vrat, pudlica listove.

Aida je, kao dio grotesknoga svijeta, svijeta okrenutoga naopa~ke,perverznog karnevala ispunjenog crnim humorom, zapravo u paradoksalnojprednosti u odnosu na pripovjeda~a-korespondenta-emigranta koji jeispunjen osje}ajem najdubljega ni{tavila. Ona nema potrebe za duhovnimizlaskom van, njoj je potreban upravo onaj elementarni, fizi~ki kako bi jespasio od gotovo nemogu}noga izbora izme|u ludila i uni{tenja; za njega jefizi~ki spas opipljiva ~injenica postojanja, ali je psiholo{ki izmje{ten upravou groteskni prostor istinske pripadnosti, sa oharima druk~ijeg, manjemetafori~nog tipa. Jedino {to mu preostaje jest akcija koja ga fiksira uprostoru refleksivne nostalgije:

I bought a Polaroid camera to explore myabsence, to find out how space and thingsappear when Im not exerting my presenceon them. I took snapshots glossy still mo-ments with edges darker than the center, as ifeverything is fading away I took snapshotsof my apartment and the things in it. (134)20

Umjesto sje}anja na Sarajevo, a to je ono{to se doista krije iza objektiva njegovapolaroida (koju godinu kasnije vjerojatno bimu se u rukama na{la digitalna kamera), onfotografira jedino {to mu je na raspolaganju,

19 U utorak sam imao osje}aj(halucinaciju?) da mi uz cjevanicetr~karaju buba{vabe mogu}e je dagubim razum, zbog samo}e ini{tavila od kojih se sastoji mojivot. (Hemon: Nov~i}, str. 108-109, kurziv u tekstu)

20 Kupio sam Polaroid fotoaparatda bih istraivao svoja odsustva, dabih vidio kako prostor i stvariizgledaju kad ih ja ne pritiskamsvojim prisustvom. Pravio sam slike blje{tave smrznute trenutke sivicama tamnijim od sredine, kao dasve polako nestaje pravio sam slikesvog stana i stvari u njemu...(Hemon: Nov~i}, str. 117, kurziv utekstu)


prostor svojega emigrantskog stana, mutnu nostalgi~nu sliku odsutnosti ukojoj je projicirana virtualna prisutnost mjesta za kojim se ~ezne i za ~ijomse sudbinom tuguje.

Ako je topografska nostalgija, ili njezina paradoksalno-grotesknavarijanta, najpregnantniji izraz dosegla u emigrantskome dijelu ciklusa,temporalna se uzglobljuje u onome u kojemu se rekonstruira svijetizgubljenoga djetinjstva. On se moè najpreciznije u~vrstiti u ` anrovskomeobzoru idile, ili u onome {to je od njegovih knjièvnih svojstava preìvjeloizumiranje samoga ànra u devetnaestome stolje}u. Slijede}i definicijuWolfganga Preisendanza, po kojemu je idila estetski fundiran i u estetskomeograni~eni psihotop (u ~iju) percepciju spada da je onaj koji percipiraizdvojen iz nje, nalazi se izvan nje (Preisendanz 1986, 92), moè se re}i daHemonove pripovijetke dodatno prekora~uju te okvire, razaraju ih iznutra,kako tematski tako i na formalnoj razini strukturalne organizacijepripovjednog teksta. Na taj se na~in Hemonov pripovjeda~ upu{ta u pothvatkoji Renate Lachmann, uzimaju}i u obzir sveukupnost tradicije idili~keknjièvnosti, od samoga po~etka osu|uje na neuspjeh:

U prvome planu ne stoje ni povratak potisnutog ni revokacija kakvazaboravljenog stanja, ve} naprotiv, mnemoni~ki poku{aj restituiranjajednoga stanja koje vaì za izgubljeno. No stanje za koje se vjeruje da jeizgubljeno jest simulakrum ili zato {to ga nikada nije ni bilo, ili zato{to ga vi{e ne moè biti. Upravo je simulakralni karakter svijeta idileono {to njezinu vedrinu ~ini melankoli~nom. (Lachmann 2002, 282)

Ono {to taj donkihotski pothvat revokacije idili~noga svijeta djetinjstvau Hemonovu slu~aju ~ini osobito zanimljivim jest njegova svijest o propastikoja je uvijek ve} upisana u njega. Kako se ta svijest manifestira u samometekstu i kako razara idili~nu strukturu djetinjstva zami{ljenog kao izgubljeniraj za kojim valja nostalgi~no teiti, makar ga se nikada ne moglo dosegnuti?

