descartes, rene - razmiŠljanja o prvoj filozofiji

7/21/2019 DESCARTES, Rene - RAZMIŠLJANJA O PRVOJ FILOZOFIJI

http://slidepdf.com/reader/full/descartes-rene-razmisljanja-o-prvoj-filozofiji 1/7

RAZMIŠLJANJA O PRVOJ FILOZOFIJI, RENE DESCARTES

POSLANICA (akademskoj zajednici, tj. teolozima)- dva pitanja:o bogu i o duši – treba dokazivati filozofijom, a ne teologijom. Sve što semože znati o bogu može nam otkriti naš vlastiti duh. Boga se lakše spoznaje nego stvari

ovog svijeta- dokazi koje D. daje se mogu shvatiti samo ako je našduh lišen osjetilnih predrasuda

PROSLOV (čitatelju)- ljudski duh sebe shvaćasamo kao misleće , i to znači da ''ništa jasno ne spoznajemza što sam znao da se odnosi na moje bivstvo osim (to) da sam misleće iliti ono što usebi ima sposobnost mišljenja. U onom što slijedi pokazat ću pak kojim načinomiz toga što ne spoznajem ništa drugo što pripada mojem bivstvu, proizlazi da zaista i ne

postoji ništa drugo što mu pripada ''- nadalje,ako imam zamisao stvari savršenije od mene, to znači da ta stvar i zbiljski postoji: ''ako u meni postoji zamisao stvari savršenije od mene, onda ona zaista i postoji''

SAŽETAK ŠEST RAZMIŠLJANJA- prvo razmišljanje: izlažeuzroke zbog kojih možemo sumnjati u sve stvari (posebnomaterijalne); korist je što timeodvajamo osjetila od duha, a ikasnije više ne možemo sumnjati u stvari za koje otkrijemo da su istinite- drugo razmišljanje: duh može pretpostaviti da ne postoje stvari u koje on sumnja, ali shvaća danije moguće da on sam ne postoji . Na taj način selako razlikuje što pripadaduhu, a što tijelu.Sva tijela zamišljamo kao djeljiva, i svaku dušu kao nedjeljivu – dakle,duh i tijelo su oprečni. To je dovoljno da se zaključi kako ''raspadom tijela ne slijedi i propast duha'', ergoduša je besmrtna. Ništa ne propada potpuno, pa tako ni onotjelesno – ali ljudsko tijelo jesloženo tijelo , i kao takvo propada, dočim je duša

nedjeljiva i nesložena , pa stoga nikako ne propada- treće razmišljanje:daje se glavni dokaz božjeg postojanja, na temelju toga da''zamisao boga – koja je u nama – ne može ne imati samog boga kao uzrok'' - četvrto razmišljanje: istinite su sve stvari koje shvaćamo jasno i razgovijetno(odjelito), a ovdje se navodi iu čemu se sastoji ono lažno. Istinito i lažno je Descartesovdje raspravio samo umisaonomsmislu istine i laži, a ne moralnom- peto razmišljanje: objašnjava se''tjelesna narav uzeta općenito'' , te se iznose novidokazi za postojanje boga, te se pokazuje kako i pouzdanost geometrijskih dokaza ovisio spoznaji boga- šesto razmišljanje: razlikuje serazumijevanjeod maštanjate se pokazuje pravarazlika između duha i tijela, ali i''tijesna povezanost'' duha i tijela, koji ''čine neko

jedno'' (je li to ona Descartesova hipofiza?), opisuju se pogreške koje mogu doći od osjetila te kako ih izbjeći, iznose se svi razlozi kojidokazuju zbiljsko postojanjematerijalnog i to tako da se uvidi da je postojanje duha mnogo izvjesnije nego postojanjematerije– dokazi za tijelo nisu tako čvrsti kao dokazi za dušu i boga!

1. RAZMIŠLJANJE – O STVARIMA O KOJIMA SE MOŽE DVOJITI- treba početi ispočetkasa stjecanjem znanja, jer od malena primamo laži pod istine – trebau znanostima utemeljiti ''ono čvrsto i postojano'' . Treba potpuno oboriti sva svoja



ranija mišljenja. Ne treba pokazati da su ta uvjerenjalažna, nego samo da seu njih može sumnjati. Sve što je uzimao za istinito, D. je uzimaoosjetilima. E, sad njih dovodi u pitanje: može se posumnjati čak u to da naše tijelo ustvari nije naše – kao što snovivaraju, mogu varati i osjetila. Ne može se sa sigurnošću razlikovati java od sna, jer i usnu baratamo zaista postojećim stvarima.

