Marilyn Hopkins, Graham Simmans i Tim Wallace Murphy

REX DEUS

Istina o misteriju Rennes-le-Chateaua i Isusove dinastije

Originally published in English by Thorsons, a Division of HarperCollinsPublishers Ltd. under

the title REX DEUS Copyright © Tim Wallace Murphy, Marilyn Hopkins,

Graham Simmans, 2000. Pisci ističu moralno pravo da ih se smatra autorima ovog djela.

Marilyn Hopkins rođena je u Totnesu u Engleskoj. Deset je godina provela istražujući različite oblike kršćanstva i

ezoterične duhovnosti, te je pridonijela održavanju brojnih seminara, razgovora i predavanja o tim temama. Jedna je od

autora (s Tim Wallace-Murphyjem) knjige Rosslyn: Guardian of the Secrets of the Holy Grail.

Tim Wallace-Murphy rođen je u Irskoj. Studirao je medicinu na University Collegeu u Dublinu. Jedan je od autora knjiga

Rosslyn: Guardian of the Secrets of the Holy Grail (s Marilyn Hopkins), The Mark of the Beast (s Trevorom Ravenscroftom), te autor djela An Illustrated Guidebook to Rosslyn Chapel i The

Templar Legacy and the Masonic Inheritance Within Rosslyn Chapel. Graham Simmans aktivno se bavi povijesnim i arheološkim

istraživanjima Rennes-le-Chateaua, gdje živi već dugi niz godina.

Predgovor uz prvo bosansko izdanje

Zahvale

Uvod

I DIO

Povijest i mit Rennes-le-Châteaua

1 Burna povijest sela na brijegu 2 Priča izlazi na površinu

II DIO

Bliže istini?

3 Akcija i reakcija 4 Naša prva saznanja o predaji Rex Deusa 5 Biblijski Izrael u Isusovo doba 6 Isus, esenski Učitelj Pravednosti i sv. Pavao,

prvi kršćanski heretik 7 Isusov brak i dinastija 8 Koncil u Niceji

III DIO Doba templara

09 Uskrsnuće Rex Deusa 10 Djelatnosti i uvjerenja templarskih vitezova

05

09

10

34 35 40 47

57 70 81

93

94 106

Sadržaj

12

13

23

11 Srednovjekovni mitovi i legende 12 Albigenski križarski pohod 13 Kraj templara?

IV DIO

Učenje Rex Deusa i njegovo očuvanje 14 Kontroverzno Torinsko platno

15 Religiozna uvjerenja Rex Deusa 16 Zagonetni svijet ranog slobodnog zidarstva 17 Viteški redovi 18 Djelovanje je čarobna riječ

V DIO

Prepoznat ćeš ih po njihovim plodovima

19 Rex Deus i ezoterični preporod 20 Rex Deus - dokaz 21 U osvit novoga tisućljeća

Dodatak

Rodoslovlja i zemljovidi

120 131 144

154

155

169 182 193 204

213 214 221 232

241 242

Slike 248

Šta je to povijest? Šta znači ta riječ, prividno egzaktna u znače­nju, a u promišljanju i prepričavanju toliko nejasna i maglovita? Postoji li ona uopće, ili je tek odjek sadašnjega trenutka ispričanog u sljedećem? Pa čak ako je tome i tako, kao što mnogi tvrdoglavo tvrde, tko je, govoreći o prošlim zbivanjima kojima je bio svjedokom, u stanju biti toliko objektivan i ne pridodati u prepričavanju bar nešto, što su mu varljiva osjetila "uhvatila".

Danas smo u prednosti, bar kada se govori o bliskim događajima, jer ih možemo argumentirati slikom ili snimkom, iako uvijek osjećamo da iza informacije koju slušamo ili gledamo, ostaje nešto nedorečeno, nešto što se vrlo često ili zaboravlja, ili ne smije izreći. Naš zbunjen i ljutiti ego tada neumorno stvara svoje zaključke, kako bi nas zaštitio od mogućnosti da ispadnemo glupi. Upravo u tom trenutku, mi sami stva­ramo svoje viđenje povijesti, odlazeći potom zadovoljni na spavanje. No, pokušamo li prije lijeganja razmišljati o malo daljoj prošlosti, i sud­bonosnim događajima tijekom posljednjih stoljeća ili čak tisućljeća, san nam svakako neće biti miran. Preplavit će nas zbunjenost i nemoć, dok ćemo iz sjećanja prizivati bezbrojne, kakofonične informacije kojima su nas, još odmalena obasipali naši duhovni i politički učitelji.

Pa ipak, veći dio čovječanstva i dalje mirno spava, dok tek neko­licina odvažnijih, usuđujem se reći razboritijih umova, pokušava unijeti bar malo reda u tu brbljariju (kako je jednom Henry Ford nazvao po­vijest). Plod rada te nekolicine erudita su djela, koja se potom, vrlo neargumentirano a često i primitivno, proglašavaju gomilom gluposti ili, još gore, blasfemijom. "Ozbiljni" ih znanstvenici odbacuju, a Crkva svrstava u znameniti "Index librorum prohibitorum".

Predgovor uz prvo bosansko izdanje

Suvišno bi se sada bilo zamarati, tražeći uzroke silnog animo­ziteta - onih koji već dva tisućljeća sve znaju - prema onima, koji su se drznuli to znanje dovesti u pitanje. Iako ti suvremeni pustolovi duha prečesto naglašavaju, kako je sve ono šta u svojim djelima iznose, tek pokušaj da se bolje rasvijetli maglovita prošlost zbog trezvenijeg razu­mijevanja sadašnjosti, na njih se nemilosrdno obrušavaju, uglavnom uskogrudni duhovni autoriteti današnjice. Mora se priznati, da unatoč činjenici da vještice više ne spaljuju, lov na njih nije nikada prestao.

REX DEUS je jedno od takvih djela. Surovo u svojoj argumen­taciji, blasfemično u samoj ideji svoga nastanka, beskompromisno u svom nastojanju da dosegne davno, (namjerno) zakopanu zbilju, ali i nadasve zbunjujuće. "Kome i čemu sada vjerovati?" - upitat će se mnogi, nakon šta zaklope posljednji list. Na žalost, na takva pitanja ne postoji de­cidiran odgovor. Prepušteni smo sebi samima u traženju prave istine, koju možda nikada i ne saznamo. Preostaju nam, ipak, bezbrojna pita­nja o vjerodostojnosti svega, čemu su nas godinama učili i konačno to u nas uspjeli usaditi. Povijest su oduvijek pisali pobjednici, ne obazirući se pritom na sudbine i razmišljanja običnih ljudi, onih potlačenih i obes­pravljenih. Pravo jačeg i bogatijeg, staro je koliko i civilizacija sama, a nadasve je prisutno i danas, iako, doduše, u našem vremenu imamo sumnjivu slobodu izreći svoje mišljenje. I to je sve.

Upravo je to učinilo troje autora. Zagrebali su oštro po, dvije tisuće godina staroj kori nametnutih svjetonazora, izvlačeći ispod nje neuništivi dio mogućih istina. Usredotočivši se na dostupnu dokumen­taciju, odbacujući istodobno ukorijenjenu dogmu, pružili su nam fasci­nantan prikaz prikrivenog dijela povijesti, nemilosrdno razotkrivajući uzroke koji su do tog prikrivanja doveli.

Za mnoge će čitatelje u Bosni ovo djelo biti iznenađenje, jer govori o zbivanjima koja su u našem obrazovanju, šta slučajno, a više namjerno, izostavljena. Tako se, primjerice, o najznamenitijem i po mnogo čemu najkontroverznijem viteškom redu Srednjega vijeka - tem­plarima (Vitezovima Salomonovog hrama, hramovnicima), koji se održao puna dva stoljeća, veoma malo ili nikako pisalo. Podaci koji su nam ovdje dostupni, uglavnom potječu iz davnih izvora one iste institucije, koja ih je tako surovo i nemilosrdno uništila 1307. g., opisujući ih kas­nije kao najgore bezbožnike i rušitelje prave vjere. Možda je tome tako

upravo stoga, šta bi dublje izučavanje tog zagonetnoga viteškog reda, iznjedrilo mnoštvo neugodnih pitanja, koja bogobojazni ljudi današn-jice svakako ne bi smjeli postavljati. Na isti su način u našim kršćanskim školama zaobiđeni i zaboravljeni katari, produhovljen narod koji je sred­njovjekovna Crkva jednostavno izbrisala s lica zemlje, u jednom od na­jkrvavijih "križarskih" pohoda u povijesti.

No, to se nasreću nije dogodilo u zemljama, koje tradiciju tem­plara održavaju živom i danas, njegujući uz to i prastare duhovne vri­jednosti, uspijevajući istodobno održati ozračje tolerancije između ljudi različitih uvjerenja. Nepostojanje isključivosti (koju može stvoriti samo najjača tvrda vjerska ustanova, što je slučaj kod nas), omogućilo je mnogim slobodnim umovima diljem Zapadne Europe, da se upuste u kritička preispitivanja povijesti i dogme. Rezultati njihovih istraživanja, hladni su i nemilosrdni u svojoj jednostavnosti i istinitosti. Unatoč tome, nijedan od njih nije nikada pokušao osporiti vrijednost poruka iznimnog čovjeka - Jehoshua ben Josepha - zvanog Isus. Pod znakom koji ga je kasnije označio, i postao simbolom cijeloga kršćanskoga svijeta - križem - milijuni su krenuli k novom duhovnom stremljenju - spasenju i slobo­di, koju, nažalost, nikada nisu u potpunosti i ostvarili. Izopačeni je ljud­ski um, prečesto zlouporabljavao taj sveti simbol, uništavajući tobože u njegovo ime, stotine tisuća života onih, kojima je imalo zasmetao pre­gršt nesuvislih, a često i besmislenih dogmi ustanovljenih 325. g. u Niceji i kasnijim crkvenim saborima.

Ne ukazujući egzaktno na silne nepravde koje su činjene u ime Boga tijekom povijesti - od proganjanja tzv. heretika, nasilnog pokršta­vanja, do zgrtanja ogromnog bogatstva - svi se autori slažu, da je po­javom Isusa započelo novo vrijeme, vrijeme stremljenja istini i težnji da se slijedi put Onoga, koji je uspio dosegnuti sveto znanje ne da bi otku­pio, nego da bi taj put omogućio svakom od nas, jer Spasenje leži is­ključivo u znanju. Pogreška koju je rana Crkva (namjerno) učinila u sam osvit kršćanske ere, slijedeći učenja sv. Pavla, zapriječila je, me­đutim, milijunima vjernika da slijede Isusa. Učinivši od njega Boga, udalji­la ga je od običnih smrtnika, ponavljajući im potom stoljećima kako su grješni i stoga moraju trpjeti, zaboravljajući vlastitu dogmu da je Isus umro otkupljujući grijehe čovječanstva. U tom bi svjetlu još i danas,

posve drugačije zazvučale Otkupiteljeve riječi na križu: "Oprosti im Oče jer ne znaju što čine".

Danas već gotovo dokazana činjenica da je Isus bio oženjen (šta je i polazište istraživanja u ovoj knjizi, a prešutno priznaje i Vatikan), ne bi nikoga trebala šokirati, jer se osnovna, plemenita načela, proistekla iz ranoga kršćanstva, time ne ugrožavaju, iako se sumnjive dogme polako počinju ljuljati. No, kao što svaki slobodniji um zna, dogma nije dio puta k istini, već zapreka na njemu. Kamen smutnje, koji zatvara ljudski um u skučene okvire poslušnosti i pokornosti. To ustvari i jeste istinska kočnica na Isusovom putu k sveopćem jedinstvu vjere na cijelome pla­netu.

U tom svjetlu treba razmatrati i ovo djelo. Ono nije rušiteljsko niti to pokušava biti. Ono samo ukazuje na prisilno podzemni tijek povije­sti, ali i na činjenicu da istina uvijek pronađe put do površine, ma kako to bolno za nekoga bilo. Razdoblje koje obuhvaća knjiga pred vama, dugo je koliko i kršćanska povijest. No, pogled koji ona pruža na taj odsječak duhovnog i političkog uzdignuća europske civilizacije, posve se razlikuje od sveg onog što smo do sada naučili. Otvara nam se druga­čiji, ali vjerojatniji prvobitni scenario drame u kojoj još danas sudjeluje, uglavnom kao statisti, preko dvije milijarde kršćana diljem planeta. Cilj je ove knjige pomirenje sveg onog što posjeduje razum, i to putem spoznaje svetoga znanja, a to podrazumijeva vladavinu humanizma i tolerancije nasuprot neznanju, dakle primitivizmu. Ovo je svojevrsni pokušaj oživljavanja vjerskog sinkretizma, čija iskra nije nikada ugas-nula, stalno poticana od umova kojima vodilja može biti samo ljubav prema bližnjem. Sveprožimajuće jedinstvo ljudi, koje je tako davno Isus priželjkivao, a šta i sami autori često ističu, sada nam je nadohvat ruke. Čini se da je potreban još samo korak, da se već u bliskoj budućnosti postigne ono najplemenitije: bezrezervna ljubav med ljudima. Naravno, nakon šta se dogodi neki novi, razboritiji i tolerantniji crkveni sabor, ma gdje god da se održi. Sabor, na kojem će biti nazočni i oni, kojima se i danas spočitava da su napustili Boga, samo zato šta im je pristup tom istom Bogu različit. Kao da je čovjek zaboravio, da je on sam postavio bodljikavu ogradu do Stvoritelja.

Jozo Cikuša

Zahvale

Ovo je djelo rezultat pomoći, podrške i informacija koje su nam pristizale iz brojnih izvora. Svi oni koji su na taj način pridonijeli njego­vu nastanku učinili su to svojom slobodnom voljom, znajući pouzdano da ćemo njihove uvide i podatke iskoristiti prema vlastitoj savjesti. Ni­jedan od ovih izvora, osim autora samih, ne može se, stoga, držati odgo­vornim za mišljenja izražena u ovome djelu.

Sa zahvalnošću smo primili pomoć i podršku od strane Stuarta Beattiea iz Rosslyn Chapel Trusta (Zaklada Rosslynske kapele); Lau-rencea Blooma iz Londona; Roberta Brydona iz Edinburgha; Nicole Dawe iz Spreytona; barunice Edne di Pauli iz Londona; Michaela Hal-seyja iz Auchterardera; Biorna Ivemarka iz Gramaziea; Guya Jordana iz Bargemona; Georgesa Kiessa iz Centre d'Etudes et de Recherches Tem-plières (Centar templarskih studija i istraživanja) iz Campagne-sur-Au-dea; Fredericka Lionela iz Pariza; Roberta Lomasa iz Bradforda; Michaela Monktona iz Buckinghama; Jamesa Mackayja Munroa iz Peni-cuicka; Andrewa Pattisona iz Edinburgha; Stelle Pates iz Ottery St Mary; Alana Pearsona iz Rennes-le-Bainsa i Davida Pykitta iz Burton-upon-Trenta koji je, kao i uvijek, s nama velikodušno podijelio rezultate svo­jih osobnih istraživanja.

Tim iz Element Booksa, predvođen Michaelom Mannom, zaslužio je naše poštovanje i duboku zahvalnost za svu podršku koju nam je pružio od samoga začetka ovoga djela, sve do njegova konačnog ob­javljivanja. Posebno bismo željeli zahvaliti Johnu Baldocku, njihovu ured­ničkom savjetniku, Florence Hamilton, našoj urednici, Matthewu Coryju i svima koji su pridonijeli ovim, doista zajedničkim, naporima.

Naposlijetku, željeli bismo izraziti zahvalnost dvojici naše duhovne braće, Patu Sibilleu i Nivenu Sinclaireu, bez čije se neprestane podrške, vodstva i ohrabrenja ništa od ovoga ne bi ostvarilo.

Uvod

Rennes-le-Chateau, ime koje se povezuje s misterijem, intrigom i pričama o zakopanom blagu, bilo je gotovo potpuno nepoznato sve do 1972. godine, kada je dokumentarni film Henryja Lincolna prvi put skrenuo pozornost britanske javnosti na ovo maleno selo na brijegu, u jugozapadnoj Francuskoj. U tri emisije, koje su se prikazivale nekoliko godina, ovaj je vješti pripovjedač razotkrio niz međusobno povezanih misterija.

Televizijskim je emisijama uslijedila knjiga, Sveta krv, Sveti gral, autora Michaela Baigenta, Richarda Leigha i Henryja Lincolna. Bilo bi preblago reći da je ova knjiga izazvala senzaciju. Opisivana kao "briljan­tno detektivsko djelo", "koje će podići uzbunu u klerikalnim krugovi­ma" ili, jednostavno, kao blasfemična, ona je ubrzo stekla status bestselera, te je prevedena na većinu europskih jezika. Knjiga je razot­krila nešto što su mnogi smatrali najvećom tajnom u posljednje dvije tisuće godina.

Početna točka Lincolnova istraživanja bila je neobična priča o Berengeru Sauniereu, nadarenom župniku koji je krajem devetnaestoga stoljeća bio protjeran u Rennes-le-Chateau zbog nekog nepoznatog pri­jestupa. Neko je vrijeme tamo živio gotovo na rubu siromaštva, da bi iznenada postao nevjerojatno bogat, trošeći doslovno milijune franaka. Priča, koja započinje natruhama o zakopanom blagu, pretvara se u istraživanje koje seže duboko u povijest, u suvremenu potragu za Gra­lom sa svim elementima misterija: tajanstvenim šifriranim dokumenti­ma, političkim intrigama, pričama o tajnim društvima, zavjeri koja se proteže kroz mnoga stoljeća, aktivnostima vitezova templara, katari­ma, inkvizicijom i tajnom koja bi mogla ozbiljno uzdrmati temelje Kršćan­ske crkve - Isusov brak i osnivanje dinastije čiji potomci žive i danas.

Kao posljedica, Rennes-le-Chateau danas prima više od 20.000 posjetitelja iz cijeloga svijeta. Dva engleska bibliografa ustanovila su

kako se do 1988. godine pojavilo barem 473 knjige, eseja i članaka, koji su se bavili misterijem ovoga udaljenog seoceta. Knjizi Sveta krv, Sveti gral uslijedilo je Mesijansko naslijeđe (The Messianic Legacy), istih autora, kao i čitav spektar drugih djela, više-manje utemeljenih na postavkama Baigenta, Leigha i Lincolna. Fascinacija Rennes-le-Cha-teauom, koja je poprimila svjetske razmjere, podržavanaje osnivanjem najrazličitijih klubova i udruga, posvećenih daljnjem istraživanju njegovih tajni. Postoji, primjerice, više od 565 website-ova na Internetu u potpu­nosti ili djelomice koncentriranih na enigmu na koju nam je prvi put skrenuo pozornost Henry Lincoln.

Pričama o zakopanom blagu, tajnim krvnim vezama, povijesnoj zavjeri, progonu i genocidu pridodajmo sada i krivotvorenja, fantazije i najobičnije izmišljotine. Ova je zapanjujuća izjava dana u jednoj ugled­noj BBC-jevoj emisiji, u namjeri opovrgavanja još jedne, vrlo dobro prodavane knjige, Božji grob (The Tomb of God), u kojoj se iznosi tvrdnja kako je Isus bio pokopan na jednoj planini u blizini Rennes-le-Chateaua.

Pa ipak, koliko god se to činilo bizarnim, kada se s djela koja se bave Rennes-le-Chateauom skine veo izmišljotina i netočnosti, preosta-je još nekoliko vrlo stvarnih misterija. Odbacimo li te očigledne krivo­tvorine, otkrit ćemo stvarni povijesni temelj za najnevjerovatniju od svih do sada iznesenih tvrdnji - o postojanju jedne grupe obitelji, koje su se oduvijek trudile promijeniti tijek europske povijesti. Ove međusobno povezane obitelji za sebe tvrde da vode podrijetlo od 24 velika svećeni­ka jeruzalemskoga Hrama. Priča je to koja je ispričana u ovoj knjizi, a koja predstavlja istinski misterij Rennes-le-Chateaua.

DIO

I. Rennes-le-Chateau —

povijest i mit

1 Burna povijest sela na brijegu

URennes-le-Chateau svake godine pristigne dvadeset tisuća po­sjetitelja. Neki dolaze automobilima, biciklima, pješice ili na konjima, a neki, pak, kočijom. Svi oni dolaze i odlaze istim

putem: uskom, krivudavom cestom, koja započinje u gradiću Cuizi, da bi prvih nekoliko kilometara prolazila sjevernom stranom planine, a potom skrenula na zapad. Ova posljednja etapa predstavlja ujedno i najnaporniji dio puta. Posjetitelji koji se uspinju na ovaj brijeg imaju priliku uživati u pogledu na krajobraz, doslovno pretrpan mnogim pod­sjetnicima na burnu povijest ovoga područja. Nešto sjevernije, na ma­njem brežuljku kraj Coustaussea, jasno se mogu vidjeti ruševine zamka iz dvanaestoga stoljeća. U blizini sela Cassagnes vide se jednako im­presivni ostaci zamka iz šesnaestoga stoljeća, kao i ruševine romaničke crkve iz dvanestoga stoljeća. Pogledamo li prema istoku, vidjet ćemo ostatke srednjovjekovnoga zamka Blanchfort. Nastavimo li se još kil­ometar ili dva penjati vijugavom cestom, vidjet ćemo i samo selo. Krat­ka ulica koja vodi od prvih kuća do pješčanog parkirališta, koje zauzima poveći dio sela, govori o tome koliko je ovo naselje maleno. Samo njegovo postojanje, unatoč iznimnom položaju, ne može objasniti čin­jenicu da je postalo mjestom hodočašća za posjetitelje iz cijeloga svi­jeta.

Nasred parkirališta nalazi se neobičan vodotoranj, a nadesno, na rubu provalije, smjestio se jedan arhitektonski kuriozitet, pravokutna građevina s kružnim tornjem, čiji se jedan kut opasno naslanja na rub

strmoglave litice. Na jugoistoku se može vidjeti vrh brijega, s ruševina­ma srednjovjekovne utvrde Bezu, iza koje se naziru ljubičasti planinski vrhunci Pireneja. Na dalekom obzorju ocrtava se planinski lanac koji razdvaja Francusku od Španjolske, prekriven snježnim kapama čak i u mjesecu svibnju.

OD KELTA DO KATARA

Ostaci megalita na području oko Rennes-le-Chateaua upućuju na to da su ovi prostori naseljeni barem 4500 godina. U blizini sela otkriveno je neolitsko groblje, staro preko 3000 godina. Rani Kelti smatrali su područje sela svetim, te su ga nazvali Rhedae, prema njihovu glavnom lokalnom plemenu. Poput mnogih područja koja se pružaju uz prirodne granice, u ovom slučaju Pireneja, i ovi su prostori pretrpjeli brojne upade i osvajanja od strane pripadnika drugih kultura. Grci, koji su kolonizira­li luku Agde, neposredno nakon osnivanja luke Marseilles, 639. god. pr. Kr., navodno su se naselili i ovdje, dok je tijekom rimske okupacije područje oko Rennes-le-Chateaua poraslo na važnosti. Rimljani su tražili zlato na planini Bugarach, te iskorištavali termalne izvore u Campagne-sur-Audeu i Rennes-le-Bainsu; Rennes-le-Chateau nalazi se na pola puta između ovih triju točaka.

U vrijeme propadanja Rimskoga carstva, Rhedae je, kako se vje­ruje, bio veliki grad s otprilike 30 000 stanovnika. U doba Dagoberta II (umro je 679. godine), merovinškog kralja Francuske, koji se oženio vizigotskom princezom, postao je važnim središtem Vizigotskog carstva, osnovanog 418. godine posl. Kr., koje se protezalo preko Pireneja, obu­hvaćajući veliki dio današnje Španjolske. Vizigoti su bili ratnički teu­tonski narod, čija su plemena iz Srednje Europe jurnula ka zapadu, uništavajući sve što bi im se našlo na putu. Opsjeli su Rim i 410. godine ga osvojili, opljačkavši njegovo nagomilano blago. Srušivši Rimsko carstvo osnovali su vlastito, koje je uključivalo i Rhedae.

Nakon pada Vizigotskog carstva, područje oko današnjega sela postalo je sjedištem važnoga okruga Razes. U 13. stoljeću ovo je po­dručje potpalo pod Languedoc, zapadni dio pokrajine Provanse. Reli­giozna sljedba poznata pod nazivom katari nadahnula je razvitak ovoga kraja, čiji su kultura i blagostanje doživjeli jedinstveni procvat. U to je

vrijeme Languedoc bio toliko napredan da mnogi vjeruju kako se rene­sansa, umjesto u sjevernoj Italiji, mogla dogoditi dvije stotine godina ranije u Languedocu da crkvene vlasti nisu pokrenule okrutni križarski pohod s ciljem iskorijenjivanja "katarske hereze".

ALBIGENSKI KRIŽARSKI POHOD I TEMPLARSKI VITEZOVI

Izraz "križarski pohod" u mnogim ljudima budi uspomene na škol­ske dane i priče o nizu ratova za oslobođenje Svete zemlje od nevjerni­ka. Možda se ideja o križarskom pohodu protiv kršćanske subraće u Europi čini krajnje nevjerojatnom, no, činjenica jest da se u ljeto 1209. godine, na papin poziv podigla vojska vitezova sa sjevera Francuske i sjurila na miroljubiv i tolerantan narod Languedoca, kako bi jednom zauvijek iskorijenili katarsku herezu. Ovim je vitezovima Crkva dodi­jelila ista prava i povlastice kakve je dodijelila križarima u Svetoj zemlji; odriješenje od grijeha koje su počinili ili bi mogli počiniti, te pravo na eksproprijaciju cjelokupne imovine onih koje je Sveta Mati Crkva sma­trala hereticima. Katarski ili albigenski pohod trajao je duže od šezde­set godina, a taj je okrutni i genocidni sukob nadmašio tek židovski holokaust tijekom Drugog svjetskog rata. Za trajanja rata, koji je okončao padom Montsegura, 1244. godine, gradić Rennes-le-Chateau bio je zauziman nekoliko puta.

Nijedan od dva viteška križarska Reda, templarskog i hospital­skog, nije sudjelovao u borbama, što predstavlja činjenicu koja već duže vrijeme zbunjuje povjesničare. Najvjerojatnije objašnjenje jest da ni­jedan Red nije želio ugristi ruku koja ih je hranila, jer su za svoje pos­jede u mnogim slučajevima mogli zahvaliti katarima ili plemićima koji su bili katarski simpatizeri. Templarski su posjedi bili rasprostranjeni po čitavom Languedocu, Rousillonu i istočnoj Provansi. Upravo se na tim područjima smjestio i najveći broj templarskih posjeda na europ­skom kopnu. Od njihova stožera u Campagne-sur-Audeu, otprilike 10 km udaljenog od Rennes-le-Chateaua, sve do Baccaresa na obali, pos­vuda su vidljiva templarska imanja, stožeri, zamkovi i utvrđene farme. Ovuda je prolazio i južni put ka srednjovjekovnom hodočasničkom sre­dištu Santiagu de Composteli, kojim je pristizalo na tisuće hodočasnika

sa Sredozemlja, iz Italije te drugih područja. Kao i drugdje u Europi, templari su i ovdje čuvali puteve i pružali zaštitu hodočasnicima na nji­hovu putovanju. Ova uloga templara, kao i pružanje bankarskih usluga, kako hodočasnicima tako i crkvenim vlastima, bila je od iznimne važnosti, te se danas smatra najranijom manifestacijom nečega što bismo mogli nazvati djelatnošću multinacionalnog konglomerata. Zahvaljujući svo­jim posjedima, poljoprivrednim dobrima, vinogradima, kamenolomima, bankarskoj djelatnosti i ulozi u zaštiti hodočasnika, Red je postao iz­nimno bogat, te je svoje aktivnosti proširio na cijelu kršćansku Europu i Svetu zemlju.

Nakon albigenskog križarskog pohoda, Rennes-le-Chateau, za­jedno s ostatkom katarskog područja, bio je neprestano pod budnim okom Inkvizicije. Šezdesetih godina četrnaestoga stoljeća, kuga, ili crna smrt, desetkovala je mjesno stanovništvo. Da bi nevolja bila veća, gradić na brijegu je, i unatoč vrlo dobrom obrambenom položaju, bio gotovo u potpunosti uništen od strane katalonskih bandita. Najznačajnija politička posljedica pohoda protiv katara bio je ulazak Languedoca i Rousillona, do tada neovisnih područja od velike moći i utjecaja, u sastav Fran­cuske, te njihovo stavljanje pod izravnu upravu kralja, odnosno, njegovih vazala. Dominantna građevina u Rennes-le-Chateauu, zamak d'Hautpoul, svojevremeno rezidencija obitelji d'Hautpoul koja je tamo živjela stoljećima, odraz je ove promjene u feudalnoj upravi. Od vreme­na križarskoga pohoda do sredine dvadesetog stoljeća, Rennes-le-Cha­teau je neprestano gubio na važnosti, sve dok nije postao samo jednim od mnogih sela na brežuljcima, čiji su stanovnici jedva sastavljali kraj s krajem, obrađujući škrtu zemlju koja ih okružuje. Svoj današnji prepo­rod može zahvaliti neobičnim zbivanjima koja su započela kada je 1. srpnja, 1885. godine, tamo stigao novi župnik, Berenger Sauniere.

ŽUPNIK SAUNIERE

Berenger Sauniere je vrlo dobro poznavao Rennes-le-Chateau, budući da je bio rođen samo nekoliko kilometara dalje, u selu Monta-zels, gdje je i odrastao. Ovaj vrlo inteligentan, radišan, privlačan i učen čovjek isprva se činio predodređenim za uspješnu karijeru u Crkvi, no, iz razloga koji nikada nisu bili u potpunosti razjašnjeni, izgubio je po-

vjerenje hijerarhije. Čini se, stoga, da je njegova služba u toj beznačaj­noj i siromašnoj župi bila posljedicom kazne ili neke vrste progonstva.

Župni arhivi pokazuju da je između 1885. i 1891. godine Sau-niereov godišnji prihod iznosio oko 6 funti sterlinga. Teško da bi se ta svota mogla smatrati izdašnom za svećenika koji se nekoć mogao na­dati uspješnoj karijeri. Dopunjujući svoju prehranu lovom i ribolovom, te mršavim dobročinstvima svojih župljana, Sauniere je vodio ugodan i ispunjen život. Zaposlio je osamnaestogodišnju Marie Denarnaud, koja je postala njegovom domaćicom, životnom družicom i povjerenicom. Svoje je večeri provodio radno, pohlepno čitajući i usavršavajući svoj latinski. Naučio je i starogrčki i hebrejski, kako bi produbio razumi­jevanje Svetoga pisma. Njegov najbliži prijatelj, opat Henri Boudet, kojega je često posjećivao, bio je svećenik u obližnjem selu, Rennes-les-Bainsu. S Boudetom kao svojim tutorom, počeo se pobliže upozna­vati sa složenom i burnom poviješću ovog dijela Francuske.

Stara i ruševna seoska crkva u Rennes-le-Chateauu bila je, poput mnogih drugih crkava na tom području, izgrađena na temeljima mnogo starijeg svetišta. Vjeruje se da su raniju građevinu, koja datira iz 6. stoljeća, izgradili Vizigoti. U vrijeme Sauniereova dolaska, crkva, koja je 1059. godine posvećena Mariji Magdaleni, bila je u gotovo beznad­nom stanju. Krov je prokišnjavao do te mjere da su i župnik i župljani neprestano kisnuli. Ne treba, stoga, čuditi da se opat odlučio na res­tauraciju građevine. Na poticaj svoga prijatelja, opata Boudeta, posu­dio je malu svotu iz seoskog budžeta, i 1891. godine započeo skromnu restauraciju. Tijekom radova, odstranio je kameni oltar, kojega su podržavala dva vizigotska stupa. Uspostavilo se da je jedan od stupova šupalj, te da su se u njemu nalazila četiri svitka, pohranjena u zapečaćenim drvenim cijevima. Vjeruje se da su dva dokumenta sadržavala rodoslovlja od kojih jedno datira iz 1644., dok je drugo 400 godina starije. Preosta­la dva dokumenta bila su očigledno djelo jednog od Sauniereovih pret­hodnika, opata Antoinea Bigoua, seoskog župnika s kraja osamnaestoga stoljeća.

Sauniere je o otkriću izvijestio svog neposredno pretpostavlje­nog, biskupa u Carcassonneu, mgr-a Felix-Arsenea Billarda. Na biskupov trošak, opat je smjesta bio poslan u Pariz, kako bi s dokumentima upo­znao ugledne crkvene učenjake. Jedan od njih bio je opat Bieil, upra-

vitelj sjemeništa St Sulpice, mjesta odavna povezanog s ezoteričnom mišlju. Dokumente je vidio i Bieilov nećak, Emil Hoffet, koji je uživao veliki znanstvenički ugled. Pripremajući se za svećenički poziv, Hoffet je razvio stručnost na područjima lingvistike, paleografije i, što je još važnije, kriptografije. Iako je bio klerik, Hoffet je bio duboko zaintere­siran za ezoteričnu misao, te je redovito održavao veze s mnogim skupi­nama i pojedincima povezanim s različitim vidovima okultnog preporoda u Parizu. Ovaj ugledni krug uključivao je književničke veličine poput Stephanea Malarmea i Mauricea Maeterlincka, skladatelja Claudea De-bussyja i znamenite operske dive Emme Calve. Rezultate brojnih Sau-niereovih sastanaka s crkvenim dostojanstvenicima, tijekom njegova boravka u Parizu, nemoguće je odrediti. Čini se, međutim, da je ovaj skromni seoski svećenik bio toplo prihvaćen u uglednim krugovima ezo-terika koji su se okupljali oko Emila Hoffeta. Neki izvori upućuju čak i na to da je Sauniere postao ljubavnikom Emme Calve. Govorilo se i da je Sauniere posjetio Louvre, gdje je kupio kopije triju slika; jedna je bila slika srednjovjekovnoga pape, druga djelo Teniersa, koja je imala iz­vjesno ezoterično značenje, a treća je bila glasovita Poussinova slika Les Bergers d'Arcadie (Arkadijskipastiri).

OBNAVLJANJE SE NASTAVLJA

Vrativši se u Rennes-le-Chateau, Sauniere je nastavio s restaura­cijom crkve i njezina okoliša. U crkvenom dvorištu nalazio se grob Marie, markize d'Hautpoul, posljednjeg feudalnog gospodara ovoga područja. Nadgrobni kamen koji označava njezino počivalište osmislio je opat Antoine Bigou, kojemu se pripisuje sastavljanje dvaju od ukupno četiri otkrivena dokumenta. Bigou nije bio samo seoski župnik, već i osobni kapelan obitelji d'Hautpoul. U ovoj točki obnove, Sauniere se dao u pothvat koji bi se u najmanju ruku mogao nazvati čudnim; iz neobjaš­njivih razloga on je izbrisao natpis s nadgrobne ploče markize d'Hautpoul.

Za potrebe restauracije Sauniere je počeo trošiti goleme svote novca. Podaci iz 1894. godine otkrivaju nam da je trošio mnogo više negoli su to mogla izdržati njegova godišnja primanja. U razdoblju iz­među 1896. i početka 1917. godine, kada je umro, potrošio je više od

200.000 zlatnih franaka - iznos koji je tada odgovarao svoti od 500.000 funta sterlinga, a danas bi se mogao procijeniti na nekoliko milijuna funta.

Svećenikova se velikodušnost nije ograničila samo na crkvu. Sau­niere je financirao i izgradnju moderne ceste koja vodi do sela, te je uložio značajna sredstva za dovođenje tekuće vode u domaćinstva svo­jih župljana. Za vlastite je potrebe izgradio neobičnu građevinu, kulu Magdalu, na najstrmijoj strani brijega, s koje se pruža pogled na dolinu, te poveću kuću, koju je nazvao vila Bethania. Crkva nije bila samo obnovljena, već i raskošno dekorirana na način koji bi se jedino mogao nazvati ekscentričnim. Iznad ulaza u crkvu stoji neobično upozorenje -TERRIBILIS EST LOCUS ISTE - natpis koji se u većini djela koja se bave Rennes-le-Chateauom prevodi kao "strašno je ovo mjesto". Odmah po ulasku u crkvu, nalazi se posuda s posvećenom vodom, koju pridržava zastrašujuća skulptura demona Asmodeja, legendarnoga ču­vara tajni, zaštitnika skrivenoga blaga i graditelja Solomonova hrama.

Kao i u većini katoličkih crkava, i ovdje se nalaze slike s prikazi­ma različitih postaja Križnoga puta, no, one su ovdje mnogo znakovi-tije, te se u brojnim pojedinostima znatno razlikuju od onih koje bismo možda očekivali u jednoj seoskoj crkvi. Četrnaesta postaja, koja prika­zuje odnošenje Isusova tijela u grobnicu, posebno je znakovita, jer po­zadinu scene čini noćno nebo obasjano punim mjesecom. Čini se kao da je Sauniere pokušao ukazati na to da je Isus bio pokopan noću, mnogo kasnije nego što nam to govori Biblija, ili, pak, da je Spasiteljevo tijelo noću bilo izneseno iz groba. Je li ovo lukav, simbolični podsjetnik na staru ezoteričnu predaju, prema kojoj je Isus, zapravo, preživio raspeće? Ako je tome tako, ovo bi moglo predstavljati slikovni prikaz rečenice iz Izgubljenog evanđelja po sv. Petru (The Lost Gospel According to St Peter), koja prepričava kako su vojnici, koji su stražarili kraj groba iz­vijestili: "I kada su izvijestili o svemu što su vidjeli, vidješe opet trojicu muškaraca kako izlaze iz grobnice, dvojica su pridržavala trećega ,..". Ovo bi zasigurno moglo poslužiti kao potvrda ezoteričnih legendi, pre­ma kojima Isus nije umro na križu, već su, nakon raspeća, brigu za njegovo ozdravljenje preuzeli pripadnici esenske sljedbe.

Nastavivši s ukrašavanjem svoje novoobnovljene crkve, Sauniere nije zaboravio ni na vlastitu udobnost. Na zemljištu oko vile Bethanije

zasadio je narančino drveće i izgradio zoološki vrt. U kuli Magdali smjestio je veličanstvenu knjižnicu, što i nije čudno za čovjeka njegovih umnih sposobnosti. Nastavio je izdašno trošiti, razvivši ukus za fini porculan, skupocjene tkanine i antikni namještaj. Pored svega, nije bio sebičan, te je i dalje skrbio za potrebe svojih župljana, kojima je, osim financiranja izgradnje ceste i opskrbe vodom, redovito priređivao raskoš­ne bankete. Njegov je način života prije sličio onome srednjovjekov­nih istočnjačkih moćnika, negoli onome skromnoga župnika u jednoj od manjih i siromašnijih župa u Francuskoj. Njegovo se gostoprimstvo pro­širilo daleko izvan granica župe; primao je brojne značajne goste, kako iz Pariza tako i iz inozemstva, među kojima je bila i Emma Calve. Na popisu njegovih posjetitelja bio je i francuski državni tajnik za kulturu. Najzanimljivije od svega je to što je, kako se čini, Saunierea posjećivao i nadvojvoda Johann von Habsburg, bratić austrijskoga cara Franje Josipa, koji je putovao incognito, pod lažnim imenom, kao "monsieur Gui-llaume".

Sauniereova ekstravagantna rastrošnost i bogat društveni život nisu prošli neopaženo, pa ipak, biskup u Carcassonneu, koji ga je po­slao u Pariz, odlučio je zažmiriti na cijelu stvar. Međutim, nakon biskupove smrti, njegov je nasljednik Paul-Felix-Beurain de Beausejour pozvao opata neka položi račune o svojim djelatnostima. Sauniere se nije želio izjasniti o podrijetlu svoga bogatstva, te je glatko odbio poko­riti se biskupovoj zapovijedi o njegovu premještaju u drugu župu, na­kon čega ga je biskup optužio za simoniju, odnosno, za prodavanje misa i oprosta. Lokalni je tribunal, sazvan 5. studenog, 1910., kako bi od­lučio o slučaju, suspendirao neposlušnoga svećenika. Na njegovo je mjesto stupio drugi svećenik, čije su službe seljani redovito bojkotirali. Gradonačelnik Rennes-le-Chateaua, koji je stao uz Saunierea, poslao je biskupu pismo u kojemu ga izvještava kako je crkva i dalje prazna, te da su vjerski obredi zamijenjeni civilnim. Novi je svećenik propovijedao auditoriju kojeg su činile prazne stolice, dok su odani seljani nastavili dolaziti na mise, koje je u vili Bethaniji služio Sauniere. Sauniere se obratio izravno Vatikanu, žaleći se protiv kazne i zahtijevajući svoje vraćanje u svećeničku službu u Rennes-le-Chateau. Svoje je odvjetnike izvijestio o namjeri podizanja tužbe protiv biskupa zbog klevete. Go­dine 1915., Vatikan je poništio sve sankcije koje je nametnuo biskup u

Carcasonneu. Berenger Sauniere vratio se u svoj prezbiterij uzdignute glave i tajanstvenog osmjeha na licu.

SAUNIEREOVA SMRT

Događaji vezani uz iznenadnu Sauniereovu smrt vrlo su neobični. 17. siječnja, 1917. godine, istoga datuma koji je urezan na nadgrobnoj ploči Marie d'Hautpoul, pretrpio je iznenadni srčani udar. Još 12. si­ječnja, pet dana prije toga, bio je, prema kazivanjima župljana, u zavid­nom zdravstvenom stanju obzirom na njegovu dob. Smrt, međutim, ne poznaje obzire. Početkom dvadesetog stoljeća, u Francuskoj nije bilo razlika u pogrebnim obredima između bogatih i siromašnih. Dok je Sau­niere ležao na samrtnoj postelji, pozvan je svećenik iz susjedne župe kako bi saslušao njegovu posljednju ispovijed i dao mu posljednju po­mast. U knjizi Sveta krv, Sveti gral, navodi se da je, prema svjedočan­stvu jednog od nazočnih župljana, svećenik, vidljivo uznemiren, brzo izašao iz sobe umirućega, kojemu je odbio pružiti posljednju pomast, vjerojatno čuvši Sauniereovu samrtnu ispovijed.

Ne primivši posljednje sakramente, Sauniere je umro 22. siječnja, 1917. godine. Obred koji je uslijedio nakon njegove smrti ne podudara se ni s kakvim crkvenim standardom, te ga ne poznaje nijedan mjesni običaj. Ujutro, 23. siječnja, njegovo je tijelo, odjeveno u svečano ruho, urešeno brojnim grimiznim resama, posjednuto u naslonjač i smješteno na terasu kraj kule Magdale. Puni poštovanja, tugujući su u tišini prola­zili kraj tijela, jedan po jedan. Iz razloga koji nikada nisu razjašnjeni, mnogi su otkidali rese sa njegove odore, možda u znak sjećanja na preminuloga. Za stanovnike Rennes-le-Chateaua, kao i za bilo koga drugog, ovaj obred i danas predstavlja zagonetku.

Sasvim je razumljivo da je Sauniereova nevjerojatna rastrošnost potakla znatiželju glede podrijetla njegova bogatstva. Javno objavljivanje njegove oporuke izazvalo je senzaciju, jer se ustanovilo daje svećenik umro bez ijednog novčića! Izgleda da je svoj novac prebacio na račun Marie Dernarnaud, koja je osamnaest godina bila njegova intimna pri­jateljica.

MARIE DENARNAUD

Marie Denarnaud je u vili Bethaniji živjela prilično udobno sve do 1946. godine, kada je njezino financijsko stanje pretrpjelo dramatičnu promjenu. Francuska je vlada nakon rata uvela novu valutu, a svi koji su željeli zamijeniti znatniju količinu starih franaka novima, bili su podvrg­nuti strogim ispitivanjima, kako bi se ustanovilo podrijetlo njihova ime­tka. Ova je mjera imala za svrhu razotkrivanje poreznih utaja, ratnih profitera i raznih drugih nezakonitih djelatnosti. Marie nije željela nikome položiti račune; vidjeli su je kako u svome vrtu spaljuje gomilu starih novčanica. Sedam je godina živjela od novca kojeg je stekla prodajom vile Bethanije. Vilu je kupio gospodin Noel Corbu, čija je obitelj skrbila za Marie sve do njezine smrti. Mnogo mu je puta pričala o svome bogat­stvu, rekavši i kako će mu prije svoje smrti povjeriti tajnu koja će ga učiniti vrlo bogatim i moćnim. Nažalost, Marie je 29. siječnja 1953. godine pretrpjela iznenadni udar, nakon čega više nije mogla govoriti. Svoju je tajnu, tako, ponijela u grob.

Marieine su riječi potaknule val rušilačkih pohoda, pod krinkom arheoloških iskopavanja. Francuski zakon o zakopanom blagu, da se jednostavno izrazimo, podržava djetinjastu koncepciju prema kojoj svatko tko otkrije kakvo blago ima pravo zadržati ga. Ovakvu je situa­ciju olakšavala i dostupnost eksploziva, koji se naširoko rabio u vinogra­darstvu, prilikom vađenja dubokih korijena. Jedna od žrtava eksplozija bio je i sarkofag u blizini Rennes-le-Chateaua, navodno onaj kojeg pri­kazuje Poussinova slika Les Bergers d'Arcadie (Arkadijski pastiri). Vrh brijega na kojemu stoji Rennes-le-Chateau, doslovno je izrovan tuneli­ma, od kojih su neki prirodni, neki posljedica ljudskog djelovanja, neki su drevni, dok su drugi novijeg datuma. Na ulasku u selo nalazi se ploča koja upozorava kako je lokalnim zakonom iz 1966. godine strogo za­branjeno svako neovlašteno iskopavanje na tom području. Osim ove obavijesti, postoji još jedna, iz 1998. godine, postavljena pred grado­načelnikovim uredom, koja podsjeća na to da je propis iz 1966. još uvijek na snazi, te da će biti strogo provođen. No, poput svih ostalih francuskih zakona, i ovaj se više cijeni kršenjem negoli poštivanjem.

Godine 1969., dok je putovao Francuskom, Henry Lincoln ku­pio je knjižicu Gerarda de Sedea, naslovljenu Le Tresor Maudit (Prokleto blago). "Prokleto blago" na koje ukazuje naslov bilo

je ono koje je otkrio opat Berenger Sauniere, nakon što je dešifrirao određene dokumente, koje je pronašao u svojoj crkvi. Lincolna je zain­teresirao neobičan propust u pripovijesti. Dok su u knjizi bile podastrte preslike dvaju dokumenata, u njoj se nisu nalazile i tajne poruke koje se odnose na blago. Oduševilo ga je otkriće skrivene poruke u jednom od objavljenih dokumenata, poruke koju de Sede nije niti spomenuo. Ako je sam mogao uočiti skrivenu poruku, zasigurno je i pisac došao do istoga otkrića. Čemu onda taj neobičan propust? Zar razotkrivanje tako važne šifrirane poruke ne bi pospješilo prodaju knjige?

Zaintrigiran pričom, Lincoln ju je izložio producentu BBC-jeve serije "Chronicle", kao moguću temu za dokumentarni film. Kad je od producenta dobio potvrdan odgovor, otputovao je u Francusku kako bi se susreo s Gerardom de Sedeom. "Zašto niste objavili poruku skrivenu u pergamentima?" upitao je Lincoln de Sedea. Činilo se kao da ga de Sede zadirkuje, odgovorivši "Koju poruku?" Lincoln je bio uporan, te je, konačno, od de Sedea izmamio zagonetan odgovor: "Zato što smo mislili da bi je netko poput vas mogao pokušati otkriti sam". De Sede je polako počeo otkrivati i druge škakljive pojedinosti. Prva značajna informacija odnosila se na dešifriranje poruke koja je govorila o slikari-

Priča izlazi na površinu

2

ma Poussinu i Teniersu. Šifra je, prema de Sedeovim riječima, bila nevje­rojatno složena, a za njezino konačno odgonetanje bili su zaslužni struč­njaci iz francuske vojske. Lincoln je zatražio mišljenje stručnjaka iz britanske obavještajne službe, koji su potvrdili njegove sumnje da je šifru nemoguće riješiti čak i s pomoću kompjutera. To je Lincolna na­velo na zaključak da je, budući da je šifra bila neriješiva, de Sede, ili netko drugi, morao posjedovati ključ.

Dva dokumenta, čije se autorstvo pripisuje Sauniereovu prethod­niku, opatu Antoineu Bigouu, bili su fragmenti iz Novoga zavjeta, napisa­ni na latinskom. Međutim, nijedan nije bio onakvim kakvim se u početku činio. U prvom dokumentu, riječi su spojene bez ikakvih razmaka, a na brojnim su mjestima umetnuta neka suvišna slova. Drugi je dokument potpuno drukčiji. Rečenice teksta neobično su isprekidane, ponekad i usred riječi, dok su određena slova vidljivo uzdignuta. Dva fragmenta ne predstavljaju samo latinske tekstove, već i niz domišljatih i vrlo složenih kodova. Oni su dešifrirani, a francuske knjige, posvećene za­gonetki Rennes-le-Chateaua, te dva BBC-jeva dokumentarna filma, objavili su poruku koja glasi:

BERGERE PAS DE TENTATION QUE POUSSIN TENIERS GARDENT LA CLEF PAX DCLXXXI PAR LA CROIX ET CE CHEVAL DE DIEU J'ACHEVE CE DAEMON DE GARDIEN A MIDI POMMES BLEUES

(PASTIRICE, NEMA ISKUŠENJA. DA POUSSIN, TENIERS, ČUVAJU KLJUČ; MIR 681. KRIŽEM I OVIM KONJEM BOŽJIM, DOVRŠAVAM - [ ILI UNIŠTAVAM ] - OVOG DEMONA OD ČUVARA U PODNE. PLAVE JABUKE.)

Dokje jedna od šifri toliko složena da je mogla zbuniti i Einsteina, druga je gotovo naivno jednostavna. U drugom pergamentu, izdignuta slova tvore poruku:

A DAGOBERT II ROI ET A SION EST CE TRESOR ET IL EST LAMORT

(DAGOBERTU II, KRALJU, I SIONU PRIPADA OVO BLAGO I ON JE OVDJE MRTAV)

Lincoln je, ne bez temelja, tvrdio kako je ovu poruku zasigurno opazio i Sauniere, no da i usprkos svojoj inteligenciji vjerojatno nije mogao razriješiti složenije kodove.

Poussinova najglasovitija slika bila je Les Bergers d 'Arcadie (Arka­dijski pastiri). De Sede je izvijestio Lincolna kako je u blizini Rennes-le-Chateaua pronađen grob koji odgovara onome sa slike, te mu je poslao i nekoliko fotografija. S ovom dodatnom informacijom, početkom 1972. godine emitiranje dokumentarni film pod naslovom The Lost Treasure of Jeruzalem? (Izgubljeno blago Jeruzalema?) Film je izazvao veliko zanimanje javnosti i mnoge kontroverze, te je Lincoln odmah započeo s radom na novom filmu, koji je emitiran 1974. godine, pod naslovom The Priest, the Painter and the Devil (Svećenik, slikar i đavo).

Ubrzo se priča toliko zakomplicirala, da je nadišla sposobnosti i mogućnosti jednoga čovjeka, stoga je 1975. Lincoln započeo suradnju s Richardom Leighom i Michaelom Baigentom. Zajedno su osmislili i treći dokumentarni film, The Shadow of the Templars (Sjena templar­skih vitezova), koji je emitiran 1979. godine. Ovaj je film izazvao pravu lavinu pisama. Jedno je pismo, koje je poslao umirovljeni anglikanski svećenik, pobudio znatiželju autora svojim smjelim izjavama. Pošiljatelj, kojemu je očito bilo svejedno vjeruju mu ili ne, jednostavno je izjavio kako se blago nije sastojalo u zlatnim polugama, draguljima ili vrijedn­im predmetima, već u tajni koja dokazuje da je raspeće bilo prijevara, te da je Isus iz Nazareta poživio barem do 45. godine posl. Kr.

Knjiga Sveta krv, Sveti gral započinje pričom o svećeniku Sau­niereu i šifriranim dokumentima, a nastavlja se istraživanjem podrijetla Sauniereova bogatstva, moći i utjecaja. Autori su željeli ustanoviti pruža li povijest toga područja neko razumno objašnjenje; tako su izronila tri moguća izvora: Vizigoti, katari i templari. Istražujući podrijetlo i djelovanje vitezova templara, počeli su shvaćati kako se ova zagonetka sastoji u nečemu mnogo većem od puke potrage za zakopanim blagom.

VITEZOVI TEMPLARI

Kada su Baigent, Leigh i Lincoln proučavali službene povijesne zapise o osnivanju templarskoga reda, odnosno, Reda siromašnih vite­zova Salomonova hrama, uvidjeli su kako zapisi mnogo više skrivaju

nego što otkrivaju. U najranijem zapisu, kojega je između 1175. i 1185. sastavio Guillaume de Tyre, stoji da je Red bio osnovan 1118. godine. Guillaume de Tyre prepričava kako je jedan plemić, Hughes de Payen, poznat još i kao Hughes de Payne, vazal grofa od Champagne, zajedno s osmoricom svojih prijatelja, stao pred Badouina I, kralja Jeruzalema. Devetorica su vitezova objavili svoju namjeru da će "koliko im to bude dopuštala njihova snaga, držati puteve i ceste sigurnima... s posebnim naglaskom na zaštiti hodočasnika". Dodijeljene su im prostorije izgrađene na mjestu nekadašnjeg Salomonova hrama, po kojemu je i Red dobio ime a prema riječima Guillaumea de Tyra, Red nije primao nove članove još devet godina nakon svoga osnutka. Vitezove je toplo dočekao jeru­zalemski patrijarh, koji im je odobrio zadebljani križ Lorraine kao nji­hov znak (la croixpattee ili "šapasti križ", op. prev.).

Baigent, Leigh i Lincoln opazili su da kraljevski povjesničar u službi kralja Badouina, Fulk de Chartres, uopće ne spominje Hughesa de Payena i vitezove templare, čak niti po njihovu popularnijem imenu, la Milice du Christ (Kristova milicija). Nijedno izvješće iz toga vremena ne bilježi da su vitezovi na bilo koji način pružali zaštitu hodočasnicima. Pa ipak, u deset godina svoga postojanja, templari su dobili značajno priznanje. Sveti Bernard, opat iz cistercitske opatije u Clairvauxu, napisao je 1128. godine hvalospjev U slavu novoga viteštva, u kojemu je tem­plare proglasio epitomima kršćanskih vrednota.

Godine 1128., na koncilu u Troyesu kojim je dominiralo mišljenje opata iz Clairvauxa, templarima je dodijeljeno i pravilo. Hughes de Payen postao je prvim velikim meštrom Reda, a sami vitezovi postali su redovnici-ratnici, udružujući samostansku disciplinu s gotovo fanatičnom hrabrošću. Godine 1139., papa Inocent II, kojega je podržavao sv Ber­nard, izdao je bulu, proglasivši kako templari ne duguju vjernost nijed­noj svjetovnoj ni crkvenoj vlasti, osim samome papi. Drugim riječima, templari su mogli djelovati potpuno samostalno, i, ukoliko bi se to poka­zalo potrebnim, protivno volji kraljeva, careva, drugih svjetovnih vla­dara i prelata.

Istraživanja Baigenta, Leigha i Lincolna upućuju na to da Red možda i nije bio osnovan 1118. godine, već barem devet godina prije, kao "prethodnica" mnogo tajanstvenije organizacije poznate kao Sion-ski priorat. Zaključili su kako je pravi motiv osnivanja Reda možda

bilo lociranje skrivenoga blaga iz jeruzalemskoga hrama. Potvrda o postojanju trećega Reda koji je djelovao u pozadini, manipulirajući kako templarima, tako i cistercitima, tvrde autori, "pojavila se sama".

TAJNI DOSJEI

Bogata i raznolika dokumentacija koja se odnosi na Berengera Saunierea i misterij Rennes-le-Chateaua, a koja je u Francuskoj u op­tjecaju od 1956. godine do danas, upućuje na zaključak da je ova tema od neobjašnjivog, ali ipak ogromnog značaja za nekoga. Sve su infor­macije bile pripuštane sistematično, stimulirajući daljnja istraživanja, i predstavljene kao da proizlaze iz nekog visoko povjerljivog izvora. One obuhvaćaju brojna pitanja i teme, izravno ili neizravno vezanih uz Rennes-le-Chateau, kao što su katari, templari, merovinški kraljevi i rozikruci-janci, uključujući, naravno, i nekoliko knjiga o Sauniereu i Rennes-le-Chateauu.

Knjige i članci koji su dostupni javnosti, razotkrivaju samo djelić čitave priče. Najzanimljivija, a možda i najvažnija informacija, pojavila se u dokumentima pohranjenima u Nacionalnoj knjižnici u Parizu (Bib-liotheque Nationale), koji, izgleda, nisu bili predviđeni za širi optjecaj. Identitet autora mnogih od tih radova skriven je pod pseudonimima. Jedan rad, naslovljen Les Descendants Merovingiens et l'Enigme du Razes Wisigoth (Potomci Merovinga i zagonetka vizigotskog Razesa) objavila je, kako stoji na naslovnici, vrhovna masonska loža Švicarske, Velika loža Alpina (Grande Loge Alpina), koja predstavlja ekvivalent lože Velikog Orijenta u Francuskoj, te Velike lože u Britaniji. Barem se dvoje ljudi raspitivalo o toj knjizi, tražeći informacije od nadležnih osoba iz Velike lože Alpina; odgovor koji su dobili bio je ponešto uznemiru­jući, naime, rekli su kako im nije poznato ništa o tom djelu.

Najvažnija zbirka dokumenata, koja se odnosi na zagonetku Rennes-le-Chateaua, a pohranjena je u Nacionalnoj knjižnici, poznata je pod nazivom Tajni dosjei. Radi se o zbirci prilično neobičnih pred­meta - novinskih isječaka, jeftinih pamfleta, pokoje tiskane stranice, koje možda potječu iz nekih drugih objavljenih djela, te pisama i brojnih rodoslovlja - uloženih u kartonski fascikl. S vremena na vrijeme neke od stranica bile bi izvađene, ili, pak, nadopunjene novima. Novi podaci

su povremeno dodavani rukom, da bi kasnije tako ispravljene stranice bile zamijenjene tiskanima, koje su uključivale sve izmjene.

Dio zbirke koji se odnosi na genealoško istraživanje pripisuje se izvjesnom Henriju Lobineau. Informacije iz Dosjea upućuju na to da je Henri Lobineau pseudonim, koji potječe od imena ulice, Rue Lobineau, koja prolazi kraj St Sulpicea u Parizu, te da su rodoslovlja djelo nekog Lea Schidlofa. Baigent, Leigh i Lincoln stupili su u vezu s Schidlo-fovom kćerkom, koja je tvrdila da njezin otac nije pokazivao nikakvo zanimanje za rodoslovlja, a pogotovo ne za merovinšku dinastiju, te da nikada nije ni čuo za misterij Rennes-le-Chateaua. Priča gospođice Schid-lof kasnije je i potvrđena, jer, pokazalo se kako Henri Lobineau nije bio Leo Schidlof, već ugledni francuski aristokrat, grof Henri de Lenon-court.

Zbivanja u Rennes-le-Chateauu na prijelasku stoljeća, doimala su se poput kakve tajanstvene i nerazumljive slagalice. Materijal koji se postupno počeo pojavljivati od 1956. godine, pokazao se djelom nepo­znatih i neuhvatljivih autora. Adrese izdavača i organizacija koje se u njemu navode, pokazale su se nepostojećima. Navode se i knjige koji­ma je nemoguće ući u trag i koje nitko, koliko je nama poznato, nije nikada vidio. Čak su i u slavnoj Nacionalnoj knjižnici određeni doku­menti izmijenjeni, nestali ili pogrešno katalogizirani, a jednom od doku­menata, kojeg su Baigent, Leigh i Lincoln tražili s posebnom upornošću, nikako se nije moglo ući u trag.

Merovinška se dinastija spominje u knjizi Le Serpent Rouge (Crve­na zmija), jednoj od privatno tiskanih knjiga, pohranjenih u Nacionalnoj knjižnici. Datum koji se nalazi na ovome svesku vrlo je simboličan; 17. siječnja, dan smrti markize d'Hautpoul i dan kada je Sauniere pretrpio iznenadni udar. Ova se neobična knjiga sastoji od jednog merovinškog rodoslovlja, dva zemljovida Francuske u doba Merovinga, s kratkim komentarom, tlocrta St Sulpicea u Parizu, s obrisima različitih kapela, te trinaest kratkih pjesama u prozi od znatne književne vrijednosti. Pjesme sadrže napomene o ukrasima crkve u Rennes-le-Chateauu, nje­zinu kustosu Berengeru Sauniereu, obitelji Blanchfort, Poussinovim Arkadijskim pastirima i rečenici Et In Arcadia Ego, koja se pojavljuje na toj slici. U pjesmama se vrlo određeno i dramatično spominje crvena

zmija što vijuga kroz stoljeća, kao alegorija naslijeđa, krvne linije ili dinastičke loze.

SIONSKI PRIORAT

U ovome mnoštvu podataka, Baigent, Leigh i Lincoln uočili su određene ključne točke, koje su saželi na sljedeći način: postojao je tajni Red poznat kao Sionski priorat, koji je stvorio templarski red; Sion-skim je prioratom upravljao niz velikih meštara, čija imena zauzimaju svijetla mjesta u povijesti razvitka zapadnoeuropske kulture; nakon potiskivanja templarskoga reda 1314. godine, Sionski priorat nije samo preživio, već je i orkestrirao određena ključna zbivanja u europskoj povijesti; Sionski priorat nastavlja igrati važnu ulogu, kako u međuna­rodnoj politici, tako i u domaćoj politici nekih europskih zemalja; to je organizacija koja je u velikoj mjeri odgovorna za dotok informacija o misteriju Rennes-le-Chateaua; objavljeni cilj Sionskog priorata jest res­tauracija merovinške dinastije i njezino dovođenje na europska prijes­tolja.

Navodeći dokumente Priorata, odnosno Tajne dosijee, kao svoj izvor, Baigent, Leigh i Lincoln izjavljuju kako je Red Siona 1090. osno­vao Godfroi de Bouillon, devet godina prije osvajanja Jeruzalema. Me­đutim, čak se i unutar ovih dokumenata nalaze podaci koji tvrde da je godina osnutka Reda bila 1099., kada je, ubrzo nakon osvajanja Jeru­zalema, skupina anonimnih, ali moćnih ljudi održala tajni sastanak na kojemu je bio izabran kralj Jeruzalema. Bilo ih je nekoliko koji su istica­li svoje pravo na naslov, između ostalih i grof Raymond od Toulouse, no, kruna je konačno ponuđena Godfroiju de Bouillonu. Godfroi je pri­hvatio odgovornosti, ali je odbio kraljevski naslov. Kao kralj po svemu osim po imenu, vladao je tek nešto duže od godinu dana. Njegov brat Baudouin, koji ga je naslijedio, nije nimalo oklijevao prihvatiti naslov kralja Jeruzalema.

Tajni dosjei navode da je Badouin I od Jeruzalema, "koji je prijes­tolje dugovao Sionu", bio "obvezan" u ožujku 1117. godine prihvatiti statut Reda templarskih vitezova, čije osnivače Tajni dosjei navode kako slijedi: Hughes de Payen, Bisol de St Omer i Hughes I, grof od Cham­pagne, zajedno s određenim članovima Reda Siona, čija su imena Andre

de Montbard, Archambaud de Saint-Aignan, Nivard de Montdidier, Gondemar i Rossal. Od osnutka templarskoga reda do 1188. godine, Redom Siona i Redom Hrama su, prema podacima iz Tajnih dosjea, upravljali isti veliki meštri. Godine 1188., ta se situacija promijenila, kada su se dva Reda dramatično razišla. Prvi veliki meštar koji je uprav­ljao isključivo Redom Siona bio je, kako stoji u Prioratskim dokumen­tima, Jean de Gisors.

Isto tako, godine 1188., Red Siona promijenio je ime u Sionski priorat i usvojio još jedno ime, Ormus (vjerojatno se misli na Ormuzda. Ormuzd, odnosno, Ahura Mazda bio je, prema zoroasterskom učenju, duh dobra, op. prev.). Ovo se neobično ime pojavljuje u ranim zoroas-terskim i gnostičkim tekstovima, gdje je izjednačen s principom svjet­losti. Obredi francuske masonerije upućuju na to da je Ormus bio gnostički adept iz Aleksandrije koji je, nakon što ga je na kršćanstvo obratio sv Marko, osnovao novi inicijacijski Red, čijim je simbolom postao crveni ili "Ružin križ". Tekst iz Tajnih dosjea, kojeg potvrđuju drugi Prioratski spisi, u Ormusu vidi podrijetlo Reda Ružina križa ili rozikrucijanaca. Recimo još i ovo: u dokumentima stoji da je 1188. go­dine, osim Ormusa, Sionski priorat usvojio još jedno ime -1'Ordre de la Rose-Croix Veritas (Red istinskog Ružina križa). Ipak, citirajući Fran­ces Yates koja nije pronašla nikakav dokaz o postojanju nekog Rozikru-cijanskog reda prije kraja 16. stoljeća, Baigent, Leigh i Lincoln pokušali su postići neku vrstu ravnoteže u svojoj pripovijesti. Istaknuli su, me­đutim, da bi, ukoliko su Prioratski spisi autentični - a oni su ih očigled­no prihvatili kao takve - mišljenje Frances Yates trebalo revidirati, obzirom na neugodnu mogućnost postojanja tajanstvenoga Reda gotovo 400 godina prije negoli je njegovo ime dospjelo u javnost.

TRI POPISA IMENA

Tajni dosjei sadrže tri popisa imena. Prvi popis Baigent, Leigh i Lincoln nisu smatrali vrijednim detaljnijeg ispitivanja, jer je sadržavao tek imena opata koji su, kako se navodi, između 1152. i 1281. godine upravljali imovinom Reda Siona u Svetoj zemlji. Više su pažnje posve­tili drugom popisu koji je sadržavao imena velikih meštara templarskoga reda između 1118. i 1190. godine, od vremena službenoga osnutka Reda

do dana kada se, navodno, odvojio od svoga matičnog Reda, Sionskog priorata. Kada su ovaj popis usporedili s onim kojeg navode templarski povjesničari, određene nedosljednosti postale su očiglednima. Prema popisu povjesničara, templarskim je redom između 1118. i 1190. godine upravljalo deset velikih meštara. Mnogi navode Andrea de Montbarda, ne samo kao suosnivača Reda, već i kao templarskog velikog meštra u razdoblju između 1153. i 1156. godine. Prema Tajnim dosjeima, me­đutim, Andre de Montbard nikada nije upravljao Redom.

Mnogi se templarski povjesničari slažu u tome da je Bertrand de Blanchfort, nakon smrti Andrea de Montbarda 1156. godine, postao šestim velikim meštrom templarskoga reda. I ovdje se podaci razlikuju od onih u Tajnim dosjeima. Prema njihovu popisu, Bertrand de Blanch­fort, za koga autori vjeruju da je živio u blizini Rennes-le-Chateaua, bio četvrti veliki meštar, stupivši na tu dužnost 1153. godine. Baigent, Leigh i Lincoln kasnije postavljaju pitanje: "Ako se ovaj popis ne podudara s onim kojeg su sastavili priznati povjesničari, trebamo li zato smatrati popis iz Tajnih dosjea pogrešnim?" Autori sasvim ispravno zaključuju kako definitivan popis velikih meštara templarskoga reda zapravo ne postoji. Najraniji popis datira iz 1342., 30 godina nakon raspuštanja Reda i više od dva stoljeća nakon njegova osnutka. Problem je bio jed­nostavan. Je li popis templarskih velikih meštara kakvog navode Tajni dosjei autentičan, utemeljen na izvorima nedostupnim učenim povjes­ničarima, ili se, pak, radi o krivotvorini? Prihvativši popis iz Tajnih do­sjea umjesto autentičnog povijesnog zapisa, autori knjige Sveta krv, Sveti gral jasno su izrazili svoje mišljenje, unatoč mnogim nedosljednostima i podacima koji tvrde suprotno. Oni su, doista, otišli još dalje, izjavivši:

Bili naši zaključci valjani ili ne, mi smo se suočili s jednom nepo­bitnom činjenicom - netko je, na neki način, dobio uvid u popis koji je točniji od bilo kojeg postojećeg. A budući da se taj popis -unatoč tome što se razlikovao od drugih prihvaćenih popisa -toliko puta pokazao točnim, pružio je vjerodostojnost ostalim Prioratskim spisima.

Ako su Tajni dosjei, tvrde dalje autori, pouzdani i u ovom kritičkom pogledu, tada nema razloga sumnjati u njihovu autentičnost u drugim aspektima.

U svjetlu ovih zaključaka nastavili su ispitivati i treći popis iz Tajnih dosjea. Bio je to popis navodnih velikih meštara Sionskoga priorata koji bi, tvrde oni, u nekim drugim okolnostima, odbacili kao apsurdan. Pre­ma Tajnim dosjeima, veliki meštri Sionskoga priorata, također zvani Nautonnier (starofrancuska riječ koja znači kormilar ili navigator), bili su, između ostalih i Jean de Gisors, od 1188-1220; Edouard de Bar, 1307-1336; Nicolas Flammel, 1398-1418; Rene d'Anjou, 1418-1480; Sandro Philipeppi (Boticelli), 1483-1510; Leonardo da Vinci, 1510-1519; Johann Valentin Andrea, 1637-1654; Isaac Newton, 1691-1727; Charles Nodier, 1801-1844; Claude Debussy, 1885-1918 i, konačno, Jean Coc-teau, 1918-(datum nepoznat).

RENE D'ANJOU I TAJNA KRVNA LOZA

Rene d'Anjou, koji se navodi kao veliki meštar Sionskog priorata u razdoblju između 1418 i 1480. godine, izvršio je dubok utjecaj na razvitak europskog kulturnog nasljeđa. Rene je, zajedno sa svojim dalj­njim rođakom, grofom Wiliamom St Clairom iz Roslina*, bio jedan od ljudi čije je djelo u najvećoj mjeri potpalilo vatru kulturnog i intelektual­nog razvitka kojeg nazivamo renesansom. Rene je bio obuzet idejom viteštva, arturijanskim legendama i potragom za Svetim gralom. S vre­mena na vrijeme inscenirao je živopisne priredbe, poznate kao pas d 'armes, neobičnu mješavinu viteških turnira i maskerade, u kojoj vite­zovi nisu samo sudjelovali u dvobojima, već i u nekoj vrsti dvorske drame ili igrokaza. Njegov najglasovitiji pas d'armes nosio je evokati-van naziv "pastiričin pas d'armes". Bio je to idilični melange arkadij­skih romantičnih tema, viteške arturijanske raskoši i misterija potrage za gralom. Jedan motiv, posebno bogat simbolima i alegorijama, odno­sio se na podzemnu duhovnu struju. Za Renea, ona je obuhvaćala cjelokupnu ezoteričnu tradiciju pitagorovske, gnostičke, hermetičke i kabalističke misli. Prema Tajnim dosjeima, ona je imala i dublje, skrivenije značenje; podzemni tok, u ovom kontekstu, nije obuhvaćao samo cjelokupan korpus ezoteričnog učenja, već i sasvim određenu informa­ciju, neku vrstu tajne koja se u ovakvom, skrivenom obliku, prenosila s

*izvorno ime Rosslyn je galskog podrijetla. Danas mjesto nosi naziv Roslin.

naraštaja na naraštaj. Podzemni bi se tok, tako, mogao odnositi na ne­priznatu, tajnu krvnu lozu, koja se održala stoljećima.

