Table of ContentsPredgovor .............................................................9

I.......................................................................13KNJIŽNICE I DRUŠTVO .................................13

KNJIŽNICA....................................................19(definicija, vrste i zadaci)................................19KNJIŽNIČARSTVO I KNJIŽNIČNAZNANOST......................................................31

IZGRADNJA KNJIŽNIČNOGA FONDA ........34KNJIŽNIČNI FOND......................................35

Zatvoreni fond............................................39Zbirka duplikata.........................................41

KNJIŽNIČNA GRAĐA..................................43OBLIKOVANJE KNJIŽNIČNOGA FONDA.........................................................................63

Kupnja........................................................64Zamjena......................................................66Dar..............................................................68Obvezni primjerak......................................70Vlastita izdanja...........................................71

FAZE U IZGRADNJI KNJIŽNIČNOGA

FONDA...........................................................72Istraživanje zajednice korisnika i njezinihpotreba........................................................77Plan nabave................................................79Selekcija knjižnične građe..........................84PREPORUKE KNJIŽNIČARIMA KOJIOBAVLJAJU SELEKCIJU .......................94Nabava knjižnične građe............................95Pročišćavanje knjižničnoga fonda..............99Vrednovanje knjižničnoga fonda..............104

KOORDINIRANA (USKLAĐENA) NABAVA.......................................................................106

PRIJEM KNJIŽNIČNE GRAĐE I NJEZINRASPORED ...................................................108

KONTINUACIJA, SREĐIVANJE IUPOTPUNJAVANJE PERIODIKE..............110INVENTARI I INVENTARIZACIJAKNJIŽNIČNE GRAĐE.................................114PROVJERA I PRIPREMA GRAĐE ZASTRUČNU OBRADBU...............................120IV...................................................................122

STRUČNA OBRADBA KNJIŽNIČNE GRAĐE...........................................................................122

KATALOGIZACIJA (formalna obradbaknjižnične građe)...........................................122

Pravila i međunarodni standardi zakatalogizaciju...........................................123Kataložne jedinice (pojam i vrste)...........128Katalogizacija omeđenih publikacija.......131 Kataložni opis .........................................163Kataložni opis serijskih publikacija ........212Katalogizacija neknjižne građe i drugihposebnih vrsta građe.................................223Rekatalogizacija knjižnične građe............225Retrospektivna konverzija........................227Kontinuacija i nadopisivanje u postojećekataložne jedinice....................................228Skupna obradba knjižnične građe............232Analitička obradba serijskih publikacija. .234Obradba publikacija u zbirci duplikata....236Bibliografska obradba..............................237Centralizirana i kooperativna katalogizacija..................................................................238Katalogizacija u publikaciji - CIP i skraćeni kataložni zapis..........................................241

SADRŽAJNA ILI STVARNA OBRADBA

KNJIŽNIČNE GRAĐE................................243Klasifikacija i klasifikacijski sustavi........244Univerzalna decimalna klasifikacija (UDK) ..................................................................246Klasificiranje ili stručenje prema UDK ...256Reklasifikacija knjižnične građe .............261Predmetna obradba knjižnične građe.......262Sadržajne odrednice ................................264Formalne odrednice .................................274Uputni listići ............................................275Pravila za predmetnu obradbu .................278Drugi oblici sadržajne obradbe knjižničnegrađe.........................................................282Dokumentacijska djelatnost ....................282Izradba bibliografija u knjižnicama .........285

SIGNIRANJE, TEHNIČKA OBRADBA ISMJEŠTAJ KNJIŽNIČNE GRAĐE ................289

SIGNIRANJE KNJIŽNIČNE GRAĐE........290TEHNIČKA OBRADBA KNJIŽNIČNEGRAĐE.........................................................300SMJEŠTAJ KNJIŽNIČNE GRAĐE.............302

KATALOZI I DRUGE BAZE PODATAKA UKNJIŽNICAMA ..............................................306

FORMALNI KATALOZI.............................311Abecedni katalog......................................312Matični katalog.........................................320Mjesni katalog..........................................321Ostali formalni katalozi............................323

STVARNI (REALNI) KATALOZI...............324Stručni katalog.........................................325Predmetni katalog.....................................332

MJEŠOVITI KATALOZI.............................336SKUPNI (CENTRALNI) KATALOZI.........338POSEBNI KATALOZI I KARTOTEKE......341SMJEŠTAJ I ODRŽAVANJE KATALOGA -ULAGANJE I UMNOŽAVANJE LISTIĆA.342BAZE PODATAKA......................................346

SLUŽBE I USLUGE ZA KORISNIKE ..........352KORIŠTENJE KNJIŽNIČNE GRAĐE........353

Korištenje knjižnične građe u knjižnici....356Pokretne knjižnice....................................360Međuknjižnična posudba..........................362

ZADUŽIVANJE I RAZDUŽIVANJEKNJIŽNIČNE GRAĐE................................364REPROGRAFSKO UMNOŽAVANJEDIJELOVA KNJIŽNIČNE GRAĐE.............375

OBAVIJESNA (INFORMATIVNA) SLUŽBA.......................................................................376

Knjižnična obavijest i pojedinačni korisnik..................................................................378Skupni korisnici i obavijesti.....................380Selektivna diseminacija informacija........381Konvencionalno i nekonvencionalnopretraživanja i pronalaženje obavijesti.....382Tehnička sredstva za pretraživanje ipronalaženje obavijesti.............................387Korištenje stručnih i znanstvenih obavijesti..................................................................389

REFERALNA DJELATNOST UKNJIŽNICAMA...........................................395STUDIJSKI ODJEL......................................396PREDSTAVLJANJE KNJIŽNIČNE GRAĐE.......................................................................397

Izložbe knjižnične građe...........................397Književne večeri i predstavljanje publikacija..................................................................399

IZDAVA ČKA DJELATNOST KNJIŽNICA.401KORISNICI KNJIŽNICA I NJIHOVOPOUČAVANJE.............................................403

Poučavanje korisnika znanstvenih obavijesti..................................................................406

VIII................................................................410ČUVANJE I ZAŠTITA KNJIŽNIČNOGAFONDA ...........................................................410

UVEZ KNJIŽNIČNE GRAĐE.....................415RESTAURIRANJE I KONZERVIRANJEKNJIŽNIČNE GRAĐE................................418ZAŠTITA KNJIŽNIČNE GRAĐESPOMENIČKE VRIJEDNOSTI..................420REVIZIJA KNJIŽNIČNOGA FONDA........422

Priprema za reviziju.................................424Neposredan uvid u knjižnični fond..........425Izradba dokumentacije o reviziji..............430Sređivanje i analiza prikupljenih podataka..................................................................431

IX..................................................................434ZGRADA, PROSTORIJE I OPREMA ZAKNJIŽNICE .....................................................434

X....................................................................446KNJIŽNIČNI DJELATNICI ............................446

KNJIŽNIČARSKA ZVANJA I ŠKOLOVANJEU HRVATSKOJ.............................................447

HRVATSKO BIBLIOTEKARSKO DRUŠTVO.......................................................................449MEĐUNARODNI SAVEZKNJIŽNIČARSKIH UDRUŽENJA IUSTANOVA - IFLA.....................................451XI..................................................................454

SURADNJA MEĐU KNJIŽNICAMA ...........454PLANIRANJE I UPRAVLJANJE UKNJIŽNICI I KNJIŽNIČARSTVU..............472ZAKONI.......................................................475PODZAKONSKE UREDBE........................477

Standardi..................................................477PRAVILNICI................................................479KNJIŽNIČNA STATISTIKA........................481

Literatura .........................................................490

Predgovor

Ova je knjiga napisana s namjerom da prikaže,u prvom redu, put publikacije od njezina ulaska uknjižnicu do prijelaza u ruke korisnika. U taj suproces uključene mnoge službe i osobe koje, da biobavile najvažniju zadaću knjižničarstva - štobolje i što brže odgovoriti na raznovrsne zahtjevekorisnika za knjižničnom građom i obavijestima -uspostavljaju i nude raznolike usluge. Stručni su idrugi prateći poslovi u knjižnici postavljenihijerarhijski, no tek zajedno tvore mozaikknjižničnih djelatnosti cjelovitim i svrsishodnim. Upravo je stoga u knjizi dan "opći pogled uknjižnicu", iako svaka vrsta knjižnica nedvojbenoima i svoje posebnosti. Premda sam namjernoodabrala praksu kao polazište, nastojala samuputiti na važnija teorijska ishodišta, gdje god samsmatrala potrebnim. Bibliografske jedinice navedene u popisu

literature tek su dio najraznovrsnije knjižne građekoju je valjalo proučiti tijekom radnoga vijeka i zapripremu ove knjige. Knjiga je namijenjena knjižničnim djelatnicima-početnicima koji imaju tek osnovna znanja izstruke ili pak, nažalost, nemaju ni takva znanja, arade u manjim knjižnicama i u mjestima udaljenimod gradskih središta. Dobro će poslužiti i ostalimdjelatnicima u knjižnici te pojedincima koje zbogstručnih ili drugih razloga zanima rad u knjižnici,primjerice djelatnicima koji rade u drugimdokumentacijskim i informacijskim ustanovama. Ovako zamišljen, ovo je prvi priručnik takvevrste u nas. Premda se može činiti da je doneklezakasnio jer se u knjižnicama događaju mnogepromjene - od ostvarenja knjižničarskih težnji zaizravnijim sudjelovanjem knjižnica u kulturnomeživotu vlastite sredine do korisničkog prihvaćanjaideje o neizbježnom djelovanju knjižnica u društvukoje želi gospodarstveno i kulturno napredovati;od uvođenja novih vrsta knjižnične građe dokorištenja telekomunikacijskih tehnika u obradbi iprijenosu obavijesti i dokumenata - nadam se da

može korisno poslužiti svima kojima je izravno ilineizravno namijenjen. U pisanju knjige, kao što je već uobičajeno zaovu vrstu publikacija, služila sam se radovimamnogih autora, posebno rukopisom dr. TatjaneAparac-Gazivoda o izgradnji knjižničnih fondova isuradnji među knjižnicama. Osim toga, dr. T.Aparac-Gazivoda, kao urednica ove knjige,osmišljavala je neke njezine dijelove više no što jeuobičajeno, pa joj se zbog svega toga najiskrenijezahvaljujem. Kolegicama Aleksandri Malnar iDorici Blažević iskreno zahvaljujem na vrloodređenim i korisnim prijedlozima u njihovimrecenzijama. Posebnu zahvalnost dugujem svimdjelatnicima Naklade Benja, a napose direktoru dr.Srećku Jelušiću koji me je poticao u radu i nakrajuobjavio ovu knjigu. Zahvaljujem na razumijevanjui novčanoj pomoći Društvenom fondu društvenihdjelatnosti općine Rijeka (sada Odjel gradskeuprave za kulturu) i Narodnim novinama izZagreba, napose dr. Petru Piskaču. Ugodna mi je dužnost zahvaliti se i svimkolegicama i kolegama koji su me poticali na

pisanje, nesebično mi pomagali u pripremanjurukopisa i pribavljanju literature. Držim da u Priručniku mnogo toga nije rečeno, inadati se da će ga netko uskoro nadopuniti.

KATICA TADI ĆU Rijeci, studeni 1993.

I.

KNJIŽNICE IDRUŠTVO

Prve su knjižnice nastale iz društvene potrebeda se pohrane i sačuvaju spisi koji su reguliraliporedak u društvu. Prve zbirke državnopravnih idrugih zapisa, pomno odabirane i prikupljane,zajedničko su ishodište današnjih knjižnica iarhiva. Tijekom razvoja društva, a i takvih mjestaza pohranu pisanih spomenika kulture, arhivi iknjižnice su dugo vremena bili pod istim krovom iistom upravom, ali su se s vremenom razdvojili.Danas možemo kazati da arhivi prikupljaju,sređuju i obrađuju, te pohranjuju i daju nakorištenje sve ono što je proizvod djelovanjaupravnih, gospodarskih i ostalih ustanova, aknjižnice pak umnožene duhovne proizvode, bilo

da se radi o kulturnoj ili znanstvenoj dimenziji tihproizvoda. I jedna i druga djelatnost -knjižničarska i arhivistička, imaju, uglavnom,razgraničen djelokrug, iako se arhivska građamože naći pohranjena u knjižnici, a knjižnična segrađa (uglavnom rukopisna i nekonvencionalna)može pronaći i u arhivima. I arhivistika iknjižničarstvo imaju vlastite odredbe o načinupohrane, sređivanju i odradbi svojih fondova tenjihovu korištenju. Zajednica korisnika knjižnicâ (nakon odvajanjaknjižnica od arhiva) bila je vrlo malena iograničena na određeni krug. Dugo su vremena usvojoj povijesti knjižnice usluživale samo određenbroj pojedinaca. Tek se u 18. stoljeću, sa širenjemideja prosvjetiteljstva, broj korisnika (pa i brojknjižnica) znatno povećao. Otad je knjižničarstvo,umjesto dotadašnjega osnovnog cilja -omogućavanja samog čitanja, usmjereno napodučavanje - cilj koji se još više naglašava u 19.stoljeću, usporedno s razvojem tehničkihdostignuća i povećanjem broja korisničkepopulacije.

U 20. stoljeću knjižničarstvo postavlja nov cilj -snažnije posredovanje u prenošenju zabilježenogljudskoga znanja i iskustva, pa se vezano uz tojavljaju načela otvorenosti fondova i dostupnostipublikacija. U teoriji i praksi knjižničarstva tanačela označuju kvalitetnu promjenu jer sutilitarne razine upućuju na posredničku, na onajdio njegove djelatnosti koji ponajbolje objašnjavazašto je knjižničarstvo nezaobilazno u razvojuljudske civilizacije otkad se civilizacija počinjezasnivati na pisanim simbolima. Teoretičarknjižničarstva J. Nitecki zaključuje da je tijekomsvojega razvoja "društvo knjižnice podnosilo,potom ih je počelo prihvaćati poput, uvjetnorečeno, nečega bez čega se ne može, da binaposljetku djelatno sudjelovalo u njihovu radu". Takvo se djelatno sudjelovanje društva u raduknjižnica može sagledati s različitih gledišta:ideološko-političkoga, gospodarstvenoga,kulturnoga, znanstvenoga i obrazovnoga.Ideološko je gledište usko povezano s političkim,a u tom pogledu sva demokratska društva ustavomjamče ravnopravnost svih građana u korištenju i

dostupnosti publikacija i obavijesti. Koliko takvojamstvo građani mogu koristiti svakako ovisi orazini razvoja i organizaciji knjižničarstva što je uizravnoj vezi s kulturnim, obrazovnim,znanstvenim i informacijskim potrebama članovaodređene društvene zajednice i društva u cjelini. Iako su knjižničarstvo i knjižnice dio ukupnekulture društva i imaju znatan, premda uobičajenonevidljiv, utjecaj na opće društvene tokove, njihovje položaj i razvoj u našemu društvu ponajčešće narubu društvenog zanimanja. Kao djelatnost kojastvara određen sustav obavijesti, jer je sva stručnaobradba u knjižnicama usmjerena na stvaranje"znanja o znanju", knjižničarstvo jekomplementarno znanosti, premda ni približno neuživa isti položaj. Nerijetko, naime, osnivanje irazvoj učilišta u našoj sredini nije pratio istovjetanstupanj razvoja knjižničarstva. Iako se uznanstvenim krugovima često upozorava naneodgovarajuću dostupnost obavijesti i publikacijapreko knjižnica i knjižničnih mreža, knjižničarisámi, premda svjesni posljedica loše organizacijemeđuknjižnične suradnje, skloni su taj propust

pripisati nedovoljnom zanimanju i sudjelovanjuakademske, a i šire društvene zajednice urješavanju bitnih pitanja knjižničarstva. Konačno,obrazovnu razinu pučanstva, a to znači iobrazovnu razinu društva u cjelini, potrebno jesustavno podizati, da bi se društvo uopće moglodalje razvijati. Udio je knjižnica pritom velik, inikako ga se ne bi smjelo zanemariti. Promatrajući knjižničarstvo s navedenihgledišta, moramo ustvrditi da je razina njegovarazvoja i domašaja zrcalo kulturnoga icivilizacijskog stanja društva. Knjižničarstvo trebapodići na višu razinu ne samo sustavnim ikvalitetnijim obrazovanjem njegovih kadrova,nego i većim materijalnim izdvajanjem, kao ismišljenim sustavom njegova djelovanja. Inače,djelujući s margine društva, knjižničarstvo ostajeokrenuto samome sebi. Svi napori u podizanjurazine vlastitoga stručnog rada nedovoljni su bezveće društvene pomoći. Loše ustrojena i siromašnaknjižnična djelatnost odraz je stvarnog stanja udruštvu, napose njegove kulturne razine. Tvrdnjada je knjižničarstvo temeljna kulturna djelatnost

svakoga naroda neosporna je, pa tek dobrimdjelovanjem knjižnicâ knjižničarstvo možezahtijevati svoje mjesto unutar sveopće svjetskekulture. Knjižničarstvo sámo trebalo bi postatimudrije, i u svojim nastojanjima za podizanjemugleda u društvu, smišljenim bi planiranjemtrebalo osigurati kvalitetne službe i usluge zakorisnike i utjecati na njihove predodžbe onužnosti takvih službi i usluga. Unatoč zadovoljavajućem ilinezadovoljavajućemu mjestu u društvu,knjižničarstvo, kao djelatnost, obično uživapotpunu društvenu brigu što se tiče zakonskeregulative. Osim temeljnih zakona (oknjižničarstvu i knjižnicama, o osnovnomškolstvu, o visokoškolskom sustavu, o znanstveno-istraživačkome radu i sl.), djelovanje strukeuređuju i mnogi podzakonski spisi. Težeći štoboljemu i svrsishodnijem radu, povezujući se nameđunarodnoj razini, knjižničarstvo je stvorilostandarde i norme za gotovo sve vrste knjižnica, zastručnu obradbu itd. Pojedinačne pak knjižnicerazličitim pravilima uređuju svoje odnose sa

zajednicom korisnika, kao i mnoga pitanjavlastitoga unutarnjeg rada.

KNJIŽNICA

(definicija, vrste i zadaci)

Povijest knjižnica prati povijest knjige jer jezajedno s potrebom za pisanjem i zapisivanjemnastajala i želja da se napisano sačuva naodgovarajućemu mjestu. Umnožavanjem iprikupljanjem zapisa uočavala se potreba zaprikladnim smještajem pohranjene građe, ali i zapomagalima kojima bi se brzo pronalazio određeniprimjerak. Tako su nastajale knjižnice, mjesta ukojima se pohranjivala i organizirano smještalaveća ili manja količina zapisa radi njihova čuvanja

i korištenja. Riječ knjižnica izravno proizlazi iz riječi knjiga.Biblioteka, istoznačnica za knjižnicu, nastala je oddvije grčke riječi: biblion - knjiga i theke -pohrana, spremište. Osnovno im je značenje istospremište knjiga, ali suvremeno određenje pojmaknjižnica obuhvaća ustanovu koja prikuplja,sređuje, čuva i daje na korištenje knjižničnu građu,te pruža raznolike knjižnične usluge svojimkorisnicima. I jednoj i drugoj riječi, međutim,svojstvena je i višeznačnost. Takoknjižnica/biblioteka označuje:

• zgradu ili prostorije u kojima su smješteneknjige i u kojima se korisnicima nuderaznolike knjižnične usluge;

• zbirku knjiga i druge građe (npr. privatnaknjižnica/biblioteka, javnaknjižnica/biblioteka) koja ne mora bitiuređena prema načelima knjižničarskestruke;

• nakladničku cjelinu (zbirku), poput npr.Biblioteke Hit, Knjižnice Matice hrvatske,

Philosophische Bibliothek).

Riječ biblioteka susreće se često u naslovimastarih časopisa i u značenju bibliografija, osobito uprvim bibliografijama (npr. u Gesnerovojbibliografiji Bibliotheca universalis, Draudovojbibliografiji Bibliotheca librorum germanicorumclassica). Budući da je uobičajeno svaku zbirku knjiganazivati i knjižnicom/ bibliotekom, valja namodrediti knjižnicu u institucionalnom smislu. Tonije lako i ne može se postići kratkom definicijom.Mi ćemo knjižnicu (engl. Library, njem.Bibliothek i Bücherei, tal. la biblioteca, franc.bibliothéque, rus. biblioteka) odrediti kao:

kulturnu i informacijsku ustanovukoja, slijedeći općeprihvaćene ciljevedruštva i načela stručnoga rada,odabire, nabavlja, obrađuje, ufizičkome i obavijesnom smislusređuje te čuva i daje na korištenjeknjižničnu građu, a prekoorganiziranih službi pruža raznolike

usluge aktivnim i potencijalnimkorisnicima.

U toj su definiciji izrijekom navedeni zadacisvake knjižnice:

• sustavan i neprestan odabir knjižničnegrađe;

• sređivanje i stručna obradba knjižničnegrađe;

• logičan i primjeren smještaj knjižničnegrađe;

• čuvanje i zaštita knjižnične građe; • davanje na korištenje knjižnične građe; • davanje obavijesti o knjižničnoj građi u

jednoj knjižnici ili u više njih.

To su osnovni zadaci koji i vrijede za svakuknjižnicu, a prema vrsti knjižnice pojavljuju se iposebni zadaci. Teorija knjižničarstva razlikujenekoliko vrsta knjižnica i njihove podvrste.Kriteriji prema kojima se knjižnice razvrstavajurazličiti su, no u praksi se najčešće kombiniraju.

Knjižnice se, naime, razlikuju s obzirom na svojeosnivače odnosno s obzirom na svoju samostalnostili podređenost matičnoj ustanovi (samostalneknjižnice ili knjižnice u sastavu), s obzirom naotvorenost većoj ili manjoj zajednici korisnika(javne ili otvorene knjižnice, poluotvoreneknjižnice i knjižnice zatvorena tipa), s obzirom nanačin korištenja knjižnične građe (posudbeneknjižnice, priručne/referentne knjižnice i mješoviteknjižnice), i s obzirom na vrstu građe kojuprikupljaju (znanstvene, općeobrazovne, dječje,glazbene i slično). Uneskova tipologija, koja sezasniva na dvama osnovnim kriterijima - kriterijugrađe i kriteriju otvorenosti, razlikuje:

• nacionalne knjižnice • visokoškolske knjižnice • općeznanstvene knjižnice (koje nisu ni

nacionalne ni sveučilišne) • narodne (pučke) knjižnice • školske knjižnice i • specijalne knjižnice.

Nacionalne su knjižnice uobičajeno nositeljicijelokupna knjižničnoga sustava određene zemlje.Prikupljaju svu knjižničnu građu tiskanu u zemlji,svu građu koja se odnosi na tu zemlju te građukojoj su autori građani te zemlje odnosnopripadnici određena naroda. Nacionalne knjižniceizrađuju nacionalne bibliografije i djelatnosudjeluju u međunarodnom programu Općegabibliografskog nadzora (Universal BibliographicControl - UBC). One također prikupljaju vrijednadjela svjetske tiskarske proizvodnje, osobitotemeljna djela i priručnike za sva područjaznanosti. Nacionalne knjižnice uspostavljaju ivode skupne kataloge i druge baze podataka tepovezuju knjižnice i druge informacijske ustanovena domaćoj i međunarodnoj razini. U pojedinim susredinama nacionalne knjižnice ujedno i središnjetočke nacionalnoga knjižničnoga sustava ipreuzimaju odgovornost za provedbumeđunarodnog programa Opće dostupnostipublikacija (Universal Availability of Publications- UAP).

Visokoškolske knjižnice prikupljaju, obrađuju,pohranjuju i daju na korištenje dokumente iobavijesti znanstvenoga, obrazovnoga iopćekulturnog značenja, u prvom redu članovimasveučilišta i drugih znanstveno-nastavnih jedinica.Sastavni su dio znanstveno-nastavne infrastrukturejer svojim fondovima, službama i uslugamapridonose razvoju znanosti i pomažu u promicanjuodgojno-obrazovnoga i znanstvenoistraživačkograda na sveučilištima.

Općeznanstvene knjižnice (npr. središnjeknjižnice sveučilištâ, akademijske knjižnice,regionalne knjižnice) također prikupljaju građu izsvih znanstvenih područja, posebno građuinterdisciplinarnoga i multidisciplinarnogznačenja. Ovisno o osnivaču, krug njihovihkorisnika obuhvaća znanstvenike, stručnjake sraznih područja, studente i učenike srednjih školaako su knjižnice namijenjene cijeloj regiji ilipokrajini, odnosno akademike i znanstvenike akoje osnivač znanstvena akademija.

Pučke (narodne) knjižnice također prikupljaju

raznoliku građu, a otvorene su svim slojevimapučanstva. Svojim službama i uslugama potiču išire opće obrazovanje, stručni i znanstveni rad, aposebno se zalažu za to da svi slojevi pučanstvasteknu naviku čitanja i korištenja raznolikihknjižničnih usluga.

Školske su knjižnice jedinice odgojno-obrazovnog sustava škole. Njihova je zadaća daunapređuju sve oblike i metode odgojno-obrazovnog procesa, pomažu u stručnomusavršavanju nastavnika i u učenika stvarajunaviku čitanja i korištenja knjižničnih usluga.

Specijalne knjižnice stručne su organizacijskejedinice u sklopu javnih, mješovitih i privatnihpoduzeća te obrazovnih i kulturnih, zdravstvenih,pravosudnih i drugih ustanova. One zadovoljavajupotrebe za knjižničnom građom i obavijestima, uprvom redu članova matične ustanove, i pomažuim da u stručnome i istraživačkom radu unutarodređenoga specijaliziranog područja dobijupouzdane obavijesti i primarne dokumente.

Osnovni zadaci knjižničarstva kao djelatnosti odposebne društvene važnosti, ostvarenje kojih jenajočitije u sadašnjim i budućim službama iuslugama za korisnike, određuju i unutarnji ustrojknjižnica i njihovo mjesto u knjižničnimsustavima i mrežama. Bez obzira na veličinu ivrstu određene knjižnice, njezin se unutarnji ustrojzasniva na dvama podsustavima: stručnom iadministrativno-upravljačkom, te na njihovumeđusobnom odnosu i odnosu knjižnice i njezinaokruženja.

Sl. 1.Tijek stručnih poslova u knjižnici

Svaka knjižnica svoju djelatnost i usluge zakorisnike planira prema unaprijed postavljenom iprihvaćenom cilju, uvažavajući pritom osobitostizajednice korisnika kojoj je namijenjena te vlastitekadrovske, prostorne, tehničke i financijskemogućnosti. Uobičajen slijed stručnih iadministrativnih poslova susreće se u svimvrstama knjižnica s tim da u knjižničnim mrežamaodređeni poslovi mogu biti centralizirani odnosnodogovorno podijeljeni između knjižnica sudionica(vidjeti Sl. 1). U današnjem sustavu obavješćivanja, uzknjižnice se pojavljuju i druge ustanove kojeizravno sudjeluju u komunikacijskim procesimašto se zasnivaju na posredovanju i prijenosupisanih dokumenata. Uz arhive, koje smo već

naveli, valja posebno izdvojiti dokumentacijskasredišta koja se bave analitičkom obradbomdokumenata unutar određenog područja, radiizradbe sekundarnih i tercijarnih publikacija. Da bise stručnjacima omogućilo praćenje postignuća udrugim sredinama, u dokumentacijskim je

središtima razvijena i prevodilačka djelatnost.Primarni se dokumenti mogu čuvati, ali je njihovapohrana pretežno vezana uz njihovu trenutačnuvažnost. Referalna središta informacijske suustanove koje upućuju znanstvenike, istraživače iostale zainteresirane korisnike na knjižnice,dokumentacijska središta, središta za vrednovanjeobavijesti (evaluation centre) ili na pojedince,stručnjake za određeno područje ili pitanje. Navedene i druge ustanove, poput ustanova kojese bave izradbom i prodajom bibliografskih i inihbaza podataka važnih u stručnom i znanstvenomradu, bitni su činitelji u procesima znanstvenogkomuniciranja. Stoga su u sredinama koje voderačuna o djelotvornosti i svrsishodnosti sustavaznanstvenoga obavješćivanja povezane s onimjedinicama knjižničnoga sustava koje izravnosudjeluju u stvaranju i prijenosu znanstvenihobavijesti.

KNJIŽNI ČARSTVO IKNJIŽNI ČNA ZNANOST

Djelatnost koja se bavi ustrojem i poslovanjemsvih vrsta knjižnica, a osnovna joj je svrhaomogućavanje najpogodnijeg korištenja kulturnihi znanstvenih tečevina čovječanstva zabilježenihna različitim vrstama dokumenata radi svestranograzvoja pojedinca i društva u cjelini, naziva seknjižničarstvo (bibliotekarstvo). Knjižničarstvo(engl. Librarianship, njem. Bibliothekswesen,Bibliotheksvervaltung, tal. biblioteconomia, franc.bibliothéconomie, rus. bibliotekovedenie)obuhvaća posebno: izgradnju mreže knjižnica,izgradnju knjižničnih fondova, njihovo sređivanjeu prostornome i obavijesnom smislu, čuvanje izaštitu, pružanje informacijsko-referalnih usluga iuslugâ opskrbe knjižničnom građom te raznolikeaktivnosti kojima se razvijaju navike čitanja ikorištenja knjižničnih usluga. Iako je knjižničarstvo jedna od najstarijih

kulturnih djelatnosti, knjižnica je tek u novijedoba, vezano uz nagli razvoj znanosti i tehnike,demokratizaciju života i obrazovnih sustava te uzsve snažniju potrebu ljudi da budu obaviješteni,priznata kao posebna društvenovrijedna ustanova.Uspostavljen je sustav školovanja i knjižničarstvopriznato kao posebna struka, a ustanovljene su iteorijsko-metodološke osnove knjižnične znanosti.Od prvih ozbiljnih nastojanja da se utvrdeishodišta za knjižničnu znanost (Schrettinger,1808, njegovi sljedbenici i kritičari), donošenjaprvih zakona u području knjižničarstva, osnivanjaprvih knjižničarskih udruženja i otvaranja prvihškola za knjižničare do današnjih dana, kada seosjeća sve snažniji utjecaj obavijesnih tehnika isve veći priljev novih medija u knjižnice,knjižničarstvo je kao djelatnost širilo lepezu svojihusluga, prateći promjene u okruženju koje suodređivale nove i složenije zahtjeve korisnika.Kao znanstvena disciplina pak, knjižnična jeznanost nastojala proširiti koncept knjižničnogadiskursa i odrediti uporišta za svoju teorijsko-metodološku osnovu. Pritom se, u ustanovljivanju

svojega interdisciplinarna položaja u sustavuznanosti i dokazivanju razvoja i mijena svojeznanstvene paradigme, koristila dostignućimadrugih disciplina.

II.

IZGRADNJAKNJIŽNI ČNOGAFONDA

Već je u prvim knjižnicama knjižnični fond bioosnova za određivanje radnih postupaka i vrstausluga koje se nude zajednici korisnika. Knjižničnise fond stvara i održava slijedom utvrđenihkriterija odabira građe i načina njezine nabave. Uovome ćemo odjeljku ponajprije ustanoviti što jeknjižnični fond, koje su njegove značajke i kakvamu je struktura, a potom ćemo opisati postupakizgradnje fonda sa svim njegovim sastavnicama.

KNJIŽNI ČNI FOND

Sva građa koju knjižnica posjeduje i daje nakorištenje naziva se knjižničnim fondom.Knjižnični je fond promjenljiv i s obzirom naveličinu i s obzirom na vrstu građe. S obzirom nakoličinu građe on se neprestano povećava, iako seu radu knjižnice povremeno može dogoditi i da sesmanji. Pojavom novih medija knjižnični se fondobogaćuje novim vrstama građe. Zbog svojepromjenljivosti, knjižnični se fond izgradnjomstalno nadopunjuje. Budući da knjižniceprikupljaju raznovrsnu građu, knjižnični je fondraspoređen prema određenim cjelinama.Raznovrsnost građe uvjetuje unutarnju podjeluknjižničnoga fonda, pri čemu je važna i veličinaknjižnice. U manjim se knjižnicama knjižnični fonduobičajeno dijeli u dvije osnovne zbirke: zbirkuknjiga i zbirku periodike (časopisi i novine). Čestose stvaraju i druge zbirke. Te su zbirke unutar

fonda odijeljene, a njihov broj ovisi o veličiniknjižnice i vrsti knjižnične građe koju posjeduje.Velike i veće knjižnice, a to su uglavnomnacionalne, općeznanstvene pa i veće pučkeknjižnice, obično svoj aktivni knjižnični fonddijele na opću zbirku i cijeli niz posebnih zbirki. Podjela se provodi prema vrsti građe i premasadržajima koji su zastupljeni. Prema vrsti građeobično se stvaraju ove zbirke: zbirka rukopisa,zbirka starih tiskanih knjiga (s određenomgraničnom godinom), zbirka periodike, zbirkagrafike, zbirka kartografskih publikacija,muzikalija, fotografija, gramofonskih ploča,mikrofilmova, sitnog tiska i druge. Premapredstavljenom sadržaju mogu se izgrađivatiposebne zbirke, primjerice, zavičajne zbirke,spomen-zbirke, zbirke knjižničarske literature. U knjižnicama s dugom tradicijom stari se fondodvaja od suvremenoga. Visokoškolske knjižnice,fakultetske i sveučilišne, u posebne zbirkesvrstavaju diplomske i magistarske radnje tedoktorske disertacije. Zbirke referentne literatureposebne su zbirke u gotovo svakoj knjižnici.

Jednako se tako odvajaju i duplikati. Mnoge veće knjižnice primaju na pohranu(depozit) knjižničnu građu drugih vlasnika; takvaje građa posebna cjelina u knjižnici (primjerice,zbirka Metropolitana u Nacionalnoj i sveučilišnojbiblioteci, zbirka doktorskih disertacija Riječkogsveučilišta u Naučnoj biblioteci u Rijeci). Mnoštvo zbirki u knjižnicama dijeli se nastatične zbirke, koje se ne popunjavaju niti semijenjaju, i zbirke koje se nadopunjavaju iuglavnom se uspostavljaju jednako kao i općazbirka. Statične zbirke u knjižnicama su: stari fond (akoga knjižnica ima), darovane privatne knjižnice(kada se obrađuju i vode kao posebne cjeline),knjižna građa drugoga vlasnika koja je samopohranjena u određenu knjižnicu. Za razliku odtakvih zbirki, aktivne zbirke zahtijevaju odknjižničnih djelatnika mnogo znanja i pažnje prinjihovu oblikovanju tijekom izgradnjeknjižničnoga fonda. Bitno je uspostaviti čvrste irazumljive kriterije prema kojima se knjižničnagrađa razvrstava u posebne zbirke.

Za zbirke koje nastaju prema vrsti određenegrađe, taj je postupak jednostavan jer je vrstu lakoprepoznati. Odvajanje sitnog tiska od građe zaopću zbirku, međutim, zahtjevniji je posao. Sitantisak u mnogim se knjižnicama označuje kao građamanje ili prolazne (efemerne) vrijednosti. No uknjižnicama koje čuvaju nacionalnu tiskarskuproizvodnju, ili u knjižnicama koje stvaraju ičuvaju zavičajne zbirke, takva građe imanesumnjivu kulturološku vrijednost, pa joj seposvećuje i posebna pažnja. Općenito uzevši, u svjetskoj se knjižničnoj praksirazličito pristupa odabiru, obradbi i načinimapohrane sitnoga tiska. Neke knjižnice samopopisuju takvu građu, neke je obrađuju skupno, aneke pojedinačno, jednako kao i svaku drugugrađu. Bez obzira na to kako postupaju pojedineknjižnice, važno je istaknuti da je u poslovanju sasitnim tiskom potrebno obaviti odabir, obradbu ipohranu te omogućiti dostupnost te vrste građe. Zbirke koje se izgrađuju prema drugimkriterijima, a ne prema vrsti odnosno obliku građe,zahtijevaju osmišljen i unaprijed zadan pristup.

Takva je zavičajna zbirka koja sadržajno obuhvaćasvu povijest i sadašnje stanje određena područja ilimjesta odnosno zavičaja. U zavičajnoj se zbirciskupljaju:

• publikacije objavljene u zavičaju; • publikacije autora zavičajnika, a

objavljene bilo gdje; • sve što je objavljeno o zavičaju ili o

njegovu pučanstvu (ili samo opojedincima), bez obzira na mjestoobjavljivanja.

Knjižnični se fond, znači, u svim svojimdijelovima stalno popunjuje, uz uvažavanje jasnihi točno određenih granica. To se postižeosmišljenom nabavnom politikom i odabiromgrađe, ažurnom obradbom, odgovarajućomzaštitom te stalnim pročišćavanjem ivrednovanjem fonda.

Zatvoreni fond

Knjižničnim se fondom obično koriste svikorisnici knjižnice pod jednakim uvjetima,određenim pravilnikom o korištenju određeneknjižnice. Međutim, malo koja knjižnica nema zaseban,takozvani zatvoreni fond. Zatvoreni je fond dioknjižničnoga fonda koji nameće poseban postupaku korištenju i smještaju građe. Obično je odvojenod aktivnoga knjižničnoga fonda, dostupan jejedino određenim knjižničnim djelatnicima, aslužiti se njime mogu samo oni korisnici koji za todobiju posebno dopuštenje i kojima je građa iztoga fonda potrebna za znanstveni ili istraživačkirad. Taj se fond koristi uz odobrenje ravnateljaknjižnice, a katkad i uz odobrenje državne vlasti.O tome fondu uglavnom nema obavijesti ukatalozima ili kompjutorskim bazama podataka, aako su i izrađene odgovarajuće kartoteke, datotekeili popisi, ne daju se na uvid svim korisnicima.Budući da se taj dio knjižničnoga fonda možekoristiti jedino uz izričit zahtjev korisnika, svakise takav zahtjev razmatra i procjenjuje. Iakozatvoreni fond nastaje kao određen oblik cenzure u

knjižnici, njegov se sadržaj bitno razlikuje odknjižnice do knjižnice. Određene se publikacijestavljaju u zatvoreni fond zbog političkih,vjerskih, etičkih (moralnih), pa i poslovnih(poslovna tajna) razloga.

Zbirka duplikata

Poseban, odijeljen dio knjižnične građe umnogim je knjižnicama zbirka duplikata. Zarazliku od aktivnoga knjižničnoga fonda, koji seuz određene uvjete daje na korištenje korisnicima,taj dio fonda nije izravno namijenjen korištenju.Odgovarao bi mu i naziv rezervni fond, ali ga unašoj knjižničnoj praksi najčešće nazivaju zbirkomduplikata ili zbirkom dubleta. Budući da se upraksi različito postupa s duplikatima i dubletama,ispravno je nazivati tu zbirku zbirka duplikata . U svakom je knjižničnome fondu, naime, brojsvezaka mnogo veći od broja naslova(bibliografskih jedinica), jer je mnoštvo

publikacija u njemu zastupljeno s više od jednogprimjerka. Zato se o bibliografskim jedinicama uknjižničnome fondu govori kao o unikatima i odubletama (iako u fondu može biti tri, četiri, pet pai više primjeraka određene publikacije). Premaodgovarajućim kriterijima u nabavi, knjižnice seodlučuju za to koje će publikacije nabaviti uvećem broju primjeraka. Za razliku od dubleta,zbirka duplikata stvara se od primjeraka kojipreostaju nakon što se u knjižni fond uvrstiodabrani broj primjeraka željene publikacije.Zbirka duplikata može se nadopunjavati i planski,pa se o tome vodi računa već u nabavi. Taj je diofonda smješten na izdvojenome mjestu uspremištu, ili se za njega osigurava posebnospremište. Služi za zamjenu publikacija, darivanjeknjiga odredjenim knjižnicama u osnivanju ilionima koje su pretrpjele štete, primjerice zbog rataili elementarnih nepogoda. Iz te zbirke knjižnicenadomještaju iste primjerke uništene ili nestalepublikacije u vlastitome fondu. U obradbi ismještaju građe u zbirci duplikata primjenjuju seposebna načela, drukčija od načela koja vrijede za

ostalu građu smještenu u aktivni knjižnični fond;zapravo se obradba nastoji što višepojednostavniti.

KNJIŽNI ČNA GRAĐA

Sva građa koja pristiže u knjižnice i koja se unjima čuva i daje na korištenje naziva seknjižničnom građom. Knjižnična je građaraznovrsna, a obuhvaća knjige, brošure, časopise,novine, muzikalije, rukopise, pisma, crteže,planove, karte, audiovizualnu građu (ploče, kasetei sl.), kompjutorske proizvode te sve ostaleproizvode umnožene mehaničkim, kemijskim ilielektroničkim postupcima. Prema Pravilniku zaizradbu abecednih kataloga Eve Verone, podknjižničnom se građom razumijevaju "(...) svevrste građe što ih biblioteka sakuplja, sređuje ikorisnicima stavlja na raspolaganje". Uza sve većibroj nekonvencionalne građe, u knjižnicama su i

dalje najviše zastupljene publikacije. Publikacija je"(...) tiskani ili drugom tehnikom umnoženiduhovni proizvod u jednome ili više nakladničkihsvezaka odnosno na jednom ili više slobodnihlistova" (E. Verona). Sastoji li se od jednogasveska, publikacija se naziva knjiga. Za knjige smanjim brojem stranica koristi se izraz brošura, alitaj pojam nije određen dovoljno jasno. Uknjižničarstvu brošurom se smatra knjiga manjegopsega (bez obzira na to ima li tvrd ili mekanuvez), s približno 100 stranica, ali je mjerilokadšto i manji broj stranica - 80, pa čak i 64 ili 50. Poneke knjige ne obrađuju samo jedan sadržaj,već su sastavljene od više priloga s pripadajućimsamostalnim naslovima. Te radove (unutar knjige)knjižničari nazivaju bibliografski nesamostalnima,ali sadržajno samostalnim radovima. Knjiga stakvim radovima obično ima zajednički stvarninaslov koji je nadređen pojedinačnim naslovima.Ima knjiga koje sadrže samostalne radove, ali oninisu povezani zajedničkim naslovom. Obično sepojavljuju u tri oblika:

• uz glavni rad u knjizi pojavljuje se jošjedan (ili više njih), a naslovi su imnavedeni na naslovnoj stranici. Nazivaju sedodani radovi ;

• u knjizi se uz glavni rad nalaze i drugiradovi, ali njihovi naslovi nisu navedeni uglavnom naslovu. Takav je rad (radovi)dotiskan (prištampan) rad ako u knjizi imasvoj vlastiti naslovni list (obično i simpresumom). Naziva se nakladničkiadligat;

• ako se uz glavni rad pojavljuje koji drugirad naslov kojega se ne nalazi na naslovnojstranici, a nema ni zasebnoga naslovnoglista, govori se o prikrivenome radu.

Knjiga koju knjižničar dobije u ruke naziva senakladnički svezak, bez obzira na to sadrži li jedanrad ili više samostalnih radova. Katkad se događa,a u prošlosti je to bilo gotovo uobičajeno, da seviše samostalnih brošura poveže u jedan svezak.Takva je publikacija knjigoveški svezak, a budućida je "privezana" zove se privez ili adligat.

Publikacija koja izlazi u više svezaka, premaopsegu može biti ograničena ili neograničena. Akoje ograničena, radi se o omeđenoj publikaciji, akoje neograničena, to je serijska publikacija(periodična publikacija). U omeđenoj publikaciji sadržaj djelapredstavljen je u jednom svesku ili u određenombroju svezaka objavljivanje kojih predstavljazaokruženu cjelinu. Omeđena publikacija u višesvezaka može izlaziti i više godina. Omeđenaznanstvena publikacija (u jednom svesku ili višenjih), koja obrađuje posebno znanstveno područje,temu i slično, naziva se monografija. Niz knjiga (omeđenih publikacija) često izlazipod zajedničkim skupnim naslovom. Takav se niznaziva nakladničkom cjelinom u sklopu kojeknjige mogu biti označene brojevima, premaredoslijedu izlaženja, ili pak neoznačene.Nakladnička cjelina, za koju se u knjižničarstvurabi naziv zbirka, može biti omeđena i tekuća. Omeđena je kada se u njezinu sklopu izdajeodređen (ograničen) broj omeđenih publikacija. Tosu izdanja sabranih (izabranih) djela određenog

autora, ili više djela koja obrađuju određenuproblematiku. Tekuća nakladnička cjelina, ili niz publikacija,sadržava u slijedu djela određenog izdavača, kojamogu, ali ne moraju, biti povezana sličnomproblematikom. Za takvu se nakladničku cjelinune zna koliko će dugo izlaziti. Serijska publikacija (periodična, tekuća,povremena) može se odrediti ovim označiteljima:

• izlaženje joj nije vremenski određeno; onase i začinje s namjerom da nastavi izlaziti ubeskonačnome broju svezaka, a prestajeizlaziti zbog različitih razloga (financijskih,političkih, osobnih), no nikad zato što jeiscrpila građu koju obrađuje;

• izlazi u određenim vremenskimrazmacima (ili povremeno);

• svaki svezak serijske publikacije rad jeviše autora;

• pripadnost svakoga pojedinačnog sveskaodređenoj serijskoj publikaciji vidljiva je unaslovu, sadržaju i vanjskom izgledu.

Sami za sebe pojedinačni svesci nemajusamostalno značenje.

Serijske se publikacije, prema tome, moguoznačiti kao publikacije koje pod istim stvarnimnaslovom izlaze određeno vrijeme u neprekidnunizu, u redovitim (ili neredovitim) vremenskimrazmacima, a pojedini su sveščići označenitekućim brojevima ili su datirani. Publikacije koje su samo umnožene (pisaćimstrojem, strojem za kopiranje i sl.) nazivaju seautografiranim publikacijama pa se u njihovojobradbi taj element označuje u napomeni riječima"strojopis autogr.". Osim publikacija u sveščićima (svescima)pojavljuju se i publikacije na slobodnim listovima.To su zemljopisne karte, grafički listovi, plakati,oglasi, leci i slično. U knjižnicama često nalazimo i rukopise -knjižničnu građu posebna oblika napisanu rukomili pisaćim strojem. Često rukopisi pripadajuskupini stare građe, ali knjižnice prikupljaju irukopise znamenitih suvremenika.

Sva se navedena knjižnična građa nazivakonvencionalnom građom. Nekonvencionalna građa sve više pritječe uknjižnice. Danas su to najčešće audiovizualnepublikacije, građa na magnetskim i optičkimpodlogama, razni oblici složenih publikacija i sl.(npr. gramofonske ploče, magnetofonske vrpce,kasete, filmske vrpce, videokasete dijafilmovi,mikro-filmovi, računalni programi, kompaktnidiskovi). U knjižnicama se kao vrsta građe prikupljaju itrodimenzionalni predmeti (npr. igračke). Nakladničke cjeline, tipične za omeđenepublikacije, mogu međutim obuhvaćati igramofonske ploče. Publikacije se kao sastavni dijelovi knjižničnegrađe pojedinačno nazivaju literarnom jedinicomili djelom, jer donose duhovni ili literarniproizvod. Svaka reprodukcija ili izdanje duhovnogproizvoda naziva se bibliografska jedinica. Svakoizdanje izvornog teksta, svako pojedino izdanjeodređenog prijevoda, bibliografska je jedinica.Bibliografsku jedinicu tvori nakladnički svezak

(primjerak) ili više takvih svezaka kojima jesadržajna povezanost izražena zajedničkimstvarnim naslovom i tekućom numeracijomsvezaka ili kakvom drugom naznakom. Katkad se jedna bibliografska jedinica morarazdvojiti na svoje dijelove, ako to zahtijevauređenje knjižničnoga fonda odnosno ako sastavnidijelovi bibliografske jedinice pripadaju različitimvrstama građe. Primjer za to mogu biti zbirkepjesama s gramofonskom pločom: zbirka pjesamamože se uvrstiti u jednu cjelinu knjižničnogafonda, gramofonska ploča u drugu, a u napomenise, pri kataložnu opisu, trebaju povezati. Da bi se odredila bibliografska jedinica, nužnoje objasniti pojam izdanje. Izdanja se razlikujuprema načinu obradbe, prema namjeni, premaopremi i prema načinu nastajanja. Tako sepublikacije mogu pojaviti kao: kritičko izdanje,prepravljeno izdanje, prošireno izdanje, izdanje zaškolu (lektira), ilustrirano izdanje. Razlikuju se iprema rednome broju izdanja, a ono može bitiprvo izdanje, drugo itd. Danas se često pojavljujufototipska izdanja ili pretisci (reprint-izdanja).

U knjižničnom je poslovanju posebno važannaslov publikacije. Naslov je skup elemenatapublikacije koji određenu bibliografsku jedinicuoznačuje sa sadržajnoga motrišta i s motrištaumjetničke izradbe. Elementi koji tvore naslovodređene jedinice knjižnične građe mogu senalaziti na različitim mjestima u toj jedinici.Ovisno o tome, u knjižničarstvu se ponajprijeizdvaja glavni stvarni naslov. Najčešće se nalazi nanaslovnoj stranici. Naslovna je stranica najčešćeprva (recto) stranica prvoga arka publikacije, amože biti i treća (katkad je to peta ili sedmastranica). Rjeđe je naslovna stranica poleđinanaslovnoga lista, tzv. verso. Ako je naslov otisnutna poleđini drugoga i prvoj stranici trećeg dijelaarka, te se stranice smatraju naslovnom stranicom.List na kojemu se nalazi naslov naziva senaslovnim listom. Mnoge brošure koje danasizlaze, osobito posebni otisci (otisci pojedinačnihradova koji su objavljeni u serijskoj publikaciji anazivaju se i separati), nemaju naslovnoga lista.Zato u takvim publikacijama treba ispitati je li prvilist naslovni list, ili je naslovni list omot. Naslov

se pojavljuje i na omotu (koricama) publikacije imože se razlikovati od naslova na naslovnojstranici. Često publikacije imaju otisnut naslov ina hrptu omota, a on se također može razlikovatiod naslova na naslovnoj stranici. Suvremenepublikacije tiskaju se s ovitkom, često umjetničkioblikovanim. Naslov se pojavljuje i na ovitku.Knjižničaru je najvažniji naslov na naslovnojstranici, koji je obično glavni stvarni naslovpublikacije. Naslov se može pojaviti i iznadsamoga teksta; tada se u knjižničnoj praksi govorio "naslovu nad tekstom". U pojedinim sepublikacijama javlja i tzv. alternativni naslov kojislijedi iza glavnoga stvarnog naslova a povezan jes njim riječima "i", "iliti" i sli čno, te usporednistvarni naslov koji je glavni stvarni naslovpreveden i na koji drugi jezik. Za knjižničara je posebno važan skup podatakaispod zajedničkoga stvarnog naslova koji seodnosi na mjesto i vrijeme tehničkog (tiskarskog)nastajanja publikacije, te na pojedince ikorporativna tijela koja su surađivala u izradbipublikacije - impresum. Impresum dakle sadrži

podatke o mjestu izdavanja, nakladniku (izdavaču)i godini izdavanja publikacije. Svi primjerci knjižnične građe mogu serazvrstavati prema različitim kriterijima. Općenitose publikacije razvrstavaju prema svojim fizičkimili intelektualnim obilježjima. U fizička obilježjaspadaju:

• priroda publikacije, koja se utvrđuje sobzirom na to je li glavnina sadržajapublikacije predstavljena tekstom, slikom,glazbom i sl. (tekstualne i netekstualnepublikacije);

• materijal na kojemu se publikacijapojavljuje (u rasponu od raznih vrstatekstila, glinenih pločica, papira dooptičkih, i sličnih materijala);

• tehnika proizvodnje (tisak, bakrorez,litografija, kemijski postupci, elektroničkipostupci i slično);

• način korištenja (izravno, bez pomoćimehaničkih sredstava kao npr. kodfotografija, grafika, heliografskih kopija,

tiska, ili pak s pomoću određenih uređajapoput, primjerice, povećala, gramofona,mikročitača, optičkog čitača);

• način izlaženja (omeđene i neomeđenepublikacije);

• način raspačavanja (preko knjižarskemreže i sličnih prodajnih mreža ili uograničenoj nakladi - siva literaturaodnosno polupublikacije) .

U knjižničnome poslovanju posebnu skupinupredstavlja građa koja se u samim knjižnicamaumnaža s pomoću reprografskih tehnika. Te setehnike primjenjuju u izradbi internih dokumenata,ali služe i za kopiranje dijela publikacije, članka učasopisu i slično, koji se daju korisnicima uznaknadu . U zbirkama koje sadrže građu posebne vrste,danas knjižnice imaju velik broj mikrooblika kojise nabavljaju slijedom ponude na tržištu. Mikro-oblici se nabavljaju i kao zamjena za građu nakonvencionalnim medijima, radi njezine boljedostupnosti i zaštite. Prednosti snimanja na

mikrooblike u knjižničnom radu očituju se:

• kad se određena građa ne može koristiti uizvorniku izvan knjižničnih prostorija -mikrofilmska kopija može se dati korisnikuuz malu naknadu, pa čak i darovati, ili se iznje može napraviti papirna kopija;

• kad više korisnika istodobno tražiodređenu građu, a knjižnica je ima samo ujednom primjerku - mikrofilmom se možeosigurati kopija za svakoga korisnika;

• kad knjižnica nema dovoljno novca zanabavu inozemne literature - mikrofilm ječesto jeftinija zamjena, a troškovi poštarinesu također mnogo manji.

Prednosti su mikrofiša:

• jednostavno stvaranje osobne zbirke; • ne zauzima puno prostora; • pogodan je za dugotrajno čuvanje i

održavanje, a velike je zbirke lakšeodržavati u tom obliku nego u izvorniku.

Nedostaci su mikrooblika u tome što se ne

mogu koristiti bez čitača, što korisnicimamikročitač nije prikladan, a često se njime i neznaju služiti, kopije s njegova pisača često sunejasne, a čitanje je znatno sporije. Bez obzira nanedostatke, mikrooblici se sve više nabavljaju ikoriste u knjižnicama, osobito u spoju sračunalom. Od intelektualnih obilježja valja izdvojitinamjenu, stupanj obradbe sadržaja, način obradbesadržaja i autorstvo. Ovisno o tome donose liautorovu ideju, misao (umjetničko djelo),znanstveno ili stručno otkriće (znanstveno ilistručno djelo) u svojemu nepromijenjenomuobliku (onako kako ga je autor zamislio i napisao),ili pak zapise o sadržaju takvih izvornih djela,popise takvih djela, popise i objašnjenja riječi islične sadržaje, publikacije se dijele na primarne,sekundarne i tercijarne publikacije: a) Primarnepublikacije određeni sadržaj predočuju onako kakoga je stvorio i osmislio autor/autori (književnodjelo, memoari, govori, pisma, standardi, patenti ,zakoni, povijesni spisi, izvještaji, disertacije, itd.).Primarne publikacije mogu biti u obliku

monografskih djela (omeđene publikacije), kaosastavni dio u serijskim publikacijama (članci,prilozi, priopćenja, prikazi i sl.), a mogu biti ipolupublikacije. b) Sekundarne publikacijesadrže obavijesti o primarnim publikacijama ili sunastale na osnovi primarnih publikacija, primjericenjihovom kompilacijom, preradbom u kakveposebne svrhe i slično. Sve veći broj primarnihpublikacija i mnoštvo obavijesti u njimanametnulo je, naime, potrebu za sažimanjem svihobavijesti odnosno za pretvaranjem opširnogaprimarnog u esencijalno sekundarno. Da bi sesekundarne publikacije mogle što bolje koristiti,one se također razvrstavaju. Prema načinu na kojije u njima predstavljen primarni izvor (odnosnoprema podacima o primarnim izvorima), te sepublikacije svrstavaju u više skupina.

Bibliografija je najstarija sekundarnapublikacija. Njezina povijest seže u početkecivilizacije i pismenosti. Pojavljuje se u starihGrka i Rimljana (oko 250 godina prije Krista), asadrži podatke o naslovima publikacija, o autorima

tih publikacija, o vremenu nastajanja i o veličinipublikacija. Najpoznatija je takva bibliografijaPinakes, Kalimahove (Callimachus) tablice izAleksandrijske knjižnice, no ne zna se sasvimpouzdano jesu li one bile bibliografija ili katalogte knjižnice. Koncem 4. stoljeća Sv. Jeronimnapisao je De viris illustribus, djelo koje se smatraprvom bibliografijom. Prvu bibliografiju u Hrvataizradio je Ivan Kukuljević Sakcinski. Njezin prvidio, naslovljen Bibliografija hrvatska, izišao je1860, a drugi tri godine poslije - 1863. Oba susveska zabilježila sva izdanja od 15. stoljeća do1863. godine. Danas hrvatsku tekuću bibliografijupriprema i odnedavna ponovno objavljujeNacionalna i sveučilišna biblioteka u Zagrebu, i tou tri niza. Niz A - Bibliografija knjiga tiskanih uHrvatskoj, Niz B - Bibliografija rasprava, članakai priloga u časopisima Hrvatske, Niz C - Serijskepublikacije. Prema sadržaju koji obrađuje,bibliografija može biti opća ili specijalna; premapodručju koje obuhvaća može biti međunarodna,nacionalna ili regionalna; kronološka bibliografijasadrži retrospektivne podatke, a tekuća

bibliografija podatke o sadašnjemu stanju. Možebiti preporučna (rekomandirana) ako usmjeravakorisnika na određenu građu. Indikativna je akosamo navodi podatke, a obavijesna ako o timpodacima nešto više govori. Priru čnici su publikacije koje sadržavajupraktične obavijesti i upute o svim strukama iliznanostima odnosno o određenoj struci,znanstvenoj disciplini i slično, a dijele se na:enciklopedije, rječnike (jezične, terminološke,biografske) koji mogu biti jednojezični, dvojezičnii višejezični, te industrijske i razne stručnepriručnike. Enciklopedije sadrže osnovne, jasne i kratkeobavijesti o svakom (opće), ili posebnom(specijalne) području znanosti ili o struci. Razvojpriručne literature započinje sredinom 18. stoljeća,nakon pojave Encyclopédie, ou dictionnaireraisonné des sciences, des arts et des métiers, kojusu priredili Denis Diderot i Jean d'Alembert . Prema drugim izvorima, prvim se enciklopedistomsmatra Zagrepčanin Pavao Skalić jer je i sámariječ enciklopedija prvi put upotrijebljena u

njegovu djelu Encyclopediae seu orbisdisciplinarum tam sacrarum quam profanarumepistemon, objavljenu 1559. u Baselu. Prva hrvatska enciklopedija izišla je koncem 19.stoljeća u Osijeku (Hrvatska enciklopedija. Prvidio 1887; Drugi dio 1890), a izradili su je IvanZoch i Josip Mencin. Druga hrvatska enciklopedija započela jeizlaziti u Zagrebu pred sam početak drugogasvjetskog rata, ali je tiskano samo pet svezaka (doslova E). Leksikografski zavod "Miroslav Krleža" izZagreba izdaje Opću enciklopediju i cijeli nizposebnih enciklopedija, a u pripremi je novahrvatska enciklopedija i hrvatski leksikon. Rječnici, koji su se razvili iz antičkih glosarija,mogu biti različito sastavljeni, a u novije jevrijeme sve više terminoloških rječnika zaodređene struke. Popisivanjem riječi jednogajezika ili više njih i sastavljanjem rječnika ileksikona bavi se leksikografija. Prvim opširnimrječnikom živoga jezika smatra se rječniktalijanske Akademije iz Firence (Accademia della

Crusca), tiskan 1612. Još 1595. Faust Vrančićobjavio je u Veneciji petojezični rječnikDictionarium quinque nobilissimarum Europaelinguarum, Latinae, Italicae, Germanicae,Dalmaticae et Ungaricae. Posebna su vrstarječnika biografski rječnici poput Who is who(Tko je tko), koji donose podatke o znamenitimosobama određene zemlje ili iz određene struke. U sekundarne publikacije spadaju i pregledinovije literature koji se objavljuju za određenapodručja djelatnosti te razne referentne bazepodataka. U tu skupinu spadaju i časopisisažetaka (poznati i kao referativni žurnaliodnosno bilteni) koji izlaze redovito, aobavještavaju o primarnoj literaturi na osnovidužega ili kraćeg sažetka odnosno anotacije.Kakvoća takvih časopisa ovisi o njihovoj ažurnostii stručnosti osoba koje pripremaju sažetke. Važanje i odabir naslova koji se uvršćuju u časopisesažetaka odnosno razina selektivnosti u pristupunjihovih urednika. Svjetski su poznati takvičasopisi, primjerice, Chemical Abstracts, ExcerptaMedica, Biological Abstracts, a u području

knjižničarstva Library and Information ScienceAbstracts - LISA . Uz te se časopise sažetakaizdaju i sekundarne tekuće publikacije koje sadržeduže prikaze primarnog dokumenta (digeste).Poznata takva serija u 50 nizova, koju izrađujeVINITI, prikazuje primarne publikacije otprilikemjesec dana nakon njihova objavljivanja. Posebna vrsta sekundarnih publikacija donosipresnimljena kazala stručnih i znanstvenihčasopisa, i to unaprijed. Primjerice, publikacijaCurrent Contents koja izlazi u SAD-u objavljujekazala odabranih časopisa. Opremljena jeautorskim kazalom i adresama autora, izlazijednom u tjednu i podijeljena je u sedam serija.Budući da sekundarnih publikacija ima sve više, io njima je potrebno obavještavati. Zbog toga sunastale tercijarne publikacije.

c) Tercijarne publikacije donose obavijesti naosnovi primarnih i sekundarnih publikacija.Najpoznatija su vrsta tercijarnih publikacijabibliografije bibliografijâ, koje donose popise svihbibliografija određenog naroda, zemlje, struke,

znanosti, osobe i slično, odnosno navode svesekundarne publikacije s određenom, zadanom,temom.