- ako se i složi nešto toliko nezamislivo i neistinito, i ono je ipak sastavljeno od najjednostavnijih stvari koje su zapravo istinite:tjelesnost (i njena protežnost), količina,veličina, mjesto i vrijeme . Zato sudvojbeneznanosti koje barataju složenimstvarima(fizika, astronomija...), a sigurneone koje barataju jednostavnim(geometrija i aritmetika)- no, možda se varam čak i u vezi matematike; čini se da nema ni jedne stvari o kojoj ne bih mogao dvojiti. A ja želim naći nešto sigurno. Jedino što mogu je sve smatrati lažnim iizmišljenim– zato je bolje pretpostaviti ne dobrog boga, negozloduha toliko lukavog dame u svemu zavarava, pa me navodi na to da su sve izvanjske stvari obmane; takoću promatrati sebe kao da nemam nikakvih fizičkih osobina, ni osjetila ni tijela

2. RAZMIŠLJANJE – O NARAVI LJUDSKOG DUHA: DA JE ON POZNATIJI

OD TIJELA- D. se nada da će pronaći tu neku ''arhimedovsku'' točku u koju može biti siguran; akone, onda će barem biti siguran da ništa nije sigurno(ni stvari iz našeg pamćenja). Nomožda postoji neštorazličito od svih tih (tjelesnih) stvari, neke misli koje mi je bog usadio? Ili sam čak možda ja sam tvorac tih misli ? Mogu li sumnjati i u sebe sama? Nemogu sumnjati u sebe samog, jer ako i postoji zloduh-obmanjivač koji me cijelovrijeme vara, ne može me varati barem oko toga da ja jesam .- ipak, još nije sigurnokoji sam to ja(možda mogu za sebe uzeti nešto drugo). Zato trebavidjeti što sam dosad vjerovao da jesam, pa vidjeti može li se i iz toga štogod skeptičkiiščistiti. Što sam vjerovao da jesam?Čovjek . Ali što je čovjek ? Ako ga definiram, moramse upitati što su dijelovi te definicije, te zapadam u probleme.- nego, dosad sam smatrao da imamtijelo, i smatrao sam da imamdušu. O tijelu nisamuopće dvojio (tijelo = ono što se možeograničiti nekim oblikom, odrediti nekimmjestom i ispuniti prostor tako da iz tog prostora bude isključeno svako drugo tijelo ),vidio sam da ono ima osobine da ga mogu dohvatiti osjetilima, i da sekreće(ali teško jevjerovati da se tijelo kreće samo od sebe)- no, kad podvrgnem te tjelesne osobine propitivanju, onda vidim dau sve tjelesno mogu sumnjati. Mogu liosjećati ? Ne, jer bez tijela nema osjećanja. A mogu limisliti ? To jeupravo ono što se traži: jedino mišljenje mi ne može biti oduzeto, i ja postojim tolikodugo dok mislim : ako prestaje mišljenje, prestaje i sav bitak.Ukratko,''ja sam stvarkoja misli (onomisleće ), tj. duh, ili duša, ili razum, ili um.'' Ja sam misleća stvar, to je definicija. Ne mogu ništa tvrditi u pogledu tjelesnosti sebe samog.Jer jatjelesnost zamišljam , dakle za tu predodžbu se koristimmaštom ; no spoznaja o sebinije mašta- stvar koja misli, tj. ja, je ono što ''dvoji, razumijeva, tvrdi, niječe, hoće, zamišlja iosjeća''. Sve to spada u istinu, jednaku onoj da ja jesam (jer to sve pripada meni). Jačak i zamišljam, pa ''iako možda ništa od onoga što zamišljam nije istina, ipak samamoć zamišljanja doista postoji i dio je mog mišljenja''. Dakle, siguran sam u to daosjećam (a ''osjećati, točno uzeto, nije ništa drugo do misliti'').- ipak se čini darazgovjetnije spoznajemtjelesne stvari nego one koje suu duši (dakle, jasnije spoznajem tjelesni svijet iako je on manje siguran od duševnog)



