giuseppe verdi otello · zadati smrtni udarac i uz posljednji poljubac mrtvoj ženi uz njegov motiv...

OTELLOSubota, 27. listopada 2012., 19 sati

Giuseppe Verdi

Foto

: Met

rop

olit

an o

per

a

Subota, 27. listopada 2012., 19 sati

G. Verdi

OTELLO

THE HD BRODCASTS ARE SUPPORTED BY

THE MET: LIVE IN HD SERIES IS MADE POSSIBLE BY A GENEROUS GRANT FROM ITS FOUNDING SPONZOR

Neubauer Family Foundation

GLOBAL CORPORATE SPONSORSHIP OF THE MET LIVE IN HD IS PROVIDED BY

OTELLO Johan Botha

JAGO Falk Struckmann

DESDEMONA Renée Fleming

CASSIO Michael Fabiano

Solisti, zbor i orkestar Metropolitana

ZBOROVOĐA Donald Palumbo

DIRIGENT Semyon Bychkov

REDATELJ Elijah Moshinsky

SCENOGRAF Michael Yeargan

KOSTIMOGRAF Peter J. Hall

OBLIKOVATELJ RASVJETE Duane Schuler

KOREOGRAFKINJA Eleanor Fazan

REŽIJA BORBI B. H. Barry

Praizvedba, Teatro alla Scala, Milano, 5. veljače 1887.

Prva hrvatska izvedba: Hrvatsko zemaljsko kazalište u Zagrebu, 10. listopada 1899.

Prva izvedba ansambla Metropolitana u Chicagu: 23. studenoga 1891.

Prva izvedba ove produkcije: 21. ožujka 1994.

SUBOTA, 27. LISTOPADA 2012.

POČETAK U 19 SATI.

Giuseppe Verdi

OTELLOOpera u �etiri �ina

Libreto: Arrigo Boito prema istoimenoj tragediji

Williama Shakespearea

Foto

: Met

rop

olit

an o

per

a

Radnja se događa na Cipru potkraj 15. stoljeća.

Stanka poslije drugoga čina.Svršetak oko 22.30 sata.Tekst: talijanski.Titlovi: engleski.

6 · Metropolitan u Lisinskom: Sezona 2012./2013.

PRVI �INNo� je i bjesni oluja dok se Cipru približava brod njegova zapovjednika, Mle�anina Otella. Narod na obali moli za Otellov spas i pobjedu. Brod se otrgnuo valovima i Otello je stupio na ciparsko tlo ovjen�an pobjedom nad Turcima. (“Esultate!”- Kli�ite od veselja!) Narod voli Otella, ali Jago i Roderigo ne dijele taj osje�aj. Jago ga mrzi jer je u napredovanju dao prednost Cassiju, a Roderigo je potajno zaljubljen u Otellovu ženu Desdemonu. Lukavi Jago snuje osvetu protiv Otella. Najprije opija Cassija. (“Inaffia l’ugola! - Zalij grlo!)Pijani Cassio izaziva metež u kojemu je ranjen Montano, koji je prije Otella bio guverner Cipra. Ogor�en, Otello oduzima Cassiju �in kapetana i daje ga Jagu. Galama je probudila Desdemonu. �in završava prekrasnim

ljubavnim duetom Otella i Desdemone (“Già nella notte densa” - Ve� se u gustoj no�i).

DRUGI �INPrvi je �in završio ljubavnim duetom Otella i Desdemone. I to je bio kraj njihove sre�e. U drugome �inu zame�e se klica tragedije.Cassio se tuži Jagu zbog bezumnog �ina koji je pijan po�inio. U silnoj težnji da se osveti Otellu, Jago smišlja kako �e iskoristiti situaciju. Nagovara Cassija da zamoli Desdemonu neka se ona zauzme za njega kod Otella. A onda pjeva svoj životni credo - “Vanne; la tua meta già vedo.” - Idi; tvoj cilj ve� vidim). Smislio je osvetu koja se temelji na Otellovoj ljubomori. Verdi, koji je izvrsno poznavao zakone operne dramaturgije, znao je da se drama po�inje vrtoglavo razvijati i da taj razvoj

Foto

: Met

rop

olit

an o

per

a


treba na trenutak zaustaviti. Dodao je zborski prizor kojim je želio sugerirati Cipar potkraj petnaestoga stolje�a kada se doga�a radnja opere. U Desdemoninu �ast pjevaju zborovi ciparskih žena i djece, ciparskih i albanskih mornara uz pratnju gajda, gitara, mandolina i gusala. Otello vidi Desdemonu kako razgovara s Cassiom i u njemu se budi klica ljubomore. I kad ga Desdemona zamoli da oprosti Cassiju, on joj se potuži da ga boli glava, a ona mu ponudi rubac da je njime ovije. On ga baci i grubo odgurne ženu. Njezina pratilja Emilija, Jagova žena, podigne s poda rubac i Jago koristi priliku da ga se domogne. To je prvi ljubavni dar Otella Desdemoni i on �e mu poslužiti kao sredstvo kojim �e razbuktati Otellovu ljubomoru. (“Desdemona rea!” - Desdemona kriva!)Klica ljubomore pala je na plodno tlo. Kad ostanu sami, Jago pri�a Otellu kako je jednom prigodom �uo Cassija da u snu šap�e Desdemonino ime (“Era la notte, Cassio dormia” - Bijaše no�, Cassio je spavao) i dodaje da je kod njega vidio rubac tanak poput koprene izvezen cvjetovima. Otello je ve� lud od ljubomore i zaklinje se da �e se osvetiti ženi (“Si, pel ciel marmoreo giuro!” - Da, zaklinjem se ledenim nebom!)

