gentlemen’s · 2012. 4. 22. · issn 1848-1353 gentlemen’s agreement političko-ekonomski...

godište 2.

broj 11.

ožujak 2012.

UDRUGA ZA PROMICANJE DRUŠTVENIH ZNANOSTI I NOVIH MEDIJA

Political and Economic Consulting Group

issn 1848-1353

Gentlemen’s Agreementpolitičko-ekonomski mjesečnik

Kontinuitet iranske politike: Pobjeda konzervativaca

Daljnji uspon Rusije: Pobjeda Vladimira Putina

Intervju: Neizvjesne posljedice Arapskog proljeća

Riječ urednika 2

Kontinuitet iranske politike: Pobjeda konzervativaca 3

Daljnji uspon Rusije: Pobjeda Vladimira Putina 9

Intervju: Neizvjesne posljedice Arapskog proljeća 17

Gentlemen’s Book Choice 22

sapere aude

Impressum

Glavni urednik: Blagoja MirčevskiIzvršni urednik: Višeslav RaosZa izdavača: Vedran ObućinaISSN: 1848-1353Političko-ekonomski mjesečnik Gentlemen’s Agreement izdajePolitea, udruga za promicanje društvenih znanosti i novih medija.Sve fotografije su korištene pod Commons licencom ili su vlasništvo udruge.

Politea - udruga za promicanje

društvenih znanosti

i novih medija

Jarnovićeva 3

10000 Zagreb

[email protected]

http://politeathinktank.wordpress.com

Cijenjeni čitatelji, prvi tekst novog broja Gentlemen’s Agreementa obrađuje politički sustav i parlamentarne izbore u Iranu. Ekonomske sankcije teško su pogodile Iran. Iranska je valuta rijal devalvirala u odnosu na dolar za preko 40 posto, a irans-

ki je „saveznik“ Kina u veljači 2012. godine smanjila uvoz nafte za 40 posto u odnosu na isto razdoblje prošle godine i zatražila smanjenje cijene nafte u bilateralnim ugovorima. U međuvremenu, Iran je spreman naftu prodavati za zlato ili valutu krajnjeg kupca nafte. Drugi tekst potpisuje profesorica Jurišić, vrsna stručnjakinja i poznavateljica Rusije. Na ruskim je predsjedničkim izborima očekivano pobijedio Vladimir Putin. Rusija je globalno značajna država s kojom Hrvatska nije uspostavila dovoljno snažne gospodarske, ali i političke odnose. Christopher K. Lamont docent je međunarodnih odnosa na Sveučilištu Groningen u Nizozemskoj. U intervjuu pojašnjava uzroke i moguće posljedice Arapskog proljeća za pojedine države.

U Europi, ekonomska kriza ne jenjava. Helenska je Republika u ožujku neprimjetno i prešutno bankrotirala. Takozvani selektivni grčki bankrot rezultirao je restrukturiranjem duga odnosno isplatom vjerovnika koji nisu pristali otpisati potraživanja, a pritom su ista osigurali kupnjom swapova (CDS). „Nove“ grčke obveznice su 53,5 posto manje vrijednosti od starih. Istima se trguje uz diskont od 70-80 posto. Iz toga proizlazi da se izvorni grčki dug trži u rasponu 12-14 posto originalne nominalne vrijednosti. Grčki su vjerovnici, uglavnom europske banke i (mirovinski) fondovi, izgubili oko 70 posto investicije. Grčki bankrot a spašavanje Europe, rezultirao je izravnim kršenjem tržišnog načela i vladavine prava. Koje će posljedice biti po globalni kapi-talizam i tržišna načela, posebno u dijelu državnog zaduživanja, ostaje nam tek za vidjeti.

Srdačan pozdrav,

Blagoja Mirčevski

RiječUREDNIKA

SADRŽAJ

Politea: Political and Economic Consulting Group

OŽUJAK 2012. 3Gentlemen’s Agreement

Prvi krug glasovanja na parlamentarnim izborima Is-

lamske Republike Iran 2. ožujka ove godine nije donio

prevelika iznenađenja. U ovoj modernoj teokraciji i dalje

će Madžlisom (parlamentom) prevladavati konzervativci

bliski Vrhovnom vođi, ajatolahu Aliju Hameneiju. Od 290

mjesta u Madžlisu, 225 su popunjena u prvom krugu, a

ostalih 65 bit će razdijeljeno u drugom krugu glasovanja

koji će se održati u svibnju.

U Iranu 48 milijuna građana ima pravo glasa. Od toga

je više od 30 milijuna sudjelovalo na ovim izborima. Radi

se o prvim općim izborima nakon nemira i teške političke

krize u zemlji poslije ponovnog izbora Ahmadinedžada za

predsjednika u lipnju 2009. Pristaše Hameneija osvojile

su više od tri četvrtine od 290 mjesta u parlamentu. Time

su reformisti praktično nestali iz zakonodavne vlasti. Is-

tovremeno je to snažan udarac trenutačnom predsjedniku

Mahmudu Ahmadinedžadu čiji radikalni pripadnici Fronte

postojanosti Islamske revolucije nisu uspjeli poraziti status

Ujedinjene konzervativne fronte bliske Vrhovnom vođi. Od

225 zastupnika iz prvog kruga, Ujedinjena fronta koju vodi

predsjednik dosadašnjeg saziva parlamenta Ali Laridžani

dobila je 76, a Fronta postojanosti tek 37 mjesta.

Kontinuitet iranske politike: Pobjeda konzervativaca

Ožujski parlamentarni izbori u Iranu potvrdili su moć kleri-

kalnih konzervativaca. Time je predsjednik Ahmadinedžad

doživio poraz i dobio snažnu protutežu Hame-

neijevih pristaša, što je najavljeno i Hameneijevim

razmišljanjima da se potpuno ukine pozicija predsjed-

nika. Reformisti su u odnosu na prošle izbore doživjeli

određen uspon, ali i dalje ostaju na marginama parla-

mentarnog života. U iranskom političkom sustavu veću

moć ima Vijeće čuvara nego parlament, a složeni sustav

kontrole temeljen na dvojnosti biranih i nebiranih funkci-

ja potencijalno daje svu moć Vrhovnom vođi. Nametnute

ekonomske sankcije od strane zapadnih država teško

pogađaju Iran, a mogućnost vojne akcije još uvijek je ot-

vorena.

Islamska Republika Iran

Površina: 1.648.195 km2

Stanovništvo: 78.868.711 (2012., procjena)

Glavni grad: Teheran

Političko uređenje: islamska republika

Službeni jezik: perzijski

Etnički sastav: Perzijanci (61%), Azeri (16%), Gilaki i

Mazandarani (7%), Kurdi (10%), Arapi (2%), ostali (4%)

Vjerski sastav: muslimani (98%) (šijiti, većinom

dvanaestnici, 89%; suniti 11%), ostali (armenski

kršćani, židovi, zoroastrijanci, bahaisti) (2%)

Valuta: rijal

BDP: 420,8 milijarda $ (2011., nominalno)

BDP per capita: 6.260 $ (2011., nominalno)

BDP: 827,3 milijarda $ (2011., PPP)

BDP per capita: 10.797 $ (2011., PPP)

Glavne gospodarske grane: prerada nafte,

petrokemijska industrija, automobilska industrija,

farmaceutika, proizvodnja kućanskih aparata,

elektronika, energetika, proizvodnja građevinskog

materijala, prerada metala, proizvodnja sagova

Vedran Obućina: Kontinuitet iranske politike: Pobjeda konzervativaca

4Gentlemen’s AgreementOŽUJAK 2012.

Iranski parlamentarni sustav

Islamski parlament Irana (Madžlis Šoraje Eslami) sasto-

ji se od narodnih predstavnika koji se biraju izravno tajnim

glasovanjem. Zastupnici imaju mandat od četiri godine.

Izbori se održavaju prije završetka mandata prethodnog

parlamenta, jer prema Ustavu ne može postojati period u

kojem je zemlja bez parlamenta. Dosadašnji je broj pred-

stavnika u Madžlisu 290 zastupnika, ali zbog velike stope

nataliteta od referenduma 1987. omogućeno je povećanje

za dvadeset zastupnika svakih deset godina. Posebna je

pažnja u Madžlisu dana pripadnicima vjerskih manjina.

Jednog predstavnika imaju zoroastrijanci i židovi. Jednog

zastupnika zajedno biraju pripadnici Asirske istočne crkve

te Kaldejske katoličke crkve. Pripadnici Armenske apos-

tolske crkve imaju pravo birati dva predstavnika, jednog

sa sjevera zemlje i jednog s juga zemlje. Pritom, vjerske

se manjine toleriraju do određene mjere. Odnos poseb-

nog nepovjerenja rezerviran je za 300.000 bahaista čiji

se pokret odcijepio u 19. stoljeću od šijita. Smatra ih se

hereticima te im se brakovi ne priznaju.

Iranski se sustav glasovanja temelji na većinskom sus-

tavu u dva kruga. Da bi kandidat bio izabran, on mora u

svojoj izbornoj jedinici osigurati barem četvrtinu glasova

u prvom krugu. U drugom krugu i ponovljenim izborima

dovoljna je razmjerna većina glasova. Broj kandidata koji

se mogu natjecati u drugom krugu ograničen je na one koji

su u vodstvu te na dvostruki broj (praznih) mjesta koja se

trebaju popuniti u određenoj izbornoj jedinici. Ako je broj

kandidata koji su u vodstvu manji od dvostrukog broja slo-

bodnih mjesta, svi se preostali kandidati mogu natjecati.

Ako je broj tih preostalih kandidata jednak ili manji broju

mjesta koja su preostala, drugi se krug neće održati, a

rezultati prvog kruga izbora su konačni. Ponovljeni se iz-

bori održavaju za popunjavanje praznih mjesta. Oni se ne

mogu održati u posljednjoj godini saziva parlamenta, osim

ako ukupan broj članova ispunjenih mjesta padne ispod

četiri petine cjelokupnog broja mjesta. Dok se to ne do-

godi, glasovanje nije obavezno.

