ZABRANJENA RELIGIJA

ZATAJENE HEREZE ZAPADA

Uredio: J. Douglas Kenyon

First published in the USA by Bear & Company, a division of Inner Traditions International, Rochester, Vermont. This edition published by arrangement with Inner Traditions International;

Copyright 2006 by J. Douglas Kenyon

Naslov izvornika : FORBIDDEN RELIGION

Suppresed Heresies of the West EDITED BY J. DOUGLAS KENYON

Drei se istog modela kao i kod svoje uspjenice Zabranjena povijest, J. Douglas Kenyon je iz svoga dvomjesenika Atlantis Rising prikupio lanke koji istrauju skrivene putove religije, progonjene od strane ortodoksne Crkve - od vremena prije Krista, dok su se polagali temelji kranstva, pa do estokih i krvavih vremena katara, templara i slobodnih zidara Novoga Svijeta. U ovom su istraivanju korijena zapadnjake vjere otkrivene bliske veze izmeu drevne egipatske religije i kranstva, pravi identitet trojice mudraca te veza koje su templari iskovali izmeu kranstva i slobodnih zidara. Takoer, knjiga identificira pravu tajnu organizaciju koja stoji iza tajni razotkrivenih u knjizi Da Vincijev kod te objanjava, kolika skrivena vjerska strujanja i danas utjeu na suvremeni svijet.

Ova knjiga je uvod u pravu povijest heretikih vjerskih tradicija koje su u drutvu igrale jednako vanu ulogu kao i slubena vjera, to ih je neprestano nastojala potisnuti i posve unititi. Roeni unutar istih vjerskih okvira koji su na kraju iznjedrili kranstvo, ovi su duhovni putovi ipak uspjeli preivjeti kroz "hereze" Srednjega vijeka kao i kroz teorije velikih renesansnih mislilaca kakvi su bili Isaac Newton, Giordano Bruno i njihovi nasljednici. Prenijet i u Novi Svijet zahvaljujui slobodnim zidarima, koji su ondje potaknuli Ameriku revoluciju, utjecaj ovih zabranjenih religija moe se i danas pronai u "Zvijezdama ureenom stijegu" ili takvim slobodnozi-darskim simbolima kakav je piramida na stranjoj strani novanice od jednog dolara.

J. DOUGLAS KENYON je urednik i izdava dvomjesenika Atlantis Rising iz Montane te urednik uspjenice Zabranjena povijest.

Sadraj

ZAHVALE... UVOD

PRVI DIO KRANSTVO: ISTINA IZA ORTODOKSNE KOPRENE

1. Misterij Krista: Ima li u toj pripovijesti ak i vie od onoga to zamilja Hollywood? J. Douglas Kenyon

2. Povezanost s Ozirisom: Navjetaji kranskog slikarstva u drevnim egipatskim umjetnikim predmetima Richard Russell Cassaro

3. Istono od Kumrana: Traganje za korijenima zapadnjake vjere David Lewis

4. Novo svjetlo oko podrijetla krana: Poblie o ulozi Jakova, brata Isusovog Cynthia Logan

5. Sirenje evanelja boginje: Zahvaljujui Da Vincijevom kodu, Margaret Starbird se priklonila stavu mnogih diljem svijeta Cynthia Logan

6. U potrazi za pravom zvijezdom Betlehema: Tko su bili "mudraci" i to su naumili? Peter Novak

8 10

19

26

35

47

54

62

DRUGI DIO SLIJEDIMO ZLATNU NIT: TEMPLARI I SLOBODNI ZIDARI

7. Skrivena povijest: to nam filmovi poput "Hrabroga srca" ne govore? David Lewis

8. Templari i Vatikan: Zabranjena hereza johanita Mark Amaru Pinkham

9. Izgubljena templarska flota i crna gusarska zastava Jesu li pirati s Kariba bili tajni osvetnici? David. H. Childress

10. Tajna bitke kod Bannockburna: Je li otkrivena zahvaljujui drevnoj izreci: "Kako gore, tako i dolje"? Jeff Nisbet

11. Piramide u kotskoj: Tlocrt Oriona otkriven u lijepoj Kaledoniji Jeff Nisbet

12. Zagonetka izgubljenog velikog pomorskog zemljovida: Kako su njegovi izraivai mogli znati ono to su znali? David H. Childress

TREI DIO KLJUNA ULOGA OBITELJI SINCLAIR IZ KOTSKE 13. Iezla kolonija iz Arkadije: Jesu li Vitezovi

templari osnivali naselja po Sjevernoj Americi? Steven Sora

14. Izgubljeno blago vitezova templara: Hoe li ubrzo biti pronaeno u Sjevernoj Americi? Steven Sora

15. Tajne Rosslynske crkve: Je li Marija de Guise znala za njih? Jeff Nisbet

71

83

92

99

108

117

127

135

146

16. Otkrie ostalih neobinosti Rosslynske crkve: Pomno prouavanje smjeta drevnu zagonetku u dramatino novo svjetlo Jeff Nisbet

17. Pukotina u Da Vincijevom kodu: Je li rosslynska crkva Dana Browna ondje, gdje on kae da jest? Jeff Nisbet

18. Pravo tajno drutvo iza Da Vincijevog koda: Ti iznenaujui Rosenkreuzeri Mark Amaru Pinkham

155

164

173

ETVRTI DIO MO I UTJECAJ UGLEDNIH SLOBODNIH ZIDARA 19. Zvijezdama ureeni stijeg i podrijetlo Amerike:

Jesu li se osnivai Sjedinjenih Amerikih Drava rukovodili jednim drevnim nalogom? Jeff Nisbet

20. Drevni arhitekt Amerike: Jesu li osnivai Amerike ostvarivali neku tajnu nakanu? Steven Sora

21. Nacionalne tajne: Istina bi mogla biti neobinija od bilo kakve mate Steven Sora

22. Bacon, Shakespeare i Atenino koplje: Okultno podrijetlo uloge Engleske u Novom Svijetu Steven Sora

23. Rjeavanje zagonetke zvane Shakespeare: Novo svjetlo na dugogodinjoj tajni - je li bard doista bio pijani glumac iz gradia Stratford on Avon ili netko drugi? Virginia Fellows

24. Francis Bacon i znak dvostrukog A: Je li veliki uenjak i dravnik buduim naratajima ostavio kljueve za ifre koje trebaju rijeiti? William Henry

179

190

198

206

214

223

PETI DIO VIZIONARI I ALKEMIARI

25. Nostradamusova vienja: Je li francuski mistik iz petnaestog stoljea imao to za rei ljudima dananjice? J. Douglas Kenyon

26. Giordano Bruno: Zato su ga spalili na lomai? John Chambers

27. Otkrivena Ivana Orleanska: to je povijest izostavila iz njezine neobine sage? Jeff Nisbet

28. Uskrsnue alkemiara: Jesu li drevna umijea transmutacije umrla sa Srednjim vijekom, ili jo uvijek ive pod razliitim maskama? Mark Stavish

29. Fulcanelli i Tajne katedrala: Kakva veza postoji izmeu Kria iz Hendayea i jednog od najzagonetnijih likova dvadesetog stoljea? Vincent Bridges

30. Isaac Newton i okultno: Koliko je bila vana skrivena strana velikog znanstvenika? John Chambers

31. Newton, alkemija i uspon britanskog imperija: Tajanstveni osnutak empirijskih znanosti Peter Bros

32. Newton i Biblija: to je veliki znanstvenik prorekao za 2060. godinu? John Chambers

33. Neobian ivot G. I. Gurdjieffa: Premda saga o njemu ostaje obavijena tajnom, njegov se utjecaj ne moe zanemariti John Chambers

233

243

250

258

267

276

285

294

300

ESTI DIO DUH I DUA 34. Istjerivanje zlih duhova: Psihoterapeutkinja

ukazuje na korijene svojega pionirskog rada Cynthia Logan

35. Paranormalni ivotopis Benvenuta Cellinija: Jesu li svemirske sile spasile velikog renesansnog zlatara? John Chambers

36. Dostojevski i spiritualizam: Je li pisac Zloina i kazne imao osobni uvid u onostrani svijet? John Chambers

37. Victor Hugo i duhovi: Je li pisac Jadnika i Zvonara crkve Notre Dame svoja nadahnua crpio iz drugih dimenzija? John Chambers

38. Zvuk i slike s one strane: Pioniri nove znanosti - instrumentalne transkomunikacijf Bili Eigles

39. Razumijevanje iskustva tik do smrti: Zbog ega znanost ovo nije shvatila kako treba? P. M. H. Atwater

40. Glas za reinkarnaciju: Je li vjera jedini povod za vjerovanje u nju, ili za to postoje i razlozi znanstvenije naravi? Ian Lawton

309

316

325

333

341

351

362

O PISCIMA 372 376 SLIKE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

ZAHVALE

Svima kojima sam ve uputio izraze svoje iskrene zahvalnosti za knjigu Zabranjena povijest, koja je izala prije ove, jo jednom bih rado zahvalio, i to posebno zbog toga to su time uinili moguim i izdavanje ovoga djela, Zabranjena religija. Svakako, ovdje su ukljueni i moja supruga, moji roditelji, svi koji su mi financijski pomogli u radu, a i jo mnogi drugi, oni to su omoguili izlaenje asopisa Atlantis Rising, te ovoga posljednjeg projekta.

No, ovaj put bih spomenutom popisu pridodao jo neke koji su me duboko zaduili.

Govorim o osnivaima Sjedinjenih Amerikih Drava, te o zatiti koju su ugradili u sam Ustav zemlje - za sve nas. U nae vrijeme, kada se mnogi od nas osjeaju posve slobodnima upustiti se u sukobe s nametnutim autoritetima gdje god im se ukae prigoda, vano je prisjeati se i onih vremena u kojima ovakvi izazovi nisu bili nimalo laki, kao i toga, da u mnogim dijelovima svijeta ostaju teki i danas. Kako se moe vidjeti i na ovim stranicama, mnogi od naih pretea plaali su i svojim ivotima pokuaje izraavanja ovdje zabiljeenih osjeaja i pitanja.

Meutim, injenica to se naa sloboda religijskih uvjerenja - o kojoj govori i ova knjiga - kao i sloboda tiska, koja je svima nama koji se bavimo izdavatvom beskrajno dragocjena, danas zapravo doivljava kao neto to se podrazumijeva samo po sebi, moe nas istodobno radovati, ali i zabrinuti. Ako sami zaboravljamo kakvi smo sretnici, moemo li oekivati da e se tako i nastaviti i ubudue? U vremenima, u kojima se toliki osjeaju ugroeni slobodama drugih

- posebno njihovom slobodom savjesti - i grozniavo tragaju za nainima kojima bi zanijekali prava onima od kojih se razlikuju, nikako ne bismo smjeli zaboraviti na vanost budnosti i opreza.

To, to ove slobode - barem one utvrene Ustavom - danas predstavljaju nau svakodnevicu, nikako ne znai da su postale manje vane. Mislimo da bi neki ljudi - kada ne bi bilo ovih sloboda - svim silama nastojali sprijeiti da knjige kakva je ova uope i ugledaju svjetlo dana. Zato ostajemo vjeito zahvalni to smo osloboeni njihovih pritisaka, i to imamo mogunosti otvoreno raspravljati o pitanjima koja nas zanimaju, bez straha od posljedica.

UVOD J. Douglas Kenyon

Neki kau da je povijest svijeta zapravo povijest rata izmeu tajnih drutava. Pa ni religija nije nita drugo, tvrde oni, doli tek vidljivi vrak tajnoga ledenog brijega, kojim se ljudske djelatnosti usmjeravaju prema dobru ili zlu. Ba kao to neki voe mogu prikrivati svoje prave ciljeve, tako su i pravi ciljevi mnogih religija ostali skriveni od pogleda javnosti.

Samo, kao i kod vjetra, ova nevidljivost ne znai i odsutnost, nepostojanje sile, usmjerenja ili intenziteta koji pozornom promatrau ipak moe razotkriti krajnji cilj. Upravo kao to priznate religije mogu promicati prikrivene svrhe sila kojima streme, tako postoje i doslovce zabranjene religije, koje to ne mogu, iji se sljedbenici i danas moraju okupljati u tajnosti.

Ako za religiju ustvrdimo da je to skup vjerovanja i obreda, koji vjernici njeguju kako bi dokazali prirodu boanstva u koje vjeruju i njegov (njezin) odnos prema ovjeanstvu, tada su religiozni i mnogi od onih koji to inae ni sami za sebe ne bi rekli. Jer, ak i oni koji nije-u postojanje bilo kakvoga boanstva (to jest, tvrde da ono ne postoji), time ustvari izraavaju svoje vjerovanje o prirodi boanstva; oni ne mogu dokazati njegovo nepostojanje i zato njeguju neto, to je veoma blisko vjeri.

U meuvremenu, mnogi su poeli vjerovati da se konci zapravo povlae negdje iza zavjese, te da propovjednici raznolikih uvjerenja - ukljuujui i onih sekularnih, znanstvenih i politikih - objavljuju vizije to su im navodno bile otkrivene, dok je drevna i za nas nevidljiva partija aha - to se odigrava izmeu skrivenih i odabranih elita - oblikovala itavu nau povijest, a ini to i danas. Ova je velika borba usredotoena na istinske dimenzije unutarnjega bia svakoga ovjeka, a na kocki bi moglo biti i samo preivljavanje ljudske due.

