ODABRANA DJELA GEORGEA ORWELLA

Naslov izvornika

THE COLLECTED ESSAYS, JOURNALISM AND LETTERS OF GEORGE ORWELL (VOLUME I–IV)

Copyright © thc Estate of the late Sonia Brownell Orwell

Izbor i predgovor VLADIMIR ROKSANDIĆ

Prijevod MARIJAN KRMPOTIĆ VLADIMIR ROKSANDIĆ

Odgovorni urednik DRAGAN MILKOVIĆ

Glavni urednik ZDRAVKO ŽIDOVEC

ZAŠTO PIŠEM I DRUGI • ESEJI

AUGUST CESAREC ZAGREB

STAZE ERICA BLAIRA (U povodu Orwellove publicistike)

1

George Orwell (pravim imenom Eric Blair, 1903-1950) poznatiji je našoj publici kao romanopisac nego publicist i esejist. Četiri toma njegovih sabranih eseja, novinskih članaka i pisama (Secker&Wafburg, London 1968, Penguin Books 1970), na osnovi kojih je napravljen ovaj izbor, cjelovito prikazuju životnu sudbinu, ličnost i poglede Georgea Orwella. Ne zanemarujući vrijednost njegovih najpoznatijih romana 1984 i Životinjska farma, te imajući na umu još nekoliko romana koje je napisao, usudio bih se ustvrditi da je Orwell po vokaciji ipak prvenstveno bio esejist i žurnalistički kroničar svog doba. To se, uostalom, može nazreti i iz njegovih romana. Stanovita proračunatost, unaprijed zadana konstrukcija, svjesno odricanje od neiscrpnih poetskih mogućnosti jezika, nesmiljena analiza svake premise do kraja, do potpunog razrješenja, u romanu ponegdje mogu zasmetati, dok u esejima kakve piše Orwell to postaju dragocjene vrline. Uz to, u eseju on se zna opustiti, dati maha svojoj mašti, originalnosti mišljenja i duhovitosti, pa bi neupućeni čitalac teško mogao pogoditi da je natmureni i zamišljeni pisac 1984 i Životinjske farme napisao nadasve šarmantne eseje kao što su Zalaz engleskog umorstva ili Umjetnost Donalda McGilla. U eseju svoju socijalnu i političku angažiranost Orwell ne mora stilizirati, podređivati fabuli, kontrolirati svaku emociju. Tako se iza eseja kao što su O vješanju, Kako umiru siromašni i Sjećanje na španjolski građanski rat do kraja otkriva onaj pravi Orwell – hipersenzibilnost osuđena na patnju, odnosno čovjek koji je u sukobu s realnim svijetom uvijek na izvjestan način osuđen da gubi. U takvoj genezi na izgled stroge i smirene racionalnosti vjerojatno se krije i tajna njene obuhvatnosti –

ratio i emocije nisu dva zasebna ili suprotna pola, već su sliveni u nerazdvojnu cjelinu koja svjedoči o kompleksnom nazoru na svijet.

Rijetko je koji pisac tako dosljedno, iskreno i oštroumno govorio o svakodnevnim dilemama intelektualca svog vremena. Čitavo njegovo djelo svojevrstan je dnevnik, ispovijest moralna čovjeka koji je bio zaokupljen većinom bitnih javnih duhovnih zbivanja svog doba. Orwell je bio čovjek koji nije mogao stajati »sa strane«; međutim, ulazeći u sve vrste polemika, on je iznad svega čuvao i tražio vlastiti integritet, upravo fanatično težeći individualnom poštenju kao ishodištu svog sudjelovanja u zbivanjima oko sebe. Koliko god je u tim zbivanjima djelovao, nije se dao zavesti njihovom vlastitom, unutarnjom akceleracijom, koja je prividnom zakonitošću svog gibanja, s toliko različitih posteriornih opravdanja, na izgled vrlo razložnih, mnoge moralno naružila. U svom djelovanju Orwell je pronašao ravnotežu između iskrenog pristajanja, kad je to trebalo, i razumskog odstojanja kojim je čuvao dostojanstvo individualnog pogleda na svjjet i koje je izazivalo poštovanje i kod onih koji se s njim nisu slagali, a tih je, zaista, bilo mnogo. Orwell nikada nije dijelio puritanske lekcije; on nije bio »pošten« zato što je tome stremio, već zato što je, jednostavno, takav bio. Uostalom, sjetimo se njegove rečenice iz teksta o Gandhiju: »Svece valja uvijek smatrati krivima, sve dok ne dokažu svoju nevinost.«1 Njegovu »nevinost« ne treba ni pokušati dokazivati, jer je oduvijek bio blizak svakodnevnom životu, s puškom u ruci, bombama o pasu, ako je trebalo (u Španjolskoj 1936/37.), što ga, međutim, nije spriječilo da ustraje u svojim stavovima, dapače.

Jedna od bitnih karakteristika Orwellovog publicističkog djelovanja jest da je za čitava života bio napadan i zdesna i slijeva, i da je cijelo vrijeme svoje polemike i bitke vodio sam, ne vežući se čvršće ni za jednu

1 The Collected Essays, Journalism and Letters of George Orwell, Penguin Books, London 1970, Volume III, str. 523.

organiziranu grupaciju. Njegova vizija demokratskog socijalizma nije se mogla uklopiti u Staljinove recepte, koji su tridesetih godina bili vrlo popularni kod britanskih intelektualaca lijeve orijentacije, i koji su ih, kao i mnogi drugi u to doba, prihvaćali bez rezerve. Za njih je Orwell bio anarhistični individualac koji nije shvaćao potrebu besprijekorne poslušnosti, reda i discipline radi ostvarenja »viših ciljeva«. U tim prepirkama Orwell im, s punim pravom, ali bez djelotvornijeg odjeka, nije ostajao dužan. Za drugog svjetskog rata, među ostalim, napisao je i ovu rečenicu, koje težina nadilazi čarkanja u britanskom lijevom pokretu: »Grijeh gotovo svih ljevičara od 1933. naovamo jest da su željeli biti antifašisti, a da pritom ne budu i protiv totalitarizma.«2 Jedna druga misao još preciznije obuhvaća pravu prirodu Orwellovog poimanja svijeta dnevne politike početkom četrdesetih godina: »’Realizam‘ (nekad se to nazivalo nepoštenjem) jest dio političke atmosfere što vlada našim vremenom.«3

I površni poznavalac Orwellovog djela znat će da se iza te tvrdnje ne krije odstupanje od odgovornosti, koje su mu dogmatici u ime nekog apsoluta predbacivali, već empiričko uvjerenje da »prodavanje prijatelja nije baš posljednja riječ političke mudrosti«4 i iskustvo čovjeka koji je za svoje stavove bio spreman ginuti, ali stoga nikako i pravdati zakulisne manevre političkih stranaka, što su češće proizlazili iz neobaviještenosti i pogrešaka onih koji su ih tvrdokorno vodili, nego iz takozvanih povijesno datih nužnosti. Zato ni povijest za Orwella nije skup sakrosanktnih činjenica koje su se morale dogoditi, kako se to često prikazuje, pod plaštom ravnomjernih i neizbježivih društvenih zakonitosti, već zbir okolnosti u kojima je ljudski faktor često imao neusporedivo veće značenje nego

2 Andrew Sarris, The Primal Screen, Simon and Schuster, New York 1973, str. 295. 3 The Collected Essays, Journalism and Letters of George Orwell, Penguin Books, I.ondon 1970, Volume II, str. 367. 4 Ibid., str. 367

što smo spremni priznati, odnosno, nego što nam je predočeno.

Problemi individualne slobode i istinitosti činjenica, kako nam ih predstavlja Orwell, i njegovo inzistiranje na njima nisu mušičavosti zadrtog moralista. To su bitni problemi koji određuju strukturu čitavog suvremenog svijeta – ukoliko se ne osigura barem minimum slobode i uporište zdravom razumu, same osnove civilizacije i njezina daljeg razvoja dolaze u pitanje. 1984 je u književnoj kritici gotovo redovno svrstana u žanr »negativne utopije«, a Životinjska farma u sarkastičnu bajku koja korespondira sa zloćom Swiftovih Gulliverovih putovanja. Ako promatramo Orwellova iskustva i publicistički rad, ta će nam se djela učiniti znatno ostvarljivijim i konkretnijim nego što u prvi mah izgleda i nego što su mnogi spremni prihvatiti. »Moralni svinjac«5 o kojem Orwell govori nije stvar prljavštine jednih i čistoće drugih, kao što košmar koji je nastao rušenjem osnovnih normi ljudskog ponašanja nije pitanje sekundarnog značenja koje se olako može opravdati tehnološkim razvojem, fiktivnom razuzdanošću novog doba ili, kao što se to najčešće činilo, stjecajem okolnosti. Za Orwella je pojam »moralnog« i svakodnevnog, normalnog ljudskog ponašanja važan u tolikoj mjeri jer obuhvaća suviše širok spektar oblika komuniciranja da bi se mogao bezbolno kršiti bez većih posljedica po sudbinu čovječanstva, koje, po njemu, srlja u totalitarizam.

A fantomom totalitarizma Orwell nije bio opsjednut bez razloga, jer i njegov mladenački period i gotovo sve što je vidio u posljednjih petnaestak godina svog prerano prekinutog života davalo je njegovim strepnjama puno opravdanje.

2

Sve do španjolskog građanskog rata, koji je bio prijelomni događaj u njegovu životu, jer je do kraja

5 Ibid., str. 367

formirao njegove političke nazore, Orwell je o društvenim pojavama uglavnom razmišljao na razini pravda-nepravda, ne bilježeći ih doduše kao izolirane slučajeve, ali njihovo uopćavanje nije se uzdizalo do globalne slike društva koje neminovno valja mijenjati iz temelja.

S nipodaštavanjem koje sa sobom nosi siromaštvo, što će mu nakon nekoliko godina biti opsesija i tema prve knjige, autobiografskih zapisa Nitko i ništa u Parizu i Londonu (1933), Orwell se suočio već u počecima svog školovanja u školi Svetog Ciprijana, u kojoj je bio jedan od rijetkih učenika čije je školovanje plaćala država. U opširnom zapisu pod ironičnim naslovom »Takve su, takve bile radosti«, opisao je brojna poniženja kojima je bio podvrgnut: od batina – kojih su bogata djeca bila pošteđena, do trauma rođendana bez torte uobičajene za slavljenike, trostruko manjeg džeparca, lišavanja pribora za kriket ili svih slobodnih aktivnosti koje su zahtijevale i najmanji trošak. Naravno, nije se tu radilo o minimalnim troškovima, koje bi i roditelji siromašne djece lako platili, već o sistemu školovanja koji je od najmanjih nogu pojedincu jasno davao na znanje kakav mu je status i što ga očekuje u jednom davno petrificiranom društvu. U spomenutom tekstu Orwell piše: »Ali u svakom slučaju bila je to velika, trajna lekcija mog dječaštva: živio sam u svijetu u kojem mi nije moglo biti dobro. Dvostruke batine bile su za mene prekretnica, jer tada sam prvi put shvatio okrutnost sredine u koju sam bio bačen. Život je bio strašniji, a ja zločestiji nego što sam ikada zamišljao.«6

Nakon mirnog razdoblja u koledžu u Etonu (gdje je pisao satiričke pjesme i surađivao na izdavanju više školskih magazina), umjesto da ode na studij, Orwell sljedećih pet godina provodi u Burmi služeći u više mjesta u Indijskoj imperijalnoj policiji. Ako imamo na umu čitav Orwellov životni put, taj podatak zazvučat će u najmanju ruku bizarno. Nisu sasvim jasni razlozi Orwellove odluke, ali

6 The Collected Essays, Journalism and Letters of George Orwell, Penguin Books, London 1970, Volume IV, str. 383.

iskustvo u Burmi bilo je vrlo značajno za njegov kasniji razvoj. U Burmi je upoznao okrutnost i apsurdnost imperijalizma, tamo se razvio njegov prezir prema nacionalizmu, koji je u Engleskoj, središtu Britanskog imperija, bio veoma razvijen. Jedanaestogodišnji dječak, koji se javnosti prvi put predstavio u lokalnim novinama patriotskim pjesmicama »Probudite se, mladići Engleske« i »Kitchener«, petnaestak godina kasnije, nakon burmanskog iskustva, pisat će: »Nacionalizam je glad za vlašću ublažena samozavaravanjem. Svaki nacionalist sposoban je počiniti najsramnije svinjarije, ali je pri tome, jer je svjestan da služi nečemu većem od sebe, nepokolebljivo uvjeren da je u pravu.«7

Kraj dvadesetih i početak tridesetih godina ovoga stoljeća Orwell provodi lutajući po Parizu, Londonu i južnoj Engleskoj, živeći od danas do sutra, više gladan nego sit, obavljajući sve moguće poslove, družeći se sa siromasima, prosjacima i skitnicama. U Parizu se susreće s bezočnim izrabljivanjem, opisuje niz sudbina ljudi koji rade sedamnaest sati dnevno i kojima je jedina razonoda opijanje subotom uveče. Međutim, iako je u potpunosti svjestan frapantnih socijalnih razlika, u to doba, na pitanje svog pariškog sudruga u neimaštini, ruskog emigranta Borisa, ima li kakve određene političke stavove, Orwell će, još uvijek, kratko i jasno odgovoriti – »Ne.«8 Politika ga još uvijek ne zanima, ne zna ništa pouzdanije o kretanjima na političkoj sceni Engleske. Pa ipak, već se da naslutiti da njegov interes za društvena kretanja neće ostati samo na povremenim britkim opaskama. Cenzura u Engleskoj, njegov prvi »profesionalni« novinarski tekst, objavljen je 1928. u »Mondeu« Henrija Barbussea. Pišući o položaju sudopera u spomenutoj knjizi Nitko i ništa u Parizu i Londonu, on kaže: »Ne bi se moglo reći da je njihov položaj takav samo zbog

7 The Collected Essays, Journalism and Letters of George Orwell, Penguin Books, London 1970, Volume III, str. 412. 8 George Orwell, Down and Out in Pariš and London, Penguin Books, London I %8, str. 41.

lijenosti, jer lijenčina ne može biti plongeur; oni su jednostavno uhvaćeni u klopku rutine koja onemogućava razmišljanje. Da plongeuri uopće razmišljaju, oni bi već odavno oformili sindikat i štrajkali radi boljih uvjeta rada. Ali oni ne razmišljaju, jer za to nemaju vremena; njihov život stvorio je od njih robove.«9 Zaključujući svoje razmišljanje o prosjacima u Engleskoj, piše: »Novac je postao velik test vrline. Na tom testu prosjaci propadaju i zato su prezreni. Kada bi prosjačenjem mogli zaraditi deset funti tjedno, to bi odmah postala ugledna profesija. Gledajući realno, prosjak je jednostavno poslovni čovjek koji, poput ostalih poslovnih ljudi, zarađuje za život na način koji mu je moguć. On nije prodao svoju čast više od ostalih modernih ljudi; jedino je pogriješio što je odabrao profesiju u kojoj je nemoguće postati bogat.«10 Takva razmišljanja, međutim, nisu karakteristična za vrlo smireni ton knjige pisane bez ikakve gorčine. Orwell se mnogo više bavi osobenjaštvom i bizarnošću likova koje je sretao, opisivanjem njihovih čudesnih priča i sudbina negoli društvenim uzrocima položaja u kojem su se našli. On je promatrač koji pažljivo i bez predrasuda gleda jedan novi svijet koji je imao priliku dobro upoznati, i zato ova knjiga u dobrom smislu te riječi pripada literaturi, a ne sociologijskoj reportaži ili nečem sličnom.

1932. Orwell sređuje svoju egzistenciju i do 1936. radi kao učitelj u više škola, prodavač knjiga, počinje redovito pisati književne recenzije i u to vrijeme završava četiri knjige – tri romana i knjigu zapisa o rudarskom sjeveru Engleske.

3

9 Ibid., str. 104. 10 George Orwell, Down and Out in Paris and London, Penguin Books, London I %8, str. 41.

Ibid., str. 104.

9. juna Orwell se ženi s Eileen O’Shaughnessy. 18. jula 1936. počinje španjolski građanski rat, koji je bitno obilježio Orwellov intelektualni život sve do njegove smrti.

Orwell je u Španjolsku otišao potkraj 1936, a vratio se sredinom 1937, nakon što je bio teško ranjen – fašistički snajper probio mu je grlo, povrijedio jednu glasnicu i još je nekoliko mjeseci poslije izgledalo da više nikada neće moći govoriti. Što se zbivalo u Španjolskoj i što ga je do tolike mjere uzbudilo, Orwell je opisao u knjizi Kataloniji u čast (1938). Spomenimo da godinu dana nakon povratka iz Španjolske Orwell nije bio u stanju pisati ni o čemu drugom – od toga doba započinju njegove dugotrajne bitke protiv dogmatizma i ideološke zaslijepljenosti, od tih dana on postaje strastven polemičar koji osjeća svojom dužnošću da sudjeluje u političkim previranjima svoje zemlje i lijevog pokreta uopće.

Po dolasku u Španjolsku s kontingentom koji je organizirala Nezavisna laburistička partija (ILP), koju ne valja miješati s komformističkom Laburističkom partijom, Orwell se prijavio u Lenjinovu diviziju, koju su uz internacionalne dobrovoljce većinom sačinjavali pripadnici POUM-a (Radničke partije marksističkog ujedinjenja). Orwell je bio fasciniran Barcelonom decembra 1936 – »... čitav grad živio je u revolucionarnoj groznici, vladao je duh proleterskog bratstva, sve važne zgrade bile su u rukama radnika, kavane i radnje bile su kolektivizirane, javne kuće ukinute, napojnica zabranjena, a taksiji i tramvaji kružili su gradom obojeni u crveno i crno – boju anarhista. Zidovi su bili oblijepljeni revolucionarnim plakatima, ispisani parolama, iscrtani srpovima i čekićima, sa zvučnika su se orile revolucionarne pjesme, a svakog podozrivog predstavnika civilizacije engleskog jezičnog područja – piše Orwell – morala je ganuti i ponijeti prilično patetična doslovnost kojom su idealistički Španjolci provodili revolucionarne parole. Prevladavala je vjera u revoluciju i budućnost, osjećanje da je iznenada nastupila era jednakosti

i slobode.«11 Orwell je iz takve Barcelone otišao na aragonski front, gdje je proveo oko četiri mjeseca relativno mirne pozicione borbe, s povremenim čarkanjima i manjim manevrima. Na fronti se, u dugim razgovorima s vojnicima, Orwell prvi put upoznao s razlikama koje su vladale među borcima za Republiku. Međutim, tada te razlike još uvijek nije uzimao suviše ozbiljno niti se jače priklonio kojoj stranci. Čak se po povratku u Barcelonu kanio pridružiti Internacionalnoj brigadi i otići boriti se u Madrid, gdje je očekivao žešće bitke.

Četiri mjeseca poslije, potkraj aprila 1937, Barcelona je, piše Orwell, bila drugi grad. Duh jednakosti prvih nekoliko mjeseci svjesno je potisnut, nastupila je sveopća »buržoazifikacija«,12 ono što je u početku bilo radnička država promijenilo se u običnu građansku republiku s uobičajenom podjelom na bogate i siromašne. Teze o nedjeljivosti rata i revolucije, iza kojih su stajali anarhisti i POUM, potisnute su, a prevladala je teorija o potrebi očuvanja buržoaske demokracije kao primarnom i tada jedinom cilju. Staljin je svoju vojnu pomoć uvjetovao političkim utjecajem. Godina je 1937 (sjetimo se što se u to doba zbivalo u Sovjetskom Savezu), i tajna policija uskoro počinje nesmiljen lov na sve ljevičare koji su bili izvan oficijelne Komunističke i Socijalističke partije. Nakon majskih nereda u Barceloni fabriciraju se optužbe protiv POUM-a koji se proglašava »trockističkom« strankom i Francovom petom kolonom. Deset hiljada ljudi koji su se svim srcem borili protiv fašizma odjednom se našlo izvan zakona Republike. Krivotvore se priznanja (njih dvjesta), za koja čak i predstavnici vlade tvrde da se njihova vjerodostojnost nikako ne može održati. Njihovu lažnost potvrđuje i ministar pravde Irujo,13 a ministar obrane Prieto14 izjavljuje da hapšenja vođa POUM-a nisu izvršena po nalogu vlade, već samovoljom policije. Zugazagoitia,

11 George Orwell, Homage to Catalonia, Penguin Books, London 1968, str. 10. 12 Ibid., str. 55. 13 Ibid., str. 167. 14 Ibid., str. 168.

ministar unutrašnjih poslova, u decembru 1937. izjavljuje jednoj engleskoj delegaciji: »Primili smo pomoć od Rusije i stoga im moramo dopustiti neke akcije koje nam nisu po volji.«15

Pripadnici Radničke stranke marksističkog ujedinjenja i oni koji su se zajedno s njima borili zatvarani su i mjesecima držani u tajnim zatvorima bez ikakvih optužbi i suđenja, a mnogi su tu i zaglavili. Te vijesti nisu stizale do fronta, na kojem su POUM-ovci i dalje ginuli boreći se protiv fašista. Ovdje se očito radilo o još jednoj od sumanutih Staljinovih ideja, koje je čak i u dalekoj Španjolskoj provodio jednakom efikasnošću. POUM-ove trupe sačinjavali su radnici, internacionalni dobrovoljci i velikim brojem dječaci od petnaest, šesnaest godina, koji su, vojnički slabo uvježbani i još slabije naoružani, nemilice ginuli. Njih optužiti za »trockističku« zavjeru bila je stvar doista bizarne maštovitosti. Evo što Orwell piše o svom prijatelju, dvadesetdvogodišnjem Bobu Smillieju, koji je očito ubijen u zatvoru, i svom komandantu s fronta Georgeu Koppu. »Smilliejevu smrt ne mogu lako oprostiti. Taj hrabri i talentirani dječak bio je ovdje, odbacio je karijeru na Glazgovskom sveučilištu da bi se došao boriti protiv fašizma; svoj posao na frontu obavljao je, vidio sam to na svoje oči, s nevjerojatnom hrabrošću i voljom; a sve što su se sjetili da s njim učine bilo je baciti ga u zatvor i pustiti da umre kao zanemarena životinja. Znam da usred velikog i krvavog rata nema smisla praviti odviše buke oko jedne individualne smrti. Jedna avionska bomba koja padne na napučenu ulicu izaziva više patnji nego popriličan broj političkih ubojstava. Ali ono zbog čega bjesnim nad ovom smrti jest njena potpuna besmislenost. Biti ubijen u bitki – u redu, to se očekuje, ali biti bačen u zatvor, čak ni na osnovi izmišljene optužbe, već samo zbog potpuno slijepog prkosa i umrijeti u samoći – to je druga stvar. Ne mogu

15 Ibid., str. 168.

vidjeti kako takve stvari – a Smilliejev slučaj nije bio izuzetak – mogu približiti pobjedu.«16

O Koppu piše slično: »On je bio čovjek koji je sve žrtvovao – porodicu, nacionalnost, življenje – samo da dođe u Španjolsku i bori se protiv fašizma. Napuštajući ilegalno Belgiju i pridružujući se stranoj vojsci, dok je bio rezervist u Belgijskoj armiji, i pomažući prije ilegalnu proizvodnju municije za španjolsku vladu, osigurao je sebi godine zatvora ako bi se ikada vratio u svoju zemlju. Bio je na frontu od oktobra 1936, od običnog vojnika postao je major, bezbroj puta bio je u akciji, jedanput je i ranjen. Za vrijeme majskih nereda, sam sam to vidio, spriječio je jedan okršaj i vjerojatno spasio deset ili dvadeset života. A sve što je dobio za uzvrat jest da je bačen u zatvor.«17

Orwell se, prostrijeljena grla, skrivao u Barceloni, izbjegao sudbinu svojih brojnih drugova, i Španjolaca i internacionalnih dobrovoljaca, i zajedno sa svojom ženom, koja je također bila pod prismotrom, nakon neuspjelog pokušaja intervencije za Koppa, uspio se živ izvući iz Španjolske. George Orwell, dobrovoljac u svim opasnim akcijama svoje čete, šest mjeseci prije ne bi ni u snu pomišljao da će njegov povratak tako izgledati. Dok se u vrijeme kad je došao u Španjolsku sumnjičavo gledao svaki građanski pristojno obučen čovjek s kravatom, šest mjeseci kasnije život mu je spasio izgled dobro stojećeg engleskog turističkog para (on i Eileen) koji za bogatom trpezom u vagon restoranu – uz dobro vino i »Lucky Strike« cigarete koje su na »crno« vrijedile malo bogatstvo – uz smjeran pozdrav i letimičnu kontrolu graničara, zadovoljni boravkom napuštaju jug. Kad su prešli granicu, utučenost, bol i mora besmislenog košmara potisnuli su svaku radost, kao u progonjene životinje koja se spasila slučajem. Njegove misli bile su okrenute prijateljima, sudbini Španjolske, pokušajima da jednu potpuno alogičnu situaciju smjesti u logičan okvir, da bezrazložnim postupcima nađe

16 Ibid., str. 206 , 207. 17 Ibid., str. 200.

razložno objašnjenje. Tada, obrvan teškim mislima, slomljen onim što je vidio, još nije pretpostavljao da će desetak godina kasnije u 1984 napisati: »Moć se sastoji u tome da se ljudski duh razbije na komade, a potom sastavi u željeni oblik. Da li ti sada biva jasno kakav svijet mi stvaramo?«18

Sveti Ciprijan, Eton, Burma, Pariz, London, rudarski sjever i pitomi jug Engleske, učiteljevanje, recenziranje, pisanje romana do tada, sve su to bile usputne stanice. Španjolsko iskustvo, aragonski front, Barcelona, tajna policija u rukama Staljinovih podanika, nestali prijatelji i pali suborci zaokružili su nevjerojatno bogate trideset i tri godine života Erica Blaira. Od sredine 1937. bio je na novom početku. Gotovo sve iznenađujuće što se moglo doživjeti bilo je doživljeno – ostajalo je zrenje i literarno zaokruživanje more, kojoj se, kao što će se kasnije vidjeti, može dati logičan okvir. Objašnjenje, međutim, nikada. Ono leži u nedostižnim ponorima ljudske duše, najvećim majdanima zla.

4

1938. Orwell je, nakon višegodišnjeg pobolijevanja, obolio od tuberkuloze.19 Zbog bolesti zimu provodi u Maroku. Nakon što je izbio rat (septembra 1939.) ne primaju ga u vojsku zbog slabog zdravstvenog stanja. Za vrijeme rata piše više knjiga (Lav i jednorog, U kitovoj utrobi, Životinjska farma), planira roman u tri dijela koji, po svemu sudeći, nikada nije ni počeo, te razvija bogatu publicističku djelatnost (»Tribune«, »Partisan Review«, »Horizon«, BBC). Posebno mu je bila draga suradnja u tjedniku o kojem je 1943. zapisao slijedeće: »’Tribune’ nije savršen... ali mislim da je to jedini postojeći tjednik koji iskreno nastoji biti i

18 George Orwell, Nineteen Eighty-Four, Penguin Books, London 1968, str. 214. 19 Podaci za ovaj pasus uzeti su iz opširne kronologije Orwellovog života koju je za The Collected Essays, Journalism ana Letters of George Orwell, Volume I-IV, priredio Ian Angus.

progresivan i human – što znači da kombinira radikalnu socijalističku politiku s poštovanjem slobode govora i civiliziranog odnosa prema literaturi i ostalim umjetnostima.«20

1944. Eileen i Eric posvajaju bebu, rođenu 14. maja, i daju joj ime Richard Horatio Blair.

1945. umire mu žena, Eileen Blair, u 39. godini. U to vrijeme Orwell je ratni dopisnik »Observera«. Sredinom iste godine počinje pisati prvu verziju 1984, a nakon osamnaestomjesečnih peripetija s izdavačima izlazi Životinjska farma, koja će se krajem godine u SAD prodati u više od pola milijuna primjeraka i tako prvi put u životu Orwella riješiti financijskih briga.

1947. zdravlje mu naglo ide nagore. Potkraj 1948. završava 1984, a u aprilu 1949. piše posljednji tekst. Tri mjeseca prije smrti ženi se Sonijom Brownell.

Umire 21. januara 1950. od tuberkuloze pluća.

5

Posljednja rečenica koju je Orwell zapisao, pronađena u fragmentarnim bilješkamai datirana 17. IV 1949, glasi: »U pedesetoj, svatko ima lice koje zaslužuje.«21

Pedesetu nije doživio, ali je svoj život proživio časno. Za razliku od mnogih, Orwell nije napisao ni redak koji

nije mogao potpisati mirne savjesti. Opredijelivši se za dosljednost, odrekao se mnogo čega što godi taštini, tom poroku kojem pisci podliježu s toliko ushićenja. Četvrt stoljeća nakon smrti slobodno se može reći da Orwell nije posebno omiljen i da u zamišljenoj povijesti pisane riječi prve polovine dvadesetog stoljeća ne zauzima mjesto koje zaslužuje. Istinu je govorio suviše glasno i jasno da bi mu se tako lako oprostilo u svijetu »cjepidlaka, popova i igrača

20 The Collected Essays, Journalism and Letters of George Orwell, Penguin Books, London 1970, Volume III, str. 462. 21 The Collected Essays, Journalism and Letters of George Orwell, Penguin Books, Volume IV, str. 579.

golfa«.22 Uostalom, usprkos svoj engleskoj pristojnosti, njegov se stil odlikovao rečenicama tipa: »Naraštaj nedotupavnih objesio nam se o vrat poput ogrlice nanizane leševima.«23

Aktualnost mnogih stavova ne obećava mu ni veliku ljubav u bližoj budućnosti – međutim, za autora 1984 to i ne bi mogao biti kompliment. U svijetu u kojem su etičke norme relativizirane do kraja, u kojem se pragmatizam cijeni više od ideala, čak i onih provedivih, Orwell svojim poštenjem zaista djeluje pomalo kao anakronizam. Nije stoga čudno da se manje čita a više koristi u manipulativne svrhe političke prirode. Tu dolazimo do paradoksa – oni koji su ga za života najviše mrzili, proglašavali za sotonu koji blati svoju domovinu 1 naciju, danas su najspremniji da mašu Orwellom kao pouzdanim dokazom o besperspektivnosti ideja za koje se zalagao. Rijetko je koji pisac poslije svoje smrti bio toliko krivo interpretiran, da ne kažemo falsificiran, kao Orwell. To je samo, međutim, razlog više da ga se čita, i to pomno. Jer, čini mi se da valja povjerovati onom kritičaru koji je rekao da se radi o jednom od »najprosvjećenijih umova prve polovice dvadesetog stoljeća«.24

6

Od Orwellovih djela u Jugoslaviji do sada su prevedeni jedino romani 1984 i Životinjska farma. U proteklih pet godina, davno prije nego što sam se mogao nadati da ću imati priliku za jedan ovakav izbor, povremeno sam prevodio pojedinačne eseje (Zalaz engleskog umorstva, Sjećanje na španjolski građanski rat, Granice umjetnosti i propagande, Književnost i totalitarizam, Književnost i ljevica), ali u našoj periodici, začudo, nisam primijetio interes za Orwellovu

22 The Collected Essays, Journalism and Letters of George Orivell, Penguin Books, l.ondon 1970, Volume II, str. 171. 23 Ibid., str. 106. 24 Andrew Sarris, The PrimalScreen, Simon and Shuster, New York 1973, str. 300.

publicistiku. S obzirom na našu prilično razgranatu prevodilačku djelatnost, tom se podatku i dan-danas čudim. On je, možda i nesvjesno, vjerojatno utjecao na ovaj izbor, koji se prilično razlikuje od brojnih izbora Orwellovih eseja na engleskom jezičnom području. (Ova konstatacija, naravno, ne znači da Orwellova misao nije prisutna u našem podneblju. Koliko je meni poznato, trenutačno u Jugoslaviji u rukopisu postoje četiri različite dramatizacije 1984.) Radeći ovaj izbor s pretpostavkom da se kod nas neće tako skoro pojaviti još neka zbirka Orwellove publicistike, nastojao sam dati što obuhvatniji prikaz njegovih interesa. Imajući na umu »političnost« njegovih prevedenih romana, a i mnogih tekstova u ovoj knjizi, posebno mi je stalo da upozorim na Orwella kao književnog kritičara i ležernog kroničara svakodnevice. Ne znam u kojoj ću mjeri ovim izborom uspjeti uvjeriti čitaoca da je Orwell kao književni kritičar imao izuzetno rafiniran ukus. U njegovim kritikama i esejima o književnosti nema ni traga tvrdoći, jednostranosti, ishitrenoj tendencioznosti, vulgarnom sociologiziranju – osobinama koje tako često srećemo u sličnim tekstovima kod ljudi koji su u tolikoj mjeri bili uronjeni u politiku. Pogreške koje u književnoj kritici predbacuje drugima, sam Orwell ne ponavlja. Pisao je velike eseje o Swiftu i Dickensu, cijenio Wildea, Melvillea i Twaina, već zarana uočio epohalno značenje Joycea i Elliota, volio Lawrencea, Conrada, Yeatsa i Henryja Millera, kao i čeprkanje po manje poznatim podacima iz književne baštine (dva teksta o odnosu Shakespearea i Tolstoja). Želio bih ukazati i na četiri teksta pri kraju ovog izbora, jer ni Orwell nije bio pošteđen propagande koja ljevičare optužuje da su vječno tmurna čangrizala što ne vole i ne poznaju život i sve podređuju ideji. Orwellova buntovnost i stanovit moralizam zacijelo ne proizlaze iz nepoznavanja ili neprihvaćanja čulnosti života. Njegova vrsta buntovnosti i moralizma, između ostalog, izviru iz njegove želje da se omoguće preduvjeti što šireg ostvarenja te čulnosti. To se, vjerujem, može naslutiti i iz ovog izbora. Izbora iz djela

pisca koji je, kako je to lijepo zamijetio Robert A. Lee,25 na paradoksalan način povezao osjećanje »vječitih vrijednosti«, staromodnog humanizma, s najpoznatijom vizijom čovjekove budućnosti dvadesetog stoljeća.

1977. VLADIMIR ROKSANDIĆ

25 Robert A. Lee, Notes on George Orwell's Works, Coles, Toronto 1973, str. 162.

Zašto pišem

Već od svoje rane mladosti, možda od pete ili šeste godine, znao sam da ću kad odrastem postati pisac. Otprilike između svoje sedamnaeste i dvadeset i četvrte godine nastojao sam da se posvetim drugom poslu, ali radio sam ga potpuno svjestan da činim nasilje nad svojom pravom prirodom i da ću prije ili kasnije morati da se latim pera.

Bio sam drugo od troje djece svojih roditelja i između mene i moje braće ispriječila se razlika od pet godina s obje strane, a oca jedva da sam i poznavao prije nego navrših osmu. Zbog toga, a i zbog nekih drugih razloga, osjećao sam se pomalo osamljen, pa je to uskoro u mene urodilo odbojnim vladanjem te baš nisam bio jako obljubljen među svojim školskim drugovima. Izmišljao sam priče i razgovarao sa zamišljenim osobama, kao što rade sva osamljena djeca, pa mislim da su od samog početka moje literarne ambicije bile povezane s mojim osjećajem da sam odbačen i potcjenjivan. Znao sam se s lakoćom izražavati i nisam se bojao suočiti s neugodnostima, pa sam osjećao da me je to začahurilo u neku vrstu mog vlastitog svijeta u kojem sam mogao podnijeti sve svoje neuspjehe u svagdanjem životu. Ipak, opseg ozbiljnih pismenih radova – to jest, onih koje sam smatrao važnima što sam ih napisao u doba svog cijelog djetinjstva i dječaštva, nije premašio ni pola tuceta stranica. Prvu sam pjesmicu spjevao kad mi je bilo četiri ili pet godina i izdiktirao sam je majci. Sjećam se još jedino da je govorila o tigru, a taj je tigar imao »stolicolike zube« – dosta dobar izraz, ali čini mi se da je pjesmica bila plagijat Blakeove pjesme »Tigar, tigar«. U jedanaestoj sam godini, kad je izbio prvi svjetski rat, napisao rodoljubnu pjesmicu koja je bila objavljena u mjesnim novinama, kao i iduća, dvije godine kasnije, u

povodu Kitchenerove smrti. Od vremena do vremena, kad sam već bio malo stariji, pisao sam loše, i obično ih ostavljao nezavršene, romantične pjesme o prirodi u stilu uobičajenu u to doba. Pokušao sam, otprilike dvaput, napisati neku novelu, što je također bio grozan promašaj.

Međutim, ja sam se cijelo to vrijeme u stanovitom smislu ipak posvetio literarnom radu. Najprije moram spomenuti »naručene« bezvrijednosti koje sam pisao brzo i lako bez naročita zadovoljstva. Osim školskih zadaća pisao sam i vers d’occasion, polupodsmješljive stihove koje sam nizao brzinom što me sad iznenađuje – kad mi je bilo četrnaest godina, napisao sam, u ciglih tjedan dana, cijelu dramu u stihovima oponašajući Aristofana – i pomagao uređivati školske časopise, tiskane i u rukopisu. Ti su časopisi bili najtužnija lakrdija koja se uopće može zamisliti i u obavljanju tog posla mnogo sam se manje trsio nego što se danas trsim dok pišem za najjeftinije novine. A ukorak s tim ja sam cijelih petnaestak godina, ili čak i više, izvodio literarne vježbe sasvim druge vrste: neprekidno sam smišljao »priče« o samom sebi; vodio tako neku vrstu dnevnika što je postojao samo u mojoj glavi. Vjerujem da djeca i mladež to često čine. Još kao malo dijete običavao sam maštati da sam, recimo, Robin Hood i zamišljao sebe kao glavna junaka u uzbudljivim pustolovinama, ali vrlo skoro moja je »priča« prestala biti »narcisoidna« i postala je sve više i više obično opisivanje onog što sam činio i vidio. Kadikad bi dulje vrijeme mojom glavom prolazile ovakve misli: »Otvorio je širom vrata i ušao u sobu. Žuta sunčeva svjetlost probijala se kroz zavjese od muslina, lomila se koso na stolu gdje je uz tintarnicu ležala napola otvorena kutija šibica. Prišao je prozoru s desnom rukom u džepu. Dolje na ulici šarena je mačka trčala za suhim listom, itd., itd.« Ta se navika u mene nastavila sve dok nisam navršio otprilike dvadeset i pet godina, točno kroz sve vrijeme dok se nisam bavio pisanjem. I ako sam morao tražiti, a tražio sam i te kako, one prave riječi, činilo mi se da sam taj trud pri opisivanju činio gotovo protiv svoje volje, pod nekim

pritiskom izvana. »Priča« je morala, pretpostavljam, odražavati stilove raznih pisaca koje sam volio u razna doba svog života, ali koliko se sjećam, uvijek ju je resilo potanko opisivanje.

Kad sam mogao imati šesnaestak godina, iznenada otkrih ljepotu samih riječi; to jest, zvukova i njihova sklada. Stihovi iz Izgubljenog raja:

So hee with difficulty and labour hard Moven on: with difficulty and lahour hee,26

koji mi se danas ne čine više tako divni, ježili su mi kožu niz kralježnicu, a pisanje riječi »hee« umjesto »he«, produbljivalo je taj užitak. Tad sam spoznao da sam rob potanka opisivanja. Sad je jasno koju sam vrstu knjiga želio pisati, ukoliko se za mene uopće moglo reći da sam u to vrijeme želio pisati knjige. Želio sam pisati duge naturalističke romane s nesretnim završecima koji bi vrvjeli potankim opisima i privlačnim poredbama, a također i pretjerano reskim i kićenim poglavljima i u kojima bi riječi bile djelomično upotrijebljene zbog njihova milozvučja. I doista, moj prvi roman, Burmanski dani27 koji sam napisao kad sam imao trideset godina, ali koji sam davno prije zamislio, napisan je dobrano u tom stilu.

Sve ovo iznosim jer mislim da se ne mogu utvrditi pobude zašto se neki pisac latio pera, ukoliko se ništa ne zna o njegovu prijašnjem životu. Njegove će teme biti određene vremenom u kojem živi – to barem vrijedi za nemirno, revolucionarno doba poput našeg – ali prije negoli je počeo pisati, on je zacijelo stekao stanovito emocionalno iskustvo kojeg se nikad neće u potpunosti otarasiti. Priroda njegova posla, nedvojbeno, nalaže mu da disciplinira svoj temperament i pazi da ne ostane na nekom nezrelom stupnju svog razvoja, ili u nekom izopačenom raspoloženju; no, oslobodi li se potpuno svojih prijašnjih iskustava i utjecaja, ubit će i svoj poriv za pisanje. Uz, možda, potrebu

26 Paradise Lost, John Milton (1608—1674), engleski pjesnik. (Prim. prev.) 27 Burmese Days.

da se zaradi za kruh, mislim da postoje četiri glavna motiva zbog kojih netko piše, barem što se tiče proze. Ti mitovi djeluju na svakog pisca, doduše ne uvijek svi jednakom snagom i njihov se odnos mijenja od vremena do vremena u svakom piscu već prema sredini i prilikama u kojima pisac živi i radi. Ti su motivi:

1. Puki egoizam. Želja da se prikažete pametnim, da se o vama govori, da vas se sjećaju i poslije smrti, da se iskažete pred ostalima koji su vam se posprdno podsmijevali u djetinjstvu, itd., itd. Laže svatko tko kaže da to nije njegov motiv, i to vrlo jak. Taj motiv nalazimo ne samo u pisaca, nego i u znanstvenika, umjetnika, političara, odvjetnika, u poslovnih ljudi koje prati uspjeh – ukratko on je svojstven cijeloj kremi ljudskog društva. Velika većina ljudi nije sebična i kad prijeđu tridesetu odriču se osobnih ambicija, u mnogim slučajevima odista ih napusti svaki osjećaj da su uopće netko i nešto – te žive uglavnom za druge ili ih jednostavno samelje prenaporan rad. A uz njih živi i manjina nadarenih, svojeglavih ljudi koji žele svoj život iskoristiti do kraja, a pisci pripadaju tom soju ljudi. Ozbiljni i pravi pisci, usudim se reći, svi su uglavnom taštiji i egocentričniji nego novinari, mada su manje pohlepni za novcem.,

2. Estetski entuzijazam. Zapažanje ljepote u vanjskom svijetu ili, s druge strane, u riječima i njihovu valjanom slijedu. Ugoditi srazom ili skladom jednog zvuka uz drugi, sažetosti dobre proze ili ritmom dobro sročene priče. Željeti da se podijeli jedno iskustvo koje smatramo vrijednim i koje ne bi valjalo ostaviti neizrečenim. Estetski je motiv vrlo slabašan u mnogih pisaca, ali čak i pisac pamfleta ili udžbenika upotrijebit će svoje omiljene riječi i izraze koji mu se dopadaju s neutilitarističkih razloga, ili se može zainatiti i odlučno zahtijevati određen tip slova, određenu širinu margine i slično. Osim željezničkog voznog reda, ni jedna druga knjiga nije bez estetskih vrijednosti.

3. Povijesni poriv. Želja da se ljudi i događaji spoznaju u pravom svjetlu, da se iznađu istine 1 da se sačuvaju za dobro potomstva.

4 . Politička svrha. Ovdje riječ »politika« upotrebljavam u najširem smislu te riječi. Želja da se svijet uputi određenim smjerom, da se utječe na ideje drugih ljudi o vrsti društva za koje valja da se bore. Ponovo, nema te knjige koja ne bi bila politički pristrana. Nazor da umjetnost ne smije imati veze s politikom, određen je politički nazor.

Jasno se može vidjeti zašto ovi različiti motivi moraju biti u protuslovlju jedan s drugim i zašto moraju kolebati od jedne do druge osobe i od vremena do vremena. Po prirodi – ako svoju »prirodu« uzimate kao stanje koje ste dostigli čim se osjetite odrasli – ja sam osoba u kojoj će prva tri motiva pretegnuti nad četvrtim. Da sam živio u mirno doba, pisao bih kićeno i čisto deskriptivno štivo i mogao bih ostati potpuno nesvjestan svojih političkih pristranosti. Najprije sam proveo pet godina na nepodobnu poslu (Indijska imperijalna policija u Burmi) i tad sam iskusio siromaštvo i pretrpio osjećaj neuspjeha. To je potkrijepilo moju prirođenu mržnju vlasti i po prvi put sam bio potpuno svjestan postojanja radničkih slojeva, a moj posao u Burmi pomogao mi je da sam donekle shvatio pravu prirodu imperijalizma; no, to iskustvo nije dostajalo da mi dade točnu političku orijentaciju. Tad je došao Hitler, pa građanski rat u Španjolskoj itd., itd. Krajem 1935. još mi uvijek nije uspijevalo da se čvrsto odlučim. Sjećam se pjesmice koju sam napisao tih dana, opisujući u njoj svoju sumnjičavost.

Sretnim sam popom poživjet’ mogo Prije dvije tisuće ljeta, Da ljude ognjem paklenirn plašim I gledam svoj orah kako cvjeta.

I kašnje vrijeme dobro bješe, Ugodit’ nam lako je bilo, Uspavasmo svoje teške misli Krošnjama drveća u krilo.

Još nevini usudismo se iskreno, Sad, ajme! hineći radovat’, S grane jabuke zebin je pjev Dušmana mi mogo natjerat strahovat’.

Al’ djevojački trbusi i breskve, Pa pastrva u potoku sjene, konji, ptice zorom u letu, Bijahu samo san od pjene.

Zabraniše nam ponovo snivat’, Pa radosti skrismo od straha ludi, Jer konji bijahu izliveni od mjedi, A jahat će ih mali i tusti ljudi.

Ja crv sam što strpljenja ima, , Uškopljenik što izgubi harem. Između popa i komesara, Šepirim se ko Eugen Aram.

A komesar mi sudbinu kroji, Dok radio triješti u sav glas, A pop mi nudi Austina Seven, Jer u mitu je ipak spas.

U snu obitavah mramorne dvore; A što istina bješe na javi? Ja nisam za ovo doba rođen, A jel’ Smith, jel’ Jones, a vi?

Građanski rat u Španjolskoj i drugi događaji u 1936. i 1937. otvorili su mi oči i od onda znam gdje mi je mjesto. Svaka riječ koju sam napisao od 1936. bila je izravno ili neizravno uperena protiv totalitarizma, a za demokratski socijalizam kako ga ja poimam. Čini mi se besmislicom u vremenu poput ovog našeg misliti da se možemo kloniti pisanja o tim problemima. Svatko o njima piše pod ovom ili onom izlikom. Razlika je samo u tom uz čiju stranu pristajemo i koji pristup prihvaćamo. I što smo više svjesni svoje političke pripadnosti, pruža nam se bolja prilika da djelujemo politički, a da pri tom ne žrtvujemo svoj estetski i intelektualni integritet.

Posljednjih sam se deset godina iz petnih žila trsio da pisanje političkih raspra učinim umjetnošću. Uvijek polazim od osjećaja za zajedništvo i poimanja nepravde. Kad sjednem da bih napisao neku knjigu, ne velim sam sebi: »Sad ćeš stvoriti umjetničko djelo.« Ja pišem stoga što postoji neka laž koju želim razotkriti, neki čin na koji želim upozoriti, pa je moje osnovno nastojanje da me se sasluša. Ali ne bih mogao napisati knjigu ili čak neki članak, ukoliko to uvijek za mene ne bi bio i estetski doživljaj. Svatko tko želi proučiti moje radove, vidjet će da, čak kad se radi o običnoj propagandi, u njima ima mnogo toga što bi profesionalni političar izbacio kao nevažno. Ne mogu, a i ne želim, potpuno odbaciti svoj nazor na život i svijet koji sam stekao još u djetinjstvu. I dokle god sam živ i zdrav, ja ću uvijek paziti na stil svoje proze, voljeti površinu zemlje i uživati u solidnim predmetima: mrvicama nekorisnih informacija. Uzaludno bi bilo da pokušam zatomiti tu crtu svog značaja. Ja se jedino moram truditi da izmirim svoje uvriježene naklonosti i nenaklonosti s osnovnim javnim, općim aktivnostima koje ovo stoljeće svima nama nameće.

To nije lako. Nailazimo na probleme konstrukcije i jezika i na nov se način postavlja problem istinitosti. Dopustite da spomenem samo jedan grublji primjer za teškoću koja se pri tom javlja. Moja knjiga o građanskom ratu u Španjolskoj Kataloniji u čast, 28 naravno, čisto je političko štivo, ali uglavnom napisano sa stanovitom dozom nepristranosti i štovanja literarne forme. Mučno sam nastojao da u njoj iznesem svu istinu, a da pri tom ne naudim svojim literarnim instinktima. Između ostalog u njoj se nalazi jedno dugo poglavlje ispunjeno navodima iz novina i slično, u kojem branim trockiste koji su bili optuženi da spletkare s Francom. Jasno, takvo poglavlje, koje će nakon godinu-dvije izgubiti svoju aktualnost za svakog prosječnog čitatelja, mora nauditi knjizi. Jedan kritičar, čije mišljenje vrlo cijenim, izgrdio me je. »Zašto si dao tiskati svu tu dokumentaciju?« – upitao je. »Od dobre si

28 Homage to Catalonia.

knjige učinio običan novinarski člančić.« A to je bila istina, iako ja nisam mogao drukčije postupiti. Slučajno sam znao, što je malo ljudi znalo u Engleskoj, da su nevini ljudi lažno optuženi. Da me to nije rasrdilo, nikad ta knjiga ne bi bila napisana.

Na ovaj ili onaj način taj se problem ponavlja. Problem jezika je mnogo suptilniji i o tom bi valjalo podulje razglabati. Napomenut ću samo da sam posljednjih godina pokušao pisati manje slikovito, a više točno. U svakom slučaju, pronašao sam da dok vremenom usavršimo bilo koji stil pisanja, već smo ga prerasli. Životinjska farma29 bila je moja prva knjiga u kojoj sam nastojao, s punom sviješću o onom što radim, stopiti u jedno političku i umjetničku svrhu tog djela. Već sedam godina nisam napisao ni jedan roman, ali nadam se da ću ga uskoro napisati. On će sigurno doživjeti neuspjeh, ali ja znam, i to podosta dobro, kakvu knjigu želim napisati.

Osvrnem li se na ono što sam napisao na ove dvije-tri stranice, vidim da sam ostavio dojam kao da su moji motivi za pisanjem potpuno rodoljubni. Ne bih želio da to ostane završnim dojmom. Svi su pisci tašti, sebični i lijeni, a u samoj srži njihovih motiva skriva se misterij. Pisanje knjige užasan je i zamoran posao, kao rvanje s nekom teškom bolesti. Neka se nitko ne laća tog posla ako ga na to ne goni neki zloduh kojem se ne može oduprijeti, niti ga shvatiti. Znamo o njemu samo to, da je taj zloduh isti onaj nagon koji tjera i dijete da na sebe privuče pozornost vrištanjem. K tome, istina je da nikad nećemo uspjeti da napišemo bilo što zanimljivo i čitljivo ako neprestano ne budemo nastojali istrti svoju vlastitu ličnost. Dobra je proza poput okna na prozoru. Ja ne mogu sa sigurnošću ustvrditi koji je od mojih motiva najjači, ali znam koji od njih zaslužuje da ga slijedim. I osvrćući se unazad na svoj dosadašnji rad, vidim da sam baš tamo gdje mi je nedostajalo političkih pobuda, napisao mrtva slova na papiru i da sam se izgubio u pretjerano

29 Animal Farm.

kićenim i vulgarnim odlomcima, rečenicama bez smisla, ukrasnim pridjevima i općenito u brbljanju.

»Gangrel«, br. 4, ljeto 1946.

Vješanje

Dogodilo se to u Burmi jednog kišom natopljena dana. Bolećiva svjetlost, poput žuta staniola, padala je ukoso preko visokog zida u zatvorsko dvorište. Stajali smo i čekali ispred ćelija kažnjenika osuđenih na smrt te niza šupa s dva reda željeznih šipki s prednje strane, nalik na male kaveze za životinje. Svaka ćelija bila je veličine tri na tri metara i u njima nije bilo gotovo ništa osim ležaja slupana od dasaka i posude s vodom za piće. U nekim od njih, iza rešetki, čučali su smeđi tihi ljudi omotani u svoje gunjeve. Bili su to osuđenici na smrt koje je valjalo povješati u roku od tjedan-dva.

Tad izvedoše i osuđenika iz njegove ćelije; Hindusa, kržljava i sitna čovjeka obrijane glave i zamagljenih vodenastih očiju. Imao je gust, čekinjast brk, neskladno prevelik za svoje sitno tijelo, tako da je nalikovao brkovima što ih nose komičari na filmu. Čuvala su ga šestorica visokih zatvorskih stražara Indijaca i pripremala za vješala. Dvojica su stražarila uza nj s bajunetama na puškama, dok su mu drugi stavljali lisičine na ruke, potom su provukli lanac kroz lisičine i zakvačili ga za svoje opasače, pa mu ruke od pasa gore čvrsto privezaše uz tijelo. Tiskali su se uza nj ne puštajući ga ni za tren iz ruku u gotovo brižnom i milujućem stisku, kao da su se cijelo vrijeme htjeli ponovo uvjeriti, opipavajući ga neprestano, da je još uvijek tamo. Podsjećali su na čovjeka što rukama grabi još živu ribu pa se boji da bi mu mogla pobjeći skočivši natrag u vodu. A on je tu stajao kao da ga se to sve baš ništa ne tiče, puštajući ruke mlohavo konopima, kao da uopće ne primjećuje što se s njim zbiva.

Odbilo je osam sati i iz udaljene se vojarne začu dalek osamljen glasić vojničke trube kako svira zbor. Upravitelj zatvora, vojni liječnik sijedih kratkih brčića kao četkica za zube i gruba glasa, koji je stajao podalje od nas ostalih i zamišljeno čeprkao po šljunku svojim štapom, podiže glavu na zvuk trube. »Pobogu, Francis, požurite!« – povika razdražljivo. »Trebalo je da taj čovjek sad već visi. Zar još niste gotovi?«

Francis, naduzničar, debeo Dravid u odijelu od bijela platna i sa ziatnim naočalima, mahnu svojom crnom rukom. »Yes, sir; yes, sir« – žurno će Francis. »Sve je kako treba biti. Krvnik čeka. Evo, polazimo.«

»Hajde, onda, što čekate? Zatvorenici ne mogu dobiti doručak dok to ne završimo.«

Pošli smo prema vješalima. Dva su stražara stupala svaki sa svoje strane osuđenika s puškama nakoso; druga su ih dvojica slijedila držeći osuđenika za ruku i rame, kao da ga istodobno i guraju i podupiru. Mi ostali, suci i njima jednaki, išli smo za njima. Odjednom, kad prijeđosmo jedno desetak metara, povorka se zaustavi bez ikakva znaka upozorenja. Dogodilo se nešto stravično – pas, doskitao tko zna odakle, pojavio se u dvorištu. Dotrčao je među nas uz glasno lajanje i skakao je oko nas savijajući se cijelim tijelom, presretan što je našao toliko ljudi na okupu. Pas je bio krupan i kudrav, križanac između terijera airedalske pasmine i obična seoskog pseta. Trenutak se propinjao oko nas, a tad, prije nego ga je itko od nas dospio otjerati, baci se na osuđenika i odskočivši sa zemlje pokuša da mu lizne lice. Svi ostadosmo osupnuti, odveć zastravljeni da bismo pograbili psa ili ga zaustavili.