Svaki građanin s napunjenih 18 godina života može glaso-

vati. Zanimljivo je da se jedina diskvalifikacija u tom činu navo-

di „poludjelost“. Kandidat za predstavnika mora biti iranski

Nova zgrada Madžlisa

Iranska islamska revolucija

Islamska je revolucija u Iranu niz događaja koji su doveli do gašenja perzijske monarhije i odlaska šaha Mohameda Reze

Pahlavija te osnivanja Islamske Republike Iran pod vladavinom ajatolaha Ruhole Musavija Homeinija. Demonstracije

protiv šaha započete su u listopadu 1977., a putem organiziranog građanskog otpora, djelom sekularnog, a djelom

vjerskog, pojačane su tijekom cijele 1978. Štrajkovi su paralizirali zemlju sve dok sredinom siječnja 1979. šah Pahlavi

nije napustio Iran, a dva tjedna kasnije je u zemlju iz egzila došao Homeini i u kratkom vremenu putem referenduma

uspostavio teokratski ustav i islamsku republiku. Iranski je politički sustav vrlo složen. Brojne institucije se preklapaju i

između njih se često vode frakcijske borbe. Filozofija je islamske republike utjelovljena u knjižici koja je u nas i u svijetu

pomalo nespretno prevedena kao „Islamska vlast“. Napisao ju je ajatolah Homeini, a izvorni bi se naziv (Velayat-e-Faqih)

mogla prevesti kao vlast faqiha, odnosno duhovnoga vođe. Imam Homeini u njoj sažima svoje viđenje islamske republike,

na samim temeljima političkog islama.



državljanin u dobi između 30 i 75 godina. Zastupništvo nije

omogućeno osobama koje su imale ulogu u jačanju bivšeg

(predislamskog) režima (kao određen oblik islamske lus-

tracije u odnosu na režim šaha Pahlavija), velikim zemljo-

posjednicima koji imaju registrirane površine na svoje ime,

pripadnicima ilegalnih skupina i osuđenima za

djelovanje protiv države. Odluku o tome tko

je među kandidatima kvalificiran da postane

zastupnik donosi Vijeće čuvara. Ne postoje

spolne zabrane ulaska u parlament, a broj

žena se u posljednje vrijeme stalno povećava.

Međutim, niti jedna žena još nije bila u vrhu

bilo koje vlasti.

Iranska zakonodavna vlast postoji od 1906.

godine, kad je u Iranu provedena konstitu-

cionalna revolucija kako bi se umanjila vlast

šaha. Prije islamske revolucije postojao je par-

lament s dva doma, donjim domom (Nacionalna savjeto-

davna skupština) i gornjim domom (Senat). Nakon revo-

lucije 1979. Senat je ukinut, a Savjetodavna skupština je

postala Islamskom savjetodavnom skupštinom (Madžlis).

Iransku legislativu od tada čine Iranski parlament Madžlis

i Vijeće čuvara, u skladu s općenitim paralelnim sustavom

vlasti u Iranu. Svi zakoni moraju prvo biti odobreni od

strane Madžlisa, a potom ih ratificira Vijeće čuvara. Parla-

ment je prilično slab. Svi se zakoni nepovoljni za vrhovnu

strukturu mogu stopirati. To se rijetko događa, budući da

su zastupnici vjerni Vrhovnom vođi. Naime, svi izabrani za-

stupnici su prošli provjeru Vijeća čuvara. Tek na-

kon provjere stekli su status kandidata, odnos-

no dobili mogućnost da mogu biti birani. Vijeće

čuvara je tako na mnogim prošlim parlamenta-

rnim izborima odbilo kandidature gotovo svih

reformističkih zastupnika.

U iranskoj političkoj strukturi Vijeće čuvara

ima visoko mjesto. Službeno, Vijeće čuvara ustava

ima ovlast tumačenja ustava i odlučivanja koji

će zakon proći parlamentarnu raspravu. U

tome su vođeni iranskim ustavom i slaganjem s islamskim

učenjem. Ono također može staviti veto na svaki zakon

koji prođe parlament. Ovakvo jako vijeće je temelj nede-

mokratskog dijela iranskog sustava, vjerojatno najospora-

vanija struktura iranskog političkog sustava. Sastoji se od

dvanaest članova. Šestoro članova su klerici koje

izravno bira Vrhovni vođa. Ostalih šest članova

su pravnici koje predlaže čelništvo iranske sud-

bene vlasti i koje odobrava Madžlis. Tu se vrtimo

u krug, budući da zastupnike Madžlisa neizravno

određuje upravo Vijeće čuvara (neovisno što su

zastupnici birani na izborima, oni su prvo prošli

provjeru „podobnosti“), a i sudstvo je pod njiho-

vom kontrolom. Članovi se biraju na šest godi-

na, ali svake tri godine polovica članstva se mi-

jenja. Ovakvo nedemokratsko tijelo najutjecajnije

je u svakodnevnom političkom procesu u zemlji.

Većinom je ispunjeno konzervativnim snagama. Reformisti

su pokušali pod mandatom predsjednika Hatamija sman-

jiti ovlasti Vijeća, ali bez uspjeha. Bezuspješno je bilo i

kandidiranje žena u Vijeće. Vijeće može odbaciti bilo koji

zakon donesen u Madžlisu, ukoliko se smatra da je zakon

protivan islamskim zakonima i ako je zakon protuustavan.

U tim slučajevima, zakonski prijedlog se vraća Madžlisu na

ispravak. Ako Vijeće i Madžlis ne mogu odlučiti u dotičnim

slučajevima, prijedlog zakona se šalje Vijeću svrsishodne

prosudbe koje donosi konačnu odluku. To vijeće se sastoji

od 34 članova i svi se biraju izravnom odlukom Vrhovnog

vođe, što znači da je konačna odluka zapravo

odluka Vrhovnog vođe. Vijeće čuvara također

nadgleda izbore za Vijeće stručnjaka, predsjed-

nika i parlament. Vijeće jest zapravo glavno

središte iranske politike i njegove se procjene i

postupci trebaju sagledavati kao glavne smjer-

nice iranske unutarnje i vanjske politike.

Spomenuto Vijeće stručnjaka bira i opovrgava

Vrhovnog vođu, te je jedino tijelo koje ga nadzire.

Sastoji se od 86 predstavnika, proporcionalno iz

Ajatolah Homeini

Ajatolah Hamenei



svake iranske provincije (postoji 27 provincija, uključujući

glavni grad Teheran). Vijeće se sastaje barem jednom sva-

kih šest mjeseci i bira ih iranski narod na izborima na vri-

jeme od osam godina. Kandidate određuje Vijeće čuvara.

No, iako se nazivaju stručnjacima, oni to zapravo i nisu.

Oni nemaju obvezu znati ništa o pravu, umjetnosti, fizici,

medicini ili bilo čemu drugome što nije teološko pitanje.

Zapravo, Vijeće stručnjaka je marioneta Vijeća čuvara koje

služi za formalni izbor Vrhovnog vođe.

Moć Vijeća čuvara

Svaki je izborni proces u Iranu vrlo napet, jer se svaki put u

javnoj raspravi dotakne pitanje reformi teokratskog sustava.

Hamenei je svjestan toga i nastoji na sve načine spriječiti da

pobornici takvog razmišljanja dođu do pozicije javne govor-

nice. Vrhovni vođa i klerikalna skupina pod vodstvom ajato-

laha Ahmada Džanatija, predsjedavatelja Vijeća čuvara, imaju

neugodno iskustvo da je na prošlim predsjedničkim izborima

omalovažavana uloga klerikalaca, a fokus naroda usmjer-

io se prema poziciji predsjednika. Ovog puta nisu napravili

istu pogrešku. Cenzura je povećana, represija pojačana, a

svemu je pripomogla i međunarodna situacija. Za razliku od

izbora iz 2009., ovog puta nije bilo masovnih protesta niti

zatvaranja u kućne pritvore vodećih oporbenih čelnika, kao

što je tada bio Mir-Hosein Musavi. Djelomičan razlog za to

je fokusiranost na međunarodnu politiku, odnosno na prob-

leme koje Iran ima sa svijetom zbog nejasnog nuklearnog

programa. Uostalom, od 5.395 osoba koje su se kandidi-

rale u prosincu prošle godine, Vijeće čuvara i ministarstvo

unutarnjih poslova (koje je pod kontrolom predsjednika

Ahmadinedžada) zabranili su gotovo trećini da se natječu

za mjesto zastupnika. Ovo je zapravo napredak, jer je 2008.

Vijeće zabranilo kandidaturu 40 posto zainteresiranih (tada

je bilo 7.597 kandidata). U prvom krugu ovogodišnjih izbora,

Vijeće je odbacilo kandidature 17 posto prijavljenih, a među

njima je bilo 32 reformističkih zastupnika iz prošlog sazi-

va Madžlisa. Nakon medijskih napisa, Vijeće je dopustilo

kandidaturu njima desetorici. Zanimljivo je da je među

odbačenim kandidatima bilo i pristaša Ahmadinedžada.