S jedne se strane nalaze oni koji ovjeanstvo doivljavaju kao tek neto vie od potroaa umjetno proizvedenih stvari - ukljuujui u to i doktrine, kako religiozne, tako i akademske. Prema ovom nainu razmiljanja, svi smo mi rezultat darwinovske borbe za preivljavanje, i nita vie. Jedino pravo na bilo kakvu vrijednost i dostojanstvo daje nam - jo tamo od vremena naputanja pilja, prije nekoliko tisua godina - iskljuivo na zajedniki napredak kao zajednice, koji nas je doveo, kau nam, do junakih dosega nae dananje evolucijske razine. Zamisli o besmrtnosti i transcendentalnim sposobnostima pojedinca tek su tlapnja, roena uslijed drutvene uvjetovanosti - i nita vie.

No, oni koji podravaju drukiji pogled na svijet, u svakome od nas vide neograniene mogunosti samoostvarenja, pri emu ne iskljuuju besmrtnost osobe. Nema veze to psiha ovjeka jo i danas posve jasno pati od nekadanjih, drevnih rana. Ovi optimisti sagledavaju shemu evolucije kao daleko veu, znatno profinjeniju i dostojanstve-niju od tek pukog preivljavanja onih najsposobnijih.

A opet, u nae je vrijeme mnogo ljudi zarobljeno skuenim konceptom vlastitog identiteta. Programirani na prihvaanje autoriteta prevladavajueg znanstvenog / sekularnog / humanistikog ustroja, kao da smo odustali od znatno irih sposobnosti koje skrivene lee u nama. Veinu nas je vladajui akademski ukorijenjen sustav obrazovanja uvjerio, da su to ve odavno razrijeena pitanja koja vie ne treba preispitivati. Trebamo samo igrati uloge koje su nam dodijeljene - i nita vie.

Pisci knjige koja je pred vama osporavaju ovu logiku koja se podrazumijeva, ili kojom se prua opravdanje vladajuem ustroju - pa bio to onaj u Crkve, u drave ili znanosti - tvrdei da se radi o prividnim, sumnjivim, ako ne i korumpiranim autoritetima i da je tako bilo ve dugo, dugo vremena.

U samoj sri ovih pitanja ostaje stara rasprava o tome kako netko uope moe poznavati istinu o bilo emu - i, to je bolje: znanost ili religija? Ne zaboravimo da je razlika izmeu znanosti i religije bitna za nae poglede na svijet u dvadeset i prvom stoljeu, jer je, uvjetno reeno - nova, roena uslijed otuenja zapadne civilizacije. Samo drutvo, koje uoava veliki raskorak izmeu onoga u emu se nalazi i bez ega je ostalo, moe biti u stanju povui tako otru razdjelnicu

meu njima. Iako je ak i kvantna fizika pokazala nepostojanje mogunosti odjeljivanja promatraa od onoga to promatra, mi se ipak i dalje tvrdoglavo drimo naih dragocjenih, iako umjetnih razlika.

Nai preci nisu dijelili svijet na ovaj nain. Za njih su znanost i religija bili jedno. Ono to je u svemu bilo bitno - to je bila krajnja, konana istina, a ne kategorija. Da je njihovo prosvijetljeno razumijevanje i shvaanje due bilo stvarno znanje, a ne u cijelosti utemeljeno na vjeri, kao to danas mislimo o njima, tko moe rei koja se jo vrsta znanosti i tehnologije tijekom prolosti mogla razviti, a koja se od njih nikada ne bi niti razvila?

Jesu li moda prouavanja pojava kakve su elektricitet, magnetizam, gravitacija i energija proizala iz iskustava s duom to je tragala za besmrtnou? Prema vaeem konceptu, za nas je svijet prirode predmet znanstvenih izuavanja; ali, ako ga ne moemo uklopiti u taj pogled, odmah ga nazivamo nadnaravnim i drimo - ako ve ne halucinacijom, tada naprosto neim to je izvan sposobnosti ljudskoga shvaanja.

Moda nai preci nisu bili toliko sputani. Ako ve propadaju svi nai nadmeni pokuaji da, u susretu s njihovim naslijeem, sve smjestimo u odgovarajue pretince, tada je to vjerojatno daleko vie naa, negoli njihova pogreka.

Kau nam, da je znanje mo. uli smo i da je malo znanja o neemu - opasna stvar (s naglaskom na malo). Mislimo, stoga, da je vano pitanje sljedee: to je to uope Znanje? Ili, da se posluimo jednom suvremenom i poprilino neurotinom milju - postoji li uope Znanje?

U mnogim velikim i drevnim duhovnim tradicijama, gnosis ili spoznaja - bilo to samospoznanje, spoznavanje istine, ljubavi - sve je to cilj, ako ne i jedini cilj ivota. A opet, vidimo da se u zapadnim civilizacijama postavlja pitanje o samoj mogunosti - moe li se ita znati s potpunom sigurnou, a posebice svi oni odgovori na krajnja pitanja to trae samo istinite odgovore: tko smo mi? Otkud smo doli? Koja je svrha naega postojanja?

Naravno, u svemu tome nije pravo pitanje - postoji li uope tako neto kao to je istina, ve koliko smo je mi sami sposobni spoznati i prihvatiti, kakva god ona bila. Od Klaonice 5 do Paklene narane, od

Lovca u itu do Buntovnika bez razloga - bezbrojni suvremeni mitovi pretvaraju upitnu sposobnost ovjeanstva da spozna istinu - u neku vrstu junatva. Od psihoanalize do egzistencijalizma, od utvrivanja etike do politike ispravnosti, dananja je misao potkopala autoritet koji prati istinske spoznaje. Poput Hamleta, ostali smo preputeni pitanju o tome, bismo li trebali - biti, ili - ne biti.

Oko takvih nam pitanja znanost ne moe mnogo pomoi, barem ne ona vrsta znanosti koja vlada dananjom civilizacijom. Najbolje emu bi se neka potena empirijska metoda mogla ponadati da e stii, bio bi - pokazatelj vjerojatnosti. Nigdje jo nije pronaeno isto znanje, sukus spoznaje, pa ni u prostranim akademskim dvoranama; mislimo na znanje od vrste, koju je filozof Theodore Roszak nazvao "rapsodijskom objavom". A ono, ega oko nas ima u izobilju, zove se - oaj.

Kada smo se prije nekoliko stoljea odluili osloboditi korumpiranog sveenstva iz mranoga srednjovjekovnog doba, i vratiti onome za to smo mislili da je prosvjetljeniji nain odreivanja stvari, vjerovali smo da se pribliavamo istinskoj spoznaji. Ironija je u tome, da je ono to smo dobili ovom trampom bila sumnja, a da je na mjesto drevnih praznovjerja uskoila je jedna posve nova vrsta strepnje. Umjesto ognja paklenoga dobili smo ispraznost. Trebalo nam je neko vrijeme da to shvatimo i u potpunosti uronimo u nju, ali moe li itko makar i posumnjati u to, da sada ve posvuda i nairoko rasprostrte glad i udnja za sigurnou prijete posvemanjim ovladavanjem u naoj civilizaciji?

Naalost, ta je neutaena udnja odvukla ve mnoge u bezdan, iza granica ludila. U onaj spoznajni vakuum to nam ga je za sobom ostavilo korumpirano sveenstvo, navrlo je stoga mnotvo lanih sveenika i arlatana, obeavajui nam pritom na sva usta izvorno vino duhovnih spoznaja, dok su nam zapravo nudili obilje kojekakvih otrova, od genocida do dihada. Bio to Adolf Hitler ili Osama bin Laden, ti stameni glazbenici pakla nastavljaju zavoditi nepromiljene mase, iskoritavajui njihovu posve ljudsku elju za otkrivanjem konanih odgovora. Ironino je, ali u samu zoru dvadeset i prvog stoljea, jedna misao iz devetnaestog stoljea i danas tvrdokorno okiva suvremeni nain razmiljanja. Ona i dalje plee svoj udnovati kabuki ples na

javnoj pozornici, te bi se stoga s razlogom mogla nazvati - kultom redukcionizma.

Ta je arhaina filozofija poznata jo i pod nazivom - kakve li samo ironije - logiki pozitivizam. Ona promie materijalizam i doktrine kakve su darvinizam, biheviorizam, marksizam, pa ak i frenologija (sustav koji tvrdi da se karakter ovjeka moe odrediti mjerenjem njegove lubanje). Logiki pozitivizam promicao je i jo mnoge druge danas osporene misli, ustrajui na tome da se svemir moe objasniti jednostavnim pojmovima koji su posve jasni konvencionalnoj znanosti.

Za logike pozitiviste svemir je neto poput kakvog divovskog flipera, u kojemu se svemirski objekti sudaraju, odbijaju i obru na nain koji je u suglasju s dananjim znanstvenim spoznajama. Njima nimalo ne koriste metafizika, duhovnost ili openito bilo kakve nevidljive sile, a posve sigurno ne mare previe ni za kvantnu fiziku. Redukcio-niste su dugo otpisivali ili u najboljem sluaju obiljeavali kao naivce, a njihovu su filozofiju pomalo poele zamjenjivati znatno suptilnije i dublje teorije, to su ih promicali mislioci poput Junga i Einsteina. Bez obzira na to, ba poput grofa Drakule, militantno redukcionisti-ko promiljanje i dalje se tvrdoglavo zadrava u svojoj zoni sumraka.

Ono usto i danas odrava znatan utjecaj na mnoge naine razmilja-nja u znanstvenim krugovima, u politici i u medijima. ak se zna proglaavati i virtualnim sveenstvom profesionalnog "debunkerira-nja", pravei se da razotkrivaju tue takozvane zablude i arlatanstvo, posebice ono koje prijeti njihovim najdraim tezama. Time kao da na udnovati nain izazivaju jeku i prisjeanje na dominikanske inkvizitore iz nekih jo mranijih vremena. Zadaama redukcionista kao da pomae - i to nipoto u beznaajnoj mjeri - iroka rasprostranjenost neznanja javnosti, vezanog uz osnovne injenice od sutinskoga znaaja. Profinjena propovijedanja ovoga primitivnog sustava vjerovanja mogu se pronai u gotovo svakoj od novotarija koje nam danas stiu iz znanosti. Upravo ovdje se otkria zajednice istraivaa nude uvijek tako, da objanjavaju dokaze za koncepte kakvi za materijalistike redukcioniste predstavljaju anatemu. Tako se, primjerice, za vjerovanje u paranormalne pojave govori da ono proizlazi iz genetskih predispozicija pojedinca; iskustva zvana "tik do smrti" pripisuju se anomalijama mozga; Bog im je tek - subatomska estica, i tako redom.

Skeptik osebujna stila, Michael Shermer, autor djela Zato ljudi vjeruju u neobine stvari, ustvrdio je u jednom svom lanku objavljenom u listu Scientific American, da "pametni ljudi vjeruju u udne stvari zato, jer su se izvjetili u obrani uvjerenja do kojih su doli iz ne ba pametnih razloga." Pritom Shermer pod "udnima" podrazumijeva sve one pojmove koje on sam odbacuje ili ne moe razumjeti, a budui da priznaje kako se za njih zalau i pametni ljudi, primoran je ili posve odbaciti te pojmove, ili otvoreno priznati vlastite pogreke. Nimalo ne iznenauje to je odabrao ono prvo.

Poput slaboumna djeteta, nimalo pokajniki raspoloen redukcio-nist zakljuuje da koija tjera konja naprijed, a ne da je upravo obrnuto.

Meutim, naziru se i znaci nade. Uistinu - kao da su sav uas 11. rujna i njegove posljedice uzdrmali i protresli neto u naoj kolektivnoj svijesti, te nas primorali na razmiljanje o stvarima koje smo predugo zapostavljali, moda ak i sasvim zaboravili. Zurei u lice takvoj prijetnji samome ivotu, traganje za smislom i stvarnom svrhom naega postojanja kao da je kod mnogih meu nama zadobilo na znaaju, hitnosti i nunosti; u skladu s tim, sve smo manje spremni podnositi bilo kakve varke i neistine koje nam se posve nekanjeno pokuavaju podmetati. Naravno, promjene ove vrste nisu nimalo drage trgovcima obmanama, koje su bujale u zoni sumraka.

Filozofije i znanstvene paradigme, koje ograniavaju mogunosti i irinu ljudske due, jasno odraavaju korupciju na samom vrhu elitne grupe nositelja ideja. Iz tih je krugova stiglo mnotvo trikova i prijevara, usmjerenih na to da nam priblie ve prokazane poglede na svijet ili ono to bi se moglo nazvati - lanim religijama.

"Znanstveno" izvedene doktrine koje tvrde da smo mi tek - ivotinje, sluajnost prirode kojoj je nekakva sudbina samo besmislena iluzija - kao da u ljude vie ne ulijevaju straha niti ne daju ikakve ovlasti ovim samoproglaenim skrbnicima nad onom krajnjom, konanom istinom. Unato fanatinim nastojanjima da se zadri na spomenutom vrhu, ovo korumpirano "znanstveno" sveenstvo - odavno ve bez ikakva dodira s vlastitim boanstvom - ipak otkriva svu ispraznost svojih slubenih objava, pri emu ona postaje sve jasnijom i svima ostalima; stoga njegov odlazak s trona autoriteta postaje neizbjean.

