makijavelizam i fašizam mohammed abedi ardekani …pisjournal.com/images/1/pis01_05.pdf · 1...

1

PIS-Journal of politics and international studies. Zima 2016. Broj 1

Makijavelizam i fašizam

Mohammed Abedi Ardekani

– Gholam-Reza Mohebzade

Nobandegani

2

Makijavelizam.../ Mohammed Ardekani ,Gholam-Reza Nobandegani

Makijavelizam i fašizam

Mohammed Abedi Ardekani

Univerzitet u Yazdu

Gholam-Reza Mohebzade Nobandegani

Univerzitet Azad

Rezime

Među teoretičarima politike i politolozima postoje razilaženja u pogledu

Makijavelijevih političkih ideja (makijavelizma) i njihove veze sa njegovom

stvarnom ličnošću. Jedni Makijavelija smatraju zagovornikom militarizma i

apsolutizma, dok drugi drže da je on bio realist i težio ka općem dobru. U ovom

radu pokušalo se, kroz osvrt na Makijavelijevo djelo „Vladar“ i Hitlerov

„Mein Kampf“, ustanoviti da li je makijavelizam utjecao na pojavu fašizma

kao totalitarnog nauka iz 20. stoljeća. Ukratko, pokušalo se ponuditi moguće

odgovore na pitanje: Da li načela i stavovi fašizma imaju svoje korijene u

makijavelizmu?

Ključne riječi: „Vladar“, makijavelizam, fašizam, Hitler, „Mein Kampf“

3


Uvod

U pogledu Makijavelija i njegove stvarne ličnosti, s jedne, te političkih

ideja koje iznosi u djelu Vladar, s druge strane, među teoretičarima političkih

znanosti, i općenito u savremenoj političkoj misli, postoje različiti stavovi, pa je

prilično teško donijeti definitivan i konačan sud. Uzmemo li u obzir samo kako

se sve kvalificira Makijavelija, dakle kao „Galileja politike“, „empiristu

suprotstavljenog metafizici“, „pragmatistu“, „zagovornika realpolitike“,

„ideologa zla“, „pristalicu apsolutizma“, „idolopoklonika“, „baštinika

renesansnog humanizma“, „etičara“, „oca italijanskog nacionalizma“, „preteču

prosvjetiteljstva“, „uvjerenog republikanca“, i tako dalje, jasno je koliko je

teško kazati koje od ovih kvalifikacija bi odgovarale istini. Jedan od razloga

zašto stvari tako stoje jeste i što su kroz vrijeme pristupi Makijaveliju i

njegovoj misli bivali krajnje različiti, pa je tako slika o Makijaveliju zavisila od

ličnih sklonosti samih istraživača njegovog djela, o njihovim simpatijama ili

averziji prema Makijaveliju, te o historijskim mijenama, a sve to skupa svakako

je otežalo zadaću da se sagleda Makijavelijevu ličnost kao i sadržaj i poruke

njegovog Vladara. Pokušamo li nekako, naravno uopćeno, klasificirati njegove

kritičare, mogli bismo kazati da su ga ličnosti poput Bacona, Spinoze, Hegela

ili Fichtea nastojale opravdati, dok su autori kao Marlowe, Shakespeare, Mayer

ili Fletcher odbacivali njegove ideje. Želimo li objektivno sagledati

Makijavelija, valja priznati da je stav obje strane prema njemu u načelu bio

pravedan. No, priča time ne završava, jer u 20. stoljeću Makijaveli opet postaje

predmetom zanimanja i sporenja, a neki su otišli tako daleko da su korijene

možda i ponajviše zapadnjačkog fenomena u tom stoljeću, dakle fašizma,

potražili upravo u Makijavelijevim idejama. Nakana ovog teksta jeste upravo

da, osvrnuvši se na Makijavelijevog Vladara i Hitlerovu Moju borbu,

pokušamo istražiti da li je postojao, i koliki je eventualno bio, utjecaj

makijavelizma na fašizam (odnosno na nacizam kao njegovu njemačku inačicu)

i da li postoje određene zajedničke teorijske pretpostavke? Drugim riječima,

pokušat ćemo odgovoriti na pitanje: Ima li fašizam svoje korijene u

Makijavelijevim idejama ili ne?

4


Makijaveli i makijavelizam

American Heritage Dictionary ovako definira makijavelizam: „Politička

doktrina koja odbacuje relevantnost morala u političkim pitanjima i drži da su

prevrtljivost i prevara opravdani ukoliko služe ostvarivanju i održavanju

političke moći.“ Leo Strauss smatra da, kako bismo uopće razumijeli smisao

pojma politička filozofija, treba obratiti pažnju na činjenicu da „svako političko

djelovanje teži ili promjeni aktuelnog stanja ili njegovom očuvanju“. Ukoliko

se ne radi o nakani da se sačuva postojeće stanje, onda bi promjena morala

voditi ka još boljoj situaciji. Dakle, sva politička djelovanja motivirana su

pojmovima boljeg i goreg, no razumijevanje boljeg i goreg ovisit će od toga šta

uopće podrazumijevamo kao dobro (Strauss, 1391:1-3). Iz toga možemo

razumjeti da je ono čega se Makijaveli smatra utemeljiteljem ustvari osobita

nova politička filozofija kroz koju nastoji, prekidajući vezanost za tradicionalnu

političku filozofiju, ponuditi novo razumijevanje dobra i općeg interesa. Dakle,

njegova politička promišljanja su bila posvema nova. Iz Makijavelijevih

pojašnjenja ponašanja ljudi u njegovom vremenu vidimo da gaji prilično

pesimističan stav o ljudskoj prirodi (Jones, 1376:26). Makijaveli svjesno

degradira društvene kriterije. Ta degradacija kriterija ima svrhu uvećanja

mogućnosti da će tako biti stvorene pretpostavke za njihovu obnovu. Drugačije

kazano, dobrobit društva, dakle opće dobro, ne može se definirati u okvirima

vrline, nego vrlinu treba definirati u okvirima općeg dobra. Takvo

razumijevanje vrline jeste od krucijalne važnosti po život društva. Ono što

Makijaveli podrazumijeva pod općim dobrom jesu ciljevi kojima teže sva

društva, a ti ciljevi bili bi: sloboda od tuđinske vlasti, uspostavljenost i

vladavina zakona, prosperitet i blagostanje. Naša djela su vrla samo ako vode

ka tim ciljevima. Dobro je sve ono što je u skladu s tim ciljevima. Ovi ciljevi

opravdavaju svako sredstvo. Ne postoji druga vrlina osim one građanske i

patriotske, odnosno žrtvovanja sebe zarad općeg dobra.

