eric hobsbawm · eric hobsbawm london, siječanj 2011. ... neuspjele revolucije 1848., takozvana...

Eric Hobsbawm

Kako promijeniti svijet

HobsbawmKB.indd 1HobsbawmKB.indd 1 6/12/14 3:07 PM6/12/14 3:07 PM

Biblioteka KULTURA I CIVILIZACIJA

IzdajeNaklada LJEVAK d.o.o.

DirektoricaPETRA LJEVAK

UrednikKRISTIJAN VUJIČIĆ


ERIC HOBSBAWM

KAKO PROMIJENITI SVIJET

Priče o Marxu i marksizmu

Prevela s engleskogaPETRA ŠTROK

Zagreb, lipanj 2014.


Naslov izvornika

Eric HobsbawmKAKO PROMIJENITI SVIJET

Tales of Marx and Marxism

Copyright © Bruce Hunter and Christopher Wrigley, 2012

© za hrvatsko izdanjeNaklada Ljevak d.o.o. 2014.

ISBN 978-953-303-727-1

CIP zapis dostupan je u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 879910


5

Sadržaj

Predgovor 7

I. DIO: MARX I ENGELS

1. Marx danas 112. Marx, Engels i predmarksistički socijalizam 243. Marx, Engels i politika 554. O Engelsovoj knjizi Položaj radničke klase u Engleskoj 935. O Komunističkom manifestu 1046. Otkrivajući Grundrisse 1237. Marx o pretkapitalističkim formacijama 1298. Sudbina Marxovih i Engelsovih djela 175

II. DIO: MARKSIZAM

9. Dr. Marx i viktorijanski kritičari 197 10. Utjecaj marksizma 1880. – 1914. 209



6

11. U eri antifašizma 1929. – 1945. 257 12. Gramsci 308 13. Recepcija Gramscija 327 14. Utjecaj marksizma 1945. – 1983. 337 15. Marksizam u recesiji 1983. – 2000. 377 16. Marx i rad: dugo stoljeće 391

Bilješke 411Datumi i izvori prvih izdanja 460

Kazalo 463


7

Predgovor

Ova knjiga, koja predstavlja zbirku mnogih mojih tekstova iz ovo-ga područja napisanih u razdoblju od 1956. do 2009., zapravo je studija o razvoju i posthumnom utjecaju misli Karla Marxa (i od njega neodvojivog Friedricha Engelsa). To nije knjiga o povi-jesti marksizma u tradicionalnom smislu, njezina jezgra u osnovi sadrži šest poglavlja koja sam napisao za vrlo ambicioznu knjigu Storia del Marxismo koja je objavljena u više svezaka na talijanskom jeziku u nakladi kuće Einaudi (1978. – 1982.) u kojoj sam djelovao kao jedan od urednika. Ta poglavlja, koja su revidirana, katkad i opsežno prerađivana i nadopunjena poglavljem o marksističkoj recesiji nakon 1983., tvore više od polovine sadržaja ove knjige. Osim toga, u knjizi su sadržane i dodatne studije o, znanstvenim žargonom rečeno, »recepciji« Marxa i marksizma, esej o marksiz-mu i radničkim pokretima nakon 1890-ih, koji je u prvobitnoj ver-ziji imao oblik predavanja što sam ga održao na njemačkom jeziku na Međunarodnoj konferenciji povjesničara rada u Linzu, te tri uvoda u ova djela: Engelsovu knjigu Položaj radničke klase, Komuni-

stički manifest i u vrlo važnu zbirku rukopisa iz 1850-ih, objavljenih pod naslovom Grundrisse, u kojima Marx izražava svoja stajališta o pretkapitalističkim društvenim oblicima. Jedini marksist iz raz-doblja nakon Marxove i Engelsove smrti o kojemu se konkretno raspravlja u ovoj knjizi jest Antonio Gramsci.



8

Otprilike dvije trećine tih tekstova nije objavljeno na engleskom jeziku ili uopće nije objavljeno. Prvo poglavlje znatno je proširen i prerađen prilog razgovoru o Marxu održanom pod pokrovitelj-stvom Tjedna židovske knjige 2007. Isto tako, 12. i 15. poglavlje ovdje su prvi puta objavljeni.