Takvim su idejama, potkrijepljenim dokazima koji su u najvećoj mjeri proizlazili iz Tajnih dosjea i takozvanih Prioratskih spisa, autori knjige Sveta krv, Sveti gral opravdavali ono što je postalo najkontro-verznijom temom knjige. Opisana od strane pobožnih kao blasfemična, a od nekršćana kao krajnje nevjerojatna, ona je po samoj prirodi stvari bila nesposobna iznjedriti apsolutan i neprijeporan dokaz. Autori su, naime, tvrdili, da je, unatoč Novome zavjetu i učenjima svih kršćanskih crkava, Isus bio oženjen, te da je osnovao ne samo obitelj, već i dinas­tiju čiji su potomci i danas živi. Jedan od argumenata, koji je imao podržati takvu tvrdnju, temeljio se na fonetskoj varijanti izraza Gral - Sangraal -koji se pojavljuje u nekim prijašnjim gralskim romansama. U kasnijoj, Malloryjevoj verziji, ovaj se izraz pojavljuje u varijanti Sangreal, kojeg, opet, autori dijele na dvije francuske riječi "Sang Real", odnosno, "kraljevska krv". Svoju tvrdnju dalje podržavaju navodeći Gralske ro-manse, Wolframa von Eschenbacha, u kojima se spominje "gralska obitelj". Proširivši svoje istraživanje do današnjih dana, autori su identi­ficirali osobu koja je, prema njihovu mišljenju, bila ne samo vodeća ličnost suvremenog Sionskog priorata, već, vjerojatno, i potomak samoga Isu­sa. Između ostalih, imenovali su prilično neuvjerljivog kandidata za istin­skog Isusova potomka. Bio je to izvjesni Pierre Plantard, ili, kako sam kaže, Pierre Plantard de St Clair.

DIO

II. Bliže istini?

3 Akcija i reakcija

Ideja o krvnoj liniji koja vuče izravno podrijetlo od Isusa, izazvala je buru nezadovoljstava u kršćanskim klerikalnim krugovima; među čitateljima s engleskog govornog područja odjeknula je kao senza­

cija. Unatoč činjenici da su autori knjige pomno naveli sve suprotne tvrdnje, prijepore i upozorenja o sumnjivoj vjerodostojnosti izvora kao što su Tajni dosjei i Prioratski spisi, velika je većina čitatelja povjerovala kako je Sionski priorat autentičan jednako kao i policija i vatrogasna brigada, jer su knjigu Sveta krv, Sveti gral doživjeli kao suvremeno "Sveto pismo"

Prije pojavljivanja Svete krvi i Svetoga grala, u Francuskoj su bila objavljena mnoga djela, koja su se bavila misterijem Rennes-le-Cha-teaua. Niz knjiga, članaka, eseja i dokumentarnih filmova na engleskom jeziku, koji su uslijedili nakon Baigentova, Leighova i Lincolnova ma-gni operis pokrenuli su svjetsku lavinu literarnih uradaka na tu temu. Od pseudo-znanstvenih do krajnje smiješnih, svi su oni više ili manje izraz uvjerenja da je knjiga Sveti krv, Sveti gral utemeljena na neupitnim činjenicama. No, sve nije bilo onakvim kakvim se činilo. Knjiga The Tomb of God (Božji grob), čije je objavljivanje dočekano s ogromnim publicitetom, imala je za posljedicu rušenje svih do tada iznesenih teo­rija.

Božji grob, Richarda Andrewsa i Paula Schellenbergera, izazvala je senzaciju tvrdnjom da Isusovo tijelo nije uzašlo na nebo, kao što Crkva naučava već dvije tisuće godina, već da je ono bilo izneseno iz

groba u Jeruzalemu i ponovno pokopano u planinama u blizini Rennes-le-Chateaua. Ubrzo nakon objavljivanja knjige, rasprave vezane uz ovu kontroverznu teoriju dosegle su svoj vrhunac emitiranjem BBC-jeva dokumentarnog filma pod nazivom The History of Mystery (Povijest misterija).

Ovaj je dokumentarni film odbacio tvrdnje na kojima se temelji Božji grob, te je bio krajnje kritičan spram ranijih istraživanja. Optužbe producenta Billa Crama, vezane uz misterij Rennes-le-Chateaua, dale bi se svesti na sljedeće:

1 Šifrirani dokumenti objavljeni kao djelo Antoinea Bigoua, koje je kasnije otkrio Sauniere, tijekom obnove crkve, bili su suvremene krivotvorine.

2 Ove je dokumente krivotvorio francuski aristokrat, markiz Philippe de Cherisey, poznat i kao prijatelj Pierrea Plantarda de St Claira. Njihovo je podrijetlo u Francuskoj bilo poznato još 1971., kada se Gerard de Sede sporio s Plantardom i de Cheriseyjem oko fi­nancijskih pitanja, pri čemu je de Cherisey priznao autorstvo ta­kozvanih šifriranih dokumenata.

3 Pierre Plantard de St Clair nije bio doajen Pokreta otpora, kako je za sebe tvrdio, već čovjek krajnje desničarske orijentacije, čije se novine nisu suprotstavljale njemačkoj okupatorskoj vladi Fran­cuske, već su izlazile uz njezino prešutno odobravanje.

4 Pierre Plantard, a to je njegovo pravo ime, nije primio nikakvo priznanje od generala de Gaullea, za njegovu navodnu ulogu u vraćanju de Gaullea na vlast 1958. godine, već samo pismo kakvo je primilo mnoštvo francuskih građana u to vrijeme.

5 Pierre Plantard bio je osuđivan zbog prijevara. 6 Tajni dosjei i takozvani Prioratski spisi predstavljaju znalačke i

lucidne suvremene izmišljotine, koje duboko poznavanje povijes­ti miješaju s najluđom fantazijom. Autori ovih znalačkih krivo­tvorina bili su Pierre Plantard i Philippe de Cherisey.

7 Za potrebe dokumentarnog filma provjereni su podaci u Louvreu. Pokazalo se, izvan svake sumnje, da svećenik Sauniere nije kupio kopije slika Teniersa i Poussina, kao što tvrde autori knjige Sveta krv, Sveti gral.

Iz dokumentarnog se filma jasno može uvidjeti da je de Sede znao da su dokumenti bili krivotvoreni i prije svoga prvog razgovora s Lincolnom ili ubrzo nakon toga. Lincoln je svoje istraživanje započeo 1970. godine i nastavio ga još sljedećih deset godina, očigledno ne znajući ništa o pravom podrijetlu šifriranih dokumenata ili lažnosti Tajnih dosijea.

BERENGER SAUNIERE

Pariz je osamdesetih godina 19. stoljeća bio pravi rasadnik ezo­terične špekulacije, te kvazi-masonskih i viteških društava, iz kojih su se iznjedrili bezbrojni novi ezoterični redovi. U takvo je ozračje špeku­lacije i intrige odaslao biskup u Carcassonneu Berengera Saunierea, nakon otkrića neodređene tajne u crkvi u Rennes-le-Chateauu. Iznosi se da je Sauniere, tijekom svoga prvog posjeta Parizu, u Louvreu kupio kopije triju slika. Producenti "Timewatch" emisija otkrili su da o tome nema nikakvih zapisa; postoji podatak o kupnji Arkadijskih pastira, ali ona se zbila gotovo deset godina nakon navodne Sauniereove kupnje slika. Tvrdi se, također, da ne postoje nikakvi dokazi o njegovu posjetu St Sulpiceu. Ovdje, međutim, treba postaviti pitanje, da li bi takav po­sjet uopće i bio zabilježen, obzirom na osjetljivost i tajnost njegovih poslova?

U svjetlu ozbiljnih optužbi protiv de Cheriseyja i Plantarda za krivo­tvorenje šifriranih dokumenta i Tajnih dosjea, treba preispitati i Sau-niereovu priču.

Moguće je ustanoviti, izvan svake sumnje, da je u vrijeme svoga dolaska na mjesto župnika u Rennes-le-Chateau, Sauniere bio vrlo siro­mašan, te da je vodio prilično jednostavan život. Nakon svoga tajan­stvenog otkrića, na nalog biskupa u Carcassonneu odaslan je u Pariz, gdje je proveo neko vrijeme. Nakon povratka u Rennes-le-Chateau, počeo je trošiti goleme svote novca, preko 200.000 zlatnih franaka, bogatstvo čije podrijetlo nikada nije objašnjeno na zadovoljavajući način. Mnogo je godina živio prilično luksuzno, pružajući gostoprimstvo važnim posjetiteljima, među kojima je bila i Emma Calve. Kada je odbio izjas­niti se o podrijetlu svoga bogatstva, Vatikan ga je suspendirao, a u službu je vraćen tek 1915. godine. Njegova domaćica, Marie Denarnaud, poživjela je još dugo nakon njegove smrti, vodeći udoban život sve do

1946., kada je u Francuskoj uvedena nova valuta. Živjela je još sedam godina, od novca koji je stekla prodavši vilu Bethaniju gospodinu Noe-lu Corbuu, kojemu je obećala povjeriti tajnu što će ga učiniti bogatim i moćnim.

Na osnovi gore rečenog, moguće je izvući neke zaključke. Kao prvo, Sauniere je otkrio nešto što ga je izravno ili neizravno dovelo do velikog bogatstva i zbog čega je uživao određeni stupanj zaštite od strane vlasti. U svjetlu njegova načina života i komentara Marie Denarnaud, mogli bismo špekulirati o otkriću koje je imalo dva odvojena, ali ipak međusobno povezana aspekta. S jedne strane, možda je bila riječ o blagu koje se moglo pretvoriti u zlatne franke a da to ne probudi nikakve sumnje; s druge strane, otkriće se možda odnosilo na neku vrstu infor­macije od velike važnosti, koja je njezina posjednika dovela do bogat­stva i moći. Moguće je špekulirati i da je ova informacija predstavljala neki pisani izvor koji je svjedočio o potomcima Isusa i Marije Magdalene ili, možda, kakav drevni katarski prijepis Evanđelja ljubavi - izvorne i heretičke verzije Evanđelja po Ivanu.

Mnogi pisci koji su se bavili ovim misterijem samo su slijedili put kojeg su utrli Baigent, Leigh i Lincoln. U svakom slučaju, djela na en­gleskom jeziku koja obrađuju ovu tematiku predstavljaju tek varijacije na temu knjige Sveta krv, Sveti gral. Gotovo svi pisci bespogovorno prihvaćaju autentičnost Sionskog priorata, Prioratskih spisa i Tajnih dosjea, a na Sauniereove navodne kontakte s Emmom Calve gledaju kao na neprijepornu činjenicu. Trebali bismo, međutim, prihvatiti mo­gućnost da su šifrirani dokumenti, Prioratski spisi i Tajni dosjei samo inteligentne krivotvorine. Potpuno je prihvatljivo da se Sauniere susre­tao s Emmom Calve, kako u Parizu tako i u Rennes-le-Chateauu, no, manje je vjerojatno da je u svome udaljenom selu na brijegu zabavljao i francuskog ministra kulture. Međutim, ispitamo li pobliže navodne kon­takte između ovog seoskog župnika i Habsburgovaca, europske vladar­ske obitelji, naći ćemo se na vrlo nestabilnom terenu.

Sauniereova kretanja u pariškim ezoteričnim krugovima možda su samo krajnje pročišćena i redigirana verzija istine. Njegova dobro poznata rojalistička i desničarska orijentacija možda predstavlja ključ ove zagonetke. Naš štovani kolega, Guy Patton, koji je zbog svojih besprijekornih istraživanja zaslužio veliki ugled, neko je vrijeme istraživao

Sauniereova kretanja u ezoteričnim i masonskim krugovima. Uskoro bi trebao objaviti i knjigu koja će detaljnije obrazložiti Sauniereove kon­takte s desničarskim masonskim ložama u Francuskoj i drugdje u Europi. Daljnju zagonetku, koju tek treba objasniti, predstavlja i Sauniereov "pogrebni obred". Masonski obred u nekim ložama koje je posjetio, možda bi mogle objasniti podrijetlo neobične ceremonije, pri kojoj je njegovo tijelo bilo postavljeno u sjedeći položaj, umotano u odoru ure­šenu zlatnim resama, koje su, jednu po jednu, trgali nepoznati ucviljeni.

Dogodio se još jedan bizarni zaokret u ovoj zamršenoj priči, koji je zahtijevao daljnje istraživanje, što nas je, opet, navelo da preispitamo autentične i vjerodostojne zapise o aktivnostima katara i templara u blizini Rennes-le-Chateaua. Ovo novo istraživanje započelo je gotovo slučajno, kada je jedan od autora ove knjige, Tim, držao predavanje o zagonetnim rezbarijama u Rosslynskoj kapeli (Rosslyn Chapel), na sas­tanku Sauniereova društva (Sauniere Society) u Londonu, 1994. go­dine. Nakon predavanja, Tim je čuo nevjerojatnu priču koja bi, ukoliko bi se pokazala vjerodostojnom, mogla ne samo podržati, već i ojačati i proširiti kontroverznu ideju o izravnim potomcima Isusa i drugih važnih osoba njegova vremena.

4 Naša prva saznanja

o predaji Rex Deusa

Sauniereovo društvo osnovao je u Engleskoj Derek Burton osam­desetih godina, kao posljedicu sve većeg zanimanja za Rennes-le-Chateau i Berengera Saunierea. Novine koje izlaze u okviru

Društva pokrivaju široki spektar tema, izravno ili neizravno vezanih uz misterij, kao što su srednjovjekovni ezoterizam, ezoterični preporod u Parizu, krajem devetnaestoga stoljeća, katari i, iznad svega, vitezovi templari i njihovi nasljednici koji su preživjeli potiskivanje templarskoga reda.

Tim Wallace-Murphy odazvao se pozivu Sauniereova društva, gdje je imao održati predavanje o rosslynskoj kapeli, kraj Edinburgha u Škot­skoj. Kapelu je izgradio grof William St Clair, treći St Clair Jarl od Orkneysa, kao uspomenu na religiozna uvjerenja i predaju templarskoga reda. Grof William bio je svjestan da bi knjige, kao i njihovi pisci, zbog hereze mogli izgorjeti na lomači, stoga je izgradio kapelu kao šifriranu kamenu knjižnicu, znajući pouzdano da će ona opstati do trenutka kada će njezine tajne moći razumjeti budući naraštaji. Tim je imao dijeliti govornicu s Richardom Leighom, pozvanom da održi predavanje o mis­teriju Rennes-le-Chateaua.

Nažalost, Richard Leigh je bio spriječen, stoga je okvir sastanka bio na brzinu izmijenjen. Tim je održao predavanje o rosslynskoj kapeli, a ostatak sastanka bio je posvećen izlaganjima o ezoteriji općenito i temama vezanim uz knjigu Sveta krv, Sveti gral. Razmjena mišljenja,

informacija i različitih gledišta rezultirala je vrlo plodnim poslijepod-nevom. Tijekom razgovora, Tim je spomenuo kako namjerava otputo­vati u Jeruzalem, gdje bi, ako uspije pribaviti dopuštenje, sam proveo neka istraživanja na iskopavanjima ispod Brda Hrama. Na kraju sastan­ka pristupio mu je sredovječni muškarac, koji se predstavio kao Michael i nastavio opisivati i objašnjavati značenja pojedinih simbola na koje bi Tim mogao naići na lokalitetima ispod Brda Hrama. Na Timov upit o podrijetlu njegovih informacija, Michael je, pomalo zagonetno, odgo­vorio: "To je dio tajne predaje koja u mojoj obitelji postoji već dvije tisuće godina". Vrlo zainteresiran, Tim ga je ispitivao dalje, no, zbog vremenske ograničenosti Michael je mogao dati samo kratku skicu či­tave priče.

Započeo je izjavivši kako je s velikim olakšanjem dočekao ideju o mogućnosti daje Isus osnovao dinastiju, jer je pripadao skupini obitelji koje su za sebe tvrdile da vuku podrijetlo od Davidove i hasmonejske kraljevske kuće iz vremena biblijskoga Izraela, ili od 24 velika svećeni­ka Jeruzalemskog hrama iz Isusova doba. Ova se informacija prenosila s oca na najstarijega ili duhovno najdarovitijega sina ili kćer. Po svemu sudeći, rodoslovlja prvih naraštaja ovih obitelji bila su ispisana na zi­dovima podzemnih prostorija Jeruzalemskog hrama. Nakon pada Jeru­zalema i uništenja Hrama, preživjele su obitelji pobjegle iz zemlje, održavši tradiciju živom do današnjih dana. Svaki član obitelji kojemu je bila povjerena ova tajna morao je prisegnuti da je neće razotkriti nikome izvan obitelji, pod prijetnjom da će mu u tom slučaju "biti iščupano srce i prerezan vrat", odakle su proizlazili Michaelovi strahovi. Nakon ob­javljivanja knjige Sveta krv, Sveti gral, koja je iznijela ideju o izravnim potomcima obitelji iz vremena biblijskoga Izraela, Michael se konačno odlučio razotkriti pojedinosti iz tradicije njegove obitelji. Jedna od ob­veza članova obitelji bila je i čuvanje rodoslovlja od vremena rušenja Hrama sve do danas. Michael je tvrdio kako su članovi obitelji često stupali u međusobne brakove, kako bi održali krvnu liniju i osigurali kontinuitet tradicije. Obitelji su sebe nazivale Rex Deus.

DALJNJE ISTRAŽIVANJE

Tim je bio itekako svjestan da je ovu priču nemoguće dokazati. Čak i ako bi se pokazala istinitom, još uvijek bi postojale goleme puko­tine u vremenskom slijedu. Možda postoje zapisi iz vremena rimske vladavine koji bi mogli poslužiti kao potvrda - ako, i samo ako su ove obitelji bile dovoljno ugledne ili poznate. Međutim, dok je arhiviranje podataka imalo dugu povijest na Bliskom Istoku - neki egipatski i sume-ranski zapisi datiraju iz nekoliko stoljeća prije Krista - učinkoviti oblici birokracije u zapadnoj su se Europi razvili tek u 10. i 11. stoljeću. Sis­tematično čuvanje zapisa najprije se u 10. stoljeću pojavilo u Francuskoj i Italiji, da bi se zatim proširilo u Španjolsku, Nizozemsku, Belgiju i Luksemburg, a konačno i u njemačke države. U Engleskoj se, iako ne u svome punom obliku, pojavilo tek nakon invazije Vilima Osvajača, 1066. godine. Rodoslovlja se, dakle, u većini zapadnoeuropskih zemalja mogu proučavati tek od 10. stoljeća nadalje. Krajnje je nepouzdano, pa čak i nemoguće, proučavanje rodoslovlja iz razdoblja između pada Rimskoga carstva do 10. stoljeća. Jedinu iznimku, koja je i sama od upitne vjero­dostojnosti, pružaju zapisi što ih je Crkva proglasila točnim i istinitim. Međutim, čak su i crkveni zapisi preplavljeni dobronamjernim hagiogra-fijama određenih vodećih ličnosti Crkve i sasvim razumljivim iskušenji­ma njezinih povjesničara da popune praznine nekom vrstom "svete fikcije", u njihovim iskrenim, mada zabludjelim pokušajima da dokažu kontinuitet crkvene vlasti od vremena svetoga Petra do njihova vlastita vremena.

Iako se Michaelova priča činila nevjerojatnom, ona je bila razum­na, trezvena i potpuno iskrena, stoga nije ni čudo da se Tim njome odu­ševio. Kada je Michael spomenuo da, prema obiteljskim kazivanjima, vodi podrijetlo od Hughesa de Payena, suosnivača templarskoga reda i rođaka St Clairovih iz Roslina i normandijskih vojvoda, Tim je odlučio čitavu stvar detaljnije istražiti. Nekoliko mjeseci kasnije, ovaj put uz nazočnost jednoga kolege, koji je imao provjeriti točnost podataka i pomoći u postavljanju pitanja, Tim i Michael susreli su se ponovno. Osam su sati dvojica sumnjičavih povjesničara, dobrih poznavatelja povijesti Srednjega vijeka i biblijskih vremena, zaneseno slušali Michaela kada im je iznosio sljedeću priču.

Kada mu je njegov otac prvi put razotkrio pojedinosti iz tradicije Rex Deus, Michaelu je bilo šesnaest ili sedamnaest godina, te je bio sposoban razumjeti širi kontekst priče koju je imao čuti. Što je još važnije, bio je u godinama kada je prisega na čuvanje tajne za njega mogla imati neko značenje. Nakon što je položio prisegu, po prvi je put čuo priču koja slijedi. Povjereno mu je kako se u tajnoj ladici jednog starog stola nalazi odgovarajuća dokumentacija u obliku obiteljskih rodoslovlja, te da će nakon smrti njegova oca, Michaelova sveta dužnost biti dopu­njavanje rodoslovlja i prenošenje tajne na svoga izabranog potomka. Morao je također biti spreman na suradnju s ostalim članovima Rex Deusa, kada to od njega bude zatraženo, a na istu je suradnju trebao obvezati i svoje izabrano dijete. Njegova je poslušnost morala biti pot­puna i neupitna. Uza sve to, bio je obvezan prisegnuti na Čuvanje tajne, a kršenje prisege povlačilo je smrtnu kaznu. Bio je to ogroman teret za nekoga tako mladog. Nažalost, Michaelov je otac umro nekoliko godi­na kasnije, a on je, vrativši se nakon toga u obiteljsku kuću, ustanovio kako je stari stol, s cjelokupnim sadržajem, uzeo njegov brat. Vezan prisegom, nije mogao objasniti zašto ga želi natrag. Unatoč svojim naj­boljim nastojanjima, nikada više nije vidio taj komad namještaja, kao niti njegov sadržaj, te vjeruje kako je njegov brat prodao stol, prilično vrijednu starinu, blaženo nesvjestan onoga što je učinio. Michael nam, stoga, nije mogao iznijeti potpunu priču, te u njoj postoje izvjesne praz­nine i nepreciznosti, jer mu je sve što o njoj zna usmeno prenio njegov otac prije četrdeset godina. Priča započinje u biblijskom Izraelu, pred kraj vladavine Heroda Velikog.

POČECI REX DEUSA

Duže vrijeme prije Isusova rođenja u jeruzalemskom su hramu postojale dvije odvojene škole, jedna za dječake a jedna za djevojke, koje su vodili i u njima poučavali veliki svećenici Hrama. Dječaci koji su završili ovu školu postajali su hramskim svećenicima, rabinima ili vodećim članovima zajednice. Svi su učenici dolazili iz uglednih obitelji dokaza­nog levitskog podrijetla. U drevnom judaizmu svećenička je funkcija bila nasljedna, a svi su svećenici potjecali iz Levijeva plemena, čijim je članovima bilo dopušteno ženiti se izvan plemena. Iznimku je činila obitelj

Cohen, čiji su se članovi, prema zakonu i običaju, mogli ženiti samo unutar obitelji. Pripadnici obitelji Cohen bili su nasljedni veliki svećenici Hrama. U Herodovo doba, 24 velika svećenika jeruzalemskog hrama činili su sam vrh židovske vjerske hijerarhije. Samo su oni imali vrhun­sku čast i privilegiju ulaska u Svetinju nad Svetinjama, unutarnje sve­tište Hrama, a u svečanim su prigodama stajali na hramskim stubama, poredani u skladu sa svojim položajem u hijerarhiji. Ovi su ljudi bili poznati po obrednim imenima, dodijeljenima im obzirom na njihov položaj u Hramu - postojali su, primjerice, izvjesni Melkisedek, Mihael i Gabrijel - a sva su potjecala od imena arhanđela, anđela i drugih štovanih figura iz religiozne povijesti Židova.

Tradicija ovih škola bila je vrlo neobična. Veliki svećenici nisu bili odgovorni samo za odgoj i izobrazbu svojih plemenitih učenika. Kada bi mlade djevojke dovoljno sazrele za začeće, veliki su svećenici stupali s njima u spolni odnos. Sudbina djece koja su potekla iz takvih sjedi­njavanja od ključne je važnosti za našu priču. Zatrudnjeloj bi djevojci odabrali odgovarajućeg muža među izraelskim plemićima, što je očito bilo u suprotnosti sa židovskim običajima toga vremena. Ovi su brakovi sklapani pod jednim uvjetom, da dijete rođeno iz sjedinjavanja sa svećenikom, kada navrši sedam godina, bude vraćeno u hramsku školu radi izobrazbe. Na taj se način osiguravalo nasljedno načelo kraljevskog svećenstva i održavala čistoća krvne loze.

Jedna od učenica u djevojačkoj školi bila je i Mirjam, koju po­vijest poznaje kao Mariju, kćerku Ane, također nekadašnje učenice. Marija je začela s velikim svećenikom imena Gabrijel, te joj je, kada je njezina trudnoća bila potvrđena, ugovoren i brak. Odbila je prvog muškar­ca odabranog za muža, stoga je među odgovarajućim obiteljima trebalo tražiti drugoga. Bio je to Josip iz Tira, mladić iz Davidove loze, čiji je predak bio Hiram, kralj Tira, u masonskim legendama poznat kao Hiram Abif. Ovaj nam je imućan mladić poznat kao sveti Josip. Dijete začeto u spolnom odnosu s velikim svećenikom bio je Isus koji se, provevši prve godine svoga djetinjstva u Egiptu, vratio u Jeruzalem, gdje je imao po­hađati hramsku školu.

REX DEUS DIJASPORA

Osim nedosljednosti u povijesnim zapisima, praznina je bilo i u Michaelovoj priči. Nakon opisa zbivanja u Isusovo doba, priču je naglo premjestio u 4. stoljeće kršćanske ere. Bilo je to vrijeme kada su se okolnosti pokazale dovoljno sigurnima da se članovi Rex Deusa vrate u Jeruzalem i Mesijino tijelo ponovno pokopaju, i to na mjestu na kojemu ga se nitko ne bi usudio tražiti, na samom Brdu Hrama koje se smatralo nepovredivim. Prema židovskom običaju, ovo se mjesto nije smjelo os­kvrnuti pokapanjem mrtvih. Mogli bismo čak i razumjeti da je osjećaj sigurnosti naveo ove ljude da Mesijino tijelo pokopaju na ovakvom sve­tom mjestu. Ono što je teže prihvatiti jesu motivi koji su pripadnike obitelji što potječu iz najortodoksnije grane judaizma naveli na čin koji se protivi zabrani pokapanja mrtvih na Brdu Hrama.

Nakon 4. stoljeća, Rex Deus obitelji nastavile su živjeti u Zapad­noj Europi. Njihova im tradicija nalaže da uvijek u javnosti ispovijedaju dominantnu religiju određenog vremena i kulture unutar koje žive, dok su prisegom obvezani u tajnosti slijediti "istinski put". Nenametljivo i iskreno, Michael je izjavio da svoje podrijetlo vuče od Hughesa de Pa-yena, te da su kao takvi, kao i zbog međusobnih bračnih veza, članovi njegove obitelji sve do nedavno bili nasljedni kraljevski službenici Uje­dinjenog Kraljevstva. Spominjanje Huhgesa de Payena prizvalo je u sjećanje misterij koji okružuje utemeljenje Reda templarskih vitezova, doživjevši svoj vrhunac u knjizi Sveta krv, Sveti gral, i aluzijama o taj­nim aktivnostima Sionskog priorata.

REX DEUS "HIPOTEZA"

Michael je spomenuo sveze Rex Deusa i određenih uglednih obitelji Bizanta, nasljednika Istočnog Rimskog carstva, što ga je 330. godine utemeljio Konstantin Veliki. Vrlo je detaljno govorio o simbolizmu ko­jim se služila njegova tajanstvena obitelj, naglasivši da su njezine boje bile zelena i zlatna. Razgovor je trajao nekoliko sati, a Michael je na sva pitanja odgovarao s besprijekornom uljudnošću i iskrenošću. Tim ga je kasnije odvezao kući, a na povratku je razmišljao o ključnim točkama Michaelove priče. Ukoliko bi se one iskoristile i pobliže analizirale, mis-

lio je on, možda bi mogle dovesti do nekih smjernica unutar povijesnih zapisa, koje bi pojasnile određene zagonetke, poput onih koje okružuju utemeljenje templarskoga reda. Objavljivanje ovih ideja trebalo bi potak­nuti daljnja detaljna istraživanja o životu, zbivanjima i kulturi biblijskoga Izraela u Isusovo doba, no ovaj put iz potpuno drukčije perspektive. Ono što je do sada objavljeno o toj specifičnoj temi uvelike je iskriv­ljeno u skladu s religioznim pristranostima komentatora. U najboljem mogućem slučaju bismo mogli očekivati potvrdu teze da su obitelji o kojima je Michael govorio oduvijek bile u međusobnim tijesnim veza­ma, nastojeći u različitim povijesnim razdobljima ostvariti zajedničke ciljeve. Nadali smo se da bi nas ovo moglo odvesti do identifikacije drugih obitelji unutar skupine Rex Deus, čiji bi se mogući pisani dokazi mogli upotrijebiti u pojašnjavanju pitanja podrijetla i naslijeđa.

Najranija zbivanja iz Michaelove priče - dio koji se odnosi na potomke velikih svećenika Izraela - bila su najteže dokaziva, barem je Tim tako mislio. Iz ranijih je istraživanja znao da je Crkva, ustanovivši službeni kanon Svetoga pisma, potisnula, iskrivila ili uništila golemu količinu ranih dokumenata koji su mogli baciti sumnju na njezinu kraj­nje tendencioznu verziju događaja. Od samog je početka bio uvjeren da nikada neće biti pronađena dovoljno vjerodostojna dokumentacija, koja bi dokazala postojanje hramske škole za dječake, a još manje po­vezala Isusovu majku Mariju sa sličnom školom za djevojke. Jednako je tako duboko sumnjao u mogućnost pronalaženja dokaza koji bi uvjerio, kako širu javnost tako i kršćanske vjernike, da je Isus bio oženjen. Nije mogao biti u većoj zabludi.

5 Biblijski Izrael u Isusovo doba

I ono malo što im je poznato o biblijskom Izraelu u Isusovo doba, većina je kršćana saznala iz Novog zavjeta. Pa ipak, kao izvor infor­macija o svakodnevnim običajima u Izraelu toga doba, Novi zavjet

je krajnje nepouzdan. Golemu većinu dokumenata uključenih u službeni kanon, kao što su četiri evanđelja, Djela apostolska, Otkrivenje i mnoge poslanice, nisu napisali svjedoci (kako se obično misli), već autori koji su o određenim događajima doznali posredno, mnogo godina nakon što su se doista zbili. Većina ovih pisaca bili su nežidovi, koji su pisali na grčkom, a ne na hebrejskom ili aramejskom, te su vrlo slabo poznavali židovski zakon, običaje ili način života. Jedini pisac, čije je djelo uklju­čeno u Novi zavjet, a koji je bez sumnje Židov, kako prema rasnoj, tako i prema vjerskoj pripadnosti, bio je sv Pavao. Kako ćemo poslije poka­zati, on je vjerojatno i najnepouzdaniji od svih službeno prihvaćenih izvora.

Mnoge polemike vođene oko vjerodostojnosti opisa zbivanja po­dastrtih u evanđeljima, bile su usredotočene isključivo na brojna protu­slovlja između četiri evanđelja. Odavna su biblicisti svjesni problema autorstva i razlika u kulturi između pojedinih pisaca i događaja koje opisuju. Čak i izraz "evanđeoska istina" dovodi do zablude većinu ljudi, bili oni uvjereni kršćani ili ne, i drže ih u blaženom neznanju da je Sveta Mati Crkva od samoga početka redigirala i cenzurirala ove zapise. Ovaj štetni utjecaj nije se manifestirao samo u pitanjima tumačenja, već i u samom sastavljanju zapisa.

Je li Novi zavjet, u određenoj mjeri ispravljen i dopunjen dvama važnim otkrićima iz četrdesetih godina (svici s Mrtvog mora i knjižnica iz Nag Hamadija), sve što nam stoji na raspolaganju? Nasreću, odgovor je ne. Ne samo da se, u svome nastojanju da bolje osvijetlimo ovu prilično šturu sliku, možemo poslužiti djelima povjesničara i arheologa, već u svoje istraživanje možemo uključiti i veliki broj drevnih dokumenata, od kojih je većina ranijeg datuma negoli su to evanđelja. Ona uključuju djela Filona iz Aleksandrije, koji je umro oko 50. godine posl. Kr, kao i djela Josipa Flavija, židovskog povjesničara iz 1. stoljeća. Prema Josipu Flaviju, u Jeruzalemu je bio pogubljen izvjesni Isus bar Levi, okrivljen za poticanje na ustanak protiv Rima. Taj je čovjek bio plemić iz Davi-dove loze, a njegovo ime "bar Levi" znači "svećenikov sin". Je li to bio Isus Nazaren?

Postoje također neka djela koja su nemilosrdno isključena iz službenog kanona Crkve, jer pričaju priču koja se u potpunosti razlikuje od prihvaćene dogme i uvjerenja što su ih iznjedrila učenja sv Pavla. Pa ipak, već su duže vrijeme ovi dokumenti prihvaćeni kao autentični, a odbacio ih je i potisnuo službeni kanon ustanovljen u 4. stoljeću. Među njima se nalazi i jedno djelo naslovljeno Evanđelje rođenja Marijina, koje često navodi Epifan, biskup iz Salamisa (u Leksikonu ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva, str. 88., stoji Knjiga o rođe­nju Marijinu. Vidi "Leksikon..." Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1990.). Nešto poznatiji dokument zove se Proto evanđelje Jakovljevo, čije se autorstvo pripisuje Jakovu Pravednom, Isusovu bratu i prvom "bisku­pu" Jeruzalema, te predstavlja jedan od malobrojnih ranih dokumenata izvorno napisanih na hebrejskom. Jedno evanđelje, koje je, kako se čini, bilo napisano na grčkom, je Tomino Evanđelje djetinjstva Isusova? za koje neki stručnjaci vjeruju da je izvorno bilo povezano s Evanđeljem rođenja Marijina. Još jedno Evanđelje djetinjstva Isusa Krista, o ko­jemu se obično govori kao Prvom evanđelju o djetinjstvu, navodio je, vjeruje se, i prorok Muhamed. Kao i četirima evanđeljima, Djelima apo­stolskim i poslanicama, uključenima u službeni kanon, i ovim se doku­mentima treba pristupiti trezveno i oslobođeno svih vjerskih pristranosti. Ukoliko ih se proučava razborito, u ovim bismo izvorima mogli pronaći nedostajuće dijelove kompleksne slagalice i tako dobiti jasniju sliku o teokratskoj kulturi unutar koje je živio Isus.

ŽIDOVSKI ZAKON I OBIČAJ

Jedan od najvećih problema u kršćanskom pristupu povijesti Isu­sova vremena sastoji se u tome da, iako evanđelja priznaju da je Isus bio Židov, kršćanima, odnosno, nežidovima, ne govore ništa ili, pak, go­vore vrlo malo o tadašnjim običajima židovskoga naroda. Izrael je bio teokratska država, čiji je zakonski sustav dugo vremena utjelovljavala Tora. Zakon koji je Mojsije primio od Boga nije predstavljao samo Božji zakon, već i zakon države; njegovih 613 pravila obvezivala su sve Židove, kako u Izraelu, tako i u dijaspori. Prema Zakonu, židovski su muškarci bili dužni oženiti se i imati potomstvo, u skladu s Božjim naputkom "idite i množite se". Zabilježeno je, međutim, nekoliko iznimaka od ovoga pravila, te bi bilo razumno pretpostaviti da su se među njima mogli naći i Ivan Krstitelj i drugi "sveti ekscentrici", što su naseljavali područje između Genezareta i Mrtvoga mora. Svi rabini, bez iznimke, bili su dužni oženiti se i ostaviti potomke.

Kada proučavamo židovske običaje toga vremena, vidjet ćemo da je upravljačka struktura tradicionalnog svećenstva zadržala imena starozavjetnih arhanđela. Laurence Gardner, autor knjige The Blood­line of the Holy Grail (Krvna linija Svetoga grala), koji, kao svoj izvor, navodi bibličarku Barbaru Thiering, tvrdi da je svećenik Sadok bio na­zvan prema arhanđelu Mihaelu, a svećenik Abijatar prema arhanđelu Gabrijelu. Anđeo Gabrijel se u evanđeljima naziva "glasnikom", a na­ziv "Gabrijel" mogao se odnositi na svakog velikog svećenika odabra­nog da prenese neku važnu poruku. Gabrijel koji se spominje u "Navještenju" bio je veliki svećenik koji je imao postati ocem Mesije, a začeće je "navijestio" Elizabeti, majci Ivana Krstitelja, te Mirijam, odnos­no, Mariji, Isusovoj majci. Na taj je način bilo osigurano podrijetlo Mesije od Davidove loze i Aronove linije nasljednih velikih svećenika. Ovaj sustav svećeničkog naslijeđa moguće je pronaći i u Knjizi Henokovoj a precizni hijerarhijski poredak svećenika u anđeoskom kontekstu, koji je postojao i u vrijeme evanđelja, nalazi se u jednom dokumentu iz fun­dusa s Mrtvoga mora, poznatog kao Ratni svitak.

ISUSOVO ROĐENJE

U Evanđelju rođenja Marijina pronalazimo potvrdu da je Marija, Isusova mati, stekla obrazovanje u hramskoj školi:

Blagoslovljena i navijeke slavljena Djevica Marija, od loze i obitelji Davidove, rođena je u gradu Nazaretu, a obrazovana u Jeruzalemu u Hramu Gospodnjem.

Dalje u Evanđelju nalazimo da se Marija, navršivši četrnaest godina, poput svih djevica koje su bile smještene u Hramu i dosegle tu dob, imala vratiti kući i "budući da su sada bile dovoljno zrele, trebale su, prema običaju svoje zemlje, pronaći muževe". Evanđelje dalje pre­pričava kako se Josip, iz loze i obitelji Davidove, vratio u rodni Betle­hem, nakon zaruka s Marijom. U Proto evanđelju Jakovljevu nalazimo da se "nakon šest mjeseci od Marijina začeća, Josip vratio...i, ušavši u kuću, vidio da se djevica zaokružila". Kršćanska verzija događaja do­bro nam je poznata, a uvelike se temelji na sljedećem odlomku:

Kada je Isus rođen u Betlehemu u Judeji u dane kralja Heroda, Mudraci s istoka došli su u Jeruzalem, Govoreći, gdje je onaj koji je rođen kao Kralj Židova? Jer, njegovu smo zvijezdu vidjeli na istoku, i njemu smo se došli pokloniti.

Malo djece koja s uzbuđenjem slušaju božićnu priču utemeljenu na do­gađajima kakve ih opisuju evanđelja, a još manje svećenika, pastora i propovjednika, koji je prepričavaju s toliko ljubavi i poštovanja, pri tom uviđaju da unutar nje leži druga pripovijest, koja se suprotstavlja opće­prihvaćenom pravovjerju. Danas, kao i u prošlosti, na ideju duhovne inicijacije, astrologiju ili magiju, Crkva gleda s gađenjem. Pa ipak, sve ovo leži u samom korijenu kršćanskoga iskustva; iniciranima je pripadala slava, jer su mogli ojačati kozmičku prirodu rođenja nevinog, uspava­nog djetešca u betlehemskoj štali. Vjerovalo se da su ova tri mudraca s Istoka bili inicirani u jedan od najstarijih redova na svijetu, onaj perzij­skih Maga, koji su znanje o predstojećem slavnom rođenju stekli vlas-

titim duhovnim uvidom. Prešli su za ono vrijeme golemu udaljenost, slijedeći zvijezdu koja se ravnomjerno kretala, sve dok se nije zaustavila iznad štale u jednom judejskom gradiću. Poklonili su se djetetu u štali, ponizivši se pred onim kojega su prepoznali kao "Kralja Židova", upo­zorili na opasnost od Heroda i nestali u maglovitim daljinama odakle su i došli. Evanđelja dalje nastavljaju pripovijedati o Herodovu pokolju nevinih i bijegu Svete obitelji u Egipat. Prema predaji, članovi Svete obitelji bili su Djevica Marija, njezin suprug Josip i Isus, naš Božanski Spasitelj. Ima li barem malo istine u ovom dragocjenom i čarobnom dijelu mitologije?

Dva evanđelja, Matejevo i Lukino, složna su da je Isus bio rođen u Betlehemu, od djevice, te da je bio iz Davidove loze. Međutim, četvrto evanđelje ne da je nikakve podatke o mjestu Isusova rođenja, zbog čega priča o Betlehemu postaje prilično nesigurna. U Evanđelju po Ivanu otkrivamo kako je Isusova tvrdnja o sebi kao Mesiji izazvala sumnje, jer je rečeno da je njegovo mjesto rođenja bila Galileja, a ne Betlehem. Što se najomiljenije od svih pripovijesti tiče, one o tri mudraca, prema međunarodno priznatom stručnjaku za svitke s Mrtvoga mora, Hughu Schonfieldu, ova se legenda doista prvi put pojavljuje u novozavjetno doba, ali ne u svezi rođenja Isusova, već rođenja njegova bratića, Ivana Krstitelja. Mandeji iz Iraka, koji tvrde da još i danas slijede Ivanovo učenje, ovu su priču sačuvali u svome izvornom "biblijskom" kontek­stu.

Ispitamo li okolnosti "bijega Svete obitelji u Egipat", kako bi "iz­bjegla Herodovu pokolju nevinih", otkrit ćemo daljnje ozbiljne nedosljed­nosti. Dok se Herod opisuje kao ozloglašen, krvožedan kralj, znanstvenici nisu pronašli nikakvu dokumentaciju iz toga vremena (osim evanđelja), koja bi ukazivala na ubojstva bilo koga izvan Herodove vlastite obitelji i političkoga kruga. Ovaj takozvani "događaj" je puka pobožna izmiš­ljotina. Isus i njegovi roditelji vjerojatno i jesu proveli nekoliko godina u Egiptu, da bi se zatim vratili u Jeruzalem, gdje je Isus morao pohađati hramsku školu. No, njihove prave razloge boravka u Egiptu Crkva se nikada ne bi usudila priznati. Objašnjenje ove zagonetke možda bismo mogli pronaći u nazivu Isus iz Nazareta. Međutim, u vrijeme njegova rođenja selo Nazaret jednostavno nije postojalo, te bi možda bilo is-pravnije o Isusu govoriti kao Isusu Nazarenu. Nazareni su, naime,

predstavljali dio unutar esenske sekte, koja je svoje korijene vukla od terapeuta, mnogo starije ezoterične sekte, čiji su pripadnici naseljavali područje delte Nila, u blizini Aleksandrije. Ako su Isus i njegovi roditelji doista došli u Egipat, a ne postoje dokazi koji bi se tome protivili, tada je pravi razlog njihova dolaska bilo traženje vjerskih savjeta od esena. Vrlo je vjerojatno da su eseni i terapeuti bili i više nego svjesni principa kojeg su objavili jezuiti nekih 1500 godina poslije, "bude li tvoje dijete kraj mene sve dok ne navrši sedam godina, bit će moje zauvijek".

ROĐENJE OD DJEVICE

Središnju postavku kršćanskoga učenja čini uvjerenje da je Mari­ja, Isusova mati, bila djevica.21 Ova krajnje proturječna ideja je potpuno strana židovskom religioznom uvjerenju, običaju i praksi. Daleko od očekivanja da će njihov Mesija biti "bog" rođen od djevice, oni su se nadali Mesiji, koji će biti ljudsko biće. Mučenik Justin (koji je umro oko 165. god. posl. Kr.), pisao je: "onaj tko bi trebao biti Mesijom, mora biti od roda ljudskoga".22 U očima pobožnih i ortodoksnih Židova toga vre­mena, a među njih treba uključiti i Zidove poput Josipa, Isusa i njegova brata Jakova Pravednog, ideja o "božanskom" čovjeku ili "uskrslom bogu" rođenom od djevice, bila je potpuno strana i poganska. Ona je mnogo sličnija babilonskoj predaji o Ištar i Tamuzu, koja, poput kulto­va Ozirisa, Dioniza i Zaratustre, tvrdi da je njezinim vodećim ličnostima otac bio bog, a majka djevica. Ovaj je koncept također bio uobičajen u grčko-rimskom svijetu mitova i misterijskih kultova, poput kulta Mitre, toliko omiljenog među rimskim legionarima.

U židovskim svetim spisima sastavljenih od Zakona i povijesti izmiješane s mitovima i legendama, spominje se tek nekoliko rođenja, koja su posljedica božanske intervencije. Spominje se, tako, Izak, sin 90-godišnje Sare i 100-godišnjeg Abrahama, blizanci Ezav i Jakov, koje je na svijet donijela, navodno neplodna, Rebeka, te rođenje Sam-sona. Ni u kojemu slučaju Bog nije mogao biti ocem, a samu bi ideju svaki ortodoksni Židov odbacio kao krajnje blasfemičnu. U Novom za­vjetu spominje se još jedno rođenje, koje se pripisuje božanskom djelovanju. Svećenik Zaharija je, navodno, imao viđenje da će on i njegova

žena Elizabeta, koja je već odavno zašla u godine, dobiti sina, koji će biti "spasenje Izraelovo". Taj je sin bio Ivan Krstitelj.

Kršćani, kako protestanti, tako i katolici, ne samo da vjeruju da je Isusovo rođenje bilo posljedica božanske intervencije, već i da je njegov otac bio bog, a majka djevica. Bio je to poganski koncept, kojega su, na svoju veliku nesreću, odbacivali oni pobožni ljudi koji su bespogovorno prihvaćali da je Isusovo učenje bilo božanski nadahnuto. Nestorijan, koji je 428. godine postavljen za konstantinopolskog patrijarha, pro­glašen je heretikom i prognan u Edesu, jer se usudio izjaviti da je ras­prava o tome je li Isus bio "Bog" ili "Sin Božji" posve bespredmetna, budući da je očito kako je Isus bio čovjek, rođen, sasvim prirodno, od ljudskog oca i majke.

Daljnje zabune proizlaze iz crkvenog učenja koje pretpostavlja da je Isus, ako je doista Bog, morao biti rođen od djevice. Međutim, prema mišljenju vodećeg katoličkog teologa, to jednostavno nije tako. Kardi­nal Ratzinger, glava Kongregacije za vjersku doktrinu - moderne nasljed­nice Inkvizicije - izjavio je kako "učenje o Isusovoj božanskoj naravi neće biti povrijeđeno prihvatimo li da je Isus potekao iz normalnog ljud­skog braka. Jer, njegovo božansko podrijetlo o kojemu vjera naučava nije biološka, već ontološka činjenica; ne predstavlja, stoga, događaj u vremenu, već u Božjoj vječnosti." Objašnjenje je to koje, iako zado­voljava teologe, sada potpuno zbunjuje ostatak kršćanskoga svijeta. Što je još važnije, ono nameće pitanje o tome na koji se način poganska mitologija isplela oko Isusove osobe?

KRŠĆANSKO PRIHVAĆANJE POGANSKOG MITA

Stari povjesničari, biografi i autori svetih spisa, bili su skloni obo­jiti zbivanja u skladu s vlastitim uvjerenjima, često suprotstavljenima povijesnoj zbilji. Svoje su junake darivali osjećajima, riječima i djelima koja su im u stvarnosti možda bila potpuno strana. Osjećaj čarobnosti, što neizbježno okružuje važne figure, bilo političkih ili duhovnih kraljevstava, pojačavanje preuzimanjem mitoloških pojedinosti iz dru­gih, već ustanovljenih religija. Primjerice, paralele između mitraizma i kršćanstva su i više nego očite. Mitraistička predaja proriče apokalip-

tične događaje, sudnji dan, uskrsnuće tijela i drugi dolazak njihova boga, Mitre. Nadalje, Mitra je, navodno, rođenu špilji, a pohodili su ga pastiri, donoseći mu darove. Ovaj oblik pobožne fikcije iskrivio je ne samo čitavo povijesno razdoblje kojim se bavi Novi zavjet, već i značajan dio kršćanske povijesti koja je uslijedila.

Na vjerodostojnost evanđelja štetno su utjecala religiozna uvje­renja nastala nakon raspeća. Stoga se evanđelja, paradoksalno, često izravno suprotstavljaju drugim tradicijama i učenjima koja su se razvila kasnije. U pripovijesti o mladom Isusu u Hramu, njegovi roditelji očito ne znaju što on misli kada govori o svome "nebeskom ocu", unatoč činjenici da ovo jasno proturječi samom konceptu Navještenja. Ako je Marija doista bila svjesna da je začela sa Svemogućim Bogom, tada je morala znati tko je, zapravo, Isusov nebeski otac. Ova epizoda, iako ne govori ništa detaljnije o Isusovu životu, ipak indicira da ima istine u Rex Deus legendi o Isusovu obrazovanju u hramskoj školi. Židovski rabini i svećenici tradicionalno su poučavali židovske mladiće o primje­ni talmudske logike, kako bi bolje razumjeli svete spise, pri čemu su s njima postupali kao sa sebi jednakima.

Židovi u Izraelu toga vremena, kao, uostalom, i svi Židovi u bilo kojem povijesnom razdoblju, osudili bi ideju o Isusovoj božanskoj na­ravi kao najgoru blasfemiju. Kako ćemo uskoro vidjeti, ova je ideja rođena nekih deset ili petnaest godina nakon raspeća, u plodnome umu jednog oportunista krajnje sumnjiva karaktera. Pročitamo li pažljivo Novi zavjet, nigdje nećemo pronaći primjer gdje Isus za se tvrdi da je božanski. Naslov "Sin Božji", koji su mu dodijelili kršćani, imao je specifično ezoterično značenje, te je upućivalo na status koji su stjecali sljedbenici njegova učenja. Sam Isus se nikada nije pozivao na ovaj naslov, go­voreći o sebi kao "Sinu Čovječjem". Suvremeni pisac i znanstvenik, A N Wilson izjavljuje:

Nemoguće je povjerovati da je galilejski svetac iz prvoga stoljeća za se ikada tvrdio da je Druga božanska osoba. Bila je to krajnje nevjerojatna tvrdnja, da u nju nije mogao vjerovati nijedan mono­teistički Židov.

Da je Isus za sebe tvrdio da je božanski i jednak Bogu Ocu, nije bilo samo "krajnje nevjerojatno", već je predstavljalo i takvo krivovjerje o kojemu nijedan pobožni Židov toga vremena nije smio ni razmišljati.

Evanđelja navode još jednu blasfemičnu Isusovu izjavu, koja se i danas slavi u kršćanskim obredima. Kako bismo razumjeli kontekst ove provokativne izjave, moramo se prisjetiti strogosti kojom se zakon o hrani primjenjivao na sve Židove. Najveći spor između Isusovih sljed­benika i zabludjelog "apostola" Pavla izbio je oko pravila o prehrani. Jakov, Isusov brat, poglavar crkve u Jeruzalemu, inzistirao je da se svi obraćenici pridržavaju zakona o obrezivanju i prehrani. Je li, stoga, uopće moguće zamisliti da je jedan ortodoksni židovski učitelj poput Isusa pozvao svoje sljedbenike, pa čak i u alegorijskom ili duhovnom smislu, neka prekrše Zakon na kojemu se temeljio sveti Savez s Bogom? Pa ipak, kršćansko učenje i evanđelja tvrde da je Isus upravo to i učinio. Katolička misa, kao i svi protestantski oblici sakramenta Pričesti, pozivaju svoje vjernike neka uzmu i jedu od kruha i vina, kao simbola Isusova tijela i krvi. Da se Isus drznuo predložiti iskrenim i pobožnim Židovima neka piju krv, vjerojatno bi, kao krivovjernik, bio kamenovan do smrti. Gdje, dakle, tražiti podrijetlo ove ideje?

Obredni objedi kruha i vina bili su prirodni i sastavni dio mnogih religioznih skupina. Oni su dio židovskog obiteljskog slavlja, ključni dio esenskih obreda, a svoju su široku primjenu našli i u misterijskim kul­tovima klasične Grčke. Kršćansko uzimanje kruha i vina, kao alegorija tijela i krvi, svoje korijene ima u poganstvu. U mitraističkom obliku pričesti, sam Mitra govori: "Onaj koji ne jede od moga tijela i ne pije od moje krvi, da bi sa mnom postao jedno... neće se spasiti". Takva bi ideja bila prihvaćena u poganskom svijetu, koji je simbolično jedinstvo s Bo­gom smatrao poželjnim, a ne krivovjernim.

ISUSOV BRAK

Preispitujući priču o Isusu, kakvu je podastire Novi zavjet, mora­mo biti sposobni odbaciti u nju upletenu mitologiju i hagiografiju, i ra­zlučiti istine o životu ovog iznimnog učitelja; istine koje nisu smatrane vrijednima spomena samo zato što su među Židovima toga vremena bile sasvim uobičajene. Naše poznavanje židovskih običaja i prakse treba-

mo iskoristiti u osvjetljavanju prave prirode odnosa između Isusa i nekih njegovih sljedbenika. Ovo je posebno važno u traženju odgovora na osjetljivo pitanje o tome je li ili nije Isus bio oženjen.

Već smo spomenuli kako su u Izraelu svi muškarci, bez iznimke, a posebice rabini, bili dužni oženiti se i stvoriti obitelji. Iz evanđelja je vrlo jasno uočljivo da su se učenici obraćali Isusu s "rabbi". Još jedan razlog zbog kojega je Isus, neizbježno, morao biti oženjen, potvrđuju čak i evanđelja, kao prilično redigirane pripovijesti o njegovu životu, koje su vrlo složne i jasne glede njegova zemaljskog podrijetla. Evanđe­lja iznose da je Isus bio potomak kraljevske linije koja svoje podrijetlo vuče od Davida. Svi potomci Davidove loze zakonom su bili obvezni oženiti se i imati sinove, kako bi osigurali kontinuitet linije nasljednika kraljevske kuće Izraela.

U cjelokupnom korpusu Novoga zavjeta, nigdje se ne spominje da je Isus bio neoženjen. Da je tome bilo tako, njegova povreda tradicije i kršenje običaja sigurno ne bi prošlo neprimijećeno, kao što je to bilo u mnogim prilikama kada se njegovo tumačenje Zakona naizgled proti­vilo tradicionalnim židovskim uvjerenjima. Tako, u razdoblju u kojemu se nikada ne bismo nadali takvoj dokumentiranoj potvrdi Rex Deus tradicije, evanđelja i drugi dokumenti iz toga vremena, predstavljaju prilično solidno polazište za pretpostavku da je ova tradicija itekako utemeljena.

6 Isus, esenski Učitelj Pravednosti

i sv. Pavao, prvi kršćanski heretik

Isus i njegova obitelj pripadali su esenskoj sljedbi koja, suprotno gle­dištima koja je nametnula Katolička crkva, nije bila tek mala sekta iz Kumrana. Prema tadašnjem židovskom povjesničaru Josipu Fla-

viju, koji je svojevremeno bio njezin član, eseni su bili velika religiozna skupina, po svojoj moći i utjecaju ravna saducejima i farizejima. Saduceji su bili konzervativna, svećenička i posjednička skupina, koja je propo­vijedala strogo pokoravanje slovu Zakona, pri čemu je usko surađivala s rimskim okupatorom - predstavljajući, tako, neku vrstu izraelskih "kvi­slinga". Farizeji, o kojima kršćanski pisci govore samo najgore, bili su teolozi, koji su nastojali Zakon i usmenu predaju tumačiti na liberalniji način, kako bi oni postali dostupni i običnim ljudima.

Kao potpuna suprotnost ovim skupinama, čiji su se pripadnici kla­njali u jeruzalemskom Hramu, eseni su bili skupina ultra-ortodoksnih Židova, koji su slijedili inicijacijsku stazu zvanu "Put". Potekli su iz ranije ezoterične grane judaizma poznate kao terapeuti, koji su uglavnom živjeli u Egiptu, u blizini Aleksandrije. Unutar esenskoga pokreta bilo je mnogo podgrupa, poput nazarena ili nazireja, zelota i sikarijaca. Štova­ni od strane Heroda Velikog zbog svojih proročkih sposobnosti, oni su bili tvrdi pristalice mesijanske tradicije i plodni učenjaci, koji su stvorili golemi korpus apokaliptičnih zapisa, uključujući i dokumente poznate kao svici s Mrtvog mora, otkrivene 1948. godine. Prema stajalištu Ka­toličke crkve, čitav rukopisni korpus bio je sastavljen u esenskom naselju

Kumran, stoljeće prije Kristova rođenja. Međutim, stručnjak za svitke s Mrtvoga mora, Norman Golb, tvrdi da je ova zbirka dokumenata potekla iz brojnih izvora širom Izraela, te da je uključivala i veliki broj svitaka iz jeruzalemskog Hrama, te korpus djela iz prvog stoljeća kršćanske ere. Kumranski svici, tako, predstavljaju dokaz o rasprostranjenosti esenske tradicije i visokom ugledu kojeg je uživao ovaj pokret, čak i kod svojih teoloških suparnika u Hramu.

EVANĐELJA

Papijan, ranocrkveni otac koji je skupio zbirku "ezoteričnih" i "mističnih" predaja o Isusu, izvijestio je kako je pisac Evanđelja po Mateju zapisao Isusova kazivanja na "hebrejskom jeziku". Do 390. go­dine, kada je Jeronim prevodio evanđelja na latinski, ovo je "Evanđelje po Mateju" još bilo dostupno u svom hebrejskom izvorniku. Jeronim priznaje kako su mu nazareni iz Beroesa dopustili prepisati neke njegove dijelove, te izjavljuje kako su i Isus i evanđelisti, kad god bi se pozivali na Stari zavjet, slijedili izvorni hebrejski tekst, a ne grčki prijevod ili Septuagintu. Jeronim dalje tvrdi da je ova verzija Evanđelja po Mateju bila u svoje vrijeme poznata kao Hebrejsko evanđelje, no, nikada nije objavio potpuni prijevod djela.

Jeronim je odbio prevesti evanđelje jer je ono sadržavalo ezote­rične odlomke o esenskim misterijima, koje nije smatrao pogodnim ma­terijalom za kršćansku pastvu. Bio je to očito inicijacijski dokument istinski esenske tradicije. Izvorni tekst više ne postoji, izgubljen je ili potisnut. Određeni ezoterični odlomci poznati su samo zahvaljujući na­vodima nekih ranocrkvenih otaca. Profesor Morton Smith opisuje jedan poduži odlomak iz ovoga djela, u kojemu stoji da "nakon šest dana priprema, Isus nastavlja poučavati čovjeka, ustalog iz mrtvih, o tajnama 'kraljevstva'."

Novozavjetna evanđelja izmijenjena su i djelomice prepravljena, kako bi ih se uskladilo s izranjajućom crkvenom dogmom utemeljenom na učenjima sv Pavla. Postupak usklađivanja evanđelja s kršćanskim učenjem znatno ih je udaljio od "Puta" o kojemu je propovijedao Isus -esenski Učitelj Pravednosti. Ova titula dodijeljivala se vrhunskom ini-

ciranom učitelju esenskoga Puta, te je kroz stoljeća, još od vremena svećenika Sadoka, bilo mnogo onih koji su je zavrijedili.

Jedno evanđelje koje je uključeno u službeni kanon, Evanđelje po Ivanu, u mnogim se pogledima smatra inicijacijskim dokumentom. Proučavamo li podrijetlo i vrijeme nastanka ovoga evanđelja, susrest ćemo se s brojnim zagonetkama. S jedne strane, čini se da je to jedino evanđelje koje je napisao svjedok, netko tko je Isusu bio osobito blizak; s druge strane, većina biblijskih stručnjaka slažu se da je to bilo posljed­nje evanđelje u pisanom obliku, te da se kao takvo pojavilo tek početkom 2. stoljeća. Naravno, ovo je dovelo do zaključka da je Evanđelje po Ivanu napisano znatno kasnije od ostalih. Tekje stotinu godina nakon pojavljivanja ovoga djela Crkva počela njegovo autorstvo pripisivati Ivanu, Zebedejevu sinu, što predstavlja prilično zakašnjelu i neuvjerlji­vu tvrdnju.

Biblicist B. Rigaux, čija mišljenja danas nailaze na široko pri­hvaćanje, tvrdio je da je ovo evanđelje bilo pisana verzija evanđelja prenošenog s učitelja na učenika, kao dio usmene predaje koju je za­počeo Isus: predaje koju je Isus prenio "ljubljenom učeniku", a ovaj opet svojim učenicima. Ona nikada nije bila namijenjena masama, već samo iniciranima. Tu je pretpostavku da je, unatoč svojem kasnom pojavljivanju u pisanom obliku, Evanđelje po Ivanu, zapravo, prvo od četiri evanđelja, potvrdio i suvremeni anglikanski teolog, biskup John Robinson. Kasno pojavljivanje ovoga evanđelja ne znači nužno i kas­niji datum nastanka, kao što se do sada mislilo, već je rezultat njegova usmenog prenošenja na ograničeni krug iniciranih. Odluka da ga se iz­nese u pisanom obliku morala je, sudeći po zbivanjima koja opisuje, biti donesena tek nakon evanđelistove smrti. Ne postoji niti jedna verzija bez 21. poglavlja, u kojemu su se urednici dobrano namučili da razu­vjere one koji su vjerovali kako ljubljeni učenik nikada neće umrijeti. Suprotstavljajući se ovoj "vulgarizaciji" Isusovih riječi, urednici tvrde da se smrt evanđelista nimalo ne odmiče od istine. Inicijacijska priroda Evanđelja po Ivanu, unatoč kasnijim izmjenama i dopunama, čini ga važnim dijelom hebrejsko-egipatske gnostičke tradicije, poznate kao esenski "Put". Gnosticizam je bio oblik duhovnosti u kojemu je pojedi­nac stjecao duhovno znanje, ili gnosis, putem inicijacije u tajne reda.

RANA KRŠĆANSKA CRKVA

Unatoč teološkom razlikovanju od izvornih Isusovih učenja, društvena struktura rane Kršćanske crkve uvelike se temeljila na esen-skom učenju, tradiciji i praksi, kao vrsta hebrejsko-egipatskog gnosti­cizma s vrlo snažnim natruhama zoroasterske predaje, koja potječe od učenja ranijeg perzijskog iniciranog, Zaratustre. Nova je "Crkva" rabila priručnik poznat kao Didache, ili "učenje Gospodnje", a iz njega iz­vučena pravila često su se navodila u poslanicama novim kršćanskim zajednicama. Sličnosti između Didache-a i Pravila zajednice, otkrivenog među svicima s Mrtvog mora, vrlo su uočljive - posebice uzmemo li u obzir pokušaje Crkve da Pravilu zajednice odredi raniji datum nastan­ka. Oba dokumenta započinju opisom "dvaju puteva", svjetlosti i tame, nastavljajući na način koji uopće ne ostavlja sumnje u to koji je od njih matični dokument.

Prvom "Kršćanskom crkvom" u Jeruzalemu, utemeljenoj, sasvim očito, na modelu esenske zajednice, upravljala je skupina mudraca. Ova trojica vođa, zvanih "Stupovi", bili su Jakov, Isusov brat i prvi među njima, te Simun Petar i Ivan. Prema učenju Kršćanske crkve, Isus je na čelo Crkve postavio Šimuna Petra.

...Ti si Petar - Stijena, i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju, i Vrata pakla neće je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskog, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano i na nebe­sima, a što god razriješiš na zemlji, bit će razriješeno i na nebesi­ma.

Katolička je crkva svoj stav o prenošenju vodstva s Isusa na Petra utemeljila na navodu iz Evanđelja po Marku "...Šimuna, što mu nadjenu ime Petar" - prema grčkoj riječi petros, koja je opet izvedena iz petra, što znači "stijena". Crkva je ovaj naizgled uvjerljivi argument iskoristila kao stijenu na kojoj je sama izgradila, kroz stoljeća, krajnje upitnu dog­mu o papinoj nepogrešivosti i apostolskom naslijeđu.

Unatoč rečenici iz Djela apostolskih, koja Jakova i prve Isusove sljedbenike opisuje kao "prvu Crkvu u Jeruzalemu", kršćanstvo se nije iznjedrilo u Svetoj zemlji iz učenja Isusa i njegovih sljedbenika, već među

nežidovima i u dijaspori, iz učenja sv Pavla, čiji su sljedbenici bili pozna­ti kao kršćani. Izvorni sljedbenici Isusa, pod vodstvom Jakova, nazivali su sebe "Ebionim", odnosno, "ebionitima" ili "siromašnima", i upravo je ova skupina nastavila praksu nasljednih vođa iz iste obitelji, više od 150 godina nakon raspeća.

Ebioniti su znani i kao "Pobožni siromasi", "krotki" i "siromašni duhom". Sve su to izrazi dobro poznati onima koji su čitali Propovijed na gori. Ove izraze usvaja i navodni autor Jakovljeve poslanice, Jakov Pravedni, Isusov brat. Iz razloga koji će uskoro postati jasnima, teško je ustanoviti činjenice koje se tiču pravila i uvjerenja ebionitske zajednice. Na raspolaganju nam, međutim, stoji jedan pouzdani izvor. Tako Epifan piše:

Osirn svakodnevnog obrednog kupanja, oni izvode i obred inici-jacijskog krštenja, a svake godine slave svoje misterije...Tom pri­godom jedu beskvasni kruh i piju čistu vodu... Kažu da je Isus potekao od ljudskog sjemena... da ga nije začeo Bog Otac, već da je bio stvoren... i oni prihvaćaju Evanđelje po Mateju, uz is­ključenje svih ostalih. Ali, nazivaju ga "Hebrejskim evanđeljem".

U svjetlu naših ranijih komentara glede krivovjerne prirode riječi koje se pripisuju Isusu "pijte od ovoga svi, ovo je moja krv...", zanimljivo je još jednom istaknuti kako su ebioniti, odnosno, obitelj i ljudi koji su slijedili Isusa za njegova života, prigodom slavljenja svojih misterija ra­bili beskvasni kruh i vodu, a ne kruh i vino.

Ne treba ni reći da je izranjajuća Kršćanska crkva uskoro pro­glasila ebionite "krivovjernicima": konačno, nije se ni moglo očekivati da će ona tolerirati neprijepornu činjenicu da su Isusovi sljedbenici pro­povijedali potpuno drukčiju poruku. U svome promišljanju o odnosu između Isusa i ebionita, ranocrkveni otac s kraja 2. stoljeća, Irenej, biskup iz Lyona, pokazao je mentalne artefakte za koje je bio sposoban samo pavlinski teolog. Tvrdio je daje Isus -koga je smatrao Bogom-bio u krivu, te da je prakticirao "pogrešnu religiju", što predstavlja optužbu utemeljenu na crkvenoj tradiciji koja je istinska učenja Isusova, kakva je podastro Ivan Evanđelist, označila kao "johanitsku herezu". Ako je Isus bio božanski, tada je razumno pretpostaviti da je bio nesposoban za

pogreške, pa ipak, prema pavlinskom teologu, Bog se zabunio i odveo svoje stado u pogrešnu vjeru. Zaista zbunjujuće! Tko su bili pravi hereti­ci, Isus i njegovi prvi sljedbenici, ili Crkva?

UČENJE SV. PAVLA

Kršćanstvo u svim svojim oblicima, iako donekle slijedi odabrane fragmente iz Isusovih učenja, zapravo je utemeljeno na učenju heretika i provokatora, povijesti znanog kao Savao iz Tarza, ili sveti Pavao, "otac kršćanstva". U svojim zapisima Pavao za se tvrdi kako je bio farizej, koji je duže vrijeme progonio Jakova Pravednog i Isusove sljedbenike. Nakon svoga "čudesnog" obraćenja na putu za Damask, doživio je "pot­puni zaokret", promijenivši ne samo vjeru, već i svoje ime i status; od Savla, progonitelja Isusovih ljudi, postao je Pavao, apostol i kršćanski evanđelist. Nakon tri godine provedene u Arabiji - stavka na koju se Novi zavjet tek površno osvrće - Pavao se pridružio Jakovu i njego­vim sljedbenicima u Jeruzalemu, učeći o "pravome putu" o kakvome je naučavao Isus.

Ali ovo ti priznajem: ja slijedim Put, koji oni nazivlju sljedbom, i tako služim Bogu otaca svojih vjerujući u sve što stoji pisano u Zakonu i Prorocima...

Poruku koju je Pavao tako učinkovito propovijedao, putujući po čita­vom poznatom svijetu, obuzet duhom fanatične evangelizacije, Jakov i njegovi sljedbenici u Jeruzalemu smatrali su vrhunskom blasfemijom. Prema uglednom katoličkom povjesničaru, Paulu Johnsonu, jeruzalem­ska zajednica na njegove napore u širenju evanđeoske poruke nije gledala ni sa simpatijama niti s odobravanjem. Johnson tvrdi kako je Pavlova misija neprestano gubila bitku s evanđelistima priznatim od strane Ja­kova Pravednog. Da nije bilo Jakovljeva ubojstva i kasnijeg ustanka Židova protiv omraženog rimskog tlačitelja, priznaje Johnson, Pavlov bi monumentalni napor ostao zabilježen tek kao povijesna fusnota, ili bi, pak, pao u zaborav. Nakon osvajanja Jeruzalema i uništenja Hra­ma, 70. god. posl. Kr., Pavao je dobio prostor za djelovanje, a njegova su učenja i teologija postali temeljem kršćanstva kakvog poznajemo danas.

Stručnjaci su složni u tome da su Pavlove poslanice, koje datiraju iz 47. god. posl. Kr., nadalje, najraniji dokumenti iz službenoga kanona Kršćanske crkve, koji se naziva Novim zavjetom. Tri sinoptička evan­đelja nastala su poslije, a nastanak im se smješta između 70. do 120. god. posl. Kr. Ti su dokumenti krajnje selektivni i redigirani, a sadrže samo ona Isusova učenja koja su, više ili manje, bila u skladu s Pavlovim propovijedima. Četvrto evanđelje podvrgnuto je posebno značajnoj modifikaciji, zbog čega odstupa od izvorne usmene predaje na kojoj je utemeljeno, opet da bi ga se uskladilo s kazivanjima nekadašnjeg pro­gonitelja Jakova i prvih jeruzalemskih učenika.

EVANĐEOSKA ISTINA?

Evanđelja predstavljaju krajnje nepouzdan povijesni izvor. Ovu će izjavu mnogi kršćanski vjernici smatrati duboko uznemirujućom. Međutim, jedan je ugledni znanstvenik iznio još oštrije optužbe. An­drew Welburn, član Warburškog instituta Sveučilišta u Londonu (War­burg Institute of the University of London) i New Collegea u Oxfordu (New College, Oxford) jednostavno je izjavio kako je "u Novome za­vjetu moguće otkriti brojne krivotvorine. Primjerice, Isusu se pripisu­ju riječi koje ga čine promicateljem Crkve i njezine moći." Jedan se primjer može pronaći u Matejevu evanđelju, u kojemu je, navodno, Isus svojim učenicima rekao: "Zato idite i učinite sve narode učenicima mo­jim! Krstite ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga!" Budući da je Isus bio pobožni Židov, s dubokim poštovanjem prema Zakonu, te ni u kojemu slučaju nije imao namjeru osnovati novu religiju, ova je izjava nezami­sliva. Njegovi su istinski pravovjerni osjećaji jasno izraženi u istom evan­đelju: "Ne idite k poganima, ne ulazite ni u jedan samarijski grad! Nego idite radije k izgubljenim ovcama doma Izraelova." Rečeno nam je, također, da Isus opisuje nežidove (pogane, op. prev.) kao "psiće" koji­ma nema što reći.

Najedanput, žena Kananejka, koja dođe iz toga kraja povika: "Smiluj mi se, Gospodine, Sine Davidov! Kćer mi vrlo muči zli duh." Ali on joj ne uzvrati ni jedne riječi. Nato mu se približiše učenici i zamoliše ga: "Udovolji joj, jer viče za nama." On odgo­vori: "Ja sam poslan samo k izgubljenim ovcama doma Izraelo-

va." Ali ona dođe, pade pred njim ničice i reče: "Gospodine, po-mozi mi!" On joj odgovori: "Nije pravo oduzeti kruh djeci i baciti ga psićima.

Cjelokupna kršćanska mitologija utemeljena na Pavlovoj teologiji pozi­va se na svoju apsolutnu autentičnost, jer je, navodno, "povijesno vje­rodostojna". Pa ipak, mnogi događaji iz Novoga zavjeta, iskorišteni u oslikavanju Isusove osobnosti, bili su "posuđeni" ili "ukradeni" iz dru­gih religija. Mitologija predstavlja nezdravu mješavinu magijske fanta­zije, nevjerojatnog pretjerivanja i blasfemije. Već smo ukazali na nemogućnost da je Isus izmislio euharistijsko slavlje, taj središnji čin kršćanskog kulta. Kršćanska dogma i vjerovanje izgrađeni su na temelji­ma koje je postavio sv Pavao, čiji su se stavovi o Isusu Nazarenu u potpunosti suprotstavljali onima njegovih izvornih učenika koji su ga slijedili za života.