U zadnje se vrijeme meu najprodavanijim knjigama svijeta nalo djelo Dana Browna, Da Vincijev kod. Ono je na sebe privuklo neizmjernu pozornost - posve neeljenu s ortodoksnog stanovita - na nekoliko pitanja, o kojima javnost inae rijetko razmilja. Pozdravljamo ga pljeskom, ukoliko e ono dovesti do dopunjavanja obrazovanja vezanog uz ove teme. Ve smo odavno iza sebe ostavili dane u kojima su se neki sutinski aspekti dugo zatajivane povijesti zapadnjake civilizacije trebali izvikivati sa sljemena krovova. Bilo kakva tajna Leonarda da Vincija ili njegova bratstva, itekako je vrijedna razotkrivanja. Meutim, po naem je miljenju Brown u toj knjizi pogreno protumaio mnogo od onoga to je nastojao otkriti, pa stoga i nismo previe sretni zbog njegove knjige. Velika je teta to je mnogostranost otkria ovog ezoterinog carstva po prvi put bila predstavljena javnosti - na tako jadan nain.

Tako on, naprimjer, tvrdi kako je sveti Gral zapravo posve odreena osoba ili ak i obiteljska loza, to nam se ini neodgovarajuim i povrnim tumaenjem jedne istinski duboke tajne. To je u najmanju ruku redukcionistiko i materijalistiko zakljuivanje, ako ve ne granii i s idolatrijom, zbog ega mu posve izmie sukus one velike misli iz saga i pria o svecima Istoka i Zapada, da se "kraljevstvo nebesko nalazi u vama samima" (tonije: "u svima nama"). Jasno, Parsifal i njegovi vitezovi su ovu lekciju trebali dobro nauiti, ili - jednostavno ne uspjeti u svojim traganjima za Gralom. Budisti imaju ovakvu izreku: "Susretne li Buddhu na cesti - ubij ga." Time ele rei da se osobno osloboenje nikada ne smije izjednaavati s vanjskim, fizikim biem, ve se treba zaviriti - u samoga sebe, u svoju nutrinu.

Nimalo ne dvojimo o tome da su u nezajaljivoj jagmi za moi sve korumpirane institucije na ovom planetu igrale sve one igre koje Brown opisuje (a podrobno je naveo uistinu mnoge). Na svu sreu, njihove igre ne ukljuuju i onu koju neki nazivaju "krajnjom, zavrnom igrom", to je - za sve one koji imaju oi da vide i ui da uju -zapisana izmeu redaka naih svetih, premda zaboravljenih zapisa.

Vano je shvatiti da je tijekom razvitka nae civilizacije ensko boanstvo bilo odbaeno i zgaeno. Mislimo kako je jednako vano da se shvati, da su sredstva za spas te boginje pohranjena u svima nama, i nisu ograniena na nekakvu ogranienu skupinu ili tajnu elitu.

ensko boanstvo to obitava u nama mora se dovesti u sklad s naim mukim aspektima, u toku u kojoj se moe uzdii iznad svojega rudimentarnog stupnja. im se ovo uzdizanje izvede iskreno i poteno, drevna i mudra uenja govore da e se naglo podii i ivotne energije pojedinaca. Ovo objedinjavanje mukog i enskog pola na svakoj od razina dovodi do otvaranja i procvata akri, a vrhunac je rastvaranje lotosa u krunu s tisuu latica, novo roenje u novoj zemlji beskonanosti - u svijetu koji ne poznaje ni granice, ni prepreke nametnute smrtnicima.

Predmnijevamo da je ovo prava priroda prosvijetljenja i pravi cilj evolucije. A opet, ba kao u prii o sedam slijepaca i slonu, gdje svaki od njih pokuava opisati neto nikad vieno na temelju vlastitih ogranienih iskustava - i sami sve tumaimo samo u skladu s osobnom prosvijetljenou. Ukoliko smo izgubili vid nae besmrtnosti, moglo bi nam se uiniti da je ono najbolje to imamo - jednostavna, obina prokreacija.

Traganje za istinom ne moe se napustiti, niti bi to trebalo uiniti -naprotiv. No, uvjereni smo da bi za tim ciljem trebalo ii na jedan zdraviji, mudriji i svakako manje fanatian nain.

Poruka za sve koji su izgubljeni u besmislu suvremenog ivota, a ipak nastoje i dalje ploviti pored opasnih uvala to vrve gusarima i nekako dospjeti do sigurne luke istinske spoznaje: upamtite da svi oni to tvrde da posjeduju neka posebna znanja o ovim pitanjima, zapravo ele i autoritet koji ide uz takve spoznaje; stoga oni moraju postati predmetom vaih preispitivanja i od njih trebate zahtijevati - izmeu ostaloga - i da vam pokau stvarne plodove svojega rada.

Drugim rijeima, kada se procjenjuje neija iskrenost i istinitost, dokaz je uvijek u djelima. Jer, nita drugo niti nema okus prave stvari.

PRVI DIO

KRANSTVO: ISTINA IZA ORTODOKSNE KOPRENE

1. P O G L A V L J E

Misterij Krista Ima li u toj pripovijesti ak i vie

od onoga to zamilja Hollywood?

J. Douglas Kenyon

im su milijuni pohitali u kina odgledati film Mela Gibsona Pasija ili Muka Kristova, javilo se i mnotvo kontroverzi. Neki su postavili pitanje: moe li ovakav prikaz nasilja iz onih vremena posluiti bilo kakvim duhovnim ciljevima? Drugi su kao sutinska u njemu vidjeli pitanja antisemitizma, dok su trei u njemu uoili pokretaki naboj za opa pitanja religije. No, holivudski moguli samo gledaju kako e klonirati formulu, stvoriti franizu i moda dospjeti do svete guske koja lijee zlatna jaja.

Jer, svi se slau barem u ovom posljednjem: taj je film postao pravi fenomen i nadmaio sve dosadanje rekorde u broju prodanih ulaznica po kinima. ini se da je Pasija svoju snagu crpila iz istog onog izvorita, koje je u poecima svijetu donijelo i - religiju kranstva. Naravno, pria o junaku kojega se nepravedno rtvuje zbog grijeha mnotva, ve je bila obraivana i u bezbrojnim priama mnogih kultura, a katarza koja proizlazi iz njezinog uestalog ponavljanja i prepriavanja, osigurala joj je nemalu mjeru kulturolokog poleta.

U svojoj knjizi Junak s tisuu lica i drugima, mitolog Joseph Campbell je ustvrdio da je putovanje univerzalnog Junaka - na Istoku ili na Zapadu - od sutinske vanosti za ljudsku vrstu, pa i kad ona na kraju stane progoniti, ili ak i ubije svojega pokretaa i dobroinitelja. I drugi autori, poput Sir Jamesa Frazera u knjizi Zlatna grana, na slian nain potkrijepljuju svoje stavove. Doista, odjeci ovakvih razmiljanja mogu se nai i u holivudskim uspjenicama - od Lorda Jima pa do ovjeka koji e postati Kraljem. Naalost, kao da sve ovo nije previe

zanimalo Mela Gibsona. Ba kao i u svom prethodnom uspjenom filmu, Hrabro srce, ini se da je on i ovdje ostao usredotoen na zorne prikaze fizike torture. U Pasiji se najmanje deset minuta prikazuje kako rimski vojnici biuju Isusa, pri emu se reiser zadrava na najstranijim pojedinostima najdivljakijih aspekata ove prie. U Hrabrom srcu je vrlo uvjerljivo i ivopisno prikazao pogubljenje Gibsono-vog kotskog junaka, Williama Wallacea. Gibson nas je sve pokuao uvjeriti da je upravo to ono to emocionalno pokree gledateljstvo. Vjerojatno i jest u pravu, no i dalje ostaje za raspravu slui li sve to bilo kakvoj vioj svrsi.

Pasija se u svojoj pripovijesti velikim dijelom oslanja na evanelja, te na tradicije katolikih obitelji. etrnaest postaja Krinoga puta jasno je prikazano, ukljuujui i trenutak kada Veronika brie Isusovo lice. Iako ovaj prizor protestantima vjerojatno nije previe blizak, i oni su oduevljeno doekali i prigrlili ovaj film. Openito, to se tie stvarnih dogaaja u posljednjim satima Isusova ivota, Gibson se nije udaljavao od ortodoksnih uenja; time je nesumnjivo osvojio naklonost konzervativnih krana, koji se inae estoko protive svim neto manje konvencionalnim holivudskim proizvodima (primjerice, Posljednjem Kristovom iskuenju).

Miljenja se najvie razlikuju na crti povuenoj izmeu vjernika i onih koji nisu vjernici. S jedne se strane nalo kranstvo, koje su predstavljali katolici i protestanti, a s druge poklonici sekularnog ureenja drutva. Da ironija bude vea, obje strane temelje svoju reakciju na biblijskim tumaenjima. Krani koji su Bibliju itali i shvatili doslovno, te gradili svoju vjeru na njoj, suprotstavljaju se sekularistima, koji im opet zamjeraju ovakvo doslovno tumaenje Biblije, te u skladu s time zadravaju svoje nevjerovanje.

Slika 1.1: Glava Kristova, tradicionalni prikaz Isusa, kako ga je zamiljao Rembrandt van Rijn 1655. godine.

Primjerice, optuba kako je Pasija antisemitski nastrojena temelji se na strahu, da e se krivica za Isusovo razapinjanje na kri obruiti na idove, jer je u prii upravo njihovo sveenstvo iz prvoga stoljea glavni nositelj poinjenog divljatva. Malo prosvjetljeniji stav - da se u suprotstavljenim stranama treba sagledati mo korumpirane elite, kakva postoji u svim naratajima - kao da se izgubio negdje u silnim obrazloenjima. Kao da ne uspijevamo i danas posvuda oko nas prepoznavati "pismoznance i farizeje", premda se u naoj kulturi pojavljuju u sasvim drukijim ulogama - moda kao sveuilini profesori ili intelektualci koji propovijedaju nove, profinjenije doktrine netolerancije.

Pritom oba tabora u sutini pokuavaju primijeniti materijalistike standarde na neto, to se obino dri duhovnim. Zato gotovo nitko od njih nije uspio ni uti i postojee, tree stanovite, ono koje traga za znaenjem u simbolikim kategorijama i kree se manje koritenim sporednim putovima povijesti. Ono se esto stereotipno naziva "New Age", iako se njegovi poklonici mogu podiiti "pedigreom" daleko starijim od onoga kakav imaju najrasprostranjenije religije svijeta, ukljuujui ovdje kako kranstvo, tako i judaizam. U vremenima to ih nazivamo razdobljem vjene mudrosti, ili onima s ezoterinim ili mistinim obiljejima kranstva, one ope teze ovakvoga stava prihvaali su i toliko meusobno razliiti autoriteti kakvi su Edgar Cayce, Mary Baker Eddy Paramahansa Yogananda i Helena Petrovna Blavatsky

Prema ovom miljenju, stvarnu mo Kristove poruke kojom se udjeljuje vjeni ivot, kranstvu je ukrala korumpirana elita. U pokuaju da onemogui posve prirodnu tenju ljudi da budu "Djeca Boja" ve ovdje, na Zemlji - naime, da se vrate svome Stvoritelju / boanskom Roditelju, ono istinsko vino drevne tradicionalne mudrosti kakvu je propovijedao Isus, neke su posve zemaljske snage i monici pretvorile u obinu vodu.

Zagovornici ezoterinog kranstva naglaavaju da je Biblija, kakvom je trenutno poznajemo, zapravo rezultat crkvenih koncila na kojima su se razrjeavali razni postojei prijepori ranoga kranstva. Koncil u Niceji, koji se odravao 325. godine, sazvao je car Konstan-tin I, tek pokrteni bizantski car. Glavna toka dnevnoga reda bila je takozvana Arijeva hereza. Sukob izmeu dviju suprotstavljenih strana vodio se oko pitanja Isusa kao boanstva, i to izmeu gnostika (ili

Slika 1.2: Prikaz gnostikog evanelja. Ova je evanelja zatajila jo rana kranska Crkva.

arijanaca) i nikejanaca. Gnostici su zahtijevali da se uvede izravno i osobno spoznavanje Boga (gnosis), te su vrlo ozbiljno shvaali takve Isusove poruke kakva je bila "Zar vi ne znate da ste bogovi?" ili "Kraljevstvo Nebesko je u vama". S druge strane, nikejanci su Isusa vidjeli kao apsolutno nunog posrednika izmeu Boga i ovjeka. Prigodom glasovanja koje je uslijedilo, gnostici su bili nadglasani, a budui da su ostali u manjini, njihova su uenja odmah potom bila izbaena iz doktrina Crkve.