U skupinu tercijarnih publikacija spadaju joštiskani skupni katalozi, razni vodiči, adresari terazne referalne baze podataka.

OBLIKOVANJE KNJIŽNI ČNOGA FONDA Knjižnični fond, kako je već kazano, nijestatičan i potrebno ga je pažljivo, savjesno ineprestano dograđivati, imajući na umu potrebekorisnika. Opseg knjižničnoga fonda ovisiponajprije o namjeni knjižnice, njezinu postojećemfondu i financijskim sredstvima kojima knjižnicaraspolaže ne samo za neposrednu nabavu odabranegrađe, već i za njezinu obradbu, pohranu i čuvanje,uključujući dakako i osoblje i prostor koji je za topotreban. U knjižničnom poslovanju navode sečetiri načina nabave knjižnične građe: kupnja,

zamjena, dar i obvezni primjerak. Premda je kupnja nedvojbeno onaj oblik nabavekoji bi u najpovoljnijim uvjetima odabrao svakiknjižničar, jer omogućuje sustavnost i dosljednostu pribavljanju knjižnične građe, ostali su načininabave, ovisno i o vrsti knjižnice i o knjižničarevupristupu i odgovornosti, neizbježni u izgradnjifonda. Uz ta četiri uobičajena načina nabave,pojedine knjižnice, koje imaju vlastitu izdavačkudjelatnost ili pak djeluju u sastavu ustanova kojese time bave, popunjavaju svoj fond i vlastitimizdanjima.

Kupnja

Kupnja je neosporno jedini oblik nabaveknjižnične građe koji je zastupljen u svimknjižnicama. Bez obzira na sredstva kojimaknjižnica raspolaže, kupnja je najsigurniji načinostvarenja zacrtana plana nabave. U kupnji seogleda dobro ili loše vođena nabavna politika.

Budući da knjižnice uobičajeno raspolažuograničenim sredstvima, u kupnji se trebausmjeriti prema onim dobavljačima koji nudenajpovoljnije uvjete tj. najpovoljniji popust(rabat). Pritom treba paziti da se ne udvostručujuprimjerci građe koja za knjižnicu nije posebnovažna. U izboru i kupnji serijskih publikacija,osobito inozemnih, treba sagledavati dugoročnemogućnosti nabave jer je kratkoročna nabavatakvih publikacija pogrešno ulaganje za knjižnicu. U knjižničnome se poslovanju uobičajilonekoliko načina nabave građe kupnjom:

• čvrstom narudžbom kupuju se djela za kojeje selektor nedvojbeno utvrdio da pripadajunacionalnoj zbirci (nacionalno blago);

• na temelju oglednog primjerka (načinkupnje uvriježen u pučkim, školskim, pa iu visokoškolskim knjižnicama), ostvarujese izravan doticaj s građom i izravnakomunikacija s predmetnim stručnjacima,nastavnicima ili profesorima;

• trajnom narudžbom kupuju se uglavnom

časopisi. Taj je način kupnje vrlo pogodanjer se jednom odaslana narudžba zaodređeni naslov serijske publikacije nemora svake godine pismeno obnavljati;

• bianco-narudžbom obično se u knjižnicamakupuju svi naslovi unutar određenogpodručja, koje objavljuju cijenjeni ikvalitetni nakladnici;

• preko knjižničnih središta za nabavu,posredovanje kojih najviše koriste manjeknjižnice. Knjižnična su središta pogodansuradnik jer olakšavaju poslove vezane uzpisanje narudžaba, financijsko poslovanje,tehničku opremu i slično.

Zamjena

Zamjena knjižnične građe s drugom knjižnicomili srodnom ustanovom u gradu, državi, pa i uinozemstvu, drugi je oblik nabave. Osobito jevažna međunarodna zamjena knjižnične građe jer

preko izdavačke djelatnosti nacionalna kultura iznanost prodiru u svijet, a uvelike se štede idevizna sredstva. Kadšto knjižnica zamjenom dobiva i građu kojubi inače teško mogla kupiti. U kulturnoj suradnjipostoje utvrđeni postupci međunarodne zamjenepublikacija, ali dvije knjižnice mogu međusobnourediti zamjenu građe i mimo tih sporazuma.Knjižnice obično međusobno zamjenjuju vlastitaizdanja, duplikate iz svojih fondova, a katkadkupuju određena izdanja na zahtjev svojihsuradnika. Zamjena se može provesti premanačelu svezak za svezak ili stranica za stranicu,prema načelu čiste novčane istovrijednosti(obračunata zamjena), ali se može obaviti i bezobzira na pojedinačnu vrijednost publikacija kojese zamjenjuju, prema načelu djelo za djelo(neobračunata zamjena). Poželjno je da knjižnicevode popis zamjene u obliku kartoteke odnosnodatoteke ustanova, sastavljen prema zemljama, aunutar toga prema ustanovama s kojima se obavljazamjena. S jedne se strane u takvu popisu vodiprimljena građa, a s druge građa koja je

suradnicima poslana u zamjenu. Iako ima svojihprednosti, dobro vođena zamjena građe traživeliko zauzimanje djelatnika koji rade na tome.

Dar

Darovi koje knjižnice dobivaju od korisnika ilidrugih osoba, rado su prihvaćen oblik nabaveknjižnične građe. Darovi mogu u knjižnicuprispjeti željom darovatelja (slučajni), ali mogubiti i izazvani (ako knjižničar zamoli pojedinca iliustanovu da daruje određenu građu ili ako seželjena građa zatraži od ustanova koje tiskajugrađu namijenjenu za darivanje). Bez obzira naželju darovatelja da pomogne određenoj knjižnici iželju knjižničarâ da besplatno popune svoj fond,dar se ne mora uvijek uklopiti u fond knjižnice.Bitno je da knjižnica utvrdi odgovaraju li darovinjezinoj nabavnoj politici i uklapaju li se ustrukturu knjižničnoga fonda. Posebna je vrsta dara legat, odnosno oporučno

ostavljena vlastita knjižnica koju pojedinaczavješćuje određenoj knjižničnoj ustanovi.Pojedini autori smatraju legat posebnom vrstomnabave, no kako se i tu radi o pribavljanju građebez naknade, smatra se posebnom vrstom dara.Takvo je darivanje slično onome kad pojedinac jošza života daruje vlastitu knjižnicu. Katkad se sdarovateljem može dogovoriti koje naslove iznjegova dara knjižnica prihvaća, a koji naslovi zanju nisu zanimljivi. Takvim "uvjetovanim" daromknjižnica će popunjavati fond u skladu s načelimasvoje nabavne politike. Bez obzira na to hoće li knjižnica darove uvrstitiu svoj fond ili neće, potrebno je napismeno sezahvaliti darovatelju na daru. Poželjno je daknjižnica za to već ima izrađene obrasce, kojepopunjava za svaki pojedini slučaj, i s potpisomvoditelja knjižnice dostavlja darovatelju. Osimpojedinačnih darova koji sadržavaju jedanprimjerak knjižne građe ili više njih, pojedinciustupaju knjižnicama i vlastite, cijele knjižnice. Tase građa također procjenjuje i odlučuje se o tomešto će knjižnica uvrstiti u vlastiti fond, a što u fond

duplikata. Kada su posrijedi iznimno ugledneosobe i vrijedne knjižnice, legati se mogu posebnoobraditi i davati na korištenje kao zasebna cjelina -posebna zbirka.

Obvezni primjerak

Povlasticu da za svoj fond dobivaju besplatnosvu tiskanu građu određene zemlje, uz nacionalne,imaju još poneke knjižnice. Taj "zajamčen" ili"dužan" primjerak tiskane ili drukčije umnoženegrađe naziva se obveznim primjerkom. Dobivanjeobveznog primjerka uređeno je zakonskimpropisima kojima se tiskare, nakladnici ili autoriobvezuju da određeni broj primjeraka svakogaumnoženog knjižnog proizvoda dostavljajunacionalnoj ili kojoj drugoj knjižnici, a one sudužne tu građu čuvati kao kulturno dobro.Slijedom takvih propisa nacionalna je knjižnicadužna dostaviti po jedan primjerak određenanaslova onim knjižnicama koje ga, uz nju,

dobivaju na trajno čuvanje . Za knjižnice koje, uz nacionalnu knjižnicu,primaju obvezni primjerak, tom je povlasticomosigurano sustavno dobivanje vrijedne građe.Međutim, primitak svih tiskovina bez prethodnaodabira može opteretiti knjižnicu jer je rad napopisivanju i smještaju zbirke obveznog primjerkavrlo složen, stručan i odgovoran, a za knjižnicekoje nisu određene za prikupljanje i čuvanjeukupnoga nacionalnog knjižnog blaga, već

primaju obvezni primjerak radi obogaćivanjavlastitoga fonda, može biti nerazmjeranvrijednosti. Osim zakonski utemeljena načinaprimanja obveznog primjerka, mnoge knjižnice,napose one koje vode zavičajne zbirke,osiguravaju pristizanje građe na mjesnoj razinimeđusobnim dogovorima s mjesnim tiskarama inakladnicima.

Vlastita izdanja Samo poneke knjižnice imaju vlastita izdanjakoja, u većem broju primjeraka, stavljaju u svoj

knjižni fond. Osim nacionalnih, sveučilišnih,akademijskih i pojedinih većih gradskih knjižnica,vlastitim izdanjima uglavnom raspolažu knjižniceu sastavu zavoda, znanstvenih ustanova i slično.Vlastitim izdanjima rjeđe raspolažu školske ipučke knjižnice. Za ta se izdanja ne izrađujuposebni planovi nabave, već se u knjižnični fonduvršćuju automatski.

FAZE U IZGRADNJIKNJIŽNI ČNOGA FONDA

Različite vrste nabave knjižnične građe upućujuna to da je izgradnja knjižničnoga fonda iznimnovažan postupak u knjižničnome poslovanju.Knjižničarski djelatnici nastoje prikupitiraznovrsnu građu na najpovoljniji način. Premateoretičaru E. Evansu

izgradnja knjižničnoga fonda složen jeproces kojim se nastoji otkriti njegova

snaga i slabost s obzirom na potrebekorisnika i raspoložive izvore znanja iobavijesti unutar zajednice korisnika,te ispraviti njegove slabosti.

Taj dinamičan i neprekidan posao sastoji se odnekoliko faza.

a) Istraživanje zajednice korisnika i njezinihpotreba

Zajednica korisnika, koja se može sastojati oddesetak do nekoliko milijuna članova, skupina jeosoba koja je osnovala knjižnicu ili zbog koje jeknjižnica osnovana. To može biti društveno-politička zajednica (narod,regija, grad) ili posebna skupina korisnika(sveučilište, škola, institut). Istraživanjem tezajedice dobivaju se podaci koji se koriste urazvoju knjižničarstva, ali i u izgradnji fondova,što je jedan od osnovnih elemenata njegovarazvoja. Među najvažnijim su podacima svakako broj istruktura (dobna, obrazovna i slično) članova

zajednice korisnika, njezine povijesne značajke,privredno i kulturno stanje u kojemu djelujezajednica korisnika i knjižnica i drugo.

b) Plan nabave

Plan nabave zasniva na prikupljenim i obrađenimpodacima u fazi istraživanja zajednice korisnika injezinih potreba za knjižničnim službama iuslugama, na podacima o namjeni knjižnice,njezinim ciljevima i zadacima te podacima opostojećem fondu. U našem se knjižničnomposlovanju uobičajila uporaba sintagme nabavnapolitika za niz djelatnosti vezanih zapravo uzproces izgradnje fondova. Izgradnja fondova imašire značenje od nabavne politike jer se njomepromatra i utvrđuje splet pitanja, a nabavna jepolitika tek jedan od sastavnih dijelova togprocesa. U stručnome izričaju, uz nabavnu politikunalazimo i nazive: nabava, akvizicija, akcesija,često u sinonimnu značenju. c) Selekcija ili odabir knjižnične građe

Selekcija označuje postupak odlučivanja o tomekoju određenu građu treba nabaviti za knjižnicu.Selekcija uključuje odluku o tome koju odnekoliko knjiga koje obrađuju isti predmetizabrati, potom odluku o tome odgovara li cijenastvarnoj vrijednosti knjige, njezinoj opremi i sl., teodluku o tome koliko je primjeraka određenanaslova potrebno nabaviti za korisnike.

d) Postupci nabave (predakcesija i akcesija)

Tom su fazom obuhvaćeni postupci naručivanja ipristizanja građe u fond (nakon obavljeneselekcije) i to uobičajenim oblicima nabave uknjižnicama.

e) Pročišćavanje fonda

Ta je faza izravno povezana s trenutačnomvrijednosti prinovljene građe. S vremenom, naime,određene publikacije gube vrijednost s obzirom nakorisničku zainteresiranost. Sve djelatnosti vezaneuz proučavanje načina na koji se fond koristi,utvrđivanje trenutačne vrijednosti dijelova fondaodnosno pojedine publikacije te uz povlačenje

građe koja više nije zanimljiva, obuhvaćene susintagmom pročišćavanje fonda.

f) Procjena vrijednosti fonda (evaluacija)

Posljednja faza u izgradnji knjižničnoga fondaujedno je faza kojom ponovno započinje cijeliproces. U toj se fazi nastoji ustanoviti vrijednostprinovljene građe i/ili cijelog fonda, polazeći odsudova korisnika, knjižničara i ocjena stručnjaka.Zbog svega toga, cijeli je proces izgradnjeknjižničnoga fonda dinamičan ciklus kojineprestano teče, a uključuje i knjižnicu i njezinuzajednicu korisnika . Tijekom izgradnje knjižničnoga fonda nastoje seuvažiti ova osnovna načela:

• fond treba biti usklađen s potrebamazajednice korisnika i njezinim zahtjevima,a ne s uopćenim propisima o njegovojkakvoći;

• fond mora odgovoriti na ukupne potrebesvih korisnika, a ne samo na zahtjeveaktivnih korisnika;

• fond se mora stvarati znalački, pri čemu sekoristi mogućnost sudjelovanja ukooperativnim mrežama;

• u izgradnji fonda mora se uvažiti načelouključivanja različitih vrsta građe;

• izgradnja fonda bila je, jest i bit ćepodložna osobnim procjenama selektora iosoba koje procjenjuju vrijednost fonda;

• uz teorijsko znanje potrebno je ovladati ipraksom: iskustvo je bitan čimbenik.

Istraživanje zajednice korisnika injezinih potreba

U knjižničnoj teoriji i praksi knjižničari su sepočeli baviti potrebama korisnika, aktivnih ipotencijalnih, tek u novije doba. U povijesnom se razvoju knjižnična građanabavljala uglavnom prema njezinoj dostupnostina tržištu, pri čemu se, zbog malog broja naslova,slijedilo načelo prikupljanja odabrane, vrijedne

građe. G. Naudé jedan je od rijetkih knjižničara izrazdoblja prije 20. stoljeća, koji je odabiruknjižnične građe posvećivao znatniju pažnju,pazeći pritom na želje korisnika. Naglim razvojem pučkoga knjižničarstva,pravilnom se popunjavanju fonda pridaje sve većavažnost jer je korisnička populacija, za razliku odkorisnika akademskih i nacionalnih knjižnica,trebala knjižničnu građu ne samo za učenje iznanstveni rad, već i za razonodu. Liberalizacijom obrazovnog sustava idemokratizacijom života povećava se brojkorisnika knjižničnih usluga i njihovih potreba zaliteraturom i obavijestima. Da bi uspješno mogli odgovoriti na sveraznovrsnije zahtjeve korisnika, knjižničari se,napose od 30-ih godina 20. stoljeća, sve više baveistraživanjem određenih zajednica korisnika injihovih potreba za knjižničnom građom iuslugama. U takvim se istraživanjima posebna pažnjausmjeruje na prikupljanje i analizu podataka o

broju i strukturi zajednice korisnika (dobnoj,obrazovnoj, interesnoj i slično), o njezinimpovijesnim i razvojnim obilježjima, o korištenjunovih tehnika i sličnome. Takve se analize posljednjih godina provode i unas, ali ni približno ne zadovoljavaju potrebe.

Plan nabave

Da bi zaposleni na poslovima nabave u knjižnicimogli biti posve djelotvorni, potrebne su imosnovne smjernice u radu. Budući da izgradnjafonda obuhvaća ustanovljivanje jačine (snage) islabosti fonda, a potom i izradbu plana zaispravljanje tih slabosti i postizanje odgovarajućejačine fonda, za uspješan odabir i nabavurelevantne građe posebno je važno unaprijeddogovoriti i pripremiti plan nabave. Utvrđenimplanom nabave sprečava se utjecaj različitihmišljenja (npr. u fakultetskoj knjižnici zanimanjeprofesora za određeni predmet može utjecati na

neravnomjernu raspodjelu sredstava i zagovaranjejednog predmeta na štetu drugih, ili se možedogoditi da osobe koje u knjižnici odlučuju onabavi ne uspijevaju prevladati pristranost premaodređenoj vrsti literature). Plan nabave pomažeknjižničnim djelatnicima da:

• postignu jedinstveno stajalište o tome kojise dijelovi fonda trebaju razvijati odnosnoposebno razvijati;

• usklade djelatnost pojedinaca odgovornihza izgradnju fonda;

• postignu dosljednost odnosno usklađenostfonda;

• izbjegnu donošenje odluka naprečac(improviziranje);

• izbjegnu različit pristup knjižničara ikorisnika u odlučivanju o tome kakav bitrebao biti fond knjižnice.

U oblikovanju knjižničnoga fonda i planiranjunjegove izgradnje nekoliko je elemenata koji sepojavljuju i u nabavnoj politici, i treba ih uključitiu plan nabave.

Ponajprije, potrebno je ustanoviti namjenu općezbirke, njezin opseg i način uspostave, vrsteposebnih zbirki i način njihova održavanja, teodrediti prednosti u nabavi. U nabavnoj je politici posebno važno odreditikoje će vrste dokumenata knjižnica nabavljati i štoće zadržavati, te kako će u proces izgradnje fondauključiti svoje korisnike. Valja također odreditiosobu odgovornu za odabir knjižnične građe,utvrditi način na koji će se raspoloživi fond davatina korištenje te ustanoviti koja će se građa čuvati,kako i koliko dugo, te kako će se obavljatipročišćavanje fonda i izlučivanje otpisane građe. Knjižnice trebaju unaprijed odrediti i načinzamjene i postupke s duplikatima. U procesu izgradnje knjižničnoga fondaposebno mjesto zauzima koordinirana nabava.Unutar iste zajednice korisnika istovrsne seknjižnice ili pak knjižnice različitih namjenadogovaraju o podjeli područja odnosnousmjeravaju k izgradnji pojedinih dijelova fondaprema određenome predmetnom području,zemljopisnoj cjelini, jeziku ili vrsti građe.

Razmjenom podataka o veličini, strukturi idostupnosti fonda knjižnicâ unutar iste zajednicekorisnika bolje se sagledaju mogućnosti pojedineknjižnice i njezina osoblja, a time se postiže boljaopskrbljenost knjižnicâ potrebnom knjižničnomgrađom i poboljšava njezina dostupnost tedostupnost obavijesti o građi kojom se raspolaže.Upravo stoga plan nabave mora odrediti zajednicukorisnika kojoj je knjižnica namijenjena (država,regija, grad, škola, sveučilište, tvornica),razlikovati aktivne od potencijalnih korisnika tezasebno obraditi posebne skupine korisnika.Uzimajući u obzir opseg fonda, potrebno je potomodlučiti koja će predmetna područja bitizastupljena, postoje li ograničenja u vezi s vrstomdokumenata (publikacija) koji se nabavljaju,koliko će u fondu biti zastupljeno edukativnihpublikacija (primjerice, udžbenika u središnjojsveučilišnoj knjižnici). Predmetno se područje injegova pokrivenost različitim publikacijamamože promatrati sa stajališta vrsta zbirki. S tim uvezi razlikuju se četiri vrste zbirki: Osnovna zbirka obuhvaća literaturu za opće,

osnovne potrebe. Za tu se zbirku nabavljaju samopopularna i popularnoznanstvena djela, jednom nagodinu obavlja se izlučivanje, a impresum nijestariji od tri godine. Takva se zbirka zadržava ustalnoj veličini. Instruktivna ili radna zbirka obuhvaća tekućugrađu. Starija se građa u načelu ne nabavlja, ali seuz omeđene, nabavljaju i serijske publikacije teaudiovizualna građa, mikrooblici i strojno čitljivagrađa. Ta je zbirka neka vrsta aktualne referentnezbirke. U njoj se izlučivanje provodi jednom nagodinu, ali se opseg zbirke može povećati od 1 do2 posto na godinu. Opća (sveobuhvatna) znanstvena zbirkaobuhvaća tekuću građu referentnog obilježja igrađu za posudbu. Za tu se zbirku nabavlja i starijagrađa te svi suvremeni oblici publikacija. Ta sezbirka pregledava svake dvije do tri godine, ali segrađa ne odstranjuje, već se, prema trenutačnojvažnosti, raspoređuje u aktivno ili u pasivnospremište. Iscrpna sveobuhvatna zbirka uključuje sveono što je dostupno na tržištu unutar određenoga

predmetnog područja. Za takve se zbirkenabavljaju i publikacije muzejskoga i arhivskogobilježja (npr. zavičajna zbirka, memorijalnazbirka posvećena određenoj osobi ili događaju). Utoj se zbirci ne obavlja izlučivanje. Posebnasredstva osiguravaju se za nabavu rijetke i vrijednegrađe.

Mnoga predmetna područja u većini suknjižnica zastupljena na prvoj, drugoj i trećojrazini. Samo jedno ili dva područja, unaprijedodabrana, u većem se broju knjižnica postavljaju ivode kao iscrpne zbirke (primjerice područjeglagoljske pismenosti, građa o piscu zavičajniku).

Selekcija knjižni čne građe

Prema utvrđenoj nabavnoj politici, kao što smoveć naznačili, odabire se građa koju u određenomtrenutku knjižnica može nabaviti. Fazu selekcije/odabira građe za knjižnicu

odredili smo kao postupak odlučivanja o tomekoju građu među mnoštvom građe na tržištu, ilione koja stiže u zamjenu, ili je korisnici (i drugi)daruju, nabaviti. Taj posao nije nimalojednostavan, a gotovo je neizvediv bezkartoteke/datoteke koju nazivamo desiderata. Kaošto kazuje sam naziv, desiderata je kartoteka željau koju knjižničari i korisnici unose podatke opublikacijama koje ocjenjuju važnim za knjižničnifond. Desiderata se uobičajeno vodi u bilježnicama ilina listićima, a knjižnice s dobro uređenimposlovanjem listiće vode u tri ili više primjerakakoji će poslije poslužiti kod prijema i obradbegrađe. U kompjutoriziranim sustavima zapis oodređenoj publikaciji temeljni je zapis u koji sedodaju odnosno ispravljaju podaci u određenimfazama obradbe. Budući da knjižničari trebaju pozorno pratiti svešto se pojavljuje na tržištu, korisno je imatibibliografske izvore iz kojih će dobivati podatke oželjenoj građi. Među njima valja napose izdvojiti:

• tekuće publikacije koje obavještavaju ograđi predviđenoj za tiskanje (primjericeBooks in print, Fortcoming books kojeobjavljuje nakladnik Bowker, British booksin print nakladničke kuće Whitaker, Leslivres de l'année koje objavljuje Hachette,Urlich's international periodicals directory;navedene su publikacije dostupne nakonvencionalnim i nekonvencionalnimmedijima). U nas je u zadnje vrijemevrijedan bibliografski izvor postao BiltenCIP, izdanje Nacionalne i sveučilišnebiblioteke);

• kataloge nakladnika (u obliku knjiga,brošura, na slobodnim listovima, napojedinačnim karticama standardnogakataložnog formata, na mikrofiševima, naCD-ROM-u);

• tekuće recenzije u časopisima (namjena imje različita, o čemu valja voditi računa ;

• nacionalne bibliografije (omogućujucjelovit uvid u nacionalnu tekuću tiskarsku

proizvodnju, a retrospektivne bibliografijepomažu u traganju za naslovima kojih višenema u fondu ili su uporabom trajnooštećeni pa ih je potrebno zamijeniti; za tosluže i popisi antikvara);

• preporučne i standardne popise (uglavnomse izrađuju za školske knjižnice, manje zapučke knjižnice i knjižnice viših škola,primjerice Books for public libraries kojiizdaje Bowker, Books for college librarieskoji izrađuje ALA, A Basic library list : forfour year college koji priređujeMathematical Association of America,razne Uneskove preporučne popise,preporučne popise pojedinih strukovnihudruženja, npr. Modern LanguageAssociation);

• specijalne bibliografije (koje prate i bilježetiskarsku proizvodnju na određenompodručju, primjerice DokumentationsdienstBibliothekswesen - DOBI, ECONLIT kojiizdaje American Economic Association -dostupna je na CD-ROM-u)

• popise prinova i akcesijske popise velikihknjižnica (koje pomažu manjimknjižnicama u odlučivanju o tome štonabaviti).

Sl. 2 Obrazac za desideratu (obično u dva ili triprimjerka)

Nakon što su podaci o željenoj publikacijiuneseni u desideratu (Sl. 2), listići odnosno zapisiostaju u kartoteci/datoteci do konačna odabira.

Da bi daljnji postupci bili u skladu s prethodnimnaporima, važno je odrediti opća načela i kriterijeza selekciju. U teoriji knjižničarstva najčešće senavode dva opća načela selekcije:

• načelo vrijednosti (kakvoće) • načelo potražnje (potrebe).

Prema načelu vrijednosti odnosno teorijiselekcije koja se zasniva na njemu, knjižnicetrebaju prikupljati onu građu koja će intelektualnoobogatiti život njihovih korisnika. Selekcija jepritom pozitivna, tj. u fond se uključuje ona građaza nabavu koje postoje valjani razlozi, ali se neisključuje građa za koju se pretpostavlja da će lošeutjecati na korisnika. Pristaše načela vrijednosti smatraju da jeknjižnica i osnovana zato da bi odgajala iobrazovala, i da je stoga jedna od kulturnihustanova koje pridonose stvaranju boljega svijeta.Zbog toga se ta teorija može smatrati ielitističkom, no njezinih je pristaša mnogo i međuknjižničarima. Osobe koje odabiru građu premanačelu vrijednosti moraju dobro poznavati

određeno područje i moraju biti dobroobaviještene o knjigama i knjižnicama. Takavselektor mora poznavati klasična djela, ali i pratitisuvremena zbivanja. Selektor također mora dobropoznavati svoje korisnike i birati građu koja ćenjima odgovarati, ali će često nabavljati i vrijednaklasična i standardna djela iako se ne očekujeveliko zanimanje za njih. Pristaše načelavrijednosti smatraju da se za sve kategorijekorisničkih interesa može pronaći kvalitetnaliteratura. Načelo potražnje prvi je put spomenuto u djeluTheory of book selection for public libraries(1925) engleskoga knjižničara Lionela McColvina.McColvin smatra da se pučke knjižnice (za razlikuod nacionalnih i znanstvenih) osnivaju da bizadovoljile potrebu za obavijestima ipublikacijama stanovnika određena područja.Zbog toga treba najprije ustanoviti postoji li takvapotreba, a tek potom dogovoriti sustave kojima ćese ona zadovoljiti. Sadržaj fonda bit će stogaodređen potrebama, a ne prethodno sročenimplanom koji obuhvaća sva područja. Količina

zahtjeva za svako predmetno područje određujedubinu popunjavanja fonda. Pristaše teorijepotražnje smatraju da je korisnije nabaviti višeprimjeraka jedne publikacije za koju jezainteresiran veći broj korisnika, nego po jedanprimjerak velikoga broja publikacija za kojima ćebiti malena potražnja. Dakako, u primjeni načelapotražnje najteže je odrediti postupak na temeljukojega će se ustanoviti "potreba", osobito upučkim knjižnicama; u školskim, visokoškolskimpa i specijalnim knjižnicama to je već mnogo lakšepostići. Teoretičari u području izgradnje fondovapreporučuju knjižničarima da tijekom odabiragrađe za knjižnicu imaju na umu određene kriterijekoji im pritom mogu pomoći. To su ponajprijeugled autora ili nakladnika, novost teme,primjerenost teme, dubina obradbe u znanstvenimdjelima, relevantnost teme, uređenje teksta iopremljenost bibliografskim podacima, kazalima,podacima o autoru i slično, izgled publikacije(uvez, papir, omot i sl.), stil, fizička obilježja(veličina, oblik i sl.) i cijena .

U odabiru građe, sukladno vrsti knjižnice,knjižničari trebaju biti svjesni toga da je tiskarskaproizvodnja (klasična i elektronička) tolika da serelevantna građa mora pozorno nabavljati. To seposebno odnosi na općeznanstvene knjižnice(nacionalne, sveučilišne, akademijske) koje su se uprošlosti često upravljale načelom univerzalnostisvojega fonda. Današnji selektori uopćeznanstvenim knjižnicama, uvažavajući načelofunkcionalne univerzalnosti, nastoje nabavitiposebno:

• djela s graničnih područja; • djela multidisciplinarnog obilježja; • temeljna znanstvena djela u izvorniku i u

prijevodu; • temeljna djela iz književnosti u izvorniku i

u prijevodu; • djela povijesnoga i poredbenog obilježja; • sekundarne i tercijarne publikacije.

U pučkim knjižnicama posebno valja nabavljati:

• građu koju navode standardni popisi;

• građu o kojoj je recenzija objavljena bar udva časopisa;

• građu koja ima trajnu literarnu ilidruštvenopovijesnu vrijednost.

Mnogi stručnjaci ističu da traženu kontroverznuliteraturu obvezno treba nabavljati s popratnimobjašnjenjima. Teoretičari knjižničarstva također ističu da seudžbenička građa treba nabavljati jedino uškolskim odnosno visokoškolskim knjižnicama.No u zbilji je, nažalost, sustavna nabavna politikapučkih knjižnica u nas uvelike onemogućena itime što su, zbog neodgovarajućeg uređenjaškolskih i visokoškolskih knjižnica, te knjižniceprimorane nabavljati lektiru i udžbenike. Unatoč tome knjižnični djelatnici u svojemuradu nastoje pomiriti oba načela. Knjižničarismatraju da knjižnice prije svega služe korisnicimate da bi knjižnični fond trebao biti izgrađen premanjihovim željama i potrebama, ali bi trebaoosigurati i osnovu za širenje njihovih interesa. Uodabiru knjižnične građe, knjižnični djelatnici ne

smiju postati cenzori. Oni moraju pokušatizadovoljiti i one korisničke potrebe koje se neslažu s njihovim shvaćanjem načela kvalitete.

PREPORUKE KNJIŽNIČARIMA KOJIOBAVLJAJU SELEKCIJU

• izgradnja fonda dinamičan je proces kojipodrazumijeva stalnu obaviještenost okorisnicima, izdavačkoj proizvodnji islično

• treba poznavati teorijske osnove knjižneproizvodnje

• treba upoznati nakladnike koji se baveaudiovizualnom građom

• treba pratiti postignuća elektroničkogobjavljivanja

• treba pratiti recenzije • treba pratiti tekuće bibliografije • treba pratiti potrebe korisnika (upitnici,

obrasci za upis podataka i sl.)

• treba neprestano pratiti zbivanja u knjižnicii zajednici korisnika

Nabava knjižni čne građe

Nabava knjižnične građe započinje nakon štoknjižnica, u skladu sa svojom nabavnompolitikom, napravi izbor onoga što želi nabaviti.Započinje predakcesijski posao kojim se najprijeiz desiderata povuku listići s naslovima publikacijakoje su odabrane za nabavu ili se, ukompjutoriziranom sustavu nabave, zapisi izdatoteke desiderata povezuju s drugim relevantnimdatotekama. Predakcesija obuhvaća niz postupaka kojima seprovjerava vjerodostojnost podataka kojima seraspolaže, ustanovljuje se posjeduje li knjižnicaželjenu publikaciju i u koliko primjeraka te je litraženi naslov već naručen ili je u fazi obradbenakon uključenja u fond. Navedene su provjere posebno važne u većim

knjižnicama u kojima se nabavljaju tisuće naslova,pa sustav nadzora u odjelu za predakcesiju iakcesiju mora biti pažljivo postavljen. Ako su ukartoteci desiderata listići u tri istovjetnaprimjerka, u predakcesiji se jedan listić odlaže upredacesijsku kartoteku, drugi se dostavljadobavljaču, a treći se stavlja u abecedni katalog dabi korisnici bili obaviješteni o tome kad jenarudžba poslana. Manje knjižnice ne vode akcesijske kartoteke,već rade popise željenih publikacija, od kojih sejedan primjerak čuva u kartoteci narudžbe, a drugise dostavlja dobavljaču. Ako se publikacije nabavljaju kupnjom, uzdopis se prilaže narudžba, a ako se potražujuzamjenom, određenoj se ustanovi uz dopis šaljepopis željenih i popis odaslanih publikacija. Kada potraživana građa stigne u knjižnicu,uspoređuje se s predakcesijskim evidencijama(bilo na listićima, na popisu, ili u datotecinarudžaba). Ako se evidencija vodi na listićima,listić za određenu (pristiglu) publikaciju prebacujese iz kartoteke narudžaba u kartoteku prispjele

građe (kartoteku akcesije), i u njega se upisujedatum prispjeća. Jednako se postupa i s građomnaručenom s pomoću računalne tehnike.

Sl. 3. Kompjutorska obradba desiderata - prvizaslon

Sl. 4. Kompjutorska obradba desiderata - drugizaslon

Na popisima odnosno zapisima označuje se daje građa pristigla. Za građu koja nije prispjela uknjižnicu obavljaju se daljnja, ponovnapotraživanja. Uz građu koja pristiže u knjižnicuuvijek je prateći dopis (dostavnica s računom kodkupnje; popis ili kartica za zamjenu; popis odarovanoj građi; popis obveznoga primjerka zaodređeni mjesec; dostavnica ekonomata za vlastitaizdanja). Najprije se provjerava odgovaraju li

navodi iz dopisa navodima iz narudžbe, zatim sestvarno stanje pošiljke (građe) uspoređuje spopratnim dopisom i, ako je sve ispravno,ispisivanjem datuma i potpisom ovjerava seprimitak. Ako se popratni dopis ne podudara usvemu sa stanjem građe, ulaže se žalba(reklamacija) telefonom ili napismeno. Svaki seprimjerak građe također pregleda i ustanovljuje senjegova ispravnost. Ako je građa u čemuneispravna, primjerice, ako ima neotisnutihstranica, nedostaje određen broj stranica ili se uočekakva druga oštećenja, za oštećene se primjerkeulaže žalba. Kada se građa i popratni dopis usvemu slažu, akcesijski je posao završen ipublikacije su spremne za inventarizaciju irazmještaj u određene dijelove knjižničnoga fonda.

Pročišćavanje knjižni čnoga fonda

Ni najveće knjižnice na svijetu nisu danas ustanju prikupljati i čuvati sve što je čovjek

stoljećima stvarao i što i dalje stvara. Da binabavljenu građu sredile kako valja, u plan nabavetreba, kao što smo prije istaknuli, uključiti vrijemei način pročišćavanja fonda te osigurati posebnaspremišta za odlaganje manje tražene građe.Pročišćavanje knjižničnoga fonda postupak jeizlučivanja ili premještanja dubleta, rijetkokorištene građe ili pak građe koja, zbog različitihrazloga, nije više za uporabu. Pročišćavanjem se u knjižnicama trajnoodstranjuje građa (najčešće je taj postupakpovezan s revizijom knjižničnoga fonda) ilipremješta u koje drugo spremište (u kojem jeobično smještena manje tražena građa).Pročišćavanje se provodi kada je knjižnični fonddosegao gornju granicu rasta, odnosno kadnedostaje prostor za novu građu. Međutim, odlukase o pročišćavanju fonda donosi i neovisno otome, a vezano uz osmišljenu politiku izgradnjefonda. Žele li se zahtjevi korisnika rješavati brzo idjelotvorno, manje tražena građa zapravonepotrebno opterećuje fond jer zbog nje idjelatnici i korisnici utroše više vremena u

traženju željene građe (osobito u slobodnompristupu građi). Može se uopćeno kazati - kad fonddosegne svoju gornju granicu rasta, knjižnicamože postupiti trojako:

• osigurati novu zgradu; • razdvojiti fond odnosno razmjestiti dio

građe, a to također zahtijeva nove, dodatneprostore, ili

• pristupiti njegovu pročišćavanju.

Tri su važna razloga za pročišćavanje fonda:ušteda prostora, veća dostupnost tražene građe iekonomično poslovanje. Malo je, međutim,knjižnica koje uistinu smišljeno pristupajupročišćavanju fonda. Prepreke su za to ponajprijepsihološke prirode. Opravdanja su u nedostatkuvremena, strahu od pogrešnih postupaka,zauzetosti djelatnika tekućim poslovima, ali jenajčešće posrijedi otpor prema odstranjivanjuonoga što je prije nabavljeno. Kadšto se i osnivač

postavlja kao branitelj cjelovitosti postojećegfonda. U osnovi takvih razmišljanja bojazan je daće se pročišćavanjem fonda smanjiti njegov opseg

i time umanjiti njegova vrijednost. Planskiprovedeno pročišćavanje, nasuprot takvustrahovanju, pridonosi boljoj organizacijiposlovanja i boljim uslugama za korisnike. Upostupku pročišćavanja obično se nastojepremjestiti ili trajno odstraniti iz fonda:

• nepotrebni duplikati i dublete; • netraženi i neželjeni darovi; • zastarjela građa, napose znanstvena

literatura koja više nije aktualna, • prekinuti nizovi; • uništene, oštećene i slične publikacije; • publikacije na lošem papiru, sitno tiskane

publikacije te one nepotpuna opsega; • građa koja se ne koristi; • nepotpuna godišta periodike i periodika

bez kazala.

Kriteriji za odstranjivanje građe određuju se sobzirom na njezina fizička obilježja, veličinu(opseg) fonda i kakvoću građe, a sama selekcijapočiva na primjeni nekoliko metoda:

• metodi proučavanja tzv. shelf time periodaodnosno vremena koje je određenapublikacija provela na policama a da nijeposuđivana;

• metodi korištenja svih pokazatelja oposudbi, rezervacijama;

• citatnim metodama (oslanjanje na razneanalize citiranja, zastupljenosti učasopisima koja objavljuju kazala i slično);

• proučavanju sudova stručnjaka.

Neka su ispitivanja pokazala da se korisničkizahtjevi odnose na 40% knjižničnoga fonda, a dabi 60% fonda moglo biti smješteno i na kojemudrugome mjestu, bez većih posljedica za kakvoćuusluga i zadovoljstvo korisnika. Da bi poboljšalesvoje poslovanje, mnoge knjižnice širom svijetaulažu znatna sredstva u istraživanje i pronalaženjevaljana pristupa kojim bi se riješili problemivezani uz pročišćavanje knjižničnog fonda . Jednood djelotvornih rješenja su tzv. depozitarneknjižnice. Takve se knjižnice osnivaju nanacionalnoj razini, na razini sveučilišta ili pak

dogovorom nekoliko knjižnica različite namjene.Kad se u postupku pročišćavanja fonda određeneknjižnice izdvoji knjižnična građa koja više nepripada aktivnome fondu, ona se može smjestiti uspremište ili u depozitarnu knjižnicu s kojom suunaprijed dogovorene mjere zaštite takve građe inačin njezina korištenja. U depozitarnoj seknjižnici novoprispjela građa odlaže s obzirom navrijeme pristizanja (akcesijska metoda) ili uskupine s obzirom na prijašnjeg posjednika - na tajse način zadržavaju postojeće signature. Posudbase uspostavlja na dva načina: u samoj depozitarnojknjižnici (za što je potrebno osigurati čitaoničkiprostor) ili dostavljanjem traženih primjerakaknjižnici koja sudjeluje u programu zajedničkogodlaganja građe.

Vrednovanje knjižni čnoga fonda

Vrednovanje knjižničnoga fonda provodi senajčešće s pomoću statističkih i usporednih

metoda te metoda ispitivanja korisnika. Da bi postupak vrednovanja fonda zadovoljio,unaprijed moraju biti utvrđeni statistički obrasci,doneseni odgovarajući standardi te osiguran dotokbibliografija, preporučnih popisa i sličnihpomagala. Nadalje, ispitivanje i anketiranje svojihkorisnika knjižničari će obaviti anketnimupitnicima i uz pomoć sociologa i psihologa.Prikupljene statističke podatke i podatke iz anketai raznih upitnika valjat će potom usporediti sastandardnim zahtjevima o veličini i kakvoći fondaodređene knjižnice, ovisno o njezinoj vrsti, broju istrukturi korisnika. Javno objavljivanje podataka o vrijednostiknjižničnoga fonda može pomoći knjižnici dadobije više novca za nabavu nove građe, može jojpribaviti javno priznanje, a može govoriti i ouspješnosti nabavne politike, dakako ako suprocjene točne.

KOORDINIRANA(USKLAĐENA) NABAVA

Svi prije navedeni oblici nabave knjižničnegrađe uglavnom se odnose na rad jedne knjižnice.Budući da je problem novca za nabavu građeuvijek prisutan, pokušava se pronaći jeftinije aipak svrshishodno rješenje s obzirom na potrebe izahtjeve korisnika. Suradnja u nabavi građeizmeđu više knjižnica, na užemu ili širempodručju, naziva se koordiniranom nabavom. Tajje oblik nabave knjižnične građe posebno važan uopskrbi knjižnica stranim serijskim i drugimpublikacijama. Kad se dogovara takva nabava, ne smije sepolaziti od želja jedne knjižnice, već sesagledavaju potrebe svih korisnika u određenojzajednici korisnika. Pritom se u dogovoru sostalim sudionicima naznačuju znanstvenostručna,zemljopisna i druga područja za koja seopredjeljuje određena knjižnica. Bitno je da se

građa koja se nabavlja u jednoj od knjižnicasudionica koordinirane nabave, izravno ilineizravno daje na korištenje svim članovimazajednice korisnika, odnosno da je dostupna svimzainteresiranim korisnicima. Primjerice, određujuse knjižnice koje će biti jedini imatelji određenepublikacije, ali uz uvjet da tu publikaciju mogukoristiti svi potencijalni korisnici, bez obzira na tokojoj zajednici korisnika pripadaju.

III.

PRIJEMKNJIŽNI ČNE GRAĐEI NJEZINRASPORED

Nakon što se zaprimi, pristigla se građaraspoređuje i uključuje u knjižnični fond. Građa serazvrstava u serijske i omeđene publikacije, sitantisak, u posebne zbirke itd. Taj naizgled jednostavan posao vrlo jeodgovoran i valja ga pažljivo obavljati. Svaka biknjižnica trebala odrediti vlastite kriterije zarazvrstavanje knjižnične građe jer se u dvjemaknjižnicama različite namjene neće jednakopostupati s istovrsnom građom. Naprimjer, katalog

izložbe s opsežnijim tekstom uvrstit će se najčešćeu opći fond, ali u knjižnici koja ima grafičkuzbirku takav će se katalog izdvojiti za fond tezbirke. Publikacije koje uz tekstualni dio imaju idodatke, primjerice, gramofonske ploče, kasete,diskete, najčešće se pohranjuju kao cjelina (tzv.složeni dokumenti). No određene knjižnice nakonobradbe izdvajaju dodatnu građu i pohranjuju je uglazbenu zbirku, zbirku kompjutorske građe islično. Razvrstana se građa ponovno pregledava, apotom se svaki ispravan primjerak obilježujepečatom knjižnice. Pečat se stavlja na poleđinunaslovne stranice, na kraj teksta te na straniceodređene internim knjižničnim pravilima . Izuzevserijskih publikacija, sva se ostala građa odmahinventarizira.

KONTINUACIJA,SREĐIVANJE IUPOTPUNJAVANJEPERIODIKE

Nakon što serijske publikacije stignu uknjižnicu, podaci o svakome pojedinačnom broju(sveščiću) bilježe se u obrasce (ili, ako se rabiračunalo, a to nije često, u polja određena zatekući popis periodike). Taj se popis vodi u oblikukartoteka, obično posebno za časopise, posebno zanovine. U ponekim se knjižnicama ta dva niza slažuabecednim redom prema naslovu publikacije, a udrugima se najprije razvrstaju prema načinunabave, a unutar tih skupina prema abecedi.Bilježenje podataka o novoprispjelom sveščiću uobrasce tih registara naziva se kontinuacija. Umnogim se knjižnicama koristi tzv. sustav Kardex,vrlo jednostavan i pogodan i za manji i za veći

broj naslova . U tom se sustavu rabe dva obrascapostavljena tako da otvaranjem pretinca zaodređeni naslov, gornji i donji obrazac predočujusve potrebne podatke. Donji je obrazac podijeljenu dva dijela. Gornje polje sadrži odjeljke u koje seupisuje naslov časopisa (novina), podnaslov,podaci o izdavaču i mjestu izdanja (prema željimogu se unositi i podaci o odgovornom uredniku ipočetnoj godini izlaženja). Predviđeno je i mjestoza upisivanje signature i medija - konvencionalanili nekonvencionalan. Gornje je polje jednako zakontinuaciju časopisa i novina. U drugome(donjem) polju ucrtani su odjeljci u koje se upisujetekuća godina te svaki pojedini broj iz godine ukojoj se upisuju sveščići. U takvoj se kontinuacijičasopisi mogu popisivati tijekom više godina.Kontinuacije za novine upotrebljavaju se,međutim, samo za jednu godinu pa se svakegodine otvaraju novi obrasci. S lijeve straneupisani su mjeseci u godini, a s desne su stranepredviđeni odjeljci u koje se bilježe brojevi izišlitijekom svakog mjeseca.

Sl. 5.Donji obrazac za kontinuaciju periodike u sustavu

Kardex Gornji obrazac služi za evidenciju materijalnogposlovanja u tekućoj godini i uključuje podatke obroju narudžaba za određeni naslov, o datumunaručivanja, broju predračuna, broju računa, odatumu zaprimanja računa, cijeni u dinarima iodgovarajućoj valuti te o cijeni uveza. Predviđenasu i polja u koja se upisuju podaci o načinunabave, broju primjeraka određenog naslova kojeknjižnica prima, podaci vezani uz pritužbe, podacio smještaju te sigla knjižnice ako knjižnica

sudjeluje u koordiniranoj nabavi odnosno ustvaranja skupnog kataloga ili baze podataka operiodičnim publikacijama. U te se popise dnevno upisuju svi pristiglisveščići serijskih publikacija, a posebnimoznakama u različitim bojama prati se redoslijedpristizanja svakog naslova. Nakon kontinuacije,svešćići se odlažu na posebne kose police (tekućiprimjerak) koje zatvaraju odjeljke za smještajostalih brojeva, ili u privremena spremišta, i tonovine u vodoravnom nizu (jedan primjerak nadrugi - prvi broj na dnu), a časopisi okomito, brojiza broja, dok se određeno godište ne upotpuni. Tekuća se periodika često daje na uporabukorisnicima pa se može poremetiti redoslijedbrojeva, a poneki se brojevi mogu i zagubiti. Zbogtoga nakon isteka godine (ili drugoga razdobljaizlaženja periodične publikacije) treba pregledaticijeli odloženi niz i ustanoviti cjelovitost godištaodređene publikacije, jer se inventarizira samopotpuno godište serijske publikacije za kojeizdavači uobičajeno šalju i posebnu naslovnustranicu i odgovarajuća kazala. Iznimka su serijske

publikacije koje izlaze jednom u godini. Nakonpopisivanja, takvi se godišnjaci odmahinventariziraju.

INVENTARI IINVENTARIZACIJAKNJIŽNI ČNE GRAĐE

Inventari u knjižnici tvaran su dokaz o tome daje određena građa stigla u knjižnicu i da jeuključena u njezin fond. Zbog toga seinventarizacija građe smatra neodgodivim poslomu knjižnici. Inventari su obično knjige koje se vode posebnoza svaku vrstu knjižnične građe. Neke knjižnicevode knjige inventara prema načinu nabave građe.Knjižnice, prema tome, vode inventar knjiga,inventar periodike, inventar neknjižne građe itd., aako ih još razvrstavaju i prema načinu nabave,knjige inventara dijele se na one za kupljenugrađu, darovanu građu, za građu nabavljenu

zamjenom s drugim knjižnicama te na knjigeinventara za građu pristiglu kao obvezniprimjerak. U nekim se knjižnicama inventarizacija obavljau kartotečnom obliku, ali se takav način nijepokazao dobrim. U svjetskoj se knjižničnoj praksiuvriježio običaj da se popratni dopisi o nabavi supisanim inventarnim brojevima odlažu u registre,pa se ne vode posebne inventarne knjige, a unovije se vrijeme umjesto klasičnih inventarnihknjiga uvezuju kompjutorski ispisi strojnoinventarizirane građe. Knjige inventara imaju određene odjeljke, odkojih je prvi predviđen za inventarni broj koji seupisuje prema tekućem nizu brojeva (numeruscurrens).

Sl. 6. Odjeljci u inventarnoj knjizi za darovanu

knjižničnu građu

Pojedine knjižnice zaključuju tekući brojkoncem godine pa početkom iduće započinjuinventarizaciju od broja jedan (1), a u drugima jetaj niz beskonačan (ne prekida se nakon istekagodine). Ako se tekući broj zaključuje za godinu,inventarni je broj razlomak kojemu je brojniktekući broj, a nazivnik godina upisa.

Sl. 7.Primjeri za ispisivanje inventarnih brojeva

Osim tekućega broja, u inventarnu se knjigu(prema odjeljcima) upisuje: datum, prezime i imeautora publikacije, naslov publikacije, mjestoizdanja, nakladnik i godina, način nabave i nazivdobavljača, podatak o tome je li jedinica unikat ilidubleta, cijena, signatura, a predviđen je i prostorza napomenu. Svi se podaci upisuju u inventarnu

knjigu tintom (kemijskom olovkom). Inventarni se broj upisuje i na poleđini naslovnestranice publikacije, ispod ili iznad pečata.Inventarni broj upisuje se i na kataložni listić te naknjižni listić (ako knjižnica na taj način zadužujeposudbu) ili na kodiranu naljepnicu (ako jeposudba kompjutorizirana). Svaka fizička jedinicaposebna je inventarna jedinica, bez obzira na toradi li se o publikaciji u više svezaka ili o dva iviše primjeraka jedne publikacije. Prije je bilo uobičajeno inventarni broj dodijeliticijelom naslovu (bez obzira na broj jedinica). To jeotežavalo knjižnično poslovanje pa je takvoobilježavanje napušteno. Da bi se izbjegle greške s inventarnimbrojevima, kada se građa inventarizira u posebneknjige prema vrsti i prema načinu nabave, ispredinventarnog broja stavlja se slovna oznaka kojaoznačuje vrstu građe odnosno način nabave (Sl. 7).

Knjige inventara moraju biti uvezane, a njihovese stranice paginiraju (ili označuju folijacijom).Kroz knjigu se provlači trobojna vezica

(jemstvenik) kojoj se krajevi na zadnjem(zaštitnom) listu zalijepe pečatnim voskom. Upečatni se vosak utiskuje pečat knjižnice, a ispodnjega ispisuje se koliko knjiga inventara imastranica i upisanih inventarnih brojeva, štopotvrđuje i svojim potpisom i pečatom ovjeravavoditelj knjižnice. Uz inventarne knjige u koje se publikacijeupisuju pojedinačno, mogu se voditi i skupneknjige inventara (skupni inventari). U takve seknjige upisuje svaka skupina publikacija kojapristigne u knjižnicu. Iskazuje se ukupan brojsvezaka u pošiljci i ukupna cijena. Svaki se otpisoduzima od zbrojenih svezaka, a i otpisane sepublikacije procjenjuju na osnovi odbitka odukupne vrijednosti koju sadrži skupni inventar. Vođenjem takve evidencije, knjižnica imauvijek točne ukupne podatke o broju svezaka injihovoj vrijednosti. Pojedine knjižnice u skupniinventar upisuju podatke o sadržaju građe premavrstama i prema UDK-skupinama, za što sepredviđaju posebni odjeljci. Ako je skupniinventar tako zamišljen, knjižnica ima stalne

podatke o broju knjiga, serijskih publikacija,zemljopisnih karata, i o broju publikacija izodređenog područja, primjerice iz filozofije ilimedicine. Zbog njihove važnosti u materijalnome ifinancijskom poslovanju, knjige inventara morajuse voditi točno i pregledno. Nije dopušteno bilošto dopisivati, prepravljati ili brisati, a moguće sepogreške označuju crvenom olovkom. Nakon što se publikacija upiše u knjiguinventara, naknadno se dodaju podaci o uvezu (uodjeljku napomena ili u posebnom odjeljku ako jeza to predviđen), a kad je donesena odluka ootpisu određene publikacije (u postupku revizije),u odjeljak napomene unosi se podatak o otpisu sobveznim dodatkom "otpisano godine ...,rješenjem br. ...". Budući da su knjige inventara izvorni dokument oimovini knjižnice, treba ih brižljivo čuvati.

PROVJERA I PRIPREMAGRAĐE ZA STRUČNUOBRADBU

Nakon inventarizacije, postupka kojim jepublikacija uvedena u imovinu knjižnice,započinje njezina stručna obradba. U inventariziranoj se građi provjerava pripada lipojedini primjerak određenoj numeriranojnakladničkoj cjelini. Tako se postupa osobito uknjižnicama koje građu označuju i smještajuprema numeriranoj nakladničkoj cjelini. Ako primjerak građe pripada nakladničkojcjelini koja je već zastupljena u knjižnici, upublikaciju se stavlja kataložni listić za tunakladničku cjelinu. Potom se provjeravaposjeduje li knjižnica otprije istovjetan primjerakgrađe. Ako knjižnica posjeduje takav primjerak,provodi se postupak s dubletama - na kataložni

listić ili kompjutorski zapis izrađen za prethodnuistu publikaciju dodaje se inventarni broj/brojevi, apostupak se ponavlja na istovjetnom listiću u svimkatalozima, vanjskim i unutarnjim, u koje se inačeupisuju inventarni brojevi. U većim se knjižnicama priprema i provjeragrađe obavlja u odjelu za stručnu obradbuodređene vrste građe. U manjim knjižnicama isteosobe stručno obrađuju svu građu pa prema tomeobavljaju i potrebne prethodne radnje.

IV.

STRUČNA OBRADBAKNJIŽNI ČNE GRAĐE

Stručna obradba knjižnične građe obuhvaćaformalnu obradbu ili katalogizaciju i stvarnuobradbu tijekom koje se građa razvrstava premasadržajnim obilježjima: klasificira se ili sepredmetno označuje predmetnicama, kazalima isažecima ili joj se određuju ključne riječi (keywords).

KATALOGIZACIJA (formalnaobradba knjižni čne građe) Katalogizacija (od grč. katálogos) takva je

obradba građe tijekom koje se popisuju podacibitni za identifikaciju određenog primjerka. To jeformalan postupak prenošenja podataka.Katalogizacija se uvijek obavlja de visu, znači naosnovi samoga primjerka, i to otvorenog nanaslovnoj stranici. Svrha je katalogizacije izradbaabecednoga kataloga u koji se listići zakatalogizirane publikacije slažu prema abecednomredu prezimena autora ili prema naslovu tihpublikacija. Katalogizacija se obavlja premaodređenim pravilima.

Pravila i me đunarodni standardi zakatalogizaciju

U povijesti katalogizacije dugo se vremenarazličito postupalo. U prvoj polovici 19. stoljećaAntonio (Anthony) Panizzi, knjižničar u KnjižniciBritanskoga muzeja, izradio je jasna načela okatalogizaciji prikazana u 91. pravilu. Načela nakojima su se zasnivala njegova Pravila razriješilasu nejasnoće o autorstvu određene publikacije,pisanju imena autora, anonimnim publikacijama

(bez autora u kataložnom smislu) i drugo. Slijedom Panizzievih postavki pojavljivala su sei druga pravila u različitim zemljama iknjižnicama. Valja spomenuti ALA Cataloguing rules for authorand title entries, angloamerička kataložna pravilaza autorske i naslovne odrednice, objavljena 1949.u Chicagu , Pravila Vatikanske knjižnice podnazivom Norme per il catalogo degli stampati,objavljena 1931. godine. Za nas su svakakonajvažnije tzv. Pruska pravila (Instruktionen fürdie alphabetische Kataloge der preussischenBibliotheken, Berlin 1899), koje su primjenjivale iknjižnice u Hrvatskoj. Kataložnim se pravilima razlikovalo ukatalogizaciji odrednicu (podaci o autoru ilinaslovu publikacije prema kojima se određujenjezino mjesto u abecednom katalogu) odkataložnoga opisa (ostali podaci bitni zaidentifikaciju određene publikacije). Na zasjedanju IFLA-e 1961. u Parizuprihvaćena su tzv. Pariška načela kojima suodređeni jedinstveni postupci u izradbi odrednice

za svaku publikaciju, uključujući u pojampublikacije sve vrste knjižnične građe. EvaVerona, koja je djelatno sudjelovala u raduKomisije za izradbu pravilnika, objavila je 1970.godine, u izdanju Hrvatskoga bibliotekarskogdruštva iz Zagreba, Pravilnik i priručnik zaizradbu abecednih kataloga. Dio I: Odrednice iredalice. Izdavanjem toga Pravilnika, Pariška sunačela zaživjela u katalogizaciji koja se provodi unašim knjižnicama. U daljnjem nastojanju da se postignu zajedničkielementi u katalogizaciji, na Međunarodnom sesastanku kataložnih stručnjaka u Kopenhagenu1969. raspravljalo o međunarodnomujednačavanju bibliografskoga i kataložnogaopisa, nazvanog Standardni bibliografski opis(Standard Bibliographic Description). Radnaskupina, imenovana u Kopenhagenu, objavila je1971, u obliku preporuke, ISBD(M) -Međunarodni standardni bibliografski opismonografskih publikacija (International standardbibliographic description for monographs). ULondonu se te preporuke pojavljuju 1974. kao

standardno izdanje, a iste ga godine, u prijevodu,objavljuje Hrvatsko bibliotekarsko društvo. Tadaje odlučeno da se započne s izradbom posebnihstandarda za opis neknjižne građe. Predviđena je izradba standarda za kartografskugrađu (CM), za neknjižnu građu (NBM), te zatiskane muzikalije, bez predviđene oznake (poslijeje nazvana PM). U isto se vrijeme rađa zamisao oopćemu ISBD-u, nakon čega je uslijedila izradbaopćeg standarda za sve vrste knjižnične građe -ISBD (G). Uz navedene standarde pripremao se iMeđunarodni standard za opis serijskih publikacija- ISBD (S), kojim su obuhvaćene periodičnepublikacije i nizovi publikacija. Izradbom iobjavljivanjem standarda za sve vrste knjižničnegrađe omogućen je Opći bibliografski nadzor(Universal Bibliographic Control - UBC), zamisaoIFLA-e kojom se željelo postići da svakapublikacija bude katalogizirana jednom i zauvijekna mjestu svojega nastajanja. Za strojnu su obradbu usvojena pravila vezanauz program UNIMARC (UNIversal MAchineReadable Catalogue). Općeprihvaćen,

UNIMARC-format prikladan je oblik za razmjenupodataka, a njegova je velika prednost u tome štonije ovisan o kataložnim pravilima . Međutim, dabi razmjena kataložnih zapisa bila uspješna nameđunarodnoj razini, uz prihvaćene ISBD-standarde i UNIMARC-format, trebalo jeuspostaviti sustav nadzora nad odrednicama. U tuse svrhu pristupilo ujednačavanju pristupa uizradbi i nadzoru nad datotekama jedinstvenihodrednica odnosno datotekama preglednihkataložnih jedinica. Budući da se 80-ih godina počelo više raditi naretrospektivnoj konverziji kataloga na strojnočitljive medije , Europski je savjet 1985. potaknuojaču suradnju između europskih knjižnica iosnutak Radne zajednice za izradbu preporuka oretrospektivnoj katalogizaciji. Ta je Zajednicaodredila značenje retrospektivne konverzije iraspravljala o minimalnom standardu zaretrospektivnu konverziju. Kad je 1983. izišao iz tiska i drugi dioPravilnika za izradbu abecednih kataloga -Kataložni opis, uz objavljene prijevode ISBD-

standarda, prijevod UNIMARC-a i Skraćenikataložni zapis, rad Dorice Blažević,knjižničarstvo u Hrvatskoj bilo je pripravno zapotpunu primjenu ujednačenih propisa zakatalogizaciju, klasičnim i strojnim načinom.