»Tko je pustio u dvorište to prekleto pseto? Uhvatite ga odmah!« – zaurla upravitelj srdito.

Stražar istrča iz pratnje i potrča nespretno za psom, ali pas je neprestano poigravao te mu izmicao smatrajući sve to dijelom neke igre. Mladi stražar Evroazijac pokupi šaku

šljunka i pokuša psa otjerati kamenjem, ali pas se hitro izmicao kamenju te ponovo pošao za nama, Njegovo je štektanje odjekivalo od zatvorskih zidova. Osuđenik, u šakama dvojice stražara, gledao je nehajno preda se kao da je to sve još jedna formalnost koju valja obaviti prije vješanja. Tad, nakon nekoliko minuta natezanja, netko ščepa psa. Prodjenuli smo mu moj rupčić kroz okovratnik i ponovo pođosmo dalje sa psom koji se još uvijek otimao cvileći.

Još nam je valjalo prijeći nekih četrdesetak metara do vješala. Promatrao sam smeđa gola leđa osuđenika ispred sebe. Hodao je nezgrapno s obje svezane ruke, ali podosta postojana koraka uz trzaje u hodu kako koračaju Indijci koji nikad ne ispruže koljeno u hodu. Pri svakom bi koraku njegovi mišići kliznuii natrag na svoje mjesto; uvojak kose na njegovu tjemenu poskakivao je gore-dolje dok su mu se stopala utiskivala u vlažan šljunak. Iznenada, usprkos čvrstom stisku zatvorskih stražara, osuđenik zakoraknu malčice u stranu da mimoiđe lokvu na stazi.

Čudnovato, ali istom u tom trenu prvi put u životu sinu mi što to znači smaknuti zdrava čovjeka pri punoj svijesti. Kad sam vidio osuđenika kako je zakoraknuo u stranu da mimoiđe lokvu, spoznao sam sav misterij, svu neizrecivu nepravdu koja se čini kad.se uništava život koji je još u punom zamahu. Taj čovjek nije bio na samrti, dapače, bio je još živ i zdrav koliko smo i mi bili. Svi su organi u njegovu tijelu radili – njegova je utroba probavljala hranu, koža se obnavljala, nokti su mu rasli, stvaralo se novo tkivo – sve je mučno radilo u dostojanstvenu bunilu. Njegovi će nokti rasti i kad bude stajao nad rupom pod vješalima i dok bude padao kroz zrak, kad mu preostane još samo desetina sekunde života. Njegove su oči vidjele žuti šljunak i sive zidove, a njegov je mozak razmišljao, rasuđivao, zaključivao – zaključivao čak o lokvama. On i mi, sačinjavali smo skup ljudi koji su hodali zajedno, gledali, čuli, osjećali, shvaćali

jedan te isti svijet, ali za dvije minute uz brz škljocaj, jedan će od nas umrijeti – jedan um manje, jedan svijet manje.

Vješala su stajala u malom dvorištu koje je bilo odvojeno od glavnog zatvorskog dvorišta i obraslo u visok trnovit korov. Bila su podignuta na postolju od cigle kao šupa s tri zida prekrita daskama, a nad njima su se izdizale dvije grede s poprečnom motkom s koje je visio konop. Krvnik, sjedokosi robijaš u bijelom zatvorskom ruhu, čekao nas je pokraj svoje sprave. Čim smo ušli, pozdravio nas je čučnjem punim ropske puzavosti. Na Francisovu zapovijed, dva stražara ščepaše osuđenika čvršće no ikada te ga napola odvukoše, a napola odguraše do vješala, nespretno mu pomažući da se uspne uz ljestve na postolje. Tad se za njima popeo i krvnik te mu stavio konop oko vrata.

Stajali smo i čekali. Stražari su se postavili u neuredan krug oko vješala. I tada, kad je omča bila stegnuta, osuđenik poče vapiti svom Bogu, monotonim glasom, glasno ponavljajući: »Ram! Ram! Ram! Ram! Ram!« ne uspaničeno i ustrašeno poput molitve ili zapomaganja, nego smireno, ritmički, gotovo poput postojanih udaraca o muklo zvono. Pas mu odgovori cviljenjem. Krvnik, još uvijek uz vješala, izvadi malu pamučnu kukljicu i navuče mu je preko glave, ali taj glas, sad zatomljen tkaninom, uporno i dalje ponavljaše: »Ram! Ram! Ram! Ram! Ram!«

Krvnik siđe s postolja i postavi se spremno držeći u ruci polugu. Prolazile su duge minute. Postojan, zatomljen vapaj osuđenika i dalje se ponavljao: »Ram! Ram! Ram!« – ne sustajući ni trenutka. Upravitelj, glavom poniknutom na prsa, polagano je čeprkao štapom po zemlji. Možda je brojio vapaje dopuštajući osuđeniku da ih izrekne u određenom broju – pedeset, možda, ili čak stotinu. Svi smo promijenili boju u licu. Indijci posivješe kao loša kava, a jedna ili dvije bajunete počeše drhtati. Gledali smo u svezana, zakukuljena čovjeka pod vješalima i slušali njegove

vapaje dok nas je sve salijetala ista misao: Oh, smakni ga brzo; učini tom već jednom kraj, ušutkaj taj jezovit glas!

Iznenada, upravitelj se odluči. Podignu glavu i mahnu u brzoj kretnji štapom. »Chalo!« –povika gotovo sa žestinom.

Začu se štropot, a potom zavlada mrtva tišina. Osuđenik je pao u rupu dok se konop vrtio i sukao. Pustio sam psa i on odmah potrča ka stražnjoj strani vješala, pa kad tamo stiže, stade na mjestu, zalaja i pobježe u kut dvorišta među korov gledajući u nas bojažljivo. Obiđosmo vješala da utvrdimo osuđenikovu smrt. Visio je nožnim prstima upravljenim ravno prema zemlji, polagano se okrećući na konopu, mrtav ko kamen.

Upravitelj podiže štap i gurnu s njim mrtvo tijelo koje se polagano njihalo. »Mrtav je« – reče upravitelj. Izvukao se ispod postolja vješala i duboko uzdahnuo. Odjednom je nestalo zlovoljna izraza s njegova lica. Pogledao je na svoj ručni sat. »Osam sati i osam minuta. E pa, to bi bilo sve za danas, hvala bogu.«

Stražari, pošto su skinuli bajunete s pušaka, odmarširali su iz dvorišta s vješalima. Pas, otriježnjen i svjestan da je počinio nepodopštinu, šmugnuo je hitro za njima. Pošli smo iz dvorišta s vješalima mimo ćelija s osuđenicima što su tu čekali da i na njih dođe red, te uđosmo u veliko zatvorsko dvorište. Kažnjenici su pod nadzorom stražara naoružanih štapovima već dobivali svoj doručak. Čučali su u dugim redovima držeći u ruci svoju limenu posudicu, dok su ih dva stražara s čabrima obilazili i kutljačom im dijelili rižu, što se doimalo sasvim prirodnim, veselim prizorom poslije vješanja. Sve nas je zahvatio dubok osjećaj olakšanja sada kad je sve bilo gotovo, da bismo bili mogli zapjevati, potrčati, cerekati se. Počeli smo bučno čavrljati, svi u jedan glas.

Evroazijac, mladić što je hodao uza me, kimnu glavom uz značajan smiješak prema puteljku kojim smo došli. »Znate li, gospodine, naš se prijatelj (mislio je na obješenog

čovjeka), kad je čuo da je njegova molba za pomilovanje odbijena, upišao na pod svoje ćelije. Od straha. – Izvolite, uzmite jednu moju cigaretu, gospodine. Kako vam se dopada moja nova srebrna kutija za cigarete, gospodine? Kupio sam je u torbara; dvije rupije i osam anasa. Otmjen evropski stil.«

Nekoliko se ljudi počelo smijati – čemu, činilo se da nitko nije znao.

Francis je hodao uz upravitelja i živo pričao: »Da, gospodine, sve je prošlo kako treba. Sve je bilo učas gotovo – klik! upravo tako. E, nije baš uvijek tako – bome nije! Sjećam se slučajeva kad se liječnik morao zavući pod vješala i povući osuđenika za noge da bi utvrdio njegovu smrt. Vrlo neugodno!«

»Izmotavate se, a? To nije lijepo od vas« – reče upravitelj.

»Ah, gospodine, još je gore kad se počnu otimati. Jedan osuđenik, sjećam se, uhvatio se grčevito za šipke svog kaveza kad smo došli po njega. Nevjerojatno, gospodine, ali šestorica ga je stražara jedva otrgla od njih; po trojica su ga vukla za svaku nogu. Pokušali smo ga urazumjeti: ’Budi pametan’ – rekli smo mu – ’pomisli na svu bol i muku što nam zadaješ!’ Ali ne, nije nas taj htio poslušati! Ah, bio je vrlo neugodan.«

Zatekao sam se i sam u smijehu. Svi su se smijali. Čak se i upravitelj osmjehnuo dobrohotno. »Najbolje da svi izađemo i nešto popijemo« – reče sasvim prijazno. »Imam bocu whiskyja u kolima. Dobro će nam doći.«

Izađosmo na cestu kroz velika dvokrilna vrata zatvora. »Vukli su ga za noge!« – uskliknu odjednom sudac Burmanac i prasnu u glasno hihotanje. Svi se počesmo ponovo smijati. U tom nam se trenutku Francisova priča učinila osobito smiješnom. Svi smo popili zajedno čašicu, domoroci zajedno s Evropljanima, sasvim prijateljski. Mrtvac je ostao visjeti stotinjak metara iza nas.

»Adelphi«, augusta 1931.

Ubijanje slona

U Molmeinu, donja Burma, mnogo me je ljudi mrzilo – jedan jedini put u životu bio sam dovoljno važan da se to i meni dogodi. U gradu, gdje sam služio kao policijski pristav, vladalo je antievropsko raspoloženje na nekakav besciljan i sitno pakostan način. Nitko nije imao hrabrosti da izazove nerede, ali ako bi slučajno neka Evropljanka sama prošla bazarom, uvijek bi joj netko, vrlo vjerojatno, ispljunuo sok ižvakana lišća betela na haljinu. Kao redarstvenik bio sam omiljenom metom i uvijek izazivan kadgod to nije moglo dovesti do nekih težih posljedica. Kad bi mi koji žustriji Burmanac podmetnuo nogu na nogometnoj utakmici, a sudac (isto Burmanac) tad okrenuo glavu na drugu stranu, gledaoci bi prasnuli u grohotan smijeh. A kako se to počesto događalo da me svuda prate posprdni osmijesi žutih lica mladića i pogrde koje su mi dobacivali kad bi se našli na sigurnoj udaljenosti, sve me je to počelo pomalo živcirati. Najgori su bili mladi budistički svećenici. U gradu ih je bilo nekoliko tisuća i činilo se da nemaju drugog posla nego da stoje na uglovima ulica i dobacuju podrugljive primjedbe Evropljanima.

A sve je to bilo komplicirano i neugodno. Jer, u to sam vrijeme već znao da je imperijalizam velika nevolja i da bi za mene bilo najbolje da se što prije riješim tog posla i nestanem odande. Teoretski –i skrivećki, naravno, bio sam na strani Burmanaca i protiv njihovih ugnjetača, Britanaca. A što se pak tiče posla koji sam obavljao, njega sam mrzio žešće nego što to mogu možda i objasniti. U takvom poslu možete izbliza vidjeti svu prljavu rabotu imperijalizma. Jadne zatvorenike natrpane u smrdljive kaveze tamnica, siva

uplašena lica kažnjenika osuđenih na dugogodišnju robiju, ožiljcima isparane stražnjice išibanih bambusovim prućem – pa me je sve to tištalo nepodnošljivim osjećajem krivnje. No, nije bilo izgleda da bih sebi mogao naći neki drugi posao u dogledno vrijeme. Bio sam mlad, slabo školovan i svoje sam nedaće morao trpjeti držeći jezik za zubima, kao i svi drugi Englezi na Istoku. Nisam čak ni znao da je Britanski imperij na umoru, a još sam manje imao pojma da je on još uvijek mnogo bolji nego mlađi imperiji koji su se spremali da ga zamijene. Znao sam jedino da sam ukliješten između svoje mržnje na Imperij kojemu sam služio, i srdžbe na pakosno podle male beštije koje su pokušavale da mi zagorče život i učine mi posao nepodnošljivim. Jednim sam dijelom svog srca prezirao britansko gospodarstvo kao neslomljivu tiraniju koja se upečatila in saecula saeculorum u duh naroda bačena na koljena, a drugim sam dijelom žudio, kao za najvećim životnim zadovoljstvom, da zarinem bajunetu u trbuh budističkog svećenika. Ovakva su čuvstva redovit nusproizvod imperijalizma; pitajte kojeg god hoćete anglo-indijskog činovnika, ako ga uhvatite kad nije u službi, ako mi ne vjerujete.

I onda, jednog dana, dogodi se nešto što mi je gotovo sve objasnilo. Događaj bi se sam po sebi mogao činiti nevažan da baš tada nisam spoznao istinsku prirodu imperijalizma, motive koji tjeraju despotske vlasti da djeluju na određen način. Jednog ranog jutra nazvao me je nadzornik redarstvene ispostave iz drugog dijela grada i rekao mi da jedan slon hara bazarom. Zamolio me je da dođem i učinim što znam s tim slonom. Nisam znao što bih ja tu mogao učiniti, ali zanimalo me je što se zapravo dogodilo, pa uzjašem ponija te pođem da potražim slona. Uzeo sam sa sobom svoju pušku, staru 0.44 vinčesterku, koja je bila premalena da bi mogla ubiti slona, ali mislio sam da bi već sam prasak puške mogao dobro poslužiti in terrorem. Putem me je zaustavilo nekoliko Burmanaca

pričajući mi što je sve slon počinio. Nije se radilo, naravno, o divljem slonu, nego o pitomom koji je »podivljao«. Bio je okovan, kako su uvijek svi slonovi kad im dođe napadaj »mahnitosti«, ali sinoć je strgao lance i pobjegao. Njegov gonič, jedina osoba koja je mogla s njim izaći na kraj u takvu stanju, otišao je za njim u potragu, ali krivim smjerom i sad se nalazio daleko, nekih dvanaestak sati jahanja, a slon se izjutra ponovo pojavio u gradu. Burmansko stanovništvo nije imalo oružja i bili su izloženi njegovoj milosti. Već je bio srušio nečiju kolibu od bambusovine, ubio jednu kravu, te upao u neke prodavaonice voća i sve proždro, a onda naletio na gradska kola za prijevoz smeća te ih, pošto je vozač iskočio i dao petama vjetra, prevrnuo i zgazio.

Redarstveni prislušnik Burmanac i nekoliko redara Indijaca dočekali su me u četvrti gdje je slon viđen posljednji put. Četvrt je bila vrlo siromašna, labirint prljavih koliba od bambusovine pokrivenih palminim lišćem, a pružala se preko cijelog strmog obronka brijega. Sjećam se, jutro je bilo oblačno i zagušljivo, prije početka velikih kiša. Počeli smo s ispitivanjem ljudi; kamo je slon mogao otići i, kao obično, nije nam uspjelo da doznamo išta pouzdano. Uvijek je to tako na Istoku. Priča je uvijek jasnija na daljinu, ali što se više približavate mjestu događaja, postaje sve nejasnija. Neki nam ljudi rekoše da je slon otišao u jednom, a drugi u drugom smjeru; neki su tvrdili da ne znaju ništa ni o kakvu slonu. Gotovo da sam već pomislio da je cijela priča izmišljena, kad začusmo povike u blizini. Čuli smo glasan, uplašen povik: »Bježi, dijete! Brzo, bježi!« i jedna starica istrča sa šibom iza kolibe žestoko šibajući djecu. Za njom dotrčaše i druge žene mljackajući jezikom i vičući. Očito, nešto se dogodilo što djeca nisu smjela vidjeti. Otiđoh iza kolibe te ugledah mrtva čovjeka, zgažena, kako leži u blatu. Bio je Indijac, crn Dravid, kuli, gotovo gol i nije moglo proći više od nekoliko minuta da je umro. Ljudi rekoše da je na nj iznenada naletio slon iza ugla kuće, srušio

ga trupom, stao mu na leđa i zgnječio ga u zemlju. Kako je bilo razdoblje kiša, zemlja je bila razmočena i lice mu je izdublo brazdu tridesetak centimetara duboku i nekoliko metara dugu. Ležao je potrbuške raširenih ruku kao da je razapet, a glava mu je bila pod oštrim kutom zaokrenuta na jednu stranu. Lice mu je bilo pokriveno blatom, oči širom otvorene, razjapljenih zuba i iskrivljenih usana s izražajem nepodnosive agonije. (Nikad me nemojte pokušati uvjeriti da mrtvaci izgledaju spokojno. Većina mrtvaca koje sam vidio doimali su se đavolski ružno.) Udarac velikog stopala životinje ogulio mu je kožu s leđa, kao da ste oderali kožu s kunića. Čim sam ugledao nesretnika, odmah sam poslao teklića da mi od prijatelja, koji je imao kuću u blizini, posudi pušku za lov na slonove. Ponija sam već prijeposlao natrag kući, iz bojazni da nepobjesni od straha i zbaci me sa sedla čim nanjuši slona.

Teklić se vratio za nekoliko minuta s puškom i pet metaka, a u međuvremenu stigli su i neki Burmanci i obavijestili nas da se slon nalazi dolje u rižinim poljima, svega nekoliko stotina metara od nas. Kad sam pošao niz brijeg, gotovo se cijelo stanovništvo četvrti sjatilo iza kuća i pošlo za mnom. Vidjeli su pušku i svi su uzbuđeno dovikivali da idem ustrijeliti slona. Nisu pokazivali baš neko veliko zanimanje za slona dok im je pustošio kuće, ali ubijanje slona, to je već nešto drugo. Za njih je to bilo i pomalo zabavno, kao što bi bilo i engleskoj rulji. K tome, htjeli su njegova mesa. Osjetih se stoga nekako nelagodno. Ne, doista, nisam imao namjeru da ustrijelim slona – po pušku sam poslao samo stoga da bih se imao čime obraniti, ako me slon napadne – a uvijek se nelagodno osjećate čim vas stane slijediti gomila ljudi. Stupao sam niz brijeg doimajući se i osjećajući se budalom, s puškom na ramenu i sve većom gomilom ljudi koji su mi se gurali za petama. U podnožju, kad se udaljismo od koliba, pružala se cesta posuta tucanikom a onkraj ceste tisuću metara blatnjave

pustoši; rižina polja još neobrađena, ali natopljena prvim kišama, načičkana čupercima visoke travurine. Slon je stajao nekih osamdesetak metara od ceste, okrenut lijevim bokom prema nama. Nije pokazao ni najmanjim znakom da je primijetio naš dolazak. Trgao je čuperke trave, otresao ih o koljena da bi ih očistio od blata i trpao ih u usta.

Zastao sam na cesti. Čim sam ugledao slona, znao sam da ne treba da ga ustrijelim. Nije šala ubiti teglećeg slona – to je kao da ste uništili neki skup i golem stroj – i jasno, to bi se moralo izbjeći, ako se ikako može. A na toj daljini, jedući mirno, slon se nije činio opasnijim od krave, pomislih, a njegov je napadaj »mahnitosti« morao već početi slabiti, u kom bi slučaju slon nastavio samo lutati bezazleno naokolo dok se ne vrati njegov gonič i ne uhvati ga. Odlučih da ga neko vrijeme promatram kako bih se uvjerio da neće ponovo podivljati, pa da se potom vratim kući.

Ali tog se trenutka osvrnuh na gomilu ljudi koja me je slijedila. Narasla je golema; barem dvije tisuće ljudi i neprestano se povećavala. Zakrčila je dobrano cestu s obje strane. Pogledah u more žutih lica što su izvirivala iz šarenih haljina – lica presretnih i uzbuđenih zbog ove predstavice, sigurnih da će slon biti ubijen. Promatrali su me na isti način kako bi promatrali čarobnjaka koji se sprema da pred njima izvede neki svoj trik. Nisu me voljeli, ali s čarobnom puškom u mojim rukama vrijedilo me je tog trenutka promatrati. I tad odjednom shvatih da ću ipak morati ustrijeliti slona. Ti su ljudi to od mene očekivali i ja ih nisam smio razočarati; mogao sam u sebi osjetiti njihovih dvije tisuće želja kako me tjeraju, nezadrživo, da ubijem slona. I baš u tom trenutku, dok sam tamo stajao s puškom u rukama, prvi put shvatih prijetvornost i jalovost bijelog čovjeka na Istoku. Tu sam stajao ja, bijelac s puškom, pred gomilom nenaoružanih domorodaca – zacijelo glavni glumac te predstave, ali u stvarnosti bijah samo smiješna

figura koju su amo-tamo gurkala ta žuta lica iza mene. I tad mi bi jasno da bijelac kad postane tiraninom, izgubi svoju vlastitu slobodu akcije. Postaje nekakva bezvrijedna pozirajuća lutka, konvencionalan lik sahiba, bijeloga gospodara. Jer, uvjetna je klauzula njegove vladavine da svoj život mora provesti u pokušaju da impresionira domoroce, pa tako u svakoj krizi mora činiti baš ono što ti »domoroci« od njega očekuju. Krije se pod maskom i lice mu uz nju vremenom sve više prirasta. Stoga sam morao ustrijeliti tog slona. Ja sam se sam u to uvalio čim sam poslao po pušku. Sahib valja da se vlada dostojno jednog sahiba; valja da bude odlučan, da zna što hoće i ne smije se nikad ni u jednom trenu pokolebati. Doći ovamo s puškom u ruci, s dvije tisuće ljudi koji su me slijedili u stopu i tad se povući kukavički – ne, to se ne može dogoditi. Gomila ljudi iza mene bi me ismijala, a moj cijeli život, život svakog bijelog čovjeka na Istoku duga je borba mukotrpnih nastojanja da ne dopustite da vas ismiju.

No, ja nisam želio ubiti tog slona. Promatrao sam ga kako udara čuperkom trave po koljenima s ozbiljnošću stare bake, što je tako svojstveno slonovima. Bio sam u godinama kad čovjek baš nije preosjetljiv na ubijanje životinja, ali još nikad u životu nisam ustrijelio slona, niti sam to ikada i poželio. (Nekako uvijek nam je teže ubiti veliku životinju.) K tome, valjalo je misliti i na njegova vlasnika. Živ, slon je vrijedio barem stotinu funti; mrtav, vrijedit će koliko i njegove kljove, pet funti najviše. No, valjalo je brzo odlučiti. Obratih se nekim Burmancima, što se tu nađoše, a činili su se malčice iskusnijima, te ih upitah kako se slon ponaša. Svi su mi isto odgovorili: neće Vam ništa, pustite li ga na miru, ali mogao bi Vas napasti ako mu se odveć približite.

Bilo mi je savršeno jasno što mi je činiti. Valjalo je da mu se približim na, recimo, dvadesetak metara i provjerim da li je doista još opasan. Ako me napadne, pucat ću; ostane

li miran, onda ga mogu bez opasnosti ostaviti da tamo pase dok se ne vrati njegov gonič. Ali znao sam da to ne mogu učiniti. Bio sam loš strijelac, a zemljište je bilo blatnjavo, razmočeno i u nj se upadalo pri svakom koraku. Napadne li me slon, a ja promašim, zgazit će me kao parni valjak žabu krastaču. Ali, čak ni u tom trenutku nisam mnogo razmišljao o vlastitoj koži, već samo o žutim licima iza sebe, punim znatiželje i iščekivanja. Jer, u tom trenutku, s tom gomilom ljudi što me je pozorno promatrala, strah koji me obuze nije bio strah koji bih osjećao da sam se našao sam oči u oči sa slonom. Bijelac se nikad ne smije uplašiti u nazočnosti »domorodaca« i tako, općenito, hini da nije uplašen. Jedina misao koja me je mučila bila je da će me, nastradam li, tih dvije tisuće Burmanaca vidjeti u bijegu, uhvaćena, zgažena i zdrobljena u nacerenu lešinu poput onog Indijca gore na brdu. A dogodi li se to, neki će se od njih zacijelo od srca smijati. Nisam želio da se u to uvalim. Stoga je za mene postojao samo jedan izlaz. Gurnuh metke u magazin puške i legoh na cestu da bih ga mogao lakše naciljati.

Pošto tisuću grla ispusti dubok, prigušen uzdah, kao u kazalištu kad se zastor napokon počne podizati, gomilom zavlada tajac. Napokon će se i oni malčice zabaviti. Puška je bila prekrasna, njemačke proizvodnje, s poprečnim nišanom. Tad još nisam znao da pri ciljanju slona valja gađati u zamišljenu crtu koja se proteže od jedne ušne duplje do druge. Stoga sam morao, kako mi je slon bio bokom okrenut, gađati ravno u njegovu ušnu duplju. No, gađao sam desetak centimetara niže, misleći da mu je mozak nešto više naprijed.

Kad sam povukao okidač, nisam čuo prasak, ni osjetio povratna udarca – nikad se ne osjeti ako metak pogodi cilj, ali čuo sam urnebesan poklik radosti iz gomile iza sebe. U tom trenutku, začas, prebrzo čak i za metak da pogodi cilj, pomislio bi netko, čudnovato, užasna promjena odrazi se

na slonu. Nije pao, niti se pomaknuo, ali cijeli se njegov izražaj promijenio. Odjednom se činio bolesnim i manjim, užasno starim, kao da ga je strašan sraz metka paralizirao, iako ga nije srušio. Napokon, poslije nekoliko trenutaka koji se produžiše u vječnost – a mogli su trajati svega pet sekundi mislim – spustio se mlohavo na koljena. Usta mu se zapjeniše. Činilo se kao da ga je spopala teška senilnost. Izgledao je tisuću godina stariji. Ponovo sam opalio u isto mjesto. Poslije drugog metka nije se stropoštao, nego podigao na noge očajnom sporošću i stajao je slabašno uspravljen na noge koje su pod njim poklecavale, dok glavu više nije uspio podignuti. Opalio sam i treći metak. Taj ga je dokrajčio. Moglo se vidjeti kako mu smrtni grč potresa život i kako mu oduzima posljednje ostatke snage iz nogu. I dok se rušio, za tren se činilo kao da se diže, jer dok mu zadnje noge otkazaše, izgledalo je da se na prednjima uzdiže u visine poput goleme hridi koja se ruši u provaliju, a truplo mu zakrili nebeski svod poput krošnje razgranata drveta. Zatulio je, prvi i posljednji put, a potom se srušio na zemlju, uz tresak koji je, činilo se, uzdrmao zemlju čak i tamo gdje sam ja ležao.

Ustao sam. Burmanci su već trčali mimo mene kroz blato. Bilo je očito da se slon više nikada neće pridići, ali još uvijek nije bio mrtav. Disao je ritmički u dugim hropcima, dok se njegova golema mješina bolno uzdizala i spuštala. Usta su mu bila širom razjapljena – mogao sam vidjeti duboko u njegovo blijedoružičasto ždrijelo. Još sam dugo čekao da izdahne, ali izdisaji mu nisu zamirali. Naposljetku, opalio sam svoja dva posljednja metka u mjesto gdje sam pretpostavljao da mu se nalazi srce. Gusta krv prokulja iz rana, kao crveni pliš, ali još je uvijek bio živ. Njegovo se tijelo nije ni trglo, kad se u njega zariše meci, a mučno se hroptanje nastavi. Umirao je, vrlo polako i u teškim mukama, ali u nekom meni nedostižnom svijetu, gdje mu čak ni moji meci nisu mogli više nauditi. Znao sam da

moram zaustaviti taj sablasni hropac. Bilo je užasno vidjeti tu golemu životinju kako leži nemoćna bilo da se pomakne bilo da umre, a ja ga nisam mogao ubiti. Zapovjedio sam da mi donesu moju malu pušku i ispucah metak za metkom u njegovo srce i niz njegovo grlo. Činilo mi se da je sve to uzalud. Mučni se hropac nastavio i dalje postojan kao otkucaji sata.

I na kraju, kad to više nisam mogao podnijeti, okrenuo sam se i otišao. Poslije sam čuo da se još pola sata mučio prije nego je uginuo. Burmanci su pristizali s dugim teškim noževima i čabrovima čak prije nego što sam otišao i čuo sam da su do poslijepodneva s njega zgulili i posljednju mrvicu mesa te od njega ostadoše samo kosti.

Poslije, naravno, slijedile su beskonačne raspre o ubijanju slona. Vlasnik je bio ljut, ali bio je običan Burmanac i sve mu je bilo uzalud. K tome, ja sam postupio točno po zakonu, jer bijesna slona valja ubiti kao i bijesna psa, ako vlasniku ne uspije da ga svlada. Mišljenja su bila podijeljena među Evropljanima. Stariji su ljudi govorili da sam ispravno postupio, mlađi su pak tvrdili da je sramotno ubiti slona zato što je ubio kulija, jer je slon vredniji od bilo kojeg usranog kulija. Poslije mi je bilo čak drago da je kuli poginuo, jer mi je to dalo zakonsko pravo da ubijem slona. Često sam se pitao da li se itko dosjetio da sam to učinio samo stoga da ne ispadnem smiješna budala.

»New Writing«, br. 2, jesen 1936.

Kako umire sirotinja

Tisuću devet stotina dvadeset i devete godine proveo sam nekoliko tjedana u bolnici X u petnaestom okrugu Pariza. Službenik za prijem bolesnika podvrgnuo me je strogom ispitivanju i doista nekih dvadesetak minuta odgovarao sam na pitanja prije nego što su me primili. Ako ste ikad morali ispunjavati obrasce u nekoj latinskoj zemlji, onda znate o kakvim se pitanjima radi. Već sam nekoliko dana muku mučio preračunavajući Reaumura u Fahrenheita, ali znam da sam imao visoku vrućinu blizu 40 stupnjeva i pri kraju razgovora jedva sam se držao na nogama. Iza mene u repu malodušni su bolesnici sa zavežljajima smotanim u šarene rupce čekali svoj red.

Poslije ispitivanja slijedilo je kupanje – prisilna uobičajenost za sve novodošljake, očito, baš kao u zatvorima i ubožnicama. Oduzeli su mi odjeću, i pošto sam odsjedio nekoliko minuta u desetak centimetara plitkoj toploj vodi, dali su mi pamučnu noćnu košulju i kratak plavi kućni haljetak od flanela – ali ne i papuče, nisu imali dovoljno velik broj za moje noge – rekoše – i izvedoše me na dvorište u mrku februarsku noć, a ja sam bolovao od upale pluća. Netko je posrtao ispred mene sa svjetiljkom u ruci. Odjel na koji su me vodili bio je nekih dvije stotine metara udaljen i činilo mi se da moramo prijeći cijelo bolničko dvorište da bismo do njega stigli. Pošljunčena staza pod mojim nogama bila je ledeno studena, a vjetar mi je svijao noćnu košulju oko mojih golih bedara. Čim smo ušli u bolničku sobu sve mi se učini nekako poznato, al’ do kasno u noć nisam se mogao sjetiti odakle mi taj čudan osjećaj. Soba je bila niska i duga, u polumraku sa svih strana

čulo se mrmljanje, a kreveti su bili poslagani nagusto u tri reda s vrlo uskim prolazom među njima. Vonjala je po izmetinama, ali uz to nekako slatkasto. Kad sam legao, ugledah u krevetu tik do mojeg mala čovjeka žućkastocrvenkaste kose i spuštenih ramena kako sjedi polugol dok doktor i neki student na njemu vrše neki zahvat. Najprije je doktor iz svoje crne torbe izvadio tuce čaša, nalik na vinske, potom je student u svakoj čaši zapalio šibicu da iz nje iscrpi zrak i tad su čašu hitro pritisnuli na čovjekova leđa ili prsa, a vakuum u čaši izvukao bi na njegovoj koži golem žuti mjehur. Tek pošto je prošlo nekoliko trenutaka, shvatih što rade. Taj se zahvat zvao puštanje krvi kupicama, o njemu pišu i medicinski udžbenici, ali ja sam dotad mislio da se primjenjuje samo za liječenje konja.

Hladan zrak na dvorištu vjerojatno je malo ohladio moju vrućicu, pa sam taj barbarski zahvat promatrao hladnokrvno i pomalo me je zabavljao. Idućeg trenutka međutim, doktor i student priđoše mom krevetu, posjedoše me i počeše bez riječi na me stavljati te iste čaše, a da ih prije toga nisu uopće raskužili. Na nekoliko mojih slabašnih riječi protesta što sam ih izgovorio, nisu se uopće obazirali, kao da sam neka životinja. Vrlo me se dojmio taj bezličan način na koji su sa mnom počeli baratati. Prvi put u životu ležao sam na javnom odjelu neke bolnice i to je za mene bio prvi susret s liječnicima koji po vama čeprkaju, a da vam pri tom ne upute ni jedne jedine riječi, ili vas, kao čovjeka, uopće ne primjećuju. Na mene su pritisli samo šest čaša, ali pošto su to završili, prorezali su mjehure i ponovo na njih stavili čaše. U svaku je čašu sada iscurilo nekoliko kapi tamnocrvene krvi, koliko bi moglo stati u malu žličicu. Kad sam ponovo legao, odvratno ponižen i preplašen onim što su mi učinili, mislio sam da će me tad bar ostaviti na miru. Al’, gorko sam se prevario. Na redu je bio idući postupak u liječenju, topli oblozi od gorušice, što je sve

vjerojatno bilo dijelom uobičajeni postupak s bolesnicima, kao što je bilo i kupanje. Dvije neuredne bolničarke već su bile pripremile obloge i stegnule ih grubo oko mojih prsiju kao luđačku košulju, dok se neki bolesnici što su šetkali po sobi u košulji i hlačama počeše okupljati oko mog kreveta smijuljeći se pomalo sućutno. Poslije su mi rekli da je promatranje kako nekog bolesnika zavijaju u obloge s gorušicom omiljena zabava u sobi. Oblozi se na bolesniku ostave obično četvrt sata, a sve je doista podosta smiješno ako niste kojim slučajem izdržljivi. Prvih pet minuta bol je nepodnošljiva, ali vi ste uvjereni da ćete je izdržati. Za vrijeme idućih pet minuta to uvjerenje nestaje bez traga, ali pomoći nema, jer su oblozi čvrsto prilijepljeni uz vaša leđa i ne možete ih skinuti. U tom prizoru promatrači najviše uživaju. Za vrijeme posljednjih pet minuta, skrhani ste do obamrlosti. Pošto su mi skinuli obloge, gurnuli su mi pod glavu nepromočiv jastuk natrpan ledom i pustili me na miru. Nisam ni oka stisnuo i koliko se sjećam bila je to jedina noć u mom životu – hoću reći jedina koju proležah u krevetu – za vrijeme koje nisam usnuo ni jednog jedinog trenutka.

Za samo jedan sat što ga proležah u bolnici X na meni su okušali cijeli niz raznoraznih i protuslovnih liječenja, a to je ono što me je i zbunjivalo, jer općenito jedva da vas ikako liječe, bud dobro bud loše, ukoliko nemate neku bolest koja im se čini zanimljivom, ili ako na vama mogu nešto novo naučiti. Oko pet sati ujutro došle bi sestre bolničarke, probudile bolesnike, izmjerile im vrućinu, ali nisu ih umivale. Ako ste se mogli micati, umili biste se sami; inače ste ovisili o milosrdnosti nekog bolesnika koji je mogao hodati. Bolesnici su obično sami iznosili i praznili posude u koje su u krevetu obavljali malu nuždu, ili »guske« i veliku nuždu, ili la casserole,30 kako su je nazivali. U osam bi stigao doručak koji smo kao u vojsci nazivali la soupe. A bila

30 tava

je i juha, tanka juha od povrća u kojoj su plivali komadići ljigava kruha. Kasnije, tokom dana, visok, dostojanstven liječnik crne brade obilazio bi bolesnike u pratnji jednog mladog liječnika stažista i cijela jata studenata koji su mu trčali za petama, ali nas je bilo šezdesetak u sobi, a bilo je očito da mora obići i druge sobe osim naše. Uz mnoge je krevete jednostavno prošetao, dan za danom, a ponekad su se za njim čuli zaklinjući vapaji. S druge pak strane, ako ste slučajno bolovali od neke bolesti s kojom su se studenti željeli bolje upoznati, svi bi se oko vas sjatili. Ja, osobno, s osebujnom bronhijalnom škripom u prsima, ponekad sam imao i cijelo tuce studenata oko sebe, koji su u repu čekali da poslušaju moja pluća. Čudnovat je to bio osjećaj – čudnovat, mislim, zbog njihove iskrene želje da što više nauče o svom pozivu, zajedno s očitim nedostatkom svakog osjećaja da su bolesnici ljudska bića. Nije mi drago o tome govoriti, ali ponekad kad bi neki studentić pristupio jedva dočekavši svoj red da me posluša, sav bi podrhtavao od uzbuđenja poput dječačića koji je napokon dobio u svoje ruke neku skupu i rijetku igračku. A tada, uho za uhom – uši mladića i djevojaka, Crnaca – stiskale su se uz moja leđa, smjena za smjenom prstiju neprestano, ali svečano, tapkala je po mojim prsima, ali nitko mi ne bi uputio ni jedne riječi, niti me pogledao u oči. Kao bolesnik ubogar, koji bolnici nije plaćao liječenje, u bolničkoj noćnoj košulji, bili ste prvenstveno uzorak bez vrijednosti protiv čega se nisam bunio ali na što se nikad nisam mogao potpuno priviknuti.

Poslije nekoliko dana toliko sam prizdravio da sam mogao sjediti u krevetu i promatrati ostale bolesnike u sobi. U zagušljivoj sobi, punoj uskih kreveta, tako zguranih da ste mogli lako dodirnuti ruku svog susjeda, bilo je raznoraznih bolesti, osim, pretpostavljam, zaraznih. Moj susjed s desne strane bio je neki sićušan crvenokos postolar s jednom nogom kraćom od druge, koji je običavao proricati smrt

drugih bolesnika (što se počesto događalo, a moj bi susjed za to prvi doznao), zazviždao bi i povikao broj 43! (ili bilo koji drugi broj) te bi zamlatarao rukama iznad svoje glave. Taj čovjek i nije bio jako bolestan, ali u većini drugih kreveta odigravalo se nekoliko groznih tragedija i stravičnih prizora. U krevetu čije se podnožje doticalo mojeg, ležao je, dok nije počeo umirati (nisam ga vidio kako umire – premjestili su ga na neki drugi krevet) malen mršav čovjek koji je bolovao od ja ne znam koje bolesti, ali bolesti koja mu je cijelo tijelo pretvorila u ranu, pa bi pri svakom okretaju s jednog boka na drugi, a gdjekad i od težine pokrivača stenjao i jaukao od bola. Najgore je patio dok je mokrio, što mu je uspijevalo samo uz velike muke. Bolničarka bi mu donijela gusku i onda bi dugo i dugo stajala uz njegovu postelju zviždeći, kako što rade, vele, konjušari s konjima, dok napokon uz bolni vrisak »Jepisse!« ne bi počeo mokriti. U krevetu do njegova čovjek žućkastocrvenkaste kose, kojeg sam još prvi dan promatrao dok su mu vadili krv kupicama, cijeli je dan iskašljavo sukrvicu. Moj susjed s lijeve strane bio je visok, svenuo, mladić kome bi od vremena do vremena u ranu na leđima ugurali cjevčicu kroz koju bi iscurila zapanjujuća količina neke pjenaste tekućine iscijeđene iz tko zna kojeg dijela njegova tijela. U krevetu iza njegova umirao je neki isluženi ratnik iz 1870, lijep starac s bijelom kozjom bradicom oko čijeg su kreveta sate i sate određene za posjete sjedile četiri ostarije rođakinje odjevene potpuno u crno, baš kao vrane, očito spletkareći oko nekakva jadnog nasljedstva. U krevetu u istom redu s mojim, samo malo dalje, ležao je starac ćelave glave i obješenih brkova, jako otečena tijela i lica, koji je bolovao od neke bolesti od koje je gotovo neprestano mokrio. Uz krevet mu je stoga stajala velika staklena posuda. Jednog su mu dana u pohode došle žena i kći. Čim ih je ugledao, starčevo se lice zasjalo od sreće i iznenađenja i dok se njegova kći, lijepa djevojka od nekih

dvadeset godina, približavala krevetu, primijetio sam kako se njegova ruka pod pokrivačem miče prema njoj. Učinilo mi se da već unaprijed vidim prizor koji će uslijediti – djevojka na koljenima uz očev krevet dok starčeva ruka počiva na njezinoj glavi dajući joj svoj blagoslov na samrtnoj postelji. Ali ne, samo joj je u ruku turnuo svoju gusku koju je ona spremno prihvatila i istresla u posudu uz krevet.

Nekih dvadesetak kreveta dalje od mene ležao je bolesnik broj 57 – mislim da je to bio njegov broj – koji je bolovao od ciroze jetre. Svi su ga na odjelu poznavali iz viđenja jer je ponekad služio kao predmet predavanja. Dva puta na tjedan, poslijepodne, visok, ozbiljan liječnik držao je na odjelu predavanja studentima i više nego jedanput starac broj 57 bio bi dovezen na kolicima u sredinu sobe gdje bi doktor podigao njegovu spavaćicu, opipavao prstima veliku mlohavu oteklinu na čovjekovu trbuhu – oboljelu jetru, pretpostavljam – i objašnjavao bi uvjerljivo da je ta bolest posljedica alkoholizma i vrlo česta u zemljama gdje se mnogo pije vino. Po običaju, on bolesniku ne bi rekao ni riječi, niti bi mu se nasmiješio, niti mu kimnuo glavom ili bilo čim pokazao svoju zahvalnost. Dok bi predavao, vrlo uspravan i ozbiljan, držao bi njegovo istrošeno tijelo u obje ruke okrećući ga ponekad kao žena valjak za tijesto. Broj 57 je to sve strpljivo podnosio. Očito bio je stari bolnički štakor, redovan izložak na predavanjima, a njegova jetra već odavno određena za jednu staklenku u nekom zavodu za patologiju. Posve ravnodušan na ono što o njemu pričaju, ležao bi s očima uperenim u prazno, dok bi ga doktor pokazivao kao komad starinskog porculana. Mogao je imati oko šezdeset godina i bio je zaprepašćujuće sićušan. Njegovo lice, blijedo kao pergament, usukalo se i izgledalo je maleno kao u neke lutke.

Jednog jutra, još prije nego što su stigle bolničarke, moj me susjed postolar probudio trzajući mi jastuk. »Broj 57!« – i zalamatao rukama iznad glave. Soba je bila u polumraku, ali moglo se razabrati što se u njoj zbiva. Mogao sam vidjeti starog broj 57 kako leži skvrčen na boku. Glava mu je visjela s kreveta, a lice bilo okrenuto prema meni. Umro je tokom noći, a nitko nije primijetio kada. Bolničarke su ravnodušno primile vijest o starčevoj smrti i pošle svojim poslom. Poslije dugo vremena, sat i više, druge dvije bolničarke umarširale su u jednoredu u sobu, baš kao dva vojnika, klampajući bučno svojim cokulama i smotale mrtvoga starca u plahtu, ali ga nisu iznijele iz sobe. Kasnije, kad se već razdanilo, imao sam vremena da malo bolje pogledam broj 57. I tako, legao sam na bok i promatrao ga. Neobično, ali istinito, on je bio za mene prvi Evropljanin kojeg sam vidio mrtva. I prije sam viđao mrtve ljude, ali su uvijek bili Azijci i obično ljudi koji su umrli naprasnom smrću, poginuli. Oči broja 57 bile su još otvorene i usta su mu bila razjapljena, a njegovo sitno lice iskrivljeno u smrtnoj agoniji. Najviše me je zaprepastila bljedoća njegova lica. I prije je bio blijed, ali sad je bio malo sivlji od plahta. Dok sam piljio u to sitno, isušeno lice, pade mi na um da je taj odvratan komad otpada što tu čeka da ga odvezu i bace na kamenu ploču u dvorani za seciranje, posljedica »prirodne« smrti, jedne od onih smrti za koju molimo Boga u liturgiji. Pogledaj, rekoh sam sebi, to je ono što te čeka za dvadeset, trideset, četrdeset godina. Gledaj kako umiru sretnici, oni koji dožive starost. Svi želimo živjeti, naravno; doista na životu ostajemo samo iz straha od smrti, ali sad mislim, kao što sam i tad mislio, da je bolje umrijeti naprasnom smrću, nego od starosti i istrošenosti. Ljudi govore o strahotama rata, ali koje je oružje čovjek ikad izmislio koje se u svojoj okrutnosti približava nekim najčešćim bolestima? »Prirodna« smrt već po svojoj definiciji podrazumijeva nešto polagano, smrdljivo i bolno. Pa čak i tad postoji

razlika umrete li kod kuće u svom krevetu ili u nekoj bolnici. Taj jadni stari nesretnik koji se upravo ugasio kao batrljak svijeće bio je toliko nezamjetljiv da nitko nije došao uz njegovu smrtnu postelju da ga isprati. Bio je samo broj, a potom »predmet« za studentske skalpele. Jezive li smrti, umrijeti na takvu mjestu! U bolnici X kreveti su bili vrlo blizu i nije bilo zastornih pregrada. Zamislite, na primjer, da umrete kao onaj mali čovjek čiji je krevet bio neko vrijeme uz podnožje mojeg, onaj što je vriskao kad bi ga dotakli pokrivači! Usudim se reći da su Je pisse! bile njegove posljednje riječi koje je izustio. Možda oni što umiru sebi time ne taru glave. – To bi barem bio uobičajeni odgovor, ali unatoč tome, ne zaboravimo da su ljudi na samrti često više ili manje bistra duha još dan-dva ili otprilike toliko prije svog kraja.

U javnom odjelu bilo koje bolnice vidjet ćete strahote koje, čini se, ne vidimo kad ljudi uspiju umrijeti kod kuće, kao da stanovite bolesti napadaju samo sirotinju. Ali činjenica je da ni u jednoj bolnici u Engleskoj nećete vidjeti ono što sam ja vidio u bolnici X. Nećete vidjeti, na primjer, da ljudi skapavaju kao životinje; da nikog nema uz njih u tom strašnom trenutku; da nikog za to nije briga; da se smrt ne primijeti sve do jutra – a to se tamo dogodilo više nego jedanput. Zacijelo u Engleskoj takvo što nećete vidjeti, a još manje mrtvaca izložena znatiželjnim pogledima drugih bolesnika. Sjećam se jednoć u Engleskoj, u nekoj paviljonskoj bolnici dogodilo se da je neki bolesnik umro dok smo bili na poslijepodnevnom čaju, pa iako smo bili samo šestorica u sobi, bolničarke su sve sredile tako spretno i hitro da mi ostali bolesnici o tom nismo čak ništa ni čuli sve dok se nismo vratili natrag u našu sobu. Ono što možda potcjenjujemo u Engleskoj jest sreća da imamo dovoljno dobro školovanih i stoga discipliniranih bolničarki. Nedvojbeno, engleske su bolničarke ograničene; gataju iz kave, nose značkice sa zastavicama i drže sliku

kraljice na polici kamina, ali one vas barem, iz puke lijenosti, ne ostavljaju da ležite neumiveni i začepljeni na neuređenom krevetu. Bolničarke u bolnici X još su uvijek bile pomalo slične Mrs Gamp,31 a poslije, u vojničkim bolnicama republikanske Španjolske upoznao sam bolničarke koje su bile toliko neuke da nisu znale bolesniku izmjeriti ni vrućinu. U Engleskoj ne možete vidjeti ni takvu prljavštinu kao u bolnici X. Poslije nekog vremena kad sam malo prizdravio da sam se mogao prati u kupaonici, otkrio sam u njoj velik sanduk u koji su bacali ostatke hrane i prljave zavoje cijelog odjela, a po drvenoj oplati zidova plazili su rojevi gamadi.

Kad su mi vratili moje odijelo i kad sam toliko ojačao da sam ponovo mogao hodati, pobjegao sam iz bolnice X prije roka, ne čekajući na liječničku otpusnicu. Bolnica X nije bila jedina bolnica iz koje sam utekao, ali tmurnost i tjeskoba koje su u njoj vladale, njezin ogavan zadah i iznad svega nešto nezdravo u njezinoj atmosferi, duboko se usjeklo u moje pamćenje. Odveli su me onamo jer je to bila bolnica arrondissementa u kojem sam stanovao, a tek pošto sam iz nje utekao, doznah da je na vrlo lošem glasu. Godinu ili dvije kasnije, glasovita pustolovka i prevarantica Madame Hanaud, koja se razboljela pošto je ponovo dospjela u istražni zatvor, prevezena je u bolnicu X na liječenje, a nakon nekoliko dana umakla je svojim stražarima i sama se vratila natrag u zatvor tvrdeći da joj je u zatvoru ljepše. Vjerujem da je bolnica X bila potpuno neprilična francuska bolnica čak i za to doba. Ali bolesnici, gotovo svi samo radni ljudi, bili su neobično krotki. Neki su od njih čak mislili da uvjeti u bolnici graniče s udobnošću, jer su barem dvojica bili siromašna prenemagala kojima je to bio najlakši način da prežive zimu. Bolničarke su im gledale kroz prste jer su ih iskorištavale da im obavljaju

31 Sarah Gamp, lik neuredne stare bolničarke iz romana Charlesa Dickensa Život i pustolovine Martina Chuzzlewita (1843—1844). — (Prim. prev.)

prigodne najprljavije poslove. Ali držanje ostalih je bilo: naravno, ovo je ogavno mjesto, ali što biste vi htjeli? Nije im se činilo čudnovato što ih bude u pet ujutro da bi potom čekali tri sata na vodenastu juhu kojom je započinjao dan, ili da ljudi umiru, a da nitko od bolničkog osoblja pri tom ne makne ni malim prstom, ili čak da samo o pukoj sreći ovisi da li ćete slučajno liječniku zapeti za oko u prolazu. Prema predaji, sličan je bio postupak s bolesnicima i u drugim bolnicama. No, ako se razbolite i ako ste presiromašni da biste se mogli liječiti kod kuće, onda morate u bolnicu, pa kad se jednom tamo nađete, onda morate trpjeti strogost i neudobnost baš kao i u vojsci. A povrh svega toga zanimalo me je odakle ono postojano vjerovanje, danas već gotovo iskorijenjeno u Engleskoj, u priče, na primjer, o doktorima koji vas režu iz čiste znatiželje ili pak stoga što ih zabavljaju vaše muke dok vas mesare prije nego što ste potpuno uspavani. Bolnicom su kolale mračne priče o tamnom sobičku tik uz kupaonicu. Pričalo se, iz te su se sobice čuli jezivi krikovi. Ja doduše nisam primijetio ništa što bi potvrdilo te priče i jamačno je sve to naklapanje bilo obična besmislica, premda sam svojim vlastitim očima vidio kako su dva studenta ubijala ili gotovo ubila šesnaestogodišnjeg dječaka (činilo se da je na samrti kad sam napustio bolnicu, iako se možda poslije i oporavio) obijesnim postupkom koji se zacijelo nikad ne bi usudili okušati na bolesniku koji sam plaća liječenje. U živu mi je sjećanju da se u Londonu vjerovalo da u nekim bolnicama bolesnike ubijaju kako bi se dokopali leševa za seciranje. Takvu priču nisam čuo u bolnici X, premda vjerujem da bi neki ljudi tamo u to lako povjerovali. Jer, bila je to bolnica u kojoj je preživjelo nešto, ne toliko u postupcima koliko u raspoloženju, iz devetnaestog stoljeća, i u tom je baš i bila njezina neobična osebujnost.

U proteklih pedesetak godina došlo je do velikih promjena u odnosima između liječnika i bolesnika.

Prolistate li bilo koju knjigu koja o tom govori, uvjerit ćete se da se bolnicu, prije druge polovice devetnaestog stoljeća, smatralo sličnom zatvoru, ne samo zatvoru već srednjovjekovnoj tamnici. Bolnica je mjesto gdje hara smrt u nečistoći i mukama, neka vrsta predvorja groba. Samo sirotinja mora tamo da se liječi. A osobito u početku prošlog stoljeća, kad je medicinska znanost postala drskija, ali stoga ne i uspješnija, obično su ljudi smatrali cijeli taj posao što ga obavljaju doktori užasnim i strašnim. Kirurgiju, posebno, držalo se običnim jezivim sadizmom, a seciranje ili razudbu mogućom samo uz pomoć kradljivaca svježih leševa ravno iz groba, dok je sve to bilo začinjeno spiritizmom ili dozivanjem duša pokojnika. Devetnaesto stoljeće obiluje literaturom strave i užasa o doktorima i bolnicama. Prisjetite se samo jadnog starog Jurja III, podjetinjenog senilca koji kriješti moleći milost čim ugleda svoje liječnike kako mu pristupaju da bi mu »pustili krv sve dok ne izgubi svijest«. Sjetite se samo razgovora Boba Sawyera i Benjamina Allena, koji nedvojbeno jedva da su parodije, ili poljskih bolnica iz Sloma i Rata i mira i onog stravičnog opisa amputacije noge iz Melvilleove Bijele bluze! Pa čak i imena pridijevana liječnicima u engleskoj beletristici u devetnaestom stoljeću; koljač, živoder, mesar, grobar i tako dalje, i genetički nadimak »mesaroš«, podjednako su nemila koliko i komična. Ta protukirurška predaja zacijelo je najbolje izražena u Tennysonovoj pjesmici Dječja bolnica koja je prvenstveno dokument iz predkloroformskog doba, iako se stječe dojam da je napisana najkasnije 1880. godine. Nadalje, nazori koje Tennyson iznosi u toj pjesmi poprilično su znameniti. Kad dobro razmislite kakva li je strahota morao biti kirurški zahvat bez anestetika, kakva zla glasa, teško je onda posumnjati u pobude ljudi koji su se usudili u nj upustiti. Jer te krvave strahote kojima su se toliko radovali studenti (veličanstven prizor što ga izvodi mesaroš!) bile su, što je svima bilo znano, nekorisne i

uzaludne; bolesnik koji nije umro od straha, obično bi umro od gangrene, što se smatralo posve prirodnim. Čak i danas nailazimo na doktore sa sumnjivim pobudama. Bilo koji dugogodišnji bolesnik, ili netko tko je slušao o čemu razgovaraju studenti medicine, znat će što mislim time reći. Ali pronalazak anestetika bio je prva, a pronalazak raskužnih sredstava druga prekretnica u kirurgiji. Nigdje na svijetu danas, vjerojatno, nećete vidjeti takav prizor kakav opisuje Axel Munthe u Priči o sv. Mihajlu, gdje opaki kirurg siječe bolesnika za bolesnikom istim nožem i odbacuje odsječene udove na hrpu pokraj stola. Štoviše, socijalno je zdravstveno osiguranje isključilo zamisao da je bolesnik koji pripada radničkoj klasi siromašak koji ne zaslužuje pažnju i obzir. Još dobrano u ovom stoljeću, bolesnicima koji »nisu sami plaćali liječenje« u velikim su bolnicama običavali čupati zube bez injekcija. Oni ništa ne plaćaju, pa onda nemaju ni pravo na anestetike – mislilo se. Ali i to je vrijeme minulo.