Neki istraivai, ukljuujui ovdje Michaela Baigenta, Richarda Leigha i Henryja Lincolna u njihovoj knjizi Mesijansko naslijee ustvrdili su, kako su gnostici iz etvrtog stoljea naslijedili plat apostola Jakova, Isusova brata i voe Crkve prvoga stoljea. Malo ljudi shva-

a da je Crkva u svojim ranim godinama postojanja proizvela mnoga evanelja i knjige, kojima su autori bili izravni Isusovi uenici i sljedbenici (poput Evanelja po Tomi ili Evanelja po Mariji Magdaleni, kao i nedavno otkrivenog Evanelja po Judi). Veina je njih bila unitena po nalogu Crkve, jer ona nije eljela nikakvo uplitanje u vlastite zamisli. Ali, nedavno su neka od njih pronaena u blizini Nag Hamma-dija u Egiptu. Autorica Elaine Pagels ukljuila je mnoge izvadke iz tih starih zapisa u svoje djelo "Gnostika evanelja".

Kao da ovi gnostiki tekstovi uspijevaju ispuniti prazninu koju je za sobom ostavilo otkrie svitaka s obala Mrtvoga mora, pronaenih polovinom XX stoljea u blizini Kumrana, u Palestini. Unato grevitom opiranju ortodoksnih uenjaka, mnogi uvaeni istraivai vjeruju kako su svitke za sobom ostavili eseni, sljedba kojoj je vjerojatno pripadao i Isus sa svojim sljedbenicima. Lako se mogu prepoznati mnoge dodirne toke izmeu svitaka s Mrtvoga mora i Isusovih uenja.

Norman Golb, autor knjige Tko je napisao Svitke s Mrtvoga mora?, navodi kako je analiza rukopisa na njima pokazala da se radi o najmanje 500 raznih pisara. Slijedei logiku razuma, to bi znailo da su ovi tekstovi nastajali tijekom jednog irokog pokreta koji je zahvatio Palestinu i Judeju, a ne tek unutar neke nezamjetne, malene i izolirane sljedbe. Ovakvo je stajalite podrao i utjecajni uenjak Robert Eisenman.

Baigent i Leigh su svoje djelo Obmana o svicima s Mrtvoga mora temeljili upravo na Eisenmanovim radovima, ali su otili i dalje od njega ustvrdivi ne samo da su stanovnici Kumrana i rani krani bili zapravo jedno te isto, ve i da su oni bili militantni nacionalisti koji su svojega sveenika - kralja, Isusa, nastojali ustoliiti na izraelsko prijestolje, a nakon razapinjanja - vjerojatno i njegova brata Jakova. Oni su izvodili Isusovu kraljevsku lozu od kralja Davida, upravo kako to ini i Evanelje po Mateju. Stoga je po njihovu miljenju Isus trebao postati pravi, zemaljski kralj svojemu narodu - idovima, moda i voa koji e ih povesti u borbu za osloboenje od rimske okupacije. Elementi kojima se potkrijepljuje ova pria o kraljevskoj lozi, to dodiruje i povijest cijele Europe, mogu se pronai u ranije objavljenom djelu Baigenta, Leigha i Lincolna pod nazivom Sveta

krv, sveti Gral ili pak u novije vrijeme u uspjenici Dana Browna, Da Vincijev kod. [Brown je zapravo sa svojim SF-om donio vie tete nego koristi, op.scan.]

Tijekom proteklih nekoliko godina ovakva su otkria alternativnih uenjaka i istraivaa ponudila zanimljiv uvid u podrijetlo kranstva. Izranjajui iz maglutina davnine, pojavila se slika urota i prijevara, kojima su tek neka izvorna Isusova uenja proglaena zakonima i doktrinama, te potom nametnuta svima od strane sveenike elite, to je sa sekularnim prinevima sklopila tajni dogovor, odluna da uz njihovu pomo ouva vlastiti autoritet. Pritom je skriveni cilj bio da se pozornost naroda svrne s nekih upitnih tvrdnji o besmrtnosti pojedinca, te da se taj spektar zamijeni grijehom i krivicom, zahtijevajui Isusovo zauzimanje za ovjeka i posrednitvo u odnosu s Bogom. Ovakva je doktrina dovela do stvarnog oboavanja Isusa kao jedinstvenog i cjelovitoga Sina Bojega, koji je na sebe preuzeo teret i optube za sve ljudske grijehe i krivice.

Tako su narodi skrenuli s puta prihvaanja odgovornosti za plodove svega onoga to bi sami posijali, te su time ostali zakinuti i oroblje-ni za mo da se sami pozabave osobnim ivotnim izazovima ili, na kraju krajeva - i da sami preobraze i izmijene okolnosti u kojima ive; drugim rijeima, na taj ih se nain sprijeilo da na bilo koji nain ugroze vladavinu onih koji su njima vladali.

Promatrana u ovom svjetlu, trenutna kampanja izazvana filmom Mela Gibsona, u kojoj se naglaavaju Isusova patnja i muke te usredotouje na krivnju vezanu uz nju, kao da se ciljano usmjerava na ponovno obnavljanje i oivljavanje formule za nadzor nad tim vjerovanjima; ona se stoljeima pokazivala uspjenom, no kao da se sada nalazi u opasnosti slabljenja vlastitog zahvata.

Jo i danas stvarni Isusov ivot obavijaju mnoge tajne, za koje ezoterino kranstvo nastoji podastrijeti odgovore. Ve se godinama apue o tome kako Vatikan prikriva materijale vezane za ivot Isusa Krista. Zapravo, neki tvrde kako je Isus neko vrijeme ivio u Indiji; ova je tvrdnja potkrijepljena postojanjem snanih veza izmeu tekstova otkrivenih u gnostikim evaneljima i nekih dogmi, poznatih iz istonjake duhovnosti. Druga teorija usporeuje i naglaava sli-

nost izmeu Isusa i drevnog egipatskog boga Ozirisa, pa tvrdi da su se, ustvari, neki aspekti kranske tradicije, vezani uz Isusa, oblikovali jo na ovom jedinstvenom egipatskom liku kao glavnom uzorku.

Ezoterino kranstvo prikazuje Isusov ivot i uenja prije svega kao put inicijacije, na kojemu Krist - vie u ulozi sveenika no kralja - vodi i upuuje svoje uenike, one koji "imaju oi da vide i ui da uju", kroz razne obrede proiavanja, to onda kulminira u njihovom prosvijetljenju i osloboenju. (Barem jedan od izvora neprijateljstava to ih iskazuje neupueno visoko sveenstvo mogao bi biti ljubomora). U tom je smislu uloga Krista kao pomazanika i otkrivatelja svetih tajni posve u skladu s najiim i najstarijim mudrostima i obredima drevnih hramova.

Da bi se potaknulo traganje za gnosom ili spoznajom, svaki je Isusov korak zadobio itavo bogatstvo simbolikih znaenja. Duhovno govorei, tenja da asimiliraju samo tijelo i krv svojega uitelja (prema njegovu primjeru i uenjima), dovodila je njegove inicirane sljedbenike do prosvijetljenja, a ono im je na kraju otvaralo pristup samome misteriju zajednitva s njihovim uiteljem. Ovu je svetu priest na Posljednjoj veeri simbolizirao kale - poznat i pod nazivom sveti Gral, i ona ih je dovela do zajednitva s njihovim uiteljem, do vjenoga ivota, ili do besmrtnosti.

Ironino je to su autori Pasije, ma kakve bile njihove svjesne namjere, moda sudjelovali u jednom znatno irem procesu no to su i sami shvatili, takvom kojemu naprosto nisu imali snage izmaknuti - onome, u kojemu su se i oni sami, kao i njihovo gledateljstvo posve nesvjesno - uzdigli.

U jednoj od varijacija slobodnozidarskih obreda, novaka kojega se inicira pozivaju da se uspne "po 33 stube kimenog oltara, do mjesta gdje se nalazi lubanja, gdje je Krist bio razapet izmeu dvojice lopova - prethodnog i sljedeeg kraljeka." Koncept je taj, da se svijest, dok evoluira - kroz razna sredita tijela povezana s kraljenicom (poznatija moda kao akre) spiralno uspinje prema osloboenju, i na tome putu mora proi kroz stupnjeve koji su simbolizirani razapinjanjem. Oni koji svoju pozornost usmjeravaju na ovaj proces mogu iz svega izvui korist, shvaali oni pritom to rade ili ne.

2. P O G L A V L J E

Povezanost s Ozirisom Navjetaji kranskog slikarstva u drevnim

egipatskim umjetnikim predmetima

Richard Russel l C a s s a r o

Zbog ega su Egipani pokapali svoje mrtve s ureenim kosama, s bradom i pastirskim tapom u ruci?

U egiptologiji nema opeprihvaene teorije o tome, niti je ona dosad nudila ikakvo logino objanjenje za ovakve pogrebne obiaje. Jedna je nova studija otkrila, meutim, da su na taj nain oblikovali kranskog Spasitelja - bradatog pastira duge kose. I kosa, i brada, i pastirski tap imali su pritom simbolino znaenje. Koristili su se da bi preobrazili vanjski izgled preminuloga, kako bi to je mogue vie nalikovao bogu Ozirisu, najvanijem egipatskom boanstvu, i prvome za kojega je ostalo zabiljeeno da je ustao od mrtvih.

RELIGIJA USKRSNUA "Sredinji lik drevne egipatske religije bio je Oziris," pisao je pokojni egiptolog Sir E. A. Wallis Budge, "a sukus njegovoga kulta oslanjao se na vjerovanje u njegovu boanskost, smrt, uskrsnue te posvemanji nadzor nad sudbinama tijela i dua ljudi. Sredinja toka svake od religija posveenih Ozirisu bila je uvjerenost u uskrsnue u drukijem tijelu i u postojanje besmrtnosti, a do nje se dolazilo jedino kroz Ozirisovu smrt i uskrsnue."

U povijesti ranog Egipta obiaji su nalagali, da se preminuli kraljevi pokapaju u obliju nalik Ozirisovom. Kasnije se to prenijelo i na vie klase drutva, a na kraju i na narodne mase - svi su oni imali ozirijanski pogreb. Taj je obiaj poeo odraavati egipatsko traganje za uskrsnuem, kojim e slijediti put svojega boanstva.

Henry Frankfort, nekadanji profesor koji je na sveuilitu u Londonu predavao drevne predklasine umjetnosti, ovako je saeo njihovu zamisao: "Trebalo bi naglasiti da je identificiranje mrtvih s Ozirisom bilo sredstvo da se stigne do kraja, to jest - dospije do uskrsnua i do drugoga svijeta."

Hijeroglifi za ime Ozirisa (Ausar) ukljuuju obris bradatog mukarca dugake kose. Takav se lik uklesavao i na antropomorfne bjesove. Zamiljena frizura je zapoinjala ikama na elu preminuloga i kosom to je padala do ramena; bila je to simbolika duge kose skupljene straga u "konjski rep", kako se esto ini s dugom kosom. Upletena brada predstavljala je - dugaku bradu.

Ovaj nas je pogrebni obiaj doveo do oaravajue zagonetke: da su stari Egipani jo tisuama godina prije uspona kranstva nastojali sudjelovati u uskrsnuu bradatoga pastira duge kose, i time zadobiti svoj ivot poslije ivota!

Lijesovi koji su se oslikavali Ozirisovim likom, takoer su ga redovito prikazivali s pastirskim tapom u lijevoj ruci - izrazito kranskim simbolom, budui da je sam Isus sebe opisivao kao Bojega pastira svojega ljudskog stada; veina Kristovih portreta prikazuje ga s pastirskim tapom u ruci. I egipatski umjetniki prikazi Ozirisa u naelu ukljuuju ovu pojedinost. U literaturi mu se pripisuju epiteti sa i Asar-sa, u znaenju "pastir" i "Oziris pastir".

Sam pojam pastira kao da je prikladan naslov za voljenoga duhovnog vou, ija je religija uskrsnua njegovim sljedbenicima osigurala obeanje o ivotu i nakon smrti.

KRI IVOTA - ANKH Moda e zauditi, ali nastavljanje ivota ljudske due nakon smrti bilo je prikazivano i predstavljano kriem zvanim ankh, jo jednim simbolom na koji kasnije nailazimo i u kranstvu. Ankh je bio moda i najoboavaniji znak iz egipatske tradicije, posveen ivotu; uklesa-vali su ga po grobnicama i hramovima, nalazimo ga na rukama bogova, kraljeva, sveenika, vidovnjaka, obinih graana i njihove djece. Podrijetlo mu nije poznato, ali njegov znaaj neodoljivo podsjea na znaenje Kristova razapinjanja - gdje kri takoer predstavlja simbolizam ivota poslije smrti. Isusova doktrina o vjenom ivotu obra-

ena je u mnogima od kranskih tekstova; primjerice, u Ivanovom evanelju (11:25) Isus propovijeda ovako: "Ja sam uskrsnue i ivot: tko vjeruje u mene, ako i umre, ivjet e. Tko god ivi i vjeruje u me, sigurno nee nikada umrijeti."

Treba naglasiti da simbolisti u ankhu vide obrise razapeta ovjeka: dok krug predstavlja njegovu glavu, u vodoravnom se smjeru ire njegove ruke, a u okomitom noge pribijene avlima za kri, s kojim onda ini cjelinu.

