gianni rodari - telefonske price

5/19/2018 Gianni Rodari - Telefonske Price

1/100

Gianni Rodari

TELEFONSKE PRIE

Paoleti Rodari

i njenim prijateljima

svih boja

Bio jedanput...

...u Vareseu raunovoa Bianchi. Bio je trgovaki predstavnik i est dana

u tjednu putovao je itavom Italijom, na istok, zapad, na jug, na sjever, a i

sredinom Italije, prodajui lijekove. U nedjelju bi se vratio kui da u

ponedjeljak ujutro opet otputuje. No prije negoli bi otputovao, njegova bimu kerkica rekla: Ne zaboravi, tata: svaku veer jednu priu.

Jer ta djevojica nije mogla zaspati bez prie, a mama joj je ve ispriala

sve koje je znala i po tri puta. I tako je svake veeri, ma gdje se nalazio,

raunovoa Bianchi tono u devet nazivao Varese da bi ispriao priu

svojoj djevojici. A ova knjiga sadri upravo te prie raunovoe

Bianchija. Vidjet ete da su prilino kratke: nije udo, raunovoaBianchi plaao je telefon iz svoga depa, pa nije mogao voditi duge

razgovore. Samo koji put, kad bi zakljuio kakav dobar posao, dopustio

bi sebi koju "jedinicu" vie. Ispriali su mi da su telefonistice iz centrale

prekidale sve razgovore, kad je raunovoa Bianchi zvao Varese, kako bi

mogle sluati njegove prie. Nije udo: neke su zaista lijepe.


2/100

LOVAC BEZ SREE

Uzmi puku, Josipe, uzmi puku i idi u lov rekla je jednog jutra

svome sinu neka ena. Sutra se tvoja sestra udaje i htjela bi se najesti

kae i zeevine.

Josip je uzeo puku i otiao u lov. Odmah je ugledao zeca koji je iskoio

iz neke ivice i otrao u polje. Podigao je puku, nanianio i pritisnuo

oroz. No puka je rekla: Pum! pravim ljudskim glasom i, umjesto daizbaci zrno, polako ga je ispustila na zemlju. Josip ga je podigao i stao ga

zaueno gledati. Zatim je paljivo pregledao puku i inilo mu se da je

ista kao uvijek, pa ipak, umjesto da opali, rekla je "pum" veselim i

svjeim glasiem. Josip je pogledao i u cijev, ali kako je mogue da se

netko sakrije u nju? I zaista, u cijevi nije bilo nikoga i niega.

A mama hoe zeca. A moja sestra hoe zeetine s kaom...U tom je asu onaj zec od maloprije ponovo proao ispred Josipa. Bila je

to zeica, imala je bijeli veo na glavi, na velu narandino cvijee, a

hodala je sitnim koraiima.

Hm rekao je Josip zeica se udaje. to mogu, pucat u u kakvog

fazana.

I zaista, malo podalje u umi, ugledao je fazana kako ee stazom, nimaloprestraen, kao da je prvi dan lova, kad fazani jo ne znaju to je puka.

Josip je nanianio, pritisnuo oroz, a puka je rekla: Pam! Zatim:

Bam! Bam! dva puta kao to bi reklo dijete igrajui se svojom pukom.

Metak je pao na zemlju i prestraio neke crvene mrave koji su pobjegli i

sklonili se pod oblinji bor.

Sve ljepe i ljepe rekao je Josip ve pomalo ljutito. Mama nee biti


3/100

ba oduevljena ako se vratim prazne torbe.

Fazan, koji je, uvi onaj "bam, bam" pobjegao u gusti, pojavio se opet

na stazi, no sada ga je slijedila njegova mladunad, u redu jedan po jedan,

a svi bi se bili najradije nasmijali. Posljednja je hodala majka, ponosna i

zadovoljna kao da je dobila prvu nagradu.

Ah, ti si zadovoljna, je li? promrmljao je Josip. Ti si se ve odavno

udala. A koga da sad ulovim?

Opet je napunio puku i paljivo se ogledao. Na jednoj grani stajao je kos

i zvudukao kao da bi da kae: pucaj u mene, pucaj.

Ali puka je rekla: Bang! poput djece kad itaju stripove. I zauo sejo nekakav zvuk iz puke koji je liio smijehu. Kos je zviduknuo jo

veselije nego prije, kao da kae: "Pucao si, uo sam te, a sad nosi se

odatle."

To sam i oekivao rekao je Josip. ini se da danas puke trajkuju.

Jesi li imao sree u lovu, Josipe? upitala ga je majka kad se vratio.

Da, mama. Uhvatio sam tri dobra, debela bijesa. Kako li e biti dobri skaom!

PALAA OD SLADOLEDA

Jedanput su u Bolonji sagradili itavu palau od sladoleda ba na

glavnom trgu, i djeca su dolazila iz daleka da je liznu.

Krov je bio od tuena vrhnja, dim to se vijao iz dimnjaka od eera,

dimnjaci od ueerena voa. Sve ostalo bilo je od sladoleda: vrata od

sladoleda, zidovi od sladoleda, namjetaj od sladoleda.

Jedno malecno dijete prihvatilo se nekog stola i polizalo mu noge, jednu


4/100

za drugom, dok mu se sto nije sruio na glavu sa svim tanjurima, no i

tanjuri su bili od sladoleda s okoladom, onog najboljeg.

Opinski je straar primijetio da se jedan prozor topi. Stakla su bila od

sladoleda s jagodama, pa su se cijedili ruiasti potoii.

Brzo! uzviknuo je straar. Jo bre! I za tren oka svi su navalili i

stali lizati kako se ne bi izgubila nijedna kap remek-djela.

Naslonjau! molila je neka stariica koja se nije mogla probiti kroz

guvu. Naslonjau za sirotu staricu. Tko e mi je donijeti? S naslonima

za ruke, ako je mogue.

Jedan plemeniti vatrogasac pourio je da joj donese naslonjau odsladoleda s vanilijom i kikirikijem, a sirota starica poela ju je blaeno

lizati poevi upravo od naslona za ruke.

Bio je to veliki dan i, po lijenikoj naredbi, nikoga nije zabolio trbuh.

Jo i sada, kad djeca trae jo jedan sladoled, roditelji uzdiu:

Eh, da, za tebe bi trebala palaa od sladoleda kao ona iz Bolonje.

ETNJA RASTRESENOG IVICE

Mama, idem malo u etnju.

Idi samo, Ivice, ali pazi kad prelazi preko ceste. Dobro je, mama. Zdravo, mama.

Uvijek si tako rastresen.

Da, mama. Zdravo, mama.

Ivica je veselo iziao i u poetku je bio veoma paljiv. Svaki bi se as

zaustavio i opipao se.

Jesam li itav? Da i nasmijao bi se.


5/100

Bio je tako sretan zbog svoje paljivosti, da je stao skakutati kao vrabac,

zastajati kao ukopan pred izlozima, gledati automobile, oblake i, naravno,

poele su nevolje,

Jedan ga je ovjek veoma ljubazno prekorio:

Kako si ti rastresen. Vidi li? Ve si izgubio ruku.

Uf, istina. Kako sam nepaljiv.

Poeo je traiti ruku, a naao je neku praznu limenku. A je li ba prazna?

Da vidimo. A ta je bilo u njoj prije negoli se ispraznila? Valjda nije bila

prazna od prvog dana...

Ivica je zaboravio da trai ruku, onda je zaboravio i na limenku, jer jeugledao nekog epavoga psa, i, eto, da bi stigao epavoga psa prije negoli

zakrene za ugao, izgubio je itavu ruku do ramena; no nije niti primijetio

i nastavio je trati.

Jedna ga je dobra ena pozvala: Ivice, Ivice, tvoja ruka!

Ali nije je uope uo.

ta moemo rekla je dobra ena. Odnijet u je njegovoj majci.I otila je kui Iviine majke.

Gospoo, donijela sam ruku vaeg sina.

Oh, taj rastresenjak. Ne znam vie to u s njim, to da mu kaem.

Eh, da, sva su djeca takva. Poslije nekog vremena dola je jo jedna

dobra ena.

Gospoo, nala sam jedno stopalo. Ne pripada li moda vaem Ivici? Pa jasno, njegovo je, prepoznajem ga po poderanoj cipeli. Oh, kako je

moj sin rastresen! Ne znam vie to u s njime.

Eh, da, zna se, sva su djeca takva.

Poslije nekog vremena dola je jedna starica, zatim pekarov naunik,

onda neki tramvajac, pa ak i jedna uiteljica u penziji i svi su donijeli po

koji komad Ivice: nogu, uho, nos.


6/100

Postoji li koji djeak rastreseniji od mojega?

Eh, gospoo, sva su djeca takva.

Konano je stigao i Ivica skakuui na jednoj nozi, bez uiju i ruku, ali

veseo kao uvijek, veseo kao vrabac, a njegova je mama odmahnula

glavom, sastavila ga i poljubila.

Ne manjka nita, mama? Jesam li bio dobar, mama?

Da, Ivice, bio si zaista dobar.

PALAA ZA RAZBIJANJE

Jednom su ljudi u Bustu Arsiziju bili zabrinuti, jer su djeca sve razbijala.

Da ne govorimo o potplatima, hlaama i kolskim torbama: razbijala su

stakla igrajui se loptom, razbijala su tanjure za stolom, ae u resto-

ranima, a zidove nisu razbijala samo zato to nisu imala ekie naraspolaganju.

Roditelji vie nisu znali to e i kako e, pa su se obratili gradskom

naelniku.

Da uvedemo globu? predloio je naelnik.

Ba vam hvala uzviknuli su roditelji a platit emo je krhotinama, je

li?Na sreu, u tom kraju ivi mnogo raunovoa: Na svaku treu osobu

dolazi po jedan, a svi odlino raunaju. Bolje od svih ostalih raunao je

raunovoa Gamberoni, star ovjek s mnogo unuadi i, prema tome, to

se tie krhotina, imao je bogato iskustvo. Uzeo je papir i olovku i

izraunao tetu koju su djeca iz Busta Arsizija poinila razbijajui sve

one lijepe i dobre stvari. Ispala je strana svota: hiljadu hiljada etrnaest i


7/100

trideset i tri.

Polovicom te svote dokazivao je raunovoa Gamberoni moemo

sagraditi palau za razbijanje i prisiliti djecu da je unite: ako ne ozdrave

na taj nain, nee vie nikada ozdraviti.

Prijedlog bi prihvaen, palaa sagraena za tili as. Imala je sedam

katova, devedest i devet soba, svaka je soba bila puna namjetaja, a svaki

komad namjetaja prepun tanjura, zdjela, ukrasnih predmeta, a da se i ne

spominju zrcala i pipe za vodu. Na dan otvorenja svako je dijete dobilo

eki i, kad je naelnik dao znak, vrata palae za razbijanje irom su se

otvorila.teta to televizija nije stigla na vrijeme da prenese taj prizor. Oni koji su

ga vidjeli svojim oima i uli vlastitim uima tvrde da je bilo kao ne

bilo ga poetak treeg svjetskog rata. Djeca su prelazila iz sobe u sobu

poput Atilinih hordi i razbijala ekiima sve to bi im se isprijeilo na

putu. Udarci su se uli u itavoj Lombardiji i u pola vicarske. Djeca

pedalj visoka navalila su na ormare velike poput krstarica i tako su ihtemeljito raskomadala, da su ostale samo hrpe iverja. Maliani iz djejeg

vrtia, lijepi i draesni u ruiastim i plavim pregaicama, marljivo su

gazili po servisima za kavu, dok ih nisu pretvorili u finu prainu kojom su

zatim praili lice. Na kraju prvog dana nije preostala niti jedna itava

aa. Na kraju drugog dana poeo se osjeati nedostatak stolica. Treeg

su dana djeca navalila na zidove poevi od posljednjeg kata, no kad sustigla do etvrtog, mrtva umorna i pokrivena prainom kao Napoleonovi

vojnici u pustinji, ostavila su sve i vratila se teturajui svojim kuama, te

otila u krevet bez veere. Zaista su se iskalila i prola ih je elja za

razbijanjem; najednom su postala osjetljiva i njena poput leptiria, te

biste im mogli dopustiti da igraju nogomet na igralitu punom kristalnih

aa, a da ne otkrhnu niti jednu.