Sukob Ahmadinedžada i Hameneija i

međunarodna situacija

Odnosi predsjednika Ahmadinedžada i Hamneija već

su godinama narušeni, a Ahmadinedžadu pada i popular-

nost među narodom. Većinom se u njega upiru prsti zbog

narušenog stanja ekonomije. Programi fiskalne reforme

teško su prihvaćeni među građanima. Prema MMF-ovim

Financijske sankcije

Sredinom ožujka SWIFT (Society for Worldwide

Interbank Financial Telecommunication) je blokirao

30 iranskih banaka u korištenju svojih usluga. Na taj je

način Iran spriječen u bilo kakvoj međunarodnoj trgovini

s obzirom da mu je pristup međunarodnim bankovnim

transferima onemogućen. Osim onemogućavanja

trgovine, prvenstveno prodaje nafte i plina, na taj je

način onemogućen transfer novca iranske dijaspore

rođacima u zemlji. Iran je prisiljen iznaći nove modele

plaćanja u međunarodnoj trgovini a neke od opcija su

plaćanje u zlatu, valuti kupca, odnosno međusobnoj

trampi te korištenju drugih bankarskih i transakcijskih

kanala (Iran trenutno koristi usluge turskih banaka). U

međuvremenu, iranski je rijal u odnosu na dolar snažno

devalvirao, a građani su nahrupili u banke i mjenjačnice

u potrazi za dolarom i spašavanjem ušteđevine. Inflacija

od preko 20 posto s povećanom nezaposlenošću može

predstavljati ozbiljan problem. Američke sankcije prema

zemljama uvoznicima iranske nafte nisu jednakomjerno

raspoređene. Tako je pojedinim zemljama omogućen

nastavak uvoza iranske nafte bez sankcija. Dugoročno,

sankcije će ozbiljno naštetiti iranskom gospodarstvu,

stoga je Iran pristao ponovno sjesti za pregovarački stol

oko nuklearnog programa.



podacima, inflacija je dosegla 22,5 posto, a nezaposlenost

15 posto u 2011. Cijene su krenule gore i u hrani i režijama,

a zbog povećanja sankcija stanje je sve gore. Odluka vlasti

da zabrani izvoz iranske nafte zemljama Europske unije na-

nijelo je više štete nego koristi, kako u vanjskoj tako i u

unutarnjoj politici. Vanjska je politika u fokusu zbog nuk-

learnog programa. Iranski je nuklearni program započeo

u pedesetim godinama 20. stoljeća, s američkom pomoći

u programu „Atomi za mir“. U tome su sudjelovale i zapad-

noeuropske vlade, sve do Islamske revolucije. Nakon 1979.

nuklearni je sustav bio u drugom planu, ali nakon 2000-ih

je krenuo uzlaznom putanjom. Zapadne su zemlje već dulje

vrijeme pokušavale utjecati na Međunarodnu agenciju za at-

omsku energiju (IAEA) da reagira na podatke o pokušajima

Irana da upotrijebi nuklearni kapacitet za proizvodnju nuk-

learnog naoružanja. Početkom rujna 2011. s radom je

počela nuklearna elektrana odnosno reaktor Bušehr I. Iran

je obznanio da radi na novoj nuklearki od 360 MW u Dar-

hovinu, kao i da će se graditi nuklearke srednje veličine.

U studenom 2011. IAEA je izdala izvještaj prema kojemu

Iran razvija detonatore i eksperimente s nuklearnim bo-

jevim glavama na svom programu projektila Šahab. Iran je

odbacio izvješća i optužio IAEA-u za prozapadan stav.

Pobuna mladeži

Iranska mladež, posebno u velikim gradovima poput

Teherana, Tabriza, Mašhada, Širaza i Isfahana, koja čini

preko polovice stanovništva zemlje, prkosi religijski za-

snovanim uvjetima ponašanja. Velika većina je rođena i

odrasla u Islamskoj Republici, ali ipak žude za zapadnim

životnim stilom. Trgovine su pune zapadne robe, crno

tržište vrvi proizvodima iz Amerike i Europe, a ilegalni glaz-

beni bendovi postoje u svakom većem mjestu. Dvostruki

život, onaj privatni i onaj javni, obilježen je strahom od

basidža i pasdarana, čuvara revolucije i vjerske policije,

sastavljene od koruptivnih nasilnika i religijskih funda-

mentalista. Otpor teokraciji jača na svim frontovima, ali

Nuklearni strahovi

Zapad je zabrinut zbog pojave nove nuklearne sile. Ukoliko se ostvari sumnja da se radi o oružanom programu, tada

uz dva nuklearna takmaca, Iran i Izrael, i pet izvanjskih sila – Francuska, Pakistan, Rusija, Velika Britanija i SAD –

treba uzeti u obzir i želje Egipta, Saudijske Arabije te Turske za razvojem vlastitog nuklearnog naoružanja. Za NATO

iranski je program važan iz pet razloga: Iran graniči s NATO-ovom članicom Turskom, pa predstavlja izravnu prijetnju

za NATO; zajedno s balističkim projektilima Iran bi imao mogućnost izravnog nuklearnog napada na kontinentalnu

Europu; ugrožena bi bila vojna prisutnost Francuske, Velike Britanije i SAD-a na bliskoistočnom području; NATO-

ovi partneri u regiji već sada izražavaju NATO-u rastuću zabrinutost zbog svoje sigurnosti; nastao bi regionalni

lanac reakcija koji bi ugrozio ne samo stratešku stabilnost Bliskog istoka, već i neke NATO-ove misije. Prijetnje

napada na Iran zasada su ipak na razini retorike. Jedina zemlja koja pošto-poto navija za napadanje Irana je Izrael.

Glavni izraelski saveznik SAD trenutno je fokusiran na diplomatske i ekonomske sankcije, ali Pentagon je napravio

detaljne vojne napade unaprijed, u slučaju da se američka politika prema Iranu promjeni. Međutim, američki

saveznici možda ipak neće biti skloni podržavanju vojne akcije. Bahrein, u kojem je smještena Peta flota, ima veliku

šijitsku većinu; Saudijska Arabija također i to u istočnim provincijama poznatim po nalazištima nafte; Katar, gdje

je smješten američki centar za zračne operacije, ima dobre odnose s Teheranom; Oman i Kuvajt imaju također

odnose s Iranom koje ne žele ugroziti niti žele nove tenzije; a Ujedinjeni Arapski Emirati imaju uske trgovinske veze

s Iranom.



je još uvijek razjedinjen, fragmentiran i bez kanaliziranja

moći prema sustavnom i svrsishodnom otporu. Izbor je

kandidata to zorno pokazao. Onemogućeno je svima koji

su ikad postavljali pitanje napretka i reforme da se kan-

didiraju na izborima, a jednako je vidljivo da je ovaj parla-

ment natprosječno star, onemogućujući mlađim ljudima

pristup vlasti. Nitko nije pošteđen. Maknuti su pripad-

nici visokih ešalona vlasti, a onemogućeno je djelovan-

je i samom Rafsandžaniju, nekoć potpuno nedodirljivom

političaru. Ali Akbar Džavanfekr, medijski savjetnik predsjed-

nika Ahmadinedžada poslan je u zatvor na 12 mjeseci i dobio

je zabranu javnog djelovanja na pet godina jer je rekao da is-

lam nije jedina determinanta političkog i društvenog života. Svi

glasni opozicionari, uključujući Mir-Hoseina Musavija i Mehdi-

ja Kerubija, sjede u kućnom pritvoru od 2011., a predsto-

jnik Ureda predsjednika Esfandiar Rahim Mašei u pritvoru

je zbog optužbe za herezu. Cenzura je sveopća: ni internet

više nije sredstvo otpora, jer se gase sve stranice koje ne

odgovaraju klerikalnoj vlasti.

Mnogi analitičari smatraju da do promjene režima iz-

nutra neće doći. Jedina neklerikalna snaga koja to može

napraviti je razjedinjena iranska emigracija koja se sas-

toji od više zaraćenih struja čije ideologije kreću od auto-

ritarnog monarhizma do ekstremne ljevice. I to je poznato

klerikalnoj vlasti u Iranu, koja iskorištava apsolutno sve

mogućnosti da blokira sustav promjene, stvarajući tako od

stalne revolucije (ajatolah Homeini je islamsku revoluciju

bio opisao kao bicikl – ako stane, pada) konzervativnu silu.

No, neke su stvari uvijek na strani oporbe. Kad opozicija

poziva na bojkot izbora, to je za klerikalce najgori izazov,

jer moraju pokazati legalnost i legitimitet sustava. Poka-

zalo se to i na ovim izborima, gdje je sam Hamenei upo-

zoravao na važnost da svaki Iranac obavi svoju građansku

dužnost.

Forma, koja je toliko prisutna u svim segmentima iran-

skog života, očito ne dopušta ni teokraciji da pokaže isti-

nitu sliku Irana.

Disident Mir-HoseinMusavi

Thus, president Ahmadinejad suffered a defeat and received a strong counter-balance of Khamenei’s supporters, which was

announced in Khamenei’s reflections on the idea of abolishing the president’s post. In comparison to the previous election,

when the reformists saw some gains, now they have been pushed to the margins of parliamentary life. In the Iranian political

system, the Council of Guardians has more power than the parliament, while the complicated system founded upon the dual-

ity of elected and appointed posts potentially gives all power to the Supreme Leader. The economic sanctions imposed by the

West have hit Iran hard, while the possibility of a military intervention still remains open.

Vedran Obućina

Predsjednik Ahmadinedžad


OŽUJAK 2012. 9Gentlemen’s Agreement

Početkom svibnja Vladimir Putin po treći put službeno

stupa na dužnost predsjednika Rusije. No, još u pros-

incu 2011. postojala je sumnja u takav ishod, prvenstveno

nakon izbora u Državnu Dumu, donji dom ruskog parla-

menta, u kojem je vladajuća Jedinstvena Rusija izgubila

većinu dobivši tek 49,7 posto glasova. Predsjedničkom

kandidatu tog prokremaljskog pokreta istraživanja javnog

mnijenja tada su davala 44-46 posto glasova. Na osnovi

tih podataka strani su mediji, dakako ne bez pomoći sv-

jetskih moćnika, kako političkih tako i gospodarskih, raz-

vili utopiju o Rusiji bez Putina, svakodnevno je raspirivali

svim sredstvima. A kada se ona nije realizirala, zamijen-

jena je histerijom zbog njegove poprilično uvjerljive pob-

jede, odnosno rječnikom tih medija govoreći, nadu u Rusiji

zamijenio je strah.

Međutim, istina je da su građani Rusije do 4. ožujka bili

u strahu, najprije četiri godine od poteza nesposobnog i

slabašnog predsjednika te posljedica njegove vladavine,

a onda, zahvaljujući propagandi državnih medija, od ras-

prodaje i raspada države. Dolazak Dmitrija Medvedeva na

vlast 2008. poklopio se sa svjetskom ekonomskom krizom,

koja zemlju nije mimoišla. Vrlo brzo cijela je nacija upala u

stanje letargije, jačalo je razočaranje u državne činovnike,

a s rastom ionako visoke korupcije i u predsjednika. Man-

dat Medvedeva, kojeg su sve više smatrali marionetom

na daljinsko upravljanje (i ne samo Putina, već i Zapada),

Daljnji uspon Rusije: Pobjeda Vladimira Putina

Na predsjedničkim izborima održanim početkom ožujka

pobijedio je Vladimir Putin. Specifičnost kulture i po-

vijesnog nasljeđa oblikuju rusko poimanje slobode i

ljudskih prava. Putinova je administracija u prijašnjem

mandatu vratila Rusiju na svjetsku političku scenu, po-

pravila ekonomsko stanje, a narodu povratila vjeru u

državu. Rusija danas ostvaruje gospodarski rast i igra

značajnu ulogu na svjetskoj razini. Hrvatski politički i

ekonomski odnosi s Ruskom Federacijom nisu u punom

opsegu ostvareni. U budućnosti je moguća snažnija

gospodarska suradnja kroz izravne ruske investicije ili

sudjelovanje u privatizaciji pojedinih kompanija, što

se može očitati iz pojedinih poteza sadašnje hrvatske

Vlade. Pritom su i pojedine hrvatske tvrtke zainteresir-

ane za prodor na veliko rusko tržište.