Pripovijest Islands otvara zbirku. Arkadijsko mjesto izabrano zarekonstrukciju nestaloga djetinjstva jest otok Mljet. Poznavatelji njegovetopografije (u koje zasigurno ne spadaju ameri~ke ~itatelji, no to je ovdjemanje bitno) odmah }e mo}i prizvati sliku otoka na jezeru na otoku, dakleidealnoga pribjei{ta i mjesta sekluzije. Takoreku} topi~ka idili~nost Mljetau Hemonovu se tekstu dovodi u pitanje, njegov se poloaj kao locus amoenusne tematizira u onoj mjeri koja bi bila nuna da bi se sprovela konzekventnatranslacija jednog toposa anti~ke knjievnosti u pripovjedni tekst bosanskogapostmodernista. Sam otok, dodu{e, ostaje netaknut ali protagonisti s kojimaga pripovjeda~ povezuje nisu idealni nastavatelji takova svijeta. Za razlikuod eteri~nih bi}a idile doma}ini s Mljeta odlikuju se elementarnom

4444444444


tjelesno{}u koja prelazi u grotesku: His (stric Julius) lips were soft, likeslugs, as if there was nothing behind to support them ... he told us that heforgot his teeth at home. (5)21 Ne manje groteskna je figura njegove ene.

... her face like a loaf of bread with a small tubby potato in the middle,arms akimbo, her calves full of bruises and blood vessels on the vergeof bursting, ankle swollen. She was barefoot, her big toes were crooked,taking a sudden turn, as if backing away in disgust from each other.She enveloped my head with her palms, twisted my head upward andthen put her mouth over my mouth, leaving a thick layer of warmsaliva, which I hastily wiped off with my shoulder. (6)22

Teatar se nelagode ne zaustavlja na tim prvim kontaktima dje~aka samjestom godi{njega odmora. Umjesto {ljun~anih plaa, okruenih zelenilomborova, pred njim se pojavljuju bi}a iz repertoara uasa, zmije su~eljene smitolo{ki hrabrim mungosima, uz koje je vezana jedna od najjezovitijihscena cijele pripovijesti. Njema~ki ov~ar, vjerojatni prethodnik onoga koji}e u okupiranome Sarajevu derati grla djece i starih i nemo}nih23, pu{tenna mungosa okrutnom ~ovje~ijom rukom razdire ga u nejednakome sukobu,ostavljaju}i rupu u njegovim grudima kroz koju je dje~ak saw the heart,like a tiny tomato, pulsating, as if hiccuping, slower and slower, with slightlylonger moments between the throbs, and itsimply stopped. (16)24

Jeza ivotinjskoga svijeta adekvatnu paralelupronalazi u stravama {to ih nude prisje}anjastrica Juliusa, biv{ega stanovnika Gulaga,paradigme anti-idile. To je to~ka na kojoj sekr{i i najmanja mogu}nost idiliziranjanostalgi~noga diskurza. Iskustva su stricaJuliusa pomjerena iz svijeta svjetlosti u kojemuse on, o~ito je, tek privremeno nalazi, tako dase pripovjeda~eve uspomene na djetinjstvomogu sliti samo u tmurnu kodu gotovotragi~nog zavr{etka pripovijesti, vezanog zapovratak obitelji ku}i:

When we got home, the shriveled plants andflowers were in the midst of the setting-sunorange spill. All the plants had withered, be-cause the neighbor who was supposed towater them died of a sudden heart attack. Thecat, having not been fed for more than a week,

21 A usne su mu /ujaka Julijusa/bile mekane, kao puevi gola}i, kaoda iza njih nije bilo ni~ega na {tabi se oslonile (...) obavijestio nas jeda je zubalo zaboravio kod ku}e...(Hemon: Mljet, str. 10 -11)

22 ... lice joj kao vekna hljeba szatupastim krompiri}em u sredini,ruke na kukovima, cjevanice pokri-vene modricama i krvnim sudovi-ma na ivici prskanja, a zgloboviotekli. Bila je bosa, iskrivljeni nonipal~evi neo~ekivano su joj skretalikao da se, s ga|enjem, odmi~ujedan od drugog. Dlanovima mi jeobuhvatila lice, okrenula mi glavunagore a onda mi usta prekrila svo-jim, ostavljaju}i debeo sloj mlakepljuva~ke, koju sam urno obrisaoramenom. (Hemon: Mljet, str.12)

23 Usp. gore, str. 10.

24 ... vidio (...) srce, kao sitanparadajz, kako pulsira, kao da{tuca, sve sporije i sporije, sa sveduim stankama me|u otkucaji-ma, da bi potom jednostavnostalo. (Hemon: Mljet, str.20)