Pa ipak svaka institucija na sebi nosi pečat svoje prošlosti. Sobe u kasarnama još uvijek pohodi duh Kiplingova vremena, a teško je ući u ubožnicu da se pri tom ne prisjetimo Olivera Twista. Bolnice su se razvile iz ubožnica za gubavce i njima slične, da bi ti nesretnici imali gdje umrijeti, a kasnije postadoše vježbaonice gdje su studenti medicine stjecali svoja znanja na tjelesima sirotinje. Povijest razvoja bolnica ostavila je svoj trag koji se još i danas zamjećuje i na njihovoj tjeskobnoj arhitekturi. Nije mi ni na kraj pameti da se požalim na postupak prema sebi u bilo kojoj bolnici u Engleskoj, ali znam da je to zdrav razum koji upozorava ljude da se klone bolnice koliko mogu, a naročito javnih besplatnih odjela. Ma kakva zakonska prava imali, nedvojbeno je da imate mnogo manje uvida u način vašeg liječenja, mnogo ste manje sigurni da se na vama neće izvoditi neki neozbiljni pokusi, dok valja; »ili da se pokorite disciplini ili marš van!«. A mnogo to znači

kad čovjek može umrijeti u svom vlastitom krevetu ili još bolje u svojim cipelama. Ma kakva bila stručnost i uljudnost osoblja, smrt u bolnici ogavan je i okrutan događaj, nešto možda toliko malo važno da o tom ne vrijedi ni pričati, ali što ostavlja bolna sjećanja na hitnju, vrevu i bezličnost mjesta gdje ljudi danomice umiru okruženi strancima.

Strah od bolnice još uvijek ledi srca sirotinje, a u svima nama ostalima tek što je nestao. Ta crna mrlja leži plitko ispod površine naše svijesti. Već rekoh da sam oćutio čudnovat osjećaj poznatog netom zakoračih u bolnicu X. Ta me je slika, naravno, podsjetila na smrdljivu isparinu patnjom ispunjenih bolnica devetnaestog stoljeća koje nikad nisam vidio, ali o kojima sam čuo i čitao. I nešto, možda u crno odjeven doktor sa svojom prljavom crnom torbom, ili možda tek boležljiv vonj, probudilo je u meni uspomenu na onu Tennysonovu pjesmicu o »Dječjoj bolnici« koju sam čuo prije dvadeset godina. Slučajno, pročitala mi ju je naglas vremešna bolničarka koja je morala započeti svoj posao negdje u vrijeme kad je Tennyson napisao tu pjesmu. Užasi i patnje tih starih bolnica za nju su bili još u živu sjećanju. Zajedno smo se zgrozili čitajući tu pjesmu, a potom sam je vremenom zaboravio. Zaboravio, da mi čak ni njen naslov ne bi ništa značio. Ali čim sam ugledao onu polumračnu bolničku sobu u kojoj su mrmljali i stenjali nebrojeni glasovi u tijesno nabijenim krevetima, sjetih je se, a iduću noć čak i njezina cijela sadržaja i raspoloženja, pa čak i nekih cijelih stihova.

»Now«, br. 6, novembra 1946.

Recenzija: Adolf Hitler »Mein Kampf« (Neskraćeno izdanje)

Kad Hurst and Blackett tiskaju nepročišćeno izdanje Mein Kampfa uređeno prohitlerovski, a objavljeno tek prije godinu dana, znači da se događaji zbivaju vratolomnom brzinom. Očita je namjera prevodiočeva predgovora i njegovih primjedbi da ublaži okrutnost tog djela i Hitlera prikaže u što je moguće ljepšem svjetlu. Jer, u to je vrijeme Hitler još uvijek štovana ličnost. On je taj koji je ugušio njemački radnički pokret, pa su mu stoga imućne klase sve rado opraštale. I desničari i ljevičari slagali su se u vrlo plitkoj predodžbi da je nacional-socijalizam samo jedan novi oblik konzervativizma.

Tad se odjednom ustanovilo da Hitler ipak nije štovanja vrijedan. Kao jedan od dokaza tog mišljenja, Hurst and Blackett izdali su njegovu knjigu u novom ovitku objašnjavajući da će sav prihod od prodaje knjige biti priložen Crvenom križu. Ipak, unatoč svemu, teško je jednostavno na temelju sadržaja Mein Kampfa povjerovati da su se izmijenili Hitlerovi ciljevi ili njegovo mišljenje. Ako usporedimo njegove riječi koje je izgovorio prije godinu dana s riječima koje je rekao prije petnaest godina, onda nas zapanjuje krutost njegova uma, nepromjenljivost njegova nazora na svijet. U njega je okamenjena sanjarija čovjeka zanesena fiksnom idejom koja ostaje gotovo netaknuta bez obzira na prigodna skretanja kojima se poslužio da bi ostvario svoju politiku sile. Vjerojatno, prema Hitlerovu vlastitom mnijenju, rusko-njemačka pogodba je bila samo mala izmjena u redu vožnje. Prema planu postavljenom u Mein Kampfu valjalo je najprije pregaziti Rusiju, a potom,

predmnijeva se, Englesku. A sad, ispalo je obratno. Valjalo je najprije obračunati s Engleskom, jer se Rusija dala lakše potkupiti. Ali, Rusija je na redu čim Engleska smalakše – kako se barem Hitler, jamačno, nada. Hoće li sve ispasti baš tako, naravno, drugo je pitanje.

Pretpostavimo da se Hitlerova zamisao obistini. On zamišlja, u budućnosti od stotinjak godina, nekakvu postojanu državu u kojoj će živjeti 250 milijuna Nijemaca na golemu »životnom prostoru« (koji bi se pružao do Afganistana ili tamo negdje), nekakvo užasno bezumno carstvo u kojem se, u biti, nikad ništa neće događati osim što će se u njemu mladež uvježbavati za rat i neprekidno se rađati svježa hrana za topove. Kako li mu je samo uspjelo da tu svoju monstruoznu zamisao počne sprovoditi u djelo? Lako je tvrditi da su ga neko vrijeme novčano potpomagali veleindustrijalci jer su u njemu vidjeli čovjeka koji će satrti socijaliste i komuniste. Ne bi oni njega potpomagali da on već tada nije govorio stvarno širokom pokretu. Uz to, situacija u Njemačkoj, sa sedam milijuna nezaposlenih, bila je kao stvorena za demagoge. Ali Hitler nikada ne bi uspio nadvladati svoje protivnike da osobno nije privlačna ličnost, što se može osjetiti unatoč nezgrapnom načinu na koji piše, čak i u Mein Kampfu, a osobito dok slušamo njegove govore. Moram čak priznati da nikad nisam mogao zamrziti Hitlera. Onog dana kad je došao na vlast – dotad, kao mnogi drugi, živio sam u zabludi i držao da je on nevažan – zaključio sam da bih ga jamačno ubio kad bih mogao doći u njegovu blizinu, ali da prema njemu inače ne osjećam nikakve osobne odbojnosti. Dapače, iz njega zrači nešto vrlo privlačno. To se osjeti čim vidimo njegovu sliku – a ja osobito preporučujem fotografiju na početku njegove knjige u izdanju Hursta and Blacketta, na kojoj Hitlera vidimo još kao smeđekošuljaša. U njega je patetično pseće lice, lice čovjeka što pati zbog nepodnosivih nepravdi. Taj izraz podsjeća na lice s nebrojenih slika razapeta Krista,

samo što Hitler djeluje muževnije i, nedvojbeno, tako je Hitler sam sebe i zamišljao. Možemo samo nagađati što je bio glavni razlog njegove pritužbe protiv cijelog svijeta, ali u svakom slučaju ta pritužba je tu. On je stoga mučenik, žrtva. Prometej prikovan lancima za stijenu, samoprijegorna junačina koja se sama samcata bori protiv svih mogućih zala. Ako je ubijao miša, znao je on to prikazati kao borbu sa zmajem. Osjeća se, kao u Napoleona, da se on bori sa sudbinom, da on ne može pobijediti, ali da ipak stoga zaslužuje bolju sudbinu. Ta, tko da se ophrve suosjećanju s takvom sudbinom; polovica filmova što ih gledamo imaju takav sadržaj.

On je također shvatio lažnost hedonističkog nazora na život. Gotovo cijela zapadnjačka misao poslije prošlog rata, zacijelo cijela »napredna« misao, prešutno je prihvatila da ljudi žele lagodan, siguran i bezbolan život. U takvom nazoru na život nema mjesta, na primjer, patriotizmu i ratničkim vrlinama. Socijalist koji zatekne svoju djecu kako se igraju rata obično se zaprepasti, ali nije sposoban da im smisli zamjenu za olovne vojnike; olovni pacifisti nekako nisu za igranje. Hitler, stoga što je u svojoj neveseloj ćudi to vrlo snažno osjećao, zna da ljudi ne žele samo lagodnost, sigurnost, kraće radno vrijeme, higijenu, kontrolu rađanja i, općenito, sve ono što počiva samo na zdravom razumu; oni, također, barem pokatkad, zažele borbu, požrtvovanje, a da i ne spominjemo bubnjeve, zastave i smotre odanosti. Ma koliko da su fašizam i nacizam, možda, samo ekonomske teorije, mnogo su zdraviji od bilo kojeg hedonističkog nazora na svijet i život. Isto vjerojatno vrijedi i za Staljinovu militarističku verziju socijalizma. Tri velika diktatora ojačali su svoju vlast nametanjem teško podnosivih bremena svojim narodima. Dok socijalizam, pa čak i kapitalizam, doduše nerado, kaže narodu: »Pružam vam bolji život«; Hitler kaže: »Nudim vam borbu, opasnost i smrt«; a posljedica je da mu se cijela nacija baca pod noge.

Kasnije će se oni možda predomisliti kad im sve to dozlogrdi, kao što je bio slučaj za vrijeme prošlog rata. Poslije nekoliko godina klanja i gladovanja »Najveća sreća za najviše ljudi« dobra je krilatica, ali ovog trenutka za njih je još bolje »Bolje užasan kraj nego užas bez kraja«. I sada dok se borimo protiv čovjeka koji ju je skovao, ne smijemo potcijeniti njezinu emotivnu snagu.

»New English Weekly«, 21. marta 1940.

Wells, Hitler i svjetska država

U martu ili aprilu, kažu mudrijaši, Britanija će pokleknuti pod strašnim udarcem... S čime ga Hitler misli izvesti, ne mogu zamisliti. Njegove oslabljene i raštrkane armije sad vjerojatno nisu jače nego što su bile talijanske prije nego što su se okušale u Grčkoj i Africi.

Njemačke zračne snage vrlo su oslabljene. Zaostaju za vremenom, a njihovi najbolji zrakoplovci uglavnom su poginuli, ili su postali malodušni, ili su izmoreni.

Godine 1914. Hohenzollernova vojska je bila najbolja na svijetu. Iza malog kriještavog maloumnika u Berlinu nema takve vojske... A naši vojni stručnjaci raspravljaju o najezdi fantoma. U njihovim maštanjima on je savršeno opremljen i nepobjediv u disciplini. Gdjekad misle da će on odlučno »udariti« preko Španjolske i Sjeverne Afrike, pa dalje; ili nahrupiti preko Balkana, promarširati od Dunava do Ankare, do Perzije, do Indije, ili »pregaziti« Rusiju, ili se »izliti« preko Brenera u Italiju. Tjedni prolaze, a fantomu ni traga; i to zbog jednog izvrsnog razloga. Nema u njega te snage. Lišen je glavnine svojih neadekvatnih topova i municije. Uludo ih je potratio u Hitlerovim luckastim zavaravanjima da može zauzeti Britaniju. I njegova sirova nesolidno izgrađena snaga klone pod sve jačom spoznajom da je prošlo vrijeme Blitzkriega i da rat dolazi kući na konak.

Te rečenice nisu prepisane iz »Cavalry Quarterly«, nego iz niza novinskih članaka H. G. Wellsa32, napisanih početkom ove godine i sada pretiskanih u knjizi koja nosi naslov: Vodiču novi svijet. Odonda, otkad su te rečenice

32 Herbert George Wells, engleski pisac (1866—1946). — (Prim. prev.)

napisane, njemačka je vojska pregazila Balkan i ponovo osvojila Cirenaiku33, i promarširat će preko Turske ili Španjolske kad joj to bude po volji, a upala je i u Rusiju. Kako će se ta vojna završiti, ja ne znam, ali vrijedno je zabilježiti da se njemački glavni štab, čije mišljenje također nešto vrijedi, u nju ne bi upustio da nije bio siguran da će je završiti za tri mjeseca. Tek toliko što se tiče mišljenja da je njemačka vojska vojska utvara, a njezina oprema neadekvatna, njezin moral u raspadu, itd., itd.

A što Wells suprotstavlja »malom kreštavom maloumniku u Berlinu« ? Uobičajeno bezvezno naklapanje o Svjetskoj državi, uz Deklaraciju Sankey, pokušaj da se odrede temeljna prava čovjeka, napisana u protutotalitarističkom duhu. Osim što je sada posebice zanijet saveznim nadzorom nad zračnim prostorom, to je uvijek ista prodika koju propovijeda neprekidno gotovo već četrdeset godina, uvijek potaknut nekakvom srdžbom na ljude koji nikako ne mogu da shvate nešto tako očito.

A što nam koristi tvrditi da nam je nužan savezni nadzor nad zračnim prostorom? Srž problema leži u tom kako da ga ostvarimo. Koja korist od isticanja da je Svjetska država poželjna? Bitno je da se ni jedna od pet velikih vojnih sila ne želi podvrgnuti takvom nadzoru. Svi se razboriti ljudi već desetljećima u biti slažu s onim što govori gospodin Wells, ali razboriti ljudi ne drže vlast i, u premnogo slučajeva, ne mogu je stoga ni žrtvovati. Hitler je maloumni zločinac, ali Hitler ima milijunsku vojsku, tisuće zrakoplova, desetke tisuća bojnih kola. Njemu za ljubav jedan veliki narod voljan je da prenaporno radi šest godina, a potom da još dvije godine ratuje, dok za zdrav razum, poglavito hedonističko mišljenje, za koje se zalaže gospodin Wells, jedva da je itko voljan proliti litricu krvi. Prije nego i započnete govoriti o obnovi svijeta, ili čak o miru, morate odstraniti Hitlera, što znači ostvariti jedan dinamičan svijet,

33 Pokrajina u Libiji, gl. grad Benghazi — (Prim. prev.)

ne doduše isti kao onaj nacistički, ali vjerojatno isto tako neprihvatljiv »prosvijećenom« i hedonističkom narodu. Što je držalo Englesku na nogama prošle godine? Djelomice, jamačno, neka nejasna ideja o sretnijoj budućnosti, ali poglavito atavističko osjećanje patriotizma, usađeno uvjerenje naroda koji govore engleskim jezikom da su superiorniji tuđincima. Posljednjih dvadeset godina glavni je cilj engleske ljevičarske inteligencije bio da rasprši taj osjećaj i da je u tom uspjela, danas bismo vjerojatno promatrali esesovce u ophodnji londonskim ulicama. Slično, zašto se Rusi bore kao lavovi protiv njemačke najezde? Djelomice, možda, radi nekog mutnog ideala o utopijskom socijalizmu, ali poglavito za svetu majčicu Rusiju (sveto tlo domovine, itd., itd.), što je Staljin oživio samo u nešto malo iskrivljenu obliku. Snaga koja odista oblikuje svijet proizlazi iz osjećaja – ponosa rase, obožavanja vođe, vjerskog uvjerenja, obožavanja rata – što liberalni intelektualci mehanički otpisuju kao anakronizme koje su oni u sebi tako temeljito razorili da su izgubili svaku moć djelovanja.

Ljudi koji tvrde da je Hitler antikrist ili obratno, Duh sveti, bliži su spoznaji istine nego intelektualci koji su deset užasnih godina tvrdili da je on samo lik iz komične opere koga se ne smije uzimati ozbiljno. A taj nazor ne odražava ništa drugo nego lagodne uvjete života u Engleskoj. Ljevičarski literarni klub bio je u biti produkt Scotland Yarda, kao što je Savez za mir produkt Ratne mornarice. U posljednjih se desetak godina na polju književnosti pojavila »politička knjiga«, neka vrsta proširena pamfleta koja sjedinjuje historiju s političkim kuđenjem, kao važan književni oblik. No, najbolji pisci tog štiva – Trocki, Rauschning, Rosenberg, Silone, Borkenau, Koestler i drugi – nisu Englezi, ni jedan od njih, i gotovo svi su otpadnici od neke ekstremističke stranke, koji su upoznali totalitarizam u neposrednu dodiru s njim i na vlastitoj koži osjetili progonstvo i progonjenje. Samo u zemljama

engleskog govornog jezika vjerovalo se, sve dok nije buknuo rat, da je Hitler nevažan šašavac i da su njemački tenkovi napravljeni od ljepenke. Gospodin Wells, kako se vidi iz navoda koje sam već iznio, još uvijek u to pomalo vjeruje. Ja ne vjerujem da su čak bombardiranje Engleske i njemačka vojna u Grčkoj izmijenili njegovo mišljenje. Dugogodišnji način njegova razmišljanja ispriječio se između njega i spoznaje o Hitlerovoj snazi.

Gospodin Wells, poput Dickensa, pripada nemilitarističkoj srednjoj klasi. Grmljavina topova, zveckanje ostruga, grč u grlu kad se diže stara zastava, ostavljaju ga očito ravnodušnim. On nepokolebljivo mrzi rat, lov, pustolovan život, što se očituje u njegovim ranijim djelima u snažnoj propagandi protiv konja. Glavni lupež u njegovi knjizi: Kratka povijest svijeta vojnik je, pustolov, Napoleon. Prolistamo li bilo koju njegovu knjigu napisanu u posljednjih četrdeset godina, vidjet ćemo da u svima obrađuje istu misao: tobožnju opreku između znanstvenika koji radi na uspostavljanju Svjetske države planske privrede i natražnjaka koji svim silama pokušava da nas vrati natrag u prošlost u kojoj vlada nered. U romanima, utopijama, esejima, filmovima, raspravicama, ta opreka iskrsava više-manje na isti način. S jedne strane znanost, red, napredak, internacionalizam, zrakoplovi, čelik, beton, zdravstvo; s druge pak rat, nacionalizam, religija, monarhija, seljaštvo, profesori grčkog, pjesnici, konji. Povijest, kako je on zamišlja, niz je pobjeda koje su izvojevali znanstvenici nad romantičarima. No, on je vjerojatno u pravu kad tvrdi da će »razborit«, planski oblik društva, sa znanstvenicima prije nego vračima na čelu, prije ili kasnije, prevladati, ali to je drugi par rukava, koji se bitno razlikuje od tvrdnje da je taj oblik društva nadohvat ruke. Negdje ipak kljucka onaj zanimljiv spor između Wellsa i Churchilla iz doba ruske revolucije. Wells optužuje Churchilla da sam ne vjeruje svojoj propagandi da su boljševici nemani okrvavljenih

ruku i slično, nego da se jednostavno boji da će oni donijeti novo doba u kojem će prevladati zdrav razum i znanstvena dostignuća i u kojem neće više biti mjesta za barjaktaše Churchillova kova. Churchillova procjena boljševika bila je ipak bliže istini od Wellsove. Stari su boljševici mogli biti ili anđeli ili zlodusi, već prema tome kako nam odgovara da ih vidimo, no u svakom slučaju nisu bili osjećajni ljudi. Oni nisu oživotvorili wellsovsku utopiju nego uvedoše vladavinu po pravilima svetačkog reda koja je, poput vladavine engleskog svetačkog reda, bila vojni despotizam okrijepljen lovom na vještice. Ista predodžba javlja se ponovo u izopačenom obliku u Wellsovu odnosu prema nacistima. Hitler je utjelovljenje svih vojnih diktatora i vračeva u historiji. Stoga, tvrdi Wells, on je čisti apsurd, duh prošlosti, stvorenje osuđeno na neposrednu propast. Ali, na žalost, izjednačenje znanosti sa zdravim razumom odista ne vrijedi mnogo. Zrakoplov, na kog se gledalo kao na napredak civilizacije, jedva da se za išta drugo upotrebljava osim za bacanje bombi, potvrđuje tu tvrdnju. Moderna je Njemačka u znanosti mnogo odmakla od Engleske, a mnogo je barbarskija. Mnogo toga što je Wells zamišljao i za što se zalagao, postignuto je u nacističkoj Njemačkoj. Red, planiranje, državno pokroviteljstvo nad naukom, čelik, beton, zrakoplovi, sve je tamo, ali sve zapregnuto u ostvarenje ideja iz kamenog doba. Znanost je na strani predrasuda. Ali, očito, Wellsu nije lako da se s time pomiri. To bi protuslovilo nazoru na svijet na kojem se temlje njegova djela. Vojskovođe i vračevi moraju na kraju propasti. Svjetska država, kako je zamišlja liberal iz devetnaestog stoljeća čije srce ne zatrepta na zvuk vojničke trube, mora slaviti pobjedu. Na stranu izdajstvo i malodušnost, Hitler ne može biti opasan. Da on na kraju pobijedi, bio bi to nevjerojatan obrat u historiji, kao ponovno uspostavljanje jakobita. Ali nije li to neki oblik ocoumorstva kad osoba mojih godina(trideseti osam) kudi

H. G. Wellsa. Ljudi koji misle svojom glavom, rođeni početkom ovog stoljeća u stanovitom su smislu njegova čeda. Koliki utjecaj ostavlja neki prosječan pisac, a osobito »popularan« pisac, čija djela snažno odjekuju, teško je reći, ali sumnjam da je itko tko je pisao knjige između 1900. i 1920, barem na engleskom jeziku, snažnije utjecao na mladež. Duh sviju nas, pa time i fizički svijet, bio bi osjetno drukčiji da nije bilo Wellsa. Samo, upravo njegova jedinstvenost duha, jednostrana maštovitost što ga učiniše pomalo genijalnim prorokom u edwardijansko doba, sad ga čine plitkim, neadekvatnim misliocem. Kad je Wells bio mlad, antiteza između znanost i reakcije nije bila lažna. Društvom su vladali ograničeni, potpuno nesposobni ljudi, grabežljivi trgovci, glupi vlastelini, biskupi, političari, koji su znali čitatati Horacija, ali nikad nisu čuli za algebru. Znanost nije uživala baš dobar glas, a pobožnost je bila obavezna. Tradicionalizam, zaglupljenost, snobizam, patriotizam, praznovjerje, ljubav za ratovanjem, sve se činilo da je na istoj hrpi, pa se osjećala potreba da netko to sve popljuje. Tamo u devetnaestom stoljeću, otkriti da postoji jedan H. G. Wells bilo je za mlada čovjeka predivno iznenađenje. Živjeli ste u svijetu cjepidlaka, popova i igrača golfa, vaši su vas budući poslodavci opominjali da »morate uspjeti ili se tornjajte«, vaši roditelji sustavno su izobličavali vaš spolni život, a vaši dosadni učitelji podsmijevali se vašim krivim latinskim nastavcima; i u tom se svijetu pojavio taj predivan čovjek koji vam je pričao priče o stanovnicima drugih planeta i o morskom dnu i koji je znao da budućnost neće biti baš onakva kako je zamišljaju ugledni ljudi. Deset godina, ili čak više, prije nego je zrakoplov postao tehničkim izumom, Wells je znao da će ljudi vrlo skoro moći letjeti. Znao je stoga što je on sam htio letjeti, pa je bio siguran da će istraživanja poći tim smjerom. S druge strane, čak kad je još bio dječak, u vrijeme kad su braća Wright doista i podigla svoje strojeve u zrak cijelih

pedeset i pet sekundi, općenito prihvaćeno mišljenje smatralo je da bi Bog ljudima bio dao krila da je htio da lete. Sve tamo do 1914. Wells je bio glavni prorok istine. U fizičkom smislu, njegova se vizija svijeta obistinila do začudnih tančina.

Ali budući da je pripadao devetnaestom stoljeću i nemilitarističkoj naciji i klasi, nikako nije mogao poimati silovitu snagu starog doba koje je u njegovom umu bilo simbolizirano u liku torijevca u lovu na lisice. On je bio, i još je uvijek, potpuno nesposoban da shvati da su nacionalizam, vjerska zaslijepljenost, feudalna lojalnost, mnogo jači od onog što bi on sam nazvao zdravim duhom. U današnjicu naviru odlučnim korakom bića iz tmine srednjeg vijeka, pa ako su to duhovi, onda su to duhovi za koje je nužna snažna magija da bi ih se otjeralo natrag odakle su i došli. Pokazalo se da baš ljudi koji su pretrpjeli fašistički jaram ili koji u sebi nose prirođenu fašističku žicu, najbolje razumiju što je fašizam. Sirova knjiga poput Gvozdene pete istinitije je proročanstvo o budućnosti negoli i Vrli novi svijet i Oblik budućnosti34. Ako bi valjalo između Wellsovih suvremenika izabrati pisca koji bi mu se mogao suprotstaviti kao protusredstvo, valjalo bi uzeti Kiplinga koji se nije oglušio na zlobni tutanj sile i ratne »slave«. Kipling bi osjetio privlačnu snagu Hitlera, ili što se tog tiče i Staljina, ma kakvo bilo njegovo osobno mišljenje o njima. U Wellsa je odveć zdrav duh da bi mogao razumjeti moderan svijet. Ređanje romana donjeg srednjeg sloja, koji su njegov najveći uspjeh, iznenada je prekinuo taj drugi rat i nikad se više nisu pojavili, pa od 1920. rasipa uludo svoj talent ubijajući zmajeve od papira. Ali, na kraju krajeva, čemu služi talent koji se uludo rasipa.

»Horizon«, augusta 1941.

34 The Shape of Things to Come (1933). — (Prim. prev.)

Proročišta fašizma

Izašlo je novo izdanje Gvozdene pete Jacka Londona i sad svi mogu pročitati knjigu za kojom je nastala velika potražnja u vrijeme fašističke najezde. Kao i sve druge knjige Jacka Londona i nju se naveliko čitalo u Njemačkoj i smatralo predskazivanjem Hitlerova dolaska na vlast. A zapravo, ona to nije. To je obična priča o kapitalističkom tlačenju, a napisana je u vrijeme kad se mnogo toga što je omogućilo pojavu fašizma – na primjer, silan preporod nacionalizma – nije još moglo lako proreći.

Međutim, London se pokazao izvanredno vidovitim čovjekom proniknuvši da se prijelaz u socijalizam neće odvijati automatski, nego da će biti vrlo bolan. Kapitalistička klasa neće svenuti ugušena svojim vlastitim protuslovnostima »poput cvijeta na kraju ljeta«. Kapitalistička je klasa bila dovoljno bistra da uoči što joj se sprema, pa je zatomila međusobne razdore i prešla u protunapad, a ishod borbe bit će najkrvaviji i najnemilosrdniji što ga je svijet ikad vidio.

Vrijedno je Gvozdenu petu usporediti s jednim drugim maštovitim romanom o budućnosti koji je bio napisan nešto ranije i kojem ona nešto i duguje, Pospanac se budi od H. G. Wellsa. Tad možemo uočiti Londonove mane i prednosti, ali također i što to znači ne biti, poput Wellsa, potpuno civiliziran čovjek. Kao knjiga, Gvozdena peta je daleko lošija. Napisana nezgrapno, ona potvrđuje da pisac nije spoznao sve mogućnosti znanosti i tehnike, a glavni mu je junak nekakav ljudski verglec kakva se više ne može naći ni u socijalističkim raspravicama. Ali zbog svoje urođene crte divljaštva, London može spoznati nešto što je Wellsu

očito nedokučivo, a to je da hedonistička društva ne mogu opstati.

Svatko tko je jednom pročitao knjigu Pospanac se budi, neće je lako zaboraviti. Pisac oblikuje viziju blještava, kobna svijeta, u kojem se društvo učvrstilo u kastinski sustav i u kojem su radnici zauvijek zarobljeni. To je također svijet bez svrhe u kojem su više kaste, za koje radnici mukotrpno kuluče, potpuno cinični i bezvjerni mekušci. U njih nema svijesti o bilo kakvom cilju u životu, nema ni traga ikakvoj gorljivosti, revolucionarnom ili religioznom požrtvovanju.

U Vrlom novom svijetu Aldousa Huxleyja, nekoj vrsti poratne parodije na Wellsovu utopiju, te su tendencije uvelike pretjerane. Tu je hedonističko životno načelo dotjerano do svoje krajnosti, cijeli se svijet pretvara u hotel na rivijeri. Ali premda je Vrli novi svijet briljantna karikatura sadašnjosti (sadašnjosu u 1930-tim godinama), on zacijelo ne osvjetljava budućnost. Ni jedno društvo te vrste ne bi moglo opstati više od nekoliko naraštaja, jer bi vladajuća klasa koja razmišlja uglavnom o tom kako će se »što bolje zabaviti«, uskoro izgubila svoju vitalnost. Vladajuća klasa mora održavati strogu moralnost, nekakvo kvazi-religiozno vjerovanje u samu sebe, neku vrstu mistike. London je i toga svjestan, pa premda opisuje kastu plutokrata koji vladaju svijetom sedam stoljeća kao neljudska čudovišta, on ih ipak ne prikazuje kao dokona i razbludna bića. Oni se mogu održati na svojim položajima dok vjeruju da civilizacija ovisi samo o njima, pa su stoga, premda nekako drukčije, ipak isto toliko odvažni, sposobni i požrtvovni kao i revolucionari koji im se suprotstavljaju.

London je prihvatio zaključke marksizma na jedan intelektualni način i mislio je da će »protuslovnost« kapitalizma, nepotrošen višak i tako dalje, postojati i pošto se kapitalizam ustroji u jedinstveno kolektivno tijelo. Ali po ćudi se uvelike razlikovao od ostalih marksista. Sa svojom

sklonosti ka nasilju i obožavanjem fizičke snage, svojim vjerovanjem u »prirodnu aristokraciju«, svojim životinjskim obožavanjem i uzdizanjem primitivnog, u sebi je imao urođeno nešto što bi se moglo nazvati fašističkom žicom. To mu je jamačno baš i pomoglo da sebi predoči kako će se držati klasa imućnih kad jednom bude ozbiljno ugrožena.

A baš je to socijalistima marksistima izmaklo. Njihovo tumačenje historije bilo je toliko mehaničko da nisu uočili opasnosti koje su bile toliko očite i običnom puku koji nikad nije ni čuo za Marxa. Ponekad Marxu zamjeraju što nije predvidio pojavu fašizma. Ne znam doista je li ga predvidio ili nije – u ono doba on je mogao o njemu samo nešto natuknuti u vrlo općim crtama – ali zacijelo je sigurno da njegovi sljedbenici u fašizmu nisu vidjeli nikakve opasnosti sve dok se sami nisu našli ispred ulaza u koncentracioni logor. Godinu dana, pa i više, pošto je Hitler došao na vlast, uredovni je marksizam još uvijek oglašavao da je Hitler nevažna pojava i da je »socijalni fašizam« (tj. demokracija) njegov glavni neprijatelj. London, zacijelo, nikad ne bi učinio takvu grešku. Njegov ga je prirođeni nagon opominjao da je Hitler opasan. Znao je da ekonomski zakoni ne djeluju kao zakon o gravitaciji, da njima mogu upravljati dulje vremena ljudi poput Hitlera koji vjeruju u sudbinu.

I Gvozdena peta i Pospanac se budi napisani su kao pučko štivo. Vrli novi svijet, premda prvenstveno napadaj na hedonizam, u biti je napadaj na totalitarizam 1 vladavinu kasta. Zanimljivo je te knjige usporediti s manje poznatom utopijom koja klasnu borbu razmatra s gledišta više ili, još bolje, srednje klase: Tajni savez Ernesta Bramaha.

Tajni savez je napisan 1907. godine kad je procvat radničkog pokreta počeo plašiti srednje slojeve koji su sebi krivo umislili da im zla kob prijeti odozdo, umjesto odozgo. Kao političko proroštvo to djelo nije ni spomena vrijedno,

ali je vrlo znamenito zbog svjetla kojim obasjava borbeni mentalitet srednjeg sloja.

Pisac zamišlja da radnički pokret dolazi na vlast s takvom večinom, da ga više nitko ne može zbaciti s vlasti. Vlasti, međutim, ne uvode potpunu socijalističku privredu, nego jednostavno nastavljaju da rukovode kapitalizmom u svoju korist, te neprestano podižu nadnice, novače vojsku birokrata i uništavaju gornje slojeve porezima. Zemlja stoga mora otići ,k vragu’, kako se to obično kaže; nadalje Laburistička vlada vodi vanjsku politiku sličnu onoj Narodne vladeizmeđu 1931. i 1939. godine. Protiv svega toga gornji i srednji slojevi kuju zavjeru na vrlo oštrouman način, ukoliko kapitalizam uzmemo kao sustav omeđen granicama jedne države; ta se metoda zove štrajk potrošača. Kroz dvije godine zavjerenici potajno pokupuju svu naftu, a industrijska postrojenja na pogon ugljenom prebacuju na pogon naftom, onda odjednom počnu bojkotirati glavnu englesku privrednu granu: proizvodnju ugljena. Radnici su suočeni s neugodnom situacijom; kroz dvije godine neće moći prodati ni tone ugljena. Šire se nezaposlenost i bijeda, što završava građanskim ratom u kojem (trideset godina prije Franca!) gornji slojevi dobivaju pomoć iz inozemstva. Poslije svoje pobjede, oni raspuštaju saveze strukovnih sindikata (Trade Unions) i uvode »strog« neparlamentarni režim – drugim riječima režim koji bismo danas nazvali fašističkim. Ton knjige je dobrohotan, jer se u to doba takvo nešto i moglo prikazati ali zaključak je više nego jasan.

Zašto je dostojan i dobrostiv pisac poput Ernesta Bramaha smatrao da je poraz proletarijata ugodna sanjarija? To je naprosto reakcija borbene klase koja se osjeća ugroženom, ne toliko na svojem ekonomskom položaju, koliko u svom kodeksu vladanja i načinu života. Isto takav čisto socijalni antagonizam protiv radničke klase nalazi se u jednog starijeg pisca mnogo veće vrijednosti, Georgea

Gissinga. Vrijeme i Hitler poučili su mnogočemu srednje slojeve i možda neće ponovo pristati uz svoje tlačitelje, a protiv svojih prirodnih saveznika. No kojoj će strani pristati ovisi djelomice i o tom kako će im se pristupiti, a i o zatupljenosti socijalističke propagande koja za to i snosi krivnju, jer je neprekidno huškala protiv »sitne buržoazije«.

»Tribune«, 12. jula 1940.

Tko su ratni zločinci?

Naoko, pad Mussolinija doima se kao priča uzeta iz viktorijanske melodrame. Napokon, pravda je pobijedila, zao čovjek je poražen, jer Bog je spor, ali dostižan. Nakon zrela razmišljanja, međutim, ta poučna priča nije baš tako jednostavna, a ni uvjerljiva. Najprije, koje je zločine, ako uopće jest, počinio Mussolini? U politici sile nema zločina, jer u njoj vlada bezakonje. A, s druge strane, postoji li išta u Mussolinijevoj unutarnjoj politici čemu bi mogli prigovoriti oni ljudi koji bi mu vjerojatno i sudili. Jer, kako to uvelike pokazuje pisac knjige35 – a za to je upravo ta knjiga i napisana – nema ni jednog zločina koji je Mussolini počinio između 1922. i 1940. godine, a koji do neba nisu hvalili baš ti isti ljudi koji mu se danas groze da će mu suditi.

’Cassius’ se poslužio alegorijom, te zamišlja Mussolinija pred britanskim sudom s državnim tužiocem kao zastupnikom optužbe. Impresivan je popis njegovih zlodjela, naglašavajući ona najteža, od umorstva Matteottija do invazije na Grčku, i od rastepa seljačkih zadruga do bombardiranja Addis Abebe. Koncentracioni logori, prekršeni sporazumi, gumene palice, ricinusovo ulje, ništa nije izostavljeno. No, tu se postavlja jedno mučno pitanje: Kako može nešto što je bilo hvalevrijedno u vrijeme kad je učinjeno – recimo, prije deset godina – sad odjednom postati zločin? Mussoliniju je dopušteno da pozove svoje svjedoke, i mrtve i žive, da njihovom tiskanom riječi dokaže da su ga od samog početka odgovorni prvaci britanskog javnog mnijenja sokolili u svemu što je radio. Naprimjer, čujmo što kaže lord Rothermere 1928. godine.

35 ’Cassius’, Suđenje Mussoliniju. — (Prim. prev.)

»U svojoj zemlji [Mussolini] je bio protuotrov smrtonosnom otrovu. Za ostalu Evropu on je osvježenje koje je svima donijelo neizmjerno dobro. S iskrenim se zadovoljstvom mogu pohvaliti da sam ja bio prvi čovjek koji je mogao utjecati na javno mnijenje, osvijetlivši pravovaljano Mussolinijeva sjajna dostignuća. On je najveličanstvenija pojava našeg doba.«

Poslušajmo što kaže Winston Churchill 1927. godine: »Da sam Talijan, zacijelo bih svesrdno pristajao uz Vas

u Vašoj slavodobitnoj borbi protiv zvjerskih apetita i žestina lenjinizma... [Italija] je dala nužan protuotrov ruskom otrovu. Odsada ni jedna velika nacija neće oskudijevati krajnjim sredstvom zaštite protiv kanceroznog rasta boljševizma.«

Potom slijedi lord Mottistone 1935: »Nisam se suprotstavio [talijanskoj najezdi na

Abesiniju], Htio sam razagnati smiješne tlapnje da je plemenito suosjećati s divljacima... Tvrdio sam da je amoralno slati oružje tim krvoločnim, okrutnim Abesincima, dok to odbijamo drugima koji se bore za častan cilj.«

Potom mr Duff Cooper 1938: »Što se tiče događaja u Abesiniji, što manje se sad kaže,

to bolje. Kad se stari prijatelji izmire, uvijek je opasno poslije svađe raspravljati o njenim pravim uzrocima.«

I na kraju mr Ward Price u »Daily Mailu« 1932: »Neuki i pristrani ljudi govore o stanju u Italiji kao da je

taj narod podvrgnut nekakvoj tiraniji koje bi se najradije riješio. Zbog te poprilično bolećive sažalnosti nekolicine fanatika što vlada u stanovitim krivo obaviještenim krugovima javnog mnijenja u Britaniji, ova se zemlja podugo pretvarala da ne vidi veličanstvena dostignuća fašističkog režima. Ja sam osobno nekoliko puta čuo Mussolinija kako izražava svoju zahvalnost ’DaiIy Mailu’

kao prvom britanskom glasilu koje je ispravno iznosilo njegove ciljeve cijelom svijetu.«

I tako dalje, i tako dalje, i tako dalje. Hoare, Simon, Halifax, Neville Chamberlain, Austen Chamberlain, Hore-Belisha, Amery, lord Lloyd i mnogi drugi sjedaju na klupu za svjedoke, svi spremni da posvjedoče – premda je Mussolini ugušio talijanski sindikalni pokret, prekršio nemiješanje u Španjolskoj, trovao Abesince iperitom, bacao Arape iz aviona, pa čak gradio ratnu flotu da je upotrijebi u ratu protiv Britanije – da su ga britanska vlada i njezini službeni predstavnici podržavali u dobru i zlu. Pokazali su nam kako se lady (Austen) Chamberlain rukuje s Mussolinijem 1924, kako ga Halifax i Chamberlain časte banketom i kako nazdravljaju ’Caru Abesinije’ 1939, kako se lord Lloyd u jednom službenom pamfletu čak 1940. ulaguje fašističkom režimu. Tek pošto jedan Abesinac, jedan Španjolac i jedan Talijan antifašist počnu davati svoje iskaze, počinje pravo suđenje Mussoliniju.

I premda je knjiga maštovita, zaključak je stvaran. Najvjerojatnije je da britanski torijevci nikad neće izvesti Mussolinija pred sud. Jer, jedino zašto bi ga mogli osuditi, bila bi njegova objava rata Britaniji 1940. godine. I ako se ’suđenje ratnim zločincima’ ikad održi, o čemu mnogi ljudi rado sanjaju, održat će se samo ako dođe do revolucije u Savezničkim zemljama. No, cijela ta ideja da se pronađu krivci za sve, ili da se za sve nesreće koje nam se nanose okrive pojedinci, ili stranke, ili narodi pobuđuje i drukčija razmišljanja, od kojih su neka poprilično neobična.

Historijat britanskih odnosa s Mussolinijem zorno predočava strukturalnu slabost jedne kapitalističke države. Budući da se držalo da je politika sile bez morala, pokušati potkupiti Italiju da napusti Osovinu – a ta ideja je bila potka britanske politike od 1934. nadalje – bilo je prirodan strateški potez. Samo što su Baldwin, Chamberlain i društvo bili nesposobni da ga izvedu. On bi uspio samo u

slučaju da smo bili jaki, pa se Mussolini ne bi usudio pristati uz Hitlera. A jaki nismo mogli biti, jer jedna ekonomija kojom vlada stjecanje profita nije sposobna da se moderno naoruža. Britanija se počela naoružavati tek pošto su Nijemci zauzeli Calais. Doduše, prije tog događaja pozamašni su iznosi doista bili iz•glasani za naoružanje, ali oni su potiho kliznuli u džepove dioničara, a oružje nikad nije bilo proizvedeno. Budući da nisu imali iskrene namjere da okljaštre svoje vlastite privilegije, bilo je neizbježno da britanska vladajuća klasa svaku politiku sprovodi malodušno i zažmiri pred nadolazećom opasnosti. Ali moralni pad do kojeg je to dovelo bio je nešto novo u britanskoj politici. U devetnaestom i u početku dvadesetog stoljeća britanski političari mogli su biti licemjerni, ali licemjerstvo je podrazumijevalo određen kodeks vladanja. Bilo je to nešto novo kad su torijevski poslanci s veseljem pozdravili vijest da su talijanski avioni bombardirali britansko brodovlje, ili kad su se članovi Gornjeg doma pridružili organiziranoj kampanji protiv baskijske djece koja su k nama došla kao izbjeglice.

Kad se samo sjetimo laži i izdajstva iz tih godina: ciničkih napuštanja jednog saveznika za drugim, imbecilnog optimizma torijevskog tiska, izravnog odbijanja da se povjeruje da se diktatori spremaju za rat, čak kad su ga oni nagovještavali iz sveg glasa, nesposobnost imućne klase da vidi išta loše u koncentracionim logorima, getima, pokoljima i neobjavljenim ratovima – mora se pomisliti da je moralna dekadenca odigrala svoju ulogu isto toliko koliko i puka zaglupljenost. Otprilike od 1937. više se nije moglo dvoumiti oprirodi fašističkih režima: No, bogatuni su mislili da je fašizam na njihovoj strani i bili su spremni da progutaju i najogavnija zlodjela sve dok njihova bogatstva nitko ne dira. Igrali su se makijavelizma i ’političkog realizma’ na svoj nepodoban način, jer sve je u redu što je

za dobrobit stranke – stranka je, naravno, bila Konzervativna stranka.

Sve to iznosi ’Cassius’, ali se žaca zaključka. Kroz cijelu se knjigu implicira da su samo torijevci bez morala. ’Al’ postoji još jedna Engleska’, kaže on. – ’Ta druga Engleska gnuša se fašizma već od prvog dana... Bila je to Engleska ljevice, Engleska radničkih slojeva’. Istina, ali samo djelomično. Stvarno vladan je ljevice bilo je časnije nego njezine teorije. Borila se protiv fašizma, ali njezini ugledni mislioci upadoše duboko koliko i njihovi protivnici u zao svijet ’realizma’ i politike sile.

’Realizam’ (nekad se to obično nazivalo nepoštenjem) dio je političke atmosfere što vlada našim vremenom. Slabost ’Cassiusove’ knjige leži stoga u tom što bi netko mogao napisati vrlo sličnu knjigu pod naslovom: Suđenje Winstonu Churchillu, ili Suđenje Čang-Kaj-Šeku, ili čak Suđenje Ramsayu MacDonaldu. U svakom od tih slučajeva čuli bismo prvake ljevice kako sami sebi skaču u usta u protuslovlju isto tako teškom kao što je i ono u kojem su se našli torijevski prvaci u ’Cassiusovoj’ knjizi. Jer, i ljevica je bila spremna zažmiriti na većinu događaja i prihvatiti dvojbene saveznike. Sad nam je smiješno kad čujemo kako torijevci okrivljuju Mussolinija, dok su mu još prije pet godina laskali, ali tko je 1927. godine mogao predmnijevati da će ljevica prigrliti Čang-Kaj-Šeka na svoje grudi? Tko je mogao predvidjeti, baš prije izbijanja velikog štrajka, da će deset godina kasnije Winston Churchill postati miljenik »Daily Workera«? U razdoblju između 1935. i 1939, kada se činilo da je za nas gotovo svaki saveznik protiv fašizma više nego dobrodošao, ljevičari su počeli hvaliti Mustafu Kemala, a potom se raznježiše nad sudbinom rumunjskog kralja Karola.

Odnos ljevice prema ruskom režimu, premda je to na svaki način prirodnije, bio je posve nalik na odnos torijevaca prema fašizmu. Postojala je u njih ista sklonost

da se sve opravda, jer ’oni su na našoj strani.’ Na mjestu je što smo spomenuli da se lady Chamberlain fotografirala kako se rukuje s Mussolinijem; fotografija na kojoj se Staljin rukuje s Ribbentropom mnogo je svježijeg datuma. Sve u svemu, intelektualci s ljevice branili su njemačko-ruski pakt. Bio je ’realističan’, poput Chamberlainove politike mira i sa sličnim posljedicama. Ako postoji izlaz iz moralnog svinjca u kojem živimo, onda je vjerojatno prvi korak u tom smjeru da shvatimo da se ’realizam’ ne isplati i da prodati svoje prijatelje te sjesti i trljati ruke dok ih se uništava, nije baš posljednja riječ političke mudrosti.

Posljedice takve politike očite su u bilo kojem gradu od Cardiffa do Staljingrada, ali malo ljudi to vidi. Međutim, zadaća je pisca pamfleta da napada desnicu, ali ne i da laska ljevici, djelomično i stoga što se ljevičari prelako zadovoljavaju sami sobom da su postigli ono što su postigli.

U ’Cassiusovoj’ knjizi, pošto su preslušani njegovi svjedoci, Mussolini osobno sjeda na klupu za svjedoke. On ne odustaje od svog makijavelizma: Pravo je na strani Sile vae victis! Kriv je samo za jedan zločin, tvrdi, koji je doista neoprostiv: zločin neuspjeha i on priznaje da stoga njegovi protivnici imaju pravo da ga zbog tog ubiju – ali ne, zaintačio se, i pravo da ga okrivljuju. Njihovo se vladanje nije mnogo razlikovalo od njegova i njegove su moralne osude čisto licemjerstvo. Ali potom slijede još tri svjedoka: Abesinac, Španjolac i Talijan koji moralno stoje na drugoj razini, jer oni se nikad nisu izmirili s fašizmom, niti su ikad imali prilike da sudjeluju u sprovođenju politike sile, i sva trojica zahtijevaju smrtnu kaznu.

Da li bi je zahtijevali i u stvarnom životu? Hoće li se nešto takvo ikad dogoditi, čak ako ga ljudi, koji imaju stvarno pravo da sude Mussoliniju, uhvate u svoje šake? Torijevci, naravno, iako bi se žacali da se upuste u realno preispitivanje uzroka rata, nisu tužni što imaju priliku da svu krivnju prebace na nekoliko zloglasnih pojedinaca kao

što su Mussolini i Hitler. Na taj je način manevar Darlan-Badoglio olakšan. Mussolini je dobra žrtva za svoje i tuđe grijehe dok je na slobodi, premda bi bio vrlo neugodan u sužanjstvu. A što će uraditi obični ljudi? Hoće li pogubiti svoje tirane, promišljeno i uz zakonske formalnosti, ako im se za to pruži prilika?

Činjenica je da je u povijesti bilo vrlo malo takvih smaknuća. Na kraju prošlog rata jedni su izbori dobiveni djelomično i pomoću parole »Na vješala s Kaiserom«, pa ipak da se nešto takvo pokušalo učiniti, povrijedila bi se savjest naroda. Kad valja smaknuti tirane, onda to moraju učiniti njihovi vlastiti podanici; oni koje kazni tuđinska vlast, kao Napoleona, jednostavno se pretvaraju u mučenike i legende.

Nije najvažnije da se ti politički gangsteri kazne, nego da se sami osramote. Oni to i čine na razne načine, jer do začudne mjere te vojskovođe u svom blistavom oklopu, ti apostoli ratničkih vrlina, nisu rad da izgube glave na bojnom polju kad za to dođe vrijeme. Povijest vrvi njihovim sramotnim bjegovima. Napoleon se predao Englezima, da bi se zaštitio od Prusa, carica Eugenija pobjegla je na dvokolici s nekakvim američkim dentistom, Ludendorff se skrio iza tamnih naočala i jedan od neprispodobnih rimskih careva zaključao se u zahod pred svojim ubojicama, a jedna fašistička glavešina utekla je iz Barcelone za vrijeme španjolskog građanskog rata, izvanrednom okretnošću, kroz kanalizaciju.

Najpoželjnije bi bilo da Mussolini nestane s političke scene na jedan takav način, a prepusti li ga se samom sebi, on će to možda i učiniti. Vjerojatno i Hitler. Za Hitlera se govorilo da neće, dođe li do tog, bježati, a ni predati se, nego da će poginuti na nekakav operetski način; da će se barem sam ubiti. Ali to se govorilo u vrijeme kad je Hitler bio na vrhuncu moći, a od prošle godine, kad se situacija pogoršala, teško je povjerovati da se ponaša dostojanstveno

i hrabro. ’Cassius’ završava knjigu sažetim izlaganjem suca te ostavlja presudu neizrečenu, i čini se traži odliku čitatelja. Dobro, kad bi se mene pitalo, moja bi presuda za obojicu, i Hitlera i Mussolinija, glasila: ne smrt, ukoliko ne bi bili pogubljeni na neki nespektakularan način. Ako Nijemci i Talijani namjeravaju da im sude na prijekom ratnom sudu i potom ih strijeljaju, nek to i učine. Ili još bolje, valjalo bi obojicu pustiti da pobjegnu s kovčezima punim vrijednosnih papira na ime donosioca i da se skrase kao akreditirani gnjavatori u nekom pansionu u Švicarskoj. Ali, nikakva mučeništva, nikakvih Svetih Helena. I povrh svega nikakvih svečanih licemjernih ’suđenja ratnim zločincima’ sa svom okrutnom zakonskom pompom, koja poslije stanovita vremena na čudnovat način romantičnom svjetlosti obasjaju optužene te pretvore hulje u heroje.

»Tribune«, 22. oktobra 1943.

Osveta je gorka

Kad god pročitam izraze »procesi ratnim krivcima«, »kažnjavanje ratnih zločinaca« i tome slično, prisjetim se nečega što sam početkom ove godine vidio u logoru ratnih zarobljenika u južnoj Njemačkoj.

Jednom dopisniku i meni logor je pokazivao maleni bečki Židov koji je bio uvojačen u odjel američke vojske za ispitivanje zatvorenika. Bio je to čio, plavokos, prilično zgodan mladić od oko dvadeset i pet godina, politički toliko obrazovaniji od prosječnog američkog oficira da je bilo zadovoljstvo biti s njim. Logor je bio na aerodromu i pošto smo obišli zatvore, naš vodič nas je odveo u hangar gdje su se nalazili »izloženi« zatvorenici koji su bili odijeljeni od ostalih.

Gore, u jednom kraju hangara, na betonskom podu ležalo je u redu desetak ljudi. To su, objašnjeno nam je, SS-oficiri koje su odvojili od običnih zatvorenika. Među njima se nalazio i čovjek u pohabanom odijelu koji je ležao ruku prekriženih preko lica i očito spavao. Imao je čudesno i stravično deformirana stopala. Oba su bila posve simetrična, ali skvrčena u neobičan, okrugao oblik, tako da su više djelovala kao konjsko kopito nego bilo što ljudsko. Kako smo se približavali grupi, mali Židov je postajao sve uzbuđeniji.

»To je prava svinja!« reče i iznenada zamahnu teškom vojničkom čizmom i snažnim udarcem zahvati izvaljenog čovjeka ravno u izbočinu jednog od deformiranih stopala.

»Ustani, svinjo!«, zaurla, dok se čovjek budio iz sna, a potom ponovi nešto slično na njemačkom. Zatvorenik se s mukom digao i, iščekujući, nespretno stajao. Na isti način, bjesneći sve više – u stvari, dok je govorio gotovo je plesao gore dolje – Židov nam je ispričao zatvorenikovu povijest. Bio je »pravi« nacist: njegov partijski broj govorio je da je bio član od samih početaka, a zauzimao je položaj koji je u političkom odjelu SS-a odgovarao generalskom činu. Može se uzeti zasigurno da je bio zadužen za koncentracione logore i da je nadzirao mučenja i vješanja. Ukratko, predstavljao je sve ono protiv čega smo se borili proteklih pet godina.

U međuvremenu proučavao sam njegov izgled. Posve drugačiji od otrcanog, neuhranjenog, neobrijanog izgleda netom uhvaćena čovjeka, on je bio odvratan primjerak. Ali nije djelovao surovo, ili na bilo koji način zastrašujuće; izgledao je samo neurotično i, na priprost način, intelektualno. Njegove blijede, lukave oči bile su deformirane jakim naočalama. Mogao je biti bivši svećenik, glumac uništen alkoholom ili spiritistički medij. Vidio sam vrlo slične ljude u običnim londonskim konačištima, kao i u čitaonici Britanskog muzeja. Bilo je sasvim jasno da je mentalno neuravnotežen – zaista, sumnjivo zdrav, iako je u tom trenutku bio dovoljno pri sebi da bude uplašen od mogućeg slijedećeg udarca. Pa ipak, sve što mi je Židov pričao o njegovom životu moglo je biti istinito, i vjerojatno je bilo. Tako se nacistički mučitelj iz mašte, monstruozan lik protiv kojeg smo se borili toliko godina, pretvorio u tog žalosnog bijednika kojem očito nije trebala kazna već prije neka vrsta psihijatrijskog liječnika.

Kasnije smo vidjeli daljnja ponižavanja. Jednom SS-oficiru, visoku, snažnu čovjeku, bilo je naređeno da se skine do pasa i pokaže broj svoje krvne grupe istetoviran s unutrašnje strane ruke; drugi je bio prisiljen objasniti nam kako je lagao o svom članstvu u SS-u i pokušao se provući

kao običan vojnik Wehrmachta. Pitao sam se što Židov ima od svoje novootkrivene moći koju nam je pokazivao. Zaključio sam da zaista nije uživao, da je samo – poput muškarca u bordelu, ili dječaka koji puši svoju prvu cigaru, ili turista koji obilazi galeriju slika – uvjeravao samog sebe da uživa u tome, da se ponaša onako kako je mislio da će se ponašati u danima kada je bio bespomoćan.

Apsurdno je kriviti bilo kojeg njemačkog ili austrijskog Židova za vraćanje duga nacistima. Bog zna koliko je ožiljaka upravo taj čovjek možda morao izbrisati; vrlo je vjerojatno da mu je bila ubijena čitava porodica; konačno, čak i obijestan udarac zatvoreniku vrlo je mala stvar u usporedbi s divljaštvima koja je počinio Hitlerov režim. Ali ta me je scena, i mnogo više toga što sam vidio u Njemačkoj, navela na to da je čitava ideja osvete i kažnjavanja dječji san na javi. Razumno govoreći, ono što bi trebalo biti osveta ne postoji. Osveta je čin koji želite izvršiti kad ste nemoćni i stoga jer ste nemoćni: čim je osjećaj bespomoćnosti uklonjen, ta želja iščezava.