TRE�I �INU tre�em �inu zaplet doseže vrhunac. Po�inje duetom Otella i Desdemone. Otello je do�ekuje lažnom uljudnoš�u, kako �e duet i završiti. A onda je optužuje zbog nevjere i obasipa najstrašnijim uvredama i prijekorima. Sukob njegove goleme ljubomore i iskrene �isto�e Desdemonine duše jedan je od najljepših odlomaka operne literature. (“Dio ti giocondi, o sposo dell’alma mia sovrano.” - Bog neka te razveseli, supruže, gospodaru duše moje.) Za duetom slijedi bolni Otellov monolog u kojemu se u isprekidanim frazama prepli�u raznovrsni osje�aji koji slamaju hrabrog vojskovo�u i

�ovjeka podložna snažnim i razornim strastima (“Dio! Mi potevi scagliar tuti i mali” - Bože! Mogao si na mene baciti sva zla). Jago podjaruje Otellovu ljubomoru. Navodi Cassija da mu pri�a o svojoj ljubavnici, kurtizani Bianci, ali njezino �e ime re�i tako tiho da ga Otello ne �uje pa �e misliti da govori o Desdemoni. Cassio to �ini i istodobno razvija rubac koji Otello prepoznaje kao svoj prvi ljubavni dar Desdemoni. Više nema dvojbi o Desdemoninoj nevjeri. Otello je u to uvjeren i grubo odbacuje ženu, nazivaju�i je kurtizanom.Trublje najavljuju dolazak venecijanske la�e s mleta�kim izaslanicima, na �elu s Lodovicom. Donose duždevu naredbu; Otello je opozvan u Veneciju. Pred nazo�nima Otello ponovno grubo vrije�a Desdemonu i baca je na pod (“Aterra!... sì... nel livido fango” - Na zemlju!... da... u blato olovne boje). Sam se slama u o�ajni�kom bolu, a Jago u trijumfu kli�e: “Ecco il Leone!” - Evo Lava!

�ETVRTI �INU �etvrtom �inu tragedija se raspli�e. Sumoran orkestralni uvod s dominantnim engleskim rogom do�arava ugo�aj budu�eg razvoja drame i uvodi u prekrasnu Desdemoninu pjesmu o vrbi (“Mia madre avea una povera ancella” - Kod moje je matere bila uboga sluškinja) i Ave Mariju. Slijedi dramati�an dijalog Otella, �iji dolazak najavljuju kontrabasi, i Desdemone (“Diceste questa sera le vostre preci?” - Jeste li se pomolili ve�eras?). Otello davi ženu.Strašna se spletka razotkriva i njezin krivac, uzrok svega zla, Jago, bit �e kažnjen. Za Otella nema budu�nosti. Slomljen, sam �e sebi zadati smrtni udarac i uz posljednji poljubac mrtvoj ženi uz njegov motiv iz ljubavnog dueta iz prvoga �ina, opera završava (“Niun mi tema” - Neka me se nitko ne boji). Izgubljeno povjerenje dovelo je do tragedije. Razdiran ljubomorom, Otello je ubio posve nevinu ženu, koju je beskrajno volio.


Renée Fleming

Foto

: Met

rop

olit

an o

per

a

VEČERAŠNJI INTERPRETIJužnoafrički tenor Johan Botha (1965.) debitirao je 1989. kao Max u Weberovu Strijelcu vilenjaku, a međunarodnu karijeru počeo je 1993. kao Pinkerton u Madame Butterfly u Operi Basti l le u Parizu. U Metropolitanu je prvi put nastupio 1997. kao Canio u Pagliaccima i do sada je u njemu ostvario devet uloga i više od šezdeset nastupa. Danas je vodeći dramski tenor i istaknuti tumač Verdijevih likova. Desdemonu pjeva Renée Fleming (1959.), dobitnica nekoliko uglednih nagrada, među kojima 1990. Nagrade Richard Tucker i 1999. nagrade Grammy za CD The beautiful voice (Prekrasan glas). Nakon što je dobila Fulbrightovu stipendiju, nastavila je školovanje u Europi kod Arleen Auger i Elisabeth Schwarzkopf. U Metropolitanu je prvi put nastupila 1991. kao Grofica u Figarovu piru i do sada je u

njemu ostvarila 21 glavnu ulogu, među njima i jednu na praizvedbi - opere buffe prema Beaumarchaisu, Duhovi Versaillesa, Johna Corigliana na libreto Williama M. Hoffmana, izvorno naručenoj za proslavu stote obljetnice djelovanja Meta - i više od 200 nastupa. Pjevala je na inauguracijskoj svečanosti predsjednika Baracka Obame u siječnju 2009. u Lincoln Memorialu.Njemački bas-bariton, komorni pjevač Bečke državne opere Falk Struckmann (1958.), koji se ističe kao tumač likova herojskog baritona u djelima Richarda Wagnera, pjeva Jaga. U Metu je prvi put nastupio 1997. kao Wozzeck. U njemu je još pjevao Telramunda u Lohengrinu, Don Pizarra u Fideliju, Abimelecha u Samsonu i Dalili, Amfortasa u Parsifalu i Scarpiju u Tosci. Izvedbom ravna ruski dirigent židovskog podrijetla Semyon Bychkov (1952.). Rođen je u Lenjingradu i studirao na tamošnjem


