europaisvijet19st.pdf

8/17/2019 Europaisvijet19st.pdf

1/33

RAMO 1

EUROPSKA I SVJETSKA POVIJEST U 19. ST.

Tijek i učinak Francuske revolucije

Kralj – najviši vlaar ispo kojega su bili staleži (svedenstvo, plemstvo, tredi stalež –

buržoazija, građanstvo, seljaštvo). U Francuskoj o sreine 18. st. postoji sloj zemljoradnika bez

zemlje (oko 40% stanovništva; 4. stalež). Uloga prosvjetiteljstva – prenose ideje drugima,

mi jenjanju temelje apsolutističke vlasti.

Francuska u 18. st.

Troškovi ržave, rasho vedi o prihoa, tereti neravnomjerno raspoređeni. Porezi: seljak

pladao porez u korist ržave (taille-neposredni porez, capitation-vrsta glavarine, vingtieme-

porez na prihod, gabelle-porez na sol). Rana obveza tzv. corvee (teški ra o 30 ana u goini),

crkveni porez (desetina) te razna davanja gospodaru zemlje.

Reforme Luja XVI. (1774.-1792.)

Prvi pokušaj opde financijske reforme – Jacques Turgot na čelu vlae kao ministar

financija 1774.-1776. Neuspjeh reformi, Turgot pada. Jacques Necker – zabranio izvoz žita.

Financije izlaže u javnom izvješdu. Otpor rugih ministara, Necker paa. Charee Alexaner eCalione 1783. pokušava onijeti opdu reformu. Saziva 1787. go. sve oličnike, traži a pristanu

na smanjenje prihoa. Otpor povlaštenih – pariški parlament traži sazivanje Generalnih staleža.

Letak iz siječnja 1789. – opat Sieyes (što znači 3. stalež). Očekivanja staleža. Po pritiskom

javnosti vlaa pristaje a 3. stalež ima 600 poslanika. Vlaina mjera je i zahtjev a staleži

preoče knjige žalbi. Najveda narona anketa u moernoj povijesti. Kralj 5. svibnja 1789. god.

saziva generalne staleže u Versailles. Rasprava o načinu glasovanja. 3. stalež saziva skupštinu

17. lipnja (2/3 pravnici). Grof Mirabeau, zastupnik interesa građanstva te 3. staleža. Obijajudise razidi 20. lipnja 1789. onose svečanu zakletvu (Jeu de Paume). Ujutro 20. lipnja zastupnici

su se zaprepastili kad su zatekli vrata sabornice zaključana i pod stražom. Bojedi se najgorega i

strepedi od kraljevskog udara, zastupnici su se okupili u obližnjem

zatvorenom loptalištu (igralištu za skvoš ili rukomet), gdje su zajedno svečano zaprisegnuli "da


2/33

RAMO 2

se nikad nede razdvajati i da de se sastajati gdje god to zatraže okolnosti, sve dok se ustav

kraljevstva ne uspostavi i ne potvrdi na čvrstim temeljima". Zastupnici su se obvezali da de se

dalje sastajati sve dok se ne napiše ustav, unatoč kraljevskoj zabrani.

Ustavotvorna skupština -9.7.1789 - započinju pisanje ustava i mijenjaju ime u

Ustavotvorna skupština; Narona skupština smatra se jeinim zakonitim zastupnikom

francuskog naroa. Kralj je 27. lipnja priznao naronu skupštinu. Stanje u Parizu. Napa na

Bastilleu 14. srpnja 1789. god. Kralj ponovno poziva Neckera na vlast, nalaže povlačenje vojske

iz Pariza, potvrđuje upravu koja je ponikla iz pobune. Pariška komuna. Veliki strah (srpanj-

kolovoz 1789.) seljaci se ižu protiv vlasti. Zbog toga Narona skupština pos trojila nacionalnu

gardu – građanska pučka vojska: proširila je na lokalne, regionalne te nacionalnu feeraciju.

Ukidanje feudalizma – u nodi 4. kolovoza 1789. svi Francuzi jenakopravni građani. Oskudica

kruha, nezaposlenost, agitacija o navodnoj zavjeri protiv naroa. Parižani marširaju u Versailles

te kraljevski par dovode u Pariz. Plemstvo iz francuske emigrira. Deklaracija o pravima čovjeka i

građana 26. kolovoz 1789. Osnovne značajke: negiranje apsolutizma i privilegija, jednakost svih,

dioba vlasti, vlasništvo – nepovredivo i sveto pravo. Sukob s Crkvom (studeni 1789.) – sva

Crkvena obra proglašena ržavnim vlasništvom, kako bi se financirale reforme i nove vlasti.

Kao ošteta izati Asignati-vrijednosni papiri, koji su ubrzo izgubili na vrijednosti, te je zavladala

inflacija. U kolovozu 1790. ustavotvorna skupština izaje građanski i Ustav o svedenstvu: biskupii župnici počinjeni ržavi, ne smiju tražiti papinu potvru, Crkva gubi subenost. Razvoj

monarhističkog pokreta prema nacionalnom jeinstvu Francuske. Svečanost bratimljenja po

parolom – sloboa, jenakost, bratstvo. Nema više gospoe. Umjesto provincija i okružja

previđaju epartmane (83) kotar-opdine. Uvodi se 1790 jednodomni sustav i izborno pravo

prema cenzusu kojim su građanska prava povezana s poreznim cenzusom.

Stvaranje stranki : Bristonci ili Žironinci – umjereni republikanci, zalažu se za slobou

gospodarske djelatnosti. Montanjari – raikalni zastupnici, vedinom iz Pariza, vođe MaximillianRobespierre, Georges Danton, Jean-Paul Mart, Des Moulins, koji su ujeno i članovi

izvanparlamentarnog kluba Jakobinaca (ruštvo prijatelja ustava). Sankiloti – ultrademokrati,

ranički sloj. Kordeljer – (prava čovjeka i građana), inzistiraju na pravima pojeinaca. Fejantinci

– od naziva cistercita i samostana; dio Jakobinaca koji se odvojio od matica 1791. Novi ustav 3.


3/33

RAMO 3

rujan 1791. – Francuska ustavna monarhija. Montesqu – zakonoavna, izvršna i suska vlast.

Kralj ima pravo veta. Ustav republikanski – Luj XVI. kralj Francuza. Trobojnica umjesto ljiljana.

Kraljev pokušaj bijega u lipnju 1791.; pucnjava na Marsovom polju 17 srpnja – peticije u korist

republike. Kralj polaže zakletvu na novi ustav 14. rujan 1791. Mirabeau umire. Utjecaj

emigranata na zbivanja u Francuskoj; Veliki broj aristokrata i neki biskupi su napustili Francusku.

Odlaze u Veliku Britaniju i Njemačku, gje se organiziraju krugovi

proturevolucionarne emigracije, koji se žele vojno organizirati protiv francuske revolucionarne

vlasti. Kralj u ime zakonodavne skupštine 20. travanj 1792. navješduje rat Austriji. Manifest

savezničke vojske o omazi; pruski vrhovni zapovjenik, vojvoa Ferinan o Braunschweiga

izaje manifest u kome prijeti strašnom omazom ako se što ogoi kraljevskom paru. U ljeto

1792. Sankiloti proglasili novu vlast u Parizu. Nova pariška komuna (po utjecajem Jakobinaca).

Kraj ustava i monarhije 10. kolovoz 1792. – druga revolucija (kralj nema vlasti). Narodna

skupština se raspušta 20. rujna; bira se Konvent (21. rujna 1792.- 26. listopad 1795.) (Izabrane

pristaše republike, u parlamentu veliki broj Jakobinaca) koji de onijeti novi ustav. Izabrana

privremena Dantonova vlada. Pad Verduna – Strah – početkom rujna pokolj uhidenih, preko

1000 ljudi ubijeno. Bitka kod Valmyja 20. rujna 1792. (uspjeh Francuske vojske). U jesen 22.

rujna 1792. Konvent ukia monarhiju i proglašava republiku (1792 -1799), novo računanje

vremena. Konvent sreišnja vlast i neograničena vlast. Smaknude kralja 21. si ječnja 1793.Montanjarski ili jakobinski konvent lipanj 1793-srpanj 1794. Komitet javnog spasa (travanj 1793)

– na čelu Robespierre. Maksimizacija rujan 1793. – najviša ci jena životnih namirnica. Konvent

uspostavlja teror – Jakobinska diktatura (jesen 1793- ljeto 1794); žrtve terora Danton, Marat,

Saint-Jusr, Robesppierre.

Ustav iz 1793.- počiva na načelu jeinstva vlasti. Ustav je emokratski: opde, neposreno,

javno i kolektivno pravo glasa za sve Francuze starije od 21. god.-ustav izvan primjene. Konvent

stvorio kult razuma, kasnije vrhovnog bida. Srpanj 1794. Konvent ošao pod nadzor umjerenogcentra. Termidorski konvent – srpanj 1794- listopad 1795.; postupno je okinuo sve stečevine

jakobinske iktature. Vlaavina trg. i inustr. građanstva obilježena je žironističkom vedinom u

Konventu. Crkve su ponovno bile otvorene, jakobinski klub zabranjen, emigranti su se mogli

opet vratiti u zemlju. Svu težinu pogoršanoga gosp. položaja snosili su široki slojevi


4/33

RAMO 4

stanovništva. Francuska vojska izbacila neprijatelja i prešla Francusku granicu. Počela osvajati. U

4. i 5. mj. 1795. pobune u Parizu, narod provaljuje u Konvent, ali ga vojska savladava. Konvent

1795. počeo stvarati stalnu vojsku o obrovoljaca, vojska po zvanju. Konvent 1795. vodstvo

prenosi na Direktorij (5 članova), postoji o 1799. Ustav 1795. (direktorijski ustav). Francuska

vrsta presjeničke republike. Direktorij presjeništvo. Ustav iz 1795. u francuskoj uvoi

dvodomni parlament, zakonodavno tijelo, vi jede 500 (priprema zakone), vi jede starijih

(potvrđuje ih). Imudna republikanska buržoazija. Urota jednakih 1796. Babeuf – komunistički

vođa, namjera – rušenje režima. Simbol republike : trobojnica, galski pijetao, marianne, himna-

marseljeza, parola slobode, jedinstva i bratstva, prava čovjeka i građana. Pokrajina Vandeja

pobuna protiv republikanske vlasti 1793-1796. Najvedi građanski rat tog oba. Francuska 1798.

prvi put uvodi opdu vojnu obvezu za sve Francuze.

Francuski revolucionarni ratovi (1792.-1802.)

Rat I. koalicije 1792.-1797.; (Austrija, Pruska, Velika Britanija, Španjolska, Pijemont)

osnivanje Batavijske republike (o 1806.) kao vazalne ržave u svibnju. Mir u Campoformiju –

listopad 1797. Austrija je priznala Belgiju i lijevu obalu Rajne kao franc. posjed, a za uzvrat

dobila područ je bivše Mletačke Republike. Formiraju se Cisalpinska i Ligurska republika,

Francuskoj prepuštena Belgija. Rat II. koalicije 1798.-1802. (Rusija, Britanija, Austrija, Osm.

carstvo, Portugal, Napulj, Vatikan) Francuzi su osvojili Napuljsko Kraljevstvo i prozvali ga

Partenopejskom Republikom (1799), ali ih je u juž. Njemačkoj potukao nadvojvoda Karlo, u Italiji

pak rus. vojskovođa A. V. Suvorov. Pohod na Egipat 1798. –admiral Nelson, bitka kod Abukira.

Državni uar 1799., Napoleon I. konzul. Ožujak 1802. mir u Amiensu između Napoleona i Pitta

Mlađeg (Eng). Sestrinske republike-saveznice Francuske (Batavijska, Cistalpinska, Ligurska,

Rimska, Heluetska, Partenopejska).

Odnosi s Crkvom

Konkordat s Vatikanom 1801. (Pio VII); Katolička Crkva obnovila jelovanje ali nije ržavna

vjera. Konkordat raskinut 1809. – Pripojenje papinske ržave Napuljskom kraljevstvu. Crkvena

ržava uspostavljena 1813. Napoleon 1802. proglašen oživotnim konzulom. Izabran za cara

referendumom. Prvo carstvo 1804.-1814. Prvo Francusko Carstvo, obično poznato

kao Francusko Carstvo ili Napoleonovo Carstvo, bio je režim Napoleona I. u Francuskoj, kojim je


5/33

RAMO 5

vladao vedinom kontinentalne Europe. Carstvo je postojalo od Konzulata do

povratka Burbonske monarhije – a nakratko je ponovno uspostavljeno tijekom razdoblja Stotinu

dana 1815. godine. Napoleon se 2. prosinca 1804. sam okrunio za cara u crkvi Notre Dame, iako

je papa bio nazočan.