Tko ne bi 1940. skočio od sreće na pomisao da vidi SS-oficire udarene i ponižavane. Ali kad je to postalo moguće, djelovalo je samo patetično i odvratno. Kad je Mussolinijev leš bio izložen javnosti, govori se da je neka starica izvukla revolver i ispalila pet metaka uzvikujući: »To je za mojih pet sinova!« Takve vrste priča izmišljaju novine, ali ova bi mogla biti istinita. Pitam se koliko je zadovoljstva starica imala od tih pet metaka, o čijem je ispaljivanju bez sumnje sanjala godinama prije. Uvjet, da može prići dovoljno blizu Mussoliniju i pucati u njega, bio je da postane leš.

U toj je mjeri javnost ove zemlje odgovorna za čudovišni mirovni sporazum na koji se prisiljava Njemačka, jer je propustila da predvidi kako kažnjavanje neprijatelja ne donosi zadovoljštinu. Mi mirno prihvaćamo zločine kao što su progon svih Nijemaca iz Istočne Pruske – zločine koje u nekim slučajevima nismo mogli spriječiti, ali protiv kojih

smo mogli barem protestirati jer su nas Nijemci razbjesnili i preplašili, i stoga smo bili sigurni da, kada pokleknu, nećemo imati milosti prema njima. Mi nastavljamo s tom politikom i dopuštamo drugima da u njoj ustraju u našem interesu, zbog toga što smo u podsvijesti odlučili kazniti Njemačku pa to moramo i učiniti. U stvari, u ovoj je zemlji ostalo malo prave mržnje prema Njemačkoj, a još manje, vjerujem, u okupacionoj vojsci. Samo se manjina sadista, koji moraju imati ove ili one razloge za svoje »krvoločnosti«, s velikim zanimanjem upustila u lov na ratne zločince i kvislinge. Ako pitate prosječnog čovjeka za koje bi zločine trebalo optužiti Goringa, Ribbentropa i ostale s njihovog procesa, ne bi vam znao odgovoriti. Na neki način kažnjavanje tih monstruma prestaje biti zanimljivo kada je postalo moguće. Zaista, jednom kada su se našli iza brave, gotovo prestaju biti monstrumi.

Na nesreću, često je potreban konkretan slučaj da bi otkrili pravo stanje nečijih osjećaja. Navest ću još jednu uspomenu iz Njemačke. Nekoliko sati nakon što je francuska armija osvojila Stuttgart, belgijski novinar i ja ušli smo u grad u kojem još nije zavladao red. Belgijanac je za vrijeme čitavog rata bio radio-dopisnik evropskog servisa BBC-ja i, poput gotovo svih Francuza i Belgijanaca, imao je mnogo oštriji odnos prema »Švabama« nego što bi ga imao neki Englez ili Amerikanac. Svi glavni mostovi koji su vodili u grad bili su dignuti u zrak pa smo morali ići preko malog pješačkog mosta, koji su Nijemci očito pokušali obraniti. Na podnožju stepenica ležao je nauznak mrtav njemački vojnik. Lice mu je bilo voštano žuto. Na prsa mu je netko položio stručak jorgovana koji je cvao svuda naokolo. Dok smo prolazili pored njega, Belgijanac je okrenuo lice. Kad smo dobrano prošli most, priznao je da je to bio prvi mrtvac kojeg je vidio. Pretpostavljam da je imao oko trideset i pet godina, a četiri je godine preko radija širio ratnu propagandu. Nekoliko dana kasnije njegov se odnos

bitno izmijenio. S odvratnošću je gledao gradove razorene bombama i ponižavanje Nijemaca, a jednom je prilikom čak i intervenirao da spriječi posebno neugodnu pljačku. Kad je odlazio, dao je ostatak kave koju smo sobom donijeli Nijemcima kod kojih smo spavali. Tjedan dana prije vjerojatno bi se zgražavao nad idejom davanja kave »Švabama«. Ali njegovi osjećaji promijenili su se kad je vidio »ce pauvre mort« pored mosta; to mu je iznenada razjasnilo smisao rata. Međutim, da smo kojim slučajem ušli u grad drugim putem, bio bi pošteđen iskustva da vidi jedan leš od dvadeset milijuna, koliko ih je u tom ratu bilo.

»Tribune«, 9. novembra 1945.

Ti i atomska bomba

Uzimajući u obzir kolika je vjerojatnost da ćemo njome u toku slijedećih pet godina svi biti razneseni u komadiće, atomska bomba nije izazvala toliko rasprava koliko se moglo očekivati. Novine su štampale brojne dijagrame protona i neutrona kako čine svoje, što običnim ljudima nije mnogo govorilo, a i neprestano se ponavljala beskorisna izjava da se bomba »mora staviti pod internacionalnu kontrolu«. Ali čudnovato, malo je bilo rečeno, barem u štampi, o pitanju koje je za sve nas najzanimljivije: »Koliko je te stvari teško proizvesti?«

Obavijest koju mi – to jest široka javnost – imamo o tome, došla ;e do nas prilično zaobilaznim putem, u povodu odluke predsjednika Trumana da ne preda stanovite tajne SSSR-u. Prije nekoliko mjeseci, kada se o bombi samo pričalo, bilo je široko rašireno vjerovanje, da je razdvajanje atoma samo problem za fizičare, a da će, kada ga oni riješe, novo i razorno oružje biti dostupno gotovo svakome. (U svakom slučaju – tako se govorilo – neki usamljeni luđak u laboratoriju mogao bi potpuno razoriti civilizaciju, jednako lako kao što bi ispalio raketu za vatromet.)

Da se to dogodilo, čitava bi se povijest naglo promijenila. Razlika između velikih i malih država bila bi izbrisana, a moć Države nad pojedincem bila bi uvelike umanjena. Međutim, iz izjava predsjednika Trumana, kao i različitih komentara tih izjava proizlazi da je bomba fantastično skupa i da njena proizvodnja zahtijeva ogroman industrijski napor, tako da su samo tri ili četiri zemlje u svijetu sposobne da je proizvedu. Ta je činjenica od

osnovne važnosti, jer može značiti da će otkriće atomske bombe, daleko od mijenjanja toka povijesti, jednostavno pojačati kretanja koja su bila očigledna prošlih desetak godina.

Poznata je činjenica da je povijest civilizacije u velikoj mjeri povijest oružja. Naročito je često bila isticana povezanost otkrića baruta i rušenja feudalizma od strane buržoazije. Iako ne sumnjam da se mogu navesti i neki izuzeci, mislim da se slijedeće pravilo može uzeti kao uglavnom istinito: ona razdoblja u kojima je prevladavajuće oružje skupo i teško proizvesti, sklona su despotizmu, dok u onima u kojima je prevladavajuće oružje jeftino i jednostavno, obični ljudi imaju šansu. Zato su, naprimjer, tenkovi, ratni brodovi i bombarderi tiranska oružja, dok su puške, muškete, lukovi i ručne granate bitno demokratska oružja. Komplicirano oružje čini jake jačima, dok jednostavno oružje – tako dugo dok na njega nema odgovora – daje snagu slabima.

Doba muškete i puške bilo je veliko razdoblje demokracije i nacionalnog samoopredjeljenja. Nakon izuma kremenjače, a prije izuma kapice na orozu, mušketa je bila prilično efikasno oružje, a istovremeno toliko jednostavno da se moglo proizvesti gotovo bilo gdje. Njene višestruke prednosti omogućile su uspjeh američke i francuske revolucije, te učinile narodni ustanak ozbiljnijom pojavom nego što bi to mogao biti u naše vrijeme. Nakon muškete došla je puška ostraguša. Uspoređena s mušketom, ona je bila složenija, ali još se uvijek mogla proizvoditi u mnogim zemljama – bila je jeftinija, laka za krijumčarenje i ekonomična što se tiče municije. Čak su i najzaostalije nacije, iz ovog ili onog izvora, mogle doći do pušaka, tako da su se Buri, Bugari, Abesinci, Marokanci – čak i Tibetanci – mogli boriti za svoju nezavisnost, ponekad i s uspjehom. Ali sav kasniji razvoj vojne tehnike favorizirao je Državu na štetu pojedinca, i industrijske zemlje na štetu zaostalih. Sve

je manje i manje žarišta moći. Već 1939. bilo je samo pet država sposobnih da vode rat u velikim razmjerima, sada postoje samo tri – a u krajnjem slučaju samo dvije. Taj je trend očit godinama, a neki promatrači zamijetili su ga već prije 1914. Jedino što ga može promijeniti jest otkriće oružja – ili, postavimo to šire, metode borbe – što nije ovisno o ogromnoj koncentraciji industrijske opreme.

Iz raznih nagovještaja može se pretpostaviti da Rusi još ne posjeduju tajnu pravljenja atomske bombe; s druge strane, opće je mišljenje da će je imati za nekoliko godina. Tako su pred nama izgledi za dvije ili tri čudovišne superdržave koje će međusobno dijeliti svijet jer će svaka imati oružje kojim milijuni ljudi mogu biti zbrisani za nekoliko sekundi. Prilično se naprečac pretpostavljalo da to znači veće i krvavije ratove, a možda i stvarni kraj civilizacije stroja. Ali pretpostavimo – a to je zaista najvjerojatnija mogućnost – da preostale velike nacije sklope prešutan sporazum da atomsku bombu nikada neće upotrijebiti jedna protiv druge. Pretpostavimo da je oni samo koriste, ili strah od nje, protiv naroda koji su nemoćni da se odupru. U tom slučaju ponovo smo tamo gdje smo bili prije, jedina je razlika u tome da je moć koncentrirana u još manje ruku i da su izgledi za podjarmljene narode i potlačene klase još beznadniji.

Kad je James Burnham pisao »Direktorsku revoluciju« mnogim je Amerikancima izgledalo vjerojatno da će Nijemci dobiti rat u Evropi, i stoga je bilo prirodno pretpostaviti da će Njemačka, a ne Rusija, dominirati evroazijskim područjem, dok će Japan ostati gospodar istočne Azije. To je bio krivi proračun, ali nije utjecao na bit rasprave. Jer, ispostavilo se da je Burnhamova geografska slika novog svijeta bila točna. Sve je očitije da se površina zemlje dijeli na tri velika imperija, svaki zatvoren u sebe i odvojen od dodira s vanjskim svijetom, i da svakim vlada, pod jednom ili drugom maskom, samoizabrana oligarhija.

Cjenkanje oko toga gdje će se povući granice još je u toku i nastavit će se još nekoliko godina, a treća od tri superdržave – istočna Azija, kojom dominira Kina – još je više potencijalna nego stvarna. Ali, opći tok je nepogrešiv, i svako ga je znanstveno otkriće proteklih godina ubrzalo.

Nekoć su nam govorili da je avion »ukinuo granice«; u stvari je obrnuto: tek kad je avion postao ozbiljno oružje, granice su konačno postale neprelazne. Nekoć se radio očekivao kao sredstvo za razvijanje međunarodnog razumijevanja i suradnje; ispostavilo se da je postao sredstvo izoliranja jedne nacije od druge. Atomska bomba može dovršiti taj proces oduzimajući eksploatiranim klasama i narodima svaku mogućnost pobuna, i stavljajući istovremeno vlasnike bombe u položaj vojničke jednakosti. Nemoćni da osvoje jedni druge, oni će vjerojatno nastaviti međusobno vladati svijetom, i teško je predvidjeti kako se ta ravnoteža može pomjeriti osim polaganim i nepredvidljivim demografskim promjenama.

Za proteklih četrdeset ili pedeset godina, gospodin H.G.Wells i drugi upozoravali su nas da je čovjek u opasnosti da sam sebe uništi vlastitim oružjem, ostavljajući iza sebe mrave, ili neke druge vrste koje žive u zajednici, da preuzmu vlast. Svatko tko je vidio razorene njemačke gradove smatrat će da o toj ideji treba bar razmisliti. Pa ipak, ako promatramo svijet u cjelini, razvoj već decenijima nije bio usmjeren prema anarhiji, nego prema ponovnom nametanju ropstva. Mi vjerojatno ne idemo prema općoj propasti, već prema stravično stabilnoj epohi, kao što su bila robovlasnička carstva antike. O teoriji Jamesa Burnhama mnogo se raspravljalo, ali je za sada malo ljudi shvatilo njene ideološke implikacije – a to je koji će tip svjetonazora, koji tip mišljenja i koja socijalna struktura vjerojatno prevladati u državi što će istovremeno biti i neosvojiva i u stalnom stanju »hladnog rata« sa svojim susjedima.

Da se atomska bomba mogla jeftino i lako proizvesti poput bicikla ili budilice, mogla nas je potpuno gurnuti natrag u divljaštvo; ali mogla je, s druge strane, značiti kraj nacionalne suverenosti i visokocentralizirane policijske države. Ako je to, kao što se čini da jest, rijetka i skupa stvar, koju je teško proizvesti poput ratnog broda, vjerojatnije je da će staviti završnu točku na ratove velikih razmjera pod cijenu beskrajnog produžavanja »mira koji nije mir«.

»Tribune«, 19. oktobra 1945.

Razmišljanja o Gandhiju

Svece valja uvijek smatrati krivima, sve dok ne dokažu svoju nevinost, a pitanja koja im valja postaviti ne smiju biti ista u svim slučajevima. U Gandhijevu se slučaju nameću ova pitanja: do koje je mjere Gandhi bio potaknut taštinom – sviješću o sebi kao skromnu polugolom starcu što sjedi na rogožini prostrijetoj za molitvu i koji samo svojom duhovnom snagom drma carstvima – i do koje je mjere odstupio od svojih vlastitih načela ulaskom u politiku koja se ne može voditi bez prisile i prijevara? Za točan bi odgovor valjalo vrlo pomno proučiti sve Gandhijeve postupke i pisana djela, jer mu je cijeli život bio neka vrsta hodočašća u kojem je svaki čin važan. Ali njegova štura autobiografija36 koja završava oko tisuću devet stotina dvadesetih godina, jako je svjedočanstvo u njegovu korist, tim više što obuhvaća, kako bi on to nazvao, grešno razdoblje njegova života, što nas podsjeća da se u tom svecu, ili polusvecu, krilo vrlo bistroumno i sposobno biće koje je moglo, da je htjelo, postići sjajan uspjeh kao odvjetnik, ili državni činovnik, ili možda čak kao biznismen.

Negdje u vrijeme kad se pojavilo prvo izdanje njegove autobiografije, sjećam se da sam njezina uvodna poglavlja pročitao na loše otisnutim stranicama nekih indijskih novina. Ostavila su na mene dobar dojam, što Gandhi osobno, u to vrijeme, nije. Sve ono što je čovjek s njim povezivao – odjeća od domaćeg sukna, »duševna snaga«, vegetarijanstvo – sve je bilo nedopadljivo, a njegov srednjovjekovni program nije očito odgovarao zaostaloj,

36 M. K. Gandhi, Autobiografija ili priča o mojim pokusima s istinom, Naprijed, Zagreb 1966. — (Prim. prev.)

izgladnjeloj, prenapučenoj zemlji. Očito je, također, bilo da ga Britanci iskorištavaju, ili su mislili da ga iskorištavaju. Strogo uzevši, kao nacionalist je bio neprijatelj, ali kako je u svakoj krizi upotrijebio svoj utjecaj da spriječi nasilje – što je pak s britanskog stanovišta značilo da spriječi ma kakvu uspješnu pobunu – moglo ga se smatrati i »našim čovjekom«. U povjerljivim krugovima to se cinički i priznavalo. Slično su se držali i indijski milijunaši. Gandhi je od njih zahtijevao samo da se kaju i jasno da su ga više voljeli nego socijaliste i komuniste koji su željeli, pruži li im se prilika, pograbiti njihov novac. Dvojbeno je koliko su ovakvi proračuni pouzdani na dulji rok i kako reče sam Gandhi: »na kraju prevaranti prevare samo sebe«; ali i blagost s kojom se s njim gotovo uvijek postupalo, djelomično je proizlazila i iz mišljenja da nam je koristan. Britanski su se konzervativci na nj ozbiljno rasrdili samo 1942. kad je svoje nenasilje usmjerio protiv drugog osvajača.

Ali čak i tad, primijetio sam, britanski su ga činovnici, koji su inače o njemu pričali podsmješljivo i s negodovanjem, i iskreno voljeli i divili mu se na neki stanovit način. Nitko nikad nije natuknuo da je pokvaren ili častohlepan, na bilo koji vulgaran način, ili da je ikad išta učinio što bi bilo podstaknuto strahom ili jalom. U prosuđivanju čovjeka kao što je Gandhi nagonski se, čini se, primjenjuju vrhunski uzori tako da su neke njegove druge vrline ostale nezapažene. Na primjer, to se čak vidi i iz njegove autobiografije, bio je vrlo odvažan i neustrašiv, a način na koji je umro to jasno potvrđuje. Jer, svaka bi javna ličnost koja svojoj koži pridaje ma kakvu važnost, jamačno bila bolje čuvana. Naprotiv, čini se, da njega nije mučila i progonila mahnita sumnjičavost koja je, kako E.M.Forster kaže u svojoj knjizi: Kroz Indiju, napastan indijski porok, kao što je licemjerstvo britanski. Iako je nesumnjivo bio dovoljno oštrouman da otkrije nepoštenje, čini se, da je

vjerovao, kad god je mogao, da su svi ljudi pošteni u svojim namjerama i da imaju dobroćudnu prirodu, pa im se stoga lako može i pristupiti. Pa premda je podrijetlom bio iz siromašne obitelji srednjeg staleža, život je započeo poprilično nevoljno, a bio je vjerojatno i neugledna fizičkog izgleda; nikad ga nije proždirao jal ili osjećaj manje vrijednosti. Rasne su ga predrasude, kad se s njima upoznao u njihovu najgorem obliku u Južnoj Africi, čini se, poprilično osupnule. Čak dok se borio u ratu koji je odista bio rasni rat, nije o ljudima rasuđivao prema njihovoj boji kože ili njihovu staležu. Guverner neke pokrajine, kralj pamuka, napola izgladnio kuli Dravid, običan britanski vojnik, svi su oni za nj bili podjednako ljudska bića kojima je valjalo pristupiti na vrlo sličan način. Značajno je da je čak i u najgorim prilikama, dok je bio vojnik u Južnoj Africi i kad je postao vrlo neomiljen kao borac za indijsku zajednicu, uvijek imao prijatelja Evropljanina.

Pisana u kratkim nastavcima za novine, autobiografija nije književno remek-djelo, pa je tim više dojmljiva, zbog običnosti većine tog štiva. Ne smijemo zaboraviti da je Gandhi započeo svoj život s normalnim ambicijama mlada indijskog studenta i da je samo postupno prihvaćao ekstremne nazore i neke prilično nerado. Nekad je on, što je zanimljivo znati, pokrivao glavu cilindrom, pohađao plesnu školu, studirao francuski i latinski, uspeo se na Eiffelov toranj i čak pokušao naučiti svirati violinu – sve u namjeri da se što više prilagodi evropskoj civilizaciji. On nije jedan od onih svetaca što se ističu svojom fenomenalnom pobožnošću od rana djetinjstva, ni jedan od one druge vrste koja napušta svjetovni život poslije čulno razuzdana života. On priznaje grijehe svoje mladosti, a zapravo nema mnogo što priznati. Na naslovnoj stranici njegove autobiografije otisnuta je slika svih stvari koje je Gandhi posjedovao u času svoje smrti. Sve bi to stajalo oko 5 funti, a Gandhijevi grijesi, barem oni puteni, doimali bi se

isto tako, ako bismo ih istresli sve na jednu hrpu. Nekoliko cigareta, nekoliko zalogaja mesa, nekoliko ananasa ukradenih sluškinji, dvije posjete bordelu (svaki put bi otišao neobavljena posla), zamalo jedan bludni posrtaj s gazdaricom u Plymouthu, jedna provala srdžbe – i to bi bilo otprilike sve. Može se reči da ga je od djetinjstva resila ozbiljnost i jedno radije estetsko nego religiozno pristojno vladanje, no, svejedno, sve dok nije navršio, otprilike tridesetu, nije imao određena pogleda na svijet. Za nj se prvi put čulo u, recimo, javnom životu u vezi s njegovim vegetarijanstvom. Pod njegovim manje prosječnim kvalitetama cijelo se vrijeme osjeća solidan malograđanski duh poslovna čovjeka što je naslijedio od svojih predaka. Osjeća se da je čak i poslije – pošto se odrekao ličnih ambicija – mogao postati domišljat, energičan odvjetnik ili uporan politički organizator, brižljivo štedljiv u izdacima, okretan rukovodilac komiteta i neumoran sakupljač priloga za svoju stranku. Njegov je karakter bio izvanredno podvojen, ali u njemu nije bilo ništa loše na što bi se moglo uprijeti prstom i vjerujem da će čak Gandhijevi najveći neprijatelji priznati da je bio zanimljiv i neobičan čovjek koji je obogatio ovaj svijet već time što je u njemu živio. Da li je bio mio i drag čovjek i da li njegovo učenje ima neku vrijednost za one koji prihvaćaju religiozna vjerovanja na kojima se ono temelji, u to nikad nisam bio siguran.

Posljednjih je godina ušlo u modu da se o Gandhiju govori kao da je on ne samo naklonjen zapadnjačkom ljevičarskom pokretu, nego kao da je on i njegov integralni dio. Anarhisti i pacifisti, osobito, prisvojili su ga za se, obazirući se jedino na to da je on protiv centralizma i nasilja države, a ne obazirući se na nadzemaljsku, nečovječnu tendenciju njegova učenja. Ali valja shvatiti, mislim, da Gandhijevo učenje ne može biti usklađeno s vjerovanjem da je Čovjek mjerilo svih stvari i da je naša zadaća da život učinimo vrijednim življenja na ovoj zemlji, što je jedina

zemlja koju imamo. Njegovo učenje ima smisla samo uz pretpostavku da Bog postoji i da je svijet čvrstih predmeta samo iluzija koje se valja kloniti. Vrijedno je razmotriti trpljenja koja je sebi nametnuo Gandhi i koja je – iako nije zahtijevao da im se svaki njegov učenik podvrgne doslovce – smatrao prijeko potrebnim ako se želi služiti Bogu i Ljudima. Najprije ne jesti meso i, ako je moguće, nikakvu hranu životinjskog podrijetla u ma kojem obliku. (Gandhi je osobno radi zdravlja morao popustiti svojim načelima i piti mlijeko, ali čini se da ga je to peklo kao padanje u stari grijeh). Ni alkohola, ni duhana, a ni mirodijalih začina, čak i biljnog podrijetla, jer hranu valja jesti ne radi užitka nego samo i jedino radi održavanja životne snage. Potom, ako se može, valja se kloniti seksualnih odnosa. Ako već mora doći do seksualnih odnosa, ona treba da se obave samo radi rađanja djece i to vrlo rijetko. Gandhi je osobno, kad je bio u srednjim tridesetim godinama, položio zavjet bramahcharya, djevičanske kreposti, što podrazumijeva ne samopotpuno uzdržavanje od spolnog općenja nego i zatomljavanje svih čulnih požuda. Taj zavjet, čini se, teško je održati bez osebujne ishrane i česta posta. Hranjenje mlijekom pak, čini se, opasno je, jer pobuđuje bludne želje. I najposlije – i najvažnije od svega, trpljenik ne smije imati nikakvih prisnih prijateljskih odnosa i nikakvih ekskluzivnih ljubavi bilo koje vrste.

Prisna prijateljstva su opasna, veli Gandhi, jer »prijatelji utječu jedan na drugoga« i zbog vjernosti prijatelju možemo zapasti u zlodjelo. To je nesumnjivo istina. Štoviše, ako valja da ljubimo Boga ili ljudski rod u cijelosti, ne možemo dati prednost ni jednoj jedinoj osobi. To je također istina, pa tu počinje granica gdje humanistički i religiozni nazori postaju neuskladivi. Nekom običnom čovjeku ljubav ne znači baš ništa, ako to ne znači voljeti neke ljude više nego druge. Gandhijeva autobiografija nam ne kazuje da li se Gandhi nehajno odnosio prema svojoj ženi i djeci, ali jasno

kaže da je u tri navrata bio rad pustiti ženu ili svoje dijete umrijeti radije nego dopustiti da se hrane životinjskom hranom koju im je propisao liječnik. Istina je, doduše, da nikog nije pokosila smrt i, također, da je Gandhi – može se zaključiti – pod jakim moralnim pritiskom – uvijek bolesniku ostavljao izbor da ostane u životu i živi u grijehu; pa ipak, ako je odluka ovisila o njemu, on bi zabranio životinjsku hranu bez obzira na posljedice. Mora postojati neka granica, kaže on, čime se moramo zadovoljiti da bismo ostali živi, a ta je granica dobrano daleko od pileće juhe. Takvo je gledište možda plemenito, ali – ja mislim – da bi ga većina ljudi ipak nazvala nehumanim. Jer, ljudski je ne biti savršen, sagriješiti radi odanosti, ne dopustiti da nam asketizam uguši prijateljstvo i da smo naposljetku spremni pretrpjeti poraz i da nas život satre, što je neizbježna cijena ako svoju ljubav poklonimo drugim ljudskim bićima. Jamačno su alkohol, duhan i slično, poroci kojih se svetac mora kloniti, ali svetaštvo je također nešto čega se ljudska bića moraju kloniti. Očito, za to postoji i oštriji odgovor, ali valja biti vrlo oprezan pri nakani da ga se iznese. U ovo jogijevsko doba prespremno se dopušta da je »ne-privrženost« ne samo bolja nego prihvat ovozemaljskog života, nego da je običan čovjek odbacuje samo stoga što je za nj preteška: drugim riječima, prosječna su ljudska bića promašeni sveci. Dvojbeno je, je li to istina. Mnogi ljudi odista ne žele biti svecima i vjerojatno je da neki koji to postignu ili žude da to postignu, nikad nisu došli u iskušenje da budu ljudska bića. Ako bismo to učenje mogli slijediti do njegova psihološkog korijena, onda bismo vjerujem, pronašli da je glavni motiv za »ne-privrženost« želja da se pobjegne od životnih muka i prvenstveno od ljubavi koja je, čulna ili nečulna, teška obaveza. Ali ovdje nije potrebno razglabati koji je ideal »viši«, nadzemaljski ili humanistički. Činjenica je da su oni nespojivi. Valja se odlučiti ili za Boga

ili za Čovjeka, a svi »radikali« i »naprednjaci« od najmekšeg liberala do krajnjeg anarhiste, izabrali su odista Čovjeka.

Međutim, Gandhijev se pacifizam do određene granice može odvojiti od ostala njegova učenja. Njegov je motiv religiozan ali on je također za nj tvrdio da je određena tehnika, metoda, sposobna da dovede do željenih političkih rezultata. Gandhijev se stav razlikovao od držanja većine pacifista na Zapadu. Satyagraha, koja se najprije pojavila u Južnoj Africi, bila je neka vrsta nenasilnog ratovanja, način da se porazi neprijatelj a da ga se ne ubija i ne osjeća ili pobuđuje mržnja. Ona nužno uključuje građansku neposlušnost, štrajkove, ležanje na tračnicama željezničke pruge, trpljenje nasrtaja policije, a ne bježanje i uzvraćanje udaraca i slično. Gandhi se protivio da se Satyagraha prevodi kao »pasivan otpor«; u gujarati jeziku riječ, čini se, znači »postojanost u istini«. U svojim mlađim danima Gandhi je služio u britanskoj vojsci u vrijeme burskog rata kao bolničar s nosilima i bio je rad da to ponovo učini u vrijeme prvog svjetskog rata. Čak kada je sasvim odbacio nasilje, još je uvijek bio dovoljno pošten da vidi da se u ratu obično nužno moramo opredijeliti. Nije – doista, budući da je cijeli njegov život bio posvećen borbi za nacionalnu nezavisnost – ni mogao zauzeti jalovo i nečasno gledište te se pretvarati da su u ratu obje strane jednake i da je svejedno koja će pobijediti. Niti se on, kao većina zapadnjačkih pacifista specijalizirao u izbjegavanju nepoćudnih pitanja. U vezi s prošlim ratom, jedno pitanje na koje je svaki pravi pacifist morao znati dati odgovor, glasilo je: »A Židovi? Zar ste voljni mirno gledati kako ih istrebljuju? Ako niste, što predlažete kako da ih se spasi bez rata?« Moram reći da nikad nisam čuo ni od jednog zapadnjačkog miroljupca čestit odgovor na to pitanje, iako sam čuo mnoga izmotavanja, obično »i vi ste jedan od onih«. Ali slučajno su i Gandhija upitali donekle slično pitanje 1938. i slučajno je njegov odgovor sačuvan u knjizi Gandhi i Staljin koju je

napisao Louis Fischer. Prema Fischeru Gandhi je mislio da njemački Židovi treba da izvrše kolektivno samoubojstvo, što bi diglo svijet i njemački narod protiv Hitlerova nasilja. Njegovo se mišljenje opravdalo poslije rata: Židove su svejedno poubijali, pa su isto tako mogli umrijeti sa svrhom. Dobiva se dojam da je takvo mišljenje osupnulo i takva Gandhijeva obožavatelja kao što je bio Fischer, ali Gandhi je bio samo iskren. Ako niste voljni drugima oduzimati živote, morate često biti pripravni na to da se životi gube i na druge načine. Kad je u 1942. uporno pozivao na nenasilan otpor protiv japanske najezde, bio je spreman priznati da to može stajati nekoliko milijuna života.

Istodobno postoji dovoljno razloga da pretpostavimo da Gandhi, koji je na kraju krajeva rođen 1869, nije poimao pravu prirodu totalitarizma i da je sve promatrao kroz prizmu svoje vlastite borbe protiv britanske vladavine. Ovdje nije toliko važno da su Britanci s njim obzirno postupali, koliko da je on uvijek bio sposoban da vlada javnim mnijenjem. Kako se to može vidjeti iz njegove navedene izjave, on je vjerovao u »dizanje svijeta«, što je pak moguće samo ako svijet može čuti što radite. Teško je zamisliti kako bi Gandhijeve metode uspjele u nekoj drugoj zemlji gdje protivnici režima nestaju preko noći i za njih se nikad više ne čuje. Bez slobode zbora i govora nemoguće je ne samo obratiti se javnom mnijenju, nego i pokrenuti masovni pokret, pa čak i priopćiti svoje nakane svom protivniku. Postoji li ikakav Gandhi u Rusiji ovog časa? Da i postoji, što može postići? Ruske mase mogu uteći građanskom neposluhu samo ako ista zamisao padne na um svima istodobno, a čak i tad, sudeći po događajima za velike gladi u Ukrajini, time se baš ništa ne bi postiglo. Da li da kažemo da nenasilan otpor može uroditi plodom protiv svoje vlastite vlade, ili samo protiv okupacijske sile: pa čak, kako da ga se pokrene u međunarodnim razmjerima!

Gandhijeve raznorazne protuslovne izjave o prošlom ratu pokazuju da ni sam s time nije bio načistu. Primijenjen na vanjsku politiku, pacifizam ili prestaje biti miroljubiv ili postaje politikom popuštanja. Štoviše i pretpostavku, koja je Gandhiju dobrano poslužila u ophođenju s pojedincima, da se svim ljudima može više ili manje pristupiti i da neće ostati neganuti nečijom velikodušnošću, valja ozbiljno preispitati. Jer, to nije uvijek istina; na primjer, kad imate posla sa suludima. A tu se postavlja pitanje: ’Tko je duševno zdrav? Je li Hitler bio duševno zdrav? I zar je moguće jednu cijelu kulturu proglasiti duševno nezdravom prema standardima neke druge kulture? I onoliko koliko se mogu odmjeravati osjećaji cijelih naroda, postoji li vidljiva veza između velikodušna djela i prijateljske zahvalnosti? Je li zahvalnost faktor u međunarodnoj politici?’

Takva i slična pitanja valja razmotriti, što prije to bolje, u to malo godina što nam je još preostalo, prije nego se netko sjeti da pritisne dugme i rakete stanu parati nebo. Nije baš sigurno da bi civilizacija mogla izdržati još jedan velik rat i stoga je barem dopušteno misliti da je jedini spas u nenasilju. Gandhijeva je vrlina da bi bio spreman razmisliti o pitanju koje sam spomenuo malo prije i, doista, vjerojatno je i raspravljao o većini ovih pitanja pogdjegdje u svojim brojnim novinskim člancima. Proučavajući ga, može se osjetiti da je bilo mnogo toga što on nije razumio, ali nije bilo ničega o čemu bi se plašio govoriti ili razmišljati. Ja ga osobno nikad nisam odveć volio, ali nisam baš siguran da je, sve u svemu, bio na krivu putu, niti vjerujem da je njegov život bio promašaj. Zanimljivo je, kad je bio ubijen, da su mnogi od njegovih najgorljivijih štovatelja rastuženo uskliknuli da je predugo živio i doživio da vidi svoje životno djelo uništeno, jer se Indija našla u građanskom ratu koji se uvijek i očekivao kao nusprodukt promjene vlasti. Ali Gandhi nije proveo svoj život u nastojanju da izgladi hindusko-muslimansko suparništvo. Njegov glavni

politički cilj: miran završetak britanske vladavine, ipak je bio postignut. Po običaju, relevantni faktori zasijecaju jedan u drugi. S jedne strane, Britanci su se povukli iz Indije bez borbe, događaj koji je malo koji promatrač odista predmnijevao samo godinu dana prije nego što se odigrao. S druge strane, to je učinila laburistička vlada, dok bi zacijelo konzervativna vlada, naročito vlada na čelu s Churchillom, drukčije postupila. Ali, ako jedo 1945. u Britaniji stvoreno javno mnijenje u prilog nezavisnosti Indije, koliko je za to zaslužan utjecaj Gandhija osobno? I ako, što bi se lako moglo dogoditi, Indija i Britanija uspostave dobre i prijateljske odnose, hoće li to djelomično biti i stoga što je Gandhi, nastavljajući borbu uporno i bez mržnje, raskužio političku atmosferu? Što netko i pomišlja da postavlja ovakva pitanja, jasno otkriva njegovu narav. Netko može osjećati, kao što ja osjećam, stanovito estetsko gnušanje prema Gandhiju; netko može odbaciti tvrdnju njemu u prilog da je bio svetac (usput budi rečeno, on sam nikad takvo nešto nije ustvrdio); netko može odbaciti svetaštvo kao ideal i tako osjećati da su Gandhijeve osnovne pobude bile antihumane i reakcionarne: ali promatramo li ga samo kao političara i usporedimo li ga s drugim političarima našeg doba, kako li je samo uspio za sobom ostaviti tako čist i svjež miris!

»Partisan Review«, januara 1949.

Granice umjetnosti i propagande

Govorim o književnoj kritici, a u svijetu u kojem stvarno živim to je gotovo bezizgledno kao govoriti o miru. Naše doba nije doba mira ni doba kritike. U Evropi posljednjih deset godina književna kritika starije vrste – kritika koja je zaista razborita, obzirna, poštena, koja umjetničko djelo procenjuje kao vrijednost po sebi – bila je gotovo nemoguća.

Ako pogledamo englesku književnost posljednjih deset godina, ne toliko samu književnost koliko dominantne književne stavove, iznenadit će nas da je gotovo prestala biti estetska. Književnost je bila preplavljena propagandom. Ne mislim da su sve knjige napisane u tom razdoblju bile loše. Ali karakteristični pisci tog vremena, ljudi poput Audena, Spendera i Mac Neicea, bili su didaktički, politički pisci, naravno, estetički obrazovani, ali više zaokupljeni predmetom nego načinom pisanja. A najživlja kritika je gotovo u potpunosti potjecala od marksističkih pisaca, ljudi poput Christophera Caudwella, Philipa Hendersona 1 Edwarda Upwarda, koji su u biti svaku knjigu promatrali kao politički pamflet i mnogo više pažnje posvećivali pronalaženju njenih političkih i društvenih implikacija nego njenih književnih kvaliteta u užem smislu.

To iznenađuje tim više što je u vrlo oštrom i nenadanom kontrastu s razdobljem koje je neposredno prethodilo. Karakteristični pisci dvadesetih godina – T. S. Eliot, na primjer, Ezra Pound, Virginia Woolf – bili su pisci koji su glavnu pažnju posvećivali načinu pisanja. Oni su, naravno, imali svoja uvjerenja i predrasude, ali su bili mnogo više zaokupljeni tehničkim inovacijama nego bilo

kakvim moralnim ili političkim implikacijama koje je njihovo djelo moglo sadržavati. Najbolji od svih njih, James Joyce, bio je »tehničar« i vrlo malo što drugo: otprilike bio je blizu »čistom« umjetniku u onoj mjeri u kojoj pisac to uopće može biti. Čak D. H. Lawrence, iako je bio više »pisac s porukom« nego većina ostalih pisaca njegova vremena, nije imao mnogo onoga što bismo danas nazvali društvenom sviješću. Iako sam to sveo na dvadesete godine, u stvari isto se događalo već oko 1890. pa nadalje. Kroz čitavo to razdoblje predodžba da je forma mnogo važnija od predmeta o kojem se piše, predodžba o »umjetnosti radi umjetnosti« prihvaćala se kao gotova činjenica. Bilo je pisaca koji se nisu slagali, naravno – Bernard Shaw je bio jedan od njih – ali to je bio prevladavajući svjetonazor. Najvažniji kritičar tog razdoblja, George Saintsbury, bio je dvadesetih godina vrlo star čovjek, ali je imao snažan utjecaj sve do 1930., a Saintsbury je oduvijek čvrsto podržavao tehnički pristup umjetnosti. Tvrdio je da on može prosuditi, i prosuđuje, svaku knjigu jedino na osnovi njene izvedbe, njenog načina kako je napisana, i bio je gotovo potpuno hladan prema autorovim stavovima.

A sada, kako obrazložiti toliko naglu promjenu gledišta? Otprilike krajem dvadesetih godina dobijete knjigu poput djela Edith Sitwell o Popeu, s potpuno bezvrijednim naglaskom na način pisanja, gotovo kao da riječi nemaju nikakva značenja; a samo nekoliko godina kasnije imate marksističkog kritičara poput Edwarda Upwarda koji dokazuje da knjige mogu biti »dobre« jedino ako su po svojoj namjeni marksističke. U stanovitom smislu oboje su bili predstavnici svog razdoblja. Pitanje je – zašto su im gledišta morala biti različita?

Mislim da razlog valja potražiti u vanjskim okolnostima. I estetički i politički odnos prema književnosti bili su, u svakom slučaju, uvjetovani društvenom atmosferom

pojedinog razdoblja. I sada kada je još jedno razdoblje završilo – jer sigurno je da je Hitlerov napad na Poljsku 1939. završio jednu epohu isto tako kao što je velika kriza 1931. završila drugu – možete se osvrnuti i vidjeti jasnije nego što je to bilo moguće prije nekoliko godina, na koji način vanjski događaji utječu na književnepoglede. Ono što zapanjuje svakoga tko se osvrne na posljednjih stotinu godina jest da književna kritika koja zavređuje pažnju kao i kritički odnos prema književnosti, u Engleskoj između, grubo rečeno, 1830. i 1890, jedva i postoji. To ne znači da u tom razdoblju nisu pisane dobre knjige. Nekoliko pisaca tog vremena, Dickens, Thackeray, Trollope i ostali, vjerojatno će se pamtiti dulje od bilo kojeg koji se pojavio poslije njih. Ali u viktorijanskoj Engleskoj nema književnih ličnosti koje odgovaraju Flaubertu, Baudelaireu, Gautieru i mnogim drugim. Ono što danas smatramo estetskim tada je jedva postojalo. Srednjoviktorijanskom engleskom piscu knjiga je bila djelomično nešto što mu donosi novac, a djelomično sredstvo za pripovijedanje moralnih prodika. Engleska se mijenjala vrlo brzo, nova kapitalistička klasa pojavila se na ruševinama stare aristokracije, veza s Evropom bila je prekinuta, a duga umjetnička tradicija zatrta. Engleski pisci sredinom devetnaestog vijeka bili su barbari, čak i kada su bili daroviti umjetnici, poput Dickensa.

Ali krajem stoljeća veza s Evropom je ponovo uspostavljena preko Mathewa Arnolda, Patera, Oscara Wildea i mnogih drugih, a time se vratilo i poštovanje forme i tehnike u književnosti. Od tada predodžba o »umjetnosti radi umjetnosti« zaista i potječe (izraz je sasvim izvan mode, ali je od postojećih, još uvijek, vjerujem, najupotrebljiviji). A razlog zašto je moglo cvjetati tako dugo i u tolikoj mjeri biti najviši kriterij, upravo je u tome što je čitavo razdoblje između 1890. i 1930. bilo izuzetno lagodno i sigurno. To je bio, mogli bismo reći, zlatni zalaz

kapitalističkog doba. Čak ni I svjetski rat nije jače zasmetao. Gotovo svaki Evropljanin između 1890. i 1930. živio je u prešutnom uvjerenju da će civilizacija trajati zauvijek. Mogli ste pojedinačno biti sretni ili nesretni, ali ste u sebi osjećali da se ništa nikada neće iz osnova izmijeniti. U takvoj atmosferi intelektualna izdvojenost, kao i diletantizam, mogući su. Upravo taj osjećaj kontinuiteta, sigurnosti, omogućio je kritičaru poput Saintsburyja, stvarno starom i okorjelom torijevcu i anglikancu, da bude razborito obziran prema knjigama koje su pisali ljudi čija je politička i moralna gledišta prezirao.

Međutim, nakon 1930. taj osjećaj sigurnosti se više nikada nije javio. Hitler i svjetska kriza uništili su ga, što nije uspjelo ni velikom ratu, pa čak ni ruskoj revoluciji. Pisci koji su se pojavili nakon 1930. žive u svijetu u kojem je stalno ugrožen ne samo život pojedinca, već i čitav njegov sustav vrijednosti. Ne možete se sa čisto estetskog stajališta zanimati za bolest od koje umirete; ne možete biti ravnodušni prema čovjeku koji vam može prerezati grlo. U svijetu u kojem se međusobno bore fašizam i socijalizam svaka se razumna osoba mora opredijeliti, a njeni osećaji moraju naći mjesta ne samo u njenom pisanju već i u prosuđivanju književnosti. Književnost je morala postati politična, jer bi sve drugo podrazumijevalo duhovno nepoštenje. Sklonosti i mržnje došle su preblizu površini svjesnoga da bi se mogle zanemariti. O čemu pišu knjige izgledalo je od tolike neposredne važnosti da se način na koji su pisane činio gotovo beznačajan.

A to razdoblje, od otprilike deset godina, u kojem se književnost, čak i poezija, pomiješala s pisanjem pamfleta, učinilo je veliku uslugu književnoj kritici jer je razorilo iluziju o čistom esteticizmu. Ono nas je podsjetilo da je propaganda u ovoj ili onoj formi pritajena u svakoj knjizi, da svako umjetničko djelo ima značenje i svrhu – političku, društvenu i religioznu svrhu – te da su naše estetičke

procjene uvijek obojene našim predrasudama i uvjerenjima. Ono je prognalo »umjetnost radi umjetnosti«. Ali je, također, za sada odvelo u slijepu ulicu, jer zbog tog razdoblja nebrojeni mlađi pisci pokušavaju svoje mišljenje vezati za političku disciplinu, što će, ukoliko u tome ustraju, onemogućiti duhovno poštenje. Jedini sistem mišljenja, koji im je u to vrijeme bio pristupačan, bio je službeni marksizam koji je tražio nacionalističku vjernost Rusiji i prisilio pisca koji se nazivao marksistom da se umiješa u nepoštenja politike sila. Ako je to čak i bilo poželjno, pretpostavke na kojima su se ti pisci izgradili bile su iznenada uzdrmane rusko-njemačkim paktom. Kao što su mnogi pisci oko 1930. otkrili da ne možete stvarno biti izdvojeni od suvremenih događaja, tako su oko 1939. otkrivali, da ne možete zaista žrtvovati svoj intelektualni integritet zbog političkih vjerovanja – ili barem da ne možete to učiniti i ostati pisac. Estetsko stajalište nije dovoljno kao ni politička čestitost. Događaji u posljednjih deset godina ostavili su nas prilično »u zraku«, ostavili su Englesku trenutačno bez nekog prepoznatljivog književnog pravca, ali su nam pomogli da definiramo, bolje nego što se to moglo prije, granice umjetnosti i propagande.

Govor na BBC-ju, Prekomorska služba, 30. aprila 1941. Objavljeno u »Listeneru«, 29. maja 1941.

Tolstoj i Shakespeare

Prošlog tjedna istakao sam da umjetnost i propaganda nisu nikada potpuno odijeljene i da je to ono što smatramo čistim estetičkim sudovima uvijek do određene mjere iskrivljeno moralnim, političkim ili religioznim sklonostima. Dodao sam da su u mukotrpnim vremenima, kao što je posljednjih deset godina, u kojima nijedna razumna osoba ne može zanemariti što se događa oko nje ili izbjeći opredjeljivanje, te potisnute sklonosti došle bliže do naše svijesti. Kritika sve više i više postaje otvoreno borbena, i čak prikazivati se ravnodušnim postaje vrlo teško. Ali se na osnovi toga ne može zaključiti da ne postoji estetsko prosuđivanje, te da je svako umjetničko djelo jednostavno i isključivo politički pamflet koji se može vrednovati jedino kao takav. Ako tako razmišljamo onda se dovodimo u slijepu ulicu u kojoj se izvjesne brojne i očite činjenice više ne mogu objasniti. Da bih to pokazao primjerom, ispitat ću jednu od najvećih moralnih, neestetičkih kritika – antiestetičkih kritika, moglo bi se reći – koja je ikada napisana: Tolstojev esej o Shakespeareu.

Pri kraju svog života Tolstoj je napisao snažan napad na Shakespearea, nastojeći dokazati ne samo da Shakespeare nije bio velik čovjek, kako se o njemu govori, već da je bio pisac bez ikakve vrijednosti, jedan od najgorih i najpodlijih pisaca koje je svijet ugledao. Taj je esej u svoje vrijeme izazvao veliko ogorčenje, ali sumnjam da je na njega ikad odgovoreno na zadovoljavajući način. Štoviše, pokazat ću da se na njega uglavnom nije ni moglo odgovoriti. Dio onoga što Tolstoj tvrdi potpuno je točno, a ostali dijelovi su odviše stvar osobnog mišljenja da bi o njima vrijedilo

raspravljati. Ne smatram naravno da u tom eseju nema pojedinosti na koje se ne bi moglo odgovoriti. Tolstoj proturječi sam sebi u nekoliko navrata; budući da se bavi stranim jezikom, mnogo toga krivo shvaća, a zbog mržnje i ljubomore na Shakespearea nalazi pribježište u krivim tumačenjima, ili barem u svjesnom sljepilu. Ali to nije predmet našeg razmatranja. U većini onoga što kaže, Tolstoj je na svoj način u pravu, i u svoje vrijeme to je vjerojatno poslužilo kao korisna ispravka pretjeranom divljenju Shakespeareu, koje je tada bilo u modi. Odgovor se ne nalazi u bilo čemu što bih ja mogao reći, već u stanovitim stvarima koje je Tolstoj sam sebe prisilio da iznese.

Tolstojeva je glavna tvrdnja da je Shakespeare beznačajan, površan pisac, bez dosljedne filozofije, bez misli i ideja kojima bi se bilo vrijedno baviti, bez zanimanja za religiozne i društvene probleme, bez razumijevanja za likove ili uvjerljivost, a ukoliko se može reći da uopće ima neko gledište koje se može odrediti, to je ciničan, nemoralan i svjetovan nazor na svijetu. Optužuje ga da na brzinu piše svoje komade ne brinući ni najmanje za vjerojatnost, da se bavi fantastičnim pričama i nemogućim situacijama, da mu svi likovi govore umjetnim, kićenim jezikom koji se u potpunosti razlikuje od stvarnog života. Također ga optužuje da u svoje komade trpa sve i sva –solilokvije, odlomke balada, rasprave, prostačke viceve i tako dalje – ne zaustavljajući se da razmisli da li to ima ikakve veze sa sadržajem, te da kao gotovu stvar uzima nemoralnu politiku sile i nepravedne društvene razlike vremena u kojem je živio. Ukratko, tvrdi da se Shakespeare sam optužuje, jer je nepromišljen i nemaran pisac, čovjek sumnjiva morala, i, iznad svega, nije mislilac.

Dobrom dijelu toga moglo bi se suprotstaviti. Nije istina, u smislu u kojem to implicira Tolstoj, da je Shakespeare nemoralan pisac. Njegov moralni sustav može

biri različit od Tolstojevog, ali on zasigurno ima moralni sustav koji je vidljivu čitavom njegovom djelu. On je mnogo veći moralist nego, na primjer, Chauser ili Boccaccio. On također nije ni takva budala kakvom ga Tolstoj pokušava prikazati. Na trenutke, uzgredno, moglo bi se reći, pokazuje pronicljivost koja znatno nadilazi njegovo vrijeme. U vezi s tim želio bih upozoriti na kritiku koju je Karl Marx – on se, za razliku od Tolstoja, divio Shakespeareu – napisao povodom Timona Atenjanina. Ali da još jednom ponovim, ono što kaže Tolstoj, u potpunosti je istinito. Shakespeare nije mislilac, i kritičari koji tvrde da je on bio jedan od najvećih filozofa koje je svijet vidio, govore gluposti. Njegove misli naprosto su bile zbrkane, poput vreće za krpe. On je, kao i većina Engleza, bio sustavan u postupcima, ali nije imao nazor na svijet, odnosno filozofijske sposobnosti. Potpuno je točno da se Shakespeare vrlo malo brinuo za vjerojatnost i da je svoje likove rijetko pokušavao načiniti dosljednim. Kao što znamo, obično bi ukrao siže od drugih i na brzinu ga pretvorio u dramu, često uvodeći apsurdnosti i nedosljednosti kojih nije bilo u originalu. Tu i tako, kada bi došao do jednostavnog sižea – Macbetha, na primjer, – njegovi likovi su razložno dosljedni, ali u mnogim situacijama prisiljeni su na postupke koji su potpuno nevjerojatni po svim uobičajenim kriterijima.

Mnogi njegovi komadi nemaju čak ni onu vrstu uvjerljivosti koja spada u područje bajki. U svakom slučaju nemamo podataka da ih je on sam uzimao ozbiljno, osim kao sredstvo za život. U sonetima se nikada ne poziva na svoje komade kao dio svog književnog opusa, i samo jednom, na prilično sramežljiv način, spominje da je bio glumac. Što se toga tiče, Tolstoj je u pravu. Tvrdnja da je Shakespeare bio dubok mislilac koji je iznosio dosljednu filozofiju u komadima koji su tehnički bili savršeni i prepuni profinjenih psiholoških zapažanja, glupa je.

Što je Tolstoj postigao? Tako žestokim napadom trebao je potpuno uništiti Shakespearea, i on je očito vjerovao da je u tome uspio. Od vremena kada je Tolstojev esej bio napisan, ili barem otkad je počeo biti čitan, Shakespeareov ugled je imao nestati. Shakespeareovi ljubitelji morali su uvidjeti da im je idol skinut s pijedestala, da je u stvari bezvrijedan i morali su odmah prestati u njemu uživati. Ali to se nije dogodilo. Shakespeare je razoren, pa ipak je nekako ostao. Ne samo da zbog napada nije bio zaboravljen, već je sam napad bio gotovo zaboravljen. Iako je Tolstoj u Engleskoj popularan pisac, oba prijevoda ovog eseja su izvan štampe, a ja sam morao pretražiti čitav London prije nego što sam jedan pronašao u muzeju.

Ispada, dakle, da iako je Tolstoj mogao objasniti gotovo sve o Shakespeareu, ostaje jedna stvar koju nije mogao objasniti, a to je njegova popularnost. Bio je sam toga svjestan, i tome se jako začudio. Ranije sam spomenuo da se odgovor Tolstoju krije u nečemu što je sam sebe primorao da kaže. On se pita kako to da se jednom tako lošem, glupom i nemoralnom piscu, kao što je Shakespeare, posvuda dive, i na kraju, on to može jedino objasniti općesvjetskom zavjerom za izopačenje istine. Ili je to neka vrsta kolektivne tlapnje – on to zove hipnozom – u koju su uvučeni svi osim Tolstoja. Budući da ta zavjera ili zabluda postoji, on se osjeća obaveznim da je pripiše makinacijama nekih njemačkih kritičara s početka devetnaestog stoljeća. Oni su počeli s pokvarenim lažima da je Shakespeare dobar pisac, a nitko od onda nije imao hrabrosti da im se suprotstavi. Na teoriju takve vrste ne treba trošiti mnogo vremena. Ona je besmislena. Jer Shakespeareova popularnost je dovoljno stvarna, to je popularnost koja seže do običnih, a ne samo knjiških ljudi. Od svog života pa nadalje Shakespeare je bio najpopularniji kazališni pisac. On nije popularan samo u zemljama engleskog govornog područja već i u velikom dijelu Evrope i dijelovima Azije.

Tako reći dok ovo govorim, Sovjetska vlast slavi tri stotine dvadeset i petu godišnjicu njegove smrti, a na Ceylonu sam jednom vidio predstavu njegovog djela na jeziku od kojeg ne razumijem nijednu riječ. Mora se zaključiti da kod Shakespearea postoji nešto dobro, nešto trajno, što milijuni običnih ljudi mogu cijeniti, iako Tolstoj to nije bio u stanju. Shakespeare može preživjeti činjenicu da je bio smušen mislilac čija su djela puna nevjerojatnosti. Takvim načinom ne možete mu naškoditi, kao što ne možete uništiti cvijet držeći mu moralne prodike.

I to, čini mi se, još jednom govori nešto više o onome o čemu sam govorio prošli tjedan: o granicama umjetnosti i propagande. To pokazuje granice svake kritike koja je isključivo kritika sadržaja i tendencije djela. Tolstoj kritizira Shakespearea ne kao pjesnika već kao mislioca i učitelja, i na tom planu on nema poteskoća da ga satre. Pa ipak, sve to što kaže je nebitno; Shakespeare ostaje potpuno netaknut. Ne samo njegov ugled već i uživanje koje nalazimo u njegovu djelu ostaju isti kao i prije. Očito, pjesnik je više nego učitelj i mislilac, iako treba biti i to. Svako napisano djelo nosi svoj propagandni smisao, pa ipak u svakoj knjizi, ili drami, ili pjesmi, ili bilo čemu ne ovisi o moralu ili tendenciji – mjesta za nešto što jedino možemo nazvati umjetnošću. Unutar stanovitih granica, loša misao i loš moral mogu biti dobra književnost. Ako tako velik čovjek kao Tolstoj nije mogao pokazati suprotno, sumnjam da će to uspjeti nekom drugom.

Govor na BBC-ju, 7. maja 1941. Objavljeno u »Listeneru« 5. juna 1941.

Književnost i totalitarizam

Na početku svog prvog govora rekao sam da ovo nije doba kritike. Ovo je doba borbe a ne ravnodušnosti, doba u kojem je posebno teško vidjeti književnu vrijednost u knjizi s čijim se zaključcima ne slažete. Politika – politika u najopćenitijem smislu – preplavila je književnost do mjere koja izlazi iz granica normale, a to je dovelo do naše svijesti borbu koja se uvijek odvija između pojedinca i zajednice. Kada razmatrate teškoće pisanja poštene, nepristrane kritike u vremenu poput našeg, počinjete shvaćati prirodu opasnosti što se nadvija nad čitavom književnošću doba koje nadolazi.