- stoga treba malootići od područja sigurne istine, te dopustiti da naš duh razmotri te ne-apsolutne stvari: treba ''duhu popustiti uzde, da se – kad mu ih malo poslije ponovno pritegnemo, dade lakše voditi'' - zato treba promotriti tijela koja najrazgovjetnije shvaćamo (ne složena i općenita tijela),ona koja su dana pred nama i našim osjetilima: npr. vosak. Njega čas vidimo u krutom

stanju, čas u tekućem, ali ne sumnjamo da je to jedna te ista stvar. A tone shvaćamoosjetilima, jer ono što sam osjetilima vidio, to se promijenilo- ja sam dakleduhomshvatio što je taj vosak;nisam spoznao osjetilima, nego duhovnim uvidom . Ono štovidim očima, shvaćam tek pomoću prosudbe u duhu- iz zaključivanja daneka stvar jest , znam da ja zaključujem, pa samim time slijedi ida ja jesam : stvari spoznajem duhom, pa prema tome duh spoznajem prije stvari i jasnije i razgovjetnije od stvari!

3. RAZMIŠLJANJE: O BOGU, DA OPSTOJI- oblici mišljenja (osjećaji i maštarije), iako možda nisu ništa, zasigurno se barem nalazeu meni . Ono kako mogu potvrditi vanjsku stvar je njena jasnoća i razgovijetnost ;

''istinito je sve ono što shvaćam jasno i razgovijetno (odjelito)''. Međutim, čini se da bi meneki bog mogao prevariti i u stvarima koje mi se čine najočitije, i to duhom. No, da bi se uklonila dvojba (koja postoji oko svega drugoga osim oko toga da ja jesam), valjalo bi pokazati postoji li bog i može li on biti obmanjivač.- prvo će D. podijeliti svoje misli u red; neke su slike stvari, i to suzamisli(u punomsmislu); druge sutvrdnje, osjećaji, nijekanja, i tu su jednevolje ili osjećaji (čuvstva), adrugasudovi. Same zamisli(bezodnosa prema nečem drugom) ne mogu biti lažne, kaoni osjećaji i želje. Greška može nastati samo u tome ako pomislim da zamisli koje su umeni jesu slične stvarima izvan mene. Postoje 3 vrste takvih zamisli:urođene, pridošleili od mene samog načinjene- najveće pitanje je vezano uz zamisli za koje smatram da dolaze od stvari izvan mene:na temelju čega smatram da su moje zamisli slične tim stvarima izvan mene? Jer onene ulaze u mene mojom voljom, nego naprosto''unose'' svoju sličnost u mene . No, to nemora biti tako, jer iako one ne ovise o mojoj volji, može ih nešto drugo u meni proizvoditi(neka sila koja nije moja volja). A taman da moje predodžbe i potječu od stvari izvanmene, ne moraju te predodžbe biti slične stvarima (npr. imam dvije predodžbe sunca, jednu osjetilnu i vidim ga kao malo, a drugu astronomsku i vidim ga kao veliko)- no ima i drugi način da se dokaže opstojanje stvari izvan mene: naime, sve zamisli umeni samome se vrlo razlikuju. Neke izražavajubit , neke samo formu i prigotke, a jednaizražavaboga. Ta imanajviše ''predmetne stvarnosti'' , više od ostalih zamisli. Jer,uuzroku mora biti sadržanobarem onoliko koliko i u posljedicama , a i uzrok mora postojati ako postoje posljedice; također,ono manje savršeno mora nastati od savršenijeg . U zamisli ne može biti manje nego što je u uzroku te zamisli.- zamislima pripada predmetni oblik bitka, auzrocima zamisli (''bar najvišima'')pripada oblikovni oblik bitka. Nadalje,ako i zamisao dolazi tek od zamisli (a ne od uzroka), tako ne može unedogled, nego mora postojati prvotna zamisao u kojoj jesadržan cijeli prvi uzrok . Zamisli ne mogu sadržavati ništa veće ni savršenije odprvih uzroka- no, što da zaključim ako shvaćam da ja sam ne mogu biti uzrok te zamisli? To znači da

postoji još nešto u svijetu, što je uzrok te zamisli . Ovako:u zamisli materijalnih stvari