Makijaveli se nikad ne koristi terminom prirodni zakon niti ga uopće

razmatra, što je veoma znakovito, naročito uzmemo li u obzir da je on odlično

poznavao pravnu terminologiju i njene izvore (Viroli, 2014), čime je želio

naglasiti svoju distancu od stavova njegovih prethodnika. Makijaveli vjeruje da

je vidni porast nečovječnosti i nehumane naravi rezultat, možda i slučajne ali

svakako zanimljive činjenice da je čovjek svoje ciljeve postavio isuviše visoko,

te on hoće poručiti da te ciljeve treba spustiti niže, e kako više ne bi bilo nužno

pribjegavati brutalnosti da bi se zaštitilo društvo i slobodu. On drži da treba

5


djelovati proračunato, dajući prednost interesu nad dobročinstvom, a u tu svrhu

mora se reformirati tradicionalne ciljeve. Otud i dolazi srdžba vjerskih krugova

na Makijavelija budući da se on javlja kao neko ko sužava horizonte (Strauss,

1391:48-54).

Većina teoretičara politike slažu se da moderna politička misao otpočinje

sa Makijavelijem i Humeom, budući da su oba imali zapaženog udjela u

oblikovanju političkih teorija (Whelan, 2005:181). Neki čak drže da

„Makijaveli jeste utemeljio savremenu političku misao“ (Buladi, 1390:82).

Nijedan drugi filozof nije na njegov način razmišljao o zagarantiranosti

vlastitih ideja nakon svoje smrti niti ostavio tako širok i osobit taktički prostor

za njihovu primjenu. Makijaveli je prvi filozof koji je nastojao da kroz

propagandno djelovanje potčini sebi sreću i usud odnosno da budućnost

podredi sebi. Ta propaganda upravo je suprotna od onoga što se danas naziva

propagandom, dakle od utjecaja kojim se želi mijenjati sagovornika. Premda i

sam govori zavodljivo i prijemčivo, Makijaveli nastoji zadovoljiti one kojima

se obraća. Sljedeća važna stvar jeste da Makijaveli ne želi samo objasniti život

ljudi, nego više teži ka tome da, razumijevajući ljudski način življenja, pouči

vladara kako vladati. Na temelju vlastitih zaključaka o politici, Makijaveli

smatra da je dozvoljeno sve što će u datim okolnostima osnažiti državu, i iz tog

razloga on posve desakralizira politiku (Jahanbeglou, 1378:17). U tom smislu,

postavlja se pitanje da li se, uzmemo li u obzir onaj pristup kakav je uobličio

Makijaveli i koji mi nazivamo makijavelizmom, može kazati da Makijaveli nije

niti namjeravao ponuditi jednu opću teoriju politike? Može li se sve njegove

stavove opravdati time što će se kazati kako je on samo napisao jednu političku

poslanicu koja se ticala osobitog vremena i okolnosti?

Makijavelizam se ne svodi samo na to da pruža skup tehničkih načela

koja stoje na raspolaganju vladarima kako bi posredstvom njih priskrbili i

sačuvali moć. Pritom nije važno koliko je dobro Makijaveli shvatio i objasnio

tajne politike vladara svoga vremena, već je značajno uvidjeti koliko njegovo

političko djelo služi kao uzor, makar i u manjkavim interpretacijama, kad je

riječ o političkoj stvarnosti savremenog svijeta (Amato, 1972:13). Prema

Cassireru, iako Makijaveli nije bio u potpunosti svjestan svih posljedica svoje

političke teorije, on, u maniru velikana koji piše historiju, nije toliko obraćao

pažnju na specifične aspekte jednog konkretnog vremena, već je tragao za onim

ponavljajućim aspektima koji su isti za sva vremena (Cassirer, 1384:161). U

jednom dijelu uvoda u Vladara može se jasno uočiti ukaz na to da je imao u

6


obziru opći historijski tok i da je nastojao prirediti jedan opći program (koji se

ne tiče samo osobitog vremena): „Kako ja želim da izađem pred Vaše

Gospodstvo sa kakvim dokazom svoje uslužnosti, nisam u svojoj imovini našao

ništa što mi je draže ili što toliko cijenim koliko poznavanje djela velikih ljudi,

stečeno dugim posmatranjem savremenih događaja i čitanjem starih.“

(1366:27)