Kataložne jedinice (pojam i vrste) Kataložnim se postupkom za svaku publikacijuizrađuje jedna kataložna jedinica ili više njih. Kataložna jedinica zbir je svih podataka oodređenoj publikaciji, upisanih u kataložni listić iliu bazu podataka. Ako se izrađuje ručno, kataložnase jedinica može sastojati od jednoga listića ili višenjih. Podaci se ispisuju samo na prvoj stranicilistića, a ako ih ima više, nastavljaju se na drugomlistiću kojemu se u desni gornji kut upisuje 2.-, aodrednica ponavlja s lijeve strane. Na kataložni selistić, uz odrednicu i kataložni opis, upisuje isignatura (oznaka prema kojoj se publikacijiodređuje mjesto na polici), inventarni broj testručna oznaka. Kataložna jedinica koja sadrži svepodatke o publikaciji glavna je kataložna jedinica.

Uz glavne kataložne jedinice, tijekomkatalogizacije, kad to pravila nalažu, izrađuju se isporedne kataložne jedinice i uputnice. Prematome razlikujemo tri vrste kataložnih jedinica:

• glavna kataložna jedinica (glavni kataložnilistić) koja u abecednom katalogu zastupaodređenu publikaciju;

• sporedna kataložna jedinica (sporednikataložni listić) kojoj je zadatak omogućitikorisniku pronalaženje publikacije koju ontraži prema podacima koje katalogizatorinisu utvrdili kao sastavne dijeloveodrednice glavne kataložne jedinice;

• uputnica, koja može biti opća, unakrsna iobjasnidbena.

Sporedne se kataložne jedinice izrađuju na dvanačina:

• umnažanjem glavne kataložne jediniceonoliko puta koliko je potrebno sporednihkataložnih jedinica - taj je način osobitopogodan u strojnoj obradbi;

• skraćivanjem opisa odnosno preuzimanjemmanjeg broja podataka s glavne kataložnejedinice - taj se način preporučuje uklasičnoj, ručnoj obradbi.

Opća uputnica izrađuje se da bi zamijenila većibroj sporednih kataložnih jedinica (upućivanje sjednog oblika autorova imena na drugi, s jednogapravopisnog oblika na drugi), i ne odnosi se samona jednu glavnu kataložnu jedinicu. Unakrsne uputnice povezuju srodne odrednice(sinonimi i sl.). Objasnidbene uputnice upućuju na pravilo kojese odnosi na određenu vrstu kataložnih jedinica ilina pravila općenito. Posebna su vrsta uputnica analitičke kataložnejedinice ("U"-uputnice) pomoću kojih sekatalogiziraju i u katalog uvrštavaju sastavniceunutar određene publikacije. Uz uobičajenuizradbu općih uputnica danas se uveliko rabedatoteke jedinstvenih odrednica (poznate i podnazivima normativne datoteke i authority files) nesamo u knjižnicama koje su uvele strojnu obradbu,

već i u knjižnicama koje još uvijek posluju naklasičan način a preko računala imaju pristup ubazu podataka većih knjižnica, uglavnomnacionalnih, ili u koju drugu bibliografsku mrežu.Takva datoteka pomaže pritom u pravilnomispisivanju osobnih imena, koorporativnih tijela,naziva klasičnih anonimnih ili crkvenih djela,odrednica serijskih publikacija i slično, odnosno unadziranju njihove pravilne uporabe.

Katalogizacija ome đenih publikacija Omeđena publikacija (u knjižničnoj su praksiuvriježeni i nazivi: monografska publikacija, djelo,knjiga) potpuna je publikacija u jednom svesku ilise namjerava upotpuniti u određenom brojusvezaka. Ta je vrsta publikacija (izuzev ponekihiznimaka) najmnogobrojnija u svim knjižnicama. Katalogizacija započinje otvaranjem publikacijena glavnoj naslovnoj stranici i određivanjemodrednice. Kataložna odrednica skup je ili nizriječi odnosno znakova koji određuju redno mjestokataložne jedinice u katalogu i sadrže sažetu

obavijest o važnim elementima publikacije. Naosnovi takvih obilježja, kataložna odrednica važnaje u traženju i pronalaženju odgovarajućepublikacije. Osnovne su tri njezine funkcije: redna,obavijesna i pronalazačka. Odrednica se upisuje ukataložni listić i to prvo slovo otprilike 1 cm odlijeve i gornje margine, ili se unosi u stroj upredviđeno polje. Odrednica može biti:

• osobna (individualna) odrednica - imestvarne osobe;

• korporativna odrednica - nazivkorporativnog tijela;

• stvarna odrednica - glavni stvarni naslovpublikacije;

• formalna odrednica.

Osobna ili individualna odrednica zastupaindividualnog autora. Individualni autor određenepublikacije stvarna je osoba kojoj ta publikacijapripada kao duhovno vlasništvo. Individualnimautorom smatra se: pisac samostalno izdanogteksta, sastavljač rječnika, bibliografije, kataloga,

adresara, leksikona, enciklopedije, statistike,različitih numeričkih tablica, zbirki, kao i osobačija se korespondencija ili živa riječ (predavanja,govori) objavljuje; likovni umjetnik (slikar, kipar,fotograf, arhitekt, crtač) čiji se reproduciraniradovi izdaju, kao i kartografi (geolozi,geofizičari, astronomi, arheolozi) čije se karteobjavljuju. Ime individualnog autora piše se u odrednicilatinicom, u izvornu obliku. Ako je izvorno imeautora u nelatiničnom pismu provodi setransliteracija. Ime autora navodi se uvijek unominativu, u inverziji, tj. prezime, zarez pa ime.Prezime i ime autora moraju se u odrednicipojavljivati uvijek u istom obliku. Takvaujednačena odrednica naziva se jedinstvenaodrednica. Za jedinstvenu autorsku odrednicuuzima se ono ime autora po kojemu je općenitopoznat i po kojemu se u izdanjima svojih djela naizvornom jeziku najčešće pojavljuje. Za svaki seneusvojeni oblik imena izrađuje preglednakataložna jedinica. Za starije autore uzima se onajoblik imena koji se općenito rabi u bibliografskim,

biografskim i ostalim priručnicima. Korporativna odrednica zastupa korporativnogautora određene publikacije, a to je organiziranazajednica stvarnih osoba (korporativno tijelo),zajedničkim djelovanjem koje je nastalapublikacija. Korporativnim autorom smatra se korporativnotijelo koje podnosi izvještaj o svojemu radu ilifinancijskom poslovanju, izrađuje program rada,normativne spise (statut, poslovnik, pravilnik itd.),katalog svojih fondova, izdanja ili proizvoda,upute za rukovanje i upotrebu proizvoda, zatimnastavni program, red predavanja itd. Korporativna tijela koja se smatrajukorporativnim autorima su: ustanove, poduzeća,stručna i znanstvena društva, državne službe islično, a u širem se smislu korporativnim autorimasmatraju kongresi, savjetovanja, simpoziji,znanstveni skupovi, seminari i slično. Naziv korporativnog tijela piše se latinicom, unominativu, bez obzira na to kako je u publikacijinaveden. Ako izvorni naziv korporativnog tijelanije na latiničnom pismu, provodi se

transliteracija. Korporativno se tijelo piše u istome obliku usvakoj odrednici. To je jedinstvena korporativnaodrednica koju uvijek čini izvorni nazivkorporativnog tijela. Korporativno tijelo možetijekom svojega postojanja mijenjati naziv. Zasvaki se nov naziv određuje jedinstvena odrednica,a sve se one preko uputnica povezuju u katalogu.Jedinstvena korporativna odrednica i jedinstvenaosobna odrednica obuhvaćaju dakle preglednekataložne jedinice od svih oblika imena/nazivapod kojima se određeni autor/tijelo javljao tijekomsvojega djelovanja. Time nastaju preglednikataložni listići, a u kompjutoriziranim sustavimaodgovarajuća rješenja koja nudi datotekajedinstvenih odrednica. I jedan i drugi načinupućuju dakako na jedinstven oblik imena/nazivaosobe, korporativnog tijela i slično. Kada korporativno tijelo ima svoje stalnosjedište, ono se dodaje jedinstvenoj odrednici nakraju i to u okruglim zagradama:

NACIONALNA i sveučilišna

biblioteka (Zagreb) = Nacionalna i sveučilišna bibliotekau Zagrebu

Ako je naziv sjedišta sadržan u nazivukorporativnog tijela, sjedište se izostavlja:

ZAGREBAČKA pivovara

Ako je naziv korporativnog tijela ime stvarneosobe, navodi se u punome obliku, a ime stvarneosobe stavlja se u navodnike.

IZDAVA ČKO poduzeće "OtokarKeršovani" (Opatija)

Kada je koje korporativno tijelo u podređenompoložaju prema drugome korporativnom tijelu, aliima svoj naziv po kojemu se nedvojbeno možeprepoznati, odrednica je naziv toga podređenogtijela. Primjerice, za Filozofski fakultet u Zagrebuodrednica je:

FILOZOFSKI fakultet (Zagreb)

Ako se podređeno tijelo ne može prepoznatiprema svojemu nazivu, odrednica je nazivnadređenoga tijela, a naziv podređenog tijeladodaje se kao pododrednica.

FILOZOFSKI fakultet (Zagreb).Odsjek za informacijske znanosti

Lokalne jedinice društava i organizacija kojima jeiz naziva jasna njihova podređenost, za odrednicuimaju naziv nadređenog društva odnosnoorganizacije, a svoj naziv u pododrednici:

DRUŠTVO novinara Hrvatske(Zagreb). Podružnica Split

Kongresi, skupštine, simpoziji, savjetovanja islični skupovi koji imaju svoj vlastiti naziv premakojemu su prepoznatljivi, dobivaju za odrednicutaj naziv, kojemu se u okruglim zagradama dodajeredni broj skupa, godina održavanja i mjesto:

SAVJETOVANJE PVC -proizvodnja, primjena, prerada i

ispitivanje (3 ; 1989 ; Split)

Kada skupovi nemaju svoj naziv, odrednica imje naziv tijela koje ih je organiziralo, a obilježjeskupa označuje se pododrednicom:

HRVATSKO bibliotekarsko društvo.Skupština (27 ; 1989; Dubrovnik)

Ako je naziv međunarodnog skupa naveden naviše jezika, za odrednicu se uzima naziv nahrvatskome jeziku, a ako takva naziva nema,uzimaju se redom nazivi na: engleskom,francuskom, njemačkom i/ili ruskom jeziku. Stvarna odrednica izrađuje se na osnoviglavnoga stvarnog naslova ili dijela naslovaodređene publikacije. Glavni stvarni naslov uzima se za odrednicuonda kada se ne zna autor publikacije ili jenaveden samo inicijalima koji se ne mogurazriješiti, kada su publikaciju napisala više od triautora, kada publikacija sadrži više samostalnihradova nekolicine autora koji su okupljeni

zajedničkim stvarnim naslovom (primjerice uantologijama, čitankama, hrestomatijama,zbornicima i slično). Jednako se tako postupa i s klasičnimanonimnim djelima (epovi, vjerska djela) te sdjelima narodne književnosti. Ako je ispred prve riječi naslova određen ilineodređen član, on se izostavlja . Kada je prva riječ broj, formula ili simbol, onise upisuju slovima (rabeći pomagala zauvrštavanje), a ako je naslov ispisan starimpravopisom, u stvarnoj se odrednici upisuje novimpravopisom. Formalna odrednica upotrebljava se jedino zaslužbene publikacije. U skupinu službenihpublikacija spadaju:

• stav, statut, proračun, te nacrti, prednacrti,prijevodi tih spisa, njihove izmjene,dopune, obrazloženja, sva dokumentacijakoja im pripada, a i zbirke takvih spisa;

• svi novovjeki zakoni, kada je posrijedisamo tekst zakona, bez opširnih

objašnjenja, te zbirke zakona; • sve odluke i naredbe koje donose

nižestupanjska tijela (općinsko, gradsko).

Formalna odrednica oblikuje se odzemljopisnog naziva jedinice na koju se službenapublikacija odnosi, a iza točke slijedipododrednica koja opisuje vrstu spisa. Pisanje odrednice , koje se prva riječ, redalica,uvijek ispisuje velikim slovima, započinje kad seutvrdi pod kojom se odrednicom publikacijakatalogizira - osobnom, korporativnom, stvarnomili formalnom. Budući da se autori (osobe i korporativna tijela)često pojavljuju pod različitim imenima i nazivimaili s različitim oblicima imena i naziva, zadatak jekatalogizatora da utvrdi jedinstvenu odrednicu. To znači da se upisuje pravo ime autora i kadase autor javlja pod pseudonimom, ali je podpravim imenom poznatiji. Ili se traži onaj oblikimena koji autor češće rabi, ili njegov pseudonimako ga češće upotrebljava nego ime, ili jedinonjega koristi.

To može biti i novo ime autora, ako ga je umeđuvremenu promijenio, ili nov nazivkorporativnoga tijela.

Obliciimena Jedinstvena odrednica

Zvonimir Majdak (pravo ime) Suzan Rog(pseudonim) MAJDAK , Zvonimir

David Kabalin DašaKabalin KABALIN , David

MijoMirković MIRKOVI Ć, Mijo (za djela izekonomije)

MateBalota BALOTA , Mate (za literarna djela)

Schiffler, Ljerka Schiffler-Premec,Ljerka SCHIFFLER , Ljerka Društvo bibliotekara Hrvatske Hrvatsko bibliotekarskodruštvo HRVATSKObibliotekarsko društvo (Zagreb)

Svi oblici imena koji nisu izabrani zajedinstvenu odrednicu trebaju dobiti uputnekataložne jedinice. Nakon izbora jedinstvene odrednice mora seodrediti kako, prema pravilima, treba napisatiodređenu jedinstvenu odrednicu odnosno kako jetreba oblikovati. Za novovjeka europska imena, koja se sastojeod imena i prezimena, redalica je uvijek prezime

(prema pravopisnim pravilima oblik je u inverziji,a to pokazuje zarez koji slijedi iza prezimena).Inverzija se ne provodi u mađarskim prezimenima,ali se stavlja zarez.

Imena: Odrednica: AugustŠenoa ŠENOA, August Cata DujšinRibar DUJŠIN-Ribar, Cata ErnestHemingway HEMINGWAY , Ernest Aleksandar SergejevičPuškin PUŠKIN,Aleksandar Sergeevič LászlóBulcsú

LÁSZLÓ , Bulcsú

Imena koja se ispisuju starim pravopisom,zadržavaju taj oblik i u jedinstvenoj odrednici

Ksaver ŠandorGjalski GJALSKI ,Ksaver Šandor GjuroSzabo SZABO, Gjuro

Za starije autore, s latiniziranim oblikom imena,jedinstvena je odrednica suvremen oblik togaimena, a za latinizirani se oblik obvezno izrađujeuputnica.

LUCI Ć,Ivan LUCIUS , Johanes (jedinstvenaodrednica) (uputnica)

Član u njemačkim imenima nije sastavni dioprezimena pa se piše iza imena, a jednako se takopostupa i s prijedlozima u njemačkome ifrancuskom jeziku:

KINDER , Floris der HOFMANNSTAHL , Hugo von BALZAC , Honore de

U francuskom jeziku član je sastavni dioprezimena pa se tako i piše:

LA FONTAINE , Jeane de LE CORBUSIER, Charles Edouard

U talijanskim prezimenima prijedlog je sastavnidio prezimena, i ispisuje se:

DE SANCTIS, Francesco D'ANNUNZIO , Gabriele

Prijedlog i član, uobičajeni u njemačkim išpanjolskim imenima, pišu se iza imena:

HAGEN , Friedrich Heinrich von der

VEGA , Alfonso de la

Kada su prijedlog i član spojeni, pišu se kaoprvi dio prezimena u francuskim, talijanskim inizozemskim imenima:

DU BOIS, Wiliam Edvard DU BARTAS, Guillaume DELLA BELLA , Ardelio VANDERCAMMEN , Edmond.

U španjolskome i portugalskom jeziku topravilo ne vrijedi. Prezimena sa stalnim prefiksom koji nije ni član niprijedlog, kao što su: Ab, Mac, O', Pop, Saint pišuse na početku:

MACLEAN , Fitzroy SAINT-SIMON , Claude Henry POP GEORGIEV, Dimitar.

U dvojnim prezimenima redalica je uglavnomprvo prezime. Iznimka su jedino dvojna prezimena u

portugalskom jeziku u kojemu je redalica drugoprezime, ali se zarez u odrednici uvijek stavlja izadrugoga ispisanog prezimena:

GARCIA Lorca, Federico KAČIĆ Miošić, Andrija JELAČIĆ Bužimski, Dubravko SALTYKOV Ščedrin, MihailoEvgrafovič

Za dio prezimena koji nije uzet za redalicupotrebno je izraditi uputnicu. Dvojna ženska prezimena zahtijevaju unakrsnuuputnicu na drugo prezime:

KOCHANSKY Devide,Vanda DEVIDE Kochansky,Vanda (jedinstvenaodrednica) (odrednica unakrsne uputnice)

Ako žensko prezime pripada jeziku u kojemupostoji poseban oblik ženskih prezimena, ona se

tako i pišu, a to je posebnost u ruskom, poljskom,makedonskom i nekim drugim slavenskimjezicima:

AHMATOVA , Ana DOMBROVSKA , Marija EŽOVA , Pavlina

Iza imena navodi se i srednje ime koje jemajčino, ženino i sl.

MILL , John Stuart

Ako je autor općenito poznat po kakvomnadimku, nadimak dobiva mjesto redalice, a zapravo se ime izrađuje uputnica:

TINTORETTO , JacopoRobusti ROBUSTI,Jacopo (jedinstvenaodrednica) (uputnica)

Imena starovjekih europskih autora dobit ćelatinizirani oblik ako su grčka, a ako su latinskaonaj oblik imena koji je bio glavno ime:

AESCHYLUS SOPHOCLES

ali,

OVIDIUS , Naso Publius

Srednjovjeki europski autori dobit će zaredalicu krsno ime:

DANTE , Alighieri JURAJ Dalmatinac

ali, ako je srednjovjekovni autor poznatiji poprezimenu, tada prezime postaje redalica:

PETRARCA , Francesco

Ista pravila vrijede za autore na prijelazu izsrednjega u novi vijek. Kod bizantskih autora redalica je također osobno

ime, ali se za nadimak izrađuje uputnica:

ANNA , Comnena COMNENA , Anna KOMNENA , Anna (jedinstvena odrednica) (uputnice)

Imena vladara su redalice, uz dodatak rednogabroja, a dodaje im se i nadimak, vladarski naslov,pridjev zemlje u kojoj su vladali (vladaju):

MARIJA Terezija, austrijska carica ELIZABETA II , engleska kraljica

Ako je vladar poznatiji po prezimenu, tada jeprezime redalica:

HABSBURG, Otto von

Imena papâ pišu se u njihovu latiniziranuobliku, a za ime prije pontifikata izrađuje seuputnica koja se može izraditi i na jeziku

kataložnog središta:

IOANNES Paulus II,papa IVAN Pavao II, papa

WOYTYLA , Karol (jedinstvenaodrednica) (uputnice)

Neeuropskim imenima koja imaju svojlatinizirani oblik redalica je taj oblik, a njihovoorijentalno ime dobiva uputnicu:

AVICENA IBN SINA CONFUTIUS KONFUCIJE (jedinstvenaodrednica) (uputnice)

U arapskim imenima izrazi abu (otac), ibn (sin),umm (majka), bint (kći) ili član al sastavni su dioimena koje slijedi pa im je redalica:

IBN KALDUN AL BARUDI , Mahmud Sami

Burmanskim imenima koja ispred imaju počasninaziv U, redalica je ime:

TANT , U

Indijska starovjeka i srednjovjeka imenasastavljena su od jedne riječi pa im je lako odreditiredalicu. Od sredine 19. stoljeća, međutim, diovišedijelnoga imena preuzeo je obilježjeprezimena, pa to prezime postaje redalica:

BRAHMAGUPTA

a, danas

GANDHI , Indira

Stara perzijska imena za redalicu imajuopćepoznati oblik:

FIRDAUSI

a, suvremena oblikuju prezime koje je iredalica:

JAMALZADEH , Mohammad-Ali

U hebrejskim imenima izrazi ben, bar, ibn, kao ičlan ha ili he sastavni su dio imena, i u redalici suna početku:

BEN GURION, David

Kineska imena sastavljena su od prezimena iimena pa je prezime redalica, ali iza njega nemazareza (nema inverzije):

MAO Zedong

S japanskim imenima koja Japanci pišu naeuropski način, postupa se kao s europskima:

KUROSAVA , Akira

Jedinstvena odrednica za korporativnog autoraizvorni je oblik njegova naziva, na jeziku nakojemu je nastao i uobičajeno se koristi. Redalica

je prva riječ takvoga naziva i ispisuje se velikimslovima. Imenu korporativnog tijela nije potrebnododavati naziv njegova sjedišta ako je on sadržanu nazivu

RIJEČKA banka

ili ako je iz naziva jasno koje područje tijeloobuhvaća

HRVATSKA akademija znanosti iumjetnosti

Za korporativna tijela koja mijenjaju nazivtijekom svojega djelovanja, svaki novi nazivpostaje nova jedinstvena odrednica, a prekopreglednih kataložnih jedinica sve se te odrednicepovezuju. Tako se postupa zato da se ne bi moralaobavljati rekatalogizacija, a i zato što promjenanaziva često znači i novo djelovanje tijela pa semože smatrati da je posrijedi novo korporativnotijelo. Ako je korporativno tijelo poznatije po dijelusvojega naziva, za jedinstvenu se odrednicu uzima

taj dio naziva:

Društveno poduzeće za proizvodnju motora i traktora Torpedo,Rijeka TORPEDO(Rijeka) (naziv) (jedinstvena odrednica)

To pravilo vrijedi i kad je korporativno tijelopoznatije po akronimu (kratici) svojega naziva ilije ta kratica u općoj upotrebi:

Tvornica olovakaZagreb TOZ (naziv) (jedinstvena odrednica)

Ako korporativno tijelo ima nazive na višejezika, uzima se naziv na jeziku kataložnogsredišta:

KOMITET za europsku sigurnost isuradnju = KESS

Ako na jeziku kataložnoga središta ne postojislužbeni naziv tijela a takav naziv postoji nanekoliko drugih jezika, jedinstvena se odrednicaoblikuje od naziva na engleskom jeziku:

IFLA

a, nazivu na francuskom jeziku (i ostalimnazivima) izrađuje se uputnica:

FIAB

Član koji može stajati na početku nazivakorporativnog tijela, ne ulazi u jedinstvenuodrednicu:

The Britishmuseum BRITISH museum (London) (naziv) (jedinstvena odrednica)

Ako naziv korporativnog tijela sadrži i podatkeo njegovu stvarnu djelovanju, što se prema danu

imenu ne može zaključiti, jedinstvena je odrednicacijeli naziv, a ne dano ime koje će dobiti uputnicu:

PLIVAČKI klub Viktorija(Rijeka) VIKTORIJA ,plivački klub (Rijeka) (jedinstvenaodrednica) (uputnica)

Kada je osobno ime prva riječ u nazivukorporativnog tijela, redalica je ta prva riječ. Akoto nije prezime, prezimenu se izrađuje uputnica:

SOLOMON R. GugenheimMuseum GUGENHEIMmuseum (New York) (New York) (jedinstvenaodrednica) (uputnica)

Broj na početku naziva korporativnog tijelaispisuje se u svojemu slovnom obliku:

3. maj(Rijeka) TREĆI maj (Rijeka) (naziv) (jedinstvena odrednica)

Kongresi, savjetovanja, seminari i sličniskupovi dobit će za jedinstvenu odrednicu svojslužbeni naziv, a za svaku publikaciju dodaje se uokruglim zagradama, odvojeno točkom-zarezom irazmakom, redni broj, godina i mjesto održavanja. Kad određeno korporativno tijelo priređujestalne ili povremene skupove pod određenimnazivom, a svaki pojedini skup ima vlastitu temu,jedinstvena odrednica je stalni naziv skupa, a zasvaku se temu izrađuje sporedna kataložnajedinica. Za publikacije koje se katalogiziraju premaglavnome stvarnom naslovu, odrednica se ne ističeiznad kataložnog opisa. Prva je riječ glavnogastvarnog naslova redalica, i ona se grafički ističe,odnosno piše se velikim slovima. Za takve jepublikacije bitno odrediti glavni stvarni naslov, jer

publikacija može imati više naslova. Glavni stvarni naslov najvažniji je stvarninaslov publikacije odnosno najpotpuniji naslovkoji se uobičajeno javlja na naslovnoj stranici ilizamjeni za naslovnu stranicu. On obuhvaćaalternativni naslov, ali ne i ostale naslove poputomotnog naslova, naslova na hrptu ili naslova nadtekstom. Ako ti naslovi preuzimaju značenjeglavnoga stvarnog naslova, na to se upozoruje ukataložnom opisu (u napomeni). Ako publikacijasadrži više dijelova koji imaju zajednički naslov,glavni je stvarni naslov taj zajednički naslov.Glavni stvarni naslov može započinjati članom, aličlan ne može biti redalica i piše se malim slovima,a redalica, prva sljedeća riječ, velikim. Kad glavnistvarni naslov započinje brojem koji je ispisanznamenkom, taj se broj, u uglatim zagradama,ispisuje u svojemu slovnu obliku i to velikimslovima, a zatim slijedi naslov ispisan kao upublikaciji. U takvim slučajevima može poslužiti ipomagalo za uvrštavanje (uvrsnica) koje se, uuglatim zagradama i velikim slovima, ispisujeiznad glavnoga stvarnog naslova: publikacija 25

godina studija prometa na Zagrebačkomsveučilištu, može se katalogizirati:

[DVADESETPET] 25 godina studijaprometa na Zagrebačkom sveučilištu

ili

[DVADESETPET] 25 godina studija prometa naZagrebačkom sveučilištu

Serijska publikacija koja se katalogizira premaglavnome stvarnom naslovu, može tijekomizlaženja mijenjati taj naslov. Promjene mogu bitineznatne ili potpune. Svaka promjena naslova, pa inajmanja, mijenja mjesto kataložne jedinice uabecednom katalogu. Kao i u promjeni nazivakorporativnog tijela, u takvim slučajevima trebaizraditi jedinstvenu odrednicu za novi naziv, a sveodrednice treba povezati uputnicama. Prvi dio jedinstvene formalne odrednicezemljopisni je naziv državnoga, regionalnoga ili

općinskog tijela koje izdaje tzv. službenepublikacije. Takva je redalica uvijek u jednini, aispisuje se na jeziku i pismu kataložnog središta.Poslije točke i razmaka, iza zemljopisne redaliceupisuje se naziv službene publikacije:

HRVATSKA . Ustav

Pronalaženje, utvrđivanje i oblikovanjejedinstvene odrednice izvanredno je važno ukatalogizaciji. Budući da se u našoj kataložnojpraksi jedinstvena odrednica piše u svojemuetimološkom obliku, taj je oblik prvo pitanje zakatalogizatora jer je katkad u publikaciji ispisanfonetski oblik autorova imena. Prvi izvor, spomoću kojega se rješava pitanje ispisivanjajedinstvene odrednice (i njezina utvrđivanja) samaje publikacija, podaci navedeni izvan naslovnestranice. Drugi izvor za utvrđivanje i oblikovanjejedinstvene odrednice jest katalog knjižnice(matični, abecedni), odnosno matična bazapodataka. Ako je autor već zastupljen u knjižničnome fondu,

jedinstvena odrednica oblikovana je i uvrštena ukatalog. Ako se autor pojavljuje prvi put ukataložnoj obradbi, a publikacija ne daje podatkeza oblikovanje jedinstvene odrednice, mora seprovesti istraživanje. Istraživanje obuhvaća pregled određenihpomagala: bibliografija, biografija, rječnika,leksikona, enciklopedija i ostalih priručnika. Zaustanovljivanje imena domaćih autora, uzbibliografije, kao priručnik mogu poslužiti:Enciklopedija Jugoslavije, Hrvatska enciklopedija,Hrvatski biografski leksikon, Tko je tko uHrvatskoj, datoteka jedinstvenih odrednica koja sestvara u Nacionalnoj i sveučilišnoj biblioteci, a zastrane autore priručnik Names of persons. Nationalusages for entry in catalogues. Compilated by A.H. Chaplin, 1967. Korisna su pomagala i priručnici koje imaknjižnica. Katalogizacija se nužno obavlja uzsluženje Pravilnikom i priručnikom za izradbuabecednih kataloga Eve Verone, i to obimnjegovim dijelovima, te standardnim izdanjimaISBD-a, a u strojnoj obradbi UNIMARC-om.

Kataložni opis Skup podataka koji određuju publikaciju, austanovljen je standardom ISBD (M), označujemokao kataložni opis omeđenih publikacija. Osnovni je izvor podataka za kataložni opissama publikacija. Podaci koji se unose u opisstrogo su određeni - utvrđen je i njihov redoslijedu opisu, obvezni interpunkcijski znakovi te izvoripodataka i njihov redoslijed prema prednosti. Podaci bibliografsko-kataložnog opisa svrstani suu osam obveznih skupina:

• prva skupina: podaci o glavnom stvarnomnaslovu, usporednom naslovu, podnaslovui odgovornosti;

• druga skupina: podaci o izdanju iodgovornosti vezanoj uz izdanje;

• treća skupina: podaci specifični za građu(ne upisuju se u obradbi monografskihpublikacija jer bi trebalo upisivati "tiskaniproizvod" ili sl.);

• četvrta skupina: podaci o mjestu izdanja,

nakladniku, godini izdanja, te podaci otiskanju;

• peta skupina: podaci o kolaciji (materijalniopis) - broj stranica i svezaka, ilustracije,dimenzije (visina hrpta) te prilozi;

• šesta skupina: podaci o nakladničkoj cjelini(naziv i numeracija), o podskupininakladničke cjeline, međunarodni serijskistandardni broj nakladničke cjeline ilipodskupina;

• sedma skupina: napomene; • osma skupina: međunarodni standardni

broj za knjigu (International Standard BookNumber - ISBN).

Prva i druga te četvrta, peta i šesta skupina tvoreglavni i obvezni kataložni opis, skupina napomenaneobvezni je dio. Svaka se skupina podatakaodvaja od sljedeće propisanim interpunkcijskimznakom: točka, razmak, crta, razmak (. - ), asljedeća se skupina počinje pisati velikim slovom.Ispred svakoga elementa opisa (podatak unutarskupine) piše se propisani interpunkcijski znak ili

simbol koji služi za raspoznavanje elementa štoslijedi iza njega. Jedino glavni stvarni naslovpublikacije ispred sebe nema znaka jer je on uvijekprvi element opisa. U kataložnom se opisu koriste oviinterpunkcijski znakovi ili simboli: dvotočka (:) - stavlja se ispred podnaslova uprvoj skupini; ispred naziva nakladnika i tiskare učetvrtoj skupini; kosa crta (/) - stavlja se ispred podataka oodgovornosti u prvoj i drugoj skupini; točka-zarez (; ) - razdvaja naslove više djelaistoga autora, i različite podatke o autorstvu uprvoj skupini; razdvaja mjesta izdanja (ako ih imaviše) u četvrtoj skupini; stavlja se ispred podatakao dimenzijama u petoj te ispred podataka onumeraciji nakladničke cjeline u šestoj skupini; zarez (,) - razdvaja istovrsne autore u prvojskupini; stavlja se ispred podataka o godini izdanjau četvrtoj skupini i ispred ISSN-a (Međunarodnistandardni broj za serijske publikacije -International Standard Serial Number) zanakladničku cjelinu u šestoj skupini;

okrugla zagrada ( ) - u okruglu zagradustavljaju se podaci o tiskanju u četvrtoj skupini ipodaci o nakladničkoj cjelini u šestoj skupini; znak jednakosti (=) - stavlja se ispred svakogausporednog naslova u prvoj skupini. Prema navedenim skupinama i elementima teprema interpunkcijskim znakovima, kataložnilistić izgleda ovako:

GLAVNI stvarni naslov = Usporedninaslov : podnaslov / Podatak oodgovornosti ; Drugi i sljedeći podatako odgovornosti. - Podatak o izdanju /Podatak o odgovornosti vezan uzizdanje. - Mjesto izdanja : Nakladnik,godina izdanja (Mjesto tiskanja :Naziv tiskare) . - broj stranica :ilustracije ; visina hrpta. - (Nazivnakladničke cjeline, ISSN ; numeracijanakladničke cjeline)

Podaci za kataložni opis uzimaju se s točnoodređenih mjesta u publikaciji, odnosno izvori su

podataka za svaku skupinu određeni. Prema prednosti, to su redom:

1. naslovna stranica ili zamjena za nju;

2. preliminarne stranice (prednjanaslovna stranica, poleđina naslovnestranice, impresum); 3. svi ostali dijelovi publikacije (uvod,predgovor, kolofon, tekst, omot,hrbat); 4. podaci izvan publikacije.

Svaka skupina podataka imaodređeni izvor:

• za prvu skupinu to je naslovnastranica ili zamjena za nju;

• za drugu skupinu to je cijelapublikacija;

• za četvrtu skupinu, uz naslovnustranicu, to su i ostale

preliminarne stranice tekolofon;

• za petu je skupinu to samapublikacija;

• za šestu, sedmu i osmu skupinuto može biti svako mjesto upublikaciji.

Ako se podatak ne nađe na mjestu koje je izvorpodataka za određenu skupinu, stavlja se u uglatuzagradu [ ]. Podaci iz prve, druge, četvrte i šeste skupine, kao idodaci (koje katalogizator eventualno umeće)ispisuju se jezikom i pismom kojim je pisanapublikacija. Za petu, sedmu i osmu skupinu podaci seispisuju na jeziku i pismu katalogizacijskogsredišta. Ako je tekst pisan pismom kojekatalogizacijsko središte ne upotrebljava,transliterira se ili transkribira.

U katalogizaciji se koriste ove kratice: et al.= et alii (i ostali) upotrebljava se

kad se izostavljaju podaci o autoru(ime); s.l.= sine loco (bez mjesta), kada jenepoznato mjesto izdanja; s.n.= sine nomine (bez imena), ako jenepoznat nakladnik; etc.= et cetera (itd.) ako ima višenakladnika koji se ne navode ili višemjesta izdanja; i.e.= id est (to jest) ako se ispravljakakav pogrešan podatak; izd. (izdanje), uvijek se piše kratica; ilustr. (ilustrirano), kratica zailustracije.

Prva skupina: podaci o naslovu i odgovornosti

Glavni stvarni naslov publikacije prvi jeelement opisa i onda kad mu na naslovnoj straniciprethodi podatak o autorstvu ili nadnaslov. U opisse prenosi u obliku u kojem je naveden. Ako jeautorovo ili nakladničko ime prva riječ uglavnome stvarnom naslovu, u tome se obliku

prenosi u opis:

HOMEROVA Ilijada

Da bi se takva publikacija lakše uvrstila uabecedni katalog, između jedinstvene odredniceHOMEROS i glavnoga stvarnog naslova umećese, u uglatim zagradama, pomagalo za uvrštavanjeprema stvarnom naslovu publikacije ILIJADA. Utom slučaju autorovo se ime ne piše iza kose crte.

HOMEROS

[Ilijada]

Jednako se postupa i kad je prva riječ brojispisan znamenkama, kad je prva riječ pogrešnootisnuta, kad je prva riječ član itd. Ako publikacija sadrži više djela istoga autora, aona nisu povezana zajedničkim stvarnimnaslovom, naslovi se tih djela navode redom kojimsu navedeni na naslovnoj stranici i odvajaju setočkom i zarezom. Alternativni naslov koji slijediiza veznika ili (ili što slično) sastavni je dio

glavnoga stvarnog naslova, ali se započinje pisativelikim slovom. Usporedni naslov na kojemu drugom jezikuprenosi se u opis samo onda kad se nalazi nanaslovnoj stranici. Slijedi odmah iza glavnogastvarnog naslova, odvaja se od njega znakomjednakosti i započinje se pisati velikim slovom. Podnaslov se započinje pisati malim slovom izaznaka dvotočke. S usporednim podnaslovompostupa se jednako kao s naslovom. Ako jepodnaslov odveć dug, može se skratiti, što seoznačuje trima točkama, a izostavljeni se dionavodi u napomeni. Podatak o odgovornosti navodi se u onomobliku u kojemu je naveden u publikaciji. Piše seiza kose crte. Ako su publikaciju napisala do triautora, njihova se imena navode redom kojim sunavedena u publikaciji, a međusobno se odvajajuzarezom. Ako su publikaciju napisala više od triautora, navodi se samo prvi autor, a umjestoostalih se iza tri točke u uglatoj zagradi stavljakratica et. al. [... et. al.]. Osim pisaca određenogteksta, autorima publikacije smatraju se:

prevoditelj, priređivač, urednik, ilustrator, piscipogovora i predgovora. Podaci o njima dio sukataložnog opisa ako su navedeni na naslovnojstranici ili na preliminarnim stranicama, a ispredsvake vrste podataka o odgovornosti stavlja seznak točka zarez. Ako publikacija sadrži višedjela različitih autora, a ona nemaju zajedničkistvarni naslov, navode se redom kojim sunavedena na naslovnoj stranici, ali se svako djelo injegov autor odvajaju od prethodnoga točkom irazmakom:

ODREDNICA (autor prvoga djela) Djelo / prvi autor. Djelo / Drugiautor itd.

Ako publikacija sadrži više djela različitihautora, a povezuje ih zajednički stvarni naslov, ukataložni opis prve skupine navodi se tajzajednički naslov, a sadržaj se navodi u napomeni:

IZABRANA djela / Pavić, Balota,Ljubić, Gervais.... Sadržaj: Pjesme / Nikola Pavić.

Pjesme; Proze / Mate Balota.Čakavske pjesme / Pere Ljubić. Karolina Riječka/ Drago Gervais.

Druga skupina: podaci o izdanju

Podatak o izdanju piše se uvijek arapskimznamenkama uz koje se dodaje kratica za izdanjena jeziku na kojemu je napisano djelo (izd. =izdanje, ed. = edition itd.). Ostali podaci kojipotpunije određuju izdanje, primjerice riječiprošireno, nadopunjeno i sl. ispisuju se u svojemupotpunu obliku. Podatak o odgovornosti vezanojuz izdanje odnosi se samo na izdanje koje sekatalogizira. Taj se podatak navodi ako se uuzastopnim izdanjima određene publikacijemijenja priređivač, ilustrator i slično, a podatak jevezan upravo uz to izdanje.

Treća se skupina ne upisuje.

Četvrta skupina: impresum

Mjesto izdanja i nakladnik navode se u onom

obliku u kojemu su navedeni u publikaciji. Akoima više mjesta izdanja i više nakladnika, zadomaće se publikacije mogu navesti svi, a zastrane samo prvo mjesto ili prvi nakladnik i kratica(etc.) koja se stavlja u uglate zagrade.

. - Zagreb : Zavod za znanost oknjiževnosti Filozofskog fakulteta,1992.

Ako u publikaciji nema podataka o mjestuizdanja i nakladniku, u uglatim se zagradama pišupropisane kratice [s.l.] odnosno [s.n.]. Godinaizdanja ispisuje se arapskim znamenkama. Akonije navedena, stavlja se godina tiskanja,copyrighta ili se godina izdanja približno odredi, auz nju se dodaje upitnik, sve smješteno u uglatezagrade. Podaci o mjestu tiskanja i o tiskari nisu obvezni,ali se moraju navesti ako nema podataka o mjestu igodini izdanja ili ako se radi o vlastitom(autorovom) izdanju. Podaci o tiskanju ne

zamjenjuju podatke o izdanju, već seodgovarajućom kraticom naznači da tih podatakanema, a zatim se navedu podaci o tiskanju.

Peta skupina: materijalni opis

U materijalnom se opisu najprije navodi brojzadnje numerirane stranice uz kraticu str. Brojstranica ispisuje se arapskim znamenkama,rimskim znamenkama ili slovima, onako kako sustranice označene. Uobičajeno je da su stranice paginirane, alimogu biti paginirani i listovi, osobito ako je tekstsamo na jednoj stranici. Tada se, u folijaciji, izabroja listova upisuje riječ listova. Ako paginacijaili folijacija ima dva ili tri niza, svaki se od tihnizova navodi, a međusobno se odvajaju zarezom.Više od tri niza zbraja se, a njihov se zbroj upisujeuz oznaku različite paginacije. Ako stranice nisuoznačene, treba ih izbrojiti i dobiveni zbroj upisatiu uglate zagrade. Listovi sa slikama, tablicama, grafikonima islično, koji obično nisu paginirani, prebroje se izbroj se dodaje zbroju paginiranih stranica i od

njega se odvaja zarezom.

IX, 65,18, str., [8] listova s grafičkimprikazima

Podatak o ilustracijama posebno se navodi izabroja stranica i od njega se odvaja dvotočkom,primjerice 302 str. : ilustr. Ako publikacija izuzev slike autora nema drugihilustracija, taj se podatak upisuje u napomeni. Dimenzije se označuju u centimetrimazaokruženim na pun iznos. Označavaju visinuhrpta publikacije. Ispred tog podatka stavlja seznak točka-zarez, primjerice ; 25 cm.

Šesta skupina: nakladnička cjelina

Podaci o nakladničkoj cjelini stavljaju se uokrugle zagrade. Naslov nakladničke cjelineispisuje se u obliku u kojemu je naveden upublikaciji. Ako unutar veće cjeline postojepodskupine (podzbirke): kolo, razred, odsjek,serija i slično, taj se podatak navodi iza naslovanakladničke cjeline i od njega se odvaja točkom.

Broj koji publikacija dobiva u numeriranojnakladničkoj cjelini, ispisuje se uvijek arapskomznamenkom, a prethodi mu točka- zarez.Generičkim se nazivima nakladničkih cjelina izarazmaka i kose crte dodaje naziv nakladnika tecjeline.

(DJELA / Hrvatska akademija znanostii umjetnosti ; 5)

Sedma skupina: napomene

Napomene sadrže ove podatke: izvorni naslov(ili naslov s kojega je djelo prevedeno); podatke opismu publikacije ako to nije latinica; podatke oostalim naslovima (omotni naslov, naslov na hrptu,naslov nad tekstom); podatke o podnaslovu ako jeu glavnom opisu skraćen; podatak o autoru ako jeuzet izvan publikacije; podatak o pseudonimu;sadržaj publikacije (kad je to potrebno); dodatkeuz sadržaj (bibliografija, sažeci na stranimjezicima, kazala, rječnici i sl). Napomene sadrže ipodatke o dotiskanim i privezanim radovima

(adligatima). Podaci se u napomene unose redom kojim sunavedeni u glavnom opisu, a međusobno seodvajaju istim interpunkcijskim znakom (. -). Unapomene se unosi i podatak o visini nakladepublikacije.

Osma skupina: ISBN

Međunarodni standardni broj za knjigu - ISBNosma je skupina kataložnog opisa. Taj brojdodjeljuje nacionalno bibliografsko središte, da bise nedvojbeno označilo izdanje publikacije koju jeizdao određeni nakladnik. ISBN je jedinstven zaodređeno izdanje. Obično je otisnut na vidnomemjestu u publikaciji, a sastoji se od oznake ISBNte od 9 znamenki i kontrolne znamenke.

Opis publikacija u više svezaka

Publikacije koje izlaze u više svezaka opisuju sena dvije razine: prva je razina opća, druga jespecifikacija. Prva razina sadrži podatke istovjetneza sve sveske publikacije (tomove, volumene,dijelove), a na drugoj se razini upisuju podaci koji

su specifični za svaki pojedini svezak. Ako se nanaslovnoj stranici publikacije u više svezaka nalazizajednički glavni stvarni naslov za sve sveske iposebni stvarni naslovi za svaki svezakpojedinačno, na prvoj se razini kataložnog opisaunosi zajednički glavni stvarni naslov.

ROGLI Ć, Stanko Standardizirani opisi elektromontažnihradova / Stanko Roglić. - Zagreb : [s. n.], 1983.- . - 4 sv. ; 29cm. - (Biblioteka praktične elektrotehnike) 1 : Razgranati izvodi jake struje uzgradama : izvodi u žbuki i pod žbukom. - 202 str. Strojopis autogr. 2 : Razgranati izvodi jake struje uzgradama : izvodi nad žbukom. - 227 str. Strojopis autogr.

(Dvorazinski opis publikacije u više svezaka)

Posebni stvarni naslovi svakog sveska navodese na drugoj razini. Kada je zajednički glavnistvarni naslov publikacije u više svezaka navedenna naslovnoj stranici, a posebni stvarni naslovipojedinačnih dijelova na preliminarnimstranicama, zajednički se glavni stvarni naslovupisuje na prvoj razini, a pojedinačni na drugoj, alise moraju stavljati u uglate zagrade jer nisupreuzeti s mjesta koje je izvor podataka za stvarninaslov. Ako publikacija u više svezaka ima dvijenaslovne stranice, od kojih jedna sadrži zajedničkistvarni naslov a druga posebne naslovepojedinačnih svezaka, u kataložnom se opisuprednost daje naslovnoj stranici s pojedinačnimnaslovima. Zajednički stvarni naslov tada poprimaobilježje naslova nakladničke cjeline. Tako sepostupa i kada je zajednički stvarni naslov nakojemu drugomu mjestu u publikaciji, a ne nanaslovnoj stranici. Kad se u publikaciji u više svezaka katalogizira

samo prvi svezak, u impresumu gornje razinenavodi se samo početna godina izdanja, iza nje sestavlja crtica i ostavlja se prazan odgovarajućiprostor za upis završne godine izdanja. Ako sekatalogizira dio iz sredine (drugi ili treći), neupisuje se ni jedna godina, već se za upisivanjegodina ostavlja prazan prostor. Ako se ne zna ukoliko će svezaka izići određena publikacija, namjestu predviđenom za paginaciju ostavlja seslobodan prostor za znamenku, a upisuje se samokratica sv. (svezaka). Za publikacije u više svezaka kojima svi svescinisu još izišli ili iz određenih razloga nisu uposjedu knjižnice, izrađuje se tzv. otvorenakataložna jedinica - u impresumu gornje razineglavne kataložne jedinice navodi se samo početnagodina izlaženja. Publikacije koje izlaze u više svezaka mogu sekatalogizirati i na jednoj razini, ako se pojedinačnisvesci ni u čemu ne razlikuju. Tada se na mjestupredviđenom za paginaciju upisuje broj svezaka iu okrugloj zagradi broj stranica svakogapojedinačnog sveska:

. - 2 sv. (213 ; 189) str. ; 20 cm

Izradbom glavne kataložne jedinice,katalogizacija omeđenih publikacija obično nijezavršena. Da bi korisnici lakše mogli pronaćitakvu građu u abecednom katalogu, za cijeli nizpublikacija potrebno je izraditi sporedne kataložnejedinice ili uputnice. Da bi se znalo koji su svelistići izrađeni pri katalogizaciji određenepublikacije, na kraju njezina glavnoga kataložnoglistića, u tzv. tracingu, ispisuju se odrednice svihpomoćnih jedinica koje su izrađene. Sporedne kataložne jedinice i uputnice

Sporedne kataložne jedinice izrađuju se zbogdva razloga: prvo, da bi se na jednomu mjestuokupila sva izdanja, prijevodi, preradbe i sličnoodređene publikacije i, drugo, da bi se korisnikuolakšalo pronalaženje određene publikacije. Te sekataložne jedinice mogu izrađivati na dva načina -ili se umnoži glavna kataložna jedinica i iznadnjezine odrednice doda (kao nadodrednica)

odrednica sporedne kataložne jedinice, ili sesporedna kataložna jedinica izrađuje s manjeelemenata opisa no što ih ima u glavnoj kataložnojjedinici, odnosno izrađuje se skraćenimpostupkom (vidjeti primjere koji slijede). Pravilniki priručnik za izradbu abecednih kataloga EveVerone propisuje kada treba izraditi sporednukataložnu jedinicu, a posebno u ovim slučajevima:

1. Za publikacije individualnog autora ianonimne publikacije (osobna i stvarna odrednica)izrađuje se sporedna kataložna jedinica: a) za drugoga i trećeg autora ako su publikacijunapisala tri autora

SUŠANJ, Zdenka Ciao amici / Zdenka Sušanj, VlastaLipovac ; <illustrazioni Miroslav Župec>. - Fiume : Edit,1964. - (Fiume : Tipograf). - 117 str. : ilustr. u bojama ; 24 cm

1. LIPOVAC, Vlasta (Glavna kataložna jedinica -kompjutorski ispis ) LIPOVAC , Vlasta : Ciao amici SUŠANJ, Zdenka Ciao amici / Zdenka Sušanj, VlastaLipovac ; <illustrazioni Miroslav Župec>. - Fiume : Edit,1964. - (Fiume : Tipograf). - 117 str. : ilustr. u bojama ; 24 cm

1. LIPOVAC, Vlasta (Sporedna kataložna umnožena odjedinstvene kataložne jedinice)

Ako se glavna kataložna jedinica i sporednekataložne jedinice umnažaju pisaćim strojem,sporedne se kataložne jedinice izrađuju skraćenimkataložnim postupkom. Primjerice, za publikaciju Svijet danas 2 : udžbenik zemljopisa za VI razredosnovne škole autora Mirka Brazde, IvanaCrkvenčića i Marijana Šašeka glavna se kataložnajedinica izrađuje s autorskom odrednicom za

prvog autora, a sporedne se kataložne jediniceizrađuju za drugu dvojicu autora:

BRAZDA , Mirko Svijet danas 2 : udžbenik zemljopisaza VI razred osnovne škole : Azija i Afrika / Mirko Brazda, IvanCrkvenčić, Marijan Šašek. - 3. izd. - Zagreb : Školska knjiga, 1987. -174 str. : ilustr., zemljop. crteži u bojama ; 24 cm

1. CRKVENČIĆ,Ivan 2. ŠAŠEK,Marijan

(Glavna kataložna jedinica umnoženastrojopisno ili na drugi način)

CRKVENČIĆ, Ivan Svijet danas 2 : udžbenik zemljopisaza VI razred osnovne škole : Azija i Afrika. - 3. izd. - 1987.

Vidi: BRAZDA , Mirko

(Sporedna kataložna jedinica zadrugog autora - skraćeni zapis) ŠAŠEK, Marijan Svijet danas 2 : udžbenik zemljopisaza VI razred osnovne škole : Azija i Afrika. - 3. izd. - 1987.

Vidi: BRAZDA , Mirko

(Sporedna kataložna jedinica za trećegautora - skraćeni zapis)

b) za prvog autora, ako su djelo napisala više odtri autora;

PRIRUČNIK za mlađe vatrogasneoficire / [autori B. Dacer ... et al.] . - Zagreb : Vatrogasni savezHrvatske, 1989. - 228 str. : ilustr., graf. prikazi ; 20 cm. - (Vatrogasnabiblioteka ; 4)

1. DACER, Branko

(Glavna kataložna jedinica)

DACER, Branko [nap.] PRIRUČNIK za mlađe vatrogasneoficire / [autori B. Dacer ... et al.] . - Zagreb : Vatrogasni savezHrvatske, 1989. - 228 str. : ilustr., graf. prikazi ; 20 cm. - (Vatrogasnabiblioteka ; 4)

1. DACER, Branko

(Sporedna kataložna jedinica za prvog autora)

c) za glavni stvarni naslov publikacije ako imeautora (imena autora) nije navedeno na naslovnojstranici;

ULMAN-Curilovi ć, Tea Ljekarna Kaštel, Pazin / [autorUlman-Curilović Tea ; fotografija Bugarin Vladimir ; likovno uređenjeCurilović Ivana]. - Pazin : LjekarnaKaštel, [1986] ([Pazin : Istratisak]). -62 str. : ilustr. djelomice u bojama ; 29 cm

Ime autorice na str. 2. - Bibliografija :str. 62. - Summary

1. Gl. stv. naslov I.CURILOVIĆ, Tea Ulman-

(Glavna kataložna jedinica)

LJEKARNA Kaštel, Pazin ULMAN-Curilovi ć, Tea Ljekarna Kaštel, Pazin / [autorUlman-Curilović Tea ; fotografija Bugarin Vladimir ; likovno uređenje

Curilović Ivana]. - Pazin : LjekarnaKaštel, [1986] ([Pazin : Istratisak]). -62 str. : ilustr. djelomice u bojama ; 29 cm

Ime autorice na str. 2. - Bibliografija :str. 62. - Summary

1. Gl. stv. naslov I.CURILOVIĆ, Tea Ulman-

(Sporedna kataložna jedinica za glavnistvarni naslov)

d) za autore pojedinačnih samostalnih djela kojasu objavljena pod zajedničkim stvarnim naslovom,a imena su im navedena na naslovnoj stranici;

IZABRANA djela / Milan Rešetar,Tomo Matić, Franjo Fancev, Josip Badalić, Slavko Ježić, Jakša Ravlić ;[prir. Josip Bratulić]. - Zagreb : Nakladni zavod Matice Hrvatske,

1983. - 503 str. : ilustr. ; 21 cm. - (Pet stoljeća hrvatske književnosti ;knj. 121/1)

Sadržaj: Članci / Milan Rešetar.Studije i sjećanja / Tomo Matić. Studije, predavanja, polemike / FranjoFancev. Studije i zapisi / Josip Badalić. Članci / Slavko Ježić.Rasprave / Jakša Ravlić. - Napomene, bibliografije / Josip Bratulić.

1. REŠETAR, Milan 2.MATIĆ, Tomo 3. FANCEV, Franjo 4.BADALI Ć, Josip 5. JEŽIĆ, Slavko 6.RAVLIĆ, Jakša

(Glavna kataložna jedinica soznačenim autorima za koje seizrađuju sporedne kataložne jedinice)

e) za sastavljače, priređivače i urednikeantologija, zbornika, čitanki i slično, ako sunavedeni na naslovnoj ili preliminarnoj stranici:

BIKOVA koža : mala antologijakatalonskog modernog pjesništva / izbor, prijevod, predgovor i bilješkeTonko Maroević. - Zagreb : Nakladni zavod Matice hrvatske,1987. - (Bjelovar : Prosvjeta). - 122 str. ; 20 cm. - (Opća knjižnica12/20 ; sv. 60)

Predgovor: str. 7-19. - Bibliografskipodaci: str. 109-117.

ISBN 86-401-0108-6

1. MAROEVIĆ, Tonko

(Glavna kataložna jedinica)

MAROEVI Ć, Tonko

[Prir.]

Vidi: BIKOVA koža : malaantologija katalonskog modernog pjesništva. - 1987.

(Sporedna kataložna jedinica zapriređivača)

f) za skupljače i priređivače djela narodneknjiževnosti:

NARODNE pripovijetke / priredioJosip Kekez. - 2. izd. - Zagreb : Mladost, 1987. - 194 str. :ilustr. ; 21 cm. - (Biblioteka Vjeverica)

ISBN 86-05-00052-X

1. KEKEZ, Josip

(Glavna kataložna jedinica)

KEKEZ , Josip [Prir.]

Vidi: NARODNE pripovjetke. - 2. izd.- 1987.

(Sporedna kataložna jedinica zapriređivača)

g) za pisce teksta u umjetničkim monografijamakoje se, zbog većeg broja reprodukcija,katalogiziraju prema imenu umjetnika:

VIDOVI Ć, Emanuel Emanuel Vidović (1870-1953) :retrospektivna izložba : slike i crteži (1895-1953) / tekstovi Igor Zidić ;[fotografije Krešimir Tadić] : Galerija umjetnina, Split, lipanj - srpanj 1982. -Split : Galerija umjetnina, [1982] . - 89 str. : ilustr. ; 28 cm.

Katalog izložbe. - Slika umjetnika. -

Bibliografija: str. 86-89. 1. GALERIJA umjetnina Split 2.ZIDIĆ, Igor

(Glavna kataložna jedinica na kojoj jenaznačeno da su sporedne kataložnejedinice izrađene za ustanovu u kojojje izložba priređena i za piscatekstova)

2. Za publikacije korporativnih tijela(korporativna odrednica) sporedne se kataložnejedinice izrađuju:

a) za glavni stvarni naslov, kad određeni skup(simpozij, savjetovanje i sl.) ima vlastiti stvarninaslov:

SAVJETOVANJE Individualizacija iselekcija u obrazovanju (1985 ;Rijeka) Individualizacija i selekcija uobrazovanju : zbornik radova sa

savjetovanja, održanog u Rijeci, 22. i23. studenog 1985. godine / urednikVladimir Rosić. - Rijeka : Pedagoškifakultet, 1986. - 368 str. ; 20 cm.

Bibliografija iza pojedinih referata.

1. INDIVIDUALIZACIJA iselekcija 2. ROSIĆ, Vladimir (Glavna kataložna jedinica na kojoj jenaznačeno da su sporedne kataložne jedinice predviđene za temu skupa i zaurednika zbornika)

b) za usporedni stvarni naslov međunarodnihskupova:

MEĐUNARODNI simpozijAlternativni izvori energije danas i za21. stoljeće (1988 ; Brioni) Zbornik radova = Proceedings /Međunarodni simpozij Alternativni

izvori energije danas i za 21. stoljeće =International conference Alternative energy sources today and for 21stcentury : 5- 8. oktobar 1988. Brioni / urednik = editor Josip Pažanin. - Rijeka : Udruženje za sunčevuenergiju = Solar energy sociates : Tehničkifakultet Rijeka Sveučilišta "V.Bakarić", 1988. - IV, 712 str. : ilustr., graf.prikazi ; 24 cm

Strojopis autogr. - Radovi na raznimjezicima. - Bibliografija iza svakograda

ISBN 86- 80991- 02- 3

1. ALTERNATIVNI izvori energije ... 2. INTERNATIONAL conferenceAlternative energy sources ... (Sporedna je kataložna jedinica

utvrđena i za naziv skupa nahrvatskom jeziku; za Zbornik radovaizrađuje se objasnidbena kataložnajedinica - usp. primjer 3. a)

c) za osobu kojoj je određeni skup posvećen,ako je navedena u glavnome stvarnom naslovu:

ZNANSTVENI skup Ivan Paštrić(1636 - 1708) život, djelo isuvremenici (1986 ; Split) Ivan Paštrić (1636- 1708) život,djelo i suvremenici : zbornik radova Znanstvenog skupa o 350. obljetnicirođenja, Split, [25. listopada], 1988. - Split : Crkva u svijetu, 1988. - 201str. : ilust., faks. ; 25 cm. - (Biblioteka "Radovi" ; knj. 14)

Tekst na hrv. i lat. jeziku. -Bibliografija uz tekst.