nema ničega što ne bi mogao biti proizvod mene samoga. Neke zamisli materijalnihstvari sam mogao čak i posuditi sam od sebe (trajanje, broj itd.)- ''sebe poimam kao stvar što misli a nije protežna, a kamen kao stvar koja je protežna ane misli''- jedino zamisao bogamoždane može poteći od mene samog . Bog = beskonačno,

neovisno i vrhunski razumno biće, koje je stvorilo i mene i sve drugo (ako drugopostoji).Takva zamisao nije mogla doći od mene samog, daklenužno je da bog postoji .Ja sam konačan i ne mogu zamisliti beskonačno. Više stvarnosti je u zamisli beskonačnog nego konačnog, pa je i predodžba o beskonačnom u meni prvotnija od predodžbe o konačnom - jer kako bih inače shvatio svoju nesavršenost ako ne iz zamisli o savršenom? Zamisao o bogu je nepobitna jer je najjasnija i najrazgovjetnija, te sadržinajviše predmetne stvarnosti- no, ne bi li bilo moguće da se u meni samome spoznaja postupno povećava i dolazisama do savršenstva, bez da ju je bog tamo usadio? Ne, jer ''već samo to što se mojaspoznaja postupno povećava, najsigurniji je dokaz o nesavršenstvu''. A također, tubeskonačnost ne može proizvestipredmetni bitak , nego samooblikovni bitak

(predmetni vs. oblikovni bitak, važno za ontologiju!)- ali opet, janisam siguran zašto bi zamisao bića koje je savršenije od mene nužno potjecalo od bića koje zaista jest savršenije od mene. Mogu li ja sam stvoriti takvu zamisao, bez da uistinu postoji takvo biće?Da sam sam od sebe, pridao bih si svasavršenstva koja pridajem bogu. Ja sam možda oduvijek bio takav kakav sam sad,možda me ništa nije stvorilo. Ipak, da bih se ja održavao, potrebna je nekakva sila,nekakav uzrok – dakle,ovisim o nekom drugom biću! To ne mora biti bog, mogu biti iroditelji, aliu uzroku mora biti ''barem toliko stvarnosti koliko je ima u učinku'', akako sam jamisleća stvar (res cogitans ), a u bogu zamišljam sva savršenstva uključujućii misli. Dakle, moj uzrok može biti sam neuzrokovan ili uzrokovan; ako je neuzrokovan,to je bog; ako je pak uzrokovan, onda ide do prvog uzroka, a to je opet bog. Napretka ubeskonačnost tu (u potrazi za uzrocima) ne može biti.Zato što postojim i imam zamisaoboga (najsavršenijeg bića), očigledno se dokazuje da bog postoji.- no, sad je pitanjena koji način sam primio tu zamisao od boga?Osjetilima nisam , anisam je ni izmislio (jer bih morao izmisliti nešto više od onog što imam u sebi); dakle,ideja/zamisao boga mi je urođena, kao i zamisao mene samoga. Očito je i da je bogmene i tu zamisao stvorio slično, jer slična mi je zamisao boga i mene samog. Nemoguće je da postojim imajući zamisao boga, a da ne postoji i bog sam.

4. RAZMIŠLJANJE: O ISTINITOM I LAŽNOM- kad se uspije apstrahirati od osjetila, shvati se da seviše istinitih stvari saznaje o duhu i pomoću duha, nego o materiji i pomoću osjetila. Saznao je D. duhom da bog postoji i dao njemu ovisi kompletan duh.Bog ne obmanjuje, jer obmana je pokazateljnesavršenosti- dok sam okrenut prema bogu, nema obmane ni laži; ali kad se okrenem premasebi, primijetim koliko mnogo griješim u spoznaji- dakle,meni se ne pojavljuje samo zamisao boga , nego i zamisao o ništa : ja samizmeđu najvišeg bića i nebića, između boga i ništa. Greška ne dolazi od boga, nego jeona naprosto moja lišenost. No, zašto mi je bog dao tu lišenost, to da se mogu varati? Tone znam, jer božji razlozi su mnogo kompleksniji od ovoga što ja shvaćam