Konzervatoriju. Pobjeda na dirigentskom natjecanju Rahmanjinov 1973. pruži la mu je priliku da dirigira Lenjingradskom filharmonijom. Sljedeće godine emigrirao je u Sjedinjene Američke Države. Nakon deset godina djelovanja s manjim orkestrima, 1984. dobio je poziv Njujorške filharmonije, Berlinske filharmonije i orkestra Concertgebouwa, i njegova svjetska karijera je počela. Potpisao je desetogodišnji ugovor s gramofonskom tvrtkom Philips. Od 1989. do 1998. bio je muzički direktor Orchestre de Paris, od 1998. glavni dirigent u Semperoperi u Dresdenu. Profesor je dirigiranja na Kraljevskoj glazbenoj akademiji (Royal Academy of Music) u Londonu. Ravnopravno djeluje kao operni i simfonijski dirigent. U Metu je prvi put dirigirao 2004. Borisom Godunovim. Australski redatelj rođen u Šangaju, Elijah Moshinsky (1946.) počeo je karijeru u Londonu. Velik je

uspjeh postigla 1975. njegova režija Brittenova Petera Grimesa u Covent Gardenu i od tada je u Kraljevskoj opernoj kući (ROH) režirao mnogo opernih naslova standardnog i novijeg repertoara. Karijeru dramskog redatelja počeo je također u Londonu, 1976., u National Theatreu. Njegov televizijski rad vezan je najviše uz BBC. Moshinsky režira diljem svijeta, a prvu je režiju u Metropolitanu ostvario 1980. Bio je to Krabuljni ples. U Metu je još postavio na scenu Samsona i Dalilu, Arijadnu na Naxosu, Slučaj Makropulos, Pikovu damu, Nabucca i Luisu Miller. O SKLADATELJUJoseph Fortunin François - Giuseppe Verdi - rođen je 10. listopada 1813. u selu Le Roncole nedaleko od gradića Busseta blizu Parme, koja je tada bila pod francuskom vlašću. S jedanaest godina postao je orguljaš u svojem

Johan Botha i Falk Struckmann

Foto

: Met

rop

olit

an o

per

a


selu. Otac ga je poslao u Busseto gdje je osvojio punu naklonost Antonija Barezzija (1787-1867), predsjednika tamošnjega filharmonijskog društva, koji mu je, vjerujući u njegovu iznimnu nadarenost, pružio svesrdnu potporu i pomogao da ode na školovanje u Milano. Nisu ga pr imili na tamošnji Konzervatorij, koji danas nosi njegovo ime, ali se mladić ipak školovao kod profesora na Konzervatoriju, Vincenza Lavigne (1776-1836). Prvu ponudu da sklada operu dao mu je Teatro Filodrammatico u Milanu, ali do danas nije razjašnjeno što se uistinu dogodilo s operom Rocester koja nikada nije izvedena. Tako je Verdijev operni prvijenac Oberto, grof svetog Bonifacija (Oberto, conte di San Bonifacio), praizveden s velikim uspjehom u Scali 17. studenoga 1839. godine. Osjetivši Verdijev genij, moćni intendant Scale Bartolomeo Merelli (1794-1879) odmah ga je vezao ugovorom. Drugu operu Jedan dan kraljevanja (Un giorno di regno) skladao je Verdi nakon tragičnih događaja u životu, smrti dvoje djece i supruge Margherite,

kćeri njegova dobročinitelja Barezzija, i ona nije postigla uspjeh. Zakleo se da neće više skladati. Ali onda mu je Merelli dao libreto Nabucca. Trijumfalnom izvedbom opere u Scali 9. ožujka 1842. počinje jedna od najvećih i najljepših umjetničkih karijera koja će nepomućenim sjajem trajati punih pedeset godina, do posljednjeg autorova remek-djela, Falstaffa, praizvedenog također u Scali 9. veljače 1893. godine.Verdi je s Nabuccom postao idolom Talijana, utjelovljenje njihovih htijenja i težnji za ujedinjenjem zemlje, junak talijanskog nacionalnog preporoda - Risorgimenta. Po zidovima se pisalo Viva VERDI kao kratica za Viva Vittorio Emanuele Re D’ Italia (Živio Viktor Emanuel, talijanski kralj). Njegova glazba izvorne snage, nevjerojatne životnosti i prelijepih melodija zanosno je i poticajno djelovala. Narudžbe za skladanje novih opera počele su se nizati i u devet robijaških godina, “anni di galera“, kako ih je nazivao, skladao je dvanaest djela različite kvalitete. Lombardijci (I Lombardi alla prima crociata), Ernani, Dva Foscarija (I due Foscari), Giovanna d’Arco, Alzira, Attila, Macbeth, Razbojnici (I masnadieri), prerađeni Lombardijci u Jérusalem, Gusar (Il corsaro), Bitka kod Legnana (La battaglia di Legnano), Luisa Miller i Stiffelio utrli su put tzv. latinskoj trilogiji, trima remek-djelima: Rigolettu, Trubaduru (Il trovatore) i Traviati. Verdi je u njima zašao u najskrovitije kutke ljudske duše i genijalnim glazbenim mislima izrekao sve dvojbe, strahove, raznovrsne osjećaje, unutarnje sukobe, sve ono od čega je sazdan čovjek, koji je ostao osnovnom preokupacijom njegova ljudskog i umjetničkog postojanja. Dolazak na scenu kao protagonista dvorske lude, Ciganke i posrnule žene promijenio je odnos prema operi, u kojoj su glavni junaci bili heroji.