Živimo u doba u kojem nezavisni pojedinac prestaje imati iluziju da je nezavisan. U svemu što smo rekli o književnosti i naročito u svemu što smo rekli o kritici, instinktivno smo nezavisnost pojedinca uzeli kao postojeću činjenicu. Čitava moderna evropska književnost – govorim o književnosti proteklih četiri stotine godina – izgrađena je na konceptu intelektualnog poštenja ili ako vam je milije, na Shakespeareovoj maksimi: »Prema samom sebi budi iskren«. Prva stvar koju tražimo od pisca jest da ne laže, da kaže što zaista misli i zaista osjeća. Najgora stvar koju možemo reći o umjetničkom djelu jest da je neiskreno. A to još više vrijedi za kritiku nego za stvaralačku književnost, u kojoj izvjesna količina izvještačenosti i neprirodnosti, pa čak i izvjesna količina očevidnog sljepila ne smetaju tako dugo dok je pisac u osnovi iskren. Moderna književnost je u biti stvar pojedinca. Ona je ili iskren izraz onoga što jedan čovjek misli i osjeća, ili nije ništa.

Kako rekoh, to gledište uzimamo kao gotovu stvar, pa ipak, čim tu misao uobličite u riječi shvatite kako je književnost ugrožena. Jer ovo je doba totalitarne države koja ne dopušta i vjerojatno ne može dopustiti pojedincu bilo kakvu slobodu. Kada spomenete totalitarizam, odmah pomislite na Njemačku, Rusiju, Italiju, ali mislim da se moramo suočiti s mogućnošću da taj fenomen postane općesvjetski. Očito je da razdoblje slobodnog kapitalizma dolazi kraju, i da jedna država za drugom uvodi centraliziranu ekonomiju koju možete zvati socijalizmom ili državnim kapitalizmom, kako više volite. Time prestaje ekonomska sloboda pojedinca, a u velikoj mjeri i njegova sloboda da radi što voli, da sam izabere svoj posao i da se slobodno kreće gdje želi. Sve donedavna implikacije toga nisu se predvidjele. Nikada se nije u potpunosti shvatilo da će nestajanje ekonomske slobode imati ikakvog odraza za intelektualnu slobodu. O socijalizmu se uvijek mislilo kao o nekoj vrsti moraliziranog liberalizma. Država će se brinuti za vaš ekonomski život i osloboditi vas straha od siromaštva, nezaposlenosti i tome slično, ali neće imati potrebe da se miješa u vaš privatni intelektualni život. Umjetnost će moći cvjetati kao u doba libealnog kapitalizma, pa još i više, jer umjetnik više neće biti pod ekonomskom prinudom.

Sada, na osnovi postojećih činjenica, morate priznati da su te ideje iznevjerene. Totalitarizam je ukinuo slobodu misli do mjere nepoznate bilo kojem prijašnjem dobu. Važno je primijetiti da kontrola misli ne postoji samo u negativnom već i u pozitivnom smislu. Ne samo da vam zabranjuje izraziti – čak i zamisli – izvjesne ideje, već vam diktiraju što morate misliti, stvaraju za vas jednu ideologiju, pokušavaju vladati vašim emocionalnim životom i uspostaviti sustav rukovođenja. U najvećoj mogućoj mjeri totalitarizam vas izolira od ostalog svijeta, zatvara vas u umjetni univerzum u kojem nemate mjerila za

uspoređivanje. Totalitarna država nastoji, pod svaku cijenu, kontrolirati misli i osjećaje svojih podanika barem u istoj mjeri u kojoj kontrolira njihove postupke.

Za nas ovdje važno je slijedeće pitanje: može li književnost preživjeti u takvoj atmosferi? Mislim da se mora kratko odgovoriti da ne može. Ako totalitarizam postane općesvjetski i stalan, ono što smo znali kao književnost prestat će postojati. I neće biti dovoljno reći – kako bi u prvi mah moglo izgledati prihvatljivo – da će nestati samo književnost postrenesansne Evrope.

Postoji nekoliko bitnih razlika između totalitarizma i svih ortodoksnih sistema prošlosti, bilo u Evropi, bilo na Istoku. Najvažnije je da se ortodoksni sistemi prošlosti nisu mijenjali ili barem nisu mijenjali brzo. U srednjovjekovnoj Evropi crkva je diktirala što morate vjerovati, ali vam je barem dopuštala da zadržite ista vjerovanja od rođenja do smrti. Nije vam govorila da u jednu stvar vjerujete u ponedjeljak, a u drugu u utorak. Isto se, u većoj ili manjoj mjeri, odnosi i na kršćanina, hindusa, budista ili muslimana danas. Na određen način njegove misli su ograničene, ali on čitav svoj život proživljava unutar istog sustava misli. Njegovi osjećaji nisu pod pritiskom.

Kod totalitarizma je upravo suprotno. Posebnost je totalitarne države da kontrolira misli, ali da ih ne utvrđuje. Ona uspostavlja neosporne dogme i mijenja ih iz dana u dan. Njoj trebaju dogme, jer joj je potrebna apsolutna poslušnost podanika, ali ne može izbjeći njihove promjene koje su uzrokovane potrebama politike sile. Proglašava se nepogrešivom, a istodobno napada sam koncept objektivne istine. Uzmimo grub, očigledan primjer – svaki Nijemac morao je do rujna 1939. gledati na ruski boljševizam sa strahom i odbojnošću, a nakon rujna 1939. morao ga je promatrati s udivljenjem i simpatijama. Ako Rusija i Njemačka zarate, što se može dogoditi u slijedećih nekoliko godina, dogodit će se druga, jednako snažna promjena.

Emocionalni život Nijemaca, njegove ljubavi i mržnje, moraju se, prema potrebi, promijeniti preko noći. Mislim da ne treba ukazivati na djelovanje svega toga na književnost. Jer pisanje je u velikoj mjeri pitanje osjećaja koji se ne mogu kontrolirati izvana. Lako se praznim riječima prikloniti ortodoksnom sustavu danog trenutka, ali pisanje od bilo kakvog značenja moguće je jedino onda kad čovjek osjeća istinu onoga što govori; bez toga, stvaralački poticaj ne postoji. Sve činjenice koje znamo nagovještavaju da su iznenadne emocionalne promjene koje totalitarizam zahtijeva od svojih sljedbenika psihološki nemoguće. To je glavni razlog zašto vjerujem da ukoliko totalitarizam pobijedi u čitavom svijetu, književnost kakvu smo do sada poznavali, više neće postojati. U stvari, do sada je totalitarizam imao takav utjecaj. U Italiji je književnost bila osakaćena, dok je u Njemačkoj gotovo prestala postojati. Najkarakterističnija aktivnost nacista je paljenje knjiga. Čak ni u Rusiji književna renesansa koju smo nekada očekivali nije se dogodila, a pisci koji su najviše obećavali pokazali su izrazitu sklonost prema samoubojstvu ili su nestali u zatvoru.

Prije sam rekao da liberalni kapitalizam očigledno ide svom kraju, i možda je stoga izgledalo da tvrdim kako je sloboda misli neizbježno mrtva. Ali ne vjerujem da je tako i jednostavno bih u zaključku rekao kako vjerujem da nada u spas književnosti leži u onim zemljama u kojima je liberalizam pustio najdublje korijene – u nevojničkim zemljama, u Zapadnoj Evropi i obje Amerike, Indiji i Kini. Vjerujem – što ne mora biti više od pobožne nade – da će iako dolazi vrijeme kolektivizirane ekonomije, te zemlje znati stvoriti oblik socijalizma koji nije totalitaran, u kojem će sloboda misli uspjeti preživjeti nestajanje ekonomskog individualizma. To je, u svakom slučaju, jedina nada za koju se može uhvatiti svatko tko se brine za književnost. Tko god osjeća vrijednost književnosti, tko god vidi središnju

ulogu koju ona ima u razvoju ljudske povijesti, mora također vidjeti da je suprotstavljanje totalitarizmu pitanje života i smrti, bez obzira da li nam je nametnut izvana ili iznutra.

Govor na BBC-ju, Prekomorska služba. Objavljeno u »Listeneru« 19. juna 1941.

Pamfletska književnost

Ne možete na isti način recenzirati petnaest brošura u tisuću riječi, ali izabrao sam taj broj jer među njima možete naći reprezentativni izbor za osam do devet glavnih smjerova tekućeg pisanja pamfleta. (Nedostaje samo pacifizam; ali nije mi pri ruci nedavni pacifistički pamflet koji sam sam napisao). Pobrojat ću ih pod odijeljenim naslovima, s kratkim komentarima, prije nego što pokušam objasniti stanovite, prilično čudne, pojave u oživljavanju pisanja pamfleta posljednjih godina.

1. Antiljevičarski i kriptofašistički: Vojnikov novi svijet. 2 penija. (Podnaslov – »Pamflet protiv izvrtanja misli napisan u logoru«; napada intelektualce i dokazuje da običan čovjek ne želi socijalizam. Ključna misao: »Pametni nikada nisu naučili uživati u jednostavnim stvarima«.) Gollanz u njemačkoj zemlji čuda. 1 peni. (Vansittartite.) –Svjetski poredak ili svjetska ruševina. 6 penija. (Antiplaniranje; G. D. H. Cole razoren.)

2. Konzervativni: Vojna komanda se nastavlja. 7 penija. (Dobar primjer službenog pamfleta.)

3. Socijaldemokratski: Austrijski slučaj. 6 penija. (Izdanje Slobodnog austrijskog pokreta.)

4. Komunistički: Izbacite Hitlerove agente. 2 penija. (Podnaslov – »Razotkrivanje trockističkog razdora organiziranog u Britaniji«; izuzetno lažljivo.)

5. Trockistički i anarhistički: Kronštatska pobuna. 2 penija. (Anarhistički pamflet, uglavnom napad na Trockog.)

6. Izvanpartijski radikalni: Što nije u redu s vojskom? 6 penija. (Izdanje Hurricane Book, dobro obaviješten i dobro napisan dokument protiv Blimpa.) Ja, James Blunt. 6 penija. (Dobar pamflet da ti se naježi koža, zasnovan na

opravdanoj pretpostavci da većina engleskog naroda još nije čula za fašizam.) Bitka divova. Bez cijene, vjerojatno 6 penija. (Zanimljiv primjer nekomunističke rusofilske literature.)

7. Religiozni: Pismo seoskom svećeniku. 2 penija. (Izdanje Fabijanskog društva, lijevog krila anglikanaca.) Vazda borci 6 penija. (Obrana Buchmana).

8. Luđački: Britanska trijumfalna sudbina, ili pravednost više nije u defenzivi. 6 penija. (Izdanje Britanskog Izraela, raskošno ilustrirano.) Kada Rusija napadne Palestinu. 1 peni. (Britanski Izrael. Autor A. J. Ferris napisao je dugačku seriju pamfleta na slične teme od kojih su neki prodani u velikoj nakladi. Njegov pamflet iz 1940. Kada Rusija bombardira Njemačku prodan je u više od 60.000 primjeraka.) Priča o Hitleru i program osvajanja Engleske, napisao »Civis Britanicus Sum«. 1 peni. (Karakterističan odlomak: »Velika je stvar ’igrati igru’ i znati da to činite. A onda, kada dođe taj dan kad se igra prekida i zviždaljka zazviždi posljednji put: Veliki Brojač će doći da uz tvoje ime upiše, Ne da li si pobijedio ili izgubio; već Kako si igrao igru.«)

Ovih nekoliko brošura koje sam spomenuo samo su kap u oceanu pamfletske književnosti, a da bih dao dobar presjek uvrstio sam one za koje je prosječni čitalac vjerojatno čuo. Kakvi se zaključci mogu izvući iz ovog malog uzorka? Zanimljiva je činjenica, iako ne i lako objašnjiva, da je pisanje pamfleta ponovo oživjelo u ogromnom broju negdje od 1935, a da se pri tom nije pojavilo ništa stvarno vrijedno. Moja vlastita zbirka koju sam skupio za prošlih šest godina sadrži nekoliko stotina pamfleta, ali vjerojatno ne predstavlja ni deset posto cjelokupne proizvodnje. Neki od tih pamfleta prodavali su se u golemim količinama, posebno religiozno-patriotski, poput onih gospodina Ferrisa, ili prostački, poput Hitlerova posljednja želja i testament, za koji se pričalo da je prodan u nekoliko milijuna primjeraka. Izravni politički pamfleti

ponekad se prodaju u velikom broju, ali naklada svakog pamfleta koji zastupa »partijsku liniju« (bilo koje partije) vjerojatno je lažno predstavljena. Listajući svoju zbirku zaključio sam da je praktički sve to bezvrijedno, zanimljivo jedino za bibliografe. Iako sam razvrstao tekuće pamflete pod devet naslova, na kraju oni se mogu svesti na dvije glavne škole, grubo naznačene kao Partijska linija i Astrologija. Postoji totalitarno smeće i paranoičko smeće, ali u svakom slučaju to jest smeće. Čak i dobro obaviješteni Fabijanski pamfleti su beznadno dosadni ako ih promatramo kao štivo za čitanje. Najživlji pamfleti su gotovo uvijek izvanpartijski, dobar primjer je »Blagoslovi ih sve«, koji treba smatrati pamfletom, iako stoji šiling i šest penija.

Ponešto iznenađuje slabost suvremenih pamfleta zbog toga što bi pamflet morao biti prava književna forma jednog doba kao što je ovo naše. Živimo u vremenu u kojem se političke strasti uspaljuju, kanali za slobodno izražavnje iščezavaju, a organizirano laganje postoji do ranije nepoznatih razmjera. Pamflet je idealna forma za začepljavanje rupa u povijesti. Pa ipak, živih pamfleta ima vrlo malo, i jedino objašnjenje koje mogu ponuditi – prilično blijedo, doduše – jest da se trgovci knjigama i književne novine nikada nisu potrudili da čitalačku publiku obavijeste o postojanju pamfleta. Jedna od poteškoća skupljanja pamfleta jest da se ne izdaju na bilo koji regularan način, da se često ne mogu nabaviti ni u muzejskim knjižnicama, da se rijetko reklamiraju i još rjeđe recenziraju. Dobar pisac koji nešto strastveno želi reći – a bit pisanja pamfleta jest da nešto želite reći sada što većem broju ljudi – oklijevat će da to štampa u formi pamfleta, jer teško da će išta znati o sređivanju problema oko izdavanja, a bit će i u sumnji da li će ljudi do kojih želi doprijeti, ikada to pročitati. Vjerojatno će razvodniti svoju ideju u novinski članak ili je rastegnuti u knjigu. Rezultat toga jest da daleko

najveći broj pamfleta pišu usamljeni luđaci koji ih štampaju na svoj trošak ili pripadaju podzemnom svijetu ekscentričnih religija, ili da ih izdaju političke partije. Prirodan put izdavanja pamfleta je preko političkih partija, a partija će se pobrinuti da se svaka »devijacija« – dakle i svaka književna vrijednost – izbaci van. Bilo je posljednjih godina i nekoliko dobrih pamfleta. Pornografija i opscenost D. H. Lawrencea bio je jedan, Snobizam s nasiljem Potockog de Montalka drugi, a i neki eseji Wyndhama Lewisa u Neprijatelju mogu se ubrojiti u pamflete. Za sada je simptom koji ulijeva najviše nade pojava izvanpartijskih pamfleta lijeve orijentacije kakve izdaje Hurricane Books. Kada bi proizvodnja takvog tipa bila zabilježena u štampi poput romana ili knjiga pjesama, učinilo bi se nešto da se svrati pažnja prave publike, a razina čitavog žanra možda bi porasla. Kada razmislite koliko je pamflet elastična forma i koliko bi neke događaje našeg vremena trebalo dokumentirati, to je stvar koju valja poželjeti.

»New Statesman and Nation«, 9. januara 1943.

Književnost i ljevica

»Kada se čovjek istinskog genija pojavi u svijetu, možete ga prepoznati po nepogrešivom znaku da su sve budale u zavjeri protiv njega.« Tako je pisao Jonathan Swift dvije stotine godina prije štampanja Uliksa .

Ako zavirite u bilo koji sportski priručnik ili godišnjak naći ćete mnoge stranice posvećene lovu na lisicu i zeca, ali ni slova o lovu na intelektualce. Pa ipak je to, više od bilo čega drugog, karakterističan britanski sport, koji traje preko čitave godine i u kojem jednako uživaju i bogati i siromašni, bez obzira na klasni osjećaj ili političku pripadnost.

Jer treba primijetiti da u svom odnosu prema »intelektualcima« – to jest prema svakom piscu ili slikaru koji pravi eksperimente na tehničkom planu djela – ljevica nije prijateljskije raspoložena od desnice. Ne samo da je »intelektualac« kamen spoticanja jednako u »Daily Workeru« kao i u »Punchu« već su upravo pisce, čiji rad pokazuje originalnost i snagu da odoli vremenu, marksistički dogmatici izabrali za metu. Mogao bih navesti dugu listu primjera, ali mislim posebno na Joycea, Yeatsa, Lawrencea i Eliota. Posebno je Eliot proklet u lijevoj štampi, automatski i površno gotovo kao i Kipling – i to od strane kritičara koji su se pred koju godinu ushićivali danas već zaboravljenim remek-djelima »Kluba lijeve knjige«.

Ako pitate dobrog »partijca« (a to se odnosi na gotovo sve partije ljevice) što zamjera Eliotu, dobit ćete odgovor koji se konačno svodi na ovo: Eliot je reakcionar (on se proglasio rojalistom, anglokatolikom, itd.) i »buržoaski intelektualac«, koji nema dodira s običnim čovjekom; stoga, on je loš pisac. U toj izjavi sadržana je polusvjesna

mješavina ideja koja podriva gotovo svu političko-književnu kritiku. Ne voljeti piščeva politička uvjerenja je jedno. Ne voljeti ga jer vas prisiljava da mislite je drugo, što nije nužno nespojivo s prvim. Ali čim počnete govoriti o »dobrim« i »lošim« piscima, prešutno se pozivate na književnu tradiciju i stoga upadate u potpuno drugačiji sustav vrijednosti. jer što je to »dobar« pisac? Je li Shakespeare bio »dobar«? Većina ljudi slaže se da jest. Pa ipak, Shakespeare je, vjerojatno čak i po mjerilima svog vremena, reakcionaran u tendenciji; on je i težak pisac, i vrlo je sumnjivo u kojoj je mjeri prihvatljiv običnom čovjeku. Što onda ostaje od primjedbe da je Eliot isključen, zbog toga jer je anglokatolički rojalist koji je sklon citiranju na latinskom?

Lijeva književna kritika nije u krivu kada inzistira na važnosti predmeta djela. Ne mora čak biti u krivu, ako imamo na umu doba u kojem živimo, u traženju da književnost u prvom redu iznad svega bude propaganda. No, nije bila u pravu kad je donosila prividno književne procjene u političke svrhe. Uzmimo grub primjer – koji će se komunist usuditi javno priznati da je Trocki bolji pisac od Staljina – a on to, naravno, i jest. Reći da je X darovit pisac, ali da je moj politički neprijatelj i da ću učiniti sve da ga ušutkam – to nije bezopasno. Čak i ako završite ušutkavajući ga vojničkim revolverom, u stvari ne griješite protiv intelekta. Smrtni je grijeh reći – »X je politički neprijatelj, stoga je loš pisac«. A ako itko ustvrdi da se danas takve stvari ne događaju, samo ću odgovoriti: pogledajte književne stranice lijeve štampe, od »News Chroniclea« do »Labour Monthlyja«, i vidjet ćete što ćete naći.

Ne zna se koliko je mnogo izgubio socijalistički pokret otuđivanjem od književne inteligencije. On se otuđio djelomično zbog miješanja traktata s književnošću, a djelomično zato što u sebi nije našao prostora za humanističku kulturu. Pisac može glasati za laburiste, jednako lako kao i svaki drugi, ali mu je vrlo teško

sudjelovati u socijalističkom pokretu kao pisac. I knjiški dogmatičar i političar praktičar prezirat će ga kao »buržoaskog intelektualca« i neće propustiti nijednu priliku da mu to ne kažu. Oni će prema njegovom djelu imati jednak odnos kao i burzovni mešetar. Nepismenost političara je specijalna odlika našeg doba – kao što je to rekao G. M. Trevelyan – »U sedamnaestom stoljeću članovi parlamenta citirali su Bibliju, u osamnaestom i devetnaestom klasike, a u dvadesetom ništa« – a prirodna posljedica toga jeste (politička) nemoć pisaca. U godinama nakon prošlog rata najbolji engleski pisci bili su reakcionarni po svom shvaćanju, iako najveći dio njih nije sudjelovao u političkom životu. Poslije njih, oko 1930, došla je generacija pisaca koja je veoma nastojala biti korisna lijevom pokretu. Mnogi su se priključili Komunističkoj partiji, ali tamo su naišli na isti prijem kakav bi dočekali i u Konzervativnoj partiji. To jest, prvo su ih gledali pokroviteljski i sa sumnjom, a onda, kada se otkrilo da se ne mogu ili ne žele pretvoriti u gramofonske ploče, bacani su van za uši. Većina ih se povukla u individualizam. Nema sumnje, oni još uvijek glasaju za laburiste, ali njihovi talenti su izgubljeni za pokret; no još je kobnija posljedica što je nova generacija pisaca koja je došla poslije njih, iako nije sasvim nepolitična, od samog početka izvan socijalističkog pokreta. Od vrlo mladih pisaca koji su sada na početku svoje karijere, najdarovitiji su pacifisti, a neki su skloni fašizmu. Teško da postoji i jedan kojem zablude socijalističkog pokreta nešto znače. Desetgodišnja borba protiv fašizma njima se čini besmislenom i nezanimljivom, i oni to iskreno kažu. To se može objasniti na više načina, ali prezriv odnos ljevice prema »buržoaskim intelektualcima« vjerojatno je jedan od razloga.

Gilbert Murray je negdje iznio da je jednom u nekom socijalističkom debatnom klubu predavao o Shakespeareu. Na kraju je, kao i obično, pozvao slušače da postave pitanja,

ali je dobio samo jedno: »Jeli Shakespeare bio kapitalist?« Depresivno je što ta priča lako može biti istinita. Slijedite njezine implikacije i vjerojatno će vam postati jasno zašto je Celine napisao »Mea Culpa«, a Auden traži svoju postojbinu u Americi.

»Tribune«, 4. juna 1943.

Pisci i levijatan

Već se mnogo toga reklo i još se uvijek mnogo raspravlja o položaju pisca u vrijeme kad država sve nadzire, premda nam mnogi dokazi, koji bi mogli biti primjerni, još uvijek nisu dostupni. Ne bih htio ovdje zastupati mišljenje bilo u prilog bilo protiv državna pokroviteljstva nad umjetnostima, nego samo naglasiti da djelomice ovisi i o pretežnoj intelektualnoj atmosferi koja vrsta države upravlja s nama, što znači, u ovom kontekstu, djelomice i o držanju samih pisaca i umjetnika i o njihovoj dobroj volji ili bilo čemu drugom da li će sačuvati živim slobodarski duh. Zapadne li nas da za desetak godina klečimo ispred nekog Ždanova, onda će to značiti da ništa bolje nismo ni zaslužili. Zacijelo, već postoje jake struje prema totalitarizmu koje djeluju u krilu engleske književne inteligencije. Ali ovdje se ne mislim baviti nekim organiziranim ili svjesnim pokretima, kao što je komunizam, nego bih želio reći nekoliko riječi o učinku koje ima politička misao i potreba političkog opredjeljenja na dobrohotne ljude.

Živimo u političkom dobu. Rat, fašizam, koncentracioni logori, gumene palice, atomske bombe itd., ono je o čemu danomice razmišljamo, pa stoga uvelike o tom i pišemo čak i onda kad ih glasno ne imenujemo. Jer, toga se ne možemo kloniti. Kad se nađete na brodu koji tone, vaše su misli zaokupljene samo brodom koji tone. Ali ne samo da je sadržaj naše knjige ograničen, nego je naš cijeli odnos prema književnosti obojen političkim privrženostima koje, barem ponekad, prepoznajemo kao ne-literarne. Često se ne mogu oteti primisli da su čak u

najbolja vremena književne kritike prijevarne, jer u odsutnosti bilo kakvih priznatih mjerila – bilo kojeg objektivnog dokaza kojim možemo potkrijepiti da je ta i ta knjiga »dobra« ili »loša« – svako se književno ocjenjivanje sastoji u izmišljanju niza pravila kojima valja opravdati svaku instinktivnu osobnu naklonost. Nečija prava reakcija na neku knjigu, ako se uopće osjeti neka reakcija, obično je: »ta mi se knjiga dopada«, ili »ta mi se knjiga ne dopada«, a potom slijedi razglabanje. Ali, »ta mi se knjiga dopada« nije, mislim, ne-literarna reakcija; ne-literarna reakcija je: »ta knjiga zastupa moje političko gledište«, pa stoga moram pošto-poto otkriti njezine vrijednosti. Naravno, kad netko hvali neku knjigu zbog političkih razloga, može biti emotivno i iskren i to u smislu da iskreno odobrava ono o čemu piše, ali također često se događa da partijska pripadnost traži od vas drsku laž. Svatko vičan prikazivanju knjiga za političke časopise dobrano je to upoznao iz vlastitog iskustva. Općenito, pišete li osvrte za novine koje zastupaju vaša politička gledišta, oskvrnjujete povjerenje koje u vas imaju, a pišete li za list protivničkog tabora, okrivljuju vas zbog namjerna propusta. U svakom slučaju, mnoge protuslovne knjige – knjige u prilog ili protiv Sovjetske Rusije, u prilog ili protiv cionizma, u prilog ili protiv Katoličke crkve, itd. – ocijenjene su prije nego su i pročitane, zapravo i prije nego će ih prihvatiti pojedini listovi. A pri tom, uz nečestitost koje jedva da su imalo svjesni, hini se da su štovana prava literarna mjerila.

Naravno, nasrt politike na književnost bio je neizbježan. Do njega je moralo doći čak da se nikad nije ni čulo za totalitarizam, jer nas je počela izjedati grižnja savjesti od koje naši očevi nisu patili, nekakva svijest o golemoj nepravdi i bijedi što haraju svijetom i počeo nas je progoniti osjećaj krivnje, pa da valja nešto poduzeti da se to stanje popravi, što često dovodi do estetskog odnosa prema nepodnošljivom životu. Nitko se danas ne može posvetiti

književnosti tako jednostrano kao Joyce ili Henry James. Ali, na žalost, preuzeti političku odgovornost sada, znači pokoriti se pravovjernostima i »biti na liniji« stranke sa svom plašljivosti i nečestitosti koja to uključuje. Suprotno piscima u viktorijansko doba, nalazimo se u gorem položaju stoga što živimo u strogo omeđenim političkim ideologijama, što već na prvi pogled znamo koje su misli heretične. Moderan pisac intelektualac živi i piše u neprekidnu strahu – ne doista od javnog mnijenja u širem smislu, nego od javnog mnijenja unutar svoje vlastite grupacije. U pravilu, na sreću, postoji nekoliko grupacija, ali također u svakom datom trenutku postoji i dominantna pravovjernost; a usudite li se povrijediti je, mora da ste okorjeli debelokožac i spremni godinama živjeti od vaših prepolovljenih prihoda. Očito, već nekih petnaestak godina dominantna je pravovjernost, osobito među mladim ljudima, biti »lijevi«. Ključne su riječi: »progresivan«, »demokratski«, »revolucionaran«; dok su nadimci kojih se morate kloniti da vam ih slučajno ne bi prikrpili: »buržujski«, »reakcionaran«, »fašistički«. Danas su čak i većina katolika i konzervativaca »progresivni«, ili barem žele da ih se takvima smatra. Nitko, koliko ja znam, za sebe ne veli da je »buržuj«, isto kao što nitko, dovoljno pismen da je već negdje čuo za tu riječ, neće dopustiti da ga optuže za antisemitizam. Svi smo mi dobri demokrati, antifašisti, antiimperijalisti; zgražaju nas klasne razlike, gnušamo se od rasnih perdrasuda, i tako dalje, i tako dalje. Danas su već gotovo svi uvjereni da je suvremena »lijeva« pravovjernost bolja nego odveć snobovska, pijetistička konzervativna pravovjernost koja je uvelike prevladavala prije dvadeset godina kad su »Criterion« i (nešto manje) »London Mercury« bile glavne književne smotre. Jer, ona barem uključuje održivo društveno uređenje koje danas većina ljudi zacijelo i želi. Ali ima i svoje lažnosti koje, budući da ih

se ne smije otvoreno priznati, koče da se stanovita pitanja ozbiljno razmotre.

Cijelu ljevičarsku ideologiju, znanstvenu i utopijsku, razradili su ljudi koji nisu imali na umu da odmah stupe na vlast. Bila je to stoga ekstremistička ideologija koja je potpuno prezirala kraljeve, vlade, zakone, zatvore, policiju, vojsku, zastave, granice, patriotizam, vjeru, konvencionalan moral, zapravo cijeli postojeći poredak. Od prvog dana snage su se ljevice u svim zemljama borile protiv tiranije koja se doimala nepobjedivom i najlakše je bilo uzeti za gotov groš da, kad bi se mogla ta osebujna tiranija – kapitalizam, skršiti, socijalizam bi uslijedio sam po sebi. Štoviše, ljevica je od liberalizma naslijedila stanovite očito dvojbene postavke, kao na primjer vjerovanje da će istina prevladati, a proganjanje ne samo dokinuti i da je čovjek po prirodi dobar, samo ga je pokvarila njegova sredina. Ta se perfekcionistička ideologija održala gotovo u svima nama i u njeno ime prosvjedujemo kad (na primjer) Laburistička vlada glasa za visoku apanažu kraljevoj kćerki ili se koleba da nacionalizira industriju čelika. A i mi smo u sebi skupili, kao posljedicu uzastopnih udaraca glavom o zid stvarnosti, cijeli niz protuslovnosti koje ne želimo priznati.

Ruska revolucija je bila prvi teški udarac. Zbog ponešto zamršenih razloga gotovo cijela engleska ljevica bila je natjerana da prihvati ruski režim kao »socijalizam«, dok se potajno priznavalo da su njezin duh i praksa potpuno suprotni bilo čemu što se poima kao »socijalizam« u ovoj zemlji. Tako je došlo do pomalo šizofrena načina razmišljanja u kojem riječ kao »demokracija« može imati dva nepomirljiva značenja, a takvo nešto kao koncentracioni logori i masovne deportacije može biti istodobno i dobro i loše. Idući udarac ljevičarska je ideologija pretrpjela pojavom fašizma, što je potreslo pacifizmom i internacionalizmom ljevice, a nije dovelo do podobna prekrojavanja doktrine. Evropski su narodi pod

njemačkom okupacijom spoznali nešto što su kolonijalni narodi već odavno znali; da klasni antagonizam nije velevažan, nego da postoji i nešto što se zove nacionalnim interesom. Poslije Hitlera teško im je bilo vjerovati da je »neprijatelj u vašoj vlastitoj zemlji« i da nacionalna nezavisnost nema nikakve vrijednosti. Ali premda svi to znamo i vladamo se prema tome kad je potrebno, još se uvijek bojimo da to glasno kažemo, jer bi moglo odjeknuti kao izdaja. I, na kraju, najveća od svih teškoća proizlazi iz činjenice da je ljevica sad na vlasti i obvezatna je preuzeti odgovornost da će donositi vjerodostojne odluke.

Ljevičarske vlade gotovo redovito razočaraju svoje pristaše jer, čak kad se postigne prosperitet koji su obećale, još uvijek ostaje nužno prijelazno razdoblje u kojem se prije toga nije mnogo govorilo. Ovog trenutka vidimo kako se naša vlastita vlada u očajnom privrednom škripcu zapravo bori protiv svoje vlastite nekadanje propagande. Kriza u koju smo upali nije došla nenadano, nije to neka zadaća kao što je potres, a nije ni posljedica rata, nego je rat samo ubrzao njezin dolazak. Prije nekoliko desetaka godina moglo se predvidjeti da će se nešto takvo i dogoditi. Već od početka devetnaestog stoljeća naš je nacionalni dohodak postao uvelike nestalan, jer je djelomice ovisio o kamatama naših ulaganja u inozemstvu, o sigurnim tržištima i jeftinim sirovinama naših kolonija. Znalo se zasigurno da će prije ili kasnije nešto negdje zatajiti i da ćemo morati nastojati da nam izvoz plati uvoz, a kad do tog dođe, britanski će standard života, uključujući i životni standard britanske radničke klase, zacijelo pasti, barem privremeno. Pa ipak, ljevičarske stranke, čak dok su vrlo glasno halabučile protiv imperijalizma, nikad to nisu tako objasnile. Ponekad su bile spremne priznati da su se britanski radnici okoristili pljačkanjem Azije i Afrike, ali to su uvijek nastojale prikazati kao da se mi možemo odreći pljačkanja i još uvijek živjeti u obilju. Radnike se uveliko nastojalo pridobiti za

socijalizam uvjeravanjem da ih se izrabljuje, mada je gorka istina bila da su, u svjetskim razmjerima, oni bili izrabljivači. Sada, po svemu sudeći, došlo se dotle da se životni standard radničke klase ne može više održati, a kamoli porasti. Čak ako osiromašimo bogataše, široki narodni slojevi moraju bilo trošiti manje bilo proizvoditi više. Ili ja, možda, pretjerujem? Možda i pretjerujem i bit ću sretan ako nemam pravo. No, ono što ja želim istaći jest da se to pitanje, među ljudima odanim ljevičarskoj ideologiji, ne može iskreno raspraviti. Pad nadnica i povećanje radnog vremena prihvaćaju se kao čisto antisocijalističke mjere i mora ih se unaprijed odbaciti ma kakva da je privredna situacija. Natuknuti da su te mjere neizbježne, znači izložiti se opasnosti da na vas nalijepe etikete kojih se svi grozimo. Mnogo je bolje, stoga, taj problem uopće ne spominjati i hiniti da se sve može srediti prerasporedom postojećeg dohotka.

Prihvatiti neko pravovjerje, uvijek znači baštiniti neriješene protuslovnosti. Uzmite kao primjer samo činjenicu da su svi osjetljivi ljudi ogorčeni industrijalizacijom i njezinim produktima, a uz to su svjesni da emancipacija radničke klase i iskorjenjivanje siromaštva zahtijeva ne manju, nego sve veću industrijalizaciju. Ili uzmite činjenicu da ima poslova koji su apsolutno nužni, pa ipak obavljat će ih samo oni koji su na to prinuđeni. Ili uzmite činjenicu da se bez snažnih snaga ne može voditi pozitivna vanjska politika. U svim tim slučajevima zaključak je više nego jasan, ali do njega se može doći samo ako smo u duši nelojalni službenoj ideologiji. Normalna bi posljedica bila zametnuti to pitanje u kut srca, a potom nastaviti naglas ponavljati protuslovne parole. Ne moramo mnogo kopati po časopisima i smotrama da bismo otkrili posljedice takvih mišljenja.

Naravno, ja ne želim reći da je neiskrenost svojstvena samo socijalistima i ljevičarima, ili da je najuobičajenija

među njima. Jednostavno, čini se, da je prihvaćanje bilo koje politike discipline nespojivo s literarnim integritetom. To podjednako vrijedi i za pokrete kao pacifizam ili personalizam, koji tvrde da su izvan uobičajenih političkih borbi. Doista, već se u samom zvuku riječi koje završavaju na -izam, čini se, može nanjušiti neka politička propaganda. Odanost nekoj političkoj ideji je nužna, ali i pogibeljna za literaturu sve dok je literatura proizvod pojedinaca. Čim im se dopusti da imaju neki utjecaj, čak i negativan, na kreativno pisanje, posljedica nije samo krivotvorenje, nego pravo presahnuće inventivnih sposobnosti.

Dobro, pa što onda? Valja li zaključiti da je dužnost svakog pisca da »se kloni politike«? Zacijelo ne! U svakom slučaju, kako već rekoh, ni jedna osoba sposobna da misli svojom glavom ne može i zapravo i neće da se kloni politike u vremenu sličnom današnjem. Ja samo predlažem da se oštrije povuče razlika nego do sada između naših političkih i naših literarnih htijenja i da treba priznati da voljnost da se učine stanoviti neugodni ali nužni koraci ne nosi sa sobom obvezu da valja progutati i vjerovanja koja ih prate. Kad se neki pisac upusti u politiziranje, onda on to mora činiti kao građanin, kao čovjek, ali ne i kao pisac. Mislim da nema pravo, jednostavno stoga što je preosjetljiv, izbjegavati svakodnevnu neugodnu političku aktivnost. Kao i svi drugi, valja da je spreman držati predavanja u dvoranama na propuhu, ispisivati parole po pločnicima, agitirati na izborima, dijeliti letke, pa čak se i tući u građanskim ratovima, ako je to nužno. Ali, bilo što da radi za svoju stranku, on nikada za nju ne smije pisati. Treba da svima dade do znanja kako je njegovo pisanje nešto što s politikom nema veze. On valja da je sposoban kolektivno djelovati dok, ako tako odluči, potpuno odbacuje službenu ideologiju. On nikad ne smije da se kloni razmišljanja koje može dovesti do otpadništva i ne smije se mnogo žderati ako se posumnja u njegovo pravovjerje, kao što vjerojatno i

hoće. Možda je to čak i loš znak za nekog pisca ako nije osumnjičen za reakcionarne tendencije danas, upravo kao što je bio loš znak ako ga, prije dvadeset godina, nisu sumnjičili da simpatizira s komunizmom.

A znači li sve to da pisac ne samo da ne smije dopustiti da mu njegovi politički prvaci diktiraju što treba pisati, nego da se mora suzdržavati da općenito ne piše o politici? Ponovo, zacijelo ne! Nema razloga zašto ne bi pisao i na najkrutiji politički način, ako to želi. Samo on onda mora pisati kao pojedinac, nečlan, ponajviše kao nedobrodošla gerila na krilu redovite vojske. Takvo je držanje korisno kao i svaka druga politička uobičajena aktivnost. Pojmljivo je, na primjer, da se netko želi boriti u ratu u želji da pobijedi pravda, a da istodobno ne želi da piše za propagandu koja općenito promiče rat. Ponekad, ako je pisac iskren, njegovo pisanje i njegova politička aktivnost mogu u stvarnosti protusloviti jedno drugom. Postoje slučajevi kad je to očito štetno, ali tad ne valja krivotvoriti svoje porive, nego valja držati jezik za zubima.

Predložiti da kreativan pisac mora u vrijeme konflikta svoj život rascijepati na dva dijela, može se činiti defetističkim i lakoumnim, pa ipak, u praksi, ne vidim što mu drugo preostaje. Nije poželjno, a nije ni moguće, da se zaključa u kulu od bjelokosti. Predati se pak pokorno na milost i nemilost ne samo stranačkom stroju, nego čak grupnoj ideologiji, znači upropastiti se kao pisac. Dilema je vrlo bolna, jer istodobno osjećamo potrebu da se angažiramo politički, a vidimo koliko je to prljav i ponižavajući posao. I svakog od nas neprestano prati mučno vjerovanje da svaki izbor, čak politički izbor, leži između dobra i zla i da ako je nešto nužno, onda je i dobro. Valja, mislim, da se oslobodimo takva načina razmišljanja koje spada u dječji vrtić. U politici, što se može više učiniti nego odlučiti koje je zlo od dva manje, a postoje i situacije iz kojih se možemo izvući samo ako se ponesemo kao

vragovi ili kao luđaci. Rat, na primjer, može biti nužan, ali to ne znači da je on i nešto dobro i pametno. Čak i opći izbori nisu baš ugodan ili moralno poučan prizor. Ako valja da sudjelujete u čemu takvom – a ja mislim da morate, ukoliko se ne zaklanjate za starost, glupost ili licemjerstvo – tada morate također sačuvati jedan dio sebe neoskvrnjenim. Za većinu ljudi taj se problem ne javlja u takvom obliku, jer su njihovi životi već raspolovljeni. Oni odista žive samo u svojoj dokolici i ne osjećaju emotivnu vezu između njihova posla i njihovih političkih aktivnosti. Niti se od njih općenito traži da se izopače u aktiviste. Od umjetnika, a osobito pisaca, traži se baš to – zapravo, to i samo to političari od njega i traže. Ako odbije, to ne znači da je osuđen na neaktivnost. Jedna njegova polovica može djelovati tako smiono, čak i vrlo nasilno, ako je nužno, kao bilo tko drugi. Ali njegova književna djela, sve dok imaju svoju vrijednost, uvijek će ostati proizvod njegova zdravijeg dijela koje se drži po strani, bilježi zbivanja i dopušta im nužnost, ali odbija da ga prevare glede njihove prave prirode.

»Politics and Letters«, ljeto 1948.

Sportski duh

Sada, kada je kratki posjet nogometnog kluba »Dinamo«37 završen, može se javno reći ono što su mnogi razumni ljudi govorili privatno prije nego što je »Dinamo« stigao. To je, da je sport neiscrpan uzrok neprijateljstva, i ako takva posjeta može imati ikakva učinka na anglo-sovjetske odnose, oni će jedino postati nešto lošiji nego što su bili prije.

Čak ni novine nisu mogle zatajiti da je na dvije, od četiri odigrane utakmice, došla na vidjelo jaka netrpeljivost. Na utakmici s »Arsenalom«, kako mi je pričao jedan od prisutnih, britanski i ruski igrač su se potukli, a publika je zviždala sucu. Na utakmici u Glasgowu, kako su me obavijestili, od samog početka svatko je radio što je htio. Također je bilo nesuglasica, tipičnih za naše nacionalističko doba, oko sastava »Arsenala«. Je li to zaista bila reprezentacija Engleske, kako su tvrdili Rusi, ili samo ligaški klub, kako su tvrdili Britanci? I je li »Dinamo« nenadano prekinuo turneju, da bi izbjegao igru protiv engleske reprezentacije? Kao i obično, svatko odgovara na ta pitanja prema svojim političkim sklonostima. Međutim, ne baš svatko. Sa zanimanjem sam zamijetio, kao primjer pakosnih strasti koje izaziva nogomet, da je sportski dopisnik rusofilskog »News Chronicle« stao na antirusku stranu i ustvrdio da »Arsenal« nije bio engleska reprezentacija. Nema sumnje, da će rasprava godinama imati odjek u fusnotama historijskih knjiga. U međuvremenu rezultat »Dinamove«

37 Moskovski »Dinamo«, ruski nogometni klub, gostovao je u Britaniji ujesen 1945. i igrao protiv vodećih britanskih klubova. (Prim. prev.)

turneje, ukoliko je imala ikakav rezultat, bio je stvaranje nove netrpeljivosti na obje strane.

A kako bi i moglo biti drugačije? Uvijek se iznenadim kada čujem ljude da govore kako sport stvara razumijevanje među nacijama i kad bi se obični ljudi svijeta mogli susresti na nogometu ili kriketu ne bi imali potrebu da se susreću na bojnom polju. Čak i ako ne znate konkretne primjere (recimo Olimpijske igre 1936.) kako internacionalna natjecanja dovode do orgija mržnje, to možete zaključiti iz općih principa.

Gotovo svi današnji sportovi su natjecateljske prirode. Igrate da pobijedite, i igra ima malo smisla ukoliko ne date sve od sebe da pobijedite. Na seoskoj livadi, gdje samo odaberete strane i gdje nije prisutan lokalpatriotizam, moguće je igrati jednostavno za zabavu i vježbu; ali čim se postavi pitanje prestiža, čim osjetite da ćete vi i neka veća zajednica biti osramoćeni ako izgubite, javljaju se najdivljiji borbeni instinkti. To zna svatko tko je igrao nogometnu utakmicu, čak i u školi.

Na internacionalnoj razini sport je otvoreno oponašanje ratovanja. Ali tu nije značajno ponašanje igrača, već odnos promatrača i, preko promatrača, nacija koje se dovode do bjesnila zbog tih apsurdnih takmičenja i ozbiljno vjeruju – barem kratko vrijeme – da je udaranje lopte i trčanje i skakanje za njom kušnja nacionalne vrline.

Čak i ležerna igra poput kriketa, koja zahtijeva više skladnost nego snagu, može izazvati mnogo srdžbe, kao što smo vidjeli iz rasprava oko linije za bacanje lopte i grube taktike australske ekipe koja je posjetila Englesku 1921. S nogometom, igrom u kojoj se svatko može povrijediti i koju svaka nacija igra na svoj način, koji se strancima čini nedoličnim, situacija je daleko gora. Najgori od svega je boks. Jedan od najstrašnijih prizora na svijetu je borba između bijelog i obojenog boksača pred mješovitom publikom. Ali boksačka publika je uvijek odvratna, naročito

ponašanje žena, koje je takvo da im vojska, čini mi se, zabranjuje pristup na njihova natjecanja. U svakom slučaju, prije dvije ili tri godine, kada su garda i regularne jedinice organizirale boks-meč turnir, mene su postavili na vrata dvorane s naređenjem da ne puštam žene.

Opsesija sportom u Engleskoj je vrlo raširena loša navika, ali još su žešće strasti u mladim državama u kojima se razni sportovi i nacionalizam razvijaju odnedavno. U zemljama poput Indije i Burme na nogometnim utakmicama potrebni su jaki odredi policije da sprečavaju prodiranje mase na teren. U Burmi sam vidio kako su navijači prodrli i pored policije i onesposobili golmana protivničkog kluba u odlučnom trenutku. Prva velika nogometna utakmica koja se odigrala u Španjolskoj prije otprilike petnaest godina, dovela je do grdnog meteža. Čim se pojave jaka osjećanja suparništva, uvijek se gubi predodžba o igranju igre prema pravilima. Ljudi žele vidjeti jednu stranu na vrhu a drugu poniženu i zaboravljaju da je pobjeda do koje se došlo varanjem ili upletanjem gomile besmislena. Čak i kada ne interveniraju fizički, gledaoci pokušavaju utjecati na igru bodrenjem svoje strane i »zbunjivanjem« protivničkih igrača potmulim protestiranjem i uvredama. Vrhunski sport nema nikakve veze s poštenom igrom. On je usko povezan s mržnjom, zavišću, hvatanjem, nepoštivanjem pravila i sadističkim uživanjem u nasilju: drugim riječima, to je rat bez pucanja.

Umjesto brbljanja o čistom i zdravom suparništvu na nogometnom polju i velikoj ulozi koju imaju Olimpijske igre u zbližavanju nacija, korisnije je ispitati kako se i zašto pojavio moderni kult sporta. Većina današnjih sportova je drevnog porijekla, ali izgleda da se sport nije shvaćao ozbiljno u razdoblju od rimskog doba do devetnaestog stoljeća. Čak je i u engleskim javnim školama kult sporta počeo tek krajem prošlog stoljeća. Dr. Arnold, koji je općenito smatran osnivačem modernih javnih škola,

smatrao je sport jednostavno gubljenjem vremena. Onda je, uglavnom u Engleskoj i Sjedinjenim Američkim Državama, sport postao bogato financirana aktivnost koja je mogla privući ogromne mase i izazvati divlje strasti. Poslije se zaraza proširila od zemlje do zemlje. Najviše su se proširili najgrublji borilački sportovi – nogomet i boks. Nema sumnje da je sve to usko povezano s rastom nacionalizma – to jest, s luđačkom modernom navikom identificiranja s velikim i moćnim zajednicama i promatranjem svega u terminima natjecateljskog prestiža. Također, organizirani sportovi prije će procvasti u urbanim zajednicama u kojima prosječan čovjek uglavnom sjedi i ima skučenu slobodu življenja, bez velikih mogućnosti za stvaralački rad. U seoskim zajednicama dječak ili mladić potroši dobar dio suviška energije šetajući, plivajući, grudajući se, penjući se na drveće, jašući konje, a i različitim sportovima koji uključuju okrutnost prema životinjama, kao što su pecanje, borbe pijetlova i hvatanje štakora s pomoću afričkog tvora. Ako se u velikom gradu želite osloboditi fizičke snage ili sadističkih impulsa, morate se prikloniti grupnim djelatnostima. Sport se shvaća ozbiljno u Londonu i New Yorku, a tako se shvaćao i u Rimu i Bizantu; u srednjem vijeku bavili su se sportom, i to vjerojatno na fizički vrlo okrutan način, ali tada sport nije bio povezan s politikom niti je izazivao grupne mržnje.

Ako želite nešti pridodati ogromnoj zalihi neprijateljstva koje postoji u svijetu u ovom trenutku, teško da možete učiniti što bolje od organiziranja nogometnih utakmica između Židova i Arapa, Nijemaca i Čeha, Indijaca i Britanaca, Rusa i Poljaka, Talijana i Jugoslavena, s tim da svaku utakmicu promatra mješovita publika od 100.000 gledalaca. Naravno, ne tvrdim da je sport jedan od glavnih uzroka internacionalnog suparništva; vrhunski sport je, čini mi se, samo drugačiji odraz uzroka koji su stvorili nacionalizam. Stvari samo još pogoršavate ako pošaljete

momčad od jedanaest igrača, s aureolom nacionalnog šampiona, da se bori protiv neke suparničke momčadi, dozvoljavajući pri tom osjećanje da će poražena nacija »izgubiti obraz«.

Nadam se, stoga, da poslije gostovanja »Dinama« nećemo slati britansku momčad u SSSR. Ako to moramo učiniti, pošaljimo drugorazrednu momčad koja će sigurno izgubiti i za koju se ne može tvrditi da predstavlja čitavu Britaniju. Danas već postoji dovoljno stvarnih uzroka nedaća pa ih ne treba povećavati hrabrenjem mladića da se međusobno udaraju po cjevanicama uz urlanje razjarenih gledalaca.

»Tribune«, 14. decembra 1945.

Zalaz engleskog umorstva

Nedjeljno je prije podne, po mogućnosti prije rata. Žena je pridrijemala u naslonjaču, a djeca su poslana van na lijepu, dugu šetnju. Pružate noge na divan, namještate naočale i otvarate »News of the World«. Biftek ili pečena svinjetina s kompotom od jabuka, iza toga puding, a onda, kako već treba, šalica čaja: smeđeg kao mahagonij. Sve to dovelo vas je u pravo raspoloženje. Polako pućkate lulu, pod vama mekani jastuci, vatra dobro gori, zrak je miran i topao. O čemu želite čitati u takvim blaženim okolnostima?

Prirodno, o umorstvu. Ali o kakvoj vrsti umorstva? Ako ispitujete umorstva koja su britanskoj javnosti priuštila najviše zadovoljstva, umorstva koja su u općim crtama poznata gotovo svakome, koja se ponovo i ponovo prežvakavaju u nedjeljnim novinama i o kojima su napisani romani, naći ćete u većini njih podosta sličnosti. Naše veliko razdoblje umorstva, elizabetinsko doba, da tako kažemo, bilo je otprilike između 1850. i 1925. Evo ubojica čija je reputacija izdržala kušnju vremena: dr Palmer od Rugelyja, Jack Trbosjek, Neill Cream, gospođa Maybrick, dr Crippen, Seddon, Joseph Smith, Armstrong, te Bywaters i Thompson. Dodajmo da se oko 1919. odigrao vrlo slavan slučaj koji se uklapa u opći obrazac, ali ga radije ne bih spomenuo, jer je optuženi oslobođen krivnje.

Od spomenutih devet slučajeva, barem na osnovi četiri napisani su romani koji su postigli uspjeh, o jednome popularna melodrama, a mnoštvo napisa o njima u obliku novinskih članaka, kriminoloških ekspertiza i sjećanja advokata i policijskih službenika, činila bi popriličnu biblioteku. Teško je vjerovati da će se ijedan od nedavnih

engleskih zločina pratiti tako dugo i tako predano, i to ne samo zato što zbog okrutnosti drugih ubojstava se čine nevažna, već stoga što izgleda da se prevladavajući oblik zločina mijenja. Glavni cause celebre ratnih godina bilo je takozvano »umorstvo raskoljene brade« koje je sada opisano u prigodnoj brošuri, a točan zapisnik procesa štampao je »Jarrolds« s predgovorom gospodina Bechhofer-Robertsa. Prije nego što se vratimo tome žalosnom i podlom slučaju koji je zanimljiv jedino sa sociološkog i možda pravnog stanovišta, dopustite mi da pokušam odrediti na što misle čitaoci nedjeljnjih novina kada zajedljivo kažu: »Izgleda da danas više nema dobrog umorstva.«

Razmatrajte devet umorstava koje sam gore spomenuo možemo započeti izuzimanjem slučaja Jacka Trbosjeka koji stoji sam za sebe. U ostalih osam bilo je šest slučajeva trovanja, a osam od deset kriminalaca pripadalo je srednjoj klasi. Na jedan ili drugi način, osim u dva slučaja, seks je bio snažan motiv, a barem u četiri slučaja jedan od glavnih razloga umorstva bio je ugled – želja da se postigne siguran položaj u životu, ili da se zbog nekog skandala, poput razvoda, ne izgubi društveni položaj. U više od polovine slučajeva cilj je bio da se dođe do određene sume novaca, baštinom ili policom osiguranja; ali suma o kojoj se radilo bila je gotovo uvijek mala. U većini slučajeva zločin je rasvijetljen poslije duljeg vremena, nakon pomnog ispitivanja koje je započelo sumnjičenjem susjeda ili rođaka; u gotovo svakom slučaju bila je neka dramatična podudarnost u kojoj su se jasno mogli vidjeti prsti Providnosti, ili jedna od onih epizoda kakvu se ni jedan romanopisac ne bi usudio izmisliti – poput Crippenovog leta preko Atlantika s ljubavnicom preobučenom u dječaka ili sviranja Josepha Smitha na harmoniju »Bliže, moj Bože, Tebi« dok se jedna od njegovih žena davi u susjednoj sobi. Pozadina svih zločina, osim Creamovog, bila je u suštini

obiteljska; sedam od dvanaest žrtava bili su žena ili muž ubojice.

Imajući sve to na umu, može se za čitaoca »News of the World« konstituirati »savršeno« umorstvo. Ubojica mora biti mali čovjek s određenim zanimanjem – recimo zubar ili pravni zastupnik – koji negdje u predgrađu živi uglednim životom, po mogućnosti u poluosamljenoj kući što će omogućiti susjedima da kroz zidove čuju sumnjive šumove. On mora biti ili predsjednik lokalnog ogranka Konzervativne partije ili istaknuti otpadnik od anglikanske crkve i vatren zastupnik Umjerenosti. Skrenut će s pravog puta osjećajući grešnu strast prema svojoj sekretarici ili ženi suparnika u profesiji; na umorstvo će se odlučiti tek nakon duge i strašne borbe sa savješću. Odlučivši se na umorstvo, sve će isplanirati krajnje prepredeno, jedino će zanemariti neku malu, nepredvidljivu sitnicu. Izabrano sredstvo bit će, naravno, otrov. Nakon posljednjeg preispitivanja okolnosti počinit će umorstvo, jer mu to izgleda manje sramotno i štetno za njegovu karijeru nego biti uhvaćen u preljubu. S takvom pozadinom zločin može imati dramatične, čak i tragične osobine, koje ga zadržavaju u sjećanju i izazivaju sažaljenje i za žrtvu i za ubojicu. Oko većine gore spomenutih zločina bila je takva atmosfera, a u tri slučaja priča je slična ovoj koju sam iznio.