Ruska Federacija

Površina: 17.075.400 km2

Stanovništvo: 143.030.106 (2012., procjena)

Glavni grad: Moskva

Političko uređenje: federalna polupredsjednička

republika

Službeni jezik: ruski, 27 regionalnih službenih

jezika

Etnički sastav: Rusi (81%), Tatari (3,9%), Ukrajinci

(1,4%), Baškiri (1,1%), Čuvaši (1%), ostali (11,6%)

Vjerski sastav: pravoslavci (75%), muslimani (5%),

katolici (1%), protestanti (1%), židovi (1%), budisti

(1%), ostali (16%)

Valuta: ruska rublja

BDP: 1,8 bilijuna $ (2011., nominalno)

BDP per capita: 13.235 $ (2011., nominalno)

BDP: 2,3 bilijuna $ (2011., PPP)

BDP per capita: 16.687 $ (2011., PPP)

Glavne gospodarske grane: rudarstvo, energetika,

crna i obojana metalurgija, vojna industrija,

kemijska industrija, prehrambena industrija,

brodogradnja. zrakoplovna industrija

Jelena Jurišić: Daljnji uspon Rusije: Pobjeda Vladimira Putina


Rusi nazivaju novim zastojem, aludirajući na vrijeme zas-

toja tijekom vladavine Leonida Brežnjeva. Prekipjelo im je

24. rujna prošle godine, kada su im predsjednik i premijer

na kongresu Jedinstvene Rusije lakonično objavili da će

nakon izbora zamijeniti mjesta na vlasti te priznali kako

je ta rotacija odavno dogovorena. Kod dijela građana pro-

budio se „ruski prkos“, a mnogi su se osjetili izigranima i

prevarenima. Vlast je zaboravila da je građani biraju, zane-

marila je njihovo pravo glasa. To su joj slikovito prigovorili

na parlamentarnim izborima glasavši protiv Jedinstvene

Rusije, prokazavši tako Dmitrija Medvedeva kao krivca za

situaciju u zemlji. Nakon toga, popularnost mu je pala za

50 posto (sada ga podržava samo 4 posto građana), a Pu-

tinu za 16-18 posto.

Čudan je naizgled odnos stanovnika Rusije prema ljud-

skim pravima i slobodama, no u biti je riječ o kulturalnoj

osobitosti i povijesnoj tradiciji. Veliku većinu prava i slo-

boda oni su dobili tek prije 21 godinu, no slobode su bili

spremni žrtvovati već nakon 10 godina, tijekom kojih su na

svojoj koži iskusili demokratizaciju i demokraciju na ruski

način. Rijetki su oni koji za tim slobodama žale, ali svoja

prava ne daje nitko. Slobode za većinu Rusa nisu neopho-

dan uvjet postojanja demokracije, za njih je to prvenstve-

no kvalitetan život, a tek u manjoj mjeri poštivanje većine

ljudskih prava. Jer, oni i dan danas kao najdemokratičnije

razdoblje u povijesti svoje zemlje nazivaju ono od Staljina

do Brežnjeva, kada su svi dobro živjeli, životni standard je

bio uglavnom izjednačen, a trgovine nisu bile prazne.

Jelena Jurišić, novinarka i komunikologinja te docentica. Diplomirala je i doktorirala na fakultetu novinarstva na

Moskovskom državnom sveučilištu Lomonosov. Od jeseni 1993. do kraja 1998. bila je dopisnica Slobodne Dalmacije

iz Moskve. Od 1999. novinarka je u Jutarnjem listu, a od 2007 do jeseni 2008. u Večernjem listu. Dugogodišnja

je stalna komentatorice emisije Reporteri HTV-a. Tijekom novinarske karijere uvijek se bavila Rusijom te cijelim

područjem nekadašnjeg SSSR-a. Na Hrvatskim studijima predaje od akademske godine 1998./1999., najprije

na studiju novinarstva, a potom i komunikologije. Na tom studiju trenutno predaje šest predmeta – Začetnici

komunikologije i njihova djela, Uvod u novinarstvo, Teorije medija i masovne komunikacije, Konvergencija medija i

digitalno novinarstvo, Teorije i sustavi tiskovnog novinarstva, te Masovna komunikacija i novinarstvo u suvremenim

uvjetima. Na poslijediplomskom doktorskom studiju informacijskih i komunikacijskih znanosti na Filozofskom

fakultetu predaje izborni kolegij Teorije medija i medijski sadržaj. Također drži na diplomskom studiju sociologije

na Hrvatskim studijima kolegij Geopolitika i globalna sigurnost. Sudjeluje u europskom projektu Transforming

Societies, Transforming Audiences u okviru mreže COST te projekta ECREA-e Study of Foreign Correspondents in

Europe.

Ruski predsjednički izbori 2012.

Ime kandidata i stranka Postotak osvojenih glasovaVladimir Putin, Jedinstvena Rusija 63,60

Genadij Zjuganov, Komunistička partija 17,18Mihail Prohorov, neovisni kandidat 7,98

Vladimir Žirinovski, Liberalno-demokratska stranka 6,22Sergej Mironov, Pravedna Rusija 3,85

Jednim od prava mogu se objasniti i rezultati nedavnih

predsjedničkih izbora – pravom naroda da sam izabe-

re svog predsjednika, odnosno put razvoja svoje države.

I na taj način pokazati kako ono što je dobro za Zapad

nije dobro za Rusiju. A Rusi sami žele odlučivati o tome

što je dobro za njih, a što, odnosno tko nije. To je glavna

poruka izbora. Putin je čovjek koji je njihovu zemlju na-

kon najgoreg razdoblja u njenoj povijesti tijekom 1990-ih,

obilježenog ne samo teškom i dubokom ekonomskom, so-

cijalnom i političkom krizom, već i potpunim društvenim

krahom i anarhijom, digao iz mrtvih. Malobrojni su u tom

razdoblju profitirali (neki od njih su postali oligarsi, a ostali

čine većinu među 130.000 ruskih milijunaša), a 80 posto

građana živjelo je od primanja nižih od životnog minimu-

ma. Nematerijalna šteta od vladavine Borisa Jeljcina bila

je još i veća – izgubljeni su državnost, nacionalna ideja

i ponos, vjera građana u državu koja im je svojim nema-

rom oduzela dostojanstvo i samopoštovanje, povjerenje

u pravdu i demokraciju. Da i ne govorimo kako su preko

noći uništeni simboli moći SSSR-a – vojska, tajne službe

i policija. Čim je Vladimir Putin postao premijer u ljeto

1999., krenuo je u popravljanje nematerijalnih posljedi-

ca demokratizacije Rusije. Jednim udarcem – Drugim

čečenskim ratom, nadoknadio je dio nematerijalne štete

i vratio ljudima vjeru u državu. Od kada je od svog pre-

thodnika preuzeo dužnost predsjednika bio je suprotan

od njega, a onakav lider kakvog su građani htjeli – čvrst,

odlučan, vladar, domoljub. Preuzeo je državu u kojoj je 20

posto ljudi redovito primalo plaću (40 posto ih plaću nije

primalo šest mjeseci i više), a 80 posto ih je živjelo ispod

životnog minimuma. Za dvije godine plaće su isplaćivane

redovito, a svi su dugovi prema radnicima pogašeni. Za

četiri godine Rusija je vratila sve dugove i kredite (oko 200

milijardi dolara), devizne rezerve premašile su 100 mili-

jardi dolara, a državni je proračun od 2004. do 2007. bio

u suficitu.

Vladimir Putin zemlji je obnovio državnost i vratio je na

svjetsku političku scenu, pretvorio je u jednu od ekonom-

ski najsnažnijih na svijetu, a njenim građanima vratio je

dostojanstvo, vjeru u državu i izgubljeni nacionalni ponos.

Upravo ga je zato gotovo 64 posto birača početkom ožujka

i podržalo, želeći se i idućih šest godina osjećati kao u

njegovom drugom mandatu. Ukoliko će im u tom razdoblju

poboljšati kvalitetu života, zadržati postojeća ljudska pra-

va i njihovu državu ponovno pretvoriti u svjetsku velesilu,

pružit će mu još jedan mandat. Pa i nauštrb demokratskih



Ruski predsjednik Vladimir Putin

sloboda, koje su za veliku većinu Rusa nešto apstraktno i

nebitno.

Otprilike kao i demokracija. Ona je za njih američka

tvorevina, a samim time nešto negativno, nešto odbojno. U

Rusiji je ustvari poznatija kao vesternizacija, pojam kojim

su nazivali proces koji se u njihovoj zemlji događao, poseb-

no u prvoj polovici 1990-ih, kada se sa Zapada masovno

uvozilo sve, kako materijalno i nematerijalno. Bez ikakve

kontrole, strategije, ponosa, a često i potrebe. Ta zemlja

više neće pokušavati uvesti zapadnu demokraciju (osim

ako joj na silu izbrišu sjećanje na eru Borisa Jeljcina, kao

što je tzv. čistkama, u kojima su stradali milijuni ljudi ti-

jekom 30-ih godina XX. stoljeća radio Staljin), na ogrom-

nom prostoru, većem od 17 milijuna kvadratnih kilometa-

ra, nemoguće ju je ostvariti. Ali, to ne znači da Rusija ne

može biti jedna od gospodarski najjačih zemalja svijeta,

napredna i snažna na ponos svojih građana.

Statistički gledano, ona je već i sada gospodarska sila.