4545454545


was emaciated and nearly mad with hunger. I would call her, bur shewouldnt come to me; she would just look at me with irreversible hatred.(21)25

Tim se finalom ukida i posljednji trag idile koju je po~etak nagovijestiobar u naznakama. Nostalgi~no sje}anje na djetinjstvo, podignuto na drugupotenciju pretpostavljenim idili~nim doivljajem godi{njeg odmora, upreokrenutom je Hemonovom narativnom svijetu pre{lo u suprotnost svijet nasilja, zlostavljanja, smrti i irreversible hatred.

Zavr{na pripovijest ciklusa, Imitation of Life, tako|er se, na druk~iji na~in,suo~ava s nostalgi~nom idilom rekonstrukcije dje~jega iskustva. Za razlikuod The Islands u njoj se ne daje jedan jasno odre|en isje~ak iz ivotaprotagonista, ve} se predo~uje diskontinuirani niz uspomena pripovjeda~au prvome licu. Zato su i ciljevi postavljeni na diferenciranijoj, manjedisperzivnoj a vi{e diseminiranoj razini. Doga|aji su raznoliki, neki od

njih komi~ni, neki tragi~ni. Jednosmjernostuvodne pripovijesti, koja je svojomzgusnuto{}u ciljala na posredovanje najsnanihemocija, ovdje se razrje{uje u korist naracijebez klimaksa, ~ak i bez pripovjednoga toka kojibi na njega bio usmjeren. Ono {to razliku ~iniosobito dramati~nom jest tekstualnoinzistiranje na fantazmati~koj naravipredo~enog svijeta ivota. Fantazam ne djelujena izravnoj ravni predo~avanja. Kao i uOtocima, na jednoj strani, idili~ki se pejzaidjetinjstva negiraju kontingencijom zbivanja26

koja je neprimjerena za takav tip prikaza. Sdruge strane, zavr{nim se scenama izravnostavlja do znanja da je bar jedan dio onoga {topripovjeda~ doivljuje imitacija ivota naime njegovo prisustvo prilikom snimanjafilma. On se u scenu uivljuje kao u istinskidoga|aj da bi nakraju otkrio njezinuprijevarnu narav.

Kauzalni se tok pripovjednoga tekstanaru{ava, dakle, kontingencijom idiskontinuiranim pripovijedanjem vidljivimiz fragmentarnog nizanja disparatnihdoga|aja. Tematski se idili~ni svijet djetinjstvadovodi u pitanje nadproporcionalnim brojem

25 Kada smo stigli ku}i, usrednarandaste mrlje zalaze}eg suncazatekli smo smeurane biljke i uvelecvjetove. Sve se osu{ilo po{to jekom{ija, koji je trebao zalijeveticvije}e, umro, od sr~anog udara.Ma~ka, koju niko nije nahranioskoro dvije nedjelje, bila je svaispijena i skoro bijesna od gladi.Zvao sam je, ali ona mi nijeprilazila; samo je zurila u meneo~iju punih neizlje~ive mrnje.(Hemon: Mljet, str. 25)

26 Primjer intervencije kontingen-cije u linearnost naracije jest smrtmajke pripovjeda~eva najboljegprijatelja: My best and onlyfriends nickname was Vampire,because he had long and conspicu-ous eyeteeth, and when I was sevenhis mother died. (219) Kopulaand samovoljno povezuje dvijeglavne re~enice koje nemaju nika-kve veze jedna s drugom. Jednosta-vni opis glavne karakteristike prota-gonista supostavljen je tragi~nomdoga|aju koji }e, zasigurno,obilje`iti njegov `ivot. (Nadimakmog najboljeg i jedinog prijateljabio je Vampir, zato {to je imao dugei upadljive o~njake, a majka mu jeumrla kad mu je bilo sedamgodina. (Hemon: Imitacija ` ivota,str. 196))