1. PAŠTRIĆ, Ivan d) za urednika publikacije, zapriređivače određenoga skupa, ako sunavedeni u glavnome stvarnomnaslovu (vidjeti primjer 2. a).

3. Budući da se za niz istovrsnih službenihpublikacija (ustavi, zakoni, statuti i slično)izrađuju objasnidbene kataložne jedinice:

USTAV Ustave pojedinih zemalja vidi podformalnom odrednicom odnosno pod nazivom određene zemlje (države)

Npr. Francuski ustav u katalogu senalazi pod odrednicom:

FRANCUSKA. Ustav

za stvarne se naslove takvih publikacija neizrađuju pojedinačne sporedne kataložne jedinice. Za službene publikacije (formalna odrednica)

izrađuje se sporedna kataložna jedinica:

a) za priređivača ako je naveden u glavnomenaslovu:

HRVATSKA . Zakoni Zakon o socijalnoj zaštiti / priredioNaco Zelić. Zagreb : Narodne novine, 1984. ...

(Glavna kataložna jedinica) ZELI Ć, Naco, [Prir.]

Vidi: HRVATSKA. Zakoni. Zakon osocijalnoj zaštiti . - 1984.

(Sporedna kataložna jedinica zapriređivača)

b) za autora komentara, ako u službenojpublikaciji preteže autorski komentar; glavna sekataložna jedinica izrađuje pod imenomkomentatora, a za službenu publikaciju, uz

objasnidbenu kataložnu jedinicu, izrađuje se isporedna kataložna jedinica pod usvojenomformalnom odrednicom:

TIHI , Vinko Zakon o osnovnom školstvu :komentar - prilozi / Vinko Tihi ... -1992.

(Glavna kataložna jedinica)

HRVATSKA . Zakoni Zakon o osnovnom školstvu

Vidi: TIHI, Vinko. Zakon o osnovnomškolstvu : komentar - prilozi. - 1992.

(Sporedna kataložna jedinica zakomentatora)

Da abecedni katalog ne bi odveć narastao, većise broj sporednih kataložnih jedinica, u određenim

slučajevima, zamjenjuje jednom općom uputnicom(usp. primjer 3).

Opće se uputnice izrađuju:

a) za sve oblike autorova imena ili naziva kojinisu jedinstvena odrednica:

NEHAJEV, Ivan Rogić CURILOVI Ć, Tea Ulman- Vidi: Vidi:

ROGIĆ Nehajev, Ivan ULMAN-Curilovi ć, Tea

b) za pseudonime, ako je pravo ime autorajedinstvena odrednica:

ROG, Suzana[pseud.] MITROVICH, Raul [pseud.] Vidi: Vidi:

MAJDAK,Zvonimir ŠEHOVIĆ, Feđa

c) za sve slučajeve drugog pravopisnog oblikaautorova imena:

ĐALSKI , Ksaver Šandor Vidi:

GJALSKI, Ksaver Šandor

Analitičke kataložne jedinice (u praksi poznatekao U-listići) izrađuju se ako je određeni sadržaj upublikaciji prikriven unutar kojega drugogsadržaja. Izrađuju se: a) za drugo, treće i ostala djela određenogautora, ako su podaci o tome navedeni nanaslovnoj stranici, ali bez jedinstvenoganadređenog naslova. Postupak je isti i za djela dvojice ili više autora,koji su navedeni u glavnome stvarnom naslovu:

UJEVIĆ, Tin Autobiografski spisi ; Pisma ;Interviewi / Tin Ujević. - Zagreb :Znanje, 1966. - 692 str. ; 22 cm.(Sabrana djela hrvatskih pisaca)

(Glavna kataložna jedinica)

UJEVIĆ, Tin Pisma

U: UJEVIĆ, Tin : Autobiografskispisi. - 1966.

(Analitička kataložna jedinica;izrađuje se i za treći rad - Interviewi) MUSIL , Robert Tri žene / Robert Musil ; prevelaBožena Begović. Jabuka / John Galsworthy ; preveo Tin Ujević. -Zagreb : Naprijed, 1986. - 169 str. ; 21 cm. - (Biblioteka Amor : odabraniljubavni romani)

Prijevod djela: Drei Frauen ; TheWorks

1. GALSWORTHY, John

(Glavna kataložna jedinica)

GALSWORTHY , John Jabuka

U: MUSIL, Robert : Tri žene. - 1986.

(Analitička kataložna jedinica za djelodrugog autora)

b) za drugo anonimno djelo, kao i za druguslužbenu publikaciju, ako su uz prvo djelonavedeni na naslovnoj stranici:

HRVATSKA. Zakoni Zakon o mirovinskom i invalidskomosiguranju ; Zakon o mirovinskom i invalidskom osiguranju

poljoprivrednika. - Zagreb : Narodnenovine, 1983. - 182 str. ; 17 cm. - (Zbirkapravnih propisa ; 200)

1. HRVATSKA . Zakoni. Zakon omirovinskom i invalidskom osiguranju

(Glavna kataložna jedinica)

HRVATSKA . Zakoni Zakon o mirovinskom i invalidskomosiguranju poljoprivrednika

U: HRVATSKA. Zakoni. Zakon omirovinskom i invalidskomosiguranju. - 1983.

(Analitička kataložna jedinica zadrugu službenu publikaciju)

c) za pojedinačna djela koja su u publikaciji

obuhvaćena zajedničkim stvarnim naslovom. Zaprimjer naveden pod 1. d, analitičke se kataložnejedinice izrađuju za sva navedena djela:

REŠETAR, Milan Članci.

U: IZABRANA djela. - (Pet stoljećahrvatske književnosti ; knj. 121/1). - 1983. MATI Ć, Tomo Studije i sjećanja.

U: IZABRANA djela. - (Pet stoljećahravtske književnosti ; knj. 121/1). - 1983.

(Na isti se način izrađuju analitičkekataložne jedinice za ostala četiriautora)

d) za prištampane i privezane radove, kao i zaveće autorizirane bibliografije koje su objavljene u

publikaciji:

ROEHRICH , Wilfried Politika kao znanost : jedanpregled / Wilfried Röhrich ; uzsudjelovanje Wolf-Dietera Narra ; preveo BojanBili ć. Uvodna studija: Političkaznanost - (za)govor demokracije / Jovan Mirić. -Zagreb ...

(Glavna kataložna jedinica)

MIRIĆ, Jovan Uvodna studija: Politička znanost -(za)govor demokracije.

U: ROEHRICH, Wilfried. Politika kaoznanost : jedan pregled. - 1989.

(Analitička kataložna jedinica)

Poput analitičkih, i sporedne se kataložnejedinice označavaju na dnu glavne kataložnejedinice arapskim znamenkama, ispred njihoveodrednice. Za opće uputnice oznaka je rimskaznamenka. Na sporedne i analitičke kataložnejedinice ispisuje se signatura, kao i na glavnukataložnu jedinicu. Ispisuje se i stručna oznaka,osim na onim analitičkim kataložnim jedinicamakoje su po stručnoj oznaci jednake glavnoj. U kataloge i kompjutorizirane baze podatakauvrštavaju se i unakrsne uputnice koje povezujusrodne odrednice različitih pravopisnih oblika.

RIEČNIK HILJADU i jedna noć vidii: vidi i:

RJEČNIK TISUĆU i jedna noć

Za lakše snalaženje u katalozima izrađuju se i

pregledne kataložne jedinice, koje podjedinstvenom odrednicom ujedinjuju sve općeuputnice izrađene za neusvojene oblike imena ilinaziva. U nizu istovrsnih kataložnih jedinica,takva pregledna jedinica zauzima prvo mjesto. Uz jedinstvenu odrednicu i popis svihneusvojenih i srodnih odrednica, preglednakataložna jedinica sadrži napomene i neke drugeelemente.

PAGANEL , Jožef Zajednički pseudonim za autoreEmila Filipčića i Branka Gradišnika.

I. FILIPČIĆ, Emil II.GRADIŠNIK, Branko

(Pregledna kataložna jedinica)

GRADIŠNIK , Branko Djela ovog autora napisana usuradnji sa Emilom Filipčićem

vidi: PAGANEL, Jožef

JURAJ Dalmatinac

GEORGIUS Dalmaticus GEORGIUS quodam Mathei deJader JURIJ Dalmatin

(Pregledna kataložna jedinica)

Katalogizacija serijskih publikacija Serijske publikacije obuhvaćaju periodičkepublikacije (časopise, novine, godišnjake,izvještaje, imenike), zapisnike, spomenice, radovedruštava i sl. te nizove omeđenih publikacija. Onesu tiskane (ili na drugi način umnožene),objavljuju se u nizu, s brojčanim i kronološkimoznakama, a započinju izlaziti s namjerom daizlaze neograničeno. U knjižničnoj praksi uvriježeno je da periodika(periodica), koja uglavnom uključuje časopise inovine, čini posebnu skupinu u knjižničnome

fondu. Primjenjujući takav kriterij velik se dioserijskih publikacija nalazi u fondu knjiga(omeđenih publikacija), pa se tako, putemkataloga, i predočuju korisnicima, ali jeuobičajeno da se za omeđene publikacije iperiodiku izrađuju zasebni katalozi. Ta podjela uknjižnicama ne priječi, međutim, da sekatalogizacija tih vrsta građe obavlja uz primjenuodgovarajućeg standarda. Mnoge knjižnice često ine katalogiziraju časopise i novine, već ih samoregistriraju, pa je zbog toga obradba serijskihpublikacija donekle zapostavljena. Serijska se publikacija katalogizira kada jeupotpunjena. Poželjno je da se katalogizacijaobavlja prema prvom broju (godištu) serijskepublikacije, no to nije uvijek izvedivo. Kao i pri katalogizaciji omeđenih publikacija,prvi je postupak u katalogizaciji određivanjejedinstvene odrednice serijske publikacije. Ona seutvrđuje (u prvom redu) na osnovi naslovnestranice.

CROATICA : prinosi proučavanju

hrvatske književnosti/ [osnivačiInstitut za znanost o književnostiFilozofskog fakulteta u Zagrebu iInstitut za književnost i teatrologijuJugoslavneske akademije znanosti iumjetnosti; glavni i odgovorni urednikIvo Frangeš]. - God. 1, sv. 1 (1970). - Zagreb : Liber, 1971. - 1. sv ; 23 cm

Pri katalogiziranju serijskih publikacijajedinstvena odrednica može biti stvarna,korporativna i formalna, a osobnih (individualnihodrednica) nema, iako osobno ime može bitiglavni stvarni naslov serijske publikacije.

Kataložni opis serijskih publikacija Kataložni opis serijske publikacije određujemeđunarodni standard ISBD (S). Katkad knjižniceuvrštavaju određene serijske publikacije u fondknjiga i katalogiziraju ih kao omeđene publikacije.Bez obzira na interne odredbe o smještaju takvegrađe, serijske se publikacije uvijek katalogiziraju

na osnovi ISBD (S)-a. Standardom je određeno 8 skupina podatakakoji se unose u kataložni opis, a skupine semeđusobno odvajaju točkom, razmakom, crtom,razmakom ( .- ). Unos određenih elemenata izpojedinih skupina prema ISBD (S)-u nije obvezan.Obvezno su unose ovi podaci: Prva skupina: podaci o glavnomu stvarnomnaslovu, usporednom naslovu, podnaslovu i oodgovornosti. Druga skupina: podaci o izdanju i oodgovornosti za to izdanje. Treća skupina: brojčani podaci. Četvrta skupina: podaci o mjestu izdanja,nakladniku i godini izdanja (impresum), te podacio tiskanju. Peta skupina: podaci o veličini (materijalniopis). Šesta skupina: podaci o nakladničkoj cjelini. Sedma skupina: napomene. Osma skupina: međunarodni standardni serijskibroj i ključni naslov.

Interpunkcijski znakovi koji prethode podacimau svakoj skupini jednaki su onima koje propisujeISBD (M), pa uzorak opisa izgleda ovako:

GLAVNI stvarni naslov = Usporedninaslov : podnaslov / Podatak o odgovornosti; sljedeći i ostali podaci oodgovornosti. - podaci o izdanju /odgovornost uz izdanje. - brojčanipodaci. - Mjesto izdanja : Nakladnik,godina izdanja. - Mjera = dimenzije. -(Nakladnička cjelina)

Napomene: periodičnost ISSN = Ključni naslov

Izvori su podataka za pojedine skupine ovi: zaprvu i drugu skupinu naslovna stranica (ilizamjena za nju); od treće do šeste skupinenaslovna stranica, omot, naslov nad tekstom,redakcijski podaci, uredničke stranice i kolofon teostale preliminarne stranice (sporedne naslovnestranice); za sedmu i osmu skupinu koristi se bilo

koji izvor u samoj publikaciji ili izvan nje.

Prva skupina

Glavni stvarni naslov prvi je podatakkataložnog opisa serijske publikacije. Ako seserijska publikacija katalogizira pod stvarnomodrednicom, prva je riječ toga naslova ujednoredalica pa se upisuje za 3 mjesta uvučeno ivelikim slovima. Glavni se stvarni naslov može pojaviti u različitimoblicima: kao naziv korporativnog tijela, osobnoime, generički naziv (radovi, godišnjak), u oblikuakronima ili inicijala, kombinacije brojeva i slova islično. U pojedinim se slučajevima glavni stvarninaslov sastoji od zajedničkoga stvarnog naslova ipodređenoga stvarnog naslova. Tada zajedničkinadređeni naslov ima prednost, a podređeni se pišeiza točke i razmaka:

ACTA biologica. Protozoa

Ako je na naslovnoj stranici više stvarnihnaslova na jeziku i pismu na kojem je i glavni

stvarni naslov, odabire se grafički najistaknutijinaslov ili prvi naslov po redu. Ako ima više stvarnih naslova na različitimjezicima, glavni stvarni naslov je onaj na jezikukojega je napisan tekst publikacije. Iako se glavnistvarni naslov doslovno prenosi s naslovnestranice, ako je odveć dug može se skratiti, ali sepritom mora paziti da se ne naruši gramatičkaispravnost, a izostavljanje (skraćivanje) označujese trima točkama. Ako je brojčana oznaka zaodređeno razdoblje dio glavnoga stvarnog naslova,izostavlja se i nadomješta trima točkama:

PUČKI kalendar za ... godinu.

Ako serijska publikacija sadrži više inačicaglavnoga stvarnog naslova ili tijekom izlaženjadoživljuje manje promjene, te se promjenenaznačuju u napomeni. Usporedni naslovi serijskih publikacijanavedeni na naslovnoj stranici unose se u opis izaznaka jednakosti (=). Ako je i dio teksta na jezikuusporednog naslova, za njih se izrađuju uputnice.

Ima li više od tri usporedna stvarna naslova, uprvu se skupinu upisuju samo tri, a ostali naslovi uskupinu napomena. Usporedni se naslovi upisujuprema redoslijedu na naslovnoj stranici. Podnaslovse može pojaviti uz glavni stvarni naslov ili uzusporedni naslov na naslovnoj stranici. Upisuje semalim slovima iza znaka dvotočka. Iznimno se, uuglatim zagradama, upisuje i podnaslov koji nijena naslovnoj stranici. Usporedni se podnaslovi unose u opis i ako nisuna naslovnoj stranici, a mogu se navesti (u uglatimzagradama) i iza glavnoga stvarnog naslova i izausporednoga naslova. Ako se podnaslov serijskepublikacije mijenja tijekom izlaženja publikacije,te se promjene naznačuju u napomeni. Podaci o odgovornosti slijede iza kose crte (/) imogu se odnositi na bilo koje korporativno tijeloili na osobu koja je odgovorna za intelektualni iliumjetnički sadržaj serijske publikacije.

Druga skupina

Podaci o izdanju označuju redni broj izdanja,pretisak, lokalnu namjenu izdanja ili njegovu

posebnu namjenu, posebne dimenzije ili izvedbu.Mogu označivati i jezik izdanja te dodatke iliumetke koje izdanje ima.

Treća skupina

Brojčani podaci za serijsku publikacijuobuhvaćaju brojeve i oznaku razdoblja koje juodređuje. Upisuju se onako kako su navedeni upublikaciji, uz uporabu propisanih kratica,primjerice: Broj 1 od 1. 12. 1989. godine. Ako je godina na serijskoj publikaciji navedenaprema kojemu drugom računanju, podaci seupisuju u uglatoj zagradi, prema gregorijanskomkalendaru. Ako su brojčani podaci o početkuizlaženja serijske publikacije nedostupni,izostavljaju se, a u napomeni se navodi broj ilisveščić prema kojemu je obavljen kataložni opis.Podaci se upisuju redom i oblikom kojim sunavedeni u publikaciji, ali arapskim znamenkamakoje zamjenjuju sve druge. Umjesto cijelih riječi uopisu se koriste kratice Bd. (Band), Vol. (Volume),itd. Nadopune i ispravak eventualnih pogrešakaupisuju se u uglatim zagradama.

Četvrta skupina

Impresum, četvrta skupina podataka, unosi se uopis jednako kao i u omeđenih publikacija. Ako serijska publikacija ima više mjesta izdanja iviše nakladnika, ne treba ih sve navesti, osobitoako se radi o stranoj publikaciji; navodi se samoprvo mjesto ili prvi nakladnik uz kraticu etc.Početna godina izdavanja upisuje se arapskimznamenkama, iza nje se stavlja crta i ostavljaodgovarajući prostor za upis završne godineizdavanja (ta se godina upisuje kad publikacijaprestane izlaziti). Ako podatak o početnoj godiniizdavanja publikacije nije dostupan, može gazamijeniti godina tiskanja ili copyrighta.

Peta skupina

Dimenzije serijske publikacije, koje označujuvisinu hrpta svakog sveščića, upisuju se ucentimetrima (zaokruženo na puni iznos). To je prvi podatak iz skupine koji se upisuje, aslijedi iza znaka točka, razmak, crta, razmak (. -).

Šesta skupina

Podaci o nakladničkoj cjelini za određenuserijsku publikaciju upisuju se kad svaki sveščić teserijske publikacije pripada određenojnakladničkoj cjelini. Postupa se jednako kao i priunošenju podataka za omeđene publikacije, koji seupisuju u tu skupinu.

Sedma skupina

Obvezan i prvi podatak u skupini napomenapodatak je o učestalosti izlaženja serijskepublikacije (periodičnost), ako taj podatak već nijesadržan u prvoj skupini (godišnjak i slično). Akose ne zna u kojim vremenskim razmacima serijskapublikacija izlazi, upisuje se riječ povremeno. Izatoga slijede napomene koje se odnose na prvuskupinu podataka. Ako serijska publikacija nema naslovnustranicu, obvezna je napomena o izvoru podatakaza glavni stvarni naslov. Unose se podaci omanjim promjenama glavnoga stvarnog naslova, aza veće se promjene mora obaviti nov opis iuzajamno ga uputnicom povezati s prvotnimnaslovom. Upisuju se podaci o omotnomu i

hrptenom naslovu te naslovu iznad teksta, ako se tinaslovi međusobno razlikuju. Obvezno se unosepodaci o prijevodu serijske publikacije, a uzizvorni glavni stvarni naslov upisuje se i ISSNizvorne publikacije, i ključni naslov. Unose se ipodaci o četvrtome i ostalim usporednimnaslovima te promjene u podnaslovima.Naznačuju se promjene u odgovornosti, koje suuobičajene u serijskim publikacijama. Ako nisuuneseni brojčani podaci u treću skupinu, navode sepodaci o sveščiću na osnovi kojega je obavljenopis. U napomene se unose i podaci o bibliografskojpovijesti serijske publikacije, primjerice: prerade(prerađeno izdanje), reproduciranje (pretisak,kopija i slično), sporednost te publikacije u odnosuprema glavnoj. Naznačuje se ako je serijskapublikacija nastavak koje prijašnje publikacije iliako je nastala spajanjem dviju ili više prijašnjihpublikacija. Navodi se ako je serijska publikacijanastala spajanjem ili razdvajanjem određenihpublikacija. Naznačuje se i ako serijskapublikacija preuzima koju prijašnju publikaciju ili

ako nju preuzima koja druga serijska publikacija.Ako se što mijenja u nakladničkoj cjelini serijskepublikacije, i te se promjene bilježe u napomeni. U napomene se unose i podaci o promjeniurednika, vremenskim slijedom. Ako su promjeneučestale, dodaje se, primjerice: "Različitiurednici", "tijekom izlaženja mijenjaju seurednici". U sedmu se skupinu unosi i podatak o sažecima. Ako su sažeci pisani na jednom, dva ili tri jezika,upisuje se, primjerice: ". - Sažeci na engleskom";". - Sažeci na talijanskom". Kad su sažeci na višejezika, dodaje se: ". - Sažeci na stranim jezicima".

Osma skupina

U osmu se skupinu upisuje ISSN, broj od 8znamenki koji uključuje i kontrolnu znamenku, aprethodi mu akronim ISSN. U opis se unosi oznaka ISSN i broj, a dobro jeupisati broj i kad nije otisnut na serijskojpublikaciji. Iza razmaka, znaka jednakosti irazmaka upisuje se ključni naslov i kad jeistovjetan glavnomu stvarnom naslovu. U tu

skupinu podataka spadaju i podaci o uvjetimanabave i o cijeni.

Katalogizacija neknjižne gra đe idrugih posebnih vrsta gra đe

Neknjižna građa različitih oblika pristižesvakim danom u sve većem broju u gotovo svevrste knjižnica. Ta se građa opisuje premaMeđunarodnom standardu za bibliografski opisneknjižne građe (ISBD for Non Book Materials -ISBD(NBM). Standardom je određen opisrazglednica, plakata, letaka, zidnih kalendara,gramofonskih ploča, zvučnih kaseta i videokaseta,dijapozitiva, smotaka filmova i drugoga. Okvirna shema ISBD(NBM)-a proizlazi izISBD(G)-a i propisuje 7 skupina - treća je skupinaizostavljana kao i u ISBD(M)-u. Redoslijedskupina istovjetan je prethodnim standardima, aistovjetni su i propisani interpunkcijski znakovi.Izvori podataka za pojedine skupine, s obzirom naraznorodnost i posebnost ove građe, uvijek su usamoj publikaciji, a jedino ako ih u njoj nema,

uzimaju se sa spremnice za građu (ta je građačesto u omotnici, kutiji i slično). Jezik i pismo u opisu preuzimaju se iz same građe(osim podatka o općoj oznaci građe i podatka ofunkciji nakladnika, koji se upisuju u uglatojzagradi na jeziku i pismu kataložnog središta).Ako pismo knjižnične jedinice nije ujedno i pismokataložnog središta, obavlja se transliteracija itranskripcija. Posebnost građe uvjetuje i posebnekratice koje se razlikuju od kratica za opis knjižnegrađe. Uz već navedene klasične podskupine neknjižnegrađe, danas u knjižnicama nalazimo i drugeposebne vrste građe. Opis stare građe uređen je standardom ISBD(A) ,koji je preveden na hrvatski jezik i uskoro izlazi iztiska. ISBD(CM) određuje opis svih vrsta građe kojimaje predstavljena zemlja ili koje drugo nebeskotijelo u cjelini ili djelomično, u bilo kojemumjerilu. To su zemljopisne karte(dvodimenzionalne ili trodimenzionalne), globusi,atlasi i slično, odnosno sve ono što se smatra

kartografskom građom. ISBD(PM) određuje opis tiskanih muzikalija. ISBD(CF) određuje opis strojnih programskihpodrški, CD-ROM-a i slično.

Rekatalogizacija knjižni čne građe Rekatalogizacija ili "ponovno katalogiziranje"nije redovit knjižnični posao, ali ga je kadštopotrebno obaviti. Kad se govori o rekatalogizaciji,ne misli se na ponovno katalogiziranjepojedinačne publikacije, što se katkad moraprovesti zbog kakva nedostatka ili greške u opisu,već na ponovno katalogiziranje cijelogaknjižničnog fonda ili pojedinih njegovih dijelova.Tome se poslu, koji pojedini teoretičariknjižničarstva drže nepotrebnim, pristupa kadknjižnica usvaja nova pravila o katalogizaciji, anapušta ona prema kojima je dotad obavljalaformalnu obradbu. Zbog toga rekatalogizacijamože biti djelomična (mijenja se samo odrednica),ili potpuna (mijenja se i kataložni opis). Budući datakav posao zahtijeva i dodatno znanje i vrijeme i

trud knjižničnih djelatnika, ne preporučuje se,osobito u većim knjižnicama (većim knjižničnimfondovima). Ne preporučuje se ni s povijesnogstajališta jer se rekatalogizacijom uništava tragprethodnog rada, pa knjižnice s dugom tradicijomtako gube prirodni kontinuitet. Budući da je od polovice sedamdesetih godina20. stoljeća pa sve do danas knjižničarstvoprelazilo (i još uvijek prelazi) s dotadanjeg načinakataložne obradbe na nov način, određenmeđunarodnim pravilima, događalo se da supojedine knjižnice započele preradbu svojihabecednih i matičnih kataloga, a to znači da suobavljale rekatalogizaciju. Rekatalogizaciju je unas posebno ubrzao Pravilnik i priručnik zaizradbu abecednih kataloga, Dio 1: Odrednice iredalice, Eve Verone, objavljen 1970 (drugo jeizdanje izišlo 1986), odnosno drugi dio: Kataložniopis, koji je izišao 1983. godine. Razumljivo je da su knjižnice trebale primijenitinova pravila, ali se smatralo svrsishodnijimzaključiti dotadanji katalog s godinom do koje suse primjenjivala stara pravila, a od te godine

započeti s izradbom novog kataloga, u skladu snovim načinom katalogiziranja. Primjenom takvogpostupka abecedni katalog više nije bio jedinstven,ali su troškovi njegove izradbe za knjižnicu manji.Korisniku takav pristup donekle otežavasnalaženje, ali i dalje omogućuje uvid ucjelokupan fond. Postojanje dvaju ili višeabecednih kataloga (zbog primjene različitihpravila, ali i zbog njihova predstavljanja narazličitim medijima) umanjuje istinitost tvrdnje ojedinstvenosti abecednog kataloga .

Retrospektivna konverzija Za razliku od rekatalogizacije tijekom koje sepublikacije, već katalogizirane prema odredbamaodređenog pravilnika, ponovno katalogizirajuprema nekim drugim pravilima, u retrospektivnojse konverziji jedan oblik zapisa pretvara u drugioblik. Određen, već postojeći, zapis na jednomemediju prebacuje se (pretvara) u drugi medij. Toznači da se kataložne jedinice koje sadrži listni

katalog prenose u elektroničko računalo onakokako su zapisane. Taj formalan postupak uvijek jeretrospektivan jer se opis tekućih publikacijasustavno obavlja u novome mediju.

Kontinuacija i nadopisivanje upostoje će kataložne jedinice

Kontinuacija je sastavni dio katalogizacijegrađe. U kataložnome smislu kontinuacijaoznačuje:

• upisivanje podataka za sva godišta serijskepublikacije koje knjižnica posjeduje, iredovito nadopisivanje u glavnu kataložnujedinicu;

• nadopisivanje broja i osnovnih podataka opristiglom svesku numerirane nakladničkecjeline;

• upisivanje podataka o naknadno pristiglimsvescima publikacije u više svezaka(obično u specifikaciji kod višerazinskogopisa).

Bez obzira na broj godišta u knjižničnomefondu, serijske publikacije zastupljene su ukatalogu samo jednom glavnom kataložnomjedinicom. Prvi dio te kataložne jedinice sadrži svepodatke obvezne u katalogizaciji. Drugi dio glavnekataložne jedinice za serijsku publikaciju sadržipopis svih jedinica te serijske publikacije. Tijekomkataložne obradbe, u taj se drugi dio upisuje građakoja je u tom trenutku u knjižničnomu fondu.Međutim, serijske publikacije redovito pristižu izato se taj drugi dio kataložne jedinice neprestanomora nadopunjavati novim podacima da bikorisnici, a i knjižnični djelatnici, imali točan uvidu raspoloživ broj godišta.

RADOVI / Filozofski fakultet Zadar.Razdio filozofije, psihologije, sociologije i pedagogije / [odgovorniurednik Katica Lacković-Grgin]. - 1(1984/1985) - . - Zadar : Filozofskifakultet, 1985. - . - 24 cm. - (Radovi ; god 24, 25, 26, 27, 28

Godišnje ISSN 0352-6798

(Prvi listić glavne kataložne jedinice)

2.- Sv. : 1/1984-85; 2/1985-86; 3/1986-87;4/1987-88;

(Drugi listić glavne kataložne jediniceza kontinuaciju)

Bez obzira na to koliko je podataka uneseno nalistić na kojemu je izrađena glavna kataložnajedinica serijske publikacije, kontinuacija (upisgodišta) uvijek treba započeti na novome listićujer se katalogizacija serijskih publikacija čestodorađuje, tj. nadopunjuje se podacima koji seunose u napomenu. Kontinuacija se naznačujekraticom riječi kojom je serijska publikacijaoznačena, primjerice Vol. (volumen), God.

(Godište) i slično. Slijedi tekući broj godišta (upublikaciji obično označen rimskim brojem) izakojega se stavlja kosa crta i upisuje godina. Svi sebrojevi upisuju arapskim znamenkama: God.1/1992; Vol. 32/1935. Za sveščiće unutar jednoga godišta ne unose sepodaci, izuzev ako pojedini sveščić (broj)nedostaje. Tada se iza podatka za godinu, uokrugloj zagradi, upisuju postojeći sveščići:8/1932 (1-5, 8-12) Time je naznačeno da, u određenom godištu,nedostaju sveščići (brojevi) 6 i 7. Ako određenogodište ima više primjeraka, u uglatim sezagradama upisuje podatak o tome: [a, b]. Jednako se tako postupa s numeriranimnakladničkim cjelinama. Uz broj, u tu sekontinuaciju upisuje ime autora i naslovpublikacije te godina izdavanja. Kada koja publikacija u više svezaka ne iziđeodjednom, već pojedini njezini dijelovi pristižu uknjižnicu naknadno, obavlja se kataložnonadopisivanje za naknadno prispjele dijelove. Napostojećem kataložnom listiću za tu publikaciju,

upisuju se podaci na drugoj ili trećoj razini,svojstveni samo tom dijelu.

Skupna obradba knjižni čne građe U knjižnicama se najčešće skupno obrađujeuglavnom sitan tisak. Poseban oblik skupneobradbe, nakon obradbe svake posebne jediniceunutar određene nakladničke cjeline, povezivanjeje primjeraka koji pripadaju toj nakladničkojcjelini. Listići su namijenjeni internoj uporabi. Građa kojoj se u knjižničnom poslovanju čestopridaje epitet efemerna, a naziva se sitan tisak,zastupljena je u knjižničnim fondovima u većemili manjem broju. U sitan tisak spadaju: izvještajiškola i fakulteta, programi tih škola i fakulteta,građa manjih ustanova i poduzeća (ili manjevrijedna građa tih ustanova i poduzeća), te građakoja nema trajniju vrijednost - telefonski imenici,vozni redovi, izvještaji, proračuni, katalozi(prodajni), katalozi izložaba (ako nisu umjetnički),programi za kazališne i druge priredbe,neumjetnički plakati, kalendari bez teksta, recepti,

obrasci, stripovi i slično, zapravo sve ono što bi sesa stajališta određene knjižnice moglo nazvatipriručnom, instrukcijskom, propagandnomgrađom. Ta je građa zastupljena velikom količinompublikacija iste vrste, zanimljiva je jedino uskomkrugu korisnika, a oblikom je često brošura ili tekjedan list. Osim pojedinačno, kao i sve druge vrstepublikacija, ta se građa u kompletima možeobrađivati i zajedno - skupno. U takvim seslučajevima stvara odrednica, a umjestokataložnog opisa svi primjerci koji pripadaju tojodrednici, upisuju se u specifikaciju koja se sastojiod glavnoga stvarnog naslova i godine izdavanja.

Time se štedi vrijeme potrebno za obradbu tihpublikacija. U spremištu se takva građa razvrstavaprema stručnom rasporedu, a stručna oznakaujedno je i signatura.

626 : : 061.5 RI VOP

VOPLIN (Rijeka) (1961-1981)

"Voplin" Rijeka : Vodovod, plin ikanalizacija. - Rijeka, 1961-1981.

1) Odluka o izvađanju plinskih uređajai Odluka o upravljanju plinarom i opskrbljivanju potrošačaplinom u gradu Rijeci /1961/. 2) Preporuke i uputstva Gradskogplina potrošačima. - 1974.

(Listić izrađen postupkom skupneobradbe)

Jednako se tako obrađuju standardi i patenti akoih knjižnica ima.

Analiti čka obradba serijskihpublikacija

Da bi što bolje i potpunije odgovorile nakorisničke upite, pojedine knjižnice analitičkiobrađuju serijske publikacije. Analitičkom seobradbom sadržaj određenog časopisa, zbornika

radova s kakva savjetovanja, simpozija i drugihskupova raščlanjuje na svoje sastavne dijelove,primjerice za pojedini se prilog u publikacijiizrađuje posebna kataložna jedinica. Analitičkoj jeobradbi primjerena selektivnost pa se čestoizostavljaju sitni prilozi (različiti izvještaji idrugo), te prikazi i slično. Selekcija uključuje iodabir radova izabranih autora ili samo određenihsadržaja. Analitička se obradba obavlja premapropisima Smjernica za primjenu ISBD-a na opissastavnica. Može se postaviti pitanje o potrebitostitakva načina obradbe s obzirom na to da se sveviše izrađuju nacionalne bibliografije članaka ipriloga u serijskim publikacijama te raznespecijalne bibliografije. Osnovni je odgovor utome da se i u bibliografskoj obradbi provodiselekcija, pa pojedini radovi ne moraju bitiuključeni u bibliografiju. Stvarni je razlog u tomešto se kataložni listići sastavnica moguravnopravno ulagati u kataloge pa korisnik nalazina istomu mjestu sva djela istoga autora, ili svadjela o određenom predmetu. Selektivnostanalitičke obradbe ogleda se i u tome što se

unaprijed mogu odrediti sadržaji koji će seobrađivati, pa se u takvim slučajevima izknjižničnoga fonda odabiru serijske publikacijekoje će se analitički obrađivati.

Obradba publikacija u zbirciduplikata

Zbirka duplikata obrađuje se da bi se mogaoodrediti njezin sadržaj. S obzirom na namjenutakve zbirke, u obradbi je dopušten skraćenpostupak. Budući da publikacije iz fonda duplikataimaju svoje istovjetne primjerke u aktivnomuknjižničnomu fondu, uobičajeno je da se izpotpunoga kataložnoga opisa prepišu teknajosnovniji podaci. Često knjižnice na osnovikartoteke duplikata (u knjižničnoj se praksinepravilno rabi izraz katalog duplikata) izrađujupopise koje dostavljaju svojim suradnicima uzamjeni publikacija, što uvelike olakšava optjecajpublikacija iz te zbirke.

Bibliografska obradba Usvajanjem međunarodnih pravila za formalnuobradbu knjižnične građe, izjednačeni su kataložnii bibliografski opis publikacija. Postupak je i ujednome i u drugom opisu podjednak, pa se igovori o bibliografsko-kataložnoj obradbi.Prijašnja je praksa razlikovala ta dva opisa. Uopisu publikacija za tekuću ili retrospektivnubibliografiju primjenjuju se iste odredbe kao i zaizradbu kataloga. Razlike se pojavljuju primjerice u opisu publikacija sa znanstvenih skupova,simpozija i sličnih skupova, koje sadrže prilogeviše autora. U takvim je slučajevima ubibliografski opis uključen i opis sadržaja svih tihsastavnica. Za razliku od kataloga, bibliografskiopis ne uključuje kontinuaciju u opisu serijskihpublikacija. Bibliografska obradba zahtijevaizradbu kazala, pa se i po tome razlikuje odkataložnog opisa. U bibliografski je opis potrebnounositi podatke o broju izišlih primjeraka te omogućnosti nabave i cijeni publikacije.

Centralizirana i kooperativnakatalogizacija

Katalogizacija koja se obavlja na jednomumjestu, a kataložni se listići umnažaju u većembroju primjeraka i dostavljaju određenimknjižnicama, naziva se centraliziranakatalogizacija. Danas kad su mogućnosti zaumnažanje listića velike, centraliziranu jekatalogizaciju lako izvesti. U kooperativnojkatalogizaciji sudjeluju dvije knjižnice ili višeknjižnica ravnopravno. Centralizirana obradba i odašiljanje listićazapočeli su 1894. u Bostonu (Library Bureau);kataložne su se jedinice za važna američka izdanjaizrađivale, umnažale i prodavale knjižnicama.Prijedlog o centraliziranoj obradbi knjižničnegrađe iznio je još 1850. C. J. Jewett. Ostvarennakon gotovo pola stoljeća, zaživio je tek od 1901.godine, kada ga je primijenila Kongresna knjižnicau Washingtonu. Danas je u SAD-u, a i u mnogimdrugim zemljama, taj način obradbe priličnoraširen, ali ga u novije vrijeme zamjenjuje sve

veća uporaba računala odnosno vođenje bazapodataka iz kojih se sve manje zahtijevaju ispisi napapirnome mediju. U nas je osamdesetih godina, nakon što jezapočela sa strojnom obradbom kataložnihpodataka, Nacionalna i sveučilišna bibliotekadostavljala listiće uz obvezni primjerakknjižnicama koje ga primaju. Selektivni setovilistića dostavljali su se i školskim i nekim drugimknjižnicama. Knjižnice grada Zagreba imajurazrađen sustav stručne obradbe za sve knjižničnejedinice u mreži, Središnja medicinska knjižnicaopskrbljuje listićima jedinice u sustavu Kliničkogabolničkog centra, a i druge naše knjižnice sve višeuviđaju prednost centralizirane i kooperativneobradbe knjižnične građe bez obzira na to radi li seo uporabi računala u svim jedinicama ili paksredišnja jedinica opskrbljuje kataložnim listićimaostale jedinice. Budući da centaliziranu obradbu obavljajuodabrani stručnjaci u tom poslu, rezultat je takvekatalogizacije vrsno obrađena građa. I ukooperativnim bibliografskim mrežama

postavljaju se visoki stručni kriteriji pa je, prijedonošenja odluke o sudjelovanju u takvimmrežama, potrebno pažljivo odabrati osobe koji ćeraditi na stručnoj obradbi. Centralizirana i kooperativna kataložno-bibliografska obradba važne su i u financijskompogledu jer ne samo što u pojedinim knjižnicamaoslobađaju stručne djelatnike mukotrpna posla,već im omogućuju druge oblike specijalizacije. Uklasičnoj centraliziranoj obradbi knjižnične građeslabe strane naziru se u čestom kašnjenju listića sobzirom na prijem publikacije, a i u tome što jedio takve građe potrebno katalogizirati u samojknjižnici (primjerice stara građa, stranepublikacije). Ako knjižnica prima listiće iz kojega središta,oni se u njoj moraju doraditi upisivanjem podatkao smještaju (signature), inventarnog broja, akatkad i zbog drugih razloga. Uporaba računalaodstranjuje te nedostatke, ali zahtijeva temeljitepripreme, dogovoren sustav unosa i nadzora nadbibliografskim jedinicama. Primjena računala također omogućuje razmjenu

podataka na dogovorenoj razini, "prijepis"podataka za potrebe mjesnih baza podataka teunos mjesnih podataka prema želji svake pojedineknjižnice sudionice.

Katalogizacija u publikaciji - CIP iskra ćeni kataložni zapis

U skladu s ciljevima programa Općegabibliografskog nadzora, najbolji način da seujednačeno i kvalitetno obavi katalogizacija svakepublikacije jest katalogizacija u publikaciji(Cataloging in publication - CIP). Takav se način katalogiziranja prije nazivaokatalogizacijom na izvoru (Cataloging on source).Da bi kataložno središte moglo obavitikatalogizaciju i klasifikaciju, nakladnik mudostavlja publikaciju koja je već potpunooblikovana i sadrži sve potrebne podatke. Kataložni se listić dostavlja nakladniku zanjegovu vlastitu evidenciju, a u publikaciji se svipodaci otisnu na određenomu mjestu (poleđinanaslovne stranice). Svaka knjižnica koja nabavi

tako obrađenu publikaciju, može prepisatikataložni listić u odgovarajućem broju primjerakaili prenijeti podatke u bazu podataka koju vodi naračunalu. Uz postojeće podatke, dodaju se i interni podaci(signatura, inventarni broj). Time svaka, pa inajmanja knjižnica, uz veliku uštedu može doći dozapisa stručno obrađene publikacije neposrednonakon što ju je primila. Osim knjižnicama, CIP-zapis koristan je inakladnicima za izradbu biltena i ostalihobavijesnih zapisa preko kojih najavljuju irazglašuju svoju djelatnost. CIP se uobičajenoobavlja skraćenim postupkom . Skraćen opisprimjenjuju pojedine knjižnice i u vlastitomkatalogiziranju, kad smatraju da im je dostatan uposlovanju.

SADRŽAJNA ILI STVARNAOBRADBA KNJIŽNI ČNEGRAĐE Za razliku od katalogizacije kojom se upisuju iusustavljuju formalni elementi određenepublikacije, sadržajnom se obradom ustanovljuju izapisuju sadržaji u toj publikaciji. Jedan od četiri osnovna zadatka svake knjižnicejest da svoju građu daje na korištenje. Korisniciknjižnice često ne znaju ime autora i naslovpublikacije koja im je potrebna. Zato se uknjižnicama građa obrađuje prema sadržaju pakorisnici s pomoću stručnoga (sistematskog) ilipredmetnog kataloga mogu pronaći željenupublikaciju. Sadržajna obradba omogućuje ismještaj građe prema njezinu sadržaju, a služi i uizradbi bibliografija. Sadržajna obradba uključujedva osnovna pristupa u prikazivanju sadržajagrađe: klasifikaciju ili stručenje i predmetnuobradbu.

Klasifikacija i klasifikacijski sustavi Klasifikacija je postupak dijeljenja,raspoređivanja, razvrstavanja ili usustavljivanjaknjižnične građe u skupine ili vrste premaodređenim kriterijima. Zbroj stručnih skupina ipodskupina koje teku u logičnome slijedu a služeza sadržajnu razdiobu knjižničnoga fonda, činiklasifikacijski sustav. Klasifikacijski sustav možebiti opći i poseban. Opći klasifikacijski sustav obuhvaća svapodručja ljudskoga znanja i umjetnosti. Posebnimse sustavom raspoređuje određeno područje ilinekoliko srodnih područja. U svakome seklasifikacijskom sustavu nalaze zajedno, ili ublizini, opisi djela istoga ili sličnog sadržaja.Skupine i podskupine određenog sustava mogu seoznačiti brojevima (arapskim i rimskim) ilislovima, ali oznake mogu biti i alfa-numeričke -spoj slova i brojke. Dodijeljene se oznake nazivajustručnim oznakama, klasifikacijskim oznakama,simbolima (a gdjegod se upotrebljava i nazivstručna signatura).

Stručna oznaka oblikuje se prema unaprijedodređenoj shemi koju propisuje svakiklasifikacijski sustav. Klasifikacija knjižnične građe stara je koliko iknjižnice jer su one otpočetka građu razvrstavaleprema njezinu sadržaju. Publikacije se u knjižniciklasificiraju ili struče prema odabranu sustavu.Otkad se klasifikacija provodi u knjižnicama,primjenjivano je mnogo različitih sustava, ali sumnogi od njih odbačeni i zamijenjeni novima. Danas se u knjižnjičnome poslovanju koristinekoliko sustava:

• Ekspanzivna (elastična) klasifikacija C. A.Cuttera (EC)

• Deweyeva decimalna klasifikacija (DDC) • Univerzalna decimalna klasifikacija (UDC;

kod nas UDK) • Klasifikacija Kongresne knjižnice u

Washingtonu (LCC - Library of CongressClassification)

• Bibliografska klasifikacija H. E. Blissa(BC)

• Klasifikacija s dvotočkom (ColonClassification) ili facetna klasifikacija S. R.Ranganathana (CC)

• Bibliotečno-bibliografska klasifikacija(BBK)

Izuzev UDK, Ranganathanove i BBK-klasifikacije, sve su navedene klasifikacije nastaleu SAD-u. Bibliotečno-bibliografska klasifikacija(BBK) nastala je s ciljem da se stvori jedinstvenklasifikacijski sustav za knjižnice u bivšem SSSR-u. U našim se knjižnicama uglavnom primjenjujeUniverzalna decimalna klasifikacija (UDK). Zajedničko je obilježje svih tih klasifikacija da suu određenom odnosu prema klasifikaciji znanosti.

Univerzalna decimalna klasifikacija(UDK)

U Bruxellesu je 1895. osnovan Međunarodniinstitut za bibliografiju . Zadaća je Instituta bilaizdavanje svjetske bibliografije. Stoga je u sklopuInstituta otvoren Međunarodni ured za

bibliografiju, koji je trebao izrađivati katalogsvjetske tiskarske proizvodnje. Da bi se taj radolakšao i ubrzao, u Francuskoj, Njemačkoj,Engleskoj, Rusiji, Poljskoj i Švicarskoj osnovanesu njegove ispostave. Nedostajao je, međutim,određeni klasifikacijski sustav prema kojemu bi seizrađeni listići mogli razvrstavati. Paul Otlet iHenry La Fontaine, osnivači Instituta, odlučili suse za Deweyevu decimalnu klasifikaciju zbognjezinih izrazitih prednosti, osobito u izradbibibliografija. Uz suglasnost tvorca DDC-a MelvilaDeweya, klasifikacija je prihvaćena sa svojomdecimalnom podjelom, ali je ubrzo proširenaopćim pomoćnim tablicama. Prvo je izdanje Univerzalna decimalnaklasifikacija doživjela 1905. u Bruxellesu, nafrancuskom jeziku. Otada je izišlo više izdanjaUDK na svim svjetskim jezicima i mnogimnacionalnima. Prvo, skraćeno izdanje za bivšuJugoslaviju, objavio je Jugoslovenski centar zanaučnu i tehničku dokumentaciju 1959. godine. UDK je sustav sređenih pojmova unutar desetosnovnih skupina koje se obilježuju brojkama od 0

do 9. Dodavanjem još jednog broja (od 0 do 9),svaka se od glavnih skupina dalje dijeli u desetpodskupina, itd. Tako se svaki pojam možeraščlaniti do najsitnije pojedinosti. Poput svakogadobro postavljena općega klasifikacijskog sustava,UDK uz glavne tablice, u kojima je razvrstanocjelokupno ljudsko znanstveno i umjetničkostvaranje, ima i pomoćne tablice. Glavne tablice UDK

0 Općenito 1 Filozofija 2 Religija, Teologija 3 Društvene znanosti 4 Filologija i lingvistika bile suuključene u ovu skupinu do 1964.godine, kada su prebačene u skupinu 8. Skupina 4još je uvijek nepopunjena. 5 Matematika. Prirodne znanosti 6 Primijenjene znanosti. Medicina.Tehnika 7 Umjetnost. Arhitektura. Fotografija.

Razonoda. Šport 8 Jezici. Lingvistika. Književnost 9 Zemljopis. Biografije. Povijest

Dodavanjem brojeva od 0 do 9, sve se skupinedalje dijele na podskupine pa je daljnja podjela,primjerice skupine 3, ova:

30 Teorije, metodologija i metodedruštvenih znanosti 31 Demografija. Sociologija 32 Politika. 33 Privreda (gospodarstvo).Ekonomske znanosti 34 Pravo. Pravna znanost.Zakonodavstvo 35 Javna uprava.Ratna vještina. Vojnenauke 36 Socijalna zaštita i pomoć.Osiguranje 37 Odgoj. Obrazovanje. Nastava.Provođenje slobodnog vremena 389 Metrologija. Mjera i težine

39 Etnologija. Etnografija. Narodniobičaji. Folklor

Daljnja se podjela provodi na isti način; novimse podskupinama dodaju brojevi od 0 do 9. Udecimalnim se oznakama svaka brojka izgovaraposebno, a nakon svake tri znamenke piše se, radipreglednosti točka koja u izgovoru označujekratku stanku. Znači, 949.75, klasifikacijskaoznaka za povijest Hrvatske , izgovara se devet,četiri, devet (stanka) sedam, pet. O sadržaju koji seutvrđuje postupkom klasifikacije, može se govoritis različitih stajališta. Sadržaj se katkad odnosi naodređeno zemljopisno područje (mjesto), a možeobuhvaćati i određeno razdoblje (vrijeme). Sadržajse uvijek oblikuje na određenom jeziku i pismu ilikakvomu drugom sustavu simbola, a često seodnosi na neki narod. Prema obliku predočavanjasadržaja, primjerak knjižnične građe može biti:bibliografija, udžbenik, članak itd. Da bi se sva tarazličitost mogla obuhvatiti klasifikacijskomoznakom, UDK ima opće i posebne pomoćnetablice. Brojevi se posebnih tablica međusobno

razlikuju oblikom ispisivanja, a time se razlikuju iod brojeva općih tablica:

• opći pomoćni broj za mjesto stavlja se uokrugle zagrade, npr. (497.5) označujeHrvatsku ;

• u okrugle se zagrade stavlja i opći pomoćnibroj za oblik, ali se od broja za mjestorazlikuje po tome što uvijek započinjenulom, npr. (05) označuje časopis, (075)udžbenik;

• opći pomoćni broj za vrijeme ispisuje seizmeđu znakova navodnika iznad broja:"1913" znači tisućudevetstotrinaestugodinu, a razdoblje od 1914. do 1918.godine ispisuje se "1914/1918". Ako seispisuje stoljeće, pomoćni će se brojsastojati od prvih dviju znamenki kojima sepišu godine iza toga stoljeća, odnosno zadvadeseto stoljeće oznaka je "19". Potpunse datum ispisuje obrnutim redom, stočkom između njegovih dijelova, tj.godina, mjesec, dan - 28. 11. 1936. piše se

"1936.11.28"; • jezik na kojemu je publikacija napisana

(objavljena), označuje se znakomjednakosti iza kojega slijedi broj zaodgovarajući jezik (prema utvrđenomrasporedu), primjerice = 20 (engleski), =50 (talijanski);

• rase i narodi označuju se tako da se broj zajezik stavlja u okrugle zagrade, npr. = 862hrvatski jezik, a (= 862) Hrvati;

• opći pomoćni broj za stajalište s kojega seodređeni sadržaj promatra, označuje sedvjema nulama ispred kojih je točka.Primjerice, .00, ili 02.008 znači da jesadržaj publikacije knjižničarstvo (02) sorganizacijskog stajališta (.008).

Posebni se pomoćni brojevi označuju dvojako:crticom ili nulom kojoj prethodi točka, a pišu seiza glavnoga broja. Oni se koriste samo u određenim skupinama pa sezato i nazivaju posebni brojevi. Primjerice, 886.2(broj za hrvatsku književnost), 886.2-1 označuje

poeziju u toj književnosti, a 886.2.03 označuje dadjelo govori o prijevodima u toj književnosti. Kao prilagodljiv klasifikacijski sustav, UDK sekoristi i cijelim nizom pomoćnih znakova:

• kad se sadržaj djela ne može primjerenoizraziti samo jednom stručnom oznakomjer podjednako govori, primjerice, i omatematici i o astronomiji, oznake se zamatematiku i za astronomiju povezujuznakom plus (+), npr. 51+52;

• kosa crta (izgovara se "do") upotrebljava sekad je sadržaj djela potrebno označitinekolikim uzastopnim stručnim oznakama.Ako je sadržaj djela i matematika iastronomija, a uz to još i fizika, stručna ćeoznaka biti 51/53;

• da bi se stručne oznake mogle i drukčijesažimati, upotrebljava se apostrof (') kad usloženoj stručnoj oznaci skupine nisuuzastopne. Tako će publikacije kojima jesadržaj rad političkih stranaka snacionalističkim osnovnim stajalištem, ali i

one kojima je osnovno stajalište vjersko ilikoje drugo, dobiti oznaku 329.17'3'6.Apostrofu je, za razliku od drugih znakova,uporaba ograničena na određene stručneskupine;

• slobodno se, uza sve stručne skupine,upotrebljava dvotočka (:) - naprama, kaooznaka za međusobni odnos dvajupojmova. Tim se znakom označuje dasadržaj publikacije podjednako govori ojednome i o drugom predmetu; npr. djeloMjerenje u farmaciji dobit će stručnuoznaku 615.41 : 389.1. (Farmacija napramamjerenje).

Za složenu se stručnu oznaku može upotrijebitidvostruka dvotočka (::). To znači da je ta stručnaoznaka nedjeljiva. Primjerice, smatra li se da uskupini 389.1 (mjerenje) nije potreban listić jer sedjelo Mjerenje u farmaciji odnosi jedino nafarmaciju, stručna će se oznaka pisati 615.41 ::389.1. Pritom će se izraditi samo jedan listić zastručni katalog, upotrebom dvostruke dvotočke, a

na pregradnom će listiću u skupini 615.41 stajati615.41 :: 389.1 MJERENJE U FARMACIJI. Uz oznake općih i posebnih pomoćnih brojeva teodgovarajućih znakova, u sastavljanju stručnihoznaka mogu se koristiti i slova (ako je potrebno),kao i cijele riječi. Što se redoslijeda oznaka tiče, ne smije sesmetnuti s uma da one nisu cijeli brojevi, već ihvalja zamišljati kao decimalne brojeve koji ispredsebe imaju nulu, pa ih tako i ispisivati. U složenimstručnim oznakama, koje sadrže i pomoćnebrojeve, redoslijed je pomoćnih brojeva ovakav:stajalište, mjesto, vrijeme, oblik, jezik, rase inarodi. Svako je izdanje UDK-tablica, uz glavnupodjelu, pomoćne tablice i sustav znakova,nadopunjeno abecednim kazalom. U abecednomkazalu navode se svi nazivi skupina i pojmova,koje one sadrže, a iza njih slijedi odgovarajućastručna oznaka. Kao živ klasifikacijski sustav, podložanizmjenama i dopunama, UDK je neprestano podnadzorom FID-a. Središnji odbor za klasifikaciju

(Central Classification Committee - CCC) sasjedištem u Hagu, tijelo je ove međunarodneorganizacije koje prati izmjene i dopune UDK. Preradba ili prebacivanje koje stručne skupinedopušteni su jedino ako postojeće rješenje više neodgovara. Napuštene decimalne oznake ne smijuse popunjavati prije isteka razdoblja od 10 godina.Prijedlog za posredovanje u određenim stručnimskupinama podnosi se nacionalnom odboru zaUDK u zemlji predlagača, koji ih, ako je suglasan,upućuje općem tajništvu FID-a. Prihvati li FID tajprijedlog, on se objavljuje u tzv. P-Notama, kojese šalju svim članicama. Ako na prijedlog nestignu primjedbe tijekom 4 mjeseca, promjenapostaje sastavni dio UDK. Sve prihvaćenepromjene u UDK, kao i proširenja, uzastopno seobjavljuju u polugodišnjoj publikaciji Extensionsand corrections to the UDC.

Klasificiranje ili stru čenje premaUDK

Unatoč dobro razrađenoj shemi UDK, prema

kojoj većina naših knjižnica obavlja klasifikaciju,stručenje nije jednostavan posao. Da bi gaklasifikator mogao dobro obavljati, morapoznavati sustav u svoj njegovoj složenosti.Sustav se upoznaje proučavanjem uputa i sheme. Kao i u drugim dijelovima knjižničnogaposlovanja, treba postupno stjecati umijećeklasificiranja i usvajati postavljene metode. Zaklasifikatora je pritom veoma važno da ima dobruopću naobrazbu i da poznaje područje kojeklasificira. Posao stručenja podijeljen je u tri faze:

• u prvoj fazi treba točno odrediti sadržajpublikacije;

• u drugoj se fazi pronalazi odgovarajuća ipotpuna stručna oznaka za sadržaj;

• u trećoj fazi potpuno određena stručnaoznaka ispisuje se na odgovarajuća mjesta.

Sadržaj djela ne može se, izuzev u malobrojnimslučajevima, ustanoviti prema naslovu. Često suupravo elementi u naslovu uzrok pogrešnepredodžbe o sadržaju djela. Potrebno je pregledati

kazalo publikacije, uvod ili predgovor, pogovor, akatkad čak i pročitati određene dijelove teksta. U većim se knjižnicama klasifikator možeposavjetovati s drugim klasifikatorima. Djelatniciu školskim i visokoškolskim knjižnicama, kao i uspecijalnima, mogu se obratiti stručnjacima zaodređena područja. Uz taj "živi" savjetnički oblik,i katalog knjižnice može pomoći u stručenjuodređenog djela. Uz katalog pokadšto trebapregledati i dostupne bibliografije i drugepriručnike koji mogu pomoći u točnomutvrđivanju sadržaja. Kada je sadržaj publikacije točno određen, spomoću abecednog kazala određuje se stručnaskupina kojoj taj sadržaj pripada. Stručna seoznaka nikad ne prepisuje iz kazala, već iz tablica.

Pri utvrđivanju stručne oznake treba paziti na toda se djelo struči prema sadržaju, a ne premaobliku - npr. udžbenik matematike struči se uskupinu 51, s pomoćnim brojem (075) zaudžbenike. Nakon što odredi struku, klasifikator se mora

odlučiti koliko će potanko stručiti publikaciju ikoje će pomoćne brojeve dodati osnovnoj struci.Ovisno o tome obavlja li stručenje za smještajpublikacije, za kataložni listić stručnog kataloga iliza bibliografiju, klasifikator će prilagođavatidubinu i složenost stručenja. U prvim dvama slučajevima mora imati na umuograničenja koja mu nameće prostor na policama iu katalogu. Stručni katalog ne bi trebao imati višeod 40 listića za jednu skupinu. Dubina stručenjauvijek je uvjetovana vrstom knjižnice i veličinomknjižničnoga fonda. Nakon potpuna oblikovanja, stručnu oznakutreba ispisati. Poželjno je to prvo učiniti nakonceptu - papiriću odgovarajuće veličine zasvaku, i najdulju stručnu oznaku. Nakon što seispisana stručna oznaka ponovno pregleda,prepisuje se na kataložni listić (naodgovarajućemu mjestu), unosi u računalo upredviđeno polje ili se upisuje u publikaciju.Dobro je stručne oznake s ostručenih knjigaponovno pregledati drugi dan. Za klasifikacijuvrijedi izreka da bi bilo dobro kad bi cijeli fond

knjižnice mogao ostručiti jedan knjižničar, ako jemoguće u jednom danu, jer je osoban pristup ustručenju uvijek prisutan. Budući da se stručenje obavlja zbog korisnika,bitno ga je dosljedno provesti, prema vlastitojzamisli. Čak i pogrešno određena struka, alidosljedno provedena u svim publikacijama istogasadržaja, manje je štetna za korisnika nego kad seisti sadržaj pojavljuje na nekoliko mjesta ukatalogu. Da bi se postigla što veća dosljednost ustručenju, u tablicama, na osnovi kojih se struči,olovkom se naznačuju (na margini) odgovarajućarješenja. Pregled načelnih rješenja može seizrađivati i u obliku kartoteke, tako da se na svakipojedini listić koji zastupa određeni sadržajispisuje rješenje sa svim potrebnim objašnjenjima.Poneke knjižnice unaprijed izrade shemucjelovitih kazala za stručenje svojega fonda. Takvaje shema osobito korisna u knjižnicama u kojimaje građa stručno raspoređena, pa su unaprijedodređene odgovarajuće stručne signature.