SUDNJI DAN Nakon uskrsnua, Oziris postaje sudac svim duama umrlih; zadrava pravo odobravanja ivota na nebu jedino onima, koji su na Zemlji bili pravednici. Wallis Budge nam objanjava: "U Egiptu je vjerovanje - kako je Oziris nepristrani sudac ljudskih djela i rijei, sudac koji nagrauje pravedne, a kanjava zle, koji vlada nebesima gdje obitavaju samo bezgrena bia, te posjeduje mo da sve to ini zato jer je jednom i sam ivio na Zemlji te iskusio smrt, a potom uskrsnuo od mrtvih - jednako staro kao i dinastijska civilizacija."

Slino tome, jedna od sredinjih dogmi kranstva je Sudnji dan. Due preminulih trebaju stati pred Kristovo prijestolje, gdje e im onda biti sueno. Oni koji su tijekom ivota slijedili njegova uenja bit e ocijenjeni kao pravednici, i dopustit e im se ulazak na nebo. U Drugoj poslanici Korinanima apostola Pavla (5:10) kae se: "...jer nam se svima treba pojaviti pred sudom Kristovim, da svaki primi to je zasluio: nagradu ili kaznu, ve prema tome to je za ivota zemaljskoga inio."

Usto, Krist i Oziris u ulozi sudaca na ovim slikama zauujue nalikuju jedan drugome.

I Michelangelovo djelo Posljednji sud ima mnogo zajednikih toaka sa slikarijom Dan suda, pronaenom na zidovima egipatske grobnice. U egipatskom se obredu srce preminulog - kao simbol njegovih vrlina, morala i karaktera te zemaljskih djela - polae na vagu smjetenu ispred Ozirisa i odvaguje u odnosu na maat ili boanski zakon. Ostane li vaga u ravnotei, preminulom se odobrava ulazak na nebesa. Kao sudac, Oziris je prikazan u sjedeem poloaju, to se moe usporediti s prijestoljem na kojemu sjedi Krist, opisanom u kranskim spisima.

Slika 2.1: Slika Michelangela Posljednji sud (lijevo) sadri dosta slinosti sa slikom nazvanom Dan suda (dolje), pronaenom na zidovima jedne egipatske grobnice. U egipatskom se obredu srce preminulog - kao simbol njegovih vrlina, morala i karaktera te zemaljskih djela -polae na vagu smjetenu ispred Ozirisa i odvaguje u odnosu na maat ili boanski zakon. Ostane li vaga u ravnotei, preminulom se odobrava ulazak na nebesa.

to bismo trebali zakljuiti iz svih ovih naglaenih slinosti i podudarnosti? Jesu li kranski uenjaci jednostavno posudili Ozirisovo oblije i simbole iz egipatske religije? Ili bi ovi dokazi mogli otkriti duboku i dosad nerazjanjenu zagonetku koja je utjecala na tijek povijesti civilizacije? Nismo li otkriem ovih slinosti, zajednikih religija staroga Egipta i kranstva, zapravo krenuli putovima ponovnog otkrivanja svetih tragova drevne mesijanske tradicije, koja je ubrzala kulturni i duhovni razvitak ovjeanstva od samih poetaka povijesti?

MIT PROTIV INJENICE Budui da je u Egiptu pripovijest o Ozirisu bila vrlo dobro poznata i rairena, nikada je nisu zabiljeili u svojim zapisima. Kao rezultat toga, suvremeni istraivai nisu mogli tono utvrditi sve okolnosti vezane uz njegov ivot, smrt i uskrsnue. Zato su prvi pisani zapisi o Ozirisu do nas stigli zahvaljujui izvorima izvan samog Egipta, i to kroz djela povjesniara poput Diodora Sicilskog (1. st. pr. Kr.), Hero-dota (5. st. pr. Kr.) i Plutarha (1. st. po. Kr.).

Ovi pisci iz doba klasike opisivali su Ozirisa kao polu-boanskog kralja koji je ukinuo kanibalizam, uio mueve i ene da ive u skladu sa zakonima maata, propovijedao potrebu njihova moralnog ivota i - ispunjen ljubavlju prema ovjeanstvu - krenuo na putovanje svijetom, kako bi i drugim narodima i kulturama donio sve dobrobiti civilizacije. Potom se njihovi opisi bave mitolokim iznoenjem okolnosti Ozirisove smrti, kada ga je ubio njegov ljubomoran i zao brat Set, njegovim ponovnim roenjem, koje je trebao zahvaliti svojoj sestri i supruzi, Izidi, te njegovom ponovnom smru, to ju je opet izazvao Set, ovaj put raskomadavi Ozirisovo tijelo i razbacavi njegove dijelove po Nilu. Nakon ovakvoga posvemanjeg Ozirisovog unitenja, njegovom je sinu Horusu uspjelo poraziti zlog Seta u epohalnoj borbi na ivot i smrt, ime je mladi osvetio svojega ubijenog oca.

Tako se mit o Ozirisu napola odvija u naem svijetu, a napola u svijetu magije i vjerovanja u nadnaravno. Djelomino je upravo ovaj imbenik - uplitanje mate - odgovoran za pogreno i proireno uvjerenje da je Oziris bio tek izmiljeni lik. Jer, injenice pronaene u ruevinama drevnog Egipta govore drukije. Religija kojoj je sredite bio Oziris, zaiskrila je meu drevnim stanovnicima nastanjenima uz rijeku Nil toliko, da je dodirnula sve aspekte njihovog primitivnog drutva. Nametnula im je visoke moralne kriterije, smisao za Dobro i Zlo te sklonost bratskoj ljubavi i oboavanju kakvo dotad nije postojalo u ljudskoj povijesti, i kakvo nije bilo usporedivo ni s kojim od ostalih drevnih naroda.

Ova je religija takoer uspjela razviti i iznimno naprednu filozofsku misao. tovatelji i vjernici Ozirisovi shvatili su, da ljudsko tijelo nije ni savreno, ni trajno. S obzirom na to, bili su uvjereni da smrt nije kraj njihova postojanja. Vjeni, duhovni element to obitava u

njima uzdii e se, uskrsnuti iz tijela te zapoeti svoje obitavanje u jednom viem, duhovnom carstvu; ovakvo im je uvjerenje omoguilo da svoje ponaanje usklade s visokim moralnim kodeksom zvanim maat. Iz tih su razloga izbjegli mogunost pretjeranog vezivanja uz stvari iz ovoga, materijalnog svijeta. A to je ista ona filozofija koju izraava i kranstvo, to je proizalo iz ivota, smrti i uskrsnua kranskog Spasitelja.

FENIKS NA ISTOKU Egipani su prispodobili duh Ozirisa s ovom nebeskom, mitolokom pticom, ba kao to su i krani rado oslikavali duu Isusovu u liku iste, bijele golubice. Svoju su pticu Egipani nazivali imenom benu; Grci su joj nadjenuli ime feniks. Prema legendi, ovaj se prelijepi ptiji stvor udesno pojavljivao na istonom nebu, uvijek u odreenim znaajnim povijesnim trenucima, kako bi svijetu najavio poetak novoga doba. Kada se pojavi, ptica na neki tajanstveni nain izaziva samoza-paljenje i izgara u plamenu, ostavljajui za sobom tek pepeo, samo da bi se zatim trijumfalno podigla iz mrtvih, te opet uzdigla iz pepela u svom punom sjaju - obnovljena i pomlaena.

Uenjaci se slau u tome da je feniks zapravo bio simbol za Ozirisa. Njemaki filolog Adolf Erman objanjava: "Dua Ozirisova obitava u ptici benu, u feniksu...". Izvadak iz tekstova s jednog lijesa to inae govore o magijskim obredima podrava ovo obrazloenje: "Ja sam veliki Feniks koji je u Njemu. Tko je on? On je Oziris. Nadzire sve to postoji. Tko je on? On je Oziris."

Atributi koji se pripisuju Ozirisu kao feniksu, isti su poput onih koji se povezuju s kranskim Mesijom. I znakovi za feniksa, i znakovi za Mesiju pojavljuju se upravo na istonom dijelu neba (Betlehemska zvijezda se uzdignula na istoku, najavljujui novoroenoga Kralja). Obje se vrste znakova uzdiu iz nepostojanja, od mrtvih. Obje utjelovljuju temu ivota poslije smrti, i to uskrsnuem. Obje navijetaju neko novo doba. (Pojavljivanje Krista obiljeilo je i kalendarski prijelaz iz staroga u novo vrijeme). I na kraju, a moda i kao najvanije - obje su povezane sa sudbinskim, unaprijed utvrenim ponovnim pojavljivanjem (jer, krani iekuju trajni Kristov povratak, pri emu se radi o doktrini Isusova drugog dolaska).

Kakav smisao i znaaj imaju ove usporedbe, zajednike feniksu i Mesiji? Ukljuuje li mit o ptici feniks mudrost ponovnog pojavljivanja Spasitelja tijekom ljudske povijesti, Spasitelja iji su ivot, smrt i uskrsnue vrlo namjerno odabrani da bi ubrzali razvitak kulture ovjeanstva? Je li kroz mit o prekrasnoj i tajanstvenoj egipatskoj ptici feniksu, zapravo izraena jedna snana i pomno uvana tradicija? I nalazi li se sada ova tradicija na samoj granici ponovnog otkrivanja?

OZIRISOV "PRVI PUT" Egipani su prvo pojavljivanje feniksa povezivali s razdobljem svojega procvata i Zlatnoga doba, koje je u njihovoj povijesti nazvano Zep Tepi ili - "Prvi put". Bili su uvjereni da su upravo tijekom ovoga davnog i slavnog razdoblja stvoreni sami temelji njihove civilizacije. R. T. Rundle Clark, bivi profesor egiptologije na sveuilitu u Manche-steru, Engleska, ovako je tumaio koncept toga "Prvi put":

Sve ono emu je potrebno opravdati ili objasniti postojanje ili autoritet, mora se povezivati i odnositi na "Prvi put". Ovo je vailo za sve prirodne pojave, obrede, kraljevska obiljeja, planove za izgradnju hramova, udotvorne ili vidarske formule, sustav pisanja hijeroglifima, kalendar - sve to je pripadalo njihovoj civilizaciji. Sve to je bilo dobro i uinkovito izraeno, i to oslanjanjem na naela koncepta "Prvi put" - ve je samim time predstavljalo Zlatno doba apsolutnoga savrenstva.

ini se da je "Prvi put" ono razdoblje, tijekom kojega je Oziris vladao itavim Egiptom kao njegov prvi kralj. Tijekom tog razdoblja on je donio glavni zakon (maat), te potaknuo tovanje boga Ra, egipatskog monoteistikog boga. Rundle Clark objanjava dalje: "Ozirisova vladavina bila je za njih Zlatno doba, obrazac ustanovljen za sve narataje koji tek dolaze. Maat i monoteizam, taj "obrazac za budue narataje" kojega je uveo Oziris, postao je i ostao pokretaka snaga egipatske kulture jo tisuama godina."

Dakle, to bi tono mogao znaiti ovaj pojam - "Prvi put"? Odnosi li se on moda na prvo pojavljivanje - prvi dolazak - kranskoga Spasitelja na Zemlju? Je li iza uspona egipatske kulture stajala neka

tajanstvena sila vodilja? I je li ta ista sila kasnije ustoliila i golemo carstvo kranstva? Moe li "Prvi put" biti ono razdoblje, u kojemu je po prvi put ustanovljena drevna mesijanska tradicija? Je li to bila tradicija usmjerena na razotkrivanje kulturoloke mudrosti, zakona i duhovne istine ovjeanstvu tijekom razliitih povijesnih epoha?

U proteklom su desetljeu poduzeta opsena istraivanja o ovim pitanjima. Autori Graham Hancock, Robert Bauval i Adrian Gilbert nastojali su povezati dogaaje iz razdoblja "Prvi put", s bogom Oziri-som i zvijeem zvanim Orion. Doli su do uvjerenja da su tri Velike Piramide u Gizi izgraene zato, da bi zrcalno odraavale tri zvijezde u pojasu Oriona (jer se Orion doivljavao kao Ozirisov nebeski odraz).

Koristei se uvelike mogunostima raunala, ovi su autori pokazali da je odnos izmeu Oriona i piramida bio najbolje usklaen u 10.500.-toj godini prije Krista. Jedan od takozvanih otvora za zraenje unutar Velike Piramide usmjeren je izravno prema zvijezdama iz Orionovog pojasa, i to ba tijekom 10.500-te godine prije Krista. Ovo je za autore predstavljalo daljnji dokaz o postojanju povezanosti izmeu Ozirisovog naela "Prvi put", piramida u Gizi i tri zvijezde iz Orionovog pojasa.

Kakav bi znaaj trebala imati spomenuta 10.500-ta godina prije Krista? Jesu li se tijekom te davne godine dogaali Ozirisov ivot, ili smrt, ili moda njegovo uskrsnue? Nastojei utvrditi tono vrijeme trajanja Ozirisovog "Prvog puta", nisu li autori Hancock, Bauval i Gilbert zapravo doli do otkria prvoga pojavljivanja ptice feniks (kranskog Mesije) na Zemlji?