4646464646


tunih ili neugodnih doga|aja. Smrt psa, Sorgea, kojega Vampir ipripovjeda~ iz neznanja otruju insekticidom, starci koji se provla~e krozdje~ije o~i mu~eni kojekakvim, za djecu nerazumljivim bolestima, ilive} spomenuta smrt Vampirove majke sa svim posmrtnim ceremonijamakoje je prate tvore protuteu uspomenama na predmete i mjesta, koji,manje ili vi{e, imaju veze s imitacijom ivota. To su medijalni objekti,poput radija Univerzal koji dje~aka vodi na putovanje po svijetu, dokmijenja stanice na kojima stoje ispisana imena gradova, kina s plakatimafilmova (znakoviti Imitation of Life Douglasa Sirka u sredi{tu) i, nakraju,sama scena snimanja filma u koju pripovjeda~ upada ne shva}aju}i o~emu je rije~, da bi ga tek zavr{etak snimanja uvjerio da je linija razdiobeizme|u istinskoga ivota i njegove imitacije bitno tanja no {to se naprvi pogled moe pretpostaviti. Mu{karac i ena obje{eni iznad glavanjema~kih oficira revolving on thick ropes namiguju pripovjeda~u akada se sve zavr{i, i kada je kamera skinuta s trono{ca, (t)hey took downthe hanged man above my head, he twisted his head, first left, thenright, stretched his arms, as if imitating an ascending airplane, and thendissolved into the mass (230)27.

Imitacija ivota, rekonstruirana u pripovijesti The Sorge Spy Ring, imakudikamo ozbiljnije posljedice. Pripovjeda~ u prvome licu, opet dje~ak,~itaju}i knjigu o velikim {pijunima Drugog svjetskog rata, kao objektosobitoga divljenja bira legendarnoga Richarda Sorgea, {pijuna koji je,izme|u ostalog, uspio razotkriti plan Hitlerova napada na Sovjetski Savez.I dok u fusnotama citira izvatke iz njegove biografije, u glavnome dijeluteksta rekonstruira svoje djetinjstvo u kojemu osobitu ulogu igra otac inenjer na stalnim slubenim putovanjima po Sovjetskom Savezu. Sloenimpripovjednim postupkom Hemon pokazuje kako dje~ak identificira oca saSorgeom. Napeta pri~a iz fusnota postepeno se seli u sivilo svakodnevicesocijalisti~ke Jugoslavije, a dje~ak u o~evim tajnim skloni{tima otkrivapredmete koji ga dovode do ubje|enja da je on doista {pijun. Indikativnascena samoga razotkrivanja o~eva pravog identiteta predo~ena je nastranicama 59-65 28.

Narativno o~u|avanje sprovedeno je na vi{e razina pripovjednoga teksta.Dotada{nje je pripovjedno oblikovanje glavnoga dijela teksta, bez obzirana nekoliko iskliznu}a, pratilokonvencionalni postupak. Odrasli sepripovjeda~ sje}a svojega djetinjstva irekonstruira ga uz pomo} znanja koje mu utrenutku pripovijedanja stoji na raspolaganju.Pripovjeda~ se sada, naizgled potpunonemotivirano, izravno obra}a ~itatelju: Now

27 ^ovjeka iznad moje glaveskinuli su s vje{ala, on je protegaoruke, kao da imitira avion, i ondase izgubio u masi. (Hemon:Imitacija `ivota, str. 205)

28 U prijevodu str. 53 58. (op.Redakcija)

4747474747


I want the reader to assume the role of the camera, to move the objectivetoward me and peek over my shoulders, following my gaze. (59)29

Apel na dvostrukoj razini razara dotada{nju strukturalnu organizacijupripovjednog teksta: pretpostavka je da je ~itatelj pratitelj zbivanjaonakvih kakve ih predo~uje pripovjeda~. No njegov se novi zahtjevdijametralno suprotstavlja tome na~elu. Od ~itatelja se sada tra`i izravnipogled te samim time i sudjelovanje u razbijanju konvencionalne naracije.S druge strane, kamera simbolizira hladno}u i odvojenost od emotivnogasu-djelovanja. Zna~i, pripovjeda~ }e u uzbudljivome poslu detekcijepromatra~a iskoristiti kao svjedoka onoga {to i sam vidi. U momentu ukojem se dokazuje ono {to je pretpostavljao, u kojemu sumnja postajeizvjesnost, i prisustvo tu|eg pogleda postaje suvi{no: Would you turnoff that camera and leave the room please; I need some privacy, I havejust obtained proof that my father is a spy. (65)30