Reklasifikacija knjižni čne građe Poput rekatalogizacije, ni reklasifikacija(ponovno klasificiranje) ne provodi se upojedinačnim slučajevima, kad se ustanovi da jeodređena publikacija pogrešno ostručena (ili jepogrešno ispisana klasifikacijska oznaka). Pojam se odnosi na ponovno stručenje cijelogaknjižničnoga fonda ili pojedinih njegovih skupina,zbirki i slično, jer se primjenjuje novklasifikacijski sustav. Takav je postupak malokad ekonomskiopravdan. Svrsishodnije je zaključiti stručnikatalog, izrađen primjenom jednogaklasifikacijskog sustava, s odgovarajućomgodinom, a u idućoj godini započeti primjenjivatinov sustav i u skladu s tim izrađivati nov stručnikatalog. I jedan i drugi stručni katalog imaju istunamjenu, jedino se korisnici na to morajuupozoriti i moraju im biti ponuđene sheme obajusustava. Ako knjižnica ipak odluči poništiti sve struke,prije dodijeljene publikacijama, i primijeniti nov

sustav, što podrazumijeva reklasifikaciju, taj sepostupak može provesti mehanički i stvarno. U mehaničkoj primjeni publikacije se ne povlače,već se klasifikacijska oznaka prenosi (prepisuje) uklasifikacijsku oznaku novoga sustava, pri čemuse ne smiju zanemariti moguće nepreciznosti. Ako se reklasifikacija već primjenjuje,povoljniji je, iako dugotrajniji i skuplji, stvarninačin, odnosno ponovna procjena sadržajapublikacije koji se označuje novimklasifikacijskim oznakama, u skladu s novimsustavom.

Predmetna obradba knjižni čne građe Predmetnom obradbom građe knjižnice su sepočele baviti razmjerno kasno. Naznačenipredmeti ili teme određene publikacije kadšto suse nalazili u registrima (kazalima) uz stručnekataloge samostanskih knjižnica. Ti bi se registrimogli smatrati početkom predmetne obradbe, kao iizdvajanje "udarne" riječi u naslovu određenogdjela, kojom se ustanovljivalo njegovo mjesto u

abecednom katalogu. Svrha je predmetne obradbe utvrditi predmet -temu određene publikacije, ne uzimajući u obzirstručno područje kojemu ta tema pripada. Kao štonakon formalne obradbe slijedi abecedni katalogodnosno pretraživanje na osnovi autorstva, aklasifikacija ili stručna obradba pridonosistvaranju stručnog kataloga odnosno pretraživanjuunutar stručnih, unaprijed utvrđenih skupina,konačni je cilj predmetne obrade izradbapredmetnog kataloga odnosno mogućnostpretraživanja fonda na osnovi predmetnica. U klasičnom poslovanju kataložni listićstručnog kataloga istovjetan je listiću u abecednomkatalogu, jedino što se u njemu nalazi i stručna(klasifikacijska) oznaka prema kojoj se oblikuje tajkatalog. Za predmetni je katalog uporabiv samokataložni opis kataložnog listića abecednogkataloga jer predmetna obradba uspostavlja svojeodrednice, predmetnice. Zbog toga se predmetnaobradba naziva i predmetnom katalogizacijom. Upredmetnoj obradbi, koja je zapravo stvarnaobradba, najvažnije je odrediti predmet ili temu

publikacije. Prema tome, riječ predmet imaposebno značenje koje određuje koja je temasadržaj određene publikacije. Nakon što jeustanovljen predmet, odabire se predmetnaodrednica koja može biti sadržajna ili formalna, iuvijek je izražena riječju ili riječima na jeziku ipismu zemlje (knjižnice), bez obzira na jezik ipismo publikacije.

Sadržajne odrednice Sadržajnim se odrednicama iskazuju nazivi iliimena predmeta kojima se bavi stručna iznanstvena literatura. To su: živa bića, dijelovimaterijalne prirode, prirodne i društvene pojave,procesi u prirodi i društvu, duhovne tvorevine ipredmeti s vlastitim imenima (osobe, skupine,zemljopisni pojmovi i slično). Sadržajne odrednice mogu biti:

• opće odrednice (kojima se iskazuju imena -nazivi, termini - općih pojava i to: stvarimaterijalne prirode, živih bića i duhovnih

tvorevina); • osobne odrednice (kojima se iskazuju

osobna imena stvarnih osoba ikorporativnih tijela);

• zemljopisne (geografske) odrednice(kojima se predstavljaju imenazemljopisnih jedinica);

• vremenske odrednice (rabe se zaiskazivanje vremenskih razdoblja).

a) Pri oblikovanju općih odrednica za predmetei pojave koji imaju utvrđene nazive, uzima senaziv koji je upotrijebljen u enciklopedijama.Mnoge su takve odrednice imenice. One seupotrebljavaju u prvom padežu, a što se tičejednine ili množine pravilno je odrednicuoblikovati u onom obliku u kojem se upotrebljavau određenom jeziku.

Grmek, Mirko Dražen. Uvod umedicinu. Beograd-Zagreb, 1971.

predmetnica: MEDICINA

Katkad se za odrednicu mora uzeti i pridjev.Takve su opće odrednice jednostavne, no postoje isložene odrednice, koje se oblikuju od:

• pridjeva i imenice; • dviju imenica; • više riječi.

Ako prva riječ u definiciji pojma ne kazujedovoljno o njegovim bitnim obilježjima, usloženim se odrednicama primjenjuje inverzija. Da bi opće odrednice mogle jasnije odreditipredmet publikacije, uz njih se koriste ipododrednice. Pododrednice mogu biti: tematske,zemljopisne, vremenske i formalne. Tematske su pododrednice najvažnije za točnoodređivanje predmeta. One se dodaju kada jeposrijedi:

• dio predmeta; • svojstvo predmeta ili njegova

obilježja; • stanje predmeta; • nastanak ili podrijetlo

predmeta; • povijest i povijesni razvoj

predmeta; • radnja, proces, djelovanje na

predmet; • radnja, proces, djelovanje sáma

predmeta; • poseban oblik proučavanja; • namjena, uporaba i primjena

predmeta; • istraživanje predmeta sa

stajališta određene znanosti iliznanstvena područja.

Sapunov, Zorislav. Nastava fizike ustručnim školama. Zagreb, 1966.

predmetnica: FIZIKA s tematskim pododrednicama nastava i metodika: FIZIKA - nastava -metodika

Tematske se pododrednice mogu sastojati odjedne ili više riječi, a inverzija se primjenjuje kao iu oblikovanju odrednica. Zemljopisne se pododrednice dodaju kad sesadržaj općeg predmeta ograničuje na određenuzemljopisnu cjelinu. Vremenske je pododrednice potrebno dodavatikad sadržaj određenog predmeta obuhvaćaodređeno vremensko razdoblje - određenu godinu,stoljeće, povijesno razdoblje, geološki period islično.

Bašović, Ljubinka. Biblioteke ibibliotekarstvo u Bosni i Hercegovini. Sarajevo, 1977.

predmetnice: KNJIŽNICE KNJIŽNI ČARSTVO sa zemljopisnim i vremenskimpododrednicama uz obje predmetnice: KNJIŽNICE - Bosna iHercegovina, 1945/1975.

KNJIŽNI ČARSTVO -Bosna i Hercegovina, 1945/1975.

Formalne pododrednice izražavaju oblik ukojemu je određeni sadržaj iznesen, primjericeudžbenik, bibliografija, rječnik itd.

Ivezić, Stjepan. Fizikalni rječnik. Sv.1-17. Pula, 1958-1959.

predmetnica: FIZIKA formalna pododrednica: FIZIKA -Rječnici

b) Osobne (personalne) odrednice dijele se naodrednice koje označuju imena stvarnih osoba iodrednice koje označuju nazive pravnih osoba(korporativnih tijela).

Jakić, Tomislav. Bibliografija djelaMiroslava Krleže 1917-1953. Zagreb,1953.

predmetnica s vremenskom i

formalnom pododrednicom: KRLEŽA , Miroslav (1893-1981) -Bibliografija, 1917/1953.

U knjižničnomu fondu (posebno u većimknjižnicama) mnogo je publikacija kojima supredmet osobe značajne na znanstvenom,umjetničkom, političkom, kulturnom ili športskompodručju. No ima i mnogo publikacija u kojima suautori ujedno "predmet" kazivanja, primjericeautobiografije, dnevnici, sjećanja, pisma i slično.Takve se publikacije mogu izuzeti iz predmetneobradbe jer su već katalogizirane kao autorskepublikacije i uvrštene u abecedni katalog. Osobnapredmetna odrednica mora biti jedinstvena zaodređenu osobu i za to vrijede ista pravila kao i uoblikovanju jedinstvene odrednice u formalnojobradbi. Uz obveznu inverziju (prezime, ime),svakoj se osobnoj odrednici dodaje (u okruglimzagradama) godina rođenja i smrti osobe (odnosnosamo godina rođenja za živuće osobe). Za vladarei pape, primjerice, dodaju se godine vladanja(pontifikat) i redni brojevi, te dodaci kao što su:

kralj, car, papa. Osobne predmetne odrednicemogu biti i prezimena u množini, Šubići,primjerice. Za pravne osobe (korporativna tijela) osobne supredmetne odrednice istovjetne korporativnimodrednicama u formalnoj obradbi. Razlika je utome što se u predmetnoj obradbi takve odredniceoblikuju na jeziku zemlje i knjižnice, pa se naziviinozemnih korporativnih jedinica prevode.Političko-teritorijalne jedinice svih razina nedobivaju osobnu odrednicu, već predmetnuzemljopisnu odrednicu (prema formalnojodrednici u katalogizaciji).

Čečuk, Anisja. Hrvatskobibliotekarsko društvo 1948-1988. //Vjesnik bibliotekara Hrvatske 31(1988), 1/4, 83- 90.

predmetnica s tematskom,zemljopisnom, vremenskom iformalnom pododrednicom: HRVATSKO BIBLIOTEKARSKO

DRUŠTVO - Knjižničarstvo -Hrvatska, 1948/1988 - Referat

Osobnim se odrednicama također dodaju svečetiri vrste pododrednica.

c) Zemljopisne (geografske) odrednice odnosese na vlastita imena zemljopisnih jedinica,odnosno kontinenata, zemalja, regija, gradova,mora, rijeka itd. Budući da neke od tih odrednica(zemlje, regije, gradovi) uz zemljopisno značenjesadrže i naziv političko-teritorijalne jedinice, onesu zapravo dvovrsne - jedne imaju zemljopisnoznačenje, druge označuju područje određeneupravne jedinice. Uz zemljopisnu odrednicudodaju se tri vrste pododrednica - tematska,vremenska i formalna.

Lerman, Dragutin. Afrički dnevnik1888-1896. Zagreb, 1989.

predmetnica s vremenskom iformalnom pododrednicom:

AFRIKA - 1888/1896 - Dnevnik

Zore-Armanda, Mira. Istraživanjamorskih struja u Jadranu. // Pomorskizbornik 7 (1969), 975-988.

predmetnica s tematskompododrednicom: JADRANSKO MORE - Struje

d) Vremenske odrednice izražavaju vremenskarazdoblja koja obuhvaćaju: geološku prošlost,pretpovijesna i povijesna razdoblja. Pododredniceuz njih mogu biti tematske, zemljopisne iformalne.

Ferrero, Guglielmo. La rovina dellaciviltá antica. Milano : EdizioniAthena, 1926.

predmetnica s tematskompododrednicom: ANTIKA - propast

Bühler, Johannes. Die Kultur desMittelalters. Leipzig : A. KronerVerlag, 1931.

predmetnica s tematskompododrednicom: SREDNJI VIJEK -kultura

Formalne odrednice Formalne predmetne odrednice izražavaju obliku kojemu je prikazan sadržaj publikacije, aizrađuju se kad se predmet ne može (ili se ne možedovoljno jasno) izraziti ni jednom od sadržajnihodrednica. Najviše publikacija koje se predmetnoobrađuju pod ovom odrednicom pripada skupinilijepe književnosti (beletristika). Iznimno sesadržaj djela lijepe književnosti može podvesti podsadržajnu odrednicu (povijesni romani i slično), alise sadržaj ne utvrđuje, nego se formalnomodrednicom određuju vrste ili rodovi kojimapripadaju ta djela, uzimajući u obzir i nacionalnu

pripadnost. U takvim se slučajevima formalnaodrednica oblikuje kao složena odrednica uinverziji, a redalica je u množini. Formalnuodrednicu dobit će i sekundarne publikacije -enciklopedije, leksikoni, biografije, bibliografije,rječnici, katalozi i slično. Pod formalnu odrednicumogu se podvesti udžbenici i zakoni.

Lasić, Stanko. Poetikakriminalističkog romana. Zagreb,1973.

predmetnica u inverziji: ROMAN,KRIMINALISTI ČKI

Uputni listi ći Da bi knjižničari, koji predmetno obrađujuknjižničnu građu, mogli postići dosljednost iistovjetnost u oblikovanju odrednice, potrebno jeizraditi uputne listiće. Uputnim se listićimauglavnom upućuje na izabranu odrednicu zaodređeni predmet - pojam. Stoga se oni izrađuju

za:

• sinonime, • kratice, • različite oblike odrednice, • različite (neusvojene) nazive društava,

ustanova i ostalih korporativnih jedinica, • oblik imena ako je u odrednici

primijenjena inverzija, • složene oblike odrednica koje su

sastavljene od dviju imenica.

Izrađuju se i obavijesni (informativni) uputnilistići koji povezuju šire pojmove s užima(hijerarhijski) ili pak srodne i suprotne pojmove(asocijativno). Hijerarhijsko povezivanje može bitipojedinačno i skupno. Pojedinačnim sepovezivanjem određeni broj užih pojmova upućujena zajednički širi pojam. Tad obavijesni listić kaoodrednicu ima širi pojam, a iza riječi "vidi" ili"vidi isto" navode se svi uži pojmovi. U skupnom se povezivanju obavijesne uputnice

izrađuju kad širi pojam sadrži u sebi mnoštvo užihpojmova. Ti se uži pojmovi ne navodepojedinačno, već se na njih upućuje na osnoviodabranoga užeg pojma. Takvo se povezivanjeprimjenjuje za opće zemljopisne pojmove, za općeodrednice koje označuju opće pojmove, zaodrednice koje znače generički pojam, i za ponekeformalne odrednice. Asocijativno povezivanje ili povezivanjesrodnih i suprotnih pojmova, provodi se zato štopublikacije kojima je sadržaj kakav određenipredmet, sadrže i podatke o drugim predmetima. Objasnidbeni uputni listići izrađuju se da bi sesadržaj publikacije pobliže objasnio. One seizrađuju i za homonime. U pojedinim se slučajevima izrađuju tzv.povijesni listići, osobito za korporativna tijela kojasu mijenjala svoj naziv. U predmetnoj obradbi koriste se obično ovipravopisni znakovi: točka kao znak odvajanjaodrednice od pododrednice, no to može biti i crta.Zarezom se označuje inverzija u odrednici(prezime od imena; pridjev od imenice). U okrugle

zagrade stavljaju se značenja homonima. Zanaslove pojedinih publikacija, osobito serijskih,mogu se koristiti i navodnici. Upitnik se stavljakad se ne zna točna godina rođenja ili smrtiodređene osobe. Može se upotrijebiti i kosa crtakojom se izražava odnos među predmetima.

Pravila za predmetnu obradbu Da bi se predmetna obradba građe mogladosljedno provesti, potrebno je izraditi pravila zapredmetnu obradbu i izradbu predmetnogkataloga. Takvim se pravilima određuje vrstagrađe koja se predmetno obrađuje. Njima setakođer utvrđuje način obradbe pojedinihpublikacija, posebno analitička obradba. Pravilimase moraju točno odrediti:

• sve vrste odrednica i način na koji se oneoblikuju;

• sve vrste pododrednica i njihov redoslijed; • jezik, pismo i pravopisni znakovi; • uputno-obavijesni sustav (sve vrste uputnih

listića i njihovi oblici); • uređenje predmetnog kataloga.

Istodobno s predmetnom obradbom, izrađuje sei nadopunjuje ključ ili tezaurus predmetne obradbeodnosno predmetnog kataloga. Ključ je radnopomagalo terminološke kartoteke pomoću kojegase postiže jednolikost u izboru i oblikovanjuodrednice, odbacuju sinonimi, ali se na njihupozorava uputnim listićima. To je popisusvojenih odrednica, s odgovarajućimpododrednicama koje su međusobno povezaneuputno-obavijesnim listićima. Ključ je teškounaprijed odrediti, on se izgrađuje i proširujetijekom same predmetne obradbe. Izrađuje se uobliku listića (kartoteka) ili se u strojnoj obradbiunosi u posebnu datoteku, što omogućuje lakopopunjavanje i obogaćivanje, usklađeno spopunjavanjem knjižničnoga fonda. Kada ključsadrži određen broj predmetnih odrednica, korisnoje povremeno ga objaviti zbog dopuna koje suuslijedile u međuvremenu. Uz ključ, kaoneizbježno pomagalo predmetne obradbe, dobro je

izrađivati i kartoteku tematskih pododrednica jerse time ujednačuju njihovi oblici. Budući dapododrednice označuju stajališta s kojih sepromatra predmet, kartoteka će otkriti propuste,primjerice ako se određeni predmet obrađuje kaopododrednica. Takva kartoteka proširuje i uputno-obavijesni oblik predmetne obradbe. Istu namjenuimaju i kartoteke zemljopisnih i formalnihpododrednica, pa je i njih poželjno voditi.Potrebno je izrađivati kartoteku s obrnutoporedanim uputnim listićama. Takva kartotekapokazuje s kojih se neusvojenih odrednica upućujena usvojene odrednice. Poželjno je voditi ikartoteku stranih imena, osobnih i korporativnih. Knjižnica koja predmetno obrađuje građu, štorezultira predmetnim katalogom, obvezna je zasvoje korisnike izraditi uputu za korištenjepredmetnog kataloga. To može biti plakat izvješen na zid uz katalog,ili veći pano postavljen također uz katalog. Uputamože biti i tiskana brošura koja se u većem brojuprimjeraka stavlja korisnicima na uvid iraspolaganje.

U sadržajnoj obradbi predmetni katalog imavelike prednosti pa ga se često smatraprvorazrednim pomagalom u zadovoljavanjuzahtjeva korisnika. Predmetnu obradbu knjižnične građe, nevezanuuz ostale kataloge, što se može smatratisamostalnom fazom u njegovu razvoju, prvi jeprimijenio Adrien Baillet (1649-1706) uređujućimalenu knjižnicu Francoisa de Lamoignona. Uuvodu izrađenog kataloga, Baillet je objasnio svojnačin rada, pa su tako nastala i prva pravila zapredmetnu obradbu. Ipak se prvim i najstarijimpredmetnim katalogom smatra katalog koji jeizradio Martin Schrettinger (1772-1851) zaDvorsku knjižnicu u Münchenu. Uvođenjem elektroničkih računala u knjižničnoposlovanje, olakšano je pretraživanje i premapredmetnim odrednicama. Brojna su nastojanja da se predmetnice, do kojihse došlo obradbom sadržaja kojega djela, povezujui poslije pronalaze uz pomoć unaprijed razrađenihsustava poput PRECIS-a (PREserved ContextIndexing System), koji je u Velikoj Britaniji razvio

Derek Austin, ili POPSI-a (POstulate-basedPermuted Subject Indexing), koji je razvijen uIndiji. U nas je Mira Mikačić razradila sustavSSZOP (Sintaktički sustav za označivanjepredmeta), provjera kojega je u tijeku.

Drugi oblici sadržajne obradbeknjižni čne građe

U stručnu obradbu knjižnične građe, kojauobičajeno rezultira knjižničnim katalozima,uključuje se i izradba bibliografija i drugihobavijesnih pomagala kojima knjižnicaobavješćuje svoje korisnike o vlastitom fondu ifondu knjižnica s kojima surađuje. Izradbabibliografija i dokumentacijska djelatnost nisu,međutim, svojstveni samo knjižničnimustanovama, ali se njima nedvojbeno poboljšavajuusluge za korisnike.

Dokumentacijska djelatnost Dokumentacijska obradba (rabi se i termin

informacijska obradba, vezano uz uporabuelektroničkih računala) sadržajna je obradbadokumenata. Njome se određuju bitni pojmovikoji tvore sadržaj određenog dokumenta(primjerka građe), i na osnovi toga se izrađujurazne vrste sekundarnih i tercijarnih publikacija.Dokumentacijska ili informacijska obradba dijelise na bibliografsku, analitičku i sintetičku. Bibliografskom se obradbom ustanovljujupodaci o autoru, naslovu djela, izvoru u kojemu sedjelo nalazi, te referenca (od engleske riječi refer =upućivati, navesti, citirati, i francuska riječ r?f?rer). Bibliografska je obradba vrlo raširena iposvećuje joj se velika pažnja. Analiti čka se obradba, uz bibliografsku,usmjerava k izradbi anotacija ili sažetaka(abstract) . Anotacija je kratak prikaz sadržaja primarnogdokumenta, iskazan opisno (deskriptivnaanotacija) ili kritički. Kriti čka anotacija vrednujeprimarni dokument. Anotacije ne smiju biti duljeod 400 do 600 slovnih znakova, ali mogu biti ivrlo kratke. Služe kao zamjena za čitanje cijelog

dokumenta. Sažetak (izvod) kratka je obavijesna jedinica oprimarnom dokumentu, bez osobna iskazapriređivača. Pomaže u odluci da li čitati primarnidokument ili ne, a sadrži novosti iznesene udokumentu, metode i postupke primijenjene uizradbi dokumenta, nove rezultate, i mogućnostnjihove primjene. Sažetak može biti autorski, akoga autor oblikuje i stavlja na početak djela.Sinopsis, prijašnji naziv za sažetak, daje krataksadržaj djela. Indikativni sažetak (izvod) prikaz jenajvažnijih činjenica iz djela, a nalazi se na krajutog dokumenta. Publikacije koje donose sažetkepoput, primjerice, časopisa Physical Abstracts iChemical Abstracts, koriste od 500 do 1000slovnih znakova, a referativni žurnali VINITI-ačak 1200. Kada se u dokumentacijskoj obradbi umjestosažetka samo navode karakteristični dijelovi i to izuvoda ili zaključka, stvara se ekstrakt. Malo duljisažetak zove se digest, a sadrži najvažnijeobavijesti o primarnom dokumentu i uključujetehničke podatke, dijagrame i slike.

Sintetičkom obradbom dokumenata naziva sesastavljanje dokumentacijskih elaborata,kompilacija, specijalnih bibliografija i ostalihoblika studijske obradbe. Dokumentacijskielaborati najsloženiji su oblik obradbe jer oni, naosnovi svih poznatih dokumenata za određenudisciplinu, upućuju na nove istraživačke i razvojnezadatke. Izrađuju ih stručnjaci za pojedina područja, usuradnji s informacijskim djelatnicima.Kompilacija se zasniva na proučavanju građe oodređenoj temi i razvrstavanju izdvojenihpodataka prema izvorima kronološki, premajezicima, autorima i slično.

Izradba bibliografija u knjižnicama Da bi se zadovoljile korisničke potrebe, uknjižnicama se izrađuju veće ili manje, opće iliselektivne bibliografije. Izuzev nacionalnihknjižnica koje su i zakonski obvezne izrađivatinacionalne bibliografije, i poneke veće regionalneknjižnice izrađuju svoje zavičajne bibliografije. U

ostalim se knjižnicama izrađuju selektivnebibliografije, primjerice o određenoj osobi. Unacionalnim knjižnicama postoje posebni odjeli zaizradbu bibliografija, a takvi odjeli postoje i udrugim većim knjižnicama (regionalnima). Uostalim se knjižnicama izradba bibliografija, sobzirom na sadržaj, povjerava određenimpredmetnim stručnjacima. Bibliografije koje se izrađuju u knjižnicama,objavljuju se ili u određenim vremenskimrazmacima ili prigodno, a katkad se i neobjavljuju. Sadržajno te bibliografije moguprikazati samo građu koja se nalazi u knjižnici, alimogu bilježiti i građu smještenu na drugimmjestima. U izradbi takvih bibliografija obveznose primjenjuju pravila za bibliografsko-kataložniopis publikacija. Bibliografski niz u kojemu seprikazuju bibliografske jedinice može bitiformalni, a to znači da može biti abecedni ilikronološki, a s pomoću kojega klasifikacijskogsustava i sadržajni. Odabir niza i nije važan jer sesvaka bibliografija s određenim brojem jedinicaoprema kazalima. Ako je građa predstavljena u

abecednom nizu, stručno će ili predmetno kazalopomoći onima koji što žele saznati o građiodređena sadržaja. Ako je bibliografski nizsadržajni, preko autorskog se kazala lako pronalaziliteratura određenog autora. Bibliografska obradbauključuje i izradbu anotacije - nekoliko rečenica osadržaju bibliografske jedinice. Takva seobavijesna anotacija, za razliku od kritičke, običnose izrađuje u knjižnicama. Bibliografije sastavljene u knjižnici mogu bitimale tematske bibliografije koje se izrađuju se nazahtjev određenog korisnika, ili preporučne(rekomandirane) bibliografije koje služeselektivnoj diseminaciji obavijesti. U knjižnicamase izrađuju i bibliografije u kojima je dan pregledsadržaja pojedinih serijskih publikacija zaodređeno vremensko razdoblje. U bibliografskomradu posebno je važna bibliografska heuristika(istraživanje) koja se zasniva na osmišljenu,unaprijed utvrđenu planu istraživanja. Tehnika izradbe bibliografija podrazumijevaispisivanje listića za svaku pojedinu jedinicu.Listići se potom svrstavaju u odabrani niz, a zatim

u poredak kazala.

V.

SIGNIRANJE,TEHNI ČKAOBRADBA ISMJEŠTAJKNJIŽNI ČNEGRAĐE

Nakon stručne obradbe, svaka jedinicaknjižnične građe (odnosno unaprijed određenaskupina, ako se građa obrađuje skupno) trebadobiti signaturu (signum = znak), oznaku premakojoj će zauzeti svoje mjesto na policama i premakojoj se pronalazi tijekom posudbe. U pojedinim

se knjižnicama građa signira neposredno nakoninventarizacije i prije stručne obradbe, u drugimanakon stručne obradbe. Ako je knjižnični fondrazvrstan na osnovi stručnog smještaja, građa sesignira usporedno s klasifikacijom za stručnikatalog. Da bi knjižnična građa mogla zauzetisvoje mjesto u spremištu ili na policama kojimakorisnici imaju slobodan pristup, potrebno ju jenakon signiranja tehnički opremiti.

SIGNIRANJE KNJIŽNI ČNEGRAĐE Knjižnična se građa, ovisno o njezinu smještaju,može signirati formalno i sadržajno. Formalna signatura podrazumijeva zatvorensmještaj građe - građa se odlaže u spremišta premakriteriju mehaničkoga ili skupnog redanja, akorisnik je dobiva posredno. Sadržajno signiranjeknjižnične građe obavlja se onda kad se građasmješta prema svojemu sadržaju, a korisnik običnodo nje ima slobodan pristup. Međutim, smještaj

građe - u spremištu ili u slobodnom pristupu -nužno ne uvjetuje i način signiranja. Korisniku semože omogućiti pristup građi i kad je onaformalno signirana, a sadržajno signiranje ismještaj ne znače uvijek i slobodan pristup građi.U pojedinim se knjižnicama primjenjuju obanačina signiranja i smještaja građe - za opći fondizrađuju se signature na osnovi mehaničkogsmještaja, a za referentnu zbirku osigurava seslobodan pristup građi sa signaturama na osnovistručnog smještaja (npr. u Nacionalnoj isveučilišnoj biblioteci). Formalno signiranje građemože biti akcesijsko, prema pritjecanju građe uknjižnicu. Takvo se signiranje zasniva na primjenitekućeg broja (numerus currens) koji započinje odbroja 1 i teče beskonačno, a označuje se arapskimbrojkama. Time je signatura naizgled istovjetnainventarnom broju. Međutim, signatura se iinventarni broj podudaraju jedino u publikacijamakoje u knjižnicu stižu u jednom primjerku. Svakiistovjetni primjerak publikacije (svaka knjižničnajedinica) ima vlastiti inventarni broj, ali ne moranužno imati i vlastitu signaturu: signatura se,

naime, dodjeljuje naslovu određene publikacije pasve publikacije s istim naslovom imaju istusignaturu. U takvim se slučajevima malim slovimaabecede može označiti svaki pojedini primjerakistoga naslova, započinjući označivanje slovom"a". Prvi primjerak publikacije bolje je neoznačivati slovima. Tek drugi primjerak trebaoznačiti slovom "a", treći slovom "b" itd. Takvo jeoznačivanje prikladnije zato što prvi primjerakmože ostati u spremištu neoznačen, ako jesamostalno pristigao u knjižnicu, dakle prijeodgovarajućih dubleta.

Sl. 8.Signature za opći fond i dublete u zbirci Adriatica

Drugi je način formalnog signiranja formatni -visina hrpta publikacije određuje i njezinusignaturu. Za formatno signiranje unaprijed seodređuju skupine, prema visini hrpta (formatu) i to

od manjih veličina (visina) prema većima. Svakatakva skupina može biti označena slovima ilibrojevima (rimski brojevi), a te oznake prethodearapskim brojkama u tekućem nizu. Unaprijed određen raspored ne mora imatidodatnu oznaku za određenu veličinu, već se zajednu veličinu unaprijed odredi niz brojeva,sljedeći brojčani niz za drugu veličinu, itd. Brojevise rezerviraju prema očekivanu broju publikacijakoje pristižu u knjižnicu, u skupini za određenuveličinu. Kad se iskoriste sačuvani brojevi,određuje se drugi niz brojeva za sve veličine.Osim određivanja visine hrpta u centimetrima, zaformatno se signiranje često koriste i tritradicionalna nakladnička formata: oktav (8) do 25cm, quart (4) 25-35 cm i folio (2) iznad 35 cm.Formatni je smještaj posebno prikladan, jer su unizovima svrstane publikacije iste veličine pa seprema njima uređuju razmaci na policama. Zatotakav smještaj odgovara knjižnicama s velikimknjižničnim fondom. Formalno se signiranje građeu određenim skupinama može provesti i premajezicima na kojima je građa tiskana i prema

zemljama u kojima je objavljena, ali su takvosigniranje i smještaj građe pogodni tek zaodređene dijelove knjižničnoga fonda, ali ne i zacijeli fond, izuzev u određenim knjižnicama,primjerice u odjelnim knjižnicama filološkihfakulteta. Formatno signiranje uvažava numeriranenakladničke cjeline i nizove, pa takav niz dobivajedinstvenu signaturu. Uz signaturu dopisuje sebroj publikacije koja izlazi u više svezaka i oznakaza dubletu. Ako se radi o serijskoj publikaciji, brojgodišta ili tekuće godine dodaje se iza kose crtenakon signature utvrđene za određeni naslov.

Sl. 9.Signature s dubletama za 1, 2, 3, i 44. knjigu u

nizu "Pet stoljeća hrvatske književnosti"

Da se brojevi u formalnom signiranju ne biponavljali, otvara se i uredno vodi knjigasignatura. U veću se bilježnicu unaprijed olovkomispišu brojevi u vodoravnome (jedan iza drugoga)ili u okomitome (jedan ispod drugoga) nizu.

Sl. 10.Listovi iz knjige signatura

Tijekom signiranja upotrijebljeni se broj precrtai olovkom upiše na poleđinu naslovne stranicepublikacije, ispod ili iznad pečata (ovisno o tome

gdje je upisan inventarni broj). Broj se morapažljivo precrtati da se jednom upotrijebljenasignatura ne bi ponovno upotrijebila. Kad se formalno signiranje provodi premaveličini, za svaku se predviđenu veličinu ispiše nizbrojeva. Iznad ispisanih brojeva stavlja se oznaka(slovna ili brojčana), ili se određena veličinanaznači u centimetrima. Ako su za prvu, najmanju(najnižu) skupinu uzeti brojevi od 1 do 1000, zasljedeću se uzimaju brojevi od 1001 do 3000 itd. Unatoč pažljivoj uporabi brojeva za signaturu,može se dogoditi da se dvije različite publikacijeoznače istim brojem. Ako se pogreška nije otkrilau tehničkoj obradbi, obično se otkrije tijekomsmještaja. Ne otkrije li se ni tada, mora se otkritipri ulaganju listića u mjesni katalog. U knjižnicama koje nemaju odvojen sitni tisak,brošure, leci i slična građa obično se svrstavaju uskupinu koja se naziva miscelana (miscelanea -zbirka radova o različitim predmetima). Pritom seprimjenjuje formalno signiranje. Radi valjanepohrane, takva se građa stavlja u ovitke ili kutijena koje se ispisuju signature svih jedinica unutar

pojedine skupine. Ako se građa tako ujedinjuje,unaprijed je potrebno utvrditi ulaze li u miscelanubrošure do 50 stranica, 62 stranice ili do 100stranica. Stručno signiranje građe ili signiranje građeprema stručnom smještaju obavlja se onda kad segrađa smješta prema svojemu sadržaju. Za takvu jegrađu prva razina signature stručna oznaka usvojemu odgovarajućem obliku. Stručna oznaka zaodređenu publikaciju, koja se dobila uklasifikaciji, i prva razina signature za tu istupublikaciju razlikuju se po tome što je signaturačesto kraća od cijele stručne oznake (za signaturunisu prikladne duge stručne oznake pa seuglavnom upotrebljavaju tri do četiri decimale).Razlikuju se i po tome što jedna publikacija, kaostvarna jedinica, može zauzeti samo jedno mjestona polici, a u stručnome katalogu može bitizastupljena s više stručnih oznaka (za signaturu setada uzima samo prva stručna oznaka). Nadalje, nadrugim se dvjema razinama u signaturi javljajuautorski znak i oznaka za djelo. Autorski se znaksastoji od oznake za prezime autora - oznaka može

biti cijelo autorovo prezime, tri, pet ili višepočetnih slova prezimena, a poneke knjižnice kaoautorski znak uzimaju samo početno slovoprezimena. Budući da pojedine knjižnice usvojemu fondu često imaju više različitih djelaistoga autora, na trećoj se razini signature unosioznaka za djelo - prva slova ili samo početnoslovo naslova publikacije. Anonimnim se djelimakao autorski znak određuju tri početna slovanaslova ili prva riječ naslova. Ako se radi opublikaciji u više svezaka, uz autorski se znakdodaje u zagradi i broj određenog sveska, a slovaabecede pripisuju se kad se radi o dubletama.

Sl. 11. Stručne signature za djela talijanskoga

književnika Luigia Pirandella

U knjižnicama koje signiraju građu na osnovistručnog smještaja, signiranje se i stručenje

obavljaju istodobno, pa u tim knjižnicamapostupak stručne obradbe i započinje stručenjem.Da bi se pritom postigla istovjetnost i dosljednostu signiranju, klasifikatori na marginama svojihtablica i općenito u tablicama moraju naznačitikoliko decimala koriste za signaturu. Zatoknjižnice vode i posebne knjige stručnih signatura,koje se katkad i tiskaju. One su velika pripomoć uradu, a sustav signiranja provodi se dosljedno.Signatura se u publikaciju unosi, kao što je već

naznačeno, na poleđinu naslovne stranice i toolovkom. Upisuje se i na omotu i ovitkupublikacije, na kataložne listiće, na knjižni listić(ako se građa tako zadužuje) te u predviđenodjeljak inventarne knjige. U strojnoj obradbi,programom se utvrđuje mjesto na kojem će strojispisivati signaturu na zaslonu i tiskanim oblicima.Signatura na zaslonu, kao i na klasičnim listićima,mora korisniku biti lako uočljiva. Na samimpublikacijama nalaze se kodirane naljepnice skojih se svjetlosnom olovkom (light pen)iščitavaju osnovni podaci o određenoj jedinici.

TEHNI ČKA OBRADBAKNJIŽNI ČNE GRAĐE Nakon što je obavljeno signiranje, signaturaupisana u publikaciju i u odgovarajući odjeljakknjige inventara, započinje tehnička obradba.Tehničkom obradbom publikacije zaokružuje seproces priprema za njezino korištenje odnosno zanjezin smještaj na police. U tehničkoj se obradbiponajprije provjerava je li publikacija urednooznačena pečatima na poleđini naslovne stranice(između inventarnog broja i signature) i nadogovorenim stranicama. Ako pečati nisu stavljeniili postupak nije dokraja proveden u skladu spropisom, ti se propusti ispravljaju u tehničkojobradbi. Slijedi lijepljenje knjižne naljepnice nakojoj je obično otisnut naziv knjižnice. Nanaljepnicu se ispisuje signatura publikacije, i onase lijepi u desni gornji kut stražnjeg omota. Nekeknjižnice stavljaju naljepnice u lijevi gornji kutprednjeg omota, no time se često prekrivaju bitnidijelovi naslova. Ako knjiga ima ovitak koji se

zadržava, knjižna se naljepnica stavlja na istomjesto i na ovitku. Jednako se s knjižnomnaljepnicom postupa i kad se ovitak lijepi naunutarnju stranu korica, kad se odlaže u posebnuzbirku i kad se ovici izrađuju od plastičnih folijakoje zaštićuju publikaciju. U strojnoj obradbi mogu se rabiti programi zatiskanje kodiranih naljepnica na kojima su ispisaniosnovni podaci o publikaciji i njezina signatura. Tise znakovi iščitavaju svjetlosnom olovkom, apostupak je jednostavan i omogućuje brzozaduživanje i razduživanje. Poneke veće knjižnicedio serijskih publikacija ne uvezuju, nego potpunagodišta umataju u pakpapir, a signatura se stavljana taj ovitak. U tehničkoj se obradbi dalje, naunutarnjoj strani stražnje korice naljepljuje knjižnidžepić u koji se umeće knjižni listić (knjižnaiskaznica), ako služi za zaduživanje. Knjižni jelistić kartončić podijeljen u dva dijela. U njegovusu gornjem dijelu odjeljci predviđeni za signaturu iosnovne podatke o publikaciji, a u donjem sedijelu ispisuju podaci o korisniku i datumposudbe. Tako opremljena publikacija spremna je

da zauzme svoje mjesto na polici, i za posudbukorisnicima.

SMJEŠTAJ KNJIŽNI ČNEGRAĐE U suvremenom poslovanju knjižnična se građasmješta na police, većinom metalne ili drvene, akoje smještaj spremišni. Za slobodan pristup građiobično se koriste drvene police, posebno izrađeneza knjižnice. Ormare i visoke drvene policeupotrebljavaju još jedino knjižnice koje sunaslijedile takvu opremu. Za posebne vrste građe(zemljopisne karte, grafike i slično) koriste seposebni ormari s ladicama ili bez njih. Rijetka ivrijedna građa čuva se u trezorima. U formalnom smještaju, osobito ako jeformatni, građa se razmješta prema signaturi i totako da veći primjerci zauzimaju mjesto na dnupolica, a manji se odlažu u gornje dijelove.Brojčani niz također teče od dna prema vrhu pa ses vrha jedne police nastavlja na dnu sljedeće.

Tijekom smještaja građe koja stalno kruži, knjigetreba pažljivo ulagati jednu iza druge. Posebnotreba paziti na slijed unutarnjih brojevanumeriranih nakladničkih cjelina i serijskihpublikacija jer je pogrešno uložena publikacijanedostupna za korištenje. Da bi se olakšalosnalaženje u spremištu, dobro je izraditi tlocrtprostorije s ucrtanim policama i ispisanimsignaturama i postaviti ga na vidljivo mjesto. Nabočnim stranama polica naljepljuju se popisi sasignaturama publikacija koje su zastupljene naodređenoj polici. Budući da su savitljive i lakopadaju, brošure se u mnogim knjižnicama stavljajuu zajedničke tvrde omotnice. Građa se okomitoslaže na police. Iznimka su jedino novine(uvezane) koje se slažu vodoravno jedan svezak nadrugi, hrptom okrenute prema van. U skupnom smještaju, ako se ne koristi ni jednaklasifikacijska shema, građa se raspoređuje premavećim skupinama, primjerice: periodika, literaturaza djecu, beletristika. U stručnom smještaju građe publikacije serazvrstavaju na police prema određenim

sadržajnim skupinama. Takav način smještajagrađe obično je vezan uz slobodan pristup građi,da bi korisnici, i bez pomoći kataloga, lakšepronašli određenu publikaciju. U takvomsmještaju uobičajena je uporaba abecednog nizaunutar određene skupine, ali se građa možerasporediti i prema redoslijedu pristizanja (tzv.akcesijski raspored). Budući da je knjižnični fond živ i neprestanoraste, na policama treba predvidjeti dovoljnoprostora za nadopune u stručnoj skupini. Stručnismještaj zahtijeva velik razmak između pregradana policama, jer se uzastopno slažu publikacijerazličite visine hrpta. Da bi se oslobodio potrebanprostor, publikacije u folioformatu mogu sesmjestiti u donje dijelove polica ili složiti na krajusvake skupine, a mogu se i potpuno izdvojenesložiti po skupinama iza posljednje stručneskupine. Bilo koji postupak da se provede, o tometreba obavijestiti korisnike jasnim upozorenjem. Ustručnom smještaju građe korisnicima se uputamatakođer mora objasniti sustav smještaja da bi lakšemogli pronalaziti željenu građu. U tu se svrhu na

uočljivu mjestu izlaže tlocrt prostorije s građom, sucrtanim policama i naznačenim sadržajem svakeod njih. Na policama se stručne skupine odvajajuuočljivim pregradama na kojima je jasno ispisanastručna skupina koja slijedi iza svake pregrade.

VI.

KATALOZI I DRUGEBAZE PODATAKA UKNJIŽNICAMA

Svi segmenti obradbe knjižnične građerezultiraju u određenoj knjižnici izradbomkataloga i drugih baza podataka koji se stavljajuna uvid korisnicima i knjižničnome osoblju.Izradba kataloga, tehnička obradba publikacija injihov smještaj u spremišta ili u otvoren prostornamijenjen korisnicima, u knjižnicama se obavljaistodobno. Katalog je riječ grčkoga podrijetla i znači popisili nabrajanje. Knjižnični je katalog popis građeprikupljene na jednomu mjestu (u knjižnici, ukakvoj knjižničnoj zbirci ili u više knjižnica),

ustanovljen na osnovi određenih, unaprijedutvrđenih kriterija. Kriteriji za smještaj iposjedovanje građe razlikuju knjižnični katalog odbibliografije u kojoj se nabraja knjižnična građabez obzira na to gdje se ona nalazi, ili pak odprodajnoga knjižarsko-nakladničkog kataloga.Obično se govori da knjižnični katalozi, jer ih uknjižnicama uglavnom ima više od jednoga,prikazuju svu knjižničnu građu koju knjižnicaposjeduje. U zbilji tome nije uvijek tako jer građaiz zatvorenoga fonda ne mora uvijek bitiobuhvaćena katalozima. Ako su podaci o građi izzatvorenog fonda dostupni korisnicima, nakataložne se listiće ili u zapise stavlja oznaka "neposuđuju se" (ili koji drugi ugovoren znak,razumljiv jedino djelatnicima u knjižnici). Ista seoznaka pokadšto stavlja i na određene publikacijeiz dostupnoga knjižničnoga fonda, kojima jekorištenje ograničeno. Knjižnični se katalozi izrađuju da bi odgovorilina uobičajena pitanja koja korisnici postavljajuknjižnici, te da bi knjižničari mogli ustanoviti kojusve građu ima knjižnica. Korisnici obično

postavljaju ova pitanja:

1) Ima li knjižnica određenupublikaciju? 2) Koja izdanja određene publikacijeima knjižnica? 3) Koje publikacije određenog autoraima knjižnica? 4) Koje publikacije iz određenogastručnog područja ima knjižnica? 5) Koje publikacije o određenompredmetu ima knjižnica?

Za razliku od kompjutorizirane baze podatakakoja omogućuje pretraživanje na osnovi više upita,samo jedan klasičan katalog ne može odgovoritina sva navedena pitanja. Prva se tri pitanja odnosena formalna obilježja građe, a druga dva na njezinsadržaj. Budući da je svaki katalog skupkataložnih jedinica koje su prikazane u različitimoblicima i s različitom namjenom, premaosnovnom kriteriju podjele razlikuje se nekolikovrsta kataloga.

Prema načinu obradbe građe može se govoriti oformalnim, stvarnim i mješovitim katalozima, aposebna su vrsta kataloga skupni katalozi kojeizrađuju dvije knjižnice ili više njih. Prema obliku katalog može biti knjižni, ubilježnici, u bloku, na listićima, na mikrofišu,mikrofilmu, a u stroju se zapisi mogu dobitiizravnim ili neizravnim traženjem na zaslonu,ispisani na listama, na mikrooblicima (COM -Computer Output on Microforms) ili na CD-ROM-u (Compact Disc Read Only Memory). Knjižnični katalog na listićima uobičajio se odpolovice 19. stoljeća. Do primjene elektroničkihračunala u knjižnicama, taj je katalog imaoprednost pred ostalim oblicima jer jeknjižničnomu osoblju najprikladniji za rukovanje,a korisnici u njemu najlakše pretražuju građu.Nove se kataložne jedinice u njega lako ulažu, akataložne jedinice za otpisanu građu ili zanadopisivanje lako se povlače pa katalog stalnoodražava trenutačno stanje fonda. U svojoj dugoj povijesti knjižnični su sekatalozi isprva ispisivali rukom na glinenim

pločicama, potom na svicima, da bi napokondobili oblik knjige ili bilježnice. U 16. stoljećuzapočelo se s tiskanjem kataloga. Današnji sekatalozi tipkaju na listićima i jedinstvena sumeđunarodnog formata - 12,5 x 7,5 cm. Da bi seknjižnični fond predstavio i udaljenimkorisnicima, dakle da ne bi služio jedinoneposrednomu korisničkom krugu, mnoge velikesvjetske knjižnice objavljuju svoje kataloge (prijeu tiskanom obliku, danas na novim medijima,najčešće na mikrofišu i CD-ROM-u). Najpoznatijimeđu njima su katalozi Kongresne knjižniceu Washingtonu, Knjižnice Britanskog muzeja uLondonu i Nacionalne knjižnice u Parizu. Prema namjeni katalozi mogu biti javni(vanjski) i interni (unutarnji). Javni se katalozistavljaju na raspolaganje korisnicima, a unutarnjikao radno pomagalo služe jedino knjižničnimdjelatnicima. Najpoznatiji javni katalozi su:abecedni, stručni, predmetni, naslovni i razne vrsteposebnih kataloga. Interni su katalozi matični imjesni (topografski ili inventarni). Prema opsegu razlikuju se opći katalozi

(obuhvaćaju cjelokupni fond) i posebni kojiobuhvaćaju dijelove fonda - prema vrsti građe ilitemeljem kojih drugih kriterija.

FORMALNI KATALOZI Formalni katalozi nastaju u postupkukatalogizacije, a kataložni listići tih kataloga nemoraju sadržavati stručnu oznaku građe. Osimelemenata katalogizacije, oni moraju sadržavatisignaturu i inventarni broj. Najvažniji formalnikatalog, bez kojega ne može biti ni jednaknjižnica, abecedni je katalog. Za razliku odabecednog kataloga koji je javni katalog, matičnikatalog, koji je istovjetan abecednome (a možesadržavati i veći broj podataka), interni je katalog.Treći formalni katalog mjesni je katalog (akoslijedi mehanički i skupni smještaj građe). Naosnovi kronoloških, zamljopisnih i jezičnihodrednica, knjižnice mogu izrađivati i druge vrsteformalnih kataloga.

Abecedni katalog Abecedni se katalog u svakoj knjižnici smatranajvažnijim i prijeko potrebnim općim javnimkatalogom. Kataložne se jedinice u tom katalogusvrstavaju prema strogu abecednom redu pa muotud i naziv, iako je abecedni red zastupljen i udrugim katalozima. Budući da se u njemu listićiraspoređuju prema imenima i naslovu, taj sekatalog naziva i imenski i naslovni katalog. Poznatje i kao autorski katalog, a upotrebljava se i nazivalfabetski. Najprimjereniji naziv - formalnikatalog, unatoč prijedlogu na međunarodnomplanu, nije zaživio u praksi. Kao rasporedknjižničnih jedinica, abeceda u prvim knjižničnimkatalozima nije imala glavnu, već sporednu uloguunutar pojedinih stručnih skupina. Abecedni je red prvi put (prema dosadašnjimsaznanjima) upotrijebljen kao osnovni raspored utiskanom katalogu Bodleiana knjižnice u Oxfordupočetkom 17. stoljeća, a primijenio ga je ThomasJames. Početkom 19. stoljeća abecedni je katalogdobio svoje izrazite pobornike u Antoniu Panizziu

(Knjižnica Britanskog muzeja) i LeopolduDelisleu (Nacionalna knjižnica u Parizu).Abecedni katalog mora:

• odgovoriti na upit ima li knjižnicaodređenu jedinicu knjižnične građe;

• ponuditi za svaku jedinicu knjižnične građepregled svih njezinih izdanja, prijevoda,preradaba i dr.;

• dati pregled svih publikacija određenogautora, koje se nalaze u knjižnici.

Prema Pariškim načelima, abecedni katalog moraodgovoriti na ova pitanja:

• posjeduje li knjižnica određenu publikacijukoju pobliže označuje

• autor i stvarni naslov; • ako autor nije naveden, samo

stvarni naslov; • ako ni autor ni naslov nisu dovoljni

ili podaci o autoru i naslovu nisujasni, zamjena za glavni naslov;

• koja djela određenoga autora ima knjižnica

i • koja izdanja određenoga djela ima

knjižnica.

Da bi abecedni katalog mogao odgovoriti timzadacima, svaka knjižnična jedinica (publikacija,djelo) mora biti zastupljena u katalogu kaokataložna jedinica (listić). U abecednom se katalogu kataložne jedniceredaju mehanički kao abecedni niz odrednica, bezobzira na njihovu vrstu. To znači da seravnopravno ulažu glavne i sporedne kataložnejedinice, kao i uputnice. Abecedni se niz u našim knjižnicama oblikujeprema latiničnoj abecedi hrvatskoga književnogjezika, a slova Q, X, Y, W svrstavaju se premameđunarodnom običaju. Za poredak listića najvažnija je redalica (prvariječ odrednice), a ona se i grafički ističe ukataložnoj obradbi. U individualnim odrednicama istoga prezimenai imena, autorima se dodaje oznaka struke ilidjelovanja, pa svoje mjesto dobivaju na osnovi

takve oznake.

SABOL, Željko, pjesnik SABOL, Željko, pravnik

Svi autori jednočlanog prezimena ulažu seprema abecednom redu imena, a zatim slijedisloženo prezime kojem je prvi dio odgovarajućeprezime:

JAKI Ć, Tomislav JAKI Ć, Vlatko JAKI Ć-Cestarić, Vesna

U odrednicama s višečlanim imenima, član se uredanju može zanemariti, ali u mehaničkomnizanju istovjetno se prezime i ime ulaže premaslovnom nizu člana: de, von, y. Iste korporativne odrednice ulažu se premanazivima svojih sjedišta koja su kao dopunanaznačena u zagradi.

KNJIŽARA Mladost (Rijeka) KNJIŽARA Mladost (Split)

Budući da korporativna odrednica može bitikraća i duža, najprije se redaju sve kraće (jednake)odrednice, prema abecedi sjedišta, a zatim se niznastavlja prema idućoj riječi duže odrednice:

WISSENSCHAFTLICHEGesellschaft (Halle) WISSENSCHAFTLICHEGesellschaft (Wien) WISSENSCHAFTLICHEGesellschaft Philomatie (Neisse)

Korporativne odrednice za skupove, koje imajubrojčane oznake, svrstavaju se prema brojčanojvrijednosti oznakâ (1, 2, 3...). Stvarni naslovi s istom redalicom dobit će svojemjesto prema idućim riječima stvarnog naslova.Međusobni poredak raznovrsnih odrednica umehaničkom redanju nije bitan, pa se uzastopnonižu redalice individualnih, korporativnih, stvarnihili formalnih odrednica. Serijske publikacije s istim stvarnim naslovomnajbolje je redati prema početnoj godini njihova

izdavanja. Budući da se često ne zna početnagodina izdavanja, uobičajeno je da se serijskepublikacije nižu prema mjestu izdavanja. Postoje liu istomu mjestu dvije publikacije s istimnaslovom, njihov je unutarnji raspored kronološki.Ako se jednoj od tih publikacija ne možeustanoviti početna godina izdavanja, ona zauzimaprvo mjesto u redanju. To se pravilo ne odnosi nageneričke naslove serijskih publikacija jer jenjihov redoslijed određen odredbama standardaISBD(S), prema kojemu se katalogiziraju. Nakon svrstavanja listića prema redalici iodrednici, idući je element (izuzev stvarnihodrednica) prema kojemu listić zauzima mjesto ukatalogu, glavni stvarni naslov. I znimka su sabrana djela pojedinih autora(kojima je odrednica osobna), koja su u redanjulistića ispred ostalih, a slijede pojedinačnaautorova djela prema abecednom redu svojihnaslova. Budući da se u jedinstven niz slažuglavne i sporedne kataložne jedinice, i uputnice,remeti se cjelina abecednog niza autorovih djela.

Sl. 12.Primjer ulaganja listića za djela jednoga autora

U mnogim podnaslovima koji su daljnja osnovaza razvrstavanje istih stvarnih naslova, pojavljujuse redni brojevi iskazani brojkama i riječima. Kadje za isti naslov u podnaslovu jednomupotrijebljena riječ a drugi put brojka, uzima se uobzir brojčani, a ne slovni niz, to više što se takvislučajevi javljaju u ponovljenim izdanjima istepublikacije (udžbenici), pa će redni broj izdanjaodrediti mjesto listića u ukupnom poretku.Publikacijama s istim stvarnim naslovom iistovjetnim podnaslovom mjesto u katalogu,prema kronološkom nizu, određuje godina izdanja.

Jedinstven abecedni niz svih vrsta kataložnihjedinica ne zahtijeva velik broj pregradnih listića.

Pojedine knjižnice i ne izrađuju pregradne listiće(razdjelnice, međaše) za abecedni katalog, većizvanjskim oznakama, na ladicama kataložnogormarića, označuju koja se slova ili redalice nalazeu pojedinoj ladici. Knjižnice koje upotrebljavajumeđaše, stavljaju ih ispred pojedinog slovaabecede ili ispred veće skupine djela pojedinogaindividualnog ili korporativnog autora. Dobro jekorisnike upoznati s uporabom abecednogkataloga.

Sl. 13. Primjer ulaganja listića kad je redalica

samoglasnik

Matični katalog Matični je katalog istovjetan abecednomkatalogu i, kao što je već rečeno, može sadržavativiše podataka. Prema obliku najčešće je nalistićima koji su uglavnom veći od međunarodnoutvrđenih formata kataložnih listića. Namijenjen jeinternoj (unutarnjoj) uporabi pa se njime služejedino knjižnični djelatnici. Po opsegu je općikatalog, iako je takva podjela, kao i u abecednomkatalogu, tek uvjetna jer su i jedan i drugi kataloggotovo uvijek podijeljeni u dva osnovna dijela:katalog knjiga i katalog periodike, a često pojedinidijelovi fonda nisu zastupljeni u tim katalozima,već u posebnima. Matični se katalog oblikuje od izvornihkataložnih listića, onih koji su stručno obrađeni.Zato su se listići matičnog kataloga sve donajnovijega doba ispisivali rukom, i to tintom.Iako se vođenje matičnog kataloga ne smatranužnim, imaju ga sve veće knjižnice, a razlozi sutome ovi:

• korisnički se abecedni katalog ne mora

svakodnevno prelistavati radi nužnihprovjera katalogizatora i drugih stručnihdjelatnika;

• omogućuje provjeru abecednog kataloga; • omogućuje nesmetano održavanje

dosljednosti u stručnoj obradbi jer se unjegove listiće mogu unositi i potrebnezabilješke, a knjižničari se njime moguslužiti tijekom cijeloga radnog vremena.

Budući da matični katalog ima sve podatkesadržane u abecednom katalogu, i način ulaganjalistića i održavanje toga kataloga jednak je kao i uabecednom katalogu.

Mjesni katalog Poput matičnoga, i mjesni (topografski,inventarni) katalog interni je katalog. Oblikom jelistni, a opsegom opći jer u njemu mora bitizastupljen cjelokupan, obrađen, fond knjižnice. Kataložne jedinice mjesnog kataloga mogusadržavati cjelovit opis, a mogu se izrađivati i

skraćenim postupkom. Bitno je da kataložnajedinica ima signaturu jer u mjesnom katalogukataložne jedinice slijede smještaj građe napolicama. Nastao u ranomu srednjem vijeku, taj jekatalog ubrzo postao prijeko potreban uodržavanju i provjeravanju razmještaja knjižničnegrađe na policama. Listići se u mjesni katalogulažu prema signaturama. Ulaganjem listića umjesni katalog pronalaze se moguće dvostrukoupotrijebljene signature. U stručnom signiranjuknjižnične građe, mjesni katalog slijedi rasporedprema stručnim skupinama, ali se od stručnogkataloga razlikuje po tome što sadrži samosignaturu, odnosno što je za mjesni katalog važnajedino signatura. Stoga je za ulaganje u mjesnikatalog bitna jedino prva struka (UDK-oznaka) usloženoj stručnoj oznaci. U taj se katalog listići ulažu samo prema prvimispisanim strukama, a svaka publikacija ima samojedan listić. Dobro je tu stručnu oznaku na listićupotcrtati. Za mjesni katalog izrađuje se samo jedanlistić, za razliku od stručnog kataloga u kojemu jepublikacija zastupljena s onoliko listića koliko je

struka zastupljeno u potpunom stručenju. Mjesni se katalog od stručnoga razlikuje jošjednim elementom: ako je folio-građa smještenana donje police, mjesni katalog slijedi stručniraspored podijeljen u dva niza, a u redanju unutarstručnog kataloga takav je smještaj zanemaren.Mjesni katalog ima osobitu važnost tijekomrevizije knjižničnoga fonda.

Ostali formalni katalozi Na osnovi formalnog pristupa, pojedineknjižnice, uz navedene formalne kataloge, izrađujui posebne kataloge. Dječje knjižnice, ali i druge vrste knjižnica, uabecedni katalog uključuju i naslove. Učestala je iizradba posebna naslovnog kataloga za svepublikacije, ili samo za određene dijelove fonda. Upojedinim se knjižnicama vode katalozi premagodinama izdanja građe. To je tzv. kronološkikatalog, koji također može biti opći ili poseban.Jednako se tako izrađuje zemljopisni katalog,prema mjestima izdanja publikacija, ili jezični

katalog koji publikacije predstavlja premajezicima na kojima su tiskane. Svi se ti posebni formalni katalozi izrađuju umalom broju slučajeva, i to češće kao posebninego kao opći katalozi.

STVARNI (REALNI)KATALOZI Korisnička pitanja o građi iz određenogastručnog područja, kao i pitanja o određenompredmetu, svoj odgovor nalaze u stvarnimkatalozima. Obje se vrste pitanja odnose na sadržajpublikacije pa se i odgovori pronalaze ukatalozima koji svojim odrednicama daju sažetiskaz o sadržaju publikacije, točnije o vrsti,predmetu i obliku publikacije. Stvarni su katalozi stručni i predmetni katalogsa svojim podvrstama.