Napoleonovi ratovi

Treda koalicija 1805.-1806. (Austrija, Velika Britanija, Rusija, Šveska). Pomorska bitka kod

Trafalgara 1805. Admiral Nelson dovodi Engleze do pobjede; dekret o tzv. kontinentalnoj

blokai 1806. Četvrta koalicija 1806.-1807. (Pruska, Saksonija, Rusija) Pariz 12. srpnja 1806. –

Rajnski savez - 16 njemačkih ržava koje su se ujeinile u savez, te bile vazalna ržava

francuskog cara, te imale njegovu zaštitu. Car Franjo II. 1804. uzeo naslov Franje I. cara Austrije.

Abdikcija 6. kolovoza 1806. – kraj Svetog Rimskog Carstva. Tilzitski mir (Pruska se moralaograničiti na svoje zemlje istočno o Labe, najvedi io poljskih krajeva morala ustupiti Rusiji,

organizirana Westfalija, Napoleonov brat Jerome na čelu). Španjolski rat za neovisnost ili

poluotočki rat 1808.- 1813. Francuska vodila rat protiv Velike Britanije, Portugala i Španjolskih

pobunjenika, poraz Francuske. Peta Koalicija 1809. (Velika Britanija, Austrija) Pobjeda

Napoleona kod Wagrama 1809. Austrija pretrpjela poraz; mir u Schonbrunnu. Austrija je postala

kontinentalnom ržavom, izgubila je Salzburg, krajeve oko Inna, te krajeve u Hrvatskoj koji su

bili organizirani kao Ilirske pokrajine.

Šesta koalicija 1812.-1814. (Velika Britanija, Rusija, Pruska, Šveska, Austrija, Njemačke

ržave). Pohod na Rusiju 1812. - Sumnjajudi da Rusija planira savez s Engleskom Napoleon je

napao Rusiju s 600 000 vojnika. U lipnju 1812. Francuzi su ušli na ruski teritorij, no Rusi su se

povlačili paledi sela. Naišli su na Ruse koji nisu htjeli pregovarati. Mnogobrojna francuska vojska

često je bila bez hrane, počele su se širiti bolesti, a često su ugibali i konji. Rusi su se odlučili

povudi i francuska je vojska ušla u (Moskvu). No, ruski su vojnici zapalili grad i Napoleon se

morao povudi. Nakon povlačenja iz Moskve gla, ruska zima i povremeni gerilski napadi ruske

vojske uništili su francusku vojsku o koje je ostalo samo 5000 ljui. Bitka kod Leipziga (bitka

naroda) 1813., oko 100 000 poginulih, pobjeda koalicije. Abdikcija Napoleona početkom travnja

1814., progonstvo na Elbu. Sedma Koalicija; (Velika Britanija, Rusija, Pruska, Šveska, Austrija,

Njemačke ržave) ( 100 dana, poraz kod Waterlooa 1815. Napoleon je 1802. uveo novu vrstu

http://hr.wikipedia.org/wiki/Burboncihttp://hr.wikipedia.org/wiki/Monarhijahttp://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Stotinu_dana&action=edit&redlink=1http://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Stotinu_dana&action=edit&redlink=1http://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Stotinu_dana&action=edit&redlink=1http://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Stotinu_dana&action=edit&redlink=1http://hr.wikipedia.org/wiki/Monarhijahttp://hr.wikipedia.org/wiki/Burbonci


6/33

RAMO 6

plemstva; legiju časti. Obnovio ropstvo u kolonijama; tj. ukinio odluku Konventa iz 1794. kojom

je ropstvo ukinuto. Stvorio ržavnu banku (Banque e France), uveo novi novac -franak. Uveo

katastar, porezi više nisu prikupljali zakupci ved ržavni službenici; građanski zakonik.

Između restauracije i revolucija

Restauracija 6. travanj 1814.-2. kolovoz 1830.

Pariški ugovor 30. svibnja 1814. – prvi korak u olučivanju subine Francuske. Po

Pariškom mirovnom ugovoru od 30. V. 1814., Francuska je umijedem ministra vanjskih poslova

C. M. Talleyrand-Périgorda zadržala granice od 1792. Nakon svrgnuda Napoleona I. morala je,

međutim, Pariškim mirovnim ugovorom od 20. studenog 1815. prepustiti neka područ ja

Nizozemskoj, Pruskoj i Austriji, platiti ratnu štetu od 700 milijuna franaka i prihvatiti strane

posade na 5 godina u pograničnim krajevima. Bečki kongres međunarodni skup na kojem je,

nakon pada Napoleonova carstva, trebalo preustrojiti Europu u polit., teritorijalnom i vjerskom

smislu. Otvoren je 1. studenog 1814., a završni dokument sa zaključcima potpisan je 9. lipnja

1815. – voeda uloga Clemens Lothar Metternich; načelo legitimizma, načelo ravnoteže snaga,

nova politička karta Europe. Njemački savez –Broj je država i državica iz vojnih ili političkih

razloga spao na oko trideset (34 monarhije i 4 slobodna grada, Lubeck, Frankfurt, Hamburg,

Bremen). U savez ulazi Austrija a iz njega je izdvojena osamostaljena Belgija. Savez je

uspostavljen kao veza i spoj njemačkih teritorija. Glavni grad Frankfurt.

Značaj Francuske Revolucije

Sveta Alijansa 26. rujna 1815. (Rusija, Austrija, Pruska). Cilj Alijanse bio je da se svim sredstvima

očuvaju legitimno uspostavljene monarhije o svih revoluc.-emokr. pokreta. Temeljna načela

Svete alijanse sastavio je knez C. W. L. Metternich. Monroeva doktrina 1823.- naziv za

izolacionističku vanjskopolitičku doktrinu i politiku SAD-a što ju je 2. prosinca 1823. u godišnjem

obradanju američkom kongresu proglasio predsjednik J. Monroe. Doktrina navodi kako de svaki

daljnji pokušaj europskih nacija da koloniziraju ili interveniraju u zemljama Sjeverne i Južne

Amerike biti smatran činom agresije i zahtijevati intervenciju Sjedinjenih Država. Istovremeno,


7/33

RAMO 7

doktrina je navodila kako se Sjedinjene Države nede uplitati u ved postojede europske kolonije

niti sudjelovati u internim problemima europskih država. Europski kongres – Aachen 1818 –

Europska pentrahija, Opava 1820, Ljubljana 1821, Verona 1822. Restauracija u Francuskoj – Luj

XVIII. ustavna povelja 4. lipnja 1814.; zajamčio parlamentarizam – uspostavljena ustavna

monarhija, formiran dvodomni parlament. Zahtjevima ultraša o uspostavljanju ancien regime

nije udovoljeno. Umorstvo vojvode Berryja. Ustanci 1820. i 1821. Reakcionarna struja – pristaše

apsolutističke monarhije. Liberali – pozivaju se na prošlost, o uređenju pravne ržave olučuju

sloboni građani. Grčka – Etireja – Hios. Dekabristi (prosinac 1825.) su bili ruski časnici, koji su

tražili promjenu režima u Rusiji i ustavne oblike vlasti.Njihova pobuna dogodila se, kada se

skupina mladih plemida i časnika okupila se na Trgu Senata u St. Petersburgu, 26. prosinca 1825.

godine. Prosinac je na ruskom: "декабрь" *ekabr+). Ruski car Aleksandar I. umro je taj dan, a

novi car Nikola I. imao je prisegu. Dekabristi su planirali poduzeti vojnu zavjeru, kako bi svrgnuli

cara i politički preoblikovali Rusiju u ustavnu monarhiju ili čak republiku. Ustanak je surovo

ugušen I vođe obješene. Karlo X.; Srpanjska revolucija u Francuskoj 1830 – kraj restauracije.

Tijekom "tri slavna ana" lokalne trupe koje su poržavale kralja u Parizu nisu uspjele ostvariti

pobjeu, što označava njihov poraz. Kako se vojska nije htjela uplesti u gušenje nemira Karlu

X. je preostalo samo a se osobno suoči s revolucionarima. Njihov je ultimatum kralju bio

abdikacija ili parlamentarna monarhija. Karlo X. je odabrao abdikaciju u korist svog sina LujaXIX.,

Revolucije i nacionalni pokreti u Europi

Liberalni i nacionalni pokreti

Ostvarenje iejnog i političkog programa Francuske revolucije na 2 načina: liberalno-

demokratskim i nacionalnim pokretom. Politički ieal liberalizma – na nacionalnim principima

temeljena pravna ržava, o uređenju olučuju sloboni građani. S liberalnom težnjom povezana

ieja o nacionalnoj ržavi. Građanska sloboa i nacionalno jeinstvo – program politički aktivnih

građana. Nakon srpanjske revolucije 1830. liberalni pokret ci jepa se krupno buržoazijstvo na

Konstitucionalno i Demokratsko-revolucionarno krilo. Sredstvo – zahtjev za konstitucijom


8/33

RAMO 8

(ustavom). Do 1848. liberalni pokret i borba za ustavnu ržavu uglavnom sinonimi. Francuska –

Kralj Luj XVIII. i Ustavna povelja 1814.- Povelja je, iako nije donesena voljom naroda ved je imala

formu kraljevske darovnice narodu, bila kompromisni tekst, zadržavajudi mnoga postignuda

iz revolucionarnog i carskog perioda, uz povratak Bourbonaca na francuski tron. Po uzoru na

Francuski ustav, Nizozemska 1815. onosi ustavni zakon s pojelom vlasti između kralja i

parlamenta, koji je 1840. i 1848. reviiran i liberaliziran. Neke južno Njemačke ržave

Njemačkog saveza (Bavarska, Baen, Wurtemberg) obile svoje ustave između 1818. i 1820.,

temelje se na monarhističko-liberalnom kompromisu. U gornjim domovima prevladava

zemljoposjeničko plemstvo, onji omovi iz rea pojeinih građana. Politički život “ustavne

Njemačke“- Metternich zabranjuje sva politička društva, izvanredne skupove i proslave, nošenje

značaka stranih država, razvijanje zastava, slobodu tiska, stvara novu komisiju za izbjeglice i

buntovnike, drži sveučilišta pod nadzorom, suzuje zemaljska staleška prava pojedinih država, a

ojačava saveznu vlast. Jean o poticaja za revolucije u Španjolskoj i Napulju 1820. bio je

zahtjev za preuzimanjem Španjolskog ustava iz 1812. Ustav imao kompromisan karakter

liberalnih struja i apsolutista. Ograničavao autoritet vlaara; ukinuo ga Ferinan. Izbijanje

ustanka 1820. po vostvom Rafaela Riega; u pomod Ferinanu VII. pritekla Francuska vojska

gušenjem ustanka 1823.

Karlo X. – Srpanjska revolucija 1830. Luj Filip Orleanski, kralj građanin 1830.-1848.razdoblje srpanjske monarhije. Ustavna povelja revidirana i pretvorena u parlamentarni ustav,

ukinut gornji dom. Juste-Milieu, naziv za politiku Luja Filipa. Prva posljedica Srpanjske Revolucije

uspostavljanje nacionalne nezavisne Belgije 1830.; Belgija postala građansko-parlamentarna

monarhija. Nakon Srpanjske revolucije dolazi do nemira u Hannoveru, Saskoj, Hessenu.

Doneseni ustavi prema uzoru na južno njemačke ustave. U Pruskoj se formira liberalna

građanska opozicija, ojačala 1840.; 1847. primorala kralja Fririka Vilima IV. a pouzme korake

oko ustava. Južna Europa – 1831. ostale Moderna, Parma, Romagna, Umbrija.Nacionalni pokreti

Buđenje političke svijesti naroda – nacionalni pokreti ugrožavali poreak restauron 1815.

Pobuna Grka 1821. – Nacionalni kongres, Proglas o nezavisnosti Grčke 1822. – rat do 1830.

Konferencije u Lononu 1830. priznale suverenitet Grčke – Oton I. iz kude Wittelsbach 1. kralj.