Giuseppe Verdi


Nakon dugogodišnje veze, Verdi je sklopio brak s pjevačicom Giuseppinom Strepponi (1815-1897) koja ga je vjerno pratila na putu uspjeha i slave. Počeo je skladati i za parišku Veliku operu, što je bio cilj skladatelja devetnaestoga stoljeća, i tako su nastale Sicilijanska večernja (Les Vêpres siciliennes), 1855. i Don Carlos, 1867. Za venecijanski Teatro La Fenice skladao je 1857. Simona Boccanegru, iste je godine preradio Stiffelija u Arolda za Rimini, u Rimu se 1859. praizveo Krabuljni ples (Un ballo in maschera). Za Petrograd je 1862. napisao Moć sudbine (La forza del destino). Godine 1871. praizvedena je Aida, 1874. Requiem u počast slavnome književniku Alessandru Manzoniju (1785-1873), godine 1887. stvorio je vrhunac talijanske melodrame Otella i 1893. umjetnički se oprostio od svijeta lirskom komedijom Falstaff.Verdijev muzički genij zadržao je u punoj mjeri čistoću melodijske linije, na tome zdravom temelju gradio je zgradu operne umjetnosti. Postao je i majstor orkestracije. Svaka njegova opera iz kasnijeg zrelog razdoblja ima specifičnu boju - tinta musicale. Operi je udahnuo nov život: dao joj je sadržajnost i snagu drame, svjež i obogaćen glazbeni tretman, plemenitost ljudskoga u kompletnom kontekstu djela. Bio je obožavan i slavljen kao najveći operni skladatelj, ali je ostao čvrst i nepokolebljiv kao čovjek kojemu doduše ništa nije strano, ali koji nepogrešivom sigurnošću bira pravi i jedino mogući put. Nije prihvaćao sve počasti kojima su ga obasipali i svojim je najvećim djelom smatrao Dom za odmor (Casa di riposo per musicisti) ostarjelih i iznemoglih glazbenika koji je dao sagraditi u Milanu, u kojemu je i umro 27. siječnja 1901. godine.Želio je biti pokopan skromno i tiho, a u hladno milansko zimsko jutro na posljednji ga je počinak ispratilo golemo mnoštvo. Grad je bio zavijen u crne zastave. Arturo Toscanini

(1867-1957) ravnao je zborom od osam stotina ljudi koji je pjevao glasoviti zbor iz Nabucca.Va, pensiero, sull’ ali dorate .... - Poleti, misli, na krilima zlatnim...Italija je oplakivala najvećeg i najvoljenijeg Talijana 19. stoljeća, a svijet skladatelja koji je svojim besmrtnim melodijama trajno ušao u srca ljudi svih kontinenata i darovao im obilje trenutaka uzvišene ljepote. Snagom dramatske glazbene riječi, pogledom u budućnost i modernim izrazom, Giuseppe Verdi je skladatelj našega vremena, velik u svjetskim razmjerima, kao što je u doba talijanskog Risorgimenta bio idol vlastite nacije.

O LIBRETISTUIznimno zanimljiva ličnost u talijanskoj umjetnosti druge polovice devetnaestog stoljeća, pjesnik i skladatelj Arrigo Boito,

Arrigo Boito


rođen je u Padovi 12. veljače 1842. Mati mu je bila poljska grofica Jòzefina Radolinska, a otac Silvestro, slikar minijaturist, pustolov koji je ubrzo napustio djecu i prepustio ih majčinu odgoju. S odličnim uspjehom završio je Konzervatorij u Milanu. Zajedno s Francom Facciom (1840-1891), koji će postati skladatelj, ali će slavu steći kao dirigent, skladao je dvije kantate. S novcem koji su dobili od talijanske vlade otišli su u Pariz. U kulturnom središtu svijeta upoznao je Victora Hugoa, Hectora Berlioza, Gioachina Rossinija i Verdija. Tada mu je prvi put pala na um misao da sklada operu o Faustu, i rimskom caru Neronu.Kad se kao devetnaestogodišnjak 1861. vratio u Milano, Boito je postao vođa mladih umjetnika intelektualne avangarde koji su težili novom romantičnom kulturnom smjeru. Poznati su pod nazivom scapigliati, a smjer scapigliatura. Djelovao je kao novinar te glazbeni i kazališni kritičar, ali i kao pjesnik. Bio je opsjednut idejom kontrasta, sukoba u svemiru između svjetla i tame, anđela i vraga. Talijanski filozof Benedetto Croce (1866-1952) označio ga je kao jedinog pravog romantičara u talijanskoj književnosti kojega je opčinjala borba dobra i zla. Goetheov Faust potpuno je zadovoljio te njegove preokupacije pa je Arrigo Boito skladao operu Mefistofele, praizvedenu 1868. u Scali. Za nju je, naravno, napisao i libreto i objavio ga nekoliko tjedana prije praizvedbe. Stari majstor Rossini ustvrdio je kako “mladi skladatelj hoće trčati, a još ne zna hodati“. Boito je tako prvi u Italiji bio i skladatelj i libretist. Mefistofele je na praizvedbi uzvitlao mnogo prašine, Boito je partituru velikim dijelom spalio i počeo raditi novu. To je trajalo sedam godina i za to je vrijeme napisao nekoliko libreta, za Ponchiellijevu Giocondu pod pseudonimom Tobia Gorrio, što je anagram njegova imena i tekst za Verdijevu Himnu nacija te preveo