Sveti Pavao bio je, zapravo, prvi "kršćanski heretik". Pavlovo uvjerenje o Isusu kao novom pashalnom janjetu predstavljalo je prvi primjer njegova krivovjerja. Ideja da je Isusova žrtva na Golgoti bila učinkoviti čin otkupljenja grijeha za sva vremena, potpuno je potkopala temelj nazarenskog svjetonazora. Koja je bila svrha obrednog čišćenja i strogog pridržavanja Zakona kako bi se dosegnulo stanje pravednosti, ako je to "stanje milosti" već za njih postignuto na križu, žrtvom otkup­ljenja? Pavao nikada nije upoznao Isusa, već njegove učenike u Jeruza­lemu koji su znali da je Isus došao kako bi otkrio i vodio, a ne otkupio. Neki biblicisti tvrde da je pripovijest o Posljednjoj večeri u potpunosti proizvod mašte. Sinoptička evanđelja tvrde da je euharistija institucio­nalizirana kao završni čin tradicionalnog pashalnog objeda. Da je ovo bila istina, tada se događaji koji su uslijedili nakon Posljednje večere -Isusovo uhićenje, suđenje i smaknuće - ne bi mogli odvijati ni na način na koji se opisuju, ni u vremenskom razdoblju u koje se smještaju. Ni­jedan Židov, a još manje veliki svećenik Sanhedrina, ne bi se usudio prekršiti Zakon i tradiciju vezanu uz najveću od svih religioznih svečano­sti, samo da bijednoga čovjeka izveli pred sud.

ISUSOV ZLOČIN?

Odlomak koji se odnosi na Poncija Pilata i "pranje ruku" čini se jednako bizarnim uzmemo li u obzir dokaze. Nakon gušenja jednog rani­jeg ustanka, Pilatov prethodnik, prokonzul Var, razapeo je više od dvije tisuće Židova, a da nije ni trepnuo okom. Stoga je krajnje nevjerojatno da je Pilat morao dvaput razmisliti prije nego li je odlučio smaknuti nekoga poznatog kao buntovnika. Tvrdnja da je Isus razapet, nakon što je proglašen krivim prema židovskoj optužbi za blasfemiju, potpuna je glupost; jedan vodeći znanstvenik odbacuje je kao "čistu izmišljotinu". Da je bilo tko bio optužen i proglašen krivim za ovaj zločin, tada mu ne bi sudili Rimljani, već bi ga pogubili Židovi, na propisani način, odnos­no, kamenovanjem do smrti. Jedan ugledni klasični povjesničar, Enoch Powell, koji je naučio hebrejski kako bi dobio bolji uvid u stvarnost Isusova života i vremena, izjavio je da se upravo to s Isusom i dogodilo.

Postoji samo jedna optužba, ona za pobunu, koja po rimskom zakonu za sobom povlači tradicionalnu kaznu razapinjanja na križ. Va­lja imati na umu da je Izrael bio teokratska država u kojoj je za Židove važio samo jedan zakon, Mojsijev. Stoga je svaka nova religiozna izjava bila de facto politička izjava a, vice versa, svaka politička izjava bila je istovremeno religiozna. Isusova su se učenja u mnogim pogledima ra­zlikovala od onih saduceja i farizeja, koji su podržavali, ili, pak, pri­hvaćali iz praktičnih razloga, vrhovnu vlast Rimskoga carstva. Iako je moglo biti podijeljenih mišljenja glede njegovih učenja, za Židove je Isus bio židovski rabin, koji je svoje tumačenje Zakona drugim Židovi­ma podastirao na tradicionalan način, u obliku rasprave, što priziva u sjećanje stari aforizam; "gdje se nađu dva Židova, tu nastaju tri svađe". Za rimskog okupatora, omraženog Kittima, Isus je bio buntovnik koji je mogao izazvati ustanak. Njegovo podrijetlo od Davidove loze, zajedno s mesijanskom titulom "kralj Židova", bilo je za Rimljane dovoljno opravdanje za njegovo smaknuće.

ISUS I NJEGOVI UČENICI

Danas je općenito prihvaćeno da je laž koja se neprestano pona­vlja, nevjerojatno učinkovito i moćno propagandno sredstvo. Dva naj-

istaknutija primjera ove tvrdnje su Goebbels i Staljin, no čak su i najveći majstori moderne propagande tek puki amateri u usporedbi s ranim oci­ma Kršćanske crkve. Jedna od najvećih laži koje su promicali ovi samo-prozvani čuvari "božanski otkrivene istine", jest zabluda o Isusu i njegovih dvanaest apostola kao siromašnim, polupismenim seljacima, poteklih iz krute i priproste agrarne sredine. Međutim, Biblija i sama opovrgava ovu netočnu tvrdnju: židovski sveti spisi predstavljaju jedno od najveličanstvenijih književnih dostignuća u povijesti čovječanstva. Društvo koje je stvorilo takvo djelo moralo je biti vrlo naobraženo, kultivirano i profinjeno. Židovsko sveto pismo, Tanakh, koje je postalo kršćanskim Starim zavjetom, predstavlja odraz drevne i razvijene civi­lizacije. Program izgradnje kojeg je u Izraelu pokrenuo kralj Herod Veliki, zahtijevao je znanje i vještinu koji ukazuju na neopravdanost općepri­hvaćenih gledišta o židovskoj kulturi toga vremena. Što se Isusa i njegove obitelji tiče, oni su potekli iz kraljevske i svećeničke loze, koja je svoj utjecaj i privilegije prenosila iz naraštaja u naraštaj.

Josip iz Arimateje koji je, prema Evanđeljima, bio Isusov ujak, spadao je među najbogatije trgovce na Srednjem Istoku. Marija, Isuso­va mati, bila je obrazovana u Jeruzalemskom hramu, najuglednijoj školi u zemlji. Jakov, brat Isusov, bio je Veliki svećenik Hrama, najviši vjerski dužnosnik među Židovima toga doba. Na dan Pokore, njegove su dužnosti bile od ključnoga značaja, jer je Veliki svećenik tada ulazio u Svetinju nad svetinjama kako bi okajao svoje grijehe, kao i grijehe svoje obitelji i čitavog izraelskog naroda. Obnašajući tu svetu dužnost, Jakov je pred Bogom djelovao kao glasnogovornik izraelskog naroda. Nakon raspeća '...svi su apostoli, uključujući Pavla, pridali Jakovu mnogo veći značaj nego što su mu ga poslije Kršćanske crkve ikada bile spremne priznati.'

On je bio od Davidove loze... dapače, nastavio je slijediti drevnu svećeničku tradiciju. Jednom na godinu smio je ući u Svetinju nad svetinjama (na dan Pokore), kako je svim Velikim svećenici­ma zapovijedao Zakon; tako su, uostalom, tvrdili i mnogi prije nas, kao što su Euzebije, Klement i drugi. Nadalje, samo je on smio na glavi nositi velikosvećeničku dijademu, a to su u svojim zapisima spominjali i gore navedeni pisci.

Društveni i religijski utjecaj Velikog svećenika bio je golem, a čast ob­našanja te dužnosti pripadala je samo Kehatima, obitelji iz Levijeva ple­mena. Izgleda da su mnogi Isusovi sljedbenici pripadali tom društvenom sloju. Tijekom arheoloških istraživanja koja su se od 1969. godine provodila u Kapernaumu, otkrivena je kuća koja je navodno pripadala Šimunu Petru. A. N. Wilson o tome je otkriću napisao sljedeće: 'riječ je o prilično raskošnoj kući, što se suprotstavlja općeprihvaćenom klišeu da su prvi Isusovi sljedbenici bili siromasi'.

PRVI KRŠĆANSKI HERETIK

Činjenica da su Pavlova učenja, koja je Jakov Pravedni proglasio krivovjernima, postala temeljem kršćanske doktrine, zahtijeva podrob­nije proučavanje Pavlove osobnosti. Pavao se prvi put spominje u Dje­lima apostolskim, u njegovoj ulozi progonitelja Isusovih sljedbenika i poslanika Velikog svećenika u Jeruzalemu. To jednostavno nije mogla biti istina. Židovski Sanhedrin, vijeće hramskih svećenika, nije imao nikakvih ovlasti izvan zemlje. Da je Savlu ikada bilo naređeno da isko­rijeni ili progoni nazarene u Siriji, takav bi mu mandat mogao povjeriti samo carski Rim. Rimljani su upfavljali i Izraelom i Sirijom, stoga je razumno pretpostaviti da je Savao, koji je prema vlastitom priznanju bio rimski građanin, djelovao kao agent rimskih okupatora. Budući da ga je uz Heroda, rimskog saveznika i marionetu, vezivalo krvno srod­stvo, vrlo je moguće da je Savao iz Tarza, ili sveti Pavao kako ga danas nazivamo, kroz čitavo vrijeme svoje aktivnosti bio rimski agent.

Pripovijest iz Djela apostolskih koja opisuje kako su Rimljani uhi­tili Pavla nakon što je ovaj bio optužen za širenje krivovjerja, predstav­lja još jedan primjer pobožne izmišljotine. Da je to doista činio, tada bi ga kamenovanjem do smrti kaznili sami Židovi, bez ikakva uplitanja od strane Rimljana. Zašto je onda Pavao bio odveden u zatočeništvo? Za­nimljiv i provokativan odgovor na ovo pitanje ponudio je Robert Eisen-man, bibličar koji je proučavao svitke s Mrtvoga mora. Proučivši brojne dokumente iz toga doba, Eisenman je ustanovio kako je pravi razlog Pavlova uhićenja bilo njegovo 'stavljanje pod zaštitu Rima'. Njemu je, nesumnjivo prijetila opasnost od gnjeva Židova koji ga nisu mrzili zato

što je širio krivovjerje, već zato što je pokušao ubiti Jakova, brata Isu­sova.

Analiziramo li teološke razlike koje su dijelile Jakova i Pavla, na­kon njegova obraćenja na putu u Damask, otkrit ćemo da 'otac kršćan­stva' nije samo širio krivovjerje, već i da je utemeljio herezu koja postoji i danas. Već smo prije spomenuli da bi Zidovi ideju o Isusovoj božanskoj prirodi smatrali nezamislivim svetogrđem. Isus svakako nikada nije za se tvrdio da je Bog, a ako bolje proučimo Novi zavjet otkrit ćemo kako se ova ideja prvi put pojavljuje, ne u Evanđeljima ili Djelima apostol­skim, već u Pavlovim poslanicama:' ...ljudi koji iščekuju blaženo ispu­njenje nade, naime, pojavu sjaja velikoga Boga, našega Spasitelja, Isusa Krista.' Upravo je sveti Pavao promicao prijepornu ideju da je na Golgoti Isus odigrao ulogu 'pashalnog janjeta' i 'umro za nas'. Tako je prvi put koncepcija otkupljujuće ljudske žrtve uvedena u religiju čiji korijeni počivaju u judaizmu. Takve bi se ideje gnušao svaki ortodoksni Židov. Jedini primjer ljudske žrtve kojeg spominje židovska predaja odnosi se na Abrahamov pokušaj žrtvovanja vlastitoga sina, u kojemu ga je Bog spriječio. Od tada nijedan Židov nije smio ni pomisliti na takvo što, a kamoli sam postati žrtvom. Unatoč izvješćima o takvoj praksi među pripadnicima susjednih plemena i kultura, ona je za Židove ostala anatemom.

Kontroverzijama vezanima za život i djelovanje svetoga Pavla pridonosi i ebionitski dokument Kerygmata Petrou, za kojeg mnogi znanstvenici vjeruju da je sastavljen prije Evanđelja. U njemu se otac kršćanstva opisuje kao 'otpadnik od Zakona' i 'širitelj zla i laži', koji 'izvrće istinski Isusov nauk'. Događaji koji su se zbili na putu u Damask i doveli do Pavlova 'čudesnog' obraćenja, spominju se tek uzgred i opi­suju kao 'od vragova nadahnuti snovi i priviđenja'.

Već se površnim čitanjem Pavlovih poslanica može uočiti pod­tekst koji se kroz njih neprestano provlači. Pavao opetovano opovrgava optužbe koje ga proglašavaju 'krivim učiteljem' ili lašcem koji iz svoje evanđeoske misije izvlači financijsku korist. Jedan odlomak, iako vrlo kratak, posebno je zanimljiv. U njemu je jednostavno i jasno izraženo kako se od židovskih muškaraca očekuje da se ožene i osnuju obitelji, što podržava naše gledište da je Isus, kao vjerojatno i sam Pavao, bio oženjen:

Zar nemamo pravo na jelo i pilo? Zar nemamo pravo voditi sa sobom sestru kao i ostali apostoli i braća Gospodnja, i Kefa? Ili samo ja i Barnaba nemamo pravo ne raditi rukama?

Ove se riječi izravno suprotstavljaju jednoj od Pavlovih ranijih izjava koje se odnose na njegovo bračno stanje:

Neoženjenima i udovicama ipak velim da je za njih dobro ako ostanu kao i ja. (podvukli autori)

Što bismo mogli zaključiti iz Pavlovih protuslovnih izjava? Je li on bio lažac, kao što tvrdi Kerygmata Petrou, ili samo zbunjeni i krajnje nepo­uzdani svjedok? Njegova vlastita izjava na temelju koje se može smat­rati da je bio neoženjen, potpuno se suprotstavlja njegovim ranijim tvrdnjama o sebi kao dobrom Židovu, farizeju i sljedbeniku Zakona: '...obrezan osmi dan, iz roda Izraelova, iz plemena Benjaminova, He-brej od Hebreja; po Zakonu, farizej...' Da bi se mogao pozivati na takve vrline, Pavao je morao prihvatiti Zakon i tradiciju svoga naroda i pokoriti se zapovijedi jedinoga Boga koja glasi: 'Idite i množite se!' Zato je, u skladu s Mojsijevim Zakonom, morao biti oženjen.

7 Isusov brak i dinastija

Mojsijev Zakon nije samo Pavla obvezivao na ženidbu. Isti su zakoni i tradicija vrijedili za sve židovske muškarce sposobne da skrbe za svoje obitelji, a posebice za rabine ili vjeroučitelje.

Među esenima, Učitelj Pravednosti bi zbog nasljedne prirode svoje svećeničke funkcije prvi morao udovoljiti tome zakonu. Čak i krajnje redigirani tekstovi Evanđelja sadrže neke podatke koji nas upućuju na zaključak da je Isus zapravo bio oženjen. Suvremeni bibličar A. N. Wil­son iznosi mišljenje prema kojemu 'pripovijest o svadbi u Kani pred­stavlja maglovito sjećanje na Isusovo vjenčanje'. Tekst nam, međutim, otkriva nešto više od 'maglovitog sjećanja':

Treći dan... bijaše svadba u Kani Galilejskoj, a bila je ondje i majka Isusova. Na svadbu bijaše pozvan i Isus zajedno sa svojim učenicima. Kad nestade vina, reče Isusu njegova majka: "Nema­ju vina." "Sto hoćeš ti od mene, ženo? - odvrati joj Isus. - Zar moj čas nije već došao?" Nato majka njegova reče slugama: "Što vam god rekne, učinite!"

Evanđelje po Ivanu nastavlja pripovijedati o tome kako je Isus pretvo­rio vodu u vino i naredio slugama neka ga posluže gostima. Prema židovskom običaju, samo su dvije osobe bile ovlaštene na svadbenoj svečanosti zapovijedati slugama - sam mladoženja ili njegova mati.

Isto Evanđelje razotkriva pravu prirodu odnosa između Isusa i Marije Magdalena:

Marta, čim ču da dolazi Isus, iziđe mu u susret, dok Marija osta­de u kući... ...Kad to reče, ode i zovnu sestru Mariju: "Učitelj je ovdje - reče joj tiho - i zove te." Čim ona to ču, brzo se diže i ode k njemu.

Po svemu sudeći, Marija je igrala ulogu poslušne supruge od koje se očekivalo da ostane u kući dok je njezin suprug ne pozove. Ostali uku­ćani smjeli su izaći i pozdraviti ga, no njezina je dužnost bila dočekati ga u privatnosti njihova doma osim ako joj nije naredio drukčije. Ona je, također, bila jedina žena koja je smjela sjediti do suprugovih nogu. U desetom poglavlju Evanđelja po Luki pronalazimo sljedeću rečenicu: 'Ona je imala sestru Mariju, koja je sjela Gospodinu do nogu i slušala njegovu riječ.' Stavimo li ovu rečenicu u kontekst strogih običaja koji su upravljali odnosima između supružnika u biblijskom Izraelu, postaje očigledno da je Isus bio oženjen Marijom Magdalenom.

Nadbiskup Mayencea, Raban Maar (776.-856. god. po. Kr.), napisao je djelo pod naslovom Život Marije Magdalene, čiji je prijepis pronađen na Oxfordskom sveučilištu početkom 15. stoljeća. Maar tvrdi da je Marijina majka, Eukarija, bila u krvnom srodstvu s Hasmonejci-ma, izraelskom kraljevskom dinastijom. Uzmemo li u obzir da je Isus bio potomak Davidove loze, ova je činjenica posebno značajna u smislu dinastičkoga naslijeđa. Bračna veza između Isusa i Marije Magdalene iz Betanije još je više isticala pravo na kraljevski naslov. Zanimljivo je napomenuti da je francuski kralj Luj XI, koji je vladao od 1461. do 1483., tvrdio da su pripadnici francuske kraljevske obitelji potomci Marije Magdalene, što dobro ilustrira rašireno srednjovjekovno uvjerenje da su Isus i Marija imali djecu.

Lisica je bila uobičajeni simbol kojim su gnostici označavali lažne učitelje. Lisica odjevena u svećeničko ruho u Srednjem je vijeku označa­vala lukave i pokvarene klerike koji iskorištavaju običan narod. Za here­tike, katolički su svećenici bili lisice; u Pjesmi nad pjesmama, jednom od najglasovitijih djela ezoteričke struje, malena lisica uništava mladenkin

vinograd; u 16. stoljeću, Boticcelli se poslužio istim simbolizmom, izražavajući uvjerenje da je kršćanska doktrina o Isusovu celibatu pogre­šna. Ovo glasovito umjetničko djelo, poznato kao Sv. Marija Magdale­na pod Križem, prikazuje bolom shrvanu Mariju Magdalenu koja se privija uz križ, dok njoj s desna stoji anđeo koji za rep drži lisicu. Ka­tolička teologinja Margaret Starbird opravdano tvrdi da ova slika sim­bolizira Crkvu koja 'uništava vinograd', poričući legitimnost Isusove dinastije.

ZNANSTVENA POTVRDA

Margaret Starbird bila je prestravljena 'blasfemičnim' tvrdnjama koje se iznose u knjizi Sveta krv, Sveti gral. Započela je s istraživanjima u namjeri da opovrgne neke od najkrivovjernijih navoda koje sadrži taj bestseler. No, podrobne su je studije dovele do zaključka da je Isus doista bio oženjen te da je osnovao dinastiju, stoga je napisala knjigu koja je potpuno odudarala od njezinih prvobitnih uvjerenja. U svome djelu, The Woman with the Alabaster Jar (Žena s posudom od alabas­tera), uvjerljivo je argumentirala gledište prema kojemu je Isus bio oženjen Marijom iz Betanije, poznatom kao Marija Magdalena. Bar­bara Thiering, znanstvenica koja je proučavala svitke s Mrtvog mora, došla je do istog zaključka izjavivši da: 'veza između Isusa i Marije Magdalene nije bila samo duhovna, već i bračna, u skladu s pravilima dinastičkoga naslijeđa. Isus se morao oženiti kako bi nastavio obiteljsku lozu, tim više što je morao potvrditi svoj legitimitet.' Muslimanski znanstvenik, profesor Fida Hassnain, u svome djelu A Search for the Historical Jesus (U potrazi za povijesnim Isusom), osvrće se na dog­ađaj poznat kao "svadba u Kani" sljedećim riječima:

Pitanje je tko je bio uzvanik a tko mladenka? Rekao bih da je Marija bila domaćica, budući da se brinula da uzvanici imaju dovoljno vina, dok se Isus bavio uzvanicima. Pitam se je li to bilo njegovo vlastito vjenčanje s Marijom Magdalenom i nisu li či­njenice kasnije brižljivo prikrivene... Vjerujem da se Marija Magdalena ponašala kao Isusova bračna družica, a on sam prihvatio ju je kao takvu.

Sve što smo iznijeli upućuje na zaključak da je Isus doista bio oženjen te da je imao potomstvo, ne samo kako bi izvršio Zakon, već i zato što su ga na to obvezivale njegove dužnosti kao rabina i, povrh svega, nasljed­nika kraljevske loze. Njegova je supruga bila Marija Magdalena, s ko­jom je imao barem dvoje djece, sina i kćer.

Sastavljači sinoptičkih evanđelja, kao i urednici i redaktori Novoga zavjeta, nisu bili dovoljno dobro upoznati sa židovskim zakonom, tradi­cijom i praksom. U svom gorljivom nastojanju da ove dokumente usklade s učenjem sv. Pavla, previdjeli su nekoliko značajnih odlo­maka koji podupiru stajalište da je Isus bio oženjen Marijom Magdalenom. U Evanđelju po Mateju stoji sljedeće:

Dok je Isus boravio u Betaniji, u kući Šimuna gubavca, primače mu se neka žena s alabastrenom posudom dragocjene pomasti te mu je izli na glavu dok je sjedio za stolom.

Prema židovskoj tradiciji, kao i u skladu sa sumeranskim, babilonskim i kanaanskim obredima, obredno pomazanje kraljeve glave obavljala je nasljednica, svećenica ili kraljevska mladenka u svojoj ulozi božice. Grci su ovaj obred nazivali hieros gamos ili "sveti brak". Upravo je ovakvim obrednim sjedinjenjem sa svećenicom vladar stjecao kraljevski status "Pomazanika", odnosno, "Mesije". U crkvenoj ikonografiji i zapadnoj umjetnosti uvijek je Marija Magdalena bila ona koja je nosila posudu od alabastera. Valja napomenuti i to da se u Katoličkoj crkvi prigodom određenih svečanosti čitaju stihovi iz Pjesme nad pjesmama (Pjesma nad pjesmama 3,2-4), koji opisuju mladenku kako traži svoga izgublje­nog mladoženju. Dokaz o posebnom statusu kojeg je među Isusovim sljedbenicima uživala Marija Magdalena moguće je pronaći u navodima iz Evanđelja koji nabrajaju imena žena u Isusovoj pratnji. Postoji sedam takvih popisa, a ime Marije Magdalene pojavljuje se na vrhu šest popi­sa, ispred Marije, Isusove majke, i daleko ispred svih ostalih navedenih žena. Autori Evanđelja tako su nesvjesno istaknuli pravi status Marije Magdalene, koja je po svemu sudeći bila 'prva dama'.

DOGMA ISKRIVLJUJE ČINJENICE

Odgovor Crkve na ove neoborive činjenice o Isusovu životu, koje su se izravno suprotstavljale njezinom nauku, nije bio ni nov ni ne­očekivan. Ovaj je problem Crkva riješila jednostavnim zanemarivanjem istine i brisanjem svih tragova koji bi mogli upućivati na Isusovo potom­stvo. Uz to, poslužila se i trikom koji je očito djelovao u slučaju Jakova Pravednog i Tome, Isusova brata blizanca. Litaniji prijevara koja je za­počela omaškom, sada su sasvim očito dodane i klevete kako bi se mar­ginalizirao značaj određenih pojedinaca. Jakov Pravedni, koji je nakon Isusova raspeća preuzeo vodstvo, nazvan je Jakovom Mlađim; Evanđe­lju po Tomi oduzeta je vrijednost nakon što je njegov autor, Isusov brat blizanac, nazvan 'nevjernim Tomom'; crkvena doktrina za koju nema temelja u svetim spisima nanijela je golemu nepravdu Mariji Magdaleni, ženi kraljevskoga podrijetla koja je uživala i status svećenice, zataškav­ši sve podatke vezane uz njezin brak s Isusom i označivši je običnom bludnicom.

Prava priroda Isusove misije također je iskrivljena do nepre­poznatljivosti. Redigirani Novi zavjet i kršćanska doktrina opisuju ga kao utjelovljenog božanskog učitelja koji je propovijedao prihvaćanje rimskog zakona, širenje Božje riječi nežidovima i okretanje drugog obra­za. Ovaj božanski asketa i 'oličenje vrline' prikazanje kao žrtveno janje koje se krotko ponudilo na klanje, za otkupljenje ljudskih grijeha. Pre­ma Evanđeljima, Isus je bio pogubljen na zahtjev njegova vlastitog na­roda i protiv volje rimskog prokonzula Poncija Pilata. Ova verzija događaja i dalje se gorljivo promiče pod okriljem dogme o papinoj nepo-grešivosti. Skriva li se istina negdje ispod koprene mitova, legendi, ha-giografije i očitih laži?

ISUS I NJEGOVA OBITELJ

Daleko od toga da je propovijedao krotke i naivne poruke poput 'Podajte caru carevo', Isus Nazaren je predvodio skupinu zelota i sika-rijaca iz Galileje, koji su se posvetili svrgavanju omraženih rimskih gos­podara-Kitima. 'Blagi Isus' bio je, zapravo, militantni i karizmatični vođa sekte koju bismo danas označili desničarskom i fundamentali-stičkom, a koja je slijedila esensku tradiciju. Ovog smjelog čovjeka nije

pogubio njegov vlastiti narod, već rimski okupatori, i to na način koji je jasno definirao njegov zločin; razapinjanje na križ bila je službena kazna za urotu i pobunu protiv rimske vlasti.

Nakon što je Isus, kao vođa pobune protiv Rima, umro na križu, njegova se obitelj morala naći u velikoj opasnosti. Da su ga pogubili Židovi, optuživši ga za krivovjerje, njegova bi obitelj, osim gubitka oca i supruga, pretrpjela javno poniženje. Međutim, kao obitelj zločinca poznatog kao 'kralj Židova', Marija Magdalena i njezina djeca bili bi prisiljeni pobjeći pred odmazdom Rimljana i kralja Heroda. Rex Deus sage pripovijedaju kako su Isusova djeca pobjegla u različite krajeve, kako bi lakše izbjegla osveti i osigurala nastavak loze. Jakov, Isusov dvoipolgodišnji sin, bio je povjeren na skrb Tomi, Isusovu bratu blizan­cu. Oni su smjesta potražili utočište u Edessi, kod kralja Abgara koji je podržavao Isusa. Marija Magdalena, koja je u to vrijeme bila trudna, pobjeglaje u Egipat, smjestivši se u relativnoj sigurnosti zajednice tera­peuta na čiju je šutnju i zaštitu mogla računati.

Legende kazuju da je u organiziranju njezina bijega ključnu ulogu odigrao Josip iz Arimateje, bogat i utjecajni trgovac. Nije poznato ko­liko je dugo Marija Magdalena boravila u Egiptu, no principi uspješ­noga bijega bili su tada jednaki kao i danas - ne ostajati dugo na jednome mjestu i ne kretati se u istom pravcu sve dok se ne pronađe sigurno utočište. Jedna stara francuska legenda s područja oko ušća rijeke Rhone kazuje da je Josip iz Arimateje bio čuvar Sangraala u obliku djeteta koje se opisivalo kao egipatsko, što vjerojatno znači da je bilo 'rođeno u Egiptu'. Moguće je da se Marija Magdalena u Egiptu zadržala dovoljno dugo da ondje donese na svijet kraljevsko dijete. Budući da se morala kretati u tajnosti, bilo bi nerazumno očekivati da postoje neki doku­menti koji potvrđuju njezin bijeg ili rođenje djeteta. Priča o bijegu iz Izraela i pravom podrijetlu djeteta postala je tajnom koja se usmeno prenosila unutar obitelji. Opasnost od razotkrivanja eseni su izbjegli na najprirodniji mogući način: pomoću alegorije i šifri.

BIJEG IZ EGIPTA

Jedna legenda koja je gotovo dvije tisuće godine prisutna na jugu Francuske, a tradicionalno se povezivala s pripadnicima francuske kraljevske obitelji koji su za sebe tvrdili da su potomci Marije Magdalene,

daje nam naslutiti put kojim se kretala Isusova obitelj kao i njezino moguće odredište. U toj je legendi skrivena priča o kraljevskom dje­tetu, dapače, skrivena tako dobro da je tijekom čitave kršćanske po­vijesti Europe nitko nije uspio razotkriti. U malom primorskom mjestu Les Saintes-Maries-de-la-Mer u Camarguei, svake se godine od 23. do 25. svibnja slavi dolazak Isusova djeteta i njegove majke, Marije Magdalene, u Francusku. U kripti zidinama okružene crkve koja do­minira ovim gradićem, nalazi se neobičan kip raskošno odjevene 'crne Bogorodice' koja u stvari i nije Bogorodica. Taj kip tamnopute i bogato nakićene žene ne predstavlja Našu Gospu ni u kojemu obliku. Izgleda da on predstavlja manje poznatu sveticu, Saru Egipćanku zvanu još i Sara Kali, koju su štovali europski Cigani. Ova je svetkovina utemeljena u Srednjem vijeku, a korijeni su joj u drevnoj usmenoj predaji prema kojoj je jednom davno na francusku obalu stigla lađa s vrlo neobičnom posadom. Naime, na obalu su se iskrcali Marija Magdalena, njezina se­stra Marta, brat Lazar i 'egipatsko' dijete. Općenito se pretpostavlja da je, budući da se dijete opisuje kao egipatsko, ona bila tamnoputa sluškinja obitelji iz Betanije; Crkva nikada nije ponudila drugo objaš­njenje. Sara se oduvijek opisivala kao djevojčica, zbog čega je još teže objasniti njezinu prisutnost, čak i kao sluškinje.

Eseni su bili majstori alegorije; Isus se služio usporedbama. Primjenom esenskih pešera ponuđena su nova tumačenja svitaka s Mrtvog mora. Pešer je eliptični oblik šifriranih zapisa koji pod krinkom jednostavne pripovijesti sadrže skrivena značenja. U svicima s Mrtvog mora otkrivene su i druge metode šifriranja, poput, primjerice, Atbaške šifre. Kodovi, šifre i pešeri nisu bili jedine metode kojima su se služili esenski pisci kako bi prikrili istinu. Njihovo detaljno poznavanje Sveto­ga pisma i hebrejske terminologije također im je pomoglo u skrivanju bisera istine od progonitelja i neupućenih. Sara Egipćanka, crno dijete: jednostavna fraza koja, zapravo, skriva mnoga značenja. U hebrejskom jeziku Sara nije samo ime, već i titula koja se pridavala kraljicama i kraljevnama. Riječ "Egipćanka" nije označavala nacionalnu pripad­nost već zemlju rođenja. Kako bismo mogli objasniti izraz "crno di­jete"? Odgovor ćemo pronaći u starozavjetnoj Knjizi Tužaljki, koja opisuje vladare iz Davidove loze sljedećim riječima: "Sad im je obraz crnji od čađe, ne prepoznaju se više na ulici. Koža im se lijepi za kosti,

suha kao drvo." Ovaj ezoterički simbolizam skriva pravi identitet dje­teta koje je odraslo u Francuskoj i nastavilo Davidovu dinastiju, kćeri raspetoga Kralja Židova.

LEGENDE O MARIJI MAGDALENI

Ostale legende povezuju Mariju Magdalenu i Lazara uz Provan-su, gdje se Marija Magdalena štuje kao "sveti apostol Provanse". Kako kazuje predaja, ona je, iskrcavši se u Les-Saintes-Maries-de-la-Meru, ubrzo otišla u Marseilles u pratnji svoga brata Lazara, kako bi započela ono što Crkva opisuje "evanđeoskom misijom". Poslije se smjestila u blizini Aix-en-Provencea, gdje je propovijedala u pratnji sv. Maksima. Na ovome mjestu crkvena predaja postaje prilično nejasna, iznoseći da je, strahujući od progona ili pak vođena željom da pronađe svoga "rab-bounija", Marija Magdalena pronašla utočište gdje je u samoći provela posljednje godine svoga života. Nedaleko od Aix-en-Provencea pro­stire se planinski lanac koji i danas predstavlja geološki kuriozitet. Niže padine planine St Baume pokrivaju prastare hrastove šume, starije od tisuću godina. Nešto mlađe hrastove šume St Baumea bile su nekoć poprištem druidskih obreda. Čitavim predjelom vlada ozračje mira i spokojstva, a predaja kazuje da je upravo ondje, u jednoj špilji, Marija Magdalena provela posljednje godine svoga života, meditirajući i moleći.

Predaja nadalje pripovijeda kako je krajem trinaestoga stoljeća, Charles II, grof od Provanse, u kripti u St Maximin la Baumeu prona­šao tijelo Marije Magdalene. Međutim, Magdalenina špilja na planini St Baume postala je mjestom hodočašća već nekoliko stoljeća prije grofo­va otkrića. Naime, špilja na St Baumeu postala je važnom postajom na hodočasničkom putu koji je vodio od Italije do Santiaga de Compostele u Španjolskoj, a prolazio je kraj Rennes-le-Chateaua. Zabilježeno je da je 1254. godine francuski kralj sv. Luj na povratku iz križarskih ratova pohodio Magdalenino svetište. Kada je Provansa postala sastavnim di­jelom francuskoga kraljevstva, svi su kraljevi počeli odlaziti na ho­dočašće, a njihov je put postao poznat kao "Chemin des Rois", ili "Put kraljeva". U Magdalenino svetište ne dolaze samo gorljivi katolici egzo-teričnoga usmjerenja, već i ezoterici koji to mjesto nazivaju svetištem Kristove mladenke. Članovi Družbi (Compagnonnage, op. prev.), sred-

njovjekovnih klesarskih gildi, a posebice Družbe Salomonove djece i njezinih suvremenih izdanaka poput Les Companions du Tour de France, učinili su Magdalenino svetište ključnom i završnom postajom njihove profesionalne i duhovne inicijacije.

Srednjovjekovni kult relikvija prikrio je mnoge nedostatke u crkvenoj predaji. Bilo je nekoliko crkava u Europi koje su tvrdile da posjeduju kožicu djetešca Isusa; barem tri relikvije predstavljale su ko­plje kojim je Isus bio proboden; postojala je čitava šuma iverja s križa na kojemu je Isus bio raspet. Izgleda da je i tijelo Marije Magdalene po­sjedovalo osobite moći, budući da se istovremeno nalazilo na barem dva mjesta, u Vezelayju i St Maximinu te Baumeu.

Poput Evanđelja, i predaje o Mariji Magdaleni koje su uspjele preživjeti uz crkveni blagoslov bile su podvrgnute temeljitoj redakciji te se ne može očekivati da govore istinu. Nadalje, predaje više ništa ne govore o Sari, crnoj Egipćanki, kao niti o njezinu bratu Jakovu. Čini se da su i oni, poput svojih predaka, vladara iz Davidove loze, hodali uli­cama - neprepoznati. Po svemu sudeći, sjećanje na njih, njihovu sud­binu i potomstvo ostalo je pohranjeno samo u tajnim predajama obitelji poznatih pod zajedničkim imenom Rex Deus. Iako su u priči koju nam je ispripovijedio naš izvor bile izostavljene pojedinosti o životu Sare, njezina brata i njihove djece, iznesene su podrobnije informacije o Ja­kovu, Isusovu sinu.

JAKOV, ISUSOV SIN

Juda Toma i njegov nećak Jakov u svojim su putovanjima slijedili isto načelo kao i Marija Magdalena - nisu se predugo zadržavali na jednom mjestu, nastavljajući se kretati sve dok nisu pronašli sigurno utočište. Nakon neodređenog razdoblja provedenog u Edesi, Jakov, o kojemu je do tada skrbio njegov ujak, otputovao je u keltsko-ibersko naselje u blizini današnje Compostele na sjeverozapadu Španjolske. Iz Rex Deus predaje ne može se razlučiti koliko je Jakov imao godina kada je prvi put stigao u Španjolsku i što se s njime zbivalo tijekom njegovih daljnjih putovanja. Poznato je, međutim, da je već kao zreo čovjek proveo duže vrijeme u Britaniji u društvu Josipa iz Arimateje, no Rex Deus legende kazuju da je umro u Španjolskoj. Je li ovaj posjet

Jakova, Mesijina sina, bio temelj za kasnije legende prema kojima je apostol Jakov boravio na Iberskom poluotoku? Nije li ironično da gorljivi i ortodoksni hodočasnici koji pohode Compostelu kako bi pali na koljena pred apostolovim grobom i ne znajući odaju svoje poštova­nje djetetu koje je poteklo iz bračne veze koju Crkva poriče.

REX DEUS U EUROPI

Izdanke krvne loze moguće je pratiti u četiri glavne linije: rim­skoj, provansalskoj, španjolskoj i britanskoj. Iz rimske i provansalske linije očito su potekle grane velikih plemićkih i kraljevskih obitelji Fran­cuske i zapadne Europe. Obitelji koje su potekle iz španjolske linije bračnim su se vezama stopile s ostalim Rex Deus obiteljima i utemeljile plemićke kuće Languedoca, sjeverne Španjolske, Akvitanije i Bretagne. Predaja o britanskoj liniji izravno je povezana s drevnom engleskom legendom o dolasku Josipa iz Arimateje i mladoga Isusa na zapad En­gleske. Rex Deus predaja razlikuje se od ovoga mita po tome što izno­si da je umjesto Isusa Nazarena zelenim pašnjacima Engleske hodao njegov sin Jakov, nasljednik Davidova kraljevstva. Ova je verzija priče u mnogim pogledima vjerodostojnija od pučke legende, posebice uz­memo li u obzir mjesta, aktivnosti i poslove koji su se povezivali s "Isu­som" tijekom njegova boravka u Engleskoj. Ako su ti navodi o Isusu Nazarenu autentični, tada bismo morali zaključiti da je prije svoga po­vratka u Izrael Isus prilično dugo boravio u Engleskoj. Međutim, mno­go je uvjerljiviji scenarij prema kojemu je osoba o kojoj pripovijeda legenda bio zapravo Isusov sin, te da je upravo on proveo značajan dio svoga života na tom otočnom kraljevstvu.

Izraelska kraljevska obitelj morala je odmah nakon raspeća po­bjeći iz svoje zemlje, razdvojiti se i pronaći sigurna utočišta. Ostale obitelji koje su potekle od 24 velika svećenika Jeruzalemskog hrama nisu mo­rale poduzeti tako drastične mjere. Naravno, neki su njihovi članovi doista emigrirali u dijasporu, jer je tada gotovo 20% stanovništva Sre­dozemlja činilo židovsko pučanstvo. Oni koji su ostali u Izraelu i uspjeli izbjeći pustošenju koje je uslijedilo nakon židovskog ustanka protiv Rim­ljana, sada su bili prisiljeni na bijeg. Tako je u ranim danima kršćanstva, kada je nova vjera bila tek mala sekta, ponekad proganjana a katkad

ostavljana na miru, istodobno postojalo nekoliko različitih i često su­protstavljenih struja koje su nastojale privući sljedbenike.

U židovskoj dijaspori raštrkanoj na područjima pod grčkim i rim­skim utjecajem nalazile su se male enklave "Isusova naroda", kojeg je u učenje Puta inicirao sam Isus, njegovi prvi učenici ili sljedbenici Jakova Pravednog iz Jeruzalema. Među Židovima u dijaspori bilo je i pripadni­ka suparničke i neprijateljske organizacije, tek izranjajuće pavlinske crkve koja je svoju najznačajniju potporu pronašla među nežidovskim stanovništvom. Između dvije skupine koje su propovijedale tako ra­zličita učenja vladala je netrpeljivost. Teološkoj je zbrci pridonosila i činjenica da je na tim prostorima živio i velik broj sljedbenika kultova grčkih misterija i ostalih gnostičkih sekti koji su rado prihvaćali neke ideje nove "kršćanske" sekte. U ovo eklektičko okružje svadljivih teo­loga i "vjernika" pristigli su članovi obitelji Rex Deus, uzdržavajući se od doktrinarnih rasprava i prihvaćajući svaku religiju koja bi se u određeno vrijeme i na određenom mjestu pokazala prevladavajućom. No, u tajnosti su svojim potomcima prenosili znanje o njihovu podrijet­lu i pravoj prirodi inicijacijskog nauka Isusa Nazarena. Nakon pada Je­ruzalema, imali su dodatnu odgovornost i svetu dužnost da prenesu znanje o tajnim skrovištima blaga iz Jeruzalemskoga hrama. Unutar tih obitelji, poteklih od velikih svećenika Hrama, postojala je skupina oda­branih pojedinaca poznatih kao Desposyni ili Gospodinovi potomci. Iako su obitelji djelovale u potpunoj tajnosti i anonimnosti, neki bi nji­hov član s vremena na vrijeme izlazio u javnost i razotkrio istinu, očito ne hajući za moguće posljedice takvoga čina.

Namjera Rex Deus obitelji bila je čuvati istinska Isusova učenja sve dok ne dođe trenutak da se ona na odgovarajući način razotkriju odabranim učenicima, bez straha od progona. Njihovu je namjeru osu­jetio dramatični slijed događaja, zbog čega je istina ostala skrivenom gotovo dva tisućljeća. Stimulator tih zbivanja bio je sljedbenik kulta Mitre i sin kršćanina, Konstantin Veliki, rimski car, utemeljitelj Kon-stantinopola i čovjek koji je prigrlio kršćanstvo davši novoj religiji car­ski blagoslov.

8 Koncil u Niceji

Širom istočnog Sredozemlja, Grčke, Rima i Iberskog poluotoka ukorijenile su se brojne međusobno različite i zavađene sekte čiji su pripadnici tvrdili da pristaju uz nauk Isusa Nazarena. Kako su

pavlinski teolozi počeli preuzimati vodeću ulogu unutar izranjajuće "kršćanske" crkve, u nastojanju da učvrste svoj položaj poslužili su se provjerenom metodom kleveta i krivotvorina. Debatni ton tih teoloških rasprava bio je toliko daleko od bilo kojeg oblika duhovne ili intelektu­alne čistoće da je postao poznat kao odium theologicum - grube uvrede koje su se oslanjale na najgoru vrstu kleveta i izvrtanja istine. Najdalekosežnije posljedice imala je jedna osobito upitna tvrdnja koja je trebala ojačati kršćansku hijerarhiju sa središtem u Rimu.

Kako bi ozakonila svoje božanski sankcionirano pravo na vlast, Crkva se poslužila neutemeljenom tvrdnjom da su i sv. Petar i sv. Pavao bili mučeni u Rimu, unatoč vjerodostojnom dokazu za suprotno u slučaju sv. Petra i nedostatku bilo kakvih podataka o mjestu smrti sv. Pavla. Te je tvrdnje Crkva učinila temeljem doktrine o "apostolskom nasljeđu", koja je imala ukazati na kontinuitet njezine moći, od apostolskih mučenika do nasljednih rimskih biskupa. Kako bi zaštitila svoj ugled kao "čuvara božanske istine", praznine i nedosljednosti u ranim godinama svoga postojanja Crkva je popunila izmišljotinama. Od tada do danas, te su besmislice služile kao potvrda i opravdanje za apsolutnu vlast rimskih biskupa - papa.

Vladari poganskog Rimskog Carstva obično su bili vrlo tolerant­ni u pogledu religioznih praksi njihovih podanika. Osim dužnosti da na određene dane iskažu štovanje i prinesu žrtve rimskim bogovima, narodi­ma je bilo dopušteno prakticirati ostale religije. Međutim, gorljivi sljed­benici nove "kršćanske" vjere često su odbijali prinositi obredne žrtve, te su neki vladari poput, primjerice, Nerona, povremeno koristili kršćane kao žrtvenu janjad, kako bi na njih prebacili krivnju za svoje neuspjehe; Rim je rijetko provodio sistematične progone kršćana. Kada bi se to dogodilo, kao što je bio slučaj u 3. stoljeću, tada bi progone pratila i zapljena imovine, što je posebno snažno osjetila Crkva, kao veliki zem­ljoposjednik. Međutim, od sigurne je propasti nije izbavila vjerna pas­tva ili karizmatično vodstvo unutar njezinih redova, već poganski general koji je žudio za carskim purpurom.

PRVI "KRŠĆANSKI" CAR

Konstantin Veliki postao je rimskim carem nakon građanskog rata, koji je okončao njegovom pobjedom u bitki kod Milvijskog mosta 312. god. po. Kr. Ubrzo nakon toga bio je donesen Milanski edikt, koji je kršćanskoj crkvi jamčio slobodu, vjersku toleranciju i pravo vlasništva, te zabranjivao progone njezinih članova.

Odlučujućom pobjedom u bitki kod Milvijskog mosta 312. god. po. Kr., Konstantin Veliki postao je rimskim carem. Noć uoči bitke, koja je imala odlučiti o vjerskoj sudbini Europe za sljedećih 1700 godina, ovaj vojskovođa koji je štovao Sunce doživio je neobično viđenje Kristova Križa na kojemu je stajao natpis In hoc signo vinces - "Pod ovim ćeš znakom pobijediti". Kako bi obilježio ovu pobjedu i zahvalio Bogu koji ga je nadahnuo, Kon­stantin je u Rimu podigao slavoluk s uklesanim križem i natpi­som: "Pod ovim spasonosnim znakom oslobodio sam tvoj grad od nasilnika i vratio slobodu Senatu i narodu rimskome."

Carevi motivi nisu bili nimalo altruistični. Kršćansku je vjeru vladar želio iskoristiti kao oblik društvenog veziva kojim je želio ujediniti razjedinjene narode njegova Carstva.

Novi je car uveo temeljite promjene u političkom i društvenom sustavu Rimskog Carstva. Uspostavio je nove standarde u modi, prehrani, društvenim običajima, intelektualnim pothvatima i religioznim uvjere­njima, okruživši se vojnim, civilnim i financijskim savjetnicima, koji su bili odgovorni izravno njemu. Svi koji su težili za moći nastojali su na sve moguće načine zadobiti njegovu naklonost, ne ustežući se od laskanja, oponašanja i korupcije.

Unatoč otvoreno iskazanoj zahvalnosti kršćanskom simbolu koji mu se ukazao uoči važne bitke, Konstantin nije bio kršćanin. Bio je sljedbenik mitraičkog kulta Solis Invicti, (lat. Sol Invictus, Nepobjedivo Sunce, op. prev.), te je težio vjerskoj toleranciji iz mnogih razloga, medu kojima je možda bila i zahvalnost. Ne treba zanemariti ni utjecaj njegove majke, carice Helene, koja je nedvojbeno bila gorljiva kršćan-ka. Međutim, Konstantinovi su motivi bili prvenstveno politički. Poznatu kršćansku krutost u poštivanju zakona i religioznih običaja želio je isko­ristiti kao metodu postizanja društvenog jedinstva koja je imala zacijeli­ti gorke rane u građanskim ratom pogođenom Carstvu. Kada je Konstantin počeo iskazivati simpatije spram nove religije, mnogi koji su žudili za moći i stjecanjem njegove naklonosti zbog političkog su opor­tunizma postali kršćanima. Unatoč tome, bilo je potrebno još 70 godina da se kršćanstvo uspostavi kao službena državna religija.

Carstvo kojim je Konstantin vladao bilo je podijeljeno na dva di­jela, od kojih je svaki imao svoj glavni grad. Rim je bio sjedište moći Zapadnog Carstva, dok je na istoku Konstantin utemeljio novu prije­stolnicu koju je nazvao svojim imenom - Konstantinopol. Ubrzo je s užasom ustanovio kako korijen razdora u njegovu Carstvu niče upravo iz organizacije koja je trebala djelovati kao oblik društvenog veziva. Carstvo je bilo u velikoj opasnosti od razdora zbog doktrinarnih su­koba, netrpeljivosti i neprestanih teoloških razmirica unutar Kršćanske crkve. Sukladno svom stajalištu o državnom interesu Konstantin je pod svaku cijenu nastojao uspostaviti mir u zemlji. Kao državnik i poganin postavio je jedinstvo, red i stabilnost iznad religijske dogme; vladavina zakona preuzela je prvenstvo nad božanski objavljenom istinom. Kako bi nametnuo svoju volju svadljivim klericima, 325. god. po. Kr. okupio je u Niceji prvi ekumenski sabor.

PITANJE ISUSOVE PRIRODE

Osnovni teološki problem kojeg je trebalo riješiti na saboru u Niceji proizlazio je iz različitih stajališta o Isusovoj prirodi, koja je bila izvo­rom sukoba između pavlinskih teologa i sljedbenika Arijeva nauka. Prema pavlinskom nauku Isus je bio božanski i jedinorođeni sin Božji, suvječan i istobitan s Bogom-Ocem. Arije je, kako su tvrdili njegovi kritičari unutar Crkve, propovijedao da je samo Otac "Jedini Pravi Bog", nedostižan i jedinstven. Krist, Logos, nije bio ni vječan ni nestvoren, budući da je primio život i postojanje od vječnoga oca: "Ako je Sin pravi Sin, onda je Otac morao postojati prije Sina; dakle, bilo je vrijeme kada Sin nije postojao; dakle, on je stvoren." Arije je otišao još dalje zaključivši da, iako je Krist bio vođen božanskom voljom Oca, u suštini nije bio Bog. Pored toga, Arije je dopuštao mogućnost da je Sin Božji griješio. Arijanska je hereza uzrokovala podjelu unutar Crkve, te su rani teolozi razbijali glave pokušavajući definirati apsurdnu ideju sadržanu u Pavlovoj objavi, naime, da je Isus, taj ortodoksni i školovani Židov, bio Bog. U nastojanju da opovrgne arijansku herezu Crkva je morala smi­sliti uvjerljivu formulu koja je imala precizno definirati Isusovu božanstvenost.

KONCIL U NICEJI

Konstantin Veliki nije bio samo uspješan vojskovođa nego i vrlo vješt političar i manipulator. Na koncilu u Niceji vrlo je pronicljivo isko­ristio te osobine jasno pokazavši kako je on prvi čovjek u povijesti koji je zaista svladao vještinu obmanjivanja i podmićivanja. Rani crkveni otac Euzebije zabilježio je kako su prilikom ulaska poslanika, oko careve palače, kao i unutar nje,

"...stajale jedinice tjelohranitelja i vojnika, izvučenih mačeva, te su ljudi Božji bez straha prolazili kraj njih i ulazili u najudaljenije careve odaje; neki su s kraljem sjedili za stolom, a drugi počivali podalje na ležajevima."

Konstantin je službeno otvorio koncil, a i sam je aktivno sudjelovao u raspravama. Zamislio je složene i teatralne ceremonije ulaska crkvenih

dostojanstvenika i vjerske procesije i službe koje su bile potpuno oprečne ceremonijalnoj jednostavnosti i čistoći prvotne Crkve u Jeruzalemu pred­vođene "trima stupovima", te Jeruzalemskom koncilu kojeg spominju Djela apostolska. Katolički povjesničar Paul Johnson tvrdi da se za "Konstantina, u stvari, može reći da je utemeljio ceremonijalni dekor kršćanske koncilske prakse."

Radnim sjednicama koncila predsjedao je uglavnom biskup Osi-jan. Papa Silvestar I nije prisustvovao koncilu, ali je kao svoje pred­stavnike poslao dvojicu prezbitera. Sudjelovalo je dvjesto dvadeset biskupa, većinom iz Istočnog Carstva, dok je iz zapadnog dijela Cars­tva pristiglo samo pet dostojanstvenika koje je bivša rimska vlast pro­gonila, a sada su uživali carsku zaštitu i pokroviteljstvo. Troškove putovanja i boravka crkvenih dostojanstvenika u Niceji snosio je sam car. Po završetku koncila priređena je raskošna gozba povodom godiš­njice careve vladavine. Svaki je uzvanik na odlasku dobio dar, sukladno visini njegova položaja.

Na prvom ekumenskom koncilu postignut je važan politički cilj i to na način koji je za ono vrijeme predstavljao avangardu. Pažljivo oda­brani crkveni izaslanici poslani su iz različitih kulturnih skupina unutar Crkve. Među njima su bili i zemaljski biskup, za kojega se navodi da je u Niceju doveo stado ovaca te profinjeni biskupi iz Istočnog Carstva. Odluke koncila objavljene su kao crkvene doktrine, od kojih su neke imale vrlo negativne i dugotrajne učinke. Prve su bile u izravnoj svezi s carevim političkim ciljevima - ujedinjenje Crkve i države. Arijeva su učenja proglašena herezom. Konstantin je službeno uključio određene mitraičke obrede i predaju u kršćansku doktrinu. Među njima su bili i prije spomenuto sveto rođenje u špilji kojem su prisustvovali pastiri, apokaliptički događaji vezani uz sudnji dan, uskrsnuće tijela i drugi dola­zak njihova boga - ali ovaj je put, prema učenju sv. Pavla, Isus, a ne Mitra, bio onaj koji će ponovno doći.

Na koncilu su donesene i odluke koje su se ticale bračnog stanja klerika. Svećenicima je zabranjeno ženiti se nakon prihvaćanja svećeničkih zavjeta, iako je onima koji su već bili oženjeni dopušteno da nastave sa svojim obiteljskim životima. Prije koncila mnoge su kršćan­ske crkve slavile Uskrs u različito vrijeme, a te su razlike uglavnom proizlazile iz običaja evanđelista koji su najprije obratili stanovništvo na

područjima svoga djelovanja. Koncil je ustanovio jedinstveni datum svetkovanja Uskrsa, kojeg su se od tada sve crkve morale pridržavati. Nadalje, svetim danom kršćanskoga tjedna postala je nedjelja. Tako je drevni židovski sabat, koji su svetkovali Isus i njegovi sljedbenici, a koji je trajao od zalaska sunca u petak do zalaska sunca u subotu, zamijenila "nedjelja", dan posvećen Nepobjedivom Suncu, bogu kojeg je štovao Konstantin. Nakon što je arijanizam proglašen herezom, dogma koju su promicali određeni arijanski biskupi zamijenila je nova, Nicejska dogma (koja se ne smije brkati s Nicenskom dogmom). Nicenska dogma bila je predložena tek na drugom ekumenskom koncilu 381. godine, a kona­čno je potvrđena tek na četvrtom koncilu u Chalcedonu 451. Te su dvije dogme slične iako ne i identične. Naime, Nicejska je dogma kao osnovno načelo vjere isticala nauk po kojemu je Isus Nazaren u svakom pogledu božanski i istobitan s Bogom Ocem. Utemeljivši presedan koji će u sljedećih nekoliko stoljeća biti uzrokom mnogih krvavih sukoba, koncil je odredio izopćenje za svakoga tko ne prihvaća Isusa kao Boga.

Konstantinova pokvarenost i izvanredna vještina manipuliranja svoj su vrhunac doživjele prilikom prikupljanja glasova. Najprije je biskup Osijan objavio i potpisao novu dogmu, koju su zatim svakom od biskupa u pismenom obliku prenijeli Konstantinovi pisari pod vodstvom visokog carskog službenika Filomena. Govorilo se da su mnogi biskupi potpisali dogmu pod velikim pritiskom, jer se malo tko usudio usprotiviti caru koji im je osigurao slobodu i čije su trupe okruživale palaču. Jedan od Konstantinovih posljednjih poteza na ekumenskom saboru pokazao je koliku su "slobodu savjesti" zapravo uživali izaslanici - car je zaprijetio progonom svakome tko bi odbio potpisati novu dogmu. Uz to, novoutemeljenim heretičkim sektama poslao je 326. godine pismo u kojem je objavio da će njihova svetišta biti konfiscirana. No, u svojoj je okrutnosti Konstantin otišao još dalje. Kazne protiv heretika imali su provoditi kazneni crkveni odbori kojima su predsjedali carevi dvorski savjetnici. Godine 333. Konstantin je zapovijedio spaljivanje svih Ari-jevih djela:

...neka se svako Arijevo djelo preda plamenu... tako da o njemu ne ostane nikakva spomena... onaj tko skriva neku od Arijevih knjiga, ako je smjesta ne spali, bit će kažnjen smrću; kazna se ima izvršiti odmah nakon optužbe.

MAŠTA POSTAJE STVARNOST?

Utemeljenjem prve crkve-države u povijesti kršćanstva, koja se čvrsto temeljila na duboko "duhovnim" načelima korupcije, straha i represije, Konstantin Veliki je u svome carstvu uspostavio prividno je­dinstvo. Strašnu kaznu za to plaćat će sljedećih stoljeća duga lista ne­sretnika, proganjanih, mučenih i spaljivanih kao heretici. Tragično je što je to jedinstvo bilo samo načelno, a u svakom slučaju ne i posljednji pokušaj ostvarenja nemogućeg. Tijekom prvih 520 godina kršćanske povijesti potrošeno je mnogo vremena i napora u pokušajima definira­nja prirode i osobe Isusa Nazarena. Teolozi koji su slijedili heretičke doktrine i mitologiju sv. Pavla nisu mogli prihvatiti da je Isus, iako iz­vanredan i divljenja vrijedan, bio samo čovjek, veliki učitelj i predan Židov, pa su svim silama nastojali poduprijeti Pavlovu fantaziju o Isu­sovoj božanstvenosti.

Sve je to dovelo do polemika i sukoba koji su konačno rezultirali velikom šizmom koja i danas dijeli pravoslavne crkve Istoka od rimoka-toličanstva na Zapadu. Konačno, određeno je da je Isus jedinorođeni sin Božji, rođen od djevice, koji je bio i potpuno božanski i potpuno ljudski. Smiješni argumenti koji su imali podržati ovu nevjerojatnu fantaziju dosegnuli su stupanj potpunog apsurda. Iako jedna osoba, Isus kršćanske dogme i pavlinske teologije imao je dvije prirode i dvije volje. Bi li rabinovi učenici u Izraelu u ovoj pomalo šizofreničnoj osobi pre­poznali svoga učitelja? Daljnje nesporazume prouzročili su izrazi "jedi­norođeni" i "rođen od djevice", koji su navodili na zaključak da Bog nije imao drugih sinova te da Marija, osim Isusa, nije imala druge djece. Ove bismo tvrdnje mogli smatrati smiješnima da posljedice koje su prouzročile nisu bile toliko tragične; Evanđelja, koja se smatraju vjero­dostojnim božanskim porukama, nemaju pravo! Kako je djevica mogla imati tako brojnu obitelj?

Dogma nije nastala jednoglasnim prihvaćanjem od strane crkvenih teologa, jer se nije temeljila ni na jednom neprijepornom i vjerodostoj­nom izvoru. Dogma je stvorena na isti način kao i odluke koncila u Niceji, kao izjava volje većine u slabom pokušaju da se izbrišu razlike u uvjerenjima koje su proizlazile iz mnogobrojnih crkvi utemeljenih na različitim evanđeoskim predajama. Crkva je, u ime božanski objavljene

istine, pribjegla sredstvima prisile kako bi uspostavila nadzor nad svo­jom zavađenom pastvom. Svaka dogma ili politika koja je podržavala u osnovi pogrešnu Pavlovu teologiju, te koja se mogla iskoristiti kao sred­stvo vladanja, postala je sastavnim dijelom crkvenog nauka. Svaka tvrdnja ili činjenica koja se suprotstavljala tom nauku proglašena je herezom, a njezini su se pristalice kažnjavali izgonom, zapljenom imovine ili smrću.

Rečenica iz Evanđelja koja glasi: "Ti si Petar Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju", nemilosrdno je iskorištena kao opravdanje za crkvenu vlast i novi poredak crkve-države. Grčka riječ petra, koja se izvorno povezivala s "kamenom Izraelskim", namjerno je pogrešno pro­tumačena, te je igrom riječi povezana s grčkom rječju petros ("kamen"), analogijom za Petra. Rimski su biskupi tvrdili da samo oni koji su stekli vlast izravno od Petra, imaju božansko pravo da budu vođe Crkve. Heretički spis poznat pod imenom Apokalipsa po Petru opisuje te iste biskupe kao "suhe kanale", te tvrdi:

"Oni sebe nazivaju biskupima i đakonima kao da su svoju vlast stekli izravno od Boga... Iako ne razumiju tajnu Istine, njome se razmeću kao daje samo oni posjeduju."

"Suhi kanali", odnosno rimski biskupi koji će se kasnije nazivati papa­ma, usvojili su novu praksu koja se potpuno razlikovala od prijašnje. Koncil u Niceji potvrdio je raniju tvrdnju Klementa, rimskog biskupa (od 90. do 95. god. po. Kr.), koji je navodno bio četvrti izravni Petrov nasljednik. Klement je objavio da je Svemogući Bog ovlastio crkvene vođe da vladaju na zemlji u Njegovo ime. Budući da su oni držali "ključeve kraljevstva" imali su božansko ovlaštenje da dijele pravdu i uspostavljaju red među svojim vjernicima koje je on nazivao "laicima". Nakon koncila u Niceji dijelom crkvene dogme postala je i tvrdnja da su rimski biskup i hijerarhija kojoj je stajao na čelu, Božji namjesnici na zemlji, te da su njihove objave donesene uz božansko ovlaštenje. Time je položaj Jakova Pravednog, vođe prve kršćanske crkve u Jeruzalemu bio potpuno devaloriziran. Jakov je kao Veliki Svećenik bio glasnogo­vornik svoga naroda koji je od Svemogućega Boga tražio oprost i vod­stvo. Sada su njegovi nasljednici postali Božjim glasnogovornicima, čije pravo na vlast vjerska zajednica nije smjela dovoditi u pitanje. Preobražaj

je bio dramatičan i razoran; Jakov Pravedni služio je svom narodu pred Bogom, rimski su biskupi vladali svojim narodom u ime Boga. Kada je sv. Augustin usavršio doktrinu prema kojoj "izvan Crkve nema spasa", postignut je apsolutni politički nadzor kao konačni cilj crkvene hijerar­hije. Taj je cilj bio jasno izražen nakon koncila u Niceji, u krilatici koja glasi: "Želite li Boga za svoga Oca, Crkva vam mora biti Mati" [is­taknuli pisci].

Oni koji su isticali duhovni ili dinastički autoritet koji se suprot­stavljao savezu Crkva-država bili su učinkovito uklonjeni. Književnik Laurence Gardner navodi kako je rimski biskup, papa Silvestar, izvijes­tio poslanike obitelji Desposyni, izravnih Mesijinih potomaka, kako za njih jednostavno nema mjesta u novom kršćanskom poretku. Unatoč tvrdnji Crkve da propovijeda istu poruku kao i Isus, Silvestar je posla­nicima rekao kako je crkvena dogma "ispravila" Mesijin nauk i uskladi­la ga s carevim željama. Premda je Isus dobio status božanstva izjednačivši se sa Svemogućim Bogom, papa, navodni Božji namjesnik na zemlji, izvijestio je Desposyne da se spasenje više ne nalazi u Isusu Mesiji, već u rimskom caru, Konstantinu Velikom.

Doktrinarni sporovi nastavljeni su i tijekom sljedeća dva stoljeća, za koje vrijeme su i Crkva i država nastojale ujediniti Crkvu i učiniti je poslušnom i vjernom rimskome papi. Nakon što je Konstantin uspostavio djelotvorni crkveno-državni aparat, on je nastavio uspješno djelovati, osim za kratko vrijeme vladavine cara Julijana Apostate.

CRKVENI MONOPOL

Crkva nije vodila bitke samo protiv otpadnika iz vlastitih redova. Kako je njena moć rasla a kršćanstvo postalo službenom državnom re­ligijom, Crkva je svoju pažnju počela usmjeravati i na poganske religije. Njena su vrata bila čvrsto zatvorena za sva duhovna istraživanja i opažanja, a svi potencijalni suparnici bili su nemilosrdno uklanjani. Ukinu­ti su svi drevni grčki kultovi misterija, gnostičke kršćanske sekte okrut­no su suzbijane, njihovi vođe proganjani a njihovi zapisi uništavani.

Do sredine 6. stoljeća rimska je Crkva monopolizirala svaki pris­tup svetome u Zapadnom Carstvu. To je postigla dogmatizmom unutar vlastitih struktura i eliminacijom svih suparničkih religija, kultova i sve-

tišta; drevni su hramovi zatvoreni a proročanstva starih zauvijek izbrisa­na. U stoljećima koja su uslijedila, Crkva je uspostavila monopol nad duhovnim pitanjima, istovremeno gušeći svaku potragu za znanjem i istinom u svjetovnoj sferi. U njenom su posjedu i pod njezinim nadzo­rom bila sva središta učenosti; laicima je bio zabranjen pristup. Svećen­stvo je bilo pismeno a laici nisu, te je tako trebalo ostati i dalje. Pojedinac kojemu je bio uskraćen pristup svetom, osim kroz crkveni nauk i bogoslužje, živio je u neprestanom strahu i potpunom mraku neznanja. Koja je svrha učenosti kada su za spas bili dovoljni samo vjera i posluš­nost? Kontrast između stajališta o obrazovanju u klasičnoj Grčkoj i onog u kršćanskom "mračnom dobu" nije mogao biti veći. Tu je razliku na­glasio Bertrand Russell, engleski filozof iz 20. stoljeća, ovim riječima:

"Sokrat je uvijek govorio da ništa ne zna, no pri tome nije mislio da znanje leži izvan našega dosega. Ono što je važno jest potraga za znanjem jer čovjek griješi zbog neznanja. Kada bi samo to znao, ne bi griješio. Dakle, prevladavajući uzrok zla je neznanje. Prema tome, kako bismo spoznali Dobro moramo posjedovati znanje. Dakle, Dobro je znanje. Veza između Dobra i znanja obilježava grčku misao u svakom pogledu. Kršćanska je etika njoj potpuno suprotna. Ona naglašava čistoću srca koju je naj­lakše pronaći među neobrazovanima.

Uspostavivši vlast nad robovima, seljacima i trgovcima, Crkva je svoje apetite proširila i na svjetovne vladare. Budući da su svjetovni moćnici vladali Božjom milošću, Crkva je smatrala da polaže veće pravo na vlast. Ovakvi su stavovi oblikovali tijek europske povijesti, a okrutnost i netrpeljivost koje su iz njih slijedile predstavljale su tužnu suprotnost pravilu "ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga". Teologija Božje riječi ubila je osnovnu, oslobađajuću istinu Božje riječi.

ŠIRENJE KRŠĆANSTVA

U početku, izvan granica Carstva gotovo da i nije bilo misionar­skih djelatnosti koje su čuvale rimske legije, ali s raspadanjem carstva morali su se pronaći novi načini za obranu Crkve i za širenjem njezinog utjecaja. Prije Karla Velikog, prvog Svetog Rimskog Cara, na području

Europe živjela su plemena među kojima su granice bile prilično nejasne, a ponekad čak nisu ni postojale. Crkva je bila primjer stabilnosti i ad­ministrativne stručnosti, te jedini kanal kulture i civilizacije. Kao takva mogla je predstavljati most između državne strukture starog carskog Rima i polubarbarskog ostatka Europe.

U kaosu tek izranjajuće Europe Crkva je bila jedina institucija s jasnom idejom o svome cilju. Plemenska su područja okupirale osva­jačke horde, zauzevši zemlje koje su izgubile ujedinjujuću strukturu i stabilnost koju im je pružalo staro Carstvo. Kada su se Goti naselili u Italiji i izvan nje, Crkva je izvršila prvi uspješni napad na pogranična područja i započela s obraćanjem Franaka i Burgunda. Biskupi nisu postali samo duhovni vođe nego i vojni zapovjednici mnogih područja, jačajući time ugled Crkve kao čuvara reda i stabilnosti. U Rimu se raz­vijala birokracija, što je zahtijevalo stručnost u pitanjima državne u-prave.

Donoseći sa sobom darove civilizacije i blagoslove Crkve, državni su službenici gorljivo obavljali svoju misionarsku djelatnost. U novoutemeljenim državama Crkva je postala glavnim zakonodavcem, a njezini su svećenici kodificirali većinu plemenskih običaja i inkorporirali ih u civilne zakone. Zapisivali su usmene legende, mitove i priče tek obraćenih naroda, pridodajući im svoje glose i izostavljajući sve što se protivilo crkvenom nauku. Tako su neprimjetno mijenjali povijest, obli­kujući tlo za nove, u osnovi kršćanske kulture. Takvim sustavnim djelovanjem Crkva je uspjela izobličiti povijest čitavih naroda, zauvijek obezvrijedivši sve moguće suparnike na polju religioznih uvjerenja, ojačavši svoju moć ne samo među pripadnicima obraćenih plemena, nego i nad njihovim drevnim kulturnim nasljeđem. Njezine su administra­tivne vještine bile samo jedan od razloga uspješnosti misionarskih djelat­nosti; drugi, možda i najvažniji razlog, bile su njezine poljodjelske vještine. Plemenima koja su od neimaštine i gladi jedva preživljavala, Crkva je osigurala stabilnost, zakon i administrativni red, ali i ono najvažnije -trajne i sigurne zalihe hrane.

KRŠĆANSKA "LJUBAV" NA DJELU?

Nakon koncila u Niceji Konstantin je jasno stavio na znanje da beneficije i privilegije koje je osigurao Kršćanskoj crkvi "mogu koristiti

samo sljedbenici katoličke vjere", odnosno oni koji su potpuno pri­hvatili novu doktrinu i autoritet rimskog biskupa. Onima koji su za­stupali drukčija religiozna uvjerenja poručio je: "heretici neće uživati ove privilegije, a bit će im zabranjen pristup u javne službe". Konstanti-novi su nasljednici otišli još dalje, označivši članstvo u heretičkoj sekti sramotom koja je za sobom povlačila i gubitak građanskih prava. Car Teodozije I zabranio je svim hereticima pristup u javne službe i protiv njih provodio čistke. Teolog sv. Augustin iz Hipona koji je utemeljio doktrinu Prvog grijeha, formulirao je opravdanje za religioznu prinudu i najokrutnije postupke protiv heretika. Prva osoba koja je na Zapadu pogubljena zbog hereze (383. god. po Kr.), bio je Prisilijan iz Avile.

Nakon što je u 5. stoljeću arijanizam uspješno iskorijenjen, Euro­pom je zavladalo razdoblje prividnog mira i jedinstva. Kako je Crkva u svojim rukama držala sve oblike učenosti, prestale su intelektualne pu­stolovine a praznovjerna je svjetina nastavila živjeti u neznanju i strahu. Nakon što ih je papa Silvestar uklonio s puta, Desposyni i ostale obitelji iz skupine Rex Deus nastavile su djelovati u tajnosti. Njihovo će posto­janje biti uočljivo tek krajem 11. stoljeća, kada će započeti svoje javno djelovanje.

DIO

III. Doba templara

9 Uskrsnuće Rex Deusa

Tijekom razdoblja poznatog kao "mračno doba", svi su heretici, otpadnici i članovi Rex Deus skupine djelovali u tajnosti. Obitelji koje su vukle podrijetlo od velikih svećenika Jeruzalemskog hra­

ma, uključujući dinastiju koju je osnovao Isus, proširile su se diljem Europe i Male Azije, učvrstivši svoje položaje među vodećim članovi­ma izranjajuće aristokracije. Svi su oni javno prakticirali prevladava­juću religiju određenog područja, izbjegavajući progone "policije misli" crkve-države. U Engleskoj je, prema predaji, skupina Rex Deus postala osnovnim dinastičkim čimbenikom u krvnoj liniji saksonske kraljevske obitelji. Iako su se Merovinzi smatrali članovima Rex Deus skupine, ova veza u Francuskoj nije imala ključnu ulogu koju joj pridaju autori knjige "Sveta krv, Sveti gral". Određeni članovi skupine učvrstili su se na moćnim položajima daleko izvan granica kršćanske Europe, a nji­hove su obitelji nastavile javno prakticirati prevladavajuću religiju, neo­visno od svojih osobnih uvjerenja.

Uz ovo se razdoblje vezuje jedna neobična priča. Naš izvor, Michael, rekao nam je kako je u 4. stoljeću nekoliko pripadnika Rex Deus skupine ekshumiralo tijelo Mesije iz njegova skrovišta negdje u Grčkoj, da bi ga ponovno pokopali na mjestu na kojemu ga se nitko ne bi usudio tražiti - na Brdu Hrama u Jeruzalemu. Koliko je nama poznato, nema nikakvih dokaza o ukopima na tom svetom području. Teorija koja povezuje Mesijino tijelo s tim područjem iznesena je u knjizi "Božji

grob", u kojoj se razvija neobična postavka da je Isusovo tijelo pre­neseno s Brda Hrama u Francusku, gdje je bilo ponovno pokopano u planinama u blizini Rennes-le-Chateaua. "Dokaz" koji potvrđuje ovu teoriju podigao je mnogo prašine, da bi konačno bio proglašen tek kli­mavom pretpostavkom. Iako je iskrenost autora ove knjige nedvojbe­na, prisiljeni smo postaviti jedno važno pitanje na koje još nitko nije uspio odgovoriti. Kako su pisci došli do ideje da je Isus bio pokopan na Brdu Hrama? Naime, to je područje bilo sveto i na njemu nisu bili do­pušteni pokopi; jedini spomen o pokopu na tom području pronašli smo u predaji Rex Deusa koja se odnosi na pokop Mesije.