9/33

RAMO 9

Filhelenski pokret - U Europi se razvija filhelenski pokret koji krede u pomod Grčkoj. To su ljui

koji žele obraniti Grčku jer je ona kolijevka europske civilizacije i jer se u njoj nalaze antički

spomenici. Rat je trajao o 1829. U rat su se na strani Grka uključile velike europske ržave –

Francuska, Velika Britanija, Rusija i talijanske ržave. (Chateau briand, lord Byron). Risorgimento

(preporod) – polu nacionalni pokret u Italiji – oslanja se na tanak sloj građanstva. Karbonari

nastali 1796. – otpor protiv apsolutizma i tuđinske vlasti; rasc ijepio se na nekoliko grupa.

Radikalna skupina Giuseppe Mazzini – težnja za jeinstvenom republikom. Mlada Italija 1831. –

cilj je ujedinjenje Italije. Mlada Europa (Bern 1834.), cilj neovisne ržave. Camilo Benso Cavour

(1810.-1861.) sreišnja politička misao – sjedinjenje Italije pod vodstvom Pijemonta; s Cesarom

Balbom utemeljio glasilo Il Risorgimento 1847. – ustavna revolucija i oslobađanje Italije.

Revolucionarni pokreti jačaju 1848.-1849. – Privremeno uspostavljene Venecijanska i Rimska

republika. Početak nacionalnih pokreta ko zapanoslavenskih i južnoslavenskih naroa i

Mađara. Svi jest o zajeništvu južnih slavena; ieje potiču juraj Križanid, Marvo Orbini, Dositej

Obraovid. Značajan poticaj ala oba srpska pokreta na crnogorsku bornu za neovisnost i na

ilirski preporo u Hrvatskoj. Oblik nacionalne integracije i pretvaranja konfeeracije Švicarskih

kantona u emokratsku saveznu ržavu 1847. go. Borbe za oslobođenje južno i

srenjoameričkih Španjolskih i Portugalskih kolonija za ovajanje o Europe. Raski kolonija i

metropole 1814.

Demografska revolucija

Demografski porast sredinom 18. st. Europsko stanovništvo 1750. oko 140 miliona;

polovicom 19. st. oko 266 miliona. Posljeica prenapučenost velikih areala Europe – mobilnost

seoskog pučanstva. Usporeo se mi jenjale i agrarne strukture; proces oslobađanja seljaka.

Engleska – zemlja ošla u ruke zemljoposjenika s vedim kapitalom. U pruskoj oslobođenje

seljaka dovelo do slabljenja seljačkog staleža. Okoristio se sloj zemljoposjeničkog plemidkog

staleža – oslobođeni užnosti brige o seljaku. Rusija – seljaci vedinom žive u kmetskoj ovisnosti

o plemstvu. SAD – jug obrađivala plantažna aristokracija; sjever i sjeverozapa u rukama

slobodnog sloja farmera.


10/33

RAMO 10

Industrijska revolucija

Engleska – puritanske grupe i akumuliranje kapitala (pamuk, tekstil). Tehnički pronalasci:

Wattov parni stroj 1769., Cartwrightov mehanički razboj 1785., mehanizacija raa i prijelaz na

tvorničku proizvonju. Stvaranje rezervne armije proletarijata. Tehnička revolucija pomorskog ikopnenog prometa – parobrod Fulton 1807., parna lokomotiva Stephenson 1814. Engleska ima

najbolje uvjete – nema carina na unutrašnjem tržištu; izvoz raste 30ih goina 19. st. Na tisude

ranika u Engleskim tvornicama. Inustrijska revolucija na Europskom kontinentu u početku;

Belgija, manje inustrijske oblasti u Francuskoj i Njemačkoj. Američki kontinent ved oavno u

inustrijalizaciji. Inustrijska revolucija stvorila moernu inustriju i kapitalističko ruštvo.

Raništvo – nova ruštvena klasa: proleterijat. Ranički pokreti – Ludizam: nastao je u Engleskoj

tokom 19. stoljeda i ime je dobilo po vođi Nedu Luddu. Luditi su strojeve smatrali krivcima zamasovnu nezaposlenost koja je nastajala za i nakon prve industrijske revolucije, Masovno su se

borili protiv kapitalističkih pouzetnika tako a su o 1811. do 1816. uništavali strojeve, rušili

tvorničke zgrae i potpaljivali sklaišta. Luistički pokret snažan između 1811. i 1816. Prve

klasne borbe: U Engleskoj, pobune Lyonskih svilara 1831.-1834.; pobune Šleskih tkača 1844. –

početak formiranja raničke klase o nesvjesne klase „po sebi, za sebe“. Čartistički pokret –

30ih godina 19. st. zahtijeva od Parlamenta opde i jednako pravo glasa i preobrazbu Engleske u

demokratsku državu. Posebnost čartističkog pokreta bila je što je bio prvi radnički pokret s

izrazito političkim zahtjevima pri čemu je uspio potaknuti donošenje nekih socijalnih mjera iako

nije prerastao u političku stranku. (smanjeno radno vrijeme na 10h). Utopijski socijalizam – je

bio spontani niz političkih i društvenih ideja sredine 19. vijeka, koje su se javile

pojavom industrijske revolucije i ranog kapitalizma. Glavni predstavnik u Francuskoj Saint Simon

1760.-1825.; Charles Fourier (1772.-1837.) – Falange i Robert Owen (1771.-1858.) u Engleskoj.

Karl Marx (1818.-1883.) – osnivač Internacionale, jelo „Kapital“. Frierich Engels (1820.-1895.),

jelo položaj raničke klase u Engleskoj. Savez komunista (savez pravednih) – Njemački

socijalisti; Manifest komunističke partije – iznio osnovne ciljeve borbe proleterijata.

Revolucije 1848.-1849.

Prvi centri revolucija Italija; si ječanj 1848. naroni ustanak na Siciliji. Buna protiv

Apsolutističke vlaavine napuljskog kralja Ferinana, zahvada Napuljsko kraljevstvo. Drugi


11/33

RAMO 11

centar Francuska; veljača 1848. – ustanak sitne buržoazije. Seljak i proleterijat protiv krupne

buržoazije. Kralj Luj Filip zbog sukoba abdicira. Proglašena republika 1848.-1852. Borbe oko

izbora za predsjednika. Pobijedio Louis Napoleon Bonaparte. U novoj skupštini prevlaavaju

konzervativci – skloni monarhiji. Srenja Europa 3 centra; promjene u ustavima Njemačkih

ržava; ciljevi. U Austriji reakcija na veljačku revoluciju – pad Metternicha. Lajos Kossuth – vođa

mađarskog nacionalnog pokreta. Pruski kralj po pritiskom revolucije imenovao liberalni

ministarski kabinet. Formiranje naronog prestavništva. Frankfurtski parlament 1848.-1849.

raspravlja o zajeničkom Njemačkom ustavu. Ni u jenoj ržavi nije uklonjen monarhistički oblik

vladavine. Louis Augoste Blanqui – na barikadama u srpnju 1830. – osnovao Amis du people,

Društvo socijalističkih obilježja; 1833. ruštvo za prava čovjeka. u Parizu u veljači 1848. protivi

se umjetnosti privremene vlade.

Socioekonomske promjene i nastanak socijalističkog pokreta

Marx – Manifest komunističke partije 1848.; ieja o potrebi revolucionarne borne koja bi

ovela o oslobođenja raničke klase koju blokiraju kapitalisti. Marksizam – Naziv za socijalnu,

političku i ekonomsku oktrinu Marxa i Engelsa kao i za njihovu filozofsku misao. Marx obija

nazvati se marksistom, Nakon 1880. taj pojam postao sinonim ideje za Marxa i Engelsa. Kapital

– analiza kapitalističkog načina proizvonje. Zagovara revolucionarne borbe raničke klase;

rušenje kapitalnog sustava, socijalističko ruštvo; proleterijat. Cilj osvajanja vlasti primjenjuje se

kroz privremeno uvođenje diktature proleterijata - revolucionarna vladavina proletarijata po

zamisli K. Marxa, politički sustav koji revolucionarnim prevratom uspostavlja ranička klasa

nakon zbacivanja građanske klase s vlasti. Pierr-Joseph Proudhon (1809.-1865.), zalaže se za

ekonomsku, a odbacuje političku borbu i ulogu ržave. Zauzima se za sitnoposjeničko ruštvo.

1840. izjavljuje da je anarhist; novi poredak. Savez pravednih 1837.; tajna revoluc. udruga

nastala u Parizu 1836. izdvajanjem lijeve skupine njem. radnika iz Saveza prognanih. Idejne

pretpostavke poglavito su bile zasnovane na utopijskom socijalizmu. Poslije 1839. sreište

aktivnosti Saveza premješta se u Lonon i jeluje po znatnim utjecajem K. Marxa i F. Engelsa .

1847. savez Komunista u londonu. Savez prestao postojati 1852., ali je preteča kasnijim


12/33

RAMO 12

komunističkim organizacijama. louis Blanc 1811.-1882. socijalist. Izložio program socijalnih i

političkih reformi 1840. u „Organizaciji raa“. Poržao utemeljenje ruštvene radionice.

Revolucije o veljače o ožujka 1848. nazivale su se proljedem europskih naroa. Doživjele su

poraze na svim poljima. Zahtjev za nacionalnim ržavama posvua ošao u sukob s povijesnim

strukturama. Poljsko pitanje - Od teritorija Varšavskog Vojvodstva stvoreno je Poljsko

Kraljevstvo čiji je kralj postao Aleksandar I. Dobili su autonomiju i ustav, na snazi je ostao

Napoleonov zakonik. Imali su vlastitu vladu, parlament i vojsku. Razvijalo se gospodarstvo, pa su

carske vlasti nastojale ograničiti samostalnost Kraljevstva. Izbio ustanak u Varšavi krajem 1830.

Stvorena je nezavisna poljska vlada. Ustanak je ugušen 1831. Austrija – sukob različitih

nacionalnosti. Obrtnički stalež u socijalnim borbama 1848. oigrao veliku ulogu, bio na granici

između sitne buržoazije, proleterijata i najnižih slojeva. Građanstvo se definiralo politički ili

ruštveno. Politički cilj buržoazije kao vlaajude klase građanskog ruštva bio je 1848.

osiguranje vlasništva, slobona privrena jelatnost i ržavna zaštita o klasa koje ništa ne

posjeduju. Građanstvo ruštvo Citoyena i pouzetničko ruštvo buržoazija. Seljaci težili za

socijalnim i ekonomskim, rijetko političkim promjenama. Organizirano raništvo oigralo

presunu ulogu samo u Francuskoj. Zemlje južne i istočne Europe u preinustrijskom staiju. U

Njemačkoj ranici oigrali oređenu ulogu, ali kao pomodna snaga raikalnih skupina, pokušaj

socijalista da organizirano pokrenu mase ostali skromni.Neuspjeh revolucija iz 1848.-1849. obilježava uboki prijelom u europskoj povijesti 19. st.

Neuspjeh smatran slomom idealističke politike. Napreak inustrijalizacije, jean o

najznačajnijih procesa i razvoj 1830.-1880. Tek taa postaje opdenitom pojavom prijelaz na

masovnu industrijsku proizvodnju. Engleska 1830.-1850. oživjela najvede promjene u

pamučnoj, metalnoj i strojno j gradnji; na kopnu 1850.-1870. razvoj. Ugljen – glavna pogonska

sirovina u 19. st. Britanski ugljen zauzeo ključnu poziciju u svjetskoj privrei. Kontinentalne

zemlje stižu Englesku (Njemačka). Ekspanzija proizvonje željeza – Francuska i Njemačka najvediproizvođači. Revolucija u metalurgiji, ratna inustrija. Željezničke mreže 1830.-1870. potiču

industrijalizaciju. Engleskoj prenost o ruge polovice st. u željeznici. Željeznica privlači kapital

i raništvo, migracija stanovništva. Pomorski promet – parobro, Engleska ugo ima premod.

Otvorenje sueskog kanala 1869.; još više ojačalo Britanski položaj u pomorskom prometu.