8/100

Raunovoa Gamberoni je izraunao i dokazao da je grad Busto Arsizio

utedio dva nadmilijuna i sedam centimetara.

Ono to je preostalo od palae za razbijanje opina je ostavila na

raspolaganju graanima. I tada ste mogli vidjeti uglednu gospodu s

konatim torbama za spise i oalima suce, advokate, savjetnike kako

dohvataju ekie i tre da srue jedan zid ili da raskomadaju neko

stepenite, a s takvim su uitkom udarali da bi kod svakog udarca osjetili

kako se podmlauju.

Umjesto da se svaam sa enom veselo bi govorili bolje nego da

razbijam pepeljare i tanjure sobnog servisa, dara tete Mirice...I udri ekiima.

Raunovoi Gamberoniju je grad Busto Arsizio u znak zahvalnosti

dodijelio orden s rupom od srebra.

ENA KOJA JE BROJILA KIHANJE

U Gavirati je jednom ivjela neka ena koja je provodila dane brojei

koliko puta tko kihne, a zatim bi ispriala prijateljicama rezultate svog

raunanja, pa bi sve skupa nadugo i nairoko o tome naklapale.

Apotekar je kihnuo sedam puta priala je ena. Ta je li mogue!

Kunem se, nek mi otpadne nos ako ne kaem istinu, uhvatilo ga je

kihanje pet minuta prije podneva.

Brbljale su, brbljale i na kraju zakljuile da apotekar dodaje vode u

ricinusovo ulje.

upnik je kihnuo etrnaest puta priala je ena, crvena od uzbuenja.


9/100

Da se moda nisi zabunila?

Nek mi otpadne nos, ako je i jedanput manje.

Pa to e biti s nama!

Brbljale su, brbljale i na kraju zakljuile da upnik mee previe ulja u

salatu.

Jednog dana ta ena i njene prijateljice, a bilo ih je vie od sedam, skupile

su se pod prozorom gospodina Delija da oslukuju. No gospodin Delio

nije uope kihao, jer nije mrkao duhan i nije bio prehlaen.

Nije ni jedanput kihnuo rekla je ona ena. Tu je neto sumnjivo.

Upravo tako rekle su njene prijateljice.Gospodin Delio ih je uo, pa je stavio pregrt papra u trcaljku za ubijanje

muha i, pazei da ga ne primijete, posuo ga po onim alapaama to su se

sakrile pod prozorom.

Ap-iha! kihnula je ona ena. Ap-iha! Ap-iha! nastavile su

njene prijateljice. I udri kihati jedna za drugom.

Ja sam kihnula vie puta od vas rekla je ona ena. Mi smo vie rekle su njene prijateljice. Poupale su se za kosu, stale

se tui uzdu i poprijeko, poderale jedna drugoj odjeu i svaka je izgubila

po jedan zub.

Poslije tog dogaaja ona ena nije vie razgovarala sa svojim

prijateljicama, ve je kupila biljenicu i olovku, stala lunjati sama i, kad

god bi ula da je netko kihnuo, zabiljeila bi to kriiem.Kad je umrla, ljudi su nali onu biljenicu punu kriia, pa su rekli:

Pogledajte, sigurno je biljeila svoja dobra djela. Koliko li ih je uinila!

Ako ona ne ode u raj, nee nitko!


10/100

ZEMLJA BEZ OTRICE

Ivica Zgubidan bio je veliki putnik. Putovao je i putovao i jednoga dana

dospio u neku zemlju gdje su uglovi kua bili obli, a krovovi kua nisu

bili iljati, ve su imali oblik blage grbe. Uz cestu rasla je ivica od rua i

Ivici se prohtjelo da jednu zatakne u zapuak. Berui ruu dobro je pazio

da se ne ubode na trnje, no odmah je primijetio da trnje ne bode, nije bilo

zailjeno, ve tupo i mekano kao od gume, te je kakljalo ruku.

Pazi ovo rekao je Ivica naglas.

Iza ivice nadvirio se opinski straar smijeei se. Zar niste znali da je zabranjeno kidati rue?

ao mi je, nisam se dosjetio.

Onda ete platiti samo pola globe rekao je straar koji se tako iroko

nasmijeio da je potpuno liio onom ovjeuljku koji je odveo Pinokija u

Zemlju igraaka. Ivica je primijetio da straar zapisuje globu olovkom

bez iljka, pa mu je pobjeglo: Hoete li biti tako dobri da mi pokaete vau sablju?

Vrlo rado rekao je straar. I, naravno, niti sablja nije imala otrice.

Pa kakva je to zemlja?

To je Zemlja bez otrice odgovorio je straar tako ljubazno, da bi sve

njegove rijei trebalo napisati velikim slovima.

A ta je sa avlima? Ukinuli smo ih ve odavno, sve radimo pomou ljepila. A sada, molim

vas, dajte mi dvije pljuske.

Ivica je razjapio usta kao da treba progutati itavu tortu.

Ali molim vas, neu da svrim u zatvoru zbog uvrede slubene osobe.

One dvije pljuske moda bih trebao dobiti, ali nikako dati ih.

Tu je takav obiaj prijazno je objasnio straar. itava globa je etiri


11/100

pljuske, a pola samo dvije.

Straaru?

Straaru.

Pa to je nepravedno, strano je.

Jasno da je nepravedno, jasno da je strano rekao je straar. To je

tako mrsko da ljudi, kako ne bi bili prisiljeni pljuskati ni krive ni dune

straare, i te kako paze da ne uine neto to se kosi sa zakonom. Hajde,

dajte mi te dvije pljuske, a drugi put malo bolje pazite.

Ali ja neu niti da vam zvrcnem obraz: pomilovat u vas umjesto

pljuske. Kad je tako zakljuio je straar morat u vas otpratiti do granice.

I Ivica je, posramljen, morao napustiti Zemlju bez otrice. No jo uvijek

sanja kako bi se vratio da ondje ivi to mirnije i njenije u kakvoj lijepoj

kuici s krovom bez iljka.

ZEMLJA SA S

Ivica Zgubidan bio je veliki putnik. Putovao je i putovao dok nije stigao u

Zemlju sa S.

A kakva je to zemlja? zapitao je nekog graanina koji se odmarao usjeni jednog stabla.

Graanin je umjesto odgovora izvadio iz depa noi i pokazao ga,

otvorena, na dlanu.

Vidite li ovo?

To je noi.

E, nije. To je "snoi", to jeste noi sa S. Slui za rast olovaka kad se


12/100

potroe i jako je koristan u koli.

Divno rekao je Ivica a onda?

Onda imamo "svjealicu".

Valjda mislite vjealicu?

Vjealica malo emu slui, ako nemate kaput koji biste na nju objesili.

Naa "svjealica" posve je drukija. Na nju ne treba nita objesiti, sve ve

visi. Ako vam treba ogrta, idete onamo i uzmete ga. Ako nekome treba

kaputi, ne treba ga kupiti: ide do "svjealice" i uzme ga. Postoje zimske i

ljetne "svjealice", te muke i enske. Tako se utedi mnogo novaca.

Zaista divno. A onda? Onda imamo "sfotografski aparat" koji, umjesto da fotografira, izrauje

karikature, pa se barem nasmijemo. Onda imamo "stop".

Brrr, strah me hvata.

Ba naprotiv; "stop" je suta suprotnost topu, a slui za razbijanje rata.

A kako radi?

To je barem lako, i dijete moe rukovati "stopom". Ako bukne rat,zatrubimo u "strubu", opalimo iz "stopa" i rat je odmah gotov.

udesna li je ta Zemlja sa S.

LJUDI OD MASLACA

Ivica Zgubidan, veliki putnik i slavni istraiva, dospio je jednog dana u

Zemlju ljudi od maslaca. Kad bi se nali na suncu, odmah bi se rastopili,

pa su morali uvijek ivjeti na svjeim mjestima i zato su stanovali u

gradu, gdje su hladnjaci zamjenjivali kue. Ivica je prolazio ulicama i

viao ih na prozorima njihovih friidera, a na glavama su drali termofore


13/100

s ledom. Na vratima svakog friidera nalazio se telefon za razgovor s

ukuanima.

Halo.

Halo.

Tko govori?

Ja sam kralj ljudi od maslaca. isto vrhnje prvorazredne kvalitete.

Mlijeko vicarskih krava. Jeste li dobro pogledali moj friider?

Ta molim vas, od suha je zlata! Ali, zar nikada ne izlazite?

Zimi, ako je dosta hladno, u automobilu od leda.

A ako sluajno sunce naglo izviri iza oblaka dok je Vae velianstvo uetnji?

Ne moe, nije dozvoljeno. Moji bi ga vojnici strpali u zatvor.

Bum! rekao je Ivica. I otiao u neku drugu zemlju.

ALISA PADALICA

Ovo je pria o Alisi Padalici koja je padala uvijek i posvuda.

Djed ju je traio da je odvede u park:

Alisa, gdje si, Alisa?

Ovdje sam, djede. Gdje, ovdje?

U budilniku.

Da, otvorila je poklopac budilnika da vidi to je u njemu, pa je svrila

meu kotaiima i perima i sada je neprestano morala skakati da je ne bi

uklijetila ona mainerija to se pokretala uz tiktakanje.

Jednom ju je djed traio da joj dade doruak:


14/100

Alisa! Gdje si, Alisa?

Ovdje sam, djede.

Gdje, ovdje?

Pa upravo ovdje, u boci. Bila sam edna i pala sam u bocu.

Tekom je mukom plivala da bi se odrala na povrini. Srea to je

prijanjeg ljeta u Sperlongi nauila plivati.

ekaj! Sad u te upecati.

Djed je spustio uzicu u bocu, Alisa se uhvatila za nju i spretno se

uspentrala. Bila je dobra gimnastiarka.

Jo je jednom Alisa nestala. Traio ju je djed, traila ju je baka, traila juje susjeda koja je uvijek dolazila proitati djedove novine da utedi

etrdeset dinara.

Jao si ga nama, ako je ne naemo prije negoli se vrate s posla njeni

roditelji! prestraeno je mrmljala baka.

Alisa! Alisa! Gdje si, Alisa!

Ovog puta Alisa se nije javila. Nije se mogla javiti. Radoznalo njukajuipo kuhinji pala je u ladicu s ubrusima i stolnjacima, gdje je i zaspala.

Netko je zatvorio ladicu ne primijetivi je. Kad se probudila, Alisa se

nala u mraku, ali se nije prestraila. Jedanput je dospjela u pipu za vodu,

a ondje je bilo mnogo mranije.

"Morat e pripremiti stol za veeru" razmiljala je Alisa. "Tada e

otvoriti ladicu."No nitko nije niti pomiljao na veeru upravo zato to nisu mogli nai

Alisu. Roditelji su joj se vratili s posla i vikali su na djeda i na baku:

Evo, kako je vi uvate!

Naa djeca nisu padala u pipe za vodu prosvjedovali su djed i baka.

U nae su vrijeme padali samo s kreveta i nabijali koju vorugu na glavi.

Konano je Alisi dozlogrdilo ekanje. Stala je kopati meu stolnjacima,


15/100

doprla do dna ladice, te poela udarati nogom. Bum, bum, bum.

Tiina rekao je otac. ujem nekakvu lupu.

Bum, bum, bum zvala je Alisa.

Kakvih li zagrljaja i poljubaca kad su je nali. A Alisa je odmah

iskoristila priliku da padne u depi tatina kaputa i, prije negoli su je

izvukli, stigla je zamazati lice igrajui se kemijskom olovkom.

CESTA OD OKOLADE

Jednom su tri brata iz Barlette, hodajui kroz polja, nala potpuno glatku i

smeu cestu.

to je to? ree prvi.

Drvo nije ree drugi.

Nije ni ugljen ree trei.Da bi doznali neto poblie, sva su trojica kleknula i liznula.

Bila je to okolada, cesta od okolade. Pojeli su komadiak, zatim jo

jedan, spustila se veer, a tri su brata jo uvijek jela cestu od okolade,

sve dok nisu smazala i posljednji kvadrati. Nije vie bilo ni ceste ni

okolade.

Gdje smo? upitao je prvi. U Bariju nismo rekao je drugi.

Nismo ni u Molfetti rekao je trei. Nisu znali to e. Na sreu, stigao

je s polja neki seljak sa svojim taljigama.