Wagnerova Rienzija. Poslije je preveo libreto Gluckove Armide i Shakespeareova Romea i Juliju za veliku dramsku umjetnicu Eleonoru Duse (1858-1924) s kojom je sedam godina održavao prisnu vezu.Razdi ran dvojbom između is taknute samokritičnosti i romantične sentimentalnosti, Boito je počeo skadati operu Neron koju nije dovršio; istodobno je pisao operne librete. U ranim godinama bio je žestoki protivnik Giuseppea Verdija, u kasnijim mu je postao odan suradnik i prijatelj. Za njega je najprije revidirao Simona Boccanegru za izvedbu 1881. u Scali, a zatim napisao dva vrhunska libreta za Otella i Falstaffa. Divljenje prema Verdijevu geniju preraslo je u duboko poštovanje prema Verdiju čovjeku pa je bdio je uz skladateljevu samrtnu postelju. Boito je 1889. postao ravnatelj Konzervatorija u Parmi. Stekao je počasni doktorat iz glazbe na Sveučilištu u Cambridgeu. Umro je u Milanu 10. lipnja 1918. godine.

O DJELU Sedamdesetih godina XIX. stoljeća Verdi se osjećao osamljeno u talijanskoj glazbenoj svakidašnjici. U potrazi za novim idejama i rukovodeći se novim estetskim stajalištima, publika i skladatelji okretali su se najprije francuskoj, a zatim njemačkoj glazbi, tražeći u njima nadahnuće. Nakon veličanstvenog Requiema , koji je skladao 1874., nije namjeravao ništa skladati, posebice ne operu. Dva desetljeća bio je prvi u talijanskom glazbenom svijetu i oblikovao je njegov ukus, a odjedanput su njegove zamisli postale zastarjele. Vjerojatno se i sam tako osjećao kad se povukao u stanovitu samoizolaciju. Ali tako nije razmišljao mladi voditelj izdavačke kuće Ricordi, Giulio Ricordi (1840-1912). Vrlo pažljivo doveo ga je u bliži doticaj s Arrigom Boitom, vrlo darovitim i poznatim pjesnikom,


kritičarem, libretistom i skladateljem. Boito je bio tridesetak godina mlađi od Verdija, ali je silno želio za velikog maestra napisati libreto. Nakon njihova susreta lako je 1879. odabran siže - Shakespeareov Othello. Izbor Verdijeva obožavanog pisca, kojim se bavio cijeloga života, bio je dobar poticaj. Boito je vrlo brzo sročio libreto. Od otprilike 3500 Shakespeareovih stihova napisao je libreto od 800. U pristupu Shakespearevoj tragediji posve se pridržavao zapleta i svih temeljnih odrednica, ali je tako zgusnuo radnju da se ne treba čuditi kad je govorio o “svojem“ Otellu. Kako god ih promatrali, u dramskome slijedu i u stihu, Verdijeva opera i Boitov libreto kongenijalni su opusu velikog engleskog dramatičara. Boito je izbacio prvi čin Shakespeareove drame (u smislu da se radnja događa u Veneciji), ali je zadržao u svojem prvom činu nekoliko prizora iz Shakespeareova prvog čina. Boitov se prvi čin odigrava na Cipru. Posljednji čin znatno je kratio i dodao remek-djelo za sebe - Jagov monolog u drugome činu.Trebalo je proći još mnogo vremena dok se Verdi nije prihvatio skladanja. Bilo je to tek početkom 1884. Trebalo je najprije revidirati Simona Boccanegru za izvedbu u Scali, u čemu mu je Boito pomogao, i provesti neke zahvate u Don Carlosu. Verdi je bio svjestan da novo vrijeme traži promjene u talijanskoj operi. A kako je imao savršen instinkt za glazbenu dramaturgiju, znao je da se ne treba baš svega odreći iz tradicije. Osjećao je npr. da finale trećega čina traži tradicionalni veliki concertato, pa je i od Boita tražio neke izmjene. Razdoblja intenzivnog stvaralačkog rada prekidana su potpunom neaktivnošću i tek je u prosincu 1886. partitura bila gotova. Verdi je sam odabrao protagoniste i s njima dosta radio. Neumoljiv u svojim zahtjevima, pisao je Ricordiju: “Nitko, baš nitko ne smije

biti na pokusima - kao što je to uobičajeno. Zadržavam isključivo pravo da određujem pokuse i da predstavu, pa bilo i poslije samoga glavnog pokusa, otkažem, ako ne budem zadovoljan izvedbom, režijom ili bilo čime drugim. Svi zaposleni na Otellu pod mojim su izravnim vodstvom. To vrijedi za dirigenta, zborovođu, redatelja i sve druge.“

PRAIZVEDBAPraizvedba Otella 5. veljače 1887. u milanskoj Scali bila je jedinstven događaj u glazbenim krugovima Italije, a i u cijelom europskom glazbenom životu uopće i ostat će zabilježena u povijesti kao jedna od najsjajnijih praizvedbi koju je svijet doživio. Cijeli je Milano živio za tu večer, ulice su vrvjele ljudima, pjevale su se Verdijeve melodije, skandiralo “Živio Verdi!“ (Viva Verdi). Sat prije početka predstave tri tisuće mjesta u Scali bilo je popunjeno gledateljima i svi su bili svjesni da su svjedoci povijesnog događaja. Gledalište je blistalo od novog električnog svjetla i ozarenog mnoštva radoznalaca i pravih poznavatelja umjetnosti.Scena, kostimi, zbor i orkestar bili su prvorazredni. Od protagonista pravi junak večeri bio je francuski bariton Victor Maurel (1848-1923), prema pričanju očevidaca, briljantan Jago. Maurel će tumačiti Jaga na gotovo svim premijerama Otella koje su ubrzo slijedile po svjetskim opernim kućama, a