Tko su čitatelji na koje sam mislio kada sam pisao ove, sada objedinjene studije? U nekim slučajevima (1., 4., 5., 16., možda i 12. poglavlje) muškarci i žene koji žele saznati nešto više o toj temi. Međutim, većina poglavlja namijenjena je čitateljima koji gaje konkretnije zanimanje za Marxa, marksizam i interakciju između povijesnoga konteksta i razvoja i utjecaja ideja. Želio sam da obje vrste čitatelja shvate kako se rasprava o Marxu i marksizmu ne može ograničiti na debatu za ili protiv, politički i ideološki teritorij koji su okupirali različiti tipovi marksista i njihovih protivnika. Po-sljednjih 130 godina to je bila glavna predstava na intelektualnoj pozornici modernoga svijeta, koja je zbog svoje sposobnosti da mobilizira društvene snage imala vrlo važnu, katkad i presudnu ulogu u povijesti 20. stoljeća. Nadam se da će moja knjiga pomoći čitateljima da razmisle o tome kakva će biti njihova i budućnost čovječanstva u 21. stoljeću.

Eric HobsbawmLondon, siječanj 2011.


I.

MARX I ENGELS


11

1.

Marx danas

I.

Manje od dva tjedna prije obilježavanja obljetnice smrti Karla Marxa (14. ožujka) 2007. godine u Londonu je održan Tjedan židovske knjige nedaleko od British Museuma i Round Reading Rooma, mjesta koje je Marx često posjećivao. Jacques Attali i ja, dva vrlo različita socijalista, došli smo onamo kako bismo mu post-humno odali počast. Ipak, s obzirom na prigodu i datum, to je bilo posve neočekivano. Ne možemo reći da je Marxov život 1883. završio kao neuspjeh, jer su njegova djela tada počela vršiti utje-caj u Njemačkoj i Rusiji, posebice među intelektualcima, a pokret predvođen njegovim učenicima već je počinjao zahvaćati njemač-ki radnički pokret. Ali 1883. za sobom nije ostavio mnogo toga što bi svjedočilo njegovu životnom radu. Napisao je nekoliko briljan-tnih pamfl eta i torzo svoga glavnog djela Das Kapital, kojemu se u posljednjem desetljeću svoga života gotovo i nije osobito posveći-vao. »Koja djela?« ogorčeno je odgovorio jednome posjetitelju na upit o njegovim djelima. Njegov najveći politički angažman nakon neuspjele revolucije 1848., takozvana Prva Internacionala (1864. – 73.), izjalovio se, a nije zauzeo ni značajno mjesto u političkom



12

ili intelektualnom životu Velike Britanije u kojoj je živio više od polovine svoga života u egzilu.

Unatoč tomu, ostvario je izvanredan posthumni uspjeh! Ti-jekom 25 godina poslije njegove smrti europske političke stranke radničke klase koje su bile osnovane u njegovo ime ili su, pak, bile nadahnute njegovim radom, osvojile su od 15% do 47% glaso-va na izborima u demokratskim zemljama – uz iznimku Brita-nije. Nakon 1918. većina tih stranaka ušla je u vladu, ne samo kao opozicija, i tamo su se održale nakon fašizma, ali poslije su se uglavnom odrekle svoga izvornog nadahnuća. Sve te stranke postoje i danas. U međuvremenu, Marxovi učenici uspostavili su revolucionarne skupine u nedemokratskim zemljama i zemljama Trećega svijeta. Sedamdeset godina nakon Marxove smrti trećina čovječanstva živjela je pod režimom komunističkih stranaka koje su tvrdile da predstavljaju njegove ideje i ostvaruju njegove težnje. Više od 20% tih režima to čini i danas, iako su njihove vladajuće stranke, uz malobrojne iznimke, dramatično promijenile svoju po-litiku. Ukratko, ako je ijedan mislilac ostavio neizbrisiv trag u 20. stoljeću, to je bio Marx. Na groblju Highgateu nalaze se, zanimlji-vo, gotovo jedan pokraj drugoga, grobovi dvaju mislilaca iz 19. stoljeća, Marxa i Spencera – Karla Marxa i Herberta Spencera. Herbert je za života uživao ugled Aristotela svoga doba, dok je Karl bio momak koji je živio na padinama Hampsteada, preživ-ljavajući zahvaljujući fi nancijskoj pomoći svoga prijatelja. Danas gotovo nitko ne zna da ondje počiva Spencer, dok Marxov grob posjećuju stariji hodočasnici iz Japana i Indije, a prognani iranski i irački komunisti žele biti pokopani u njegovoj sjeni.