Zanimljivo, ova je 10.500-ta godina prije Krista iznimno vana za Amonce, tajnu zajednicu to ima otprilike 27.000 lanova, koji i danas vre obrede u skladu s drevnom egipatskom religijom. Iako se za Amonce tvrdilo da su ih Izraelci posve unitili prije vie tisua godina, oni su preivjeli skrivajui se stoljeima diljem Bliskog Istoka. Neko su se vrijeme naseljavali po Iranu, Iraku, Pakistanu i Afganistanu. Njihova se povijest moe pratiti sve do vremena nastajanja prvih kra-ljevstava Amonaca, i to na podruju Jordana, dakle - izvan Egipta. O zakladi "Ammonite Foundation" govori se da ju je osnovao sam Tutan-khamon, i to nakon to je preuzeo vlast od heretiki nastrojenog Akhenatena, s glavnim ciljem - ouvanjem i zatitom svetih egipatskih zapisa od unitenja.

Prema tradiciji Amonaca, Oziris se prvi put pojavio negdje oko 10.500-te godine prije Krista, kada su ga jo nazivali njegovim drevnim egipatskim imenom, Ausar. Jonathan Cott, autor djela Izida i Oziris: istraivanje mita, objavio je u svojoj knjizi razgovor to ga je obavio s gospoom Her Grace Sekhmet Montu, duhovnom voditeljicom Amonaca. Ona mu je ovako opisala roenje tradicije Amonaca: "Mi kao sljedbenici uope nismo vodili brigu o naemu broju sve do smrti Ausara (Ozirisa), a datum njegova uzaaa na drugi svijet obiljeili smo kao prvi dan u naem amonskom kalendaru. Bilo je to prije 12.453 godine ako raunamo od danas, to jest - od 21. lipnja 1991."

Tako se i ovdje iznova pojavila tajanstvena 10.500-ta godina prije Krista, i to u vezi Ozirisovog "Prvog puta".

I, jedna zanimljivost: poznati ameriki medij dvadesetoga stoljea, Edgar Cayce, takoer je spominjao 10.500-tu godinu prije Krista. Prema njegovim zabiljekama, upravo je tijekom toga vremena primitivno stanovnitvo to se naselilo oko Nila, dospjelo u dodir s biima jedne znatno razvijenije civilizacije, starije od njih samih, koja su bitno unaprijedila i ubrzala njihovu kulturu i osjeaj za duhovnost, te time zapravo poloila temelje egipatske civilizacije.

3. P O G L A V L J E

Istono od Kumrana Traganje za korijenima zapadnjake vjere

David Lewis

Godine 1947., plemena beduina su na obalama Mrtvoga mora pronala sedam savijenih svitaka, pohranjenih i skrivenih u oblinjim piljama jo od Kristovih vremena. Otada pa sve do 1956. godine, arheolozi su na tom podruju pronalazili i otkrili ukupno oko osam stotina takvih svitaka; bilo je to u odavno naputenoj i nenaseljenoj judejskoj divljini, u blizini ruevina Kumrana. U biblijskim je vremenima ovdje, kojih tridesetak kilometara istono od Jeruzalema, ivjela tajanstvena vjerska sljedba. Iako njezina prava priroda ni danas nije posve sigurno utvrena, povjesniari su ustvrdili da se radilo o eseni-ma, te da su ovi svici zasigurno djelo njihovih ruku. No, tada je uslijedila estoka rasprava o autorima svitaka. Odmetnuti uenjaci su ustvrdili da to nije bila nikakva vjerska sljedba,ve utvrda militantnog nacionali-stikog idovskog pokreta. A prema njihovu tumaenju, ovi militanti koji su nam ostavili svitke bili su, ni manje ni vie, ve sami - rani rani krani.

Ako je tako, onda se brod religije, pa ak i itave zapadnjake civilizacije zapoeo nasukavati, i to nasred duboka mora. Judeo - kranski svijet bi trebao iznova zagledati u sebe i svoje podrijetlo. Ali, koprena kojom su obavili svitke s Mrtvoga mora, njihovo znaenje i vanost jo i danas ih dre pomno skrivenima. Neki ih kljuevi tajne povezuju i s nekim drugim tekstovima, pronaenima ak na Tibetu. A za dominikanske sveenike se pripovijeda kako su isuvie ustraeni da bi uvezli svitke, pa ih stoga ve desetljeima dre skrivenima, usput ogoreno poriui da oni imaju ikakve veze sa ranim kranstvom. Kako su bili pronaeni kod ruevina Kirbet Kumrana, koje povjesni-

ari nazivaju bilo vojnom utvrdom, bilo samostanom, svici i nadalje ostaju jednim od najkontroverznijih i najzagonetnijih otkria naega vremena.

Od samoga poetka obavio ih je i na njih pao pravi veo urota. Onomad je jedan od ovih rukopisa imao prigode u Damasku vidjeti i agent tada tek osnovane CIA-e (Central Intelligence Agency); meutim, ostaje nejasno je li CIA mogla odigrati bilo kakvu ulogu u drami to je uslijedila zbog svitaka. U politikim burama koje su pratile osnivanje drave Izrael bilo je nejasno ak i to, kojem od naroda svici uope pripadaju, tako da se tada nije vodilo previe rauna o tome tko ih je napisao.

Svici su na crnom tritu prelazili iz ruke u ruku - od beduina do sumnjivih trgovaca starinama. Godine su prolazile. inilo se da svijet nije uspio prepoznati vanost ovoga otkria; kao da je neka mrana sila nad njima izrekla kakvu stranu kletvu. No, 1954. godine pojavio se u Wall Street Journalu zagonetan oglas. Na prodaju su se nudili -biblijski rukopisi. Nije za vjerovati, ali - tim je oglasom netko doista traio kupce za svitke s obala Mrtvoga mora. I dotad ve obavijeni tajanstvenou, u tom su trenutku svici pali pod jo jedan veo tajne - ovaj put onaj vatikanski.

Dominikansko tijelo, nazvano "Ecole Biblique et Archeologique", koje je jedan od papa osnovao jo tijekom devetnaestog stoljea, ili tonije - njegov Odsjek za izraelske starine, postao je vlasnikom svitaka. On je briljivo pratio i otkupljivao svitke s crnog trita i iz drugih izvora. I dok se polagano radilo na prijevodu onih svitaka koji su se uklapali u druge biblijske i apokrifne tekstove te ih potom objavljivalo, Ecole je jednu drugu kategoriju svitaka obavila posvemanjom tajnou. Sve do 1990.-tih godina ostala je neobjavljena etvrtina njihova cjelokupnog obima, koja je govorila o politikoj, kulturolokoj i mistinoj prirodi zagonetnih stanovnika Kumrana. Neki znanstvenici tvrde da su dominikanci, obavijajui svitke tajanstvenou toliko dugo vremena, zapravo radili po nalogu Vatikana, budui da su prevedeni tekstovi zaprijetili vjerovanju vezanom uz samo podrijetlo kranstva. Pokazalo se da su njihove tvrdnje doista i povijesno utemeljene.

U devetnaestom je stoljeu Vatikan osnovao ovu Biblijsku kolu (Ecole Biblique) da bi se bavila tada uestalim arheolokim otkrii-

ma i znanstvenim teorijama to su se odnosile na biblijsku povijest. Bilo je to u trenutku kada se u znanost uvela empirijska metoda izuavanja svijeta. Novosteeni autoritet arheologa otkrivao je svijetu istinitost ili neistinitost mitova vezanih uz razne religije; najbolji primjer za ovo predstavljalo je otkrie drevne Troje i rad Heinricha Schlie-manna na njemu. Kad su arheolozi zapoeli s iskopavanjima ispod ruevina jeruzalemskog Hrama, Vatikan se uzdrmao i prepoznao opasnost, koju suvremena znanost predstavlja za njegovu religijsku doktrinu. Nekada, u ranijim vremenima, takve bi se heretike jednostavno spaljivalo na lomai.

Samo, ovo sada su bile 1800.-te godine; Inkvizicija tu vie nije imala smisla. Zato je Vatikan stvorio "intelektualnog uvara vjere" ili punim imenom "Ecole Biblique et Archeologique Francaise de Jerusalem". I danas u Ecole najveim dijelom rade dominikanski sveenici, premda je djelomino financira francuska vlada.

Da bi se pozabavila svicima s Mrtvoga mora, Ecole je prvo okupila uene (uglavnom) dominikance iz svih dijelova svijeta i proglasila ih radnom skupinom. Na taj je nain Ecole jednostavno monopolizirala rukopise, pomno ih spajala po dijelovima i prihvatila se njihova prijevoda s aramejskog i starohebrejskog jezika. Sudionik ovih poetnih radova i jedan od voditelja bio je i pater de Vaux, koji je javnosti obeao kako e ovaj veliki posao biti gotov najkasnije do 1970. godine, to je ve bilo poprilino dugako razdoblje. Tijekom 1989. godine objavili su da e svitke do kraja prevesti do 1997. godine, ime se doguralo do nevjerojatnih i punih pedeset godina od dana njihova otkria.

Ostali znanstvenici, koji su cijelo vrijeme nastojali nekako doprijeti do svitaka, mogli su se jedino buniti i prosvjedovati, jer im je pristup svicima ostao zabranjen desetljeima. Svako toliko je ovakva taktika odugovlaenja od strane Ecole izazivala prave novinske skandale. Her-schel Shanks, urednik poznatog asopisa Biblical Archeological Review iz Washingtona D.C., optuio je na kraju radnu skupinu da je slaganje pojedinih lomnih svitaka, deifriranje tisua izvadaka iz rukopisa pisanih starohebrejskim i aramejskim - zapravo posao nalik izradi slagalice, kojemu skupina jednostavno nije dorasla. Rekao je kako nikada ne bi dopustio objavljivanje tekstova iz svitaka, jer je ta radna skupina naprosto - premalena. I bio je u pravu, kao to emo vidjeti.

Na kraju su svici ipak osvanuli u javnosti zahvaljujui neovisnim izvorima, uz mogue uplitanje CIA-e.

Sve se promijenilo u jesen 1991. godine. Nekim je udom knjinica Huntington Library iz Kalifornije objavila, da raspolae nizom fotografija svitaka pronaenih na obalama Mrtvoga mora. Jo se 1961. godine Elisabeth Bechtel, supruga Kennetha Bechtela, vlasnika goleme korporacije (koja se katkad znala baviti i mranim poslovima), nekako doepala ovih fotografija i povjerila ih knjinici Huntington. Ni danas nije jasno kako je gospoa Bechtel dola do ovih fotografija - moda zahvaljujui dobroj povezanosti svojega supruga s vladama Bliskog Istoka ili pak putem CIA-e (jer, upravo je korporacija Bechtel gradila ogromni vojni kompleks u Riyadu, sreditu Saudijske Arabije, dakle - stoer iz kojega je potom krenula vojna operacija "Pustinjska oluja"; usto, Bechtel se esto povezivao s CIA-om). Radna skupina Ecole, kao i izraelska vlada, na ovo su odmah reagirali i zahtijevali izruenje spomenutih fotografija od Huntington Library. Pritom je drava Izrael, tonije - njihov Odsjek za izraelske starine - knjinicu bez ikakve zakonske osnove ak optuila i za krau. Kasnije se pokazalo da je Izrael svitke smatrao nekom vrstom svoje ratne odtete.

Ne uznemirujui se suvie zbog ovih zahtjeva, knjinica Huntington je odgovorila time to je znanstvenicima svijeta omoguila pristup fotografijama, i to za naknadu od svega - deset dolara. Koprena se rastrgla, barem jednim dijelom.

I? to nam onda kazuju svici? Tumaenja se razlikuju. No, jezik na kojemu su pisani upuuje na

to, da su stanovnici Kumrana bili u vezi s ranim kranima. Upravo to im je i dalo na teini - jer, i Biblija, i Isus govorili su izraavajui se u frazama i slikama vrlo nalik onima iz kumranskih rukopisa; tu se koriste pojmovi poput gorljivost, laljivac ili zakon, koje su odmetnuti znanstvenici Robert Eisenman i Michael Wise u svojoj knjizi Razotkriveni svici s Mrtvog mora povezali s ratobornim zelotima, odnosno borcima protiv rimske vladavine u Palestini. Pronali su i tonove to podsjeaju na ustro prijavljivanje Isusa Rimljanima od strane farizeja, i to naroito u rukopisu koji je Eisenman preveo kao Vijee zajednice proklinje sinove Belialove; to je bio izvadak iz opirnijega teksta pod nazivom Aneo Pakla i sinovi Belialovi.

I Ivan Krstitelj im zvui i djeluje jednako revno poput stanovnika Kumrana. Put kojim je morao krenuti prigodom svog odlaska na rijeku Jordan, gdje je krstio Isusa, svakako bi ga vodio pored dananjih ruevina Kirbet Kumrana; stoga su autori sigurni da su Isus i njegovi sljedbenici, ako nita drugo, barem znali za ovo naselje. I vie od toga - kljune rijei iz evanelja, Blaenstava i Propovijedi na gori ponavljaju se i u svicima, kod kojih kao da su terminologija i sadraj bili druga priroda Isusa i ranih krana. Ukratko - budui da su svici starijega datuma od biblijskih zapisa o tim vremenima, koji su se poeli pisati nakon 60. godine, rano kranstvo bi moglo potjecati iz sljedbe koja je nekad obitavala u Kirbet Kumranu.