13/33

RAMO 13

Sjeverna Amerika – poticaje inustrijskoj proizvonji ao secesionistički rat. Big business –

koncentracija kapitala. 1860. SAD ima vedu željezničku mrežu nego Europske zemlje. Prva

transkontinentalna pruga između Atlanskog i Tihog oceana 1869. Britanska prenost u

inustrijskoj revoluciji i premodi u pomorskom prometu i svjetskoj trgovini preuvjet za

stvaranje slobodne trgovine. Era započela oko polovice 19. st. 1846.-1854. Engleske carine

postupno ukinute; Francuska ima manje carine na industrijsku robu. Ugovorna klauzula o

povlaštenoj naciji. Lonon glavni trgovački i financijski centar svijeta. Društvene klase:

Inustrijska ili liberalna buržoazija i raništvo proleterijata. Inustrijska buržoazija traži

građanske emokratske sloboe, želi slobou gospoarstva. Vlasnici bogati, manjina

osiromašuje, inustrijski proizvoi najčešdi.

Ranički pokret S napretkom inustrijalizacije ranički se pokret proširio i na inustrijski proleterijat; iako

1848. sporo jača, Tek potkraj 50ih jača, učvrstila se svijest o raničkoj soliarnosti i

međunaronom povezivanju. Engleski Trade union, koji su se 1868. uružili u svenaronu

organizaciju, stvaraju inicijativu za osnivanje 1. internacionale. 1. Internacionala 28. rujna 1864

– međunarono raničko uruženje. Ekonomska počinjenost ranika onima koji imaju

sredstva za proizvodnju navedene kao glavni uzrok svake ruštvene bijee. Stoga se

osamostaljenje raničke klase navoi kao „veliki cilj kojem je svaki politički pokret počinjenkao srestvo“. Međunaroni pokret u početku činili britanski i francuski sinikati. Mazzini se

bori protiv internacionale. Prudonisti smatrali da je nacionalno pitanje instrument politike.

Mihail Bakunjin 1814.-1876., ruski revolucionar i anarhist, Marxov protivnik u Internacionali.

Negira ržavni oblik. Bakunjin – revolucionarno jelovanje srušilo bi ržavu, osnova svoju

organizaciju. Negira svaki oblik ržave mjesto koje želi stvoriti slobonu feeraciju autonomnih

zajenica, zauzima se za nasilno rušenje. Na zahtjev Marxa 1872. izbačen iz Internacionale. U

Engleskom raničkom pokret ominira ekonomsko sindikalna ori jentacija koja surađuje s

liberalnom buržoazijom; Red vitezova rada, AFL u Americi.

Francusko-pruski rat 1870. Napoleon III. pokušavao se suprotstaviti utjecaju Pruske.

Prilika kaniatura Leopola Hohenzollerna na španjolsko prijestolje. Po utjecajem Francuske,

Vilim I. povukao Leopoldovu kandidaturu. Emska brzojavka, Francuska objavljuje rat. Poraz


14/33

RAMO 14

Francuza kod Sedana 1870. – 3. republika u Parizu. Njemačka vojska opkolila Pariz. Pariza paa

u siječnju 1871.; nova skupština – vedina monarhisti. Aolphe Thiers – nositelj izvršne vlasti

razoružava nacionalnu garu, pobuna. U ožujku 1871. revolucija; Pariške komune 18.3-28.5 , 72

dana. Naziv za ustanak, a u užem smislu i upravu, u Parizu protiv francuske vlae koji je trajao

o 18. ožujka o 28. svibnja 1871. Ustanak je izbio u trenutku francuskoga poraza od Pruske i

propasti Drugog carstva Napoleona III. (1852. –1870). Idejno nejedinstvena, odluke imale

proleterijatski karakter. Najvažnije mjere: stajada vojska se zamjenjuje naoružanim naroom,

ravnopravnost žena, ovajanje Crkve o ržave. Francuska buržoazija sklapa savez s prusima i

guši pobunu. U posljenjem tjenu poginulo 20 000 ustanika i oko 750 vojnika. Pariška komuna

postala simbolom socijalističkog i komunističkog pokreta. To je bila prva socijalistička revolucija.

Trebala se provesti iktatura proleterijata. Komuna je izvršno i zakonoavno tijelo. 1.

internacionala se povukla u SAD, prestaje sa raom 1876. Nareno razoblje u raničkom

pokretu karakteriziraju nacionalne raničke stranke. Ženevski kongres 1866. usvaja štrajk kao

oblik raničke borbe. 1871. odlukom Londonskog kongresa preporučeno osnivanje raničkih

stranaka na nacionalnoj razini. U Njemačkoj 1. stranka Socijalistička ranička stranka Njemačke

1875., 1890. mijenja naziv u Socijalemokratska stranka Njemačke. Po ugleu na Njemačku,

osnivaju se raničke klase. U Parizu 14. srpnja 1889. osnovana 2. Internacionala, zastupa načelo

političke i parlamentarne borbe za raničke ciljeve. Autoritet 2. internacionale rže Njemačkisocijaldemokrati. Nakon Engelsove smrti 1885. rascjep. Eduard Bernstein 1850.-1932., traži

reviziju polazišta marksizma. Socijalizam samo etnička ieja. Vjeruje u širenje srenjeg sloja.

Potkraj 1890ih u Socijalističkom pokretu stvoreno jako reformističko krilo, zauzima se za

reforme kao jeini put borbe raništva za svoje probitke. Erfurtski program 1891. – program

Njemačkih socijalemokrata koji se nije orekao revolucije kao načina borbe, suprotnosti. Slom

2. internacionale 1914. Ideje Rose Luxemburg – suštinu kapitalističkog režima se ne može

promijeniti reformnim jelovanjem ved revolucijom.


15/33

RAMO 15

Dvije Amerike u 19. st.

4 razdoblja latino-američke povijesti: osvajanja, kolonijalna stabilizacija, nezavisnost,

republikansko razdoblje.

Španjolska kolonijalna vlast

Consejo de indias – najviše političko upravno tijelo s ogovornošdu za kolonije.

Zakonoavna i suska vlast, nazor na ržavom i imovinom. Casa de Contraction –

gospodarska pitanja. Potkraljevstva podi jeljena na kraljevstva na čelu s potkraljem i pravno-

aministrativnim vijedem - audijencije, temelj kolonijalne uprave o početka 19. st. Važnija

poručja ualjena o glavnog graa kraljevstva ustrojena su kao generalne kapetanije, dok su

rubna i slabo napučena poručja ustrojena kao rezidencije. Graskim vijednicama (labildo)

upravljali kreoli (potomci useljenika). Katolička crkva uzignuta na razinu ržave, uloga

isusovaca. poticaje za prve pokrete američkih zemalja za neovisnost ala Napoleonova

osvajanja pirinejskih kraljevstava. Najznačajniji vođe Simon Bolivari, Jose de san Martin,

Bernado O'Higgins. Prijelaz vlasti mirnim putem u Brazilu, koji 1822 (1889) postaje carstvo s

ogrankom dinastije Braganca. Rat za neovisnost vode kreolci protiv metropole. Bogati bez

izravne političke vlast, suprotstavljeni španjolcima iz metropole – politička vlast. Napoleon

napaa španjolsku 1808., Ferinan VII. oriče se prijestolja. U kolonijama sazvani Cabili i

osnovane Hunte koje preuzimaju vlast u glavnim gradovima. Meksiko – nakon što je

Napoleonova vojska 1808. okupirala španjolsku, olazi o Seljačkog ustanka 1810. -1815.

Meksički rat za neovisnost. Do 1811. na čelu katolički svedenik Miguel Hialgo y Costilla, a

nakon pogubljenja svedenik Jose Maria Morales y Pavon. Ustanci 1813. proglasili Meksičku

republiku. Venezuela – Francisco Antonia Gabriel de Miranda pokušao 1806. izazvati pobunu

protiv Španjolaca u Venezueli, Čileu i Peruu. Organizira 1810. revolucijski pokret u Caracasu po

vodstvom Simona Bolivaria. Miranda u srpnju 1812. proglasio nezavisnost Venezuele , prva u

Španjolskoj Americi. Morao se preati Španjolcima 1812., Bolivari morao bježati. monarhijski

poreak uveen 1815. u sjeverna poručja južne Amerike. Simon Bolivari – u svibnju 1816.

iskrcao se na otok Margaritu; nareio ukianje ropstva. Bolivari 1819. porazio španjolsku

vojsku, ujedinio Venezuelu, Ekvador, Novu Granadu pod imenom republika Kolumbija. Politički


16/33

RAMO 16

plan Bolivaria je utemeljenje konfeeracija južne Amerike. Prešao Ane u smjeru Perua a ga

napadne. U srpnju 1822. susret argentinskog generala San Martina i Bolivara, dvojice

Libertadosa. Peru – otpor pobunjenih indijanaca traje do 1783. General Jose de San Martin

zauzima Limu 1821. i proglašava neovisnost Perua. Obojica poržavaju ustrojstvo

kontinentalnog karaktera – nezavisna ržava koja bi okupila sve Latino-Američke ržave. Prema

San Martinu monarhistički oblik, prema Bolivariu republika. Vlast na Peruom 1822. preuzima

Simon Bolivari (olazi 1826.). Poraz Španjolaca 1824., prestaje njihova dominacija. Gornji Peru

se ocjepljuje i proglašava republikom Bolivijom 1825. Bolivari optužen za pokušaj uvođenja

monarhije. Urugvaj – ustanak protiv španjolske vlaavine 1808. Spore se Brazil i Argentina.

Brazil priključuje Urugvaj 1821., po imenom provincija Cisplatina. Nakon pobune 1825. Urugvaj

izborio neovisnost. Indijanci Charrua desetkovani nakon kolonijalne vlasti. General Rivera –

masakr kod Salsipuedesa 1831. Druga polovica 19. st. useljavanje Europljana.

Nezavisnost Meksika i Brazila

Nakon sloma 1815. u Meksiko uvedeni novi porezi – protiv vlasti se pobunila vedina bjelačkog

stanovništva. Neovisno Meksičko carstvo proglašeno 1821. Car Augustin e Iturbie Augustino

I. 1822.-1823. 1824. federativna republika, 1835. ropstvo ukinuto. U Gvatemali 1821.

nezavisnost ostalih. Brazil – s Napoleonovim napaom na portugal, vor se premješta u Brazil

o 1821. Vlaar Ivan VI. namede politiku prosvi jedenog apsolutizma; potiče liberalizacijutrgovine. Sin Pedro uzima regentstvo, povlačenje portugalske vojske. 1822. proglašen ustavnim

carem kao Pedro I. Kolonijalna vlast završila 1825., Španjolskoj ostale Kuba i Portoriko. Velika

Kolumbija osnovana na kongresu u Cucuti 1821., prestaje postojati 1831. Vojska prelazi u

nadzor lokalnih oligarhija – regionalna autonomija. Zajeničke osobine – politička nestabilnost,

vladanje modnih vojnih prvaka, uloga vojske, gospoarstvo ovisno o europskim zemljama,

kasnije o SAD.

Britansko-Američki rat 1812.-1815., je naziv za oružani sukob Britanskog Carstva i SAD-a od1812. o 1815. go. Sjeinjene Američke Države su objavile rat 18. lipnja 1812. goine zbog više

razloga o kojih su neki: trgovačke restrikcije američkih broova zbog britanskog rata s

Francuskom, te britanske potpore indijanskim plemenima protiv američke ekspanzije i zbog

neslužbene želje SAD-a da anektira Kanadu. Mir potpisan u Gentu 8. si ječnja 1815. Rat završio


17/33

RAMO 17

bez pobjednika. Teksas proglasio neovisnost 1836., postao dijelom SAD 1845., Američko-

Meksički rat 1846.-1848. – sporazum potpisan 1848., u Guadalupe Hidalgu, Meksiko izgubio

Kaliforniju, Nevau, Utah, vedi io Arizone i novog Meksika. General Santa Ana (predsjednik

1833.-1855.) zbačen s vlasti 1855, liberalni io zemlje, po i jelili siromašnim seljacima. Dioba

sjevernoameričkog gospoarskog prostora – srenji zapa preoređen za poljoprivreu,

sjeveroistok – industrija, jug – proizvoi koji se sklaište. Razvija se inustrija. Nastaje mnoštvo

farmi. Američko gospoarstvo štiti zaštitne carine. Glavni problem SAD – manjak radne snage,

stanovništvo se seli u poručje inijanskih plemena. Kosilice, čelični plug, šivadi stroj. Jug – ručni

ra, rana snaga robovi. posljeica razlika težišta, mod u korist sjevera. Razlika u ruštvenoj

strukturi. Obje strane spremne na kompromis. Države osnovane između 1845. -1848.,

mogudnost oabira strane. Broj manata se oređuje prema broju stanovništva; senata prema

ržavama. Sjever zbog priliva useljenika uskoro prevagnuo u korist.