Usporedimo sada »umorstvo raskoljene brade«. U njemu nema dubokih osjećaja. Gotovo je slučajno da su te dvije osobe počinile baš taj zločin i samo srećom nisu počinile još nekoliko. Pozadina nije obiteljska, već anonimni život plesnih sala i lažne vrijednosti američkog filma. Krivci su bili osamnaestogodišnja bivša konobarica Elisabeth Jones i američki vojni dezerter Karl Hulten, koji se predstavljao kao oficir. Bili su zajedno svega šest dana i pretpostavlja se da prije hapšenja jedno drugom uopće nisu znali prava imena. Slučajno su se sreli u nekom malom lokalu i te noći otišli na vožnju ukradenim vojnim

kamionom. Jones se predstavila kao striptizeta, što nije bilo sasvim točno (na tom polju imala je jedan neuspješan nastup) i izjavila da želi počiniti nešto opasno. Hulten je nastupio kao čikaški gangster iz »velikog doba«, što također nije bila istina. Na cesti su primijetili djevojku na biciklu i da pokaže koliko je »tvrd« Hulten ju je pregazio kamionom, nakon čega su je opljačkali za nekoliko šilinga, što je bilo sve što su našli. Drugom prilikom gurnuli su iz kola djevojku kojoj su ponudili prijevoz, uzeli joj kaput i ručnu torbu, a nju bacili u rijeku. Na kraju su na najdivljačkiji način ubili taksi šofera koji je kod sebe imao 8 funti. Razišli su se uskoro nakon toga. Hulten je uhvaćen jer je nerazborito zadržao kola ubijenog, a Jones se sama prijavila. Na sudu su se međusobno okrivljavali. Između umorstava oboje su se ponašali krajnje bešćutno: 8 funti ubijenog taksiste potrošili su na psećim trkama.

Sudeći po njenim pismima, slučaj djevojke bio je donekle psihološki zanimljiv, ali je dospio na naslovne stranice jer je, među beznačajnim piskaranjem i tjeskobom oko bitke za Francusku, pružio stanovitu razonodu. Jones i Hulten počinili su svoja umorstva uz melodiju V1 i bili osuđeni uz intonaciju V2. Također je bilo prilično uzbuđenja jer je – kao što je to u Engleskoj postalo uobičajeno – muškarac osuđen na smrt, a djevojka na kaznu zatvora. Prema gospodinu Raymondu, pošteda Jonesove izazvala je opću indignaciju i hrpu telegrama ministru unutrašnjih poslova; u njenom rodnom gradu po zidovima, pored slika tijela koje se njiše na vješalima kredom je bilo ispisano: »Ona treba visjeti«. Ako se uzme u obzir da je u ovom stoljeću u Britaniji obješeno svega deset žena i da se, uglavnom zbog općih nesimpatija javnosti, to više ne radi, teško je ne osjetiti da se ta povika za vješanjem jedne osamnaestogodišnje djevojke najviše digla zbog brutalnog djelovanja rata. Zaista, ta sasvim beznačajna priča s atmosferom plesnih dvorana, kinematografa, jeftinog

parfema, lažnih imena i ukradenih automobila, bila je bitno vezana za ratno razdoblje.

Možda je značajno da su najpopularnije englesko umorstvo prošlih godina počinili Amerikanac i engleska djevojka koja se djelomično amerikanizirala. Ali, teško je vjerovati da će taj slučaj ostati tako dugo u sjećanju kao stare obiteljske trgovačke drame, proizvod stabilnog društva u kojem svevladajuća hipokrizija barem uvjerava da tako opasni zločini kao umorstva moraju iza sebe imati snažne osjećaje.

»Tribune«, 15. februara 1946.

Šalica dobrog čaja

Ako u prvoj kuharici koja vam dođe pod ruku pogledate što piše pod »čaj«, vjerojatno ćete vidjeti da se uopće ne spominje, ili ćete, u najboljem slučaju, naći nekoliko redaka površnih uputa koje vam ne ukazuju na nekoliko najvažnijih stvari. To je čudno ne samo zato što je čaj jedno od glavnih uporišta civilizacije ove zemlje, jednako kao i Irske, Australije i Novog Zelanda, već i stoga što je najbolji način pripremanja čaja predmet žestokih rasprava.

Kada pogledam svoj vlastiti recept za šalicu najboljeg čaja, nalazim ne manje nego jedanaest važnih pravila. Možda se za dva od njih svi slažu, ali barem četiri su vrlo sporna. Evo mojih jedanaest pravila, od kojih svako smatram zlatnim.

Prije svega, valja upotrijebiti indijski ili cejlonski čaj. Kineski čaj ima vrline koje danas nisu za preziranje – ekonomičan je i može se piti bez mlijeka – ali nije jako stimulativan. Nakon njega ne osjećate se mudriji, hrabriji, ili optimističniji. Tko god upotrebljava taj okrepljujući izraz »šalica dobrog čaja«, sigurno misli na indijski čaj. Drugo, čaj se mora praviti u malim količinama, što znači u čajniku. Čaj iz lonca uvijek je bez okusa, dok vojnički čaj, iz kazana, ima okus po mazivu i kreču. Čajnik mora biti od porculana ili gline. Čajnici od srebra ili slitine kositra i antimona daju slabiji čaj, emajlirani čajnici su još gori, dok, začudo, kositreni čajnik (koji je danas rijetkost) nije tako loš. Treće, čajnik se prije upotrebe mora zagrijati. To je bolje učiniti stavljanjem čajnika na ploču kamina, nego, kao što je uobičajeno, oplahnuti ga vrelom vodom. Četvrto, čaj mora

biti jak. Za čajnik od četvrt galona38 ukoliko ga napunite do ruba, potrebno je oko šest punih žličica čaja. U vrijeme ograničenja potrošnje to sebi ne možete priušiti svaki dan u tjednu, ali smatram da je jedna šalica jakog čaja bolja od dvadeset slabih. Svi pravi ljubitelji čaja ne samo da vole jak čaj, već ga svake godine vole malo jačeg – ta je činjenica i službeno priznata davanjem dodatnih količina čaja starosnim penzionerima. Peto, čaj se stavlja izravno u čajnik. Bez cjedila, vrećica od muslina ili drugih sredstava za zarobljavanje čaja. U nekim zemljama u čajnicima su ispod grlića ugrađene male cjediljke za zaustavljanje zalutalih listića, koji se smatraju štetnima. U stvari, možete progutati prilične količine čajnih listića bez loših posljedica, a ako se čaj ne stavi u čajnik slobodno, nikada se dobro ne opari. Šesto, čajnik treba prinijeti kotliću s vodom, to je jedini ispravni način. U trenutku dodira s čajem voda treba stvarno ključati, što znači da u trenutku ulijevanja vode u čajnik kotlić treba držati nad plamenom. Neki kažu da treba upotrebljavati vodu koja je upravo proključala, ali ja nikada nisam primijetio neku razliku. Sedmo, pošto je čaj napravljen, treba ga promiješati ili, još bolje, dobro protresti čajnik, a potom ostaviti da se listići slegnu. Osmo, čaj treba piti iz šalice za doručak – to je cilindrična vrsta šalica, a ne plosnata i plitka. U šalicu za doručak stane veća količina, a osim toga, kod drugih vrsta šalica čaj se napola ohladi prije nego što ga i počnete piti. Deveto, prije nego što upotrijebite mlijeko, valja skinuti vrhnje. Premasno mlijeko uvijek daje čaju otužan okus. Deseto, u šalicu treba prvo uliti čaj. To je jedno od najspornijih pravila uopće; zaista, u svakoj porodici u Britaniji postoje vjerojatno dva različita stava o tom problemu. Stav – prvo mlijeko – može iznijeti prilično jake argumente, ali ja smatram da se mom razlogu ne može naći prigovor. Ako prvo ulijete čaj, a potom, lagano miješajući, nalijevate mlijeko, točno možete odrediti

38 galon — 4,54 l

potrebnu količinu mlijeka; ukoliko radite obrnuto, lako možete staviti previše mlijeka.

Konačno, čaj se – osim ako ga pijete na ruski način – mora piti bez šećera. Vrlo dobro znam da sam ovdje u manjini. Pa ipak, kako se možete nazvati pravim ljubiteljem čaja ako mu dodavanjem šećera kvarite okus. Bilo bi jednako razumno dodati papar ili sol. Čaj mora biti gorak, isto kao što mora biti i pivo. Ako ga zasladite, više nemate okus čaja već osjećate samo šećer; vrlo slično piće možete napraviti ako rastopite šećer u čistoj toploj vodi.

Neki će odgovoriti da ne vole sam čaj, da ga piju jedino da bi se zagrijali i okrijepili, te da im je šećer potreban da ublaže okus čaja. Tim zavedenim ljudima ja bih poručio: pokušajte piti čaj bez šećera, recimo dva tjedna, i vrlo je mala vjerojatnost da ćete ikada ponovo poželjeti da ga kvarite zaslađivanjem.

To nisu jedine sporne točke koje se pojavljuju u vezi s tim kako se pije čaj, ali su dovoljne da pokažu koliko je to postala profinjena navika. Postoji, također, tajnovita društvena ceremonija oko čajnika, (zatim, na primjer, zašto se smatra prostačkim piti čaj iz tanjurića?), a mnogo bi se toga moglo napisati o dopunskoj upotrebi čajnih listića za proricanje sudbine, predviđanje dolaska gostiju, hranjenje zečeva, liječenje opeklina i čišćenje sagova. Vrijedi obratiti pažnju takvim pojedinostima kao što su grijanje čajnika i korištenje vode koja upravo ključa, tako da iz vaše dvije unce,39 ukoliko ih upotrebljavate na pravi način, uspijete dobiti dvadeset dobrih, jakih šalica čaja.

»Evening Standard«, 12. januara 1946.

39 unca — mjera za masu, 28,349 grama

»Mjesečev odraz«

Moja omiljena pivnica »Mjesečev odraz« nalazi se svega dvije minute od autobusne stanice, ali je u sporednoj ulici, tako da tamo nikada ne nabasaju pijanci i nasrtljivci, čak ni subotom uveče.

Mušterije su, premda prilično brojne, uglavnom stalni posjetioci koji svako veče sjede na svojim mjestima i dolaze koliko radi piva, toliko i radi ćaskanja.

Ako netko zapita zašto dajete prednost određenoj pivnici, činilo bi se najlogičnijim da na prvo mjesto stavite pivo, ali mene »Mjesečevom odrazu« najviše privlači ono što se naziva »atmosfera«.

Počnimo od toga da su joj sva arhitektura i namještaj isključivo viktorijanski. U njoj nema stolova prekrivenih staklom ili drugih modernih nevolja, kao što, s druge strane, nema ni lažnih krovnih greda i kamina u kutovima, ili plastičnih ploča koje bi trebale nadomjestiti hrastovinu. Granulirana drvenina, ukrasna ogledala iza šanka, ognjišta od lijevanog željeza, strop na cvjetiće s tamnožutim mrljama od duhanskog dima, punjena bivolja glava iznad okvira kamina – sve je u znaku jednolične i udobne ružnoće devetnaestog stoljeća

Zimi obično gori dobra vatra u barem dvije prostorije, a viktorijanska arhitektura pruža dovoljno slobodnog prostora za kretanje. »Mjesečev odraz« ima točionicu za piće s nogu, salon, salu za dame, prodavaonicu za one koji su odviše sramežljivi da piju svoje večernje pivo javno, a na katu se nalazi blagovaonica.

Igre se igraju samo u točionici, tako da se u drugim prostorijama možete kretati bez stalnog saginjanja da izbjegnete strelice koje lete.

U »Mjesečevom odrazu« uvijek je dovoljno tiho da možete razgovarati. U lokalu nema ni radija ni klavira, a čak i na Badnjak i u sličnim prilikama pjeva se vrlo umjereno.

Konobarice poznaju većinu gostiju po imenu i brinu se za svakog osobno. One su sve žene srednjih godina – dvije od njih imaju kosu obojenu neobičnim nijansama – a svakog zovu »mili« bez obzira na dob ili spol. (»Mili, a ne »srdašce«; pivnice u kojima vas konobarice zovu »srdašce« uvijek imaju neugodnu, razuzdanu atmosferu.)

Za razliku od mnogih pivnica, u »Mjesečevom odrazu« prodaju duhan i cigarete, kao i aspirine i marke, a dopuštena je i upotreba telefona.

U »Mjesečevom odrazu« ne možete dobiti večeru, ali postoji tezga s hladnim jelima gdje možete kupiti sendviče s kobasicama, mušule (što je specijalitet lokala), sir, kisele paprike i krastavce, i ono veliko pecivo s kuminovim sjemenjem koje se izgleda prodaje jedino u javnim lokalima.

Šest dana u tjednu, na katu, za otprilike tri šilinga, možete dobiti dobar, solidan ručak, na primjer, odrezak, dvije vrste povrća i rolat s marmeladom.

Posebnu draž ručku daje stout40 iz bačve. Ne znam da li i deset posto londonskih pivnica toči stout iz bačve, ali »Mjesečev odraz« je jedna od njih. To je pitka, gusta vrsta stouta, koja bolje prija iz kositrene krigle.

U »Mjesečevom odrazu« pažljivi su oko posuda iz kojih se pije, tako da nikada neće učiniti tu pogrešku da vam serviraju pintu41 piva u čaši bez drške. Osim staklenih i kositrenih krigli, imaju i neke od onih ugodnih porculanskih krigli jagoda-ružičaste boje, koje se sada rijetko mogu naći u Londonu. Porculanske krigle prestale su se upotrebljavati

40 stout — vrsta jakog piva 41 pinta — jedinica za mjerenje tekućine (0,471)

prije trideset godina, jer većina ljudi voli vidjeti svoje piće, ali za moj ukus pivo bolje prija iz porculana.

Veliko iznenađenje »Mjesečevog odraza« je vrt. Prođete kroz uzak hodnik koji vodi iz salona i nađete se u povelikom vrtu s platanama ispod kojih se nalaze mali zeleni stolovi i željezne stolice. U jednom kutu vrta nalaze se ljuljačka i tobogan za djecu.

Za ljetnih večeri ovdje se održavaju porodične zabave; sjedite ispod platana i uz melodiju razdraganih usklika djece koja se spuštaju niz tobogan pijete pivo ili jabučnjak iz bačve. Kolica s malom djecom postavljena su uz ulaz.

Koliko god »Mjesečev odraz« imao vrlina, mislim da je vrt njegova najveća prednost jer omogućava izlazak čitavoj porodici, tako da mama ne mora ostati kod kuće i paziti bebu, dok tata sam izlazi van.

Iako je, strogo uzevši, djeci dopušteno da budu samo u vrtu, ona vole zaviriti u pivnicu, čak i donijeti piće svojim roditeljima. To je, vjerujem, protiv zakona, ali taj zakon zaslužuje da se prekrši, jer upravo je ta puritanska besmislica – isključiti djecu iz pivnice, a to znači, do izvjesne mjere i žene – pretvorila takva mjesta u puke prodavaonice pića umjesto mjesta za okupljanje porodica, što bi trebala biti.

»Mjesečev odraz« je moj ideal kako bi trebala izgledati pivnica – barem na području Londona. (Prednosti koje očekujete od seoskih pivnica malo su drugačije.)

Ali sada je vrijeme da se otkrije nešto što je oštrouman i trezven čitalac vjerojatno već naslutio. Mjesto poput »Mjesečevog odraza« ne postoji. Što će reći, možda postoji pivnica tog imena, ali ja ne znam za nju, niti znam ijednu pivnicu koja ima sve ovdje spomenute vrline.

Znam pivnice u kojima je pivo dobro, ali tamo ne možete dobiti jelo; znam druge u kojima možete nešto pojesti, ali su bučne i prenapučene, te neke koje su mirne, ali je pivo uglavnom kiselo. Što se tiče vrtova, bez

okolišanja mogu se sjetiti samo triju pivnica u Londonu koje ih imaju.

Ali, da budemo pravedni, znam nekoliko pivnica koje su gotovo kao »Mjesečev odraz«. Gore sam spomenuo deset vrlina koje bi savršena pivnica morala imati a znam jednu koja ih ima osam. Čak ni tamo, međutim, nema stouta iz bačve i porculanskih krigli.

Ako itko zna pivnicu koja ima stout iz bačve, otvoren kamin, jeftino jelo, vrt, materinske konobarice, a nema radija, bio bih sretan da saznam za nju, pa makar joj ime bilo tako prozaično kao »Crveni lav« ili »Željeznički grb«.

»Evening Standard«, 9. februara 1946.

Lav i jednorog: Socijalizam i engleski duh

Prvi dio: Engleska, tvoja Engleska

I

Dok pišem, visoko civilizirani ljudi lete nebom iznad mene s namjerom da me ubiju.

Nemaju oni ništa protiv mene kao pojedinca, ne osjećaju nikakva neprijateljstva, a niti ja protiv njih. Oni samo ’obavljaju svoju dužnost’, kako se to lijepo kaže. Većinom su to, jamačno, miroljubivi ljudi dobra srca kojima nikad, u njihovu privatnom životu, ne bi palo na pamet da nekog ubiju. S druge pak strane, ako nekom od njih uspije da me raznese bombom u komadiće, on zbog toga neće izgubiti miran san. U službi domovini, svi su grijesi oprošteni.

Suvremeni se svijet odista ne može spoznati, ne sagledamo li u njemu poraznu snagu patriotizma, odanosti svojoj naciji. Pod stanovitim okolnostima ona se može skršiti, na određenim stupnjevima civilizacije ona ne postoji ali kao »pozitivnoj« snazi nema joj ravne. U usporedbi s njom kršćanstvo i internacionalni socijalizam krhki su kao slamka. Hitler i Mussolini dočepali su se vlasti samo zato što su se znali poslužiti njezinom snagom, što njihovim protivnicima nije uspjelo.

Također, mora se priznati da se podjela na nacije temelji na realnim međunarodnim razlikama. Sve donedavno mislilo se da je ispravno pretpostavljati kako su svi ljudi više-manje jednaki, a zapravo svatko pri zdravim očima vidi da se u prosjeku odlike ljudskog vladanja uveliko razlikuju od jedne zemlje do druge. Ono što se može dogoditi u jednoj zemlji, nikad se ne bi moglo dogoditi u drugoj. Hitlerova julska čistka, na primjer, ne bi se mogla

dogoditi u Engleskoj. I Englezi se uveliko razlikuju od drugih zapadnjačkih naroda. To se oćuti u prikritoj odbojnosti koju gotovo svi stranci osjećaju prema našem načinu života. Malo Evropljana može izdržati da podulje živi u Engleskoj, pa čak i Amerikanci se osjećaju više »kod kuće« na evropskom kontinentu.

Navratite li u Englesku iz bilo kojeg dijela svijeta, odmah osjetite drukčiju atmosferu. Već u prvih nekoliko trenutaka sijaset sitnica pobudi u vas taj osjećaj. Pivo je gorče, kovani novac je teži, trava zelenija, reklame kričavije. Mnoštva u velikim gradovima sa svojim oblokvrgastim obličjem lica, škrbavim zubima i obzirna vladanja, drukčija su od evropskog mnoštva. A potom vas proguta golemost Engleske i stanovito vrijeme mislite da cijelu naciju možete svrstati pod jedinstven nazivnik. Postoji li doista nešto takvo što se može nazvati nacijom? Nismo li mi četrdeset milijuna različitih pojedinaca? A njezina različitost, kaos! Klopotanje zamašnjaka u tvroničkim gradovima Lancashirea, promet kamiona na autocesti Great North Road, repovi pred uredima za zapošljavanje, klepetanje automatskih biljara u gostionicama Sohoa, usidjelice što pedaliraju na svojim biciklima na svetu pričest kroz sumaglicu jesenskog jutra – sve to nisu samo odlomci, već su to karakteristični odlomci engleskog prizora. Pa kako da netko sačini primjerak iz takve raznolikosti.

A porazgovarate li sa strancima, pročitate li neke strane knjige ili novine, steći ćete isti dojam. O da, ima nešto osobito i karakteristično u engleskoj civilizaciji. Engleska je kultura osebujna kao i španjolska. Pomalo je okamenjena u krepke doručke i tužne nedjelje, u dimom obavijene gradove i vijugave ceste, u zelene livade i crvene poštanske sanduke. Sve odiše svojim osebujnim mirisom. Uz to, ona zahvaća u budućnost kao i u prošlost, u njoj živi nešto, kao u živom biću, što se ne da utamniti. Što bi mogla Engleska u 1940. imati zajedničkog s Engleskom iz 1840? Pa ipak, što

vi imate zajedničkog s petogodišnjim djetetom čiju sliku vaša majka drži na polici kamina? Baš ništa, osim što se radi o jednoj te istoj osobi.

A povrh svega, to je vaša civilizacija, to ste vi. Ma koliko je prezirali, ili joj se izrugivali, nikad nećete biti sretni daleko od nje, pa i najkraće vrijeme. Puding od sala i crveni poštanski sanduci urasli su vam u dušu. Dobra ili loša, ona je vaša, njoj pripadate i s ovu stranu groba, nikad se nećete osloboditi pečata kojim vas je žigosala.

Međutim, i Engleska se mijenja zajedno s ostalim svijetom. I kao sve drugo može se mijenjati samo u određenom pravcu koji se do stanovite granice može predvidjeti. To pak ne znači da je budućnost predodređena, nego jednostavno da su stanovite alternative moguće, dok druge nisu. Sjeme može, ali ne mora proklijati. No sjeme repe nikad neće uroditi pastrnakom. Stoga je vrlo važno pokušati odrediti što Engleska zapravo jest, prije nagađanja koju bi ulogu Engleska mogla odigrati u presudnim zbivanjima što se upravo odigravaju.

II

Teško je definitivno odrediti značajke neke nacije, a i kad se odrede, one se često izvrgnu u beznačajnosti ili se doimaju kao da nemaju međusobne veze. Španjolci su okrutni prema životinjama; Talijani ne mogu nešto učiniti a da pri tom ne podignu zaglušnu galamu; Kinezi vole hazardne igre. Očito, takve su pojave same po sebi nevažne. Pa ipak, sve ima svoj uzrok, pa čak i činjenica da Englezi imaju loše zube može nam kazati nešto o načinu njihova života.

Postoji nekoliko najopćenitijih karaketeristika koje će gotovo svatko zamijetiti u Engleza. Englezi nisu umjetnički nadareni. Nisu muzikalni kao Nijemci ili Talijani; slikarstvo i kiparstvo nikad nisu cvali u Engleskoj kao u Francuskoj.

Potom u usporedbi s ostalim Evropljanima, Englezi nisu intelektualno nastrojeni. Užasavaju se od apstraktnog mišljenja, ne osjećaju potrebe za ikakvom filozofskom misli i sustavnim »pogledom na svijet«. A nije to stoga što su »praktični«, čime često vole da se hvastaju. Valja samo pogledati njihov način izgradnje gradova i vodovoda, njihovo tvrdoglavo prianjanje uza sve što je zastarjelo i neprilično, njihov pravopisni sustav koji prkosi svakoj analizi i njihov sustav mjera i utega koji je shvatljiv samo sastavljačima matematičkih priručnika, pa se odmah vidi koliko se malo brinu za puku praktičnost. Ali urođena im je moć djelovanja bez premišljanja. Njihova glasovita licemjernost – njihov dvoličan odnos prema svom Carstvu, na primjer – s tim je povezan. Također, u trenucima najoštrije krize cijela se nacija učas sjedini i djeluje po nekom urođenom nagonu, odista po nekom nepisanom kodeksu ponašanja koji gotovo svi poznaju, premda nikad nije bio formuliran. Izraz kojim je Hitler okrstio Nijemce: »narod mjesečara«, mnogo bi bolje pristajao Englezima. Iako se nitko koga nazovu mjesečarom time ne može baš ponositi.

No, vrijedno je istaći i jednu naoko manje važnu englesku osobinu koja je vrlo izražena, premda se o njoj rijetko govori, a to je ljubav za cvijeće. Odmah ćemo je zamijetiti čim stignemo u Englesku, naročito ako dolazimo iz južne Evrope. Ne protuslovi li to engleskoj nehajnosti za umjetnosti? Zaista ne, jer tu naklonost možemo naći u ljudi koju u sebi uopće nemaju nikakvih estetskih osjećaja. To je pak povezano, međutim, s jednom drugom engleskom karakteristikom koja je toliko u nama urođena da je jedva i primjećujemo: bavljenje hobyjima i zanimanjima u slobodno vrijeme; englesko štovanje slobode privatnog života. Mi smo narod uzgajača cvijeća, ali također i narod filatelista, gojitelja golubova, tesara amatera, sakupljača naljepnica, igrača s ulice, rješavača križaljki. Sva kultura koja

je uistinu domaća usredotočava se oko navika koje čak kad su skupne nisu službene – gostionica (pub), nogometne utakmice, obrađivanje vrta, sjedenje uz kamin i šalica »dobrog čaja«. Još se uvijek vjeruje u individualnu slobodu, gotovo kao u devetnaestom stoljeću. Ali to nema nikakve veze s ekonomskom slobodom, pravom izrabljivanja drugih za svoj probitak. To je sloboda koja priznaje pravo na svoj dom, slobodu raspolaganja svojim slobodnim vremenom, na izbor svoje zabave, umjesto da vam je nametnu odozgo. Nosey Parker je najomraženije od svih imena za englesko uho. Očito je, naravno, da je čak i ova, čisto privatna sloboda, izgubljen slučaj. Poput svih drugih suvremenih naroda, Engleze se prebrojava, etiketira, novači, »koordinira«. No, zaveslaj njihova podstreka usmjeren je ka drugoj obali, pa je način političkog podvrgavanja kojim se nastoje sputati uslijed toga i modificiran. Nema stranačkih sletova, nikakva omladinskog pokreta, košuljaša, hajki na Židove, ili »spontanih« demonstracija. Ne, nema baš nikakvih izgleda za jedan Gestapo.

Ali u svim društvima običan puk mora u određenoj mjeri biti protiv postojećeg poretka. Istinska pučka kultura Engleske zadire ispod površine društva, na što se manje-više neslužbeno mršte vlasti. Prosti puk nije puritanski nastrojen, a to se primjećuje već na prvi pogled, naročito u velikim gradovima. Okorjeli su kartaši, poloču piva koliko mogu za svoju plaću, rado pričaju masne viceve i govore najprostijim rječnikom na svijetu. Moraju se nekako iživjeti i zadovoljiti svoje ukuse uprkos licemjernim zakonima (o točenju alkoholnih pića, o igrama na sreću i drugo) koji su tako sročeni da svakog sputavaju, a u praksi sve dopuštaju. Običan je puk, također, bez određena religioznog vjerovanja. Anglikanska crkva nikad nije nad njim imala jačeg utjecaja, bila je jednostavno zaštitnik zemljoposjedničkog plemstva, a nekonformističke sekte imale su vrlo slab utjecaj. No narod je ipak sačuvao u sebi

primjesu kršćanskog morala, iako je gotovo zaboravio Kristovo ime. Obožavanje snage i moći što postade novom vjerom u Evropi i što je zarazilo englesku inteligenciju, nikad nije zahvatilo široke slojeve pučanstva. Njima je politika sile strana. Njih bi zgrozio »radikalizam« koji propovijedaju japanske i talijanske novine. Mnogo što se može saznati o duhu Engleske iz šaljivih obojenih razglednica koje se vide po izlozima jeftinih papirnica. Te su sličice neka vrsta dnevnika u koji su se Englezi nesvjesno upisali. Njihov staromodan pogled na svijet, njihovi gradirani snobizmi, njihova smjesa prostota i licemjerstva, njihova pretjerana obzirnost, njihov duboko moralan pogled na život, sve se tu odražava.

Blagost engleske civilizacije vjerojatno je njezina najizražajnija karakteristika. Zamijetit ćete je čim stupite nogom na englesko tlo. U zemlji ste gdje su kondukteri autobusa dobre volje, a policajci nenaoružani. Ni u jednoj drugoj zemlji naseljenoj bijelcima nije lakše odgurnuti ljude s pločnika. A uz to i ide ono što promatrači u Evropi opisuju kao »dekadansu« ili licemjerstvo, englesku mržnju na rat i na militarizam. Ona je ukorijenjena duboko u povijesti i snažna među donjim srednjim slojevima pučanstva i u radničkoj klasi. Uzastopni su je ratovi oslabili, ali ne i zatrli. Svi se još dobro sjećaju dana kada su se na ulicama za vojnicima plazili jezici i kad su im vlasnici zabranjivali ulaz u uglednije gostionice. U doba mira, čak kad ima i do dva milijuna nezaposlenih, teško je popuniti redove sićušne redovne vojske kojom zapovijedaju časnici podrijetlom iz ladanjskog plemstva i srednjih slojeva što tradicionalno popunjavaju časničke redove vojske u kojoj služe težaci sa sela i proleteri iz bijednih gradskih četvrti. Većina stanovništva nema vojničke naobrazbe ili tradicije i mrzi rat. Ni jedan se političar ne može dočepati vlasti obećavajući im osvajanja tuđih zemalja ili vojničku »slavu«; nikad ih nije ponio ni jedan hvalospjev zadojen mržnjom. U

prošlom ratu vojničke pjesme koje su vojnici sami spjevali i pjevali od mile volje nisu bile osvetničke nego šaljive i posprdne.42 Jedini neprijatelj kojeg u njima ikad spomenuše bio je njihov narednik.

U Engleskoj se samo mali broj ljudi ponaša u duhu »vladaj Britanijo« i napuhavaju se mašući zastavicama. Patriotizam prostog puka nije bučan i čak je podsvjestan. On u svom sjećanju nije sačuvao uspomenu ni na jednu slavnu vojničku pobjedu. Engleska književnost, poput drugih književnosti, puna je junačkih pjesama, ali valja naglasiti da su obljubljene samo one koje govore o porazima i uzmacima. Nema popularne pjesme o Trafalgaru ili Waterloou, na primjer. Pjesma o vojsci Sir Johna Moorea koja se očajnički borila kod Corunne u povlačenju prema obali (baš kao engleska vojska kod Dunkirka) dopadljivija je od bilo koje pjesme o slavodobitnoj pobjedi. Najganutljivija pjesma na engleskom pjeva o odredu konjaništva koji je izveo napadaj u krivom smjeru. A iz prošlog rata, četiri imena koja su se odista upečatila u sjećanje naroda su Mons, Ypres, Galipolje i Sasschendaele, sve mjesta poraza. Imena velikih bitaka koje su napokon slomile njemačku vojsku uopće nisu poznata širokoj javnosti.

Razlog zašto se strani promatrači gnušaju nad engleskim militarizmom jest u tome što on ignorira postojanje Britanskog imperija, što se doima kao puko licemjerstvo. Naposljetku, zar Englezi nisu progutali četvrtinu zemaljske kugle i zadržali je za sebe? Kako li se sada samo usude preokrenuti i tvrditi da je rat zlodjelo?

42Na primjer: »Ne želim služit’ usranu vojsku, Ne želim poć’ u rat, Ne želim više svijetom lutat’, Već doma ostat’, živit’ od novca što kurva će mi dat’.« Ali u tom se duhu nisu i borili. — (Opaska autora.)

Prava je istina da su Englezi licemjerni prema svom Imperiju. U radničkoj klasi to licemjerstvo stiže do neznanja da Imperij uopće postoji. No, njihov prezir prema redovnoj vojsci, izrazito je zdrav instinkt. Mornarica treba relativno malo ljudi i ona je oružje vanjske politike koje ne može neposredno djelovati na unutarnju politiku. Vojničke diktature vladaju posvuda, ali nigdje ne vlada mornarička diktatura. Gotovo svi slojevi engleskog naroda, u dubini svoje duše, mrze pojavu razmetljiva časnika, zveckanje ostruga i čizmu. Desetljeća prije nego se i čulo za Hitlera, riječ ’pruski’ imalo je umnogome prizvuk u Engleskoj kao »naci« danas. Taj je osjećaj odbojnosti tako jak da su već stotinjak godina časnici engleske vojske u mirno doba uvijek odjeveni u građansko odijelo kad nisu u službi.

Jasan i poprilično pouzdan pokazatelj socijalne atmosfere neke zemlje je svečani hod njezine vojske. Vojnička je smotra zacijelo neka vrsta obrednog plesa, nešto nalik na balet, ples koji izražava stanovitu životnu filozofiju. Svečani hod paradnim korakom je, na primjer, jedan od najneugodnijih prizora na svijetu, čak mnogo više zastrašujući nego obrušavajući bombarderi; najprimitivnija manifestacija gole sile koja u nama pobuđuje posve svjesno i namjerno sliku čizme kako gazi ljudsko lice. Grdoba te slike dio je njezine biti, jer ona nam glasno poručuje: da, ja sam ružna, ali ti mi se ne usuđuješ podsmijavati, cereka nam se u brk, kao tirani svojoj žrtvi. A zašto se paradnim korakom ne stupa po Engleskoj? Postoji, zna se, mnogo časnika koji bi bili presretni da mogu u vojsku uvesti taj korak. Ali nije uveden jer bi ga ljudi na ulici ismijali. Onkraj stanovite granice, manifestacija vojne sile moguća je samo u zemljama gdje se običan svijet ne usudi podsmijavati vojsci. Talijani su prihvatili paradni korak otprilike u ono vrijeme kad je Italija nepovratno potpala pod njemački utjecaj i, kao što se moglo i očekivati, ne izvode ga baš tako dobro kao Nijemci. Vlada u Vichyju, ako poživi, namjerava uvesti

strožu paradnu stegu u ono što je ostalo od nekadanje francuske vojske. U britanskoj vojsci uvježbavanje je kruto i teško, vrlo nalik onom iz osamnaestog stoljeća, ali bez ikakve ukrućene nadutosti, stupanje je običan pravilan hod. On pripada društvu kojim vlada mač, ali mač koji se nikad ne smije izvući iz korica.

Pa ipak, blagost engleske civilizacije pomiješana je s barbarstvima i anakronizmima. Naš je krivični zakonik zastario koliko i muškete u Toweru. A naspram nacističkog jurišnika valja nam postaviti onaj tipično engleski lik suca što osuđuje na vješala; nekog reumatičnog starog tiranina čija je pamet okamenjena u osamnaestom stoljeću, a koji izriče okrutne presude. U Engleskoj još uvijek vješaju ljude i bičuju ih knutom s devet krakova. Obje su ove kazne gnusne i okrutne, ali protiv njih se dosad nije čuo ni jedan doista iskren glas protesta. Ljudi ih prihvaćaju (i Dartmoor i Borstal) gotovo na isti način kako prihvaćaju lijepo i ružno vrijeme. One su dio »zakona« koji se smatra nepromjenljivim.

I tako dođosmo do velevažne crte engleskog karaktera: štovanja konstitucionalizma i zakonitosti, vjerovanja u »zakon« kao nešto što je iznad države i pojedinca, nešto što je okrutno i glupo, naravno, ali u svakom slučaju nepodmitljivo.

Ne, to ne znači da bilo tko misli da je zakon pravedan. Svi znaju da za bogate vrijedi jedan zakon, a za sirotinju drugi, ali nitko ne prihvaća implikacije te činjenice, svi uzimaju za gotovo da će zakon, takav kakav jest, biti štovan, pa ako nije, svatko se osjeća povrijeđenim. Primjedbe kao: »Nemogu me prijeći, nisam učinio ništa zlo«, ili »Ne smiju to učiniti, to je protuzakonito«, dio su engleskih prilika. Otvoreni neprijatelji društva gaje taj osjećaj kao i svi drugi. To se vidi iz knjiga o zatvorima kao što su: Wilfred Macartney: I zidovi imaju uši i Jim Phelan: Put kroz tamnicu; i u svečanim idiotizmima koji se odigravaju na

suđenjima onima kojima savjest brani da pođu u rat; i iz pisama uglednih profesora marksista, kad ukazuju na neke »nepravde britanskog sudstva«. Svi su u dubini duše uvjereni da zakon može biti, mora biti i sve u svemu da će biti nepristrano primijenjen. Totalitaristička ideja da ne postoji zakon, nego samo sila, nikad nije pustila korijenje. Čak ju je i inteligencija prihvatila samo u teoriji.

Neka opsjena može postati poluistina, maska može izmijeniti izraz lica. Poznati argumenti da bi se dokazalo kako je demokracija »upravo isto što i«, ili »isto tako loša kao i« totalitarizam, nikad ne pomišlja na ovu činjenicu. Svi se ti dokazi svode na izreku da je pola kruha isto što i neimati kruha. U Engleskoj se još uvijek vjeruje u takve pojmove kao što su pravda, sloboda i objektivna istina. Iluzije su to, možda, ali vrlo snažne. Vjera u njih utječe i na vladanje: nacionalni je život drukčiji baš zbog njih. Kao dokaz, osvrnite se oko sebe. Nema gumenih odgojnih palica, nema ricinusova ulja. Mač je još uvijek u koricama i dok se iz njih ne izvuče, korupcija ne može prijeći određenu granicu. Engleski izborni sustav, naprimjer, gotovo je otvorena prijevara. Rezultati su namješteni na desetak očitih načina u korist bogataškog sloja. Ali dok neka duboka promjena ne zahvati javno mnijenje, on ne može postati potpuno izopačen. Na biralištima vas ne dočekuju naoružani ljudi koji vam nalažu kako da glasate, niti su glasovi krivo izbrojani, a nema ni neposrednog podmićivanja. Čak je i licemjerstvo snažno jamstvo. Sudac što ljude osuđuje na vješala, taj pakosni starac u grimiznom ruhu i s vlasuljom od čekinja, kojega jedino dinamit može poučiti u kojem stoljeću živi, ali koji taj zakon tumači iz knjiga i koji nikad neće primiti novaca za mito, jedan je od simboličnih likova Engleske. On je čudnovata smjesa realnosti i iluzije, demokracije i privilegija, smicalica i pristojnosti, suptilne mreže kompromisa pomoću koje se nacija održava u svom poznatom obličju.

III

Cijelo sam vrijeme govorio o »naciji«, »Engleskoj«, »Britaniji«, kao da se četrdeseti pet milijuna duša može tretirati kao neka jedinka. Ali ne sačinjavaju li Englesku, što je opće poznato, dvije nacije: nacija bogatih i nacija siromašnih? Usudi li se itko i pomisliti da postoji išta zajedničko između ljudi sa 100.000 funti prihoda na godinu i s 1 funtom na tjedan? A čak velški i škotski čitatelji mogu se lako uvrijediti jer sam upotrijebio riječ »Engleska« češće nego »Britanija«, kao da cijelo stanovništvo prebiva u Londonu i grofovijama oko Londona i kao da sjever i zapad zemlje nemaju svoju kulturu.

Razmotrimo li najprije to manje važno pitanje, lakše ćemo shvatiti taj problem. Nepobitna je istina da takozvana britanska plemena misle da se veoma razlikuju jedno od drugog. Škot, na primjer, neće vam biti zahvalan nazovete li ga Englezom. To se kolebanje u nazivima najbolje vidi iz činjenice što svoje otoke nazivamo čak sa šest raznih imena: Engleska, Britanija, Velika Britanija, Britanski Otoci, Ujedinjeno Kraljevstvo i, u trenucima ushita, Albion. U našim se očima čak i razlike između sjevera i juga čine goleme. A te razlike nekako izblijede u času kad se dva Britanca iz bilo kojeg dijela zemlje nađu u društvu s nekim Evropljaninom. Rijetko koji stranac, osim Amerikanca, može uočiti razliku između Engleza i Škota ili čak Engleza i Irca. Francuzu se Bretonac i Auvergnanac čine vrlo različitim ljudskim stvorenjima, a marsejsko narječje služi za posprdne šale u Parizu. Pa ipak mi govorimo o »Francuskoj« i »Francuzima« prihvaćajući Francusku kao jedinstvenu civilizaciju, kakva ona zapravo i jest. Gledano iz inozemstva, čak i pravi Londonac i Jorkširac imaju jaku obiteljsku sličnost.

Pa čak se i razlika između bogatih i siromašnih ponešto smanji kad cijelu naciju promotrimo izvana. U Engleskoj se više ne postavlja pitanje o nerazmjernosti u bogatstvu. Ona je veća nego u bilo kojoj drugoj zemlji u Evropi i valja samo da bacite pogled niz ulicu da je uočite. Ekonomski, Englesku odista sačinjavaju dvije, ako ne i tri ili četiri nacije. Ali istodobno velika većina ljudi osjeća da pripada jednoj naciji i svjesni su da su više nalik jedan drugom nego tuđincima. Patriotizam je obično jači nego klasna mržnja i uvijek snažnji od bilo koje vrste internacionalizma. Osim za kratko vrijeme 1920. godine (pokret: »Dolje šape s Rusije«) britanska radnička klasa nikad nije razmišljala ili djelovala u internacionalnom smislu. Dvije i pol godine oni su gledali kako se njihove drugove u Španjolskoj polagano davi, a da im nikad nisu pomogli ni jednim jedinim štrajkom.43 Ali kad je njihova domovina (zemlja lorda Nuffielda i Mr Montagu Normana) došla u opasnost, promijenilo se njihovo gledište. Onog trena kad se učinilo da bi neprijatelj mogao upasti u Englesku, Antony Eden pozvao.je svoje sunarodnjake da se prijave u Dobrovoljačke odrede teritorijalne odbrane. Četvrt milijuna ljudi prijavilo se u prva dvadeset i četiri sata, a još milijun idućeg mjeseca. Ove brojke valja samo usporediti s brojkom onih koji se zbog savjesti protive odlasku u rat, pa da se vidi snaga tradicionalnih odanosti u usporedbi s novim idejama.

Patriotizam se u Engleskoj u raznim slojevima javlja na razne načine, ali provlači se kao spona kroz gotovo sve od njih. Samo je evropeizirana inteligencija na nj doista imuna. Kao pozitivno čuvstvo, on je jači u srednjim slojevima nego u višim – jeftinije privatne srednje škole, na primjer, više su naklonjene patriotskom odgoju nego one skupe – ali broj bogatih ljudi, otvorenih izdajica tipa Laval-Quisling, vjerojatno je neznatan. Patriotizam je duboko usađen u

43 Istina je da su im nešto pomogli novčano. No, iznosi sakupljeni u raznorazne fondove za pomoć Španjolskoj nisu iznosili ni 5 % uplata u sportske nogometne kladionice u tom istom razdoblju. (Opaska autora.)

radničku klasu, ali je nesvjestan. Srce radnog čovjeka ne zakuca jače kad vidi englesku zastavu. Ali glasovita »otočnost« i »ksenofobija« Engleza, mnogo su jače u radničke klase nego u buržoazije. U svim je zemljama u siromašnih jači nacionalni osjećaj nego u bogatih, ali engleska radnička klasa prednjači u zaziranju od svega što nije englesko. Čak kad i moraju živjeti u inozemstvu koju godinu, odbijaju da se priviknu na tuđu hranu ili da nauče strane jezike. Gotovo svaki Englez radničkog podrijetla smatra da je to bapski ako netko izgovara ispravno strane riječi. Za vrijeme rata 1914–1918. engleska je radnička klasa bila u širokom kontaktu sa strancima, što je rijetko moguće. Jedino što su donijeli natrag bijaše mržnja na sve Evropljane osim Nijemaca čijoj hrabrosti su se divili. U četiri godine što su ih proveli u Francuskoj nisu čak ni vino zavoljeli. Otočnost Engleza, odbijanje da strance uzmu za ozbiljno, glupost je koju valja skupo platiti od vremena do vremena. Ali ona ima svoju važnost, u engleskoj mistici, a intelektualci koji su pokušali da je razbiju, općenito su učinili više zla nego dobra. U svojoj srži, to je ona ista kvaliteta engleskog karaktera koja se gnuša turista i koja odbija osvajače.

Sad se valja vratiti dvjema engleskim karakteristikama koje sam istaknuo, naoko nasumce, na početku posljednjeg poglavlja. Jedna je pomanjkanje umjetničke nadarenosti. To je možda jedan od načina da kažemo da Englezi ne pripadaju evropskoj kulturi. Ipak, postoji jedna umjetnost za koju su pokazali izvanrednu nadarenost, a to je književnost. Ali to je također jedna umjetnost koja ne može prijeći granicu. Književnost, osobito pjesništvo, a lirsko pjesništvo ponajviše, jedna je vrsta obiteljske šale, s malom ili nikakvom vrijednosti izvan svojeg jezičnog područja. Osim Shakespearea, najbolji su engleski pjesnici gotovo nepoznati u Evropi, čak i po imenu. Jedini pjesnici koji se naširoko čitaju su Byron, kojem se dive s krivih razloga, i

Oscar Wilde, kojeg žale kao žrtvu engleskog licemjerstva. A povezano s tim, iako ne vrlo očito, dolazi nedostatak filozofske misli, pomanjkanje bilo kakve potrebe za sređenim sustavnim razmišljanjem ili čak logikom u gotovo svakog Engleza.

Osjećaj nacionalnog jedinstva do stanovite je granice zamjena za »pogled na svijet«. Upravo stoga što je patriotizam gotovo sveopći osjećaj, pa su čak i bogati pod njegovim utjecajem, dođe do trenutka kad se odjednom cijela nacija zbije u istom naporu, kao krdo goveda kad ga napadne vuk. Takav se trenutak zbio, jamačno, u vrijeme poraza u Francuskoj. Poslije osam mjeseci mutnog poimanja što je zapravo rat, narod je iznenada spoznao što mu je činiti: najprije spasiti vojsku iz Dunkirka, a potom osujetiti najezdu. Sve se doimalo kao da se div probudio. Brzo! Opasnost! Filistejci će na te, Samsone! I onda je uslijedila brza jednodušna akcija – a za njom, jao, odmah opet utonusmo u san. U podijeljenoj bi naciji to bio upravo najpogodniji trenutak za nastup snažna pokreta za mirom. Ali znači li to da će Englezima nagon uvijek kazati da učine ono najbolje. Ni govora, jednostavno, da uvijek učine jedno te isto. Za općih izbora 1931., na primjer, svi smo učinili loše u savršenom jednoglasju. Bijasmo usmjereni k jednom cilju kao gadarenska krmača. Ali iskreno dvojim da smo bili gurnuti niz strminu protiv svoje volje.

Iz svega proizlazi da britanska demokracija manje vara nego što se kadikad čini. Strani promatrač vidi samo velik nerazmjer u bogatstvu, nepravičan izborni sustav, nadzor vladajuće klase nad tiskom, radijem, obrazovanjem, te zaključuje da je demokracija samo fino ime za diktaturu. Ali takvo mišljenje zanemaruje važnu nagodbu koja na žalost postoji između vođa i vođenih. Koliko god nekom može biti mrsko da to prizna, toliko je gotovo sigurno da je između 1931. i 1940. nacionalna vlada predstavljala volju većine naroda. Vlada je dopuštala da postoje bijedne

gradske četvrti i nezaposlenost, te vodila kukavnu vanjsku politiku. Da, ali i javno mnijenje je to dopuštalo. Bilo je to razdoblje ustajalosti i, prirodno, vođe u to doba bijahu mediokriteti.

Unatoč kampanji nekoliko tisuća ljevičara, posve se pouzdano zna da je masa engleskog naroda odobravala Chamberlainovu vanjsku politiku. Uz to, pouzdano se zna da se ista bitka vodila u Chamberlainovoj glavi, kao i u glavama običnih ljudi. Njegovi su protivnici tvrdili da u njemu čuči mračan i lukav spletkar koji kuje zavjeru kako da Englesku proda Hitleru, ali najvjerojatnije je bio običan glupi starac koji je radio najbolje što je znao i mogao prema svom mutnom rasuđivanju. Inače, teško je protumačiti protuslovnosti u njegovoj vanjskoj politici, njegov propust da se okoristi bilo kojom prilikom od svih koje su mu se pružale. Poput narodnih masa, nije htio platiti cijenu ni mira ni rata. A javno ga je mnijenje cijelo vrijeme podržavalo u izvođenju političkih poteza, koji su bili potpuno neuskladivi jedni s drugima. Oni su ga podržavali i kad je otputovao u München, kad se pokušao nagoditi s Rusijom, kad je dao jamstvo Poljskoj, kad ga nije pogazio i kad je malodušno ušao u rat. Tek kad su osjetili rezultate njegove politike na svojoj koži, onda su se pobunili protiv njega, što pak znači da su se pobunili protiv svoje sedmogodišnje obamrlosti. Potom je narod izabrao vođu koji je bolje odgovarao njegovu raspoloženju, Churchilla, koji je bio sposoban da shvati da se u ratu ne može pobijediti bez borbe. Poslije, možda, odabrat će drugog vođu, koji će moći shvatiti da samo socijalistički narodi mogu da se junački bore.

Mislim li, prema svemu što sam rekao, da u Engleskoj vlada prava demokracija? Ne, čak ni čitatelj »Daily Telegrapha« ne bi to mogao olako progutati.

Engleska je klasno najpodjeljenija zemlja pod suncem. To je zemlja snobizma i privilegija kojom uglavnom

upravljaju starci i budale. Ali u svakom slučaju valja računati s njezinim emotivnim jedinstvom, sklonosti gotovo cijela njezina pučanstva da oćuti isto i djeluje skupno u trenucima krajnje opasnosti. Engleska je jedina velika zemlja u Evropi koja nije prisiljena da tjera u progonstvo ili trpa u koncentracione logore stotine tisuća svojih državljana. I ovog trenutka poslije prve godine rata, novine i pamfleti što grde vladu te veličaju neprijatelja i pozivaju na predaju, prodaju se na ulicama bez gotovo ikakve smetnje. A i to ne samo iz obzira prema slobodi govora nego i iz jednostavne spoznaje da to uopće nema neke važnosti. Novine kao »Peace News« mogu se slobodno prodavati jer se pouzdano zna da ih devedeset i pet posto stanovništva nikad neće poželjeti pročitati. Nacija je povezana nevidljivim lancem. U bilo koje drugo normalno doba vladajuća bi klasa otimala, loše upravljala, sabotirala, vodila nas .u kal; ali pusti li se javnom mnijenju da ga se glasno čuje, dobije li poticaj odozdo čiji udarac mora osjetiti, e, teško joj je ne reagirati. Pisci ljevičari koji cijelu vladajuću klasu nazivaju ’pro-fašističkom’ uvelike pojednostavnjuju probleme. Čak 1 među skritom klikom političara koji su nas doveli u sadanji tjesnac teško da je bilo svjesnih izdajica. Korupcija koja vlada Engleskom nije te naravi. Gotovo uvijek, više je samoprijevarne naravi, kao kad ne zna desnica što radi ljevica. I koliko je podsvjesna, toliko je i ograničena. To se najbolje očituje u engleskom tisku. Je li engleska štampa poštena ili nepoštena? U normalno vrijeme krajnje je nečestita. Sve novine koje nešto znače žive od svojih reklama, a oglašivači neposredno nadziru i cenzuriraju vijesti. Ipak, pretpostavljam, da u Engleskoj nema novina koje se mogu izravno potkupiti gotovinom. U Francuskoj Treće republike samo se vrlo malo novina nije moglo kupiti preko tezge kao nekoliko kilograma sira. Javni život u Engleskoj nikad nije bio otvoreno sablažnjiv. Nikad nije

dostigao stupanj raspadanja pri kojem prijevare mogu proći nezamijećene.

Engleska nije zemlja ukrašena draguljima iz Shakespeareove često puta citirane poruke, a nije ni pakao kako je opisuje dr Gobbels. Više od oboje ona je nalik na obitelj, poprilično konzervativnu obitelj iz viktorijanskog doba, u kojoj nema mnogo crnih ovaca, ali u kojoj su svi članovi puni sramotnih tajni. U njoj ima bogate rodbine pred kojom valja biti skrušen i siromašne što obitelj užasno tišti, a među svima postoji duboka zavjera šutnje o izvoru obiteljskog prihoda. To je obitelj u kojoj su mladi obično zapostavljeni, a gotovo sva je vlast u rukama neodgovornih ujaka i nepomičnih uz krevet prikovanih tetaka. No, uza sve to, to je obitelj. Ona ima svoj privatni rječnik i svoje zajedničke uspomene, te čim joj se približi neprijatelj, ona zbije svoje redove. Obitelj u kojoj glavnu riječ vode krivi članovi – i teško da bi se u jednoj rečenici mogla dati bolja i točnija definicija Engleske.

IV

Vjerojatno, bitka kod Waterlooa dobivena je na igralištima Etona, ali tamo su izgubljene i početne borbe svih idućih ratova. Ocvat sposobnosti vladajuće klase bio je jedan od glavnih činilaca u životu Engleske kroz tri četvrtine prošlog stoljeća.

U godinama između 1920. i 1940. taj se proces odvijao brzinom kemijske reakcije. Pa ipak, dok ovo pišem, još se uvijek može govoriti o vladajućoj klasi u Engleskoj. Poput noža kojem su dvaput nanovo brusili oštricu i tri puta nabijali nove drške, gornji okrajak engleskog društva gotovo je još uvijek onakav kakav je bio sredinom devetnaestog stoljeća. Poslije 1832. stara zemljoposjednička aristokracija postojano je gubila moć, ali umjesto da nestane ili da se okameni, oni su se jednostavno poženili ili

poudavali s veletrgovcima, tvorničarima, novčarima, koji ih zamijeniše, te ih je tako aristokracija preobrazila u svoju sliku i priliku. Bogat brodograditelj ili vlasnik predionice pamuka postao je ladanjski gospodin, dok se njihovi sinovi naučiše osebujnostima uzorna vladanja u privatnim školama, koje su uostalom u tu svrhu i bile otvorene. Engleskom je tako vladala aristokracija koja se neprekidno pomlađivala skorojevićima. A s obzirom na energiju koju su posjedovali ti ljudi što su sve postigli svojim radom, i s obzirom na to da su morali platiti svoj ulazak u klasu koja je u svakom slučaju tradicionalno upravljala državnim poslovima, moglo se očekivati da će iz njih proizaći sposobni upravljači.

Pa ipak, vladajuća je klasa oronula, izgubila svoju sposobnost, naposljetku čak i svoju nemilosrdnost, do te mjere da je došlo vrijeme kad su se napuhani razmetljivci kao Eden i Halifax mogli istaknuti kao ljudi izvanrednih sposobnosti. A Baldwin se čak ne može počastiti ni pridjevkom napuhana razmetljivca. Rukovođenje unutarnjim poslovima u Engleskoj tisuću devetsto dvadesetih godina bilo je poprilično loše, dok britanska vanjska politika između 1931. i 1939. spada u svjetska čuda. Zašto? Što se dogodilo? Što je to što je u svakom odlučnom trenutku natjeralo svakog britansko državnika da zakaže, a uz tako nepogrešiv instinkt?

Temeljnim je uzrokom činjenica da je cijeli položaj imućne klase odavno prestao biti opravdan. I tako su u srcu golema carstva i svjetske financijske moći sjedili dokoni bogatuni i zgrtali kamate i profite i trošili ih – na što? Pristojno je bilo kazati da je život unutar granica Britanskog imperija u mnogočem bolji nego izvan njih. A Imperij je još uvijek bio nerazvijen, Indija je čamila u tami srednjeg vijeka, dominioni su bili prazni, a strancima u njih pristup zabranjen; pa čak i Engleska je bila puna bijednih i prljavih gradskih četvrti i nezaposlenosti. Samo je pola milijuna

ljudi, ljudi koji su živjeli u svojim ladanjskim dvorima, odista imalo koristi od postojećeg društvenog poretka. Štoviše, tendencija da se manja poduzeća fuzioniraju u veća lišavala je imućne sve više i više njihove funkcije upravljača i preobražavalo ih u puke vlasnike, dok su njihov posao preuzimali direktori i tehničko osoblje s mjesečnom plaćom. Dulje je vrijeme u Engleskoj postojala nefunkcionalna klasa koja je živjela od novca što je bio uložen jedva da su znali gdje; »dokoni bogataši«, ljudi kojih slike možete vidjeti u »Tatleru« i »Bystanderu«, uz pretpostavku da to želite. Postojanje tih ljudi bilo je po svim mjerilima neopravdano. Bili su to obični paraziti, manje korisni društvu nego što su buhe psu.