Iz ovih bi razloga svici s obala Mrtvoga mora mogli za kranstvo biti jednako mjerodavni kao i sama Biblija, premda mnogi crkveni znanstvenici s gnuanjem odbacuju i samu pomisao o tome. No, neprestano zavirujui u kranske tekstove, odmetnuti su znanstvenici pronali odreene dijelove koji ne samo to upuuju na poveznice s Kumranom, ve i na podrijetlo - otamo. Neki od zapisa u svicima govore o stanovnicima Kumrana kao o sljedbenicima Puta, pri emu koriste iste fraze kakve se nalaze i u kranskim zapisima. Ustvari, Biblija doslovce vrvi "kumranizmima", koji - kada se smjeste u odgovarajui kontekst - daju poznatim biblijskim frazama posve drukije, ak revolucionarno znaenje. To se posebno odnosi na uporabu hebrejske rijei "Ebionim" u smislu "Siromani", naenoj ne samo u "Himnama Siromanih", ve i u drugim - kako kumranskim, tako i kranskim tekstovima. Pojavljuju se i sinonimi poput "krotki", "ponizni", "pregaeni" - svi odreda dobro poznati kranima. No, u svicima s Mrtvoga mora stanovnici Kumrana sve ove pojmove koriste samo kada opisuju same sebe.

Euzebije, crkveni povjesniar iz etvrtog stoljea, govori o tim Ebionitima kao o sektaima palestinskog podrijetla. On je bio biskup u Cezareji, pa ovu skupinu opisuje izrazima punim podrugljivosti i prezira, budui da Ebioniti Isusa nisu drali boanskim biem. Zanimljivo je da nam kranska tradicija govori o tome kako su i potomci rane Crkve, jeruzalemska zajednica Jakova Pravednog, Isusova brata, sami sebe takoer nazivali "Siromanima". Ovo ukazuje na to, da su Ebioniti i rani krani bili jedni te isti ljudi, kao i da Jakov, kao voa

ranih krana, nije na Isusa gledao kao na boansku osobu. A to predstavlja problem za Vatikan, ustvari - za sve krane svijeta.

Steven Feldman, takoer zaposlen u urednitvu asopisa Biblical Archeological Review iz Washingtona D.C., ustvrdio je kako je, openito gledano, zajednika terminologija u svicima i kranskim zapisima bila upravo to - jednostavno, nain govora u onim vremenima, te da ova povezanost stanovnika Kumrana s ranim kranima zapravo proizlazi iz kasnijih uljepavanja uenjaka koji su se bavili Biblijom. Iako su, kao to smo vidjeli, takvi tradicionalno nastrojeni umnici esto radije kretali linijom manjeg otpora, posebno kada se radilo o novijim otkriima koja bi zaprijetila stanju status quo, itav niz dokaza podrava ovakav stav o "uljepavanju" tekstova.

Drevne kopije svitaka pojavile su se i u Masadi, idovskoj utvrdi koju su Rimljani pregazili u prvom stoljeu. Borbeni idovski zeloti ondje su oito iznimno potovali svitke, pa se stoga pretpostavlja da su bili pripadnici kumranskog oblika judaizma. Ve izgladnjeli, estoko se odupirui znatno veem broju rimskih vojnika, pobunjenici su u Masadi radije poinili masovno samoubojstvo, negoli dopustili Rimljanima da nadvladaju njihov duhovni i nacionalni identitet. To, to neki povjesniari u Kirbet Kumranu gledaju vojnu utvrdu, a ne samostan pa stoga izvlae poveznice izmeu nje i pobune Makabejaca u prvom stoljeu, u izravnoj je suprotnosti s opeprihvaenim uvjerenjem kako je na obalama Mrtvoga mora ivjela miroljubiva esenska zajednica. Kada se kranski tekstovi poveu sa svicima, a ovi su se pojavili i u Masadi, tada nam rani krani prije mogu nalikovati na pobunjenike iz Ratova zvijezda to se bore protiv invazije, negoli na miroljubivo nastrojene ovice to pokorno slijede tradiciju.

Michael Baigent i Richard Leigh, autori Obmane o svicima s Mrtvoga mora i suautori Henryja Lincolna u radu na knjizi Sveta krv, sveti gral, to je potom postala nadahnuem za roman Da Vincijev kod, opisuju miroljubivog Isusa kao - posve drukiju osobu. Kao to autori naglaavaju, s njegovih su usana stizale kumranske poruke i prispodobe, ponekad ak i posve iste, od rijei do rijei. Bile su to poruke istih onih Kumranaca, koji su se klonili vanjskoga svijeta izvan Judeje i Palestine, i vjerojatno bili u vezi sa zelotima, ili ak i sami bili njihovi pristae; a oni su se estoko borili i umirali za svoje nacionalne ciljeve.

Tradicionalni znanstvenici ve doputaju da su se barem neki zelo-ti nalazili i unutar najblieg Isusovog kruga. Pa i sama Biblija otkriva Isusa dok djeluje upravo kao zelot, primjerice - kada istjeruje trgovce i novare iz Hrama, divljaki izvrui i ruei njihove stolove. Prema evaneljima, on sam izjavljuje: "Nisam doao da donesem mir, nego ma." (Mt, 10:34). A u trenutku kada u Getsemanski vrt stie kohorta rimskih vojnika da bi ga uhitila, Petar podie na njih svoj ma, to svakako nije in krotkoga kranina. Baigent i Leigh utvruju jo neto: napominjui da su rimske kohorte obino imale est stotina vojnika, pitaju se - zbog ega je na ovo uhienje trebalo slati toliku vojsku, osim ukoliko se pritom nije oekivao i oruani otpor? Usto, prisjetili su se jo neega: razapinjanje na kri bila je smrtna kazna namijenjena pobunjenicima protiv Rima, a nikako rabinima i propovjednicima. Svi ovi dogaaji opisani u Bibliji kose se s kranskom tradicijom, ali ne i sa sadrajem svitaka iz Kumrana i stavom odmetnika. Naprotiv, u njih se posve uklapaju.

Knjiga Normana Golba Tko je napisao svitke s Mrtvoga mora? ustvrdila je, na temelju izvrene analize rukopisa, kako je na svicima radilo najmanje 500 pisaca. Svakome razumnom bi ovaj podatak stavio pod upitnik teoriju da je u Kumranu ivjela tek omanja sljedba. Naprotiv, tekstovi su morali nastati u iroko razvijenom pokretu koji je zahvatio itavu Palestinu i Judeju.

I Eisenman podrava takvo stajalite. Baigent i Leigh su temeljili svoje radove upravo na njegovim djelima, ali su zatim krenuli i dalje. Oni ne samo to doputaju mogunost da su Kumranci i rani krani bili jedno te isto, ve i da su bili nacionalistiki nastrojeni militanti koji su svojega sveenika / kralja - Isusa nastojali ustoliiti na prijesto-lju Izraela, a nakon njegove smrti vjerojatno i njegova brata, Jakova. Oni prouavaju Isusovo rodoslovlje kreui pritom od loze kralja Davida, kako su ga ve iznijeli tradicionalni tekstovi. Prema njihovu stajalitu, Isus je bio osoba posve drukija od one kakvom je opisuje tradicija. Bio je budui kralj svih idova u doslovnom smislu, moda i borac za njihovo osloboenje od rimske okupacije. Ve gotovo i sami ujete grmljavinu iz Vatikana.

Meutim, daljnjim iitavanjem evanelja, a i iz nekih drugih, opskurnijih izvora koje emo istraiti, Isus postaje revolucionarno ra-

spoloen, ali i duboko mistian lik, ratnik duha koji se oslanja na tradicije daleko ireg zemljopisnog i duhovnog sadraja no to su ga se usuivali razotkriti ak i otpadnici od suvremenih uenja. Je li doista bio daleko od Palestine tijekom onih godina njegova ivota koje su preskoene u Bibliji? Je li tada mogao boraviti u Indiji, ili na Tibetu, da bi se potom vratio u politiki kaos rodne Palestine? Sama Biblija nam prua nekoliko poetnih odgovora na ova pitanja.

No, dok Biblija zapravo osigurava malo povijesnih podataka o svemu, djela apostola Pavla pomau nam pri objanjenju kako je uope dolo do toga, da se rano kranstvo iz estokog nacionalistikog judaizma moglo razviti i prerasti u jedan ist i posve duhovni pokret, to je ubrzo pokorio svijet Zapada. Usto, Pavlovo nam je iskustvo, doivljeno na putu za Damask, osiguralo nedostajui djeli slagalice, stare pune dvije tisue godina - one o misticizmu zajednitva.

Nakon Isusove smrti, Pavao je poeo putovati, propovijedajui doktrinu izvan granica Judeje i Palestine, a to je neto to se nikako ne uklapa u vjerski nacionalizam Kumranaca (kao ni judaizma). Je li on bio rimski uhoda ubaen meu idovske pobunjenike, koji je zatim i sam prihvatio misao pokreta, kako to misle Baigent i Leigh? Ili je bio mistini uitelj nadahnut osobnim otkrivenjima?

Nakon to je pred sobom na putu za Damask ugledao Isusovu prikazu, Pavao je krenuo za Rim, Grku i Malu Aziju, propovijedajui novu religiju koja se temeljila na vjeri u Krista, dok su svici - pisani rukom sljedbenika Jeruzalemske Crkve Jakova Pravednog - i nadalje uzdizali idovski zakon i djela, a manje vjeru. Imajui na umu da u to vrijeme kranski zapisi jo uope nisu postojali, te da se slubena kranska doktrina nije pojavila sve do koncila u Niceji 325. godine, moemo pratiti kako je Pavao poeo stvarati i oblikovati novu vjeru.

Pavao je pretvorio Isusa u lik istonjakog stila, avatara nalik Kri-shni, lik koji je svoje sljedbenike sposoban povesti u boansko kraljevstvo, u tajanstvenu obeanu zemlju. On propovijeda zajedniko pravo naslijea zajedno s Kristom, zajednitvo s Isusom kroz unutarnji susret i dodir, to je bljesak istonjakog misticizma i idovskog dualizma, koji se sve do danas opiru ortodoksiji (kod koje je duhovno izjednaavanje s Isusom ravno bogohuljenju).

Pavao govori o "unutarnjem ovjeku srca" na nain vrlo slian onome u drevnim indijskim Vedama, gdje se spominje unutarnja duhovna istovjetnost ujedinjena s Brahmom, vrhovnim boanstvom. I rukopisi s obala Mrtvoga mora takoer govore o takvoj istovjetnosti, kao i Kabala, to ukazuje na veze ili barem na podjelu spoznaja izmeu istonjakih mistika i idova spominjanih u hebrejskim i kranskim zapisima.

Eisenman je ponudio sljedei prijevod jednog od svitaka, nazvan Blaenstvima, i to zbog njihove slinosti s biblijskim zapisom, koji e nam otkriti kojeta. Njegov prijevod toga svitka glasi: "Doite do spoznaje o svom unutarnjem ja." Ovaj poziv kao da je proizaao iz indijskih Veda, posebno kada Isus o samome sebi govori kao o "Svjetlosti svijeta", to nalikuje jeziku Krishne iz Bhagavad Gite. Neizravno se iz Eisenmanovog prijevoda moe zakljuiti da je ono "o samima sebi" (na sanskrtu Atman) boanska osobnost, to na neki udesni nain obitava unutar svakoga pojedinca. Ovo heretiko uenje nije kransko u ortodoksnom smislu. No, postavlja se pitanje - imaju li tradicije Istoka i Zapada zajedniko podrijetlo u istonjakom mistikom iskustvu?

Postoje dokazi koji nam govore da je Isus poduavao inicijacijske tajne te znanost o besmrtnosti, upravo kao i veliki istonjaki mistici. Morton Smith je 1958. godine u pustinjskim dijelovima Judeje posjetio pravoslavni grki manastir i ondje otkrio pismo, to ga je 200-te godine napisao Klement iz Aleksandrije. Bio je to isti onaj Morton Smith koji je kasnije ustvrdio da su zatajeni i zapisi samoga Isusa. Pismo to ga je pronaao govorilo je o tajnom Markovom evanelju, "vie duhovnom evanelju," kako ga je opisao Klement, "... to se ita samo onima ve iniciranima u velike tajne."

Ovo zagonetno pismo, napisano davno prije vremena povjesniara Euzebija, govori o tajnoj mistikoj tradiciji, koja nije imala nacionalnih granica. Vie je nego vjerojatno da ju je i Isus poduavao, kao i sudjelovao u njoj. inei to, on je vrlo vjerojatno prestao robovati pitanjima svoje zemlje i nadiao je simbole relativnog Dobra i Zla, idova i goja (odnosno neidova), dok se istodobno estoko protivio duhovnom zlu, utjelovljenom u korumpiranom sveenstvu.