Stručni katalog Stručni katalog donosi popis knjižnične građeraspoređene u osnovne skupine prema podjeliznanosti, djelatnosti i umjetnosti, i njimapodređene skupine i podskupine. Stručni sekatalozi zasnivaju na primjeni odabranihknjižničnih klasifikacijskih sustava koji sesvrstavaju u dvije osnovne vrste: enumerativno-hijerarhijske klasifikacije (nastankom su starije, aunutar skupina i podskupina donose jednostavnepojmove, ali i velik broj sastavljenih pojmovnihcjelina), i analitičko-sintetične klasifikacije(novije, a svoje skupine i podskupine stvarajuisključivo od jednostavnih, osnovnih pojmova). Stručni katalog najstarija je vrsta knjižničnihkataloga, javlja se već u starome vijeku. Osobituvažnost ima od 17. stoljeća, a do polovice 19.smatra se glavnim katalogom. Listići su u stručnom katalogu raspoređeniprema stručnim skupinama i podskupinama, kakoje određeno klasifikacijskim sustavom. Unutar svake skupine listići se svrstavaju

abecedno ili kronološki. Kronološki rasporedlistića uvjetovan je godinom izdanja i u uobičajenukronološkom nizu teče od starijih godišta(naprijed) prema novijima. U obrnutukronološkom nizu najprije su predstavljena novijagodišta koja teku prema najstarijem godištu.Unutar iste godine listići se svrstavaju abecedno.Listići koji nemaju ubilježenu godinu izdanja (jerse ona ne zna) svrstavaju se prije svih uuobičajenu kronološkom slijedu, a u obrnutu surasporedu takvi listići na kraju. Za današnjeg jekorisnika prikladniji obrnut kronološki niz, a sâmje kronološki raspored prikladniji od abecednogajer se u njemu odmah uočuje najnovija literatura izodređene stručne skupine. Abecedni poredak u stručnom katalogu bitan jeonda kad se stručnim oznakama dodaju slovneoznake ili oznake riječima. U Univerzalnojdecimalnoj klasifikaciji određene se stručneskupine u cjelini ulažu prema abecedi, primjerice,u skupini 929 Biografije. Na to se korisniciupozoravaju pregradnim listićem ispred takveskupine. Kad je sručna oznaka sastavljena od

brojeva za dvije skupine koje su vezane znakomplus (+) ili naprama (:), i za jednu i za drugu seskupinu izrađuje kataložni listić, s tim da se nasvakom listiću potcrta druga skupina u koju setakav potcrtani broj ulaže. Primjerice, zapublikaciju koja govori o matematici i astronomiji(51 : 52), potrebna su dva listića u stručnomkatalogu. Na jednom će se listiću potcrtati oznaka51, a na drugome 52. Umnažanjem listića koji imasloženu stručnu oznaku, pomoćnim se brojem zaoblik (075 = oznaka za udžbenik) može oblikovatiposebna skupina pa će se svi udžbenici nalaziti najednomu mjestu u katalogu. Jednako se takopostupa kad je potrebno na jednom mjestu okupitisvu građu o jednoj zemlji ili svu građu naodređenomu jeziku. Uzastopno nizanje listića u UDK stručnomkatalogu teče tako da se ima na umu zamišljenanula ispred njih. Listići se, znači, redaju kaodecimalni brojevi. Čisti glavni broj ne ulaže seprvi, već je poredak ovakav: najprije se slažuoznake kojima je iza znaka plus (+) dodana drugaoznaka; slijedi listić na kojemu je prvi glavni broj

povezan s drugim znakom - kosom crtom (/); tadadolazi čisti glavni broj; iza njega su listići nakojima je glavni broj apostrofom (') povezan snekim drugim brojevima i, konačno, glavni brojkoji je znakom dvotočka (:) povezan s nekimdrugim brojem. Poredak pomoćnih brojeva, koji se dodajuglavnom broju, u postupku ulaganja istovjetan jepostupku oblikovanja stručne oznake. Najprije se,znači, ulažu listići koji uz glavni imaju pomoćnibroj koji označuje gledište, pa listići s pomoćnimbrojem za mjesto, vrijeme, oblik, jezik, i posljednjije listić s oznakom broja za rase i narode. Da bi se olakšalo snalaženje u stručnomkatalogu, u određenoj se skupini moraju jasnorazdvojiti pojedine skupine i podskupine. To sepostiže razdijelnim listićima (razdjelnicama,pregradnim listićima ili međašima). Međaši se upravilu izrađuju od tvrđeg papira no što sukataložni listići, a dobro je i da su raznobojni kakobi se međaši za glavne skupine razlikovali odmeđaša za podređene skupine i za podskupine.

Sl. 14.Primjer ulaganja međaša i listića u stručni

katalog Za razliku od kataložnog listića, međaš imajezičac - dio koji je iznad razine listića. Na tom sejezičcu, koji je malo uži od listića, ispisuju stručneoznake i nazivi skupina ispred kojih stoji.Dužinom, širinom i položajem jezičca mogu seoznačiti stupnjevi podjele pa se, osim bojom,međaši i po tome raspoznaju. Na međašu se, ispodjezičca, može popisati širi sadržaj skupine. Prematome, međaš je nositelj obavijesti o stručnojoznaci, njezinu nazivu, opširnijim podacima osadržaju dotične skupine. Može sadržavati opće i

posebne upute, primjerice da je određen sadržajobuhvaćen jednom skupinom ali podjednako takoi kojom drugom, na što se upućuje riječima "vidi"ili "vidi isto". Međaš može sadržavati i upute opodjeli skupine koja slijedi, ako ta podjela nijeuobičajena. Unatoč tako sređenom poretku stručnogkataloga, njime se je teško služiti bez predmetnogakazala. Predmetno kazalo stručnog katalogaomogućuje korisniku da brzo i lako pronađeliteraturu o kakvu užem pojmu koji ga zanima.Najbolje je predmetno kazalo izraditi na listićimana kojima je izrađen i katalog, i listiće smjestiti uprvu ladicu kataloga. Kazalo u obliku listićaomogućuje brzo popunjavanje novim strukamakoje se uvode u katalog. Ako se kazalo izrađuje uobliku knjige, potrebno je povremeno pripremitinovu knjigu u koju se unose sve promjene nastaleu međuvremenu. U predmetnom kazalu trebajubiti naznačeni svi sinonimi određene riječi jer sene zna u kojem će obliku korisnik potražiti željenipojam, ali se pritom upućuje na izraz koji jeodabran. Pojmove poznate u kraticama treba tako i

unositi, ali se mogu ubilježiti i oba oblika. S tručni je katalog, poput ostalih kataloga,smješten u kataložni ormarić s odgovarajućimbrojem ladica, pa se na prednjem dijelu ladicavidljivo ispisuju oznake stručnih skupina ipodskupina koje se u njima nalaze. U knjižničnomse poslovanju često odstupa od propisanogulaganja listića u stručni katalog pa mnogeknjižnice ne ulažu listiće prema određenuredoslijedu u skupinama u kojima su korišteniznaci (+, /, :, '), već mehanički redaju listiće premapotcrtanom broju za određenu stručnu skupinu.Iako ne slijedi propise, takav je način ulaganjalistića lakši, a njegove pristaše smatraju da se ikorisnici u tome bolje snalaze. Budući da je UDK živa klasifikacija, podložnapromjenama, mijenjaju se u njoj oznake zapojedine skupine i podskupine. Na takve promjenekorisnika treba jasno upozoriti pa se u kataloguprovodi povezivanje. Primjerice, skupini 301Sociologija promijenjena je oznaka u 316. Listićiuloženi u skupinu 301 ostaju na svojemu mjestu, anovostručeni se listići ulažu iza međaša 316. Na

oba se međaša ispisuje uputa Vidi i 316, odnosnoVidi i 301. Takvom uputom korisnik je upozorenna promjenu i nema teškoća u pronalaženjucjelokupne literature iz sociologije. Stručni se katalog bitno razlikuje od mjesnogkataloga u onim knjižnicama koje imaju stručnismještaj građe. Stručni je katalog opsegom veći odmjesnoga jer se složena stručna oznaka raščlanjujena sve svoje dijelove. Publikaciju u stručnomkatalogu zastupa onoliko listića koliko je strukasadržano u stručnoj oznaci. U mjesnom katalogupublikaciju zastupa samo jedan listić, a svojemjesto zauzima prema prvomu glavnom broju.

Predmetni katalog Predmetni je katalog najmlađi od svihknjižničnih kataloga. Sastoji se od kataložnihlistića s predmetnom odrednicom, uputnih listića iodgovarajućih međaša. Oblikom je najčešće listnikatalog. Prema namjeni je javni katalog jer se izrađuje zakorisnike, a opsegom je malokad opći jer se iz

njega često izuzimaju pojedini dijeloviknjižničnoga fonda. Kataložni se listići u tajkatalog ulažu prema svojim redalicama uabecednom nizu, ali prema utvrđenim načelima.Redalica i odrednica određuju ponajprije mjestokataložnim listićima. Najprije se ulažu jednočlaneodrednice, sa svim svojim pododrednicama, potomslijede složene odrednice kojima je redalica istakao i jednočlanoj odrednici:

HRVATSKA HRVATSKA - škole - 1945/1975 HRVATSKA POVIJEST HRVATSKI JEZIK

Za istu odrednicu redoslijed je ovaj: najprije seulažu listići sa čistom odrednicom, slijede listićikoji imaju vremensku pododrednicu, a ona seulaže prema svojoj kronološkoj vrijednosti, zatimse ulažu pododrednice ispisane riječima i to premanjihovu abecednom slijedu:

ISTRA ISTRA - 17. stoljeće

ISTRA - 1945. ISTRA - povijest ISTRA - stanovništvo

Složene odrednice u inverziji, koje imaju isturedalicu kao i jednočlana odrednica, slijede izasvih jednočlanih odrednica. Složene odrednicekoje imaju više riječi, a redalicu kao jednočlana idvočlana odrednica u inverziji, ulažu se izaprethodnih. Ako su odrednice kratice, ulažu se na početkusvakog slova:

IFLA

ISTRA

IVANIŠEVI Ć, Drago

Kada su odrednice homonimi, kojima jeobjašnjenje dano u zagradama, listići se nižuprema abecednom slijedu objašnjenja:

KORČULA (grad)

KORČULA (otok)

Odrednice sastavljene od dvaju pridjeva ulažuse tako kako su pridjevi ispisani, ali najprijedolaze oni pridjevi koji su povezani crticom, aslijede oni koji su povezani u jednu riječ. Svilistići s istom odrednicom tvore jednu skupinuunutar koje se redaju ili abecedno prema imenuautora ili prema naslovu djela, a mogu se redati ikronološki, i to obrnutim kronološkim slijedom. Redanje obrnutim kronološkim slijedomomogućuje korisniku da brzo uoči najnovijuliteraturu o određenom predmetu pa je takav načinredanja prikladniji s obzirom na svrhu predmetnogkataloga. Uputni listići uklopljeni su u općiraspored, ali se objasnidbeni, povijesni iobavijesni listići nalaze ispred prvoga listićaodređene odrednice. Međaši su vrlo važni pa se izrađuju i urazličitim bojama. Međaši s jezičcem na lijevojstrani sadrže naziv odrednice, a oni s jezičcem nadesnoj strani nazive pododrednica, ili obrnuto.Ključ predmetnog kataloga ulaže se na početku

kataloga prema abecednom nizu odrednica. Ako jeu obliku knjižice, tada nekoliko primjeraka trebadržati uz katalog. Kao i u abecednom katalogu, naprednjoj strani kataložne kutije (ladice) potrebnoje napisati prvu i zadnju odrednicu (ili redalicu)koja se u njoj nalazi.

MJEŠOVITI KATALOZI Iako su formalni i stvarni katalozi jasnorazgraničeni, poneke knjižnice u abecedni kataloguključuju i elemente predmetnog kataloga. Takavse katalog naziva ukršteni katalog, a sjedinjujeelemente formalna i stručna pristupa u obradbiknjižnične građe. Sličan je pristup usvojen uizradbi kompjutoriziranih baza podataka. Time se,uza sve vrste odrednica uobičajene u abecednomkatalogu, u ukršteni katalog i u baze podatakamogu uključiti i odrednice za glavni stvarninaslov, za nizove publikacija i određene vrstepredmetnih odrednica. Sve se te jedinice ulažuabecednim redom u jedinstven niz, poputredoslijeda u rječnicima.

Teorijsku osnovu za izradbu ukrštenog katalogapredložio je još 1876. u Bostonu Charles A. Cutteru djelu Rules for a printed dictionary catalogue.Taj je katalog uglavnom prihvaćen u SAD-u, uEuropi manje. U ponekim našim knjižnicama abecedni katalogsadrži i osobne i zemljopisne predmetne odrednicepa je takav katalog zapravo vrsta ukrštenogkataloga. Pristaše takva kataloga ističu da je on razumljivširem krugu korisnika te da je svrsishodnijeizrađivati jedan katalog nego dva, osobito ako iabecedni i predmetni katalog donose ista rješenja(autobiografije, izvještaji korporativnih tijela,istovjetnost naslova s predmetnicom publikacije islično). Ukršteni je katalog vanjski katalog, pregledan ikoristan sa stajališta korisnika. Nedostaci takvakataloga u tome su što on spaja neka oprečnanačela i otežava ulaganje listića. Takav katalog svremenom postaje glomazan i neprikladan zavelike knjižnice.

SKUPNI (CENTRALNI)KATALOZI Prema opsegu, skupni ili centralni kataloziposebna su skupina kataloga . Iako mogu biti istručni, obično su abecedni katalozi koji sadržeopis knjižnične građe iz više knjižnica na kakvuužemu ili širem području. Mogu biti opći iselektivni, ovisno o tome prikazuju li svu građu ilitek njezine dijelove (strana knjiga i slično). Usvim zemljama u kojima se tradicionalno vode iodržavaju, skupni su katalozi nastali da bi se dobiocjelovit pregled raspoložive knjižnične građe itime izbjegla potraga za određenim primjerkom, teda bi se izravno dobili podaci o postojanjuodređenog primjerka i mjestu gdje se nalazi.Vrijednost je skupnog kataloga veća ako je njimeobuhvaćeno više knjižnica. No osnovni jepreduvjet za uspješno vođenje skupnog katalogataj da sve knjižnice sudionice prihvatestandardiziran način obradbe knjižnične građe teda, ako se radi o kompjutoriziranom sustavu,

koriste kompatibilnu opremu i standarde zastrojnočitljive zapise. Skupni katalog odgovara na pitanje u kojoj seknjižnici nalazi određena knjižnična jedinica.Budući da osobna imena nisu za taj katalog važna,sve se publikacije autora s istim prezimenom slažuabecedno prema naslovu, bez obzira na osobnaimena. Od europskih skupnih kataloganajpoznatiji je Frankfurtski skupni katalog, uređenprema uputama Ch. Berghöffera.

Sl. 15. Redoslijed ulaganja listića prema Berghöfferovu

postupku sa siglama knjižnica U Berghöfferovu postupku publikacija seodređuje samo jednom kataložnom jedinicom, iuputnice nisu potrebne. Primjenom Berghöfferova

postupka u nas se u Nacionalnoj i sveučilišnojbiblioteci na listićima vodio skupni katalog stranihknjiga u knjižnicama Hrvatske. Berghöfferovpostupak rabi se i u Centralnom katalogu gradaRijeke što se vodi u Naučnoj biblioteci, i uzfakultetske i specijalne knjižnice uključuje iGradsku knjižnicu. Za skupni se katalog uzima najbolje izrađenkataložni listić određenog sudionika, i u njega seupisuju sigle (oznake) svih knjižnica kojeposjeduju tu publikaciju. Sigla je određivačmjesta, a može biti brojčana ili slovna oznaka podkojom se vodi svaka knjižnica uključena u skupnikatalog. Uz skupni katalog obvezno je imati i popisuključenih knjižnica, s njihovim siglama, da bikorisnik mogao lako i brzo saznati gdje se nalazipublikacija koja ga zanima. Knjižnice koje vodeskupni katalog, ne uključuju u njega publikacije izsvojega fonda jer su one dostupne korisniku prekokataloga tih knjižnica.

POSEBNI KATALOZI IKARTOTEKE Uz opće kataloge, pojedine knjižnice izrađuju ivode posebne ili specijalne kataloge. Takveposebne kataloge knjižnice izrađuju na osnoviumnoženih kataložnih jedinica koje se nalaze uopćim katalozima, i to za onu vrstu građe koju želeposebno prikazati. Ti se katalozi mogu izrađivati ikao jedinstveni posebni katalozi pa građa koja je unjima zastupljena nije uključena u opći katalog. Posebni katalozi izrađuju se uglavnom zarazličite zbirke, primjerice za zbirke zemljopisnihkarata, muzikalija, grafike ili rukopisne građe.Mogu se voditi i posebni katalozi za audiovizualnugrađu, za igračke (u knjižnicama koje imajuigroteke). U visokoškolskim knjižnicama stvaraju seposebni katalozi za diplomske i magistarske radnjete doktorske disertacije. U nekim specijalnim a i visokoškolskimknjižnicama izrađuju se posebni katalozi za

standarde, patente, polupublikacije i slično. Svi se katalozi stvaraju i vode prema posebnimobilježjima građe. Uobičajeno je da se posebnovodi katalog periodike, a poseban je i katalognakladničkih cjelina (numeriranih) u knjižnicamau kojima se u signiranju i smještaju građe poštujeto načelo. Za zavičajnu zbirku ustanovljuje se posebankatalog u knjižnicama koje imaju takvu zbirku, alizavičajna građa može biti prikazana i u općemkatalogu. Posebni katalozi mogu biti formalni ili stvarni,ovisno o tome što pojedina knjižnica smatrasvrsishodnijim.

SMJEŠTAJ I ODRŽAVANJEKATALOGA - ULAGANJE IUMNOŽAVANJE LISTI ĆA Današnji listni katalozi smještaju se u kataložneormariće. Ormarići se sastoje od ladica u koje se

pričvršćuje metalna šipka na koju se listići(perforirani pri dnu) nižu prema odgovarajućemrasporedu. Takav je način smještaja kataloganajprikladniji jer listić ne može skliznuti na dnoladice. Kataložni ormarići uglavnom su drveni.Postoje i metalni kataložni ormarići koji bolje štitekatalog, ali oni često nemaju šipku za listiće.Poželjno je da su ladice kataložnog ormarićapostavljene na visini koja odgovara korisnicima.Donji dio ormarića može se namjenski različitoiskoristiti (kao zatvoren prostor u koji se smještarazličit materijal), a može biti otvoren,neiskorišten prostor. Velike knjižnice imajuposebne prostorije za kataloge, a srednje i manjeknjižnice obično kataloge drže u prostorijama zaposudbu građe. Sve ladice imaju na prednjoj straniispisane sadržaje, a oni teku određenim redom,ovisno o vrsti kataloga. Poredak ladica redovitotreba provjeravati jer ih korisnici često pogrešnoumeću. Najbolje je to obavljati svakoga dana,neposredno prije početka rada s korisnicima.Ladice kataloga ne popunjavaju se dokraja, da bise ostavilo dovoljno prostora za prinove, a i zato

da bi se i najdonji redak svakog listića mogaopročitati. Kad se ladice popune, potrebno jerazrjeđivati katalog i eventualno nabaviti novkataložni ormarić. Samo za stare fondove, ako ih knjižnica ima,katalozi su završno pomagalo s pomoću kojega sesaznaju potrebni podaci o fondu. Za ostalu građukatalozi su živi i podvrgnuti svakodnevnimpromjenama. Ulaganjem novih kataložnihjedinica, katalozi se nadopunjavaju, a povremenose iz njih povlače kataložne jedinice onihpublikacija koje se više ne nalaze u knjižnici.Nakon provedenog otpisa, vrlo je važno povućilistiće iz svih kataloga. Iz kataloga se jedinice povlače i privremeno,radi nadopisivanja ili kontinuiranja (to posebnovrijedi za kataloge periodike), ili radirekatalogizacije fonda ili kojega njegova dijela.Sámo redanje listića zahtijeva određenu spretnost,ali i dobro poznavanje pravila i sustava, da biulaganje teklo nesmetano. Poželjno je, gdje god semože, redovito provjeravati ulaganje listića. Listićise ulažu okomito na pripadajuće im mjesto. Nakon

toga redaktor kataloga pregleda i potvrdiispravnost ulaganja. Ulaganje i povlačenje listićatreba se obavljati u vrijeme kada se ne radi skorisnicima. Budući da gotovo svaka knjižnica ima višekataloga, listić na kojemu su upisani svi elementistručne obradbe umnaža se u odgovarajućem brojuprimjeraka. Postoje pravila o tome kako se listićiumnažaju, pa tipkači dobivaju točne upute o tomekako umnožiti listiće i u koliko primjeraka. Uuobičajenu postupku umnaža se matični listić zaabecedni i stručni katalog. Sporednim sekataložnim jedinicama izrađenima iz umnoženaprimjerka, dodaje nadodrednica (odrednicasporedne kataložne jedinice). Nakon što se svilistići umnože, a u većini se knjižnica umnažajupisaćim strojem, izvorni se listić uspoređuje sumnoženim listićima (kolacionira). U ponekim seknjižnicama dogovorenom oznakom označujulistići pojedinih kataloga. Nakon togadostavljaju se djelatnicima koji ih ulažu uodređene kataloge. Primljene listiće treba odmahrazvrstati i složiti prema određenom redoslijedu te

uložiti u kataloge. Dobro uređeni i točni katalozi pomažu uglavnom zadatku svake knjižnice - korištenjuknjižnoga fonda. Jednako tako, knjižničnimdjelatnicima stalan su putokaz u postizanjujedinstvenosti i dosljednosti stručnoga rada.

BAZE PODATAKA U osnovnome značenju baza podataka skup jemeđusobno povezanih podataka koji se mogupretraživati odnosno koji daju različite proizvode(npr. statističke podatke, izvještaje, preglede). Ustrojnoj obradbi podataka, baza podataka jedatoteka ili skupina datoteka koja sadrži skupove(slogove) međusobno povezanih podataka. U bazipodataka uključene su i razne pomoćne datoteke(primjerice u nabavi knjižnične građe, datotekadesiderata, datoteka s podacima o nakladnicima,datoteka s podacima o dobavljačima). Baze podataka, važne u knjižničarstvu,kompjutorizirani su sustavi unutar kojih jeuspostavljen i usustavljen skup obavijesti ili

podataka u strojnočitljivu obliku, koje knjižnicedaju svojim korisnicima na uporabu pododređenim uvjetima. Za unos podataka u takvebaze potrebna je odgovarajuća oprema iprogramska podrška. Važno je također da se uobradbi knjižnične građe i obavijesti poštujuodgovarajući standardi za strojnu obradbu. Struktura baze podataka određena je poljimapojedinog sloga i veličinom svakoga pojedinogpolja, a logičnim povezivanjem više datotekadobiva se relacijska baza podataka. Pristup bazama podataka ostvaruje se prekorazličitih neizravnih i izravnih pristupnih točaka, aovisno o proizvođaču može biti besplatan ili uzodređenu novčanu naknadu . U nas se knjižnice (Nacionalna i sveučilišnabiblioteka, Središnja medicinska knjižnica,Knjižnica HAZU-a i druge) postupno uključuju u CARNET (Croatian Academic and ResearchNETwork), a preko te mreže imaju izravan pristupu INTERNET (INTERnational NETwork).

Sl. 16.Glavni izbor iz ORACLE-a

U knjižničnome poslovanju sve su bazepodataka važne, a njihovo je korištenje u izravnojvezi s namjenom knjižnice, potrebama njezinihneposrednih korisnika i potrebama knjižničnihdjelatnika.

Sl. 17.OPAC, razvijen u Knjižnicama grada Zagreba

Baze podataka međusobno se razlikuju premavrsti podataka koje sadrže (tekstualne i numeričkebaze podataka) ili prema svojemu sadržaju(izvorne ili faktografske baze odnosno bazedokumenata, među kojima su numeričke,tekstualno-numeričke baze i baze s punimtekstovima, te referentne baze podataka,kataložno-bibliografske, bibliografske i referalnebaze). Nakon 80-ih godina javljaju se i bazedokumenata sa slikovnim (image) i zvučnim(voice) obavijestima . Važne su i baze znanja

(ekspertni sustavi). To su posebne vrste bazapodataka koje se zasnivaju na umjetnojinteligenciji i tehnikama prikaza znanja, a kadresu, na upit korisnika, donositi odluke i automatskirješavati postavljene probleme. Baze znanjastvaraju se i za određene dijelove knjižničnogaposlovanja (primjerice u strojnoj obradbiknjižnične građe unaprijed se ugrade rješenja zaodabir odrednice, uporabu interpunkcije i slično). Međutim, u osiguravanju dostupnosti određenihbaza podataka i njihova izravna pretraživanja,knjižnice moraju uzeti u obzir nekolikoograničavajućih čimbenika, primjerice nedovoljanstupanj standardizacije, tako da gotovo svaka bazapodataka ima poseban (iako sličan) jezik zapretraživanje. Ograničenje može predstavljati irazličitost jezika i pisma, napose je to prepreka zamale narode. Knjižnice trebaju vrlo pažljivo odabrati bazepodataka koje će nabaviti, ili bibliografsku mrežuu koju će se uključiti. To je važno ne samo zbograzličite cijene i različita stupnja kakvoće usluga,već i zato što moraju osigurati i druge usluge što

se izravno zasnivaju na pretraživanju bazapodataka, primjerice, moraju osigurati primarnedokumenate ili stalnu pomoć korisnicima unjihovu radu.

VII.

SLUŽBE I USLUGEZA KORISNIKE

Kao što smo već kazali, jedna je od temeljnihzadaća knjižnice osiguravanje takvih službi iusluga koje će omogućiti i potaknuti korištenjeknjižnične građe. U pravilu, cjelokupni se knjižnični fond stavljakorisnicima na raspolaganje. Postoje, međutim, iodređena ograničenja vezana s jedne strane uzsmještaj dijela građe u tzv. zatvoreni fond , a sdruge uz odvajanje dijela fonda u svakoj knjižnici,iz kojeg se građa ne posuđuje izvan njezinihprostorija. Velike su razlike, što se toga tiče, između javnihknjižnica i knjižnica koje djeluju u sastavu(školske, visokoškolske i specijalne knjižnice).

Javne su knjižnice dostupne svakome građaninu,uz određene uvjete. U drugim vrstama knjižnicakorisnici su u prvome redu članovi matičneustanove jer su te knjižnice i namijenjeneodređenom krugu korisnika, a širem su krugukorisnika dostupne jedino iznimno.

KORIŠTENJE KNJIŽNI ČNEGRAĐE Korištenje knjižnične građe, u knjižnici bilokoje vrste, besplatno je. Ako knjižnica i naplaćujusvoje usluge, članarina je simbolična. Knjižnica koja svoju građu daje na korištenje,posebnim pravilnikom mora urediti odnose skorisnicima. Takvi pravilnici ne trebaju biti odveć opširni, alimoraju obuhvatiti sve mogućnosti te upozoriti nazabrane i kazne . Tekst pravilnika treba izložitijavno u prostoriji za korisnike, a mnoge knjižnicebitna upozorenja tiskaju i na poleđini korisničkeiskaznice.

Pravilima se određuju svi odnosi u korištenjugrađe, a to znači da se njima jasno utvrđuje:

• koja se građa koristi u samoj knjižnici, akoja se može posuđivati izvan njezinihprostorija;

• koliko se primjeraka građe može odjednomuzeti na posudbu;

• vrijeme posudbe; • povrat građe u istom stanju u kojemu je

uzeta na korištenje; • naknada za oštećenu i izgubljenu

knjižničnu građu te za zadržavanje građedulje od odobrenog vremena.

Knjižnice koje djeluju u sastavu, bilo da se radio školskoj, visokoškolskoj ili specijalnoj knjižnici,trebaju imati pravilnik o svojemu cjelokupnomradu. Bitno je da takav pravilnik donosi stručnotijelo ustanove (poduzeća, škole i slično) u kojojknjižnica djeluje. Važno je također da knjižniceorganizacijski pripadaju razvojnim i istraživačkimodjelima, odnosno da se smatraju dijelomnastavnog procesa, kako njihov status ne bi

rješavale opće službe. Knjižnice s pravilnoriješenim statusom i s točno navedenim obvezamau pravilniku pružaju svojim osnivačima najboljemoguće knjižnične usluge. Osim što se treba upoznati s pravima iobvezama u korištenju građe, korisnik morasaznati kako sve može pronaći podatke koji gazanimaju, pa prostorije za posudbu trebaju bitiopremljene uputama, obavijesnim i edukativnimplakatima. Prostorije za posudbu moraju bitizračne, svijetle i dovoljno velike da bi višekorisnika moglo nesmetano pretraživati iposuđivati građu. Osim kataloga, prostorija zaposudbu građe mora se opremiti pultom ili stolomza zaduživanje/razduživanje, za upis i drugenačine komuniciranja s korisnicima, te jednimvećim stolom ili nekoliko manjih, za korisnike. Svaka knjižnica vodi popis svojih članova *korisnika, obično u knjizi korisnika (to može biti iobična bilježnica), odnosno u bazi podataka okorisnicima. U javnim knjižnicama svaki korisnikdobiva svoju korisničku iskaznicu u koju se uzosobne podatke upisuje i korisnički broj. Knjižnice

koje djeluju u sastavu uglavnom ne izrađujukorisničke iskaznice.

Korištenje knjižni čne građe uknjižnici

Određenu vrstu građe, a to su u prvom reduserijske publikacije (novine i časopisi) tesekundarne i tercijarne publikacije, gotovo beziznimke knjižnice daju na korištenje jedino usvojim prostorijama. Tako se postupa i sa starimfondom, s građom koja je u knjižnici samopohranjena, dakle onom koja nije vlasništvoknjižnice, sa starijim izdanjima (primjerice,izdanjima objavljenim do pedesetih godina ovogastoljeća). Određene vrste knjižnica izvan svojihprostorija ne izdaju i drugu građu, a to jeuvjetovano sastavom i organizacijom knjižničnogafonda "Primjerice to je arhivski primjerak, kojiuobičajeno drže nacionalne knjižnice, a i nekedruge (npr. one koje imaju zavičajmu zbirku). Svase takva građa može koristiti, ali jedino uknjižnici, pa knjižnica stoga mora imati čitaonice.

U čitaonici korisnik može koristiti građu određenovrijeme, što je uređeno pravilima knjižnice, aodređen je i broj primjeraka koji se može koristitiodjednom. Građa koja se posuđuje u čitaonicizadužuje se u posudbi, a razdužuje kod vraćanja.Posudba u čitaonici uvijek je pojedinačna jerposuđuje jedan korisnik za svoje potrebe.Čitaonica mora biti opremljena stolovima istolicama, svjetiljkama, razmjerno broju korisnika.Sva čitalačka mjesta moraju biti izjednačena sobzirom na rasvjetu i potreban prostor. U prostorijise obično nalazi i zbirka priručne literature(referentna zbirka). Referentna (priručna) zbirka (naziv joj potječeod francuske riječi r?f?rer = navesti, citirati,upućivati) sadrži enciklopedije, bibliografije,specijalizirane priručnike (Handbook, biografskepriručnike i slično), popise priručnika, sve vrsterječnika, leksikone, različite vodiče (krozknjižnice, arhive, muzeje i druge ustanove),adresare, tiskane kataloge (knjižnica, knjižara inakladnika, skupne kataloge, kataloge proizvoda islično), kalendare događaja, atlase, referativne

biltene (žurnale), statističke tablice i godišnjake,telefonske imenike itd. Uz ove opće priručnike,pojedine vrste knjižnica nabavljaju i posebnepriručnike. Knjižnica na tehničkom fakultetu iknjižnica u poduzeću nadopunit će referentnuzbirku posebnim tehničkim priručnicima, kao štoće i knjižnica kakve ustanove za povijest, arhivskai fakultetska, imati posebne povijesne priručnike.Referentna je zbirka dragocjen izvor različitihobavijesti pa joj se u nabavnoj politici posvećujeposebna pažnja. Mnoge se praznine uknjižničnomu fondu posredno popunjavajurazličitom priručnom knjižničnom građom jertakva građa sadrži čitavo bogatstvo sažetih iodređenih obavijesti, a upućuje na iscrpne izvore sviše podataka. Referentna zbirka koristi se samo uprostorijama knjižnice, i ne uključuje se umeđuknjižničnu posudbu. Obavijesna služba uknjižnicama s dobro opremljenim referentnimzbirkama i osposobljenim stručnim osobljempostupno prerasta u svojevrsno obavijesno središteu kojemu knjižničari - stručnjaci za određenapodručja, obrađuju i pružaju obavijesti

zainteresiranim korisnicima. Danas svaka knjižnica nastoji osiguratislobodan pristup priručnoj literaturi. Ako to nijeostvarivo, dežurna osoba u čitaonici dostavljapotrebnu građu iz spremišta. Budući da je u čitaonici obično mnogokorisnika, mora vladati mir i tišina. Nadzornikčitaonice održava red tako da izdaje brojeve začitalačka mjesta, daje i preuzima građu, brine se oodlaganju osobnih stvari (torbe, kaputi) koje se nesmiju ostavljati na čitalačkom mjestu. Nadzornikusto bilježi sve posjete u danu, korištenu građu,korištene priručnike iz čitaonice, snimljenestranice građe i dr. U manjim knjižnicama, s manjim prostorom i smanje osoblja, u jednom se dijelu knjižnicekorisnicima osiguravaju stol i stolice, teodgovarajuća usluga kako bi mogli nesmetanočitati.

Posudba knjižnične građe izvan knjižnice

Knjižnična se građa izvan knjižnice obično

posuđuje pojedinom korisniku, ali se možeposuditi i određenoj skupini korisnika odnosnoradnoj jedinici. U pojedinačnoj posudbi korisnikmože posuditi određeni broj primjeraka građe naodređeno vrijeme, što je uređeno pravilnikomknjižnice. Skupna se posudba, koja obuhvaća većibroj primjeraka za određenu skupinu korisnika,redovito provodi samo u određenim vrstamaknjižnica, u drugima tek iznimno. Takav se oblikposudbe redovito provodi u školskim knjižnicamau kojima veći broj primjeraka određenog naslovaposuđuje razredni nastavnik za cijeli razred.Jednako tako građu dobivaju i pojedine visoko-školske knjižnice te udaljeniji zavodi. Uspecijalnim knjižnicama taj se način posudbeprimjenjuje kad, naprimjer, poduzeće i ustanovaimaju više jedinica. U skupnoj se posudbiprimjenjuju posebni načini zaduživanja građe injezina popisivanja.

Pokretne knjižnice Najpoznatija je pokretna knjižnica bibliobus.

Uz bibliobus, danas se knjižnična građa dostavljakorisnicima brodovima (bibliobrod) ili avionima(npr. u Australiji) u posebnim spremnicima. Bibliobus je posebno vozilo prikladnoopremljeno (odabran knjižnični fond, police,katalozi i razglas), namijenjeno prijevozu iposudbi knjižnične građe. Bibliobusna službaposeban je oblik posudbe izvan knjižnice jer stižedo korisnika u mjesta udaljena od sjedištaknjižnice, i omogućuje im posudbu u mjestuboravka ili rada. Bibliobus posjećuje određenopodručje (bibliobusne postaje) u odgovarajućimvremenskim razmacima, o čemu se korisniciunaprijed obavještavaju. Korisnici imaju slobodanpristup građi, a posudba se bilježi kao i usredišnjoj knjižnici. U središnjoj se knjižniciobavlja izbor građe koju će bibliobus ponuditi, ataj posao zahtijeva ozbiljan i promišljen pristup.Odabir građe u velikoj mjeri ovisi o prethodnimkorisničkim željama i potrebama, pa se zatoredovito bilježe njihove narudžbe. Bibliobusnaslužba primjerena je namjeni i poslovanju pučkihknjižnica.

Međuknjižni čna posudba Ni najbolje opremljena knjižnica ne možeudovoljiti svim zahtjevima korisnika, a pogotovuknjižnice s manjim knjižničnim fondom.Uvažavajući korisničke zahtjeve, knjižniceorganiziraju posudbu građe iz drugih knjižnica.Takva se međuknjižnična posudba provodi naužemu i na širem području. Ustanovljena je i nameđunarodnoj razini , a prva pravila o takvuobliku suradnje donesena su na Međunarodnomkongresu knjižničara u Madridu 1935. godine. UZagrebu je 1954. donesen novi pravilnik omeđuknjižničnoj posudbi kojim je svimknjižnicama, koje su ga prihvatile, omogućenosudjelovanje u primanju i dostavljanju knjižničnegrađe. Međunarodnim je pravilnikom predviđeno dasvaka zemlja ima svoje središte, knjižnicu kojaposreduje u takvoj vrsti posudbe i o tome vodistatistiku . U nas međuknjižničnu posudbu vodiNacionalna i sveučilišna biblioteka premaUputstvima o posuđivanju knjiga među

bibliotekama u NRH iz 1961. godine i na temeljudodatnog dokumenta Stručne upute o postupku priposuđivanju knjiga među bibliotekama u NRH iz1962. godine. Posudba teče prema načeluuzajamnosti, a mogu se posuđivati sve publikacije,izuzev rijetke građe i posebno vrijedne tekućeperiodike i sekundarnih publikacija. Troškoveposudbe snosi i za publikaciju odgovara knjižnicakoja je potražuje, a vrijeme posudbe je u pravilumjesec dana (za dulje se korištenje mora zatražitiodobrenje). Odjednom se posuđuje najviše 5svezaka, a takva se posudba bilježi u posebnezadužnice. Da bi se knjižnica mogla uključiti umeđuknjižničnu posudbu, mora zadovoljiti dvauvjeta - mora imati čitaonicu i posuđena se građamora koristiti u samoj knjižnici. Za djelotvornumeđuknjižničnu posudbu posebno su važni skupnikatalozi prema kojima se ustanovljuje kojaknjižnica posjeduje traženu građu. U sastavu IFLA-e djeluje posebna komisija zameđunarodnu posudbu knjižnične građe, kojaodređuje odnose među knjižnicama, pripremaupute o korištenju građe nabavljene

međuknjižničnom posudbom i slično. Tim sepitanjima, u sklopu Općeg obavijesnog programa- GIP-a (General Information Program) bavi iUnesko. Međuknjižnična se posudba možerazvijati i između dviju ili više knjižnica ujednomu mjestu, a posebno među knjižnicamasrodnim po vrsti i sadržaju svojih knjižničnihfondova.

ZADUŽIVANJE IRAZDUŽIVANJEKNJIŽNI ČNE GRAĐE Zaduživanje posuđene građe i njezinorazduživanje nastoji se što više pojednostavniti,bez obzira na to radi li se o uobičajenim ručnimpostupcima zaduživanja ili se za to koristielektroničko računalo. U odabiru načina zaduživanja i razduživanjagrađe valja uzeti u obzir intenzitet korištenja jer zamalen opseg posudbe nije svrsishodno rabitiračunala. Manje knjižnice obično u bilježnicu

upisuju ime korisnika i osnovne podatke oposuđenoj građi (obično se upisuje signatura), štoovjerava korisnik svojim potpisom, a knjižničarsvojim potpisom ovjerava razduživanje. I ujednom i u drugom slučaju zapisuje se i datumposudbe i datum razduživanja. Zaduživanje i razduživanje posuđene građenajčešće se obavlja zadužnicom (reversom),knjižnim karticama i korisničkim iskaznicama ilipak s pomoću elektroničkog računala. Svikorisnici knjižnice upisuju se u knjigu korisnikaodnosno u bazu podataka o korisnicima(predočenjem osobne iskaznice u javnimknjižnicama, eventualno ispunjenom pristupnicomili s indeksom, đačkom knjižicom i slično).

Sl. 18.Obrazac (zaslon) za upis članova u Knjižnici

Medveščak s pomoću računala(u desnome je kutu otvoren zaslon pomoćne

datoteke s korisničkim skupinama)

Svaki korisnik dobiva svoj korisnički broj, ajavne knjižnice izrađuju svakome korisnikuiskaznicu s njegovim korisničkim brojem iosobnim podacima. Ako je korisnik ispuniopristupnicu, zadržava je knjižnica za svojuevidenciju. Ako se zaduživanje obavlja zadužnicom, korisniku određene rubrike mora unijeti tražene podatke:signaturu, stručnu oznaku, inventarni broj, podatkeo autoru i naslovu djela odnosno o naslovu,godištu i broju periodične publikacije te svojeosobne podatke, uključujući korisnički broj i,naravno, datum posudbe. Podaci se upisuju u svedijelove zadužnice, a ona može biti dvodijelna itrodijelna (podijeljena sitnom perforacijom). Jedanse dio zadužnice odlaže u kartoteku posuđene

građe prema prezimenu korisnika. Drugi se dioodlaže u kartoteku posuđene građe premasignaturi. Ako je zadužnica trodijelna, treći se dioodnosi u spremište, na mjesto koje pripadapublikaciji, ili se ulaže u kartoteku posuđene građeprema datumu posudbe. Tijekom razduživanja,korisniku se vraća dio zadužnice iz popisakorisnika (kao dokaz o uredno vraćenoj građi), aknjižnica zadržava drugi dio koji odlaže ukartoteku posudbe za statističku obradbu. Priuporabi trodijelnih zadužnica, treći se dio nakonrazduživanja ne zadržava. Dobro vođene knjižnice koje građu posuđuju nataj način, pripremaju za svoje korisnike idatumnike - papirnate vrpce na koje se, kaopodsjetnik, uz obilježen datum vraćanjapublikacije, ispisuju signatura i inventarni broj.Takve se vrpce stavljaju najčešće na poleđinuprednjeg omota jer se smatra da će tamo korisniknajlakše uočiti podatke koje treba upisati uzadužnicu. Drugi je uobičajen način zaduživanja prekoknjižne kartice odnosno knjižnog listića. Takva se

kartica izrađuje tijekom obradbe svake publikacije.Knjižna se kartica stavlja na određeno mjesto upublikaciji ili u pričvršćen knjižni džepić. Tijekomposudbe, u knjižnu se karticu, uz datum, upisuječlanski broj ili prezime korisnika. Istodobno se nakorisničku iskaznicu upisuje signatura posuđenegrađe. Knjižne se kartice odlažu u knjigu posudbeprema signaturama, a korisničke iskaznice odlažuse prema korisničkom broju ili se abecedno slažuprema prezimenu autora. Tijekom razduživanja, uzdatum povrata posuđene knjižnične jedinice, nakorisničkoj se iskaznici ovjerava vraćanjepublikacije, a knjižna se kartica smješta upublikaciju. Neke knjižnice umjesto korisničkeiskaznice upotrebljavaju korisnički džepić u kojise stavljaju sve kartice posuđenih publikacija.Takvi se džepići pripremaju unaprijed (prilikomupisa) i odlažu prema abecednom nizu u posebneodjeljke smještene na stolu za posudbu. U pučkim knjižnicama, u kojima je brojdnevnih zaduživanja i razduživanja velik, takavnačin poslovanja omogućuje brzu i jednostavnuevidenciju. Loše strane postupka s korisničkim

džepićima u tome su što se mogu dogoditi zabunepri ulaganju knjižnih listića u korisničke džepiće,pa se tako može zadužiti pogrešna osoba. Nadalje,unutar tako vođene kartoteke, razna se zaduženjauspostavljaju samo prema prezimenima korisnika,ali nije moguć uvid u to u kojeg se korisnikanalazi određen naslov i do kada. Korisnički sedžepići mogu slagati i prema datumu određenomza vraćanje publikacije, a unutar tog niza premabroju ili abecedi prezimena. Takav se načinzaduživanja knjižnične građe najčešće primjenjujeu školskim knjižnicama. U svim tim slučajevima publikacija se opremamalom papirnatom vrpcom, na koju se utiskujedatum određen za vraćanje publikacije, kaopodsjetnik korisniku. Ta se vrpca obično uljepljujena unutarnji zadnji omot, ali je neke knjižniceradije stavljaju na poleđinu vanjske korice.Unošenje datuma tijekom zaduživanja omogućujepraćenje učestalosti korištenja određenepublikacije, a takvi su podaci važni kodpročišćavanja fonda i u statističkim obradbama. Neke knjižnice jednim postupkom zadužuju

građu koja se koristi u čitaonici, a drugim građukoja se posuđuje izvan knjižnice. Posudba s pomoću računala primjenjuje se uonim knjižnicama koje u danu opslužuju velik brojkorisnika. U većim se knjižnicama postupnouvodilo elektroničko računalo za poslovezaduživanja i razduživanja. Dio fonda posuđivaose na uobičajen način, a računalo se rabilo uposudbi vrlo tražene građe (primjerice, u velikimsveučilišnim knjižnicama za posudbu udžbeničkegrađe ili općenito građe iz zbirke za kratkoročnuposudbu). Posudba s pomoću računala zahtijevapomno vođenje datoteke korisnika i njezinopovezivanje s podacima o građi. Prema potrebamaknjižnice, programi za posudbu uključuju imogućnost rezervacije, pisanja opomena, pregledgrađe koja je posuđena i/ili rezervirana, statističkuobradbu i slično.

Sl. 19.Ponuda izbora za posudbu / vraćanje u Knjižnici

"Medveščak"

Bez obzira na odabrane postupke i tehnike,zaduživanje i razduživanje građe rutinske su,tehničke radnje, ali se moraju nadasve pomnjivoobavljati da bi se izbjegli nepotrebni nesporazumis korisnicima ili pak zbrka u knjižničnomeposlovanju. Usvojeni postupci i tehnike trebajuomogućiti knjižničnim djelatnicima da brzo i lakoustanove koja je građa na korištenju, a korisnicimašto je na raspolaganju. Uobičajeno je da se korisnicima produžujevrijeme korištenja građe i nakon isteka vremenaodređenog za posudbu. Korisnik mora zatražitiproduženje ili telefonom ili dolaskom u knjižnicu.Takav se zahtjev bilježi. Vrijeme posudbe malokadje dulje od mjesec dana, a u pojedinim jeknjižnicama i kraće. Svakom se korisniku dopuštada odjednom posudi 2-3 publikacije, ali sepravilima knjižnice može odrediti i drukčije. Akokorisnik nakon isteka vremena za posudbu nije

zatražio produženje i nije vratio građu, knjižnica snjim uspostavlja neposrednu vezu (telefonom) ilimu šalje pismenu opomenu. Ako se korisnik ninakon toga ne odazove, slijedi ponovna opomena.Nakon treće opomene, korisnik, kao dužnikknjižnice, podliježe zakonskim propisima.Korisnik je obvezan nadoknaditi štetu za oštećenuili izgubljenu građu. Naknada može bitimaterijalna ili novčana. Ako je naknadamaterijalna, korisnik mora kupiti knjižnici jednakupublikaciju ili, ako takve nema u prodaji, kojudrugu publikaciju u dogovoru s knjižnicom. Češćese u takvim slučajevima primjenjuje novčananaknada u visini amortizirane vrijednostiizgubljene publikacije. U skladu s profesionalnom etikom, knjižničarineće obznanjivati podatke o korisniku koji jeposudio određenu građu, a korisniku koji je za tugrađu zainteresiran omogućit će da je dobije štoprije. To se pravilo osobito poštuje u javnimknjižnicama. Time knjižnice štite korisnikovunepovredivost i njegova ustavna prava.

REPROGRAFSKOUMNOŽAVANJE DIJELOVAKNJIŽNI ČNE GRAĐE Uz navedene mogućnosti posudbe građe kojukorisnik dobiva na određeno vrijeme, danas seuspostavljaju knjižnične službe koje omogućujukorisnicima da preko reprografskih i drugihuređaja dobiju u trajno vlasništvo pojedinedijelove traženih publikacija. Gotovo sve knjižniceimaju stroj za kopiranje pa korisnici, uzodgovarajuću naknadu, mogu u knjižnici kopiratipojedine dijelove tekstova koji su im potrebni.Cijelu publikaciju, zbog uvažavanja autorskihprava (copyright), nije dopušteno presnimavati.Neke knjižnice imaju više strojeva za kopiranje pakorisnici sami mogu kopirati građu, no kopiranjeuglavnom obavljaju određeni djelatnici uknjižnici. Knjižnice danas imaju i telefaks koji je uvelikepoboljšao usluge u opskrbi dokumentima. Tako je,primjerice, projekt Britanske knjižnice Adonis

pokazao da uporaba telefaksa povezana spretraživanjem CD-ROM-a s bazama punihtekstova (te su baze danas većinom iz prirodnih itehničkih znanosti) omogućuje udaljenimkorisnicima da za nekoliko minuta dobijufotokopije određenog članka. Pojedine knjižniceomogućuju i fotografsko snimanje ilimikrosnimanje te izradbu faksimila. Te novemogućnosti opskrbe knjižničnom građom znatnosmanjuju broj čitatelja u knjižnicama i vrijemenjihova boravka u čitaonicama.

OBAVIJESNA(INFORMATIVNA) SLUŽBA Knjižnični se katalozi, kao što je već rečeno,izrađuju da bi prikazali knjižnični fond i omogućilikorisniku da pronađe građu koja ga zanima.Katkad, međutim, unatoč postojanju i formalnih istvarnih kataloga, korisnik ne uspijeva ostvaritisvoj zahtjev. Tada traži uputu o tome kako dapronađe publikaciju koja ga zanima.

Takvu uputu korisnik traži usmeno od djelatnikakoji rade u službama za izravnu komunikaciju skorisnicima. U tu svrhu veće knjižnice imajuobavijesne službe u kojima su korisnicima nausluzi knjižničari-informatori. U manjimknjižnicama informatori ujedno obavljaju itehničke poslove posudbe i vraćanja građe.Korisničkim upitima u vezi s knjižničnom građomi njezinim sadržajem udovoljava se na tri načina -kataložnim, bibliografskim i faktografskimobavijestima, a za određene se obavijesti i zagrađu koju knjižnica ne posjeduje, daju i referalneobavijesti. Kataložnom se obavijesti korisniku dajeodgovor iz vlastitih kataloga u kojima je on samnije mogao pronaći ili pak iz skupnog katalogaako se radi o građi koju knjižnica nema ali možeodgovoriti gdje se ona nalazi. Znači, kataložnomse obavijesti daje podatak o građi i njezinuposjedniku. Takve se obavijesti mogu dobiti i iztiskanih knjižničnih kataloga. Za razliku od kataložne, bibliografska obavijestgovori o postojanju određene građe, ali ne i o tome

gdje se ona nalazi. Bibliografske obavijestiknjižničar odnosno korisnik dobiva iz sekundarnihpublikacija - bibliografija, enciklopedija,leksikona. Faktografske se obavijesti također dobivaju izsekundarnih, ali i iz posebnih primarnihpublikacija (npr. iz statističkih godišnjaka ipregleda, atlasa i sličnih publikacija), a osobito suvažne korisniku kojemu i nije potrebna građa, većodređen podatak, definicija i slično. Referalnim se obavijestima korisnici upućuju nadruge izvore (ustanove, ugledne stručnjake,stručna udruženja). Obavijesna se djelatnost obavlja neposrednimrazgovorom ili preko pisama, ako je zahtjev takodostavljen.

Knjižni čna obavijest i pojedina čnikorisnik

Obavijesti koje knjižnice daju pojedinačnomkorisniku, različite su. To može biti odgovor najednostavan upit (o radnom vremenu, o

mogućnostima upisa ili korištenja knjižnice),pronalaženje jednostavnih kataložnih,bibliografskih, faktografskih ili referalnihobavijesti ili pak vrlo složenih obavijesti kojekorisnik nije uspio pronaći služeći se katalozima idrugim raspoloživim izvorima u knjižnici. Nakorisnički upit knjižničari-informatori moguodgovoriti odmah, ili im je za to potrebnoodređeno istraživanje i malo više vremena. Istraživanje obuhvaća pregled svih raspoloživihpriručnika, savjetovanje s drugim knjižnicama, sastručnjacima za određeno pitanje, odnosnoobraćanje svim potencijalnim izvorima koji mogupripomoći u pronalaženju odgovora. Da bi mogao uspješno komunicirati skorisnicima, uz široko opće znanje, informatormora dobro poznavati knjižnični fond, strukturusvih kataloga i referentne zbirke svoje knjižnice.Poželjno je također da kao informator radi osobakoja se lako ophodi s ljudima, a usto možedjelovati i pedagoško-andragoški. Korisnik moraosjetiti da je njegov upit primljen najozbiljnije, ida će se doista provjeriti svi izvori koji mogu

pomoći u pronalaženju odgovora. Važno je pritomda informator umješno potiče korisnikove napore iuvjeri ga u svoju stručnost i spremnost daodgovori na postavljeni upit.

Skupni korisnici i obavijesti Skupne zahtjeve za obavijestima knjižnicamapostavljaju različiti stručnjaci kojima je određenagrađa (ili samo obavijest o njoj) potrebna za kakavzajednički projekt. Takvi su zahtjevi većinom vrlo složeni imalokad se mogu odmah riješiti. Za njihovo jerješenje potrebno istraživanje. Osobito je važno (ato vrijedi i za složenije pojedinačne upite) bilježitiodgovore na postavljene upite, jer se pojedini upitiponavljaju. Za takve je bilješke najbolje uvesti kartoteke ilidatoteke u koje se upisuje tema, signatura i popisliterature o toj temi te datum kada je provedenoistraživanje. Ako se zahtjev nakon duljeg vremenaponovi, popis literature treba nadopuniti zarazdoblje u kojemu takav upit nije istraživan.

Selektivna diseminacija informacija Obavijesna usluga kojom se neposrednopovezuju korisnici i obavijesti za koje knjižnicapretpostavlja da su mu zanimljive, a katkad iprijeko potrebne, naziva se selektivnomdiseminacijom informacija (SDI) . Selektivna diseminacija informacija sustavno jei stalno obavješćivanje korisnika o građi koja gazanima jer spada u područje njegova širega iliužeg djelovanja. Diseminacija se provodineposredno usmenim iskazom, kad korisnik dođeu knjižnicu, telefonom ili pak različitim pisanimoblicima koji se dostavljaju povremeno ili uodređenim vremenskim razmacima pojedinačnimili skupnim korisnicima. Osnovni je oblik napisane i umnoženeobavijesti koju knjižnica izrađuje bilten prinovagrađe u knjižnici. Uz osnovne podatke o građi,bilteni često sadrže i anotaciju (kratak sadržaj tegrađe). Bilteni se mogu oblikovati i odpresnimljenih sadržaja periodičnih publikacijakoje pristižu u knjižnicu (current contens) u

određenim vremenskim razmacima. Danas seselektivne obavijesti mogu pojedinačnim iskupnim korisnicima poslati i telefaksom ilielektroničkom poštom.

Konvencionalno i nekonvencionalnopretraživanja i pronalaženjeobavijesti

Za svaki upit na koji želi dati što bolji odgovor,knjižničar-informator mora jezik upita (govornijezik) prilagoditi jeziku sustava koji mu stoje naraspolaganju: autorskoj ili predmetnoj odrednici,stručnoj oznaci, deskriptorima. Takvi se jezicinazivaju jezici za pretraživanje obavijesti ilidokumentacijski jezici. To su umjetni jezici kojisluže za indeksiranje i pohranjivanje tepretraživanje stvorenih obavijesti. Indeksiranjeodnosno izradba različitih kazala zasniva se naskupu prihvaćenih načela i metoda prema kojimase utvrđuju određeni termini (ključne riječi ilikakvi drugi kodovi) za opis sadržaja dokumenata ipronalaženje potrebnih sadržaja. Pretraživanje je

pak utvrđen postupak kojim se pronalazeobavijesti o sadržaju određenog dokumenta ilizbirke dokumenata. Tri su osnovne vrste jezika za pretraživanjeobavijesti: hijerarhijski i/ili facetni klasifikacijskisustavi (vidjeti poglavlje o stručnoj obradbiknjižnične građe, 2. odjeljak), nadzirani popisitermina i tezaurusi. Pretraživanje obavijesti može bitikonvencionalno (s pomoću abecednoga, stručnoga,predmetnoga ili kojega drugog kataloga,bibliografije i slično, koji se obično nalaze uknjižnicama) i nekonvencionalno (s pomoćubušenih kartica, računala i slično, koje omogućujepronalaženje bitnih obavijesti s više stajalištaistodobno). U konvencionalnim načinimapretraživanja obavijesti uglavnom je zastupljenojedno stajalište ili najviše dva, jer bi drukčijipristup u knjižničnoj obradbi učinio katalogepreglomaznima. Zato je u određivanju "strategije"pronalaženja obavijesti napose važno daknjižničar, a katkad i sam korisnik, poznajerazličite pristupe koji će mu pomoći da problem

sagleda s više različitih stajališta. Među starijima i vrlo rabljenim načinimapretraživanja obavijesti jest utvrđivanje ipoznavanje deskriptora, uporaba kojih je povezanas automatiziranom obradbom. Primjenadeskriptora spada u područje koordinantnogindeksiranja koje se zasniva na tome da se ključnisadržaj svakog dokumenta (publikacije) određuje spomoću ključnih riječi. Katkad je dovoljna tekjedna riječ koja dokument prikazuje u svojnjegovoj sadržajnoj punoći. Riječi i izrazi vezaniuz postupke koordinantnog indeksiranja različitose nazivaju: ključna riječ, deskriptor, uniterm,predmetna odrednica i slično. Ključna riječ (keyword) riječ je ili skupinariječi odabrana iz naslova ili teksta dokumenta dabi označila sadržaj i omogućila pretraživanje. Upraksi se često koriste sustavi ključnih riječiKWIC (Key-Word-In-Context) i KWIT (Key-Word-In-Title), osobito u prirodnim iprimijenjenim znanostima, te KWOC (Key-Word-Out-of-Context). Riječi se izabiru iz konteksta ilinaslova, a u ključnim se riječima izostavljaju

prijedlozi, prilozi, brojevi, veznici, glagoli,pridjevi (osim ako su potrebni), opće imenice(primjerice: rasprava, studija, izvještaj). Riječi seslažu u abecedni niz okomito, a vodoravno tekunastavci riječi iz naslova. U istomu vodoravnomredu upisuju se podaci o bibliografskoj jedinici.Ključne riječi započinju se pisati s lijeve strane iliu sredini stupca. U jednom se redu koristi najviše80 slovnih znakova. Jedan naslov obično ima 4-5ključnih riječi pa se naslov ponavlja onoliko putakoliko ima ključnih riječi. KWIC-sustav pogodanje za sustav bušenih kartica, a KWOC-sustavprikladniji je za elektroničko računalo. Da bi se u KWIC-sustavu postigao potpunabecedni niz, provodi se permutacija ključnihriječi (lat. permutare = premještati), pa se tajsustav naziva i permutacijskim sustavom. Za razliku od ključnih riječi, deskriptori sustandardizirane, normirane riječi, tj. jednoznačnoodređeni termini uglavnom odabrani iz prirodnogjezika, pogodni za koordinantno indeksiranjedokumenata i obavijesti. Deskriptori se birajuprema određenim pravilima iz rječnika

određenoga prirodnog jezika. Glavna je njihovaodlika točnost i jasnoća, čime se izbjegavavišeznačnost. Takve riječi grade poseban rječnikumjetnog jezika kojim se postiže veza: ključnariječ - dokument - knjižničar - korisnik. Za uspjehobavijesnog sustava najvažniji su izbor i izradbajezika za indeksiranje pa treba posebno paziti daon bude izražajan, nedvosmislen i sažet. Jezik zaindeksiranje izražajan je kad se njime pravilnoprepoznaje i opisuje sadržaj dokumenta.Dvosmislenost se javlja onda kad za određenipojam postoje sinonimi i homonimi. Budući da susinonimi riječi različite po zvuku i podrijetlu aliistoga ili bliskog značenja, a homonimi riječijednake po izgovoru a različite po značenju, morase upotrijebiti najprimjerenija riječ. Sažetost seogleda u dužini upotrijebljena izraza. Sustav UNITERM najjednostavniji je od svihsustava koji se temelje na koordinantnomindeksiranju . Rječnik unterma ne stvara seunaprijed, već se gradi tijekom uporabe. Za njegase dokumenti kodiraju (brojčanim kodovima). Tezaurus je nadziran sustav semantički i

generički povezanih izraza, koji tvore deskriptori(nadzirane ključne riječi) i nenadzirani tj.zabranjeni termini. Označuje se i kao rječnikjezika za indeksiranje. S pomoću tezaurusa, koji seizrađuju unaprijed, obavijest se svodi na podatakvažan za njezino memoriranje i pronalaženje. Tezaurus je malokad opći; uglavnom se izrađujeza određene znanosti i struke. Rad na tezaurusuzahtjevan je jer traži vrsno poznavanje područja zakoje se izrađuje, a zbog sinonima i homonima ujeziku, i određeno leksičko znanje. Zato tezauruseobično izrađuju timovi stručnjaka koji vode računao promjenama u području kojom se bave, pa staretezauruse zamjenjuju novima.