Romilda Pantaloni i Francesco Tamagno


kreirat će i Falstaffa na praizvedbi. Otella je pjevao Francesco Tamagno (1850-1905), koji će najveću slavu steći upravo kao tumač toga lika. Desdemonu je pjevala Romilda Pantaleoni (1847-1917). Dirigirao je Franco Faccio. Verdi i njegov libretist ispraćeni su ovacijama kakve se ne pamte. Skladatelju su darovali srebrni album s potpisima građana Milana. Dvadeset puta pozivan je pred zastor, cijelo je gledalište bilo na nogama, oduševljenju nije bilo kraja.Kad je Verdi izašao iz zgrade, ljudi su ispregnuli konje iz kočije, te su ga u pravoj euforiji, zamijenivši konje, vukli sve do hotela. Klicanje publike oko hotela nije prestajalo ni kad je skladatelj stigao u svoju sobu. Nakon toga pao je u melankolično raspoloženje, ispunjen mišlju da je “ispalio svoj posljednji metak“. Ali kad je takvo raspoloženje minulo, s osmijehom na licu je rekao: “Da sam trideset godina mlađi, počeo bih već sutra

skladati novu operu, pod uvjetom da od Boita dobijem isti takav libreto.“Taj su trijumf Verdi i Boito potpuno zaslužili. Boito je napisao briljantan libreto zadržavši šekspirski duh i ljepotu stiha. Verdi je svojom glazbom dao novu dimenziju elizabetinskoj drami i vinuo se u najveće visine umjetničke glazbe. Sve je u Otellu prvorazredno, od sugestivnog prizora oluje na samome početku, preko sjajnog nastupa Otella, prekrasnog ljubavnog dueta, Jagova creda, dvaju dueta Otella i Jaga, Otellova monologa, skupnog prizora u trećem činu do cijelog četvrtog s prizorom Desdemone, fenomenalnim kontrabasima do Otellove smrti.Opera je brzo obišla svijet i postala jedna od najcjenjenijih u cjelokupnoj glazbenoj literaturi. Za parišku premijeru u Velikoj operi 1894. Verdi je dodao balet u trećem činu i unio neke manje zahvate u njegovu concertato finalu.Verdi nije bio posve zadovoljan Tamagnovom interpretacijom, osim “Esultate“ i “Ora e per sempre addio, sante memorie“. Nekoliko godina poslije praizvedbe napisao je da bi manje poznati Giovanni Battista De Negri (1850-1922), koji je pjevačku karijeru počeo u Zagrebu, bio mnogo bolji izbor. Ali Tamagno je ušao u povijest i njegova se karijera poslije praizvedbe opere vrtoglavo razvijala. Jedan je veliki tumač Otella u nekoliko pjevačkih naraštaja. U drugoj polovici XX. stoljeća to je bio Mario Del Monaco. Prije Del Monaca bili su Giovanni Zenatello, Leo Slezak, Renato Zanellli, Giovanni Martinelli, Aureliano Pertile, Giacomo Lauri-Volpi i Ramon Vinay. Poslije Del Monaca najuspješniji su bili Carlos Guichandut, James McCracken, najveći među njima Jon Vickers, posljednji veliki Otello Plácido Domingo. U najužem krugu najvećih interpreta Otella sredinom XX. stoljeća je i hrvatski umjetnik, dugogodišnji veliki prvak Zagrebačke i

Francesco Tamagno


Bečke državne opere, Josip Gostič, koji je po veličanstvenosti kreacije bio apsolutno ravan nekim svjetski slavnijima, pa i bolji od nekih.Otello je i dirigentska opera. Od njegova prvog dirigenta Franca Faccia uzak je krug dirigenata koji su je se usudili prihvatiti, počevši od već amblemskog Artura Toscaninija. Uz njega je operom ravnao Ettore Panizza, slijedili su Wilhelm Furtwängler, Karl Böhm, Georg Szell, Fritz Busch, Alberto Erede, Tullio Serafin, Herbert von Karajan, Georg Solti, John Barbirolli, Carlos Kleiber, James Levine, Lorin Maazel.

OTELLO U METROPOLITANUAnsambl Metropolitana izveo je svog prvog Otella 23. studenoga 1891. u Chicagu. Dirigirao je Louis Saar, režirao Theodor Habelmann, a naslovnu je ulogu pjevao slavni Poljak Jean de Reszke. Desdemona je bila prva kanadska sopranistica koja je postigla svjetsku slavu i dobila naslov Dame, Emma Albani, a Jago Eduardo Camera. Prema svemu sudeći, prve dvije izvedbe opere nisu bile za pamćenje. Mnogo je više uspjeha imala nova produkcija 3. prosinca 1894. pod ravnanjem Luigija Mancinellija u režiji Williama Parryja i sjajnoj podjeli uloga: Francesco Tamagno - Emma Eames - Victor Maurel. Sljedeća nova produkcija 17. studenoga 1909. opet je donijela zvijezde. Dirigirao je Arturo Toscanini, a trio glavnih uloga tvorili su slavni Čeh Leo Slezak na svojem prvom nastupu u Metu, Frances Alda i Antonio Scotti. Ta je produkcija na repertoaru bila do 1913. i trebale su proći dvadeset četiri godine dok se nije našao novi veliki tenor za Otella - Giovanni Martinelli. Premijera te nove produkcije pod ravnanjem slavnog argentinskog dirigenta Ettorea Panizze u režiji Herberta Grafa bila je 22. prosinca 1937. Martinelliju su se pridružili Elisabeth Rethberg i Lawrence Tibbett. U