Tragove obitelji Rex Deus u11. stoljeću moguće je otkriti u dje­lima istaknutih prijatelja jedne glasovite članice skupine. Nakon nor-manskog osvajanja, kraljevna Margareta, kćer svrgnutih saksonskih nasljednika engleskog prijestolja, prebjegla je u Mađarsku. Ondje se kraljevna, potomkinja Davidove i hasmonejske kraljevske linije, zaruči­la za škotskoga kralja Malcolma Canmorea. Tijekom dugog i opasnog putovanja iz Mađarske do njezina novog doma pratila su je dva viteza -jedan iz sjeverne Francuske, a drugi iz Mađarske. Vrlo je neobično što je zaštita ovako važne osobe bila povjerena nekome tko nije bio puno­pravni član Rex Deus skupine, koja je bila svjesna značaja njezine krvne linije.

Ovim su vitezovima, u znak zahvalnosti za pomoć i zaštitu koju su pružili kraljevni, darovani posjedi u Škotskoj, gdje su osnovali dinas­tije koje su izvršile veliki utjecaj na tijek škotske povijesti. Mađarski vitez, sir Ladislav (Ladislaus) Leslyn, bio je rodonačelnik klana Leslie, a jedan događaj s njegova putovanja s kraljevnom ovjekovječen je i na klanskom grbu. Dok je Ladislav, jašući s kraljevnom na konju, prelazio preko brze rijeke, predložio joj je neka se čvrsto drži za kopču njegova pojasa da je ne bi odnijela snažna struja. Grb Leslijevih i danas sadrži prikaz triju kopči i slogan: "drži čvrsto". Drugi vitez bio je sir William "Uzoriti" St. Clair iz Normandije u sjeverozapadnoj Francuskoj, izravni potomak Rongvalda Moćnog, norveškog grofa od Morea. Rongval-dov sin, Hrolf ili Rollo, bio je vikinški osvajač, koji je 912. godine, sporazumom u St Clare-sur-Epteu, postao prvim normandijskim voj­vodom. Nakon potpisivanja sporazuma Rollo i njegovi vitezovi dobro­voljno su se obratili na kršćanstvo.

OBITELJ ST CLAIR

Rollo je bio ratoboran i prepreden čovjek. Svoje je posjede pro­širio osvajanjima i sklapanjem saveza i bračnih veza s vodećim plemić­kim obiteljima. Nastojao je utemeljiti čvrste veze s lokalnim plemstvom, a posebice s Rex Deus obiteljima kao što su Chaumont, Gisors, d'Evreaux, Blois, grofovi Champagne i flandrijska vladarska kuća, čiji su potomci bili grofovi Boulogne. Je li Rollo bio pripadnik onog dijela obitelji Rex Deus koji je obitavao izvan granica ranokršćanske Europe? Je li njegovo obraćanje na kršćanstvo bilo u skladu s tradicijom Rex Deusa koji su otvoreno prakticirali prevladavajuću religiju određenog područja? Kako je inače mogao sklapati saveze s obiteljima koje su pripadale skupini Rex Deus? Različiti ogranci obitelji St Clair posjedovali su ogromna prostranstva širom Normandije, te su se sklapanjem brojnih saveza čvrsto ukorijenili kao dio francuske aristokracije. Jedan od članova obitelji St Clair, William "Nezakoniti sin", kasniji vojvoda od Norman­dije, uz pomoć mnogih vodećih vitezova iz obitelji St Clair osvojio je Englesku, te je danas poznat pod imenom Vilim Osvajač. S druge strane, ubrzo nakon normanskog osvajanja Engleske u kojemu sam nije su­djelovao, William "Uzoriti" St Clair je otputovao u Škotsku.

Karijera Williama "Uzoritog" u Škotskoj je krenula uzlaznom putanjom. Kralj Malcolm darovao mu je posjede i imenovao ga svojim peharnikom. Posjedi u Roslinu služili su škotskom kralju kao prirodne utvrde u obrani zemlje od engleskih napadača. Takvi su posjedi darivani samo najhrabrijim, najpouzdanijim i najodanijim ljudima. Kako je jedan stranac mogao steći toliki ugled? Odgovor je jednostavan: Stigao je s visokim preporukama nove kraljice, koja je poznavala tisućljetnu pov­ijest njegove obitelji. Kralj se nije prevario, jer su se svi gospodari Roslina iz obitelji St Clair hrabro borili protiv engleskih napadača, i postali poznati pod imenom "Vladarska loza Velikih St Claira".

PRVI KRIŽARSKI RAT

Mnogi plemići iz skupine Rex Deus odigrali su ključnu ulogu u osmišljavanju i pokretanju Prvog križarskog rata. Ovaj rat, poznat kao "narodni križarski rat" poduzet je u namjeri oslobađanja Svete zemlje

od muslimanskih osvajača. Bila je to vrlo složena vojna ekspedicija koju je predvodila skupina dobro obučenih i iskusnih plemića. Međutim, pravi cilj ratnog pohoda bila je ponovna uspostava drevnog jeruzalemskog kraljevstva, na čijem je prijestolju imao sjediti njegov punopravni nasljed­nik, izravni potomak Davidove i hasmonejske kraljevske linije. Henri de St Clair, sin Williama "Uzoritog" St Claira i prvi potomak ove obitelji koji je rođen u Škotskoj, sudjelovao je u Prvom križarskom ratu odigravši važnu ulogu u uspješnoj opsadi i napadu na Jeruzalem. Kada su križari ušli u Sveti grad započeli su krvavi pogrom. Nitko nije bio pošteđen - ni Ara­pi ni kršćani ni muslimani ni Židovi. Prema zapisima jednog svjedoka, krv je sezala konjima do koljena. Grad je pao u ruke osvajača a sveta su mjesta ponovno stavljena pod nadzor kršćana.

Na viteškom saboru, u kojemu je članstvo bilo tajno, prijestolje novoosvojenog područja bilo je ponuđeno Godfroi de Bouillonu, puno­pravnom nasljedniku Davidove linije i izravnom Isusovu potomku. Ogorčen zbog divljačkog pokolja nad nevinim stanovništvom odbio je kraljevski naslov, ali je prihvatio kraljevske povlastice i obveze, zatraživši da ga nazivaju jednostavno Braniteljem Svetoga groba. Skupina Rex Deus tako je postigla jedan od svojih najvažnijih ciljeva i sada je bilo vrijeme da učvrsti svoj položaj u Svetoj zemlji. U tim im je nastojanjima bila potrebna pomoć ne samo obitelji koje su se već nalazile u Svetoj zemlji, nego i onih koje su živjele u Bizantu i u Europi. Nekoliko važnih članova tih obitelji bili su grof od Champagne i njegov vazal Andre de Montbard, grofov nećak Bernard de Fontaines, te Hughes de Payen.

DVOR CHAMPAGNE

Proglašavanjem Godfroija de Bouillona Braniteljem Jeruzalema, glavno središte djelovanja skupine Rex Deus u zapadnoj Europi postao je grad Troyes u istočnoj Francuskoj, sjedište Hughesa I., grofa od Cham­pagne, koji je bio kumče kralja Filipa I. Francuskog. Iako su nominalno bili podanici francuskoga kralja, grofovi od Champagne su ustvari bili neovisni moćnici, koji su posjedovali područja smještena istočno i ju­goistočno od Pariza, ponekad i veća od Walesa. Dugovali su odanost ne samo francuskom kralju, nego i Svetom Rimskom Caru i vojvodi od Burgundije. Grofovi od Champagne bili su krvnim i bračnim vezama

povezani s obitelji St Clair, kapetskim kraljevima Francuske, vojvo­dom od Burgundije te normanskim i plantagenetskim kraljevima En­gleske. Godine 1104. grof od Champagne susreo se na tajnom sastanku s članovima uglednih plemićkih obitelji - Brienne, de Joinville, Chau-mont i Anjou - koje su pripadale skupini Rex Deus. Ubrzo nakon toga otputovao je u Svetu zemlju, a na svoje se posjede vratio tek 1108. Godine 1114. ponovno je otišao u Jeruzalem, objavivši svoju namjeru da se pridruži Kristovoj miliciji (la Milice du Christ). Godinu dana kasnije iz neobjašnjenih se razloga vratio u Europu i veliki dio svojih posjeda darovao cistercitskom redu.

Troyes je bio središte jednog od najživahnijih dvorova Europe, omiljenom okupljalištu plemića, vitezova i uvaženih intelektualaca. Bio je poznat po industriji kože, gradski su Židovi bili znani po svojoj vješ­tini izrade pergamenata, a i mnogi vinogradi toga područja bili su u vlasništvu Židova. Najslavniji židovski mislilac u povijesti Europe, ra­bin Solomon ben Isaac, poznat pod imenom Rashi, živio je u Troyesu i bio je čest i rado viđen gost na dvoru Hughesa od Champagne. I danas se tvrdi da je od Rashija veći ugled uživao samo glasoviti židovski mi­slilac Majmonid. Toleranciju koja je obilježavala vladavinu Hughesa od Champagne samo potvrđuje činjenica da je Rashi u gradu vodio svoju uvaženu školu kabale. Kabala je bila osnovna formalna metoda kojom su se objavljivala tajna, gnostička učenja mističkog judaizma. Korijeni kabalizma sežu u drevna vremena, a oblik u kojemu ga danas pozna­jemo proizašao je iz učenja rabinskih škola španjolskih Maura tijekom 10. i 11. stoljeća.

BERNARD IZ CLAIRVAUXA

Nemoguće je govoriti o ovim zagonetnim zbivanjima a da pri tome ne spomenemo još jednu osobu koja je u njima odigrala važnu ulogu. Naime, riječ je o Bernardu de Fontainesu, nećaku Andre de Montbarda, koji se pod vrlo čudnim okolnostima pridružio cistercitskom redu. Osnovani s ciljem pročišćenja već prilično iskvarenog redovničkog sus­tava te ponovne uspostave discipline i jednostavnosti kakva je vladala za života sv. Benedikta, cisterciti su u to vrijeme bili u velikoj opasnosti od raspuštanja. Kada se Redu pridružio Bernard, slijedilo ga je više od

trideset njegovih najbližih muških srodnika i većina njegovih prijatelja. Tako se članstvo Reda udvostručilo. Među Bernardovim sljedbenici­ma bili su njegov ujak, vitez Gaudri de Touillon, dva mlađa brata pa čak i njegov stariji brat koji je bio oženjen i imao djecu, te je kao takav trebao naslijediti obiteljske posjede. Red je sada bio u mogućnosti da osnuje novu opatiju, te je Bernard imenovan za opata. Nazvana Clair-vaux, opatija je bila izgrađena na zemlji koju im je darovao Hughes I., grof od Champagne. Iako Bernard iz Clairvauxa, kako su ga od tada nazivali, nikada nije službeno vodio cistercitski red, uzdigao se na nevje­rojatno moćan položaj unutar Crkve. Postao je papinim osobnim savjet­nikom, te je kao klerik i diplomat izvršio golemi utjecaj na rješavanje svjetovnih pitanja, djelujući kao savjetnik kraljeva, careva i vodećih plem­ićkih obitelji. Unatoč svom položaju unutar Crkve, njegova duboka predanost izvornom Isusovu i ebionitskom nauku jasno se očitovala u 120 njegovih propovijedi, utemeljenih na Salomonovoj Pjesmi nad Pjes­mama.

TEMPLARI

Bernard iz Clairvauxa odigrao je ključnu ulogu u utemeljenju viteškoga Reda monaha-ratnika, koji će postati jednom od najmoćnijih i najkontroverznijih organizacija u europskoj povijesti. Bili su poznati pod različitim imenima: Siromašni vitezovi Krista i Jeruzalemskog hra­ma, Kristova milicija (Militia Christi) ili jednostavno templari. Ne pos­toje opširni zapisi o osnutku Reda. Povjesničarima su kao glavni izvor služili dokumenti koje je sastavio Guillaume iz Tyrea, nekih 70 godina nakon utemeljenja Reda. Ti su zapisi općenito prihvaćeni kao vjerodo­stojni, no postoje njihove verzije poduprte dokumentacijom koja im daje određeni kredibilitet.

Prema Guillaumeu iz Tyrea, Red je osnovao vazal grofa od Cham­pagne, izvjesni Hughes de Payen, zajedno s Andre de Montbardom, ujakom Bernarda od Clairvauxa. Dvojica su se vitezova s još sedmori­com sljedbenika 1118. godine predstavili mlađem bratu Godfroija de Bouillona, koji je, kao Baudouin I., nosio naslov jeruzalemskog kralja. Kralju su objavili svoju namjeru da osnuju Red monaha-ratnika kako bi: "koliko im to snaga dopušta čuvali ceste i putove... i brinuli o sigurnosti

hodočasnika". Kralj im je dodijelio prostorije na području nekadaš­njeg Salomonova hrama, a jeruzalemski patrijarh, rođak Bernarda od Clairvauxa, odobrio im je da kao svoj ratni simbol nose križ Lorraine. Članovi novoosnovanog Reda zavjetovali su se na siromaštvo i krijepost, prisegnuvši da će sva njihova imovina pripasti Redu. Vjeruje se da su prvih devetorica vitezova bili:

• Hughes de Payen, vazal Hughesa I. od Champagne i bračnim ve­zama povezan s obitelji St Clair iz Roslina,

• Andre de Montbard, ujak Bernarda od Clairvauxa i drugi vazal Hughesa od Champagne,

• Geoffroi de St Omer, sin Hughesa de St Omera, • Payen de Montdidier, rođak flandrijske vladarske obitelji, • Achambaud de St-Amand, također rođak flandrijske vladarske

obitelji, • Geoffroi Bisol, • Gondemar, • Rossal, • Godfroi

Prema Prioratskim spisima i krivotvorenim Tajnim Dosjeima, Andre de Montbard, Gondemar i Rossal, te još dvojica vitezova koji se ne nalaze na navedenoj listi, bili su članovi tajnog reda poznatog pod imenom Sionski priorat. Ne postoji dodatni dokaz koji bi podržao ovu prilično sumnjivu tvrdnju. Braća Gondemar i Rossal nisu bili članovi Sionskog priorata, nego cistercitski redovnici koji su na odanost priseg­nuli drugome. Cisterciti i templari predstavljali su zapravo dva ogranka istoga Reda, koja su bila čvrsto povezana krvnim vezama, pokro­viteljstvom i zajedničkim ciljevima.

HUGHES OD CHAMPAGNE

U knjizi "Sveta krv, Sveti gral" iznesena je tvrdnja da je Hughes I. od Champagne bio jedan od suosnivača templarskoga reda, te da je njegova uloga u odnosnim zbivanjima nadasve zagonetna. Postoji pis­mo koje mu je 1114. godine uputio biskup Chartresa, podržavajući ga u

njegovoj nakani da se pridruži Kristovoj miliciji. Godine 1124. Hughes I. je zasnovao neku vrstu svjetovnog članstva u Redu, što je predstav­ljalo neobičnu anomaliju u vazalskim odnosima jer je, pridruživši se Redu i prisegnuvši na vjernost njegovu velikom meštru Hughesu de Payenu, došao pod izravni nadzor čovjeka koji je zapravo bio njegov vazal. Baigent, Leigh i Lincoln, te sporni Prioratski spisi nisu jedini izvori koji se osvrću na neobičnu tvrdnju da je Hughes od Champagne bio jedan od suosnivača templarskoga reda te da je Red bio osnovan prije nego što je tvrdio Guillaume iz Tyrea.

Nedavno je u prinčevim Seborga u sjevernoj Italiji otkriven tajni templarski arhiv, koji sadrži dokumente koji ovaj problem čine još složenijim. U njima se tvrdi da je Bernard iz Clairvauxa 1113. godine ondje osnovao samostan čija je svrha bila čuvanje "velike tajne". U tom samostanu, kojim je upravljao opat Edouard, živjela su dva redovnika, pripadnika Bernardova reda. Bila su to dva viteza koji su se, postavši redovnicima, nazvali Gondemar i Rossal. U jednom se dokumentu tvrdi kako je u veljači 1117. u samostan stigao Bernard koji je Gondemara i Rossala te sedmoro njihove subraće oslobodio redovničkih zavjeta i blagoslovio ih prije njihova puta u Jeruzalem, koji se zbio tek u stude­nom 1118. Ta sedmorica bivših cistercita bili su: Andre de Montbard, grof Hughes I. od Champagne, Hughes de Payen, Payen de Montdidier, Geoffroi de St Omer, Archambaud de St-Amand i Geoffroi Bisol. Do­kumenti bilježe da je za prvog velikog meštra Siromašne Kristove mili­cije Bernard imenovao Hughesa de Payena, kojeg je kao takvog posvetio opat Edouard iz Seborge.

I dalje se može raspravljati o tome je li Hughes od Champagne doista bio izravno upleten u osnivanje templarskoga reda. Međutim, dvije su stvari prilično sigurne. Kao prvo, grof od Champagne bio je u najmanju ruku jedan od glavnih sudionika u tim zbivanjima, i unatoč tome što se ne spominje među osnivačima Reda. Drugo, oni koji su sudjelovali u osnivanju i promicanju Reda bili su međusobno povezani zamršenom mrežom obiteljskih veza. Primjerice, obitelj Hughesa de Payena predstavljala je mladi ogranak dinastije grofova od Champagne, te je tako i on bio krvnim i vazalskim vezama povezan s Hughesom I. Ovo nije jedina zanimljivost u cijeloj priči. Osnovni razlog osnivanja templarskoga reda - zaštita hodočasničkih puteva - prvih 10 ili 12 godina

njihova postojanja uopće se ne spominje. Devetorica postarijih vitezova bili su u fizičkoj nemogućnosti da brane opasan put od Jaffe do Jeruza­lema od bandita koji su tako lak plijen kao što su bili hodočasnici sma­trali Božjim darom. Zabilježena djelovanja vitezova ovaj su scenarij učinila još nevjerojatnijim, jer su, sudeći prema postojećim podacima, umjesto ophodnje opasnim putevima Svete zemlje templari proveli de­vet godina prokopavajući tunele ispod svoga stožera na Brdu Hrama. Taj je težak zadatak navodno bio izvršen pod pokroviteljstvom jeruza­lemskog kralja.

ISKOPAVANJA

Početkom 20. stoljeća, poručnik Warren iz Kraljevske inženjerije započeo je s istraživanjima u templarskim tunelima. Otkrio je da se ulazni tunel prokopan u čvrstoj stijeni okomito spušta na dubinu od oko 25 metara na kojoj se vodoravno račva na serije manjih tunela smješ­tenih ispod drevnog Hrama. Poručnik Warren nije uspio pronaći skriveno blago Jeruzalemskog hrama, ali je u tunelima pronašao mamuzu, os­tatke koplja, mali templarski križ i veći dio templarskog mača. Ti se predmeti danas nalaze u posjedu Roberta Byrdona iz Edinburgha, jed­nog od najboljih poznavatelja templarske povijesti. U njegovu se po­sjedu također nalazi i pismo kapetana Parkera, koji je sudjelovao u nekoliko Warrenovih ekspedicija, kao i u iskopavanjima na Brdu Hra­ma. Parker je 1912. godine pisao Robertovu djedu o tome kako je na području Hrama otkrio podzemnu prostoriju iz koje prolaz vodi do Omarove džamije. Parker zatim opisuje kako je, probivši se do kraja prolaza i stigavši do same džamije, morao pobjeći od skupine gorljivih muslimana. Iz onoga što je poznato o templarskim aktivnostima na Brdu Hrama nameću se dva pitanja: Što su templari tražili? I kako su znali gdje točno trebaju kopati?

Odgovore na ova pitanja možda bismo mogli pronaći u Chartresu. Naime, na stupu koji se nalazi pokraj sjevernih vrata katedrale u Char­tresu nalazi se rezbarija koja prikazuje Kovčeg Saveza postavljen na vozilo s kotačima. Legenda kazuje kako je Kovčeg Saveza bio položen u tajno skrovište duboko ispod Jeruzalemskog hrama stoljećima prije rimskog osvajanja grada. Tamo je skriven kako bi se zaštitio od druge

vojske koja je razorila Jeruzalem. Članovi Rex Deus skupine izabrali su Hughesa de Payensa, koji je pripadao ogranku iste skupine, za pred­vodnika ekspedicije čija je svrha bila pronaći Kovčeg i vratiti ga u Euro­pu. Ezoterički krugovi poznaju legende prema kojima je Kovčeg nakon toga bio skriven duboko ispod kripte katedrale u Chartresu. Iste le­gende tvrde da su templari prilikom svojih istraživanja pronašli brojne obredne predmete i zapise iz starog Jeruzalemskog hrama. Mnogo se raspravljalo o pravoj prirodi tih dokumenata, nakon čega je zaključeno da oni sadržavaju biblijske svitke, rasprave o svetoj geometriji, umjet­nosti i znanosti te tajnoj mudrosti posvećenika u drevne židovsko-egi-patske predaje. Ovu tvrdnju potkrjepljuju i rezultati jednog suvremenog arheološkog istraživanja. Takozvani Bakreni svitak, jedan od svitaka s Mrtvog mora pronađenih u Kumranu, ne potvrđuje samo cilj templar­skih iskopavanja, nego i neizravno upućuje na postojanje tajnog znanja koje se naraštajima prenosilo medu članovima Rex Deus obitelji.

Bakreni svitak, koji je odmotan i dešifriran na Sveučilištu u Man-chesteru pod vodstvom Johna Allegroa, sadrži popis skrovišta obrednih i drugih vrijednih predmeta, koji su navodno predstavljali blago iz Jeru­zalemskog hrama. Nakon dešifriranja Bakrenog svitka, mnoga u njemu navedena mjesta bila su ponovno iskopana, međutim u njima nije pro­nađeno hramsko blago, nego dokazi o templarskim iskopavanjima provedenima tijekom 12. stoljeća. Činjenicu da su templari znali gdje trebaju kopati moguće je objasniti samo postojanjem tajnoga znanja koje se naraštajima prenosilo među članovima obitelji čiji su korijeni vezani uz Jeruzalemski hram. Značajno je što je ime Roslin, kojim je William "Uzoriti" St Clair nazvao svoj posjed u Škotskoj, galskog podrijetla, a znači: "drevno znanje koje se prenosilo naraštajima".

POVRATAK U EUROPU

Otkrića koja su proizašla iz templarskih iskopavanja uzrokovala su nekoliko problema. Geoffroi de St Omer vratio se u Francusku s nekoliko svitaka i predao ih svom učenom rođaku Lambertu de St Omeru koji je načinio prijepis jednog od njih. Taj se prijepis danas čuva u knjižnici Sveučilišta u Ghentu. Grofoviju Ghent osnovali su članovi četiriju obitelji iz skupine Rex Deus, koji su za svoga poglavara izabrali flan-

drijskoga grofa. Kada je vijest o prvim otkrićima stigla do Europe, grof Fulk d'Anjou smjesta je otputovao u Jeruzalem, gdje je pristupio novom Redu. Prije povratka u Anjou obvezao se da će Redu plaćati godišnju rentu u iznosu od 30 anžuvinskih lira. Imamo li na umu da je većina vitezova koji su pristupili Redu zadržala svoje plemićke naslove i prava koja iz njih slijede, ovaj čin Fulk d'Anjoua ne treba nas čuditi. Unatoč prisezi na vjernost templarskom redu, Fulk je zadržao potpunu slobodu kretanja jer nije bio samo anžuvinski grof i templar, nego i stariji član Rex Deusa, koji je kasnije postao kraljem Jeruzalema.

U Jeruzalem je stigla još jedna važna ličnost - grof od Cham­pagne, koji je pristupio Redu 1124. godine. Kao što smo prije istaknuli, njegovo je stupanje u Red dovelo do anomalije u vazalskom odnosu, jer je grof prisegnuo na vjernost jednom od svojih vazala. Tu je neobičnu činjenicu moguće objasniti prednošću unutarnje hijerarhije Rex Deusa nad uobičajenom feudalnom praksom.

Što se europske scene tiče, Bernard iz Clairvauxa, koji je postao osobni papin savjetnik, učvrstio je svoj položaj unutar Crkve. Prava priroda aktivnosti Rex Deusa u Jeruzalemu nužno je morala ostati tajnom. Kako prisutnost plemića poput Fulka od Anjoua i Hughesa od Cham­pagne u malobrojnoj europskoj zajednici u Jeruzalemu nije mogla ostati tajnom, bilo je potrebno smisliti uvjerljivu priču za javnost. Bernard je počeo uvjeravati papu u nužnost pružanja potpore i službenog prizna­nja novog vojničkog reda koji je već djelovao u Svetoj Zemlji. U tu je svrhu valjalo sastaviti pravilo, službenu povelju koja bi odredila ciljeve Reda, obveze njegovih članova te ustrojstvo i službenu strukturu u-pravljanja. Nitko sa sigurnošću nije ustvrdio koliko je dugo taj pos­tupak trajao, ali nije slučajno daje prvo templarsko poslanstvo, koje se vratilo iz Jeruzalema donijevši sa sobom dragocjenosti i svitke iz Jeru­zalemskog hrama, stiglo u Troyes upravo kada je tamo započeo koncil koji je odlučio o dodjeli pravila za nedavno osnovani templarski red. Bernard je nedvojbeno tijesno surađivao sa skupinom koja je priprema­la koncil, kao i s templarima koji su u Jeruzalemu poduzeli uspješna iskopavanja.

Glavna iskopavanja u Jeruzalemu okončana su krajem prosinca 1127. godine. Hughes de Payen i ostali vitezovi novoga Reda svoja su otkrića podastrli članovima Rex Deus obitelji u Francuskoj. Templarski

veliki meštar Hughes de Payen i suosnivač Reda, Andre de Montbard, susreli su se zatim s engleskim kraljem, koji je tada boravio na jednom od svojih posjeda u Francuskoj. Engleski kralj ženio se dva puta i svaki je put za nevjestu odabrao jednu od dama iz redova Rex Deusa. Kralj je Hughes de Payenu i njegovom drugu osigurao pratnju, te su oni prešli Kanal i otputovali u Škotsku, smjestivši se u Roslinu kod obitelji St Clair, Hughesovih rođaka i vodećih članova Rex Deusa. Škotski kralj David, sin Margarete, saksonske kraljevne i članice Rex Deusa, tem­plarskom je redu darovao posjed koji je postao njegovim sjedištem u Škotskoj. Novi templarski posjedi pridruženi su onima u Roslinu, Rex Deus obitelji St Clair. Najstarija templarska lokacija u Škotskoj, Bal-lantrodoch, sada je, po Redu Hrama, dobila ime Hram.

10 Djelatnosti i uvjerenja templarskih vitezova

Templari su 1128. godine dobili svoje pravilo te su ubrzo stekli visok stupanj autonomije, a njihovi su veliki meštri bili neposredno odgovorni samo papi. Nakon što im je kralj David darovao zem­

lju u Ballantrodochu, uslijedili su mnogi slični darovi od strane članova Rex Deusa diljem Europe i drugih pobožnih pripadnika aristokracije. Darovi su se sastojali u zemlji i novcu, zbog čega je Red ubrzo postao vrlo moćan, te su mu se pridružili brojni članovi vodećih zapadnoeu­ropskih obitelji.

Francuska, Provansa i Languedoc-Roussillon postali su glavna templarska središta, a strelovit rast prihoda i novaka omogućili su Redu da uspostavi svoje stožere diljem Svete zemlje, postavši tako jednom od najvažnijih snaga jeruzalemskog kraljevstva. Templari su ubrzo stekli ugled hrabrih ratnika, koji su radije birali smrt nego predaju. Međutim, nisu uživali toliko visoki ugled kao vođe i stratezi. Svoje su velike i skupe vojne pohode na području Prekomorja (Outremer), kako su tada nazivali Palestinu, financirali prihodima od svojih posjeda i poslova u Zapadnoj Europi.

Početkom dvanaestog stoljeća materijalno se bogatstvo uglavnom temeljilo na zemlji i feudalnim davanjima. Templari su imali posjede diljem Europe, od Poljske, Danske, Škotske te Orkneyja na sjeveru, do Francuske, Italije i Španjolske na jugu. Njihove su trgovačke aktivno­sti bile mnogobrojne i raznolike, a uključivale su i trgovinu žitaricama,

vinom, kamenom i rudama. Kao rezultat njihove dvostruke uloge - za­štite hodočasnika i održavanja veza sa svojim stožerima u Svetoj zemlji - posjedovali su i vrlo dobro organiziranu flotu, s kojom se nije moglo mjeriti brodovlje niti jedne države toga vremena. Templarska je flota uključivala ratne galije opremljene ovnovima, te mnogo brodova za pri­jevoz hodočasnika, vojnika, konja i robe, kojima su plovili Sredozem­ljem do svojih baza u Italiji, Francuskoj, Španjolskoj i Svetoj zemlji. Glavno pomorsko središte Reda bio je otok Majorca, a glavna luka na atlantskoj obali bio je dobro utvrđen grad La Rochelle odakle su, kako se tvrdi, trgovali s Grenlandom, Britanijom, Sjevernom Amerikom i Meksikom. Ovu, po svemu nevjerojatnu tvrdnju, potkrepljuju sage Rex Deusa. Templarski vitezovi su u samo pedeset godina svoga postojanja postali trgovačka sila koja je po svojoj moći bila izjednačena s mnogim državama tada poznatoga svijeta. U samo stotinu godina svoga posto­janja, templarski je red postao srednjovjekovnom pretečom multina­cionalnih konglomerata, i bogatiji od bilo kojeg europskog kraljevstva.

Iako su templari izvršili nevjerojatnu preobrazbu europske kul­ture i trgovine, mnogi suvremeni crkveni povjesničari opetovano ističu kako su templari bili nepismeni. Ti "nepismeni" vitezovi razvili su sofi­sticirane metode komunikacije, kojima su zaobišli jezične granice koje bi inače onemogućavale njihove trgovačke aktivnosti. Jedna od nji­hovih osnovnih djelatnosti sastojala se u onome što bismo danas nazvali trgovinom "tehnologijom i idejama". Templarska komunikacijska mreža bila je osnovno sredstvo kojim su iz Svete zemlje u Europu prenosili svoje znanje o astronomiji, matematici, biljnoj medicini i iscjeliteljskim vještinama. Među tehnološkim novinama koje su redovnici-ratnici doni­jeli u Europu bila je metoda oživljavanja usta-na-usta, teleskop te mjenica, financijski instrument koji su upoznali preko islamskih sufija.

TEMPLARI KAO GRADITELJI

Templari su bili glasoviti i po svojim graditeljskim umijećima. Gradili su i održavali zamkove, utvrde i pripadajuće zgrade, mlinove, spavaonice, staje i radionice. Neki templarski zamkovi, osobito oni na jugu Europe i u Svetoj zemlji, građeni su na teško pristupačnim po­dručjima, što je zahtijevalo iznimno graditeljsko umijeće. Bili su osobi-

to poznati po zamkovima izgrađenima na strateškim položajima, s pomičnim vratima koja su služila kao mostovi. Templarska crkva, utemeljena na oktogonalnoj geometriji i, kako se pretpostavlja, na crkvi Svetoga groba u Jeruzalemu, postala je karakteristični znak njihove pri­sutnosti na određenom području. Ovaj tip građevina predstavljao je samo dio templarske sakralne arhitekture, iako su imale posebno kabalističko značenje. Većina templarskih crkava, osobito na jugu Europe, su male, neukrašene, pravokutnog, a često i polukružnog oblika.

Mnogi znanstvenici, uključujući i crkvenog povjesničara Freda Gettingsa, ističu kako su templari, među ostalim, sudjelovali u finan­ciranju i izgradnji gotičkih katedrala. Iznenadnim procvatom gotičkog graditeljskog stila, koji je omogućio izgradnju visokih katedrala s broj­nim prozorima, nastupilo je novo razdoblje u sakralnoj arhitekturi i umjet­nosti, koje je iznjedrilo crkve sa širim lađama i većim prostorom neometanom stupovima. Nije slučajnost da se ovaj graditeljski stil, ko­jeg ne možemo objasniti kao logičnu posljedicu razvoja romaničkog stila koji mu je prethodio, iznjedrio nakon povratka templara iz Jeruza­lema gdje su prethodno izvršili brojna iskopavanja.

Od svih gotičkih građevina, katedrala u Chartresu zauzima najis­taknutije mjesto, kao veličanstveni simbol templarskih ideja. Ovu kate­dralu, izgrađenu u nevjerojatno kratkom vremenskom razdoblju, Crkva smatra rezultatom zajedničkog rada građana i dobrovoljnih priloga ho­dočasnika. Međutim, to nikako ne objašnjava golema novčana sredstva koja su bila neophodna za nabavu i prijevoz kamena i plaće mnogobroj­nih klesara, kipara i ostalih majstora koji su predano radili na ovom golemom i složenom zdanju. Malo je vjerojatno da su prihodi hodočas­nika mogli pokriti troškove oslikavanja prozorskih stakala tijekom raz­doblja izgradnje, a još manje troškove gradnje i uređenja čitave građevine. Jedini izvor iz kojeg su se tada u Europi mogla namaknuti potrebna sredstva bio je templarski red.

Dok su u Engleskoj klesari djelovali pojedinačno, u Francuskoj su pripadali Družbi (Compagnonage), koja se u 12. stoljeću podijelila na tri skupine, od kojih je svaka imala drukčiju funkciju: družba Djeca oca Soubisea bila je odgovorna za izgradnju crkvenih zgrada u romaničkom stilu; družba pod nazivom Djeca meštra Jacquesa, poznata i pod imenom Les Compagnons Passant, specijalizirala se za izgradnju

mostova. Majstori koji su sagradili gotičke katedrale, te koji su od cis-tercita primili znanje o svetoj geometriji, bili su poznati kao Salomono-va djeca, jer je prema biblijskoj predaji kralj Salomon naredio izgradnju Prvog jeruzalemskog hrama. Uz dopuštenje Bernarda od Clairvauxa, templari su u ožujku 1145. dodijelili "pravilo" Salomonovoj djeci, koje je reguliralo uvjete života i rada ove družbe. Preambula njezina pravila sadrži izjavu koja će se od tada nadalje uvijek povezivati s templarima:

"Mi, Vitezovi Krista i Hrama, slijedimo sudbinu koja nas priprema da umremo za Krista. Dodjeljujemo ovo pravilo života, rada i časti graditeljima crkava kako bi se kršćanstvo proširilo Zem­ljom ne u našu slavu, već u vječnu slavu Tvojega Imena, O, Gospodine,"[naglasili autori].

Nije samo templarski red stekao golemo bogatstvo, posjede, moć i u-gled u godinama koje su slijedile nakon završetka njihovih iskopavanja u Jeruzalemu. Procvat je doživio i cistercitski red pod vodstvom Ber­narda od Clairvauxa, red koji je nekoć vodio borbu za opstanak. Cister-citi su tijekom svoga postojanja osnovali preko 300 opatija širom Europe, u čemu ga nije mogao nadmašiti nijedan monaški red. Postali su poznati kao "apostoli granica", jer su redovito odbijali primiti na dar posjede smještene u blizini gusto naseljenih područja. Svoje su opatije gradili na teško pristupačnim i brdovitim pograničnim područjima kršćanske Eu­rope. Templari su, naprotiv, posjedovali zgrade u većim naseljima, ho­dočasničkim središtima i pomorskim lukama, kao i u manjim gradovima i selima. Svoja su naselja često smještali na strateškim položajima blizu glavnih trgovačkih i hodočasničkih putova. U Engleskoj i Walesu držali su više od 5 000 posjeda, kao i brojne posjede u Škotskoj, Irskoj, Poljskoj, Danskoj, Nizozemskoj, Belgiji, njemačkim državama i Mađarskoj, gdje je jedna od najvažnijih uloga templara bila zaštita putova prema Svetoj zemlji. U Španjolskoj, gdje je grob sv. Jakova iz Compostele bio važno hodočasničko središte, Red je odigrao ključnu ulogu u obrani kršćan­stva od najezde Maura.

Slični su redovi nastajali i stjecali određen ugled oblikujući se pre­ma templarskom uzoru. U Španjolskoj su to bili redovi Calatrave i Al-cantare. Oba su osnovana ubrzo nakon templarskog, a poznato je da

je određenu ulogu u njihovu osnutku odigrao Bernard od Clairvauxa. Jesu li u tome sudjelovali i članovi Rex Deusa? Templari su držali i brojne posjede u Italiji, koja je bila jedno od najznačajnijih trgovačkih središta na pomorskom putu dojeruzalemskog kraljevstva. No, najvažnije templarsko središte u Europi bila je Francuska. U vrijeme djelovanja templarskoga reda, pokrajine Provansa i Languedoc-Roussillon na jugu Francuske bile su samostalne i odvojene od francuskog kraljevstva. Ove su južne pokrajine bile prepune templarskih posjeda, a samo u Langue-doc-Roussillonu nalazilo se više od 30% njihovih posjeda u Europi.

TEMPLARI U OKOLICI RENNES-LE-CHATEAUA

Mnogo se pisalo o templarskim posjedima u blizini sela Rennes-le-Chateau, što potkrepljuje i vrlo iscrpna dokumentacija. George Kiess iz Centra za templarske studije i istraživanja (Centre d'Etudes et de Recherches Templieres) spominje selo Campagne-sur-Aude, kao au­tentično templarsko naselje u blizini Rennes-le-Chateaua i mjesto u ko­jemu CERT neprestano provodi brojna istraživanja. Tvrdnja po kojoj su templari u vrijeme potiskivanja Reda pobjegli iz svoga stožera u Bezuu pred vazalima kralja Filipa Lijepog, čista je izmišljotina. U Bezuu nika­da nije postojao templarski stožer. Tvrdnju da je Bezu bio templarski posjed iznio je opat Mazieres, povjesničar čija su djela vrlo upitne vri­jednosti. Zamoljen da razotkrije svoje izvore, opat je izjavio kako su arhivi na kojima je temeljio svoja istraživanja uništeni. Nitko nikada nije vidio odnosne zapise. U mjesnim se arhivima Bezu spominje kao dugo­godišnje prebivalište srednjovjekovnih "kovača novca", koji su se bavili krivotvorenjem.

Netočna je i tvrdnja da je Bertrand de Blanchfort, za kojega Bai-gent, Leigh i Lincoln vjeruju da je bio četvrti veliki meštar templar­skoga reda, živio u zamku Blanchfort u blizini Rennes-le-Chateaua. Mnoga mjesta u Francuskoj nose slična imena - Blanquefort, Blanca-fort ili Blanchfort. Budući da su se francuski plemići obično nazivali prema imenima svojih posjeda a ne prema obiteljskim prezimenima, velika je mogućnost zabune. Bertrand de Blanchfort, koji nije bio četvrti, nego šesti veliki meštar templarskoga reda, nije potjecao iz okolice Rennes-

le-Chateaua, niti je ondje živio ili posjedovao zemlju. Rodno mjesto Bertranda de Blanchforta bila je Guyenne u Akvitaniji, koja je nakon pada Rimskog Carstva postala glavno središte Rex Deusa. Budući da Bezu nije bio Bertrandov posjed, nije ga mogao ni darovati Redu.

Raspon templarskih aktivnosti u Languedoc-Roussillonu bio je velik, što potkrepljuju brojni zapisi i rezultati arheoloških iskopavanja u templarskim naseljima kojima je to područje iznimno bogato. Iskopa­vanja su u najvećem dijelu obavljena pod pokroviteljstvom Centra za templarske studije i istraživanja, pri čemu su otkriveni brojni templarski posjedi u Languedocu i Roussillonu.

TEMPLARI KAO POKRETAČI PROMJENA

Prije utemeljenja templarskoga reda Europa je bila podijeljena na mnoštvo međusobno zavađenih grofovija i kraljevstava. Izuzmemo li pomorske putove, međunarodna trgovina gotovo da i nije postojala, a putnicima je neprestano prijetila opasnost od razbojnika i samovolje feudalnih gospodara, koji su naplaćivali dadžbine za siguran prolaz svo­jim područjima. Gradovi su bili mali i prilično siromašni, podvrgnuti hegemoniji crkve-države ili arbitrarnoj vladavini feudalnih gospodara. S pojavom templara europsko je društvo doživjelo korijenite promjene.

Uloga templara kao čuvara hodočasničkih putova nije bila ograničena samo na Svetu zemlju. Osim nadziranja putova koji su se poput lepeze širili od Sredozemne obale prema sjeveru kontinenta, tem­plari su štitili i ostale važne hodočasničke putove. Složene komunika­cijske mreže povezivale su svaki kutak Europe s glavnim hodočasničkim središtima poput Jeruzalema i Rima te groba sv. Jakova u Composteli, koja je od 12. do 14. stoljeća predstavljala jedno od najvažnijih ho­dočasničkih odredišta. Još od vremena rimskih osvajanja, područjem u okolici Compostele na sjeverozapadu Španjolske upravljale su, kao i pokrajinom Akvitanijom, obitelji iz skupine Rex Deus. Ovi su putovi povezivali sva glavna europska središta. Osim toga, povezivali su i na­cionalna hodočasnička središta, poput Canterburyja u Engleskoj, te Char-tresa, Mont-St-Michela, Rocamadoura i mnogih drugih mjesta u koja su pristizali poklonici Crne Bogorodice. U sagama Rex Deusa Mont-St-Michel se povezuje s brdom svetog Mihaela na južnoj obali Corn-

walla, a iste sage pružaju i neobičan uvid u kult Crne Bogorodice; sage opisuju hasmonejsku obitelj kao "crnu". Zahvaljujući templarskoj zašti­ti, hodočasnici i trgovci na glavnim europskim putovima stekli su si­gurnost od izrabljivanja i napada. Templari su uveli još jednu novost, koja je trgovinu učinila još sigurnijom i koja je uvelike izmijenila odnos snaga između feudalnih gospodara i gradova. Naime, riječ je o složenom i vrlo učinkovitom bankarskom sustavu.

Svojim ogromnim bogatstvom templari su upravljali vješto i mudro. Osim ulaganja u nekretnine i poljoprivredu, financirali su osnovne in­dustrije koje su postale ključnim izvorom sredstava potrebnih za brojne graditeljske pothvate - svjetovne i sakralne građevine koje su izmijenile lice Europe. Koristeći se svojim trgovačkim znanjem i tehnikama koje su usvojili od muslimanskih suparnika na Istoku, u Europu su uveli metodu financijskog transfera putem mjenica, čekova i instrumenta ko­jeg bismo mogli nazvati pretečom kreditne kartice. Potonje je proizašlo iz čestih komplikacija povezanih s hodočašćima u udaljena mjesta. Ho­dočašće je bio dug, naporan i skup pothvat te ključni izvor prihoda, kako za Crkvu tako i za vlasnike svratišta, skelare i ostale čije su usluge bile neophodne hodočasnicima na njihovu putu. Putujući s velikim svo­tama novca, hodočasniku je prijetila opasnost od pljačkaša, izrabljivača ili drugih nezgoda. Templari su pronašli jednostavno rješenje toga pro­blema. Kod meštra lokalnog templarskog zapovjedništva hodočasnik je trebao položiti svotu potrebnu kako bi se pokrili troškovi putovanja, smještaja, milodara i darova. Templarski bi mu rizničar zauzvrat predao šifrirani dokument, kao vrstu potvrde i sredstva zamjenskog plaćanja. U svakom prenoćištu, ili mjestu na kojemu je trebalo uručiti milodar ili darove, hodočasnik bi predao taj dokument lokalnom templarskom pred­stavniku, koji bi nakon toga platio preostale dugove hodočasnika i vra­tio dokument vlasniku. Po završetku hodočašća, putnik bi predao dokument rizničaru templarskog stožera koji ga je izdao. Ovaj bi mu vratio cjelokupni položeni iznos ili mu uručio odgovarajući račun, u slučaju daje hodočasnik prešao dopuštenu granicu. Suvremeni ekviva­lent templarske isprave jest, naravno, kreditna kartica.

Templarska bankarska praksa nije obuhvaćala samo hodočasničku trgovinu, nego i novčane transfere u međunarodnoj i unutrašnjoj trgovi­ni Crkve i države. U Srednjem vijeku kršćanima je bilo zabranjeno na-

plaćivati kamate na zajam, te se posuđivanje novca kao djelatnost tradi­cionalno vezivala uz Zidove. To nije nimalo pomoglo podizanju njihova ugleda kao rasne skupine, koji je već bio okaljan optužbama za "uboj­stvo Krista". Templari su pronašli način da zaobiđu ovu prepreku, koji im je omogućio da posuđuju određene svote novca uz kamate a da pri­tom ne budu optuženi za lihvarstvo. Kako je bilo dopušteno naplaćivati rentu za najam kuće ili zemlje, templari su iskoristili to pravo pri posud­bi novca, naplaćujući "rentu", a ne kamate za svoje usluge. Renta se naplaćivala od trenutka zajma i dodavala se na osnovni posuđeni iznos. Na taj su način izbjegli osudama za nekršćansko ponašanje, drugim ri­ječima, za lihvarstvo. Raspolagali su tolikim bogatstvom da njihove uslu­ge nisu tražili samo trgovci i zemljoposjednici feudalne Europe, nego i crkveni i državni moćnici. Posuđivali su novac biskupima za izgradnju crkava; prinčevima, kraljevima i carevima omogućavali su sredstva za ratove i križarske pohode. S uspostavom financijske i prometne si­gurnosti, Europa se počela mijenjati. Sigurna i uspješna trgovina dovela je do akumulacije kapitala i izranjanja bogatog trgovačkog sloja, grad­ske buržoazije. Novostvoreno bogatstvo gradskih trgovaca još je više ojačalo moć gradova. Kako su izvangradska područja postala mirnija i sigurnija, feudalni su gospodari postupno gubili raison d'etre na ko­jemu su do tada temeljili svoju moć.

Templarski je red, unatoč relativno kratkom razdoblju postojanja, bio ključni pokretač preobrazbe srednjovjekovne Europe. Od svojih arapskih suparnika u Svetoj zemlji, templari su primili blagodati novih znanja i tehnologija koje su Europljani uvelike iskoristili. Gotičke kate­drale, kao manifestacije načela svete geometrije, i danas krase lice Eu­rope, uzdižući se visoko ka nebu, poput tihih "molitava u kamenu". Općenito uzevši, različite templarske aktivnosti predstavljale su dijelove golemog mozaika koji je oblikovao sliku budućnosti. Red nije bio tek srednjovjekovna preteča suvremenog multinacionalnog konglomerata, nego je na mnoge načine predstavljao rani zametak Europske Unije. Uspoređujući utjecaj templara na europsku kulturu s onim njihovih suparnika, neizostavno se nameće jedno pitanje: Što je to po čemu se vitezovi templari toliko razlikuju od drugih vjerskih ili vojničkih redova toga vremena? Zašto je upravo taj Red uspio inicirati duboke promjene koje su dotaknule živote gotovo svakog čovjeka u Europi? Kako bismo

razumjeli prave motive ovih redovnika-ratnika, valja proniknuti u njiho­va istinska duhovna i religiozna uvjerenja (što predstavlja zadatak kojeg bi se malo povjesničara rado prihvatilo), u čemu nam djelomice mogu pomoći rezbarije i ikonografija katedrala u Chartresu i Amiensu.

KATEDRALA U CHARTRESU I CRNA BOGORODICA

U katedrali u Chartresu, glavnom središtu kršćanskog bogošto­vlja, niti jedna rezbarija iz prvih dvije stotine godina postojanja građe­vine ne odnosi se na raspeće, osnovni događaj iz kršćanske predaje. Jedinu naznaku o onome što sv. Pavao opisuje kao "žrtva otkupljenja", predstavlja slikanja iz 12. stoljeća, koja se nalazi na staklu prozora na zapadnom pročelju katedrale, jednom od malobrojnih sačuvanih ostata­ka prvotne katedrale koju je 1150. godine podignuo biskup Fulbertus, da bi 1194. bila uništena u požaru. Zapadno pročelje Fulbertusove katedrale pripojeno je današnjoj građevini, čija je izgradnja započela nakon požara a trajala je 30 godina.

Davno prije pojave kršćanstva, na mjestu kasnije kršćanske kate­drale stajao je kip crne druidske Bogorodice s djetetom, koju je Cezar nazvao Virgini Parturae. Drevni druidski kip stoljećima se čuvao u kripti katedrale, te se, zajedno s Marijinom odjećom, smatrao osobito svetim. Biskup Fulbertus bio je naklonjen štovanju Djevice Marije, te je odigrao ključnu ulogu u širenju "mariolatrije" u srednjovjekovnoj Europi. To potvrđuje i replika Virgini Parturae pod krinkom Marije, majke Božje, smještena nad glavnim ulazom na zapadnom pročelju katedrale.

Templari su "mariolatriju" koristili kao sredstvo kojim su pod velom kulta Crne Bogorodice prikrivali osnovno heretičko načelo vlas­titih uvjerenja. Ovaj se kult iz Chartresa velikom brzinom proširio na čitavu Francusku, Španjolsku i većinu Europe, te su templari, tobože štujući Crnu Bogorodicu, naočigled svećenstva prakticirali kult Izide i Horusa - heretičke i ženske principe božanske mudrosti. Izida je bila crna egipatska božica, koja se vezivala uz mudrost i spoznaju i tradi­cionalno se prikazivala kao božanska majka boga Horusa. Taj se kult povezivao i sa štovanjem Marije Magdalene, Isusove supruge. Engleski pisac Ean Begg zabilježio je da postoji čak 50 svetišta sv. Marije

Magdalene koja uključuju i svetišta Crne Bogorodice.21 Proučavajući položaje ovih mjesta dvostrukog štovanja, možemo uočiti da ih se veli­ka većina nalazi na području Lyonsa, Vichyja i Clermont-Ferranda, gdje se prostire planinski lanac kojeg mještani nazivaju "Magdalenine planine". Naiđete li gdje na svetište Crne Bogorodice, možete ga odmah povezati s dvije skupine, s templarima i Rex Deusom. Već smo spomenuli kako je Bernard od Clairvauxa održao 120 propovijedi o Pjesmi nad Pjesma­ma. Ona se tradicionalno vezivala uz Magdalenu, a veza s kultom Crne Bogorodice jasno se odražava u riječima zaručnice: "Crna sam, ali li­jepa." Bernard od Clairvauxa pridružio se cistercitima, templarima i Salo-monovoj djeci kako bi "služio Betaniji i kući Marijinoj i Martinoj." Mnogi znanstvenici vjeruju kako većina gotičkih katedrala posvećenih Našoj Gospi, koje su nastale kao rezultat templarskih aktivnosti nisu bile posvećene Mariji, majci Isusovoj, već njegovoj supruzi, Mariji Magdaleni, ili Mariji iz Betanije.

U većini templarskih crkava rijetki su izravni umjetnički prikazi samoga Isusa, a tamo gdje postoje opisuju ga kao učitelja ili vodiča, ali nikada kao žrtvu. Paradoksalno jest što su među vitezovima, koji su navodno bili predani kršćanskom cilju, i u umjetničkom i u religioznom smislu dva Ivana uživala prednost pred Isusom. Jedan se od njih gotovo redovito pojavljivao u templarskim središtima; drugi se prikazivao vrlo rijetko, ali je, izgleda, bio osnovni izvor templarskih uvjerenja. Te su osobe bile Ivan Krstitelj i Ivan Evanđelist - učenik kojega je Isus ljubio i plodan autor mnogih biblijskih dokumenata, koji su odavno izgubljeni ili ih je zataškala Sveta Majka Crkva, poput Djela Ivanovih i Evanđelja ljubavi.

KATEDRALA U AMIENSU I IVAN KRSTITELJ

O značenju Ivana Krstitelja za templarski red moguće je prosuditi iz mnogih izvora. Katedrala u Amiensu na sjeveru Francuske, koja se smatra jednim od najljepših primjera gotičke arhitekture na svijetu, iz­građena je kako bi se u njoj čuvala relikvija koja je za templare bila najsvetija - glava Ivana Krstitelja. Na kamenom zidu, koji dijeli kor od atrija, nalazi se prekrasan bareljef, izrezbaren iznimno vješto i studi­ozno. Bareljef prikazuje pojedinosti iz života, ne Isusa Mesije i navod-

nog Sina Božjeg, nego Ivana Krstitelja, Svećenika-Mesije i čovjeka za kojeg mnogi tvrde da je Isusa uputio u duhovne misterije. Jedan dio bareljefa opisuje događaje koji su uslijedili odmah nakon Ivanova smaknuća, kada je njegova glava na pladnju poslužena Salomi. Saloma je prikazana kako nožem probada lubanju, bušeći je na način na koji su to stoljećima kasnije činili templari i masoni na lubanjama svoje preminule braće.

Blagdan sv. Ivana Krstitelja slavio se s osobitim žarom na po­dručjima templarskoga utjecaja, a u jednom, nekoć templarskom, selu u Provansi taj se običaj održao do danas. Proučimo li podrobnije dostup­ne izvore koji se odnose na templarska religiozna uvjerenja, gotovo neprimjetno će izroniti nejasan lik drugoga Ivana, Ivana Evanđelista. Prema papi Piju IX., templari su "od samoga početka bili sljedbenici johanitske hereze". Dosta se raspravljalo o pravoj prirodi takozvane johanitske hereze, za koju jedan suvremeni povjesničar tvrdi da joj po­drijetlo valja tražiti među sljedbenicima Ivana Krstitelja. Ova potpuno pogrešna tvrdnja naširoko je prihvaćena iako za nju nije pružen nijedan uvjerljiv dokaz. Templarski kult Ivana Krstitelja je čak i u onim opasnim vremenima bio vrlo dobro poznat i prihvaćen. Međutim, kult Ivana Krstitelja bila je samo krinka pod kojom su templari skrivali svoju privrženost istinskom Isusovu nauku, koji se stoljećima prenosio u obli­ku izvornog Evanđelja po sv. Ivanu, djela koje je Svetoj Majci Crkvi davalo mnoge razloge za zabrinutost.

Templarski je red, nakon optužbe za herezu, konačno bio potis­nut. Oni koje je Inkvizicija optužila za herezu proglašeni su "ne-osobama", a svi inkriminirajući dokumenti pronađeni u njihovu posjedu crkvene su vlasti uništile ili zataškale. Stoga suvremeni povjesničari ne raspolažu izvornom dokumentacijom na temelju koje bi mogli nešto zaključiti o templarskom religioznom sustavu. Postoje samo zapisi o suđenju koje posjeduje tužitelj. Već smo naveli mnoštvo takvih neizravnih dokaza, a posljednja dva stoljeća potrage za istinom iznjedrila su samo jedan zaključak: Templari su gotovo dvije stotine godina postojali bez ikakvog uplitanja crkvenih vlasti. Kako su mogli tako dugo skrivati svoja heretička uvjerenja?

OČUVANJE VJERE

Templari su, poput skupine Rex Deus iz koje su poniknuli, skriva­li svoja istinska uvjerenja, javno prakticirajući vladajuću religiju. Oni su bili gnostička sekta koja je čuvala i prenosila izvorna Isusova učenja u obliku u kojemu ih je zapisao Ivan Evanđelist. Kako smo već spomenu­li, njihove su okrugle crkve imale duboko kabalističko značenje, a odatle se lako može zaključiti da su među tajnama koje su sačuvali bile i tajne kabale. Prema Magnusu Eliphasu Leviju, ezoteričkom učitelju iz 19. stoljeća, templari su sebe nazivali "jedinim čuvarima velikih religioznih i svjetovnih tajni... koje će ostati skrivene od pokvarenosti vlasti." Vjerovao je da je njihov osnovni cilj bio očuvati istinski Isusov nauk, koji je izmijenjen zbog hirova pojedinaca i političkih težnji. Poučena neugodnim iskustvom nakon koncila u Niceji, skupina Rex Deus isko­ristila je Red kao jedan od načina očuvanja istine. Magnus Eliphas Levi je napisao:

"Nasljednici starih rozenkrojcera, postupno mijenjajući asketske metode i strogu hijerarhiju svojih prethodnika, postali su mistič­na sekta, ujedinivši se s templarima. Njihova su se učenja tako ispremiješala, a svoju su sljedbu počeli smatrati jedinom rizni­com tajni objavljenih u Evanđelju po sv. Ivanu."

Američki masonski povjesničar Albert Pike, 1871. godine napisao je kako je Red "usvojio sv. Ivana Evanđelista kao jednog od svojih zaštit­nika, te da ne izazove sumnje Rima, povezao s njime sv. Ivana Krstite­lja". Ivan Krstitelj nije bio svetac-zaštitnik samo templarskih vitezova, nego poslije i slobodnih zidara. U knjizi "Hiramov ključ"* Knight i Lomas ističu da srednjovjekovno djelo izvjesnog Lamberta de St Omera (bliskog srodnika Godfroi de St Omera, jednog od devetorice vitezova-utemeljitelja Reda) naslovljeno Nebeski Jeruzalem sadrži ilustraciju koja "...jasno upućuje na to da je osnivač [nebeskog Jeruzalema] upravo Ivan Krstitelj. U ovom, navodno kršćanskom dokumentu, Isus se uopće ne spominje."

* R . Lomas, C . Knight, "Hiramov k l j u č " .

Graham Hancock, britanski pisac i istraživač drevnih civilizacija i religija, napisao je:

"...istražujući vjerovanja i ponašanje ove neobične skupine re­dovnika uvjerio sam se da su otkrili neku izvanredno drevnu mudru predaju..."

Princ Michael od Albanyja potvrdio je ove riječi kada je svitke koje su templari otkrili prilikom iskopavanja u Jeruzalemu opisao kao "plodove drevnih znanja".

Gnosticizam se sastoji upravo u očuvanju tajnog znanja i njegovu prenošenju putem metode učenja i inicijacije. Uvaženi britanski mitolog i pjesnik Robert Graves tvrdio je da je najbolji primjer neprekinutog i vjernog prenošenja takvoga znanja sadržan u inicijacijskom sustavu su-fija. Prema Gravesu, sufizam je nekoliko tisuća godina stariji od islama, a on sam pronašao je sufijske tragove na građevinama iz 2500. godine pr. Kr. Bio je uvjeren da su sufiji sudjelovali u izgradnji Prvog hrama u Jeruzalemu, te da njihovi suvremeni nasljednici svoje podrijetlo vuku od klesarske gilde Engleske i Škotske, osnovane u vrijeme vladavine saksonskoga kralja Athelstana. Jedna od obitelji iz koje su poniknuli članovi Rex Deusa bila je i saksonska kraljevska obitelj. Članovi Rex Deusa koji su osnovali templarski red iskoristili su stečeno znanje kako bi u Jeruzalemu izvršili iskopavanja, a to je drevno znanje predstavljalo jednu od tajni koje su se prenosile među posvećenicima templarskoga reda.

UNUTARNJI KRUG

Broj templarskih vitezova strelovito je rastao te su njihovi redovi u svako vrijeme brojali po nekoliko tisuća vitezova. Osim vitezova, tem­plari su držali i pješaštvo (ti su vojnici bili poznati kao "serjeants"), te mnoštvo obrtnika, trgovaca i pomoćnih radnika. Templarom viteškog ranga mogao je postati samo onaj koji je potjecao iz plemenite obitelji, te koji je već stekao viteški naslov. Samo su malobrojni pojedinci sma­trani dovoljno pouzdanima da prime znanje zbog kojeg su mogli biti optuženi za herezu. Iz toga unutarnjeg kruga izvornih osnivača biralo

se vodstvo Reda. Francuski istraživači i pisci, George Cagger i Jean Robin, izjavili su da je

Red Hrama doista bio sastavljen od sedam "vanjskih" krugova čiji su članovi bili posvećeni u manje misterije, te od tri "unutar­nja" kruga iniciranih u velike misterije. "Jezgru" Reda činilo je sedamdeset templara...

Vrlo je vjerojatno da su religiozna uvjerenja templarskih vitezova bila vrlo raznolika. Moguće je da su mnogi vitezovi doista bili uvjereni kršćani kakvima su se i deklarirali, no unutar toga vanjskog, egzoteričnog kru­ga kršćanskih ratnika, bili su skriveni unutarnji krugovi čiji su članovi bili upućeni u različite stupnjeve ezoteričnog znanja, ovisno o stupnju njihove inicijacije u gnostičke tajne templarskoga reda. Ne dvojimo da su pripadnici Rex Deusa odmah stjecali pravo ulaska u tri unutarnja kruga u koje su se povremeno pripuštali i provjereni kandidati iz vanj­skih krugova. Jezgra se najvjerojatnije sastojala samo od povjerljivih članova Rex Deusa koji su postigli najviši stupanj inicijacije, što je skupim omogućilo da zadrži kontinuitet i nadzor.

Izgleda da su jezgra Reda i njegovi unutarnji krugovi bili angažirani u aktivnim istraživanjima ezoteričnih i religioznih pitanja koja su pro­izlazila iz predaja Rex Deusa i svitaka otkrivenih u Jeruzalemu. Tem­plarski učenjaci nisu žudili za znanjem zbog vlastite koristi poput nekih današnjih znanstvenika; njihovi su motivi bili suštinski praktični i prag­matični. Za razliku od priprostih kršćana među kojima su živjeli, nisu gubili vrijeme u potrazi za vječnim spasenjem. Predmet njihova istraživanja bilo je sveto znanje, a takvo se duhovno znanje moglo izravno i praktično primijeniti u stvarnom svijetu. Poput starih gnostičkih po-svećenika, to su znanje iskoristili ne samo za dobrobit Reda, već i za opću dobrobit zajednica u kojima su se kretali. Kao rezultat djelovanja te jezgre templarskoga reda koju je činio Rex Deus, lice Europe počelo se mijenjati. Templarski red nije bio jedini instrument kojim se poslužio Rex Deus kako bi izvršio utjecaj na Europsku kulturu i misao. Mitovi i legende bili su također učinkovito sredstvo koje je oblikovalo europsku duhovnu i povijesnu percepciju.

11 Srednjovjekovni mitovi i legende

Zbog duboke tajnosti u kojoj je djelovala skupina Rex Deus, nitko izvana nije znao ništa o njezinim aktivnostima sve do kraja dru­gog tisućljeća. Međutim, zapadnoeuropski narodi su poznavali

drevne legende i priče čije im podrijetlo nije bilo poznato. Arturijanske legende i priča o potrazi za Svetim gralom učinili su predaje Rex Deusa besmrtnima. Na narodnu maštu snažno su utjecali tajanstvenost, ideali­zam i dramatičnost priče o kralju Arturu, njegovim vitezovima Okru­glog stola i potrazi za Svetim Gralom. Obje su legende namjerno stvorene kako bi poslužile svrsi Isusovih potomaka.

Gral se opisivao različito: kao krčag, kalež, kamen unutar kaleža, kamen ili čarobni pehar koji je imao moć uskrsnuća mrtvih i ozdra­vljenja bolesnih. Pretkršćanski izvori tvrde kako Gral nije bio kalež, nego zdjela ili kotao. Opisivao se i kao pladanj, oltar ili kamen, a na sjevernim vratima katedrale u Chartresu nalazi se kip koji ga prikazuje kao kamen u kaležu kojeg nosi Melkisedek. U mnogim ranim europ­skim kulturama, osobito keltskoj, mogu se pronaći legende u kojima se mnogi od ovih predmeta povezuju s mističnim i magičnim moćima. Ro-mansa o Gralu dobila je svoj "kršćanski" sjaj pod vještim vodstvom dvojice izvanrednih ljudi, Chretiena de Troyesa i Wolframa von Eschen-bacha koji je posjetio Svetu zemlju i ondje, kako se vjeruje, neko vri­jeme boravio medu templarima; neki smatraju da je Wolfram i sam bio templar. U njihovim su pričama poganska vjerovanja bila utkana u kršćan-

ski kontekst, prihvatljiv tadašnjoj crkvenoj hijerarhiji. Tako gralske ro­manse predstavljaju neobičnu mješavinu poganskih legendi, keltskog folklora, židovskog simbolizma, predaja Rex Deusa te alkemijskih i ka-balističkih elemenata. U sve je to inkorporirano ortodoksno kršćansko štovanje najsvetije od svih relikvija.

Romantična priča o "potrazi za Svetim Gralom" dobro je poznata svakom školarcu i povjesničaru koji je proučavao Srednji vijek, tem­plarski red i viteške ideale. Najpopularnije verzije gralskih priča temelje se na uvelike pročišćenim verzijama Thomasa Malloryja iz 1469., koje pripovijedaju o viteškim i kršćanskim vrlinama glavnoga junaka, viteza, koji traži svetu relikviju, obično kalež iz kojega je Isus pio na Posljed­njoj večeri. Zašto bi neki vitez tražio relikviju, makar i svetu, kada je u svakoj crkvi i kapeli mogao čudesnim činom transsupstancijacije pri­stupiti tijelu i krvi samoga Isusa? Ove krajnje nedosljedne kršćanske verzije priče o Gralu samo su različiti načini na koje su se prikrivale suštinski heretičke teme.

Prva gralska romansa koja je oko 1190. godine osvojila Europu bio je nedovršen ep Chretiena de Troyesa, Perceval (Parsifal) ili Le Conte del Graal (Priča o Gralu) Chretien je, poput mnogih važnih sudionika u složenoj drami Rex Deusa, potjecao iz francuskoga grada Troyesa, glavnog sjedišta grofova od Champagne. Najprije je učio za svećenika, ali je, ovladavši latinskim postao ugledan prevoditelj i pisac. Pripisuje mu se i autorstvo priče o Camelotu naslovljene Erec i Enida, te romanse Lancelot, koja pripovijeda o preljubništvu kraljice Guine­vere, supruge kralja Artura. Tri je romanse posvetio Mariji, grofici od Champagne, koja nije bila samo supruga njegova pokrovitelja, nego i kćer francuskoga kralja Luja VII. i akvitanske kraljice Eleanore. Tvrdi se da je grofica Marija pretvorila dvor Champagne u vinograd kulture i viteštva, ali se nakon smrti svoga supruga grofa Henryja, koji je umro ubrzo nakon povratka iz križarskog rata, povukla iz javnoga života. Chretien je ubrzo pronašao drugog pokrovitelja, flandrijskoga -grofa Phillipea d'Alsaca, sina Payen de Montdidierova nećaka, jednog od suosnivača templarskoga reda i rođaka jeruzalemskog kralja. Upravo je ovom vodećem članu skupine Rex Deus Chretien posvetio svoje posljed­nje nedovršeno djelo Le Conte del Gral.

Legende o kralju Arturu i potrazi za Svetim Gralom ne povezuje samo podrijetlo. Svaka je legenda prožeta istim idealizmom i željom za stjecanjem duhovnog savršenstva koje će se oduprijeti okovima grube stvarnosti. Ironično je što su mnogi kritičari i suvremeni znanstvenici primijetili da čitav srednjovjekovni žanr arturijanskih i gralskih romansi potječe iz istog, odavno izgubljenog izvora. Ovaj zajednički izvor i ro-manse koje su iz njega proizašle uspoređivali su se s takozvanim "Q" dokumentom, koji je iznjedrio sinoptička evanđelja. Ne poričemo da možda zaista postoji neki zajednički izvor koji povezuje gralske romanse Chretiena de Troyesa i Wolframa von Eschenbacha s engleskim piscima arturijanskog žanra. Međutim, znamo da pravo podrijetlo ove tajan­stvene mitologije valja tražiti u nauku i predaji Rex Deusa. Trajnu i sveprožimajuću snagu ovoga mita opisao je Malcolm Godwin:

"Nijedan zapadni mit nema životnost i čarobnost kakvu posjedu­je legenda o Gralu, koja je još uvijek sposobna dotaknuti i maštu i duh. Nijedan mit nije toliko bogat raznolikom i nerijetko protu­slovnom simbolikom. A u njezinoj srži leži tajna koja je posljed­njih devet stotina godina održavala tajanstvenu privlačnost Grala, dok su ostali mitovi i legende pali u zaborav i zauvijek nestali. [naglasili pisci].

Gral je poprimao različite oblike: najpoznatija legenda opisuje ga kao kalež u koji je Josip iz Arimateje skupljao krv i znoj razapetog Isusa. Pretpostavimo li da je ova tvrdnja istinita, tada se to moglo dogoditi tek nakon što je Isus bio spušten s križa, odnosno, kada je, prema jednom od središnjih načela kršćanske vjere, već bio mrtav. Tri su razloga koja ovu tvrdnju čine neprihvatljivom. Prvi je razlog vjerska odvratnost Zidova prema samoj pomisli da netko iz njihova plemena dotiče mrtvo tijelo, a kamoli krv - da je Josip dotaknuo Isusovo mrtvo tijelo morao bi se nakon toga podvrgnuti dugotrajnom obredu pročišćenja, koji se nije mogao provesti na večer uoči Pashe. Drugo, tadašnji ortodoksni židovski pogrebni običaj, koji se održao među suvremenim hasidima, zahtijevao je da se cijelo tijelo i sva krv pomno zakopaju kako bi se osigurao život poslije smrti. Ova je praksa izričito zabranjivala uzimanje krvi iz tijela mrtvih Židova. Konačno, ovu priču osporava i forenzična patologija -mrtav čovjek ne krvari! Dakle, moguća su samo dva razumna objaš-

njenja: ili je čitava priča u potpunosti izmišljena ili se, što je mnogo vjerojatnije, taj događaj doista zbio, iz čega proizlazi da je Isus nakon spuštanja s križa na Golgoti bio živ, što prikazuju Postaje Križa u crkvi u Rennes-le-Chateauu te opisuje Izgubljeno Petrovo Evanđelje.

U kršćanskoj Europi 12. stoljeća, svatko za koga se sumnjalo da je u duhovnom smislu različit od većine, nalazio se na sigurnom putu za lomaču. Stoga su gralske romanse opisivale dugotrajnu i opasnu potragu za najsvetijom od svih relikvija, Kristovim kaležom, u kojoj je tragač bio podvrgnut brojnim iskušenjima i opasnostima. Međutim, bio je to samo romansirani prikaz vrlo dobro poznate srednjovjekovne stvarnos­ti - opasnosti koje su vrebale na hodočasničkim putovima. Bio je običaj da vjernik žrtvuje svoje vrijeme i sredstva kako bi poduzeo hodočašće u neku od dalekih zemalja, kako bi se poklonio pred relikvijom nekog davno preminulog sveca. Po čemu je, onda, potraga za Svetim Gralom bila toliko posebna? Nije to bila potraga za opipljivom relikvijom, nego alegorijski opis heretičke i alkemijske potrage, zavijen u prihvatljiv ka­tolički rječnik. Romanse Chretiena de Troyesa i Wolframa von Es-chenbacha predstavljaju vodilje na putu duhovnog savršenstva na kojemu "sirova tvar" ljudske pogrešivosti može konačno transmutirati u "čisto zlato" duhovnog jedinstva s božanskim. Parsifal je, stoga, ni više ni manje nego šifrirani vodič na tegobnom putu do inicijacije.

Gralske romanse skrivaju religiozne ideje koje protuslove mono­litnoj svemoći Svete Majke Crkve. Kralj gralskog zamka opisuje se kao Kralj-Ribar čije blagostanje, ili nedostatak istog, odražava duhovno i fizičko stanje njegova naroda. Ranjeni Kralj-Ribar zlorabi svoju vlast u osiromašenoj zemlji, baš kao što crkveni uzurpatori pljačkaju duhovne živote onih za koje tvrde da im služe. Kada onaj dovoljno čistog srca da vidi Gral ozdravi Kralja-Ribara, bogatstvo njegova opustošenog kraljevstva bit će vraćeno. Kada istinska Isusova učenja trijumfiraju nad pohlepom, lažima i licemjerjem, uspostavit će se vladavina neba na zemlji, odnosno bit će ostvaren konačni cilj Rex Deusa. Prema jednom ugled­nom mitologu, upravo je u ovome sadržana osnovna ideja Grala. Profe­sor Joseph Campbell, osvrćući se na važnost Grala, navodi odlomak iz Evanđelja po Tomi: "Tko pije iz mojih usta, postat će kao ja, i ja ću postati kao on." (rečenica završava ovim riječima: i skrivene će mu se stvari razotkriti, vidi Koptsko apokrifno Evanđelje po Tomi, vlastita

naklada Ante Vujičića, preveli Maria Spitzer i Dražen Bukovac, Za­greb, 2000., str. 45.)." Campbell drži da ove riječi sadrže konačno i vrhunsko prosvjetljenje, koje slijedi nakon uspješne potrage za Svetim Gralom. U gralskim je romansama moguće pronaći i druge tragove religioznih ideja Rex Deusa i templara. Krvava glava koja se prigodom određenih svečanosti nosila na pladnju, simbolizira glavu Ivana Krstite­lja, kojega su Rex Deus i templari osobito štovali. Na mnogim se mje­stima spominje i Sofija, ženski princip Mudrosti.