- moje pogreškemogu biti od 2 izvora: (moja)sposobnost spoznavanja i (moja)sposobnost/sloboda izbora – ukratko, odrazuma ili odvolje. ''Samim razumom zahvaćam tek zamisli o kojima mogu donositi sud'' , i moguće je da meni u zamislinedostaje jako puno stvari kojih ima u stvarnosti. Ali nemam se zašto buniti, bog mi jedao toliku moć spoznaje koliku imam

- sve što je bog postavio u mene, ja mogu zamisliti kao savršenije i veće (razum,osjetila...), samovoljune mogu – čini se da mojavolja/sloboda izbora nema granica, ida mogu što hoću. Descartes nastavlja: po tome – povolji– se pokazuje da sam ja ''slika i prilika božja''- dakle, uzrok mojih pogrešaka ne može biti nivolja(jer po njoj sam sličan bogu) nirazum(jer što god je bog stavio u mene, to dobro razumijevam).Otkud onda pogreške?Otuda što volju protežem preko razuma , protežem je na stvari koje ne razumijem(ovo je preteča Kantove kritikeizlaženja izvan granica mogućeg iskustva . Kant jekartezijanac!). Zato prema takvim stvarima treba bitiravnodušan: ako ne uviđam jasnoi razgovijetno da je nešto istina, tad se trebam suzdržati od suda. Inače,razum uvijek mora prethoditi voljnoj odluci(odluka o tome može li se nešto uzeti kao istinito ili

lažno mora dolaziti tek nakon razumske odluke o istinitosti ili lažnosti suda). Ako se ja pogrešno koristim svojom voljom (i proglašavam laži za istine, zato što se nisam prethodno poslužio razumom), to nije kriv bog, nego ja. Nikad ne trebam donositi sud prije nego je ''istina bjelodana''. Do istine dolazim samo tako da se držim onoga što savršeno razumijem.

5. RAZMIŠLJANJE: O BIVSTVU TVARNINA (MATERIJALNIH STVARI), IJOŠ JEDNOM O BOŽJOJ OPSTOJNOSTI - ''može li se otkriti štogod sigurno u tvarninama?''. Prije nego se utvrdi postoje litvarnine izvan mene, treba vidjeti zamisli kojih tvarnina su ragovijetne, a kojih zbrkane.- razgovijetno zamišljamkvantitetu, protežnost kvantitete neke stvari u 3 dimenzije,veličine, likove, položaj, gibanjei trajanje. I ne samo da znam njih, nego znam i njihovasvojstva, bez pogreške – i to upravo tako dobro ih znam da mi sečini kao da ''neupoznajem štogod novo, koliko da se prisjećam onoga što sam prije znao, ili da tek sad opažam stvari koje su prije bile u meni ali im nisam poklanjao pozornost'' - a čak i ako te stvari ne postoje izvan mene, ipak ih ja nisam izmislio, nego one imajusvoju ''istinsku i nepromjenjivu narav'' (npr. trokut i njegova pravila)- ako bi netko i prigovorio da sam zamisao trokuta dobio od svojih osjetila, svejedno postoji još tisuće drugih geometrijskih likova koje nigdje u prirodi nisam mogao vidjeti, aopet mogu pronaći njihova nepromjenjiva pravila (npr. ikozaedar).I ti likovi su istiniti, jer ih jasno spoznajem (a nisu iz empirije)- '' ako već iz toga što zamisao bilo koje stvari mogu izvući iz svoje svijesti, proizlazi dasva ona svojstva za koja jasno i odjelito shvaćam kako pripadaju toj stvari njoj zaista i

pripadaju, zar se odatle ne može izvesti i dokaz o postojanju boga?'' Jer, božju zamisao pronalazim u sebi kao i zamisao brojeva i likova, pa bih zato u božje postojanje moraoimati bar onu sigurnost koju imam u matematičke istine. No, jedno jebivstvo boga, adrugo jeopstojnost boga– možda mogu, unatoč bivstvu boga , zamislitineopstojnost boga? (za ontologiju: kod Descartesa,bivstvo znači postojanje nečega u svijesti(očito), a postojanje u stvarnosti. Čini se da je upravo to ono što Descartes misli,drugačije nije moguće interpretirati)Ali kao što jebivstvo trokutaneodvojivo od



njegovih svojstva,a tako nibivstvo boga nije odvojivo od opstojnosti boga. Nadalje,bog se ne može zamisliti nego kao postojeći– ali to još uvijek ne znači da bog zaista postoji;kako se to pobija? Descartes kaže da naprostonije dopustivo zamišljati boga kaonepostojećeg . ''Ne postoji nijedna stvar čijem bivstvu nužno pripada opstojnost,osim boga''