Prema tome, ne čini se ispravnim zaključiti da je Makijaveli imao

posebne simpatije prema svome suverenu samo zato što je Cesare Borgia onaj

ko je poslužio kao inspiracija za knjigu. Ono što više privlači pažnju jeste

metod i način Cesarea Borgie, za koji Makijaveli kaže da „ne bih znao kakve

bih bolje savjete dao vladaru do njegovog primjera“ (Ibid:50). Jasno je da on u

Vladaru teži idealizirati Cesarea Borgiu i da ne znači kako su sve pohvale

vladaru kakvog opisuje pohvale Cesareu lično. Kao mislilac i pisac, Makijaveli

ima strogo teoretičarski um i neumoljivo nastoji da ljudske postupke svede u

okvire „formula i znanstvenih načela“ (Makiyaveli, 1366:5-6), pa iza svake

parcijalne pojave vidi univerzalne motive. Prihvatajući takvu tezu, neki

analitičari drže da je Makijaveli odlično predvidio budućnost, iako nije mogao

otvoreno reći da ustvari govori o tome, no svakako se ne može prihvatiti da je

on bio tek „iskusan firentinski službenik koji je živio potpuno nesvjestan

budućnosti koja očekuje Zapad“ (Šavaliye, 1373:7). Želimo kazati kako je

nastojao uspostaviti nadvremenske obrasce budući da je mogao sagledati

budućnost te je o njoj, ponešto zakučasto, i govorio. Vladar je ustvari politički

nacrt koji se ne tiče samo Makijavelijevog, već i svih dolazećih vremena. U

tom djelu objašnjava se kako vladati nad ljudima i ta načela upotrebe moći važe

u svim vremenima i za sve posjednike moći (Makiyaveli, 1366:18-19).

S druge strane, neki kritičari smatraju da je slika vladara kakvu u svom

djelu nudi Makijaveli tek kratkoročan cilj. Njihov najvažniji argument jeste taj

da „ujedinjenje Italije pod žezlom jedne vladarske kuće treba predstavljati tek

prvu fazu u procesu koji naposljetku može uroditi jednim, manje ili više

postojanim, republikanskim poretkom“ (Holler, 2009:325). Ova teza poziva se

na neka poglavlja iz Makijavelijeve knjige Discorsi sopra la prima deca di Tito

Livio, u kojoj se bavi razradom republikanske vlasti. U vezi s ovim djelom – za

koje mnogi drže kako ga je, da bi se valjano shvatilo Makijavelija, potrebno

čitati uporedo s Vladarom – Abedi Ardakani kaže:

„Da li je Makijaveli zaista zagovarao monarhiju ili je bio pristalica

republikanskog uređenja? Odmah treba kazati da nas to pitanje sučeljava s

7


mnoštvom nedoumica. Izričit odgovor je nemoguće pružiti. Neki tvrde da je

Makijaveli prvo napisao Vladara, a kasnije Discorsi sopra, što znači da je prvo

bio zagovornik apsolutizma, a kasnije je revidirao stavove i zaključio kako je

republikansko uređenje ipak prikladnije. Drugi opet tvrde suprotno, odnosno

smatraju da je prije napisao Discorsi sopra, u vrijeme dok je imao

republikanske stavove, no praktično iskustvo pokazalo mu je da je bio u

zabludi. Otud vidimo da su par posljednjih poglavlja u Discorsi sopra po

idejama bliži Vladaru nego ostatku pomenutog djela.“ (Abedi Ardakani, 1392)

U svakom slučaju, Makijaveli u Vladaru brani apsolutizam, a u Discorsi

sopra republikansko uređenje. Činjenica je da on svoje rukopise nije datumski

obilježavao, pa je stoga teško sa sigurnošću utvrditi kad je koje djelo nastalo,

što dodatno komplicira stvari (Edwards & Townshend, 1391:24). Također,

Cassirer u Mitu o državi kaže da su se savremeni komentatori Makijavelija

toliko pogubili u bavljenju pojedinostima iz njegovog života da su potpuno

zapostavili glavna pitanja. Umjesto da se bave analizom i kritikom

Makijavelijevih ideja, oni tragaju za njegovim motivima i tako, malo po malo,

gube uvid u glavni predmet istraživanja. Tako od drveta ne vide šumu.

(1384:164-165) Neki, pak, drže da je Makijaveli možda znao da će se njegove

teorije razvijati i nakon ujedinjenja Italije (Abedi Ardakani, 1392). Predkraj

Vladara, govoreći Mediciju o dešavanjima u doba jednog od vladara Sijene,

Makijaveli jasno naglašava da svrha navođenja primjera iz historije jeste

izvođenje općenitih stavova i načela: „Pandolfo Petruči, tiranin Sijene, vladao

je svojom državom više pomoću tih koji su mu bili nepouzdani nego pomoću

ostalih. No ovo nije općeniti stav, jer se radilo o izuzetnim prilikama.“

(1366:101)

Da se, svakako, zaključiti da je teško valjano dokučiti dubinu i shvatiti

smisao Makijavelijevih djela. Ono što sigurno dodatno otežava tumačenje

njegovih stavova jeste i činjenica da na raspolaganju nemamo nijedan rukopis

kojeg je napisao lično Makijaveli (Edwards & Townshend, 1391:48). Ne treba,

također, smetnuti s uma da su ljudi koji su se bavili analizom i kritikom

njegovih djela bili ljudi sa različitim ličnim stavovima i idejama. Sigurno je da

će viđenja Makijavelija od strane jednog filozofa, politologa ili čovjeka koji se

bavi historijom književnosti biti različita.