Rudolf Steiner, glasoviti posvećenik s početka 20. stoljeća, vjero­vao je kako se ezoterični simbolizam može protumačiti na devet ra­zličitih načina, ovisno o stupnju prosvjetljenja i duhovnoga znanja promatrača. Prema egzoteričnom tumačenju, gralske priče opisuju potragu za svetom relikvijom. U dvanaestom stoljeću, kada je kult re­likvija dosegnuo svoj vrhunac, najznačajnijima su se smatrale relikvije koje su bile izravno povezane s Isusom. Stoga se takvo tumačenje nije protivilo vladajućoj crkvenoj hijerarhiji koja je poticala štovanje mnogih predmeta poput, primjerice, brojnih prepucija, navodno Isusovih, koji su se čuvali u crkvama i katedralama širom Europe. Francuski kralj Luj IX., sv. Luj osobno, sagradio je u Parizu Saint Chapelle, jednu od naj­ljepših europskih srednjovjekovnih građevina, kako bi se u njoj čuvala relikvija posvećena izravnim dodirom s tijelom Mesije - kruna od trnja. Francuskom je kralju relikviju prodao jedan od bizantskih vladara iz obitelji Rex Deus, kojeg je novac zanimao više od kršćanske mitologije ispletene oko dubiozne žrtve otkupljenja na Golgoti.

Ezoterično tumačenje potrage za Svetim Gralom kao mističnog puta ili uspona kandidata do njegova duhovnog prosvjetljenja, bilo je mnogo prihvatljivije, ali i heretično. Različita tumačenja pojma Svetoga grala nisu se zaustavila na "postupnom" ili duhovnom uspinjanju, nego su s pojavom knjige Sveta krv, Sveti gral postala još bogohulnija. Para­doksalno jest što je u Tajnim dosjeima Sveti Gral, odnosno Sangraal, protumačen gotovo ispravno. Sveti je gral dobio novo značenje koje se uspješno suprotstavilo svim dotadašnjim tumačenjima. Izraz Sangraal više nije predstavljao skraćenicu za Sainte Graal, nego krinku potpuno drukčijeg pojma - Sang Real, odnosno sveta krv. Na engleskom je jeziku prvi put objavljena knjiga u kojoj se otvoreno raspravljalo o stvar­noj mogućnosti postojanja krvne linije koja svoje podrijetlo vuče od

Isusa Nazarena. Ta je knjiga u kršćanskom svijetu odjeknula poput bombe, u jednakoj mjeri izazvavši gnušanje i ushit.

Mitovi i legende su od pamtivijeka predstavljali prihvatljiv način prenošenja duhovnih alegorija i neugodnih istina. Akademska ih je za­jednica do sada prezrivo odbacivala kao proizvode nadahnute mašte koji su privlačili samo polupismene ili lakovjerne ljude. U svojoj su oho­losti akademici zanemarili činjenicu da su sva značajna djela čovječan­stva, bilo društvene, religijske ili političke prirode, uvijek stvarala vlastitu mitologiju. Tako se oko velikana daleke prošlosti, značajnih ličnosti svih velikih religija i pretpovijesnih junaka isplela veličanstvena i bogata mi­tologija. Posljednjih su godina, zahvaljujući radu nadahnutih umova poput Josepha Campbella, mitovi i legende dobili posve novu dimenziju . Poput religioznog i umjetničkog simbolizma, mitovi i legende mogu se tumačiti na različite načine, a smjestimo li ih u povijesni kontekst, mogu poslužiti kao putokazi za otkrivanje skrivenih istina. Njihovu važnost potvrdio je profesor Campbell izjavivši da je: "Mitologija jedina i vr­hunska istina - jer se vrhunsko ne može opisati riječima." S Campbe-llovom se tvrdnjom slaže i pjesnikinja Kathleen Raine, koja je izjavila da: "Činjenica nije istina mita; mit je istina činjenice." Indijski znan­stvenik Ananda Coomeraswamy je napisao: "Mit utjelovljuje najbliži pristup apsolutnoj istini koji se može iskazati riječima." Bill Moyers je, u razgovoru s Josephom Campbellom, rekao: "Mitovi su priče o našoj dugoj potrazi za istinom, za svrhom, za značenjem." Campbell je na to odgovorio: "Mitovi su ključ duhovnih mogućnosti ljudskog ži­vota."

Ako je osobnost, kako tvrde psiholozi, proizvod priča koje čovjek priča samome sebi, onda isto vrijedi i za plemena i narode. Ta se tvrdnja najbolje može primijeniti na Engleze, etnički mješovit narod na čiju su kulturu utjecali osvajači iz mnogih zemalja. Mitovi i legende bili su ko­risna i učinkovita sredstva kojima su engleski vladari jačali svoju moć, položaj i legitimitet. Jedna je legenda osobito doprinijela uspostavi društvenog jedinstva u Engleskoj, potičući gotovo idealističke težnje naroda. Vrijednosti koje je isticala - odanost, hrabrost i služenje drugi­ma - ostavile su velik trag u engleskoj duši. Bila je to legenda o kralju Arturu i vitezovima Okruglog stola.

Lik kojeg možemo povezati s Arturom u britanskoj se povijesti prvi put spominje u zapisima sv. Gilda, crkvenog povjesničara iz 5. stoljeća, koji je opisao hrabrost plemenskog vođe sa zapada Engleske, kojeg je nazvao Aurelius Ambrosianus. Četiri stoljeća kasnije, redovnik Nennius iz Bangora toga je plemenskog vođu preimenovao u Artura. Hrabri ratnik zvan Artur u tim je ranim zapisima različit od osobe koju opisuju popularne arturijanske romanse. Prvo djelo u kojemu se opisuje idealizirani kralj kojeg poznajemo kao Artura objavljeno je 1136., ot­prilike 18 godina nakon osnutka templarskoga reda, a nosilo je naslov The Matter of Britain. Legedarnog kralja Artura to djelo predstavlja kao utjelovljenje viteštva i hrabrosti, koji je postao nekom vrstom me­sijanskog spasitelja svoga naroda. Vjerovalo se da će on, poput Isusa, ponovno doći kad zaprijeti opasnost. Autor ovog čarobnog djela bio je Geoffrey iz Monmoutha, svjetovni kanonik u Oxfordu. U njegovoj se pripovijesti, međutim, uopće ne spominju Sveti gral, Lancelot ili Okrugli stol. Prevedena je na velški, francuski i anglosaksonski jezik, te je po­stala toliko popularna da su ljudi još stoljećima vjerovali da opisuje stvarni povijesni događaj.

Geoffrey je tvrdio da je priču preveo iz drevnog dokumenta kojeg mu je dao njegov ujak. Taj je ujak navodno bio oxfordski arhiđakon imena Walter Map. No, jedina osoba toga imena koja je postala oxford-skim arhiđakonom u tu je službu stupila tek 40 godina nakon Geoff-reyeve smrti. Mnogi znanstvenici namjerno zanemaruju ovu nedosljednost, u isto vrijeme odbacujući svaku mogućnost postojanja toga nepoznatog dokumenta. Možda nije slučajnost da je u vrijeme nas­tanka toga veličanstvenog djela, Payen de Montdidier, jedan od suos­nivača templarskoga reda bio veliki meštar Engleske i da se najznačajniji templarski preceptorat tadašnjeg kraljevstva nalazio u Oxfordu. Ma­sonski povjesničari Knight i Lomas povezali su Montdidiera i Geoffreya iz Monmoutha i vrlo uvjerljivo argumentirali postavku prema kojoj je templarski veliki meštar bio izvor podataka za priču o Arturu.

Godine 1140., otprilike četiri godine nakon objavljivanja arturi-janskih priča Geoffreyja iz Monmoutha, još jedan engleski redovnik i povjesničar, William iz Malmesburyja, prvi je put pisao o Svetom gra-lu. Među njegova djela ubrajaju se i Gesta Region Anglorum, (Djela engleskih kraljeva) kronika engleskih kraljeva od vremena saksonske

invazije do 1126., te djelo Historia Novella, (Nova povijest) o povijesti kraljevske kuće do 1143. godine. Već smo spomenuli da su saksonski kraljevi bili jedan od izvora krvne linije Rex Deusa. Svi normanski kraljevi koji su vladali Engleskom od 1066. do 1143. bili su potomci i rođaci Vilima Osvajača, nekadašnjeg normandijskog vojvode i nezakonitog sina obitelji St Clair. Priča Williama iz Malmesburyja potpuno se razlikuje od legende o kralju Arturu Geoffreya iz Monmoutha. Te su se dvije priče tek mnogo kasnije počele stapati u jednu. Netko će možda misliti da su dva odana redovnika, pišući o sličnoj temi, iskazivala određeni stupanj bratske ljubavi i međusobnog poštovanja. Međutim, William iz Malmesburyja otvoreno je kritizirao djelo Geoffreya iz Monmoutha.32

U akademskim je krugovima takav oblik međusobnih sukoba iz kojih slijede optužbe i osude, osobito glede valjanosti izvora, suviše dobro poznat.

Djelo Geoffreya iz Monmoutha bilo je izloženo još nemilosrdni­jim kritikama trojice pisaca koji su osporavali vjerodostojnost njegovih izvora. Kao reakciju na Geoffreyjevu pripovijest, William iz Malmes­buryja, Henry iz Huntingdona i Caradoc iz Llancarfana napisali su tri verzije arturijanske priče. Svi su oni djelovali pod pokroviteljstvom Roberta od Gloucestera, nezakonitog sina engleskog kralja Henrika I. i poiubrata princeze Matilde. Zanimljivo je istaknuti kako je zemlju na kojoj je izgrađen templarski preceptorat u Oxfordu Redu darovala Ma­tilda. Geoffrey iz Monmoutha je tvrdio da su djela Robertovih štićenika čista izmišljotina te da samo on posjeduje izvorni drevni dokument. Knight i Lomas vjeruju da su tri kasnije verzije priče i prepirke oko njezina izvora poslužile kako bi se javno opovrgnulo djelo Geoffreya iz Monmoutha, u pokušaju da se spriječi opasnost od razotkrivanja podri­jetla Rex Deusa. Knight i Lomas stigli su do sljedećeg zaključka:

"Izgleda da je priča o Arturu opis povijesti Rex Deusa, u kojoj Sveti gral predstavlja odvojenu liniju apostolskih nasljednika Josi­pa iz Arimateje koja ima prvenstvo nad nasljednicima sv. Petra koje ističe Vatikan."

Možda je Payen de Montdidier pojedinosti tajne predaje Rex Deusa nerazborito prenio strancu kao što je bio Geoffrey iz Monmoutha, čija

verzija priče nije bila potpuno točna. U tom slučaju, svađe i trvenja koja su uslijedila možda su bili pokušaj ispravljanja pogreške. Kralj Henrik I. umro je u prosincu 1135. nakon čega je uslijedila neka vrsta građan­skog rata između Matilde, koju je podržavao njezin polubrat Robert, grof od Gloucestera i njezina rođaka Stephena od Bloisa. Pretpostavlja se da su tri nove priče napisane kako bi se njima utjecalo na ishod građan­skoga rata i legitimizirala Matildina prava. Valja također istaknuti da je Matilda, poput svoga supruga Geoffreya od Anjoua, potjecala iz Rex Deus obitelji. Upravo je njihov sin bio začetnik dinastije Plantagenet, koja je sljedećih 300 godina vladala Engleskom. Henrik II., također potomak Rex Deusa, nedvojbeno je bio jedna od vodećih ličnosti toga doba. On je, s jedne strane, bio praunuk Vilima Osvajača a s druge sv. Margarete Škotske, nevjeste kralja Malcolma Canmorea i potomkinje obitelji Rex Deus. Ujak mu je bio Kralj-Ribar, Badouin III., kralj Jeru­zalema.

Prema gralskim romansama toga vremena, Gral je čuvala obitelj Percevala ili Parsifala, za kojeg se tvrdilo da je bio izravan potomak Josipa iz Arimateje. Izravna krvna povezanost ovih dvaju osoba uvijek se isticala kao iznimno značajna. Kršćanski nas nauk uvjerava da je Isus imenovao Petra za svoga nasljednika, "stijenu" na kojoj će sagraditi svoju Crkvu. Međutim, u gralskim romansama Isus imenuje Josipa iz Arimateje za čuvara Grala. Je li to, kako neki komentatori pretpostav­ljaju, samo "vidljiv, opipljiv simbol alternativnog apostolskog naslijeđa", ili ono podrazumijeva nešto mnogo značajnije - da je Josip iz Arimateje preuzeo skrbništvo nad jednim od Isusove djece?

Prema predajama Rex Deusa, Isusov sin je sa svojim bratom bli­zancem Judom Tomom prebjegao u Edesu, da bi kao mladić putovao Španjolskom i Engleskom u društvu Josipa iz Arimateje. Gralske ro-manse Crkva nije prihvatila s dobrodošlicom. Budući da same priče nisu bile otvoreno heretične, a njihovi su autori djelovali pod zaštitom svjetovnih moćnika, Crkva ih nije mogla zabraniti niti njihove autore poslati na lomaču. Ali, daleko od toga da je Crkva ostala ravnodušnom. Uz pomoć skupine cistercitskih redovnika, stvorena je pročišćena i cen­zurirana verzija ovih legendi, usklađena s tadašnjim crkvenim stajališti­ma. Ova "službena" verzija poznata je kao Vulgatski Ciklus, koji je poslužio kao temelj kasnijih priča kao što je, primjerice, Le Mort d 'Arthur

(Arturova smrt), koju je oko 1469. napisao Thomas Mallory. Ovaj duboko ukorijenjeni mit izvršio je snažan utjecaj na mnoge glasovite pisce, poput viktorijanskog pjesnika i laureata Arthura Tennysona, Wil-liama Morrisa i predrafaelite toga doba. Svoje je mjesto pronašao i u suvremenoj umjetnosti, nadahnuvši ostvarenja poput filma Monty Py­thon i Sveti Gral.

TAROT

Takozvane tarot-karte, koje su rabili posvećenici kako bi s po­moću njihova simbolizma dobili duhovni uvid u budućnost, povezuju se s potragom za Gralom i nekim vodećim obiteljima Rex Deusa. Pravo podrijetlo ovoga oblika divinacije nije poznato, iako se vjeruje da je u 13. stoljeću s Istoka stigao na područje Sredozemlja. Izvorni izgled karata promijenjen je pod utjecajem magijskih vjerovanja katara, Cigana, vite­zova templara, židovske kabale i hermetizma. Neki čak tvrde da su ta-rot izmislili templari te da su se, što ne iznenađuje, u vrijeme progona i potiskivanja Reda, odjednom izgubile četiri karte koje su predstavljale vitezove. Malcolm Godwin tvrdi kako je: "...moguće da su vještinu di­vinacije iz tarota templari primili od svojih saracenskih suparnika". On također tvrdi da je tarot, budući povezan s gnosticizmom i Rex Deu-som, bio značajan čimbenik koji je pridonio neprijateljstvu Crkve prema svim oblicima kartanja. Mnogi su svećenici smatrali da tarot predstavlja "vražji brevijar" ili "ljestve koje vode do pakla". Crkva je s pravom izražavala nezadovoljstvo, jer je vizualni simbolizam kao metoda uče­nja bio tradicionalno sredstvo prenošenja templarskih predaja, što su prihvatili i slobodni zidari te suvremeni templarski redovi.

Tarot poučava o obliku duhovnosti koji se stubokom razlikuje od crkvenog nauka, ističući ciklička načela reinkarnacije, obnavljanja i promjene. Takozvana karta "umjerenosti" prikazuje božicu Izidu, koju su u obliku Crne Bogorodice štovali templari. Gralski junak Parsifal na donjem ljevom uglu ove karte simbolično je prikazan kao dolina između dva vrha - Perce r Val. Gledano u cjelini, tarot karte na simboličan način pripovijedaju o potrazi hodočasnika, koji na svom putu do božice prolazi kroz mnoge kušnje i simboličnu smrt, da bi konačno uskrsnuo kao po-svećenik. Ima mnogo podudarnosti između tarota i gralskih romansi.

Takozvana karta "lude" označava Parsifala; "pustinjak" predstavlja gral-skog pustinjaka; "čovjek na vješalima" predstavlja Kralja-Ribara; "kula" predstavlja pustopoljinu, a karta "mjeseca" označava nosača Grala. Većina ostalih karata također se povezuje s gralskom potragom ili ar-turijanskim romansama. Jedna od četiri boje karata predstavlja Pendra-gonsku Kuću, koja izravno proizlazi iz arturijanskih priča. Druga (jug) predstavlja jednu od vodećih sjevernoeuropskih obitelji Rex Deusa, Kuću Speara i Kuću Lothiana i Orkneya - što izravno upućuje na potomke obitelji St Clair iz Roslina i Lothiana, koji su bili i grofovi Caithnessa i Orkneya.

Rex Deus je iskoristio mit, legendu i tarot za javno širenje tajne poruke. Europa je počela doživljavati promjene, te je Crkva sve žešće reagirala na podzemne i subverzivne struje, koje su sve češće izlazile na površinu. Crkva nije podnosila suparnike, a krajem 13. stoljeća zapri­jetila joj je opasnost od vlastitog stada koje se pobunilo protiv korupcije u njezinim redovima. Osim toga, jednostavniji i čišći oblik kršćanstva u Europi je nailazio na sve više pristalica. Sveta Majka Crkva ubrzo je započela brutalnu odmazdu nad ovom suparničkom organizacijom, čiji su se pripadnici nazivali sljedbenicima "istinskog Isusova nauka" kakvog ga donosi johanitski dokument Evanđelje ljubavi, čije se autorstvo pripi­suje sv. Ivanu Evanđelistu.

12 Albigenski križarski pohod

GENOCID U IME ISUSA

Tijekom 12. i 13. stoljeća, područje Midija na jugu Francuske bilo je središte zadivljujuće profinjene kulture, koja je promicala načela demokracije, ljubavi i vjerske tolerancije. Razvila se pod pokro­

viteljstvom plemstva koje je poticalo rast gospodarske stabilnosti, bla­gostanja i stvaralačke slobode. Politički sustav Languedoca bio je za ono vrijeme vrlo napredan. Feudalna vladavina grofova bila je ograničena demokratskim promjenama koje je provela bogata gradska buržoazija uz pomoć skupine odvjetnika koji su uživali povlašten status. Kona­čno, katolička Crkva više nije suvereno vladala a njezin je utjecaj sve više slabio. Tolerantno plemstvo Languedoca odavno je bilo poznato po poticanju židovskih djelatnosti na svom području, a sada su svoju zaštitu proširili i na katare, koji su prakticirali oblik kršćanstva navodno utemeljenog na istinskom Isusovom nauku. Katarski laici bili su samo slušatelji, dok su se svećenici nazivali "les bonshommes", odnosno "do­bri ljudi", koji su se posvetili usavršavanju ideala svojih preteča esena. Njihovi kritičari nazivali su ih perfecti, odnosno, "savršeni", što je bio iskrivljeni oblik latinskog pojma "hereticus perfectus", a bili su poznati i kao "katari", odnosno, "čisti".

Unatoč činjenici da je grof Raymond IV. od Toulousea poveo golemu vojsku u Prvi križarski rat, sredinom 12. stoljeća obrazovano i

sofisticirano lokalno plemstvo bilo je uglavnom antiklerikalno raspoloženo. Raymond VI., koji je umro 1222., bio je osobito naklonjen katarima, te je svugdje sa sobom vodio jednog od katarskih perfecta. Po svojoj blagonaklonosti spram katara bila je poznata i obitelj grofa od Foixa; kad su njezina djeca odrasla, grofova je supruga postala perfec­ta. Učitelji Rogera Trencavela, vikonta od Carcassonea i Beziersa, bili su katarski perfecti, a on sam postao je junački branitelj katara u svojim zemljama, zbog čega je, konačno, izgubio život. Prema katoličkom po­vjesničaru Guiraudu, gotovo svi pripadnici malobrojnog plemstva Lau-ragaisa, bogatog i gusto nastanjenog područja koje povezuje Toulouse i Carcassonne, bili su katari. Pierre des Vaux-de-Cernay, pristalica Crkve, napisao je: "gotovo svi gospodari Languedoca štitili su i pružali utočište hereticima... braneći ih od Boga i Crkve."

Predanost koju je plemstvo Languedoca iskazalo u Prvom križarskom ratu i njihova tolerancija spram katara proizlazi iz činjenice da je aristokracija toga područja uvelike potjecala iz obitelji Rex Deus. Kako su zaštitu uživali i Židovi, koji su zauzimali istaknute položaje u gradu Troyesu, sjedištu grofa od Champagne, u Languedocu su stoljeći­ma djelovale velike i bogate židovske zajednice, koje su svojim intelek­tualnim i trgovačkim umijećima pridonijeli razvitku toga kraja. Duhovni utjecaj židovskih zajednica u Narbonnei, Carcassoneu i Beziersu pot-pomogao je širenje kabalističkih učenja u Europi. Takva je zaštita pro­širena i na katare, koji su poticali ustanovljavanje sloja kvalificiranih zanatlija u društvu u kojem su se kretali. Perfecti su preuzeli glavnu ulogu u ovim stvaralačkim djelatnostima, nadzirući proizvodnju teksti­la, kože i papira.

KATARSKA UVJERENJA

Katari su bili sljedbenici dualističke, gnostičke škole, čiji su kori­jeni počivali u ranom zoroastrizmu, Pitagorinim učenjima i mitraičkom kultu izmijenjenom u kontaktu s ranim kršćanstvom. Neki tvrde da je katarska religija proizašla iz maniheizma, prvotno kršćanskog kulta koji se temeljio na učenjima perzijskog mistika Manija. Tadašnje je katar-sko društvo imalo mnogo sličnosti s keltskim, u njegovu druidskom razdoblju, s perfectima nalik druidskim svećenicima i trubadurima

Languedoca, putujućm minstrelima koji su veličali duhovne vrijednosti i otmjenu ljubav. Često se isticalo kako je i keltsko kršćanstvo, kao jedan od početnih oblika kršćanske religije, naginjao gnosticizmu i strogom dualizmu.

Perfecti su bili lako prepoznatljivi po uočljivoj odjeći, a živjeli su u zajednicama u kojima nikakvu ulogu nije igrao prijašnji društveni položaj njihovih članova. Putovali su zemljom u parovima, odgovara­jući na duhovne potrebe zajednica kojima su služili, propovijedajući sve brojnijim sljedbenicima i ozdravljujući bolesne. Liječenje se temeljilo na metodi duhovne pomoći i vještini pripravljanja ljekovitog bilja, u maniri prvih apostola i esena. U Evanđelju po Tomi zapisano je kako je Isus rekao svojim učenicima da će i oni biti u mogućnosti činiti sve što je i on činio. Kao posvećenici u istinski Isusov nauk, perfecti su oponašali svoga velikog učitelja. Vodili su jednostavan život i putovali pješice, ispunjavajući svoje svete dužnosti prema zajednici kojoj su služili. Vjerovali su da Isusova učenja sadrže božansko znanje, te da će ko­načan rezultat njihovih spoznaja biti duhovno jedinstvo s Bogom. To božansko znanje, ili gnozu, Isus je prenio svom učeniku sv. Ivanu Eva­nđelistu, koji ju je u izvornom obliku prenio katarima, čiji je sakrament "consolamentum", koji su kao oblik duhovnog krštenja dobivali vjernici nakon trogodišnjeg novicijata, bio vanjski znak postignutog prosvjetlje-nja. Duhovnim krštenjem vjernici oba spola postajali bi perfecti. Con­solamentum su primali i vjernici na samrti.

Katari su vjerovali u reinkarnaciju i selidbu ljudskih duša u živo­tinje, a budući da su životinje posjedovale nesavršenu dušu koja je čekala otkrivenje, perfecti nisu jeli meso, nego samo ribu, koja je bila dopušte­na. Kako je udovoljavanje tjelesnim porivima moglo samo usporiti u-savršavanje i oslobađanje duša, suzdržavali su se i od seksualnih veza. Obični vjernici, ili slušatelji, nisu se morali pridržavati ovih zahtjevnih pravila te im je bilo dopušteno jesti meso, ženiti se, imati seksualne veze, odlaziti u ratove i živjeti potpuno normalnim životima; zaista, jed­na od brojnih kršćanskih kritika sekte odnosila se na navodnu nemoral­nost katarskih uvjerenja. Osnovni zadatak vjernika bila je priprema za konačni sakrament duhovnog krštenja, koji će primiti u posljednjim sa­tima života na zemlji. Vjernici su pozdravljali perfecte obredom poš-

tovanja poznatim kao "melhorer", na koji bi perfectus odgovarao bla­goslovom.

U Languedocu su 1167. postojale četiri katarske dijeceze: Agen, Albi, Carcassone i Toulouse, a kasnije je u Razesu osnovana i peta. U skladu s našim prijašnjim komentarima o povezanosti mnogih plemićkih obitelji Languedoca, ne iznenađuje što je u grofoviji Champagne osno­vana još jedna dijeceza, kojoj je, kao zasebna episkopija, pridružena i dijeceza u Francuskoj. U sjevernim pokrajinama Italije, Lombardiji i Toskani postojalo je još šest episkopija, kao i na Balkanu, koji je bio pod nadzorom bizantskih vladara iz skupine Rex Deus. Svakim je po­dručjem, slično hijerarhijskom sustavu Katoličke crkve, vladao biskup; međutim, svaki katarski biskup imao je dva pomoćnika, "starijeg sina" i "mlađeg sina" koji su se birali iz đakonata starijih perfecta. Biskupa je nakon smrti nasljeđivao stariji sin, čime bi mlađi sin bio unaprijeđen te se birao novi mlađi sin. Biskupi su bili nadređeni đakonatima, a ovi pak zajednicama perfecta koje su imale ulogu samostana, inicijarijskih škola i liječilišta.

Primanje "consolamentuma" bio je samo početak inicij arijskog procesa koji je trajao čitav život, tijekom kojega su perfecti prolazili kroz razne stupnjeve prosvjetljenja, i dobivali sve opsežniji uvid u ezo­terično znanje. Na taj su način, ovisno o dostignutoj razini duhovnog razvoja i vlastita duhovnog talenta, ovladavali posebnim vještinama i razvijali određene sposobnosti. Katari su, kao i templari, prihvaćali učenje koje su naraštajima prenosile gnostičke obitelji iz skupine Rex Deus, prema kojemu je Marija Magdalena bila Isusova supruga.

Sve do nedavno bilo je gotovo nemoguće steći neko realno sa­znanje o katarskim vjerovanjima, budući da je svaki spomen o njima potjecao od njihova neprijatelja, Katoličke crkve. Međutim, u svjetlu nedavnih otkrića, poput svitaka iz Nag Hammadija, otkrivaju nam se nove informacije i pruža mogućnost da zapisnike Inkvizicije protumači­mo točnije i nepristranije.

KATARI KAO HERETICI

Jedan od ranijih zapisa koji sadrži podatke o katarima predstavlja pritužba koju je Bernardu iz Clairvauxa uputio prior Eberwin iz Stein-

felda. Eberwin se žalio na skupinu koju je nazvao "kolnskim heretici­ma", a osobito na djela njihova vođe, otpadničkog redovnika Henryja. Henry je, zbog pritisaka Crkve, mudro zaključio kako je vrijeme da svoju propovjedačku misiju nastavi u mnogo tolerantnijem okružju. Kao odgovor na Eberwinovu tužbu, Bernard iz Clairvauxa je 1145. Henryja otpratio u njegovo novo utočište u Toulouseu. U pismu tou-louškom grofu, koji je Henryju pružio zaštitu, Bernard se osvrnuo na vjersku situaciju u grofoviji:

"U crkvama nema vjernika, vjernici nemaju svećenike, svećenici ne uživaju poštovanje i, konačno, kršćani nemaju Krista."

Bernard zatim nastavlja pripovijedati o Henryju, koji je u Toulouseu pronašao "sreću među Kristovim stadom". Unatoč tome što je u Tou­louseu i među plemstvom Languedoca naišao na snažne antiklerikalne i heretičke stavove, sv. Bernard priznaje da su katari jednostavni ljudi i odani vjernici, kojima duhovno vodstvo pružaju nadareni svećenici: "Ničije propovijedi nisu tako produhovljene." U to su vrijeme uzne­mireni svećenici u Liegu obavijestili papu kako je "mnoge francuske zemlje preplavila nova hereza. Ta je hereza toliko slojevita da ju je gotovo nemoguće nazvati jednim imenom." Heretičku zajednicu činilo je mno­štvo slušatelja i vjernika koji su utemeljili vlastitu hijerarhiju svećenika i prelata, a koja se označavala kao žestoko antiklerikalna, odnosno pro-tukatolička, a svoje je sljedbenike imala u Nizozemskoj, Flandriji, Lom­bardiji i Languedocu. Pitanje jest: "Gdje leže korijeni katarske hereze?"

Učenje koje možemo smatrati pretečom katarizma pojavilo se u istočnoj Europi i Bizantu oko 930. godine, kada je bugarski svećenik Bogumil propovijedao dualističko, gnostičko evanđelje. Moguća je veza između katara i bogumila iz Konstantinopola, Male Azije i Balka­na, jer je Bizant nakon križarskih ratova ojačao trgovačke veze s Vene­cijom i Genovom, te je tako uspostavljena uspješna veza s Istokom. Tako je pokret za pokrštavanje Svete zemlje poslužio za otvaranje pu­tova preko kojih su heretička i suštinski gnostička učenja jednostavno putovala s istoka na zapad. Nova je hereza slijedila prvotni oblik kršćan­stva, izvorno učenje koje se temeljilo na Evanđelju ljubavi, tajnom Evan­đelju po Ivanu, prema kojemu je Isus došao kako bi objavio pravi put

do svetoga znanja, a ne da bi otkupio grijehe svijeta. Katari su vjerovali da je izvorno Isusovo učenje jedini put do duhovnog jedinstva sa Sve­mogućim Bogom i da su oni čuvari Gnoze čiji korijeni leže u egipatskim misterijima, da bi preko terapeuta, esena i otkrivenja Ivana Krstitelja pronašla svoj savršen oblik u Isusovu nauku. Istinskim duhovnim roditeljem katarske religije može se smatrati Jakov Pravednik, Isusov brat i poglavar jeruzalemske "Crkve".

Unatoč činjenici da se i katarizam i kršćanstvo pozivaju na Isu­sovo učenje, postoji mnogo temeljnih razlika u religioznim uvjerenjima njihovih sljedbenika. Katari su negirali kršćanske sakramente, osobito euharistiju, koja je imala prizvuk kanibalizma. Nisu prihvaćali autoritet katoličkog svećenstva i rimskoga pape, te su se protivili kršćanskom pojmu milosti, koji je zauzimao središnje mjesto u kršćanskoj dogmi i služio kao sredstvo papinske svevlasti. Odbijali su štovati križ, jer nisu vidjeli smisao u obožavanju sprave na kojoj je umro njihov učitelj. Od­bacivali su takozvanu golgotsku žrtvu, jer za katarske posvećenike Isus nije bio otkupitelj nego božanski nadahnut učitelj koji je čovječanstvu donio vrhunski dar - Gnozu. Kasnije je Inkvizicija optuživala katare za "vračanje" prilikom blagdana Ivana Krstitelja koji se svetkovao 24. lipnja, a ta se optužba navodila i na suđenju templarima, što upućuje na to da je Crkva bila svjesna veza i sličnosti između vjerskih zajednica koje su postojale na području pod njezinom vlašću.

ALBIGENSKI KRIŽARSKI POHOD

Kako su katari u Languedocu bivali sve moćniji i utjecajniji, po­stali su prijetnjom Rimskoj crkvi, koju su u mnogim područjima i pot­puno potisnuli. Budući daje njezin autoritet bio ozbiljno ugrožen, Crkva je morala nešto učiniti. Kao odgovor na katarsku prijetnju, Crkva je u Languedoc odaslala misiju na čelu s fanatičnim španjolskim svećenikom Dominicom Guzmanom. Njegove propovijedi nisu imale nikakva odje­ka, a osobito su neuspješne bile njegove pastoralne djelatnosti, jer je kuća namijenjena katarskim ženama-pokajnicama koju je osnovao u Prouilleu 1206. godine bila vrlo slabo posjećena. Njegova jalova evan­đeoska misija okončala je zastrašujućim upozorenjem:

"Godinama sam vam donosio riječi mira, propovijedao sam, pre­klinjao, naricao. Ali, kaže španjolski narod, ne uspije li blagoslov, uspjet će štap. Protiv vas ćemo podići prinčeve i biskupe, i oni će, teško vama, okupiti narode, te će mnogi od mača poginuti. Kule će biti uništene, zidine srušene, a vi ćete postati robovima. Takva će sila uspjeti u onome u čemu blagost nije uspjela."

Oni koji su čuli tu poruku nisu shvatili da je ona sadržavala stvarnu prijetnju. Katari i narod Languedoca živjeli su u društvu koje se temelji­lo na načelima tolerancije, ljubavi i mira, te nisu mogli zamisliti kakvim se okrutnim metodama služila kršćanska crkva kada je željela iskorije­niti "herezu". Nažalost, nisu trebali dugo čekati da saznaju strašnu či­njenicu. Godine 1209., papa neprikladnog imena Inocent III. objavio je vjerski rat protiv katara. Taj je sumnjivi pohod nazvao križarskim ratom, što je značilo da će svaki odani kršćanin, koji bi u njemu sudjelovao najmanje 40 dana dobiti papinski blagoslov uz oproštenje svih grijeha, uključujući i one počinjene tijekom rata. Ti su plemeniti križari stekli i pravo na imovinu svakog heretika, bio on moćnik ili seljak, te papinsko dopuštenje za ubijanje, krađu, silovanje i pljačku u ime "Princa Mira". Tisuće vitezova, plemića i vojnika skupilo se pod papinskom križarskom zastavom, boreći se s jednakim žarom. Za križarskom vojskom dolazili su i svećenici, mučeći i spaljujući svakoga tko je mogao biti heretik. Međutim, iako službeno proglašen križarskim ratom, u njemu ni u ko­jemu svojstvu nije sudjelovao Red vitezova templara, kao ni Red vite­zova hospitalaca, a francuski kralj uključio se tek na kraju rata, 1229. godine, kada je ugledao priliku da Languedoc pripoji francuskom kraljevstvu.

Križari su se u srpnju 1209. počeli približavati bogatom i gusto naseljenom gradu Beziersu. Vikont Raimond-Roger Trencavel, gospo­dar Beziersa i Carcassonea, bio je uvjeren da grad neće moći obraniti, stoga je pobjegao u izvanredno dobro utvđen Carcassone. S njim je pobjegla i mnogobrojna zajednica Židova iz Beziersa, koji su i predobro znali kakve su progone trpjela njihova braća na sjeveru Francuske. Građa­ni Beziersa odlučili su braniti grad, oglušivši se na pozive biskupa koji su ih upozoravali neka se smjesta predaju. Opsada je kratko trajala, te su uoči posljednjeg napada križari zatražili savjet papinskog poslanika.

Znali su da je stanovništvo Beziersa bilo većinom katoličko, stoga su ga upitali kako da postupe sa svojom braćom po vjeri. Umjesto da im predloži da slijede zapovijed: Voli bližnjega svoga kao i sebe samoga, taj im je božji čovjek zapovjedio: "Nemajte milosti ni obzira prema položaju, dobi ili spolu... katarima ili katolicima - pobijte ih sve... Bog će svoje prepoznati!"

Križari su doslovno proslijedili njegovu zapovijed. Nemilosrdno je ubijeno više od 20 000 ljudi, od toga je 7 000 ljudi ubijeno u prostori­ma katedrale u kojoj su potražili utočište. Pierre des Vaux-de-Cernay tvrdio je kako je pokolj bio kazna za grijehe heretika i vrijeđanje Marije Magdalene, na čiji se blagdan, 22. srpnja, masakr i dogodio. Ustvrdio je:

"Beziers je pao na dan sv. Marije Magdalene. O, velike li praved­nosti sudbine!... Heretici su tvrdili da je sv. Marija Magdalena bila konkubina Isusa Krista... zbog toga su ti odvratni psi odvedeni na klanje upravo na blagdan one koju su uvrijedili..."

Pokolj je trebao zaplašiti ostale branitelje utvrda i natjerati ih da se predaju bez borbe. Ubrzo nakon toga bezuvjetno se predala Narbonne, čiji su vođe, vikont i nadbiskup, križarima ponudili materijalna bogatstva, obećavši im da će izručiti sve perfecte u gradu kao i cjelokupno blago Židova iz Beziersa.

Nakon pada Beziersa, napadnut je glavni grad, Carcassone, sje­dište obitelji Trencavel. Nakon tjedan dana opsade križari su vikontu Trencavelu i jedanaestorici njegovih drugova predložili siguran izlazak iz grada, ali pod uvjetom da garnizon, stanovnici i sve blago ostanu u gradu, prepušteni na milost i nemilost napadača. Vikont je odbio njiho­vu ponudu i opsada se nastavila još tjedan dana. U gradskim bunarima više nije bilo vode, jer je križarska vojska blokirala sve pristupe rijeci. Konačno, 15. kolovoza, križari su vikontu ponudili siguran izlazak iz grada kako bi razgovarali o uvjetima predaje. Unatoč obećanju, vikont Trencavel je uhićen a nasljedno pravo njegova sina ostalo je upitno. Umro je u zatvoru u studenom 1209., a mnogi povjesničari smatraju da je bio mučki ubijen. Kada je Carcassonne konačno pao, njegovo je stanovništvo bilo pošteđeno bez vjerske diskriminacije, iako su ljudi bili

prisiljeni izaći iz grada potpuno goli, i ostaviti za sobom svu svoju imo­vinu. Jedan od vođa albigenskog križarskog pohoda, Simon de Mont-fort, stekao je sva prava, povlastice i posjede obitelji Trencavel.

MUČENJE, SMRT I REPRESIJA

Kada se Simon de Montfort dočepao Languedoca, nebom su plovili oblaci dima koji je sukljao iz lomača na kojima su heretici čekali svoju okrutnu smrt. Prvo javno spaljivanje perfecta zbilo se u Cartresu, kada je nakon opsade i pada Minerve živo spaljeno 140 perfecta, muškaraca i žena, što je bila neminovna sudbina svih uhićenih perfecta. Okrutna je smrt bila namijenjena svima koji su se borili protiv križara. Godine 1210. Simon de Montfort, koji je sada stajao na čelu križarskog po­hoda, namijenio je stravičnu kaznu braniteljima utvrde Bram - među njima je nasumce odabrao stotinu ljudi, kojima su zatim iskopali oči, odrezali usta, uši i noseve. Jednog su zarobljenika oslijepili na jedno oko i naredili mu da svoje osakaćene drugove odvede u zamak Caba­ret kao upozorenje tamošnjim braniteljima na sudbinu koja ih čeka suprotstave li se križarskoj vojsci. Ovaj stravičan primjer kršćanske "lju­bavi i velikodušnosti u ratu" samo je osnažio volju branitelja da nastave borbu; zamak Cabaret ostao je u rukama katara. Rennes-le-Chateau, koji je tada bio utvrđen grad sa oko 10 000 stanovnika, osvojio je Si­mon de Montfort 1210. godine, srušivši njegove zidine.

Nakon što je jasno formulirala križarski viteški kodeks, de Mont-fortova vojska nastavila je s daljnjim osvajanjima. Nakon pada zamka Lavaur 1211. godine, 80 vitezova koji su hrabro branili grad osuđeni su na smrt vješanjem. Pod njihovom težinom vješala su se srušila pa je, kao čin milosti, Simon de Montfort naredio neka im prerežu vratove. Gos­podarica Lavaura, gospa Guiraude, predana je vojnicima koji su je re­dom silovali. Po završetku toga viteškog čina, njezino su iscrpljeno tijelo bacili u bunar, gdje su je, prema prigodnom kršćanskom tumačenju bi­blijskog zakona, kamenovali do smrti kako preljubnicu. Zapisano je kako je, na veliku radost križara, 400 katara bilo spaljeno na golemoj lomači; ubrzo nakon toga u Les Cassesu je spaljeno još 60 perfecta.

Aragonski kralj pridružio se katarima u njihovoj borbi, te je 12. rujna 1213. smrtno ranjen braneći Muret, gdje je pokolj bio još krvaviji

od onog u Beziersu. Kao da križarski teror i spaljivanje heretika nisu bili dovoljno okrutni, križari su usvojili taktiku spaljene zemlje, narediv-ši da se svi usjevi spale, kako bi se narod konačno predao zbog gladi. Rat je trajao 30 godina, a njegovu je okrutnost opisao Guillaume iz Tudelle, navodeći kako je nakon pada Marmande 1226. godine, 5 000 muškaraca, žena i djece bilo zvjerski raskomadano. Svoju su nečovječnost križari opravdavali nužnošću obrane prave vjere od here­tika koji, po njima, nisu imali nikakvih prava. Time je ujedno opravdana i eksproprijacija koju su službeno blagoslivljali i odobravali pape i podupi­rali lokalni crkvenjaci, stekavši velike koristi oduzimajući imovinu od heretika koje su toliko prezirali.

Dugotrajna agonija albigenskog križarskog rata okončana je 1244. predajom Montsegura, posljednje katarske utvrde, nakon opsade koja je trajala gotovo godinu dana. Križari su se po prvi put barem prividno ponijeli viteški, jer su, osim perfecta, bili pošteđeni svi branitelji i stanovni­ci unutar zidina. Jedan od uvjeta predaje, prije ulaska križarske vojske, bilo je i jednodnevno primirje. Navodi se kako je nekoliko perfecta u noći tijekom primirja uspjelo pobjeći u planine ponijevši sa sobom ka-tarsko blago, ma što ono bilo. Po završetku primirja branitelji su izašli iz zamka, a put im je, po dobrom križarskom običaju, osvjetljavala pogrebna vatra na kojoj je gorjelo 225 perfecta, muškaraca i žena. Unatoč zvjerskom postupanju s katarskim "hereticima", poznato je da su samo tri perfecta odbacila svoju vjeru i tako izbjegla progonima. Velika većina katara ostala je odana svojoj vjeri, te je radije odabrala smrt negoli odreknuće.

TEMPLARI I HOSPITALCI

Trideset godina okrutnih borbi i progona u Languedocu službeno je proglašeno "križarskom ratom". Kao rezultat svih povlastica dobivenih oproštenjem grijeha počinjenih tijekom albigenskog križarskog pohoda, osvajači su se s jednakom okrutnošću, netrpeljivošću i ravnodušnošću odnosili prema pravima seljaka i Židova. Međutim, između križarskih pohoda u Svetoj zemlji i onih u Languedocu postojale su neke značajne razlike. Dva križarska reda monaha-ratnika, koji su se u Svetoj zemlji hrabro borili protiv Saracena, uopće nisu sudjelovali u ratu protiv ka-

tara. Iako ne raspolažemo zapisima o papinskom negodovanju zbog odbijanja templara i hospitalaca da sudjeluju u tom krvoproliću, saču­vani su zapisi iz kojih saznajemo razloge kojima su opravdavali svoju zanimljivu odluku.

U području Languedoc-Roussillona nalazilo se gotovo 30% tem­plarskih posjeda u Europi, kao i većina posjeda suparničkog, hospital-skog reda. Unatoč tradicionalnom rivalstvu koje je vladalo između njih, otkrivamo kako su oba Reda gotovo jednakim argumentima opravda­vala svoju prividnu neutralnost u tom svetom ratu. Tvrdili su kako se većina darovane zemlje na tom području nije smjela koristiti u ratne svrhe. Isticali su da je većina njihovih posjeda imala isključivo trgo­vačku namjenu, te da nisu bili adekvatno utvrđeni i opremljeni za ratne aktivnosti. Imajući na umu suparništvo koje je tijekom njihova posto­janja vladalo između dva reda, njihovo usuglašeno stajalište dovoljno je neobično da izazove podrobnija propitkivanja. Jezgra vodećih templara proizlazila je iz skupine Rex Deus a većina plemstva Languedoca, koje je posjede darovalo kako templarima tako i hospitalcima, također je potjecala iz te skupine. Već smo spomenuli da su mnoge obitelji iz sku­pine Rex Deus bile naklonjene katarskoj crkvi, kojoj su darovale po­sjede i postale njezinim pokroviteljima i aktivnim članovima, stoga je lako shvatiti zašto su ovi Redovi odbili sudjelovati u križarskom ratu protiv katara.

Postoje jasne veze između templara i katara, koje nerijetko prelaze granice obiteljske odanosti i krvne povezanosti. Dostupni su nam brojni zapisi koji dokazuju kako su na samom vrhuncu križarskog rata templa­ri pomagali vitezovima koji su se borili na strani katara. Usporedbom imena vodećih templara toga razdoblja s imenima katarskih obitelji spomenutih u dokumentima Inkvizicije, uočava se velika podudarnost. Templari nisu samo pružali utočište progonjenim katarima, nego su im i dopuštali da budu pokopani na posvećenoj zemlji. Iz istih dokumenata saznajemo da su, po nalogu Inkvizicije, pokopana tijela bila ekshumira­na, podvrgavana suđenjima i spaljivanjima kao kazni za herezu. Naša kolegica Nicole Dawe posjeduje dokaz da su templari pružili utočište mnogim katarima i njihovim simpatizerima koji su bili lišeni svojih vlas­ničkih prava, da bi im kasnije, zahvaljujući templarskom utjecaju, oteta imovina bila vraćena. Nicole također tvrdi da templarski red nije ni izdale-

ka bio "neutralan", jer je katarskim vitezovima kojima je pružio utočište omogućio odmazdu. Međutim, unatoč tajnoj potpori koju su templari pružali katarima, tridesetogodišnji rat do istrjebljenja konačno je zavr­šio krvoprolićem u Montseguru.

INKVIZICIJA

U svome naumu da istrijebi katarsku herezu Crkva se nije oslanja­la samo na križare. Godine 1233. stvorena je nova institucija, "Sveta služba inkvizicije", koja je imala štititi interese papinstva. Predvodili su je pripadnici dominikanskog reda, čija je zadaća bila stvaranje atmo­sfere straha koja će onemogućiti heretičko djelovanje. Glavni cilj nove organizacije bilo je istrijebljenje katarske hereze. Pod vodstvom Inkvi­zicije, kršćanski "mir" bio je jednako strašan kao i užasi posljednjeg svjetskog rata. Inkvizicija se služila mučenjem kao rutinskom istražnom metodom, a optuženici nisu uživali zakonsko pravo na zastupanje. Mučenje, uznemiravanje i strah od lomače bila su sredstva kojima su dominikanski oci izvršavali pravilo "oprosti svojim neprijateljima" Križarski rat bio je završen, ali ne i masovna spaljivanja; u Moissacu je, primjerice, na zapovijed inkvizicije javno spaljeno 210 "heretika". Posljednji perfectus spaljen je 1321. godine u Villerouge-Termenesu, a posljednje masovno spaljivanje katarskih vjernika dogodilo se u Car-cassoneu 1329. godine.

Ukoliko bi se nakon ispitivanja heretik odrekao svoje vjere ne bi uvijek bio osuđen na smrt. U obzir su dolazile kazne doživotnog zatvo­ra, konfiskacije imovine ili obveza nošenja žutoga križa na odjeći, zna­ka koji je optuženog lišavao svakog društvenog kontakta. Tko bi bio viđen da pomaže, zapošljava, daje hranu ili razgovara s osobom koja je nosila žuti križ, dovodio se u opasnost da i sam bude optužen za herezu ili skrivanje heretika. Kazna nošenja žutog križa bila je jednaka kazni polagane smrti. Čak se i druženje s heretikom za djetinjstva smatralo dokazom krivnje. Inkvizitori su zahtijevali pojedinosti o obitelji osum­njičenika i njegovu društvenom životu, a onaj koji bi bio spomenut kao osumnjičenikov suradnik, neizbježno bi se podvrgavao ispitivanju. Taj je nemilosrdni režim sve osumnjičene za herezu smatrao krivima, stoga

je Inkvizicija postala instrument strahovlade koja je 700 godina pritiskala Europu.

No, čak ni Inkvizicija nije mogla potpuno istrijebiti katarsku vje­ru. Iako su u šezdeset godina progona koji su uslijedili nakon albigen-skog križarskog pohoda mnogi perfecti spaljeni na lomačama, a vjernici podvrgavani mučenjima, neki od njih uspjeli su pobjeći, dok su drugi ovladali vještinom prikrivanja. Katarskaje religija u 14. stoljeću presta­la javno postojati. Posljednjih godina križarskog rata, a posebice nakon pada Montsegura, mnogi su se katari pridružili templarima. Neki su pobjegli u Toskanu, gdje ih je asimiliralo tolerantno društvo. Vrlo je moguće da su njihovi nasljednici pružili utočište templarima koji su po­bjegli nakon potiskivanja Reda. Neki katari iz Languedoca prebjegli su u Škotsku i pronašli sigurnost na posjedima obitelji St Clair, u blizini Roslina, gdje su pokrenuli papirnu industriju. Katari koji su pobjegli u Lombardiju i Roslin potražili su zaštitu obitelji koje su bile krvno pove­zane s potomcima Isusa i svećenika Jeruzalemskog hrama. Nažalost, templarski je red progonjenim katarima pružio samo kratkotrajno utočište, jer su se i njegovi pripadnici ubrzo našli na popisu nedužnih žrtava Inkvizicije.

13 Kraj templara?

Progoni heretika započeli su još u 3. stoljeću, a predvodili su ih lokalni biskupi čija je gorljivost varirala od potpune nezaintere­siranosti i prividne tolerancije do pretjerane strastvenosti i fana­

tizma. Tek bi pod pritiskom Rima ili političkih potreba crkve-države poduzimali organizirani progon heretika. Inkvizicija je tijekom svojih operacija protiv katara stekla veliko iskustvo u plemenitim vještinama uhićenja, mučenja i tajnih suđenja, a svoje je istražne metode usavršila do razine koju je tek sredinom 20. stoljeća uspio dostići KGB. Sveće­nici Inkvizicije nisu željeli prljati ruke smaknućima, te su nesretnici, na­kon suđenja u kojemu nisu imali zakonskih zastupnika, niti priliku da se upoznaju s optužbama koje su im se stavljale na teret ili sa svjedocima koji su te optužbe dokazivali, izručivani državi kao konačnom izvršitelju kazne spaljivanja na lomači. Tako su se Božji ljudi oslobodili odgovor­nosti za ubojstva svojih žrtava.

Inkvizicija je omogućila Crkvi da poduzme brojne kampanje pro­tiv otpadnika i heretika, koje i danas, u nešto suptilnijem obliku, provo­di širom svijeta. Današnju inkviziciju, koja se sada naziva Kongregacijom za vjersku doktrinu, predvodi kardinal Ratzinger. Još uvijek se kaznom izopćenja ušutkavaju teolozi koji su dovoljno drski da preispituju "nepo­grešive" doktrine Svete Majke Crkve.

Istrijebljenje katarske hereze i rastuća moć Inkvizicije bili su fa­talni predznaci skore propasti templarskoga reda. Njegova je moć i bogat-

stvo zadavala brige ne samo kraljevima koji su ovisili o njegovoj mate­rijalnoj pomoći, nego i papi kojemu su dugovali poslušnost. Stoga je predloženo da se templarski i hospitalski redovi udruže, ne bi li ih se na taj način moglo lakše nadzirati. Oba su Reda odlučno odbila taj prijed­log. Pad Akre 1291., kao posljednje utvrde i luke u Svetoj zemlji, iza­zvao je još veće sumnje u neophodnost postojanja oba Reda. Španjolska je ostala jedina zemlja u kojoj potreba za njihovim daljnjim postojanjem nije bila upitna, jer su španjolski kraljevi i svećenici cijenili njihovu vo­jnu pomoć u borbi protiv Maura, islamskih napadača koji su još 711. god. po. Kr. osvojili južnu Španjolsku. U ostalim dijelovima svijeta ras­tuće bogatstvo i oholost templara stvaralo je sve veću ogorčenost i ne­prijateljstvo.

PROKLETI KRALJ?

Godine 1285., Filip Lijepi, unuk križarskoga kralja sv. Luja, na­slijedio je francusko prijestolje. Novi je kralj imao tri dobra razloga da mrzi templare: tijekom križarskih ratova odbili su platiti otkupninu za njegova djeda; želio im se pridružiti, ali su ga odbili; i konačno, nasli­jedio je kraljevstvo koje je grcalo u dugovima. Kako bi popravio svoje financijsko stanje, kralj je Židovima oteo imovinu i otjerao ih iz Fran­cuske. Nametnuo je velike poreze lombardskim i firentinskim bankari­ma, te je dao iskovati novac od manje dragocjenih metala- što predstavlja prvi zabilježen slučaj devalvacije valute.

Uz Filipovu intervenciju, francuski kandidat, nadbiskup Bertrand de Gott iz Bordeauxa, izabran je za papu. Novi papa, koji će vladati pod imenom Klement V., okrunjen je u Lyonsu 17. prosinca 1305. Svoju je potporu kralj uvjetovao pravom na ubiranje desetine od francuskog svećenstva u razdoblju od pet godina, te obvezom uspostave papin­skoga sjedišta u Francuskoj, što je kralju omogućilo izravan politički i vojni nadzor. U znak zahvalnosti, novije papa dvanaestoricu Filipovih povjerenika imenovao kardinalima. Prije papinskih izbora Filip je namet­nuo tajni uvjet koji je razotkrio tek šest mjeseci nakon Klementova kru-njenja. Kao posljedica, novije papa 1306. pisao Williamu de Villaretu, velikom meštru hospitalskog reda, te Jacquesu de Molayu, templar­skom velikom meštru, zahtijevajući od njih da dođu u Francusku kako

bi razmotrili pitanje udruživanja njihovih Redova. Prema papinskim naputcima, dva su moćnika imala "putovati u najvećoj mogućoj tajno­sti, te uz najmanju moguću pratnju, jer na ovoj strani mora imate mnogo svojih vitezova".

Veliki meštar hospitalskoga reda odgovorio je kako neće moći doći, zbog priprema za skori napad na turski otok Rodos. Očito su i papa Klement V. i kralj Filip od početka znali za to. Jacques de Molay nije imao nikakvu izliku te je, unatoč papinskim naputcima, otplovio za La Rochelle s velikom flotom koju je činilo 18 brodova. S njime je pu­tovalo 60 starijih vitezova Reda, najvjerojatnije iz kruga iniciranih, koji su sa sobom nosili 150 000 zlatnih florina te 12 konja, natovarenih srebrnim polugama. Veliki meštar je znao da je Klement V bio Filipo­va marioneta, te je bio spreman potkupiti kralja ne bi li na taj način izbjegao daljnje rasprave o koaliciji. Usidrivši se u La Rochellei, tem­plari su s cjelokupnom pratnjom i dragocjenim teretom otputovali u svoje sjedište u Parizu, gdje ih je kralj dočekao uz veliku ceremoniju.

Jacques de Molay se vrlo uvjerljivim argumentima usprotivio udruživanju - oba su Reda dobro služila kršćanstvu, čemu onda promjene? Budući da su Redovi bili ne samo svjetovni nego i duhovni, obrazlagao je dalje de Molay, njihovi članovi ne bi olako napustili brat­stvo koje su odabrali uz Božje vodstvo, kako bi prisilno bili uvučeni u drugi. Raspravljalo se i o bogatstvu i utjecaju Redova, kao i o tome tko bi u slučaju ujedinjenja stajao na čelu novonastalog reda. Međutim, ve­liki meštar nije mogao otkriti činjenicu da su templari bili produžena, vojna ruka potomaka velikih svećenika Jeruzalemskog hrama.

NESRETNI PETAK 13.

Udruživanje Redova bila je samo izlika kojom se kralj poslužio kako bi namamio Jacquesa de Molaya da napusti svoje sklonište na Ci­pru. U četvrtak, 12. listopada 1307., Jacques de Molay je zauzeo počasno mjesto u pogrebnoj povorci povodom smrti kraljeve šogorice Catherine de Valois. U zoru u petak, 13. listopada, templarski veliki meštar, 60 vitezova unutrašnjeg kruga posvećenika i svi osim dvadeset četvorice članova Reda koji su prebivali u Francuskoj, bili su uhićeni po kraljevoj zapovijedi. Još 14. rujna kraljevi vazali širom Francuske primili su u

tajnosti razaslane naloge za uhićenja templara, pod optužbom koja se opisivala kao: "gorka stvar, žalosna stvar, stvar o kojoj je strašno i mi­sliti, o kojoj je užasno slušati, ljigav zločin, odvratno zlo, gnusno zlo­djelo, gadna sramota, gotovo neljudska stvar, doista posve nečovječna". Templarski vitezovi uhićeni su zbog hereze i optuženi da su Kristu na­nijeli "teže ozljede od onih koje je trpio na križu". Francuski preceptor Gerard de Villiers bio je jedini templarski vođa koji je uspio pobjeći.

Kako bi objasnio svoj kontroverzni čin, Filip Lijepi je izjavio da je djelovao na temelju opravdanog zahtjeva vrhovnog inkvizitora Fran­cuske, Guillaumea de Parisa, nominalnog papinskog zamj enika i kralj eva ispovjednika. Kako bi udovoljio potrebama crkve-države, dopustio je svojim inkvizitorima da postanu još jednim instrumentom kraljevske moći. Prije nego što su stali pred inkvizitore, uhićeni su vitezovi bili namjerno terorizirani prijetnjama i mučenjima. Estrapade* su bile uo­bičajena sredstva torture, a u većini se slučajeva primjenjivala i metoda paljenja stopala. Jedan templarski vitez, 50-godišnji Gerard de Pasagio tvrdio je kako su ga mučili "vješajući utege na [njegove] genitalije i udove". Bernardu de Vahou, templarskom redovniku iz Albija, stopala su bila oštećena do te mjere da su nakon nekoliko dana s njih otpale kosti. Unatoč svemu, inkvizitori su imali drskosti da na kraju svakog iskaza objave kako je žrtva "izrekla čistu i potpunu istinu zbog sigur­nosti svoje duše" a ne kao posljedicu "nasilja... straha od mučenja, za­tvaranja ili nekog drugog razloga". U veljači 1310. jedan je vitez, Jacques de Soci, tvrdio kako je dvadeset pet članova Reda već umrlo "od posljedica mučenja i patnji". Mučenja su polučila uspjeh; od 138 iskaza dobivenih na saslušanjima u Parizu u listopadu 1307., uključu­jući i priznanja Jacquesa de Molaya i njegovih vodećih vitezova, samo je u četiri slučaja zabilježeno da su žrtve uspjele preživjeti mučenja ko­jima su bile podvrgnute. Sedamdesetogodišnji Jacques de Molay ne­dvojbeno je bio mučen, ali nema čvrstih dokaza za tvrdnju da je bio i razapet.

Unatoč činjenici da su uhićenja templara izvršena na zapovijed službenog inkvizitora, Klement V., kojemu su templari bili neposredno odgovorni, taj je okrutan čin smatrao napadom na vlastitu moć. Me-

*estrapada - instrument Inkvizicije, vrsta vješala za istezanje udova

đutim, papa nije imao ni snage ni volje da se usprotivi. Kako bi ponovno preuzeo inicijativu, 22. studenog je izdao bulu koja je svim kršćanskim vladarima nalagala da provedu uhićenja templara u svojim zemljama, te da u ime pape konfisciraju svu njihovu imovinu. Kada je engleski kralj saznao za uhićenja templara u Francuskoj, odgovorio je kako ne može "olako povjerovati" optužbama te je kraljevima Portugala, Kas-tilije, Aragona i Napulja uputio pisma u kojima je gorljivo branio vite­zove. Međutim, kada je primio bulu, kralj više nije imao izbora. Odgovorio je da će uhićenja provesti "na najbrži i najbolji način". U ovom se slučaju postupak uhićenja potpuno razlikovao od onog u Fran­cuskoj. Naime, u Engleskoj je bilo uhićeno samo nekoliko templara, dok je većini bilo dopušteno ostati u svojim preceptoratima. Kako je tada u engleskom kraljevstvu bilo zabranjeno mučenje ispitanika, nitko nije priznao optužbe za herezu. Konačno, u lipnju 1311., templar Stephen de Stapelbrugge priznao je da je poricao Krista, te da su članovi Reda održavali homoseksualne odnose. Uskoro su se pod papinskim pri tiskom počeli provoditi crkveni zakoni te su mučenja bila sve češća, što je re­zultiralo daljnjim priznanjima. U Škotskoj i Portugalu je situacija bila drukčija; portugalski templari nisu proglašeni krivima, a u Škotskoj optužba "nije dokazana" . Nadbiskup Compostele poslao je pismo papi u kojemu ga je molio neka poštedi templare jer su bili iznimno korisni u borbama protiv Maura. Španjolski su se templari dobrovoljno predali papi, nakon čega su bili podvrgnuti ispitivanjima i proglašeni krivima za idolatriju, ili preciznije, za štovanje glava. U Lombardiji, kojom je vla­dala Rex Deus obitelj Savoy, nekoliko je biskupa zagovaralo templare tvrdeći kako nisu uspjeli pronaći nikakve inkriminirajuće dokaze. Me­đutim, ostali su biskupi poduzeli korake da ih se konačno optuži. Pro­gonima nisu izbjegli ni templari u Grčkoj i Njemačkoj.

SMRT DE MOLAYA

Templarska tragedija svoj je vrhunac dosegnula 18. ožujka 1314. Nadbiskup Sensa i tri papina namjesnika zauzeli su mjesta u loži ispred katedrale Notre Dame u Parizu, kako bi zapečatili sudbinu četvorice templarskih vođa. Biskup Albe pročitao je mučenjem ishođena prizna­nja i objavio presudu - doživotni zatvor. U tom se trenutku umiješao

Jacques de Molay, a kako se pretpostavilo da veliki meštar želi objaviti svoje priznanje, dopušteno mu je da govori.

"Pravedno je da na ovako strašan dan i u posljednjim trenucima svoga života razotkrijem veliku nepravdu i laž, kako bi istina konačno pobijedila. Objavljujem, dakle, pred nebom i zemljom, i priznajem, iako na moju vječnu sramotu, da sam počinio najveći zločin... priznavši zlodjela zbog kojih je Red lažno optužen. Prisežem - i istina me obvezuje da prisegnem - da je Red nedužan!

Dao sam lažni iskaz samo da bih otklonio prevelike patnje zbog mučenja kojima sam bio podvrgnut, te da bih umilostivio svoje mučitelje.

Znam kakva je kazna stigla vitezove koji su imali hrabro­sti da odbiju dati slično priznanje; ali stravičan prizor kojemu sam bio svjedokom nije me mogao natjerati da jednu laž potvrdim drugom. Bez žaljenja se odričem života koji mi je ponuđen pod tako sramotnim uvjetima."

De Molayeve riječi pozdravljene su uz burno odobravanje. U znak po­drške, uz velikog je meštra stao i Geoffroi de Charney. Postupak je naglo prekinut. Papini namjesnici zapovjedili su mnoštvu neka se raziđe i požurili da o svemu izvijeste kralja, koji je oba templara smjesta osu­dio na najokrutniju smrt. Sljedećeg dana, na He des Javiauxu, templari su gorjeli na tihoj vatri, zbog čega su njihove patnje bile još strasnije. Dok je umirao, de Molay je izrekao kletvu upućenu papi i kralju. Obja­vio je da će se obojica u roku od godine dana pojaviti pred vrhovnim sucem na nebu. Povijest kazuje da se to proročanstvo ispunilo. Papa Klement V., kojije oduvijek bio boležljiv, umro je prvi, 20. travnja 1315., a kralj Filip 29. studenog iste godine. Konačno, templarski je red bio službeno ukinut, a njihovi posjedi u Europi postali su vlasništvom hos-pitalskih vitezova i vladajućih monarha. Međutim, to nije bio slučaj i u Škotskoj, gdje je Red, prije nego što je prešao u tajnost, još neko vri­jeme javno postojao, te u Portugalu, gdje je promijenio ime u Red Krista i nastavio djelovati još stoljećima.

OPTUŽBE

Lista optužbi protiv templara bila je dugačka a uključivala je:

1 Poricanje Krista i oskvrnuće križa 2 Štovanje idola - Bafometa 3 Izvođenje razvratnih obreda 4 Obredna umorstva 5 Nošenje užeta koje je imalo heretičko značenje 6 Obredni poljubac 7 Promjene u misnoj ceremoniji i neuobičajen način odrješenja gri­

jeha 8 Nemoral 9 Izdaju kršćanskih snaga

Optužba za izdaju vjerojatno je proizlazila iz strateške nesposobnosti templara, a ne iz njihovih izdajničkih djelatnosti protiv ostalih kršćan­skih snaga u Svetoj zemlji. S obzirom na templarsko uvjerenje da je Isus došao kako bi otkrio istinu, a ne kako bi otkupio grijehe, 3. i 7. optužba čine se smiješnima. Optužba za nemoral bila je uobičajena među inkvi­zitorima, koji su je iznosili protiv svakoga koga su smatrali heretikom. Optužba za poricanje Krista i oskvrnuće križa bila je donekle istinita. Templari nisu vjerovali u takozvano otkupljenje grijeha koje je, prema pavlinskim teolozima, bilo posljedica krvave žrtve na Golgoti. Iz tog razloga u katedrali u Chartresu, čiju je izgradnju najvećim dijelom fi­nancirao Red u slavu svojih uvjerenja, ne nalazimo niti jednu rezbariju ili prikaz raspeća koji potječu iz prvih 200 godina njezina postojanja.

Najviše je istine bilo u optužbi za štovanje bradate glave ili idola Bafometa. Tu optužbu potvrđuju i predmeti koji su danas dostupni širokoj javnosti. Dapače, dokazano je da su templari štovali glavu sv. Ivana Krstitelja. Katedrala u Amiensu, koju su također izgradili templari, ima­la je dvije osobite funkcije: utjelovljavala je gnostičko načelo Sofije, odnosno, svete mudrosti, i u njoj se čuvao relikvijar s glavom Ivana Krstitelja.

Godine 1206. Walter de Sarton je iz Konstantinopola u Amiens donio izvorni relikvijar s njegovim sadržajem. Prema Guyu Jordanu, provansalskom povjesničaru, glava Ivana Krstitelja bila je La vrai tete Baphometique Templier - prava Bafometova glava templara - s kojom su, kako se pretpostavlja, razgovarali pomoću nekromancije. Znanstvenik koji je proučavao svitke s Mrtvog mora, Hugh Schonfeld, primijenio je

Atbašku šifru na riječ Bafomet, čiji je prijevod sada glasio Sofija (Sophia), ili sveta mudrost. Neke rezbarije, za koje se tvrdi da su nastale pod templarskim utjecajem prikazivale su bradate glave, poput rezbarije nazvane Veronikin veo u Rosslynskoj kapeli (Škotska), ili prikaza bra­date glave u Templecombeu u Somersetu (Engleska). Najpoznatiji od svih prikaza je kontroverzno Torinsko platno, koje se dugo vremena povezivalo s templarskim redom. Noel Currer-Briggs, uvaženi engleski znanstvenik, smatra da postoji dovoljno dokaza na temelju kojih bi se dalo zaključiti kako je glava u Templecombeu naslikana prema liku s Torinskog platna - Bafometovoj glavi koju su konsultirali pripadnici unutrašnjega kruga templarskoga reda. Ova teorija nije toliko nevjero­jatna kakvom se isprva čini, jer su ispitivanja pomoću radioaktivnog ugljika, koji se primjenjivao prilikom utvrđivanja starosti Torinskog platna, probudila mnoge sumnje.

Dokazi koji donekle potvrđuju daljnje dvije optužbe mogu se pro­naći u legendama i obredima suvremenih slobodnih zidara, koji su, kako ćemo vidjeti, nastali pod templarskim utjecajem. Optužba za obredna umorstva mogla bi proizlaziti iz masonske legende o Hiramu Abifu i obredima koji se na njoj temelje. U toj se legendi spominje obredno "umorstvo" kandidata za inicijaciju, koji je, prije "uskrsnuća" na višem stupnju svijesti, bio pogođen drvenim maljem. Taj su obred inkvizitori namjerno pogrešno protumačili kako bi ga upotrijebili kao dokaz za točku optužnice koja je templare teretila za obredna umorstva. Prema templarskom povjesničaru Bothwellu Gosseu i masonskim povjesničari­ma Chrisu Knightu i Robertu Lomasu templari su nosili užad čije je značenje nedvojbeno bilo heretičko. Knight i Lomas tu užad povezuju s masonskim užetom (u masonskim obredima ono se naziva cable tow, op. prev.) ili omčom koju je prilikom inicijacijskog obreda morao nositi svaki masonski kandidat. Prikaz toga užeta (ili omče) nalazi se na jed­noj rezbariji u Rosslynskoj kapeli.

TEMPLARI U ŠKOTSKOJ

Kapela u Rosslynu, smještenom jedanaest kilometara južno od Edinburgha, izgrađena je 150 godina nakon potiskivanja templarskoga reda. Kako bismo objasnili zašto se ovaj spomenik nalazi u Škotskoj

kada je glavno središte templarskog djelovanja bilo u Francuskoj, valja ponovno razmotriti zbivanja koja su pratila prvi val uhićenja. Templar­sko blago, većinu kojeg je vidio francuski kralj prije nego što je naredio uhićenja, nestalo je iz pariškoga hrama prije nego što su kraljevi vazali ušli u nj. Jednako je tajanstven bio i nestanak 18 brodova usidrenih u luci La Rochelle gdje su se posljednji put iskrcali Jacques de Molay i njegovi drugovi, kao i iščeznuće čitave atlantske flote Reda. Templari širom Europe bili su natjerani na bijeg. Američki povjesničar John Ro­binson u svojoj knjizi Rođeni u krvi* opisuje kako su zidarske lože pomagale odbjeglim templarima da stignu do svojih utočišta. U Portu­galu su se bjegunci pridružili Redu Krista, koji je ubrzo izmijenio pravi­la za ulazak novih članova, dopuštajući članstvo isključivo plemićima portugalskog podrijetla. U baltičkim su se državama mnogi odbjegli templari pridružili teutonskim vitezovima, dok su u Lombardiji, uz po­moć katara, odigrali aktivnu ulogu u razvitku bankarskog sustava. Me­đutim, u Škotskoj se priča odvijala posve drukčije.

Templari su pobjegli u Škotsku iz dva očita razloga. Čitava je Škotska tada bila obuhvaćena papinskim interdiktom; kralj, plemstvo i običan puk bili su izopćeni, čime je Škotska postala jedinim sigurnim pribježištem. Škotska, koju je razdirao građanski rat, trpjela je i česte napade engleskih osvajača, sve dok novi kralj Robert the Bruce nije pobijedio neprijatelje na svome tlu, ali i u inozemstvu. Posljednja bitka koja je Bruceu osigurala kraljevski naslov dogodila se u Bannockburnu 1314. Prema Njegovom Kraljevskom Visočanstvu princu Michaelu od Albanyja, izravnom potomku Roberta Brucea, 432 templarska viteza, uključujući i sira Henryja St Claira, baruna od Roslina i njegove sinove Williama i Henryja, sudjelovali su u borbi u kojoj su engleski osvajači konačno svladani, što je Škotskoj osiguralo nezavisnost. Spomenuli smo da je jedan od razloga zbog kojih su templari potražili utočište u Škotskoj bio papinski interdikt. Drugi je razlog bila zaštita koju im je pružila obitelj St Clair, i druge vodeće obitelji iz skupine Rex Deus. Nakon Bannockburna, kralj Robert Bruce postao je templarskim ve­likim meštrom. Međutim, kralj je iznad svega bio praktičan čovjek koji

*J. Robinson, "Rođeni u krvi - izgubljene tajne masonerije" .

je znao da će prije ili kasnije morati pronaći zajednički jezik s papom, stoga je upozorio vitezove kako je došlo vrijeme da prijeđu u tajnost. Templarski posjedi u Škotskoj prešli su u ruke hospitalaca, a neki od njih vraćeni su obiteljima iz skupine Rex Deus. Imovina koja je pripala hospitalcima nije se smatrala njihovim vlasništvom, te se uvijek tretirala posebno, kao da je bila "predana na čuvanje" do određenog dana u budućnosti kada će biti ponovno vraćena svojim pravim vlasnicima.