U prošloj je godini Rusija zauzimala 3. mjesto na svijetu

po rastu BNP-a, iza Kine i Indije, s 4,2 posto u odnosu na

2010. Istodobno je industrijska proizvodnja porasla za 4,7

posto a investicije za 10 posto. Inflacija je smanjenja s 9

posto na 6,1 posto, što je najniža razina od 1990. godine,

te nezaposlenosti s 11 posto na 6,2-6,5 posto, što je razina

kakva je bila do svjetske gospodarske krize. Još su bolji re-

zultati ostvareni u trgovinskoj razmjeni. Uvezeno je roba u

vrijednosti od 198,8 milijardi dolara, što je povećanje od

30,4 posto. Energetika je u toj sumi imala udio od 69,2

posto, industrijska oprema 15 posto, itd. Novi gospodarski

zamah Rusije trebao bi se nastaviti u 2012., bez obzira na

to što svijet očekuje još jedna gospodarska kriza. Planiran

je još veći rast – 6-7 posto, povećanje investicija za 20

posto (cilj ih je do 2015. dovesti na razinu od 25 posto

BNP-a; u sljedeće 3 godina na investiranje u gospodarstvo

bit će izdvojeno 1.200 milijardi eura) te daljnje smanjenje

inflacije do 4-5 posto godišnje.

Dakako, to ne znači da je sve idilično i da u Rusiji nema

problema, ali njen napredak od 2000., kada je novi-stari

predsjednik prvi put ušao u Kremlj itekako je vidljiv. On

je plaćen određenom cijenom, posebno na planu de-

mokratskog razvoja društva, ali Putinova upravljana de-

mokracija na izborima 2004. dobila je podršku više od

70 posto birača. Njima je tada bilo važnije poboljšanje

kvalitete života i izgradnja bolje budućnosti za sebe i svo-

ju djecu od demokracije, čija je uspostava i zlouporaba u

prethodnom desetljeću srozala zemlju na najniže grane

u njenoj povijesti. Rusi su i osam godina kasnije pokaza-

li da su spremni žrtvovati neke slobode kako bi njihova



Međunarodni poslovni centar u Moskvi

domovina socijalno i ekonomski napredovala te vojno i

politički bila još jača.

Oni vide državu kao veliku i moćnu tvorevinu, kojom,

kao i svakim od njih pojedinačno, vlada snažan vladar, a

simbol njene državnosti je snažna vojska, odnosno vojna

moć. Ovakvo razmišljanje je povijesno nasljeđe, koje se za-

sniva kako na tradiciji, društvenoj i pravoslavnoj, tako i na

sovjetskoj propagandi. Kroz povijest Rusi su uvijek nekome

bili podređeni, za nekoga su radili – feudalca, boljara, cara

ili partiju. Taj je vladar i ubirao plodove njihovog rada i up-

ravljao i njima samima. Rusi, naime, do 1991. praktički ni-

kada nisu radili i zarađivali za sebe, niti su poznavali privat-

no vlasništvo, osim u vrlo kratkom razdoblju u povijesti od

1906. do Oktobarske revolucije 1917. Pravoslavlje također

propovijeda takvu izdignutost Božjih poslanika i odvojen-

ost od naroda. Sovjetska propaganda izbrisala je u narodu

sva sjećanja na vremena koja su se razlikovala od željene

slike velike i snažne države. Radila je sve kako bi ta slika

bila što realističnija, pa i prekrojavala i „poboljšavala“ po-

vijest. Tako je od Aleksandra Nevskog, kulaka koji je silom

otimao vlastitom narodu da bi davao harač Tatarima te je

stradao od ruku bijesnog puka, stvoren veliki vojskovođa, a

od Petra Velikog, oca Rusije, ideal mudrog, karizmatičnog

i snažnog vladara. Pri tome se zaboravilo reći kako je

njegova modernizacija zemlji donijela i najveću smrtnost u

njenoj povijesti jer je, što u ratovima, i ne tako uspješnima

kao što piše u udžbenicima iz povijesti, što u velikoj izgrad-

nji koju je pokrenuo, poginulo 25 posto stanovništva. No

propaganda je urodila plodom, pa je u drugoj polovici 90-

ih, zajedno s početkom obnove Rusije kao svjetske sile

krenuo novi val inkriminacije Petra I., s istodobnom obno-

vom narodnih i državnih tradicija, koji traje i danas. Uoči

predsjedničkih izbora Fond javno mnijenje proveo je an-

ketu o tome kome bi idealni predsjednik Rusije trebao biti

sličan. Petra Velikog navelo je najviše, 16 posto ispitanika,

na drugom mjestu je Staljin s 12 posto, dok treće dijele

dva Vladimira, Lenjin i Putin s 4 posto. Iza njih slijede Pjotr

Stolipin, Brežnjev, Jurij Andropov te Aleksandar Nevski (!).

Tako je stvoren mit o ruskoj državnosti čije su osnove

prostorno velika država, snažna vojska (kasnije i razvijena

vojna te svemirska industrija) te odlučan i čvrst vladar, a

u novije vrijeme vrhovni zapovjednik i predsjednik. Iz ovog

povijesnog nasljeđa Vladimir Putin je 2005. izvukao jedi-

na dva moguća oslonca za izgradnju nacionalne ideje –

vojsku i Crkvu. Ta je odluka u svijetu izazvala zgražanje i

osudu, u Rusiji oduševljenje i ponos. Nedavno je agencija

ROMIR upitala građane kojim se dostignućima posljedn-

jih godina oni mogu ponositi. Prvo mjesto s 41 posto gla-

sova podijelili su tradicije i dostignuća u kozmonautici,

na drugom mjestu je sâm narod s 40 posto glasova, a na

trećem dostignuća vojne industrije s 33 posto.

Od tih ciljeva Putin ni u trećem mandatu ne namjerava

odustati. U njegovom programu najveća financijska stav-

ka otpada na razvoj vojske. U idućih 10 godina na obn-

ovu njenog arsenala i opremanje najmodernijim oružjem

izdvojit će se 23.000 milijardi rubalja (oko 900 milijardi

dolara). Riječ je o golemoj količini oružja, primjerice, 400

međukontinentalnih raketa na zemlji i moru, 28 sustava

S-400, 38 kompleta raketnih sustava Vitjaz, 10 kompleta

Iskander-M, 20 podmornica, više od 600 aviona, 1000 he-

likoptera i 2.300 tenkova, od kojih 75 posto otpada na za-

mjenu već zastarjelog i isluženog oružja i opreme. Crkvi je u

zamjenu za podršku novom-starom predsjedniku obećana



Putin na palubi nuklearne krstarice Pjotr Velikij (Petar Veliki)

sva potrebna državna potpora te jačanje njene uloge

u društvu. Ta dva snažna oslonca trebaju, po mišljenju

Kremlja, rezultirati trećim – velikom i snažnom državom,

odnosno obnovom druge velesile na svijetu.

Mnogim državama taj status Rusije ni danas nije upi-

tan, one koje ga ne priznaju, poput Hrvatske, na tu zemlju

21 godinu nakon raspada SSSR-a i Komunističke partije

Sovjetskog Saveza gledaju kao na kolijevku boljševika, ko-

munista, socijalizma. Premda smo sami proveli tranziciju

iz socijalističke u kapitalističku zemlju, nismo prepoznali

da su isti prijelaz ostvarili i Rusi. Oni koji su prihvatili njihov

povratak na svjetsku gospodarsku i političku scenu već go-

dinama zarađuju na bilateralnim odnosima. Samo smo mi

sve ove godine više-manje ignorirali te procese, a imali smo

sve predispozicije da postanemo barem gospodarski part-

ner. No, zaslijepljeni antikomunizmom i ulaskom u euroat-

lantske integracije odbacili smo ne samo desetljetne gos-

podarske odnose (Sovjetski Savez bio je najveći trgovinski

parter bivše Jugoslavije, a u rekordnoj 1990. trgovinskoj

razmjeni većoj od 8 milijardi dolara na Hrvatsku je otpada-

lo nešto više od 2 milijarde), već i stoljetne. Primjerice,

Katarina II. Velika unajmljivala je u Dubrovačkoj Republici

pomorce koji su postali okosnicom ruske trgovačke mor-

narice. A o zanemarivanju naše jezične i kulturne sličnosti

te povijesne povezanosti, ne treba ni govoriti.

A kada smo i sklapali poslove s Rusijom, onda smo joj

vrlo brzo zabijali nož u leđa. Javna je tajna da je u toj zemlji

Hrvatska od 1991. do kraja Domovinskog rata nabavljala

znatne količine naoružanja. Međutim, na natječajima za

njihovu obnovu ili modernizaciju ruska ponuda, premda

uvijek najjeftinija, nikada nije pobijedila. Pa su temelji-

ti popravak helikopteri Mi-8 i zrakoplovi MiG-29 prolazili

u Bugarskoj ili Izraelu, ali već dvije-tri godine kasnije u

Hrvatsku su iza očiju javnosti dolazili ruski serviseri kako

bi popravili štetu koja im je tamo načinjena. Kada smo

konačno shvatili da nemamo s čime braniti svoj zračni

prostor, odlučili smo riješiti se „hrpe starog željeza“, ali ne

prodajući ga željezari u Sisku, već Gruziji i to uoči njene in-

vazije na Abhaziju i Južnu Osetiju 2008. godine. Hrvatsku

brodogradnju 1994. spasili su Rusi narudžbom 12 tan-

kera, kojima su bili toliko zadovoljni da su naše brodare

hvalili na sva usta diljem svijeta, naručili još brodova te

nam najavili slanje svojih starijih brodova na generalni po-

pravak. No, kako nam je ruska reklama vratila naručitelje

iz skandinavskih zemalja te dovela nove iz off-shore zona,

generalke nam više nisu bile zanimljive, a onda niti rus-

ki dolari. Državi s najvećom morskom granicom na svije-

tu i najstarijom trgovačkom mornaricom novi brodovi su

potrebni kao zrak, ali 2010. naši su brodograditelji zatvorili

svoje predstavništvo u moskovskoj četvrti Taganjka.

Ništa bolje nije bilo ni s naftom. Vrlo brzo smo shva-

tili da većinu naših potreba moramo zadovoljiti uvozom i

da bi nam „crno zlato“ bilo jeftinije kada bi smo ga vadili

iz bušotina u vlasništvu INA-e. Netko se u Zagrebu 1996.