- ''u cijelosti me mogu uvjeriti samo one stvari koje poimam jasno i odjelito'' . No,ako sam i u snu, ono što je mom razumu bjelodano dano je i dalje potpuno istinito.- tjelesna narav je ''predmet čiste matematike''

6. RAZMIŠLJANJE: O OPSTOJNOSTI TVARNINA I O STVARNOJ RAZLICIIZMEĐU DUHA I TIJELA- postoje li tvarnine? One, kao predmet čiste matematike, zasigurno baremmogu

postojati , jer imam njihovu jasnu i razgovijetnu zamisao.Sigurno je da je ''bog ustanju proizvesti sve što sam ja u stanju shvatiti''. Također,njemu (bogu) je ''samo ondanemoguće nešto načiniti ako je protuslovno da ja to shvatim'' . ''Iz same sposobnostizamišljanja – kojom se služim dok se bavim tvarninama – čini se kao da one

(tvarnine) opstoje''; jer, zamišljanje je ''primjena spoznajne sposobnosti na tijelokoje je izravno nazočno''- no, treba prvo razlikovati zamišljanje od čistog razumijevanja : npr. ja mogurazumjetišto je to trokut, i također zamislitiga; isto tako mogurazumjetišto je to tisućokutnik,aline i zamislitiga. Ukratko, za zamišljanje mi je potreban neki duševni napor koji mi nijenužan zarazumijevanje – razlika zamisli i razumijevanja je u toj snazi zamišljanja- ono što je sad važno:snaga zamišljanja nije nužna zabivstvo mene (tj. bivstvo duha ), jer ona ovisi o nečemu izvan mene. Snaga zamišljanja je okrenutost duha prema predmetu (tijelu) , a razumijevanje je okrenutost duha prema samome sebi - dakle,zamišljanju je lako objasniti nastanak ako tijelo postoji (a teško ako tijelo nepostoji.Iz tog razloga ( što nije jasno kako bi zamisao došla u duh ako nema tijela), da sezaključiti datijelo vjerojatno postoji. Tijelo postojivjerojatno, ali nenužno.- osim tih tjelesnih stvari (koje su predmet čiste matematike), još zamišljam i druge stvari(boje, okusi, zvuci, bol...), noništa tako razgovijetno kao materijalne stvari.- to tjelesno su stvari koje primam putemosjetila ; sad treba vidjeti što se od toga smatraistinitimi što od toga može ostati. Prvo je Descartes spoznao vlastitu tjelesnost, prvospoznajem vlastito tijelo; zatim se osjećajuvanjska tijela (prvo njihova protežnost, potom ostala svojstva – topline, boje, zvukove...). Ne može se osjetiti predmet koji nijenazočan osjetilu i ne može se ne osjetiti predmet koji osjetilu jest nazočan.Zaključio je da su zamisli dobivene osjetilima življe od zamisli dobivenih izmišljanjem, pa je logično da su zamisli dobivene osjetilima došle negdje izvana . Tako da je D. pretpostavio da suzamisli u glavi slične stvarima u realnosti.Uvjerio se, kaže, da''nikakvu zamisao nemam u razumu prije nego sam je imao u osjetilima'' - no, kasnije se sigurnost osjetila gubi, jer je D. uvidio daosjetila često varaju(iz daljine predmet ne izgleda kao iz blizine i sl.).''Pogrešni sudovi utemeljeni su na vanjskimosjetima, pa i na unutrašnjim'' ; potom je D. uvidio da može osjetiti neke stvari dok sanja jednako kao dok je budan, te zaključio – s obzirom da ovo u snovima ne dolazi od vanjskih predmeta – daosjeti ne moraju nužno dolaziti izvana . Moguće je dakle da sevara i u onom što mu se činilo najistinitijim! Moguće je da, i protiv naše volje, neka snaga duha stvara osjete koji su stoga potpunounutrašnji .