Ja u vas odvesti kui rekao je seljak. I odvezao ih je u Barlettu, do

kunog praga. Silazei s taljiga, primijetili su da su ove od kolaa. Bez

ijedne rijei stali su jesti taljige i nisu ostavili ni kotae ni glavine.


16/100

U Barletti nisu nikada prije ivjela tri tako sretna brata, a tko zna kad e

opet ivjeti.

IZMILJANJE BROJEVA

Da izmiljamo brojeve?

Izmiljajmo ih, ja u poeti. Jedva jedan, jedva dva, jedva tri, jedva

etiri, jedva pet, jedva est.To je premalo. Sluaj ovo: premilijun, bilijardina, osmetina, hiljadetina,

milijardetina i milijardun.

A ja u izmisliti tablicu mnoenja:

triput jedan budi spreman

triput dva ne boj se psa

triput tri igrajmo svitriput etiri bocu zaepili

triput pet i je na slet

triput est hajd' na ples

triput sedam konja sedlam

triput osam obr je bostan

triput devet strah i trepettriput deset bjei u krevet.

Koliko stoji ovaj kola?

Dvije voruge na glavi.

Koliko ima odavde do Milana?

Tisuu novih kilometara, jedan polovni kilometar i sedam okoladnih

bombona.


17/100

Koliko je teka suza?

Kako koja: suza razmaena djeteta laka je od vjetra, a suza gladna

djeteta tea je od itave zemlje.

Koliko je duga ova pria?

Previe.

Onda brzo izmislimo jo neke brojeve, pa da zavrimo. Rei u ih

onako kako se govore kod nas, u Modeni: jeni, dvani, trini, etiri,

etirini, ekspres filimbus, iz lavora voda pljus.

A ja u brojati kako ja znam: jen, dva, tri, tu smo svi, kruka, jabuka,

ljiva, pif, puf, paf i deset.

BRIF, BRUF, BRAF

U nekom tihom dvoritu dva su se djeaka igrala tako da su izmiljalanov jezik kako bi mogla razgovarati, a da ih ostali ne razumiju.

Brif, braf rekao je prvi.

Braf, brof odgovorio je drugi.

I udarili su u smijeh.

Na balkonu prvoga kata jedan je dobri stari gospodin itao novine, a na

prozoru kue nasuprot bila je neka stara gospoa, niti dobra, a niti zla. Kako su glupa ova djeca rekla je gospoa.

No, dobri gospodin nije se sloio:

Meni se ne ini.

Neete valjda tvrditi da ste razumjeli to su rekli.

Bogme jesam, sve sam razumio. Prvi djeak je rekao: kako krasan dan.

Drugi je odgovorio: sutra e biti jo ljepi.


18/100

Gospoa je uzdigla nos, no nije nita rekla, jer su djeaci opet stali

govoriti svojim jezikom.

Maraski, barabaski, pirimoki rekao je prvi djeak.

Bruf odgovorio je drugi.

I opet su obojica prasnula u smijeh.

Neete valjda tvrditi da ste i sada razumjeli uvrijeeno je uzviknula

stara gospoa.

E, jesam, sve sam razumio nasmijeio se stari gospodin. Prvi je

djeak rekao: kako smo sretni to smo na svijetu. A drugi je odgovorio:

svijet je krasan. No, je li doista lijep? upitala je stara gospoa.

Brif, bruf, braf odgovorio joj je stari gospodin.

KUPOVANJE TOKHOLMA

Na sajam u Gaviratu dolaze nekakvi ljudi koji prodaju sve i svata, a

boljih trgovaca od njih neete nigdje nai.

Jednog petka doao je neki ovjeuljak koji je prodavao udne stvari:

planinu Mont Blanc, Indijski ocean, Mjeseeva mora, a tako je divno

hvalio svoju robu da mu je poslije jednog sata ostao samo grad tokholm.Kupio ga je neki brija plativi za njega jedno ianje s masaom.

Brija je pribio izmeu dva zrcala potvrdu u kojoj je stajalo: Vlasnik

grada tokholma. Ponosno ju je pokazivao muterijama i odgovarao na

sva njihova pitanja.

To je grad u vedskoj, tavie, glavni grad.

Ima gotovo milijun stanovnika i, naravno, svi su moji.


19/100

Tu je i more, jasno, no ne znam tko mu je vlasnik.

Brija je malo-pomalo utedio novaca i prole je godine otiao u vedsku

da obie svoj grad. tokholm mu se uinio udesnim, a veani jako

prijazni. Oni nisu razumjeli niti jedne rijei od svega to im je govorio

brija, a on nije razumio niti slova od njihovih odgovora.

Ja sam gospodar grada, znate li vi to? Jesu li vas obavijestili?

veani su se smijeili i kimali glavama, jer nisu razumjeli, ali bili su

ljubazni, a brija je sav sretan trljao dlanove:

Ovakav grad za jedno ianje s masaom! Zaista sam ga jeftino platio.

A nije imao pravo. Platio ga je i preplatio. Jer svako dijete, doavi nasvijet, gospodar je itavoga svijeta i ne treba za njega platiti niti pare, ve

samo zasukati rukave, ispruiti ruke i uzeti ga.

TAKNUTI KRALJEV NOS

Jednom je Ivica Zgubidan odluio da otputuje u Rim i da dotakne kraljev

nos. Njegovi su ga prijatelji odgovarali od tog nauma govorei mu:

Pazi, to je opasno. Ako se kralj razljuti, izgubit e svoj nos sa itavom

glavom.

No Ivica je bio tvrdoglav. Dok se spremao na put, vjebe radi, poao jeposjetiti upnika, naelnika i andara i svoj je trojici dodirnuo nos tako

oprezno i spretno da nisu ni primijetili.

Stigavi u susjedni grad, potraio je guvernerovu, predsjednikovu i

suevu kuu. Posjetio je te vane linosti i dotaknuo im nos jednim ili s

dva prsta. Vane su se linosti poneto uvrijedile, jer im se inilo da je

Ivica pristojan, a znao je o svemu razgovarati. Predsjednik se naljutio i


20/100

uzviknuo: Ta zar vi mene vuete za nos?

Ni govora rekao je Ivica. Otjerao sam vam muhu.

Predsjednik se ogledao, no nije vidio ni muhe ni komarca, a Ivica se u

meuvremenu brzo poklonio i iziao ne zaboravivi zatvoriti vrata za

sobom.

Ivica je imao biljenicu u koju je zapisivao sve noseve koje bi uspio

dodirnuti. Bili su to sve vani nosevi.

No u Rimu broj noseva tako je naglo porastao, da je Ivica morao kupiti

deblju biljenicu. Dovoljno je bilo da proee ulicom i ve bi sreo

nekoliko ekselencija, pokojeg zamjenika ministra i desetak glavnihsekretara.

Direktore da i ne spominjemo: bilo je vie direktora negoli prosjaka. I svi

su ti nosevi bili prilino pristupani. Njihovi su vlasnici mislili da im

Ivica Zgubidan dodiruje nos iz potovanja prema njihovu autoritetu, a

neki su ak poeli zahtijevati od svojih podreenih da ih pozdravljaju na

isti nain. Govorili su: Od sada dalje, umjesto da mi se klanjate, mogli biste mi dodirnuti nos.

To je modernije i finije.

Podreeni se u poetku nisu usuivali dodirivati noseve svojih starjeina,

no, kako su ih ovi stali bodriti irokim osmijesima, navalili su, te stali

dodirivati, stiskati, opipavati noseve: uzvieni nosevi postali su sjajni i

crveni od uitka.Ivica nije zaboravio svoj glavni cilj i samo je ekao pogodnu priliku. A ta

mu se pruila za vrijeme jedne povorke. Ivica je primijetio da se s

vremena na vrijeme netko od prisutnih izdvaja iz mase, skae na

stepenice kraljevske koije i predaje kralju kovertu, vjerojatno kakvu

molbu, koju bi kralj, smijeei se, predavao svom prvom ministru.

Kad se koija dovoljno pribliila, Ivica je skoio na stepenicu i, dok mu


21/100

se kralj ljubazno smijeio, rekao je: Dopustite pruio ruku i protrljao

vrkom kaiprsta vrh nosa njegova Velianstva.

Kralj je zabezeknuto protrljao svoj nos, zaustio da neto kae, no Ivica se

jednim skokom unatrag ve sklonio na sigurno, meu ljude. Prolomio se

burni pljesak i odmah su i drugi graani oduevljeno pourili da slijede

Iviin primjer: skakali su na koiju, hvatali kralja za nos i drmali ga.

To je novi znak potovanja, Velianstvo aptao je prvi ministar kralju

u uho, smijeei se.

No kralja je prola volja za smijehom: zabolio ga je nos i poeo cijediti, a

on nije imao vremena da obrie svjeicu, jer mu njegovi vjerni podanicinisu davali predaha, ve su ga i dalje veselo vukli za nos.

Ivica se zadovoljan vratio u svoje mjesto.

UVENA KIA U PIOMBINU

Jedanput su u Piombinu padali bomboni. Padali su krupni poput grada, a

bili su svakojakih boja: zeleni, ruiasti, ljubiasti, plavi. Neki je djeak

stavio u usta bombon zelene boje da ga kua i osjetio da ima okus mente.

Drugi djeak uzeo je ruiasti bombon, a taj je imao ukus jagode.

To su bomboni! Bomboni! I svi su izletjeli na ulice da napune depove.No nisu stizali niti da ih pokupe, a ve su pali novi.

Kia nije dugo trajala, ali kad je prestala sve su ulice bile prekrivene

sagom mirisnih bombona koji su kripali pod nogama. aci su, vraajui

se iz kole, nali jo dovoljno bombona da napune kolske torbe. Starice

su ih pokupile i napravile velike zaveljaje od svojih marama.

Bio je to velik dan.


22/100

I sada jo mnogi ljudi ekaju da s neba stanu padati bomboni, no onaj

oblak nije se vie nadvio nad Piombinom, niti nad Torinom, a moda

nee proi niti nad Cremonom.

VRTULJAK IZ CESENATICA

Jednom je u Cesenatico, na morsku obalu, stigao nekakav vrtuljak. Imao

je samo est drvenih konja i est crvenih dipova, poneto izblijedjelih zaukus dananje djece. ovjeuljak koji je rukama gurao vrtuljak, bio je

sitan, mrav, tamnoput, a na licu mu se vidjelo da jede jedanput u tri

dana. Jednom rijeju, nije to bio neki naroiti vrtuljak, no djeci kao da se

inilo da je od okolade, jer su se neprestano vrtjela oko njega, divila mu

se i jogunila da se uspnu na nj.

to li je tom vrtuljku, kao da je od meda? govorile su majke. Ipredlagale bi djeci: Idemo pogledati dupine u kanalu, poimo jesti u

onu kavanu sa sjedalima-ljuljakama.

Nita od toga. Djeca su htjela vrtuljak.

Jedne se veeri jedan stari gospodin, poto je ukrcao unuka u dip, uspeo

na vrtuljak i uzjahao drvenog konjia. Nije mu bilo udobno, jer je imao

duge noge, pa su mu stopala dodirivala tlo, no svejedno se smijao. Aliim je ovjeuljak pokrenuo vrutljak, desilo se udo: u tili as stari se

gospodin naao u visini cesenatskog nebodera, a njegov je konji

galopirao zrakom upravivi njuku ravno u oblake. Pogledao je dolje i

vidio itavu Romanju, zatim cijelu Italiju, a onda Zemlju koja se

udaljavala pod kopitama konja i ubrzo se pretvorila u mali plavi vrtuljak

to se vrtio, vrtio pokazujui redom kontinente i oceane kao nacrtane na


23/100

zemljopisnoj karti.

"Kamo emo?", pitao se stari gospodin.

U tom asu proao je ispred njega unui za volanom stara izblijedjela

dipa, koji se pretvorio u svemirski brod. Iza njega, u redu, sva ostala

djeca, mirna i sigurna u svojoj putanji poput brojnih umjetnih satelita.

Tko zna gdje je sada bio ovjeuljak iz vrtuljka; no jo se uvijek ula

ploa to je svirala neki runi a-a-a: svaki krug na vrtuljku trajao je

koliko itava ploa.

"U tom grmu lei zec" pomislio je stari gospodin.

Onaj ovjek mora da je arobnjak.Pomislio je takoer: "Ako za vrijeme jedne ploe obletimo itavu Zemlju,

potui emo Gagarinov rekord."