„genijalno“ dosjetio kako je u Čečeniji, nakon završenog

prvog rata, nalazišta nafte najpovoljnije kupiti. Stupili smo

izravno u kontakt s tek formiranom vladom Čečenije, s ko-

jom je Kremlj potpisao mirovni sporazum, ali joj nije vje-

rovao. Ponudili smo Čečenima obnovu tamošnjih naftnih

polja u zamjenu za vlasništvo nad njima idućih 30 godina.

Rezultat – naš veleposlanik proglašen je nepoželjnim i

vraćen je u Hrvatsku. Već iduće godine Davor Štern našao



MiG-21 Hrvatskog ratnog zrakoplovstva

je u Sibiru polja pogodna za kupnju i vrlo brzo sklopio je

posao stoljeća (tada je cijena barela nafte na svjetskom

tržištu iznosila 9$). Već je za nekoliko mjeseci postalo

jasno da će se investicija u Polarne noći brzo isplatiti jer

je cijena nafte počela naglo rasti i uskoro se utrostručila.

Nalazište je postalo najunosniji dio INA-e, što je bio po-

vod novoj upravi, koju je imenovala koalicijska vlada Ivice

Račana, da pokrene istragu protiv onih koji su i omogućili

ostvarenje tog projekta. One na kraju nisu ništa pokaza-

le i dokazale, INA se diskreditirala, Štern je postao drugi

čovjek četvrte po veličini ruske naftne kompanije TNK-a, a

Rusi novim partnerima nisu vjerovali i ugovor su raskinuli.

Plin je bio točka na i. Uvozili smo ga iz Rusije punih

40 godina. Posljednji ugovor potpisali smo na 25 godina

i istekao je u prosincu 2010. Godinu dana ranije sjeti-

li smo se da mu se bliži kraj, pa se u ožujku premijerka

Kosor zaputila u Moskvu. Svog kolegu Putina uvjerila je

da je Hrvatska spremna produžiti ugovor s Gazpromom

i pregovori su prepušteni stručnjacima. No, u to vrijeme

već se užurbano prema Mađarskoj gradio spoj plinovoda

koji nam od 1. siječnja 2011. omogućava uvoz plina preko

MOL-a, a koji ga najviše nabavlja upravo od Gazproma.

Unatoč tim i takvim primjerima Rusi su nam stalno nudi-

li nove poslove i investicije. Posljednje smo najčešće od-

bacivali zbog rusofobije koja je Hrvatskom u međuvremenu

zavladala. Ruski kapital praktički je postao nepoželjan, pa

stoga i projekt u Kuparima vrijedan 800 milijuna dolara,

investicije Vladimira Jevtušenkova, dvadesetog najbogati-

jeg Rusa, s bogatstvom od 7,5 milijardi dolara, (prošle

godine njegova korporacija Sistema imala je 30 milijardi

dolara prometa te više od milijarde prihoda), na Mljetu i

Krku, teške više od 100 miljuna eura, blokirane su, itd.

Poslove koji su nam nuđeni, pogotovo geostrateške za

Rusiju, najčešće smo prihvaćali s figom u džepu. Počevši s

projektom DružbAdria, kojeg nikada nismo službeno odbili

(štoviše, struka je potvrdila da je tehnički izvodljiv i isplativ)

i završavajući s Južnim tokom. I dok smo u prvom slučaju

„mudro šutjeli“, u drugom više nismo krili zašto propuštamo

priliku koja nam je pružena. Vladimir Putin ponudio je Ivi

Sanaderu da preko Hrvatske prolazi magistralni plinovod

u lipnju 2007. tijekom Energetskom summita u Zagrebu,

dan nakon što je u Moskvi sa Silvijom Berlusconijem pot-

pisao ugovor o izgradnji Južnog toka. „Naš su prioritet eu-

roatlantske integracije i europski projekti“, odgovorio mu

je tadašnji premijer. Nekoliko mjeseci kasnije, EU je obja-

vila da njen projekt Nabucco zaobilazi Hrvatsku (danas je

mrtvo slovo na papiru). Kada smo uvidjeli da će Južni tok

prolaziti preko trećine Europske unije osvijestili smo se, no

pridruživanje projektu kojeg je potpisala Jadranka Kosor

Rusi su predstavili kao „veliki ustupak Hrvatskoj“. Doduše,

i taj je potpis bio varka, bez ugovora s Gazpromom izgrad-

nja posebnog kraka koji bi nas opskrbljivao ruskim plinom

našim novcem nema smisla.



Sjedište Gazproma u Moskvi

Sve navedeno o hrvatsko-ruskim gospodarskim odno-

sima govori da ih se ne može poboljšati jednim posjetom

visokopozicioniranog hrvatskog dužnosnika, pa makar i

nekadašnjeg Moskovljanina Radimira Čačića. No, on je

bio neophodan kako bi se nova Vlada što prije odrekla

dosadašnje krive politike prema Rusiji i najavila nagli za-

okret prema izgradnji partnerskih odnosa, prvenstveno u

gospodarstvu. Ipak, trebamo biti svjesni kako ih nećemo

uspostaviti samo nudeći tamošnjim državnim tvrtkama i

bankama da sudjeluju u privatizaciji Petrokemije, 3. maja

ili HPB-a. Tim potezom pokazana je tek dobrodošlica

ruskom kapitalu i investitorima. A za partnerstvo moramo

prihvatiti i realizirati neki od projekata ili poslova koji su

od geostrateškog interesa za Kremlj – DružbAdria, Južni

tok ili uvoz ruskog naoružanja i vojne tehnike (izrađuju ga

prema NATO-vim standardima i nekoliko njegovih članica

ga posjeduje). Toga je ministar Čačić svjestan te je svojim

ruskim sugovornicima i izrazio interes za te projekte. No,

Vlada mora biti svjesna da će u realizaciji nekog od tih po-

slova Hrvatska progutati i pokoju gorku pilulu, jer svaka se

pogreška plaća.



Russian presidential election, held beginning of March,

was won by Vladimir Putin. Specific culture and historic

legacy shape Russian perception of freedom and hu-

man rights. In the previous term, Putin’s administration

brought Russia back on the world’s scene, improved the

economy and returned the people’s trust in the state.

Nowadays, Russia experiences economic growth and

plays an important global role. Croatian political and

economic relations with the Russian Federation are yet

to be fully developed. In the future there is a possibility

of closer economic cooperation through Russian direct

investments or participation in privatization of certain

state-held companies, which can be deducted from the

particular moves made by the Croatian government. At

the same time, some Croatian companies have shown

interest to enter the large Russian market.

Jelena Jurišić, gošća komentatorica

O uzrocima i posljedicama Arapskog proljeća, razgo-

varali smo s Christopherom K. Lamontom, docen-

tom međunarodnih odnosa na Sveučilištu u Groningenu i

vrsnim poznavateljem prilika na sjeveru Afrike.

U proteklih godinu dana svjedočili smo narodnim ustan-

cima u regiji Bliskog istoka i Sjeverne Afrike. Neki od

njih su doveli do promjena režima, primjerice u Egiptu

i Tunisu, a drugi do građanskih ratova u Libiji i Siriji.

Iako su međunarodna i akademska zajednica ostale

iznenađene tim događajima, jesu li oni bili zaista bili to-

liko iznenađujući?

Ti događaji nisu bili toliko iznenađujući. Pogotovo ne u

Tunisu gdje je postojala visoka razina nejednakosti i korup-

cije. Naravno, ono što je bilo iznenađujuće je brzina kojom

su javni prosvjedi u Tunisu srušili režim koji je bio na vlasti

desetljećima i koji je uživao potporu europskih država te

koji je surađivao sa SAD-om u kontekstu američkog „rata

protiv terora“. Taj efekt koji su polučile demonstracije

zasigurno je bio katalizator za demonstracije i ustanke

koji su uslijedili u drugim državama regije, a koje su bile

zahvaćene sličnim nedaćama. Budući da su se režimi

koji su bili zahvaćeni Arapskim proljećem bitno razlikovali

po načinu na koji su se održavali u pojedinim državama,

nije iznenađujuće da možemo uočiti i različite ishode tih

ustanaka, od promjene režima u Tunisu do djelomične

promjene režima u Egiptu te građanskih sukoba u Libiji i

Siriji.

Koji su bili uzroci tih ustanaka?

Kao i kod svih ostalih ustanaka postojalo je mnoštvo uzro-

ka, od onih kratkoročnih do onih dugoročnih. Kratkoročni

uzroci poput rastuće zabrinutosti zbog nejednakosti i ko-

rumpiranosti javnih službenika bili su naglašeni činom

samozapaljenja Muhammeda Bouazizija u prosincu

2010. godine. Pokušaj Ben Alija da uguši demonstracije na

jugu države brutalnom intervencijom sigurnosnih snaga




Doc. dr. sc. Christopher K. Lamont, Sveučilište

u Groningenu

Christopher K. Lamont je docent međunarodnih odnosa i predstojnik Katedre za istraživanje etike i globalizacije na

Sveučilištu Groningen u Nizozemskoj. Njegovi su primarni istraživački interesi tranzicijsko pravosuđe i ljudska prava. Prije

toga, Lamont je bio postdoktorand na Institutu za tranzicijsku pravdu Sveučilišta Ulster u Sjevernoj Irskoj. Njegova knjiga

International Criminal Justice and the Politics of Compliance (Ashgate 2010.) čini prvo opsežnije istraživanje državne

suradnje s Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju među svim državama i entitetima koji spadaju pod

ovlasti Suda. Uz ovu knjigu, Lamont je također doprinio brojnim časopisima uključujući Politics, International Studies Re-

view, Europe-Asia Studies, Balkanistica i Journal of Communist Studies and Transition Politics. Lamont trenutno provodi

istraživanje o tranziciji i tranzicijskom pravosuđu u Magrebu.

Ministarstva unutarnjih poslova samo su bile okidač za

nove demonstracije koje su zahvatile cijeli Tunis, jer je

razvoj događaja u toj gospodarski siromašnoj regiji Tunisa

podsjetio Tunižane na njihove dvije najveće zamjerke Ben

Alijevom režimu – korupciju i brutalnost Ben Alijevih sig-

urnosnih snaga. Dakako, Ben Alijev režim se održavao na

vlasti kombinacijom klijentelističkih praksi i utišavanjem

svih oblika političkog neslaganja. Klijentelizam je održavan

putem korupcije, dok je brutalnost tuniskih sigurnosnih

službi još dodatno pojačala njihov negativan javni imidž.