No, ostavimo li sve to po strani i zakoračimo u vremena nakon

Makijavelija, ne da problema neće biti manje nego će stvari biti još

kompliciranije. To što je u 19. stoljeću (1815) nakon bitke kod Waterlooa u

8


Napoleonovoj kočiji pronađen primjerak Vladara jasno pokazuje koliko su

Makijavelijeve ideje bile žive. U 20. stoljeću, koje su inače obilježili veliki

ratovi, liberalni svijet se sa svih strana našao pred atacima apsolutističkih, a

potom totalitarnih, trendova. Politički idealizam tako je morao biti podređen

realizmu, što je opet, manje-više, značilo slijeđenje Makijavelija i ideja iz

Vladara. Benito Mussolini u svojoj knjizi Uvod u Makijavelija (1924) dovodi u

korelaciju fašizam i makijavelizam. Drugi svjetski rat okončan je krvavim

porazom Hitlera, čovjeka koji je namjeravao podrediti svijet sebi. To je vrijeme

kad se javlja i novo, najružnije, lice makijavelizma odnosno ekstremni

makijavelizam (Shavaliye, 1373:39-40). Shodno dosad kazanom, može se

slobodno ustvrditi da ideje teoretičara politike iz prošlosti nipošto nisu

odvojene od našeg današnjeg svijeta i tragove njihovih stavova nije teško uočiti

u oblikovanju savremenih ideja i teorija. Ti mislioci i njihova djela

nepopustljivo čuvaju svoju vezu sa pitanjima našeg doba i oni su ti koji su

ustanovili dobar dio leksike i pojmovlja, dakle gradivnih elemenata, današnjeg

političkog diskursa. Ti filozofi itekako su prisutni i živi u našem ideološkom

svijetu (Edwards & Townshend, 1391:9-10).

Ukorijenjenost fašizma u Makijavelijevim idejama

Fašizam je fenomen posvema različit od uobičajenih političkih oblika i

javlja se u nekim evropskim zemljama između dva svjetska rata. Ovaj fenomen

rođen je iz društveno-ekonomskih kriza nakon Prvog svjetskog rata i javlja se s

nakanama da posrnulo kapitalističko društvo izbavi iz ćorskokaka u kojem se

našlo. Fašizam se uvijek obraća masama i upravo računajući na njihovu

podršku kreće u svoje pohode (Konel, 1358:1-3). Fašistima su same sebe

nazvale skupine koje se prvo javljaju u Italiji 1918. godine, a bile su

prepoznatljive po korištenju ikonografije Rimske imperije. Nekako paralelno, u

Njemačkoj jača Nacionalsocijalistička stranka (pod vodstvom Adolfa Hitlera).

Nacionalsocijalisti u Njemačkoj osjećali su snažnu ideološku povezanost sa

svojim fašističkim istomišljenicima u Italiji. Nacizam, dakle

nacionalsocijalizam, jeste ideologija čiji se praktični politički oblik ispoljio u

Njemačkoj između 1933. i 1945. godine. Na izborima 1933. osvojili su 43,9%

glasova, što znači da je 20,4 miliona ljudi, od ukupno 39,3 miliona glasača,

svoj glas povjerilo Adolfu Hitleru (Scheffbuch, 1373:18). Nacizam ustvari

predstavlja jedan oblik totalitarne fašističke ideologije (Vogelsang & Larsen,

2002:3). Svi analitičari se, naravno slažu, a neki i insistiraju na tome, da je

9


pogrešno izjednačavati nacizam i fašizam (Shavaliye, 1373:383). Možda

najvažnija razlika ogleda se u potenciranju pitanja rase od strane nacista.

Također, dok se u Njemačkoj mnogo polagalo na koncept nacije odnosno

naroda, ta tradicija nije bila toliko jaka u drugim zemljama (Vinstant,

1378:214). U svakom slučaju, izvjesno je da postoji mnogo toga što povezuje

nacizam i fašizam, te to dvoje predstavljaju dva lica istog novčića.

Konel smatra da ideologiju fašizma karakterizira šest osnovnih motiva: 1

– ideologija jedinstvenog naroda (nacionalizam); 2 – ideologija autoriteta

(načelo vođe); 3 – ideologija privatne svojine (nasuprot idejama komunizma); 4

– modifikacija nekih aspekata kapitalizma; 5 – filozofija protekcije (stvaranja

okvira u kojima će biti rješavani problemi masa); 6 – militarizam (filozofija

stalne spremnosti za rat). Neki analitičari drže da bi se kao glavne značajke

Hitlerovog svjetonazora moglo nabrojati sljedeće: 1- rasističko čitanje historije

čovječanstva (arijska rasa kao stvoritelj kulture); 2 – darvinističko viđenje

života društva (jači opstaju, slabiji nestaju); 3 –ljubav prema militarizmu (rat

kao jedini put do napretka i prosvjetljenja); 4 – uvjerenje da Njemačka može (i

mora) postati vodeća svjetska sila (hegemonizam) (Vogelsang & Larsen,

2002:3).

O ukorijenjenosti fašizma u Makijavelijeva djela ne može se, naravno,

govoriti izričito niti se može s punim pouzdanjem ustvrditi kako u

Makijavelijevoj političkoj misli doista postoji ono što danas prepoznajemo kao

fašizam. Ipak, analizom nekih pojmova i načela u političkim idejama

Makijavelija i fašizma, te njihovim poređenjem, može se ukazati na to da

Makijavelijeve ideje jesu imale izvjesnog utjecaja na oblikovanje ideologije

fašizma. Uzmemo li o obzir naprijed kazano, prvo što nam pada na um jeste

pitanje: „Na koji način i kojim sredstvima su vođe fašističkih država čuvali

svoju vlast u društvu i osiguravali lojalnost naroda? Zaplašivanjem, nasiljem,

propagandnim manipulacijama, predstavljanjem sebe kao zaštitnika interesa

masa, manipuliranjem religijom... Svi ti potezi i prevare imali su poslužiti samo

jednom cilju: zaštiti kapitalističkog poretka i interesa imperijalizma (Ibid:2).

Makijaveli, također, često ističe da je očuvanje vlasti prvorazredni cilj. Prva

zadaća vladara jeste zaštititi zemlju i osigurati joj slobodu te sačuvati svoj

položaj.