Sad je svemirska karavana letjela nad Tihim oceanom s mnogo otoia,

nad Australijom gdje su skakali klokani, nad Junim polom s milijunima

pingvina to su ih gledali podigavi noseve, no nije bilo vremena da ih se

prebroji: umjesto njih ve su ameriki Indijanci davali dimne znakove,zatim evo njujorkih nebodera, onda samo jedan neboder, a bio je to

cesenatski. Ploa je bila gotova. Stari se gospodin zaueno ogledao: opet

je bio na starom, pitomom vrtuljku na obali Jadranskog mora, a tamni

mravi ovjeuljak koio je polako, bez trzaja. Stari je gospodin teturajui

siao.

Sluajte, vi rekao je ovjeuljku. No ovaj nije imao vremena da gaslua, druga su djeca zauzela konjie i dipove, vrtuljak je opet krenuo na

novi put oko svijeta.

Recite mi opet je pokuao stari gospodin, ve poneto ljutito.

ovjeuljak ga nije ni pogledao. Gurao je vrtuljak. Vesela djeja lica

traila su pogledom svoje roditelje koji su stajali u krugu s ohrabrujuim

smijekom na ustima.


24/100

arobnjak, taj bijedni ovjeuljak? arobni vrtuljak, ta smijena maina

to tetura uz zvukove runog a-a-a?

Neka zakljuio je starac bolje da to nikome i ne spomenem. Moda

bi mi se ljudi smijali iza lea i jo bi mi rekli: zar ne znate da je u vaim

godinama opasno ii na vrutljak, moe vas uhvatiti vrtoglavica?

NA PLAI U OSTIJI

Nekoliko kilometara od Rima nalazi se Ostijska plaa, kamo ljeti odlaze

tisue i tisue Rimljana, pa na plai nema mjesta niti da se iskopa rupa

lopaticom, a oni koji posljednji stignu nemaju gdje da pobodu suncobran.

Jednom je na Ostijsku plau stigao neki udni gospodin, zaista duhovit.

Stigao je posljednji, sa suncobranom pod mikom, i nije naao mjesta da

ga pobode. Tada ga je otvorio, namjestio neto na drku, i suncobran seodmah uzdigao uvis, preletio tisue kupaa i zaustavio se ba na morskoj

obali, ali dva-tri metra iznad ostalih suncobrana. Duhoviti gospodin

otvorio je svoju lealjku, koja je takoer stala lebdjeti; legao je u sjenu

suncobrana, izvadio iz depa neku knjigu i poeo itati udiui morski

zrak, pun soli i joda.

Ljudi ga isprva nisu ni primijetili. Svi su bili pod svojim suncobranima inastojali ugledati komadi mora meu glavama onih koji su bili ispred

njih, ili su rjeavali krialjke, no nitko nije gledao uvis. Najednom je neka

gospoa ula kako je neto palo na njen suncobran, pomislila je da se radi

o lopti, izila je da se obrecne na djecu, ogledala se, pogledala uvis i

ugledala duhovitog gospodina kako lebdi nad njenom glavom.

Gospodin je gledao dolje i zamolio onu gospou:


25/100

Oprostite, gospoo, pala mi je knjiga. Hoete li biti tako dobri da mi je

dobacite?

Gospoa je od uda sjela na pijesak, a kako je bila jako debela, nije

mogla ustati. Dotrali su njeni roaci da joj pomognu, a ona im je, bez

rijei, prstom pokazala letei suncobran.

Molim vas ponovio je duhoviti gospodin hoete li mi dobaciti moju

knjigu?

Zar ne vidite da ste prestraili nau tetku?

ao mi je, zaista nisam htio.

Onda siite odanle, to je zabranjeno. Ni govora, na plai nije bilo mjesta, pa sam se ovdje smjestio. I ja

plaam porez, da znate!

Jedan za drugim, svi Rimljani koji su se zatekli na plai, stali su gledati u

zrak i, smijui se, pokazivati prstom udnog kupaa.

Pazi onoga govorili su. Ima suncobran na mlazni pogon,

Gagarine vikali su mogu li i ja k tebi?Jedan mu je djeak dobacio knjigu, a gospodin je stao nervozno listati

dok nije naao gdje je stao, zatim je otpuhnuo i nastavio itati. Malo-

pomalo pustili su ga na miru. Samo su djeca s vremena na vrijeme

zavidno pogledavala u zrak, a oni najhrabriji bi i poviknuli:

Gospodine, gospodine!

to hoete? Zato nas ne nauite kako se lebdi?

No gospodin bi samo otpuhnuo i nastavio itati. U suton suncobran je

poletio uz lagani zviduk, duhoviti gospodin spustio se na cestu pokraj

svog motorkotaa, zajahao ga i otiao. Tko zna tko je bio i tko zna gdje je

kupio onaj suncobran.


26/100

MI IZ STRIPOVA

Jednom miiu iz stripova dojadilo je ivjeti meu stranicama asopisa,

pa je, eljan da zamijeni okus papira za okus sira, skoio i naao se u

svijetu pravih mieva od krvi i mesa.

Skva! odmah je uzviknuo osjetivi miris make.

Kako ste rekli? proaptali su drugi mievi, zbunjeni tom udnom

rijeju. Splum, bang, gulp! rekao je mii koji je govorio samo jezikom

stripova.

Mora biti Turin primijetio je neki stari brodski mi koji je, prije

negoli je otiao u penziju, plovio po Sredozemlju. I pokuao mu se

obratiti na turskom. Mii ga je zaueno pogledao i rekao:

Ziip, fiii, bronk. Nije Turin zakljuio je stari moreplovac.

A to je onda?

Tko bi ga znao.

I tako su ga prozvali Tkobigaznao, a drali su ga pomalo za seosku ludu.

Tkobigaznao pitali bi ga to vie voli parmezan ili grojer?

Spliit, grong, ziziziiir odgovorio bi mii iz stripova. Idi bestraga smijali su se mievi. A oni manji vukli su ga za rep ne bi

li uli gdje onako smijeno prosvjeduje: Zoong, spla, skvarr!

Jednom su poli u lov u neki mlin pun vrea bijelog i utog brana.

Mievi su zagrizli u tu blagodat i stali vakati kao za okladu: krik, krik,

krik, kako ve rade mievi kad vau. Ali mi iz stripova je vakao:

Krek, skrek, skererek.


27/100

Naui barem jesti kao pristojan ovjek promrmljao je mi

moreplovac. Da smo na brodu, ve bismo te bili bacili u more. Je li ti

doprlo do mozga da proizvodi odvratne zvukove?

Kreng rekao je mi iz stripova i ponovno se uvukao u vreu utoga

brana.

Moreplovac je namignuo ostalima i svi su tiho otili i ostavili stranca

njegovoj sudbini, uvjereni da nee nikada vie pronai put do kue.

Mii je jo neko vrijeme nastavio grickati. Kad je konano primijetio da

je ostao sam, bio je ve pregusti mrak, a da bi potraio put, te je odluio

da prenoi u mlinu. Upravo je poeo drijemati, kad se u tami upale dvauta semafora i zau se straan uanj lovevih apa. Maka!

Skva! rekao je mii drhtei.

Gragrranjau! odgovorila je maka. O uda, bila je to maka iz

stripova! Pleme pravih maaka otjeralo ju je, jer nije znala mijaukati kako

se prilii.

Dvoje se otpadnika zagrlilo, zaklelo jedno drugome na vjenoprijateljstvo, te provelo itavu no razgovarajui na udnom jeziku

stripova. Divno su se razumjeli.

PRIAO KRALJEVSTVU PRODRLJIVIJI

U dalekoj, drevnoj zemlji Prodrljiviji, istono od Dobropijske vojvodine,

prvi je kraljevao Prodrljivko Probavlja, a tako su ga zvali jer, kad bi

pojeo rezance, progutao bi i tanjur i divno ga probavio.

Naslijedio ga je na prijestolju Prodrljivko Drugi kog su nazivali Tri


28/100

lice, jer je jeo rezance u juhi sluei se istovremeno trima srebrnim

licama: dvije je drao svojim rukama, a treu je drala kraljica i jao si ga

njoj, ako lica ne bi bila puna.

Poslije njega su se izredali na prijestolju Prodrljivije, koje se nalazilo na

elu trpeze, prostrte danju i nou:

Prodrljivko Trei, zvan Predjelo.

Prodrljivko etvrti, zvan Kotlet na parmski nain.

Prodrljivko Peti, zvan Izjelica.

Prodrljivko esti, zvan Smaipuran.

Prodrljivko Sedmi, kog su zvali "Ima li jo?", a progutao je ak i krunu,iako je bila od kovanog eljeza.

Prodrljivko Osmi, zvan "Kora od sira", nije naao na stolu vie nita za

jelo pa je progutao stolnjak.

Prodrljivko Deveti, zvan elina vilica, pojeo je prijestolje sa svim

jastucima.

I tako je dinastija nestala.

ALISA JE PALA U MORE

Jedanput je Alisa Padalica otila na more, zaljubila se u njega, pa senikako nije dala iz vode.

Alisa, van iz mora! zvala ju je mama.

Odmah, evo me odgovorila bi Alisa, a ujedno bi mislila: Ostat u u

vodi dok mi ne narastu peraje i ne pretvorim se u ribu.

Naveer, prije negoli je ila u krevet, pogledala bi u zrcalo rastu li joj na

leima peraje ili barem koja srebrna ljuska. No nalazila je samo zrnca


29/100

pijeska, kad se ne bi dobro istuirala.

Jednog je jutra sila na plau ranije nego inae i srela nekog djeaka koji

je skupljao koljke i morske jeeve. Bio je ribarev sin i znao je mnogo o

moru.

Zna li kako se postaje riba? upitala ga je Alisa.

Odmah u ti pokazati odgovorio joj je djeak.

Poloio je na hrid rubac s jeevima i koljkama i skoio u more. Proao je

jedan minut, prola su dva, a djeak se nije pojavio na povrini. No evo,

umjesto njega izronio je dupin, stao se prevrtati meu valovima i veselo

trcati vodu uvis. Dupin se poeo igrati oko Alisinih nogu, a ona ga seuope nije bojala.

Poslije nekog vremena dupin se, uz elegantan udarac repom, uputio

prema puini. Umjesto njega izronio je djeak i nasmijeio se:

Jesi li vidjela kako je lako?

Vidjela sam, ali ne znam hou li i ja moi.

Pokuaj.Alisa je skoila u more arko elei da se pretvori u morsku zvijezdu, a

kad tamo, pala je u neku koljku to je upravo zijevala, da se naglo

zatvori zarobivi Alisu i njene sanje.

"Opet sam u nevolji", pomislila je djevojica. Kakva tiina, kakva

svjeina ondje dolje, u koljci. Bilo bi lijepo ostati ondje zauvijek, ivjeti

na dnu mora kao nekada morske vile. Alisa je uzdahnula. Sjetila se mamekoja je mislila da Alisa jo uvijek spava; sjetila se tate koji je upravo te

veeri trebao doi iz grada, jer je bila subota.

Ne mogu ih ostaviti same, previe me vole. Ovog puta vratit u se na

zemlju.

Uprla se rukama i nogama i uspjela toliko rastvoriti koljku, da je mogla

iskoiti iz nje i isplivati na povrinu. Djeak sa koljkama bio je ve


30/100

daleko. Alisa nije nikada nikome ispriala to joj se dogodilo.

RAT ZVONA

Bio jedanput jedan rat, veliki i strani rat, u kom su umirali mnogi vojnici

na jednoj i na drugoj strani. Mi smo bili ovdje, a nai neprijatelji ondje, i

pucali smo jedni na druge danju i nou, ali rat je tako dugo trajao da je na

kraju ponestalo bronze za topove, nismo vie imali eljeza za noeve itako dalje.

Na zapovjednik, Nadgeneral Bomba Puca Tutanjava, zapovjedio je da

se sva zvona skinu sa zvonika i da se rastale da bi se od njih iskovao

ogroman top: samo jedan, ali tako velik da se njime moe dobiti rat samo

jednim pucnjem.

Trebalo je sto tisua dizalica da se podigne taj top; za prijevoz na frontbilo je potrebno dvadeset i sedam vlakova. Nadgeneral je trljao dlanove

od zadovoljstva i govorio: Kad moj top opali, neprijatelji e pobjei ak

na Mjesec.