Ali, što se dogodilo s templarskim blagom? Prema francuskoj ma­sonskoj predaji, ono je pohranjeno u Škotskoj. Nedvojbeno je da se bogatstvo obitelji St Clair od Roslina, koja je već bila iznimno bogata, još uvećalo. Kasniji potomak St Clairea, grof William, treći i posljednji St Clair "Jari" od Orkneya, utrošio je goleme svote novca i više od 40 godina svoga života, na izgradnju Rosslynske kapele, tog "veličanstvenog relikvijara Svetoga Grala", koji je slavio ideje "heretičkog" templar­skog reda. Unutar njezinih zidova nalaze se rezbarije koje simbolički prikazuju svaki duhovni i inicijacijski put poznat tadašnjem čovjeku. Među njima valja izdvojiti specifično templarske simbole kao što su: petokraka zvijezda, rozeta, golubica koja u kljunu nosi maslinovu grančicu, prikaz dvojice braće na jednome konju, templarski pečat poznat kao Agnus Dei, procvjetali križ i, konačno, naizgled bezazlen simbol u kojemu samo posvećeni mogu prepoznati templarsku herezu - Veroni-kin veo. Ova nas rezbarija, kao i mnoge druge u Europi, izravno upu­ćuje na istinu koju je razotkrila najkontroverznija od svih relikvija -Torinsko platno.

DIO

IV. Učenje Rex Deusa

i njegovo očuvanje

14 Kontroverzno Torinsko platno

Najkontroverznija relikvija kršćanskog svijeta, Torinsko platno, prvi se put službeno spominje nekoliko godina nakon potiski­vanja templarskog reda. O izvornosti te neobične tkanine počelo

se raspravljati nakon što je 1350. godine prvi put bila javno izložena. Henry, biskup Troyesa, tada je napisao:

"Mnogi teolozi, kao i ostali učenjaci, ustvrdili su kako ovo plat­no, na kojemu je otisnut lik sličan Spasiteljevu, ne može biti pravi Pokrov Našeg Gospodina, budući da sveta Evanđelja takav oti­sak uopće ne spominju, a da je i postojao, sveti ga Evanđelisti zasigurno ne bi propustili spomenuti, te je teško povjerovati da bi ta činjenica ostala skrivenom sve do današnjih dana."

Prvi zapis o Platnu potječe iz 1203. godine, kada je francuski križar Rober de Clari opisao predmet koji je vidio u crkvi Svete Marije, Gospe od Blachernae u Konstantinopolu "...gdje se čuvalo platno u koje je bio zamotan Naš Gospodin, a koje se svakog petka postavljalo uspravno, kako bi se lik Našega Gospodina mogao jasno vidjeti". Prijevod ključne riječi "lik" izazvao je burne rasprave. Je li ona, prevedena na suvremeni francuski jezik, značila "lice" ili "čitavu figuru", odnosno tijelo, prema engleskom prijevodu? De Clari nastavlja: "Ni Grci ni Francuzi nisu saznali što se dogodilo s ovim platnom nakon osvajanja grada".

Neki povjesničari tvrde kako je taj pokrov mogao biti predmet koji se izlagao kao Mandylion, otisak Isusova lica na tkanini, koju je, prema legendi, Isus poslao Abgaru, kralju Edese. Torinsko platno i Mandylion dosljedno se i snažno povezuju u književnoj tradiciji, u kojoj se navodi kako nijedan od tih likova "nije načinjen ljudskom rukom". Je li puka slučajnost da poznata i dokaziva povijest Mandyliona popu­njava prazninu u povijesti Torinskog platna? Jesu li Mandylion i Platno jedan i isti predmet?

NASLJEDNI VLASNICI PLATNA

Prvi poznati vlasnik pokrova bio je Francuz Geoffrey de Charney, koji je umro 1356.; mučenik i prijatelj Jacquesa de Molaya također se zvao Geoffroi de Charney. Ako su templari, čiji je Red bio potisnut zbog optužbi za herezu, donijeli pokrov u Francusku iz Konstantinopo-la, onda je razumljivo zašto obitelj de Charney nije željela otkriti njegovo podrijetlo. U knjizi Platno i Gral (The Shroud and the Grail) Noel Currer-Briggs, osnivač Udruženja genealoga i arhivista član Društva genealoga, podastire dokaz da je Geoffrey de Charney bio nećak de Molayevog supatnika Geoffroija de Charneya, templarskog meštra Normandije. Currer-Briggs također tvrdi da je obitelj de Charney bila blisko povezana krvnim i bračnim vezama s obiteljima Brienne, de Join-ville i burgundskom vladajućom kućom. Je li moguće da je Rex Deus čuvao platno znajući da će, prije ili kasnije, ono odigrati važnu ulogu u razotkrivanju istine po kojoj je Isus došao kako bi otkrio put do pro-svjetljenja, a ne kako bi se žrtvovao za otkupljenje ljudskih grijeha?

Posljednji potomak obitelji de Charney, 72-godišnja Marguerite de Charney, nije imala djece. Godine 1453. vojvoda Louis od Savoye ustupio joj je zamak Varanbon i prihode od posjeda u Miribelu u zamjenu za izvjesne "vrijedne darove", među kojima je bilo i Platno. Geoffreya II. de Charneya i Margueritina drugog supruga Humberta de Villersex-ela prijašnji su vojvode učinili vitezovima Reda Ovratnika od Savoye. Marguerite de Charney pronašla je plemenitu i povjerljivu obitelj koja će osigurati očuvanje ove izvanredne relikvije, budući da je kuća Savoy pripadala skupini Rex Deus.

U 15. stoljeću crkvene su vlasti počele relikviju nazivati Isusovim "pogrebnim pokrovom". Godine 1464., teolog Francesco della Rovere napisao je: "Sada ga predano čuvaju vojvode od Savoye, i on je umrljan Kristovom krvlju". Delia Rovere je za pet godina postao papa Siksto IV. Napisao je raspravu naslovljenu Isusova krv, koja je objavljena 1468. godine, nakon čega je platno prvi put priznato kao izvorna relikvija. Platno je dobilo i svoj blagdan koji se svetkovao 4. svibnja.

Početkom 16. stoljeća pokrov je bio prilično oštećen. Kako izgle­da, tkanina je bila probodena vrućim žaračem. Ian Wilson tvrdi kako "je vrlo vjerojatno riječ o posljedicama primitivne ceremonije ili nekog obli­ka "ordalija vatrom"*...". Tkanina je 1532. ponovno oštećena u požaru. Na najoštećenije dijelove relikvije prišiveno je četrnaest velikih komada tkanine u obliku trokuta i još osam manjih, te je uz to pojačana koma­dom gruboga platna.

Godine 1578., vojvoda od Savoye donio je platno u Torino, gdje je ostalo do danas. Krajem 17. stoljeća arhitekt Guarino Guarini pro­jektirao je prekrasnu baroknu katedralu posvećenu sv. Ivanu Krstitelju. Relikvija je 1. lipnja 1649. dobila novo prebivalište. Tamo je smještena iza rešetaka na počasnom mjestu iznad glavnog oltara, te se javno izla­gala samo u posebnim prigodama, kao što su vjenčanja članova obitelji Savoy, posjeti papa ili velike crkvene svetkovine.

RELIKVIJA

Torinsko je platno dugačko 4,3 metra i široko 1,1 metar, a sastoji se od jednog komada tkanine te vrpce široke 8,5 cm koja prolazi čita­vom njegovom dužinom, a s platnom je spojena jednim šavom na lijevoj strani. Na platnu je otisnut nejasan obris tijela bradatog muškarca duge kose, koji leži kao da je mrtav. Likje moguće jasno razabrati samo ako se platno promatra iz blizine. Unatoč lošoj kvaliteti slike, na platnu se nalazi dovoljno mrlja nalik na krv zbog kojih je narod stoljećima vjero­vao kako ono predstavlja Isusov pogrebni pokrov.

*ordalije (anglosaks.) - srednjovjekovni "Božji" sud na kojem su okrivljeni, da bi dokazali nevinost vadili predmete iz vrele vode ili nosili usijano željezo

Pokrov je 1898. godine fotografirao Secondo Pia, fotograf-ama-ter. Budući da u tim ranim danima fotografije ništa nije bilo sigurno sve dok se slike ne bi razvile, Secondo je nestrpljivo čekao. Konačno je s olakšanjem ustvrdio da se slika pojavljuje. Međutim, njegovo se olak­šanje ubrzo pretvorilo u čuđenje, jer nije ugledao, kako je očekivao, sjenovit obris s tkanine, nego jasan lik kojeg je igra svjetlosti i sjene učinila gotovo trodimenzionalnim, te se doimalo kao da mu iz glave, ruku, stopala i trupa doista teče krv. Bila je to slika visokog čovjeka impresivne tjelesne građe i nevjerojatno životnog izraza lica. Fotogra­fije su izazvale međunarodnu senzaciju i detaljne istrage koje su nasta­vljene do danas. Platno su 1931. godine fotografirali profesionalni fotografi, a zahvaljujući napretku koji je dotada postignut u fotograf­skim tehnikama, rezultat je bio još fascinantniji. Platno je zatim fo­tografirano još dva puta - 1969. i 1973.

ZNANSTVENO ISPITIVANJE

Prve su fotografije potaknule znatiželju medicinara, osobito foren-zičnih patologa i anatoma. Yves Delage, profesor komparativne anato­mije na Sveučilištu Sorbonne u Parizu prvi je javno objavio svoja otkrića. Dana 21. travnja 1902. održao je predavanje pod nazivom "Kristov lik na Svetom Torinskom platnu", kojemu je prisustvovalo iznimno brojno slušateljstvo. Profesor je izjavio da su rane, kao i ostali anatomski poda­ci dobiveni ispitivanjem platna toliko vjerni da je nemoguće da je ono proizvod nekog umjetnika. Objasnio je kako bi bilo teško i iznad svega besmisleno izraditi negativ prikaza lika, a budući da na tkanini nisu pro­nađeni nikakvi tragovi poznatih boja, vjerovao je da je riječ o Isusovu liku, koji je nastao kao posljedica nekog fizikalno-kemijskog procesa u grobu.

Delageovo predavanje izazvalo je burne reakcije, a tajnik Akade­mije, Marcelin Berthelot odbio je objaviti njegov tekst. Kada su objav­ljene nove fotografije, medicinari su počeli vjerovati u autentičnost pokrova. Istraživanja doktora Pierrea Barbeta iz pariške "Bolnice sv. Josipa", dovela su do zaključka da rane na platnu odgovaraju onima razapetog čovjeka. Te su rezultate potvrdili i kolnski radiolog profe­sor Hermann Moedder i doktor Judica-Cordiglia, profesor forenzične

medicine pri Milanskom sveučilištu. Krvave mrlje na platnu ispitivao je i doktor Anthony Sava s Brooklynskog sveučilišta u Sjedinjenim Državama. Većina suvremenih medicinskih stajališta temelje se na istraživanjima doktora Roberta Bucklina iz Michigana, koji danas živi u Kaliforniji.

Britanski fotograf Leo Vala načinio je trodimenzionalnu sliku glave s platna u prirodnoj veličini. Uvaženi etnolog i profesor pri Harvard-skom sveučilištu, Carlton S. Coon, proučivši fotografije zaključio je kako lice s platna pripada "tipu koji se danas može pronaći među se­fardskim Židovima i plemenitim Arapima". Prema doktoru Davidu Willisu, rane na glavi mogu se objasniti samo u kontekstu krune od trnja koju spominju Evanđelja. Tragove na prednjem i stražnjem dijelu tije­la, koji se pružaju od ramena naniže, stručnjaci uspoređuju s ožiljcima nakon bičevanja. Otkrivene su i modrice za koje se pretpostavlja da su nastale nakon nošenja drvene grede. Profesor Judica-Cordiglia ustvrdio je kako su rane na koljenima nastale učestalim padanjem.

DOKAZ RASPEĆA

Naravno, najviše su zanimanja izazvale rane prouzročene samim raspećem. Nakon ispitivanja krvave mrlje i rane na zglobu lijeve ruke zaključeno je da je u vrijeme krvarenja ruka morala stajati pod kutom od 55 - 65 stupnjeva. To je posve logično, jer je žrtva, kako bi mogla disati, morala saviti ruke u laktovima da bi podigla svoje tijelo i na taj način smanjila opterećenje na plućima. Za razliku od mnogih srednjo­vjekovnih prikaza raspeća, na platnu se rane od čavala nalaze na zglo­bovima, a ne na dlanovima. Ta činjenica dodatno govori u prilog autentičnosti platna, jer dlanovi sigurno ne bi mogli podnijeti težinu tije­la. Prema doktoru Pierreu Barbetu, koji je proučavao rane tridesetih godina, vojnici koji su žrtvu pribili na križ bili su iskusni ljudi koji su dobro poznavali anatomiju. Barbet je vršio opite na tek amputiranoj ruci, zabivši čavao u točku koja je odgovarala onoj na platnu. Čavao je prošao kroz prostor između kostiju ručnog zgloba.

Najneočekivaniji dokaz koji je proizašao iz Barbetovih istraživanja bila je kontrakcija palca u trenutku prolaska čavla kroz zglob; čavao je stimulirao medijalni živac, koji je uzrokovao stezanje palčanih mišića.

Kada je Barbet ponovno promotrio lik na pokrovu ustanovio je kako se ni na jednoj ruci ne vide palčevi. Zaključio je da je zabijanje čavala prouzročilo istu posljedicu kao i njegov opit s amputiranom rakom. Postavio je pitanje: "Je li krivotvoritelj znao za taj fenomen?" Barbet je izvršio još jedan opit, ovoga puta na amputiranim stopalima. Čavao je lako prošao između druge i treće metatarzalne kosti, tako da je tijelo pridržavao samo jedan čavao koji je prolazio kroz oba stopala. Zabi­janjem čavala kroz zglobove i stopala smanjivalo se opterećenje tijela, a žrtve, čvrsto fiksirane u tom položaju, nisu bile u mogućnosti osloboditi se.

Na platnu se jasno razabire rana locirana između petog i šestog rebra, koja se, budući da je riječ o zrcalnoj slici, nalazi na desnoj strani tijela. Prema krvavoj mrlji može se zaključiti da je krv tekla iz rane kada je tijelo stajalo u uspravnom položaju. Mrlju mjestimice prekidaju čista područja na kojima su nađeni tragovi mješavine čiste tekućine i krvi24

koja je, prema mišljenju njemačkog radiologa profesora Moeddera, potekla iz plućne maramice. Doktor Anthony Sava naglasio je kako se uslijed ozljeda u plućnoj šupljini često nagomilava tekućina. On smatra kako je zbog bičevanja, kao najvjerojatnijeg uzroka ozljeda na leđima, ramenima i prednjem dijelu tijela došlo do nakupljanja tekućine u plućnoj šupljini što je rezultiralo pleuritisom, odnosno upalom plućne maramice, koja je bila i osnovni uzrok smrti. Stručnjaci koji su proučili fotogra­fije platna složili su se kako je ono nedvojbeno bilo u dodiru sa žrtvom raspeća.

Židovski pogrebni običaji kao i sama Evanđelja upućuju na za­ključak da je Isusovo ispruženo tijelo bilo položeno u grob koji mu je pripremio Josip iz Arimateje. Položaj tijela u kojemu su ruke prekrižene preko zdjeličnog područja istovjetan je onome u kojemu su eseni poka­pali svoje mrtve, kako je otkrio otac de Vaux iz Biblijske škole (Ecole Biblique) iskopavajući esenske grobove u Kumranu. Ironično je da je tu svezu između Isusa i esena potvrdio upravo de Vaux, koji je, proučava­jući Svitke s Mrtvog mora*, činio sve da je opovrgne. Sudeći prema svim dokazima koje pruža platno, može se zaključiti da tijelo nije bilo

*Baigent i Leigh, "Obmana o svicima s Mrtvog mora",

oprano kako to zahtijevaju židovski zakon i običaji, nego obilno poma­zano dragocjenim pomastima i na brzinu zamotano u pogrebnu tkaninu.

FORENZIČKA ISPITIVANJA

U lipnju 1969. platno je proučavala komisija specijalista, kako bi odredila vrstu testova koje je potrebno provesti za ustanovljavanje njego­va sastava i podrijetla. Komisija se sastala u tajnosti, ali je vijest o tome ubrzo procurila u javnost te su kardinal i čuvari platna optuženi da dje­luju "poput lopova u noći". Članovi komisije su 17. lipnja podnijeli izvješće, objavivši kako je platno vrlo dobro očuvano, te su preporučili testove koji su zahtijevali minimalne uzorke tkanine. Uzorci su uzeti u tajnosti 24. studenog 1973., nakon dvodnevnog javnog izlaganja platna.

Uz veliki oprez, kako bi se izbjegla moguća kontaminacija, iz­vučeno je sedamnaest niti s različitih dijelova platna. Stručnjak sa Insti­tuta za tekstilnu tehnologiju u Ghentu (Ghent Institute of Textile Technology), profesor Gilbert Raes, pridružio se timu i za njegove potrebe uzeta su s jednog dijela tkanine dva uzorka veličine 13 x 40 mm te 10 x 40 mm. Uz to, profesoru su na ispitivanje dane i dvije niti. Jedna od njih, dužine 12 mm, izvučena je iz potke, a druga, dugačka 13 mm, iz osnovice. Čitava je tkanina istkana vezom riblje kosti, metodom 3:1, koja je bila uobičajena u Isusovo vrijeme, iako se češće primjenjivala na svilenim, a rjeđe na lanenim tkaninama. Proučivši vlakna pod polari­ziranim svjetlom, Raes je sa zadovoljstvom ustvrdio da je tkanina lane­na. Daljnjim ispitivanjem otkriveni su i tragovi pamuka, na temelju čega je Raes zaključio kako se na tkalačkom stanu proizvodila i pamučna tkanina. Analizom pamuka ustanovljeno je kako pripada vrsti gossy-pium hebaceum, uobičajenoj na istočnom Sredozemlju. Bilo je to vrlo značajno otkriće jer je upućivalo na to da je tkanina bila proizvedena na Srednjem Istoku.

Švicarski kriminolog dr. Max Frei, s platna je uzeo uzorke čestica i ustanovio kako je riječ o sitnim česticama minerala, djelićima vlasi i biljnih vlakana, bakterijama, sporama mahovine i plijesni, te zrncima peluda s procvjetalih biljaka. Među peludi otkriveni su halofiti pustinj­skih vrsta tamarixa, suaedae i artemisiae, koje rastu gotovo isključivo na području oko obala Mrtvog mora. Frei je zaključio:

"Ove su biljke ključne za određivanje zemljopisnog podrijetla platna, budući da te pustinjske biljke ne rastu u zemljama za koje se vjeruje da su mjesta njegova nastanka. Prema tome, krivotvo­rina, proizvedena negdje u Francuskoj u Srednjem vijeku, u zem­lji u kojoj ne rastu ti tipični halofiti, ne može sadržavati karakteristična zrnca peludi iz palestinskih pustinja."

Pelud s površine platna odnosi se na šest vrsta biljaka koje rastu is­ključivo u Palestini. Frei tvrdi da je otkrio i pelud brojnih biljnih vrsta koje su prisutne u anatolskim stepama u Turskoj, kao i osam vrsta sre­dozemnih biljaka, što se podudara s činjenicom da je platno bilo izloženo u Francuskoj i Italiji.

DALJNJA ZNANSTVENA ISPITIVANJA

U ožujku 1977. u Sjedinjenim Državama je održana znanstvena konferencija o Torinskom platnu, na kojoj su sudjelovali svećenici ra­zličitih provenijencija kao i velik broj znanstvenika, uključujući dr. Ro­berta Bucklina, patologa, te profesora Josepha Gambesciu.

Na konferenciju su stigli znanstvenici iz različitih institucija, po­put, primjerice, Američke komisije za atomsku energiju (US Atomic Energy Commission), Pasadenskog laboratorija za pokretanje mlažnjaka (Pasadena Jet Propulsion Laboratory), Sandia laboratorija u Albuquer-queu (Albuquerque Sandia Laboratory) te Odjela za spektroskopiju labo­ratorija u Los Alamosu (the spectroscopy division of the Los Alamos Laboratory). Biskup John Robinson, duboko dirnut ozbiljnošću kojom su znanstvenici pristupili pitanju autentičnosti relikvije, ustvrdio je: "Ov­dje nitko nije ni lakomislen ni sumnjičav." Fizičar dr. John Jackson i stručnjak za aerodinamiku dr. Eric Jumper objavili su kako lik na platnu nije nastao izravnim kontaktom, nego je posljedica nekog oblika ema-nacije iz tijela, te da postoji veza između jasnoće slike i stupnja odvo­jenosti tijela od tkanine.

Doktor Jackson je zatim upotrijebio fotografiju dijela platna di­menzija 7,5 x 12,5 cm obrađenu suvremenim VP-8 sustavom za analizu slike (Interpretation Systems VP-8 Image Analyzer), kako bi je prika­zao u trodimenzionalnom reljefu. Obična fotografija analizirana tom

metodom ne sadrži dovoljno podataka o udaljenosti i proporcijama, stoga ni tako dobiveni rezultati ne mogu biti točni. Međutim, na slici je bila jasno uočljiva jedna neobična anomalija. Naime, oči lika bile su nepri­rodno ispupčene, kao da je na njih nešto bilo položeno. Jackson je otkrio da su se, prema drevnom židovskom običaju, na oči preminuloga pola-gale kovanice ili komadići gračarije. Ustanovio je da su ispupčenja na očima najvjerojatnije posljedice na njih položenih kovanica.

Na temelju rezultata američkih istraživanja, tvrdokorni skeptik doktor John Robinson bio je prisiljen ustvrditi kako prikupljeni dokazi ne ostavljaju mjesta dvojbama o autentičnosti platna. Sada je bio red da oni koji još uvijek sumnjaju objasne zašto misle suprotno.

DATIRANJE METODOM RADIOAKTIVNOG UGLJIKA

Nakon smrti bivšeg talijanskog kralja Umberta 1983., Torinsko je platno pripalo Vatikanu, koji je nakon dugotrajnog nagovaranja kona­čno dao dopuštenje za provođenje datiranja metodom radioaktivnog ugljika. U proces su bila uključena tri laboratorija, Sveučilište Arizone u Tucsonu, Švicarski federalni Tehnološki institut iz Ziiricha te Oxford-ski istraživački laboratorij.

Uzorci su uzeti u potpunoj tajnosti, ali je Crkva dopustila da tome prisustvuju predstavnici triju laboratorija. S jednog kuta tkanine uzet je uzorak dužine 7 cm i podijeljen na tri dijela. Svaki je dio zatim bio zatvoren u odgovarajuće posude. Čitav postupak snimao se videoka-merom. Rezultate datiranja objavio je kardinal Anastasio Ballestrero u Torinu 13. listopada 1988. a kasnije istoga dana i doktor Tite iz Istraživačkog laboratorija pri Britanskom muzeju, koji je nadgledao či­tav postupak. Objavljeno je kako se uz 99.9 % sigurnosti može tvrditi da Torinsko platno potječe iz razdoblja između 1000. i 1500. god. po. Kr., te da se uz 95 % sigurnosti može tvrditi da je nastalo u razdoblju između 1260. i 1390. Svjetska je javnost sa zaprepaštenjem primila vijest o znanstveno dokazanoj krivotvorini. Stav papinske hijerarhije bio je neobično ambivalentan. Znanstveni savjetnik Vatikana, profesor Luigi Gonella, izjavio je: "Ove testove nije naručila Crkva i nas ne ob­vezuju njihovi rezultati."

Novinari i maštari stigli su na svoje; tvrdnje o navodnoj uroti punile su novinske stupce. Desničarski orijentiran pripadnik Katoličke pro­ture formacije 20. stoljeća (La Contre-Reforme Catholique au XXeme Siecle), brat Bruno Bonnet-Eymard optužio je dra. Michaela Titea da je uzorke s platna zamijenio onima uzetima sa svečane halje iz 13. stoljeća, i naveo kako je Tite za svoje usluge dobio titulu profesora. Ovaj uvaženi kršćanin tvrdio je kako su znanstvenici putem testova željeli potkopati kršćanstvo. Profesor Werner Bulst je pred televizijskim kamerama optužio znanstvenu javnost, a zatim je stao u obranu Crkve, tvrdeći kako je bila žrtvom antikatoličke masonske urote.

Njemački pisci Holger Kersten i Elmar Gruber izjavili su kako su rezultate datiranja krivotvorili znanstvenici koji su djelovali u tajnom dogovoru s Crkvom. Iz neobjašnjivih razloga videokamere su za vri­jeme uzimanja uzoraka s platna bile ugašene, te su ponovno upaljene tek kada su uzorci stavljeni u posude. Na taj je način Tite mogao prekr­šiti protokol i zamijeniti uzorke, kako je vjerovao brat Bonnet-Eymard. Nadalje, Kersten i Gruber su tvrdili kako postoji nesklad u opisima uzetih uzoraka i onih koje su primili znanstvenci. U pokušaju da objasne na­vodnu urotu, osobito su zanimljivo opisali motiv Crkve, tvrdeći kako je ona željela potvrditi neautentičnost Platna zato što ono dokazuje da je Isus nakon spuštanja s križa još uvijek bio živ.

POLEMIKA SE NASTAVLJA

Datiranje radioaktivnim ugljikom, koje su provela tri vodeća labo­ratorija od međunarodnog ugleda, trebalo je jednom zauvijek riješiti pitanje autentičnosti pokrova. Međutim, jedan je američki znanstvenik došao do otkrića koje je opovrgnulo te rezultate. Datiranje radioaktiv­nim ugljikom može biti krajnje nepouzdano čak i zbog malog stupnja kontaminacije proučavane površine. Stoga su uzorci Platna bili očišćeni najsuvremenijim tehnikama. Unatoč svim poduzetim mjerama opreza, znanstvenici su propustili uočiti jedan poseban oblik kontaminacije ko­jemu je tkanina bila izložena.

Mnogi su komentatori, uključujući lana Wilsona, opisivali kako sveta relikvija "sjaji poput damasta". Nedavno je otkriveno kako je taj sjaj posljedica prirodnog rasta mikrobioloških organizama, koji obavi-

jaju svaku nit tkanine. Sve metode čišćenja pokazale su se u tom po­gledu potpuno neučinkovitima, a razina kontaminacije je tolika da je ustvari testirano tek 40% izvorne tkanine, dok 60% njezine površine pokrivaju živi organizmi. Nedavno provedeni testovi pokazali su da sredstva za čišćenje koja su prilikom datiranja rabili navedeni laborato­riji otapaju dio celuloze s vlakana, što u kombinaciji sa slojem mikro­bioloških organizama samo pridonosi nepouzdanosti dobivenih rezultata. Iz svega navedenog možemo zaključiti da pitanje starosti i autentičnosti kontroverzne relikvije i dalje ostaje otvoreno.

Mikrobiološki organizmi pronađeni su i na majanskim rezbarija-ma od žada i kamena, te zavojima na mumijama iz drevnog Egipta. Do prvih je otkrića, koja su dovela do preispitivanja pouzdanosti datiranja metodom radioaktivnog ugljika, stigao dr. Leoncio A. Garza-Valdes iz San Antonija, koji je držao katedru mikrobiologije pri Centru za zdravstvene znanosti Teksaškog sveučilišta. Uočio je kako sve majan-ske rezbarije od žada i kamena posjeduju osobit sjaj. Daljnjim ispitiva­njem otkrio je kako su površine rezbarija prekrivene milijunima bakterija, koje proizvode ružičasti pigment, te plijesnima čije boje variraju od ta-mnosmeđe do crne. Ova neobična mješavina stvara na površinama rez-barija sjajni žućkasti "plastični sloj", koji je nazvao "bioplastičnim slojem". Među predmetima koje je ispitivao nalazio se i pektoral, nači­njen od sedam komada izrezbarenog žada spojenih čvrstim pamučnim nitima. S pomoću elektronskog mikroskopa otkrio je kako su i pamučne niti bile prekrivene plijesni i bioplastičnim slojem. Daljnim ispitivanjem u laboratoriju za industrijsku analizu u San Antoniju njegova su otkrića potvrđena, te je dokazano da je sjaj na predmetima organske prirode a ne proizvod ljudske ruke.

Garza-Valdes je proučavao i tkanine u koje su bile umotane dvije egipatske mumije. Jedna je bila mumija trinaestogodišnje djevojčice, pronađena za vrijeme iskopavanja sir Flinders Petriea, a koja se danas nalazi u Muzeju u Manchesteru (Engleska), a druga mumija ibisa, koja pripada njegovoj privatnoj zbirci. Mumija djevojčice i pripadajući zavo­ji na Manchesterskom su sveučilištu podvrgnuti datiranju radioaktivnim ugljikom, koje je polučilo uznemirujuće rezultate. Ustanovljeno je da kosti potječu iz 1510. god. pr. Kr., a zavoji iz 255. god. po. Kr. Razlika je, dakle, bila veća od 1 700 godina. U siječnju 1996. dr. Garza-Valdes

je uočio da su sva vlakna prekrivena debelim bioplastičnim slojem sličnom onome otkrivenom na drugim starim tkaninama. Slični su testovi provedeni na mumiji ibisa, te je i na vlaknima njezina zavoja otkriven isti bioplastični sloj. Nakon provedenog datiranja metodom radioaktivnog ugljika, ustanovljeno je da razlika u starosti između kostiju i zavoja iz­nosi 400-700 godina.

Godine 1988. profesor Giovanni Riggi Numana uzeo je nekoliko uzoraka Torinskog platna i podvrgnuo ih datiranju radioaktivnim uglji­kom. Te je komadiće tkanine, zajedno s uzorcima krvi uzetih sa zatiljka lika, pokazao dr.-u Garzi-Valdesu. Riggi je uklonio niti s jednog od uzoraka, koje je zatim Garza-Valdes stavio pod mikroskop i ubrzo usta­novio kako su u potpunosti prekrivene bioplastičnim slojem. Ukoliko bi se ponovno provelo datiranje metodom radioaktivnog ugljika, sma­tra dr. Garza-Valdes, nedvojbeno bi se utvrdila još veća starost platna, jer su se u posljednjih 12 godina bakterije uvelike razmnožile. Uspio je kultivirati bakterije s platna i dokazati kako one i dalje žive razmnožavaju se. Američki se znanstvenik nije ograničio samo na proučavanje bio-plastičnog sloja. Detaljno je ispitao i uzorke "krvi" uzetih sa zatiljka glave s platna.

Talijanski znanstvenik dr. Bauma-Bollone izvješćuje kako je riječ o mrljama ljudske krvi AB skupine. Dr.-i Adler i Heller, ispitujući uzorke koje je posjedovao dr. McCrone, potvrdili su rezultat talijanskog ko­lege. Dr. Garza-Valdes je ispitao uzorak koji mu je dao profesor Riggi i ustanovio kako je krv doista ljudska, te da pripada skupini AB, uobi­čajenoj među Zidovima Isusova doba. Uspio je utvrditi da su mrlje vrlo stare, jer je u maloj količini krvi koja mu je dana na uvid uočio određeni stupanj propadanja. Ispitao je i sve ostalo što se moglo pronaći na uzorcima koje mu je dao Riggi. Na uzorku uzetom s okcipitalnog pod­ručja, pronašao je nekoliko mikroskopskih ivera, koji su, ukoliko je pokrov autentičan, mogli potjecati samo s križa kojeg je Isus nosio do Golgote. Ustanovljeno je da iverje pripada hrastovu drvetu.

Istraživanja doktora Garza-Valdesa objavljena su početkom 1996. u članku koji se bavio njegovim radom na majanskim predmetima i Torin-skom platnu, te o rezultatima DNA testova provedenih na uzorcima krvi. Na naslovnici časopisa nalazila se fotografija (Isusove) glave s platna, ispod koje je stajao naslov "Tajne pokrova- mikrobiolozi otkriva-

ju kako Torinski pokrov skriva svoju pravu starost". Članak završava zaključkom kako je Torinsko platno stotinama godina starije od datuma kojeg navode rezultati datiranja radioaktivnim ugljikom. Čak je i dr. Harry Gove, sa Sveučilišta u Rochesteru (SAD), koji je izumio metodu datiranja radioaktivnim ugljikom, izjavio: "To i nije tako luda ideja." Zahvaljujući besprijekornom istraživanju američkog mikrobiologa, pouzdanost datiranja provedenog na Torinskom platnu 1988. godine stavljena je u pitanje.

SKRIVENA PORUKA PLATNA

Ako bismo znanstvena stajališta razmotrili po kronološkom re­doslijedu, najprije bismo morali uzeti u obzir stajalište pariškog profe­sora Yvesa Delagea, koji je 1902. tvrdio kako su rane i anatomski podaci toliko vjerni da je nemoguće zamisliti da je Platno proizvod nekog umjet­nika. Istraživanja dr.-a Pierrea Barbeta pokazala su kako rane prikazane na relikviji odgovaraju ranama razapetog čovjeka, a to su potvrdili i kolnski profesor Hermann Moedder, profesor forenzične medicine dr. Judica-Cordiglia, dr. Anthony Sava iz Brooklyna i dr. Robert Bucklin iz Kalifornije. Zatim bismo morali razmotriti stajališta harvardskog profe­sora Coona, etnologa koji je, proučivši trodimenzionalnu sliku lica s pokrova, ustanovio kako ono pripada "tipu koji se danas može pronaći među sefardskim Židovima i plemenitim Arapima". Profesionalna sta­jališta dr.-a Davida Willisa i profesora Judica-Cordiglie o ranama prika­zanima na pokrovu potvrdio je dr. Pierre Barbet, koji je, vršeći opite na amputiranim udovima, proizveo iste učinke koje sugerira Platno, i za­ključio kako te pojedinosti nikako nisu mogle biti poznate srednjovje­kovnim umjetnicima.

Proučavanjem samoga tkanja, ustanovljeno je da vlakna pripada­ju vrsti pamuka koja je specifična za Srednji Istok, što je isključilo eu­ropsko podrijetlo tkanine. Analizom čestica pronađenih na platnu, koju je proveo dr. Max Frei ustanovljeno je daje relikvija bila izložena zraku, i to na pustinjskim područjima u blizini Mrtvog mora. Rezultati tehno­loške obrade slike, provedene 1976., naveli su dr.-a Johna Robinsona da ustvrdi kako raspoloživ dokazni materijal pruža dovoljnu potvrdu, te da je došlo vrijeme da se teret dokazivanja prebaci na one koji sum-

njaju u autentičnost Platna. Vjerujemo da se sada s velikom sigurnošću može izjaviti da je Torinsko platno izvorno, da to jest tkanina u koju je prije gotovo 2 000 godina bio zamotan Isus nakon što je spušten s križa. Za vitezove templare i skupinu Rex Deus, značenje Platna proizlazi iz u njemu skrivene poruke. Njegova priča, ukoliko je izvorna, protuslovi crkvenom nauku jer dokazuje kako je Isus, nakon spuštanja s križa, još uvijek bio živ.

Već smo spomenuli da Platno pokazuje kako, suprotno židovskim običajima i praksi, žrtva prije umatanja nije bila oprana, nego pomazana obilnim količinama raznovrsnih skupocjenih pomasti. To se može vrlo lako objasniti. Pomasti su se rabile kako bi ubrzale oporavak od teških ozljeda. U slučaju raspeća do smrti dolazi zbog masovnog nakupljanja tekućina u plućnoj maramici, uslijed čega se stvara veliki pritisak na plućima koja prestaju funkcionirati te se žrtva konačno uguši. Suprotno kazivanju Evanđelja, svrha probadanja kopljem nije bila u dokazivanju kako je Mesija mrtav, nego u oslobađanju pritiska na plućima i olakša­vanju disanja.

Unatoč mnogim pokušajima njihova zatiranja, legende koje kazu­ju da je Isus preživio raspeće održale su se do danas, te su počele dobi­vati potvrdu. Govoreći o postajama Križnoga puta opisanih u crkvi u Rennes-le-Chateauu, spomenuli smo kako Izgubljeno evanđelje po Petru prepričava da je Isus viđen kako napušta svoj grob, što su potvrdila dva esenska iscjelitelja odjevena u bijelo ruho. Isto tvrde i predaje Rex Deu-sa. Baigent, Leigh i Lincoln pripovijedaju kako im je jedan anglikanski svećenik uputio pismo u kojemu je tvrdio da je Isus bio živ sve do 45. god po. Kr. Druge legende kazuju kako se još dugo nakon raspeća po­javljivao u Egiptu i Kašmiru.

Učenje Rex Deusa, drevne ezoterične predaje i poruka koju pre­nosi Torinsko platno upućuju na jednostavan, racionalan i znanstveno moguć scenarij koji potpuno opovrgava osnovno načelo kršćanskog vjerovanja. Ako je Isus preživio raspeće i ako je nakon toga ozdravio, onda nije mogao umrijeti na križu kao žrtva za otkupljenje naših grije­ha. Sv. Pavao, koji je stvorio tu heretičku koncepciju, nije bio odani sljedbenik Mesije, nego je, kako opisuju ebioniti, "širio laži" i "izvrtao istinski Isusov nauk". Nakon 2 000 godina istina je izašla na vidjelo. Isus je došao kako bi otkrio, a ne kako bi otkupio.

15 Religiozna uvjerenja Rex Deusa

Papa Pio IX. optužio je templare da su gnostici i sljedbenici joha-nitske hereze. Međutim, vrlo je neobično da u crkvenim doku­mentima, u kojima se lako mogu pronaći opisi brojnih hereza

kao što su gnosticizam, montanizam, arijanizam, nestorijanizam, mani-heizam i pelagijanizam, nema nikakvog spomena o johanitskoj herezi. Crkva (kao progonitelj heretika) ne može biti nepristran tumač prave prirode heretičkih uvjerenja. Ona se redovito koristila optužbama pro­tiv heretika i definicijama hereza kao načinom kritiziranja svojih pro­tivnika. Što je u uvjerenjima johanitskih heretika toliko plašilo Crkvu? Možda bismo odgovor na to pitanje mogli pronaći u djelima mason­skog znanstvenika s početka 20. stoljeća, A. E. Waitea, i Magnusa Elipha-sa Levija koji je djelovao u 19. stoljeću. Oba su pisca došla do istih zaključaka koji bi, ukoliko se dokažu, do temelja poljuljali crkvenu dok­trinu o Isusovoj božanstvenosti i prirodi njegove misije. Tvrdili su da je Isus bio posvećenik egipatskog kulta Ozirisa i sljedbenik božice Izide, što potvrđuju i brojni zapisi koji upućuju na to da su, pod krinkom Crne Bogorodice, templari zapravo štovali Izidu.

Plemstvo Rex Deusa bilo je vrlo tolerantno prema proganjanim skupinama kao što su bili Židovi i katari. Templarski su vitezovi, kao njihov javni ogranak, dijelili duhovna uvjerenja zajednica unutar kojih su se kretali. Međutim, ni templarske aktivnosti ni optužbe za herezu koje su im se stavljale na teret ne daju naslutiti kakva ih je ideologija

motivirala. Prije uhićenja templara nestali su zapisi i blago Reda, te nije ostao niti jedan dokumentirani dokaz o razlikama između religioznih uvjerenja templara i onih kršćanske Crkve, osim onoga o štovanju Izide pod krinkom Crne Bogorodice. Poznato nam je da članovi Rex Deusa vjeruju kako je Isus bio učitelj i posvećenik koji je, iako iznimno nada­ren, bio sasvim običan čovjek; poput Židova biblijskog Izraela od kojih su i potjecali, njegovu bi deifikaciju smatrali vrhunskom blasfemijom. Kao izravni potomci Isusa i velikih svećenika Jeruzalemskog hrama, koncepciju pijenja "krvi", pa makar i u alegorijskom smislu, smatrali bi bogohulnom. No, sigurno jest da su religiozna uvjerenja skupine Rex Deus potjecala od samog Isusa, a ne od sv. Pavla.

Kada smo započeli našu istragu mogli smo samo nagađati o židovskoj provenijenciji religioznih uvjerenja Rex Deusa, i ostali bismo zbunjeni nakon svakog pokušaja da shvatimo njihove konačne ciljeve. Nekoliko godina nakon našeg prvog susreta s Michaelom, te poslije objavljivanja Drugog Mesije (The Second Messiah), počeli su nam se javljati i drugi pripadnici skupine Rex Deus. Kao posljedica tih kon-takata i daljnjih susreta s Michaelom, počeli smo dobivati uvid u njihov religiozni sustav.

LITURGIJA I EVANĐELJE SVETIH BLIZANACA

Obitelji Rex Deus bile su sljedbenice "Novoga Saveza" kojeg je objavio Isus Mesija, a kojeg su nakon raspeća propovijedali njegov brat blizanac Juda Toma i Jakov Pravednik. Juda Toma postao je patrijarhom u Edesi, a Jakov Pravednik, kako opisuju Djela apostolska, prvim jeru­zalemskim biskupom. Taj "prvi biskup" i njegovi sljedbenici ponašali su se vrlo neobično za ljude koji su utemeljili novu religiju, jer se u Djelima apostolskim navodi kako su: "... svaki dan postojano - kao po dogo­voru - bili u hramu..." Međutim, ono što je zabilježeno o njihovu djelovanju potpuno je u skladu s položajem Jakova kao velikog svećenika i njihovom željom da slijede novi oblik judaizma, koji je postao temeljem religije Rex Deusa.

Središnja načela i obredi Rex Deusa sadržani su u dokumentu "Liturgija i Evanđelje Svetih blizanaca " (The Liturgy and Gospel of the Holy Twins), koje uključuje i nekoliko djela Isusovih učenika, kao

što su zapisi Ivana Evanđelista i Jude Tome. Izvorno Evanđelje po Ivanu, katarima poznato kao Evanđelje ljubavi, bilo je glavni izvor na kojemu se temeljila Liturgija. Juda Toma napisao je Evanđelje po Tomi, koje je, zajedno s ostalim dokumentima bilo zakopano u Nag Hammadiju, jer ga je Crkva proglasila heretičkim i naredila da se uništi. Ono se i danas, uz ostale dokumente koje je Katolička crkva uvrstila u Popis zabranjenih knjiga, smatra heretičkim.

Budući da ne postoji pisani primjerak liturgije morali smo se oslo­niti na Michaela, koji nam je rekao kako ona počinje s Objavom Knjige koja glasi:

Knjiga Staroga Saveza zapečaćena je sa sedam pečata i zaključana sa sedam ključeva.

Anđeo Božji drži Knjigu i ona se više nikada neće otvoriti. Knjiga Novoga Saveza otvorena je na prvoj stranici i Mesija

je napisao: • Prisegu • Vjerovanje • Molitvu Abbe Ra Heima (Abba Ra Heim) • Objavu Zakona • Objavu o Siromašnima • Objavu Oprosta • Slavljenje

Nešto od ovdje navedene frazeologije bit će poznato onima koji su proči­tali Otkrivenje sv. Ivana, gdje je prisutna simbolika sedam pečata. U katoličkom je svijetu ta simbolika uobičajena, a osobito vrijedi spome­nuti primjere koji se mogu pronaći u crkvama i katedralama usko po­vezanima s podzemnim duhovnim strujama, kao što je pariška crkva St Sulpice.

Nakon Objave Knjige, a prije izjava o vjeri, zakonu, zapovijedi­ma, molitvama i obredima slijedi Mesijina Prisega:

Ako riječi koje sam izrekao nisu bile riječi Božje, nego moje vlas­tite i ako su oni koji su ih čuli povjerovali u njih kao u riječi Božje [odnosno, ako su prihvatili izmijenjeni Zakon, prve dvije zapo­vijedi - i ublažene zakone o prehrani, obrezivanju i putovanju],

onda kršenje Zakona nije njihov, već moj grijeh - neka krv njiho­va grijeha bude na mojim rukama jer ja ću za njega pred Bogom odgovarati. Stoga, vjerujte u moje riječi kao da su riječi Božje.

Isus je zapravo svojim sljedbenicima objavio da kao Mesija preuzima potpunu odgovornost za izmjene Zakona, kao i za sve grijehe počinjene zbog vjere u njegove riječi.

Uzroke promjena koje je objavio Isus treba tražiti u Mojsijevu vremenu, kada je judaizam doživio nešto što bismo u Katoličkoj crkvi mogli usporediti s papinskom uzurpacijom. Uvjerenja proroka Abraha­ma proizlazila su iz prvobitne religije koju je u najvećem dijelu primio od svoga učitelja ili hijerofanta Melkisedeka. Upravo je zbog toga Abra-hama spremno prihvatio egipatski faraon - egipatski kraljevski po-svećenik jasno je prepoznao prorokovu prosvjećenost. Začudo, taj gnostički oblik ranog judaizma govorio je o Bogu koji je bio pun ljubavi i manje zahtjevan od osvetoljubivog zakonodavca Jahve, kojemu je služio Mojsije. Mojsijev Zakon, čije se ustanovljavanje detaljno opisuje u Knji­zi Izlaska i Levitskom zakoniku, upućuje na potpunu transformaciju judaizma od nježnog i odanog služenja Svemogućem Bogu (čiji su sveti darovi spoznaje trebali koristiti Abrahamovu narodu) do strogo defini­ranog zakonskog okvira koji je narodu nametao nemoguće zahtjeve. Zakon je bio toliko složen i rigidan da je po njemu svaki čovjek, ma koliko "pobožan", bio smatran grješnikom. Ali, čak se i taj teret mogao na neki način olakšati. Veliki svećenik, kao glasnogovornik naroda pred Bogom, mogao je okajati njegove grijehe i tražiti oproštenje.

Nakon Prisege slijedi Vjerovanje koje definira neke aspekte Boga i Isusova odnosa prema Njemu. Isticanje Isusove ljudskosti potpuno je suprotno kršćanskoj doktrini koja ustraje na božanskoj prirodi Isusa.

Vjerovanje Bog je Bog. Bog je Veliki Bog Svemira. Bog je Alfa i Omega. Bog je Stvoritelj. Bog je Rušitelj. Bog je Život.

Bog je Zakonodavac. Bog je Sudac. Bog je Milost. Bog je Ljubav. Bog je Znanje. Bog je Mudrost.

Čovjek je bio poslan od Boga. On je bio Zvijezda. On je bio Učitelj. On je bio iz Kuće Davidove. On je bio od loze Aronove. On je Princ Mira. On je Učeno Janje. On je Naš Kralj. On je Naš Veliki Svećenik. On je Princ Zapada. On je Mesija. Njegovo ime je Isus.

Svatko tko se bavi komparativnom religijom teško će prihvatiti tezu Baigenta, Leigha i Lincolna kako je osnovni cilj templara bilo ponovno uspostavljanje pravog monoteizma ujedinjenjem judaizma, kršćanstva i islama. Svaki odani musliman lako bi prihvatio načela Vjerovanja. Židovi Isusova doba ne bi se pretjerano prepirali oko postavki o Bogu ili Mesiji, iako se mora priznati da je tvrdnja po kojoj je Isus bio Mesija, neprihvatljiva za suvremene Židove. Međutim, templare nisu zbog nji­hovih uvjerenja osudili niti muslimani niti Židovi, nego Kršćanska crkva koja nije mogla prihvatiti monoteizam vitezova Svetoga Grala. Iako suštinski monoteistička, Liturgija i Evanđelje Svetih blizanaca sadrži barem jedan odlomak koji bi nedvojbeno uznemirio sljedbenike svih tri­ju religija, budući da se u njemu ističu politeistički korijeni ranog judaiz­ma.

Najveći dio starozavjetnog učenja proizlazi iz egipatskih i mezo-potamskih izvora. Deset zapovijedi temelje se na egipatskoj Knjizi mrtvih, koja opisuje Vaganje Duše pred Ozirisovim sudom, a Davidovi psalmi

neodoljivo podsjećaju na izvjesne egipatske himne. Izreke koje se pri­pisuju Salomonu doslovan su hebrejski prijevod zapisa Amenemopea, vodećeg egipatskog mudraca. Mnogi drugi egipatski izvori, uključujući Tekstove iz piramide i Tekstove iz grobnice poslužili su kao temelji za starozavjetnu predaju, koja je boga sunca Raa, jednostavno preimeno-vala u Jahvu. Izjava Abbe Ra Heima, koja se navodi prije njegove molitve, glasi: "Djeca koja su sljedbenici svoga oca, boga Ra", te je jasno da korijeni prvobitnog judaizma, a time i kršćanske duhovnosti, leže u egi­patskoj religiji. Očita je i razlika između ove nježne molitve i rigidnog zakonskog okvira kojeg je nametnuo post-mojsijevski judaizam. Isusov nauk i judaizam Novoga Saveza imali su obnoviti Abrahamovo učenje, koje se temeljilo na ljubavi a ne na strahu ili legalizmu.

Molitva Abba Ra Heima Naš Nebeski Oče Aleluja Neka Tvoje Nebesko Kraljevstvo dođe na zemlju Aleluja Neka se Tvoji Nebeski Zakoni poštuju na zemlji Aleluja Štiti nas od kaosa i udovolji našim potrebama Aleluja Amen.

Takozvani Očenaš novozavjetnog kršćanstva uvelike podsjeća na molitvu Abba Ra Heima. Ovdje je moguće uočiti ne samo egipatske korijene Isusova nauka, nego i opravdanje za tvrdnju A. E. Waitea i Magnusa Eliphasa Levija, kako je i sam Isus bio posvećenik egipatskog kulta Ozirisa.

NOVI SAVEZ

Do Isusova vremena Mojsijev je Zakon postao suviše nespretan da bi se mogao primjenjivati u svakodnevnom životu. Sastojao se od 613 odredbi i mnoštva složenih komentara sastavljenih kako bi se za­konskim pravilima dao smisao. Isus je bio poslan kako bi u tom kaosu

uspostavio red i učinio Zakon prihvatljivim za sve ljude dobre volje. Struktura Moj sijeva Zakona, koji je pokrivao sve zamislive aspekte ljud­skog života, bila je u potpunosti odbačena i zamijenjena dvama jedno­stavnim ali obvezujućim pravilima koja su, ako ih se poštivalo, mogla stubokom promijeniti živote svih iskrenih vjernika. Novi zakon u pot­punosti navodi Liturgija i Evanđelje Svetih blizanaca kao Objavu Za-kona, koja glasi:

1 Ljubit ćeš Boga, svoga Nebeskog Oca. Poštivat ćeš Njegove Nebeske Zapovijedi. Služit ćeš Gospodinu Bogu svome svakoga dana svoga života.

2 Ljubit ćeš brata svoga kao samoga sebe Ljubit ćeš sve ljude na zemlji. Ljubeći brata svoga dovest ćeš nebo na zemlju.

Objava Zakona predstavlja dio izvornog Isusova nauka, koji je izmak­nuo pozornosti sljedbenika sv. Pavla, pronašavši svoje mjesto u crkve­noj dogmi, iako se drugo pravilo više propovijedalo nego primjenjivalo u praksi. U Evanđelju po Mateju nalazimo sljedeći odlomak:

"Učitelju, koja je najveća zapovijed u Zakonu?" On mu odgo­vori: "Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom pameti svojom! To je najveća i prva zapo­vijed. Druga je toj jednaka: Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga! O tim dvjema zapovijedima ovisi sav Zakon i Proroci." [naglasili autori]

Dužnosti Židova prema siromašnima koji su među njima živjeli bile su posve jasno određene, te nitko nije mogao dvojiti o tome koje su njegove obveze prema onima kojima sreća nije bila naklonjena. Ovom je pitanju Isus pridavao poseban značaj, te je postalo središnjom temom njegove objave, kada je, kao priznati nasljednik Judejskog prijestolja, pobjedo­nosno ušao u grad i stao na stube Jeruzalemskog hrama. To se zbilo

rano ujutro, u utorak prije Pashe, samo tri dana prije raspeća. Kao priznati prijestolonasljednik, Isus je nosio i naslov velikog svećenika. Stojeći na istočnom stubištu Hrama, na mjestu određenom za svećenika koji se nazivao Melkisedek, izrekao je sljedeće riječi:

Nećete jesti ako siromašni ne jedu.

Nećete imati odjeće ako siromašni nemaju odjeće.

Nećete imati doma ako siromašni nemaju dom.

Neće vas grijati toplina vatre u vašim ognjištima ako siromašne ne grije toplina vatre u njihovim ognjištima.

Nećete biti izliječeni od svojih bolesti ako siromašni nisu izliječeni od svojih bolesti."

EBIONITI

Za vrijeme svoga poslanstva Isus je predvodio sektu poznatu pod imenom nazareni ili nazoreji, koji su pripadali unutrašnjem krugu esen-ske sljedbe. Ubrzo nakon Isusova raspeća pripadnici ove sekte počeli su se nazivati ebioniti (hebr. ebionim), odnosno "siromašni". U vrijeme potiskivanja sljedbenika Jakova Pravednika, netom prije uništenja Jeru­zalema i Hrama, ebionite su smatrali Isusovim sljedbenicima. Ebioniti su još barem 100 godina nakon raspeća održavali praksu nasljednih vođa, birajući ih između potomaka Isusove obitelji. Savao iz Tarza, danas poznat kao Pavao, pridružio se nazarenskoj sekti nakon raspeća, da bi se kasnije odmetnuo i počeo propovijedati iskrivljeno evanđelje koje su nazareni smatrali heretičkim. Katolički povjesničar Paul Johnson priznaje kako su misiju sv. Pavla godinama ugrožavali evanđelisti koje je ovlas­tio Jakov Pravednik, novi nazarenski vođa. No, izgleda da je čak i

Pavao, koji je, uz katastrofalne posljedice, izobličio pravo Isusovo učenje, djelomice imao pravo kada je govorio o "svećenstvu svih vjernika".

Svaki je muški član skupine Rex Deus od trenutka svoga začeća bio predodređen za svećenika. Njegove su svećeničke dužnosti uklju­čivale rukovođenje obredom "Sjećanja", te je bio ovlašten udjeljivati "Aronov blagoslov". Međutim, u nedostatku muških članova, ruko­vođenje tim obredom povjeravalo se najstarijoj ženi iz loze Rex Deus. U ranoj su Crkvi, predvođenoj patrijarhom Judom Tomom, žene obna­šale svećeničke i biskupske službe. Svi vjernici imali su svetu dužnost da slijede učenja Isusa Mesije, ljube Boga i odano mu služe, te da, čineći tako, stvore nebo na zemlji.

"Put" do stvaranja neba na zemlji sastoji se u strogom poštivanju zakona Novog Saveza i pravog Isusovog učenja. Srednjovjekovni sljed­benici Puta, templarski vitezovi, nisu se, kako se općenito vjeruje, za­vjetovali na siromaštvo. Svečano su prisegnuli da će sva njihova imovina postati zajedničkim vlasništvom; dok je pojedinac bio siromah, Red je zgrtao blaga za dobrobit svojih članova, Rex Deusa te zajednica u kojima su se kretali. Slijedeći načela Rex Deusa, templari su pomagali običnom puku da se obogati, te da seljaci, obrtnici i trgovci podignu svoj životni standard. Tako su primjenom svetoga znanja na zajednicu u cjelini, u praksi provodili načela Objave o siromašnima koja su uspo­stavljala socijalnu pravdu i isticala vrednote samilosti i milosrđa. Me­đutim, te su vrednote isticali i svi odani kršćani. Koje su onda razlike između dominantne kršćanske vjere i religije koju su prakticirali Isusovi sljedbenici unutar Rex Deusa? Odgovor bi mogao ležati u "Vjerova­nju", koje određuje Boga kao Znanje i Mudrost. To je stajalište stoljeći­ma kasnije isticao Vincent de Beauvais tvrdeći kako "Znanjem čovjek postiže spasenje."

CRKVENA DOKTRINA

Religiozna uvjerenja Rex Deusa, unutrašnjeg kruga templarskoga reda i katara vezivala je jedna zajednička nit - svi su bili gnostici. Iako su između katara sjedne strane, te Rex Deusa i templara s druge, posto­jale manje razlike u vjerovanjima i praksi, sve tri vjerske skupine sli­jedile su inicijacijsku stazu, ili "Put", koji je vodio do viših stupnjeva

svijesti, znanja i mudrosti. To sveto znanje, ili gnoza i postizanje "Sofi­je", odnosno mudrosti, bili su sveti ciljevi iniciranih u više stupnjeve. Međutim, ovaj stupanj prosvjetljenja nije se postizao samo za osobnu korist ili za napredovanje skupine kojoj je pojedinac pripadao, nego za dobrobit društva u cjelini, u cilju stvaranja neba na zemlji.

Kršćanska se crkva također poziva na Isusovo učenje. Međutim, crkveno stajalište o Isusovoj prirodi i Mesijinom nauku značajno se ra­zlikuje od stajališta Rex Deusa. Crkva, kao odana sljedbenica sv. Pavla, svoju verziju Isusova nauka zaključuje žrtvom otkupljenja, kojom su okajani grijesi čitavog čovječanstva. Stvaranjem ove apsurdne koncep­cije, crkveni je nauk postao krajnje protuslovan. Unatoč otkupljujućoj naravi Isusove žrtve, svaki je čovjek morao i osobno ispaštati za svoje grijehe ili biti osuđen na vječno prokletstvo u paklu. Crkvena doktrina, obred i praksa trebali su potaknuti svakoga člana njezine zajednice da zatraži oprost za svoje grijehe i postigne osobno spasenje. Služenje za­jednici i dobrobiti čovječanstva, kao središnja načela vjerovanja Rex Deusa, potpuno se razlikuju od sebičnih težnji za osobnim spasenjem koje potiče Sveta Majka Crkva. Crkva, koja je također Isusa nazivala Princem Mira, u njegovo je ime proganjala, mučila i ubijala sve one koji su se otvoreno suprotstavljali njezinoj doktrini.

Kada je sv. Augustin iz Hipona formulirao koncepciju "prvobit­nog grijeha", omogućio je Crkvi veličanstveno opravdanje za stvaranje doktrine o krivnji, koju je nemilosrdno koristila kako bi uspostavila nad­zor nad zajednicom kojoj je navodno služila. Zbog "prvobitnog grijeha" i njime naslijeđene krivnje, svaki se čovjek koji je potpadao pod vlast Kršćanske crkve smatrao osuđenim na vječni pakao i prokletstvo. Po­stojao je samo jedan put do spasenja, a vodič na tom putu bila je Crkva. Ispovijed i pokora bili su načini uspostavljanja nadzora nad vjerskom zajednicom. Molitvu upućenu Nebeskom Ocu da "otpusti grijehe naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim", crkvena je hijerarhija smatrala nedovoljnom, unatoč njezinu "božanskom" podrijetlu. Ako papa sma­tra da riječi našega Gospodina i Spasitelja nisu dovoljne, tko smo mi da se suprotstavljamo Njegovoj Svetosti koji je "nepogrešiv" u pitanjima vjere i doktrine.

OBJAVA OPROSTA

Što se tiče oproštenja grijeha, Isusove se riječi u liturgiji Rex Deusa razlikuju od izjava rimskog pape. Isusovo gledište o ovom važnom pitanju jasno je izraženo u Objavi oprosta koja slijedi nakon Objave o siromaš­nima.

Ako čovjek zgriješi prema drugome, neka od njega traži oprost.

Ako mu ovaj ne oprosti, neka se grješnik obrati Bogu, s vjerom u riječi Mesijine i s iskrenom željom da mu bude oproš­teno, zatražit će od Boga da mu oprosti grijehe.

Bog je progovorio preko Mesije i rekao da će čovjeku koji to iskreno želi biti oprošteno.

Proučavajući povijest kršćanstva, ustanovit ćemo kako je doktrina opros­ta ovlastila Crkvu na štetu ljudi kojima služi kao i društva u cjelini. Naime, prošavši kroz obrede ispovijedi i pokore, grješniku se pruža mogućnost da ponovno počini isti grijeh. Ne postoji nikakvo pravilo u kanonskom pravu ili praksi prema kojemu je grješnik obvezan tražiti oprost od onih prema kojima je zgriješio ili im na drugi način nadokna­diti štetu. To se suprotstavlja Mesijinom učenju i njegovim nastojanjima da Zakon učini dostupnim svim ljudima dobre volje. Mnogo je vjerojat­nije da je istinsko Isusovo učenje o oprostu sadržano u predaji Rex Deusa, a ne u doktrini Crkve. Objava oprosta više je u skladu s prirod­nom pravdom i Božjim zakonom od bilo koje crkvene doktrine utemeljene na krivnji.

SLJEDBENICI PUTA

Skupina Rex Deus je javno prakticirala dominantnu religiju određe­nog vremena i prostora. Važan obred koji je uvijek izvodila u tajnosti, u spomen na Mesijinu krunidbenu večeru, bila je takozvana "Posljednja večera" koja se spominje u Novom zavjetu, a bila je održana u četvrtak, večer uoči raspeća. Tijekom večere Isus je izrekao neobične riječi čije je značenje bilo alegorijsko: "Osuđujem svoje kraljevsko svećenstvo: uče­nici su poput siročića koji su pronašli ograđen vrt bez gospodara. Pope-

li su se preko zida i boravili u vrtu jedući i pijući. Gospodari su se vratili i djecu, koja su pred njima stajala gola, otjerali bez ičega."

Nakon toga prisjetio se prve Pashe i izlaska iz Egipta, prelaska preko Crvenog mora te Mojsija koji je na Sinajskom brdu stajao pred Bogom. Zatražio je od svih koji vjeruju u njegove riječi kao u riječi Božje da učine tu noć svetom te da se svakog četvrtka na obiteljskoj večeri prisjete njegova dolaska kao Mesije i njegova učenja o Novom Savezu. Trebali su se spomenuti njegove prisege kojom je ljude odri­ješio od svih grijeha koje su mogli počiniti slijedeći njegovo učenje, i kojom je krv tih grijeha prešla na njegove ruke. Kruh života imao je predstavljati Isusa kao donositelja novoga života i podsjetiti na dužnost svih njegovih sljedbenika da žive prema njegovu učenju i stvore nebo na zemlji.

Pojmovi "Put, "Vinograd i "Vrt" među njegovim su sljedbenicima imali duboko ezoterično značenje. Sljedbenici Puta i radnici u Vinogradu ili Vrtu bili su pojmovi kojima se često označavalo Isusove učenike i članove Rex Deusa. Među sljedbenicima Puta iznimno su važni bili tem­plarski vitezovi, koji su počeli mijenjati gospodarsko i političko lice Europe. Mogli bismo tvrditi kako su mir i blagostanje, koji su proizlazili iz njihovih djelatnosti, pokazatelji da stvaranje neba na zemlji nije bila tek teoretska mogućnost. Međutim, nakon okrutnog potiskivanja Reda, tko je više mogao biti siguran od progona?

Ta je opasna situacija uzrokovala mnoge probleme za članove obitelji Rex Deus. Kako sačuvati znanje o Putu za buduće radnike u Vrtu? Jedan je način bio prelazak u tajnost i prilagodba dominantnim uvjerenjima određenog društva. Stoga su odabrali strpljivost i nastavili se međusobno povezivati bračnim vezama, kako bi očuvali krvnu liniju. Znali su da im je templarski red neizmjerno pomogao u njihovim nasto­janjima. Jednako su tako znali da će za konačno obraćenje drugih i za ispunjenje svoje svete dužnosti ustanovljavanja "neba na zemlji" trebati stvoriti neku drugu međunarodnu tajnu organizaciju koja će njihove ciljeve i uvjerenja promicati pred širom i naklonjenijom publikom. Kako bi mogli nadzirati takvu organizaciju oslonili su se na dva osnovna načela: prvo je bilo načelo nasljedne moći i odgovornosti, a drugo, čiju je učin­kovitost dokazao templarski red, načelo prenošenja svetoga znanja samo nekolicini odabranih iz redova Rex Deusa. Drugi je način bilo postupno

otvaranje unutrašnjeg kruga za odabrane strance, koji su se svojom du­gogodišnjom odanošću i prolaženjem kroz nekoliko inicijacijskih stu­pnjeva pokazali dovoljno vrijednima. Tako su, primjerice, u Škotskoj slobodni zidari proizašli iz redova templara, kada su Rex Deus obitelji prakticirale svoje nasljedno pravo na upravljanje zanatskim gildama. Članovi obitelji St Clair iz Roslina bili su priznati nasljedni veliki meštri zanatskih gilda Škotske od Srednjega vijeka do dana sv. Andrije 1736. Toga je dana nasljedni veliki meštar, sir William St Clair, odustao od svoje titule "nasljednog pokrovitelja i zaštitnika klesarskog zanata" kako bi osnovao "Veliku Ložu Starih, Slobodnih i Prihvaćenih Zidara Škot­ske". On je postao prvi izabrani veliki meštar Velike Lože, a tu je službu, kako se navodi, vršio dostojanstveno.

Nisu samo različite slobodnozidarske organizacije služile kao ču­vari učenja Rex Deusa. Kako bi promicala svoje ciljeve, skupina Rex Deus osnivala je i viteške redove. U Portugalu, templarski su vitezovi prisegnuli na vjernost kralju i promijenili ime u Vitezovi Krista. Red je ubrzo svoje članstvo ograničio na portugalsko plemstvo, iako je u svim ostalim pogledima nastavio s dotadašnjim aktivnostima. Stoljećima na­kon potiskivanja templara osnivani su razni viteški redovi i organizaci­je, koji su se proširili Europom a čiji su posredni ili neposredni utemeljitelji bili članovi Rex Deusa, poput Rene d'Anjoua te savojskog i burgund-skog vojvode. U sljedećem ćemo poglavlju iznijeti kratak pregled nekih od glavnih organizacija koje su stvorili ili u njima djelovali članovi Rex Deusa kako bi promicali vlastite ciljeve.

16 Zagonetni svijet ranog slobodnog

zidarstva

Tijekom svoga postojanja, templarski je red održavao bliske veze s pojedinim zidarskim ložama, osobito s ogrankom Compagno-nnage poznatim pod imenom Salomonova djeca, kojemu su vite­

zovi dodijelili i pravilo. Njihovu tijesnu suradnju nije potaknula samo izgradnja gotičkih katedrala. Iz organizacije Salomonova djeca, potekli su meštri odgovorni za izgradnju templarskih posjeda, utvrda, zamaka i crkava diljem Europe. Nakon potiskivanja templarskoga reda, taj je ogranak Compagnonnage izgubio većinu svojih povlastica.

Američki povjesničar John Robinson detaljno je proučavao po­vijest templara koji su nakon prvoga vala uhićenja u Francuskoj i En­gleskoj bili prisiljeni na bijeg. U svojoj knjizi Rođeni u krvi opisuje na koji su im način pomagale zidarske lože. Iako se u mnogim zemljama mogu uočiti veze između potisnutog Reda i raznih zidarskih gildi, one se najjasnije prepoznaju u Škotskoj, budući da se upravo ondje iz gildi iznjedrilo bratstvo poznato kao slobodni zidari.

Na suđenju templarima u Škotskoj sudac biskup Lamberton izrekao je sumnjivu presudu koja je glasila: "nije dokazano". Međutim, kako se kralj Robert Bruce, veliki meštar, morao konačno pomiriti s papom, savjetovao je svome Redu neka prijeđe u tajnost. Većina templarskih posjeda prešla je u ruke hospitalskog reda ili je bila vraćena izvornim

darovateljima, poput obitelji St Clair u kojoj pronalazimo najjasnije veze između templara i slobodnih zidara.

OBITELJ ST CLAIR

Plemeniti St Clairi, pripadnici skupine Rex Deus, bili su nasljedni veliki meštri svih škotskih gildi. Nastupali su kao vođe ali i suci u spo­rovima između članova gildi koji su se vodili na sudovima u Kilwinnin-gu. Članovi te obitelji najvjerojatnije su bili i čuvari nestaloga blaga templarskog reda. Politička moć i utjecaj ove aristokratske dinastije proteže se od vremena Williama "Uzoritog" St Claira, peharnika kralja Malcolma Canmorea, pa sve do današnjih dana, jer je tek prije nekoliko godina poslijednji Sinclair (obitelj St Clair je s vremenom postala Sin­clair), član Doma lordova dao ostavku na položaj ministra. Veliki je utjecaj obitelj imala i na sve raširenije slobodno zidarstvo i njegove pre­teče.

Pod vodstvom St Claira, članovi templarskog reda su u zanat­skim gildama odabrali prikladne kandidate kako bi ih uputili u različite grane svetoga znanja. Ono je uključivalo znanost, geometriju, povijest, filozofiju i sadržaj rukopisa koje su otkrili templari tijekom svojih isko­pavanja u Jeruzalemu. Kao posljedica, čitava je Škotska, a osobito Midlothian, postala utvrdom prosvjećenosti. Novo bratstvo spekula­tivnih "slobodnih" zidara osnivalo je dobrotvorne ustanove za pomoć siromašnijim članovima društva, a njihove su gilde skupljale novac za svoje potrebite susjede. Prema Njegovom Kraljevskom Visočanstvu, princu Michaelu od Albanvja, bile su to prve dobrotvorne ustanove u Britaniji koje se nisu nalazile pod nadzorom Crkve.

POČECI ŠKOTSKOG SLOBODNOG ZIDARSTVA

Godine 1601., škotski kralj Jakov VI. bio je iniciran kao spekula­tivni slobodni zidar u loži Pertha i Sconea. Kada je dvije godine poslije Jakov stupio na englesko prijestolje, trebali su mu politički saveznici kako bi se odupro sebičnim težnjama britanske aristokracije. Pronašao ih je u određenim trgovačkim i zanatskim gildama Engleske koje je ne­formalno upoznao sa slobodnozidarskom koncepcijom. Prva uvode-

nja u engleske slobodnozidarske lože zabilježena su 1640., za vrijeme vladavine njegova sina Karla I. U razdoblju potiskivanja pokret koji je prerastao u slobodno zidarstvo od početka je morao djelovati u tajno­sti. Mnogi ga čak i danas smatraju "tajnim društvom", iako to njegovi članovi poriču; suvremeni slobodni zidari sebe radije opisuju kao članove "organizacije s tajnama".

Potpuna tajnost kojom su obavijena prva tri stoljeća slobodnog zidarstva onemogućuje nam detaljan uvid u ezoterijske utjecaje koji su oblikovali Red. Nimalo ne sumnjamo kako su, unatoč različitim okol­nostima u različitim zemljama, vitezovi templari bili glavni akteri u trans­formaciji klesarskih gildi u spekulativnu i bratsku organizaciju slobodnih zidara. U Škotskoj je slobodno zidarstvo počivalo na demokratskim načelima, te je u svoje redove primalo i obične radnike. Ondje je tradi­cija očuvanja tajnog i svetog znanja preko učenja kojim su se postizali viši stupnjevi ostala gotovo netaknuta. Posljedica toga bio je nastanak Škotskog Obreda i stupanj Kraljevskog svoda. Škotski Obred utemeljen je na osnovnim načelima objavljenima u Arbroathskoj Deklaraciji iz 1320., koja je bila pisani ustav Škotske donesen za vladavine Roberta Brucea. Ta su načela kasnije uvedena u službeni statut Škotskog Obreda.

SLOBODNO ZIDARSTVO U ENGLESKOJ, EUROPI I DRUGDJE

U kontinentalnoj se Europi slobodno zidarstvo razvilo kao poslje­dica antiklerikalnih i antikatoličkih težnji, te je održavalo bliske veze sa škotskim bratstvom. Taj dugotrajan savez zabilježen je u obliku obreda "Stroge Poslušnosti" čija predaja govori kako su 1361. spekulativni masoni iz loža francuske Compannonage posjetili ložu u Aberdeenu, i uspostavili savez koji je trajao stoljećima. Poput svoje škotske braće, francuske su lože pod svaku cijenu nastojale sačuvati izvorno ezote­rično učenje. Međutim, u Engleskoj, gdje je sama Crkva bila dijelom političkog i hijerarhijskog ustroja, antiklerikalizam nije bio toliko na­glašen, stoga je englesko slobodno zidarstvo postalo dijelom crkveno-državnog establishmenta.