Vode li ovi ustanci prema pravim arapskim demokracijama?

To je teško pitanje. Ako na demokracije gledamo kroz

prizmu modela zapadne države, tada u kratkom roku vje-

rojatno ne. Kao što možete uočiti, u cijeloj regiji postoje

značajne prepreke prema demokratizaciji državnih insti-

tucija. U Egiptu se SCAF ukorijenio u sustavu vlasti, dok je

u Libiji prijelazna vlada u procesu uspostave novih struk-

tura vlasti naišla na značajan otpor od strane nekada

savezničkih paravojnih postrojbi. Čak ni u Tunisu nije jasno

kakva će biti sudbina nekadašnjih represivnih sigurnosnih

službi.

Što je sa službenicima koji su radili u javnoj upravi prijašnjih

režima? Je li moguće da će oni pokušali sabotirati proces

demokratizacije u Egiptu i Tunisu?

To je teško pitanje koje pogađa u samu srž problema koji su

danas zahvatili Tunis i Egipat. Mnogo je javnih službenika

koji su sudjelovali u održavanju starog režima. Od sudaca i

javnih tužitelja do policijskih službenika i obavještajnih op-

erativaca, javne su službe starih režima uglavnom ostale

netaknutima. Njihovo potpuno raspuštanje i nije opcija.

Sjedinjene Države su to pokušale u Iraku s katastrofalnim

posljedicama. Kada bi nove elite u Tunisu raspustile sig-

urnosni aparat stare države, to bi za posljedicu imalo spoj

problema nezaposlenosti i stvaranja sigurnosnog vakuuma

unutar Tunisa. No opet, istovremeno ostaviti individue

koje su počinile međunarodno definirane zločine, poput

mučenja, na njihovim pozicijama nekonzistentno je s de-

mokratskim vrijednostima tuniske države u postbenalijevs-

kom periodu. Ne postoji jednostavan odgovor na tu dilemu,

no možda se nekakvim srednjoročnim rješenjem može

pokazati davanje otkaza i kazneno gonjenje pojedinaca

koji se mogu povezati sa specifičnim zločinima, ili možda

neki drugi oblik istrage o zloupotrebi javnih ovlasti koje su

počinili službenici bivših režima.

Kako to da demokracije postoje u drugim muslimanskim

zemljama poput Indonezije, ali ne i u regiji Bliskog istoka

i Sjeverne Afrike?

U islamskom svijetu postoji visoka razina raznolikosti kada

govorimo o tipovima režima. Imamo države koje su dovršile

tranziciju u demokraciju poput Indonezije, imamo monarhije u

Perzijskom zaljevu, a u Sjevernoj Africi sada imamo države

koje prolaze kroz tranziciju. Međutim, želio bih nadodati

da mnoge države u regiji održavaju kompetitivne izbore.

Kao neke od njih naveo bih Palestinu, Jordan i Libanon.

Kada govorimo o autokratskim režimima u Sjevernoj Africi

moramo imati na umu naslijeđe i borbu protiv kolonijal-

izma kako bismo razumjeli izvore legitimnosti tih država i

tipova režima koji su njima vladali.

Sada kada su islamisti osvojili izbore u Egiptu, Tunisu, ali

i u Maroku, kakvi su izgledi za demokraciju, jer, naime,

neki komentatori tvrde kako te stranke zapravo nisu is-

tinski demokratske? Hoće li one poštivati ljudska prava

u tradicionalnom (zapadnom) smislu tog koncepta i što

je sada s pravima žena?

Ja bih bio oprezan prilikom davanja široke etikete is-

lamizma strankama koje su vrlo različite. Stranka Ennad-

ha u Tunisu umjerena je islamistička stranka, koja u svoje

članstvo uključuje i žene koje ne pokrivaju kosu. No, u drugu



ruku, nekadašnje vladajuće autokratske stranke u Tunisu

i Egiptu smatrale su se sekularnima i bile su uključene u

cijeli niz povreda ljudskih prava. Tunis sada ima Minis-

tarstvo ljudskih prava i tranzicijske pravde što je snažan

pokazatelj kako nove vlasti uzimaju svoju obavezu prema

ljudskim pravima vrlo ozbiljno, međutim, imamo i slučaj

Samira Diloua, tuniskog ministra ljudskih prava i tranzici-

jske pravde, koji je nedavno izazvao kontraverze svojom

tvrdnjom kako prava homoseksualaca nisu ljudska prava.

Što je sa sekularnim strankama, zašto one nisu dobro

prošle na tim izborima?

Sekularne stranke u Tunisu suočile su se s problemom

zbog toga što su se i stari režimi izjašnjavali kao sekularni.

Ennadhu, u drugu ruku, vodi dugogodišnji aktivist opozici-

je Rashid Ghannouchi. Štoviše, budući je jedna od glavni

zamjerki usmjerenih protiv Mubaraka i Ben Alija bila veza-

na za korupciju službenika koja je prožimala čitav državni

aparat, „islamističke“ stranke su naglašavale „moralnu“

poruku privlačnu njihovim biračkim tijelima.

Koja je razlika među islamističkim trendovima, prvenst-

veno, koja je razlika između Muslimanskog bratstva, En-

nadhe i salafista?

Među njima postoje velike razlike. Muslimansko bratst-

vo, iako konzervativno, djeluje u jednom vrlo drugačijem

političkom okruženju u kojem pokušava ispregovarati neki

aranžman sa SCAF-om koji bi im omogućio da vladaju. En-

nadha je, kao što sam prethodno spomenuo, relativno um-

jerena stranka. Njezin čelnik, Ghannouchi, eksplicitno tvrdi

kako država nema pravo nametati vjerske običaje i prakse,

dok salafisti odbacuju takve poglede, jer smatraju kako ne

postoji razlika između državnih i vjerskih institucija.

Neki bi rekli da Ghannouchi to tvrdi samo kako bi prikrio

svoje prave namjere...

Ja bih rekao da je Ghannouchi već neko vrijeme dosljedan

u svojim tvrdnjama da se islam i demokracija mogu po-

miriti, stoga ne bih išao toliko daleko tvrdeći da Ennadha

koristi demokratsku retoriku za prikriveno nametanje teo-

kratskog islamskog modela vladavine. Prvenstveno, takav

pokušaj bio bi dar tuniskim sekularnim strankama koje

nisu dobro prošle na izborima za Ustavotvornu skupštinu.

S obzirom da salafistička retorika nema dobar odjek među

tuniskim biračima, svaki pokušaj da se odstupi od linije

umjerenog islamizma potaknuo bi mnoge glasače da se

okrenu sekularnim strankama.

Kako komentirate ponudu Mancefa Marzoukija, privre-

menog predsjednika Tunisa, Basharu el-Assadu da će

mu, u slučaju da zaustavi gušenje pobune u Siriji te

odluči napustiti zemlju, Tunis odobriti azil?

To je očito bio pokušaj da se završi konflikt u Siriji tako

da se Assadu ponudi izlaz. Iako je malo vjerojatno da će

Assad to prihvatiti, bilo bi vrlo ironično da država koja je

pokrenula Arapsko proljeće na kraju prihvati autokrata

poput Assada, pogotovo s obzirom da je Ben Ali u egzilu.

Prisjetimo se da je Marzouki također zatražio od Saudijske

Arabije da izruči Ben Alija radi suđenja. Nadalje, važno je i

prisjetiti se kako Ennadha i nije baš puna entuzijazma po

pitanju tog prijedloga. Tuniski je predsjednik vlade Hamadi

Jebali izjavio kako se protivi davanju izbjegličkog statusa

Assadu, stoga nije u potpunosti jasno može li Assad doći u

Tunis čak i kada bi on to i želio.



U kojem je trenutačno stanju gospodarstvo u Tunisu? Može

li prijelazna vlada „popraviti“ gospodarstvo u sljedećih go-

dinu i pol dana kako su obećali?

Gospodarstvo trenutačno nije u dobrom stanju. Izravne

strane investicije su se smanjile dok su nezaposlenost i nejed-

nakost još uvijek na visokoj razini. Ne postoje kratkoročna

rješenja koja bi popravila tuniske gospodarske probleme,

a to je nešto što je od iznimnog interesa za Ennadhu.

Neki strahuju da će država skliznuti sa svog demokratsk-

og puta u neki drugi oblik autoritarizma ako se stvari ne

budu dovoljno brzo mijenjale. Kakva su vaša razmišljanja

o tome?

Iako je u ovoj fazi procesa tranzicije prerano za reći na

kakvom se putu zemlja nalazi – naposljetku, Ustavna je

skupština još uvijek u procesu izrade nacrta Ustava –

rekao bih kako je siromašno gospodarstvo, pogotovo na

jugu zemlje, velik izazov za Tunis u razdoblju nakon pada

Ben Alija. Revolucija koja je dovela do Ben Alijevog odlas-

ka započela je na jugu, a jug je danas puno nestabilniji i

suočava se s mnogim izazovima sigurnosti od kojih su neki

izravna posljedica nedavnog sukoba u Libiji.

Što mislite, hoće li SCAF, politička sila koja stvarno kon-

trolira Egipat od 1952. godine, na kraju predati vlast u

civilne ruke?

To se vjerojatno neće dogoditi bez sukoba. SCAF je dubo-

ko ukorijenjen u vlasti i u više je navrata ponovio kako

nije voljan prepustiti uspostavu potpune civilne kontrole

nad njime. Pregovori o mogućem izlasku SCAF-a iz sus-

tava vlasti vjerojatno bi prethodno zahtijevali novi narodni

ustanak.

Je li vjerojatno da bi se tako nešto moglo dogoditi ili je

egipatskom narodu već dosta demonstracija na ulica-

ma?

Trenutačno je u Egiptu dosta nejasno kojom je putanjom

revolucija krenula. Prvobitni prošlogodišnji optimizam za-

mijenjen je osjećajem straha od nepoznatoga. SCAF igra

na kartu tih strahova kako bi održao vlastiti legitimitet te

odbio zahtjeve za civilnom kontrolom nad oružanim snaga-

ma. Zbog toga se izravna konfrontacija sa SCAF-om neće

dogoditi u skorom periodu. Barem ne toliko dugo dok Mus-

limansko bratstvo održava detant s oružanim snagama.