Kucnuo je veliki trenutak. Top je upravljen na neprijatelja. Mi smo

zaepili ui da nam tutanj ne probije bubnjie.

Nadgeneral Bomba Puca Tutnjava naredio je: Pali!Jedan je artiljerac pritisnuo dugme. I najednom, s jednog kraja fronta na

drugi, razlegla se zagluujua zvonjava: Din! Don! Dan! Mi smo

izvukli pamuk iz uiju da bolje ujemo.

Din! Don! Dan! Grmjela je topina. A sto tisua jeka ponavljalo je

brdima i dolinama: Din! Don! Dan!

Pali! dreknuo je Nadgeneral po drugi put: Pali! Hajd!


31/100

Artiljerac je ponovno pritisnuo dugme i opet se veseli koncert zvona

razlegnuo iz rova u rov. Kao da su najednom poela zvoniti sva zvona

nae domovine. Nadgeneral je upao kosu od bijesa i nastavio je upati,

dok mu nije preostala samo jedna jedina vlas.

Onda je nastalo zatije. Kad evo, s one strane fronta, kao da je netko dao

znak, zauo se veseli, zagluujui odgovor: Din! Don! Dan!

Jer morate znati da je i neprijateljskom zapovjedniku, Smrtiralu Von

Bomben Pucen Tutnjavenu, palo na pamet da izradi topinu od svih zvona

njegove zemlje.

Din! Dan! grmio je sada na top. Don! odgovarao je neprijateljski top. A vojnici dviju vojski iskakali

su iz rovova, trali jedni u susret drugima, plesali i vikali: Zvona,

zvona! Praznik je! Buknuo je mir!

Nadgeneral i Smrtiral ukrcali su se u svoje automobile i odjurili daleko,

potroili sav benzin, no zvuk zvona ih je i dalje pratio.

LJUBIICA NA SJEVERNOM POLU

Jednog je jutra na Sjevernom polu bijela medvjedica nanjuila neki udan

miris, pa je rekla velikom medvjedu (mali medvjed bio joj je sin): Da nije stigla kakva ekspedicija?

Ljubiicu su nali medvjedii. Bila je mala i drhtala je od hladnoe, no i

dalje je hrabro mirisala, jer joj je to bila dunost.

Mama, tata! uzviknuli su medvjedii.

Ja sam odmah rekla da se radi o neem udnom rekla je bijela

medvjedica svojoj obitelji. A po mom miljenju, to nije riba.


32/100

Sigurno ne rekao je veliki medvjed. No, nije niti ptica.

I ti ima pravo rekla je bijela medvjedica, poto je razmislila.

Jo prije veeri vijest se pronijela itavim Polom: malo, udno, mirisavo

stvorenjce ljubiaste boje pojavilo se u ledenoj pustinji, stajalo na jednoj

nozi i nije se micalo. Ljubiicu su doli pogledati foke i tuljani, iz Sibira

su stigli sobovi, iz Amerike polarni volovi, a iz jo veih daljina doli su

bijele lisice, vukovi i morske svrake. Svi su se divili nepoznatom cvijetu,

njegovoj drhtavoj peteljci, svi su udisali njegov miris, no jo uvijek ga je

bilo dovoljno i za one koji su posljednji stigli da ga ponjue.

Ako ima toliko mirisa, znai da mu je zaliha pod ledom rekla je nekafoka.

Ja sam odmah rekla uzviknula je bijela medvjedica da se tu neto

krije.

Nije ba sasvim tako rekla, ali nitko se vie nije sjeao.

Jedan galeb, kog su poslali na jug da skupi podatke, vratio se s vijeu da

se malo mirisavo stvorenje zove ljubiica i da ga u nekim zemljama iondje dolje ima na milijune.

Sada znamo koliko i prije primijetila je foka. Kako to da je ova

ljubiica dospjela upravo ovamo? Rei u vam to mislim: sve mi se to

ini prilino zakuasto.

Kako je rekla da joj se ini? upitao je veliki medvjed svoju enu.

Zakuasto. To jest, nita ne shvaa. Eto uzviknuo je veliki medvjed ba tako i ja mislim.

Te se noi itavim Polom zaula strana kripa. Vjeni led tresao se poput

stakla, a mjestimice se i raspucao. Ljubiica je jo jae zamirisala kao da

je odluila da najednom rastopi beskrajnu ledenu pusto i da je pretvori u

plavo i toplo more, ili zelenu, barunastu livadu. Napor ju je iscrpio. U

praskozorje su je vidjeli kako vene, svija se nad peteljkom, gubi boju i


33/100

ivot. Prevedena na nae rijei i na na jezik njena posljednja misao

vjerojatno bi glasila ovako: Eto, ja umirem... No netko je morao

poeti... Jednog e dana ovamo stii milijuni ljubiica. Vjeni e se led

otopiti, a tu e biti otoci, kue i djeca.

MLADI RAK

Jedan je mladi rak pomislio: "Zato svi u mojoj obitelji hodaju natrake?Hou da nauim hodati naprijed poput aba i neka mi otpadne zadak, ako

ne uspijem."

Kriomice je poeo vjebati meu kamenjem rodnog potoka i prvih ga je

dana taj pothvat stajao velikih napora. Udarao je na sve strane, ulubljivao

oklop i gazio jednom nogom po drugoj. No malo-pomalo krenulo je

nabolje, jer sve se moe nauiti samo ako se hoe.Kad je postao potpuno siguran, doao je svojoj obitelji i rekao:

Gledajte! I prekrasno je potrao naprijed.

Sine moj! udarila je u pla majka. Jesi li poludio? Doi k sebi, hodaj

kao to su te otac i majka nauili, hodaj kao tvoja braa koja te toliko

vole!

A braa su se podrugljivo smijuckala.Otac ga je neko vrijeme strogo gledao, a onda ree:

Dosta. Ako hoe da ostane s nama, hodaj kao i drugi rakovi. Ako

hoe po svojoj volji, potok je velik: idi i ne vraaj se vie.

Dobri rai volio je svoju obitelj, no bio je i suvie uvjeren da je u pravu,

a da bi se predomislio: zagrlio je majku, pozdravio oca i brau i krenuo u

svijet.


34/100

Njegov nain hodanja odmah je izazivao uenje skupine aba koje su se,

kao prave klepetue, sastale oko nekog lopoevog lista da malo

proavrljaju.

Svijet se okrenuo naopake rekla je jedna aba. Pogledajte onog

raka i recite mi da nisam u pravu, ako moete.

Vie niko nikog ne potuje u ovom svijetu rekla je druga aba.

Jao, jao! zajaukala je trea.

No rai je proslijedio ravno svojim putem, to se u njegovu sluaju

zaista moe rei. Najednom je zauo kako ga zove neki stari rak tuna

lica, to je sam samcat stajao pored jednog kamena. Dobar dan rekao je rai.

Starac ga je dugo promatrao, a onda rekao: to misli uiniti? I ja sam,

kad sam bio mlad, namjeravao nauiti rakove da hodaju naprijed. I evo

ta sam doekao: ivim potpuno sam, a ostali bi prije odgrizli jezik, nego

da progovore sa mnom. Posluaj me, dok je vrijeme: pomiri se s time da

hoda kao i drugi i jednog e mi dana biti zahvalan na savjetu.Mladi rak nije znao ta da odgovori, pa je utio. No mislio je: "Ja imam

pravo."

I poto je prijazno pozdravio starca, ponosno je nastavio put.

Hoe li daleko stii? Hoe li mu se nasmijetiti srea? Hoe li ispraviti

sve krive stvari na svijetu? Mi to jo ne znamo jer on jo uvijek hoda

odluno i hrabro kao i prvog dana. Moemo mu samo poeljeti svim sr-cem: Sretan put!


35/100

DIVOVA KOSA

Jednom su ivjela etiri brata. Trojica su bila mala, ali jako lukava, a

etvrti je bio div neizmjerne snage, no mnogo naivniji od ostalih. Snaga

mu je bila u akama i miiima, a pamet mu se nalazila u kosi. Njegova

lukava braa iala su mu kosu kratko-kratko, kako bi uvijek bio donekle

bedast, i morao je obavljati sve poslove budui da je bio jak, dok su ga

oni gledali i ubirali zaradu.

Morao je orati njive, cijepati drva, okretati mlinski kamen, vui kolaumjesto konja, a njegova su mudra braa sjedila na kolima i vodila ga uz

fijuk bia.

I dok su sjedili na kolima promatrali su mu glavu i govorili:

Kako ti lijepo stoji kratka kosa.

Ah, prava ljepota nije u uvojcima.

Pogledajte onaj pramen kako je narastao: veeras emo ga malopotkratiti.

I usput su jedan drugome namigivali, veselo se gurali laktom pod rebra;

na sajmu bi zaradili novaca, otili u gostionicu, a orijaa ostavili da uva

kola.

Davali su mu dovoljno hrane kako bi mogao raditi; i piti su mu davali kad

god je bio edan, ali samo vina iz bunara.Jednog se dana orija razbolio. Njegova braa, bojei se da ne umre dok

je jo mogao raditi, pozvala su najbolje lijenike u zemlji da ga lijee,

davala mu da pije najskuplje lijekove i donosila mu doruak u krevet.

Jedan mu je namjetao jastuke, drugi popravljao pokrivae. Uz to su

govorili:

Vidi li koliko te volimo? Ti, dakle, nemoj umrijeti, nemoj nam nanijeti


36/100

takvu nepravdu.

Toliko su se brinuli za njegovo zdravlje, da su zaboravili na kosu. I kosa

je imala vremena da naraste duga kao nikada prije, a s njom se orijau

vratila i njegova pamet. Poeo je razmiljati, promatrati svoju brau,

zbrajati dva vie dva i etiri vie etiri. Konano je shvatio koliko su mu

braa pokvarena, a on glup, no nije nita rekao. Priekao je da mu se vrati

snaga i jednog jutra, dok su mu braa jo spavala, ustao je, zavezao ih

poput slame i ukrcao na kola.

Kamo nas vozi, dragi brate? Kamo vozi svoju ljubljenu brau?

Sad ete vidjeti.Odvezao ih je na eljezniku stanicu, ubacio ih u vlak onako zavezane, a

za pozdrav im je rekao: Idite i da vas vie nisam ovdje vidio! Sad sam

ja gazda.

Vlak je zazvidio, kotai su se pokrenuli, a tri brata utke su ostala na

svom mjestu i vie ih nikada nitko nije vidio.

ODBJEGLI NOS

Nikolaj Gogolj ispriao je priu o nekom lenjingradskom nosu koji je

etao koijom i stvarao svakakve vragolije.Slina se pripovijest dogodila u Lavenu, na jezeru Maggiore. Jednog jutra

neki ovjek, koji je stanovao ba nasuprot pristanu za posuivanje

amaca, ustao je, otiao u kupaonicu da se obrije i, pogledavi se u zrcalo,

uzviknuo:

U pomo! Moj nos!

Posred lica nije bilo nosa, umjesto njega sve je bilo ravno. Onaj je ovjek


37/100

u kunom haljetku potrao na balkon taman na vrijeme da vidi nos kako

izlazi na trg i brzim se koracima udaljuje prema pristanu promiui

izmeu automobila koji su se ukrcavali na trajekt za Verbaniju.

Stoj! Stoj! vikao je ovjek. Moj nos! Dr' lopova! Dr' lopova!

Ljudi su gledali i smijali se.

Ukrali su vam nos, a ostavili tikvu? Strano!

Onom ovjeku nije preostalo drugo, doli da sie na ulicu i pojuri za

bjeguncem, a pred licem je drao rupi kao da je prehlaen.

Naalost, stigao je jedva na vrijeme da vidi kako se trajekt udaljuje od

pristana. Hrabro je skoio u vodu da ga stigne, praen povicima putnika iturista: "Naprijed! Naprijed!" No brod je ve brzo plovio, a kapetanu nije

ni na pamet palo da se vrati i da ukrca one koji su zakasnili.

Priekajte drugi trajekt vikao je jedan mornar onome ovjeku. Vozi

svakih pola sata.

ovjek se obeshrabreno vraao na obalu, kad je ugledao svoj nos kako,

prostrijevi kaput na vodi, polako plovi poput splavi. Dakle, nisi se odvezao brodom? Prevario si me? uzviknuo je.

Nos je gledao ravno preda se poput starog jezerskog vuka i nije se

udostojio ni da se obazre. Kaput se talasao lagano, poput meduze.