Era komunističkih režima i masovnih komunističkih stranaka završila je raspadom SSSR-a, a tamo gdje su se održali, kao u Kini i Indiji, u praksi su napustili stari projekt lenjinističkog mar-ksizma. Time se Marx ponovno zatekao u ničijoj zemlji. Komu-nizam je sebe isticao kao njegova jedinog zakonskog nasljednika, a Marxove su se ideje uglavnom poistovjećivale s komunizmom. Jer, čak su se i disidentske marksističke ili marksističko-lenjinističke


13

Marx danas

tendencije koje su, nakon što se Hruščov 1956. odrekao Staljina, ponegdje uspostavile svoja uporišta, gotovo sigurno ranije odci-jepile od komunizma. Tako je tijekom dva desetljeća nakon stote obljetnice njegove smrti Marx bio prošlost kojom se više nitko nije želio zamarati. Jedan novinar čak je prokomentirao da je veče-rašnja rasprava pokušaj da ga se izbavi iz »ropotarnice prošlosti«. Ipak, Marx u 21. stoljeću ponovno postaje i te kako važan mislilac.

Ne trebamo pridavati veliku važnost anketi BBC-a koja je po-kazala da su ga britanski radijski slušatelji proglasili najvećim fi lo-zofom svih vremena, ali utipkate li njegovo ime u Googleovu tražili-cu vidjet ćete da se i danas smatra najvećom među intelektualnim veličinama, kojoj prethode samo Darwin i Einstein i za kojom da-leko zaostaju Adam Smith i Freud.

Držim da za to postoje dva razloga. Prvo, nestankom služ-benog marksizma kao vladajuće ideologije u SSSR-u Marx se prestao javno poistovjećivati s teorijskim lenjinizmom i stvarnim lenjinističkim režimima. Postalo je jasno da i dalje ima mnogo dobrih razloga zbog kojih valja uvažavati Marxova razmišljanja o svijetu. Drugi, vrlo važan razlog, činjenica je da je globalizirani kapitalistički svijet stvoren 1990-ih u mnogim ključnim aspektima sablasno nalik svijetu kakav je Marx predvidio u svome Komunisti-

čkom manifestu. Na to je upućivala i reakcija javnosti 1998., na 150. obljetnicu objavljivanja toga izvanrednog malog pamfl eta – koja je, slučajno, bila i godina dramatičnih prevrata u svjetskoj ekono-miji. Paradoksalno je što su ga toga puta otkrili kapitalisti, a ne socijalisti: socijalisti su bili previše destimulirani dostojno obilje-žiti tu obljetnicu. Prisjećam se kako sam se iznenadio kada mi je prišao urednik časopisa United Airlinesa, čije čitateljstvo u 80% slučajeva čine američki poslovni ljudi koji često putuju, upitavši me smije li se poslužiti nekim dijelovima moga članka koji sam ranije napisao o Manifestu, smatrajući da bi njegove čitatelje za-nimala rasprava o tom pamfl etu. Još sam se više iznenadio kada me otprilike na prijelazu stoljeća George Soros tijekom jednoga ručka upitao što mislim o Marxu. Znajući da gajimo vrlo različita



14

stajališta, želio sam izbjeći svađu pa sam mu pružio neodređen odgovor. »Taj je čovjek«, rekao je Soros, »prije 150 godina ot-krio nešto o kapitalizmu na što moramo obratiti pozornost.« To je uistinu točno. Nedugo nakon toga čitatelji koji, barem koliko mi je poznato, nikada nisu bili komunisti, ponovno su ga počeli ozbiljno razmatrati, među prvima Jacques Attali u svojoj studiji o Marxu. I Attali misli da Karl Marx ima još mnogo toga za reći onima koji žele drukčije i bolje društvo od onoga u kojemu danas živimo. Dobro je podsjetiti se da čak i s ove točke gledišta danas moramo uvažiti Marxovo mišljenje.

Nakon što je u listopadu 2008. londonski Financial Times obja-vio naslov »Kapitalizam u grčevima«, više nitko ne može sumnjati da se Marx vratio na javnu scenu. Dok globalni kapitalizam po-tresaju najveći poremećaji i kriza od početka 1930-ih, Marx će neizbježno biti prisutan. S druge strane, Marx 21. stoleća sigurno će se znatno razlikovati od Marxa 20. stoljeća.