revidiranoj izvedbi 31. siječnja 1955. pod ravnajem Fritza Stiedryja, novi veliki Otello bio je Mario Del Monaco. Renata Tebaldi nastupila je prvi put u Metu upravo kao Desdemona, a Leonard Warren bio je Jago. U nizu velikih baritona koji su u Metu u toj ulozi nastupili, Warren ju je najviše - 45 - puta pjevao. U izvedbama te produkcije Desdemonu je 17. ožujka 1958. pod ravnanjem Fausta Cleve s Del Monacom i Warrenom pjevala naša Zinka Kunc Milanov. Nastupila je u toj ulozi 17 puta, nešto manje od onih koje su je najviše puta pjevale, Terese Zylis-Gara - 26 - i Renate Tebaldi -25 puta. Milanov je posljednji put pjevala Desdemonu 15. travnja 1965. pod ravnanjem Thomasa Schippersa s Dimitrom Uzunovim i Cornellom MacNeilom. Sljedeća nova produkcija i 132. izvedba bila je 10. ožujka 1963. pod ravnanjem Georga Soltija

Emma Albani kao Desdemona


s novim Otellom - Jamesom McCrackenom koji je u Metu tu ulogu najčešće tumačio - 59 puta. Partneri su mu bili Gabriella Tucci i Robert Merrill. Sljedeća nova produkcija i 184 izvedba bila je 25. ožujka 1972. pod ravnanjem Karla Böhma u scenskoj opremi Franca Zeffirellija. Otella je opet pjevao McCracken, a uz njega su nastupili Teresa Zylis-Gara i Sherrill Milnes. I onda je 21. ožujka 1994. bila premijera produkcije koju gledamo i 268. izvedba opere. Dirigirao je Valerij Gergijev na svojem prvom nastupu u Metu, režirao Elijah Moshinsky. Plácido Domingo bio je Otello, Carol Vaness Desdemona, a Sergej Leiferkus Jago. Uz spomenute umjetnike i niz drugih koji su sudjelovali u više od tri stotine izvedaba opere u Metu, spomenimo još dirigente

Fritza Buscha, Carlosa Kleibera, Zubina Mehtu i Jamesa Levinea, koji je i najviše - 82 puta - ravnao izvedbom. Otella su pjevali i Ramon Vinay i Jon Vickers, Desdemonu Licia Albanese, Victoria de Los Angeles, Maria Caniglia, Montserrat Caballé i Barbara Frittoli, Jaga Pasquale Amato i Tito Gobbi. Večeras je 318. izvedba Otella u Metropolitanu.

OTELLO U HRVATSKOJ I HRVATSKI UMJETNICI U NJEMUPrva izvedba Otella u Hrvatskoj bila je već šest godina nakon praizvedbe, 1893., u Teatru Comunale u Rijeci. Prva hrvatska izvedba opere na hrvatskom jeziku bila je u Hrvatskom zemaljskom kazalištu u Zagrebu, u novoj zgradi, u vrijeme drugog

Josip Gostič i Dragica Martinis


djelovanja zagrebačke Opere, 10. listopada 1899. Dirigirao je Nikola Faller. Ernesto Cammarota pjevao je Otella, Bogdan Vulaković Jaga, a Aida Alloro Desdemonu. Nova premijera bila je 1913. također pod Fallerovim ravnanjem, sa Stanislavom Jastrzebskim, Marijanom Kondrackim i Majom de Strozzi u glavnim ulogama. Sljedeća nova premijera bila je 1922. s naslovom Otelo pod ravnanjem Petra Konjovića u režiji dr. Branka Gavelle. Maja de Strozzi je i dalje pjevala Desdemonu, a novi Otello i Jago bili su: češki tenor u angažmanu u Zagrebu Zdenko Knittl i Robert Primožič. Nanovo uvježbana izvedba bila je 1931. pod ravnanjem Milana Sachsa, u režiji prof. Augusta Markovskog, s gostom Otonom Masakom kao Otellom. Leo Mirković pjevao je Jaga, a Vilma Nožinić Desdemonu. U obnovi 1936. pod ravnanjem Oskara Jozefovića, Otella je pjevao Mario Šimenc.

Mnogi se još sjećaju nezaboravne premijere opere 1950. pod ravnanjem Milana Sachsa, s briljantnim protagonistima - Josipom Gostičem i Dragicom Martinis koji su te svoje sjajne kreaciji predstavili i publici Bečke državne opere. Dragicu Martinis nalazimo i na glasovitoj živoj snimci Otella sa Salzburških svečanih igara 1951. pod ravnanjem Wilhelma Furtwänglera s Ramonom Vinayem u naslovnoj ulozi. Veliki Jago u sljedećim izvedbama bio je Tomislav Neralić koji je tu ulogu pjevao i u Njemačkoj operi u Berlinu, a gostovao je i u Beču. Dirigent Mladen Bašić, Mirka Klarić kao Desdemona i Frano Lovrić kao Jago te gostovanje Carlosa Guichanduta u naslovnoj ulozi i Marcelle Pobbe kao Desdemone bile su nove kvalitete te produkcije. Novoj premijeri 1976. vraćen je naslov Otello. Dirigirao je Nikša Bareza, režirao Vlado Habunek, a naslovnu je ulogu tumačio Stojan Stojanov. Jago je bio