Tehnička sredstva za pretraživanje ipronalaženje obavijesti

Rezultati analitičko-sintetičke obradbedokumenta upisuju se na konvencionalne inekonvencionalne nositelje obavijesti.Konvencionalni su nositelji obavijesti papir i film;za njihovo iščitavanje nisu potrebni posebni

uređaji. Nekonvencionalni nositelji obavijestizahtijevaju uređaje za čitanje: mikrofilm, raznemikrooblike, perforirane kartice, vrpce, podloge zaoptičko čitanje. Dvije su vrste nositelja obavijesti: diskretni ineprekidni. Diskretni nositelji obavijesti su: kataložnekartice, perforirane kartice za ručnu i strojnuobradbu, dijamikrokarte, mikrofiš, fotografskeploče, magnetske i videomagnetske kartice. Neprekidni nositelji obavijesti su: perforiranavrpca, mikrofilm, magnetska vrpca, disk (ploča),bubanj. Kad se podatak s jednoga od tih nositeljaunese u računalo odnosno u memoriju, ostaje tudok se ne obradi. Na izlazu iz računala dobivajuse:

• izravno čitljivi oblici za iščitavanje kojihnisu potrebna dodatna po magala (ispisantekst, slika i sl.);

• oblici koji se iščitavaju na računalu, ili pak • zapisi na pomoćnoj memoriji s izravnim

pristupom.

Za retrospektivna pretraživanja najprikladnije sumagnetske vrpce i diskovi s već unesenom bazompodataka (Chemical Abstracts, LISA i drugi). U knjižnicama se danas uglavnom rabe tri vrsteoptičkih diskova: videodisk, WORM (Write OnceRead Many times) i CD ROM (Compact DiscRead Only Memory), a primjenom raznih tehnikamogu se pretraživati istodobno s nekoliko mjesta(radnih postaja). Nabava takvih vrpca i diskova otežana je zbognedovoljno prilagođene opreme i programa zapretraživanje te visoke cijene.

Korištenje stru čnih i znanstvenihobavijesti

U traženju obavijesti i dokumenata zaodređenog korisnika uvijek je važno prikupitiodgovarajuću građu. Korisnika obično ne zanimaoblik (vrsta) dokumenta. Važno mu je jedino da jeobavijest koju traži točna i da je može dobiti štoprije. Zbog toga je potrebno proučavati samekorisnike i njihove potrebe, i tek tada započeti s

pretraživanjem obavijesti i dobavomodgovarajućih dokumenata. Uz pojedinačne korisnike, znanstvene ili stručneobavijesti često traže i skupni korisnici.Knjižničar-informator o korisnicima mora znati:

• koje poslove obavljaju na radnomu mjestui kakvo im je radno iskustvo (znanstveno,stručno);

• prirodu njihova posla i uže zanimanje; • djelokrug rada; • profil ustanove ili poduzeća u kojemu rade

te opseg djelatnosti; • kojim se jezicima služe.

U razgovoru s korisnikom knjižničar trebasaznati kojoj je vrsti literature korisnik naklonjen(jedni uzimaju samo primarnu literaturu, drugisekundarnu, neke zanimaju radovi u časopisima,neki više vole konvencionalne medije), tevremensko razdoblje u kojemu je ta literaturanastala (samo najnovija literatura, pretežno stara).Sve to navodi knjižnice da takve zahtjeveuvažavaju jer su im oni putokaz u nabavnoj

politici i nabavi te u pravodobnoj obradbi građe.Mnogo je načina na koji se proučavaju korisničkepotrebe - izravan usmeni kontakt, vođenjestatističkih podataka o najtraženijimdokumentima, pregled već istraženih zahtjeva,upoznavanje sa znanstvenoistraživačkim ilistručnim radom samih korisnika. Sagledavanje tihelemenata omogućuje pravilan odabir dokumenatau svakomu pojedinom slučaju. Taj je posaoposebno odgovoran jer znači sudjelovanjeknjižnica u znanstvenomu i stručnom radu. Da bise što bolje obavio, potrebno je da korisnik, uzjasno izražen zahtjev, navede i:

• vrstu obavijesti koju želi (popisdokumenata, anotiranu ili selektivnubibliografiju, samo signaturu a odabir ćeobaviti sam);

• vremensko razdoblje s obzirom na starostobavijesti (najnovije, retrospektivno, samoodređenu godinu);

• zemljopisnu i jezičnu određenost (zemlja izkoje želi građu, određeni jezik, pismo);

• vrijeme za koje mu je obavijest i građupotrebno osigurati.

U posredovanju znanstvenih i stručnihobavijesti vrlo je važna selektivna diseminacijaobavijesti. Načini uspostave SDI-a ogledaju se uširoku rasponu od razgovora (kojim se još uvijekdaje 25% obavijesti), dopisivanja, slanja raznihbiltena u kojima se uz obavijest o objavljenojgrađi upozorava i na preprinte (prethodni otiscipublikacija), do osiguranja obavijesti o rukopisimaznanstvenih i stručnih radova, magistarskimradnjama i doktorskim disertacijama i upućivanjana posebne otiske iz časopisa, na tehničkeizvještaje, časopise sažetaka (referativne žurnale),časopise kazala, godišnja izvješća. Svi oblici neposredna izlaganja izvora obavijesti(izložbe, promocije i sl.) dio su procesa SDI-a, auspješnom obavješćivanju korisnika pridonose iumnoženi kataložni listići ili bilteni spresnimljenim stranicama kazala iz časopisa. Diseminacija dopušta različite mogućnosti. Višeje teškoća s odabirom obavijesti. Primjenom

mehanografije i automatizacije, koje su zaživjele uknjižnicama, ipak se uvelike olakšava rad naodabiru obavijesti. Za učinjene usluge knjižničari zahtijevaju odkorisnika određenu protuuslugu. Obično sekorisnici - znanstveni djelatnici, koji se obilnokoriste uslugama knjižnice, zamole da potpišuizjavu kojom se obvezuju da će jedan primjeraksvojega djela dostaviti knjižnici (preprint, posebanotisak rada ako je rad tiskan u serijskojpublikaciji). Takva uzajamnost između davalaca građe injegovih korisnika u arhivskoj je djelatnostiprihvaćena odavna, pa arhivske knjižnice imajureprezentativne zbirke građe, stvorene u cijelostiili djelomično na osnovi darivanja. Koliko će korisnici poštovati takav odnos premaknjižnicama teško je prosuditi, jer se za stvaranjeodređenoga znanstvenog rada koristi višeknjižnica, arhiva i srodnih obavijesnih ustanova. Zaživi li običaj da znanstvenici svoj radobvezno dostavljaju onoj knjižnici u kojoj sudobivali obavijesti i građu, stvorit će se novi oblik

nabave građe odnosno popunjavanja knjižničnogafonda. Pojedinci su i dosad svoje radove, uzobveznu posvetu, dostavljali knjižnici kojom su seslužili. S takvim se primjercima postupa kao i sasvim sličnim darovima, a u kataložnoj obradbipojedine knjižnice autorsku posvetu navode nakraju napomene o primjerku. Tržišni odnosi i jaka marketinška djelatnostdovode u knjižnice velik broj korisnika kojimaobavijesti i građa služe u komercijalne svrhe.Korisnik tako osigurava za sebe materijalnu koristpa knjižnice takvim korisnicima naplaćuju svojeusluge. Naplata takvih usluga nije potpuno prihvaćena uknjižničarstvu, ali određene knjižnice, napose onekoje su se specijalizirale za određeno područje, sveviše tako posluju s komercijalnim korisnicima.Tom novom djelatnošću knjižnica, postupakpretraživanja i slanja obavijesti prerastao je uposebnu industrijsku granu .

Kako bi se osigurala sredstva za zaštitu građekoja se koristi u komercijalne svrhe, cijena usluge

ustupanja građe određuje se prema dogovorenimparametrima .

REFERALNA DJELATNOSTU KNJIŽNICAMA Referalnu djelatnost knjižnice obavljaju ondakad korisnika samo obavještavaju o određenomizvoru podataka, ali mu ne osiguravaju građu.Takva obavijest, primjerena korisničkom upitu,oslanja se na referentnu zbirku knjižnice, skupnekataloge i znanje knjižničara. Referalna se djelatnost djelomice obavlja imeđusobnom suradnjom knjižnicâ, i s drugimposjednicima obavijesti te s pojedincima kojima jepodručje za koje se obavijest traži, blisko. Pojedine veće knjižnice stvaraju posebnereferalne službe koje nastoje nabaviti što višesekundarnih i tercijarnih publikacija. Jednako se tako zalažu da iz ostalih knjižnica naužemu i širem području u knjižnicu pristigne štoviše podataka o građi važnoj za znanost i

tehnologiju.

STUDIJSKI ODJEL Knjižnice koje s obzirom na svoj fond spadaju uskupinu općih knjižnica, stvaraju posebne jediniceknjižničnoga fonda za određeno znanstveno ilistručno područje - studijske odjele. I zdvajanjem područja koje će se, s obzirom nanabavu građe i prikupljanje obavijesti, posebnopratiti, studijski se odjeli mogu uspostaviti i uspecijalnim knjižnicama. Studijski odjel zahtijevaposeban postupak u nabavnoj politici, a građa kojuima temeljito se obrađuje. Studijski odjeli u knjižnicama omogućujukorisnicima da građu za određeno uže područjepronađu na jednomu mjestu. S obzirom na knjižničarsku literaturu, studijskeodjele trebale bi otvoriti knjižnice koje imajumatičnu namjenu. Zadovoljavajući takav zahtjev,knjižnice njeguju i nabavljaju knjižničarskuliteraturu (npr. Knjižnice grada Zagreba - Zbirkabibliotekarske literature, Nacionalna i sveučilišna

biblioteka u Odjelu za bibliotekarstvo,dokumentaciju i informacije - BDI, bivši Referalnicentar Sveučilišta u Zagrebu, danas Institut zainformacijske znanosti, u zbirci literature iz širegpodručja informacijskih znanosti).

PREDSTAVLJANJEKNJIŽNI ČNE GRAĐE Izložbe knjižnične građe, književne večeri ipredstavljanje različitih izdanja, uz neizravne iizravne obavijesti o novoj građi, još su jedan oblikširenja obavijesti kojim se posebno ostvarujezadaća knjižnicâ - poticanje na korištenjeknjižnične građe i usluge te stvaranje čitateljskihnavika.

Izložbe knjižni čne građe Izložbe knjižnične građe svojevrsno su širenjeobavijesti. Uz stalne izložbe na kojima se, uprostorijama za korisnike, izlažu nove publikacije

pristigle u knjižnicu, priređuju se i tematskeizložbe, obično u povodu kakve obljetniceuglednika iz kulturnoga, znanstvenoga ilidruštvenog života. Takve izložbe mogu postati istalne, ali su uglavnom povremene. Na njima sepredstavljaju publikacije iz vlastitog fondaknjižnice, a prema opsegu mogu biti šire i uže. Knjižnice priređuju i velike izložbe u vlastitimposebnim prostorijama ili izvan njih. Mogu ihpriređivati samostalno ili u suradnji s drugimknjižnicama i ustanovama. Velike izložbezahtijevaju temeljitu pripremu koja obuhvaćaistraživanje građe i plan izlaganja, pa se za takveizložbe obično poziva stručna osoba. Povod inamjera predstavljanja knjižnične građe ne morase uvijek podudarati s temom izložbe. Često su to idrugi elementi karakteristični za knjižnu građu,primjerice knjižni uvezi, ilustracije ili što drugo.Za takve se velike izložbe izrađuje i popratnikatalog s opisom izložaka, uvodom u kojem seobjašnjavaju razlozi za postavljanje upravo takveizložbe, te elementi u samoj građi.

Književne ve čeri i predstavljanjepublikacija

Pojedine vrste knjižnica tradicionalno priređujuknjiževne večeri na kojima se korisnici-čitateljisusreću s jednim autorom-piscem ili s više njih.Književne se večeri priređuju u prostorijamaknjižnice ili u većim javnim dvoranama. Povod zatakve susrete nova je knjiga određenog autora,omiljenost kojega autora među korisnicima ilikakva autorska obljetnica. Književne večeri, uzčlanove knjižnice, privlače i druge posjetitelje, paone katkad utječu na priljev novih korisnika. Uobičajeno je da prigodni uvodni govor naknjiževnoj večeri održi knjižnični djelatnik.Pritom treba imati na umu da su posjetitelji došlizbog autora, pa uvodni govor treba biti kratak ijasan. Uspjeh se književne večeri, uz dobrupripremu (odabir gosta, odabir ulomaka začitanje), očituje i u broju pitanja koja sepostavljaju gostu. Kao i u svim sličnim prigodama,ponašanje je posjetitelja nepredvidivo pa se i na tovalja pripremiti unaprijed. Književne večeri mogu

biti posvećene i autoru koji više nije živ, iliodređenome književnom pravcu. U takvimslučajevima knjižnice surađuju s dramskim idrugim umjetnicima koji predstavljaju autorovodjelo. Tako se može predstaviti i djelo stranogautora koji ne prisustvuje književnoj večeri, amože se prirediti, a to se često i radi, umjetničkaizvedba za prisutne autore. Prvo se predstavljanje određene publikacijeuobičajilo u novije doba. Priređuju ga uglavnomnakladnici i izdavači, ali često i knjižnice, same ilizajedno s nakladnicima i izdavačima. Za razlikuod književnih večeri, prvo je predstavljanjeprimjereno svim vrstama knjižnica, a često sepriređuje u knjižničnim prostorijama. Odabirpublikacije pritom se nameće sam po sebi, no akopredstavljanje priređuje knjižnica, važan je odabirosobe koja će predstaviti publikaciju. Poput književnih večeri, prva su predstavljanja,uz to što su oblik prigodna obavješćivanja oodređenoj publikaciji, istodobno i dragocjenasuradnja s autorima, nakladnicima, a takva jesuradnja važna svakoj knjižnici. Različitim

oblicima predočavanja knjižnične građe, knjižnicai sebe i svoj fond predstavlja sredini u kojojdjeluje i zbog koje je i ustanovljena.

IZDAVA ČKA DJELATNOSTKNJIŽNICA Najskromniju izdavačku djelatnost imajuknjižnice koje umnažaju biltene prinova i razašiljuih svojim korisnicima, drugim knjižnicama pa išire. Vezano uz građu koja se nalazi u fonduknjižnice, objavljuju se: tiskani katalozi za cijeliknjižnični fond ili pojedine njegove dijelove, a sobzirom na određene osobitosti građe tiskaju se ikatalozi izložaba te bibliografije koje se izrađuju uknjižnici. Knjižnice objavljuju i pretiske vrijednihpublikacija iz svojega fonda. Pripremaju se iobjavljuju edukacijska izdanja, primjerice različiteupute, pravila i klasifikacijske tablice. Uz takvaizdanja, knjižnice objavljuju i druge vrstepublikacija, samostalno ili u suradnji s drugim

knjižnicama ili ustanovama. Za ukupan se knjižnični fond malokad tiskajukatalozi, no za pojedine njegove dijelove često. Tosu prije svega katalozi rijetke i stare knjige,katalozi periodičnih publikacija ili starije posebnegrađe (zemljopisne, glazbene). Pretiske vrijednihizdanja objavljuju same knjižnice, ili paknakladnici u suradnji s njima. Pojedine knjižnice usastavu često sudjeluju u izdavačkoj djelatnostisvojih matičnih ustanova, redovnoj ili povremenoj.

Zbog svega toga knjižnični djelatnici morajusvladati tehniku ispravljanja teksta (poznavanjekorektorskih znakova) i druge poslove vezane uzizdavačku djelatnost. U knjižnicama koje imaju jače razvijenuizdavačku djelatnost imenuje se stalan urednički iizdavački odbor (ili drugo tijelo), a u onima kojese izdavačkom djelatnosti bave povremeno, takvase tijela imenuju za svaku publikaciju posebno.Odgovorni urednici za knjižnična izdanja običnosu rukovoditelji knjižnica.

KORISNICI KNJIŽNICA INJIHOVO POUČAVANJE Rad s korisnicima, obavijesna djelatnost, kao iukupan rad u knjižnici, ima jednu namjenu -posredovanje između knjižnične građe i njezinihkorisnika. Potencijalni korisnici knjižnične građe ujednoj zemlji, svi su njezini građani. Stvarnikorisnički krug mnogo je uži pa ga knjižničarisvojim djelovanjem nastoje proširiti. Tipologijakorisnika zasniva se na različitim kriterijima, nokorisnici se uglavnom razlikuju s obzirom nanjihovu potrebu:

• da razumiju dostupno javno znanje iovladaju njime;

• da prevladaju životne teškoće; • da tragaju za smislom pojavne stvarnosti

odnosno svijeta i života.

Na osnovi toga razlikuju se: obavijesno čitanjekojemu je svrha pronaći, uočiti i razumjetiobavijest, čitanje za razonodu koje teži

zadovoljstvu i opuštenosti, spoznajno čitanje(kognitivno) tijekom kojega se čitatelj pita ikritički vrednuje tekst, te literarno čitanje ukojemu se traži red i smisao u svijetu, a pročitantekst izaziva umjetnički doživljaj. Sve se te vrste čitanja obično prožimaju, a njimase bavi teorija čitanja i čitatelja. Teorijski pristupičitanju zanimljivi su i knjižničarstvu i ono ihproučava, primjenjujući pritom metode različitihznanosti. U proučavanju korisnika - čitatelja,knjižničarstvo se priklanja psihologiji pa određuječetiri osnovna tipa odraslih čitatelja:

• funkcionalno-pragmatičan, • osjećajno-fantastičan, • razumsko-intelektualan i • literaran tip.

Potrebe i navike djece korisnika također seproučavaju, a djeca se razvrstavaju u tipovekorisnika prema dobi. Proučavanje tipova korisnika i drugih osobitostikorisničkog kruga ili zajednice korisnika unutarknjižničnoga sustava, poseban je zadatak kojemu

suvremena knjižnična znanost posvećuje sve većupažnju. Knjižnična praksa poznaje različite oblikepomaganja i poučavanja korisnika. Poučavanje korisnika u svakoj knjižnici počinjeveć od prvotne obavijesti o načinu korištenjaknjižničnoga fonda. Uz usmene obavijesti, panoi,plakati, natpisi na katalozima i njihovim ladicamaposeban su oblik edukacije. Knjižnice čestopoučavaju preko tiskanih vodiča koje korisnicidobivaju tijekom prvog posjeta knjižnici. Pronalazeći na korisnikov zahtjev kataložnuobavijest, knjižničar-informator nastojat ćekorisnika istodobno i poučiti. No dobropripremljen oblik poučavanja korisnika zahtijevaodređene programe, mjesto i vrijeme zapoučavanje te razvrstavanje korisnika u određeneskupine. Pretpostavka da je jednostavno služiti seknjižnicom i njezinim fondom, velika je zabluda iknjižničara i korisnika. Sposobnost služenja knjižničnim uslugama bezstručne pomoći ne stječe se lako pa je stogapotrebno postupno i neprestano poučavanjekorisnika knjižnice, od dječje i školske do zrele

dobi. Poučavanje korisnika još nije potpunozaživjelo u knjižnicama, pa je to jedan od prvihzadataka u sređivanju knjižničnoga poslovanja,napose s obzirom na mnogobrojne mogućnosti,tehnike i medije kojima danas knjižnica raspolaže.

Poučavanje korisnika znanstvenihobavijesti

Poučavanje korisnika primjereno je radu svihvrsta knjižnica. Budući da u nas još nijeprihvaćeno sustavno poučavanje korisnika koje bizapočinjalo u dječjoj dobi i trajalo cijeli život,težište je poučavanja korisnika znanstvenihobavijesti na visokoškolskim i sveučilišnimknjižnicama. Za razliku od pojedinačne poduke, takvopoučavanje obuhvaća određene skupine studenata(određenu studijsku godinu ili semestar,postdiplomante), ali i skupine nastavnika iistraživača. Uvriježio se običaj da se studentiupoznaju s radom knjižnice na svojemu fakultetuodmah nakon upisa odnosno na samom početku

studiranja. Tijekom prvog posjeta knjižnici studentima seobjašnjava način korištenja građe, obavijesnihpomagala i čitaonice, i upoznaje ih se sa svimslužbama i uslugama koje su im na raspolaganju.Istraživanja su pokazala da takav načinupoznavanja s knjižnicom nije posve djelotvoranjer započinje prerano i ne zadovoljava pojedinačnepotrebe korisnika. Visokoškolske knjižnicesmatraju ga tek uvodnim upoznavanjem koje setijekom studija sustavno nadopunjuje. Svrha poučavanja i nije u tome da se studentupozna s knjižnicom kao mjestom okupljanja iučenja (iz vlastita udžbenika ili udžbenikaposuđenog u knjižnici), već da ovlada svimraspoloživim izvorima i uslugama koje mu onapruža. Zbog toga edukacija mora imati jasan isadržajan program prema kojemu korisnicinajprije nauče kako pronaći obavijest uknjižničnim katalozima i bazama podataka, apotom i kako se služiti svim sekundarnim itercijarnim publikacijama, bibliografskim i drugimmrežama.

Korisnici se trebaju upoznati s vrstamaznanstvenih publikacija i njihovim oblikovanjem.Postupnim poučavanjem primjerenim metodama(različit pristup svakoj pojedinoj studijskojskupini) stvara se u korisnika knjižnice osjećajsigurnosti jer se tako upoznaje sa svimraspoloživim izvorima. Uspjeh tako provedenapoučavanja provjerava se završnim ispitom -testom u koji treba uključiti sve studente, a testtemeljiti na određenom nastavnom predmetu(najbolje na metodologiji znanstvenog rada). Poučavanje korisnika vezuju knjižnice uz svojeobavijesne ili razvojne službe, a u edukaciji možesudjelovati više knjižničara i voditelj. Važno jepritom ne poučavati studenta o knjižničarstvu, većo tome što su znanstvene obavijesti i znanstvenepublikacije i kako ih najlakše i najbrže dobiti. Zakorištenje znanstvenih obavijesti svoje korisnikepoučavaju i specijalne knjižnice koje povremenopriređuju i edukacijska predavanja. Uz neposrednu poduku, korisnici se posredno istalno poučavaju pomoću različitih obavijesno-edukacijskih plakata, brošura (vodičâ kroz

knjižnicu), i drugim obavijestima. U sklopu programa UNISIST, Unesko je 1977.objavio priručnik Education and training of usersof scientific and technical information, namijenjennastavnom osoblju (knjižničarima) zaduženom zapoučavanje korisnika. U poučavanju korisnikabitno je lučiti obrazovanje od snalaženja uknjižnici.

VIII.

ČUVANJE I ZAŠTITAKNJIŽNI ČNOGAFONDA

Čuvanje knjižnične građe jedan je od osnovihzadataka knjižnice pa je briga o svakom primjerkuiz vlastitog fonda (da se ne uništi ili ne otuđi)sastavni dio knjižničnoga poslovanja. Knjižnični je fond osnovno sredstvo u svakojknjižnici pa ga treba neprestano održavati. Nažalost, materijal od kojega je knjižničnagrađa napravljena dotrajava i podložan jerazličitim štetnim djelovanjima - fizikalnim(radijacijska energija poput svjetla, topline idrugih vrsta zračenja), kemijskim (atmosferska

onečišćenja i onečišćenja sadržana u samommaterijalu) i biološkim (bakterije, gljive, insekti,glodavci i čovjek). Stoga je posebno važno zaštititi knjižničnugrađu. Važno je također knjižničnu građu smjestitiu prostore osigurane od poplava te pravilnopostaviti i stalno nadzirati protupožarni sustav. Knjižnično osoblje treba biti osposobljeno zabrze i stručne postupke u slučaju ratnih razaranja ielementarnih nepogoda, a svaka knjižnica trebaimati pravilnik o načinima osiguravanjainventarnih knjiga, kataloga i vrijedne građe tepostupcima i njihovu redoslijedu u timokolnostima. Tri su osnovne skupine mjera za zaštituknjižnične građe: administrativno-tehničke,preventivne i kurativne. Administrativno-tehničkim mjerama, uskopovezanim s korištenjem građe, određuju sepravila ponašanja korisnika i knjižničnoga osobljaprema građi i sprečava se njezino nepotrebnooštećivanje. Oslanjajući se na prvu skupinu mjera,

preventivnim se mjerama unaprijed zaštićujeknjižnična građa. Pravilnom čuvanju knjižnične građe naposepridonosi način njezina smještaja, i u spremištimai u slobodnom pristupu. Mnogim su ispitivanjima utvrđeni najpovoljnijiuvjeti pohrane knjižnične građe, kojima se štetniutjecaji svode na najmanju mjeru ili čak potpunoisključuju. Među ostalima, to su:

• temperatura od 16 do 18°C (u radnimprostorijama 18*20°C);

• relativna vlaga zraka od 50 do 60%; • stalno pročišćavanje zraka (mehaničko ili

uređajima za pročišćavanje zraka); • čiste i zračne prostorije koje, međutim, ne

smiju biti izložene izravnom utjecajusunčevih zraka.

Za građu posebne vrste treba osigurati druge,njoj primjerene uvjete, pa se tako fotodokumentipohranjuju u prostorije s relativnom vlagom zrakaod 40 do 50%, a za vrlo osjetljive ili vrijedne

zvučne dokumente temperetura bi trebala biti od 7do 10°C, a vlažnost zraka 45-65%. U zaštiti knjižnične građe danas se uvelike rabereprografske tehnike, napose snimanje građe namikrooblike. Uz to što se time postiže boljadostupnost knjižnične građe, smanjuje prostor zapohranu i stvara više kopija kataloga dostupnihkorisnicima, izradba mikrooblika važan je oblikzaštite građe, a mikrofilm se napose koristi uzaštiti rijetke i vrijedne građe te novina. Kurativnim se mjerama popravljaju oštećenjanastala zbog pogrešnog rukovanja i neprimjerenogodnosa knjižničnih djelatnika ili korisnika premagrađi, ili pak oštećenja nastala štetnimdjelovanjem izvana, kojima je izložen materijalknjižnične građe. Osnovno je pravilo u zaštiti knjižnične građepravilno rukovanje tijekom smještaja i uzimanjagrađe s polica. Građu treba pažljivo izvlačiti ismještati na police tako da se razmaknu primjerciizmeđu kojih se publikacija smješta. Ako se građa u korištenju lakše ošteti, takvaoštećenja treba odmah popraviti, a to rade

djelatnici koji građu izdaju korisnicima ili za toodređeno pomoćno osoblje (manipulanti). Gornji i donji redovi građe trebaju od poda ilistropa biti razmaknuti bar nekoliko desetakacentimetara. Nakon izvlačenja publikacije, niztreba poravnati, a na njegovu kraju postavitidržače za knjige ili nekoliko vodoravnopostavljenih publikacija. Tako se postupa i snepopunjenim redom publikacija na polici. Da bi se knjižnični fond što bolje održavao,prostorije u kojima je građa smještena moraju bitidovoljno svijetle i prozračne, s najpovoljnijomvlažnosti zraka. Vlažnost zraka provjerava se higrometrima(spravama za mjerenje) koji se drže u spemištu(higrometar, polimetar, higrograf, psihrometar). Čistoća je jedan od prvih uvjeta očuvanja izaštite građe pa se prostorije za pohranuknjižnične građe redovito liče i čiste. Dezinfekcijom, dezinsekcijom i deratizacijomknjižnični se fond štiti od štetna djelovanja (iuništavanja) različitih nametnika i glodavaca.

Za zaštitu od požara u svim se spremištimapostavljaju protupožarne sprave kojima seispravnost stalno provjerava. Da bi se izbjegle moguće poplave, u spremišne seprostorije ne postavlju vodovodne cijevi i cijevi zagrijanje. Ako su ipak ugrađene, treba ih redovitoprovjeravati. Unatoč svim mjerama zaštite, pojedini (osobitostariji) primjerci publikacija "obolijevaju". Zaliječenje takvih vrsta oštećenja danas postojeizvrsna sredstva, a stariji se primjerci građekonzerviranjem zaštićuju za dulje vrijeme.

UVEZ KNJIŽNI ČNE GRAĐE Knjižnična se građa većinom sastoji oduvezanih primjeraka. Čestom se uporabom uveziraspadaju (odljepljuju), i ne mogu se zalijepitiobičnim ljepilom (selotejpom ili kojim drugimljepilom). Osobito se oštećuju primjerci građe umekom uvezu. Takve primjerke treba izdvojiti idati na ponovno uvezivanje, nastojeći pritom dagrađa zadrži svoj prvotni izgled.

Prije no što se uveže, svaki se primjerak građemora pomno pregledati jer se može dogoditi da seuveže publikacija kojoj nedostaju stranice.Serijske publikacije usto još treba i prebrojiti da sene bi dogodilo da se uveže nepotpuno godište. Građa se u knjigovežnicu obično dostavlja spopratnim popisom u dva primjerka, a trećiprimjerak zadržava odjel za pripremu uveza ili seodlaže u kartoteku građe na uvezu. Knjigoveža u dogovoru s knjižničarom odabireuvez i vrstu slova, a za serijske publikacije rabipripremljene uzorke kako bi se sva godištaodređene publikacije jednako uvezala. Uvezanagrađa vraća se s jednim primjerkom popisa kojiovjerava knjigoveža (treći primjerak popisa ostajeu knjigovežnici), da bi se prema signaturi spoleđine naslovne stranice mogle ispisatinaljepnice sa signaturom. Kod preliminarnog uveza nove građe(zaštićivanje plastičnim omotima, učvršćivanjekorica i slično), u knjigovežnici je dobro izmjeritisve uvezane knjige radi statističkog iskazivanjadužinskih metara koje zauzima prinovljena građa.

Velike knjižnice imaju knjigoveške radionice ukojima se obavljaju svi knjigovezački poslovi.Osim oštećenih knjiga koje se krpaju, uknjigovežnicama se redovito uvezuju kompletiserijskih publikacija i to svih publikacija koje senalaze u fondu ili samo izabrani dio. Knjigovežnice obavljaju i druge poslove zaknjižnicu, primjerice izrezuju (i perforiraju)kataložne listiće, pregradne listiće, izrađuju omoteza brošure ili za koju drugu vrstu publikacije,izrađuju kutije za kartoteke. Knjižnice kojenemaju vlastite knjigovežnice, povjeravaju teposlove ili knjigovežnicama u većim knjižnicamaili općim knjigovezačkim radionicama. Uvez građe bitan je element njezine zaštite paknjigovežnice u knjižnici imaju važno i odgovornomjesto.

RESTAURIRANJE IKONZERVIRANJEKNJIŽNI ČNE GRAĐE Restauriranjem se oštećen primjerak knjižničnegrađe dovodi u prvotno stanje. Konzerviranjem,idućim postupkom restauriranja, onemogućuje sedaljnje štetno djelovanje. Konzerviranjem suobuhvaćeni i neoštećeni primjerci, kao preventiva.Takvom se zaštitom građe započelo tek koncem19. stoljeća. Tijekom restauriranja treba pripaziti da se neoštete pojedine vrste materijala. Popravkom se nesmije oštetiti ni jedan dio teksta, a oštećeni sedijelovi popravljaju istovjetnim materijalom (papirpapirom, pergament pergamentom). Konzerviranje se obavlja kemijskim sredstvima.Pritom treba paziti da kemijska sredstva ne oštetematerijal građe, ali moraju uništiti svemikroorganizme, u bilo kojem da su stadiju života.Njegovo djelovanje treba biti trajno, a osobito jevažno da je postupak jeftin.

Za konzerviranje knjižnične građe upotrebljavase timol, klortimol, a u širokoj je primjeni iformalin. Postupak se izvodi uz visoketemperature. Za različite mrlje koje se ne mogu uklonitiobičnom mlakom vodom, koristi se hidrogen,ugljikotetraklorid, benzin, kalijev perborat ioksalna kiselina. Od 30-ih godina ovoga stoljeća, za očuvanjestarih novina i časopisa primjenjuje se laminacija.U tom se postupku list građe stavlja između dvijuplastičnih folija, kao u sendvič, a zatim se ulažeizmeđu dviju zagrijanih ploča kojima se folijepričvršćuju preko obiju stranica lista. Tek malibroj knjižnica ima vlastite radionice zarestauriranje i konzerviranje, pa se za takvu zaštituobraćaju radionicama u Nacionalnoj i sveučilišnojbiblioteci u Zagrebu, Državnom arhivu Hrvatske iHAZU-u.

ZAŠTITA KNJIŽNI ČNEGRAĐE SPOMENIČKEVRIJEDNOSTI Određeni primjerci knjižnične građe, a katkad icijele knjižnice, sastavni su dio kulturnoganaslijeđa određene zemlje. S tom se građompostupa kao sa spomeničkom baštinom, papodliježe zakonskim odredbama o zaštitispomenika kulture. Na međunarodnom planu Unesko je ustanovioosnovna načela na kojima valja zasnivati zaštitukulturnog naslijeđa. Načelo prepoznavanjanacionalnog identiteta treba pomoći u otkrivanjunacionalne kulturne baštine, utvrđivanju načinanjezina čuvanja i zaštite te metoda njezinavrednovanja, a načelo kozmopolitizma trebaosigurati načine utvrđivanja, čuvanja i zaštitesvjetske kulturne baštine. U zaštiti knjižnične građe koja ulazi u sklopspomenika kulture, odnosno nacionalne kulturnebaštine, primjenjuju se međunarodni standardi i

propisi, ovisno o gospodarskom i društvenomrazvoju određene sredine. Postupci u zaštiti kulturne baštine dinamični su ivrlo osjetljivi, a njima, uz ostalo, valjaonemogućiti nedopuštenu trgovinu odnosnopljačku kulturne baštine . U knjižničnu građu, koja u određenoj sredini, pačak i na svjetskoj razini, može imati obilježjespomenika kulture, uvrštavaju se:

• rukopisi (izvornici); • stare rukopisne knjige; • stare i rijetke tiskane knjige (prvotisci, sve

rijetke knjige sačuvane u malom brojuprimjeraka, hrvatske i južnoslavenskeknjige tiskane do polovice 19. stoljeća);

• sva građa kojom se posvjedočuje duhovnostvaralaštvo određenog naroda;

• cijele knjižnice kao svjedočanstvo radapojedinih ustanova ili sredine u kojoj sunastale.

Osnovni su zadaci u zaštiti takve građe, o čemuu nas brine Nacionalna i sveučilišna biblioteka:

• bilježenje građe koja ima obilježjespomenika kulture;

• sustavno prikupljanje takve građe (uizvorniku ili u kopiji);

• bibliografska obradba; • popisivanje knjižnica koje se kao cjelina

mogu smatrati spomenikom kulture; • upisivanje takve građe u regionalnom

zavodu za zaštitu spomenika kulture; • osiguravanje odgovarajućih uvjeta za

pohranu spomeničke građe; • osiguranje od krađe, elementarnih

nepogoda i ratnih razaranja; • restauriranje oštećenih dijelova te građe.

REVIZIJA KNJIŽNI ČNOGAFONDA Riječ revizija (nastala od latinskih riječi re ividere što znači opet pogledati) u knjižničarstvu

označuje sustavan pregled knjižničnoga fonda radiutvrđivanja njegova stvarnog stanja i usporedbestvarnih jedinica s odgovarajućim zapisima uinventarnim knjigama i katalozima. Revizijom seprovjerava nedostaje li što od inventariziranegrađe, je li što oštećeno (i zbog toganeupotrebljivo) i ima li svaka jedinicainventarizirane građe odgovarajući zapis. Zakonske se obveze, proizišle iz Zakona oknjigovodstvu, odnose na stanje i vrijednost fonda,u sklopu inventure osnovnih sredstava knjižnice.Knjižnična revizija ima, međutim, mnogo šireznačenje. Revizija može biti opća i djelomična. Provodise u određenim vremenskim razmacima, a najboljeju je obaviti kad knjižnica ne radi s korisnicima ilikad je posjećuje manji broj korisnika. Revizija seprovodi u četiri faze:

1. priprema za reviziju; 2. neposredan uvid u knjižnični fond(ili njegov dio) i usporedba sasređenim popisima građe;

3. izradba dokumentacije o reviziji; 4. sređivanje i analiza prikupljenihpodataka te sređivanje podataka uknjižničnim katalozima.

Prva faza, priprema za reviziju, započinjemnogo prije druge faze - samog postupka revizije.Treća i četvrta faza slijede odmah nakon obavljenauvida u knjižnični fond. U reviziji sudjeluju svi knjižnični djelatnici; umanjim knjižnicama u svakoj reviziji, u većima seizmjenjuju.

Priprema za reviziju Priprema za reviziju obuhvaća u prvome reduizradbu plana kojim se utvrđuje vrijeme potrebnoza pripremu revizije i trajanje same revizije,metode revizije, te određuju knjižnični djelatnicikoji će obavljati reviziju i članovi komisije zareviziju. Ako je potrebno, za taj se posao određuje višeradnih ekipa, njihov sastav i konkretni zadaci.

Primjerice, prva ekipa treba obaviti reviziju udijelu spremišta sa signaturama 2000-5000, iliUDK skupine 330-37, te skupine 9. Određuju se iknjižničari koji trebaju srediti rezultate revizije.Članovi ekipa koje obavljaju reviziju pripremajulistove čistoga papira, olovke i druga potrebnapomagala (npr. popise s ispisanim brojevima ilisignaturama). Ako revizijom nije obuhvaćen cijeli fond,određuju se prostorije u kojima će se ona obavljati.Neposredan uvid u knjižničnu građu obavlja se utočno određeno vrijeme, o čemu treba pravodobnoobavijestiti korisnike. U pripremnoj fazi treba što više knjižničnegrađe povući u spremišta. To znači da svu zaostaluknjižničnu građu treba što prije složiti na police.Potrebno je također uložiti sve kataložne listiće,posebno u mjesni katalog.

Neposredan uvid u knjižni čni fond U spremištu se revizija obavlja uspoređivanjemstanja građe na policama s podacima u mjesnom

katalogu (uobičajen i najbolji način). Akoknjižnica nema mjesni katalog, revizija se obavljas pomoću knjige inventara. Budući da se zbogčestih revizija knjige inventara oštećuju, revizijase može obaviti i s pomoću unaprijedpripremljenih kartona ili se tijekom revizijeispisuju listići za publikacije na policama ipublikacije koje su na posudbi. Ovisno o tome koje kataloge knjižnica ima,izabrat će se i odgovarajuća radna metoda.Najčešće se stvarne knjižnične jedinice sravnjuju spodacima u mjesnom katalogu, a ako knjižnicanema mjesni katalog, s podacima u knjiziinventara ili pak s pomoću unaprijed pripremljenihlistića s podacima. Tijekom revizije s pomoću mjesnog katalogauspoređuje se stanje građe na policama s podacimau tom katalogu. Ako publikacija nije na polici, njezina se signaturaupisuje na list papira s naznakom Nema knjige.Ako je publikacija na polici ali nema listića umjesnom katalogu, njezina se signatura upisuje nadrugi list papira s naznakom Nema listića a

publikacija se uklanja s police i odnosi u radneprostorije. Revizija s pomoću knjige inventara obavlja setako da se sa svake publikacije pročita njezininventarni broj koji se obilježuje određenimznakom u knjizi inventara. Kartoni za reviziju podijeljeni su na 500iscrtanih kvadratića u kojima su upisani brojevi od1 do 499. Inventarni brojevi publikacija s policaprecrtavaju se (ili zaokružuju) na kartonimaplavom olovkom. Revizija se, napose u manjim knjižnicama iliknjižnicama koje nemaju kataloge, može provesti is pomoću listića koji se izrađuju za svakupublikaciju na polici, a sadrže samo osnovnepodatke. Za sve publikacije ispisuje se listić

plavom olovkom, a on uz osnovan opis sadrži isignaturu i inventarni broj. Tako se istodobnostvara i osnovni katalog. Nakon što se utvrdi stvarno stanje na policama,ispituju se zaduženja. Kad se revizija obavlja s pomoću mjesnogkataloga, popis s naznakom Nema knjige može se

provjeravati svakoga dana, a pritom se precrtajusignature posuđenih publikacija. U ostala tri revizijska postupka zaduženja seprovjeravaju tek nakon što je obavljen neposredanuvid u građu u spremištu. Iz inventarnih knjiga popišu se podaci zapublikacije koje nisu označene; na kartonima se izzaduženja (crvenom olovkom) zaokruže iliprecrtaju brojevi inventara zaduženih knjiga; upostupku s listićima za zadužene publikacije, listićse ispisuje crvenom olovkom. Za publikacije koje se ne pronađu, a podaci onjima provjeravaju se ili u inventarnoj knjizi ili ukatalogu (ako su izrađivani listići), ustanovljuje seda doista nedostaju iz knjižničnoga fonda. Ako se revizija obavlja s pomoću mjesnogkataloga, publikacije kojima nedostaju listićiodnose se u radne prostorije gdje knjižničar, kojisređuje stanje građe nakon revizije, provjeravamatični katalog i druge kataloge. Ako pronađelistić u svim katalozima, umnoži se samo listić zamjesni katalog, a ako listić nedostaje u kojem odostalih kataloga, umnoži se onaj koji još nedostaje.

Ako za određenu publikaciju uopće nema listića,ona se predaje katalogizatorima na stručnuobradbu. Taj se posao može obavljati istodobno spregledom spremišta, ali ga je bolje obaviti nakonneposredna uvida u knjižničnu građu, jer se listićmože pronaći naknadno ako je, primjerice,pogrešno uložen u katalog. Treba obratiti pažnju ina vrijeme ulaska knjige u spremište jer se možedogoditi, ako se radi o novijoj građi, da njezinilistići još nisu umnoženi i uloženi u kataloge. Tijekom neposredna uvida u građu, oštećeneknjige koje se šalju na uvezivanje svrstavaju se uposebnu skupinu, a njihove se signature upisuju upopis s naznakom Za uvez. Osim ustanovljivanjastvarnoga stanja građe, u nekim se vrstamaknjižnica revizija ujedno koristi i za pročišćavanjefonda odnosno za provjeru njezine sadržajnevrijednosti. Pritom se primjenjuje tzv. trijaža, postupak kojinije primjeren velikim nacionalnim iopćeznanstvenim knjižnicama. Primjereniji ješkolskim, visokoškolskim, specijalnim pa ipučkim knjižnicama.

Trijaža može biti rutinska (stari udžbenici,zastarjela stručna literatura, literatura koja višenije zanimljiva korisnicima), pa je građu lakoizlučiti. Međutim trijaža se može provesti i zbogideološkopolitičkih razloga. Tomu se knjižničaritrebaju suprostaviti jer, kako je već naznačeno,profesionalna etika ne dopušta knjižničaru da budecenzor. Građu koja je izlučena iz fonda treba takođerpopisati, a poželjno je ponuditi je kojoj drugojknjižnici ili spremiti u kutije i odložiti u kakavkutak spremišta. Najnepovoljnije je takvu građuuništiti, ali se kadšto i tako radi. Za otpis ukradene i uništene građe obvezno sepribavlja suglasnost ovlaštene službe. U našoj suRepublici to matične knjižnice.

Izradba dokumentacije o reviziji U trećoj fazi revizije izrađuje se zapisnik otrenutačnom stanju građe i provode odgovarajućeanalize. Osim brojčanih podataka o građismještenoj na policama, iskazuje se broj izdanih

publikacija, publikacija pripremljenih za uvez tebroj publikacija koje su odstranjene iz fonda.Konačno se iskazuje i broj publikacija kojenedostaju. Uz zapisnik, koji potpisuju članovikomisije, sastavljaju se i potpuni popisi za građupredanu na uvez, izlučenu građu i građu kojanedostaje.

Sređivanje i analiza prikupljenihpodataka

Nakon što su sastavljeni svi dokumenti oreviziji a komisija za reviziju i ovlaštena tijeladonijeli odgovarajuće odluke, u inventarnim seknjigama provodi otpis tako da se u odgovarajućerubrike napomene upiše riječ otpis te godina i brojodluke. U popis otpisane građe dodaje se i cijenapublikacije, a ako ona u inventarnoj knjizi nijenavedena, obavlja se procjena, obično premaprosječnoj vrijednosti stranice. Za naznaku otpisau inventarnim knjigama mogu se izraditi i posebnipečati koji se stavljaju i na poleđinu listićamjesnoga kataloga tijekom neposredna uvida u

građu. Za publikacije izdvojene zbog nedostatka listićaizrađuje se, ako to nije učinjeno u drugoj fazirevizije, mjesni listić, ili se one ponovnokatalogiziraju. Ako je publikacija predana na uvez,taj se podatak nakon uveza naznači u odjeljkunapomena u inventarnoj knjizi, što utječe napovećanje njezine cijene. Za publikacije koje su otpisane, bilo tijekomtrijaže ili zato što nedostaju, povlače se listići izsvih kataloga. Taj posao treba obaviti što prije jerlistići u katalogu za građu koje više nema uknjižničnomu fondu samo zbunjuju korisnike iotežavaju rad knjižničarima na posudbi. Prema određenim uputama za provođenjerevizije, smatra se mogućim istodobno povućilistiće iz svih kataloga, odnosno provjeriti ihtijekom neposredna pregleda građe u spremištima.No u praksi je to gotovo nemoguće provesti, a nijeni opravdano jer se do kraja revizije ne zna pravostanje. Ako knjižnica dostavlja kataložne listiće u kojiod skupnih kataloga ili surađuje u stvaranju kakve

zajedničke baze podataka, potrebno je popisatiotpisanu građu koja je prikazana u tom katalogu, ipopis dostaviti knjižnici koja vodi takav katalog dabi mogla povući listiće ili zapise. Knjižnice koje imaju fond duplikatapokušavaju, na osnovi izrađenog popisa otpisanegrađe, naknaditi otpisane i izgubljene publikacije(ali ne i publikacije koje su povučene zbogneaktualnosti). Umjesto povučenih listića zaotpisane naslove, za novouključene istovjetneprimjerke izrađuju se novi listići. Podaci o otpisanim, a željenim naslovima,unose se u kartoteku desiderata, da bi se pokušalinabaviti redovitom nabavom, najčešće uantikvarijatima.

IX.

ZGRADA,PROSTORIJE IOPREMA ZAKNJIŽNICE

Promjene u društvu, nagli razvoj tehnike,znanosti i obrazovanja odrazili su se i na unutarnjiustroj knjižnica ne samo u uspostavi novih službi iusluga za korisnike i njihovu smještaju, već i ureorganizaciji onoga dijela knjižničnog poslovanjakoji se ne zbiva pred korisnicima. Već sepočetkom 20. stoljeća i u izgradnji i u preuređenjuknjižničnih zgrada napušta zastarjeo koncepttrodijelne podjele unutar knjižnice (međusobno

strogo odijeljen dio za građu, dio za osoblje i dioza korisnike). Nastoji se slijediti unutarnja logičnapovezanost protoka knjižnične građe, osoblja ikorisnika kako bi se stručni poslovi obavljali beznepotrebnih zastoja, građa od ulaska u zgradu dospremišrta i korisnika prošla najkraći put, akorisnicima, gdje god se to može, osigurao izravanpristup građi i odgovarajući radni prostori. Za smještaj knjižničnoga fonda i obavljanjesvojega redovnog posla knjižnica mora imatiodređene prostorije. Knjižnice koje djeluju kaosamostalne ustanove moraju imati i odgovarajućuzgradu. Da bi zgrada odgovarala svim zadacima idjelatnostima knjižnice, mora biti izgrađenaupravo za knjižnicu. Nažalost, u nas se rijetko grade zgrade zaknjižnice. Knjižnicama se dodjeljuju zgradeizgrađene za različite namjene, a ni tada čestonema dovoljno novca za odgovarajuće, stručnoutemeljeno preuređenje. Ne obraća se uvijekdovoljno pažnje ni ispunjavanju osnovnihpreduvjeta potrebnih da bi knjižnica uopće mogla

odgovoriti svojoj namjeni (smještaj, veličina,rasvjeta, i slično). Knjižnične zgrade trebale bi biti smještene uslobodnom prostoru, okružene zelenilom, dobrozaštićene od elementarnih i drugih nepogoda idostupne svim korisnicima. Takve zahtjeve trebalebi zadovoljavati i zgrade u kojima knjižnicazauzima tek dio prostora (naprimjer, školske ifakultetske zgrade). Bez obzira na te okolnosti, dodijeljeni položaj iprostor knjižnice trebaju prilagoditi vlastitimpotrebama, poštujući stručna načela u svim fazamapripreme i izgradnje odnosno preuređenja. Da bi dobro poslovala, svaka knjižnica moraimati:

• prostorije za korisnike knjižnice iknjižnične kataloge, odnosno računala smogućnošću istodobna pristupa s višemjesta lokalnim i drugim bibliografskim,faktografskim i drugim mrežama;

• prostorije za pohranu i čuvanje svojegafonda, uz obvezno osiguranje

odgovarajućih uvjeta za pohranu raznihvrsta knjižnične građe;

• prostorije za rad knjižničnih djelatnika (zanabavu, prijem i obradbu građe teodržavanje stručnih sastanaka i slično);

• pomoćne i sanitarne prostorije.

Knjižnica mora biti opremljena odgovarajućimpolicama za smještaj knjižničnoga fonda. Vrsta ivisina polica ovise o tome imaju li korisnicislobodan pristup građi ili se građa odlaže uzatvorena spremišta. Uz police, potrebne su iljestve, kolica i košare za prijenos građe. Zasmještaj svojih obavijesnih pomagala (kataloga,kompjutoriziranih baza podataka, zbijenihdiskova), knjižnica mora imati kataložne ormariće(jedan ili više, ovisno o veličini fonda), stolove zaračunala i električne priključke, odgovarajućemape i kutije za pohranu kataloga namikrofiševima, mikrofilmovima, CD-ROM-u, islično. Potrebna je također radna ploha ili stol zaposudbu, na koji se mogu smjestiti kartoteke oposudbi i korisnicima, ili računala i priručni pribor

za strojno vođenje posudbe. Rad na sređivanju i obradbi knjižnične građezahtijeva odgovarajuće radne stolove, pisaćestolove, police za priručno odlaganje građe i zasmještaj knjigâ inventara. Za rad na obradbi građepotrebni su pisaći strojevi odnosno računala. Takobi trebala biti opremljena svaka knjižnica, pa i onanajmanja u kojoj radi samo jedan knjižničar.Suvremenoj knjižnici potrebno je mnogo više, uprvom redu stroj za kopiranje i mikročitač.Knjižnica bez elektroničkog računala danas jegotovo nezamisliva. Tijekom izgradnje ili preuređenja zgrade zaknjižnicu, knjižničari bi trebali surađivati sarhitektima i drugim stručnjacima čije je znanjepritom prijeko potrebno. Iako zamisao o izgradnjinove knjižnične zgrade ne mora uvijek poteći odknjižničara, od njih ipak valja očekivati prvi nacrtplana u kojemu se obično ističe mjesto knjižnice unjezinu neposrednu okruženju i odnos premadrugim knjižničnim i srodnim ustanovama. Natemelju takva opisa predočuju se ciljevi knjižnicekoji ujedno određuju njezinu djelatnost odnosno

službe i usluge za korisnike. Svako planiranjeizgradnje nove knjižnične zgrade (ili planiranjepreinake postojeće) uključuje i dogovor oočekivanu vremenu njezina trajanja, fleksibilnostii mogućnostima dodatna širenja te o posebnimprostornim zahtjevima s obzirom na unutarnjeprostorije i sigurnost građe. Položaj koji se odabire za novu zgradu knjižnicene mora uvijek imati komparativne prednosti, pastoga valja naznačiti i sva uočena ograničenja,napose ona vezana uz imovinskopravne odnose,zahtjeve naručitelja i stvarne mogućnosti naterenu. Studiozno planiranje zahtijeva odknjižničara da naznači predvidivu djelatnostknjižnice (broj korisnika, vrste korisnika, radnovrijeme za korisnike, način korištenja građe),način smještaja i čuvanja građe (vrsta i količinagrađe, uvjeti smještaja građe s obzirom narasvjetu, grijanje, vlažnost), te način osiguranjagrađe koja se daje na korištenje. Knjižničar trebapredvidjeti i teškoće koje se tijekom planiranja iizgradnje mogu pojaviti s obzirom na odobrennovčani iznos i moguće povećanje troškova.

Podatke o ograničavajućim elementima inovčanim sredstvima daje uprava knjižnicezajedno s ulagačima. Sve drugo stručna suknjižničarska pitanja na koja mogu odgovoritijedino odabrane skupine knjižničara. Studijom o izvedivosti plana ispituje se položaji prostorni uvjeti te strukturalne implikacije sobzirom na prostorne uvjete i postavljene zahtjeve.Takva studija mora sadržavati i stručno mišljenje ofinancijskoj izvedivosti plana. Na temelju studije oizvedivosti plana određuje se izvođač radova, a usvim daljnjim fazama pripreme i izgradnjeknjižničari i arhitekti moraju usko surađivati. Ninajbolji arhitekt, pa čak ni onaj koji je već gradiokakvu knjižničnu zgradu, ne može zanijekatipotrebu za prisutnošću knjižničara, kao što niknjižničar, kojemu će na prvom mjestu bitifunkcionalnost zgrade, neće biti posve zadovoljanne bude li zgrada i lijepa izgleda. Tome valjapridodati i posebnosti raznih vrsta knjižnica, pasvaku novu knjižničnu zgradu, ili svakopreuređenje prostora za potrebe knjižnice, trebashvatiti kao stručni izazov i za arhitekte i za

knjižničare. U nacrtu zgrade arhitekt treba podrobnorazraditi strukturu zgrade (oblik, tlocrte,fleksibilnost, nosivost podova, stupove), iunutarnje uređenje prostora (stubište, dizala,raspored prostorija), te uspostaviti odnose veličina,plan namještaja i opremanja prostorija itd. U pripremnim radovima, ovisno o vrstiknjižnice, knjižničari će istaknuti i neke drugeelemente. Tako primjerice Uneskov manifest(1972) preporučuje da zgrada pučke knjižnicebude smještena u središtu grada ili sela, da budepristupačna svim vrstama korisnika, naposekorisnicima s tjelesnim oštećenjima, da budeotvorena u vrijeme koje odgovara njezinimkorisnicima, da izgledom i opremom budeprivlačna i ugodna, te da ima prostorije zaodržavanje izložaba, predavanja, filmova,glazbenih priredaba, prostorije namijenjene djeci idrugo. Za takve se vrste knjižnica predviđaslobodan pristup fondu, ili bar njegovom većemdijelu. Arhitektonska tvrtka Faulkner-Brown, koja je

postala poznata po svojim rješenjima zasveučilišne knjižnične i druge zgrade diljem VelikeBritanije, iznijela je koncem šezdesetih godinasvoje viđenje sveučilišne knjižnice, a ono je idanas prihvatljivo. Zgrada sveučilišne knjižnice trebala bi bitifleksibilna, pristupačna, ugodna, sigurna,ekonomična i raznovrsna, valjalo bi je smjestiti usredište sveučilišnog sklopa (campusa) i trebala biimati mogućnost daljnjeg širenja. Takva bi zgradamorala biti dobro uređena zbog velikog brojapotencijalnih korisnika i većeg broja knjižničnihzbirki, a napose se ističe da se zgrada trebaskladno uklopiti u okolicu, jer je sveučilišnaknjižnica komunikacijsko središte cijelogasveučilišta. Unutarnji raspored prostorija ovisi ponajprije onamjeni knjižnice i raspoloživoj površini. Svaka,pa i najmanja knjižnica, nastojat će lijepo opremitiprostor namijenjen izravnu komuniciranju skorisnicima. Obično se u posebne prostorije smješta građanamijenjena posudbi, referentna zbirka i druge

posebne zbirke, a u pučkim se knjižnicama,zidovima ili pregradama, stvara zaseban kutaknamijenjen djeci. U zgradi s više katova, posudbeni se odio, ukojemu je smještena služba za posudbu irazduživanje građe te služba za međuknjižničnuposudbu, zajedno s katalozima i drugimobavijesnim pomagalima, obično smještaneposredno uz ulaz i garderobu, a u blizini je ireferentna zbirka s čitaonicom za dnevni i tjednitisak. Čitaonica i prostorije za korisnike trebaju bitidobro osvijetljene i prozračene. To se postižerasporedom prozora, njihovom odgovarajućompovršinom i zastorima, te stalnim prozračivanjem.Ako se postavlja umjetna rasvjeta, potrebno jeosigurati najbolju jačinu svjetla za čitanje i pisanje(100-150 luksa na m2). Boja zidova također trebabiti pažljivo odabrana, jer razne boje različitoodražavaju svjetlosne zrake. Na višim se katovima raspoređuju posebnezbirke, građa u slobodnom pristupu, smještenaobično prema stručnim područjima, te posebne

službe za korisnike u kojima rade predmetnistručnjaci. Prostorije za pohranu manje traženegrađe i spremišta velikih knjižnica, u kojima uzslobodan pristup treba osigurati i dodatnesmještajne prostore, nastoje se teretnim dizalimapovezati s odjelom za posudbu, a uz rijetku segrađu i uz posebne vrste građe običava osiguratičitaonički prostor s najboljim klimatskimuvjetima. Na razini ulaska građe u knjižnicu predviđa seprostorija za prijem, razvrstavanje i daljnjeodašiljanje građe, te prostorija za uvez odnosnoknjigovežnica. Prostorije za knjižnično osobljekoje stručno obrađuje građu nastoje se rasporeditiprema kretanju građe, tako da od ulaska građe uknjižnicu do njezina smještaja i korištenja obradbabude logična međupostaja. Time se osiguravanajkraći put građe i smanjuje njezino oštećivanje. Pravilnom čuvanju knjižnične građe pridonosi inačin njezina smještaja na police ili u ormare.Police, ormari i drugi namještaj koji se odabire zasmještaj knjižnične građe obično se naručujeposebno, a materijali i veličina utvrđeni su

standardima za prostorije i opremu. Takav jestandard donesen u bivšoj Jugoslaviji (1975), a upripremi je standard za prostorije i opremu uhrvatskim knjižnicama. Ta se pitanja dijelomdotiču i u standardima za određenu vrstu knjižnica.Primjerice, u Standardu za narodne knjižnice uHrvatskoj (1990) i Standardu za pokretneknjižnice u Hrvatskoj (1990) ima podosta zadanihveličina.

X.

KNJIŽNI ČNIDJELATNICI

Jedna od bitnih sastavnica knjižničnoga sustava knjižnični su djelatnici. Teško je zamisliti ijednuknjižnicu u društvu bez knjižničnih djelatnika.Knjižnična je stručna zajednica mnogobrojna i usvijetu i u nas. U nju su uključeni djelatnici raznihknjižničnih profila, a sve joj se više pridružuju idjelatnici drugih struka koji zajedno sknjižničarima planiraju, uspostavljaju i unapređujuknjižnične službe i usluge. Školovanje seknjižničara provodi u više od sto zemalja, nagotovo šesto obrazovnih ustanova (sveučilišnistudiji, knjižničarske škole, fakulteti i sl.).

KNJIŽNI ČARSKA ZVANJA IŠKOLOVANJE UHRVATSKOJ Ovisno o stupnju obrazovanja, knjižničnidjelatnici u Hrvatskoj mogu steći zvanjeknjižničara (srednja stručna sprema i položenstručni ispit odnosno završeno knjižničarskousmjerenje), višeg knjižničara (viša stručnasprema i položen stručni ispit odnosno završenstudij bibliotekarstva na Pedagoškoj akademiji uRijeci), bibliotekara (visoka stručna sprema ipoložen stručni ispit odnosno završen dvogodišnjidopunski studij bibliotekarstva ili završenčetverogodišnji studij informatologije, smjerbibliotekarstvo) te višeg bibliotekara ibibliotekarskog savjetnika, zvanja kojabibliotekari stječu ispunjenjem određenih uvjeta.Bibliotekari dolaze u knjižnice s diplomomrazličitih fakulteta, no pretežito humanističkoga idruštvenog usmjerenja. Knjižnični djelatnici bez stručnog obrazovanja

moraju nakon godine dana rada u knjižniciprijaviti stručni ispit. Program ispita donosiMinistarstvo kulture i prosvjete RepublikeHrvatske, a ispiti se polažu pred Komisijom zapolaganje stručnih ispita koju imenuje Vijeće(prije Savjet) za knjižnice Hrvatske. Tajništvoispitne komisije je u Nacionalnoj i sveučilišnojbiblioteci u Zagrebu. Uz stručne djelatnike, u knjižnici rade iknjižnični manipulanti (niža stručna sprema) kojisu prije također imali status stručnih djelatnika ibili obvezni polagati stručni ispit. Na posebnim sumjestima u određenim knjižnicama konzervatori,projektanti informacijskih sustava i informacijskitehničari, knjigoveže, fotografi i druge struke, tedjelatnici zaduženi za administrativno-financijskoposlovanje i održavanje prostora i opreme. Danas u Hrvatskoj postoji mogućnost redovnogškolovanja jedino za zvanje bibliotekara iprofesora informatologije na Odsjeku zainformacijske znanosti Filozofskoga fakulteta uZagrebu. Omogućen je i studij uz rad. Na tom jeOdsjeku otvoren i postdiplomski studij za

stjecanje akademskog zvanja magistrainformacijskih znanosti, a može se prijaviti idoktorska teza.