Iako postoje različita mišljenja u pogledu osnovnih načela i stavova

fašizma, određene činjenice u vezi s tim su neupitne, naročito uzmemo li u

10


obzir stavove koje Hitler zauzima u Mein Kampfu, a sljedeća načela fašizma

može se dovesti u određenu vezu sa idejama Makijavelija:

A – Hegemonizam

U Makijavelijevom Vladaru nije teško prepoznati obrise duha

hegemonizma. Treba pritom imati na umu da je sam Makijaveli bio diplomat i

da je imao iskustva u bavljenju međudržavnim poslovima (Leung, 2000:3). U

sljedećem pasusu, on savjetuje Lorenzu de Mediciju da podrži i pomogne

manje zemlje kako bi ih pridobio uz sebe i tako stvorio jedinstvenu i postojanu

vlast: „Još, ko je vladar nad pokrajinom različitom od svoje, treba da postane,

kao što sam rekao, prvak i branilac susjednih manjih gospodara, da se trudi da

oslabi njene velikaše i da pazi da, nekim slučajem, u nju ne uđe kakav stranac

jak kao on“ (1366:34). Makijaveli se poziva na iskustva Rimljana kad je riječ o

primjeni ovakve politike i dodaje kako je riječ o općenitim i univerzalnim

političkim načelima koja će biti upotrebljiva i u budućnosti: „Rimljani su se u

oblastima koje su zauzimali strogo pridržavali ovoga: osnivali su naseobine,

podržavali slabije velikaše ne povećavajući im vlast, dok su se suprotstavljali

prvacima ne dopuštajući da jaki stranci steknu veliki ugled. Hoću da se,

primjera radi, zadovoljim samo Grčkom...“ (1366:35).

Sporovi između država su vječita stvarnost. Neki mislioci drže da je

jedini stvarni razlog tih sporova pokvarena i zla ljudska narav. Tukidid vjeruje

da je glavni faktor izbijanja sporova ljudska priroda, a Makijaveli se

nadovezuje na to i kaže da su ratovi i sukobi prirodna stvar i da će postojati dok

je ljudi i država (Dogan, 2004:67-74). Prema tome, teorija o točku vlasti jeste

ustvari plod viđenja jednog politički nestabilnog i prevrtljivog svijeta kakvome

je Makijaveli svjedočio na prostorima Italije u svoje vrijeme i o kakvome je

nalazio potvrdu u djelima starih mislilaca. Kako bi bila uspješna, država mora

biti jača od svojih susjeda i mora dominirati nad njima (Klosko, 1392:63).

Prema Makijaveliju, vladar nikad ne smije stupati u savez sa jačim od sebe

kako bi pomogao tome da pokori drugoga, izuzev ukoliko je to neizbježno

(1366:106). Pored toga, on je osjećao da dobra vojska treba ne samo štititi

državu, nego koristiti svoju snagu da proširi njene granice (Leung, 2000:5).

Manje-više slične stavove nalazimo i u Hitlerovom programu. Činjenica

je da u Hitlerovim stavovima srećemo tri ideje koje su u izravnoj vezi sa

imperijalizmom: krv, nacija i tlo (Reynolds, 1371:165). To je odlično vidljivo i

11


iz Hitlerovog „programa razvoja“ kojeg javno propagira od 1925. godine.

Hitlerov program obuhvaća zemlje istočne i jugoistočne Evrope te značajne

dijelove zapadne Rusije i u dobroj mjeri se poklapa s ciljevima širenja

njemačkog imperijalizma iz vremena Prvog svjetskog rata (Konel, 1358:85).

Već u uvodu svoje knjige on kaže da je cilj ujedinjenja Njemačke i Austrije

„stvaranje središnje sile koja će omogućiti konačnu pobjedu“ (Hitler, 1381:51).

Da se zaključiti da je ta, kako je on naziva, središnja sila ustvari

imperijalistička država, a da konačna pobjeda znači potpunu dominaciju

Njemačke nad okruženjem, budući da Hitler kaže: „Iskustvo pokazuje da će

Zemlju jednom naseljavati toliko ljudi da će jača rasa morati eliminirati

slabiju... Kako vidimo, ljudske potrebe za hranom i odjećom iz godine u godinu

rastu i život naroda više nije poput života ljudi prije dvije stotine godina (Ibid,

55-56). Prema Hitleru, ono što je kroz prošlost sačuvalo čistotu njemačke

nacije jesu njihovi junački preci koji su, sa golom sabljom u rukama, osvojili

široke prostore i pokorili nenjemačke narode (Ibid:269). Prirodno je da

najsnažnija država diktira poredak u svijetu. Budući da u takvom poretku

podređeni narodi uživaju potporu najsnažnijeg naroda, onda i oni ostvaruju

veću korist po sebe (Reynolds, 1371:202). Arijevska rasna superiornost

opravdava njihovu imperijalnu vlast nad nižim rasama (Ibid:171). S druge

strane, i Njemačka i Italija široko su koristile politiku poticanja rađanja i

uvećanja stanovništva kako bi mogle pravdati svoje pretenzije na veći životni

prostor. Odgovarajući Rooseveltu, Hitler se žali na nedostatak životnog

prostora u zemljama s velikim prirodnim priraštajem (Neumann, 1370:182).

Nećemo nimalo pogriješiti kažemo li da su imperijalne tendencije najvažnije

obilježje politike Hitlerove Njemačke (Ibid:221).

I Hiterove nacionalističke parole postaju tako s vremenom parole

njemačkog imperijalizma (Frere, 1364:80). U vezi s hegemonizmom nacističke

Njemačke, Hagen Fleischer (njemačko-grčki historičar) nudi zanimljivu

klasifikaciju država s kojima se Njemačka sukobila: prvu skupinu čine zemlje

čije osvajanje je rezultat hegemonističkih ideala nacističke Njemačke

(Čehoslovačka, Francuska i SSSR), dok u drugu skupinu spadaju zemlje koje

su osvojene iz funkcionalnih razloga (Danska, Norveška i Holandija)

(Hirschfeld, 2014). Hitlerov stav o nevezanju s velikim silama posve je u

skladu s onim Makijavelijevim savjetom. Iako teži ka teritorijalnom širenju, on

izbjegava učešće u svakom kolektivnom sporazumu, posebno kad je riječ o

vojnim savezima (Scheffbuch, 1373:47). Kao primjer, može se navesti njegovo

12


odbacivanje saveza istočnoevropskih zemalja 1934. godine, što je trebalo

predstavljati sigurnosno-vojni ugovor između osam jakih evropskih država.