- sad D. zna dane treba prihvaćati sve od osjetila, ali ni u sve sumnjati- jedino po čemu imam bivstvo je po tome što sam stvar koja misli – tijelo je tek protežnost koja ne misli, pamogu postojati i bez svog tijela . Nadalje, u sebi pronalazimneke sposobnosti ( zamišljanjai osjećanja), koje mi ipak nisu nužne da bih sebe mogao(jasno i razgovijetno) razumjeti, iako sam ja nužan da bih mogao njih razumjeti.No,

ništa se ne može razumjeti bez neke sućnosti u kojoj se nalazi – a vanjski predmetimoraju biti u protežnoj bitnosti, s obzirom da ih ja u razumu vidim protežnima, a nerazumskima. Jedino što preostaje je zaključak da suvanjske stvari protežne , jermoraju biti ''u nekoj sućnosti različitoj od mene''.A bog nije prijetvoran, pa da bi midao krive slike. Dakle, zamisli koje imam moraju potjecati od tjelesnih stvari! Tjelesnestvari postoje, iako ne nužno točno onako kako ih ja osjetilima dohvaćam.Dakle,nemoram sumnjati baš u sve, nego treba vjerovatinaravi. Anarav je sam bog i raspored

prirodnih stvari kako je postavljen od boga , te i sve ono što je meni dano od boga- a narav me uči da imam tijelo kojeosjeća, i u takvo što se ne treba sumnjati. Narav meuči i da sams tijelom povezan na osobit način: ja i moje tijelo činimo ''jedinstvensklop'' , i zato meni (kao mislećem biću) nije svejedno kad se tijelo ozlijedi, nego i u

samom duhu osjećam bol (''osjećaji nisu ništa drugo nego zbrkani oblici mišljenja nastaliod spoja duše i tijela''). Narav me nadalje uči da jemoje biće (duh + tijelo) izloženougodi i neugodi od strani vanjskih predmeta(dakle, ja sam i duh i tijelo). No, također sedogađa da me osjetila varaju (npr. čini mi se da zaista postoji boja u obojanom predmetu)- no, narav me ipak nečemu naučila (narav = ''skup svega onoga od boga mi danog'' ),npr. nekontradiktornosti, težnji da se izbjegava bol i sl. No,narav nas ne uči da zaključujemo prema osjetilima: o vanjskim stvarimamožemo zaključivati samo duhom,a ne sklopom duha i tijela . Narav je ipak ograničena, jer ne može se sve spoznatinaprosto po tome kako nas priroda nagoni (ona nas može nagoniti da pojedemo neko jelo koje sadrži otrov, a nikad i da ga izbjegnemo – to nam može reći samo razum):tijelo žudi i za onim što će mu škoditi, ali zato tu postoji razum.- razlika duha i tijela: tijelo je uvijek djeljivo , a duh je posve nedjeljiv .- duša je nedjeljivazato što,dok promatram duh iliti samog sebe, spoznajem da sam

jedna i cjelovita stvar koja se ne može podijeliti . Niti je duh na taj način spojen s tijelomda se duh dijeli kad je dio tijela odsječen, niti su volja, emocije i razum različiti dijeloviduha, jer uvijek jedan te isti duh želi, misli i osjeća- tijelo je pak djeljivo, jer ne postoji nijedno tijelo koje u mislima ne mogu podijeliti.- iz ova dva zaključka se vidi da jeduh posve različit od tijela.- D. daje, pred kraj, neke naznake damozak smatra spojem tijela i duha. Tijelo čestoupozorava duh da pokrene neku akciju za odstranjivanje boli. No, često i osjetila moguduhu odaslati krive informacije (npr. šalje mu informacijukao daje ozlijeđena noga, austvari nije), i stogaljudska narav, kao spoj duha i tijela, nužno ponekad obmanjuje(upravo zato što je složena od dvije takve različite supstancije)- no,osjetilnost (pogotovo o onome što je tijelu konstantno potrebno)češće označavaistinu nego laž, posebno usvakodnevnom životu, u onome na što smo navikli . Zato sesumnje uglavnom mogu odbaciti (mogu prestati sumnjati da mi se na javi zapravodogađa san) jer ''pamćenje moje snove nikad ne povezuje s ostalim događajima iz

života kao što to čini kad sam budan''; budan čovjek ima razgovjetnost i jasnoću svojihspoznaja, a spavajući nema . No, slabost naše naravi se mora priznati

descartes, rene - razmiŠljanja o prvoj filozofiji

Documents