Zašto Arapsko proljeće nije značajnije zahvatilo monarhi-

je u regiji? Što njih čini toliko posebnima?

Ukratko, odgovor je legitimnost. U Maroku, primjerice,

monarhija djelomično vuče svoju legitimnost iz tvrdnje da

potječe od proroka Muhameda. Sekularni režimi Ben Ali-

ja i Mubaraka, u drugu ruku, ovisili su o drugim izvorima

legitimnosti, poput one koja se održavala putem njihovih

vladajućih stranaka.

Što je s Alžirom? Tamo je bilo nešto demonstracija ti-

jekom prošle godine, no one nisu dovele do promjene

režima. Zašto je tome tako? Hoće li parlamentarni izbori

koji će se održati u svibnju ove godine ipak nešto promi-

jeniti?

Alžir je imao vrlo različito povijesno iskustvo s političkim is-

lamom od Tunisa. Sekularni režim Bena Alija često puta je

koristio avet islamističkog nasilja iz susjednog Alžira kako bi

opravdao represiju nad islamističkim pokretima u Tunisu.

Možda ćemo u Alžiru vidjeti nešto slično vođenoj tranziciji

kojoj sad svjedočimo u Maroku. S obzirom na ograničenu

moć alžirskog parlamenta, svibanjski izbori možda neće

biti transformacijski, međutim, možda će postati žarišna

točka za demonstracije u slučaju da se uoče nepravilnosti.



Što je s Libijom? Prijelazna vlada je trenutačno u pro-

cesu izgradnje nacije, kakvi su, stoga, izgledi za de-

mokraciju u toj zemlji?

Imajmo na umu da je u Libiji primarni zadatak izgradnja

države. Prijelazna vlada nema još punu i efikasnu vlast

nad Libijom, postoje i rastuće političke podijele između

Tripolija i Bengazija, a da i ne spominjemo brojne paravo-

jne skupine koje djeluju u zemlji. Stoga bi se to pitanje više

trebalo sagledati kroz kontekst dužeg razdoblja, dok bi

se trenutačno pitanje trebalo više ticati uspostave djelot-

vornih institucija.

Mogu li te tenzije između Bengazija i Tripolija eskalirati

u sektaško nasilje?

Već postoji niska razina nasilja između različitih naoružanih

skupina unutar Libije. Tenzije između Tripolija i Bengazi-

ja imaju potencijal eskaliranja, a Tripoli je već i zaprijetio

da će upotrijebiti silu da održi integritet libijskog teritorija.

Međutim, oružani sukob između Tripolija i Bengazija je

nešto što si nitko u ovom trenutku ne može priuštiti, jer bi

imao katastrofalne posljedice za Libiju, a potencijalno bi

mogao destabilizirati i susjedne zemlje.

Što je s berberskim zajednicama u zemljama zahvaćenim

Arapskim proljećem? One su se u prošlosti uglavnom

svrstavale protiv arapskih vladajućih režima, doživljavajući

Arape kao okupacijsku silu. Hoće li se njihova pozicija sada

promijeniti?

Kada govorimo o berberskim zajednicama možemo reći

da istovremeno postoji prostor za njihovu političku partic-

ipaciju, ali i strah da će se nove islamističke elite poka-

zati još netolerantnijima prema njihovim zajednicama od

prijašnjih režima. U Tunisu je berberska zajednica politički

aktivna i prisustvovala je prosvjedima za obljetnicu 14.

siječnja.

Možete li dodatno pojasniti te potencijalno nestabilne

odnose između berberskih zajednica i novih islamističkih

elita?

Pa gledajte, kada govorimo o odnosu s novim elitama,

za primjer možemo uzeti Libiju, gdje su berberske para-

vojne postrojbe odigrale ulogu u svrgavanju Gadafijevog

režima. Te paravojne postrojbe sada se opiru razoružanju i

općenito su skeptične prema prijelaznim vlastima. Narav-

no, u Tunisu su odnosi između berberskih zajednica i novih

elita manje napeti, međutim, pitanja o statusu berbersk-

og jezika i priznavanja berberske zajednice ostaju i dalje

teme spora.

razgovor vodio: Borna Zgurić



Lamont ispred tuniskog Ministarstva unutarnjih poslova

The Arab Revolution knjiga je iz pera Jean-Pierrea Fili-

ua, profesora bliskoistočnih studija na Sciences Po u

Parizu, te gostujućeg profesora na sveučilištima Columbia

i Georgetown. Filiu kao izvrstan poznavatelj arapskog svi-

jeta u kratkih „deset lekcija“ objašnjava što je prouzroko-

valo narodne demokratske ustanke koje nazivamo Arap-

skim proljećem. Nakon što su ustrajni autoritarni režimi

arapskim svijetom vladali desetljećima, mlada globalizira-

na generacija iz urbane srednje klase odlučila je da joj je

dosta i postavila je zahtjev za demokratizacijom politike i

društva; zahtjev koji se zbog tvrdoglavosti dugovječnih vla-

dara pretvorio u otvoreni ustanak protiv režima. U tome su

ključnu ulogu igrale društvene mreže poput Facebooka i

Twittera. Demokratski ustanci u arapskom svijetu pokazali

su, kako to navodi Filiu, da Arapi unatoč tome što ih se sma-

tra nesposobnima za pravdu, slobodu i demokraciju, nisu

iznimka u tom pogledu. Ustanci su u svojoj biti bili masovni,

bez vođa, demokratski, miroljubivi, sekularni i pluralistički.

Ustanci su također i otvorili politički prostor za Musliman-

sko bratstvo, koje je do sada djelovalo kao ilegalna politička

opozicija desetljećima, da legalno participira na slobodnim

demokratskim izborima u zemljama regije MENA te da bude

snažna politička sila koja će zajedno s ostalim akterima u

društvu i politici oblikovati politički reljef regije. Istodobno

ti su ustanci delegitimirali nasilno djelovanje radikalnih

džihadističkih skupina, jer su pokazali kako do promjene

režima može doći mirnim i pluralističkim prosvjedima um-

jesto nasiljem i nametanjem jednog uskog shvaćanja is-

lama. Knjiga Jean-Pierrea Filiua izvrsno je štivo za sve

one koji žele bolje razumjeti zašto je došlo do narodnih

demokratskih ustanaka u arapskom svijetu, ali i za sve

one koji se žele bolje upoznati sa suvremenom političkom

poviješću i društvenim prilikama u regiji MENA.

Gentlemen’s Book Choice


Jean-Pierre Filiu 2011. The Arab Revolution: Ten Lessons from the Democratic Uprisings Hurst & CompanyLondon, 195 str.

Ashraf Khalil, dopisnik iz Kaira za regiju Bliskog istoka za

The Times (London) i Foreign Policy, osobno je svjedočio

događajima na trgu Tahrir početkom prošle godine koje je

zatim pretočio na papir. S obzirom da je Khalil profesionalni

novinar, a ne politički analitičar, njegova je knjiga pisana la-

ganim novinarskim stilom koji zapravo daje „meso“ na „ko-

stur“ raznim stručnim i znanstvenim političkim analizama o

revoluciji u Egiptu. Knjiga Liberation Square bogata je opisima

događaja s trga Tahrir i intervjuima aktivista i komentatora koji

su sudjelovali u tim događajima. Khalil iz tih intervjua struk-

turira priču koja je nam govori kako je srušen Hosni Mubarak.

Mubarak je, kako to tvrdi Khalil, na vlast došao sasvim slučajno,

prvenstveno jer nije bio prijetnja, već mediokritet koji se ničime

nije isticao, što mu je omogućilo da napreduje u Sadatovoj službi.

On je bio vladar koji je vladao putem apatije. Narod ga nije niti

nešto posebno volio niti posebno mrzio, jednostavno su sma-

trali da se u politici ništa ne može promijeniti. No, takav men-

talni sklop se počinje mijenjati 2003. kada je narod iskazao

nezadovoljstvo zbog podrške Mubarakova režima američkoj in-

vaziji na Irak. Već sljedeće godine došlo je do novog pomaka

u obliku pokreta Kefaya (Dosta) koji je po prvi puta iskazao i

nezadovoljstvo s načinom na koji se vodi država. Kefaya je

zapravo demistificirala Mubarakov režim i stvorila promjene

u mentalitetu Egipćana koje su utrle put događajima kojima

smo svjedočili prošle godine u Egiptu. Ova knjiga predstavlja

izvrstan izvor osobnih mišljenja aktivista koji su sudjelovali u

demonstracijama na trgu Tahrir i nezaobilazno je štivo za sve

one koje zanima narodni ustanak i promjena režima u Egiptu.

Borna Zgurić

Ashraf Khalil 2012. Liberation Square: Inside the Egyptian Revolution and the Rebirth of a NationSt. Martin’s PressNew York, 324 str.


Udrugu Politea osnovala je 2008. godine nekolicina mladih društvenih znanstvenika, uključujući politologe, pravnike, komunikologe, ekonomiste i novinare s ciljem promicanja društvenih znanosti i upotrebe njihovih saznanja za bolji demokratski proces i kritičko promišljanje u svakodnevnom životu.

Tijekom 2010. usredotočili smo se na stvaranje think tanka usmjerenog prema četiri glav-na programa: (1) znanstvena odličnost kroz visoko prolifirane seminare i ljetne škole za mlade znanstvenike; (2) polit-ekonomska analiza i strateško planiranje; (3) međunarodni odnosi i sigurnost, s posebnim naglaskom na međunarodne organizacije, bilateralne spo-razume u Jugoistočnoj Europi i razne druge sigurnosne teme; (4) religija i diplomacija s posebnim naglaskom na ekumenizam kao način premošćivanja vjerskih rascjepa u Jugoistočnoj Europi.

Naše je financiranje temeljeno na projektima. Politea je u svojih prvih dvije godine stvorila odlične odnose s Međunarodnim savezom studenata politologije (IAPSS), Fakultetom političkih znanosti u Zagrebu i s Hrvatskim politološkim društvom. Naši su članovi bili gostujući predavači, voditelji seminara i sudionici mnogih međunarodnih konferencija, a ujedno rade i na svojim istraživačkim projektima.

gentlemen’s · 2012. 4. 22. · issn 1848-1353 gentlemen’s agreement političko-ekonomski...

Documents