B – Primjena sile i nasilja

Jedno od temeljnih načela Makijavelijeve teorije jeste „načelo vojne

moći i sile u svrhu zaštite države“ (Makiyaveli, 1366:20). Inovativna i

začuđujuća osobenost Vladara i Discorsi sopra jeste javno i bezrezervno

priznavanje sile kao političkog sredstva (Weiner, 1392:276). U vezi s tim,

Makijaveli kaže: „Potrebno je, stoga, da se ovo lijepo raspravi i ispita da li ovi

koji uvode novine stoje sami ili zavise od drugih, to jest da li moraju, kako bi

izveli svoje djelo, moliti ili ga pak mogu izvesti sami. U prvom slučaju, stvar

uvijek izvode loše i ne uspijevaju, ali kad zavise od samih sebe i kad mogu

silom da uspiju, tada se rijetko dešava da propadnu. Zato su svi naoružani

proroci pobijedili, a nenaoružani propali“ (1366:46). Makijaveli otvoreno brani

primjenu sile i nasilja. Prema njemu, sporiti se s drugima može se samo na dva

načina: zakonom ili silom. Prvi način jeste primjereniji za čovjeka, ali s

obzirom da se često pokaže neupotrebljivim, preostaje samo drugi način

(Ibid:86).

Hitler u Mein Kampfu također odobrava upotrebu nasilja kao sredstva:

„Ja sam zagovarao teror i nasilje, dok su oni vjerovali da probleme treba

rješavati demokratskim pristupom... Ton tog tiska bio je oštar, a ja sam po

svojoj naravio težio oštrom i strogom pristupu (Hitler, 1381:26-27). Što se

Hitlerove nasilničke naravi i sklonosti ka nasilju tiče, Chevalier, pozivajući se

na Hitleru bliskog Juliusa Streichera, najbolje oslikava krvoproliće koje se

desilo 30. juna 1934. za Noći dugih noževa (1373:393). Naravno, takav, kako

sam Streicher kaže, makijavelistički pristup primjetan je kroz cijeli Mein

Kampf u kojem Hitler, govoreći o ne-Nijemcima, nimalo ne krije svoju

sklonost ka primjeni nasilja, pri čemu, svakako, sila i nasilje kroz Hitlera imaju

posve organiziranu formu. Sadističke torture koje je provodio Gestapo,

koncentracioni logori, prijeki režimski sudovi i uvođenje zakona koji se tiču

izdaje nacije bili su sasvim u skladu s njegovim shvatanjima (Scheffbuch,

1373:36). Za Noći dugih noževa, Hitler je, upravo onako kako i Makijaveli

naučava, iznenada likvidirao svoje oponente prije nego što su se ovi našli u

prilici da poduzmu nešto konkretno protiv njega. Premlaćivanja komunista,

Židova, sindikalista i članova opozicionih stranaka karateristične su metode

fašizma. Radilo se ne samo o organiziranom, već o nasilju koje je imalo svoju

osobitu morbidnu estetiku (Vincent, 1378:218).

13


C – Propaganda

Makijaveli važi za prvog filozofa koji je nastojao da kroz propagandno

djelovanje potčini sebi sreću i usud odnosno da budućnost podredi sebi. Ta

propaganda upravo je suprotna od onoga što se danas naziva propagandom,

dakle od utjecaja kojim se želi mijenjati sagovornika. Premda i sam govori

zavodljivo i prijemčivo, Makijaveli nastoji zadovoljiti one kojima se obraća.

Prema njemu, ljudska narav je prevrtljiva, pa je ljude lahko usmjeriti u nekom

pravcu, ali ih je teško na tom pravcu i zadržati (1366:46). Uvjeren je, ustvari,

da je to moguće jedino upotrebom „oružja propagande“. Kad je Cesare Borgia

osvojio Romanju, kako bi oslobodio narod i skinuo sa sebe krivicu za ranije

počinjena zlodjela, okrenuo se ka propagandi. U vezi s tim, Makijaveli kaže:

„Znajući da mu je pređašnja velika strogost izazvala i neku mržnju, da bi

ublažio duhove toga naroda i da bi ih potpuno pridobio za sebe, htjede pokazati

da ako je bilo kakve okrutnosti, to nije došlo od njega, već od upravnikove

surove prirode. Uočivši za to priliku, naredi da upravnika izlože jednog jutra u

Cezeni, na trgu, rastrgnuta na dvoje, sa jednim kocem i jednim krvavim nožem

pored njega. Surovost ovog prizora izazvala je kod naroda istovremeno

zadovoljstvo i zaprepaštenje“ (Ibid:50)

U tom smislu, propaganda – bilo da se radi o zaplašivanju ili laganju

puka – bolje od bilo čega drugog može poslužiti u svrhu kontrole i

potčinjavanja naroda. Iako je propaganda o kojoj govori Makijaveli drugačija

od onoga što pod tim pojmom danas podrazumijevamo, svrha je ista: „učiniti

ljude zadovoljnim i pridobiti ih“. Prema njemu, mudar vladar mora se koristiti

takvim metodama (propagandom) da njegovi podanici uvijek budu pokorni

vlasti i samim tim uvijek mu odani (Ibid:62). Uz pomoć propagande, vladar

može postepeno pridobiti srca podanika.