Kamo ide? uzviknuo je ovjek.

Nos nije odgovorio, i njegov nesretni gospodar morao se vratiti u

Lavensku luku i proi kroz gomilu znatieljnika na povratku kui, gdje sezabarikadirao i naredio kunoj pomonici da nikoga ne puta unutra, a

vrijeme je provodio promatrajui u zrcalu svoje lice bez nosa.

Nekoliko dana kasnije jedan je ribar iz Ranca, izvukavi mreu, naao u

njoj odbjegli nos koji je doivio brodolom posred jezera, jer je kaput bio

pun rupa. Ribar je odluio da odnese nos na trnicu u Laveno.

Kuna pomonica onog gospodina pola je na trnicu da kupi ribu i


38/100

odmah je ugledala nos meu linjcima i tukama.

Ta to je nos moga gospodara! uasnuto je uzviknula: Dajte mi ga

odmah da mu ga odnesem.

Ja ne znam iji je izjavio je ribar. Ja sam ga upecao i prodajem ga.

Poto?

Teina u zlatu, jasno. To je nos, nije valjda grge. Kuna pomonica je

odjurila da obavijesti svoga gospodara.

Daj mu koliko trai! Hou svoj nos!

Kuna pomonica je izraunala da je potrebno jako mnogo novaca, jer je

nos bio prilino velik: trebalo je pedest hiljada lira, trinaest trinaestica ipo. Da bi skupila tu svotu, morala je prodati i svoje naunice, no kako je

voljela svoga gospodara, rtvovala ih je uzdahnuvi.

Kupila je nos, umotala ga u rubac i odnijela kui. Nos je dopustio posve

mirno da ga odnesu kui, a nije se pobunio ak ni kad ga je njegov

vlasnik primio drhtavim rukama.

Ta zato si pobjegao? to sam ti skrivio?Nos ga je poprijeko pogledao, otpuhnuo od gaenja i rekao: Sluaj,

nemoj vie nikada kopati u nosu. Ili, barem odrei nokte.

CESTA KOJA NIJE NIKAMO VODILA

Na izlazu iz sela ravale su se tri ceste: jedna je vodila prema moru, druga

prema gradu, a trea nije vodila nikamo.

Martin je to znao, jer je ve pitao gotovo sve ljude i svi su mu jednako

odgovorili:

Ona cesta? Ne vodi nikamo. Uzalud je uputiti se njome.


39/100

A kuda prolazi?

Nikuda.

A zato su je onda sagradili?

Niko je nije sagradio, uvijek je bila tu.

Ali zar nikada nitko nije poao pogledati kamo vodi?

Ti si zaista tvrda glava: kad ti kaemo da nema to da se vidi...

Ne moete znati, kad niste ondje nikada bili.

Bio je tako tvrdoglav da su ga prozvali Martin Tvrdaglava, no on se nije

ljutio, ve je i dalje mislio na cestu koja nikamo ne vodi.

Kad je ve bio dovoljno velik da prijee preko ceste, a da ga djed ne vodiza ruku, jednog je jutra rano ustao, iziao iz sela i bez oklijevanja uputio

se tajanstvenom cestom hodajui neprestano naprijed. Cesta je bila puna

rupaga i korova, no na sreu ve odavno nije kiilo, pa nije bilo lokvi.

Desno i lijevo rasla je ivica, a ubrzo je poela i uma. Granje se

ispreplitalo nad cestom i tvorilo taman i svje tunel u koji je tek tu i tamo

prodirao koji zraak sunca da osvijetli put.Martin je hodao i hodao, a tunelu nikad kraja; boljele su ga noge i ve je

poeo pomiljati na povratak, kad ugleda nekog psa.

"Gdje je pas, tu je i kua ili barem ovjek", pomisli.

Pas mu je dotrao u susret maui repom, polizao mu je ruke, a zatim se

uputio dalje cestom. Pri svakom bi se koraku okrenuo da vidi slijedi li ga

Martin jo uvijek. Idem, idem govorio je Martin pun znatielje.

Konano se uma prorijedila, gore se pojavilo nebo, a cesta je zavrila

pred velikim vrtnim vratima od eljeza.

Kroz reetke Martin je ugledao dvorac otvorenih vrata i prozora, dim je

izlazio iz svih dimnjaka, a na jednom balkonu stajala je neka krasna

gospoa, mahala mu rukom i dozivala ga:


40/100

Naprijed, naprijed, Martine Tvrdaglavo!

Oho razveselio se Martin. Ja nisam znao da u stii, ali ona jest.

Gurnuo je vrtna vrata, proao kroz park i uao u salon dvorca, te se

poklonio lijepoj gospoi koja je silazila stepenitem. Bila je lijepa,

obuena jo ljepe od vila i princeza, a, osim toga, bila je vesela i smijala

se.

Znai, nisi povjerovao?

U to?

U priu o cesti koja ne vodi nikamo.

Bila je preglupa. A, po mom miljenju, ima vie naselja negoli cesta. Jasno, dovoljno je da ovjek poeli i da krene. A sada doi, pokazat u

ti dvorac.

U dvorcu je bilo vie od stotinu soba punih svakovrsnog blaga kao u

dvorcima u priama, gdje spavaju zaarane ljpotice, ili gdje divovi

gomilaju svoje bogatstvo. Bilo je dijamanata, dragog kamenja, zlata,

srebra, a lijepa je gospoa svaki as govorila: Uzmi, uzmi sve to hoe.Posudit u ti kola da odveze teret.

Budite uvjereni da Martin nije dopustio da ga moli.

Kola su bila dobrano puna, kad je odlazio. Na koijaevu mjestu sjedio je

pas, jer to je bio obueni pas i znao je drati uzde i lajati na konje kad bi

zadrijemali ili skrenuli s puta.

U selu, gdje su ve smatrali da je Martin Tvrdaglava mrtav, njegov jepovratak izazvao veliko uenje. Pas je iskrcao na trgu sve njegovo

blago, dvaput odmahnuo repom u znak pozdrava, popeo se na kola i,

tjeraj, nestao u oblaku praine. Martin je lijepo obdario sve suseljane,

prijatelje i neprijatelje, i morao je stotinu puta ispriati to mu se

dogodilo, a svaki put kad bi svrio priu, netko bi otrao kui po kola i

konja i odjurio cestom koja nije vodila nikamo.


41/100

No one iste veeri vratili su se jedan za drugim objeena nosa od jada: za

njih je cesta svravala posred ume, pred gustim zidom stabala, u moru

trnja. Nije vie bilo ni vrtnih vrata, ni dvorca, niti lijepe gospoe. Jer

izvjesna blaga postoje samo za one koji prvi pou nekim putem, a prvi je

bio Martin Trvdaglava.

STRAILO ZA PTICE

Gonario je bio najmlai od sedmoro brae. Njegovi roditelji nisu imali

novaca da ga poalju u kolu, pa su ga poslali na rad na neko veliko

poljoprivredno imanje. Gonario je postao strailo i tjerao je ptice s polja.

Svakog jutra dali bi mu vreicu baruta, a Gonario je satima i satima

hodao gore-dolje poljima zaustavljajui se s vremena na vrijeme da zapali

pregrt baruta. Prasak bi prestraio ptice i one bi pobjegle bojei selovaca.

Jednom je vatra zahvatila Gonarijev haljetak i, da se djeak nije brzo

bacio u jarak, sigurno bi poginuo u plamenu. Njegov je skok prestraio

abe koje su buno pobjegle, a njihovo je kreketanje preplailo zrikavce i

cvrke, te su naas prestali pjevati.

No najprestraeniji od svih bio je Gonario; sam samcat plakao je sjedeina rubu jarka, mokar poput runa paeta, malen, odrpan i gladan. Plakao

je tako oajno da su vrapci zastali na stablu gledajui ga i stali pijukati od

samilosti ne bi li ga utjeili. Ali ptice ne mogu utjeiti strailo za ptice.

Ta se pripovijest dogodila u Sardiniji.


42/100

IGRA TAPOM

Jednog se dana mali Klaudije igrao pred kunom veom, a ulicom je

prolazio lijepi starac sa zlatnim naoarima, hodajui pognuto i oslanjajui

se o tap koji mu je pao iz ruke ba ispred vee.

Klaudije ga je spremno podigao i pruio starcu koji se nasmijeio i rekaodjeaku:

Hvala, ne treba mi. Mogu izvrsno hodati i bez njega. Ako ti se svia,

uzmi ga.

I udaljio se i ne saekavi odgovora, a inilo se da je manje pognut negoli

prije. Klaudije je stajao sa tapom u rukama i nije znao to e. Bio je to

obini drveni tap savijene ruke, na kraju je imao eljezni vrak i nitadrugo to bi bilo vrijedno spomena.

Klaudije je dva-tri puta udario iljkom o tle, a zatim bez razmiljanja

zajahao tap i evo, to vie nije bio tap, ve divan crni konj s bijelom

zvijezdom na elu, koji je poletio u galopu oko dvorita njitei i

izbijajui kopitama iskre iz ljunka.

Kad je zaprepaten, a i poneto preplaen, Klaudije ponovno stao nazemlju, tap je opet bio tap i nije vie imao kopita, ve obini zarali

iljak, a umjesto grive obini savijeni drak.

Pokuat u jo jednom odlui Klaudije, im se povratio od uda.

Opet je zajahao tap, no sada to nije bio konj, ve dostojanstvena dvogrba

deva. Dvorite se pretvorilo u beskrajnu pustinju koju je trebalo prijei,

no Klaudije se nije bojao. Zagledao se u daljinu gdje se trebala pojaviti


43/100

oaza.

"To je sigurno arobni tap", rekao je Klaudije u sebi, zajahavi ga po

trei put. Sad je to bio potpuno crven trkai automobil, na poklopcu

motora pisao je broj; dvorite se pretvorilo u tutnjeu trkau stazu, a

Klaudije je uvijek stizao prvi na cilj.

Zatim je tap postao motorni amac, a dvorite mirno i zeleno jezero,

onda svemirski brod koji je jurio kroz svemir ostavljajui za sobom

zvjezdani trag.

Svaki put kad bi Klaudije stao nogom na zemlju, tap bi opet poprimio

svoj pitomi izgled, sjajni drak, stari iljak.Poslijepodne je brzo prohujalo u igri. Kad se spustila veer, Klaudije je

sluajno bacio pogled na ulicu i ugledao starca sa zlatnim naoarima koji

se vraao. Klaudije ga je radoznalo promatrao, no nije mogao primijetiti

na njemu nita naroito: bio je to obian starac, poneto umoran od etnje.

Svia li ti se tap? upitao je smijeei se Klaudija.

Klaudije je mislio da starac hoe da mu ga vrati, pa ga je pruioporumenjevi.

No starac je odmahnuo glavom.

Dri ga, dri rekao je. to e meni tap? Ti moe i letjeti s njime, a

ja se mogu samo osloniti na nj. Oslonit u se na zid i bit e isto.

I otiao je smijeei se, jer na svijetu nema sretnijeg stvora od starca koji

moe neto pokloniti djetetu.

STARE POSLOVICE

Nou su sve make crne propovijedala je jedna Stara Poslovica.


44/100

A ja sam siva rekla je jedna maka to je prelazila preko ulice.

Nije mogue: Stare Poslovice imaju uvijek pravo.

Ali ja sam svejedno siva ponovila je maka.

Neka druga Stara Poslovica pola je na nogometnu utakmicu, pribliila se

jednom igrau i apnula mu u uho: Uzdaj se u se i u svoje kljuse!

Nogometa je pokuao igrati nogomet sam, no bilo mu je uasno dosadno

i nikada nije mogao pobijediti, pa se vratio u momad. Stara Poslovica se

razboljela od muke i morali su joj izvaditi krajnike.

Jedanput su se sastale tri Stare Poslovice i tek to su zaustile, ve su se

poele svaati: Tko rano rani dvije sree grabi rekla je prva.

Bolje ikada, nego nikada rekla je druga.

Govoriti je srebro, a utjeti zlato uzviknula je trea.

Poupale su se za kosu i jo uvijek se tuku.

Tu je jo i pripovijest o onoj Staroj Poslovici kojoj se prohtjelo jesti

kruke, pa je stala pod stablo razmiljajui: "Zrelo voe samo pada."No kruka je otpala tek kad je potpuno sagnjilila i zgnjeila se na tikvi

Stare Poslovice koja je od alosti predala ostavku.