Na mišljenja ljudi o Marxu tijekom protekloga stoljeća utjeca-le su tri glavne činjenice. Prva je bila podjela između zemalja u kojima je revolucija bila na političkom programu i onih u kojima to nije bila, tj. – uopćeno govoreći – između sjevernoatlantskih i pacifi čkih država s razvijenim kapitalizmom te ostalih. Druga či-njenica proizlazi iz prve: Marxovo naslijeđe prirodno se dijelilo na socijaldemokratsko i reformističko i na revolucionarno, kojim je nadmoćno prevladavala Ruska revolucija. To je postalo jasno na-kon 1917. zbog treće činjenice: propasti kapitalističkog i buržoa-skog društva 19. stoljeća u »Dobu katastrofe«, kako ga nazivam, razdoblju od otprilike 1914. do kraja 1940-ih. Ta kriza bila je toli-ko teška da su mnogi dvojili hoće li se kapitalizam ikada oporaviti. Nije li mu bilo suđeno biti zamijenjen socijalističkom ekonomi-jom, kako je 1940. predvidio marksist Joseph Schumpeter? No, kapitalizam se oporavio, ali ne u svome starom obliku. Istodobno, činilo se da je socijalistička alternativa u SSSR-u imuna na raspad. Od 1929. do 1960. čak su i mnogi nesocijalisti koji se nisu slagali s političkim aspektom tih režima počeli vjerovati da kapitalizam ne-


15

Marx danas

izbježno gubi energiju i da SSSR dokazuje da ga može nadmašiti. U godini lansiranja Sputnika to nije zvučalo nimalo apsurdno, a da jest postalo je razvidno nakon 1960.

Ti događaji i njihov utjecaj na politiku i teoriju odnose se na raz-doblje nakon Marxove i Engelsove smrti i nadilaze sferu Marxovih vlastitih iskustava i procjena. Naše prosudbe o marksizmu ne te-melje se na razmišljanjima samoga Marxa, nego na posthumnim interpretacijama ili revizijama njegovih djela. Najbolje što može-mo reći jest da su krajem 1890-ih, u razdoblju prve intelektualne krize marksizma, pripadnici prvog naraštaja marksista, oni koji su održavali osobne veze s Marxom ili, vjerojatnije, s Friedrichom Engelsom, već počeli raspravljati o određenim pitanjima koja su postala relevantna u 20. stoljeću, posebice o revizionizmu, impe-rijalizmu i nacionalizmu. Većina kasnijih marksističkih rasprava nastala je u 20. stoljeću i one se ne nalaze u djelima Karla Marxa, posebice rasprava o tome kako bi socijalistička ekonomija mogla ili trebala izgledati, a koja je uvelike proizašla iz iskustva ratnih gospodarstava 1914. – 1918. i poslijeratnih kvazirevolucionarnih ili revolucionarnih kriza.

S obzirom na to, Marx nije mogao izreći tvrdnju da je socijali-zam nadmoćan kapitalizmu jer osigurava najbrži razvoj proizvod-nih snaga. Ta tvrdnja pripada razdoblju u kojemu je međuratna kriza kapitalizma suočila SSSR s Petogodišnjim planovima. Za-pravo, Karl Marx nije tvrdio da je kapitalizam dosegnuo granice svoje sposobnosti jačanja proizvodnih snaga, nego da neujednačen ritam kapitalističkog rasta periodički proizvodi krize hiperproduk-cije koje će se prije ili poslije pokazati nespojivima s kapitalističkim principom vođenja gospodarstva i prouzročiti društvene sukobe koje kapitalizam neće preživjeti. Kapitalizam je zbog same svo-je prirode nesposoban osmisliti ekonomiju društvene proizvodnje koja bi uslijedila. A prema njegovu mišljenju, ona bi trebala biti socijalistička.