I Pavao govori o skrivenim istinama, dostupnima samo onima koji su "zreli" za njih ili inicirani, koje je sam nauio od Isusa kroz

neku vrstu paranormalne razmjene spoznaja. Takoer, Pavao esto koristi pojam misterij ili tajna, to se u kontekstu drevnih vjerskih tradicija povezuje s inicijacijskim kultovima i tajnim doktrinama. U tom su smislu i Ecole Biblique, a i uenjaci openito zatajili prilikom traganja za korijenima i podrijetlom kranstva. Ni jedni ni drugi nisu razmotrili vjerojatnost da je Isus poznavao tajne misterije proiza-le iz istonjake tradicije misticizma, ili ak - i da je samo kranstvo propupalo iz nje.

Moe li biti da je Pavao prisvojio jezgru kranske i vedske mudrosti to je zaostala iza ljuture lokalne politike? Da je tako, kao mistiki zaetnik, pokuao istonjaku mudrost donijeti svijetu Zapada? Uenja o "zajednikom pravu naslijea" te o "unutarnjem ovjeku srca" kao da ine upravo to - ona upuuju na jednakost s boanskim identitetom u samom ovjeku, to je u svicima iz Mrtvoga mora zapisano ovako: "Doite do spoznaje o svom unutarnjem ja." Zar upravo to ne bi mogla biti ona prava prijetnja koju svici predstavljaju? Ta duhovna sloboda, pojedinano prosvijetljenje nasuprot podlonosti strogoj ortodoksiji? I, krenemo li korak dalje - je li zapravo ranome kranstvu na srcu bilo upravo ovo traganje za mistikom jednakou?

Neke od odgovora moemo pronai u zapisima iz tibetanskih samostana.

Ve se mnogo godina ire glasine o tome kako Vatikan pomno uva zapise o ivotu Isusa Krista, zapise koji bi drastino izmijenili tradicionalna vjerovanja o podrijetlu kranstva. Jo je 1887. godine ruski putopisac dr. Nicolas Notovich ustvrdio kako je otkrio ove zapise u jednom tibetanskom samostanu na Himisu. Vrativi se u Rusiju, napisao je djelo Nepoznati ivot Isusa Krista, koje je govorilo o Isusovu putovanju na Istok dok je jo bio mladi - dakle, tijekom njegovih "izgubljenih" godina. Druga je Notovicheva knjiga dobila naziv ivot svetog Isse, a govori o pievim tibetanskim pustolovinama te opisuje Isusa dok prouava i poduava Vede - u Indiji.

Pria kae da se Isus u svojoj mladosti pridruio karavani to se kretala Putom Svile, te da je tako stigao do mjesta Buddhinog roenja, imenom Kapilavastu. Dok se nalazio u Indiji, Isus se sukobio s kastom hinduistikih sveenika, to su je nazivali brahmanima. Bio je to sukob vrlo slian onome kasnijem, s farizejima, opisanom u evanelju po

Mateju, koje po svome tonu i rjeniku najvie nalikuje zapisima pronaenim na obalama Mrtvoga mora. Indijski swami Abhedananda objavio je 1929. godine bengalski prijevod budistikih tekstova. Iste je godine Nicholas Roerich, istraiva i slikar, u svom putopisnom dnevniku citirao neke njihove dijelove. Roerichov je rukopis tako otkrio mistiko uenje o Boanskoj eni, koje je Isus propovijedao u Indiji - opet, vrlo nalik uenjima u svicima i bitno razliitim od onih u Vatikanu.

Ako se ovo Isusovo putovanje u Indiju i tamonje prouavanje Veda nekome ini "nategnutim", kao i to da su vatikanski klerici prikrili budistike tragove tog putovanja, neka se samo prisjeti Ecole Biblique i naina na koji se ista ve desetljeima bavi svicima s Mrtvoga mora. Neka pritom uzme u obzir da je Toma, Kristov sljedbenik, kasnije otputovao u Indiju i ondje ustanovio misiju, u kojoj se kranski vjernici pobono mole i danas. Neka usto iznova razmisli i o uvodnim rijeima Ivanova evanelja: "U poetku bijae Rije, i Rije bijae kod Boga - i Rije bijae Bog."

Jer, to je stih gotovo istovjetan stihu iz dosta starije indijske Rig Vede, koji glasi: "U poetku bijae Brahma, i s njime bijae Rije, i Rije je Brahma." (U ovom je prijevodu sa sanskrta pojam "vak" preveden kao "Rije").

Izvorni zapisi to ih je pronaao Novovich su nestali, a ostale su prie o tajnim vatikanskim zavjetovanjima. Ako su ove prie vjerodostojne, a prema budistikim tekstovima - ini se da jesu, tada se Vatikan, a moda i Ecole Biblique iznova suoavaju s jo jednim izazovom vlastitom autoritetu. Taj bi izazov mogao za njih predstavljati dokaz da je Isus crpio i poduavao mudrost Istoka, da je tragao i na kraju pronaao svoju boanskost kroz mistike obrede iz istonjakih saga. A ako je on kroio putem te tradicije, tada je gotovo posve sigurno pronaao i svojega osobnog uitelja, kroz kojega je stupio u dodir s Brahmom, Svevinjim.

Pa zar je onda ikakvo udo to Pavao naroito i iznad svega naglaava duhovno zajednitvo sa svojim uiteljem, ili to i sam - poput Isusa - kree na razna putovanja svijetom, propovijedajui pritom poruku o unutarnjem prosvijetljenju?

Ako je Isus vei dio svojega kratkog ivota proveo u Indiji i Perziji, kako to govore zapisi, daleko od pjeanih dina svoje Palestine, tada

i ona spominjana ratobornost ranih krana postaje lake shvatljivom. Nakon povratka, Isus se morao zatei u samom srcu pobuna i meu zelotima, koje je vrlo vjerojatno u naelu potovao. Moda je ak i sam u svijet Zapada unio budistiki nauk o Metti ili hinduistiki o Ahimsi, o ljubaznosti i bezazlenosti.

Iz Notovichevih smo djela saznali da se u Indiji sukobio s korumpiranim sveenstvom ba kao i u Palestini, ispunjavajui tako svoju ulogu zalaganja za obinog ovjeka gdje god se zatekao. No, ako je i bio Bog, on je svakako bio i ovjek, to naglaavaju i sva evanelja; govore nam o tome kako je plakao i znojio se, kako se znao rasrditi i koliko je bio strastven, upravo kao i svi mi. Pa zato bismo mu onda danas oduzimali pravo da bude zahvaen dogaajima svojega vremena, borbom vlastitoga naroda za slobodu? Ipak, tijekom traganja za Velikim Misterijima u skrivenom dijelu ivota po Indiji, Egiptu i Palestini, Isus bi se svakako iz palestinskog idova preobrazio u strunjaka za duhovno - u boanskog ovjeka. Biblija nam kae da je ve u dvanaestoj godini svojega ivota bio u stanju propovijedati i tumaiti hebrejske zapise na stubama jeruzalemskog Hrama. Onda je zasigurno s trideset godina bio u stanju propovijedati i Vede, samo to su se zapisi o tome izgubili.

Djelii ove slagalice razbacani su kroz vrijeme; pa ipak, kazuju nam da u ranom kranstvu i u nama samima ima znatno vie od onoga to nam otkriva zapadnjaka tradicija. Iz krhkih, lomnih zapisa istina dopire u nae najskrivenije dijelove nutrine, nagonei nas da ovu tajnu razrijeimo iznutra, iz sebe. Oko nas je u tijeku bitka zbog prirode podrijetla kranstva, ba kao to je neko bijesnila bitka i zbog same Svete Zemlje; kao da se i danas odluuje hoe li najsvetije blago biti osvojeno ili izgubljeno - a to vie no vjerojatno i odgovara istini: jer, to je blago - to se vie razmie koprena kojom je prekriveno Mrtvo more - iz nae vlastite povijesti, naega podrijetla, nae due.

4. P O G L A V L J E

Novo svjetlo oko podrijetla krana

Poblie o ulozi Jakova, brata Isusovog

C y n t h i a L o g a n

Prizor koji se u trenu pronio svijetom bio je zapanjujui: ljudi svih vjera ispunili su rimsku baziliku sv. Petra da bi obiljeili odlazak Pape Ivana Pavla II. Meu tradicionalnom crninom to su je odjenuli alobnici, mogle su se vidjeti crvene i bijele halje sveenika, biskupa i kardinala, ali i visoki bijeli turbani i naranaste halje Muslimana i Hindusa. Bez obzira na beskrajnu karizmu i omiljenost Ivana Pavla II, zanimanje za Vatikan i podrijetlo kranstva jednako je izraeno i danas, bilo da istraujemo skandale oko zlostavljanja, tragamo za knjigama koje govore o nekim aspektima povijesti i tajni Crkve, ili pak uivamo u filmu snimljenom po knjizi Da Vincijev kod.

Moda smo ve spremni i za masovno preobraenje na katolianstvo - u irem smislu rijei. Ovaj 265. papa Rimokatolike Crkve, vrsto se drei Petrove stijene, odkrinuo je vrata snoljivosti i toleranciji. No, hoe li njegov(i) nasljednik(ci) prihvatiti gomilanje dokaza koji upuuju na to, da su uzdrmani sami temelji kranstva? Prema luteranskom sveeniku Jeffreyu J. Btzu, prava Stijena Petrova bio je zapravo Jakov, a prizor opisan gore trebao se dogaati u Jeruzalemu. Uzgred budi reeno, Jakova o kojemu govorimo nazivali su jo i Jakov Pravedni, a bio je roeni brat Isusa Krista i drugi po redu sin Marije i Josipa.

To je senzacionalna teza, koju je Btz pomno istraivao radei na svome doktoratu iz teologije na Luteranskom teolokom sjemenitu u Philadelphiji. Sam sebe ubraja u onu "liberalnu" struju na luteran-

skom spektru, a godina 2002. - ba kada je dovravao svoj rad, podudarila se s kontroverznim otkriem drevne bliskoistone kosturnice (pogrebne kutije) sa zaprepaujuim natpisom, ispisanim na aramejskom jeziku, dijalektu hebrejskog kojim su govorili Palestinci u Isusovo vrijeme. Na njoj je pisalo: "Jakov, sin Josipov, brat Isusov". Odmah probuena zanimanja za ovo otkrie i posve uvjeren da bi upravo razumijevanje Jakovljeve prave uloge u Isusovoj misiji moglo pomoi u nadvladavanju sve vee provalije koja narasta izmeu krana, idova i Muslimana na tom podruju, Btz je svoje istraivanje odmah proirio i nedavno ga objavio u knjizi pod nazivom Isusov brat i izgubljena uenja kranstva.

"Jakov je postao subjektom sukobljavanja ve u doba samog osnivanja kranstva," rekao je Btz u razgovoru autorici ovoga lanka. I iz tog se razgovora moe osjetiti koliko je on otvoreno ponosan na znanstveni nain, kojim je iznosio svoje zakljuke, kako zbog njihove pristupanosti laicima, tako i zbog ustrajavanja na injenicama. Ustvrdio je da "istodobno iznoenje tuih otkria omoguava pojavljivanje vee slike o tom pitanju", a moglo bi olakati i "pomake to se pojavljuju na podruju prouavanja kranskih zapisa". Nadodao je i da je toj zadai pristupio "okom forenzikog znanstvenika, koji na mjestu zloina traga za najsitnijim djeliima to e ga dovesti do istine." Koristei se kanonskim evaneljima i Pavlovim poslanicama, tekstovima starih crkvenih otaca, te apokrifnim i gnostikim zapisima, Btz dokazuje da su glavna Isusova uenja vrsto ukorijenjena u idovskoj tradiciji, te naglaava kako rano kranstvo nije bila nikakva drukija, udaljena religija, ve ustvari - jedna od sljedbi judaizma. "Treba upamtiti," kae, "da je Isus bio idovski rabin i vjerojatno ga nije zanimalo pokretanje neke nove religije zvane kranstvo. On je slijedio Mojsijev zakon, upravo kao i njegov brat Jakov."

Za Btza, kao i za sve vei broj uenjaka, istraivaa i Protestantsku Crkvu kao tijelo, odavno je razrijeeno pitanje je li Isus imao ili nije imao brae. "I u samoj Bibliji postoje brojna spominjanja njegovih etvero brae i (najmanje) dviju sestara," napominje. A ako je Isus imao brae, oito je da mu majka nije ostala djevicom (Btza ne zanima pitanje Isusova zaea - je li ono bilo "bezgreno" ili vie nalik uobiajenom), to predstavlja golemi problem Rimokatolikoj Crkvi, gdje se ortodoksija snano oslanja upravo na Mariju kao djevicu.

Kao izvanredni profesor predmeta "Religije svijeta" na Penn State University's Berks-Lehigh Valley College, Btz predaje svojim studentima ono, to inae ba i ne govori svojim upljanima u luteranskoj crkvi Grace u Belfastu, Pennsylvania, naime - da Isus Krist jest bio obeani Mesija, da jest Gospodin i Spasitelj - ali ne i Utjelovljeni Bog. Isto ovo vjeruju i Muslimani, kao i idovi, a prema Biitzu, tako su vjerovali i Jakov te mnoge druge sljedbe ranoga kranstva.

Kao znanstvenik i istraiva ( jer, Btz je takoer sa sjajnim ocjenama - magna cum laude - zavrio i Moravian The