Missouri kompromis 1820., poručja sjeverno o Missouria ostaje Sjever, nema ropstva.

Sporazum zaobiđen 1854. (Kansas-Nebraska act zakon donesen 30. svibnja 1854. u Kongresu

SAD-a kojim je Teritorij Nebraska poijeljen na ržave Kansas i Nebrasku, a stanovnicima ao

pravo olučivanja (“naroni suverenitet”) o tome žele li na svojem poručju uspostavu

robovlasničkog sustava ili ne. Donošenje tog zakona izazvalo je sukob između pristaša i

protivnika robovlasništva; zamišljen o njegova začetnika, senatora Stephena Douglasa, kaobrana širenju robovlasništva, pretvorio se u svoju suprotnost i omogudio njegovo širenje.

Vradanje robova pobjeglih na Sjever. Na sjeveru raste nezaovoljstvo. Dvostranački sustav –

Alexander Hamilton –feeralistička stranka, vanjska sigurnost, smanjuje sukob. Thomas

Jefferson – cijepa se 1829. Andrew Jackson – Demokratska stranka. Republikanska stranka

osnovana 1854., stranka abolicionista. Izbori 1860., pobjeđuje Abraham Lincoln. 6 južnih ržava

najavljuje istupanje iz unije. Veljača 1861. uružuju se u savez – Jefferson Davis I. predsjednik, u

Alabami formirali kongres, donijeli vlastiti ustav konfederacije. Glavni grad Richmond. Lincolnuna I. mjestu jedinstvo nacije. Proklamacija o emancipaciji crnih robova 22. rujna 1862., i

aktivacija 1. si ječnja 1863., svi robovi južnih ržava sloboni. Južna Karolina prva proglasila

odcjepljenje. Građanski rat počeo 12. travnja 1861. napadom na Fort Sumter, bitka kod Bull

runa. Jug predvodi Robert Edward Lee, a Sjever Ulysses Grant. 9. travnja 1865. kapitulacija Juga


18/33

RAMO 18

kod Appointmaxa. Ubojstvo Abrahama Lincolna 14. travnja 1865. Sjever imao premod u ljuima

i materijalu. Razvoj oružja uz Samuela Colta i Olivera Winchestera. Prvi totalni rat. 1865. ropstvo

ukinuto. Konfederacija usvaja nove ustave. Jugu poraz donio amandmane – crncima pravo

glasa. Prevrat juga. Andrew Johnson predsjednik od 1865.-1869. Aljaska kupljena od rusije

1867. Zakon o rekonstrukciji 1867. – kojim su područ ja južnih država bila stavljena pod vojnu

upravu. Za njezina trajanja bivši crni robovi dobili su građansko (1868) i puno glasačko pravo

(1870), a bili su doneseni i zakoni u prilog malim farmerima. Nakon završetka razdoblja

rekonstrukcije (1877), Jug je s reorganiziranom upravom ponovno dobio predstavništvo u

Kongresu. KKK – nastao 1866.-1876. Jug – rasna mržnja prema crncima i nesklonost prema

sjevernim ržavama. Pladeni ra, nastaje srednji sloj.

Ujedinjenje Italije i nastanak II. Njemačkog carstva

Uzroci revolucije 1848.: Stanje u Europi uzrokovano Bečkim kongresom, traženje nižih

slojeva ruštva, ne riješena nacionalna pitanja. Posljeice: revolucija ugušena, ukinut

feualizam (osim u Rusiji i Turskoj), U Francuskoj vlaavina građanstva (kapitalistički poreak),

U njemačkoj osnažilo građanstvo, put ujeinjenja Njemačke.

Sveta alijansa – u 19. st. ima olučujudu ulogu. Francuska pod Napoleonom III. 1852.-

1870., Engleska na rubu političkih zbivanja u Europi. Uloga ruskog cara Nikole I. 1825.-1855.,

nakon revolucije 1848.-1849. smatra da je njegova politika jedina uspješna u Europi – dolazi do

izolacije Rusije. Protutursko raspoloženje 1852. car Nikola – pokušaj širenja utjecaja na

Osmansko carstvo. Suprotstavljanje europskih ržava. Istočna kriza proširuje se na Krimski rat

1853.-1856. - vojni sukob između Rusije i Osmanskoga Carstva (1853. –1856.) te ruskih

saveznika Velike Britanije i Francuske (od 1854.) i Kraljevstva Sardinije (od 1855.) za prevlast na

Balkanu, Dardanelima i Bliskom istoku. Francuska i Engleska na strani Osmanskog carstva; 28.

ožujka 1854. objavile rat Rusiji; priključuje se Sarinija, Pruska i Austrija po strani. Engleska voi

blokadu ruskih luka na Baltičkom moru; Englezi i Francuzi u kolovozu 1854. upadaju na Krim.

Sevastopolj – glavna ruska baza opsjedana 1854.-1855. Nakon 349 dana opsade ruske snage

napuštaju gra. Mir u Parizu 1856., ograničio položaj Rusije na Crnom moru, balkanu.


19/33

RAMO 19

Proglašena autonomija Vlaške i Molavije po Osmanskom vlašdu , slobodna plovidba

Dunavom. Pravi pobjednik krimskog rata – Francuska, izvukla se iz političke izolacije.

Francuska i Napoleon III. 1852.-1870. Nakon krimskog rata Francuska postiže prevlast na

kontinentu. Unutrašnja politika Napoleona III. – privino prihvada socijalne ieje, nesta ju

karitativne ustanove, promiče kapitalistički gospoarski razvoj zemlje. Opozicija protiv

Napoleona III. – prisiljen 1860. na ustupke. Vanjska politika – osnovni koncept revizija ugovora

iz 1815. koji su Francusku potisnuli na rub političkih zbivanja. Koncept se ostvario nakon

Krimskog rata. Stečenu poziciju nastoji osigurati – privino prihvada ieje revolucije, nacionalni

princip osnova vanjske politike. starom sustavu Europskih ržava suprotstavljaju se novi sustavi.

Najavljuje zahtjev za reviziju istočne granice; zbog Bismarcka napustio pokušaj a stekne

Luxemburg. Vanjski ne uspjeh (Meksiko - njegov pokušaj da francuski utjecaj proširi i na

Meksiko, gdje je 1861. –1867. pokušao stvoriti katoličko carstvo s Maksimilijanom I. na

prijestolju); nepovjerenje prema Napoleonu III. Vođa republikansko-demokratske opozicije

Emile Oliveir pozvan na čelo ministarstva. Izrađen poluparlamentarni ustav, prihvaden opdim

glasovanjem, ograničio vlast Napoleona III. Konačni slom nakon rata 1870.-1871., Napoleon

izbjegao u Englesku, 4. rujna 1870. proglašena republika (treda). Poslije Bečkog kongresa Italija

ostala razjedinjena.

Ujedinjenje ItalijeIdeje ujedinjenja: 1. Gioseppe Manzzini – emokratska stranka, želi ujeinjenje

osnivanjem demokratske republike, 2. Camilo Benso Cavour – za ujeinjenje pomodu

Francuske, na čelu vlaar Pijemonta kojim vlada savojska dinastija. Grof Cavour – liberalni

ministar, predsjednik Sardinije-Pijemonta. Uspio pridobiti liberalne i nacionalne zapadne sile,

Francuska. Interes Francuske i r ješenje talijanskog pitanja, Napoleon očekuje a de Austriju u

Italiji naslijediti Francuska. Stvaranje jake Italije. Napoleon III. misli na feeralni savez ržava s

vlaarima iz Francuske. Kao priznanje što poržava talijansko pitanje zahtjeva Nicu i Savoju.

Cavour i Napoleon – ogovor u Plombieresu o napau na Austriju. Cavour i unutrašnja politika –

urednik Il Risorgimenta. Sardinija-Pijemont i Francuska 1859. rat s Austrijom – povo ženiba II.

rat za neovisnost Italije. Bitke kod Magente (4. lipnja),pobjeda francuza nad austrijancima i

Solferina (24. lipnja) 1859. - U bitci su se sukobile austrijska vojska na jednoj strani i francuske i


20/33

RAMO 20

talijanske trupe na drugoj. Bitka je trajala 15 sati, a oko 300 000 vojnika je u čestvovalo u bitci

koja je prerasla u krvavu borbu na život i smrt. Borba se vodila na velikoj vrudini na vrlo teškom

terenu sve dok nevrijeme nije zaustavilo borbu. Henri Dunant 1863. u Ženevi osniva Crveni križ.

Haška konvencija 1899. proširuje ženevsku konvenciju i na pomorski rat. Humanitarni pokret

pokrede Jelena Pavlovina; Florence Nightingale, osnivačica prve skrbi za bolesnike kojom se

bave žene. Ustanci – Parma, Modena, Toskana – priruženje Pijemontu 1860. Cilj talijanskog

pokreta za ujedinjenje – stvaranje ržave koja se ne uklapa u planove Napoleona III. Napoleon i

primirje u Villafranki 1859. (preliminarni mirovni ugovori: 1) Austrija se oriče Lombarije u

korist Francuske koja de ju ati Sariniji, 2) obiva Veneciju, 3) kneževi se vradaju; Cavour aje

ostavku, a Napoleon III. gubi popularnost među Talijanima) u Zurichu mir 1859. s Austrijom –

odluke 1) dio Lombardije s Milanom pripao Sardiniji, 2) Francuska dobiva Nicu i Savoju, 3)

prihvada se plebiscit, 4) Venecija ostaje Habsburškoj monarhiji. Zbog angažiranosti talijanske

nacionalne sile ne može odi o provebe mira. U procesu ujeinjenja talijanski vođa postaje

Giuseppe Garibaldi 1807.-1882. Iskrcao se na Siciliju u svibnju 1860. i pokorio burbonskog kralja

(pohod tisude), crvenokošuljaši, emokratski pokret. Proglasio se iktatorom Sicilije 14. svibnja

u ime kralja Viktora Emanuela. Bitka kod Calatafimija – poraz vojske Franje II. znak za ustanak,

ulaz vojske Pijemonta u Napulj 7. rujna 1860. Plebiscit 21. listopada 1860., južna i srednja Italija

ujedinjuju se s Pijemontom. U ožujku 1860. Toskana i Emiliji referenumi potvrđuju pripojenjeSardiniji, Nica i Savoja prelaze u Francusku. Cavour – otklonio intervenciju europskih sila. Susret

kod Teana 26. listopada 1860. Garibaldi i kralj Viktor Emanuel, predao mu kraljevstvo obiju

Sicilija. Trebao potvriti težnju II. inicijative talijanskog preporoa. I. nacionalni parlament u

Torinu – umjerenjaci (desni) i progresiti (lijevi). Kapitulacija napuljskog Franje II. Parlament 17.

ožujka 1861. proglasio osnivanje kraljevine Italije, ustavno parlamentarna monarhija – glavni

grad Torino. Preostalo ujeinjenje Mletačke pokrajine i Rima. Austrija i papa ne prihvadaju

ovakvo stanje. rimsko pitanje – politički spor Italije i pape; Francuzi štite papu o 1849.Garibaldijev pohod na Rim 1862., zaustavljen u Kalabriju – kraljevska vojska ga spriječila. Bitka

kod Aspromontskih planina. Garibali ranjen i prognan na otok Capreru. Preloženi uvjeti oko

rješavanja rimskog pitanja. 1865.-1870. Firenca glavni grad. Drugi dio ujedinjenja u savezu s

Pruskom. Pruski premijer Otto von Bismarck nudi Viktoru Emanuelu II. savez s Pruskom u


21/33

RAMO 21

Austrijsko-pruskom ratu. Zauzvrat Pruska bi dopustila pripojenje Venecije Italiji – III. rat za

neovisnost Italije.

Austrijsko-Pruski rat 1866. (Garibaldi osniva dobrovoljce). bitka kod Custozza i pomorska

bitka kod Visa. U njoj su se sukobile mornarice Habsburške Monarhije i Kraljevine Italije. Poraz

talijanske vojske. Poraz Habsburške monarhije ko Saove; Venecija 1866. pripojena Italiji.

Garibaldijev pohod na Rim 1867; poraz od Napoleona III.