Stoga ne iznenađuje da je »socijalizam« bio u središtu rasprava i procjena misli Karla Marxa u 20. stoljeću. To nije bilo zato što je



16

projekt socijalističke ekonomije specifi čno marksistički – jer nije – nego zato što su sve marksizmom nadahnute stranke isticale takav projekt, dok su komunističke stranke tvrdile da su ga upravo one uvele. Taj je projekt u obliku kakav je postojao u 20. stoljeću mrtav. »Socijalizam« kakav se primjenjivao u SSSR-u i drugim »centra-lističko-planskim gospodarstvima«, teorijski rečeno, u netržišnim gospodarstvima u državnom vlasništvu i kojima upravlja država, dakle, u komandnim gospodarstvima, prestao je postojati i više neće oživjeti. Socijaldemokratske težnje za izgradnjom socijalistič-kih ekonomija uvijek su bile ideali budućnosti, ali čak su i one kao formalne aspiracije do kraja stoljeća napuštene.

U kojoj su mjeri socijalizam uspostavljen u komunističkim reži-mima te zamišljeni socijalizam socijaldemokrata bili marksistički? Vrlo je bitno naglasiti da se i sam Marx suzdržavao od izjava o socijalističkoj ekonomiji i socijalističkim ekonomskim instituci-jama te da nije rekao ništa o konkretnom obliku komunističkog društva, izuzev tvrdnje da se ono ne može konstruirati ili progra-mirati, nego da će se razviti iz socijalističkog društva. Takve opće primjedbe na tu temu, kakve je izrekao u Kritici Gotskog programa njemačkih socijaldemokrata, nisu mogle pružiti konkretne smjer-nice njegovim nasljednicima koji, doduše, nisu ozbiljno razmišljali o tom, kako su ga smatrali, teorijskom problemu ili postrevolu-cijskoj vježbi utopije. Bilo je dovoljno znati da bi se socijalistička ekonomija temeljila – da citiram glasovitu »klauzulu 4« statuta Radničke partije – »na zajedničkom vlasništvu nad sredstvima za proizvodnju«, koje se, kako se općenito razumijevalo, može ostva-riti nacionalizacijom državne industrije.

Zanimljivo je da prvu teoriju centraliziranog socijalističkog gospodarstva nisu razvili socijalisti, nego 1908. talijanski ekono-mist Enrico Barone, koji nije bio socijalist. Drugi su se toga do-sjetili tek kada se na programu praktičnih politika potkraj Prvoga svjetskog rata pojavilo pitanje nacionalizacije industrija u privat-nom vlasništvu. Tada su se socijalisti suočili sa svojim problemima prilično nespremno i bez ikakvih smjernica iz prošlosti.


17

Marx danas

»Planiranje« je implicirano u svim oblicima društveno uprav-ljanih gospodarstava, ali Marx o tome nije rekao ništa konkretno, a kada ga je sovjetska Rusija pokušala uspostaviti nakon revolu-cije, ono je u velikoj mjeri bilo rezultat improvizacije. Na teorij-skoj razini to se činilo osmišljavanjem koncepcija (poput Leonti-jevljeve input-output analize) i pružanjem relevantnih statistika. Ti instrumenti poslije će se naširoko preuzimati u nesocijalističkim gospodarstvima. U praksi uspostava takvoga gospodarstva provo-dila se na primjeru također improviziranih ratnih gospodarstava Prvoga svjetskog rata, posebice njemačkog, pri čemu se možda po-sebna pozornost pridavala električnoj industriji o kojoj su Lenjina obavješćivali politički simpatizeri među direktorima njemačkih i američkih tvrtki za električnu energiju. Ratno gospodarstvo osta-lo je osnovni model sovjetskoga planskog gospodarstva, drugim riječima, gospodarstva s unaprijed utvrđenim ciljevima – ultrabr-za industrijalizacija, pobjeda u ratu, izgradnja atomske bombe ili slanje čovjeka na Mjesec – čije se ostvarenje planiralo izdvajanjem resursa uz moguće kratkoročne troškove. U spomenutome nema ničega isključivo socijalističkog. Apriorni ciljevi mogu se ostvariti na višem ili nižem tehničkom stupnju, ali sovjetsko gospodarstvo nikada nije stvarno nadišlo taj stupanj. I premda je to pokušavalo od 1960-ih nadalje, nikada nije moglo zaobići kvaku 22 implici-ranu u nastojanjima da se tržišta uklope u birokratsku komandnu strukturu.