Foto

: Met

rop

olit

an o

per

a


Ferdinand Radovan, a Ljiljana Molnar-Talajić pjevala je Desdemonu. Stojanov i Radovan bili su uglavnom konstanta te produkcje, a u ulozi Desdemone izmijenilo se nekoliko sopranistica, najčešće ju je pjevala Božena Ruk-Fočić. Poslije je predstavu preuzeo Miro Belamarić.Opera Narodnog kazališta u Splitu uvrstila je na repertoar Otella 16. siječnja 1955. Dirigirao je Silvije Bombardelli, režirao Stanko Gašparević. Otella je pjevao Ilija Žižak iznimno snažna dramskog glasa, Desdemonu Andrica Dumanić, Jaga nezaboravni Ante Marušić. Iste je godine izveden na Peristilu u sklopu tadašnjih Splitskih ljetnih priredaba, a 1957. izveden je u Galeriji Meštrović. Ljeti 1985. Otello se vratio na Peristil u novoj premijeri pod ravnanjem Vjekoslava Šuteja.

Najnovija hrvatska premijera Otella bila je 2010., također u Splitu na Prokurativama, u sklopu Splitskog ljeta u koprodukciji Opere HNK-a Split i Teatra Verdi iz Trsta. Dirigirao je Nikša Bareza.Prva izvedba Otella u Hrvatskome narodnom kazalištu u Osijeku bila je 1. listopada 1958. godine, a u Narodnom kazalištu “Ivan Zajc“ u Rijeci 4. ožujka 1961. godine.

VERDIJEVA NAJVEĆA OPERA?“Verdijeva najveća opera? Rekao bih da jest. Kao kazališni čovjek, uvjeren sam da je Otello najljepša opera i najljepša glazbena drama. Kakva nevjerojatno svježa, mladenački nadahnuta partitura za čovjeka koji je prešao sedamdesetu godinu! Kako Verdi uspijeva zadržati melodijsku, harmonijsku i dramatsku

Foto

: Met

rop

olit

an o

per

a


razinu od prvog akorda do završne tišine! Kakvo psihološko bogatstvo otkriva muzička karakterizacija! Lako je reći da je Falstaff jače umjetničko djelo od Veselih žena windsorskih. Ali danas nakon dvadeset godina druženja s Otellom i ljubavi prema Shakespeareu koja je još duljeg vijeka, ozbiljno razmišljam o tome da je Verdijevo djelo veće od Shakespeareova. Kombinacija elizabetinskih kvaliteta nježnosti, žestine i senzualnosti kakvu nalazimo u operi, ne prestaje me zadivljavati. Verdijev glazbeni jezik i stil iznad su svake hvale: melodija je tako bogata kao u njegovim mladim danima, ali oslobođena svih stega prethodnog razdoblja, slobodno se razvija, brojevi se pretaču jedan u drugi s najvećom umjetnošću i suptilnošću. Kakav je golem utjecaj Verdijev Otello imao na suvremenu operu! Čujemo

ga iz najboljih stranica Puccinija, Straussova

Intermezza, Brittenova Petera Grimesa i Billyja

Budda. Ali to uopće nije važno. Važno je da

Otello ne pokazuje ničiji utjecaj, to je logičan

kraj Verdija kao glazbenog dramatičara,

posljednja stanica na tom putu u njegovoj

dugoj karijeri. Naposljetku, Wagner nije

ništa više izumio muzičku dramu nego što

je to učinio Verdi. A obojica su na određen

način Mozartovi dužnici. Ali s Otellom, tom

tragičnom konfrontacijom životnih suprotnosti

i dubokom tragalačkom studijom zakonitosti

srca, Verdi je svoj dio duga odužio...“

Charles Osborne, The complete operas of

Verdi, London, 1969.

Foto

: Met

rop

olit

an o

per

a

NakladnikKoncertna dvorana Vatroslava Lisinskog

Za nakladnikaDražen Siriš�evi�, ravnatelj

Producent programaIvana Kosteši�

UrednicaIvana Kosteši�

TekstMarija Barbieri

Oblikovanje i grafi�ka pripremaStudio Stožer

LektoricaRosanda Tometi�

TisakIntergrafika d.o.o.

Naklada 500 kom.

www.lisinski.hr

Foto

: Met

rop

olit

an o

per

a

“Sve je u glasu – a kakav je to borbeni rezervoar glasa – taman, moćan, čvrst od vrha do dna i veeeeeeeeeeeeeeeelik! Ukratko, čudo.”Intermezzo, 2011.

Ljudmila Monastirska, sopran Simfonijski orkestar Hrvatske radiotelevizije

Dirigent: Ivan Repušić

Subota 03.11.2012., 19:30

OLUJASubota, 10. studenog 2012., 19 sati

Thomas Ades

Tko se još ne sjeća neodoljivog Simona Keenlysidea u Metovoj produkciji Hamleta iz 2010? Ovog puta sjajni glumac i pjevač pjeva ulogu Prospera: “Oluja je izvanredno djelo koje je vjerno oslikalo čaroliju Shakespearove posljednje drame. Oluja je kutija puna magičnih trikova i kao takva meni osobno velika inspiracija”, ističe redatelj Robert Lepage. Britanski skladatelj Thomas Adès debitirat će u Metu kao dirigent premijere vlastite opere Oluja koja je već hvaljena i proglašavana remek-djelom.

NOVA PRODUKCIJA!

medijski pokrovitelj:

sponzor Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog:

giuseppe verdi otello · zadati smrtni udarac i uz posljednji poljubac mrtvoj ženi uz njegov motiv...

Documents