Francusko-Pruski rat 1870.-1871. talijanski kralj ulazi u Rim. Papa Pio IX. povlači se u

Vatikan. Viktor Emanuel II. proglašava rim glavnim graom. Zakon o garancijama 13. svibnja

1871., papa ih odbio, izolacija (zatvorenik Vatikana).

Ujeinjenje Njemačke

Njemačka sreinom 19. st. Dolaskom Wilhema I. na prusko prijestolje 1861. i Otta vonBismarcka započele pripreme za ujeinjenje. Željezni kancelar – velika pitanja riješit de „krv i

željezo“ a ne pregovori. Helmuth von Moltke stariji – načelnik pruskog glavnog stožera, uz

njegovu pomod Bismarck izvršio vojnu reformu. Moltke glavni tvorac 3 rata (Danska 1864.,

Austrija 1866., Francuska 1870.). Rat s Danskom 1864. – Austrija i Pruska oduzele provinciju

Schleswig-Holstien. Pokrajine o 1852. u personalnoj uniji s Danskom; Danci previđaju ustav za

sve što je kršenje protokola. Mirom u Beču 1864. – pokrajine ustupljene Pruskoj i Austriji. Bitka

kod Sadove; nedaleko od Koniggratza 3. srpnja 1866. Sukob Austrije i Pruske. Mir u Pragu 1866.,

Austrija prepustila Pruskoj pravo na Schleswig-Holstien. Njemački savez se raspao. Austrijsko

poručje Veneciju ala Italiji. U buudim Njemačkim savezima nede sujelovati; Austrija

istisnuta iz Njemačkog saveza – o taa je sama i sve se više okrede Balkanu i pounavskim

zemljama. Pruskoj voeda uloga u ujeinjenju. Stvoren sjeverno Njemački savez 1867., pod

vodstvom Pruske. Konferencija u Londonu 1867. i pitanje Luxemburga (postaje nezavisna

ržava).

Francusko-Pruski rat 1870.-1871. Povod za rat – nasljenik prijestolja u Španjolskoj 1870.

Bismarck nudi mjesto knezu Leopoldu Hohenzollernu, no on se brzo oriče krune. Emska

brzojavka – Bismarck objavljuje brzojav Vilima I., ali prešuduje a je Vilim prihvatio oustajanje

Leopolda – Francuska objavljuje rat. Bitka kod Sedana 1. rujna 1870., srušeno II. carstvo,

Francuska proglašena republikom, III. republika 4. rujna 1870. Vlada u Parizu preuzima kabinet


22/33

RAMO 22

nacionalne odbrane; nema primirja. Adolphe Thiers (francuski povjesničar i ržavnik) od

Engleske traži pomod. Sklopljeni preliminarni mirovni sporazum 1871. Kapitulacija francuske;

Njemačka obila io Lotaringije i Alzacea s Metzom i Lorriene, vojska u Parizu, Francuska plada

kontribuciju. Pravi mirovni sporazum 10. svibnja 1871. u Frankfurtu na Maini. Pruski kralj Vilim

I. proglašen je u Versaillesu 18. sječnja 1871. Njemačkim carom, Bismarcki kancelar II. carstva.

Pobjeda Pruske u Francusko-Pruskom ratu 1870.-1871. omogudila ujeinjenje Njemačke.

Carstvo je bilo ustrojeno kao feeracija saveznih ržava; a Pruska je ostvarivala veliki utjecaj na

ržavnu politiku preko vedeg broja zastupnika u Bunestratu. Narona skupština Pariza 10.

ožujka 1871. prelazi u Versailles. Pariz postaje osječen o ostatka Francuske, postaje

revolucionaran, ne prihvada vlau i skupštinu. u Parizu 18. ožujka 1871. ustanak; pariška

komuna.

Britanija u Viktorijansko doba

Viktorijansko dobar – kraljica Viktorija (1837.-1901.) nedakinja pruskog kralja Vilima IV., na

prijestolje dolazi sa 18 godina, dovodi ju vigovac lord Melbourne, pametna, prilagodljiva, prati

rad ministara, ali se ne miješa čak i ako ima suprotno mišljenje, 1840. se udaje za bratida

vojvodu von Sachsten – Coburg – Gotha, princa Alberta iz saske dinastije koji umire 1861.

Ubrzani razvoj gospodarstva, izgradnja britanskog kolonijalnog imperija, dominacija

Britanije na moru, pozemna željeznica u Lononu 1863. Nacionalnom ruštvenom strukturom

dominiraju bogati slojevi. Na vrhu hijerarhije po bogatstvu aristokrati-zemljoposjednici te

gentry. Nakon I. svjetskog rata vlasnici zemlje izgubili utjecaj. Srednji sloj – srenji i imudni sloj

(2%), unutar grupe razlike – najvažnija lononska trgovačka elita i elita provincija. Među

pouzetnicima isticali se najvedi inustrijalisti koji su usko povezani s aristokracijom. Imali veliki

utjecaj na lokalnu vlast i politički život. Pravi bogataši – Elita s juga Engleske; britanski financijski

kapital kretao se prema inozemstvu, namijenjen inozemnim investicijskim ulaganjima

aristokracije. Ispo njih je školovano građanstvo. Bijeli ovratnici – srž socijalne skupine između

školovanog građanstva i viših slojeva raničke klase. Sve veda koncentracija stanovništva u

gradovima. Guverneri, intelektualci, pouzetnici sve više razumijevanja za političke i


23/33

RAMO 23

gospodarske zahtjeve radnika. Glavne etape afirmacije socijalnih prava: 1825. OSN, ranički

savezi utemeljuju sinikate; 1839. ržava se zanima za školstvo; 1842. ženama zabranjen ra u

runiku; 1868. prošireno izborno tijelo; 1891. nerani ani; 1918. opde pravo glasa za sve

muškarce. Factory act – prvi zakon o radu u tvornicama, oobren 1833., poboljšava uvjete

radnika. Glavne odredbe – zaštita raa žene, zabrana maloljetnika, ograničavanje raa jece,

sigurnosne mjere, povedanje plade, povedanje žena u tekstilnu inustriju. Unutarnja politika:

vostranački sustav – Torijevci (konzervativci) Benjamin Disraeli; Vigovci (liberali) William

Gladstone. Sloboa riječi i tiska: važno javno mjenje građana. 80ih goina 19. st. preokret: izbori

1880. bili opdi – kampanja na nacionalnoj razini. Gladstoneova kampanja – prva stranačka

politička kampanja u VB temeljena na stranačkom programu – stranački lieri obradali se

cjelokupnom britanskom izbornom tijelu. Čovjek ostojan prava glasa na temel ju: dobrog

imovinskog stanja, ruštvene važnosti, njegovih materijalnih interesa ili školske i politič ke

spreme. Važnost vlasti i mišljenja. 40% muškog stanovništva bez prava glasa. Uglenici su

kontrolirali politički život u seoskim grofovijama. U 60. go. šire se politički klubovi i uruženja

te stranački aktivisti. Doktrina prestavništva emokrata opuštala ijelu raničke klase pravo

glasa. Reforma izbornog zakona – 1867. smanjen imovinski cenzus. tajno glasovanje 1872.

Vikont od Palmerstona – 1807. ušao u onji om kao torijevac, 1809.-1828. ministar rata,

zauzimajudi se za reformu parlamenta povezao se s vigovcima; 1830. postao ministar vanjskihposlova, vršio funkciju 15. go., 1852.-1855. ministar unutarnjih poslova u koalicijskoj vladi

Abereena, te premijer. Između 1850.-1900 afirmira se bogatstvo i uspjeh liberalnog

parlamenta. Liberalna koalicija i kvaliteta rukovoilaca učinila ih vlaajudom strankom tog oba.

Hegemonija liberala osigurana do 1884. Iznimka Benjamin Disraeli u razdoblju 1874.-1880.

Socijalizam i klasna politika slabo proirala među ranike – velike razlike. Ugled obrtnika –

ideološka tvorevina kog građana i raničke klase služila za razlikovanje prihvatljivog od ne

prihvatljivog ijela raničke klase. U škotskoj i južnom Walesu pristaše naronog pokreta spojilesu se u torijevski popularizam. William Gladstone od liberala napravio snažnu izbornu silu

između rukovoedeg sloja vigovaca liberala i liberalno nastrojenog opdeg javnog mišljenja

raširenog u cijeloj zemlji. Jeinstvo koalicije. Viši slojevi i građanstvo okredu se konzervativnoj

stranci – jačaju raikali po vostvom Josepha Chamberlaina. Raskol oko pitanja o autonomiji


24/33

RAMO 24

Irske iz 1886. naznačio raskol. Liberalna stranka o 60ih stranka nacionalnih interesa. Glastone

vlada 1892.-1895., jedina iznimka u vladavini konzervativaca. Benjamin Disraeli diplomacijom na

Berlinskom kongresu, zaržao Rusiju alje o Osmanskog carstva i mir u Europi do 1914. Carica

Viktorija proglašena Inijskom caricom 1876., imperijalizam. Irsko pitanje – Irska ishodila 1829.

sudjelovanje katolika u parlamentu, autonomni pokret. Velika glad 1845.-1849. – bolest

krumpira, stradalo 2 mil. ljudi, migracije u sj. Ameriku. Fenijani – tajna organizacija u Irskoj i

Americi s ciljem oružane borbe za neovisnost, osnovani 1858. Irski zastupnici u parlamentu –

zahtjevali ograničenu nezavisnost Irske, vlastiti parlament u Dublinu, vlastitu vladu, unutarnja

pitanja. Sukob između vlastelina i seljaka. Stranka Sinn Fein, djelovanje do 1902. uspostava

nezavisne ržave Irske nakon I. svjetskog rata. Zahtjevi za vradanjem irskog jezika (keltski

preporod), kraj britanske dominacije.

Kolonijalna carstva i imperijalizam

Političke smjernice Njemačkog carstva iktirao Otto von Bismarck – prema vani pokušao

postidi jačanje njemačke vojske, iznutra provoi tzv. kulturkampf. Sprječavanje razvoja

socijaldemokratskih misli – 1879. izvanreni zakon protiv raničkih uruga, štrajkova; vrsta

ilegalnosti. Državni socijalizam – zakon o socijalnoj skrbi protiv nezgoda, bolesti, invalidnosti.

Nakon izbora cara Vilima II. ukinut antisocijalni zakon, Bismarck otpušten.

Francuska nakon Sedana odustala od hegemonije na kontinentu, odstupila Alsace i

Lorriane – ne sakriva osvetničke namjere protiv Njemačkog carstva – revanšizam (nova prilika).

Ustav III. republike izglasan 1875. s 1 vedinskim glasom, uveeno opde pravo glasa za

zastupnički om, ne i za senat.

Rusija – poraz u Krimskom ratu, gospodarska zaostalost. Aleksandar II. 1855.-1881.

reforme – ukianje kmetstva 1861., uvođenje samouprave u okružjima i gubernijima 1874.,

promjene u pravosuđu i ogojnom sustavu, uvođenje opde vojne obveze. Nezaovoljstvo

reformama; plemstvo očituje reakcionarne tenencije što se prenosi na vlau, stvara se tajna

opozicija. Razvija se ruska nacionalna ideja – nastojanje za rusificiranjem rubnih dijelova

carstva. Nastojanje Rusije za voedom ulogom u panslavizmu. Panslavizam – politička ieja a


25/33

RAMO 25

svi slavenski naroi tvore 1 etničku cjelinu. Prag 1848. – I. sveslavenski kongres, Rusi nisu

službeno zastupani, Bakunjin prelaže 1. slavensku ržavu bez Rusije. Moskva 1867., II. kongres.

Interesna politika – ministar vanjskih poslova Aleksanar Mihajlovič Gorčakov – II. poljski

ustanak 1863., pokret za oslobođenje. Rusija ogovara vojnom silom. Ustanak izbija 22. s i ječnja

1863., pored plemstva sudjeluju i ostali slojevi. Pruska i Austrija zabrinuti zbog ustanka. Pruska i

Rusija – Alvenslebenska konvencija 8. veljače 1863. o uzajamnoj pomodi pri gušenju ustanaka.

Francuska, Engleska i Austrija pomažu Poljskoj; Gorčakov obija s upozorenjem. Ustanici

savladani, rusifikacija, oštre represalije.