HRVATSKOBIBLIOTEKARSKODRUŠTVO Knjižnični su djelatnici u svim zemljamauključeni u knjižničarska udruženja. U Hrvatskojje takvo udruženje Hrvatsko bibliotekarskodruštvo (HBD) osnovano 25. studenoga 1948. uZagrebu . Od 1949. godine, otkad djeluje, Hrvatsko sebibliotekarsko društvo neprestano bavi svimpitanjima vezanim uz struku i njezinounapređivanje. Znatan je utjecaj Društvo imalo u osiguranjuredovnog školovanja knjižničnih djelatnika, uizradbi nastavnih planova i programa za srednješkole i studij bibliotekarstva, u redovitomodržavanju priprema za stručne ispite, u

pripremanju i održavanju različitih stručnih iznanstvenih skupova, predstavljanju knjižničarstvau javnosti, a napose u bogatoj izdavačkojdjelatnosti. Od 1950. godine Društvo izdaje stručno glasiloVjesnik bibliotekara Hrvatske, a objavljuje i nizpublikacija vezanih uz praktičnu djelatnost, teknjige o povijesti pisma, knjižnica i knjižničarstva.Na skupštini u Zagrebu 7. svibnja 1992. Hrvatskoje bibliotekarsko društvo donijelo Etički kodeks zasvoje članove, što je novost u ovome dijeluEurope. Svakih deset godina, ili vezano uz koju važnuobljetnicu, društvo dodjeljuje Kukuljevićevupovelju djelatnicima koji su se posebno istaknuliu svojemu poslu i u radu Društva. To su priznanjedosad primila četrdeset i dva knjižnična djelatnika.

MEĐUNARODNI SAVEZKNJIŽNI ČARSKIHUDRUŽENJA I USTANOVA -IFLA Smatra se da je IFLA osnovana 1926. godine uPragu. Te je godine od 28. lipnja do 3. srpnjatrajao u tom gradu Međunarodni kongresbibliotekara i prijatelja knjige. Skup je pozdravio itadašnji predsjednik Čehoslovačke Republike T.G. Masaryk. Na sedam su pojedinačnih izložabaprikazane stare i nove knjige. G. Henriot, ravnateljknjižnice Forney i profesor Bibliotekarske škole uParizu, predložio je kongresu osnivanje stalnemeđunarodne organizacije knjižničnih djelatnika.Prijedlog je prihvaćen, i IFLA je službenoosnovana iduće, 1927. godine u Edinburgu, točnopola stoljeća nakon osnutka prvog britanskogaknjižničarskoga udruženja. Do drugoga svjetskog rata članovi IFLA-e bilasu bibliotekarska društva iz Europe i Sjeverne

Amerike. Danas gotovo polovicu članica IFLA-ečine zemlje Trećeg svijeta. Od 1950. godine i Hrvatsko bibliotekarskodruštvo član je IFLA-e, a kako se godišnjeskupštine te organizacije održavaju svakiput udrugoj zemlji, godine 1954. i Zagreb je biodomaćin toga važnoga skupa knjižničara. Glavno je sjedište IFLA-e od 1961. godine uHagu, u Nizozemskoj, a iste je godine osnovan iprvi stalni ured IFLA-e u Londonu. StalnoTajništvo IFLA-e osnovano je novčanom pomoćiUneska 1962. u Hagu. Tijela su IFLA-e:Skupština, Izvršni odbor, savjetničke komisije,skupine za razvoj i program te Tajništvo. IFLAstručno djeluje preko svojih odjela i komisija tepododjela, potkomisija i radnih skupina. Za sve vrijeme svojega postojanja IFLA njegujeizdavačku djelatnost. Najpoznatije je njezinoizdanje IFLA Journal koji je do 1973. izlazio kaoIFLA News. U godišnjaku IFLA Directoryredovito se objavljuju popisi članova (društava,pojedinaca i ustanova), popisi upravnih i radnihtijela IFLA-e te popis svih godišnjih skupština i

svih publikacija koje objavljuje IFLA, samostalnoili u suradnji s drugim nakladnicima. U IFLA-inim stručnim odjelima i komisijamadjelovali su i djeluju i mnogi knjižnični djelatniciiz Hrvatske. Pridonoseći svojim radom razvojuknjižnične djelatnosti u svijetu, istodobno supodizali i razinu knjižničarstva u svojoj zemlji.

XI.

SURADNJA MEĐUKNJIŽNICAMA

Prvi je oblik suradnje među knjižnicamaposudba između dviju knjižnica. Vrlo je teškoustanoviti gdje su i kada knjižnice prvi putdogovorile među-knjižničnu suradnju, ali dostupnizapisi upućuju, primjerice, na katalog rukopisa izfondova većeg broja knjižnica izrađen u 13.stoljeću (Registrum librorum Angliae, vidibilješku br. 45 na str. 129). Zabilježen je i dogovoro zamjeni građe između sveučilišnih knjižnica uLundu, Aböu i Greifswaldu iz 1740, te projektskupnog kataloga za građu iz knjižnica u Weimarui Jeni. U 19. stoljeću izrađen je prijedlog zausklađenu nabavu između knjižnica u

Wolfenbüttelu i Göttingenu. Ne treba zaboraviti niambiciozan pokušaj izradbe opće bibliografijekoja je trebala obuhvatiti popis dva milijunakonfisciranih knjiga za vrijeme francuskerevolucije, nastojanja P. Otleta i H. La Fontaineada izrade svjetsku bibliografiju, nastojanjaznanstvenika unutar tzv. Bridge movementa, vizijuV. Busha o velikom računalu i mnoge drugezamisli koje potvrđuju vjekovnu čovjekovu težnjuda nadzire i prikuplja sve pisano bogatstvo iomogućuje njegovu uporabu. Na osnivačkom sastanku Američkogknjižničarskog udruženja 1876, Charles C. Jewettnaglasio je da je glavni zadatak knjižničara širenjeznanja o dobrim knjigama i omogućavanjeizravnijeg pristupa knjižnomu blagu pohranjenu uknjižnicama. Da bi se to postiglo, Jewett sezalagao za izradbu zajedničkog tiskanog katalogaameričkih knjižnica, koji bi olakšao posudbu međuknjižnicama. Koncem prošloga stoljeća M. Dewey isticao jenužnost suradnje u obradbi knjižnične građe, i totako da se svaka knjiga samo jednom kataložno

obradi, a da kopiju stvorenog kataložnog listićasvaka knjižnica nabavlja prema potrebi i uzodgovarajuću naknadu. Prvi skupni katalog nacionalne važnosti bio jeC. Boltonov A catalogue of scientific and technicalperiodicals, tiskan 1885. Kongresna je knjižnica1901. započela zajedničku katalogizaciju i izradbuNacionalnog skupnog kataloga (National UnionCatalog), prikupljajući kataložne listiće izKongresne knjižnice u Washingtonu D.C.,Gradske knjižnice u New Yorku (New York PublicLibrary), sveučilišne knjižnice u Harvardu(Harward University Library), Gradske knjižnice uBostonu (Boston Public Library), Knjižnice JohnaCrerara (John Crerar's Library) i drugih knjižnica. Prva pravila za međuknjižničnu posudbuodobrilo je Američko knjižničarsko udruženje1917. U tom je dokumentu predloženo da seizvorni dokumenti u međuknjižničnoj posudbizamjenjuju fotoreprodukcijama, pa se u njemunalazi i rani trag suradnje u zaštiti knjižničnegrađe. To su bili počeci organizirane suradnjemeđu knjižnicama u obradbi knjižnične građe,

koja i danas traje najviše unutar velikihbibliografskih mreža, nacionalnih i međunarodnih.

U Velikoj Britaniji dvadesetih godina ovogastoljeća počinju djelovati regionalni uredi zaposudbu knjižnične građe, a 1931. osniva seNacionalna središnja knjižnica (National CentralLibrary - NCL), koja je već 1937. imala 454knjižnica suradnica. Poznata Knjižnicaprirodoslovnog muzeja (Science Museum Library- SML) privukla je, međutim, odmah nakon ratamnogo više knjižničnih ustanova (1750, prema325 koliko ih je surađivalo s NCL-om), najvišezbog toga što je fond NCL-a u ratu bio smanjengotovo na polovicu, ali i zbog suvremenijeuređena poslovanja. Godine 1961-1962. otvara seNacionalna posudbena knjižnica za znanost itehnologiju (National Lending Library for Scienceand Technology - NLLST). Broj zahtjeva upućenihnovoj knjižnici bio je zadivljujući, a ona je u prvojgodini svojega rada uspjela odgovoriti na 118.000zahtjeva, prema 92.000 u NCL-u, i 226.000ukupno u svim regionalnim uredima. Danas ta

knjižnica, koja je od 1974. u sastavu Britanskeknjižnice (najprije kao British Library LendingDivision - BLLD a potom pod nazivom BritishLibrary Document Supply Centar) prima gotovotri milijuna zahtjeva na godinu, a postotakuspješnosti u rješavanju tih zahtjeva vrlo je visok:više od 85% iz vlastitog fonda, a daljnjih 8% izfonda knjižnica koje podupiru njezinu mrežu(back-up libraries). Iako organiziranih mreža zameđuknjižničnu posudbu ima mnogo i djelotvornesu, model koji je predložio D. J. Urquhart zaVeliku Britaniju danas je najdjelotvorniji model usvjetskim razmjerima. Očigledno je da je u suradnji među knjižnicama,međuknjižnična posudba zauzimala, i daljezauzima, posebno mjesto. Međutim, od sredineprošloga stoljeća jačaju i drugi oblici suradnje auvođenje računala u knjižnično poslovanje ikorištenje telekomunikacijskih mreža zaraznovrsne bibliografske i druge usluge što senude knjižničnim korisnicima označilo jeprekretnicu u organizaciji suradnje 60-ih godina20. stoljeća. Suradnja postaje prijeka potreba, a

pravila ponašanja i djelovanja u zajedničkoj diobi ikorištenju fondova, obavijesnih i sličnih izvoraozakonjuju se na nacionalnim razinama. Usvakodnevnom radu to je značilo boljuiskorištenost i diobu izvora obavijesti(bibliografskih, kataložnih, referalnih), zbirki,baza punih tekstova i drugo, te bolju i bržu uslugukorisnicima. Izgrađujući mreže i sudjelujući uknjižničnim sustavima na mjesnim, regionalnim,nacionalnim i međunacionalnim razinama,knjižnice i ostale obavijesne jedinice danas tolikomeđusobno surađuju da je zbog složenostiproblematike i njezina boljeg predočavanjapotrebno navesti i opisati osnovna područja ukojima se zbiva suradnja. U skladu s temeljnimzadacima (izgradnja fonda, obradba i organizacijate obavijesno i prostorno sređivanje knjižničnegrađe, čuvanje i održavanje fonda i organizacijadostupnosti građe), knjižnice međusobno surađujuodnosno uspostavljaju knjižnične mreže u nabavi,obradbi, odlaganju i zaštiti knjižnične građe teuspostavi informacijsko-referalnih usluga, a sknjižničarskim udruženjima i školama surađuju u

području obrazovanja knjižničnog osoblja ikorisnika te u znanstvenoistraživačkom radu. Svaka knjižnica koja nastoji planski izgrađivatisvoj fond, surađuje u nabavi građe sa srodnim ilisusjednim knjižnicama. Poznato je, međutim,nekoliko nacionalnih i međunarodnih programaprema kojima su knjižnice izgrađivale svojefondove da bi ih mogle zajednički koristiti ipritom smanjiti troškove. Među prvima je i svakako ambicioznijimprogramima usklađene nabave Farmington Plan provedbu kojega je 1948. preuzelo 60 znanstvenihi općeobrazovnih knjižnica širom SAD-a, sKongresnom knjižnicom na čelu. Da bi se moglapratiti svjetska tiskarska proizvodnja i da bi semogao nabaviti bar po jedan primjerak svakevrijedne publikacije tiskane bilo gdje u svijetu ipohraniti ga u jednoj od knjižnica-sudionicaprograma, knjižnice su se opredijelile za praćenjeodređenoga zemljopisnog ili tematskog područja. U Skandinaviji su 1957. pučke, specijalne iznanstvene knjižnice organizirale na dobrovoljnojosnovi nabavu strane literature u širem području

humanistike (Scandia Plan). Svaka se knjižnica nesamo obvezala da će nabavljati građu odogovorenom području, već da će pritom biti ibibliografsko središte i središte za međuknjižničnuposudbu. U Velikoj Britaniji usklađena (koordinirana)nabava provodila se prema dvjema prihvaćenimshemama: prema tzv. Background MaterialSheme, koja se provodi od 1952, a označujesustavno prikupljanje publikacija tiskanih uodređenim vremenskim razdobljima (npr. u prvovrijeme dogovorno su se nabavljale publikacijetiskane između 1600. i 1800, potom između 1550.i 1599), i prema shemi za nabavu publikacijatiskanih u Velikoj Britaniji od 1. siječnja 1959,koja se zasnivala na preuzimanju odgovornosti zanabavu knjižnične građe unutar određene skupineiz DDC-a, da bi se trajno osigurao bar po jedanprimjerak britanskog tiska i u knjižnicama koje neprimaju obvezni primjerak. U Zapadnoj Njemačkoj nabava je straneliterature uređena prema programuSondersammelgebietsplan. Prema tom programu

knjižnice su preuzimale odgovornost za određenopodručje ili disciplinu te za sudjelovanje u izradbiskupnih regionalnih kataloga i za međuknjižničnuposudbu (sedam regionalnih središta). Određenesu knjižnice postale nacionalna središta zaodabrana područja (primjerice, u Kölnu je središteza medicinu, u Bonnu za poljoprivredu, uHannoveru za tehniku, a u Kielu za ekonomiju,Gradska i sveučilišna knjižnica u Frankfurtusredište je za germanistiku, Sveučilišna knjižnica uGöttingenu za anglistiku itd.). U našoj sredini već se petnaestak godina nastojiuskladiti nabava strane stručne i znanstveneperiodike, a podaci o posjedovanju određenognaslova dostavljaju se Nacionalnoj i sveučilišnojbiblioteci (prije i Referalnom centru Sveučilišta uZagrebu odnosno Institutu za informacijskeznanosti) radi izradbe Centralnog kataloga stručnei znanstvene periodike u bibliotekama Hrvatske. Zadnjih se godina nabava knjižnične građe nanacionalnoj razini u mnogim sredinama planira naosnovi Conspectusa - programa koji omogućujesustavno prikupljanje podataka o ciljevima

izgradnje fonda i snazi postojećih fondova ujednoj knjižnici ili u većem broju knjižnica. U obradbi knjižnične građe nacionalne knjižniceostvaruju jednu od svojih osnovnih djelatnosti -izradbu nacionalnih bibliografija, no to nijepriječilo druge knjižnice i bibliografska središta dase bave kataložno-bibliografskom obradbom inude svoje usluge drugim knjižnicama ipojedincima. Najpoznatije su takve mreže koje susvoje usluge proširile i na druge djelatnosti: OCLC(Ohio College Library Centar, danas OnlineComputer Library Center), BLAISE (BritishLibrary Automated Information Service), RLIN(Research Library Information Network), UTLAS(University of Toronto Library AutomationSystem), Servizio bibliotecario nazionale u Italiji idr. Samo MEDLARS (Medical Literature Analysisand Retrieval Systems), primjerice, izrađuje višeod 20 najznačajnijih kazala u područjubiomedicine i nudi 15 baza podataka izravnopreko Medlinea. Dok se sedamdesetih godina o mrežamagovorilo kao o udruženju partnera-suradnika radi

postizanja zajedničkoga cilja, danas se na mrežesve više gleda kao na organizirane načine stjecanjazarade od obavijesnih i drugih djelatnosti -knjižničari i drugi informacijski stručnjaciposlovni su ljudi, osjetljivi na promjene uokruženju i spremni natjecati se odnosno osvojititržište nudeći svoje usluge potencijalnim iaktivnim korisnicima . U području informacijsko-referalnih usluga većsmo naveli mnoge uspješne oblike suradnje uobavještavanju korisnika skupnim katalozima,pretraživanja baza podataka, a tome valja pridodatii dogovore o predstavljanju obavijesnih pomagala,izradbi raznih vodiča, biltena i slično. Jedan od prvih pokušaja suradnje u područjuodlaganja knjižnične građe bilježi se 1930. uVelikoj Britaniji. Nacionalna središnja knjižnicazatražila je od drugih knjižnica da joj dostavesuvišnu građu kako bi je mogla poslatizainteresiranim knjižnicama, ali i pohraniti uodređenom broju primjeraka. U SAD-u mnogeknjižnice sudjeluju u izgradnji i vođenju

depozitarnih knjižnica na određenomuzemljopisnom području, a učestalo je i zajedničkoodlaganje manje tražene građe unutar sveučilišnihknjižničnih sustava ili mjesnih knjižničnih mreža(primjerice, Londonsko sveučilište imadepozitarnu knjižnicu u Eghamu, stotinjakkilometara udaljenu od središta Londona). Suradnji u području zaštite knjižnične građedanas se posvećuje sve više pažnje, napose usklopu međunarodnog programa PAC(Preservation and Conservation), a sve suučestaliji programi razmjene knjižničnoga osoblja,usuglašavanja obrazovnih programa zaknjižničarska zvanja, ali i za arhiviste, muzeologei druge informacijske stručnjake. Suradnju među knjižnicama potiču i strukovnaudruženja te udruženja knjižnica i srodnihinformacijskih ustanova. Na međunarodnoj razininapose je važna uloga IFLA-e i FID-a, a potom iudruženja koja se osnivaju sa svrhom razvijanjaodređenih vidova djelatnosti, kao što su primjericeLIBER, ELAG i dr. Na nacionalnoj razini važna jeuloga Hrvatskoga bibliotekarskog društva.

Suradnja među knjižnicama i srodnimustanovama zahtijeva dakako ostvarenje nekolikihpretpostavki:

• da knjižnično i ostalo informacijskoosoblje prihvati ideju o praktičnim iekonomičnim razlozima za suradnju;

• da se dogovorno započne planiranjeknjižnične djelatnosti na nacionalnojrazini;

• da se izrade konkretni planovi i programisuradnje i odrede metode za vrednovanjerezultata;

• da zacrtani planovi budu ostvarivi, daimaju izdvojene prioritete i da suprihvatljivi onima koji ih trebaju provesti.

Kad se govori o sustavno planiranoj iprovođenoj međuknjižničnoj suradnji, može seizdvojiti bar šest općih dobrobiti za svaku jedinicukoja sudjeluje u zajedničkim programima. Međunajvažnijima je svakako bolja dostupnost građe iobavijesti, tj. povećan opseg ponude i većapokrivenost određenoga predmetnog područja.

Općenito gledano, tako označena dobrobit ne moranužno značiti da se radi o većem broju primjerakaodređenog naslova niti o bržoj usluzi, već da sekorisniku omogućuje da dobije potrebnu građu.Druga je dobrobit međuknjižnične suradnje boljaiskorištenost opsegom ograničenih fondova.Suradnjom se nužno ne smanjuju troškovi, ali onamože pridonijeti tome da se u određenoj sredinidjelotvorno urede fondovi za veći broj korisnikatako što će se podijeliti zadaci (nabava literature zaodređena, dogovorena područja, zajedničkokorištenje, naprimjer). Takav pristup dovodi dotreće dobrobiti a to je mogućnost stručnogusavršavanja osoblja, što rezultira boljimuslugama (usredotočenost na određene teme,poslove i slično). Važno je istaknuti i to da semeđuknjižničnom posudbom izbjegavanepotrebno udvostručavanje fondova i smanjuje sebroj knjižničnih i srodnih jedinica kojima sekorisnik uglavnom obraća kad traži kakvupublikaciju ili obavijest. Da bi se to postiglo,zajedničke službe i usluge valja dobro marketinškipredstaviti korisničkoj populaciji, ali se knjižnice

trebaju također pobrinuti da osiguraju sva bitnaobavijesna pomagala, primjerice skupne kataloge,jer se inače postiže negativan učinak. Inaposljetku, od suradnje se očekuju i boljiprofesionalni odnosi i veze među jedinicama-suradnicama. Suradnja među knjižnicama otežana je, s drugestrane, mnogim preprekama. Kao jednu odnajstarijih i najčešćih prepreka suradnji valjaizdvojiti stajalište o samodostatnosti. Mnoge,napose velike i bogate knjižnice, sve donedavna suzajedničku izgradnju fondova i međuknjižničnuposudbu držale nepotrebnim oblicima suradnje, jersu vlastitim fondovima mogle odgovoriti na velikpostotak upućenih zahtjeva. Takav je pristup,međutim, sve rjeđi u knjižničarstvu, premda trebanapomenuti da korisnici, ocjenjujući ponuđeneknjižnične usluge, mogu katkad biti skloniji bržemdobivanju usluga na lokalnoj razini, čak i ako neuspiju dobiti sve željene obavijesti i publikacije.Prigovori koji su se često upućivalimeđuknjižničnoj posudbi zbog sporosti, uusporedbi s brzom opskrbom na lokalnoj razini,

razvojem telekomunikacija postupno gubevažnost. Vrijeme nužnih postupaka u opskrbiobavijestima i publikacijama smanjuje se nazadovoljstvo korisnika, ali se pritom znatnopovećavaju cijene usluga, što osobito treba uzeti uobzir pri usklađenoj izgradnji fondova. Veličina i status knjižnice također mogu bitivelika prepreka međuknjižničnoj suradnji. Većeknjižnice postaju uglavnom više opterećenedodatnim zahtjevima iz manjih knjižnica, naposekad određeni oblici suradnje nisu popraćeniodgovarajućim načinom financiranja. Statusknjižnice u sklopu matične ustanove može priličnootežavati suradnju jer osnivač ponajprije želi daknjižnica osigura službe i usluge za neposrednuzajednicu korisnika. Zato će osnivač redovitopodržavati nastojanja knjižnice da poboljša usluge,ali neće jednako tako prihvaćati obveze knjižniceprema programu međuknjižnične suradnje,primjerice kad knjižnica mora izdvojiti građu izsvojega fonda za potrebe međuknjižnične posudbe.

Premda je u knjižničnome poslovanju nepobitna

važnost tehnike, napose telekomunikacijske,uvođenje računala i druge opreme u knjižnice bezpotpunih planova i dogovora može biti velikaprepreka suradnji među knjižnicama. Događa se,naime, da su poneke knjižnice dobro opremljene, adruge nemaju računalnu opremu, ili da, naprimjer,telekomunikacijska mreža ne prati odnosno nemože podržati takvu vrstu komunikacije međuknjižnicama. Nepodudarnost računalne opremetakođer je česta, a u poslovanju uzrokuje mnogeteškoće. Nasuprot tome, nepodudarnost računalnihprograma, ako je obradba standardizirana, manji jeproblem zbog velikih mogućnosti programâ zakonverziju. Zbog brzog zastarijevanja modela odnosnoneprestane ponude novih, knjižničari morajubrižljivo pratiti postignuća u razvoju elektroničkihi telekomunikacijskih tehnika i njihovuneposrednu praktičnu primjenu. Stupanjočekivanja, koji izrasta na osnovi propagandnihpreporuka proizvođača, ne mora se, naime, uvijekpotvrditi u praksi. Prepreka na koju knjižnice mogu naići

međusobno surađujući i uvodeći nove tehnike uposlovanje, svakako su i moguće reakcijepsihološke prirode. Kad govorimo o pojedincu,mislimo na čovjekov strah pred novim, na njegovuinertnost, sklonost intelektualnoj lijenosti uodređenomu životnomu i radnom dobu te namogućnost da pasivnim otporom odgovori nauvođenje novih načina i tehnika rada, a to jesvakako teže svladati nego vidljivo opiranje. Kadse pak promatra kolektiv, često se događa da se,uključivanjem u zajedničke programe, rađa osjećajgubitka samostalnosti određene knjižnice ili semoguća prednost novoga suprotstavlja već

utvrđenoj tradicijskoj vrijednosti. Knjižnice sutakođer sklone tome da same svladavaju početneteškoće uvođenja kojega novog načina radapostupkom 'pokušaja i pogrešaka', umjesto da seokoriste iskustvom drugih i izbjegnu već dokazanepogrešne pristupe. U planiranju suradnje među knjižnicama valjaizbjeći prepreke koje su posljedica zemljopisnihosobitosti ili zakonodavnih, političkih iadministrativnih odredaba (udaljenost, prirodna i

tradicijska gravitacija kojemu središtu nasuprotutvrđenome društveno-političkom ustroju,carinske uredbe i slično) .

PLANIRANJE IUPRAVLJANJE UKNJIŽNICI IKNJIŽNI ČARSTVU Općenito uzevši, planiranje nije samo načinponašanja već i proces kojim se određena ustanovaili djelatnost promiče iz stanja u kojemu se nalaziu poželjno stanje. Za to je prijeko potrebnoodređeno vrijeme i odabrani postupci. U knjižničarstvu se planiranje može sagledati kaonajveći mogući udio knjižnične djelatnosti uostvarivanju općih ciljeva društva i posebnihzadaća knjižnica i knjižničnih usluga. Za knjižničarstvo je važno da se planiranjeuzdigne iznad razine pojedine ustanove, iako jenedvojbeno da svaka knjižnična jedinica mora

imati plan vlastita razvoja. Da bi bili uspješni i izvedivi, takve planove,međutim, treba zasnivati na općem razvojnomplanu djelatnosti, koji se postavlja na nacionalnojrazini kao plan razvoja knjižničnoga sustava iodgovarajućih mreža, a uvažava međunarodneplanove i programe (GIP , IFLA-ine programe,primjerice, UAP, UBCIM, PAC, UDF, Uneskovepreporuke, EURONET i drugo). U planiranju valja ponajprije odrediti ciljeveknjižničnoga sustava i dogovoriti knjižničnupolitiku na određenoj razini (npr. nacionalnoj,regionalnoj). Na osnovi toga planiraju se načinipovezivanja među knjižnicama, njihovi zadaci ipodručja djelovanja, i određuje se budžet. Svakapojedina knjižnica treba biti upoznata sa svojimmjestom, posebnim zadacima i obvezama, alimora imati i jasnu sliku o koristi koju ostvarujepovezujući se unutar sustava odnosno odabranemreže. U novije se vrijeme posebna pažnja usmjeruje katzv. strategijskom planiranju koje označujesustavan pristup odgovornosti u upravljanju

knjižnicama. Pritom se nastoji postići aktivanodnos prema ciljevima i zadacima knjižnice unjezinu okruženju. Svaki strategijski plan trebao bijasno naznačiti gdje se određena knjižnica nalazi,gdje želi biti i kako kani ostvariti postavljeni cilj. Vodeće svjetske nacionalne knjižnice svojerazvojne planove zasnivaju na SWOT-analizi , avažnost se donošenja strateških planova zanacionalne knjižnice ističe ne samo zbog njihovevodeće uloge u nacionalnim knjižničnimsustavima, već i zbog toga što njihov razvojuvelike određuje i djelotvornu uspostavu službi iusluga u drugim jedinicama bez kojih se ne možerazvijati ni nacionalna knjižnica. Naime, usuvremenom je knjižničarstvu sve prisutnija težnjaka decentralizaciji djelatnosti, koja je tek jednimdijelom posljedica nesklonosti prema snažnimsredišnjim službama, a najvećim je dijelomposljedica promjena nastalih uvođenjem iprimjenom novih tehnika i telekomunikacija uknjižničarstvu. U svakoj se sredini nacionalni i mjesni planovite planovi određenih knjižničnih jedinica oslanjaju

na zakonske propise i podzakonske uredbe testandarde kojima podloge uglavnom pripremajustrukovna udruženja. Važan oslonac planiranju jesti knjižnična statistika.

ZAKONI Knjižnična se djelatnost, kao posebnadruštvenovrijedna djelatnost, u svim sredinamaozakonjuje. Trenutačno u Hrvatskoj još uvijek vrijedi Zakono bibliotečnoj djelatnosti i bibliotekama donesen1973. godine. U pripremi je nov zakon. Sadašnjimsu Zakonom određene osnovne funkcijeknjižničarstva, odnosi među knjižnicama, njihovevrste i zadaci, propisi o obveznom primjerku,stručnim zvanjima i ustroju Savjeta za bibliotekeHrvatske . Valja istaknuti da je Zakonom iz 1973.predviđeno nekoliko podzakonskih uredaba, odkojih su tek poneke donesene. Pravilnikom omatičnoj djelatnosti u Republici Hrvatskoj, uzNacionalnu i sveučilišnu biblioteku kao središnju

knjižnicu u Republici Hrvatskoj, određuju se idruge knjižnice koje će djelovati kao matične zaodređeno uže zemljopisno područje. Matičnost knjižnice uključuje: nadzor nad radomknjižnica, savjetničku djelatnost, službu zausklađivanje rada i povezivanje knjižnica naodređenom prostoru te službu za podučavanje.Matičnost je shvaćena kao sustavan i sređen načinstalnoga unapređivanja knjižničarskog rada. Budući da podosta knjižnica djeluje u sastavu,na njihove se matične ustanove djelomično odnosepojedini zakoni (primjerice Zakon o osnovnomškolstvu, Zakon o visokim učilištima, Zakon oznanstvenoistraživačkoj djelatnosti). Zakon o upravljanju ustanovama u kulturi i zaštitispomenika kulture donosi propise o zaštiti ičuvanju knjižnične građe koja se vrednuje kaopokretan spomenik kulture, ali i cijelih knjižnica.Budući da je knjižnična građa osnovno sredstvorada svake knjižnice, u materijalnomu ifinancijskomu poslovanju knjižnice slijedeodredbe Zakona o knjigovodstvu i Zakona ofinancijama.

U poslovanju, povezivanju i načinu financiranjaknjižnica važni su i određeni opći zakoni,primjerice Zakon o sustavu državne uprave, Zakono ustanovama i Zakon o lokalnoj samoupravi iupravi.

PODZAKONSKE UREDBE Osim Zakona o knjižničnoj djelatnosti iknjižnicama, postoji cijeli niz podzakonskihuredaba koje za knjižničnu djelatnost donosiovlašteno ministarstvo (Ministarstvo obrazovanja ikulture, Ministarstvo znanosti). Prema Poslovniku o radu Savjeta za bibliotekeHrvatske , Vijeće za knjižnice Hrvatske (nekadanjiSavjet za knjižnice Hrvatske odnosno Savjet zabiblioteke Hrvatske) obavlja stručne, savjetničke idruge poslove iz nadležnosti Republike u području knjižničarstva .

Standardi Da bi se rad u knjižnicama ujednačio, propisuju

se standardi za svaku vrstu knjižnica posebno, teza određene oblike knjižničnoga poslovanja,primjerice za obradbu knjižnične građe (o tomevidjeti u odjeljku Stručna obradba knjižničnegrađe). Pučke knjižnice moraju zadovoljiti tzv. minimumknjižničnog standarda. Budući da su te knjižnicekulturnoobrazovne i informacijsko-komunikacijske ustanove, koje zadovoljavaju iunapređuju potrebe pučanstva u području općegobrazovanja, kulturnog razvoja pa čak i uznanstvenom radu, parametri za njihov razvoj iveličinu su: broj stanovnika na određenomupodručju i njihova dobna, rasna, narodnosna,vjerska, jezična i obrazovna struktura. Vezano uzto, određuju se i ostale kvantitativne norme.Standardi za pučke knjižnice obuhvaćaju ipokretne knjižnične jedinice, ili se pak za njihodređuju posebni standardi. Za školske se knjižnice parametri postavljajuprema broju učenika kojima se nude usluge.Budući da se te knjižnice dijele na osnovnoškolskei srednjoškolske knjižnice, prema toj se podjeli

određuju i njihovi zadaci. Poput školskih, i visokoškolske knjižnice voderačuna o broju studenata jer to utječe na njihovuveličinu, na broj zaposlenog osoblja u njima, te naslužbe i usluge koje nude. Svi elementi djelatnostitih dviju vrsta knjižnica uređeni su posebnimstandardima koji ističu njihove osobitosti. Djelatnost i zadaci specijalnih knjižnica uređenisu posebnim standardima. Budući da takveknjižnice djeluju u različitim sastavima (poduzeće,ustanova), za njih vrijede opći standardi u kojenisu uključene kvantitativne norme. Posebnim se standardom za opremu knjižnicaodređuje kakve trebaju biti prostorije, oprema iraspored službi za korisnike i knjižnični rad.

PRAVILNICI Knjižnice koje djeluju kao samostalne ustanove(nacionalna, općeznanstvene, pučke) trebale biimati posebne pravilnike o stručnom radu koji seobavlja u njima. Uobičajeno je da se odredbe ostručnom radu prenose usmenom predajom (stariji

knjižničari mlađima), no unatoč obostranimnastojanjima, takav oblik prenošenja odredaba nezadovljava. Njegove se slabosti otkrivaju osobitotijekom neke vrste smjene generacija. Pravilnici,međutim, novim djelatnicima omogućujudosljedan nastavak rada, a važna su kompomenta upraćenju povijesna razvoja stručne djelatnosti uodređenoj knjižnici. Prema ustroju knjižničarstva u Hrvatskoj, mnogeknjižnice imaju dvojaku namjenu (općeznanstvenai sveučilišna, regionalna - pučka i sveučilišna), paje u takvim knjižnicama pravilnikom poželjnoizričito razdvojiti jednu njezinu namjenu od druge.Pravilnik o stručnom radu knjižnice i opodijeljenosti tj. dvovrsnosti njezinih zadatakatreba donositi stručno kolegijalno tijelo, odnosnostručni kolegij knjižnice koji i inače vodi stručnupolitiku. Internim pravilnicima knjižnice određuju načinkorištenja i uvjete posudbe knjižnične građe, apravilnik o međuknjižničnoj posudbi donosi svakazemlja posebno, u skladu s preporukama IFLA-e.

KNJIŽNI ČNA STATISTIKA Za pravilno planiranje i obavljanje knjižničnedjelatnosti te nesmetanu suradnju međuknjižnicama i srodnim ustanovama, posebno jevažna knjižnična statistika i standardizacijaodređenih postupaka (primjerice u nabavi,obradbi, međuknjižničnoj posudbi). Statistika uknjižničarstvu jedan je od osnovnih načinapromatranja i analiziranja te ujedinjavanjapodataka o knjižničnoj djelatnosti radi praćenjapostignutih rezultata i planiranja razvoja knjižnica,proučavanja njihovih osobitosti i uvjeta rada teusporednih analiza. Sam pojam knjižničnastatistika star je više od stotinu godina (Italija jeprva uvela statistiku u knjižničarstvo 1863.godine, a zatim i Velika Britanija, Njemačka idruge zemlje), a javlja se u dva osnovna značenja:

• kao teorija knjižnične statistikekoja obuhvaća proučavanjeopće statistike i njezinuprimjenu u knjižničarstvu.

Teoriju knjižnične statistiketreba shvatiti ne samo kaoteorijsku osnovu za provođenjestatističkih istraživanja uknjižnicama, već i kaoistraživanje mogućnostikorištenja statističkih metoda uznanstvenoistraživačkom radu,planiranju i upravljanjuknjižnicama (npr. ustandardizaciji i normiranju), atakođer i za razradbu teorijskogpostavljanja posebnih metoda ipostupaka u knjižničarstvuzasnovanih na općimmatematičko-statističkimnačelima;

• kao praktična statistika koja sesastoji od tri faze: a) prikupljanje statističkihpodataka prema pripremljenimobrascima i njihovoubilježavanje;

b) statistička obradba podatakatj. ujedinjavanje i razvrstavanjesvih prikupljenih podataka radiizdvajanja općih pravila; tufazu ne obilježuje posebno većopće; c) statistička analiza tj. analizaistraženih podataka i činjenica.

U zadnja dva desetljeća knjižničnoj se statisticiu svijetu posvećuje sve veća pažnja, a posebno jezanimanje usmjereno k stvaranju osnova zameđunarodnu standardizaciju. Statistička istraživanja i međunarodnoujednačavanje potiču Unesko i IFLA. Uneskoobjavljuje publikaciju Statistical Yearbook ukojoj su u redovitim vremenskim razmacimapredstavljeni statistički pokazatelji o nacionalnim,sveučilišnim, općeznanstvenim, pučkim ispecijalnim knjižnicama zemalja članica Uneska,koje su zamoljene da se uključe u međunarodnustandardizaciju knjižnične statistike i primjenjujuu radu već utvrđene standarde i mjerila .

U sklopu IFLA-e djeluje Odsjek za statistikukoji se napose brine o ujednačavanju pristupastatističkim istraživanjima. Međunarodna standardizacija knjižnične statistikemože se odrediti na dva načina:

• kao ujedinjavanje sustava statističkogzbroja i ubilježavanja podataka(standardizacija knjižnične statistike uužem smislu);

• kao ujedinjavanje podataka dobivenihvođenjem praktične statistike uknjižnicama svih zainteresiranih zemalja.

No o potpunoj se standardizaciji knjižničnestatistike ne može govoriti zbog određenihograničavajućih činitelja:

• knjižničarstvo se, naime, u raznimzemljama svijeta razvijalo različito, urazličitim uvjetima i društvenu okruženju;

• potpuno ujednačavanje knjižnične statistikezahtijevalo bi posvemašnju standardizacijuknjižničnoga poslovanja, strogu tipologiju

knjižnica i knjižničnih mreža. To je upraksi gotovo nemoguće provesti, a nije nipoželjno jer su knjižnice "živi organizmi"koji se prilagođavaju svojoj neposrednojokolini.

U sklopu svoje redovne djelatnosti, a na osnoviodgovarajućih zakonskih odredaba, knjižnice suobvezne voditi statistiku o svojeme poslovanju. Spomoću statističkih podataka može se pratitiukupni rad i ustanovljivati napreduje li knjižnicaili nazaduje. Na osnovi statističkih podatakaizrađuju se kratkoročni i dugoročni planovi rada tefinancijski planovi. U nas knjižnice na posebnom obrascudostavljaju statističke podatke Zavodu za statistikukoji ih objavljuje u Statističkom godišnjaku. I matične službe prikupljaju od knjižnicastatističke podatke, a statistiku o knjižnicama vodii Međunarodna organizacija knjižničarskihdruštava i ustanova (IFLA). Pritom ni primijenjenemetode ni upitnici nisu jedinstveni, a od knjižnicase obično traži mnogo statističkih podataka. S

obzirom na različite zadatke knjižnica, za sve seknjižnice (prema vrsti) i ne može izraditijedinstven statistički obrazac, ali se od svih vrstaknjižnica traže:

• podaci o knjižničnoj građi; • podaci o broju korisnika; • podaci o broju posjeta; • podaci o broju korištenih primjeraka građe;• podaci o radu s korisnicima; • podaci o utrošenim sredstvima; • podaci o knjižničnim djelatnicima.

Podaci o građi zaključuju se 31. studenogasvake godine na osnovi knjiga inventara, irazvrstavaju se prema vrsti građe. To znači da seposebno prikazuje broj knjiga (broj svezaka i brojnaslova); broj serijskih publikacija (časopisi inovine iskazuju se s obzirom na broj naslova i brojgodišta); broj primjeraka ostale građe u knjižnici(rukopisi, doktorske disertacije i magistarskeradnje, patenti, gramofonske ploče, videovrpce,zbijeni diskovi, magnetske vrpce, zemljopisne

karte i slično). Uz to osnovno prikazivanje, može se prikazati igrađa razvrstana prema jezicima, i to posebno zahrvatski, posebno na ostalim jezicima. Ako se inventarne knjige vode prema vrstinabave, posebno se prikazuje kupljena građa,građa primljena zamjenom ili darom te obvezniprimjerak. Slijede podaci o prirastu građe utekućoj godini i o otpisanoj građi. Statistički se podaci pažljivo bilježe svakogamjeseca da bi koncem godine knjižnica moglaiskazati pravo stanje: 31. prosinca prošle godine,prirast u tekućoj godini i otpis u tekućoj godini,odnosno stanje fonda sa 31. prosincem dotičnegodine. Broj korisnika prati se preko evidencije upisa.To je praćenje jednostavno provesti u knjižnicamakoje ponavljaju upis korisnika svake godine. Tamogdje je upis trajan, iz mnoštva korisničkihiskaznica (ili pristupnica), odnosno iz datotekekorisnika, izdvajaju se podaci za korisnike koji tegodine nisu posjetili knjižnicu, i taj se zbrojoduzima od ukupna zbroja ubilježenih korisnika.

Posjeti korisnika prate se svakoga dana, azbrajaju se tjedno i mjesečno, tako da se koncemgodine raspolaže točnim brojem posjeta. Posebnose bilježe posjeti čitaonici. Primjerci izdane građe prate se jednako kao iposjeti, s tim da im se pridodaju i primjercivraćene građe. Posebno se iskazuje posudba ikorištenje građe prema vrsti (knjige, časopisi,novine itd.). O obavijestima danim korisnicima (usmeno,napismeno, telefonom, telefaksom, elektroničkompoštom) također se vode svakodnevne evidencije,a iskazuju se ukupno svake godine. Jednako setako iskazuju i različite informacijske, kulturne iobrazovne djelatnosti (književne večeri, izložbe,predstavljanje knjiga, priređeni i objavljeni bilteni,bibliografije, održani seminari itd.). Novac koji je knjižnica utrošila za nabavugrađe, različita ulaganja i opremu, za uredskimaterijal i za plaće, iskazuje se u ukupnom iznosui pojedinačno prema vrsti troškova. Podaci o djelatnicima u knjižnici obuhvaćajubroj zaposlenih, stručnu spremu i stupnjeve

stručnih zvanja. Iskazuje se i odnos stručnihdjelatnika prema ostalim djelatnicima. Vođenje statistike zahtijeva točnost uujedinjavanju podataka i slijed u radu (inačestatistika gubi smisao). Za istu vrstu knjižnicatrebalo bi, polazeći od svrsishodnosti, primijenitijednaka mjerila u prikazivanju statističkihpodataka: statističko istaživanje ne smije biti nipreusko ni preširoko. Poput planiranja i standardizacije, statistika je usuvremenomu knjižničarstvu jedan odnezaobilaznih činitelja razvoja djelatnosti,poboljšanja službi i usluga za korisnike.

Literatura

Knjige (omeđene publikacije)

• APARAC -Gazivoda, Tatjana. Teorijskeosnove knjižnične znanosti. Zagreb :Filozofski fakultet, Zavod za informacijskestudije Odsjeka za informacijske znanosti,1993. 220 str.

• ARBEITSTECHNIK für Schul- undGemeindebibliotheken. 3. unveränderteAufl., Bern : SchweizerischeArbeitsgemeinschaft der allgemeinen öf fentlichen Bibliotheken SAB/GTB undSchweizer Bibliotheksdienst, 1978. 82 str.

• BLAŽEKOVI Ć, Tatjana; Branka Furlan.Knjižnica osnovne škole. Ponovlje no i

prerađeno izd. Zagreb : Nacionalna isveučilišna biblioteka, 1993. 237 str.

• DADIĆ, Vera; Eleonora Sarić. Osnovezaštite bibliotečne građe. Zagreb :Hrvatsko bibliotekarsko društvo, 1973. 224 str. (Izdanja HBD-a ; knj. 6)

• EVANS, Eduard G. Developing librarycollections. Littleton, Colo. : LibrariesUnlimited, 1979. 340 str. (Library sciencetext series)

• GARDNER, Richard K. Librarycollections : their origins, selection anddevelopment. New York etc. : McGraw-Hill Book Co., 1981. 354 str. (Mc Graw-Hill series in library education)

• GLUMAC , Divna. Predmetni katalog ubiblioteci opšteg tipa. 2. izd. Beograd :Narodna biblioteka Srbije, 1986. 139 str.

• GRUBAČIĆ, Kosta. Enciklopedijskirječnik bibliotekarstva. Sarajevo : Zavodza izdavanje udžbenika, 1964. 336 str.

• GUIDELINES for national libraries /

prepared by Guy Sylvestre. Paris : Unesco,1987. 102 str.

• HACKER , Rupert. BibliothekarischesGrundwissen. 5., durchgesehene Aufl.München etc. : Saur, 1989. 340 str.

• HANDBOOK of library cooperation /edited by Alan F. MacDougall and RayPrytherch. Hants : Gower, 1991. 314 str.

• HARRISON , Kenneth C. First steps inlibrarianship : a students guide. 5th ed.completely rewritten. London : A. Deutsch,1980. 190 str. (A Grafton Book)

• ISBD(G) : opći međunarodni standardnibibliografski opis / prevela Marina Teuber.Zagreb : Hrvatsko bibliotekarsko društvo,1979. 34 str. (Povremena izdanja HBD-a ;knj. 2)

• ISBD(M) : međunarodni standardnibibliografski opis / prevela, primjereodabrala i opisala Branka Hergešić. Zagreb: Hrvatsko bibliotekarsko društvo, 1980.70 str. (Povremena izdanja HBD-a ; knj. 3)

• ISBD(NBM) : međunarodni standardnibibliografski opis neknjižne građe / sengleskog prevela, hrvatske primjereodabrala i izradila Vedrana Juričić. Prerađeno izd. Zagreb : Hrvatskobibliotekarsko društvo, 1993. 93 str.(Povremena izdanja HBD-a ; knj. 10)

• ISBD(S) : međunarodni standardnibibliografski opis serijskih publikacija / sengleskog prevela, hrvatske primjereodabrala i izradila Aleksandra Horvat.Prerađeno izd. Zagreb : Hrvatskobibliotekarsko društvo ; Zavod zainformacijske studije Filozofskoga fakulteta, 1992. VIII, 98 str. (Povremenaizdanja HBD-a ; knj. 9)

• JELUŠIĆ, Srećko. Struktura i organizacijabibliotečnih sustava. Zagreb : Filozofskifakultet, Zavod za informacijske studijeOdsjeka za informacijske znanosti , 1992.122 str. (Radovi Zavoda za informacijskestudije; knj. 4. Niz knjižničarstvo ; knj. 2)

• KATZ , William A. Introduction toreference work. 5th ed. New York etc. : McGraw-Hill Book Co., 1987. - 2 sv. Vol. 1. Basic information services.397 str. Vol. 2. Reference services andreference processes. 397 str.

• KRIEG , Werner . Einführung in dieBibliothekskunde. 2. Aufl. / besorgt vonRudofl Jung. Darmstadt :Wissenschaftliche Buchgesselschaft, 1990.VI, 184 str.

• LOGAR , Janez. Uvod u bibliografiju :teorijski osnovi bibliografije... Saraje vo :Svjetlost, 1973. 308 str.

• McGARRY, J. K. The changing context ofinformation : an introductory analysis.London : Bingley, 1981. 189 str.

• MIKA ČIĆ, Mira. Teorijske osnovesustava za predmetno označivanje.Zagreb : Filozofski fakultet Sveučilišta uZagrebu, 1991. 426 str. (Doktorska

disertacija) • MICROFORMS in libraries : a reader /

edited by Albert James Diaz. London :Mansell Information, 1975. X, 428 str.

• MURISON , William J. The public library :its origins, purpose and significan ce. 2nded. rev. and reset. London etc. : G. G.Harrap, 1971. 244 str.

• OSNOVE knjižničarstva / Tatjana Banič etal. - Ljubljana : Posebna izobra ževalnaskupnost za kulturo, 1987. 228 str.

• PIRJAVEC , Avgust. Knjižnice inknjižničarsko delo. Celje : Založba Družbasv. Mohorja, 1940. 358 str.

• ROCA-Borš, Višnja. UDK : Univerzalnadecimalna klasifikacija : priručnik zasrednjoškolske knjižnice. Zagreb :Nacionalna i sveučilišna biblioteka, 1991.108 str.

• ROWLEY , Jennifer. Elekroničko računalou biblioteci / prevela Aleksandra Horvat.Zagreb : Hrvatsko bibliotekarsko društvo,

1984. 104 str. (Izdanja HBD-a ; knj. 21) • SMJERNICE za izradu preglednih

kataložnih jedinica i uputnica / prevela ipredgovor napisala Daniela Živković ;hrvatske primjere odabrale i izradile Daniela Živković i Dorica Blažević.Zagreb : Hrvatsko bibliotekarsko društvo,1990. 53 str. (Povremena izdanja HBD-a ;knj. 8)

• SMJERNICE za primjenu ISBD-a na opissastavnica / prevela, hrvatske primjereodabrala i izradila Aleksandra Horvat.Zagreb : Hrvatsko bibliotekarskodruštvo,1989. X, 25 str. (Povremenaizdanja HBD-a ; knj. 7)

• SPILLER , David. Book selection : anintroduction to principles and practice. 4thed. London : C. Bingley, 1986. IX, 235 str.

• STIPČEVIĆ, Aleksandar. Cenzura uknjižnicama. Zagreb : Filozofski fakultet,Zavod za informacijske studije Odsjeka zainformacijske znanosti, 1992. 170 str.

(Radovi Zavoda za informacijske studije ;knj. 3. Niz knjižničarstvo ; knj. 1)

• STUDIJ bibliotekarstva : u povodupetnaeste godišnjice rada Katedre zabibliotekarstvo. Zagreb : Filozofskifakultet, 1992. 29 str.

• STUEART, Robert D.; Barbara B. Moran.Library management. 3rd ed. Little ton,Colo. : Libraries Unlimited, 1987. 376 str.

• UDK - Univerzalna decimalna klasifikacija: shema za stručni raspored u narodnimknjižnicama / redaktor sheme, autoruvoda, uputa i napomena LjerkaFilaković. Zagreb : Knjižnice gradaZagreba, 1985. 170 str.

• UNIMARC : format za univerzalnostrojno čitljivo katalogiziranje = (Universal MARC format) / prevela Mirna Willer.Zagreb : Hrvatsko bibliotekarsko društvo,1986. 170 str. (Povremena izdanja HBD-a ;knj. 6)

• URQUHART , Donald J. Načela

bibliotekarstva / preveli Srećko Jelušić iTat jana Aparac-Gazivoda. Rijeka :Izdavački centar Rijeka, 1986. 124 str.

• VERONA , Eva. Abecedni katalog u teorijii praksi. 2. prerađeno izd. - Zagreb :Hrvatsko bibliotekarsko društvo, 1971. 371str. (Izdanja HBD-a ; knj. 5)

• VERONA , Eva. Pravilnik i priručnik zaizradbu abecednih kataloga. Zagreb :Hrvatsko bibliotekarsko društvo, 1970-1986. Dio 1. : Odrednice i redalice. 1970.475 str. (Posebna izdanja HBD-a ; knj. 2). 2. izmijenjeno izd.,1986. 417 str. (Posebna izdanja HBD-a ; knj. 5) Dio 2. : Kataložni opis. 1983. 691 str.(Posebna izdanja HBD-a ; knj. 4)

• ZBORNIK radova Prvog savjetovanja ozaštiti bibliotečne građe. Zagreb :Nacionalna i sveučilišna biblioteka, 1982.48 str.

• ŽIVKOVI Ć, Janko. Stručni katalog :izvod iz Univerzalne decimalneklasifikacije. Zagreb : Hrvatskobibliotekarsko društvo, 1968. 167 str. (Posebna izdanja HBD-a ; knj. 1)

Radovi u serijskim publikacijama (članci iprilozi)

• BILEK , Mirjana. Statistika ubibliotekama. // Bibliotekarstvo 10 (1964),3, 21-33.

• BLAŽEVI Ć, Dorica. Glavne značajkeorganizacije CIP-a u SR Hrvatskoj. //Vjesnik bibliotekara Hrvatske 31 (1988),197-208.

• BUBIĆ, Zdenka. Predmetni katalogRadničke biblioteke "Božidar Adžija" uZagrebu. // Vjesnik bibliotekara Hrvatske30 (1987), 89-98.

• ČEČUK , Anisja. Hrvatsko bibliotekarskodruštvo 1948-1988. // Vjesnik bibliotekara

Hrvatske 31 (1988), 83-90. • GRGIĆ, Milka. Statistika in obrazci v

knjižnicah. // Knjižnica 8 (1964), 3-4, 112-116.

• HERGEŠIĆ, Branka. O nabavi i nabavnojpolitici. // Vjesnik bibliotekara Hrvatske 5(1958-59), 9-23.

• HERGEŠIĆ, Branka. Obavezniprimjerak : povlastica ili dužnost? //Vjesnik bibliotekara Hrvatske 12 (1966),3-4, 97-107.

• HORVAT , Aleksandra. ISBD(S), njegovonastajanje i njegov odnos prema ISDS-u iprema ISBD(G)-u. // Vjesnik bibliotekaraHrvatske 23 (1977-1978), 1-15.

• HORVAT , Aleksandra. Oblik i građakorporativnih odrednica. // Vjesnikbibliotekara Hrvatske 24 (1979-1980), 43-66.

• HORVAT , Aleksandra. Prerađeno izdanjeISBD(M)-a i njegovo značenje za našukataložnu praksu // Vjesnik bibliotekara

Hrvatske 31 (1988), 51-64. • MARKI Ć-Čučuković, Ljerka. Opća

dostupnost publikacija i korisnik. // Vjesnik bibliotekara Hrvatske 28 (1985), 1-10.

• MARTINI Ć, Tena. Biblioteke i društvo. //Vjesnik bibliotekara Hrvatske 31 (1988),153-156.

• MIŠI Ć, Jelka. Centralni katalog stranihperiodičnih publikacija u NSB u Zagrebu. // Vjesnik bibliotekara Hrvatske 11(1965), 137-142.

• MIŠI Ć, Jelka. O Berghöfferovu postupkuu Centralnom katalogu Sveučilišneknjižnice u Zagrebu. // Vjesnik bibliotekaraHrvatske 6 (1960), 1-2, 39-45.

• PURIĆ, Ivanka. Usporedni prikazstatističkih obrazaca u bibliotekarstvu. //Vjesnik bibliotekara Hrvatske 31 (1988),65-80.

• ROJNIĆ, Matko. O centralnomkatalogu. // Vjesnik bibliotekara Hrvatske1 (1950), 1-3, 5-65.

• ROJNIĆ, Matko. O knjigama i drugojtiskanoj građi u nacionalnim bibliote kama.// Vjesnik bibliotekara Hrvatske 19 (1973),53-68.

• SEČIĆ, Dora ; Melita Sarić.Međubibliotečna posudba u SR Hrvatskoj :postojeće stanje. // Informatologiayugoslavica 16 (1984), 1-2, 87-91.

• TADI Ć, Katica. Međusobno povezivanjespecijalnih biblioteka // Bibliote karstvo 25(1979), 3, 91-96.

• VERONA , Eva. ISBD(G) i njegov odnosprema uputama za međunarodni standardnibibliografski opis posebnih vrstabibliotečne građe. // Vjesnik bibliotekaraHrvatske 22 (1976), 1-21.

• VERONA , Eva. O kataložnom ibibliografskom opisu i njegovu ujednačavanju. // Vjesnik bibliotekara Hrvatske 17(1971), 1-2, 1-20.

• VUKOVI Ć-Mottl, Srna. Zavičajnazbirka. // Vjesnik bibliotekara Hrvatske 21

(1975), 17-25.

Zakoni, podzakonski akti, pravilnici iupute

• HRVATSKI standardi za specijalneknjižnice. // Glasnik Ministarstva kulture iprosvjete 3 (1993), 5, 12-14.

• MEĐUNARODNA posudba, načela iupute za postupak (1978). / Prevela LelijaSočanac. // Vjesnik bibliotekara Hrvatske24 (1979-1980), 381-387.

• NAPUTAK za provođenje revizije i otpisagrađe u knjižnicama Republike Hrvatske. //Glasnik Ministarstva kulture i prosvjete 3(1993), 5, 14-15.

• POSLOVNIK o radu Savjeta za bibliotekeHrvatske. 22. lipnja 1984. (Arhiva Savjetaza biblioteke Hrvatske)

• PRINCIPI čuvanja i zaštite građe ubibliotekama. // Vjesnik bibliotekara Hrvatske 27 (1983-84), 196-207.

• PRAVILNIK o evidenciji biblioteka. //Vjesnik bibliotekara Hrvatske 23 (1977-1978), 199-200.

• PRAVILNIK o evidentiranju bibliotečnegrađe koja ima svojstvo spomenikakulture. // Vjesnik bibliotekara Hrvatske 27(1983-1984), 191-194.

• PRAVILNIK o knjigovodstvu iračunskom planu neprofitnihorganizacija. // Narodne novine 50 (1994),20, 531-538.

• PRAVILNIK o načinu korištenjabibliotečne građe koja ima svojstvo spomenika kulture. // Vjesnik bibliotekaraHrvatske 27 (1983-1984), 192-196.

• PRAVILNIK o polaganju stručnih ispita ubibliotekarskoj struci. // Narodne novine48 (1992), 1, 13-16.

• PRAVILNIK o uvjetima i načinukorištenja bibliotečne građe i usluga u Nacionalnoj i sveučilišnoj biblioteci uZagrebu. // Vjesnik bibliotekara Hrvatske

32 (1989), 259-269. • PROGRAMI ispitnih predmeta na

stručnom ispitu bibliotekarske strukeprema stručnim zvanjima. // GlasnikMinistarstva prosvjete, kulture i športa 1(1991), 6-16.

• STANDARDI za narodne knjižnice uRepublici Hrvatskoj. // Vjesnikbibliotekara Hrvatske 33 (1990), 226-238.

• STANDARDI za pokretne knjižnice-bibliobuse u Republici Hrvatskoj. // Vjesnik bibliotekara Hrvatske 33 (1990),210-226.

• STANDARDI za visokoškolske knjižniceu Republici Hrvatskoj. // Vjesnikbibliotekara Hrvatske 33 (1990), 201-210.

• STRUČNE upute o postupku priposuđivanju knjiga među bibliotekama uNRH. // Vjesnik bibliotekara Hrvatske 8(1962), 1-2, 91-93.

• UREDBA o računovodstvu neprofitnihorganizacija. // Narodne novine 49 (1993),

112, 2536-2540. • ZAKON o bibliotečnoj djelatnosti i

bibliotekama. // Vjesnik bibliotekaraHrvatske 19 (1973), 155-163.

• ZAKON o izmjenama i dopunama Zakonao lokalnoj samoupravi i upravi. // Narodnenovine 49 (1993), 117, 2720.

• ZAKON o izmjenama i dopunama Zakonao osnovnom školstvu. // Narodne novine49 (1993), 27, 755 -757.

• ZAKON o izmjenama i dopunama Zakonao srednjem školstvu. // Narodne novine 49(1993), 27, 757-758.

• ZAKON o lokalnoj samoupravi i upravi. //Narodne novine 48 (1992), 90, 2183-2191.

• ZAKON o osnovnom školstvu. // Narodnenovine 46 (1990), 59, 1372-1380.

• ZAKON o računovodstvu. // Narodnenovine 48 (1992) 90, 2133-2142.

• ZAKON o srednjem školstvu. // Narodnenovine 48 (1992), 19, 409-417.

• ZAKON o sustavu državne uprave. //

Narodne novine 49 (1993), 75, 1808-1817.

• ZAKON o upravljanju ustanovama ukulturi i zaštiti spomenika kulture. //Narodne novine 49 (1993), 96, 2175-2177.

• ZAKON o visokim učilištima. // Narodnenovine 49 (1993) 96, 2142-2159.

• ZAKON o znanstvenoistraživačkojdjelatnosti. // Narodne novine 69 (1993)96, 2159-2166.