APOLONIJA I NJENE MARMELADE

U Sant'Antoniju, na jezeru Maggiore, ivjela je neka ena koja je znala

kuhati jako dobre marmelade, ali tako dobre, da su njene usluge traili

ljudi iz Valcuvije, Valtravaglie, Val Dumentine i iz Val Sirotice. Ljudi su,

kad je bilo vrijeme ukuhavanja, stizali iz svih krajeva. Sjeli bi na zidi i

gledali jezero, ubrali bi koju malinu s grma, a zatim pozvali onu enu:


45/100

Apolonijo!

to je?

Hoete li mi skuhati marmeladu od borovnica?

Evo me!

Hoete li mi pomoi da skuham dobru marmeladu od ljiva?

Odmah.

A ta ena Apolonija imala je zaista zlatne ruke i ukuhavala je najbolje

marmelade od Varesea do Kantona Ticina.

Jednom je k njoj dola neka ena iz Arcumeggije, a bila je tako siromana

da nije imala niti vreice breskvinih kotica, pa je putem pokupila upregau bodljikavih kestenovih kora.

Apolonijo, hoete li mi skuhati marmeladu?

Od kestenovih kora?

Nita drugo nisam nala...

Pokuat u.

I Apolonija se toliko potrudila da je od kestenovih kora ispala marmeladanad marmeladama.

Jednom ona ena iz Arcumeggije nije nala niti kestenovih kora, jer ih je

pokrilo suho lie; i tako je donijela pregau punu kopriva.

Apolonijo, hoete li mi skuhati marmeladu?

Od kopriva?

Nita drugo nisam nala... Pa dobro, vidjet emo.

I Apolonija je uzela koprive, poeerila ih, pripremila ih kako je samo

ona znala i skuhala marmeladu da oblizne prste.

Jer je ta ena Apolonija imala zlatne i srebrne ruke i bila bi skuhala

marmeladu i od kamenja.

Jednom je onuda prolazio car i htio je i on okusiti Apolonijinu


46/100

marmeladu; Apolonija mu je dala tanjuri marmelade, ali se caru nakon

prve liice zgadila, jer je u nju pala muha.

Gadi mi se rekao je car.

Da nije bila dobra, muha ne bi u nju pala rekla je Apolonija.

No car se naljutio i naredio svojim vojnicima da odreu Apoloniji ruke.

Tada su se ljudi pobunili i poruili caru da, ako on odree Apoloniji ruke,

oni e njemu odrezati krunu skupa s glavom, jer glava za careve ima na

svakom uglu, a zlatne ruke kao Apolonijine mnogo su skupocjenije i

rjee.

I car se morao povui.

STARA TETKA ADA

Kad je stara tetka Ada jako ostarjela, otila je u staraki dom, u sobicu stri kreveta, gdje su ve stanovale dvije stariice, stare kao i ona. Stara

tetka Ada odmah je zauzela stolicu pokraj prozora i razmrvila stari kola

na prozorskom naslonu.

Krasno, ovako e nam doi mravi rekle su ljutito ostale dvije starice.

A kad tamo, iz domskog vrta dola je ptiica, veselo pozobala kola i

odletjela. Evo prigovorile su starice to sad imate od toga? Pojela je i

odletjela. Ba kao i naa djeca koja su otila u svijet, tko zna kamo, a nas,

koje smo ih othranile, vie se i ne sjeaju.

Stara tetka Ada nije nita odgovorila no svakog je jutra mrvila kola na

prozoru, a ptiica bi dolazila da ga pojede uvijek u isto vrijeme, tana kao

da je pretplaena, a ako kola nije bio tu, trebali biste vidjeti kako se


47/100

ljutila.

Poslije nekog vremena ptiica je dovela i svoje mlade, jer je savila

gnijezdo i izlegla su se etiri ptia, pa su sada i oni pohlepno jeli kola

stare tetke Ade; dolazili su svakog jutra, a ako ne bi nita nali, stali bi

glasno cvrkutati.

Tu su vae ptice rekle bi tada pomalo zavidno dvije starice staroj tetki

Adi. A ona bi potrala, ako se to moe tako nazvati, sitnim koraiima do

svoje komode, nala bi koji stari kola izmeu vreice s kavom i vreice s

bombonima, a usput je govorila:

Strpite se, strpite se, evo me, dolazim! Eh mrmljale su ostale dvije starice kad bi barem bilo dovoljno

staviti malo kolaa na prozor, pa da se vrate naa djeca. A vaa djeca,

tetka Ado, gdje su vaa djeca?

Stara tetka Ada nije znala gdje su: moda u Austriji, moda u Australiji;

no ne bi se zbunila, mrvila bi kola za ptice i govorila im:

Jedite, hajde, jedite, jer inae neete dovoljno ojaati za let.A kad bi pozobale mrvice:

Hajde, hajde, idite! to jo ekate? Krila su zato da se leti.

Starice su klimale glavama i mislile da je stara tetka Ada malo luda, jer je

onako stara i siromana jo uvijek neto darivala, a nije ak ni zahtijevala

da joj se kae hvala.

Onda je stara tetka Ada umrla, a njena su djeca doznala za njenu smrt tekmnogo kasnije i vie se nije isplatilo putovati zbog pogreba. No ptiice su

itave zime svakog jutra dolazile na prozor i prosvjedovale, jer im stara

tetka Ada nije pripremila kola.


48/100

SUNCE I OBLAK

Sunce je putovalo nebom, veselo i ponosno na svojim platnenim kolima, i

bacalo na sve strane svoje zrake zbog ega je bjesnio i prigovarao neki

oblak olujna raspoloenja:

Rasipnice, vreo bez dna, bacaj, bacaj svoje zrake, vidjet e koliko e

ti ih ostati.

U vinogradima je svako zrno groa, koje je dozrijevalo na trsovima,

ukralo po jednu zraku u minuti, a poneko ak i dvije; i nije bilo vlati

trave, pauka, cvijeta ili kapi vode koji nisu uzeli svoj dio. Pusti, pusti neka te svi okradu; vidjet e kako e ti biti zahvalni kad

vie ne budu imali to da ti uzmu.

Sunce je veselo nastavilo svojim putem poklanjajui zrake na milijune,

milijarde, ne brojei ih.

Tek na zalazu prebrojilo je preostale zrake: i, gledaj uda, nije mu

manjkala niti jedna. Oblak se od zaprepatenja pretvorio u tuu. Sunce seveselo bacilo u more.

KRALJ KOJI JE MORAO UMRIJETI

Jedanput je neki kralj morao umrijeti. Bio je to jako moan kralj, no bio

je smrtno bolestan, pa je oajavao: Je li mogue da tako moan kralj

mora umrijeti? to rade moji vrai? Zato me ne spasu?

No vraevi su pobjegli od straha da ne izgube glavu. Ostao je samo jedan,

neki stari vra koga nitko nije sluao jer je bio prilino budalast, a moda

ak i malo lud. Ve mnogo godina kralj ga nije pitao za savjet, no sada ga


49/100

je pozvao.

Moe se spasiti rekao je vra ali pod jednim uvjetom: mora

prepustiti na jedan dan prijestolje ovjeku koji ti najvie slii. On e

zatim umrijeti umjesto tebe.

Odmah je izdan proglas u itavom kraljevstvu: Oni koji su nalik na

kralja neka se prijave u Dvoru u roku od dvadeset i etiri sata, u

protivnom bit e smaknuti.

Javili su se mnogi: neki su imali bradu jednaku kraljevoj, ali im je nos bio

neto dulji ili krai, i vra bi ih odbacio; drugi su sliili kralju kao jaje

jajetu u koari jaja, no vra bi ih odbio, jer im je manjkao koji zub, ili suimali mlade na leima.

Pa ti ih sve odbacuje prigovarao je kralj svome vrau. Pusti me da

pokuam s nekim od njih, za poetak.

To ti ne bi pomoglo odgovarao je vra.

Jedne su veeri kralj i njegov vra etali gradskim zidinama, kad vra

najednom uzvikne: Evo, evo ovjeka koji ti je najvie slian.I uz te rijei pokazivao je prosjaka, iskrivljena, grbava, poluslijepa,

prljava i puna krasta.

Ta nije mogue prosvjedovao je kralj. Izmeu nas dvojice je ponor.

Kralj koji mora umrijeti nastavio je vra slii samo

najsiromanijem, najbjednijem ovjeku u gradu. Brzo, zamijeni svoje

odijelo s njegovim za jedan dan, postavi ga na prijestolje i bit e spaen.No kralj nije htio priznati da slii prosjaku. Uvrijeen se vratio u palau i

umro s krunom na glavi i sa ezlom u ruci.

AROBNJAK S REPATICAMA


50/100

Jedanput je jedan arobnjak izmislio stroj za izradu repatica. Liio je

donekle stroju za rezanje rezanaca, no nije bio jednak. Sluio je za izradu

repatica u neogranienom broju, velikih i malih, jednostruka ili dvostruka

repa, utih ili crvenih, i tako dalje.

arobnjak je obilazio sela i gradove, nije proputao niti jedan sajam,

dolazio je i na Milanski velesajam i na sajam konja u Veroni, i posvuda je

pokazivao svoj stroj i tumaio kako je jednostavan za rukovanje. Repatice

su izlazile male, privrene koncem, a onda bi malo-pomalo, penjui se,

narasle do eljene veliine, a i onim najveima bilo je lake upravljati,negoli zmajevima. Ljudi su se skupljali oko maioniara, kao to se

uvijek okupiljaju oko onih koji na sajmu pokazuju neki novi stroj za

izradu tanjih rezanaca ili za guljenje krumpira, no nitko nije kupio niti

najmanju repaticu.

Kad bi bio balon, onda da rekla je neka ena. Ali, ako svome djetetu

kupim repaticu, tko zna to e sve s njome uiniti.A arobnjak: Nemojte se bojati! Vaa e djeca ii na zvijezde, pa je

bolje da se naviknu dok su jo mala.

Ne, ne, hvala! Na zvijezde e ii netko drugi, ali moj sin sigurno ne.

Repatice! Repatice! Tko eli repatice!

No nitko ih nije htio.

Ubogi se arobnjak pretvorio u kost i kou od puste gladi, jer nije zaradioniti jedne pare. Jedne veeri, kad je osjeao veu glad negoli inae,

pretvorio je svoj stroj za izradu repatica u toskanski sir i pojeo ga.

RIBAR IZ CEFALUA


51/100

Jednom je jedan ribar iz Cefalua, vukui mreu osjetio da je jako teka,

pa je pomislio da e u njoj nai tko zna to. A kad tamo, naao je ribicu

ne veu od malog prsta; bijesno ju je zgrabio i zamahnuo da je baci u

more, kad se zau tihi glasi:

Joj, nemoj me tako jako gnjeiti.

Ribar se ogledao, no nije bilo nikoga ni blizu ni daleko, a glasi se

ponovno javio:

Nemoj me baciti, nemoj me baciti!

Tada je ribar shvatio da glasi izlazi iz ribe, pa ju je rasporio i u njoj

naao malecnog djeaia, ali lijepo graena; imao je ruke, noge, lice, svena svom mjestu, samo to su mu na leima bile dvije peraje kao u riba.

Tko si ti?

Ja sam morski djeak.

A to hoe od mene?

Ako me zadri, donijet u ti sreu.

Ribar je uzdahnuo: Ve moram hraniti toliko vlastite djece, ba je mene morala zadesiti ta

srea da naem jo jedno.

Vidjet e rekao je morski djeak.

Ribar ga je odnio kui, gdje su mu saili kouljicu da sakrije peraje, a

zatim su ga poloili u kolijevku najmlaeg djeteta. Djeak nije zauzimao

niti pola jastuka i kad bi se ispruio.Ali koliko je jeo?! Da se zgrozi: vie bi pojeo on sam, negoli svi ostali

ribarevi sinovi, a bilo ih je sedam, ne zna se koji vea gladnica.

Zaista, divne li sree! uzdisao je ribar.

Idemo na ribe? rekao je idueg jutra morski djeak svojim tankim

glasiem.

Poli su, a morski je djeak rekao: Veslaj ravno dok ti ne kaem da


52/100

stane. Evo, stigli smo. Baci mreu ovdje.

Ribar je posluao, a kad je izvukao mreu, vidio je da je puna kao to

nikada ranije nije bila, i to samo prvorazredne ribe.