Škotske masonske predaje, na kojima je američko slobodno zi­darstvo temeljilo stupnjeve Kraljevskog Svoda i Ružina križa, objaš-

njavaju velika dostignuća američkih masona, iznimno darovitih ljudi, velike duhovnosti i moralne snage. Ti su vizionari i moćnici izvršili snažan utjecaj na izranjajuću američku naciju. Ustav Sjedinjenih Američkih Država, koji je postao temeljem zapadnih vrijednosti slobode, demokra­cije i ljudskih prava, vječno je duhovno nasljeđe ovog ogranka slobod­nog zidarstva. Većina potpisnika američkog Ustava bili su rozikrucijanci ili slobodni zidari, poput Georgea Washingtona, Benjamina Franklina, Thomasa Jeffersona, Johna Adamsa i Charlesa Thompsona. Upravo je preko tih ljudi alkemijski simbolizam pronašao svoje mjesto u svako­dnevnom životu američkih građana. Orao, maslinova grana, strijele, petokrake zvijezde, piramida odrezanoga vrha i "svevideće oko", svi ti simboli krase američke novčanice, zgrade i spomenike, jasno upućujući na činjenicu da korijeni te nacije leže u mističnoj prošlosti slobodnog zidarstva.

U svim svojim oblicima, slobodno je zidarstvo postalo conditio sine qua non za visoke službe. Primjerice, gotovo svaki engleski premi­jer, od Walpolea u 18. stoljeću do Ramsay MacDonalda u 20. stoljeću, bio je slobodni zidar, a taj se obrazac slijedio diljem Europe. Isto je vrijedilo i za Sjedinjene Američke Države, čiji su predsjednici, sve do izbora Johna F. Kennedyja, uglavnom bili slobodni zidari visokoga stu­pnja. Slobodno zidarstvo širilo je svoj utjecaj na ustrojstvo vlasti svih država zapadnog svijeta, preko sudstva i policije, do vojnih služba i civilne administracije.

REX DEUS, TEMPLARI I MASONSKE VEZE

Zbog tajanstvenosti slobodnih zidara i suvremenih templara, po­daci koji su nam dostupni, bilo kroz osobne kontakte ili objavljena dje­la, nose pečat tajnosti na koju su obvezni prisegnuti svi članovi tih Redova. Stoga djelomični podaci kojima raspolažemo predstavljaju samo dio golemog korpusa. Međutim, uspjeli smo uočiti vrlo zanimljivu sličnost između masonskih obreda i predaje Rex Deusa. Primjerice, prisega na tajnost iz obreda Rex Deusa koja glasi: "neka mi prerežu vrat ili odrežu jezik" odgovara prisezi prvog masonskog stupnja:

"Svečano prisežem da ću se pridržavati ovih nekoliko točaka bez odstupanja, dvojbi ili kakvih duhovnih ograda. Neka mi u pro­tivnom prerežu vrat, iščupaju jezik iz korijena i moje tijelo zako­paju u grubom pijesku za oseke ili za dužinu užeta udaljeno od obale gdje dva puta na dan nailazi plima i oseka."

Drugi dio kazne koja se spominje u prisezi Rex Deusa: "neka mi iščupa­ju srce iz grudi" u potpunosti se navodi u drugom masonskom stupnju:

"... neka mi raspore grudi, iz njih iščupaju srce i daju ga kao plijen grabežljivicama u zraku ili proždrljivim zvijerima na zem-lji."

Prisega Rex Deusa spominje i kaznu škopljenja, odnosno odsijecanja ili drobljenja testisa, te odsijecanja ušiju, no, naši izvjestitelji nisu uspjeli iste kazne pronaći i u masonskom obredu. Međutim, kazne koje se na­vode u prisezi Rex Deusa, u masonskim se obredima spominju još ba­rem dva puta. Prijetnja: "neka mi iskopaju oči" može se pronaći u obredu stupnja "Viteza Bijelog orla ili stupnju "Pelikana" u sljedećem obliku: "...neka zauvijek ostanem u vječnom mraku". Spominjanje noža u pri­sezi Rex Deusa, odgovara prijetnji nožem iz stupnja "Preminuloga Meštra":

"...neka mi odrežu dlanove i otkinu ruke, te neka ih objese oko moga vrata u znak sramote, sve dok ih ne prožderu vrijeme i trulež."

Optužba za idolatriju koja se za vrijeme suđenja navodila protiv tem­plara može se primijeniti i na slobodne zidare i suvremene templare. Prema masonskim povjesničarima Christopheru Knightu i Robertu Lo-masu: "slobodni zidari diljem svijeta posjeduju barem 50 000 lubanja!". Zaključili su kako je masonski treći stupanj replika prijašnjeg templar­skog obreda u kojemu su se koristile lubanje i dugački bijeli pogrebni pokrovi: slični su elementi prisutni u suvremenom templarstvu. Tim i Marilyn prisustvovali su svečanosti uvođenja novih kandidata u tem­plarski red koja je 1995. održana u rosslynskoj kapeli. Tijekom te veličan­stvene ceremonije kapela je bila ukrašena raznovrsnim regalijama i

simbolima, uključujući i lubanju. Templari su prilično otvoreno govorili o svojim obredima, ali kada bi ih upitali o značenju lubanje samo bi promrmljali memento mori, izbjegavajući daljnja objašnjenja. Tim je dobio dopuštenje za fotografiranje svečanosti, međutim, kada su nazočni pri­mijetili da fotografira lubanju, zamolili su ga, pristojno ali odlučno, da te fotografije ne objavi. Svjestan da je nehotice uvrijedio svoje domaćine, Tim im je predložio poslati negative. Njegova se namjera izjalovila, budući da je to bila jedina fotografija koja nije uspjela. Korištenje ljud­skih lubanja u inicijacijskim obredima slobodnih zidara i suvremenog templarskog reda samo je jedna od mnogih sličnosti između njihovih i tradicija srednjovjekovnih templarskih vitezova.

Postojanje izravne sveze između templarskih vitezova i škotskih gildi koja je rezultirala osnivanjem slobodnozidarskog bratstva potvr­đuju brojni dokazi. Red je stigao u Englesku sa škotskim kraljem Jako­vom VI., koji je ondje imao preuzeti prijestolje i vladati kao Jakov I. To ne treba čuditi, budući da su ideje slobodnog zidarstva, predaje Rex Deusa i ciljevi dinastije Stewart bili neodvojivo isprepleteni. Kada se Karlo II. nalazio u progonstvu u Nizozemskoj, masonske su lože u En­gleskoj djelovale kao njegove obavještajne službe, izvješćujući ga o političkim zbivanjima u domovini. Nakon restauracije 1660. godine, postao je pokroviteljem Kraljevskog društva, osnovanog kako bi članovi loža, koji su aktivno sudjelovali u osiguranju njegova povratka, promi­cali znanost. Stewarte je konačno svrgnuo i Vilim Oranski, utemeljitelj hanoverske dinastije koja je postala kraljevskom dinastijom Velike Brita­nije. Kada je 1717. osnovana Velika Loža Londona, nova se organiza­cija brzo odrekla svojih škotskih korijena jer su oni, kao i iz njih proistekli obredi, bili suviše blisko povezani sa Stewartima da bi mogli opstati pod vlašću Hanoveraca. Gotovo 100 godina kasnije, kada se englesko slobodno zidarstvo razvilo do te mjere daje iznjedrilo Ujedinjenu Ve­liku Ložu Engleske, ceremonije 33 inicijacijska stupnja Škotskog Obre­da proglašeni su opasnima i odvratnima, te ih je ukinuo veliki meštar Lože, vojvoda od Sussexa.

OBIČAJI I OBREDI REX DEUSA

Knight i Lomas nisu jedini koji su otkrili kako čak i danas Ujedi­njena Velika Loža Engleske svim silama nastoji onemogućiti svako istraživanje o pravom podrijetlu slobodnog zidarstva. Pročišćavanje engleske masonske prakse od škotskih obreda bilo je vrlo temeljito provedeno, ali cenzori, iako upoznati s masonskim simbolizmom, nisu poznavali njegovo dublje značenje, zbog čega su tragovi Rex Deusa još uvijek prisutni. U svojoj knjizi The Second Messiah (Drugi Mesija), Knight i Lomas spominju kako su otkrili knjižnicu masonskog znan­stvenika Dimitrija Mitrinovića, koji je početkom 20. stoljeća radio u Londonu. To im je otkriće pomoglo da objasne značenje pojedinih pročišćenih obreda viših masonskih stupnjeva. U jednoj od knjiga iz Mitrinovićeve knjižnice, pod naslovom Freemasonry and the Ancient Gods (Slobodno zidarstvo i drevni bogovi) J. S. M. Warda, pročitali su kako se četvrti stupanj, stupanj "Tajnog Meštra", bavi oplakivanjem neke nepoznate osobe. Prilikom izvođenja te ceremonije, loža se ukra­šava crnom tkaninom, a osvjetljava je 81 svijeća. Na dragulju tog stu­pnja urezano je slovo "Z", koje se navodno odnosi na Zadoka (zapravo Sadoka, velikog svećenika Jeruzalemskog hrama, op. prev.).

Obredom "Tajnog Meštra" obilježava se tragedija koja je prekinula izgradnju Hrama. Pouke koje proizlaze iz toga obreda imaju podsjetiti kandidata na presudnu važnost Dužnosti i Tajnosti. Knight i Lomas vje­ruju kako Sadok koji se spominje u tom obredu ima dvojako značenje, kao Sadok, veliki svećenik iz Salomonova doba, te Jakov Pravednik, koji je naslijedio svoga brata Isusa na mjestu Sadoka ili Učitelja Praved­nosti. Iz svitaka s Mrtvog mora saznajemo kako se u to vrijeme pojavila ezoterična skupina poznata pod imenom Sadokovi sinovi, koja je odi­grala ključnu ulogu u sastavljanju tih dokumenata. Sadokovi sinovi bili su potomci velikih svećenika Hrama, a zvali su ih i "Sjemenom praved­nosti" te "Sinovima zore". Ovi počasni naslovi naglašavaju židovsku koncepciju nasljednog prenošenja svetosti ali i činjenicu da se u biblij­skom Izraelu kao i u egipatskoj ezoteričnoj predaji ceremonija uskrsnuća u nov duhovni život uvijek održavala u zoru, pod svjetlošću jutarnje zvijezde. "Jutarnja zvijezda" je pridjev koji se u religioznoj književnosti

vrlo često vezivao uz Isusa. Čak se i danas u slobodnozidarskom obredu kandidati svečano uzdižu pod svjetlošću jutarnje zvijezde.

U predaji po kojoj je slobodno zidarstvo nastalo u vrijeme Hira­ma Abifa, koji je ne želeći odati tajnu, bio ubijen udarcem u glavu, mo­guće je uočiti paralele s predajom o smrti Jakova Pravednika. Hiram Abif ubijen je neposredno prije završetka izgradnje Salomonova hrama. Gotovo 1 000 godina poslije, Jakov je bačen s vrha Jeruzalemskog hra­ma, te je kamenovan i konačno ubijen. Radovi na Herodovu hramu bili su privremeno prekinuti u znak počasti. Knight i Lomas tvrde, što je prilično vjerojatno, kako je predaja o smrti Hirama Abifa alegorija za smrt Jakova Pravednika, Isusova brata i nasljednog velikog svećenika Jeruzalemskog hrama. Stoga legenda o Hiramu Abifu, uz kojeg slobod­ni zidari vezuju svoje korijene, predstavlja alegoriju za pravi izvor nji­hova bratstva, a to je Rex Deus.

Jedan od izgubljenih ili potisnutih stupnjeva kojeg su otkrili Knight i Lomas bio je stupanj "Savršenog Meštra", koji je obilježavao otkriće i ponovno pokapanje tijela Hirama Abifa. Prilikom obreda toga stupnja loža se ukrašavala zelenom tkaninom i osvjetljavala svjetlošću 16 svi­jeća, postavljenima u skupinama od po četiri na svakoj ključnoj točki lože. Uz taj obred vezana je priča koja opisuje kako je Salomon naredio Adoniramu da sagradi grob za Hirama Abifa u znak poštovanja prema svome prijatelju. Taj obelisk od crnog i bijelog mramora bio je sagrađen za devet dana. Ovdje su jasno uočljive paralele između smrti Hirama Abifa i Jakova Pravednika. Ulaz u grob omeđen je s dva stupa na kojima stoji kamen s urezanim slovom "J".

Prije nego što su Knight i Lomas započeli istraživati pročišćene masonske obrede, zamolili su nas da se raspitamo kod naših izvora o simbolici na koju moraju obratiti pozornost u potrazi za tragovima Rex Deusa. Michael je spomenuo kako iznimno značenje imaju određene boje, koje su prisutne na grbovima nekih vodećih obitelji iz te skupine. Te su boje zelena i zlatna, a vezivale su se uz Davidovu kraljevsku di­nastiju. Zelena tkanina kojom su se ukrašavale masonske lože prilikom obreda "Savršenog Meštra", obilježavala je ubojstvo Isusova brata i velikog svećenika Jeruzalemskog hrama, ali i činjenicu da taj obred svo­je podrijetlo ima u predaji Rex Deusa.

Petnaesti stupanj "Viteza Mača i Viteza Istoka" obilježen je u ka­peli u Roslinu, koju je 1446. podigao grof William St Clair kao spomenik templarskim uvjerenjima. Na jednoj kamenoj ploči u kapeli urezane su riječi iz Knjige Ezdrine: "Vino je jako, kralj je jači, žene su još jače, ali istina će pobijediti sve", koje se odnose na ponovnu izgradnju Jeruza­lemskog hrama koju je poduzeo Zerubabel nakon babilonskog progon­stva. Neobično je da ova prekrasna crkva, koja ima iznimno značenje za slobodno zidarstvo, nikakvim simboličnim prikazom ne ukazuje na Salomonov hram. Petnaesti stupanj slavi ponovnu izgradnju Zerubabe-lova hrama, a prilikom izvođenja obreda toga stupnja ložu osvjetljava 70 svijeća, od kojih svaka obilježava jednu godinu babilonskog zaro­bljeništva. I ovdje uočavamo simboličnu aluziju na Davidovu kraljevsku lozu, budući da je pregača koja se nosi prilikom toga obreda zelene boje, a ukrašena je zlatnim nitima.

OBRED KOJIM SE SLAVI OSNUTAK TEMPLARSKOGA REDA

U obredu potisnutog stupnja "Viteza Istoka i Zapada" tvrdi se kako je utemeljen 1118. kada se 11 vitezova, pod nadzorom jeruzalem­skog patrijarha, zavjetovalo na tajnost, prijateljstvo i diskreciju. Knighta i Lomasa je začudila činjenica da se kao osnivače templarskoga reda spominje 11 a ne 9 vitezova. Među jedanaestoricom, imena devet vite­zova već su nam bila poznata - Hugh de Payen, Geoffroi de St Omer, Andre de Montbard, Payen de Montdidier, Achambaud de St-Amand, Gondemar, Rossal, Godfroi i Geoffroi Bisol - uključujući grofa Fulk d'Anjoua te Hughesa I. od Champagne. Ovim obredom upravlja osoba koja se opisuje kao "Najplemenitiji Vrhovni Princ Meštar", kojemu pomaže veliki svećenik. Knight i Lomas točno su pretpostavili kako je prvi Najplemenitiji Vrhovni Princ Meštar bio jeruzalemski kralj Bau-doin I. čije su mjesto kasnije preuzimali njegovi nasljednici. Također su pretpostavili da je veliki svećenik bio veliki meštar templarskoga reda. Slijedeći njihove zaključke, mi smatramo da je veliki svećenik najvjero­jatnije bio jeruzalemski patrijarh. Tijekom obreda ovog stupnja, na pi­jedestal lože, na čijem se podu nalazi prikaz sedmerokuta unutar kruga, polaže se Biblija s koje je uklonjeno sedam pečata. Na svakom kutu

sedmerokuta nalaze se određena slova; u središtu je prikazan lik čovje­ka bijele brade u bijelom plaštu, sa zlatnim pojasom oko struka. Na ispruženoj mu je ruci naslikano sedam zvijezda, koje predstavljaju vr­line prijateljstva, jedinstva, pokornosti, skromnosti, vjernosti, razbori­tosti i umjerenosti. Iznad glave ovog neobičnog lika nalazi se aureola, a iz usta mu izlazi mač s dvije oštrice. Lik okružuje sedam svijećnjaka. I ovdje je prisutno načelo sedmerostrukosti koje se provlači kroz šifrirani simbolizam Otkrivenja sv. Ivana i templarskog reda.

REX DEUS U DIJASPORI

Ukoliko je, kako mi pretpostavljamo, slobodno zidarstvo namjer­no stvoreno ili preuzeto i modificirano kako bi poslužilo kao riznica predaja Rex Deusa, onda bismo u njemu trebali pronaći mnogo izrav-nije dokaze, a ne tek nejasne naznake o templarskim vitezovima i Davi-dovoj kraljevskoj kući. Iako su obredi koji povezuju slobodno zidarstvo s templarima doista fascinantni, oni samo potvrđuju činjenice koje se mogu ustanoviti iz povijesnih zapisa. Međutim, proučavajući još jedan potisnuti stupanj, dvadeseti stupanj "Velikog Meštra", razotkrit će nam se mnoštvo takvih izravnih dokaza. Taj stupanj opisuje strašno unište­nje Trećeg hrama, kojeg su 70. god. po. Kr. Rimljani sravnili sa zem­ljom. Članovi "Bratstva" koji su se u to vrijeme nalazili u Palestini bili su prisiljeni pobjeći iz domovine. Zavjetovali su se da će podići Četvrti hram koji će, za razliku od prethodnih, biti duhovno zdanje. Legenda zatim kazuje kako se Bratstvo, koje je izbjeglo masovnom pokolju u Jeruzalemu, prije nego što se raspršilo diljem Europe podijelilo na mnoš­tvo loža. Navodi se kako su poslije neka braća stigla u Škotsku gdje su utemeljili ložu u Kilwinningu, koja je imala čuvati zapise njihova Reda. Ti su zapisi zatim pohranjeni u opatiji sagrađenoj 1140. godine. U tom je masonskom obredu sadržana sama srž predaje Rex Deusa. Dok se jedan stupanj odnosi na osnutak templarskoga reda, vojnog ogranka Rex Deusa, ovaj, dvadeseti stupanj, odnosi se na Rex Deus u dijaspori. Opatija u Kilwinningu očito je sagrađena kako bi se u njoj pohranili dokumenti koje su templari otkrili prilikom svojih iskopavanja na jeru­zalemskom Brdu Hrama.

Skrivanje tajni Rex Deusa u mnogostrukom i složenom simboli­zmu slobodnog zidarstva jednako je pokušaju bjegunca da pronađe utočište u velikom gradu. Sličnom se smicalicom poslužio i grof Wil­liam St Clair, sakrivši tajne templarskoga reda i Rex Deusa u mnoštvu naizgled besmislenih rezbarija u Rosslynskoj kapeli. Heretički je sim­bolizam ondje vrlo jasno uočljiv, ali ga mogu razumjeti samo inicirani. U Škotskom Obredu postoje brojni stupnjevi koji se odnose na tajnu povijest templarskoga reda, Rex Deusa i svete krvne linije. Ne dvojimo da se, unatoč pokušajima hanoverskih cenzora, ovi stupnjevi i obredi još uvijek njeguju u Škotskoj, Francuskoj i Americi. Također vjerujemo da je pristup tim stupnjevima, kao i uvid u njihovo pravo značenje, ograničen na privilegiranu manjinu. Izbor kandidata za tajne stupnjeve vrši se prema njihovu podrijetlu, ili se pak ulazak u taj uski krug po­svećenih dopušta onima koji su dokazali svoju odanost. Jesu li tajni obredi i stupnjevi jedini izvori informacija o Rex Deusu? Postoje li kakvi drugi zapisi iz kojih možemo otkriti ostale dijelove te priče?

17 Viteški redovi

Skupina Rex Deus posjedovala je vojnu organizaciju koja je na­stavila s djelovanjem i nakon potiskivanja templarskoga reda. Članovi skupine su pod svaku cijenu željeli učvrstiti i održati svoj

položaj u blizini središta političke moći. Novi viteški redovi koje je utemeljio Rex Deus bili su manji od templarskoga i predstavljali daleko manju političku prijetnju crkveno-državnom establishmentu kojeg je naizgled podržavao. Kao stvar načela, te nove organizacije nisu po­sjedovale zemlju niti kakvu drugu imovinu, oviseći u potpunosti o vla­stitim izvorima. Nadalje, novoosnovani redovi nisu uživali autonomiju, vezujući se uz jednog ili drugog gospodara od kojeg su namicali potreb­na sredstva. Mnogi su redovi predstavljali tek prestižne organizacije bez vojne ili političke moći, koje su uživale kraljevsku zaštitu. Pa ipak, sve su one u templarskom redu vidjele svoj uzor, prema kojemu su obli­kovale svoje obrede, namjerno se obavijajući tajanstvenošću. Iako su najugledniji od tih redova djelovali u Francuskoj, njihovo je podrijetlo, kao i članstvo, bilo nedvojbeno škotsko.

U Škotskoj je postojala jezgra moćnih dinastija, međusobno po­vezanih bračnim vezama i savezima, čija je uloga bila očuvanje i prenoše­nje predaja Rex Deusa. Ona je iznjedrila vojnu organizaciju koju Michael Baigent i Richard Leigh opisuju kao "... najizvorniju od svih neo-tem-plarskih institucija". Ona se savršeno uklapala u tradicionalnu praksu francusko-škotske vojne suradnje, kao prirodni nastavak "Staroga save-

za" sklopljenog 1326. godine između Roberta the Brucea i Karla V. Francuskog. Vojna suradnja između Škotske i Francuske nastavila se tijekom Stogodišnjeg rata i stoljećima nakon toga. Škotski su vojnici odigrali ključnu ulogu u pohodima koje je predvodila Ivana Orleanska, a posebice u opsadi Orleansa, kada su se među zapovjednicima istaknu­la i tri ugledna Škota, sir John Stewart i dva brata Douglas. Škotski je utjecaj u Francuskoj bio toliki da je u to vrijeme biskup Orleansa bio John Kirkmichael. Čak je i proslavljeni bijeli stijeg francuske vojske bio djelo škotskog slikara.

Iako pobjedonosna u ratu, Francuska je kipjela od unutrašnjih nemira, dok su sela pustošile bande razvojačenih ratnika. Kako bi ponovno uspostavio red u zemlji, novi kralj, Karlo VII., stvorio je sta­jaću vojsku, prvu takve vrste na europskom tlu nakon potiskivanja tem­plara, i prvu narodnu vojsku nakon pada Rimskog Carstva. Vojska se sastojala od 15 kompanija (Compagnies d'ordonnance), od kojih je svaka brojala šest stotina ljudi. Elitna se regimenta nazivala Compagnie des gendarmes Ecossais (Škotska garda). Taj je čin bio znak zahvalnosti škotskim vojnicima za više od stotinu godina časnog služenja francuskoj kruni. Njihova hrabrost, požrtvovnost i odanost svoj su vrhunac doseg­nule 1424. godine, u krvavoj bitki kod Verneuilla, kada je škotski kontin­gent predvođen Johnom Stewartom, grofom od Buchana, Alexanderom Lindsayem, sir Williamom Setonom i grofovima od Douglasa, Murraya i Mara, bio gotovo potpuno uništen.

ŠKOTSKA GARDA

Kao odgovor na njihova viteška djela i izraz volje da se "Stari savez" učvrsti i obnovi, francuski je kralj uspostavio specijalnu škotsku postrojbu koja je imala služiti njemu osobno, a sastojala se od 13 vite­zova i 20 strijelaca. Tu su jedinstvenu organizaciju nazvanu Škotska garda činile dvije podskupine, Garde du Roi (Kraljeva garda) i Garde du corps du Roi (Kraljeva tjelesna straža). Članovi Kraljeve tjelesne straže neprestano su bili uz kralja, a neki su čak spavali u njegovoj ložnici. Godine 1445., kada je stvorena nova stajaća vojska, broj članova Škot­ske garde povećao se na 68 ljudi u Kraljevoj gardi, te 26 u Kraljevoj

tjelesnoj straži. Svi članovi i zapovjednici Škotske garde uvedeni su u Red sv. Mihaela, čiji je jedan ogranak kasnije osnovan u Škotskoj.

Za razliku od čistih viteških redova poput Vitezova Gartera, Vite­zova Batha ili Vitezova Zlatnog runa, Škotska je garda bila vojni red koji je imao važnu ulogu i na polju politike i diplomacije. Njegovi su članovi bili dobro izvježbani vojnici, koji su imali priliku "okrvaviti ruke". Članstvo u Škotskoj gardi donosilo je sva prava i povlastice profesio­nalnih vojnika. Poput templara prije njih i suvremenih elitnih vojnih or­ganizacija, poput brigade SAS ili engleske Brigade of Gards, Škotska je garda bila vrhunski izvježbana i profesionalna postrojba. Unatoč či­njenici da nije bila toliko brojna kao templarski red, bila je dovoljno snažna da odigra ključnu ulogu u ratovima toga vremena. Njezini članovi nisu pristajali ni uz kakva posebna religiozna uvjerenja; bili su odgovor­ni francuskom kralju, ali ne i papi. Poput templara, i Škotska je garda svojim članovima postavljala određene uvjete. Tko se želio pridružiti templarskom redu, trebao je biti plemenita podrijetla i viteškog statusa. I Škotska je garda svoje članove novačila iz vodećih škotskih obitelji, poput Setona, St Claira, Stewarta, Montgomerya i Hamiltona. obitelji koje su bile usko povezane s templarskim redom i Rex Deusom. U Gar­di su "... [mladi škotski plemići] stjecali znanja o ratovanju, politici, dvorskim poslovima i stranim običajima, a izgleda da su bili upućeni i u određene obrede". Baigent i Leigh spominju jednog današnjeg člana obitelji Montgomery, koji im je pripovijedao o svojim precima, članovi­ma Škotske garde, na što je njegova obitelj bila osobito ponosna. Tako­đer im je razotkrio kako unutar njegove obitelji postoji neo-masonski viteški red, zvan Red Hrama, u kojeg imaju pristup svi muški potomci loze Montgomery. Ta informacija predstavlja jasnu potvrdu temeljne Rex Deus predaje, koja je gotovo neopaženo kliznula u javnost.

Škotska je garda duže od 150 godina uživala jedinstven status u Francuskoj. Osim na bojnom polju, aktivno je djelovala i u političkim i diplomatskim arenama, te su njezini članovi često imali ulogu poslanika i pregovarača u delikatnim situacijama. Zapovjednici Garde često su obavljali i druge službe, uglavnom besplatne ali vrlo praktične. Zapo­vjednik je u pravilu obnašao i dužnost kraljevskog komornika. Službe u Gardi nisu bile besplatne sinekure, već zahtjevni i vrlo dobro plaćeni položaji. Procjenjuje se daje 1461. godine kapetan Garde primao godiš-

nju plaću veću od 2000 livres tournois, što danas odgovara iznosu od 128 000 funta. Sve je to omogućavalo škotskim časnicima, koji su osim toga uglavnom posjedovali i vlastita sredstva, da vrlo raskošno žive.

DVOSTRUKA ODANOST?

Škotska je garda prisezala na odanost dinastiji Valois, koja je vladala Francuskom, iako je njezino pravo na krunu ugrožavala kuća Lorraine, a posebice njezin ogranak, kuća Guise. Između dvije dina­stije vladalo je veliko neprijateljstvo, koje je nerijetko rezultiralo uboj­stvima. Pretpostavlja se da je pet francuskih vladara bilo otrovano, iako nasilnoj smrti nisu izbjegli ni potomci Guise i Lorraine. Kao službena kraljeva tjelesna straža, Škotska se garda našla u krajnje nezahvalnom položaju, jer je obitelj Guise pripadala skupini Rex Deus. Godine 1538. Marija od Guise, princeza od Lorraine, udala se za škotskoga kralja Jakova V., ujedinivši tako dvije značajne obitelji. Godine 1547. fran­cuski kralj Henrik II., iz dinastije Valois, proširio je privilegije i ojačao status Škotske garde koja je i unatoč tome nerijetko djelovala u korist suparničke kuće Guise. Gabriel Montgomery, kapetan Garde, nehotice je usmrtio kralja Henrika II., u dvoboju koji se zbio u lipnju 1559., kada je Montgomery "propustio odbaciti slomljeno koplje" koje je tako pro­bilo kraljev vizir i zabolo se u lubanju iznad kraljeva desnog oka. Hen­rik je umro nakon jedanaest dana od posljedica ranjavanja. Baigent i Leigh, kao uostalom i drugi komentatori, ne pripisuju ovaj događaj slučaj­nosti, nego zavjeri. Kraljeva je smrt svakako išla na ruku dinastiji Guise, koja je nastavila borbu za prijestolje i sljedećih deset godina.

Uloga Škotske garde u ovom uzburkanom razdoblju povezivala se s interesima dinastije Stewart-Guise, koja je kruni stvarala mnoge probleme. Zbog subverzivnih aktivnosti Garde, Henrik III. joj je uskra­tio sredstva i stavio je u nemilost. Kasnije je uspjela ponovno steći na­klonost krune, no ubrzo je pala u zaborav. Do 1610. godine izgubila je većinu privilegija, postavši tek jednom od mnogih regimenti unutar fran­cuske vojske, iako je zadržala ponešto od starog ugleda. Godine 1612. Gardom je zapovijedao vojvoda od Yorka, plemić iz loze Stewart koji je kasnije vladao Engleskom kao Karlo I. Kao produžena ruka Rex Deusa, Garda je odigrala ključnu ulogu u širenju njihovih predaja koje

su se tako ukorijenile na francuskom tlu i oblikovale organizaciju poznatu kao slobodno zidarstvo. Francuske predaje Rex Deusa koje su potje­cale od obitelji Lorraine, Guise, Savoyje i kraljevske kuće Burgundije sada su mogle putovati u suprotnom pravcu, obogaćujući škotske ogranke novim saznanjima.

ROSSLYNSKA KAPELA I OBITELJ ST CLAIR

Nakon potiskivanja templarskoga reda, Rex Deus je opravdano sumnjao u svaki pokušaj "zbijanja redova", te je poduzeo brojne mjere u cilju očuvanja vlastitih predaja. Škotska garda bila je samo jedan od mnogih načina postizanja toga cilja. Grof William St Clair svoja je zna­nja i sredstva uložio u stvaranje još jedne organizacije. Taj domišljat i darovit čovjek, kojega su opisivali kao "jednog od prosvijetljenih", odlučio je podići trajni spomenik u obliku tajanstvene knjižnice u ka­menu, u kojoj su imale biti pohranjene ezoterične i Rex Deus predaje. Tako je sagradio Rosslynsku kapelu. Izvana se doimljući poput kršćan­ske crkve, kapela je zapravo podignuta u čast templarskoga reda. To veličanstveno svetohranište Grala sadrži skrivene simbole i podsjetnike na svaku duhovnu postaju do Svemogućega Boga, koja je mogla biti poznata tadašnjim posvećenicima. Danas je kapela hodočasničko sre­dište slobodnih zidara iz cijeloga svijeta, kao i pripadnika suvremenih templarskih redova, ezoterika i onih koji traže duhovno prosvjetljenje. Unutar kapele nailazimo na jasne informacije o djelovanju jednog ranog člana Rex Deusa koji je želio uspostaviti novu zajednicu, daleko manje opresivnu od Svete Majke Crkve. Rezbarije u Rosslynu, koje su pede­set godina starije od Kolumbova navodnog "otkrića" Amerike, bilježe putovanje u Sjevernu Ameriku koje je 1398. godine poduzeo Williamov djed, princ Henry St Clair, prvi St Clair Jari od Orkneya. Stilizirane rezbarije koje prikazuju kukuruz i kaktus aloe vješti je kipar diskretno uklopio u ostalu ikonografiju koja krasi taj gotovo nepoznati spomen na Isusovu dinastiju.

O značenju grofa Williama i Rosslynske kapele za Rex Deus naj­bolje ćemo zaključiti iz rukopisa Rosslyn Hay, povijesne rasprave o obitelji St Clair iz Roslina, koja se danas čuva u Nacionalnoj knjižnici u Edinburghu:

U to je vrijeme [1447.] izbio požar u kuli, te su svi stanari bili prisiljeni napustiti zamak. Prinčev kapelan sjetio se gospodare­vih rukopisa i požurio u kulu gdje ih je ovaj čuvao. Izvukao je četiri velika kovčega i izbacio ih van. Vijest o požaru stigla je do princa praćena plačem i kuknjavom dama i gospode. Promatra­jući požar s brda College, princ je žalio samo za svojim povelja­ma i drugim zapisima, no kada je kapelan, koji se spasio sišavši niz uže zavezano za gredu, objavio kako su povelje i zapisi spašeni, princ se razveselio i otišao pružiti utjehu svojoj princezi i ostalim damama.

Ovaj je ulomak Tim naveo u Ilustriranom vodiču kroz Rosslynsku kape­lu (An Illustrated Guidebook to Rosslyn Chapel), a Chris Knight i Ro­bert Lomas upotrijebili su ga u svome prvom djelu naslovljenom Hiramov ključ. Oni su otkrili brojne dokaze koji upućuju na to da se u Rosslyn-skoj kapeli čuvaju određeni svici i dragocjenosti koje su templari pro­našli prilikom iskopavanja u Jeruzalemu. Zanimalo ih je zašto je grof William više brinuo za sigurnost svojih spisa nego za dobrobit dama. Zaključili su da su odnosni dokumenti vjerojatno bili oni pronađeni pri­likom iskopavanja u Jeruzalemu, zbog čega su za grofa bili od iznimno velikog značenja.

Ovu pretpostavku potkrepljuje jedan kasniji dokument, koji se također čuva u Nacionalnoj knjižnici u Edinburghu. Naime, riječ je o pismu Marije od Guise, regentice Škotske, upućenom 1546. godine lor­du Williamu St Claireu od Roslina. Ona mu u pismu priseže da će kao "vjerna gospodarica" štititi i njega i njegove sluge dok bude živa, iz zahvalnosti za veliku tajnu Rosslyna koja joj je bila razotkrivena. Zanimljivo je napomenuti da se Marija od Guise obraća grofu St Claireu kao svom gospodaru a ne vazalu. Međutim, ovo treba pripisati pošto­vanju koje je predstavnik starije grane dinastije Rex Deus, u ovom slučaju Marija od Guise, iskazivao prema vodećem članu vladajuće dinastije te skupine, odnosno, lordu Williamu od Roslina. St Clairovi su tada već neko vrijeme bili titularni "Kraljevi-Ribari" Rex Deusa, nasljednici jeru­zalemskog kraljevstva.

Kroz čitavu povijest Rex Deusa u Europi, postojali su nominalni Kraljevi-Ribari i njihovi nasljednici. Simbolika vezana uz njihove naslove bila je naizgled ortodoksna i u skladu s crkvenom praksom. Na taj su

način izbjegli pozornosti Inkvizicije, a njihovo je pravo značenje bilo poznato samo posvećenima. Simboli koji označavaju Kralj eve-Ribare zauzimali bi središnje mjesto u uobičajenoj crkvenoj ikonografiji. Me­đutim, u ikonografiji Rex Deusa takav se simbolizam marginalizira, a ortodoksno tumačenje zanemaruje. Simbol Kralj a-Ribara jest "Sunce u punom sjaju", iz čijega prstena izbijaju 32 zrake. U Rosslynskoj kapeli taj se simbol nalazi iza balustrade na sjeverozapadnom uglu kamenog svoda, u odjeljku koji je ukrašen peterokrakim zvijezdama. Simbol nasljednika Kralja-Ribara jest također sunce u punom sjaju, no u ovom slučaju iz njegova prstena izbijaju 24 zrake. Lijep primjer ovoga simbo­la možemo vidjeti i u katedrali u Exeteru (Devon), čime se upućuje na posebnu važnost koju je za Rex Deus imao biskup Grandison.

VITEŠKI REDOVI

Grof William St Clair ne predstavlja samo most između templarstva i kapele. On također utjelovljuje jednu kariku u lancu prenošenja Rex Deus predaje. Osim što je bio nasljedni veliki meštar tvrdih i mekih škotskih gildi, bio je i član dvaju viteških redova koji su uživali među­narodni ugled. Prvi je bio Red Coquille, poznatiji kao Red vitezova Santiaga. Taj vojni red, koji je pružio utočište templarskim bjegunci­ma u Španjolskoj, stoljećima je prenosio templarske predaje i običaje širom španjolskog govornog područja. Počasno su članstvo u Redu Santiaga poslije dobile mnoge vodeće ličnosti iz skupine Rex Deus.

Red Santiaga polagao je vjernost španjolskoj kruni, odigravši značajnu ulogu u rekonkvisti - istjerivanju maurskih osvajača iz Špa­njolske. Poučen templarskim iskustvom, Rex Deus je spremno iskori­stio Vitezove Coquille kao kanalizatore svojih interesa. Razlika između dva reda bila je očita; templari, koji su u potpunosti pripadali skupini Rex Deus, bili su vrlo prepoznatljivi i samim time ranjivi; s druge strane, Vitezovi Santiaga su uživali velik ugled, a svoje su članove novačili iz besprijekornih obitelji - Rex Deus je bio samo jedna od njih. Na taj su način potomci ove tajnovite dinastije zadržali izvjestan stupanj nadzora i utjecaja, skrivajući se iza članstva u jednoj od najuglednijih institucija crkveno-državnog establishmenta.

Drugi Red kojemu je pripadao grof William St Clair bio je krajnje ekskluzivan, te smatramo da je njegovo članstvo bilo ograničeno na nekolicinu najistaknutijih ličnosti Rex Deusa. Bio je to Red Zlatnog runa, kojeg je 1430. godine osnovao Filip Dobri, vojvoda od Burgundije. Tu organizaciju, koju je činilo 24 inicirana viteza, papa Eugen IV. opisao je vrlo rječito kao "uskrsnule Makabejce", što, izgleda, odražava pra­vo dinastičko podrijetlo iniciranih. Pojedinac koji bi bio izbačen iz Reda, ili nekim svojim postupkom naštetio njegovu vrhunskom cilju, bio bi zauvijek osramoćen; u crkvi u Brugesu nalazi se crni štit izrezbaren iznad sjedala grofa od Neversa, kao javna objava sramote koju je po­vlačilo njegovo izbacivanje iz Reda.

Godine 1408., Zigmund Luksemburški, kralj Mađarske i vodeći član Rex Deusa, osnovao je viteški red čije je članstvo također bilo ograničeno na 24 viteza. Plemeniti članovi toga novog Reda prisezali su da će njegovati "istinsko i čisto bratstvo". Štitovi su im bili ukrašeni prikazom zmaja unutar kruga i crvenim križem. Statut toga Reda nosio je vrlo zanimljiv naslov - Sigismundis dei rex Hungariae ([Statut] Žig-mundov, boga-kralja Mađarske, op. prev.) Ubrzo nakon njegova os­nutka, kralj Zigmund postao je svetim rimskim carem, te je Red prozvan "Carskim i kraljevskim dvorom Zmaja". Njegovi članovi nisu bili samo plemići, nego i kraljevi, te se među ostalima spominju i litvanski vojvo­da, te poljski i aragonski kralj. U dvije stotine godina svoga postojanja, Red je utemeljio ogranke u Bugarskoj, Bosni, Arkadiji, Italiji i Fran­cuskoj.

Nijedna pripovijest o Rex Deusu i viteškim redovima s početka 15. stoljeća ne bi bila potpuna bez osvrta na iznimnu važnost Renea Anžuvinskog, koji je, još kao mladić, zajedno s ostalim sljedbenicima Ivane Orleanske marširao na Pariz, iskazujući tako svoju vjeru u duhovnu narav toga pothvata. Ta središnja ličnost kasnosrednjovjekovnog viteš­tva bila je poznata kao "Dobri kralj Rene", nominalni kralj Jeruzalema, kralj dviju Sicilija, Aragona, Valencije, Majorke, Sardinije i Korzike. Rene Anžuvinski bio je istodobno i grof od Provanse, Forcalquiera i Pijemonta, te princ od Gerone, vojvoda od Kalabrije, gospodar Genove i grof od Guise. Njegova je obitelj objedinjavala nekoliko ogranaka linije Rex Deus, jer mu je mati bila Yolande od Aragona, dok je on sam bio oženjen Izabelom od Lorraine. Yolande je bila najmlađa kći Roberta

I., vojvode od Bara i Marije Francuske. Reneova supruga, Izabela od Lorraine, bila je kći Karla II., vojvode od Lorraine, i Margarete, kćeri cara Roberta III. od Bavarske. Kardinal Louis de Bar, koji je uredio njihov brak, bio je njegov ujak.

Taj nadareni čovjek skladao je mnoge motete koji se još uvijek pjevaju u seoskim crkvama širom Provanse, kao i mnoge "carole", ple­sove uz pjesme koji se izvode na seoskim svečanostima. Poput svoga dalekog rođaka grofa Williama St Claira, i on je bio učenjak od među­narodnog ugleda, koji je prikupljao izvorne hebrejske, grčke, arapske, turske i latinske spise. U njegovoj su se zbirci nalazila djela iz književnosti, filozofije, povijesti, zemljopisa, prirodne povijesti i fizike. Godine 1448., Rene Anžuvinski utemeljio je u Angersu novi viteški red, "Ordre du Croissant" ("Red Mjesečeva srpa"). Amblem Reda sadržavao je dvije ribe i natpis na grčkom - ICTUS - koji je stajao na mjesečevu srpu, odakle je Red i dobio ime. Pristup su imali samo vitezovi plemenita podrijetla i besprijekorna ugleda. Životi članova bili su diktirani načeli­ma religije, uljudnosti, milosrđa i bratske ljubavi. Bilo im je zabranjeno lažno prisezati i izgovarati neprimjerene riječi, te im se, zahvaljujući njihovim visokim viteškim standardima, bez straha prepuštala skrb o ženama i djeci. Red Mjesečeva srpa bio je posebno angažiran u do­brotvornim aktivnostima. Općenito uzevši, načela koja su slijedili pri­padnici toga Reda u mnogim su se pogledima poklapala s uvjerenjima Rex Deusa.

Rex Deus se nedvojbeno infiltrirao i u druge vojne i viteške re­dove poput, primjerice, Reda Ovratnika Savoye, čijim je članovima posta­lo nekoliko uvaženih ličnosti iz obitelji Charney. Već smo spomenuli da je Bernard iz Clairvauxa, jedan od vodećih klerika iz skupine Rex Deus, odigrao tajanstvenu ulogu u osnutku dvaju španjolskih Redova -Calatrave i Alcantare. Pretpostavljamo da su oba iskorištena ne samo kao utočišta za templarske bjegunce, već i kao pouzdana sredstva prenošenja templarskih ideja, a samim time i ideja Rex Deusa. Michael tvrdi da je velik dio izvornih članova jednog od vodećih britanskih viteš­kih redova poniknuo iz obitelji koje svoje podrijetlo vode od 24 velika svećenika Jeruzalemskoga hrama. Izjavio je da je Red Batha poslužio kao legitimni "paravan" za aktivnosti Rex Deusa u vrijeme represije u Engleskoj. Ukoliko su Michaelove predodžbe o Redu Batha kao i naša

gledišta o Redu Zlatnoga runa imalo utemeljene, tada će podrobnije proučavanje članstva određenih viteških i vojnih redova te poseban o-svrt na vodeće članove slobodnozidarskih i rozikrucijanskih organiza­cija pomoći da identificiramo Rex Deus obitelji u ovom uzburkanom razdoblju europske povijesti. Gdje bismo inače mogli pronaći ključeve pomoću kojih bismo razotkrili te velike meštre kamuflaže i zakulisnih igara?

SKRIVENA RUKA POVIJESTI

Društvo se ne osniva samo na načelima samoodržanja koja određu­ju prevladavajuća uvjerenja određenog razdoblja. Njega uvelike tvore i oblikuju složeni sukobi ideja, filozofija i ideologija. Povijest pišu samo oni koji iz tih sukoba izlaze kao pobjednici, postajući tako "veliki i do­bri", pri čemu se gotovo u potpunosti zanemaruju iskustva običnih lju­di. Posljednjih godina sve više raste svijest o nužnosti sagledavanja te nepotpune i nevjerodostojne priče sa stajališta pobijeđenih i potlačenih. Iza službenog zapisa leži "skrivena ruka povijesti" koja je zabilježila iskustva otpadnika, predaje tajnih filozofskih škola i skrivene težnje unutar društva koje ih je oblikovalo. Skrivena ruka povijesti prepoznaje se u pričama, pjesmama, plesovima, drami i običajima narodne predaje. U mnogim je slučajevima krinka pod kojom se skrivala ta subverzivna priča bila učinkovita, budući da su mnogi običaji prihvaćeni kao sastav­ni dio svakodnevnog života. Primjerice, zeleni čovjek koji je tema broj­nih rezbarija na srednjovjekovnim crkvama i plesova koji prate svibanjske svečanosti (Mayday) udomaćio se u narodnoj svijesti, iako crkveni pri­kazi i plesovi predstavljaju vizualne izraze "duhovnog uskrsnuća" koje zauzima središnje mjesto u heretičkim uvjerenjima Rex Deusa i njego­vih sljednika, slobodnih zidara i rozikrucijanaca. U drugim su pak sluča­jevima ove svečanosti osuđivane kao proizvod suštinski heretičke i subverzivne religije.

Kada je Tim prvi put posjetio Rosslynsku kapelu i započeo po­drobno istraživati povijest obitelji St Clair, određeni aspekti priče koju je čuo bili su krajnje zbunjujući i zagonetni. Saznao je da je grof William St Clair bio neobično naklonjen Ciganima, koji su u Srednjem vijeku bili osobito omraženi, te da im je svake godine pružao gostoprimstvo u

svome zamku. Naime, pojedinci iz ovog proganjanog plemena uživali su zaštitu gospodara Roslina. Na godišnjem okupljanju koje se odvijalo na roslinskom posjedu zvanom "the Stanks", Cigani su izvodili zabra­njeni igrokaz o Robinu Hoodu. Jedan od tornjeva roslinskoga zamka bio je poznat kao toranj Robina Hooda. Zašto je taj naizgled bezopasan igrokaz bio zabranjen? Zašto je obitelj St Clair razvila tako bliske veze s ozloglašenom ciganskom manjinom? Koje je bilo pravo značenje za­branjenog igrokaza?

Već smo spomenuli da su, bježeći pred Inkvizicijom, neki katari pronašli utočište u blizini Roslina, gdje su, potpomognuti St Clairima, pokrenuli papirnu industriju. Tako su zanatlije neprestano opskrbljivali grofa Williama papirom potrebnim za prepisivanje i očuvanje njegove neprocjenjivo vrijedne zbirke rukopisa. Predaje koje povezuju katarske bjegunce, Cigane i Rex Deus svoj su izraz pronašle u igrokazima o Robinu Hoodu. Te su predaje bile u potpunosti oprečne izopačenoj teologiji i lažima na kojima se osnivao crkveno-državni establishment, zbog čega je bilo zabranjeno javno izvođenje tih naizgled trivijalnih igrokaza. Crk­va je propovijedala otkupiteljsku narav uskrsnuća nakon smrti na Golgoti; pribojavala se uskrsnuća istine o Isusovoj dinastiji. Upravo je u toj istini ležao smisao igrokaza o Robinu Hoodu, katarskih uvjerenja, predaja Rex Deusa i ciganskih običaja koji se njeguju i danas u selu Les-Saintes-Maries-de-la-Mer, na jugu Francuske.

Činjenica da je Marija Magdalena, supruga Isusa Nazarena, rodi­la djecu i odvela ih u Europu, predstavlja srž priče o Robinu Hoodu. Sjećamo se Robina i njegovih veseljaka, ljudi iz zelene šume, zelenih ljudi. Robin Hood, subverzivni borac protiv uzurpatora, bio je zapravo simbol Rex Deusa koji je nosio luč istine unatoč proganjanjima od strane lažnih proroka Svete Majke Crkve. Robinovi veseljaci (engl. merry men) u stvarnosti su "Marijini ljudi" (engl. Mary's men) - oni koji znaju istinu o Isusovoj djeci i pravoj ulozi i značenju Marije Magdalene. Roslin, kojim su vladali St Clairi, postao je utočište istine i čuvar templarskih i Rex Deus predaja. Rosslynska kapela predstavlja putokaz za sve one koji traže Sveti Gral i vodič kroz proces inicijacije. Korpus svetoga znanja kojeg su stoljećima prenosili posvećenici u predaju Rex Deusa, nije bio opskurna zbirka neuvjerljivih teorija ili duhovnih apstrakcija "s onoga svijeta", nego temelj vrlo opipljiva djelovanja u stvarnom svijetu.

18 Djelovanje je čarobna riječ

Tajnovita priroda gildi i bratstava iz kojih je proizašlo slobodno zidarstvo, povjesničarima stvara mnoge poteškoće. Pisani doka­zi o transformaciji škotskih srednjovjekovnih gildi u slobodno-

zidarske lože gotovo da i ne postoje, stoga se moramo osloniti samo na usmenu predaju. Masonski arhivi u Škotskoj i Londonu dostupni su svakom ozbiljnom istraživaču, kao i pojedinosti o osnutku ranih slo-bodnozidarskih loža. Međutim, iz tih je arhiva nemoguće saznati kako je zapravo tekao proces razvitka masonskoga bratstva. Političke nesu­glasice između Velike lože Engleske i Velike lože Škotske čine taj pro­blem još složenijim. Kako bismo onda mogli razotkriti pravo značenje predaja koje skriva to svjetsko bratstvo? Odgovor ćemo pronaći u Isu­sovim riječima: "Prepoznat ćeš ih po njihovim plodovima".

Tijekom 17. i 18. stoljeća zbile su se temeljite političke i društvene promjene, koje su potaknule različite masonske skupine. Ideje demokra­cije, slobode i znanosti zaživjele su zahvaljujući djelovanju duhovno nadarenih ljudi, pripadnika slobodnozidarskog bratstva, koji su svoje nadahnuće crpili iz predaja Rex Deusa. Primjerice, izvjesni masonski posvećenici udružili su se s različitim učenjacima, zagovornicima Eraz-move misli, u cilju stvaranja "Treće sile", pokreta koji je zastupao umje­renost i borio se protiv katoličkog i protestantskog ekstremizma u desetljećima koja su slijedila nakon reformacije. Ovdje valja spomenuti i skupinu ekumenski nastrojenih evanđelista koji su, zajedno s nizozem-

skim ezoteričnim pokretom poznatim kao "Obitelj ljubavi", osnovali sveeuropski "Nevidljivi koledž" duhovno nadahnutih učenjaka koji su međusobno tijesno surađivali. S osnivanjem Kraljevskog društva, taj je pokret u Engleskoj dobio i svoj javni oblik.

Osnovanom 1625. godine za vladavine Karla I. Stewarta, Kraljevskom je društvu povelju dodijelio Karlo II. 1662., nakon restau­racije monarhije. Utemeljila ga je skupina produhovljenih učenjaka u-glavnom slobodnozidarske provenijencije. Među osnivačima su bili i Robert Boyle (1627.-1691.) i Isaac Newton (1642.-1727.) koji su, po­put templara, svoje interese pretegnuli daleko izvan granica onoga što bismo danas nazvali znanošću. Robert Boyle nije bio samo jedan od očeva fizike, nego i prirodni filozof, ugledni alkemičar, učenik proroka Nostradamusa (1503.-1566.) te duboki poznavatelj mitologije Svetoga Grala. Isaac Newton, jedan od utemeljitelja moderne znanosti, glasovit po otkriću zakona gravitacije, također je bio alkemičar, te je tvrdio da Stari zavjet predstavlja božansko nasljeđe svetoga znanja i numerolo-gije. Iako je poznato da je proučavao drevne religije, Newton nije bio "religiozan" u uobičajenom smislu te riječi, nego produhovljen čovjek koji je odbacivao teološke koncepcije o Svetom Trojstvu i Isusovoj božanskoj prirodi. Bio je prva javna ličnost u Engleskoj koja je imala hrabrosti izjaviti kako je Crkva iskrivila istinsku poruku sadržanu u Novom zavjetu.

Slobodno zidarstvo je odigralo jednako dramatičnu ulogu na političkoj sceni 18. stoljeća. Već smo naglasili koliko je ključan bio utjecaj slobodnog zidarstva Škotskog obreda na ideje demokracije i slobode utjelovljene u Ustavu Sjedinjenih Američkih Država. Taj vrhunski dar nije bio samo politička posljedica slobodnozidarske misli; transeuropski Nevidljivi koledž izvršio je golem utjecaj na oblikovanje demokratskih ideala slobode, jednakosti i bratstva koji su nadahnuli Francusku revo­luciju.

Ocrtavanje procesa napretka i razvitka slobodnog zidarstva u Škotskoj, Engleskoj i Europi tijekom 17. i 18. stoljeća, predstavlja težak zadatak. Sukobi i borbe za dominaciju između Velike lože Engleske i njezinih škotskih preteča, nisu se ograničili samo na područje Britanije, već su se proširile i na Francusku i Njemačku. U Europi su osnovane brojne lože koje su označene nezakonitima, jer su se oslanjale na obrede

dvojbenoga podrijetla i vjerodostojnosti. Dapače, koncepcija ezoteri­čne templarske predaje iskrivljena je s pojavljivanjem najrazličitrjih "tem­plarskih" redova stoljećima nakon potiskivanja Reda, koji su se svi odreda pozivali na "zakonito" nasljeđe. Želimo li u toj zbrci pronaći neku dosljed­nost, valja nam se vratiti u trenutak kada je, prema prilično usiljenim tvrdnjama Velike lože Engleske, masonerija počela djelovati kao javna institucija.

RANO SLOBODNO ZIDARSTVO

Službeni engleski masonski povjesničari uvjeravaju nas kako je potpuno oblikovano slobodnozidarsko bratstvo izronilo početkom 17. stoljeća iz neke vrste intelektualnog i duhovnog vakuuma. Takozvano "novo društvo" odmah se počelo povezivati s rozikrucijancima. Tako se čini da je bratstvo izašlo u javnost u naivnoj vjeri kako je, barem u Engleskoj, postignut određeni stupanj vjerske tolerancije. Međutim, či­njenica jest da je Tridesetogodišnji rat koji je harao Europom prijetio protestantima istrebljenjem, zbog čega su Engleska, Nizozemska, Belg­ija i Luksemburg postali utočištima za njemačke protestante. Tada je u Engleskoj izbio građanski rat a vjerska je netrpeljivost još jednom poka­zala svoje ružno lice za vladavine Olivera Cromwella i njegovih puritan-aca. Unatoč činjenici da su mnogi Cromwellovi sljedbenici bili slobodni zidari, bratstvo je kao cjelina djelovalo u tajnosti. Mnogi komentarori tvrde da korijene apolitičnosti današnjih engleskih slobodnih zidara va­lja tražiti upravo u razdoblju Cromwellove represije i vladavine Hano-veraca koja je započela nekoliko desetljeća poslije. Prvih 150 godina svoga javnog postojanja pokret je bio politički vrlo angažiran, jer su njegovi članovi potjecali iz drevnih gildi i obitelji povezanih dvjema oso­bito snažnim vezama, zajedničkim podrijetlom i prisegom na vjernost dinastiji Stewart. Ta je tradicija započela mnogo stoljeća prije, kada su St Clairi poveljama dodijeljenim škotskim gildama priznali kraljevsku zaštitu i pokroviteljstvo koje je obuhvaćalo tvrde i meke škotske gilde. Tijekom građanskog rata i protektorata koji mu je slijedio, situacija se dramatično promijenila; javno pružiti potporu dinastiji Stewart za slo­bodne je zidare značilo počiniti kolektivno samoubojstvo. S restauraci­jom monarhije 1660. godine, takvi obziri više nisu bili potrebni. Međutim,

njihova vjernost kruni nije bila ni slijepa ni apsolutna, jer se lože nisu uzdržavale od prosvjeda protiv zloporaba kraljevske moći, za koje su vjerovali da se protive načelima opće dobrobiti.

Poštovanje koje su slobodni zidari iskazivali prema svojim tem­plarskim pretečama prvi je put postalo očitim nakon neobične epizode koja se zbila 1651., kada je objavljeno prvo englesko izdanje djela O okultnoj filozofiji, Corneliusa Agrippe von Nettesheima. To je djelo izvorno napisano na latinskom jeziku, a sadrži jednu rečenicu koja se odnosi na templarski red, a prevedena glasi: "odvratna templarska here­za". U engleskom je izdanju ta rečenica izmijenjena u skladu s predaja­ma Rex Deusa. Umjesto "odvratne hereze" gralskih vitezova iz templarskoga reda, sada je stajalo: "odvratna hereza starih crkvenih ota­ca".

Slobodno zidarstvo su u Francusku donijeli poslanici i namjesnici britanske krune. Kada je 1691. kralj bio prisiljen na bijeg, stigao je u Francusku s velikom pratnjom. Francuskim masonskim pokretima koji su se iznjedrili iz Compagnonnage, sada se pridružio velik broj slobod­nih zidara čije su predaje i obredi potjecali iz Škotske, a ne iz Engleske. Prisutnost tisuća jakobita (jakobiti -pristalice engleskoga kralja Jakova II., koji je abdicirao 1688. godine. Općenito simpatizeri Stuartovaca u egzilu, op. prev.) rezultirala je širenjem masonskih ideala diljem europ­skog kontinenta. Njihova načela bratstva, odanosti i javnoga rada utjelovljena su u ložama Carbonari u Italiji, koje su poslije postale iz­vorištima talijanskoga nacionalizma. Stoga je ujedinjenje Italije kao nacije rezultat djelovanja bratstva čiji su pripadnici bili potomci Rex Deus obitelji. Veza između slobodnih zidara i rozikrucijanaca svoj je izraz pronašla u Njemačkoj, gdje su rane stewartovske lože poticale i promicale Red Ružina križa. U Španjolskoj je red poznat kao Alumbra-dos Illuminati svoje članstvo također crpio iz ranih slobodnozidarskih loža. U početku je slobodno zidarstvo u Francuskoj bilo ograničeno na škotske izbjeglice i lože osnovane pod nadzorom Velike lože u Lon­donu, jer Francuze nije zanimalo članstvo u društvu koje je svoje podri­jetlo vezivalo uz srednjovjekovne klesare. Zahvaljujući djelovanju jedne tajanstvene ličnosti, ta se situacija dramatično promijenila.

RAMSAYEV GOVOR

Po završetku studija na Sveučilištu u Edinburghu, Andrew Michael Ramsay (1681. - 1743.) upleo se u vjerske sukobe koji su razdirali Škot­sku u prvom desetljeću 18. stoljeća. Godine 1710. pobjegao je u Fran­cusku gdje se obratio na katoličanstvo. Obavljao je različite poslove, najprije u službi vojvode od Chateau-Thierryja a zatim i princa od Turenne. Iz zahvalnosti za njegove usluge, ti su ga plemići promaknuli u viteza Reda sv. Lazara, te ga svi masonski povjesničari pamte kao viteza Ramsaya. Iako je prisegnuo na vjernost francuskim plemićima, Ramsay je prvenstveno bio odan svome kralju, koji se tada nalazio u progonstvu. Godine 1724. otišao je u Rim kako bi preuzeo dužnost tutora princa Karla Eduarda Stewarta i pomogao u nastojanjima Ste-warta da vrate izgubljeno prijestolje. Vrativši se u Francusku, odigrao je aktivnu ulogu u transformaciji francuskoga slobodnog zidarstva. Ram­say nije posjedovao nijedan opipljiv dokaz o pravom podrijetlu slobod­nog zidarstva, ali kao tutor prijestolonasljednika, vitez Reda sv. Lazara, nekadašnji član Kraljevskog društva i glavni kancelar Velike Lože Pa­riza, posjedovao je nešto mnogo važnije - vjerodostojnost i autoritet. Objavio je kako začetnici slobodnog zidarstva nisu bili bezimeni sred­njovjekovni zanatlije, nego kraljevi, prinčevi, vitezovi i plemići iz vre­mena križarskih ratova.

U masonskoj loži sv. Tome u Parizu, 21. ožujka 1737. godine, Ramsay je održao govor koji je započeo ovim riječima:

Naši preci, križari, pristigli sa svih strana kršćanskoga svijeta, okupili su se u Svetoj zemlji kako bi sve narode ujedinili ujedno Bratstvo...

Ramsay je vrlo eksplicitno ukazao na ulogu žena i njihove veze s Re­dom, izrijekom spomenuvši božice Izidu i Minervu. Tvrdio je da izvorni masoni nisu bili klesari, nego ljudi koji su se zavjetovali da će u Svetoj zemlji ponovno izgraditi Božji hram. Izjavio je da su na svome povratku u Europu križari osnovali lože u Francuskoj, Italiji, Španjolskoj, Njemačkoj i Škotskoj, gdje je 1286. lord Steward od Škotske postao velikim meštrom lože Kilwinning. Još uvijek se ne može sa sigurnošću

ustvrditi je li Ramsayevo slušateljstvo bilo svjesno da su nasljedni lor­dovi Stewardi od Škotske kasnije postali Steward, zakoniti kraljevi Škotske i Engleske. Prema Ramsayu, prve europske lože bile su zane­marene svugdje osim u njegovoj zemlji. Škotska je, dakle, u njegovim očima bila izvorište slobodnog zidarstva i jedina zemlja u kojoj se to nasljeđe u neprekinutoj tradiciji održavalo još od vremena križarskih ratova. Pozvao je svoju francusku braću neka se pridruže bratstvu i "postanu stupovima Reda".

Govor viteza Ramsaya naišao je na snažan odjek nakon njegova objavljivanja u Almanac de Cocus-u 1741. godine. Ideju o slobodnom zidarstvu kao duhovnom nasljedniku srednjovjekovnih viteških redova, snobovska je francuska publika smatrala vrlo zanimljivom. Red kojeg su osnovali nepismeni klesari nije bio nimalo privlačan, ali onaj kojeg su utemeljili kraljevi, prinčevi i križari bio je nešto posve drukčije. Fran­cusku su preplavila masonska društva, od kojih se svako pozivalo na viteštvo i bratstvo. Novo ozračje pružilo je skupini Rex Deus priliku koju je čekala, stoga je započela s djelovanjem bez straha od razotkrivanja i progona. Iznjedrilo se čitavo mnoštvo masonskih stupnjeva i obreda koji su se "izvozili" u druge zemlje, gdje su se dodatno transformirali. Ti novi obredi nazvani su prema starozavjetnim likovima i događajima, a sadržavali su elemente svih poznatih viteških redova.

Ramsayev Govor o škotskom podrijetlu slobodnog zidarstva re­zultirao je formiranjem francuskog sustava, uvelike pod utjecajem stewar-tovskih simpatizera, koji će biti službeno prozvan Škotskim Obredom. Taj "novi" oblik sastojao se od 33 inicijacijska stupnja, uz koje su se vezivali složeni obredi i učenja Čije je podrijetlo bilo u duhovnoj predaji Rex Deusa. Godine 1738. papa Klement XII. prilično je predvidljivo reagirao na novi oblik učenja o tajnom nasljeđu. Izdao je bulu In emi­nent apostolatus speculata, prvu u nizu denuncijacija protiv slobodnog zidarstva, koje je još jednom isprovociralo Svetu Rimsku Inkviziciju i natjeralo je na djelovanje. Papa je pod prijetnjom izopćenja svim katolici­ma zabranio ulazak u slobodnozidarsko bratstvo, čiji su članovi u ka­toličkim zemljama bili proganjani, zatvarani i mučeni. Dvije godine poslije, članstvo u slobodnozidarskoj loži postalo je zločinom koji se u papinskim državama kažnjava smrću.

Godine 1743. njemački je plemić, barun von Hund, u Parizu bio iniciran u masonski stupanj poznat kao "Stroga poslušnost", koji je za­htijevao apsolutnu pokornost nekim nepoznatim nadređenima. Von Hun-dov dnevnik otkriva da je baruna u taj masonski Red Hrama uveo nepoznati uglednik, "vitez Crvenoga pera". Na inicijacijskom su obredu bili nazočni lord Kilmarnock, vodeći jakobit, i lord Clifford, katolički plemić iz Chudleigha u Devonu (Engleska). Von Hund je tvrdio kako je poslije bio predstavljen princu Karlu Eduardu Stewartu, kojega su zvali "uglednim bratom". Von Hund dalje prepričava dobro poznatu "pravu povijest" slobodnog zidarstva, koja mu je bila otkrivena prilikom inici­jacije. Prema toj priči, nakon potiskivanja Reda, skupina templarskih vitezova potražila je utočište u Škotskoj gdje je Red nastavio s djelova­njem pridruživši se klesarskoj gildi. Izabrali su novog velikog meštra, koji je naslijedio Jacquesa de Molaya, te je Red nastavio kontinuirano djelovati dok su se na njegovu čelu u neprekinutom nizu smjenjivali veliki meštri. Poučen prošlošću, tajni Red nikada nije razotkrio identitet velikoga meštra za njegova života, a njegovo je ime bilo poznato samo onima koji su ga izabrali. Bilo je to opravdanje za neobičnu prisegu na apsolutnu poslušnost nepoznatom nadređenom. Von Hund je dobio uvid u popis navodnih velikih meštara templarskoga reda, kojeg, kao uosta­lom i čitavu priču, većina povjesničara odbacuje kao besmislicu. Ma koliko bizaran, von Hundov je popis bio istovjetan onome iz takozvanih Tajnih dosjea, za koje danas znamo da su krivotvorine podmetnute od ljudi iznimno dobro upoznatih s egzoteričnom i ezoteričnom poviješću. Je li von Hundov popis poslužio kao temelj za fantazije tvoraca Tajnih dosjea?

Barunu je naređeno da se vrati u Njemačku i tamo utemelji lože "Stroge poslušnosti", te da čeka daljnje zapovijedi. Von Hund je naputke svojih nevidljivih gospodara shvatio vrlo ozbiljno i doslovno. Lože koje je osnovao nisu se proširile samo Njemačkom i ostatkom Europe, nego i Sjevernom Amerikom. Barun je revno izvršio svoje dužnosti, iako poslije toga više nije imao nikakvih kontakata s nepoznatim nadređeni­ma, niti s ljudima koji su bili nazočni prilikom njegove inicijacije. Tako se barem činilo. No, što se dogodilo s lordom Kilmarnockom i vitezom Crvenoga pera? Zašto su "napustili" svoga odanog njemačkog brata? Nakon krvave bitke kod Cullodena 1745., koja je okončala katastrofal-

nim porazom snaga Lijepog princa Karla (Bonnie Prince Charlie), grof od Kilmarnocka pogubljen je kao izdajnik. U arhivima "Stellae Tem-plis", škotskoga reda koji se poziva na templarsko naslijeđe, nalazi se dokument koji svjedoči da je takozvani vitez Crvenoga pera bio Ale­xander Seton, znan i kao Alexander Montgomery, za kojega je poznato da je tada djelovao u Francuskoj kao aktivni jakobit. Unutar obitelji Montgomery i danas postoji Red Hrama.

LARMENIUSOVA POVELJA

Redovi koji su se pozivali na templarsko nasljeđe nisu postojali samo u Škotskoj. U Portugalu je još uvijek djelovao Red Krista, izravni nasljednik templarskoga reda. Dokumenti koji su 1804. u Francuskoj ugledali svjetlo dana, podržavali su tvrdnju prema kojoj je templarski red preživio mnogo stoljeća nakon njegova službenog ukinuća. Te je godine Bernard-Raymond Fabre-Palaprat osnovao Red koji se oslanjao na dokument poznat kao Larmeniusova povelja, a koji je imao potvrditi njegovu legitimnost. Povelja je sastavljena 1324., deset godina nakon smrti posljednjeg templarskog velikog meštra, Jacquesa de Molaya. U njoj se navodi kako je neposredno prije smaknuća de Molay imenovao jednog od ciparskih templara, izvjesnog Jeana-Marca Larmeniusa, za svoga nasljednika, te da je Red nakon potiskivanja nastavio djelovati u tajnosti. Fabre-Palaprat je tvrdio kako još uvijek postoji nemasnonski neoviteški red, kao izravni nasljednik srednjovjekovnoga templarskoga reda. Taj red, "Drevni i Suvereni Vojni Red Jeruzalemskog hrama", još uvijek postoji. Takozvana Larmeniusova povelja sadrži ijednu bizarnu izjavu koja svakako zaslužuje pozornost: "Naposljetku... zapovijedam da se na templarske dezertere u Škotskoj baci anatema." Ta se izjava nedvojbeno odnosila na templarske bjegunce u Škotskoj.

Pitanje autentičnosti Larmeniusove povelje bilo je izvorom broj­nih sukoba među povjesničarima, još od vremena njezina objavljivanja. Po svemu sudeći, sukobi neće okončati sve dok ne izrone novi dokazi. Međutim, bila ona krivotvorina ili ne, iz gore navedene izjave može se zaključiti da su u vrijeme nastanka povelje, 1324., 1705. ili 1804., nje­zini autori bili sigurni da je templarski red nastavio s djelovanjem u Škot­skoj. Nema dokaza da se Red održao i u Francuskoj, iako to pitanje

mora ostati otvoreno sve dok se ne utvrdi podrijetlo Larmeniusove po­velje. Škotska je za sada jedina zemlja u kojoj se održala tajna i ne­prekinuta templarska tradicija. Ona je preživjela u obliku templarskih stupnjeva sadržanih u Škotskom Obredu, čije se podrijetlo izravno ve­zuje uz srednjovjekovni Red.

RED SV GERMAINA

Još uvijek postoji jedna organizacija koja u obliku viteškoga reda stewartovske orijentacije objedinjuje oba aspekta škotskog templarskog nasljeđa. To je "Najplemenitiji Stari Jakobitski Red sv. Germaina". Taj je viteški red 18. lipnja 1692. osnovao kralj Jakov VII., a činile su ga dvije kategorije: vitezovi i pratitelji. Stvoren je po uzoru na stewar-tovski Red Thistlea, a njegovi prvi članovi bili su vitezovi Thistlea u progonstvu, odani templari, članovi Reda Lorraine i nekoliko vitezova Reda sv. Luja i Reda sv. Mihaela. Najvažnije dužnosti članova toga viteškog reda bile su skrb o sigurnosti kraljevske obitelji u progonstvu te promicanje stewartovskih ciljeva. Današnji veliki meštar Reda je Njegovo Kraljevsko Visočanstvo princ Michael od Albanyja, koji uživa međunarodnim pravom priznato Jus majestatis (Pravo veličanstva), što mu omogućava da dodjeljuje članstva u viteškim redovima koje su u progonstvu osnovali njegovi preci. Smatra se da samo princu pripada pravo na naslov velikog meštra Škotskog Obreda. To bi, naime, bilo posve u skladu s predajom Rex Deusa.

Ekspanzija slobodnozidarskih aktivnosti i izranjanje dotada tajnih neoviteških redova koji su se pozivali na templarsko nasljeđe, preživjeli su stvaranje francuske republike i osnivanje Sjedinjenih Američkih Država. Te velike države utemeljene su na idealima slobode pojedinca, jednakosti i demokracije. Načela bratstva, služenja i uzajamnog po­štovanja kojima je prožeta predaje Rex Deusa, utjelovljena su u političkim strukturama Francuske i SAD-a. Bratstva i viteški redovi i dalje su se rađali i cvjetali, a njihovo je sve brojnije članstvo odigralo presudnu ulogu u ezoteričnom preporodu 19. stoljeća.