Socijaldemokracija je modifi cirala marksizam na drukčiji na-čin, odgađanjem izgradnje socijalističkog gospodarstva ili, pozi-tivnije, osmišljavanjem različitih oblika mješovitog gospodarstva. U onoj mjeri u kojoj su socijaldemokratske stranke ostale predane stvaranju pravoga socijalističkog gospodarstva, to je podrazumije-valo određena razmišljanja o toj temi. Najzanimljivije ideje izni-jeli su nemarksistički mislioci poput fabijanaca Sidneyja i Beatrice Webb koji su zamislili postupnu preobrazbu kapitalizma u socijali-zam kroz niz nepovratnih i kumulativnih reformi, što je rezultiralo određenim političkim razmišljanjima o institucionalnom obliku



18

socijalizma, premda ne i o njegovim gospodarskim operacijama. Glavni marksistički »revizionist« Eduard Bernstein tom je pro-blemu pristupio rafi niranije, tvrdeći kako je reformistički pokret sve i da krajnji cilj nije provediv u praksi. Zapravo, većina socijal-demokratskih stranaka koje su nakon Prvoga svjetskog rata ušle u vladu zadovoljile su se revizionističkom politikom, prepustivši kapitalističkom gospodarstvu da djeluje pod uvjetom da udovo-ljava određenim zahtjevima radničke klase. Locus classicus takvoga stajališta bila je knjiga Anthonyja Croslanda The Future of Socialism (»Budućnost socijalizma«) iz 1956. godine u kojoj autor tvrdi da je kapitalizam nakon 1946. riješio problem proizvodnje društva obilja, da državno vlasništvo (u klasičnom obliku nacionalizacije ili dr.) nije potrebno i da je jedina zadaća socijalista osigurati jed-naku distribuciju nacionalnog bogatstva. Sve to bilo je daleko od Marxovih razmišljanja, ali i od tradicionalne socijalističke vizije socijalizma kao bitno netržišnog društva, koju je vjerojatno dijelio i Karl Marx.

Dopustite mi još samo pridodati da novija debata između eko-nomskih neoliberala i njihovih kritičara o ulozi države i poduzeća u državnom vlasništvu u načelu nije specifi čno marksistička, čak ni socijalistička. Ona proizlazi iz pokušaja, koji se pojavio 1970-ih, da se patološka degeneracija načela laissez-faire prenese u gospo-darsku stvarnost sustavnim odstupanjem država od svakog oblika regulacije ili kontrole poduzetničkih djelatnosti koje donose pro-fi t. Taj pokušaj da se ljudsko društvo prepusti u ruke (navodno) samokontrolirajućeg tržišta koje pridonosi uvećanju bogatstva ili čak blagostanja, na kojemu (navodno) djeluju akteri s racionalnim ciljem ostvarenja svojih interesa, nema presedana ni u jednoj od starijih faza kapitalističkog razvoja ni jednoga razvijenog gospo-darskog sustava, čak ni onoga SAD-a. To je bio reductio ad absurdum ideja Adama Smitha kako su ih shvatili njegovi ideolozi, kao što je bilo i analogno ekstremističko komandno gospodarstvo SSSR-a u stopostotnom vlasništvu države, kako su ga shvatili boljševici tumačeći Marxove ideje. Ne iznenađuje što je i taj »tržišni funda-


19

Marx danas

mentalizam«, koji je bliži teologiji negoli ekonomskoj stvarnosti, također propao.

Nestankom centraliziranih planskih državnih gospodarstava i stvarnim nestankom temeljito preobraženog društva iz aspiraci-ja demoraliziranih socijaldemokratskih stranaka eliminirana je i većina rasprava o socijalizmu u 20. stoljeću. Te rasprave u odre-đenoj su mjeri odmicale od Marxovih promišljanja, iako su u ve-likoj mjeri bile njima nadahnute i vođene u njegovo ime. S druge strane, Marx je ostao najsnažnija pokretačka sila u tri aspekta: kao ekonomski mislilac, kao povjesničar i analitičar te kao priznati začetnik (zajedno s Durkheimom i Maxom Weberom) modernih promišljanja o društvu. Osobno se ne smatram pozvanim izrazi-ti mišljenje o njegovu trajnom, ali i razvidno velikom značenju kao fi lozofa. Nedvojbeno je da Marxova vizija kapitalizma kao povijesno prolaznog oblika humane ekonomije i njegova analiza modusa operandi kapitalizma koje se neprestano širi, koncentrira, samopreobražava i proizvodi krize, nikada nisu izgubili svoju su-vremenost.


eric hobsbawm · eric hobsbawm london, siječanj 2011. ... neuspjele revolucije 1848., takozvana...

Documents