Oko 1920. već je podosta ljudi toga bilo svjesno. Do 1930. milijuni su toga bili svjesni. Ali očito, britanska vladajuća klasa nije mogla sama sebi priznati da je njezina nekorisnost došla kraju. Da su to učinili, morali bi abdicirati kako nisu mogli postati običnim razbojnicima kao američki milijunaši, pa su svjesno prionuli uz svoje povlastice gušeći opoziciju podmićivanjem i suzavcem. Napokon, pripadali su klasi sa stanovitom tradicijom, pohađali su privatne škole gdje je dužnost prema domovini prvo i najveće načelo. Oni su morali da se osjećaju pravim patriotama čak dok su pljačkali svoje zemljake. Očito, za njih je postojao samo jedan izlaz u nuždi – u glupavost. Društvo su mogli zadržati u postojećem stanju samo svojom nesposobnošću da poimaju da je moguć ikakav napredak. Iako je to bilo vrlo teško, ipak im je uspjelo, jer su svoje oči držali uglavnom uperene u prošlost i jer su odbijali da primijete promjene koje su se oko njih zbivale.

Mnogo toga u Engleskoj to potvrđuje. To potvrđuje i propast poljoprivrede zbog podržavanja hinjena feudalizma što otjera najmarljivije zemljoradnike sa zemlje. To potvrđuje i nepodatnost privatnih škola koje jedva da su se imalo izmijenile još od osamdesetih godina prošlog stoljeća.

To potvrđuje oružana nespremnost koja je u mnogo navrata zaprepastila svijet. Od pedesetih godina svaki rat u koji se Engleska upustila započeo je nizom poraza, nakon čega bi situaciju spasili ljudi iz razmjerno donjih slojeva društvene ljestvice. Viši zapovjednici, podrijetlom iz aristokracije, nikad se nisu znali spremiti za vođenje suvremenog rata, jer da su to učinili morali bi sami sebi priznati da se svijet mijenja. Uvijek su prianjali uz zastarjele metode i naoružanje, jer su neizbježno svaki rat smatrali ponavljanjem prošlog. Prije burskog rata pripremali su se za rat s plemenom Zulu, prije 1914. pripremali su se za burski rat. Čak i ovog trenutka stotine tisuća ljudi uvježbavaju borbu s bajunetom, oružjem potpuno nekorisnim, osim za otvaranje limenki. Valja napomenuti da su ratna mornarica i u posljednje vrijeme ratno zrakoplovstvo, uvijek bili sposobniji od redovite vojske. Ali ratna mornarica je samo djelomično, a ratno zrakoplovstvo jedva malo, unutar orbita vladajuće klase.

Valja priznati da sve dotle dok je sve mirno išlo, metode britanske vladajuće klase služile su im poprilično dobro. Njihov ih je vlastiti narod na očigled trpio. Ma kako nepravedno da je Engleska ustrojena, u svakom slučaju nije je razdirala klasna borba ili zastrašivala tajna policija. Imperij je živio u miru i spokoju kao ni jedno tako prostrano područje prije njega. Širom njegovih golemih prostranstava, gotovo jedne četvrtine zemaljske kugle, pod oružjem je bilo manje ljudi nego što je potrebno u omanjoj balkanskoj državici. Kao gospodari, a promatrajući ih jedino s liberalnog, negativnog stanovišta, britanska vladajuća klasa imala je svoje nazore. Oni su bili bolji od istinski modernih ljudi, nacista i fašista. Ali poodavno je bilo očito da će biti nesposobni da se suprotstave svakoj ozbiljnijoj najezdi izvana.

Ne bi se mogli oduprijeti ni nacizmu ni fašizmu, jer ih nisu razumjeli. Niti bi se mogli boriti protiv komunizma, da

je komunizam ojačao u ozbiljnu snagu u zapadnoj Evropi. Da bi razumjeli fašizam, valjalo im je proučiti teoriju socijalizma, što bi ih prisililo da shvate da je gospodarski sustav u kojem žive nepravedan, nepodoban i zastario. A cijeli su se život trsili da baš to ne uoče. Prema fašizmu su se odnosili kao konjanički generali 1914. prema strojnicama – pravili su se da ih ne zamjećuju. Poslije godina agresije i masakra, shvatili su samo jedno: da su Hitler i Mussolini neprijatelji komunizma. Stoga, dokazivalo se, moraju biti prijateljski naklonjeni britanskom rentijeru. Otuda i napadno potresan prizor kad se poslanik konzervativne stranke iskreno raduje vijesti da su talijanski avioni bombardirali britanske brodove koji su doveli hranu španjolskoj republikanskoj vladi. Čak i kad su počeli poimati opasnost od fašizma, njegova u biti revolucionarna priroda, golem vojni napor koji je mogao podnijeti, vrsta taktike koju upotrebljava – ostali su im neshvatljivi. U vrijeme španjolskog građanskog rata, svatko s toliko političke svijesti koliko je mogao steći čitajući petparački pamflet o socijalizmu, znao je, ako pobijedi Franco, pobjeda će biti strateški porazna za Englesku; pa ipak, i generali i admirali, koji su život posvetili izučavanju ratne strategije, nisu to mogli sagledati. Politička neobaviještenost i ignorantstvo obuhvaća točno cijeli engleski službeni život, ministre vlade, poklisare, poslanike, suce, državne činovnike, policajce. Policajac koji hapsi ’crvenog’ ne poznaje teoriju koju ’crveni’ promiče, a kad bi je poznavao, njegova vlastita služba zaštitnika klase imućnih mogla bi ga se doimati manje ugodno. Zbog toga postoje ozbiljne sumnje da je i vojna špijunaža zakočena nepoznavanjem novih ekonomskih doktrina i razgranjenosti pokreta otpora.

Britanska vladajuća klasa nije imala potpuno krivo kad je mislila da je fašizam na njezinoj strani. Činjenica je da se bilo koji imućan čovjek, ukoliko nije Židov, mora manje plašiti fašizma nego komunizma ili demokratskog

socijalizma. Nikad to ne smijemo zaboraviti, jer se cijela njemačka i talijanska propaganda napela da to prikrije. Prirodan instinkt ljudi poput Simona, Hoarea, Chamberlaina itd., tjerao ih je da se nagode s Hitlerom. Ali – sad dolazi do izražaja osebujna crta engleskog značaja i života, o kojoj sam već govorio, dubok osjećaj nacionalne solidarnosti – oni su to mogli učiniti samo uz cijenu da rastepu Imperij i prodaju svoj narod u poluropstvo. Doista korumpirana klasa učinila bi to ne trepnuvši ni okom, kao u Francuskoj. Ali u Engleskoj, to nije bilo moguće. Jer, jedva da bi se našao i jedan političar koji nešto znači u engleskom javnom životu, koji bi držao dodvorne govore o »dužnoj odanosti osvajaču«. Razapeti između svojih prihoda i svojih načela, ljudi Chamberlainova kova nisu mogli učiniti ništa drugo nego ono najgore što su mogli.

Postoji, međutim, nešto što dokazuje da je engleska vladajuća klasa poprilično nepokvarena. Naime, u vrijeme rata spremni su žrtvovati svoje živote za domovinu. Nekoliko vojvoda, grofova, i što sve ne, poginuli su u nedavnom vojnom pohodu u Flandriji, što se ne bi dogodilo da su ti ljudi odista bili cinične hulje, kako im se kadikad prišiva. Važno je samo da se njihove pobude krivo ne protumače, jer se onda ne mogu predvidjeti ni njihove akcije. Ono što se od njih može očekivati nije izdajstvo ili fizički kukavičluk, nego gluposti, nesvjesna sabotaža, nepogrešiv nagon da sve učine naopačke. Nisu oni zli, ili ne baš sasvim zli, oni su jednostavno nesposobni da išta nauče. Tek pošto izgube vlast i novac, mlađi među njima počet će shvaćati u kojem stoljeću žive.

V

Nije bilo čovjeka u Engleskoj koji nije bio pogođen stagnacijom u razvitku Imperijaizmeđu dva rata, ali naročito i neposredno pogodila je dva važna podsloja srednje klase:

militarističko-imperijalistički sloj, kojeg posprdno nazivaju blimpi i ljevičarsku inteligenciju. Ova dva naoko neprijateljska sloja simboličke suprotnosti – slabo plaćen pukovnik bikovske šije i sićušna mozga, poput dinosaurusa, i intelektualac sa svojim visokim čelom i tankim vratom – mentalno su povezani i neprestano utječu jedan na drugog; u svakom slučaju u znatnom broju potječu iz istih obitelji.

Prije tridesetak godina sloj kojem su pripadali blimpi počeo je gubiti svoju vitalnost. Obitelji srednjeg sloja koje je veličao Kipling, plodne neintelektualne obitelji čiji su sinovi bili časnici u kopnenoj vojsci i ratnoj mornarici te se rojili po pustim i jalovim mjestima zemaljske kugle od Yukona do Irrawadalyja, počele su iščezavati prije 1914. Ubio ih je telegraf. U smanjenom svijetu, sve više i više upravljanom iz Whitehalla, svaka je godina pružala sve manje mogućnosti osobne inicijative. Ljudi kao Clive, Nelson, Nicholson, Gordon, ne bi za sebe našli mjesta u modernom Britanskom imperiju. Oko 1920. gotovo svaki centimetar kolonijalnog carstva bio je pod neposrednim nadzorom Whitehalla. Dobrohotni, precivilizirani ljudi, u tamnim odijelima i crnim pustenim klobucima, s uredno umotanim kišobranima obješenim preko lijeve podlaktice, nametali su svoj skučeni pogled na život Malaji i Nigeriji, Mombasi i Maudalayju. Nekadanji graditelji Imperija bili su degradirani na status činovnika, zakopavajući se sve više i više pod brda papira i u birokratizam. Ranih dvadesetih godina moglo se diljem Imperija vidjeti postarije činovnike, koji su proživjeli bolje i neovisnije dane, kako se nemoćno previjaju pod promjenama što su se upravo tad odvijale. Od tog doba postalo je gotovo nemoguće dobiti mlade pametne ljudi da se uposle u carskoj administraciji. Iste su se promjene događale u trgovačkom svijetu. Velika monopolistička društva progutala su mnoštvo sitnih trgovaca. Umjesto da se upute u pustolovno trgovanje u unutrašnjost Indije, sjedali su za pisaće stolove u Bombayu ili Singapuru. A

život je u Bombayu i Singapuru zapravo bio dosadniji i sigurniji nego život u Londonu. Imperijalistički je osjećaj ostao snažan u srednjem sloju, potaknut uglavnom obiteljskom tradicijom, ali posao upravljanja Imperijem izgubio je svoju privlačnost. Malo je koji sposoban čovjek otišao istočno od Sueza, ako je to ikako mogao izbjeći.

Ali općenito slabljenje Imperija i u stanovitoj mjeri britanskog morala, što se dogodilo u vrijeme tridesetih godina ovog stoljeća, pomalo je djelo i lijeve inteligencije koja je bila jedna vrsta čira što je nabujao na učmalosti Imperija.

Valja napomenuti da danas i nema inteligencije koja nije u nekom smislu »lijeva«. Vjerojatno je T.E.Lawrence bio posljednji intelektualac desničar. Od otprilike 1930. svatko koga se smatralo »intelektualcem« živio je u stanju kronična nezadovoljstva s postojećim poretkom, što je bilo neizbježno, jer u društvu, kako je bilo ustrojeno, za njega nije bilo mjesta. U Imperiju koji je naprosto stagnirao, niti se razvijao niti raspao, i u Engleskoj kojom su vladali ljudi čija je jedina odlika bila da su glupi, biti »pametan« značilo je biti sumnjiv. Ako ste bili takav um da ste mogli razumjeti pjesme T.S.Eliota ili teorije Karla Marxa, vaši su pretpostavljeni budno pazili da ne dođete na bilo kakav važniji položaj. Intelektualci su svoje sposobnosti mogli iživjeti samo u književnim časopisima i ljevičarskim političkim strankama.

Mentalitet engleske ljevičarske inteligencije može se proučiti iz pola tuceta tjednika i mjesečnika. Odmah primijetimo, jer to je u njih najupečatljivije, njihovo negativno, svadljivo stanovište, potpun nedostatak, kroz cijelo to razdoblje, ikakva konstruktivna poticaja. Malo što se nađe u njima osim neodgovorna zanovijetanja ljudi koji nikad nisu bili i nikad nisu očekivali da će biti na vlasti. Druga upadljiva karakteristika je emotivna plitkost ljudi koji žive u svijetu ideja i imaju vrlo malo veze s fizičkom

stvarnosti. Mnogi su intelektualci s ljevice bili mlaki pacifisti do 1935. Huškali su iz sveg glasa na rat protiv Njemačke između 1935. i 1939. i onda se smjesta ohladili, čim je rat započeo. Općenito je, iako ne potpuno, istina da su ljudi koji su bili »antifašisti« u vrijeme građanskog rata u Španjolskoj, danas defetisti. A ispod svega leži važna istina o mnogim engleskim intelektualcima – otuđili su se od pučke kulture zemlje.

Po svojim težnjama, u svakom slučaju, engleska je inteligencija evropeizirana. Oni preuzimaju svoju kuhinju iz Pariza, a svoje ideje iz Moskve. U općem moru domoljublja oni tvore neku vrstu otoka otpadničke misli. Engleska je možda jedina velika zemlja čiji se intelektualci srame svoje nacionalnosti. U ljevičarskim se krugovima oduvijek osjećalo kao da postoji nešto sramotno u tom što je netko Englez i da je svima dužnost da se izruguju svakoj engleskoj instituciji – od konjskih trka pa do pudinga od sala. Nevjerojatno, ali nedvojbeno je istina, da se gotovo svaki engleski intelektualac osjeća više posramljen u stavu mirno za vrijeme sviranja nacionalne himne, nego što bi se osjećao da ga uhvate u krađi iz škrabice za milodare. Za vrijeme kritičnih godina mnogi su ljevičari podrivali i nagrizali britanski moral pokušavajući da šire jedan nazor koji je ponekad bio razvodnjeno pacifistički, kadikad silovito proruski, ali uvijek antibritanski. Teško je reći koliki je zapravo bio njihov utjecaj, ali zacijelo posljedice nisu izostale. Da je britanski narod nekoliko godina trpio stvarno slabljenje morala, tako da su fašističke države držale da je »dekadentan« i da se bez straha mogu s njim zaratiti, za to je djelomično odgovorna i intelektualna sabotaža ljevice. I »New Statesman« i »News Chronicle« protestirali su zbog minhenskog sporazuma, ali čak i oni su donekle pridonijeli da je do njega došlo. Deset godina sustavna huškanja na blimpe štetno se odrazilo čak i među samim blimpima, pa je postalo teže nego ikad prije navesti mlade

inteligentne ljude da stupe u oružane snage. Zbog stagnacije Imperija vojnička srednja klasa morala je neizbježno izumrijeti, ali širenje plitkih ljevičarskih ideja još je više ubrzalo taj proces.

Jasno je pak da je osobit položaj engleskih intelektualaca u posljednjih deset godina, kao čisto negativnih stvorenja, pukih antiblimpova, bio nusprodukt zaglupljenosti engleske vladajuče klase. Društvo od njih nije moglo imati koristi, jer njih nije bio usađen osjećaj da »domovina kakva bila, rođenu je sinku mila«. I blimpovi i intelektualci uzimali su za gotovo, kao da se radi o prirodnom zakonu, rascjep između patriotizma i inteligencije. Ako ste bili patriot valjalo je da čitate »Blackwood Magazine« i da na sav glas hvalite bogu što vas nije stvorio »vrlo umnim«. Ako ste pak bili intelektualac, rugali ste se s nacionalnom zastavom i smatrali fizičku snagu barbarstvom. Zacijelo nešto tako besmisleno nije moglo potrajati. Bloomsburryjevski intelektualac sa svojim mehaničkim posprdnim osmijehom isto je toliko preživjela pojava koliko i konjički pukovnik. Modernoj su naciji obojica nepotrebni. Patriotizam i inteligencija moraju opet poći ukorak. Činjenica je da smo u ratu, i to u vrlo osebujnom ratu, koji bi to mogao omogućiti.

VI

Proširenje srednjeg sloja u oba smjera, prema gore i prema dolje, jedna je od najvažnijih pojava u Engleskoj u posljednjih dvadesetak godina. Proces je toliko zamašan da staru klasifikaciju društva na kapitaliste, proletere i sitnu buržoaziju (maloposjednike) čini neupotrebljivom.

Engleska je zemlja gdje su bogatstvo i financijska moć u rukama malog broja ljudi. Malo ljudi danas u Engleskoj jedva da išta posjeduje osim svoje odjeće, pokućstva i u najboljem slučaju kuće. Seljaštvo je već davno nestalo,

samostalni trgovci na malo propadaju, sitnih poslovnih ljudi sve je manje. Ali istodobno moderna je industrijska proizvodnja postala tako komplicirana da ne može postojati bez velikog broja dobro plaćenih menadžera, trgovačkih putnika, kemičara i tehničara svih vrsta, kojima opet treba profesionalna klasa liječnika, pravnika, nastavnika, umjetnika itd., itd. Tendencija je dakle suvremenog kapitalizma da širi slojevitost srednje klase, a ne da uguši srednju klasu, kako se nekad pretpostavljalo.

Ali važnije od tog je prodiranje sitnoburžoaskih nazora i životnih navika među radničkom klasom. Britanska radnička klasa danas u mnogom pogledu živi bolje nego prije trideset godina. To valja djelomično zahvaliti naporima Saveza strukovnih sindikata (Trade Unions), a djelomično napretku znanosti i tehnike. Često se zaboravlja da unutar prilično uskih granica životni standard neke zemlje može porasti bez odgovarjućeg povećanja realnih nadnica. Do određene granice civilizacija se može podići na svojim privjescima. Ma kako nepravično da je društvo ustrojeno, određen tehnički napredak zacijelo koristi cijeloj zajednici, jer stanovita dobra nužno pripadaju svima. Milijunaš ne može, na primjer, rasvijetliti ulice samo za sebe, a zatamniti ih za druge. Danas se gotovo svi građani civiliziranih zemalja voze po dobrim cestama, piju nezagađenu vodu, uživaju policijsku zaštitu, čitaju knjige iz besplatnih knjižnica i vjerojatno pohađaju neku od besplatnih škola. Državno je školstvo u Engleskoj vrlo škrto financirano, ali je ipak napredovalo, uglavnom zbog predanog napora nastavnika, a i navika čitanja proširila se do nerazmjernih granica, pa bogati i siromašni čitaju iste knjige, a također gledaju i iste filmove i slušaju iste radio programe. Smanjile su se i razlike u načinu života masovnom proizvodnjom jeftine odjeće i poboljšanjem uvjeta stanovanja. Što se tiče vanjskog izgleda, odjeća bogatih i siromašnih, naročito u odijevanju žena, razlikuje se mnogo manje nego prije

trideset ili čak petnaest godina. A u pogledu stanovanja, Engleska je još uvijek puna bijednih i prljavih gradskih četvrti koje su otvorena rana civilizacije, ali, uglavnom općinske vlasti izgradile su mnogo kuća za posljednjih desetak godina. Moderna općinska kuća s kupaonicom i električnom strujom manja je od vile burzovnog mešetara, ali je naizgled ista vrsta kuće, što nije i seljačka kuća poljskog težaka. Osoba odrasla u općinskom stambenom naselju se na primjer doima – doista na očigled i jest – više kao pripadnik srednjeg sloja nego osoba odrasla u bijednoj gradskoj četvrti.

Opće poboljšanje uvjeta života posljedica je tih promjena. Promjene su pak ubrzane činjenicom da moderan način proizvodnje neprestano zahtijeva sve manje fizičkog napora, pa stoga rad manje iscrpljuje ljude. Mnogi radnici u lakoj industriji doista su manje manuelni radnici nego neki liječnik ili trgovac mješovitom robom. Radnička klasa i srednji sloj sve se više sjedinjuju u navikama, ukusima i vanjštini. Ostaju distinkcije u privilegijima, ali smanjuju se realne razlike. »Proleter« starog kova – razdrljene košulje, neobrijana lica, kvrgava mišičja od teškog rada – još se može susresti u područjima teške industrije na sjeveru Engleske.

Poslije 1918. počeo se u Engleskoj formirati jedan nov, dotad neznan, sloj ljudi neodređenog društvenog razreda. Još 1910. svako se ljudsko biće na ovim otocima moglo u tren oka »razvrstati« prema odjeći, vladanju, načinu govora. Sada to više nije moguće, naročito u novim gradskim područjima koja su se izgradila kao posljedica motorizacije i širenja industrije prema jugu. Područja s lakom industrijom i područja uz magistralne putove, mjesta su gdje valja tražiti klice buduće Engleske. U Sloughu, Dagenhamu, Barnetu, Letchworthu, Hayesu – svuda zapravo u predgrađima velikih gradova – stari se način života mijenja u nešto novo. Na tim golemim novim područjima od stakla i opeke ne

vide se više upadljive osobitosti gradova starijeg tipa s bijednim i prljavim četvrtima i velikim stambenim najamnim kućerinama, a ni osobitosti sela s vlastelinskim dvorima i jadnim seoskim kućercima. Još uvijek postoji golema razlika u prihodima, ali radi se o istoj vrsti života koji se živi na raznim razinama, u stanovima sa svim kućanskim električnim napravama ili općinskim stambenim kućama duž betonskih cesta ili u ogoljenoj demokraciji javnih plivališta.

To je poprilično nespokojan i nekulturan život kojeg se smisao vrti oko konzervirane hrane, prelistavanja časopisa »Picture Post«, radija i stroja s unutarnjim sagorijevanjem. To je civilizacija u kojoj djeca rastu s potankim znanjem svega o magnetskom upaljaču motora, a u nepoznavanju Biblije. Toj civilizaciji pripadaju ljudi koji su izrasli iz modernog svijeta i stoga se u njemu najugodnije osjećaju: tehničari i dobro plaćeni visoko kvalificirani radnici, zrakoplovci i njihovi mehaničari, stručnjaci za radiofoniju, filmski producenti, poznati novinari i industrijski kemičari. Oni pripadaju neodređenom društvenom sloju koji je počeo uklanjati stare klasne razlike.

Ovaj rat, ukoliko ga ne izgubimo, dokrajčit će većinu postojećih klasnih povlastica. Svakim je danom sve više ljudi koji to jedva čekaju. A ne moramo se plašiti dok se mijenja njegov način, da će život u Engleskoj izgubiti svoju osebujnost. Novi crveni gradovi na širem prigradskom području Londona podosta su sirovi, ali te su pojave samo osip koji prati promjene. Izvuče li se Engleska iz rata, u bilo kakvom obliku, ona će svejedno biti duboko obojena karakteristikama o kojima sam govorio. Intelektualci koji se nadaju da će je vidjeti germaniziranu ili rusificiranu, razočarat će se. Blagost, licemjerstvo, nepromišljenost, štovanje zakona i mržnja uniforme neće nestati, živjet će i dalje zajedno s pudingom od sala i maglovitim nebeskim svodom. Jer, da bi se uništila jedna nacionalna kultura,

morala bi se dogoditi neka doista vrlo velika katastrofa, kao poduže robovanje neprijatelju tuđincu. Srušit će Burzu, traktor će vući plug umjesto konja, u ladanjskim će se dvorima otvoriti dječja ljetovališta, a natjecanja između Etona i Harrowa past će u zaborav, ali Engleska će i dalje biti Engleska, vječno živo biće što se pruža iz prošlosti u budućnost i, poput svih živih bića, ima moć da se toliko promijeni da ju je teško prepoznati, a da pri tom još uvijek ostane ona ista Engleska.

Drugi dio: Trgovci u ratu I

Ovu sam knjigu započeo pisati uz zvižduk njemačkih bombi, a njezin drugi dio uz popratno štektanje topova protuavionske obrane. Žuti odbljesci topovske pucnjave rasvjetljavaju svod, krhotine štropotaju po krovovima kuća, a London Bridge se ruši, ruši, ruši. Svatko tko zna čitati zemljopisnu kartu, zna da smo u smrtnoj opasnosti. Ne mislim da smo poraženi, niti da je poraz neizbježan. Ishod zacijelo ovisi o nama samima. No, u ovom smo trenutku u škripcu, u gadnom škripcu, a u njega nas uvališe gluposti koje još uvijek radimo i u kojima ćemo se svi zajedno podaviti, ukoliko se uskoro ne opametimo.

Ovaj je rat pokazao da privatni kapitalizam – to jest, gospodarski sustav u kojem su zemlja, tvornice, rudnici i prometna sredstva privatno vlasništvo – ne valja. On ne može opskrbljivati dobrima. To je već godinama poznato milijunima ljudi, pa ipak od tog nikakve koristi, jer nije postojao nikakav stvaran poriv odozdo da se sustav izmijeni, a oni na samom vrhu privikoše se da budu nekažnjivo glupi baš što se tog tiče. Uvjeravanje i propaganda nisu urodili nikakvim plodom. Veleposjednici su spokojno sjedili na svojim stražnjicama i pokušavali su

prikazati da je sve što čine za opće dobro. Hitlerovo osvajanje Evrope, međutim, bilo je fizičko razobličenje kapitalizma. Rat je, uza sve svoje zlo, u svakom slučaju nepobitno odmjeravanje snaga, poput igre na stroju: »okušaj-svoju-snagu«. Velika snaga vratit će uplaćen novac i nema načina da se krivotvori rezultat.

Kad je izumljen brodski vijak, razvila se raspra, koja je potrajala godinama, jesu li bolji parobrodi s vijkom ili na kotač s lopaticama. Parobrodi na pogon na kotač s lopaticama, iako zastarjeli, imali su svoje pristaše, koji su ih podržavali oštroumnim dokazima. Naposljetku, međutim, jedan je istaknuti admiral zavezao parobrod s pogonom na vijak i parobrod s pogonom na kotač s lopaticama, iste konjske snage, za krme i pognao njihove strojeve. Problem je tako bio riješen za sva vremena. A nešto se slično dogodilo i na bojištima u Norveškoj i Flandriji. Jednom za svagda dokazano je da je planska ekonomija jača od neplanske. No, sad moramo na neki način definirati i one pojmove koji se uvelike zloupotrebljavaju: socijalizam i fašizam.

Socijalizam se obično definira kao »zajedničko vlasništvo sredstava za proizvodnju«. Grubo rečeno: država zastupa cijeli narod, posjeduje sve i svi su državni službenici, To ne znači da su građani lišeni privatnog vlasništva kao što je odjeća i pokućstvo, ali znači da su proizvodna dobra kao zemlja, rudnici, brodovi i strojevi, vlasništvo države. Država je jedini veleproizvođač. Nije baš sigurno da je socijalizam u svemu bolji od kapitalizma, ali je sigurno da, suprotno kapitalizmu, može riješiti problem proizvodnje i potrošnje. U normalno vrijeme kapitalistička ekonomija nikad ne može potrošiti sve što je proizvedeno, pa tako uvijek nastaju nepotrebni viškovi (loženje visokih peći žitaricama, bacanje ulova ribe natrag u more, itd., itd.) uz neprekidnu nezaposlenost. Za vrijeme rata, s druge pak

strane, proizvodnja zapada u teškoće, jer se ne proizvodi ništa što nekom ne donosi profit.

U socijalističkoj ekonomiji ne postoje takvi problemi. Država jednostavno planira koja su dobra najnužnija i nastoji svim silama da ih proizvede. Proizvodnju jedino ograničava količina sirovina i veličina radne snage. Novac, za unutarnje potrebe, gubi svoju misterioznu svemoćnu snagu i postaje neka vrsta kupona ili točkica za opskrbu, izdanih u dovoljnoj količini da pokupuju količinu dobara, koja se nalazi na tržištu u tom trenutku.

Međutim, posljednjih je godina postalo jasno da je »društveno vlasništvo sredstava za proizvodnju« samo po sebi nedovoljna definicija socijalizma. Njoj valja dodati ovo: približna jednakost u prihodima (ne mora biti većom od približne), politička demokracija i ukidanje svih nasljednih privilegija, naročito u odgoju. To je samo nužno jamstvo protiv ponovnog uspostavljanja klasnog poretka. Centralizirano vlasništvo gubi svoju pravu svrhu ako većina stanovništva ne živi u prosjeku na istoj razini i ako nema nikakva nadzora nad vladom. Jer, može s dogoditi da »država« postane samoizbornom političkom strankom te da se oligarhija i povlastice ponovo uspostave, samo sad na temelju vlasti više nego novca.

A što je onda fašizam? Fašizam, u svakom slučaju njemačka verzija, oblik je

kapitalizma koji je od socijalizma preuzeo samo one osobine koje su mu nužne u ratne svrhe. Po unutarnjem ustrojstvu Njemačka je uvelike nalik socijalističkoj državi. Doduše, vlasništvo nije nikad bilo ukinuto. Još uvijek postoje kapitalisti i radnici i – što je važno, jer je stvarni razlog zašto su bogataši cijelog svijeta naklonjeni fašizmu – općenito govoreći, isti su ljudi kapitalisti, a isti radnici kao i prije nacističke revolucije. Ali istodobno država, koja je jednostavno nacistička stranka, sve nadzire. Ona nadzire investicije, potrošnju sirovina, kamate, radno vrijeme,

nadnice. Tvorničar je još uvijek vlasnik svoje tvornice, ali njegov je položaj, iz praktičnih razloga, sveden na status menadžera. Svatko je zapravo državni službenik, iako plaće uvelike variraju. Puka »efikasnost« takva poretka, smanjenje otpada i opstrukcija, više je nego očita. U sedam je godina izgradio najmoćniju ratnu mašinu koju je svijet ikad vidio.

Ali ideologija na kojoj se temelji fašizam različna je od ideologije na kojoj počiva socijalizam. Socijalizam teži, na kraju, svjetskoj državi slobodnih i ravnopravnih ljudi. On uzima za svoju osnovu jednakost svih ljudi. Nacizam, pretpostavlja baš obratno. Pokretna snaga nacističkog pokreta je vjerovanje u ljudsku nejednakost, uz superiornost Nijemaca nad svim ostalim narodima i rasama, pravu Njemačke da vlada svijetom. Izvan Njemačkog Reicha on ne priznaje nikakvih obzira ni prema kome. Poznati nacistički profesori neprestano »dokazuju« da je samo nordijska rasa zapravo ljudska. Čak su počeli iznositi ideju da se nenordijski narodi (kao mi osobno) mogu pariti i križati s gorilama! Stoga, dok nekakva vrsta ratnog socijalizma postoji u njemačkoj državi, njezin je odnos prema poraženim narodima otvoreno izrabljivački. Zadaća je Čeha, Poljaka, Francuza i drugih porobljenih naroda da samo proizvode ona dobra koja su Njemačkoj nužna, a za uzvrat dobit će tek toliko koliko je nužno da ne stupe u otvorenu pobunu protiv svojih gospodara. Ako nas pobijede, naša će zadaća, najvjerojatnije, biti da proizvodimo oružje za Hitlerove iduće ratove s Rusijom i Amerikom. Cilj je nacista, zapravo, da uspostave neku vrstu kastinskog poretka s četiri glavne kaste koje su poprilično nalik na one u hinduskoj religiji. Na vrhu stoji nacistička stranka, a za njom slijede mase njemačkog naroda, pa potom poraženo evropsko pučanstvo. Četvrto i posljednje mjesto pripada obojenim narodima, »polumajmunima«, kako ih naziva Hitler, koji će biti svedeni (kako misli Hitler) bez krzmanja na puko roblje.

Ma kako užasno da nas se taj poredak može doimati, on funkcionira. On funkcionira jer je to smišljen sustav usmjeren k određenom cilju: osvajanju svijeta, pa ne dopušta osobnim interesima, bilo kapitalističkim bilo radničkim, da mu se ispriječe na putu. Britanski je kapitalizam zakazao, jer to je konkurentski sustav u kojem privatni profit jest, i mora biti glavni cilj. To je poredak u kojem sve snage vuku svaka na svoju stranu i gdje su interesi pojedinaca često, ako ne i uglavnom, u suprotnosti s državnima.

Kroz sve kritične godine britanski kapitalizam, sa svojim golemim industrijskim postrojenjem i neusporedivim obiljem kvalificirane radne snage, bio je nedorastao naporu ratnih priprema. U pripremama za moderni rat valja odvojiti veći dio nacionalnog dohotka za naoružanje, što znači smanjiti proizvodnju robe za široku potrošnju. Bombarder, naprimjer, stoji otprilike koliko i pedeset manjih automobila, ili osam tisuća pari svilenih ženskih čarapa, ili milijun kruhova. Jasno je da se ne može proizvesti mnogo bombardera, a da se pri tom ne snizi nacionalni životni standard. Ili topovi, ili maslac; kako kaže Göring. Ali u chamberlainskoj Engleskoj taj preokret je bio neizvediv. Bogati nisu željeli plaćati potrebne poreze, i dok su bogati još uvijek na očigled bogati, ne mogu se nametnuti visoki porezi ni siromašnima. Uz to, dok god je profit glavni cilj, tvorničar nema poticaja da obustavi proizvodnju potrošnih dobara, te počne proizvodnju oružja. Poslovan čovjek odgovara prvenstveno svojim dioničarima. Možda su Engleskoj potrebni tenkovi, ali možda se više isplati proizvoditi automobile. Spriječiti da strateški ratni materijal dospije do neprijatelja nalaže zdrav razum, ali prodavati na tržištu gdje se mogu postići najviše cijene, osnovni je poslovni zakon. I baš pri kraju augusta 1939. britanski su se trgovci trgali tko će Njemačkoj prodavati kositar, gumu, bakar i šelak – i to pri punoj

svijesti da će rat buknuti za tjedan, dva. To je bilo isto toliko razumno koliko i nekom prodati britvu da bi vas s njom mogao zaklati. Ali, to je bio »dobar posao«.

A sad pogledajmo posljedice. Poslije 1934. znalo se da se Njemačka ponovo naoružava. Poslije 1936. svatko pri zdravom razumu znao je da se sprema rat. Poslije Münchena radilo se samo još o danima kad će rat buknuti. U mjesecu septembru 1939. objavljen je rat. Osam mjesea kasnije ustanovilo se da je, što se tiče opreme, britanska vojska tek nešto malo bolje opremljena nego 1918. Promatrali smo naše vojnike kako se očajnički probijaju prema obali s jednim avionom protiv tri, s puškama protiv tenkova, s bajunetama protiv automata. Nedostajalo je čak revolvera za sve časnike. Poslije godinu dana rata redovnoj je vojsci još uvijek nedostajalo 300.000 šljemova. A prije toga, nedostajalo je uniformi – a mi smo jedna od zemalja s najvećom proizvodnjom tkanina na svijetu!

Dogodilo se eto da je klasa bogatuna, ne želeći se suočiti s promjenama u svom načinu života, zažmirila pred prirodom fašizma i modernog rata. I široku su javnost zavaravali lažnim optimizmom kroz bulevarsku štampu koja živi od reklama i stoga je zainteresirana da se normalno trguje i oglašava. Godinu za godinom Beaverbrookovi su nas listovi uvjeravali svojim velikim naslovima da RATA NECE BITI i još u početku 1939. Lord Rothermere opisivao je Hitlera kao »velikog džentlmena«. I dok je Engleskoj u trenucima katastrofe nedostajao svakovrstan ratni materijal osim brodova, nije se osjetilo ni najmanje pomanjkanje osobnih automobila, krznenih kaputa, gramofona, crvenila za usne, čokolade i svilenih ženskih čarapa. A usudi li se itko ustvrditi da ta ista povuci-potegni borba između privatnog profita i općih potreba još uvijek ne traje? Jedva da možete otvoriti novine, a da ne primijetite da se dva protuslovna procesa odvijaju istodobno. Na istoj ćete stranici naći skrušenu molbu vlade

da štedite i vabljenje prodavača da trošite novac na kupnju nekog nekorisnog luksuznog predmeta. Zajam obrani, ali i Guiness za vas. Kupite Spitfirea, ali i Haig and Haig, Pondsovu kremu za lice i čokoladu Black Magic.

Pa ipak postoji nešto što daje nade – očit zaokret u javnom mnijenju. Preživimo li ovaj rat, poraz u Flandriji postat će jednim od najvećih preokreta u engleskoj povijesti. U toj spektakularnoj katastrofi radnička klasa, srednji slojevi, a čak i dio poslovnog svijeta, mogli su spoznati svu trulež privatnog kapitalizma. Prije toga nije bilo dokaza protiv kapitalizma. Rusija, jedina nedvojbeno socijalistička zemlja, bila je zaostala i daleko. Svaka se kritika slomila o bezizražajna lica bankara i drske podsmijehe burzovnih mešetara. Socijalizam? Ha! ha! ha! A odakle će priteći novac? Ha! ha! ha! Bogataši su sjedili duboko u svojim foteljama i znali su da ih iz njih nitko ne može istjerati. Ali poslije poraza Francuske uslijedilo je nešto s čime se nije bilo sprdati, što nisu mogle spriječiti ni čekovne knjižice, a ni policajci – bombardiranje. Zuuum – BUM! Što je to? Oh, ništa, samo je bomba pala na Burzu. Zuum – BUM! Još jedno jutro nečijeg posjeda u nekoj bijednoj gradskoj četvrti ode u prašinu. Hitler će svakako ući u povijest kao čovjek koji je natjerao londonski City da se kiselo smješka kroza suze. Prvi put u svom životu oni što su udobno živjeli, osjetili su se neudobno; profesionalni su optimisti morali priznati da je nešto negdje zakazalo. Bio je to veliki korak naprijed. Od tog vremena naporno uvjeravanje kojim se pokušalo osvijestiti artificijelno zaglupljene ljude da bi planska ekonomija mogla biti bolja nego »Laissez faire«, gdje najgori najbolje prolaze – nikad više neće biti tako naporno.

II

Razlika između socijalizma i kapitalizma nije poglavito u tehnici upravljanja. Ne može se jednostavno prijeći iz jednog poretka u drugi, kao kad se u tvornici postavi novi stroj te nastavi rad kao i ranije, ostavivši iste ljude da njime upravljaju. Očito potreban je potpun prebačaj vlasti. Nova krv, novi ljudi, nove ideje – u pravom smislu te riječi, revolucija.

Već sam prije govorio o čvrstoj homogenosti Engleske, patriotizmu koji prožima poput veznog tkiva gotovo sve slojeve. Poslije Dunkirka svatko tko iole misli mogao se u to uvjeriti. Ali apsurdno bi bilo pretvarati se da je obećanje tog trenutka ispunjeno. Gotovo je sigurno da su mase naroda sada spremne za nužne opsežne promjene, ali te se promjene još nisu počele događati.

Engleska je jedna velika obitelj kojom gospodare krivi članovi. Gotovo potpuno s nama vladaju bogataši i ljudi koji na svoj povlašteni položaj dolaze nasljednim pravom. Malo je tko, ako je itko od njih, svjesno izdajnik, neki od njih čak nisu ni budale, ali kao klasa potpuno su nesposobni da nas vode k pobjedi. Oni u tom ne mogu uspjeti, čak kad se pri tom i ne bi neprestano spoticali o svoje materijalne interese. Kako već spomenuh, oni su na umjetan način zaglupljeni. Uza sve ostalo, premoć novca nastoji da s nama vladaju uglavnom starci – to jest, ljudi posve nesposobni da shvate u kojem stoljeću žive i protiv koga se zapravo bore. Ništa nije bilo žalosnije u početku ovog rata od načina na koji se cijeli stariji naraštaj upeo da krivo prikaže da je ovaj rat repriza prvog svjetskog rata. Svi stari senilci vratili su se u aktivnu službu, dvadeset godina stariji, sa svojim koščatim lubanjama. Ian Hay sokolio je vojnike, Belloc je pisao članke o strategiji, Maurois govorio na radiju, Bairnsfather crtao karikature. Sve se doimalo kao čajanka duhova. Prilike jedva da su se izmijenile. Udarac što ga izazva poraz izbacio je u prve redove nekoliko sposobnijih ljudi kao što je Bevin, ali općenito uzevši, s

nama još uvijek zapovijedaju ljudi kojima je uspjelo da prožive godine od 1931. do 1935, a da nikad nisu ustanovili da je Hitler opasan. Naraštaj nedotupavih objesio nam se o vrat poput ogrlice nanizane leševima.

Čim se netko prihvati razmatranja bilo kojeg problema ovog rata – bez obzira na to radi li se o općem aspektu strategije ili najsićušnijem detalju organizacije u domovini – odmah mu sine da se nužne promjene ne mogu izvesti dok se ne promijeni društveno ustrojstvo Engleske. Neizbježno, zbog svog položaja i odgoja, vladajuća se klasa bori da sačuva svoje privilegije koje se nikako ne mogu uskladiti s javnim probitkom. Pogrešno bi bilo zamišljati da su ratni ciljevi, strategija, propaganda i industrijska organizacija odijeljeni nepropusnim pregradama. Sve je međusobno povezano. Svaki strateški plan, svaki taktički potez, čak svaka vrsta oružja, nosit će na sebi žig društvenog poretka koji ga je proizveo. Britanska se vladajuća klasa bori protiv Hitlera kojeg je uvijek smatrala, i kojeg još uvijek neki od njih smatraju, svojim zaštitnikom od boljševizma. To ne znači da će se oni njemu namjerno prodati, ali znači da će se vjerojatno, u svakom odlučnom trenutku pokolebati, uvući svoje rogove, učiniti neku nepodopštinu.

Sve dok im Churchillova vlada nije donekle stala na rep, postojano su griješili još od 1931. Pomagali su Franca da zbaci španjolsku vladu, iako im je svatko s malo pameti u glavi mogao reći da će fašistička Španjolska biti neprijateljski raspoložena prema Engleskoj. Snabdijevali su Italiju ratnim materijalom cijelu zimu 1939–1940, iako je cijelom svijetu bilo jasno da će nas Talijani napasti idućeg proljeća. Za ljubav nekoliko tisuća rentijera preobratili su Indiju od prijatelja u neprijatelja. Uz to, dokle god se bogataši nalaze na vlasti, ne možemo razviti drugu, osim obrambenu strategiju. Jer, svakapobjeda znači promjenu statusa quo. Ma kako istjerati Talijane iz Abesinije, a da istodobno

ne probudimo obojene narode našeg vlastitog Imperija? Kako uopće da skršimo Hitlera bez rizika da na vlast dovedemo njemačke socijaliste i komuniste? Ljevičarima koji nariču da je ovo »kapitalistički rat« i da se britanski imperijalizam bori radi podjele plijena, glave su naopačke nasađene. Britanskoj imućnoj klasi nije ni na kraj pameti da zagospodari novim područjima. To bi samo dovelo do novih neugodnosti. Njihov je ratni cilj (prešutan i nedokučiv) da samo zadrže ono što već imaju.

Iznutra, Engleska je još uvijek raj za bogataše. Sva naklapanja o »jednakom požrtvovanju svih« obična je floskula. Istodobno, dok se od tvorničkih radnika traži prekovremeni rad, tiskaju se novinski oglasi u kojima se traži »’butler', jedan u obitelji s osmero služinčadi«. Bombardirano stanovništvo East Enda gladuje bez krova nad glavom, dok dobrostojeće žrtve jednostavno sjedaju u svoje limuzine i odlaze u svoje ladanjske dvore. Teritorijalna je obrana narasla na milijun ljudi u nekoliko tjedana i namjerno je odozgo tako ustrojena da samo ljudi s privatnim prihodom mogu doći na zapovjedničke položaje. Čak je i garantirano snabdijevanje tako organizirano da cijelo vrijeme pogađa najsiromašnije dok ljudi s prihodom većim od 2.000 funti na godinu o njemu praktički ne ovise. Na svakom koraku privilegiji satiru dobru volju. U takvim uvjetima čak i propaganda postaje gotovo nedjelotvorna. Kao pokušaj da se pobude patriotski osjećaji crveni su plakati koje je izlijepila Chamberlainova vlada u početku rata nadmašili sve njihove dotadašnje napore u tom smjeru. Pa ipak, nisu mogli biti ništa drugo nego ono što su i bili, jer kako su se Chamberlain i njegovi pristaše mogli i usuditi da pobude jak antifašistički osjećaj među pučanstvom? Svatko tko je iskreno mrzio fašizam morao je biti i protiv Chamberlaina i svih onih koji su Hitleru pomogli da se dočepa vlasti. Isto vrijedi i za našu propagandu namijenjenu inozemstvu. U svim govorima lorda Halifaxa nema ni

jednog konkretnog prijedloga za koji bi ijedan stanovnik Evrope žrtvovao i crno pod noktom. Jer, kakav su drugi ratni cilj Halifax i njemu slični mogli sebi postaviti, osim da vrijeme vrate natrag u 1933.

Samo revolucija može probuditi urođen duh engleskog naroda. Revolucija ne znači crvene barjake i ulične borbe; ona znači temeljan preobražaj vlasti. Da li će se to dogoditi uz krvoproliće ili bez njega, uvelike ovisi o mjestu i vremenu. Revolucija ne znači ni diktaturu jedne klase. Ljudi u Engleskoj koji shvaćaju koje su promjene nužne i koji su sposobni da ih izvedu, nisu određeni klasnom pripadnosti, iako će među njima zacijelo biti malo onih s godišnjim prihodom većim od 2.000 funti. Nužan je svjestan, otvoren revolt običnih ljudi protiv neefikasnosti, klasnih privilegija i vladavine staraca. Ne radi se nužno o zbacivanju vlade. Britanske vlade, općenito govoreći, predstavljaju volju naroda i promijenimo li naš sustav odozdo, dobit ćemo i vladu kakva nam treba. Ambasadori, generali, visoki činovnici, kolonijalni upravni službenici koji su senilni i profašistički nastrojeni, opasniji su nego ministarski kabinet koji svoje glupave poteze mora javno izvesti i opravdati. Cijeli je naš nacionalni život prožet privilegijama protiv kojih valja da se borimo. Valja da se borimo protiv mišljenja da je priglup đak privatne škole sposobniji za zapovjednički položaj nego inteligentan mehaničar. Iako i među njima ima nadarenih i čestitih pojedinaca, valja nam ipak u cijelosti slomiti moć bogataške klase. Engleska mora da poprimi svoj pravi lik. Engleska koja je tik pod površinom, u tvornicama i uredništvima listova u zrakoplovima i podmornicama, valja da preuzme kormilo sudbine u svoje ruke.

Za sve jednake žrtve uvesti »ratni komunizam« važnije je u ovom trenutku od radikalnih ekonomskih promjena. Prijeko je potrebno da se industrija nacionalizira, ali još je potrebnije da smjesta nestanu monstruoznosti kao

peharnici (butleri) i »privatni prihodi«. Gotovo je sigurno da je Španjolska Republika mogla izdržati dvije i pol godine i pružati otpor pod nemogućim uvjetima samo stoga što u njoj nisu postojale goleme imovinske razlike. Ljudi su užasno stradali, ali svi podjednako. Kad običan vojnik nije imao što pušiti, nije imao ni general. U takvoj jednakosti požrtvovanja, moral bi, u zemlji poput Engleske, postao nesalomljiv. Ali ovog trenutka ni na što se drugo ne možemo pozvati osim na tradicionalni patriotizam koji je u nas jači nego drugdje, ali nije obavezno i bez dna. Kad-tad suočit ćete se sa čovjekom koji će vam reći: »Neće mi biti ništa gore pod Hitlerom.« A što da mu na to odgovorite? – odnosno kako naći odgovor koji će on poslušati – dok obični vojnici izlažu svoje živote pogibelji za dva šilinga i šest penija na dan, a tuste se gospe vozikaju u rolls-royceima pjestujući pekinezere?

Vrlo je vjerojatno da će ovaj rat potrajati barem tri godine. A to će donijeti zamoran prekovremeni rad, hladne i tmurne zime, jednoličnu i šturu ishranu, skučen život bez zabave i daljnja bombardiranja. Neizbježno, životni standard mora pasti jer u ratu se prvenstveno proizvodi oružje, umjesto potrošačke robe. Radnička će klasa morati podnijeti strašne žrtve. No, radnici će ih pretrpjeti gotovo u nadljudskom opsegu ako budu znali zašto se bore. Radnici nisu kukavice, a nisu ni internacionalnih nazora. Oni mogu izdržati sve što su izdržali španjolski radnici, pa i više. Ali, zahtijevat će makar nekakav dokaz da njih i njihovu djecu čeka bolji život. Siguran bi zalog za to bio da, kad im nametnu poreze i preopterete ih prekovremenim radom, vide da su bogati jače od njih pogođeni. I što bogati glasnije cvile, to bolje.

Sve to možemo postići samo ako želimo. Nije istina da je javno mnijenje u Engleskoj nemoćno. Svaki put kad je podiglo glas, nije to učinilo uzalud; izazvalo je većinu svih promjena nabolje u posljednjih šest mjeseci. No, krećemo

se sporošću puža i poučavaju nas samo katastrofe. Valjalo je dapadne Pariz, da se riješimo Chamberlaina; da dođe do nepotrebnih patnji tisuća ljudi u East Endu, da bismo se oslobodili sir Johna Andersona. Nije vrijedno izgubiti bitku samo za to da bismo mogli pokopati jednog mrtvaca. Jer, mi se borimo protiv zlih ali bistrih umova, a vrijeme pritišće i povijest poraženom reče: Jao! al’ se ne mijenja, nit’ prašta.

III

Posljednjih se šest mjeseci mnogo priča o »petoj koloni«. Od vremena do vremena u zatvoru završe opskurni luđaci što drže govore u prilog Hitleru, a interniran je i veći broj njemačkih izbjeglica, što je dobrano naškodilo našem ugledu u Evropi. Naravno, smiješno je i pomisliti da bi se brojna dobro organizirana i naoružana vojska petokolonaša, kao u Nizozemskoj i Belgiji, mogla pojaviti na našim ulicama. No ipak opasnost od pete kolone postoji. Na nju valja računati samo onda kad razmišljamo na koji bi način Engleska mogla biti poražena.

Malo je vjerojatno da napadaji iz zraka mogu riješiti ishod jednog velikog rata. Engleska bi vrlo lako mogla biti napadnuta i osvojena, ali invazija je opasan pothvat, i dođe li do nje pa ne uspije, opstat ćemo sjedinjeniji nego prije invazije i oslabit će utjecaj militarističkih i imperijalističkih krugova. Nadalje, ako bi Englesku pregazila vojska tuđina, engleski narod, iako bi znao da je izgubio bitku, nastavio bi borbu. Neizvjesno je da li bismo zauvijek ostali pokoreni i da li bi Hitler želio držati milijunsku vojsku na našim otocima. Vlada koju bi sastavio: ... i... (sami izvolite umetnuti imena) bolje bi mu odgovarala. Englezi se vjerojatno ne bi dali prisiliti napredaju, ali bi vrlo lako mogli biti skrenuti, obmanuti i prijevarom u nju uvučeni, pod uvjetom da, kao u Münchenu, uopće ne znaju da se predaju. To će se moći lakše dogoditi kad se učini da je rat

krenuo nabolje, prije nego obratno. Prijeteći prizvuk snažne njemačke i talijanske propagande psihološka je greška. Utječe samo na intelektualce. Sa širokim masama valjan bi pristup morao glasiti: nazovimo to neodlučnim ishodom. A kad bi mirovna ponuda u tom smislu bila učinjena, tad bi profašisti podigli svoj glas.

A tko su profašisti? Pomisao na Hitlerovu pobjedu zamamna je vrlo bogatima, komunistima. Mosleyjevim pristašama, pacifistima i nekim katoličkim krugovima. Također, kad bi sve pošlo nizbrdo, cijeli siromašniji sloj radničke klase mogao bi se preokrenuti i zauzeti defetističko stanovište, iako ne odista prohitlerovsko.

Ovaj je šaroliki popis odraz odvažnosti njemačke propagande, njezine spremnosti da svakom sve ponudi i obeća. Ali raznorazne profašističke snage ne rade svjesno zajedno, pa djeluju na različite načine.

Komunisti se moraju svakako smatrati kao prohitlerovski element i zacijelo će takvima i ostati dok se ne promijeni ruska politika, ali njihov utjecaj nije ni spomena vrijedan. Mosleyjevi crnokošuljaši, kako nisu na dnu ljestvice, predstavljaju mnogo ozbiljniju opasnost zbog oslonca koji uživaju u oružanim snagama. Pa ipak, čak u njihovim najuspješnijim danima bilo ih je jedva 50.000. Pacifizam je psihološki kuriozitet prije nego politički pokret. Neki najgorljiviji pacifisti, koji započeše potpunim odbacivanjem nasilja, završiše kao vatreni pristaše Hitlera, očijukajući čak i s antisemitizmom. To je zanimljivo, ali nevažno. »Čisti« pacifizam, koji je nusprodukt pomorske moći, može jedino privući ljude koji sjede na sigurnim mjestima. Štoviše, negativnost i neodgovornost ne nadahnjuju duboku privrženost bilo čemu. Od svih članova Saveza za mir, njih manje od petnaest posto plaćaju članarinu. Ni jedna od ovih grupa: pacifisti, komunisti, crnokošuljaši, ne može pokrenuti masovni pokret za dokrajčenje rata svojim naporom. Ali oni bi umnogome

olakšali vladi pregovore o predaji. Poput francuskih komunista, mogli bi postati polusvjesni agenti milijunaša.

Prava nam opasnost prijeti odozgo. Ne treba se mnogo osvrtati na nedavne Hitlerove izjave da je prijatelj sirotinje i neprijatelj plutokracije, itd. Pravi se Hitler otkriva u Mein Kampfu i u svojim djelima. Nikad taj nije progonio bogate, osim bogatih Židova, ili onih bogataša koji su mu se suprotstavili. On zastupa centralističku ekonomiju koja lišava kapitalistu njegove moći, ali ne narušava prijašnji ustroj društva. Država upravlja industrijom, ali još uvijek postoje bogati i siromašni, gospodari i sluge. Stoga, kako je protiv pravog socijalizma, klasa imućnih uvijek je pristupala uzanj. To je postalo kristalno jasno u vrijeme građanskog rata u Španjolskoj i ponovo u vrijeme pada Francuske. Ministri Hitlerovih marionetskih vlada nisu radni ljudi nego banda bankara, podjetinjenih senilnih generala i korumpiranih desničarskih političara.

Ta vrsta spektakularne svjesne izdaje teško da bi se mogla ponoviti u Engleskoj u bilo kojem obliku. Unatoč tome, za mnoge je porezne obveznike koji plaćaju porez na višak prihoda ovaj rat samo obiteljsko rječkanje koje valja prekinuti pod svaku cijenu. Jamačno, »pokret za mir« ima moćne pristaše u visokim krugovima; vjerojatno je već i sastavljena vlada u sjeni. Tim se ljudima neće pružiti povoljna prilika u trenutku poraza, nego u razdoblju zastoja, kad dosada ojača nezadovoljstvo. Neće oni govoriti o predaji, nego samo o miru i nesumnjivo bit će uvjereni, a uvjerit će i druge, da djeluju u najboljoj namjeri. Vojska nezaposlenih pod vodstvom milijunaša koji ponavljaju riječi iz Propovijedi na Gori – to je naša pogibija. Milostiva gospođa u rolls-royceu više šteti javnom moralu nego jato Goringovih bombardera.

Treći dio: Engleska revolucija I

Engleska je revolucija počela prije nekoliko godina, a zahuktala se kad se vojska vratila poražena iz Dunkirka. Poput svega drugog u Engleskoj i ona se odvija tromo i nerado, ali se ipak odvija. Rat ju je doduše ubrzao, ali on je također i povećao, i to očajno, potrebu za brzinom.