Austrija – isključena iz Njemačkog saveza, ograničena na pounavske zemlje. Nacionalno

pitanje veliki problem; Nagodba s Ugarskom osnivanjem dvojne monarhije 1867. koja se sastoji

od dva dijela: Cislajtanije i Translajtanije. Osim vladara, u Austro-Ugarskoj zajednički su bili

vanjski poslovi, vojska i zajedničke financije. U ugarskoj polovici Monarhije, Mađari i Hrvati su

sklopili sporazum poznat kao Hrvatsko-ugarska nagodba (1868.). Nijemci i Mađari pravno

povlašteni nasuprot rugih.

Posljenja tredina 19. st. – eksplozija pučanstva postiže vrhunac – forme u raničkom

pokretu,, velesocijalizam protiv velekapitalizma. Zbog inustrijalizacije naroi se natječu za

olučne pozicije. Svjetsko politički rivalitet Engleske i Rusije, suprotnost Francuske i Njemačke.

Car Aleksanar II. i Gorčakov žele postidi sporazum 3 cara – Njemačke, Austro-Ugarske i Rusije.Sastanak vladara 1872., 1873. vojna konvencija; obveza uzajamnog konzultiranja, oslanjanje na

Rusiju s tijesnom povezanosti s Austrijom. Bismarck u republikanskom ustavu Francuske vidi

slabost, pa je poupire. „Kriza uoči rata“ novinska kampanja o pomaku onosa vojne modi

između Francuske i N jemačke. Bismarck nastoji spriječiti zbližavan je Francuske i Rusije.

Balkanska kriza 1876.-1878. Rusko-Engleski sukob skoro doveo do rata. Ustanak naroda u BiH,

Bugarskoj. Srbija sklapa mir s Osmanskim carstvom, Crna gora primirje. Rusija i objava rata

Osmanskom carstvu 1877.-1878. Mir u San Stefanu 3. ožujka 1878., Rumunjska, Srbija, CrnaGora obivaju nezavisnost i teritorijalno proširenje, Velika Bugarska.

Berlinski kongres 13. lipnja do 13. srpnja 1878., sazvan na poticaj grofa Gyula Andrassya,

ministra vanjskih poslova Austro-Ugarske. Sudionici – Bismarck predsjedavatelj, britanski

premijer Disraeli, lor Salisbury, rusi Gorčakov i Suvalov, francuski ministar Waington. Isho


26/33

RAMO 26

pregovora potpisan 13. srpnja, poništeni ili izmi jenjen 18 o 29 točaka Sanstefanskog mira.

Imperijalni interesi Austrije, Rusije i Engleske potiskuju nacionalna prava. Rumunjska, Srbija,

Crna gora i Bugarska samostalne; istočna rumelija Makeonija ostaje u Turskoj, BiH pod Austro-

Ugarskom, Engleska dobiva Cipar. Bismarck na Berlinskom kongresu djelovao kao posrednik.

Njemačka zaključuje 7. listopaa 1879. vojni savez s Austro-Ugarskoj o obostranoj zaštiti;

1882. proširen na Italiju (Trojni savez). Anrassy uspio postidi uzajamnu obvezu na vojnu pomod

u slučaju Ruskog napaa. Obnova politike 3 cara 18. lipnja 1881., međusobna neutralnost, ako

netko tredi napane na jenu o njih, traje 3 go. Primjena ugovora iz 1841 i morskim

tjesnacima. Francuska zaposjea Tunis 1881., pogađa talijansko interesno poručje. U 1.

ugovoru trojnog saveza od 30. svibnja 1882., sklopili ugovor s Njemačkom i Austrijom, utvrđena

uzajamna saveznička obveza protiv napaa Francuske i rugih sila. Trojstvo Bismarckova

sustava saveza ojačan 1883. kaa Rumunjska sklapa pakt s Austrijom o uzajamnoj pomodi.

Engleska 1887. povezuje u Mediteranski sporazum između Italije, Austrije i Engleske, formalno

za zaštitu o Turaka. Centralne sile, naziv za Njemačku i Habsburšku monarhiju, 1. put na

Bečkom kongresu 1815., uobičajen 1873.-1887. 1885. ustanak u istočnoj Rumeliji. Srbi napali

Bugarsku 1885., poraženi ko Slivnice. Monarhisti pobjeđuju u izborima u Francuskoj –

Boulangerov pokret 1886.-1889. (okuplja konzervativce, radikale i bonapartiste, nezadovoljstvo

tredom republikom). Raspad trocarskog saveza 1887. Bismarck s grofom Šuvalovim sklapa 18.lipnja 1887. ugovor o sigurnosti (trajao do 1890.); Petrogra neutralan u slučaju Francuskog

napada, Njemačka pruža poršku Rusiji. Cilj izolacija francuske. Širenje utjecajnog poručja –

imperijalističko oba. Imperijalizam – težnja za širenjem utjecaja i stvaranja kolonijalnih

posjea; potkraj 19. i početak 20. st. Olazak Bismarcka s kancelarijskog položaja 1890.,

pogoršavanje Njemačko-Ruskih onosa. Između 1800.-1878. europske ržave stekle 16 835 000

km2, nakon toga do I. svjetskog rata 22 411 270 km

2. Engleska protiv Francuske; mit o narodu

bez prostora. Države smatraju a na vlaanje nerazvijenim regijama imaju pravo zbog tehničkenamodi. Glavni nosioci imperijalizma vojska i gospoarski velikaši (sitna buržoazija). Kolonijalni

imperijalizam obuhvada i Afriku. Perzija, Kina, Afganistan.

Podjela Afrike. Do 1890. podi jeljen čitav kontinent osim Etiopije i Slobone ržave

Liberije, Velika Britanija 1815. voeda sila. Sueski Kanal – izgradnja Francuski pothvat s


27/33

RAMO 27

Egipdanima, ubrzo se Britanija mi ješa, te postaje glavni akcionar. Kapska kolonija - Velika

Britanija je 31. svibnja 1910. od svojih četiriju kolonija Kapska kolonija (Cape Colony), Natal,

Slobodna Država Oranje i Transvaal utemeljila Južnoafričku Uniju. – jug Afrike – Bruski rat

1899.-1902. - rat između južnoafričkih burskih ržava (Transvaal i Oranje) i Velike Britanije. U

nastojanju a se omogne nalazišta ijamanata kraj rijeke Oranja i zlatnih polja u Transvaalu,

Velikoj Britaniji kao povo za rat poslužilo je pitanje britanskih doseljenika u Transvaalu,

tzv. uitlandera. Burske ržave postale britanske kolonije s vlastitom upravom. Za ministra

kolonija Joshepa Chamberlaina, Englezi prodiru na Pacifik, a pod lordom Salisburyjem vodi

politiku Splendid isolation – britanska vanjska politika potkraj 19. st. Napušta tu politiku –

stvorene Antanta i Commonwealth off Australia 1901., Novi Zeland. Od 1815. Rusija najveda

kopnena sila europe. 1860. prelazi na zapadnu politiku, rusificira Poljsku. Panslavizam i sukobi.

Francuska kolonijalna politika počinje 1830. zaposjeanjem Alžira. Anketirane 1862., 1867.

Konšinšira, Maagarskar, Alžir, Tunis, Maroko. Generalna uprava zapane Afrike 1904. Susret

Francuske i Engleske ekspeicije 1898. ko Fašoe. 1904. Entente Corial (sračni sporazum)

Francuske i Velike Britanije. Sporazum o kolonijalnim interesima – dogovor oko interesnih sfera,

Britanija dobila Egipat, Francuska djelovanje u Maroku. I. marokanska kriza 1905. Velika

Britanija daje pristanak Francuskoj da uključi Maroko u svoje kolonijalno carstvo. Wilhelm II

(njemački car) dolazi u luku Tanger u Maroku i izjavljuje da de se Njemačka zalagati za slobodu iravnopravnost Maroka. Kada se Francuska tome usprotivila, Njemačka joj prijeti ratom. Na

nagovor Engleske, Francuska pristaje na mirovni dogovor 1906. u Algecirasu. Odlučeno je da

Maroko ostaje samostalna država, ali da Francuska i Španjolska, svaka u svojoj interesnoj zoni,

može imati svoju policiju radi "održavanja reda" i nemaju pravo privredno iskorištavati Maroko.

II. marokanska kriza 1911. uzokovana kao posljedica sistematskog ekonomskog

iskorištavanja Maroka, 1911. su se marokanska plemena pobunila protiv Francuza i protiv

Sultana. Francuzi su odgovorili vojnom intervencijom. Na to Nijemci uzvradaju i šalju svojutopovnjaču Panteru u luku Agadir i traže od Francuza da im predaju Maroko ili neki drugi grad

u Africi. – smirila se Njemačko-Francuskim sporazumom u Kongu. Njemačka zbog krize jača;

1912. ojačava pomorsku snagu i počela povedavati vojsku, slijee je kontinentalne sile.

Francuska se širi u Inokini – 1888. indokinska unija. 1907. granice Sijama i francuske Indokine.


28/33

RAMO 28

Italija 1887.-1890. zonu Massawa proširuje u koloniju Eritreju, neuspjeh u Etiopiji.

Njemačka 1883.-1885. anketirala Togo, Kamerun, Istočnu Afriku. Britanci anketiraju Nigeriju i

Keniju. Kineski Bokserski ustanak 1900. – ruštvo pravene harmonije počeli s masovnim

napadima na strance. Ustanak seljaka i gradske sirotinje u Kini 1899 –1901. protiv tuđinaca. Do

njega je došlo zbog suše, gladi, nezaposlenosti i prodiranja inozemnog kapitala u kineski

društveni sustav. Njemačka obila koncesiju na željeznice u Turskoj, 1903. grai Bagasku

prugu – interesno poručje Engleske i Rusije. Vilim II. smatra svjetsku politiku za zaadu,

svjetsku silu za cilj, mornaricu za instrument. Srestva uložena u kolonije nisu se isplatila.

SAD – vojne baze na Tihom oceanu; Midwey i Pearl Harbour stečene prije nego početka

imperijalističkog pokreta. španjolska se povukla s Kube; Kuba Američki protektorat. Theoor

Roosevelt 1901.-1909.

Dominij –posje, vlasništvo. Protektorat – pokroviteljstvo jače ržave na slabijom.

Aneksija – pripajanje uporabom sile.

Srednja i jugoistočna Europa u okvirima velikih carstava

Njemačka i Bismarck – Reich savezna ržava sa 25 feeralne ržave, u naležnosti

feeralnih ržava uprava, pravosuđe i kultura. Na čelu Reicha pruski kralj – naslov „Njemački

car“. Reich financijski ovisan o pojeinim ržavama. Parlamentarni sustav vlaanja ne postoji.

Politika prema nacionalnim manjinama voi o jačanja tenencija. Austro-Ugarska, nakon 1867.

trpi o nacionalnih političkih sukoba. Cistlajtanija – 8 naroda, 15 krunskih zemalja, 17

pokrajinskih skupština i carevinsko vijede (uspostavljeno 1849., parlament od 1861 podijeljen na

gornji i donji dom, 1867.-1918. zajenički voomni parlament). Translajtanija – 7 naroda, 2

zakonoavna tijela (Ugarsko i Hrvatsko). Njemačka i Mađarska ominacija; sustav kurija.

Zajeničkim poslovima monarhije bave se Austrijska i Ugarska elegacija (120 članova). U

Austriji nakon nagobe na vlasti Njemački liberali; ustav onesen 1867., 1869. uveena opda

vojna užnost, 1870. legalizirane raničke organizacije. Njemački liberali ne pristaju ni na kakve

ozbiljnije ustupke ne njemačkim naroima Austrija, prije svega Česima. U vanjskoj politici

težište interesa premješta se sa zapaa na istok; ustanak u BiH. Poljaci u Galiciji; Češki narodni


29/33

RAMO 29

pokret – 1882. Češko sveučilište, 1883. vedina u zemaljskoj skupštini Češke; Dalmacija (Hrvatski

jezik u unutarnjoj upravi). Njemački nacionalisti traže izvajanje Galicije s Bukovinom i almacije

u posebne političke jeinice. Opaa utjecaj Njemačkih liberala među austrijskim Nijemcima.