Morski djeak pljesnuo je rukama: Jesam li ti rekao, ja znam gdje su

ribe.

U kratko vrijeme ribar se obogatio, kupio jo jedan amac, zatim jo

jedan i onda jo mnogo amaca i svi su ili na more i za njega bacali

mree, a mree su se punile finom ribom, i ribar je zaraivao toliko

novaca da je jednoga od sinova poslao da izui raunovodstvo kako bi ih

mogao izbrojiti.Ali postavi bogat, ribar je zaboravio kako mu je bilo teko dok je bio

siromaan. Zlostavljao je svoje mornare, loe ih plaao, a ako su

prosvjedovali, otpustio bi ih.

Kako emo prehraniti svoju djecu? jadikovali su.

Dajte im kamenja, vidjet ete da e ga probaviti odgovarao je.

Morski djeak je sve to vidio i uo, pa mu je rekao jedne veeri: Pazi, ono to je nastalo, moe i nestati.

No ribar se nasmijao i nije ga posluao. tavie, uhvatio je morskog

djeaka, zatvorio ga u neku veliku koljku i bacio u more.

I tko zna koliko e vremena proi prije negoli se morski djeak opet

oslobodi. to biste vi uinili na njegovu mjestu?

KRALJ MIDA

Kralj Mida bio je veliki rasipnik, svake je veeri prireivao zabave i

plesove, dok nije ostao bez prebijene pare. Poao je arobnjaku Apolonu,


53/100

ispriao mu svoje nevolje, i Apolon ga je zaarao:

Sve to tvoje ruke dotaknu mora se pretvoriti u zlato.

Kralj Mida poskoio je od sree i trkom se vratio do svog automobila, no

tek to je dotaknuo kvaku vratnice, automobil se pretvorio u suho zlato:

zlatni kotai, zlatna stakla, zlatni motor. Pretvorio se u zlato ak i benzin,

pa auto nije mogao krenuti, i tako su morali pozvati kola s volovima da

ga odvuku.

Stigavi kui, kralj Mida stao je juriti sobama i doticati to vie stvari,

stolove, ormare, stolice, i sve se pretvaralo u zlato.

No uhvatila ga je e, naredio je sluzi da mu donese au vode, ali aa jepostala zlatna, voda se takoer pretvorila u zlato i, ako je htio piti, morao

mu je sluga stavljati licom vodu u usta.

Dolo je vrijeme veeri. Dodirnuo bi viljuku, i ona bi postala zlatna, a

svi bi uzvanici zapljeskali govorei: Velianstvo, dodirnite mi dugmad

na kaputu, dodirnite mi ovaj kiobran.

Kralj Mida udovoljavao je njihovim eljama, no kad je uzeo kruh da gapojede, i kruh se pretvorio u zlato, pa, ako je htio utaiti glad, morala ga

je hraniti kraljica.

Uzvanici su se skrivali pod stol i smijali se, a kralj Mida se razljutio,

uhvatio jednoga za nos i pretvorio mu ga u grumen zlata, pa ga uzvanik

vie nije mogao brisati.

Dolo je vrijeme spavanju, no kralj Mida nehotice je dotaknuo jastuk,dotaknuo plahte i stroak, i sve se pretvorilo u zlato i postalo pretvrdo za

spavanje. Morao je provesti no u naslonjai uzdignutih ruku da ne bi

neto dodirnuo, pa je drugog jutra bio mrtav umoran. Odmah je odjurio

arobnjaku Apolonu da mu skine ari, i Apolon je udovoljio njegovoj

elji.

Dobro je rekao mu je. Ali dobro pazi, jer prije negoli nestane


54/100

arolije, mora proi tano sedam sati i sedam minuta, a sve to u

meuvremenu takne pretvorit e se u kravlju izmetinu.

Kralj Mida otiao je utjeen i dobro je pazio na sat da ne bi neto

dotaknuo prije negoli proe sedam sati i sedam minuta.

Naalost, njegov je sat iao bre nego to bi trebalo, iao je naprijed jednu

minutu na sat. Kad je izbrojio sedam sati i sedam minuta, kralj Mida

otvorio je automobil i uao u njega i odmah se naao sjedeke posred

velike hrpe kravlje izmetine, jer je manjkalo jo sedam minuta do

prestanka arolije.

PLAVI SEMAFOR

Jedanput je semafor to stoji na glavnom trgu u Milanu uinio neto

udno. Sva su svjetla najednom postala plava, i ljudi nisu znali to e. Hoemo li prijei ili ne? Hoemo li ekati ili ne?

Iz svih svojih oiju, u sve pravce, semafor je slao neobini plavi signal,

tako jasne plave boje, kakvo nije niti milansko nebo.

ekajui ne bi li to shvatili, automobilisti su buili i trubili, motociklisti

su grmjeli ispusima, a najdeblji su pjeaci vikali: Vi jo ne znate tko

sam ja!Oni duhoviti zadirkivali su: Zeleno svjetlo je vjerojatno pojeo direktor

da izgradi vilu na ladanju.

Crvenim su obojili ribe u parku.

A znate li emu im slui uti? Kao dodatak maslinovom ulju.

Konano je stigao saobraajac i stao nasred raskra da sredi promet.

Drugi saobraajac potraio je komandni sandui da popravi kvar, i


55/100

iskljuio je struju.

Prije negoli se ugasio, plavi je semafor jo stigao pomisliti:

"Siromasi! Ja sam im dao znak 'slobodno' u nebo. Da su me razumjeli,

sada bi svi znali letjeti. No moda im je uzmanjkalo hrabrosti."

MI KOJI JE JEO MAKE

Jedan stari knjiki mi poao je u posjetu svojim roacima koji su ivjelina tavanu i veoma su malo znali o svijetu.

Vi slabo poznajete svijet govorio je svojim bojaljivim roacima.

Vjerojatno ne znate ni itati.

Ah, ti zna mnogo toga uzdisali su oni.

Na primjer, jeste li ikada pojeli maku?

Ah, kako si ti pametan. Ali kod nas make jedu mieve. Jer ste neznalice. Ja sam ih ve nekoliko pojeo i jamim vam da nisu

rekle ni: joj!

A kakva su okusa?

Okus papira i tinte, po mom miljenju. No to nije nita. Jeste li ikada

pojeli psa?

Ni govora. Ja sam ba juer pojeo jednog psa. Vujaka. Imao je takve zube da...

Uglavnom, pojeo sam ga, a nije izustio ni: joj!

A kakva je bio okusa?

Papir, papir. A jeste li ikada pojeli nosoroga?

Ah, ti si mudar. Ali mi nismo nikada niti vidjeli nosoroga. Slii li

parmezanu ili gorgonzoli?


56/100

Slii nosorogu, naravno. A jeste li ikada pojeli slona, fratra, princezu,

novogodinje drvce?

U tom je asu maka, koja ga je sluala skrivena iza nekog kovega,

skoila i prijetei zamijaukala. Bila je to prava maka, od kosti i mesa, s

brkovima i pandama. Svi su miii pojurili da se sklone, osim knjikog

mia koji se skamenio od zaprepatenja i ostao na mjestu poput kipa.

Maka ga je uhvatila i stala se s njim igrati.

Onda, ti si taj mi koji jede make?

Ja, vaa Visosti... Morate me shvatiti... Kako sam uvijek u knjinici...

Shvaam, shvaam. Jede ih naslikane, natampane u knjigama. Koji put, no samo zbog naunog istraivanja.

Jasno. I ja cijenim knjievnost. No ne ini li ti se da bi ipak neto trebao

nauiti i iz zbilje? Nauio bi da ima maaka koje nisu od papira i da

mievi ne mogu oglodati ba sve nosoroge.

Na sreu bijednog zarobljenika maak je naas obratio panju na nekog

pauka to je hodao po podu. Knjiki se mi u dva skoka vratio meu svojeknjige, a maak se morao zadovoljiti paukom.

DOLJE DEVET

Jedan je uenik dijelio:

Tri u trinaest ide etiri puta, ostaje jedan. Piem etiri u rezultatu. Tri

puta etiri dvanaest, do trinaest jedan. Dolje devet...

A, ne! uzviknuo je tada devet.

Molim? upitao je uenik.

Ti si protiv mene: zato si viknuo "dolje devet"? to sam ti uinio?


57/100

Jesam li moda narodni neprijatelj?

Ali ja...

Da, znam, ve ima spremnu izliku. Ali ja to neu otrpjeti. Vii "dolje

juha u kockama","dolje erif", ako ba hoe i "dolje preni zrak", ali

zato upravo "dolje devet"?

Oprostite, ali zaista...

Ne prekidaj me, to je nepristojno. Ja sam jednocifreni broj i svaki

dvocifreni bolji je od mene, ali i ja imam svoje dostojanstvo i hou da me

se potuje. Prije svega da me potuju balava djeca. Ukratko, spusti svoj

nos, spusti i rolete ako hoe, ali mene ostavi na miru.Djeak se zbunio i preplaio, pa nije spustio devet, pogrijeio je dijeljenje

i dobio lou ocjenu. Eh, koji put ovjek zaista ne smije biti isuvie

osjetljiv.

NEVIDLJIVI TONI

Jedanput je neki djeak po imenu Toni otiao u kolu, a nije znao

zadau, pa se jako bojao da ga uitelj ne pita.

"Ah" govorio je u sebi "kad bih barem postao nevidljiv..."

Uitelj je prozivao ake i, kad je doao do Tonieva imena, djeak jerekao "ovdje", no nitko ga nije uo, a uitelj je rekao: teta to Toni

nije doao, ba sam ga namjeravao ispitati. Ako je bolestan, nadajmo se

da nije nita ozbiljno.

I tako je Toni shvatio da je postao nevidljiv kao to je elio. Od sree

iskoio je iz klupe i odletio u korpu za otpatke. Ustao je i stao obilaziti

razred, vui za kosu sauenike i prevrtati im tintarnice. Uenici su krivili


58/100

jedan drugog za te pakosti, jer nisu mogli niti posumnjati na nevidljivog

Tonia.

Kad se umorio od te igre, Toni je iziao iz kole i popeo se na trolejbus,

naravno, ne plativi kartu, jer ga kondukter nije mogao vidjeti. Naao je

slobodno mjesto i sjeo. Na slijedeoj stanici ula je neka gospoa to se

vraala s trnice s punom torbom; htjela je sjesti upravo na ono sjedalo,

jer joj se uinilo da je prazno. A kad tamo, sjela je Toniu na koljena:

Kakva je ovo neslana ala? Zar se vie ne moe niti sjesti? Pogledajte,

stavila sam torbu na sjedalo, a torba lebdi!

Torba je bila poloena na Tonievim koljenima. Nastala je velikaprepirka i gotovo svi putnici stali su buno grditi tramvajsko poduzee.

Toni je siao u centru grada, uao u neku slastiarnicu i poeo jesti sve

to mu se prohtjelo. Grabio je obim rukama kolae s kremom,

okoladom, uglavnom sve to bi mu dolo pod ruku. Prodavaica je

vidjela kako kolai nestaju, pa je optuila nekog dostojanstvenog starog

gospodina koji je kupovao bombone s rupom za svoju staru tetku.Gospodin se uzbudio: Ja, tat? Vi ne znate s kim govorite! Vi ne znate

tko je bio moj otac! Vi ne znate tko je bio moj djed!

I neu da znam! odgovorila je prodavaica.

Kako, vi se usuujete vrijeati mog djeda!

Rasplamsala se strana svaa. Doli su straari. Nevidljivi Toni

provukao se izmeu porunikovih nogu i uputio se prema koli da vidisvoje sauenike kako izlaze. I vidio ih je kako izlaze, dapae, kako

kuljaju poput lavine kolskim stepenitem, ali oni nisu vidjeli njega.

Toni je uzaludno trao sad za ovim sad za onim, vukao za kosu svog

prijatelja Roberta, nudio bombone svom prijatelju Gviskardu. Nisu ga

vidjeli, niti obraali panju na njega, njihovi su pogledi prolazili kroz

njega kao da je od stakla.


59/100

Toni

gianni rodari - telefonske price

Documents

est danau tjednu putovao

svaku veer jednu priu

zakljuio kakav dobar

mogla zaspati bez prie

bimogle sluati njegove

prestraio neke crvene

pum veselim isvjeim

raunovoa bianchi zvao