DIO

V. Prepoznat ćeš ih po njihovim plodovima

19 Rex Deus i ezoterični preporod

Osim sudjelovanja u Francuskoj revoluciji i američkom ratu za nezavisnost slobodni zidari su u vrijeme Carbonarija potpoma­gali i pokret za ujedinjenje Italije; vođe ovog revolucionarnog

pokreta, Garibaldi i Mazzini, bili su aktivni slobodni zidari. Slobodno zidarstvo odigralo je i ključnu ulogu u Rusiji kao i drugdje u Europi gdje su ruski revolucionari potražili utočište. Lafayette, koji je tijekom svog boravka u Americi stekao visoki masonski stupanj, žudio je za tim da se u Francusku prenesu ideali usađeni u zakon Novog Svijeta. Ostali revolucionari, uključujući Dantona, Sieyesa i Camillea Desmoulina bili su također aktivni članovi bratstva. Zaista, slobodno zidarstvo se doka­zalo kao učinkoviti pokretač revolucionarnih zbivanja, jer je već po­sjedovalo dobro organiziranu obavještajnu mrežu. Posljedice njegova djelovanja bile su dalekosežne, a u velikoj se mjeri osjećaju još i danas.

U knjizi "Memoirs pour Servir a l 'Histoire du Jacobinisme", koju je 1797. napisao rojalist i desničarski svećenik, opat Augustin de Barru-el, francuska revolucija se opisuje kao krvava posljedica zavjere slo­bodnih zidara, čiji je cilj bilo svrgavanje kraljevskih i crkvenih vlasti. Ovo paranoično djelo predstavljalo je slobodnozidarsko bratstvo kao zlokobnu međunarodnu revolucionarnu zavjeru ateističke orijentacije, koja je iskoristila revoluciju kao sredstvo uspostave "novog svjetskog poretka". Uvelike zahvaljujući opatovoj negativnoj propagandi, strah od masonske i židovske zavjere i danas je prisutan u desničarskim or-

ganizacijama Europe i Amerike. Međutim, stvarnost upućuje na suprot­no, jer jednako kao što je Rex Deus usvojio strategiju preživljavanja koja je pripadnike skupine obvezivala da javno prakticiraju prevladava­juću religiju određenog prostora i vremena, slobodno zidarstvo kao njegov ogranak usvojilo je sličnu strategiju u politici.

Iako su slobodni zidari nedvojbeno bili aktivni u revolucionarnim pokretima, činjenica jest, iako manje poznata, da su pružali potporu konzervativnim i desničarskim režimima u Austriji, Prusiji i, naravno, Velikoj Britaniji. U Francuskoj i Švicarskoj postojale su konzervativne i rojalističke slobodnozidarske lože, koje su bile jednako brojne kao i one revolucionarne orijentacije. Zbog toga je i popis vodećih slobodnih zi­dara u političkom životu 19. stoljeća krajnje nedosljedan i protuslovan. Na strani revolucionara spominju se Mazzini i Garibaldi u Italiji, Bakunjin i Kerensky u Rusiji, te Daniel O'Connell i Henry Grattan u Irskoj. Dru­ga krajnost unutar svjetskog bratstva uključuje političkog prevrtljivca Talleyranda u Francuskoj, tri francuska predsjednika, dva pruska kralja iz 19. stoljeća, desničarskog administratora i pjesnika Goethea te, na­ravno, engleske kraljeve i plemiće, te mnoge anglikanske svećenike. Slično je bilo i u Južnoj Americi, gdje je većina boraca za slobodu pri­padala slobodnozidarskom bratstvu, kao i njihovi protivnici, španjolski potkraljevi, aristokrati i zemljoposjednici. U bitki kod Alamosa, svi tek-saški vođe kao i njihov protivnik, general Santa Anna, bili su slobodni zidari. Činjenica jest da su se unutarnje razlike počele javljati kada se Velika loža Engleske počela pretvarati u neku vrstu poslovnoga kluba, što je bilo posve oprečno ezoteričnoj tradiciji kao glavnom pokretaču Velike lože Orijenta u Francuskoj i slobodnog zidarstva Škotskog Obre­da.

EZOTERIČNI PREPOROD

Širenje slobodnog zidarstva u Francuskoj, usmjerenog ka promi­canju intelektualne slobode i slobode misli, probudilo je zanimanje za okultno, koje je posljednjih desetljeća 19. stoljeća dovelo do masovnog ezoteričnog preporoda, koji je obuhvatio čitav europski kontinent te obje Amerike. Poraslo je zanimanje za kršćanske ezoterike i templare, te drevne religiozne sustave i alternativne oblike duhovnosti. Teozof-

sko društvo koje je osnovala Helena Petrovna Blavatsky (1831.-91.) postalo je popularno diljem engleskog govornog područja, kao i u Njemačkoj i Španjolskoj. Na taj je način istočnjačka duhovnost kona­čno prodrla u Europu i SAD. Izvor nadahnuća postala je i sama europ­ska pretpovijest, a obnovljeno je i zanimanje za mnoge neolitske lokalitete.

Jedan je ezoterični red osobito pridonio ponovnom buđenju zani­manja za Francusku. Bila je to Družba sv. Sakramenta (Compagnie du St-Sacrament), osnovana početkom 17. stoljeća pod vodstvom Jean-Jacques Oliera. Mnogi su je uspoređivali sa srednjovjekovnim templari­ma, a smatrali su je pretečom izvjesnih oblika slobodnog zidarstva. Sa središtem u pariškoj crkvi St Sulpice, Družba je stvorila složenu mrežu podružnica, koja je bila vrlo slična organizaciji komunističke partije 20. stoljeća - samo su nekolicini članova bili poznati identiteti njihovih vođa. Zapisi iz razdoblja njezina osnutka sadrže bilješke koje se odnose na vrhunsku tajnu povezanu sa središtem njezine moći. Iako se u javnosti Družba bavila dobrotvornim radom, njezin je pravi cilj bila politička moć. Vincent de Paul, jedan od čelnih ljudi Družbe, postao je osobnim ispovjednikom kralja Luja XIII. Govorilo se da je Družba odigrala iz­vjesnu ulogu u osnivanju kanadskog grada Montreala, a kako bi stvar bila zamršenija, neki su je opisivali kao ultra-desničarski katolički red, a drugi pak kao heretički. Posljednjih godina njezina postojanja, s Družbom su se otvoreno počele povezivati poznate ličnosti poput, primjerice, vojvode od Guise te vikonta od Torina. Kada je 1665. službeno ukinu­ta, Družba je navodno povukla sve svoje dokumente, vjerojatno skrivene u crkvi St Sulpice.

SAUNIERE, HABSBURGOVCI I REX DEUS

Najnovije knjige o misteriju Rennes-le-Chateaua i životu Saunie-rea spremno prihvaćaju mogućnost da je župnik održavao veze s vodećim ličnostima iz pariških ezoteričnih krugova, poput Emila Hoffeta, Claude Debussyja i Emme Calve. Također vlada uvjerenje da je Sauniere bio povezan s izvjesnim članovima obitelji Habsburg. Međutim, ne postoji niti jedan dokumentirani izvor koji bi potvrdio postojanje bilo kakve

veze između tog župnika iz udaljenog sela na jugozapadu Francuske i habsburške vladarske kuće.

Međutim, postoji vidljiv dokaz koji upućuje na to da je habsbur­ška dinastija integralni dio Rex Deusa. Mauzolej cara Maksimilijana I. u Innsbrucku zamislio je sam car, koji je umro 1519. Car je dao izraditi 40 golemih brončanih kipova, koji su predstavljali njegove pretke. Među njima bili su merovinški kralj Klovis, kralj Teodorik, Godfroi de Boui­llon, mađarska kraljica Elizabeta, aragonski kralj Ferdinand, vojvoda od Burgundije Filip "Dobri", nadvojvoda Žigmund i vojvotkinja Marija od Burgundije. Ta zbirka kipova predstavlja trodimenzionalno rodoslo­vlja znamenitih pripadnika Rex Deusa. Iako smo mi spremni prihvatiti mogućnost da je Sauniere održavao bliske veze s članovima habsburške obitelji, do sada nije pronađen niti jedan uvjerljivi dokaz koji bi potkri­jepio ove tvrdnje.

ARKADIJSKI PASTIRI

Isticane su mnoge tvrdnje kako je Poussinova slika Arkadijski pastiri (Les Bergers d Arcadie) nastala na temelju geometrijskog okvi­ra, koji je na neki tajanstven način povezan sa krajolikom koji okružuje Rennes-le-Chateau. U brojnim televizijskim emisijama dvojica profeso­ra povijesti umjetnosti nadugačko su raspravljali u prilog i protiv te koncepcije. Iznijeli su prilično neuvjerljivu teoriju prema kojoj Poussi­nova slika predstavlja ključ za odgonetanje nekog golemog remek-djela svete geometrije. Što se tiče natpisa na grobu prikazanom na Poussi-novoj slici - Etln Arcadia Ego - najuvjerljivije je standardno objašnje­nje; s obzirom na to da je na slici prikazana i lubanja, čitavo djelo predstavlja svojevrstan memento mori, podsjetnik na to da je smrt pri­sutna čak i u Arkadiji. Međutim, postoji još jedno zanimljivo objašnje­nje koje je pružila stručnjakinja za srednjovjekovnu povijest, Stella Pates, a koje do određene mjere potvrđuju i naša istraživanja. To se objašnje­nje temelji na anagramu natpisa Et In Arcadia Ego - Et In Area Dei Ago, latinskog izraza koji preveden znači: "I djelujem u ime Božjeg Kovčega". Ako je Poussinova slika zaista značajna za Saunierovu priču, onda bi to objašnjenje moglo imati smisla.

RENNES-LE-CHATEAU I REX DEUS

Mala crkva u Rennes-le-Chateauu, u čiju je restauraciju opat Sau-niere uložio mnogo truda i goleme svote novca, postoji i danas u gotovo neizmijenjenom obliku. Izgrađena prije gotovo 1000 godina, ta je mala seoska crkva bila posvećena Mariji Magdaleni, Isusovoj nevjesti. Proučavajući simbolizam kipova smještenih pokraj oltara, doći ćemo do dva različita, iako ne i međusobno isključiva objašnjenja. Izjednači­mo li Božji Kovčeg s božanski blagoslovljenom istinom, razotkrit će nam se suštinski heretička poruka skrivena u crkvi. Imajmo na umu da se simboli mogu tumačiti na različite načine, ovisno o duhovnom uvidu iniciranoga.

Pokraj oltara nalaze se dva kipa, koji se na prvi pogled ne uklapa­ju u uobičajenu crkvenu ikonografiju. S jedne strane nalazi se kip Bogo­rodice s djetetom, a s druge kip njezina supruga, koji također u naručju drži dijete. Prema crkvenom gledištu, riječ je o istom djetetu, no, posto­je li za to dva manje očita objašnjenja? Jesu li to Marija i Josip te Sveti Blizanci, Isus i njegov brat Juda Toma Blizanac, ili, budući da je crkva posvećena Mariji Magdaleni, Isus i njegova nevjesta sa svoje dvoje djece, osnivačima krvne linije?

U crkvi se nalazi i slika Magdalene koja drži trepaniranu lubanju, simbol koji se ponavlja u templarskoj ikonografiji i na slikama Teniersa i Poussina, te u slobodnozidarskim i suvremenim templarskim obredi­ma. Jesu li ukrasi i simboli u toj crkvi posvećenoj Isusovoj supruzi po­vezani s neobičnim natpisom - Terribilis est locus iste - koji se nalazi iznad ulaza u crkvu, a kojeg je Henry Lincoln preveo kao: Strašno je ovo mjesto. Taj prijevod možda ima više smisla u kontekstu heretičke poruke skrivene u crkvi, koja se odnosi na Magdalenu i njezinu djecu.

Dokumentarni filmovi Henryja Lincolna i knjiga Sveta krv, Sveti gral, koja je slijedila nakon njih, nisu bili jedina djela usredotočena na Rennes-le-Chateau i mogućnost postojanja krvne loze koju su utemelji­li potomci Isusa i Marije Magdalene. Ista se mogućnost neizravno spo­minje i u djelu Gerarda de Sedea. Nastavak bestselera Baigenta, Leigha i Lincolna bila je knjiga Messianic Legacy (Mesijansko naslijeđe), koja se gotovo isključivo bavila tom krvnom lozom. Knjiga The Dreamer and the Vine (Sanjar i vino), čiji je autor bio dovoljno pošten da je

klasificira kao fikciju, objavljena je tri godine prije Svete krvi, Svetog grala, a bavi se sličnom tematikom. Ova izmišljena rekonstrukcija No-stradamusova života dotiče se mnogih tajni, političkih spletaka i sukoba o kojima smo prije govorili.

Rex Deus, čuvar krvne loze, nije bio jedina inicijacijska sekta koja je 2000 godina uspješno prenosila tajno Isusovo učenje. U udaljenom planinskom području Jebel Asarije, koje se proteže od sjevernog Liba­nona do turske granice, živi sekta nazireja. Kako bi obeshrabrila znatiželjnike, ta je skupina iniciranih javno prakticirala islam, prevla­davajuću religiju toga područja, kao "veo koje zastire pravu istinu!". Postojanje mnoštva kršćanskih i poganskih elemenata u religioznoj praksi te navodno islamske sekte, kao što su obredna uporaba tamjana, svet­kovanje Božića, Bogojavljenja i Bijele nedjelje, te štovanje svetaca Jur-ja i Mihaela, probudila je znatiželju znanstvenika. Francuski znanstvenik Massignon tvrdi kako je sekta u osnovi kršćanska. Drugi francuski znan­stvenik, Renć Dussaud, otišao je još dalje tvrdeći kako sekta potječe od nazarena, skupine kojoj je pripadao Isus, te da je religija nazireja starija i od pavlinskog kršćanstva i od islama.

Walter N Birks, Englez koji je tijekom Drugog svjetskog rata služio kao obavještajac, boravio je među nazirejima i stekao povjerenje nji­hovih vođa. Oni su mu otkrili neke od tajni svoje vjere. Saznao je kako su se, da bi preživjeli, služili najrazličitijim metodama kojima su prikrivali svoja istinska uvjerenja, otkrivajući ih samo posvećenicima koji su pri­sezali na šutnju. Onima koji bi neupućenima razotkrili svete istine pri­jetila je smrt. Dva najznačajnija simbola u njihovoj liturgiji su svjetlost i kalež, a oba su sadržana u jednoj središnjoj molitvi, koja govori: "Pijem za svjetlost." Kada je Birk razgovarao s nazirejskim posvećenicima o Svetom Gralu, njihov je odgovor bio: "Gral o kojemu govorite jest sim­bol i predstavlja nauk koji je Isus prenio samo Ivanu, ljubljenom učeniku. Mi ga još uvijek posjedujemo!" Birk je ovako prokomentirao njihov odgovor: "Ovdje, u udaljenim planinama, sačuvana je dragocjena re­likvija, živi dio alternativne predaje"

Sekta je podijeljena na slušatelje i posvećene, koji se nazivaju "iza­branima", što predstavlja paralelu s katarizmom. Tu je podjelu vizualno simbolizirao pojas, kojeg su nosili posvećeni; ista je praksa postojala i u esena, templara i katara. Nazireji vjeruju da je Isus, iako samo čovjek,

postao savršenim nositeljem "Svjetlosti". Prema učenju sekte, "Riječ", koju spominje Evanđelje po Ivanu "nije izraz transcendentalne osobe, nego transcendentalna kvaliteta u svemiru, koju konačno dostižu svi ljudi." Pripadnici sekte Isusa smatraju prethodnikom i primjerom - čovje­kom koji je postigao prosvjetljenje i sjedinio se s božanskim na način koji mogu slijediti svi ljudi. Njegova se misija nije sastojala u otkuplje­nju ljudskih grijeha, nego u prenošenju znanja o putu do prosvjetljenja. Jedino spasenje koje Učitelj donio bilo je spasenje od neznanja, a ne od grijeha. Tako kod nazireja nalazimo potvrdu koncepcije o tajnom prenošenju Isusova nauka, pod krinkom otvorenog prakticiranja pre­vladavajuće religije određenog prostora i vremena. Ironično je da re­ligija nazireja gotovo u potpunosti odražava uvjerenja i predaju Rex Deusa, u kontekstu islamskog, a ne kršćanskog društva.

Kada se Michael 1993. prvi put sastao s Timom, izložio mu je osnovne točke svoje intrigantne priče, koja je nazirejsku predaju sta­vljala u europski kontekst. Godine 1996. objavljenje bestseler Lauren-cea Gardnera, The Bloodline of the Holy Grail (Krvna linija Svetoga Grala), u kojemu se raspravlja o istoj tematici ali s posve drukčijeg stajališta. U njemu nije iznesena čitava priča o Rex Deusu već jedan od njezinih zanimljivih aspekata, naime da kraljevska kuća Stewart vodi podrijetlo od Davidove kraljevske loze. Gardnerovoj je knjizi ubrzo sli­jedila knjiga The Forgotten Monarchy of Scotland, (Zaboravljena škot­ska monarhija). Njezin autor, Njegovo Kraljevsko Visočanstvo, princ Michael od Albanyja, posljednji živi potomak princa Karla Eduarda Ste-warta, Lijepog Princa Karla, za sebe tvrdi da je izravan Isusov poto­mak. Je li slučajnost da svi ti podaci, koji potječu od različitih izvora iz različitih krajeva svijeta, oblikuju jedinstvenu "heretičku struju"? Što iz svega navedenog možemo zaključiti sada, na pragu novoga tisućljeća? Hoćemo li dva tisućljeća nakon rođenja tajanstvenog židovskog rabina, Isusa Nazarena, te nakon dvije tisuće godina dogmatizma, teoloških rasprava, laži i represija, konačno priznati utemeljenost drevnog aforiz­ma: "Istina će biti razotkrivena"?

20 Rex Deus — dokaz

Polazna točka naše istrage o predaji Rex Deusa bila je istraživanje, proučavanje i analiziranje osnovnih postavki koje je iznio naš glav­ni izvor. Na taj smo način provjerili prihvaćene povijesne zapise

kako bismo otkrili jesu li Rex Deus obitelji sporazumno djelovale u namjeri postizanja zajedničkih ciljeva. Isprva smo vjerovali kako nećemo uspjeti ustanoviti postojanje škola u Jeruzalemskom hramu, a još manje s njima povezati Isusovu majku Mariju. Jednako tako smo smatrali da nećemo uspjeti pronaći dokaz koji bi kršćane uvjerio da je Isus bio oženjen.

Potraga za krvnom lozom čija je povijest starija od 2 000 godina predstavlja težak zadatak zbog nepostojanja pisanih dokaza koji bi pokrivali goleme vremenske praznine. Naravno, to nije bila jedina pre­preka na našem putu. Kako što znamo, povijest čine selektivni prikazi prošlih događaja od strane onih koji su iz vojnih, intelektualnih, ideo­loških ili religioznih sukoba izašli kao pobjednici. Čitava se europska povijest temelji na latinskim izvorima koji potječu iz doba Rimskog Carstva, odnosno od njegove nasljednice, Rimokatoličke Crkve. Ona sa sobom nosi jasnu poruku prema kojoj crkveno-državnom poretku dugujemo sveopći napredak, slobodu i blagostanje. To stajalište ope­tovano ističu vodeći znanstvenici koji, naravno, proizlaze iz crkveno-državnog tabora. Daljnju prepreku u našoj istrazi predstavljala je i prisega na tajnost koja obvezuje sve članove Rex Deusa. I svjedoke i dokaze o

postojanju ove podzemne struje fizički su uništili svećenici i političari koji nisu birali načina da uzde vlasti zadrže u svojim rukama.

Genealoška istraživanja uvelike su otežavale praznine i nedosljed­nosti u postojećim zapisima, kao i činjenica da su mnoge obitelji ple­menitog podrijetla rabile nekoliko imena, prema svojim posjedima ili područjima kojima su vladale. Tako je, primjerice, ime Blanchfort rabi­lo nekoliko obitelji koje u mnogim slučajevima nisu uopće bile krvno povezane. Istraživanja je dodatno komplicirala činjenica da su se obitelji koje su nosile imena svojih posjeda počele služiti "nadimcima" koji nisu uvijek bili zabilježeni u arhivima.

Ako se izravno i neprekinuto podrijetlo nikako ne može dokazati, koja je onda svrha daljnjeg istraživanja? Pretpostavimo li da smo pro­našli dovoljno dokaza ili nagovještaja o tome da su tijekom europske povijesti članovi Rex Deusa sporazumno djelovali, bi li takvi dokazi mogli predstavljati potvrdu istine o podrijetlu Rex Deusa? Odgovor glasi: ne. Na što onda upućuju ti dokazi?

Sporazumno djelovanje ne upućuje ni na istinitost ni na neistini­tost vjerskog sustava na kojemu se temelji, ali odražava dubinu iskrenosti ili fanatizma vjernika. Hitler i Staljin iskoristili su ideologiju kako bi njome nadahnuli vrlo djelotvornu akciju, što opet ne odražava njihova vlastita uvjerenja. Kolektivno djelovanje upućuje na postojanje suštin­ski istovjetnog uvjerenja ili zajedničkog cilja koji nadahnjuje sve sudi­onike. Dakle, razmatrajući povijest Zapadne Europe, uključujući i križarske ratove, u svjetlu naših saznanja o Rex Deusu, ustanovili smo kako je doista postojala skupina obitelji koje su udruženo djelovale u namjeri postizanja izvjesnih zajedničkih ciljeva. Nadalje, postoji dovoljno dokaza koji potvrđuju uvjerenje izvjesnih pojedinca kako njihove obitelji vuku izravno podrijetlo od značajnih osoba iz novozavjetnog doba.

Postoje dokumenti iz vremena nastanka Evanđelja u kojima se jasno navodi kako je Marija bila učenica u hramskoj školi u Jeruzale­mu, a iz Evanđelja se može zaključiti da je istu školi pohađao i Isus. Rangiranje i imenovanje Velikih Svećenika Hrama kao Melkisedek, Mihael i Gabrijel, potvrđuju Knjiga Henokova i istraživanja Barbare Thiering, stručnjakinje za Svitke s Mrtvog mora, a spominje se i u knjizi The Bloodline of the Holy Grail (Krvna linija Svetoga Grala) Laurenca Gardnera. Što se Isusovog bračnog stanja tiče, čak je i sumnjičava ka-

tolička teologinja, Margaret Starbird, prihvatila tvrdnju da je Isus bio oženjen kao dokazanu činjenicu. Njezino je djelo pomoglo u otkrivanju istine koja je ležala u samom srcu legendi o Mariji Magdaleni, koje se već dvije tisuće godina prepričavaju među pripadnicima ciganske zajed­nice na jugu Francuske.

Istaknuli smo središnju ulogu koju je odigrala mreža usko pove­zanih obitelji iz skupine Rex Deus, koje su živjele na sjeveru Francuske te u Nizozemskoj, Belgiji i Luksemburgu. U tajnom dogovoru s ostalim obiteljima u Škotskoj i Languedocu, te su obitelji oblikovale pokre­tačku jezgru Prvog križarskog rata. Osvajanje Jeruzalema i imenovanje Godfroi de Bouillona, priznatoga Kralja Ribara, za zaštitnika Svetoga Groba, odnosno, jeruzalemskog kralja, bio je prvi primjer uspješnog zajedničkog djelovanja skupine koje smo uspjeli nedvojbeno ustanoviti. Drugi primjer takvog usklađenog djelovanja predstavlja templarski red koji su osnovale obitelji iz grofovije Champagne, uz svesrdnu potporu Bernarda iz Clairvauxa, Hughesa I. od Champagne, Andre de Mont-barda i, iznad svega, pretka našeg izvora, prvog templarskog velikog meštra, Hughes de Payena.

UTJECAJ TEMPLARA U EUROPI

Tijekom dvije stotine godina svoga postojanja, templarski vite­zovi, znani još i kao vitezovi Svetoga Grala koji su uživali ugled iznim­no hrabrih ratnika, predstavljali su produženu ruku Rex Deusa. Zašto je taj Red izvršio tako dubok utjecaj na europsku arhitekturu, trgovinu, gospodarstvo i kulturu, za mnoge je znanstvenike i danas zagonetka. U usporedbi s templarskim redom, utjecaj hospitalskog, benediktinskog, franjevačkog, kao i svih ostalih monaških redova, bio je beznačajan. Već smo govorili o njihovoj ulozi u postizanju mira i stabilnosti u Europi 12. stoljeća, akumulaciji kapitala i razvitku kapitalizma. Međutim, nitko se nikada nije zapitao zašto su baš templari potaknuli te promjene? Po čemu se taj Red toliko razlikovao od dragih? Koje su ideje ležale u temelju njihova djelovanja?

Poput drevnih egipatskih posvećenika, i templari su bili tajni sljed­benici inicijacijskog, duhovnog puta koji je vodio do svetoga znanja. To su znanje iskoristili za dobrobit zajednica u kojima su živjeli. Žalosna je

činjenica da suvremena akademska zajednica nije zainteresirana za rea­lan pristup povijesti templara i idejama koje su ih vodile. A priori se odbija svaka sveza između templara i gnosticizma, iako su njihova uvje­renja, od osnutka Reda do njegova potiskivanja, kao posljedice optužbi za herezu, bila duboko prožeta gnosticizmom. Ista su načela vodila Hughesa de Payena, Andrea de Montbarda i sivu eminenciju europskog kršćanstva, Bernarda iz Clairvauxa.

Bernardov zahtjev prema kojemu su templari morali prisegnuti na "vjernost kući Betanijskoj te kući Marije i Marte", bio je u najmanju ruku čudan. Prema crkvenom učenju, Marija iz Betanije, poznatija kao Marija Magdalena, umrla je bez potomaka. Kako je onda mogla zasno­vati dinastiju? Pretpostavljamo da je Bernard znao da je ona imala djece te da je krvna linija još uvijek postojala. Predaja Rex Deusa živa je i danas; brojni suvremeni pisci iznose teorije prema kojima gotičke kate­drale iz 12. i 13. stoljeća nisu bile posvećene Našoj Gospi Mariji, majci Isusovoj, nego Našoj Gospi Mariji Magdaleni, Isusovoj supruzi.

Jedna od Rex Deus obitelji bila je i obitelj Anjou, a sin Marije Anžuvinske, francuski kralj Luj XL, tvrdio je da vodi izravno podrijetlo od Marije Magdalene. Prva supruga Luja XI. bila je Margareta Ste­wart, kći škotskoga kralja Jakova I., a devet godina nakon njezine smrti Luj se oženio pripadnicom druge vodeće obitelji iz iste skupine, Char-lotteom, kćerkom savojskog vojvode Ludovika. Nakon dugotrajnih sukoba sa svojim ocem, kraljem Karlom, i strahujući za svoj život, Luj je pobjegao u Flandriju, na dvor Filipa Dobrog, burgundskog vojvode i osnivača Reda Zlatnog runa. Luj je 16. kolovoza 1461. u Reimsu poma­zan i okrunjen za francuskog kralja.

PODZEMNI PUT

Predaja Rex Deusa počivala je na gnostičkom i inicijacijskom uče­nju o "Putu" koje je izvorno propovijedao Isus. O tom postupnom napretku do duhovnog prosvjetljenja prvi je put u 12. stoljeću javno pisao Chretien de Troyes, također stanovnik Champagne. Isprva dje­lujući pod pokroviteljstvom grofa od Champagne, Chretien je Priču o Gralu (Le Conte del Graal) posvetio svom drugom gospodaru i zaštit­niku, flandrijskom grofu, koji je potekao iz iste loze kao i Godfroi de

Bouillon. Narodna je svijest gralske romanse Chretiena de Troyesa i Wolframa von Eschenbacha povezala s arturijanskim romansama koje su već bile duboko ukorijenjene u Engleskoj. Već smo ukazali na to da su gralske i arturijanske romanse bile sredstva kojima su se poslužile vodeće Rex Deus obitelji kako bi legitimizirale svoje pravo na englesko prijestolje i ujedinile zemlju pod dinastijom Plantagenet.

Isusovo učenje o Putu steklo je poklonike diljem Lombardije, Languedoca i ostalih dijelova Francuske, pod pokroviteljstvom pleme­nitih obitelji iz skupine Rex Deus. Plemstvo Languedoca udružilo se sa svojim rođacima iz Normandije, Flandrije i Škotske u Prvom križarskom ratu i odigralo ključnu ulogu u utemeljenju jeruzalemskog kraljevstva kojim je vladao Rex Deus. U 12. i 13. stoljeću ti su plemići štitili katare koji su u Languedocu stekli toliko sljedbenika da je njihova religija gotovo zamijenila kršćanstvo. Katarski perfecti, koji su tvrdili da slijede izvo­ran Isusov nauk, vodili su jednostavan život, ponizno služeći drugima. Katari su vjerovali da je Isus bio oženjen Marijom Magdalenom s ko­jom je imao djecu. Možda je jedina značajna razlika između katarskih uvjerenja i onih Rex Deusa u tome što su katari smatrali da je Isus doista umro na križu, dok su upućeni pripadnici Rex Deusa znali da je njihov učitelj preživio raspeće. Pa ipak, katarska je religija u svojoj suš­tini bila posve u skladu s osnovnim načelom religije Rex Deusa po ko­jemu je Isus došao da otkrije put do svetog znanja, a ne da otkupi grijehe svijeta. Svrha njihova inicijacijskog sustava bila je dostizanje gnoze ili svetog znanja i prosvjetljenja prije duhovnog sjedinjenja sa Svemogućim Bogom.

IZLAZAK IZ TAJNOSTI

O ulozi Rex Deusa u očuvanju templarskih predaja u Škotskoj naširoko se pisalo u drugim knjigama. Mi smo ukazali na različite metode kojima su se članovi skupine služili kako bi osigurali prenošenje Isusovih učenja unutar skupine, ali i izvan nje, kroz obrtničke gilde, slobodno zidarstvo, rozikrucijanstvo i templarstvo očuvano unutar po­jedinih obitelji. Ovdje ponovno nalazimo dokaze o usuglašenoj aktivnosti Rex Deusa koji je upotrijebio Škotsku gardu kao svog javnog i legitim­nog posrednika. Djelovanje Rex Deusa nije bilo usmjereno samo ka

dobrobiti skupine, nego i promicanju vrlo specifičnih ciljeva dvaju važnih Rex Deus obitelji, Guise i Stewart. Slobodno zidarstvo je svoju eks­panziju u Europi doživjelo nakon izgona Stewarta iz Britanije, izvršivši golem utjecaj na gornje slojeve europskoga društva, posebice nakon Govora viteza Ramsaya.

Novoosnovana su bratstva imala osigurati preživljavanje templar­ske predaje, gralskih romansi, viteških redova i duhovnih uvjerenja Ciga­na. No, iznad svega su trebala pomoći u nastojanju da se ideje Rex Deusa prošire izvan granica dinastičkih saveza. Koncepcije bratstva, odanosti, integriteta i služenja drugima, koje su bile temeljima slobod­nog zidarstva i rozikrucijanstva, imale su presudnu ulogu u oblikovanju modernog europskog društva. Razni ogranci Rex Deusa omogućavali su prenošenje učenja bez diskriminacije glede vjere ili pripadnosti ne­kom redu, organizaciji ili obitelji unutar skupine. Tolerancije spram Žido­va, koja je vladala u Champagnei i Languedocu, bila je proširena i na Cigane, koji su uživali zaštitu obitelji St Clair iz Roslina, te im je bilo dopušteno izvođenje zabranjenog igrokaza o Robinu Hoodu. Ideje demokratske odgovornosti i služenja drugima, koje su svoj izraz pro­našle u načelima slobode, jednakosti i bratstva Francuske revolucije, rezultirale su Deklaracijom o pravima čovjeka i Ustavom Sjedinjenih Američkih Država. No, ta novonastala država nije bila jedina koja je svoj prosperitet dugovala idealima koji su se gotovo 2 000 godina nje­govali u tajnoj predaji. Mnoge nove države Srednje i Južne Amerike postigle su svoju slobodu zahvaljujući predanosti ljudi suštinski mason­skih uvjerenja. Ličnosti koje su se zalagale za ujedinjenje Italije i oslo­bodile zemlju od papinske represije potekle su iz masonskih krugova.

Tajni inicijacijski redovi koji su predstavljali kanalizatore predaje Rex Deusa izvršili su ključni utjecaj na europske umjetnike, bibliciste i očeve moderne znanosti. U razdobljima renesanse i reformacije djelovali su umjetnici i znanstvenici koji su bili inicirani u tajno znanje. Botticelli je bio hermetičar i učenik Verrocchija, hijerofanta koji je poučavao i Leonarda da Vincija. Postoje brojni povijesni dokazi koji potvrđuju da je Leonardo bio ezoterik. Neki ga smatraju rozikrucijancem a suvreme­ni ga katolici opisuju kao "heretički nastrojenog". Glasoviti engleski znanstvenik, Robert Fludd, bio je jedan od vodećih promicatelja ezote­rične misli i autor jednog od najosebujnijih pregleda drevne hermetičke

filozofije koji je ikada bio napisan. Bio je također jedan od glavnih uče­njaka odgovornih za prijevod Biblije Kralja Jakova (King James Au­thorized Verzion of the Bible). Zanimljivo je istaknuti da je na čelu toga prevoditeljskog pothvata stajao jedan učenjak iz skupine Rex Deus koji je djelovao pod pokroviteljstvom kraljevske kuće Stewart.

Svećenik, alkemičar i pisac, Johann Valentin Andrea, bio je zasi­gurno glavni autor takozvanog "rozikrucijanskog manifesta", koji je bio u optjecaju u Europi sredinom 17. stoljeća. Tajnoj struji posvećeni-ka pripadali su i znanstvenici Isaac Newton i Robert Boyle. Već smo spomenuli one inicirane koji su stvorili mrežu poznatu kao Treća sila, a čiji je cilj bio ublažiti religiozne sukobe nastale nakon reformacije. Ni­zozemski ezoterički pokret, Obitelj ljubavi, udružio se s Trećom silom kako bi osnovali Nevidljivi koledž, koji je poslije u Engleskoj javno zaživio kao Kraljevsko društvo.

Govorili smo također o prosperitetu kao rezultatu praktične primjene ideala Rex Deusa i gnostičkih uvjerenja u doba templara. Što je još važnije, razotkrili smo neke od obreda čija simbolika upućuje na tajnu krvnu liniju koja je svoj kontinuitet održavala dvije tisuće godina. Poput svih gnostičkih skupina, i Rex Deus je slijedio put koji neizbježno vodi do svetoga znanja. Povijest templarskoga reda jasno nam ukazuje na koristi koje donosi praktična primjena toga znanja. One su očite i u djelima renesansnih velikana i slobodnih zidara. Postoji li dokaz koji potvrđuje da se to sveto znanje i danas prenosi?

SUVREMENI PLODOVI DREVNE GNOZE

Tajno znanje i usmena predaja Rex Deusa pomogli su templarima da poduzmu uspješna iskopavanja na Brdu Hrama. Pet stoljeća kasnije, vodeći škotski slobodni zidar iskoristio je svoje znanje i sposobnosti kako bi došao do jednako izvanrednog otkrića u dalekoj zemlji. James Bruce od Kinnairda, ugledni klasični učenjak, putovao je Sjevernom Afrikom i Svetom zemljom, povremeno se vraćajući u Škotsku kako bi se pobrinuo za obiteljske poslove. Godine 1768. započeo je petogodi­šnje istraživanje u Etiopiji, naizgled u potrazi za izvorom Nila. Međutim, imamo razloga vjerovati da je ta potraga bila samo paravan za njegove stvarne ciljeve; sudeći po njegovoj širokoj naobrazbi, Bruce je morao

znati da su izvor Plavoga Nila već 1600. godine otkrila dva portugalska svećenika, Pedro Paez i Jeronimo Lobo.

U I. svesku svojih Putovanja, James Bruce je naširoko pisao o uskim kulturnim i trgovačkim vezama koje su u starozavjetno doba postojale između Etiopije i Svete zemlje. Dobro je poznavao Bibliju i tečno govorio hebrejski, aramejski i sirijski jezik. Njegovo su pozna­vanje Staroga zavjeta mnogi bibličari opisali kao izvanredno. Napisao je podrobne studije o kulturi i predaji Falaša, crnih Židova Etiopije. Suvremeni pisac, Graham Hancock, upitao je etiopskog povjesničara Belaija Gedaija o pravim motivima Bruceove ekspedicije. Dobio je sljedeći odgovor:

Mi Etiopijani smatramo da gospodin James Bruce nije došao u našu zemlju kako bi otkrio izvor Nila. Bio je to samo paravan. Njegov je razlog bio drukčije prirode... Želio je ukrasti naša bla­ga, naša kulturna blaga. Mnoge dragocjene rukopise odnio je sa sobom u Europu.

Prije Bruceove ekspedicije vladalo je mišljenje kako je jedno od naj­značajnijih djela židovske mistične književnosti nepovratno izgubljeno. To je djelo bilo poznato samo preko fragmenata i sekundarnih izvora, iako se neprestano spominjalo u slobodnozidarskim obredima, te su mu Bratstva pridavala velik značaj. Je li potraga za tim rukopisom bila pravi razlog Bruceove duge i opasne ekspedicije? Bruce nije bio prvi koji je otkrio izvor Plavoga Nila, ali je bio prvi koji je u Europu donio potpuni prijepis Knjige Henokove. Prema masonskoj legendi, Henok je bio izu­mitelj pisma, te se vjerovalo da je

...poučio ljude graditeljskim vještinama... strahovao je da će prave tajne biti izgubljene. Kako bi to spriječio, urezao je Veliku Tajnu na bijeli porfir i sakrio ga u utrobu zemlje... Poznato je da Knjiga Henokova potječe iz drevnih vremena, a na nju su se neprestano pozivali crkveni oci.

Bruce se vratio iz Etiopije s tri primjerka Knjige Henokove i dva primjerka Kebre Nagasta (Kebra Nagast), drevnog etiopskog rukopisa za kojeg se vjeruje da govori istinu o etiopskom podrijetlu kraljice od Sabe i

njezinoj vezi s izraelskim kraljem Salomonom. Prijepise rukopisa Bruce je darovao knjižnici Bodleian. Škotski je istraživač o postojanju tih rukopisa mogao saznati samo iz inicijacijske predaje koja se prenosila s učitelja na učenika. Poznato je da je slobodno zidarstvo bilo jedan od najznačajnijih aspekata Bruceova života, ali to nije sve; istraživač James Bruce bio je izravni potomak Roberta the Brucea, škotskoga kralja. Njegovo otkriće upućuje na to da je krajem 18. stoljeća predaja Rex Deusa još bila živa, te da je njezino prenošenje nastavljeno i u daljnjih stotinu godina. Iskopavanja koja su u 19. stoljeću poduzeta na Brdu Hrama u Jeruzalemu nisu bila slučajna. Rex Deus, koji je djelovao putem bratstava, bio je ključni pokretač tih vitalnih arheoloških istraživanja. Stoga nije slučajnost da je i Bruceovu ekspediciju stimulirao škotski ogranak Rex Deusa.

KAPELA U ROSSLYNU

Krajem 19. stoljeća slobodni zidari su financirali niz restauracija crkvenih zgrada, koje su uglavnom obuhvaćale postojeće slike, rezba-rije i vitraje. Međutim, u nekoliko su slučajeva nova umjetnička djela bila postavljena na mjestima od posebnog značaja za masone. Izvan­redan primjer za to pruža kapela u Rosslynu. Izvorna prozorska stakla kapele zamijenjena su obojanim staklima u srednjovjekovnom stilu, koja sadrže crkvenu ikonografiju. Četiri prozora iznad oltara posebno su vješto obojana, a prikazi na staklima očito odražavaju duhovne nazore i znanje darovatelja. Dostojanstveno izoliran na južnom zidu, nalazi se prikaz sv. Mihaela, sveca-zaštitnika templarskoga reda. Nasuprot njemu, na sjevernom zidu, prikazana su tri sveca čije je značenje duboko ezote­rično. Jedan od svetaca je sv. Longin, rimski centurion čije je koplje probolo razapetog Isusa. Prikazanje kako u ruci drži "Koplje sudbine", koje inicirane treba podsjetiti da gralska obitelj, dok posjeduje koplje, u svojim rukama drži sudbinu čitavoga svijeta. S druge strane stoji sv. Mauricije, također rimski vojnik, koji je nekoć posjedovao Koplje sud­bine i bio mučen zbog svojih uvjerenja. No, daleko najzanimljiviji je središnji lik.

Na središnjem se prozoru nalazi prikaz sv. Jurja. Zašto se svetac-zaštitnik Engleske pojavljuje u škotskoj crkvi? Proučimo li povijest ove

mitske osobe, otkrit ćemo da je njegovo podrijetlo armensko. Prema papi Gelaziju (494. god. po. Kr.), sv. Juraj je bio "svetac koji je uživao golemo poštovanje, ali čija su djela bila poznata samo Bogu." Vjeruje se da je paradigma sv. Juraja bio Tamuz, mnogo stariji mitološki lik. Mnogi smatraju da su el Khidir, zaštitnik sufija, Tamuz i sv. Juraj samo različiti oblici jedne osobe. Tamuz se opisivao kao suprug, sin ili pak brat božice Izide, te je bio poznat kao "Gospodar života i smrti", naslov koji ima duboko masonsko značenje iako mu je povijest nekoliko tisuć­ljeća starija od masonskoga pokreta. Zanimljivo je napomenuti da je u Rosslynskoj kapeli sv. Juraj prikazan kako stoji nad ružičastom pločom ukrašenom ružama ili rozetama, što upućuje na izravnu vezu s babilon­skom božicom Ištar, čiji su hramovi također bili ukrašeni rozetama. Druga su stakla oslikana prikazima Longina i Mauricija koji stoje na šahovskim pločama, takozvanim "Šahovskim pločama radosti", koje predstavljaju templarski stijeg "Beauseante" i mistični simbol "Hodočašća posvećenja". U kapeli je ta ploča prikazana u obliku koji je obično prisu­tan u masonskim ložama, kao dio podnog mozaika.

Iznimno vješto izrezbaren svod Rosslynske kapele podijeljen je na dva dijela, od kojih je svaki drukčije ukrašen. Na zapadnom dijelu možemo uočiti petokrake zvijezde, templarski simbol golubice koja u kljunu nosi maslinovu grančicu, rog izobilja i jedva vidljiv simbol Kra-lja-Ribara - sunce u punom sjaju s 32 zrake. Drugi dio svoda sadrži rezbarije ljiljana, za koje ortodoksni crkveni povjesničari tvrde da sim­boliziraju krijepost, iako su za posvećene oni jasni simboli krvne loze izraelske kraljevske kuće. Vrhunski izrezbarene rozete izravne su sim­bolične referencije na božicu Izidu i njezina uskrsnuloga sina Tamuza, vjerojatno najstarijeg božanstva koje utjelovljuje uskrsnuće u novi život. Prema predaji, to se uskrsnuće zbilo u proljeće, a danas se slavi u obliku pučkih svibanjskih svečanosti. Za slobodne zidare Tamuz je neizmjerno značajan kao utjelovljenje duhovnoga uskrsnuća na višoj razini svijesti i spoznaje. Tako crkva iz 15. stoljeća predstavlja izravan podsjetnik na drevna božanstva i duhovne koncepcije koje na takvom mjestu zasi­gurno ne bismo očekivali. Naše znanje o kultovima Ištar i Tamuza temelji se na arheološkim dokazima koji su nam postali dostupni tek u prošlom stoljeću. Odakle je tvorac Rosslynske kapele crpio svoje znanje? Jedini mogući odgovor na to pitanje leži u tajnoj predaji Rex Deusa.

Valja napomenuti da je jedna od glavnih značajki kapele u Ross-lynu izvanredno izrezbaren Pripravnikov stup, koji predstavlja kabalis-tičko Drvo života. Pa ipak, i taj je simbol gotovo 3 000 godina stariji od kabale. Njegov najraniji prikaz otkriven je na sumeranskom pečatu iz 2500 god. pr. Kr., koji opisuje Tamuza i Ištar kako sjede kraj Drveta života. Držimo da su slobodni zidari, koji su u 19. stoljeću postavili prozore iznad oltara u Rosslynskoj kapeli, učinili to u namjeri da nas pouče o pravoj prirodi duhovnih spoznaja koje su nadahnule tvorca crkve, grofa Williama. Djela suvremenih pisaca poput Laurencea Gardnera i Njegovog Kraljevskog Visočanstva, princa Michaela od Albanyja, jas­no upućuju na to da je predaja Rex Deusa preživjela do posljednjeg desetljeća 20. stoljeća. Pitanje na koje moramo odgovoriti jest: "Kakvo će značenje predaja Rex Deusa imati u novom tisućljeću?"

21 U osvit novog tisućljeća

Kraj prvog tisućljeća kršćanske ere bio je obilježen neobičnom mješavinom vjere, straha i iščekivanja, jer je vladalo uvjerenje da s tisućitom obljetnicom Kristova rođenja dolazi kraj svijeta.

Proroci su najavljivali nesreće, dolazak Antikrista, Armagedon i niz kataklizmi koje su imale kulminirati s Isusovim veličanstvenim drugim dolaskom. Mnogi od tih strahova ponovno su se probudili krajem dru­gog tisućljeća. Početkom 1999. u Izraelu je uhićena i deportirana skupi­na militantnih kršćana koji su otvoreno objavili svoju nakanu da dignu u zrak Kupolu na stijeni. Ti odani učenici bili su spremni žrtvovati sebe i druge kako bi izazvali konačni kozmički obračun na zaravni Meggido i Kristov drugi dolazak "na kraju vremena", djelujući kao instrument Svemogućega Boga. Zemljom ponovno hodaju proroci i upozoravaju na pošasti i nesreće. Neka su proročanstva utemeljena na vjeri, dok druga odražavaju stvarne, znanstveno opravdane prijetnje, poput, primjerice "efekta staklenika". No, militantni kršćanski fanatici i zlogu­ki proroci bili su samo glasna, iako ne i bezopasna manjina u usporedbi s većinom koja je vjerovala u posve drukčiji i mnogo optimističniji sce­narij. Bili su to proroci novoga doba, Doba Vodenjaka.

Krajem 9. stoljeća podzemne duhovne struje čuvale su znanje koje su rijetko javno razotkrivale, jer je zapadna Europa živjela pod repre­sivnom vlašću Svete Majke Crkve. Ezoterični preporod u 19. stoljeću, koji je mnoge kreativne skupine na prijelazu stoljeća zainteresirao za

okultno, udario je temelje novog svjetonazora. Djela Helene Petrovne Blavatsky otkrila su širokoj američkoj i europskoj publici istočnu mis­tičku misao , a u prvim desetljećima 20. stoljeća te su se dvije duhovne struje povezale i iznjedrile brojne ogranke kao svoju sintezu. Okultno je nadahnulo pjesnike poput W. B. Yeatsa, ali i osobe mnogo dubioznijeg ugleda kao što je bio Aleister Crowley. Adolf Hitler i njegov glavni egzekutor Himmler, moć okultnog i tradiciju viteških redova iskoristili su kako bi osnovali SS, a premijer Winston Churchill zaposlio je dr.-a Waltera Johannesa Steina kao savjetnika za okultne aspekte nacističke stranke. Poznato je da se bivši američki predsjednik Ronald Reagan uvelike oslanjao na astrologiju. Predsjednik Charles de Gaulle, čovjek koji je u dva odvojena navrata spasio čast Francuske, bio je odani kršćanin koji je koristio usluge astrologa, "službeno" zaposlenog kao glasnogo­vornika pri Ministarstvu obrane.

Sredinom pedesetih godina, ezoterična misao, alternativna me­dicina i New Age svjetonazor, pronašli su svoje mjesto u srednjem sloju britanskog i američkog društva. Pobunjenički val psihodelične kulture koji je šezdesetih godina poharao čitav razvijeni svijet, pomogao je u popularizaciji "alternativnog" mišljenja. Godine 1971. objavljene su knjige The Spear of Destiny (Koplje sudbine) Trevora Ravenscrofta, The Occult (Okultno) Colina Wilsona i The Morning of Magicians (Jutro čarobnjaka) Pauwelsa i Bergiera, koje su samo potpalile tu opčinjenost. Osamdesetih godina, kada su crkve svih kršćanskih denominacija patile od gubitka kredibiliteta i opadanja broja vjernika, koncepcije alternativ­nog načina života, holističkog pristupa i "new-age" duhovnosti prihva­tio je najveći dio obrazovanog srednjeg sloja diljem zapadnog svijeta. Ljudi su počeli preispitivati crkvenu dogmu, obrede i načela, te njezinu ulogu u modernom društvu. Vodeći klerici i biskupi počeli su javno stavljati u pitanje dotadašnja sakrosanktna uvjerenja poput onih o Isu­sovoj božanskoj prirodi, bezgrešnom začeću, novozavjetnim čudima i, iznad svega, uskrsnuću - središnjoj postavci kršćanske vjere.

Ta plima nezadovoljstva nije se usredotočila samo na Crkvu, već i na čitav crkveno-državni establishment i dubioznu filozofiju koja je predstavljala samu srž materijalizma 20. stoljeća. Sve veća svijest o otuđenosti od društva, religije i modernih vrednota, uznemirile su sred­nje slojeve navikle na lagodan život. Unatoč tome što su upravo njima

pripadale zasluge za veličanstvena dostignuća i materijalnu udobnost, počeli su osjećati bolnu duhovnu prazninu koju nisu mogli ispuniti ni crkvena dogma ni politička ideologija ni materijalna bogatstva moder­noga doba. Na Festivalu uma i tijela (Festival of Mind and Body), održanom u Londonu 1978. godine, okupilo se 90 000 ljudi, poklonika New Age-a. Jedan je komentator tom prigodom napisao:

U zemljama poput naše živi mnogo ljudi koji si mogu priuštiti sve materijalne udobnosti, pa ipak njihovi su životi prožeti tihim (a ponekad i glasnim) očajem, i ne razumiju ništa osim činjenice da je u njima praznina koju mogu zalijevati pićem i zatrpavati hranom koliko god žele, mogu je pokušati ispuniti novim automobilima i televizorima, dobro odgojenom djecom i odanim prijateljima, ali ona svejedno boli.

Oni koji su došli na festival ne tragaju za sigurnošću nego za razumijevanjem, za razumijevanjem sebe samih. Gotovo svaki put započinje na istom mjestu - u samom tragaču.

Milijuni ljudi iz svakog sloja društva primili su poziv na buđenje koji ih je nadahnuo da započnu duhovno putovanje u potrazi za razumijeva­njem i samospoznajom. Pronašli su naj različitije putove koji vode ka duhovnom prosvjetljenju, a njihova nova vizija nadilazi okvire obitelji, nacije, rase, vjere i spola. U mnogim slučajevima započeli su svoje pu­tovanje nesvjesni njegove suštinski duhovne prirode. Vodile su ih reli­giozne, političke, buntovničke ili terapeutske težnje, koje su često maskirale pravu prirodu izabranog puta. Njihovu je potragu očito potaknula suptilna, postupna i nezaustavljiva promjena svijesti. Ta pro­mijenjena percepcija dovela ih je do ponovnog otkrića "starog znanja", gnoze, koju su uz ogromnu cijenu uspjeli očuvati Rex Deus, srednjovje­kovni mistici i skrivene duhovne struje. Sve više ljudi vjeruje da je to sveto znanje sposobno transformirati društvo u milosrdniju i ekološki svjesniju kulturu. Gnozu, to staro znanje koje svoje korijene ima u Ba­bilonu i drevnom Egiptu, obogatili su svojim uvidima židovski mistici, a očuvali ga srednjovjekovni posvećenici, da bi svoju konačan izraz pro­našao u osvit novoga doba.

Nekada se vjerovalo da "svi putovi vode u Rim". Ta je izreka odražavala politički značaj vječnoga grada u vrijeme Rimskoga Car-

stva, ali i njegovu duhovnu važnost u kršćanskoj eri. U novom tisućljeću svi putovi vode do gnoze koja je, u svojoj suvremenoj sintezi, postala "novo znanje" koje neizbježno vodi do prihvaćanja duhovnih vrednota uzajamnog poštovanja, milosrđa i prirodne pravde. Čimbenici koji pri­donose promjeni paradigme uključuju i skrb o okolišu, zabrinutost za sudbinu planeta, opadanje društvene kohezije i rastući gubitak vjere u ustanovljene političke i religiozne sustave.

Odgovor Crkve na tu promjenu bio je predvidljiv, te je obuhvaćao niz mjera poput intelektualne represije, izopćenja disidenata, frenetičnih evanđeoskih misija potaknutih rapidnim opadanjem broja vjernika i uza­ludnih pokušaja vraćanja kredibiliteta izlizanoj dogmi. Moderni srednji sloj čini vojska muškaraca i žena svih rasa, religioznih uvjerenja i kultu­ra, koje ujedinjuje otpor spram nametnutog svjetonazora. Oni brane svoje pravo da preispituju i misle svojim glavama, a to ih je već odvelo daleko izvan granica materijalizma i političkih ili vjerskih ideologija. Oni su itekako svjesni da materijalne vrednote modernoga svijeta samo naglašavaju duhovni vakuum koji leži u srcu zapadnoga društva.

U Srednjem je vijeku kult relikvija potaknuo masovna hodočašća. Kršćanska crkva, koja je nasilno preuzela mnoga drevna svetišta, nije znala da su istim hodočasničkim putovima nekoć hodali pogani. U knji­zi Rosslyn - Guardian of the Secrets of the Holy Grail (Rosslyn - čuvar tajni Svetoga Grala), pisci prepričavaju priču o šepavom hodočasniku kojeg je sreo Elyn Aviva na svome putu do katedrale sv. Jakova u Com-posteli. Taj stari gospodin nije opisao svoje putovanje kao hodočašće Putom sv. Jakova (Camino St Jacques), već Putom Zvijezda (Camino des Estrellas), kojim su kročili drevni inicirani i čije je značenje bilo simboličko i duboko ezoterično. Starac je svoje hodočašće opisao sljedećim riječima: "Mliječni put je istinski i drevni put duhovne smrti i uskrsnuća". Elvin je na to odgovorio: "Ne znam kojim putom ja putu­jem, znam samo da se mnogi putovi skrivaju iza jednoga, i da se možda iza mnogih nalazi samo Jedan". U osvit doba Vodenjaka, raznolikost polazišta i motivacijskih impulsa koji nadahnjuju duhovne hodočasnike New Age-a, odražavaju Elvinovu duboko perceptivnu i sveprožimajuću istinu. Iza mnogih duhovnih putova skriva se Jedini Put.

Velika većina ljudi bez obzira na vjeroispovijest osjeća odvratnost spram divljaštva, mučenja i genocida koji haraju nekim dijelovima svi-

jeta. Nečovječnost čovjeka prema čovjeku prisutna je od trenutka njegova postanka. Što se onda promijenilo? Samilosni i praktični ljudi New Agea, nisu više samo pasivni promatrači koji, sučeljeni s prirodnim katastrofa­ma, netrpeljivošću i ljudskom okrutnošću, ne čine ništa kako bi to spri­ječili. Zastrašujuće vizije napaćenog čovječanstva u razvijenom su svijetu putem televizije postale dijelom svakidašnjice. Ljudi svih rasa, vjera i kultura ujedinili su svoje snage kako bi napaćenima pružili utjehu i iz­njedrili organizacije poput Oxfama, Medecins Sans Frontieres (Liječni­ci bez granica), Action Aida i programa za izbjeglice Ujedinjenih Naroda.

Mnogi vjeruju da se neki oblik demokratskog procesa odvija samo na planu ideja, no to nije točno. Vodeća se paradigma gotovo nikada na miran način ne razvija kao posljedica osviještene potrebe ljudi kojima navodno ima služiti. Čovječanstvo je uvijek na glavne ideje svojih predaka gledalo s izvjesnom dozom prijezira. Paradigme koje su usvajala određena društva nisu bile posljedice razvitka niti demokratskog pristanka, nego su proizlazile iz pobunjeničkih okvira društva, nasilno uklanjajući svoje prethodnike. Stoga je važno u ovim burnim vremenima razmotriti uvjete u kojima se odvija to nasilno uklanjanje.

Za zamjenu paradigmi potrebno je ispuniti tri uvjeta. Prvi je uvjet postojanje rastućeg nezadovoljstva dominantnom paradigmom; drugi je uvjet postojanje složne, artikulirane i utjecajne manjine usmjerene na promjenu; treći uvjet je klima društveno-ekonomskih nemira i intelek­tualnog previranja ili prijetnji koje ističu potrebu za promjenom. Suvre­menim terapeutskim jezikom rečeno: "bez muke nema nauke".

Već smo pružili grafički dokaz rastućeg vala nezadovoljstva među pripadnicima srednjih slojeva razvijenog svijeta. Nezadovoljstvo, sve veće otuđenje od pravila koja podupiru naše isprazno materijalističko društvo, te svijest o jalovosti crkvenih propovijedi već su pokrenuli potragu za alternativom koja bi doista mogla pružiti odgovore. Čitava vojska predanih pojedinaca diljem Amerike i Europe promiče filozofiju i duhovnost New Agea. Moć manjine koja zagovara temeljitu promjenu postala je činjenicom. Svatko tko je živio posljednjih 30 godina i čije misli nadilaze okvire osnovnih potreba i trivijalnih težnji, shvaća da živi­mo u burnom razdoblju promjena. Ispunjeni su svi potrebni uvjeti za utemeljenje nove paradigme. Ali, postoje li među različitim religijama i

kulturama našeg planeta neki drevni korijeni koji će se oduprijeti toj promjeni?

Razmotrimo li ukratko ideje koje leže u duhovnom središtu naše urođene želje da živimo u miru s našim bližnjima uvidjet ćemo kako između različitih religijskih predaja postoji više sličnosti nego razlika. U Talmudu, pisanom temelju židovske vjere nalazimo jednostavan napu­tak: "Ono što je tebi mrsko, ne čini bližnjima svojima. To je čitav zakon, sve ostalo je tumačenje."; za budistički je svjetonazor najznačajnija postavka o miru koju nalazimo u Udana-Varqi (Udana-Varqa): "Ne šteti drugima onime što tebi samome nanosi bol"; u Dadistan-i-Dinku, ranim zoroasterskim rukopisima, stoji sljedeće: "Dobra je samo ona priroda koja ne čini drugima ono što za nju samu nije dobro." Nimalo ne iznenađuje da se ova ideja ponovno naglašava u Evanđelju po Mateju: "Sve što želite da ljudi čine vama, činite i vi njima! U tome su sav Zakon i Proroci." Islam, religija potpune predanosti Bogu, jednostavno nauča­va: "Nitko od vas nije vjernik ako svome bratu ne želi ono što želi sebi."; a u Mahabharati je zapisano: "Sva je dužnost u ovome: ne čini drugima ono što bi tebi, da ti je učinjeno, nanijelo bol." Međutim, tužan Aristo­telov komentar o stanju čovječanstva: "Teže je održati mir nego dobiti rat", koji je napisao prije više od 2 000 godina, i danas vrijedi, te ističe nužnost da naučimo živjeti u skladu s duhovnim načelima.

Više od 2 000 godina Rex Deus je čuvao istinski Isusov nauk, ostavši privržen svojoj vjeri unatoč progonima i mučenjima. Crkva je jednostavnim činom deifikacije Mesijina učenja smjestila izvan dosega običnih ljudi. Završila je svoj zadatak zakopavši suštinski jednostavan i izravan učiteljev nauk pod brdom dogme i papinskih objava. Danas, u osvit doba Vodenjaka, skrivene struje Rex Deusa počinju izlaziti na površinu. Knjige poput "Svete krvi, Svetog grala", "The Bloodline of the Holy Grail" (Krvne loze Svetoga Grala) i "The Forgotten Monar­chy of Scotland" (Zaboravljene škotske monarhije), upozorile su javnost na činjenicu da se svećenička predaja biblijskog Izraela stoljećima pre­nosila unutar skupine Rex Deus.

Kao što smo već mogli vidjeti, u liturgiji Rex Deusa i Evanđelju Svetih blizanaca navodi se Objava Zakona koja glasi:

Ljubit ćeš Boga, svoga Nebeskog Oca. Poštivat ćeš Njegove Nebeske Zapovijedi. Služiti ćeš Gospodinu Bogu svome svakoga dana svoga života.

Ljubit ćeš brata svoga kao samoga sebe. Ljubit ćeš sve ljude na zemlji. Ljubeći brata svoga dovest ćeš nebo na zemlju.

Promislimo li o tim jednostavnim, sveobuhvatnim zapovijedima, uvidjet ćemo kako su one zajedničke svim velikim religijama. Načela koja je slijedila dinastija Rex Deus usmjerena su k uspostavljanju neba na čita­voj zemlji, ne samo na njezinu "kršćanskom" dijelu. Bi li sljedbenici budizma, kršćanstva, judaizma ili hinduizma imali poteškoća s prihvaća­njem osnovnih načela koja ističe Vjerovanje Rex Deusa?

Bog je Bog. Bog je Veliki Bog Svemira. Bog je Alfa i Omega. Bog je Stvoritelj. Bog je Rušitelj. Bog je Život. Bog je Zakonodavac. Bog je Sudac. Bog je Milost. Bog je Ljubav. Bog je Znanje. Bog je Mudrost.

Čovjek je bio poslan od Boga. On je bio Zvijezda. On je bio Učitelj. On je bio iz Kuće Davidove. On je bio od loze Aronove. On je Princ Mira. On je Učeno Janje.

On je Naš Kralj. On je Naš Veliki Svećenik. On je Princ Zapada. On je Mesija. Njegovo ime je Isus.

Zar u vremenu obilježenom beskonačnim nizom prirodnih katastrofa i onih koje je skrivio čovjek, u vremenu kada su naši televizijski programi preplavljeni tužnim prizorima ljudske boli uzrokovane poplavama, glađu, potresima i ratovima, suosjećajni i milosrdni ljudi ne bi odgovorili na izazov koji je postavio Isus a sačuvao Rex Deus u Objavi o siromaš­nima?

Nećete jesti ako siromašni ne jedu.

Nećete imati odjeće ako siromašni nemaju odjeće.

Nećete imati doma ako siromašni nemaju dom.

Neće vas grijati toplina vatre u vašim ognjištima ako siromašne ne grije toplina vatre u njihovim ognjištima.

Nećete biti izliječeni od svojih bolesti ako siromašni nisu izliječeni od svojih bolesti.

Europski članovi Rex Deusa sačuvali su prava Isusova učenja za dobro­bit sviju nas koji živimo u vremenu previranja na početku trećega tisuć­ljeća i u osvit novoga doba Vodenjaka. Vjerujemo kako nije slučajno da se isto učenje u vrlo sličnim uvjetima sačuvalo među nazorejima. Sve­mogući Bog svojom je beskonačnom mudrosti osigurao da poruka sadržana u Isusovu nauku, koja je predana Ivanu, ljubljenom učeniku, stigne do nas u svom čistom i neoskvrnutom obliku. Gospodinovo je učenje, neokaljano Pavlovom deifikacijom Isusa, postalo dostupno svi-

ma koji ga traže. Na nama leži obveza da svoje znanje iskoristimo za dobrobit čitavoga svijeta, čiji smo tek mali i beznačajan dio. Uspijemo li to učenje primijeniti u praksi, ponizno služeći drugima u pravom smislu riječi, tada, i samo tada, postat ćemo dostojni onih koji su sačuvali poruku, i Svemogućeg Boga i Mesije kojeg je odabrao za njezina obja-vitelja. Suvremeni pripadnik dinastije Rex Deus, Njegovo Kraljevsko Visočanstvo, princ Michael od Albanyja vratio se u Škotsku gdje je započeo borbu za ponovno uvođenje keltskog kršćanstva. Taj drevni duhovni put koji su slijedili britanski Kelti i koji im je više od 1 400 godina donosio blagoslove tolerancije, ljubavi i obrazovanja, temeljio se na uvjerenju kako je Isus došao da otkrije a ne da otkupi. Za stare keltske kršćane Isus je bio čovjek poput njih, posvećeni učitelj koga najbolje opisuju riječi sv. Kolombe: "Isus je moj druid." Nastojeći ponovno uspostaviti keltsko kršćanstvo, princ Michael od Albanyja je unatoč iznimno teškim uvjetima u kojima se odvija taj preporod ostao vjeran svojim duhovnim i dinastičkim korijenima.

Većina astrologa smatra da će doba Vodenjaka biti doba u kojemu znanost više neće biti svrhom za sebe, nego na korist čitavog čovječan­stva; bit će to razdoblje rastuće međunarodne suradnje, koja će omo­gućiti čovječanstvu da ostvari praktične humane ciljeve. Također se predviđa da će nastupiti pomirenje između znanosti i vječnih istina koje su prisutne u ljudskoj podsvijesti. Doba Vodenjaka trebalo bi biti uz­budljivo, poticajno, povremeno čak i opasno, ali iznad svega doba sami­losti i duhovnosti. To će također biti doba u kojemu će obredi i liturgija Rex Deusa odigrati svoju ulogu u uspostavljanju "neba na zemlji" i u kojemu će glavna molitva iz liturgije biti u potpunosti uslišena.

Molitva Abba Ra Heima Naš Nebeski Oče

Aleluja Neka Tvoje Nebesko Kraljevstvo dođe na zemlju

Aleluja Neka se Tvoji Nebeski Zakoni poštuju na zemlji

Aleluja Štiti nas od kaosa i udovolji našim potrebama

Aleluja Amen.

Dodatak

Rodoslovlja i zemljovidi

1 RANA GENEALOGIJA OBITELJI ST CLAIR I VEZE S REX DEUSOM

ROGNALD I.(Moćni) Jarl of Morea, Romsdhala i Orkneya VEZE S REX DEUSOM

Robert, grof od Evreuxa

Malger, grof od Mortema i Corbeila

Hedwige = Geoffrey, grof od Bretagne

Emma StClair = (1)Ethelred = (2) Knut (Veliki), kralj Engleske

Matilda = Eudes, grof od Bloisa i Dreuxa

Alice = Renault, grof od Burgundije

Eleanor = Badoin XI. od Flandrije

Haduisa (Hedwige) = grof od Rennesa

Edilisia = Stephen II., grof od Bloisa i Dreuxa

Malger Mlađi, grof St Clair

ROLF(Rollo) prvi vojvoda od Normandije,

= (1) Poppa od Bayeuxa = (2) Gizelle, kćer Karla III. Francuskog

(od kojega je Rolf dobio Normandiju)

VILIM I.(Longsword) 943.

894.

Engleska kraljevska normanska obitelj

= Matilda od Flandrije

VILIM II. vojvoda od Normandije

VILIM I. (Osvajač) kralj Engleske,

ROBERT vojvoda od Normandije,

= Hereleve od Falaisea RIKARD III.

vojvoda od Normandije, = Judith od Rennesa

1027.

RIKARD I. (Neustrašivi) vojvoda od Normandije,

= Guenera

RIKARD II. (Dobri) vojvoda od Normandije,

= Judith od Bretagne

= Espriota vojvoda od Normandije,

2 RODOSLOVLJE OBITELJI ST CLAIR OD MALGERA MLAĐEG DO HENRYJA ST CLAIRA

MALGER MLAĐI grof St Clair

WALDERNE ST CLAIR

WILLIAM ST CLAIR (Uzoriti)

prvi barun od Roslina (od 1057.)

= Dorothy od Rabyja

HENRI ST CLAIR barun od Roslina

(pratio je Godefroija de Bouillona u Prvom križarskom ratu, 1069.)

= Rosebelle Forteith

HENRI ST CLAIR Škotski tajni savjetnik

veleposlanik u Engleskoj, 1156. = Margaret Gratney

WILLIAM ST CLAIR (nasljedio baruniju 1180.)

= Agnes Dunbar, kći Patricka, grofa od Marcha

HENRI ST CLAIR = Katherine, kći

grofa od Strathearna

HENRI ST CLAIR = Margaret, kći grofa od Mara

1270.

1047.

HENRI ST CLAIR 1400.

(navodno je otkrio Ameriku) prvi St Clairgrof od Orkneyja

WILLIAM ST CLAIR (naslijedio svoga djeda, barun od 1331.-1335.

Teutonski vitez, poginuo u Litvi, 1358.)

= Isabel, kći Malisea II., Jarla od Orkneyja

WILLIAM ST CLAIR (umro u Španjolskoj 1330., sa svojim

bratom Johnom, sir Jamesom Douglasom i sir Robertom Loganom, dok su nosili

srce Roberta Brucea u Svetu zemlju)

WILLIAM ST CLAIR veleposlanik u Francuskoj = Matilda, kći Magnusa,

Jarla od Orkneya

HENRI ST CLAIR (naslijedio baruniju, 1297.

Templarski zapovjednik u bitki kod Bannockburna 1314.

Potpisao deklaraciju o nezavisnosti Škotskel320.)

= (1) Alicia de Fenton

3 PRECI MARGUERITE DE CHARNEY, POSLJEDNJE ČLANICE OBITELJI DE CHARNEY KOJA JE

POSJEDOVALA TORINSKO PLATNO. RODOSLOVLJE POKAZUJE VEZE S TEMPLARSKIM

MUČENIKOM GEOFFROIJEM DE CHARNEYEM

DREUX DE CHARNEY

JEANNE DE CHARNEY DAME DE SAVOISY

GEOFFROI DE CHARNEY TEMPLARSKI MEŠTAR NORMANDIJE (1251.-1314.)

[Vidi rodoslovlje koje pokazuje veze između obitelji Joinville, Brienne,

i de Chamey]

HUGHES DE CHARNEY

= Mabile de Savoisy

JEAN DE CHARNEY = Marguerite de Joinville

GEOFFREY I. DE CHARNEY

= Jeanne de Vergy

GEOFFREY II. DE CHARNEY

= Marguerite de Poitiers

MARGUERITE DE CHARNEY DAME DE LIREY

= (1) Jean de Beauffremont = (2) Humbert de la Roche-St

Hippolyte

4 VEZE IZMEĐU OBITELJI JOINVILLE, BRIENNE I DE CHARNEY

THEOBALD II. grof od Champagne i Brie

= Alix de Crespi

HUGHES OD CHAMPAGNE grof od Troyesa,

dinastijama Burgundije, Lorraine, i Svetim Rimskim Carem]

templar od 1125. = (1) Constance od Francuske (razv. 1104.)

= (2) lsabeau de Bourgogne

oko 1126.

[FEUDALNE VEZE]

GEOFFREY III. DE JOINVILLE VAZAL CHAMPAGNE

(oko 1110.-1188.) = Felicite de Brienne

GEOFFREY IV. DE JOINVILLE (oko 1140.-1190.)

= Helvis de Dampierre

GEOFFREY V. 1204.

ALIX DE JOINVILLE = (1) Jean d'Arcis

= (2) Henrik Plantagenet od Lancastera

MARGUERITE oko 1262.-1306. = Jean de Charny

JEAN DE JOINVILLE oko 1224.-1318. = (1) Alix de Grandpre =(2) Alix de Reynel

= (1) Ermengarde de Montcler = (2) Beatrix d'Auxonne

SIMON DE JOINVILLE

[Odatle veze s

oko 1233.

1 Barunija Roslin 2 Flandrija 3 Normandija 4 Bretanja 5 La Rochelle 6 Anjou 7 Guyenne 8 Languedoc 9 Champagne 9a Bar 10 Burgundija 11 Provansa 12 Lombardija i Toskana 13 Engleska 14 Galicija 15 Portugal 16 Aragon 17 Sveto Rimsko Carstvo 18 Majorca

Područja pod dominantnim utjecajem Područja pod manjim utjecajem

PODRUČJA U EUROPI POD UTJECAJEM REX DEUSA OD 11. DO 15. STOLJEĆA

GLAVNI TEMPLARSKI POSJEDI OD OSNUTKA REDA DO 1150.

Slika 1 Istočna strana crkve u Rennes-le-Châteauu.

Slika 2 Pogled na Rennes-le-Château iz zraka.

Slika 3 Ulaz u crkvu u Rennes-le-Châteauu.

Slika 4 Asmodej drži posudu s posvećenom vodom, na ulazu u crkvu u Rennes-le-Châteauu.

Slika 5 Slika Marije Magdalene ispred oltara u crkvi u Rennes-le-Château.

Slika 6 Kula Magdala u Rennes-le-Châteauu.

Slika 7 Vila Bethania u Rennes-le--Châteauu

Slika 8 Zamak Aigues Mortes, tipična katarska utvrda u Languedocu.

Slika 9 Utvrđena citadela Carcassone.

Slika 10 Zamak Gisors, dom Jeana de Gisorsa navodnog velikog meštra Sionskog Priorata.

Slike 11 i 12 Masonski simbolizam na grobu St Claira u Caithnessu.