Otpor Njemačkih stranaka ustupcima slavenskim naroima. O kraja 19. st. o 1914. Austrija u

stalnoj unutrašnjoj krizi. Ugarska nagodbom 1867. obiva ravnopravan položaj prema Austriji u

vedem ijelu ržavnih poslova. Zakon o naronosti navijestio politiku mađarizacije. I. svjetski rat

i Ugarska očekuje nabijena nacionalno-političkim suprotnostima. Kriza monarhije u vezi s

vanjskom politikom – razvija svoju ekspanziju na Balkanu (Bugarska, Srbija, Makedonija –

Ilindenski ustanak 2. kolovoza 1903., naziv za oružanu pobunu Makeonaca i makeonskih

Vlaha protiv turske vlasti, započetu na blagan sv. Ilije 2. kolovoza 1903. zbog pojačanih nasilja

turskih feualaca i nacionalne počinjenosti makeonskoga naroa potkraj XIX. i početkom XX.

stoljeda. Ustanak je obuhvatio cijeli bitoljski kraj, io skopskoga, solunskoga i serskoga

poručja). Pokušaj Mlaoturaka 1908. a preobraze Osmansko carstvo u ustavnu ržavu –

Rusija aktivira pitanje Dardanela, Austriju potiče na aneksiju BiH 7. listopaa 1908. – Aneksijska

kriza 1908.-1909. (politička kriza koja je trajala tjekom 1908. i 1909. zbog aneksije Bosne i

Hercegovine u sastav Austro-Ugarske 7. listopada 1908. godine.) Engleska i Italija se protive

zahtjevima Austro-Ugarske. Reich 1909. odbija namjere Austro-Ugarske da povede preventivan

rat protiv Srbije, ali opominje Rusiju da ne podupire Srbiju (Petrograska nota 21. ožujka 1909.).Dobivši oštetu u veljači 1909. Osmansko carstvo efinitivno prepušta BiH Austro -Ugarskoj.

Napetosti u jugoistočnoj Europi – u Crnoj gori Nikola I. uzima naslov kralja, u Srbiji pukovnik

Dimitrijevid Apis, organizirao puč u kojem je ubijen kralj Aleksanar Obrenovid. I. balkanski rat

8. listopad 1912.-30. svibanj 1913., Prvi balkanski rat je vođen između balkanskih saveznika

(Bugarska, Srbija, Kraljevina Crna Gora i Grčka) i Turske. Poraz Turske. Mir uspostavljen

Londonskim mirovnim ugovorom, nastala Albanija. II. balkanski rat 29. lipanj-10. kolovoz 1913.,

Nezadovoljstvo podjelom osvojenih turskih područ ja, posebice Makedonije, dovelo je doDrugog balkanskog rata. Zbog granica u Makeoniji, Bugari su htjeli vedi io Makeonije pa

pokredu rat protiv Srbije i Grčke i traže io teritorija, Rumunjska napaa Bugasku sa sjevera,

Turci napadaju Bugarsku. Mir u Bukureštu, Bugarska morala predati područ ja osvojena u Prvom

http://hr.wikipedia.org/wiki/Makedonijahttp://hr.wikipedia.org/wiki/Makedonijahttp://hr.wikipedia.org/wiki/Makedonija


30/33

RAMO 30

balkanskom ratu. Veliki dio teritorija dobila je i Rumunjska, a Makedonija je bila podijeljena

između Grčke, Bugarske i Srbije.

Rusija – osnovica nemira seljačko pitanje, ruštvene neade. 1883.-1880. gradi se

transkaspijska željeznica; 1891.-1916. transsibirska pruga. Razvija se teška inustrija, izvozi žito.

1880.-1914. broj stanovnika raste sa 98 na 170 mil. Socijalni pritisak djeluje prema unutra –

prosvjedivanje i organizacije onjih slojeva. Aleksanar II. 1881. ubijen atentatom; nasljednik

Aleksandar III. 1881.-1894., vlaa autokratski pomodu OHRANE (tajna policija). Car Nikola II.

1894.-1917., produljiva se jaz između ržave i ruštva; politika rusifikacije. Sve snažnije širenje

Socijalističkih ieja i Marksizma. Prva Ruska marksistička organizacija „Oslobođenje raa“ 1883.

– Georgi Valentinovič Plekhanov. Vlaimir Iljič Uljanov – Lenjin 1870.-1924., stvaranje „Saveza

borbe za oslobođenje raničke klase“ 1895., raspaas e iste goine. Marksistički časopis „Zora“,

novine „Iskra“. Vođa lijevog krila ruske socijal-demokratske partije. Nakon rascjepa na 2.

kongresu 1903. naziva se Boljševicima (na čelu krila Menjševika bio Julij Martov, Akseljrod i

Aleksandar Potresov). Rat protiv Japana 1904.-1905. pospješuje revolucijsku eksploziju. U

siječnju 1905. 1. građansko-demokratska revolucija – svedenik Gapon i „krvava nejelja“ –

Predvodio je 22. I. 1905. mirovnu povorku od gotovo 150 000 radnika pred Zimski dvorac,

carsku rezienciju u Petrograu, kako bi preao caru peticiju s raničkim zahtjevima. Na njih je

pre Zimskim vorcem otvorena paljba iz neposrene blizine; ubijeno je i ranjeno više tisudaljudi . Pobune i štrajkovi u cijeloj rusiji. Nemiri u vojsci u Odessi – oklopnjača Potemkin. Vlasti

prisiljene objaviti Manifest 30. listopada 1905. s ustavom što ga je izraio Witte. Oobrava se

ustroj Dume kao zakonodavne narone skupštine; stvaranje političkih stranaka. Revolucija nede

značajnije uzdrmati carizam; nakon suzbijanja razdoblje prividnog konstitucionalizma (Dume).

Problem seoskog proletarijata ne r ješavaju agrarne reforme 1906.-1910. Panslavizam i vojni

krugovi.

Francuska 3. republika uspostavljena 4. rujna 1870., traje do 10. srpnja 1940. Zaostaje zaEngleskom i Njemačkom ekonomskom politikom. nakon pariške komune po presjenikom

Thiersom francuska ispladuje Njemačkoj oštetu prije vremena. Dreyfusova afera 1894.-1906. –

afera vojne špijunaže, rascjep francuskog naroda. Emil Zola – „J'Accuse“ Georges Clemenceau i

Jean Jaures traže obnovu suskog postupka. Action Francaise – šovinističko, antisemitsko


31/33

RAMO 31

uruženje, bori se protiv „lige za ljuska prava“ koji traže obnovu procesa protiv Dreyfusa.

Posljedice afere – ovajanje 1905. Crkve i ržave, pojela na esne „nacionaliste“ i lijeve

„antimilitariste“.

Italija – razlike sjevera i juga. Reformom 1822. izborno pravo dobivaju svi pismeni

muškarci o 21. go. ili koji pladaju porez vedi o 20 lira goišnje. Raikali lijevi i esni liberali.

Napetosti između socijalista i nacionalista.

Osmansko carstvo

Tanzimat – Ihayriye (spasonosni novi poredak), Hatišerif (časno pismo), Hatišerif o

Gulhane 3. studenog 1839. početak ruštvenih reformi. Hatihumajun (carsko pismo) 18. veljače

1856. – odredbe Abula Mežia kojim se omoguduje dalja moernizacija osmanske ržave,

priznata vjerska, građanska i politička ravnopravnost kršdanskog i muslimanskog življa. Mihat-paša, veliki vezir; 1876. Abdul Aziz proglasio ustav po pritiskom Mlaoturaka i paše i obedao

reforme; ravnopravnost svih poanika i uvođenje parlamenta, ukinut 1878. Masakr u Armeniji

1894.-1896. i tijekom I. svjetskog rata. Mladoturci – zakašnjeli utjecaj francuske revolucije na

istoku, čine ih nacionalisti i liberali. Osnovani 1865., zbacili s prijestolja Abdula Hamida II. Pod

geslom Hurijet u kolovozu 1909. proglasili novi ustav. 29. listopada 1923. proglašena republika

Turska, prvi predsjednik Kemal Ataturk.

Prvi svjetski rat

Politički sustav saveza oblikuje se od 1882., proširenje vojnog saveza Njemačke i Austro-

Ugarske, priključuje se i Italija (Centralne sile). 1893. savez Francuske i Rusije. 1904. „sračni

sporazum“ Engleske i Francuske (Sile antante). Njime su se dogovorili o podjeli zona utjecaja,

mahom u Africi te o zajedničkoj politici protiv Njemačke. 1907. Englesko-Ruska nagodba oko

Irana, Rusija postaje jelom Antante. Njemačka o 1914. postala najmoernijom inustrijskom

Europskom silom. Nakon Bismarcka „novi kurs“ – razvoj do velesile i izgradnja jake mornarice.

Stječe protivnike svojom politikom. Predratne krize: Marokanska 1905.-1906. i 1911.;

Aneksijska 1908.-1909.; Balkanski ratovi 1912. i 1913. Krize odaju dojam generalnih proba.

Austro-Ugarska i kompromisno r ješenje za krizu – Trijalizam. Franjo Ferdinand i atentat u


32/33

RAMO 32

Sarajevu 28. lipnja 1914. – mlada Bosna i Gavrilo Princip. Rezultat dogovora u Postdamu u

srpnju „Bjanko ček“ – Berlin daje slobodne ruke Austro-Ugarskoj u postupku prema Srbiji i

uvjerava je u vjernost. Ultimatum Srbiji predan 23. srpnja 1914., rok za odgovor 48h. Odgovor

velikih sila Petrograa, Lonona i Pariza. Srbija prihvada sve točke osim jene – Austro-ugarska

prekida diplomatske odnose. Britanski premjer Edward Grey pokušava posreovati. Objava rata

Srbiji 28. srpnja 1914. Ultimatum rusiji i objava rata Rusiji 1. kolovoza; Francuskoj 3. kolovoza, 4.

kolovoza Engleska ulazi u rat. Ujedinjenje klasa i stranaka u svim zaradenim zemljama.

Internacionalne parole ustupaju mjesto patriotskim izjavama. Pozicioni rat – Centralna sila 3.8

mil. vojnika, savezniča sila 5.8 mil. vojnika. Bitka na Marni 6-9. rujna 1914., zaustavljena

Njemačka ofenziva na Francusku. Nijemci stvaraju novu frontu ; niz bitaka od rujna do studenog

ne donosi prednost ni jednoj strani. Balkanska fronta – Austro-Ugarska do kraja 1914. u 2

navrata prodrla u Srbiju, nakon poraza na Ceru i Kolubari protjerani na granicu Srbije. Izgubljena

Galicija. Istočna fronta – Njemačka i Rusija. Njemačka pobjeama kraj Tannenberga i Mazurskih

jezera zaustavila napreovanje Ruske vojske. Bojišnica se zaustavila na crti Dnjestar-Riški zaljev.

Na ist. fronti je i bojište u Bukovini gje se bore Rusija i Austro-ugarska. U veljači 1916. početak

Verdunske bitke, trajala do 24. srpnja. U bitci je poginulo oko 250 000 vojnika, a oko 500 000 je

ranjeno. Usporedno, od lipnja do studenog 1916. Antantini neuspjeli napadi na Sommei. Istok –

Rusi zauzimaju Bukovinu i dio Galicije. Pomorski rat – kod Jyllanda 31. svibnja 1916. najvedapomorska bitka I. svjetskog rata, sukobile se Engleska i Njemačka. Pomornički rat - Engleska

sjeverno more o stuenog 1914. proglasila ratnom zonom; Njemačka u s i ječnju 1915. voe

oko Engleske proglasila ratnim poručjem – bez upozorenja počinje podmorski rat. Potapanje

Luzitanije 1. svibnja 1915. – 1916. Njemačka torpeira trgovačke broove. Pokušaj Njemačke a

osigura Meksiko za saveznika. Ulazak SAD u rat 6. travnja 1917. Saveznici Centalnih sila

(Osmansko carstvo, Bugarska), Antante (Japan, Italija, Rumunjska). Uz potporu Bugarske

osvojena Srbija. Japan krenuo u ratne akcije protiv Njemačkih kolonija u Kini i Tihom oceanu.Saveznici izgrađuju ko soluna novu frontu. Italija na strani sila Antante – Londonski ugovor 26.

travnja 1915. (kojim su članice Antante obedale Italiji, u cilju priobivanja ove ržave za ulazak u

rat protiv Njemačke i Austro-Ugarske Monarhije, velike ijelove monarhije, npr. Trentino, Juž.

Tirol, Trst, Goricu, Graišku, io Koruške i jugozap. Kranjsku, te velike terit. ustupke na račun

europaisvijet19st.pdf

Documents