Progres i reakcija nemaju više gotovo ništa zajedničkog s partijskom pripadnosti. Ako želimo ukazati na trenutak kad se to zbilo, može se reći da je stara razlika između ljevice i desnice skršena kad je izašao prvi broj »Picture Posta«. Ma koju to politiku zastupa »Picture Post« ? Ili »Cavalcade« ili Priestleyjevi govori na radiju44, ili uvodni članci u »Evening Standardu«? Ne odgovara im ni jedna od starih poznatih kvalifikacija. Oni jednostavno ukazuju da postoji mnoštvo neopredijeljenih ljudi koji su u posljednjih godinu ili dvije shvatili da nešto nije u redu. Ali kako se o besklasnom, nevlasničkom društvu obično govori kao o »socijalizmu«, to se ime može nadjenuti društvu prema kojem mi sada kročimo. Rat i revolucija nerazdvojni su. Ne možemo uspostaviti ništa što bi neka zapadnjačka nacija smatrala socijalizmom dok ne porazimo Hitlera; a s druge pak strane, ne možemo pobijediti Hitlera dok se ekonomski i socijalno nalazimo u devetnaestom stoljeću. Prošlost se bori s budućnošću, a nama preostaju još dvije godine, godina, ili možda čak samo nekoliko mjeseci da se probudimo, da bi pobijedila budućnost.

Ne možemo se nadati da će sadanja, ili bilo koja druga slična vlada, oživotvoriti nužne promjene od svoje mile volje. Inicijativa mora doći odozdo. Znači, mora doći do nečega što još nikad nije zahvatilo Englesku, do

44 J. B. Priestley, engleski književni kritičar, radio komentator, dramatik i romanopisac. Od 1940. do 1941. držao na radiju patriotske govore. (Prim. pr ev.)

socijalističkog pokreta koji će doista pokrenuti široke narodne mase. No, prvo pogledajmo zašto je engleski socijalizam dosad zakazao.

U Engleskoj postoji samo jedna socijalistička stranka koja je dosad nešto značila: Laburistička stranka. Njoj nikad nije uspjelo da postigne neku veću promjenu, jer, osim u čisto unutarnjim poslovima, nikad nije vodila pravu neovisnu politiku. Ona je bila i još je uvijek prvenstveno stranka Strukovnih radničkih sindikata (Trade Unions), pa se posvetila borbi za povećanje nadnica i poboljšanje uvjeta rada. Znači, kroz sve kritične godine bila je neposredno zainteresirana za procvat britanskog kapitalizma. Posebno je bila zainteresirana za očuvanje Britanskog Imperija, jer se englesko bogatstvo uvelike crpilo iz Azije i Afrike. Životni standard radnika Strukovnih sindikata, za koji se borila Laburistička stranka, ovisio je neposredno o znoju indijskih kulija. Istodobno, Laburistička je stranka bila socijalistička stranka koja se koristila socijalističkom frazeologijom razmišljajući u okvirima zastarjela antiimperijalizma i više-manje zalagala se za davanje slobode obojenim rasama. Morala se zalagati za »nezavisnost« Indije, kao što se zalagala za razoružanje i »progres« općenito. Pa ipak, svi su bili svjesni da je to sve samo »trla baba lan«. U doba tenkova i bombardera zaostale poljoprivredne zemlje poput Indije i kolonija u Africi ne mogu biti ništa više nezavisne nego što su pas ili mačka. Da je i jedna laburistička vlada došla na vlast s jakom većinom i tad poduzela da Indija dobije bilo što, što bi se moglo nazvati nezavisnost, Indiju bi jednostavno progutao Japan ili bi je među sobom podijelili Japan i Rusija.

Svaka bi laburistička vlada pred sobom imala otvorene tri mogućnosti. Prva, da nastavi upravljati Imperijem na stari način, što bi značilo odbaciti sve socijalističke pretenzije. Druga, da podjarmljenim narodima dade »slobodu«, što bi zapravo značilo da ih preda Japanu, Italiji i

drugim grabežljivim silama, te dovede usput do katastrofalnog pada životnog standarda u Britaniji. Treća, da povede pozitivnu imperijalnu politiku sa ciljem da Imperij preobrazi u federaciju socijalističkih država, u slobodniju i gipkiju verziju Saveza Sovjetskih Republika. Ali historijat Laburističke stranke i njezina pozadina su to onemogućili. To je bila stranka Strukovnih sindikata, beznadno uskogrudnih nazora i s malo interesa za poslove upravljanja Imperijem, bez kontakta s ljudima koji su zapravo držali Imperij na okupu. Ona bi morala prepustiti upravu Indije i Afrike i cijeli posao obrane Imperija ljudima s podrijetlom iz drugih društvenih slojeva tradicionalno neprijateljskih socijalizmu. A preko svega pala bi sjena sumnje da li bi laburistička vlada koja bi ozbiljno nastupila imala uopće dovoljno autoriteta da sprovede svoju politiku. Jer uz svu brojnost svojih sljedbenika, Laburistička stranka nije imala oslonca u ratnoj mornarici, malo ili ništa u kopnenoj vojsci i zrakoplovnim snagama, gotovo nikakva među činovništvom u kolonijama, pa čak i nesiguran oslonac među činovništvom u domovini. U Engleskoj je njezin položaj bio jak, ali ne i neoboriv, a izvan Engleske sve su adute u svojim rukama držali njezini neprijatelji. Jednom na vlasti, neprekidno bi je mučila ista dilema: ispuniti svoja obećanja i riskirati otpor, ili nastaviti istom politikom kao i konzervativci i prestati govoriti o socijalizmu. Prvaci Laburističke stranke nikad nisu našli lijeka tom problemu, a od 1935. bilo je dvojbeno žele li uopće doći na vlast. Izrodiše se u permanentnu opozici]'u-

Osim Laburističke postojalo je još nekoliko ekstremističkih stranaka od kojih je Komunistička bila najjača. Komunisti su imali znatan utjecaj na Laburističku stranku u razdoblju od 1920. do 1926. i od 1935. do 1939. Njihova glavna važnost, a i cijelog lijevog krila Laburističke stranke, proizlazi iz činjenice da su odigrali presudnu ulogu u otuđenju srednjih slojeva od socijalizma.

Događaji u posljednjih sedam godina jasno su pokazali da komunizam nema nikakva izgleda da zavlada u zapadnoj Evropi. Privlačnost fašizma mnogo je jača. U jednoj zemlji za drugom komuniste su iskorijenili njihovi moderniji neprijatelji, nacisti. U zemljama gdje se govori engleski jezik, komunisti nikad nisu našli jačeg uporišta. Načela koja su propovijedali mogla su privući samo rijedak tip ljudi, uglavnom inteligenciju iz srednjeg sloja, ljude koji su prestali voljeti svoju domovinu, ali su još uvijek osjećali potrebu za patriotizmom, pa su svoje patriotske osjećaje iživljavali veličajući Rusiju. Oko 1940., poslije dvadesetgodišnjeg rada i pošto su potrošili goleme svote novaca, britanski komunisti imali su jedva 20.000 članova, zapravo manje nego 1920. godine kad su se pojavili. Druge marksističke stranke bile su još manje važne. One nisu uživale ruski prestiž, a ni trošile ruski novac, i čak više od komunista bile su sputane doktrinom devetnaestog stoljeća o klasnom ratu. Nastavile su iz godine u godinu propovijedati to zastarjelo evanđelje i nikad ih nitko nije u tom spriječio, jer nisu imale pristaša.

A nije se razvio ni bilo kakav jači domaći fašistički pokret. Materijalni uvjeti na žalost nisu bili loši, a ipak ni jedan se vođa, koga bi se moglo uzeti za ozbiljno, nije prihvatio tog posla. Valjalo bi dugo tražiti prije nego što bi se mogao naći čovjek s manje pameti nego što je Sir Oswald Mosley. Bio je šuplje glave kao tikva. Izmaknula mu je čak najosnovnija postavka da fašizam ne smije vrijeđati nacionalni osjećaj. Cijeli je njegov pokret bio doslovce uvezen iz inozemstva: odora i stranački program iz Italije, pozdrav iz Njemačke, s antisemitizmom prikrpljenim kao primisao, jer je Mosley zapravo svoju političku karijeru započeo sa Židovima koji su bili njegovi najprominentniji sljedbenici. Čovjek kova jednog Bottomleyja ili Lloyda Georgea možda bi bio i mogao osnovati snažan britanski

fašistički pokret, ali takvi se vođe javljaju samo onda kad za njima postoji psihološka potreba.

Poslije dvadeset godina stagnacije i nezaposlenosti cjelokupan engleski socijalistički pokret je bio nesposoban da dade i jednu verziju socijalizma koju bi i narodne mase prihvatile. Laburistička je stranka zastupala sramežljiv reformizam, a marksisti su suvremeni svijet promatrali kroz naočale devetnaestog stoljeća. I jedni i drugi ignorirali su probleme poljoprivrede i Imperija, i jedni i drugi navukli su na sebe mržnju srednjih slojeva. Zagušljiva stupidnost ljevičarske propagande uplašila je i otjerala cijele klase pokretu potrebnih ljudi: upravitelje tvornica, policajce, zrakoplovce, mornaričke časnike, farmere, činovnike, trgovce. Svi su oni bili poučeni da u socijalizmu vide bauka koji će ih lišiti njihovih sredstava za život, ili u najmanju ruku nešto buntovno, tuđe, »antibritansko«, kako su ga oni najradije nazivali. Samo intelektualci, najmanje upotrebljiv sloj srednje klase, naginjao je prema socijalističkom pokretu.

Socijalistička stranka koja bi iskreno željela da postigne išta vrijedno spomena, odmah bi se morala suočiti s činjenicama koje se do dana današnjega ne smiju spomenuti u ljevičarskim krugovima. Priznala bi da je Engleska sjedinjenija od većine drugih zemalja, da britanski radnici uza svoje lance moraju izgubiti i mnogošto drugo i da se razlike u pogledima i navikama između klasa brzo smanjuju. Općenito, priznala bi da je zastarjelu »proletersku revoluciju« nemoguće sprovesti. Ali kroz cijelo razdoblje međuratnih godina nije se pojavio ni jedan socijalistički program koji bi bio i revolucionaran i izvedljiv, što je u biti razumljivo, jer nitko nije želio da dođe do većih promjena. Laburistički prvaci željeli su da sve ide dalje svojim ustaljenim tokom, da beru svoje plaće i povremeno zamijene fotelje s konzervativcima. Komunisti su željeli da sve ide dalje svojim ustaljenim tokom, da trpe lagodno

mučeništvo doživljavajući poraz za porazom, za što su neprekidno krivili druge. Ljevičarska je inteligencija željela da sve ide dalje svojim ustaljenim tokom, da se izruguju blimpima podrivajući moral srednje klase, ali još uvijek prianjajući uz svoj omiljeni položaj čankoliza rentijerima. Politika Laburističke stranke postala je varijanta konzervativizma, »revolucionarna« se politika izrodila u običnu igru opsjene.

Sad su se, međutim, prilike izmijenile: prođoše buntovne godine. Biti socijalist ne znači više kopitati se teoretski protiv poretka s kojima ste zapravo vrlo zadovoljni. Ovaj smo se put našli u pravom škripcu. Odista »Filistejci će na te Samsone«. Naše se riječi moraju pretvoriti u djela ili ćemo propasti. Vrlo dobro znamo da Engleska ne može preživjeti sa svojom sadanjom socijalnom strukturom i valja da drugima otvorimo oči da to vide i da prema tome postupaju. Ne možemo pobijediti ako ne pobijedimo u ovom ratu. U ovakvim je vremenima moguće, kako to nije bilo u godinama mira, biti revolucionaran i realan. Socijalistički pokret – koji može za sobom povući masu naroda, zbaciti profašiste s njihovih važnih položaja, ispraviti najgrublje nepravde i pokazati radničkoj klasi da ima zašto da se bori, pridobiti srednje slojeve, a ne od njih činiti neprijatelja, srriisliti izvedivu imperijalnu politiku umjesto mješavine obmana i utopija, uortačiti patriotizam i inteligenciju – po prvi put, jedan takav pokret, postaje moguć.

II

Rat je istjerao socijalizam iz udžbenika i stvorio od njega određenu ostvarljivu politiku.

Nepodobnost privatnog kapitalizma ispoljila se u cijeloj Evropi. Londonski East End najbolji je dokaz njegove nepravičnosti. Patriotizam, koji su socijalisti tako dugo

grdili, postao je sredstvom strašne snage u njihovim rukama. Ljudi koji bi se u bilo kojem drugom vremenu grčevito držali bijednih ostataka svojih privilegija, spremno ih se odriču kad je njihova domovina u opasnosti. Rat je najveći uzročnik svih promjena. Ubrzava sve procese, odnosi sitne razlike, razotkriva zbilju. Povrh sveta, pojedincima rat otkriva da nisu baš sasvim pojedinci. Samo zato što su toga postali svjesni, ljudi su spremni poginuti na bojištu. Ovog se trena ne radi toliko o žrtvovanju života, koliko se radi o žrtvovanju dokolice, udobnosti, slobode ekonomske akcije, socijalnih privilegija. Danas u Engleskoj vrlo malo ljudi želi da im domovinu poraze Nijemci. Kad bi im se moglo dokazati da poraz Hitlera znači i ukinuće klasnih privilegija, velike mase prosječna svijeta, sloj kojem pripadaju oni sa zaradom od 6 funti na tjedan do 2.000 funti na godinu, vjerojatno bi se pridružio našoj strani. A taj nam je sloj nužno potreban, jer on obuhvaća tehničke stručnjake. Očito je da će snobizam i nedostatak političke svijesti u ljudi kao što su zrakoplovci i mornarički časnici predstavljati vrlo veliku prepreku. Ali bez tih zrakoplovaca, zapovjednika na razaračima, itd., itd., ne bismo preživjeli ni tjedan dana. Jedan razuman socijalistički pokret iskoristit će njihov patriotizam umjesto da ga vrijeđa, kao dosad.

A želim li ja time reći da otpora više neće biti? Naravno da ne želim. Djetinjasto bi bilo to i pomisliti.

Uslijedit će ogorčena politička borba i svuda ćemo se spoticati o svjesno i polusvjesno podrovavanje. Ponekad će trebati upotrijebiti i nasilje. Lako je zamisliti izbijanje profašističke pobune, recimo, u Indiji. Morat ćemo se boriti protiv mita, zatucanosti i snobizma. Bankari i veletrgovci, veleposjednici i rentijeri, činovnici na visokim položajima sa svojim debelim stražnjicama, suprotstavit će nam se svim silama. Čak će se i srednji slojevi previjati kad ugrozimo njihov način života na koji su navikli. Ali upravo stoga što se engleski osjećaj nacionalnog jedinstva nikad nije raspršio,

jer je patriotizam jači od klasne mržnje, velika je vjerojatnost da će volja većine prevagnuti. Bilo bi nerealno pomišljati da se mogu sprovesti temeljite socijalne promjene, a da pri tom ne dođe do raskola u naciji; no, izdajnička manjina bit će mnogo manja u vrijeme rata nego što bi bila u bilo koje drugo vrijeme.

Već je došlo do preokreta u mnijenju, ali ne može se računati da će se on odvijati dovoljno brzo sam od sebe. Ovaj je rat trka između konsolidacije Hitlerova carstva i jačanja demokratske svijesti. Po cijeloj se Engleskoj čuje zaglušni odjek te bitke što se kreće naprijed-natrag – u Parlamentu i u vladi, u tvornicama i u oružanim snagama, u krčmama i u skloništima, u novinama i na radiju. Svaki dan donosi sitne poraze, sitne pobjede. Morissona za ministra unutrašnjih poslova – još jedan korak naprijed. Priestley izbačen s radio valova – i opet korak natrag. Vodi se borba između onih što hoće naprijed i onih kojima se ne da ništa dokazati, između starih i mladih, između živih i mrtvih. Ali najvažnije je da nezadovoljstvo, što nedvojbeno postoji, poprimi svrsishodnu, a ne jednostavno neku apstraktnu formu. Došlo je vrijeme da narod odredi svoje ratne ciljeve. Nedostaje samo jednostavan, konkretan akcioni program kojem valja dati najširi publicitet i oko koga bi se moglo okupiti javno mnijenje.

Pretpostavljam da je slijedeći program od šest točaka baš ono što nam nedostaje. Prve se tri točke odnose na englesku unutarnju politiku: druge tri na Imperij i svijet:

1. Nacionalizacija zemlje, rudnika, željeznice, banaka i velikih industrija.

2. Ograničenje prihoda u takvom razmjeru da najviši prihod, koji ne podliježe oporezovanju, prelazi najniži najviše deset puta.

3. Reforma školstva na temelju demokratskih postavki. 4. Indiji odmah dati status dominiona, s pravom na

otcjepljenje čim završi rat.

5. Ustrojenje Savjeta za upravu Imperijem u kojem obojeni narodi moraju biti zastupljeni.

6. Objava formalnog saveza s Kinom, Abesinijom i svim drugim zemljama – žrtvama fašističkih sila.

Bitna tendencija ovog programa je nedvoumna. Program otvoreno nastoji preobraziti ovaj rat u revolucionarni i Englesku u socijalističku demokraciju. Namjerno u nj nisam unio ništa što najpriprostija osoba ne bi mogla razumjeti i shvatiti njegove razloge. U obliku u kojem sam ga iznio mogao bi biti tiskan na naslovnoj stranici »Daily Mirrora«. Ali u svrhu za koju pišem ovu knjigu, nužno je dodati stanovita objašnjenja.

1. Nacionalizacija. Industrija se može »nacionalizirati« jednim potezom pera, ali stvaran proces je spor i zamršen. Nužno je da država, koja zastupa narod, postane vlasnik cijele krupne industrije. Pošto je to učinjeno, moguće je eliminirati klasu prvih posjednika koji ne žive od svog rada, nego od prihoda na temelju posjedovanja isprava o pravu vlasništva i svojih dionica. Državno vlasništvo stoga podrazumijeva da nitko ne može živjeti bez rada. Kako će se tako nagla promjena odraziti na proizvodnju, ostaje otvoreno pitanje. U zemlji kao što je Engleska ne možemo razoriti cijelu strukturu i potom početi graditi iz temelja, barem ne u ratno doba. Neizbježno, velika će većina industrijskih koncerna nastaviti rad s približno istim osobljem; prijašnji će vlasnici ili direktori nastaviti svojim poslom kao državni službenici. Postoje stanovite pretpostavke da će neki sitniji kapitalisti doista pozdraviti takvo uređenje. Otpor će pružiti krupni kapitalisti, bankari, veleposjednici zemlje i besposleni bogatuni, grubo govoreći, klasa s više od 2.000 funti prihoda na godinu – a, ubrojimo li među njih i članove njihovih obitelji, svi zajedno jedva da prelaze više od pola milijuna ljudi u Engleskoj. Nacionalizacija zemlje podrazumijeva razvlašćenje veleposjednika i kupitelja desetine, ali ne i sukob s običnim

farmerom. Teško je i zamisliti bilo kakvu reorganizaciju engleske poljoprivrede koja ne bi sačuvala postojeće farme kao osnovne jedinke, barem u početku. Sposoban će farmer postati upravitelj dobra s mjesečnom plaćom. On to zapravo već i jest, na svoj uštrb, jer sad mora raditi uz dobitak, a istodobno je do grla zadužen u bankama. Država se jamačno neće miješati u neke vrste trgovina na malo i u sitno posjedništvo zemlje. Nepopravljiva bi greška bila da se odmah počne žrtvovanjem maloposjednika, na primjer. Ti su nam ljudi potrebni, jer su sve u svemu sposobni za posao koji obavljaju i rezultati njihova rada ovise o njihovu osjećaju da su »sami sebi gospodari«. Ali država će zacijelo odrediti gornju granicu vlasništva zemlje (vjerojatno najviše petnaest rali) i ukinut će privatno vlasništvo gradskog zemljišta.

Čim će država prisvojiti sva proizvodna dobra, obični će se ljudi osjećati, što sad ne mogu, da su oni država. Tad će biti spremni podnijeti sve žrtve koje nas očekuju u ratu i miru. I čak ako će izvana izgledati da se lice Engleske jedva izmijenilo, onog dana kad naše glavne industrije budu nacionalizirane, prevlast jedne jedine klase bit će skršena. Od tog trena naglasak će biti prebačen s vlasništva na upravu, s privilegija na sposobnosti. Vrlo je vjerojatno da će državno vlasništvo samo po sebi donijeti manju socijalnu promjenu nego što će nam je nametnuti tegobe rata. No, to je mučan prvi korak bez kojeg se ne može zamisliti stvaran preokret.

2. Prihodi. Određivanje gornje granice prihoda podrazumijeva i određivanje minimalne nadnice, što opet podrazumijeva unutarnju kontrolu novca u opticaju, što se jednostavno temelji na količini raspoloživih potrošnih dobara. To pak podrazumijeva strožu racionalizaciju proizvodnje i potrošnje, nego što je danas imamo. Nerazumno bi bilo, na ovom stupnju svjetskog razvoja, propovijedati da svi moraju imati točno iste prihode.

Nebrojeno je puta dokazano da bi bez određene novčane nagrade nestalo svake inicijative u obavljanju sanovitih poslova. S druge pak strane, novčane nagrade ne bi smjele biti vrlo visoke. U stvarnom životu nije moguće zarade tako kruto ograničiti kako ja predlažem. Anomalijama i iznimkama teško se može izbjeći. Ali nema razloga zašto deset prema jedan ne bi bila najveća normalna granica. A unutar te granice moguća je stanovita jednakost. Radnik s 3 funte na tjedan i službenik s 1.500 funti na godinu mogu biti drugovi, ali ne mogu vojvoda od Westminstera i oni što noćivaju na klupama uz Temzu.

3. Školstvo. U doba rata reforma se školstva mora obećati prije nego sprovesti. Ovog trenutka ne možemo produžiti obavezno školovanje, ni povećati broj nastavnika osnovnih škola. No, ipak možemo poduzeti stanovite korake da bismo demokratizirali osnovno školstvo. Za početak mogli bismo ukinuti autonomiju privatnih škola i starih sveučilišta te u njima školovati državne stipendiste koje ćemo odabrati na temelju njihove inteligencije. Zasada privatne škole odgajaju omladinu djelomično u duhu klasnih predrasuda, a djelomično su i neka vrsta daća što ih srednji slojevi plaćaju višima da bi mogli ući u određene profesije. No, činjenica je da se i to mijenja. Srednji su slojevi počeli protestirati protiv skupog školovanja, a većina će privatnih škola bankrotirati nastavi li se rat još koju godinu. Evakuacija stanovništva prouzrokovala je također neke promjene u načinu školovanja. No, još uvijek postoji opasnost da će se neke starije privatne škole, koje će moći izdržati novčanu oskudicu najduže, održati na ovaj ili onaj način kao rasadnice kuge snobizma. U Engleskoj danas ima oko 10.000 »privatnih« škola od kojih velika većina ne zaslužuje ništa drugo nego da ih se zatvori. To su zapravo privredna poduzeća, a u mnogima je odgojni nivo niži nego u državnim osnovnim školama. Postoje jednostavno zbog toga što se uvriježilo mišljenje da je nekako sramotno što

netko mora pohađati državnu školu. Država bi mogla takvo mišljenje iskorijeniti kad bi bila odgovorna za cjelokupno školstvo, premda bi to u početku ostala samo lijepa gesta. Nama trebaju geste, isto toliko koliko i akcije. Više je nego jasno da su sva naša hvastanja o tom kako »branimo demokraciju« obično mlaćenje prazne slame, dok se po pukom slučaju rođenja određuje da li će bistro dijete dobiti obrazovanje koje po svojoj nadarenosti i zaslužuje.

4. Indija. Indiji moramo ponuditi savez, zajednicu, jednom riječju, ravnopravnost, a ne »nezavisnost« koja je, kako sam već napomenuo, neizvediva. Ali Indijcima moramo također ostaviti pravo na otcjepljenje da se mogu otcijepiti, ako to žele. Bez prava na otcjepljenje nema ravnopravne zajednice i nitko nikada neće povjerovati u našu tvrdnju da branimo obojene narode od fašizma. Ali pogrešno bi također bilo povjerovati da će tad Indijci odmah s nama prekinuti svaku vezu. Kad im britanska vlada ponudii punu nezavisnost, oni će je odbiti. Jer, čim dobiju pravo na otcjepljenje nestat će i razloga da ga traže.

Potpuno otcjepljenje bilo bi katastrofa i za Indiju i za Englesku. Indijci koji misle svojom glavom znaju to jako dobro. Prema sadašnjoj situaciji, Indija ne samo da se ne može sama braniti, ona jedva da se može sama i prehraniti. Cijela administracija zemlje ovisi o stranim stručnjacima (inženjerima, šumarima, željezničarima, oficirima, liječnicima) koji su u velikoj većini Englezi i ne mogu biti zamijenjeni ni za pet-šest godina. Uz to, engleski je glavna lingua franka, a gotovo cjelokupna indijska inteligencija je do srži anglificirana. Ma kakvo prebacivanje na novu tuđinsku vladavinu – jer povuku li se Englezi iz Indije, Japanci i druge velike sile odmah će u nju umarširati – prouzrokovalo bi goleme poremećaje. Ni Japanci, ni Rusi, ni Nijemci, a ni Talijani, nisu sposobni da u Indiji uspostave ni tako slabu efikasnu upravu kako je to uspjelo Britancima. Svima njima nedostaju stručnjaci, poznavanje jezika i uvjeta

života u pojedinim predjelima i nikad im ne bi uspjelo steći nužno povjerenje mješanaca kao što su Evroazijci. Kad bi Indija bila »oslobođena«, to jest kad bi ostala bez britanske oružane zaštite, uslijedila bi odmah nova najezda tuđinaca, a potom bi došlo do strašne oskudice i milijuni bi ljudi, za nekoliko godina, poumirali od gladi.

Neophodno je da Indija sama izabere svoje državno uređenje bez britanskog miješanja, ali da to bude neka vrsta zajednice koja će Indiji osigurati britansku oružanu zaštitu i tehničku pomoć. Doduše, to je neizvedivo dok u Engleskoj na vlast ne dođe socijalistička vlada. Jer, već gotovo osamdeset godina Engleska na neprirodan način koči razvoj Indije malo iz straha od trgovačke konkurencije postane li Indija razvijenom zemljom, a malo stoga što se sa zaostalim narodima lakše vlada nego sa civiliziranima. Svagdanja je stvarnost da prosječne Indijce krvoločnije izrabljuju njihovi zemljaci nego Britanci. Sitan indijski kapitalist nemilosrdno izrabljuje radnike u gradovima, a seljak živi u dugu od kolijevke pa do groba. No, sve je to neposredna posljedica britanske vladavine koja polusvjesno nastoji Indiju zadržati što zaostalijom. Britaniji su najodaniji bogati slojevi: prinčevi, veleposjednici i poslovni krugovi – općenito, reakcionarna klasa kojoj dobrano pogoduje sadanji status quo. Onog trena kad Engleska prestane izrabljivati Indiju, izmijenit će se i odnos snaga. Neće više biti potrebno da Britanci laskaju smiješnim indijskim prinčevima s njihovim pozlaćenim slonovima i papirnatim vojnicima da bi spriječili ojačanje indijskih sindikata, podbadali muslimane protiv hindusa, zaštitili nevrijedne živote zelenaša, da bi im se klanjali dodvorni mali činovničići, da bi dali prednost polubarbarskom plemenu Gurka nad odgojenim Bengalcima. Presiječe li se jednom ta rijeka dividenda što curi u znoju niz tijela indijskih kulija i slijeva se na bankovne račune starih dama u Cheltenhamu, nestat će onda i cijeli jedan sloj gospodara, domorodaca prišipetlja s

njihovom bahatom zaglupljenosti s jedne i jalom i puzavosti s druge strane. Englezi i Indijci mogu raditi zajedno za dobrobit Indije, pa da se Indijci nauče onim vještinama koje im dosad nisu bile dostupne. Koliko bi se britanskog osoblja u Indiji, trgovačkog ili činovničkog, složilo s jednim ovakvim uređenjem – što bi za njih značilo izgubiti položaj sahiba – posebno je pitanje. Ali, općenito govoreći, veće nade valja polagati u mlađe ljude i one činovnike (građevinske i šumarske inženjere, poljoprivredne stručnjake, doktore, nastavnike) koji su znanstveno naobraženi. Viši činovnici, guverneri pokrajina, državni povjerenici, suci, itd., nepopravljivi su, ali oni se istodobno mogu i najlakše zamijeniti novima.

Takav bi otprilike dominionski status Indiji ponudila jedna socijalistička vlada. Bila bi to nagodba o zajednici ravnopravnih članova dok svijetom ne prestanu vladati bombarderi. No u nju valja da se unese i bezuvjetno pravo na otcjepljenje. Samo tako možemo dokazati da smo i mislili ono što smo govorili. A što vrijedi za Indiju, vrijedi mutatis mutandis za Burmu, Malaju i većinu naših posjeda u Africi.

5. i 6. točka ne mora se ni obrazlagati. Ispunjenje postavki koje one iznose nužno je da bismo potvrdili kako se u ovom ratu doista borimo da zaštitimo miroljubive narode od fašističke najezde.

Nije li nemoguće nadati se da bi takva politika mogla steći svoje pristaše u Engleskoj? Prije godinu dana, pa čak i prije šest mjeseci možda bi i bilo, ali sada više nije. Uz to – u ovom se trenutku za to pruža osobito pogodna prilika – mogla bi čak dobiti i nužan publicitet. Znatan broj tjednika s milijunskom nakladom bio bi spreman da objavi – ako ne već od riječi do riječi program koji sam upravo iznio – ono barem, u svakom slučaju, neke političke ciljeve u tom smislu. Postoje čak tri ili četiri dnevna lista koji bi bili

spremni da ga rado saslušaju. Toliko smo se promijenili u posljednjih šest mjeseci.

No, je li takva politika uopće ostvarljiva? To pak u potpunosti ovisi o nama samima.

Neki ciljevi koje sam naveo po točkama takve su prirode da se njihovu ispunjenju može odmah pristupiti, a za druge nužne su godine i desetljeća, pa čak ni onda neće biti u potpunosti postignuti. Nema tog političkog programa koji je ikad bio u cijelosti ispunjen. Ali važno je da to, ili nešto slično, postane naš proklamiran politički program. Ciljevi su uvijek najvažniji. Naravno, beznadno je očekivati od sadanje vlade da se zalaže za neku politiku koja bi ovaj rat preokrenula u revolucionarni rat. U najboljem slučaju, ova je vlada, vlada kompromisa sa Churchillom koji jaše istodobno na dva konja poput cirkuskog akrobate. Prije nego se takve mjere kao što je ograničenje prihoda budu mogle uopće i zamisliti, valja da stara vladajuća klasa ode s vlasti. Ako ove zime rat opet zapadne u još jedan podulji zastoj, morali bismo, po mom mišljenju, agitirati da se održe opći izbori, ono što će stranački stroj torijevaca svim silama nastojati da spriječi. Ali mi možemo dobiti vladu koju želimo čak i bez izbora, ukoliko nam zaista nužno treba. Dobit ćemo je uz stvarno jaki zahvat odozdo. A tko će biti u toj vladi, ne želim nagađati. Ja samo znam da će u njoj biti pravi ljudi kad ih narod bude tražio; pokreti rađaju vođe, a ne vođe pokrete.

Za godinu, čak i šest mjeseci, ako ostanemo neporaženi, bit ćemo svjedoci nečega što se još u nas nije dogodilo: uspona specifično engleskog socijalističkog pokreta. Dosad smo imali samo Laburističku stranku koja je bila čedo radničke klase ali koja nije smjerala bilo kakvoj korjenitoj promjeni društva, i marksizma, njemačke teorije koju su Rusi interpretirali i koja je bila s neuspjehom transplantirana u Englesku. Ničega nije bilo što bi u srce dirnulo engleski narod. Za vrijeme svog cijelog postojanja engleski

socijalistički pokret nije dao ni jednu pjesmu dopadljiva napjeva – nešto nalik na Marseljezu ili La Cucurachu, na primjer. I kad se pojavi socijalistički pokret engleskog podrijetla, marksisti, poput svih drugih sa čvrsto stečenim položajima u prošlosti, ustrijemit će se na nj kao ogorčeni dušmani. Neizbježno, ocrnit će ga kao »fašizam«. Već se uvriježilo među mlakim lijevim intelektualcima da ustvrde da ćemo, ako se borimo protiv nacista, i sami postati »kao nacisti«. Mogli bismo istom logikom ustvrditi da ćemo pocrnjeti budemo li se borili protiv Crnaca. Da bismo »postali kao nacisti«, morali bismo proživjeti njemačku prošlost. Narodi se ne mogu otarasiti svoje prošlosti jednostavno društvenim preokretima. Jedna engleska socijalistička vlada preobrazit će život nacije od vrha do dna, ali ona će u sebi neprekidno nositi prepoznatljive ožiljke naše vlastite civilizacije, osebujne civilizacije o kojoj sam govorio već prije u ovoj knjizi.

Ona neće biti kruto doktrinarna, niti čak logična. Ukinut će Gornji dom, ali vrlo vjerojatno neće ukinuti monarhiju. Ostavit će posvuda anakronizme i nesuvislosti, suca u njegovoj smiješnoj periki od čekinja i lava i jednorogog na dugmetima vojničkih kapa. Neće uspostaviti nikakvu izričitu klasnu diktaturu. Okupit će se oko Laburističke stranke i mase njezinih pristaša bit će članovi Strukovnih sindikata, ali privući će k sebi većinu srednje klase i mnoge mlađe sinove buržoazije. Većina njezinih rukovodećih umova bit će podrijetlom iz međuklase visokokvalificiranih radnika, tehničkih stručnjaka, zrakoplovaca, znanstvenika, arhitekata i novinara; ljudi koji pripadaju svijetu radiodifuzije i armiranog betona. Ali nikada neće izgubiti vezu s tradicijom nagodbe i vjerom da je zakon iznad države. Strijeljat će izdajice poslije zajamčeno pravična suđenja i kadikad ih oslobađati optužbe. Skršit će svaku otvorenu pobunu brzo i nemilosrdno, ali vrlo malo će se uplitati u slobodu govorne

i pisane riječi. Postojat će i političke stranke raznih naziva, revolucionarne će grupe i dalje tiskati svoja glasila bez većeg odziva kao i dosad. Odvojit će crkvu od države, ali neće progoniti vjeru. Zadržat će maglovito štovanje kršćanskog morala i od vremena do vremena o Engleskoj će se govoriti kao o »kršćanskoj zemlji«. Katolička će crkva na nju zavojevati, ali nekonformističke sekte i većina vjernika Anglikanske crkve moći će se s njom nagoditi. Imat će snage da asimilira prošlost što će osupnuti strane promatrače koji će kadikad dvojiti da li je revolucija uopće ikad u nas izvojevana.

No, svejedno, ona će obaviti svoju najnužniju zadaću: nacionalizirat će industriju, ograničiti prihode, uvesti besklasan sustav obrazovanja. Njena će se prava priroda izraziti u mržnji koju će prema njoj osjećati preživjeli bogataši cijelog svijeta. Njezin cilj neće biti dezintegracija Imperija, nego njegova preobrazba u federaciju socijalističkih država, oslobođenih, ne toliko britanskog stijega, koliko zelenaša, rentijera i tupoglava britanskog činovništva. Njezina ratna strategija bit će sasvim drukčija od bilo koje druge kapitalističke države, jer se neće bojati revolucionarnih posljedica kad se sruši bilo koji postojeći režim. Neće imati ni najmanje skrupula da napadne neprijateljski nastrojene neutralce, ili da podjari pobunu domorodaca u neprijateljskim kolonijama. Borit će se na takav način da će, bude li poražena, neprijatelj strepjeti i od njezina pomena kao što je samo sjećanje na francusku revoluciju bilo bauk za Metternichovu Evropu. Diktatori će je se plašiti više od sadanjeg britanskog režima, čak ako njezina oružana snaga bude deset puta slabija od današnje.

No, kako se ja, ovog trena, kad se usnuli život Engleske jedva razbudio i dok još postoji odvratna razlika između bogatih i siromašnih, čak pod kišom bombi, usudim tvrditi da će se sve ovo dogoditi?

Jer, došlo je vrijeme kad se budućnost može predskazati riječima »ili... ili«. Ili ćemo ovaj rat okrenuti u revolucionarni rat (ne tvrdim da će naša politika točno slijediti put koji sam označio – već samo da će poći tim smjerom) ili ćemo ga izgubiti i još mnogo štošta s njim. Uskoro će se moći točno reći jesmo li koraknuli jednom ili drugom stazom. Ali u svakom je slučaju sigurno da sa sadanjom socijalnom strukturom ne možemo pobijediti. Jer, naše stvarne snage, fizičke, moralne ili intelektualne ne mogu biti mobilizirane.

III

Patriotizam nema ništa zajedničko s konzervativizmom. Zapravo, on je u suprotnosti s konzervativizmom jer predstavlja privrženost nečem što je u neprekidnom mijenjanju, a još se uvijek osjeća mistično istim. Patriotizam je most između prošlosti i budućnosti. Ni jedan pravi revolucionar nikada nije bio internacionalist.

U proteklih dvadeset godina negativan fainéant nazor koji je bio u modi u engleskih ljevičara, podsmjehivanje intelektualaca patriotizmu i fizičkoj snazi, ustrajno nastojanje da se oslabi britanski moral i ubrza hedonistički, a-koja-mi-korist-od-toga odnosa prema životu, nanio nam je samo štetu. Za nas bi bilo čak štetno da smo dulje poživjeli u gnjecastom svijetu Lige naroda koju su ti ljudi smislili. U doba führera i bombardera taj je svijet srljao u propast. Koliko god nam se to ne dopada, otpornost je cijena životu. Nacija naviknuta da razmišlja na hedonistički način ne može se održati u životu među narodima koji kuluče kao roblje i razmnažaju se kao kunići i u kojih je ratna industrija svevažna. Engleski socijalisti gotovo svih boja željeli su da se suprotstave fašizmu, a istodobno su se trsili da svoje zemljake učine neratnicima. Pretrpjeli su neuspjeh jer su engleske tradicionalne privrženosti jače od novih ideja. Ali unatoč svim »antifašističkim« bombastičnim frazama lijeve štampe, kakvi bi bili naši izgledi za pobjedu

ako bi prosječan Englez doista bio stvorenje kakvim su ga željeli učiniti »News Statesman«, »Daily Worker« ili čak »News Chronicle«?

Zapravo sve do 1935. svi engleski ljevičari su bili nedorečeni pacifisti. Poslije 1935. najgrlatiji pristupiše gorljivo pokretu Narodnog fronta koji je bio običan bijeg od cjelokupnog problema fašizma. Osnovan je »antifašistički« pokret u čisto negativnom smislu – »protiv« fašizma, ali ne i »za« ikakvu drugu politiku – a ispod svega gajila se mlaka nada da će se Rusi tući za nas i umjesto nas. Čudnovato je kako ta iluzija dugo i teško umire. Novine su poplavljene pismima svaki tjedan koja iznose da bi Rusi nedvojbeno prešli na našu stranu kad bismo imali vladu sastavljenu bez torijevaca. Ili da bismo morali svijetu objaviti glasno i jasno ciljeve naše borbe (vidi knjige kao Unser Kampf, Stotinu milijuna saveznika – ako poželimo), našto će se evropsko pučanstvo sasvim sigurno dići uz nas. Uvijek isto shvaćanje – potraži nadahnuće u tuđini; nek se netko drugi bori za nas. Pod svim tim leži težak kompleks manje vrijednosti engleskog intelektualca, vjerovanje da Englezi više nisu ratnički narod, da su postali mekušci.

Jamačno, nema razloga još neko vrijeme misliti da će se netko drugi boriti za nas i uz nas osim Kineza koji to rade već tri godine.45. Rusi će se možda boriti na našoj strani, ali tek pošto budu direktno napadnuti. Oni su već jasno dokazali da se ne kane suprotstaviti njemačkoj vojsci, ako to ikako mogu izbjeći. U svakom slučaju, Ruse u rat neće navabiti spektakl dolaska na vlast ljevičarske vlade u Engleskoj. Sadanji ruski režim mora gotovo bez dvojbe biti neprijateljski nastrojen protiv svake revolucije na Zapadu. Podjarmljeni evropski narodi pobunit će se tek kada Hitler počne posrtati, ali ne prije.46 Naši potencijalni saveznici nisu Evropljani, nego, s jedne strane, Amerikanci kojima će

45 Napisano prije izbijanja rata u Grčkoj. (Opaska autora.) 46 Napisano prije narodnog ustanka u Jugoslaviji. (Prim. prev.)

trebati godinu dana da mobiliziraju svoje snage, čak ako se i Big Business na to privoli, i, s druge strane, obojeni narodi koji ne mogu čak ni osjećajno biti na našoj strani dok ne počne naša vlastita revolucija. Još dugo vremena, godinu-dvije, možda i tri, Engleska mora biti bedem svijeta. Valja da sami izdržimo bombardiranja, glad, prenaporan rad, bolesti, dosadu i podmukle ponude za mir. Nesumnjivo, sad je vrijeme da ojačamo svoj moral, a ne da ga slabimo. Umjesto da mehanički zauzimamo antibritansko stanovište, što je uobičajeno u ljevice, bolje bi nam bilo da dobro razmislimo kako bi svijet izgledao da s njega nestane kulture zemalja engleskog jezika. Jer, djetinjasto bi bilo i pomisliti da bi druge zemlje engleskog govornog područja, pa čak i Sjedinjene Američke Države, ostale pošteđene da Britanija izgubi rat.

Lord Halifax, i svi njemu slični, vjeruju da će sve opet poći po starom kad završi rat; da ćemo se vratiti natrag na sulude staze Versaillesa, natrag u »demokraciju«, to jest, kapitalizam, natrag u repove za hranarinu nezaposlenima, natrag u rolls-royce limuzine, natrag pod sive cilindre i u pumperice, in saecula saeculorum. Naravno, svima nam je jasno da se nešto takva ne može dogoditi. Blago oponašanje tog doba moglo bi se ponoviti, ali samo ako se mir postigne pregovorima, a i to samo za kratko vrijeme. Mrtav je laissez-faire kapitalizam.47 Izbor leži između nekakva kolektivnog društva kojeg Hitler ustrojava i onog koje može nastati ako Hitler bude poražen.

Pobijedi li Hitler u ovom ratu, on će učvrstiti svoje gospodstvo u Evropi, Africi i na Srednjem istoku, a ne budu li mu armije iscrpljene, prigrabit će i prostrana područja sovjetske Rusije. Uspostavit će stupnjevano društvo kasta u kojem će njemački Herrenvolk (»narod gospodara« ili »aristokratski narod«) vladati Slavenima i drugim narodima

47 Zanimljivo je da je Kennedy, ambasador SAD u Londonu, po svom povratku u New York, u listopadu 1940, izjavio da je, usljed rata, s demokracijom svršeno. Pod »demokracijom« mislio je, naravno, na kapitalizam. (Opaska autora .)

kojih će posao biti da jeftino proizvode poljoprivredne proizvode. Obojene će narode zauvijek svesti na puko roblje. Srž svađe fašističkih sila s britanskim imperijalizmom počiva na činjenici što one znaju da se on raspada. Nastavimo li ovako još dvadesetak godina i Indija će postati seljačkom republikom povezana s Engleskom samo dobrovoljnim savezom. »Polumajmuni« o kojima Hitler govori s tolikim prezirom, upravljat će zrakoplovima i proizvoditi strojnice. I svršeno je s fašističkim snom o robovlasničkom carstvu. S druge pak strane, poraze li nas, naše ćemo žrtve jednostavno izručiti novim gospodarima koji stižu svježi, pa u njih nema nikakvih skrupula.

Ali tu se radi i o mnogočem drugom, a ne samo o sudbini obojenih naroda. Dvije se protuslovne vizije života bore za opstanak. »Između demokracije i totalitarizma«, veli Mussolini, »nema nagodbe«. Ta dva uvjerenja ne mogu čak ni najkraće vrijeme živjeti jedno uz drugo. Dokle god postoji demokracija, čak i u vrlo krnjem engleskom obliku, totalitarizam se nalazi u smrtnoj opasnosti. Cijeli svijet engleskog govornog jezika progoni misao o ljudskoj jednakosti, pa iako bi bila prosta laž ustvrditi da smo mi ili Amerikanci uvijek djelovali prema tim našim načelima, ipak ta ideja živi među nama, te je moguće da bi se jednog dana mogla i ostvariti. Ako ne propadnu, kulture engleskog jezičnog područja izrast će naposljetku u društvo slobodnih i ravnopravnih ljudi. No, Hitler je došao na ovaj svijet baš radi tog da uništi tu ideju – »židovsku« ili »judejsko-kršćansku« o jednakosti svih ljudi. I sam je to izjavio, tko zna već koliko puta. Pomisao na svijet u kojem bi Crnci bili ravnopravni s bijelima, i u kojem bi sa Židovima postupali kao s ljudskim bićima, užasava ga i tjera u očajanje, baš kao što nas tjera u beskraj pomisao na vjekovno ropstvo.

Nikad ne smijemo zaboraviti koliko su oprečna ova dva gledišta. Vrlo je vjerojatno da će negdje u idućoj godini doći do prohitlerovske reakcije među lijevom inteligencijom.

Već se primjećuju i prvi znakovi koji to nagovještavaju. Hitlerova pozitivna dostignuća privlače prazninu u tih ljudi, a kad se radi o onima što su naklonjeni pacifizmu, i njihov mazohizam. Zna se već unaprijed što će nam odgovoriti. Prvo će odbiti da priznaju da se britanski kapitalizam razvija u nešto novo, ali da Hitlerov poraz ne znači ništa više nego pobjedu britanskih i američkih milijunaša. A s tog će stanovišta početi raspredati da je demokracija naposljetku »isto što« ili »nešto isto tako loše kao i totalitarizam« i da mi u Engleskoj ne uživamo baš veliku slobodu govora; stoga je nema ništa manje nego i u Njemačkoj. Biti nezaposlen i živjeti od novčane potpore užasan je osjećaj; stoga nije ništa gore naći se u mučionici Gestapoa. Općenito, dva minusa daju jedan plus, pola kruha znači isto što i ostati bez kruha.

Ali u stvarnosti, štogod da je istina u demokraciji i totalitarizmu, nije istina da su jedno te isto. To ne bi bila istina čak ni onda kad britanska demokracija ne bi bila sposobna da evoluira iz svog sadanjeg stanja. Cijela koncepcija o militariziranoj kontinentalnoj državi sa svojom tajnom policijom, cenzuriranom pisanom riječi i prisilnim radom, potpuno je suprotna onoj o slobodarskoj pomorskoj demokraciji sa svojim bijednim gradskim četvrtima i nezaposlenosti, štrajkovima i stranačkom politikom. To je razlika između kopnene sile i pomorske sile, između okrutnosti i neuspješnosti, između laži i varanja sama sebe, između esesovaca i rentijera. I kad čovjek mora da izabere jednu od njih, ne valja birati prema njihovoj sadanjoj moći, nego prema onom što su one sposobne da postanu. Ali u stanovitom je smislu i nevažno da li je demokracija, na najvišem ili najnižem stupnju, bolja od totalitarizma. Da bi se to moglo odrediti, valjalo bi nam prvo poznavati apsolutne standarde. Jedino važno pitanje glasi: na čijoj će strani biti nečije simpatije u odlučnom trenutku. Intelektualci koji toliko vole da važu demokraciju protiv totalitarizma i »dokazuju« da je jedno jednako loše

kao i drugo, jednostavno su lakoumna čeljad koju još nikad nije dobrano prikliještila stvarnost. Oni sada pokazuju isto plitko nepoznavanje fašizma, kad su počeli da s njim očijukaju, kao i godinu ili dvije prije toga kad su se na nj nabacivali drvljem i kamenjem. Ne postavlja se više pitanje: »Možeš li izvesti zaključke u ’prilog‘ Hitlera iz raspre u debatnom klubu«, nego ono valja da glasi: »Jesi li odista za Hitlera ili ne? Želiš li da se podvrgneš Hitlerovu gospodstvu? Želiš li vidjeti Englesku poraženu?« Zacijelo valja da smo sigurni u ono što želimo prije nego lakoumno pristanemo uz neprijatelja. Jer, u ratu nema neutralnosti; u stvarnosti čovjek pomaže jednoj ili drugoj strani.

Kad dođe odlučan trenutak, nitko odgojen u zapadnjačkoj tradiciji neće moći pristati uz fašističku viziju života. Važno je da sada spoznamo i shvatimo posljedice. Sa svom svojom tromosti, licemjerstom i nepravičnosti, civilizacija engleskog govornog područja jedina je teško premostiva prepreka Hitleru na njegovu putu. Ona je živa protuslovnost svih »nenarušivih« dogmi fašizma. Stoga se svi fašistički teoretičari već godinama slažu da engleska moć mora biti uništena. Engleska mora biti »istrijebljena«, mora biti »razorena«, mora biti »zbrisana sa zemlje«. Strateški bi bilo izvedljivo da ovaj rat završi tako da Hitler za sebe zadrži Evropu, a Britanski Imperij da ostane netaknut i britanska pomorska sila jedva načeta. No, ideološki to nije moguće. Ukoliko bi Hitler i predložio nešto takvo, učinio bi to s podmuklom nakanom u namjeri da Englesku indirektno porazi ili da ponovi napadaj na Englesku nekom drugom zgodom. Engleskoj se nikako ne smije dopustiti da ostane neka vrsta podzemnog kanala kroz koji bi u policijske države Evrope pritjecale pogubne ideje s onkraj Atlantika. A okrenemo li to u prilog našem gledištu, spoznat ćemo svu dubinu posljedica koje to za nas može imati, velevažnost očuvanja naše demokracije u otpnlike onom obliku u kojem je mi poznajemo. Ali očuvati uvijek

znači i proširiti. Izbor za koji valja da se odlučimo nije toliko pobjeda ili poraz, koliko je revolucija ili apatija. Ako ono za što se borimo bude uništeno, ne zaboravimo da smo za to djelomično i sami krivi.

A može se dogoditi da i Engleska počne uspostavljati socijalizam tako da ovaj rat preokrene u revolucionarni i da još uvijek padne poražena. I to se vrlo lako može dogoditi. Ali, ma kako to strašno bilo, bilo bi još uvijek manje pogibeljno za svako odraslo biće nego »kompromisan mir« kojem se nada nekoliko bogatuna i nekolicina njihovih plaćenih lažljivaca. Englesku može usmrtiti samo neka engleska vlada, a po direktivama iz Berlina. Ali to se neće dogoditi, probudi li se Engleska na vrijeme. Jer, u tom slučaju, iako bi poraz bio očevidan, borba bi se nastavila, »ideja« bi preživjela. Razlika između odluke da li se upustiti u borbu ili se predati bez borbe, nije ni u kojem slučaju pitanje »časti« i pubertetskog heroizma. Sam Hitler jednom reče da prihvaćanje poraza razara dušu naroda. Zvuči poput prazne fraze, ali ipak je istina. Poraz 1870. nije oslabio utjecaj Francuske na ostali svijet. Treća Republika imala je jači intelektualni utjecaj nego Francuska Napoleona III. Ali ona vrsta mira koju su prihvatili Petain, Laval i društvo, plaća se hotimičnim uništenjem nacionalne kulture. Vlada u Vichyju uživat će lažnu i hinjenu nezavisnost samo pod uvjetom da razori osebujne značajke francuske kulture: republikanizam, sekularizam, štovanje slobodoumlja, nepostojanje rasnih predrasuda. Nas ne mogu do nogu poraziti, izvedemo li prije tog našu revoluciju. Možemo promatrati kako njemačke trupe marširaju niz Whitehall, ali jedan će drugi proces, krajnje pogibeljan za njemački san o svjetskoj moći, tad već započeti. Španjolski je narod pretrpio poraz, ali ono što je naučio za vrijeme dvije i pol nezaboravne godine, vratit će se u glavu španjolskim fašistima kao bumerang.

U početku rata često su se navodili bombastični Shakespeareovi stihovi. Čak se i Chamberlain jednom s njima poslužio, ukoliko me sjećanje ne vara:

I četir’ strane svijeta mogu doći Naoružane – porazit’ ćemo ih sve; Stoga požalili ništa ne bi, Ostane li Engleska vjerna samoj sebi.48

A u njima ima dosta istine, interpretirate li ih kako valja. Samo, Engleska mora ostati vjerna samoj sebi. Nije vjerna sebi dok u koncentracione logore trpa izbjeglice koje se prikloniše na njezine obale i dok direktori velikih poduzeća izmišljaju lukave smicalice kako da izbjegnu plaćanje poreza na svoj višak prihoda. A to zapravo znači zbogom ostajte »Tatleru« i »Bystanderu« i oproštaj s damom u rolls-royce limuzini. Potomci Nelsona i Cromwella ne sjede u Domu lordova. Njih ćete naći na poljima i ulicama, u tvornicama i oružanim snagama, u pivnicama i njihovim vrtovima, al’ još ih zasad tlači generacija duhova. Uspoređena sa zadaćom da pravu Englesku valja pustiti da izbije na površinu, čak i ratna pobjeda, mada je vrlo nužna, doima se manje važnom. Kroz revoluciju postat ćemo više ono što jesmo, ne manje. Više ne dolazi u obzir da bismo mogli sustati na pola puta, nagoditi se, spasavati »demokraciju«, zaustaviti se. Moramo nešto pridonijeti našoj baštini, ili je izgubiti, moramo se uveličati ili umanjiti, moramo napredovati ili nazadovati. Ja vjerujem u Englesku i vjerujem da ćemo ići naprijed.

Ovaj je tekst objavljen u integralnom obliku kao zasebno izdanje 1941.

48 King John (5, 7, 117) — (Prim. prev.)

Sadržaj

Staze Erica Blaira (U povodu Orwellove publicistike) 5

Zašto pišem .......................................................................... 23 Vješanje ................................................................................. 33 Ubijanje slona ...................................................................... 40 Kako umire sirotinja ............................................................ 50 Recenzija: Ađolf Hitler »Mein Kampf« ............................ 64 Wells, Hitler i svjetska država ............................................ 68 Proročišta fašizma ................................................................ 76 Tko su ratni zločinci? ........................................................... 81 Osveta je gorka ..................................................................... 89 Ti i atomska bomba ............................................................ 94 Razmišljanja o Gandhiju .................................................... 99 Granice umjetnosti i propagande ..................................... 110 Tolstoj i Shakespeare .......................................................... 115 Književnost i totalitarizam ................................................. 121 Pamfletska književnost ........................................................ 126 Književnost i ljevica ............................................................ 130 Pisci i levijatan ....................................................................... 134 Sportski duh ......................................................................... 143 Zalaz engleskog umorstva .................................................. 148 Šalica dobrog čaja ................................................................ 153 »Mjesečev odraz« ................................................................. 157 Lav i jednorog: Socijalizam i engleski duh........................ Prvi dio: Engleska, tvoja Engleska .................................... 161 Drugi dio: Trgovci u ratu ................................................... 191 Treći dio: Engleska revolucija ............................................ 207

IC AUGUST CESAREC ZAGREB

Izdavač ITRO AUGUST CESAREC

OOUR Izdavačka djelatnost Zagreb, Prilaz JA 57

Za izdavača DRAGAN MILKOVIĆ

Korektori MARILKA KRAJNOVIĆ VESNA MAGJER

Likovna oprema NENAD DOGAN

Tehnički urednik FRANJO PROFETA

Tisak TISKARNA LJUDSKE PRAVICE Ljubljana, 1983.

1 1