Naravno, pod pripovjeda~evim utjecajem ~itatelj je spreman cijelidotada{nji protok radnje prihvatiti kao reprezentaciju realnosti o~u|enukroz o~i dje~aka. Tada se moe vidjeti kako se na njoj taloi patina nostalgijeocrtana u poklonima, ponekad uzbudljivim ponekad dosadnim, oca-povratnika sa slubenih putovanja. No paralelizacija otac/Sorge ne moebiti potpuna ako se izostavi i ona tamna strana {pijunske djelatnosti: opasnostod razotkrivanja, hap{enja i smrt dakle sve ono {to je u japanskim rukamaiskusio idealni {pijun Sorge. Slom cijelog sentimentalnog nostalgi~nogdiskurza i njegovo pervertiranje u diskurzu istinske algia zbiva se na onojto~ki u kojoj otac prestaje biti {pijun iz dje~ije imaginacije i u totalitaristi~kojsvijesti postaje istinski {pijun dakle ~inom njegovoga hap{enja od straneDB-a. Sve {to slijedi jest istinska tragedija u kojoj se ivot i njegove imitacije

mije{aju na bezbrojne na~ine kreiraju}i slikuraspada obitelji, odbacivanja od straneprijatelja, smrti, onih opisanih poput o~eve i neopisanih, poput sestrine za koju sejedino doznaje iz potpuno neprikladnih,anticipiraju}ih znamenki koje povezuju da-tum njezina ro|enja s datumom smrti (July4, 1975-January 31, 1985 (str. 54)31).Sorgeov je {pijunski krug pre{ao iz knjige urealnost da bi se iznova vratio u imaginacijudje~aka prestra{enog svojim mo}imapredvi|anja doga|aja: I was scared begin-ning to realize that we were up against some-thing beyond my feeble comprehension.(74)32 Re-kreacija svijeta djetinjstva jo{

29 A sada elim da ~italac preuzmeulogu kamere, da pomjeri svojobjektiv prema meni i proviri malopreko mog ramena, prate}i mojpogled. (Hemon: Zorgeov {pijunskikrug, str. 53)

30 Ho}ete li, molim vas, isklju~itikameru i napustiti sobu; elio bihda budem sam, upravo samprona{ao dokaz da mi je otac{pijun. (Hemon: Zorgeov {pijunskikrug, str. 58)

31 U prijevodu str. 49.

32 ... bio (sam) upla{en,po~inju}i da shva}am da sam sesuo~io s ne~im izvan doma{ajamoga razumijevanja. (Hemon:Zorgeov {pijunski krug, str. 65)

4848484848


jednom je osuje}ena; idila je ovaj put pretvorena u tragediju, dva anrakoja od antike postoje u europskim knjievnostima gotovo su neprimjetnozamijenila mjesta a tuga situirana u samome pripovijedanju zasjenilavedrinu Arkadije izgubljenoga djetinjstva.

Hemonov je pristup nostalgiji subverzivan. U prostornoj je potkopavanarativno, ironi~nim pripovjeda~em ili apsurdnim likovima, ali i tematski naprimjer znakovitom Aidinom {utnjom. Vremenska se razgra|uje stalnimkontaminiranjem vedroga svijeta djetinjstva tragi~nim doga|ajima, ili se tavedrina ironizira snanim prodorima elemenata tjelesnosti u eteri~nustrukturu idile djetinjstva. Njegova je proza ipak nostalgi~na, za vremenomu kojemu se moglo, u kojemu je bilo dopu{teno, biti nostalgi~an. Hemonsubvertira subverziju jer on je autor paradoksa.

LiteraturaLiteraturaLiteraturaLiteraturaLiteratura

Boym, Svetlana 2001. The Future of Nostalgia. New York.Hemon, Aleksandar 2001. The Question of Bruno. Stories. New York. Lachmann, Renate 2002. Erzhlte Phantastik. Zu Phantasiegeschichte undSemantik phantastischer Texte. Frankfurt

Lambrecht, Roland 1994. Melancholie. Vom Leiden an der Welt und den Schmerzender Refelxion. Reinbek bei Hamburg.

Marinkovi}, Ranko 1988. Nevesele o~i klauna. Eseji, dijalozi, portreti. Zagreb Preisendanz, Wolfgang 1986. Reduktionsformen des Idyllischen im Romandes 19. Jahrhunderts (Flaubert, Fontane), u Seeber/Klussmann (Ur.), 81-92.

Seeber, Hans Ulrich/Klussmann, Paul Gerhard (Ur.) 1986. Idylle undModernisierung in der europischen Literaturen des 19. Jahrhunderts. Bonn.

Starobinski, Jean 1963. Lencre de la mlancolie, La Nouvelle Revue Franaise,11, 123. 410-423.

Starobinski, Jean 1966. The Idea of Nostalgia, Diogenes, 54. 81-103.Wagner-Egelhaaf, Martina 1997. Die Melancholie der Literatur. Diskursgeschichteund Textfiguration. Stuttgart i Weimar.

4949494949


5050505050

davor beganovic - topografska i temporalna nostalgija u prozi a. hemona

Documents