Pitanje propagande jednako je važno i za Hitlera, pa je tome posvetio

čitavo jedno poglavlje svoje knjige. Opetovano ukazujući na značaj

propagande, on podrobno objašnjava načine korištenja njome kako bi se

„ostvarilo ciljeve i koordiniralo narod“:

„Više od svega drugog zanimalo me pitanje korištenja propagandom u

ratu i nalazio sam to najboljim načinom za unapređenje političkih poslova...

Stekao sam uvjerenje da propagandni aparat u ratu igra ulogu kakvu nema čak

niti vojska. Kako propaganda može ostvariti tako značajne ciljeve? Ukoliko je

14


istina da se propagandom može ostvariti određene ciljeve, onda njen oblik mora

biti takav da odgovara svrsi u koju se koristi... Tačno je, i niko to ne spori, da se

snagom ratnog oružja može sve postići, no ko može poreći da vojna

propaganda može, bolje nego posjedovanje oružja, osnažiti moral vojnika? Da

me Bog postavio na čelo i da sam, umjesto onih nesposobnih zapovjednika koji

nisu poznavali ni svrhu svog života, ravnao poslovima, ili da sam barem imao

na raspolaganju ratnu propagandu, možda bi sudbina rata koji je Njemačka

vodila bila drugačija“ (Hitler, 1381:98-105).

S obzirom na takvo viđenje propagande, dakle Hitlerov žal za tim što

vojskovođe ne vjeruju više u moć i potencijale propagande i ne shvataju da se

posredstvom propagande narodu Raj može predstaviti kao Pakao i Pakao kao

Raj (Ibid:166), on smatra da je za svaku političku organizaciju propaganda

važnija od bilo čega drugog: „Zato propagandom treba mijenjati stavove

drugih... Kroz određeno vrijeme mora se, posredstvom propagande, širiti među

narodom jednu ideju kao osnovnu, a onda među onima kojima se obraća i

članovima stranke potražiti one na koje je ta ideja imala najviše utjecaja.

Takvoga se onda doista može smatrati herojem stranke (Ibid, 441-442).

Sljedstveno tome, a na temelju fašističke propagande i osvrćući se ono što o

tome kaže Makijaveli, do boljeg života dolazi se tako što će se s tog puta

ukloniti neprijatelja. Oni kojima se propaganda obraća – i kod Hitlera i kod

Makijavelija – jesu narodne mase, pa propaganda mora biti populistička i njeni

argumenti moraju biti razumljivi i primjemčivi prostom svijetu (Sezar,

1373:386).

D – Autoritativni vođa

Duboki i nerješivi spor Makijavelija sa Crkvom leži u pitanju autoriteta

vođe. On otvoreno upozorava Crkvu da je neprihvatljiva bilo kakva podjela

vlasti između nje i države: „Kad mi kardinal od Ruana reče da se Italijani ne

razumiju u ratovanje, ja mu odgovorih da se Francuzi ne razumiju u politiku,

jer kad bi se u nju razumijeli, ne bi dopustili da Crkva dođe do tolike moći. Iz

iskustva znamo da je u Italiji moć Crkve i Španije stvorila Francuska, a da su

ove nju upropastile“ (1366:39). Prema Makijaveliju, vladar jeste država te,

naglašavajući opetovano takav stav, on želi navesti ljudski duh na prihvatanje

nužnosti pokoravanja pojedinca državi. On smatra da dobrobit države (odnosno

po vladara) jeste važnija i ima prioritet u odnosu na interese pojedinca. Čak i

15


samo ustanovljenje jedinstvene države rezultat je političkog djelovanja koje za

cilj ima da vladar priskrbi i sačuva vlast (Jahanbeglou, 1378:30). Autoritarizam

totalitarne politike i njena bezuvjetna dominacija nad svim aspektima društva

opet nas suočava s obrascem autonomnosti politike (Ibid:79). Napomenimo i to

da Makijaveli, koji je kao političar bio odlično upoznat s terminologijom

politike, svjesno u svojoj knjizi Vladar nigdje ne koristi riječ vlada i govori

isključivo o ličnosti vladara.

Na sličan način postavlja se i Hitler. Sljedeći stav tiče se ciljeva o kojima

Hitler govori već na početku Mein Kampfa: „Kao što slaba žena u svakoj

situaciji treba potporu i pomoć svoga muža, tako i narod nalikuje slabašnoj ženi

i treba vođu ili filozofiju posredstvom koje će nastaviti svoj život“ (Hitler,

1381:28). On ovako objašnjava značaj postojanja vođe i nužnost da mu se

narod pokorava: „Ljutila me zabrana govora koju je Reichstag naredio caru...

Bio sam ogorčen što u državi u kojoj svaki poluluđak može prisvojiti pravo ne

samo na riječ kritike, nego, eto, čak da u Reichstagu, kao „zakonodavac“, bude

nahuškan na naciju, nositelj carske krune može dobiti ukor od najbjednije

institucije brbljivaca svih vremena“(Ibid:37).

Za njega, država je put ka postizanju sreće i savršenstva. Država postoji

da bi bila u službi „ostvarenja sreće“. No, još važnije od države jeste pitanje:

„Ko su oni koji vode državu?“ Baveći se tim pitanjem, Hitler kaže da veličina

svake nacije ovisi o provođenju programa koje su za ljudsku praksu osmislili i

priredili najumniji i najdarovitiji. Pobjednička će biti ona nacija u čijim

institucijama budu radili najsposobniji i najdarovitiji pojedinci i ako takvi budu

vodili narod (Ibid: 277-312). Dakle, što se pitanja vodstva tiče, on drži da moć

mora biti koncentrirana kod njega, e kako bi moglo biti funkcionalnog

upravljanja. Ukazujući na historiju Pruske – gdje je temeljno načelo bilo da

vlast pripada caru i da mu se svi podređeni imaju bezuvjetno pokoravati – on

zaključuje da se danas država upravlja kroz međusobno savjetovanje

parlamentaraca, no svejedno samo individualna volja može valjano ravnati tako

glomaznom institucijom. Stoga država ne treba da se oslanja na stav većine,

nego na savjete onih koji su bliski vođi i koji su mu u svemu pokorni

(Ibid:334). Prihvatimo li da političko vodstvo služi ostvarenju općih i

zajedničkih interesa, onda treba poduzeti sve da to vodstvo bude što snažnije i

lišavati ga svih prepreka koje bi mu se mogle naći na putu. U tu svrhu

neophodno je da cijelo društvo poštuje načelo pokoravanja vodstvu i da kod

svih slojeva snaži osjećaj autoriteta vođe. Stranačke i državne strukture

16


fašizma, koje su počivale na autoritetu vođe, imale su sasvim konkretnu

funkciju: osigurati vođi apsolutnu slobodu u odlučivanju i djelovanju, bez

mogućnosti ikakvog propitivanja odozdol (Konel, 1358:32-35).

E – Lukavstvo, manipulacija i stvaranje razdora u svrhu ostvarenja cilja

Makijaveli lukavstvo i prevaru smatra sastavnim i neizbježnim dijelom

političkih igara (1366:15). Prema njemu, iako se svi slažu oko toga da je lijepo

kada je vladar vjeran sporazumu i kada živi ispravno i pošteno, život nas uči da

su kao najuspješniji vladari zapamćeni oni koje ispravnost nije odveć zanimala

i koji su se lukavo poigravali s ljudima, dok su stradavali oni koji su se držali

poštenja (Ibid:86). Štaviše, u poglavlju XVIII nevjerovatno izričito potiče kod

vladara manipuliranje, prijetvornost i posezanje za lukavštinama:

„Jednome vladaru, dakle, nije potrebno da ima sve ranije navedene

osobine, ali se mora praviti da ih posjeduje. Štaviše, usudiću se da kažem i ovo:

kada vladar ima ove osobine i služi se njima, štetne su, a kada se pravi da ih

ima, korisne su... Vladar treba, dakle, mnogo se postarati da mu nikada iz usta

ne izađe ništa što nije prožeto sa ranije pomenutih pet osobina, te da se čini,

kad ga čovjek gleda i sluša, da je on sušta blagost, sušta vjera, sušta čestitost,

sušta religioznost. Ljudi, uopće, sude više očima no rukama, jer svako vidi, a

malo njih čuje“ (Ibid: 95).

U tom pogledu, Hitler je slijedio put koji je trasirao Makijaveli.

Besramnost kad je riječ o načinima stizanja do postavljenog cilja jedna je od

karakteristika koje možda ponajbolje objašnjavaju razloge Hitlerovog uspjeha.

On nije prezao ni od kakve prevare, laži, podvale ili licemjerja kako bi ostvario

svoje ciljeve (Abu Atta, 1390:20). U Mein Kampfu izražava nezadovoljstvo

politikom Bismarckove vlade i kritizira ga što se dosljedno držao sporazuma s

oponentima. Sviđa mu se politika koju je Britanija koristila u ostvarenju svojih

vanjskopolitičkih ciljeva i smatra kako bi Njemačka morala postupati isto.

Prema njemu, u tom smislu bi Englezi mogli poslužiti kao dobar primjer

narodima svijeta: „Dosljedni svom konzervatizmu, oni nikad ne čine nešto

zbog čega će se kasnije kajati. Ako im ponestane hljeba, nalaze da je najbolje

oteti ga od drugih tako što će spletkom i prevarom posvađati druge dvije

države. Mi, međutim, da bismo stekli zalogaj hljeba pravimo planove o tome s

kojim zemljama da se povežemo i kojoj državi da se približimo. Englezi se

evropskim sporazumima koriste u svrhu vlastite koristi. Mi se za to vrijeme

17


smješkamo dječijim igrarijama i svojim nedostojnim potezima pokazujemo

koliko je njemačka prijeratna diplomatija bila naivna. Kad engleski političari

odluče provesti neki plan, oni namjerno skreću pažnju na nešto drugo kako bi

zavarali svoje konkurente“ (1381:272-273).

Hitler smatra da na untrašnjopolitičkoj sceni narod treba odlučno i slijepo

podrediti sebe volji manjine i prihvatiti njenu vlast. Fašizam na sebe preuzima

tu tešku i nečistu zadaću bavljenja politikom, zadaću koja podrazumijeva

prevare i laganje naroda (Konel, 1358:107). Uostalom, vjerovao je da „mnogo

puta ponovljena laž naposljetku postaje istina“ (Abu Atta, 1390:72).

F – Religija i etika

Prema Makijavelijevom mišljenju, religija služi očuvanju građanske

vrline, odnosno, bolje kazano, stjecanju ugleda. Kroz cjelokupno svoje

političko djelo on religiju i etiku posmatra isključivo kao sredstva. Drži da etika

mora biti podređena državi i nacionalnim interesima. Zato etiku podanika

trebaju propisivati politički moćnici, dok sami posjednici moći, kad je o

pitanjima morala riječ, na umu trebaju imati samo interese države (Liedman,

1379:116). U tom pogledu, Makijaveli ne samo da oslobađa politiku svake

etike, već i religiju podređuje državi i smatra je sredstvom moći (Barbier,

1384:125). Svakako, on pritom uglavnom govori o vladarima i političkim

prvacima, a ne o prostom puku, dakle samo političku elitu izuzima od obaveze

da se strogo drži etičkih načela i dopušta da im da, zarad svojih i interesa

države, gaze ta načela. On, međutim, ne poriče korist od moralnosti kad je riječ

o puku (Enayat, 1377:164). Religija je snaga koja može osigurati stabilnost

društva i građansku vrlinu, pa zato treba učiniti sve da se ljudi što dosljednije

drže religije i imaju ozbiljan odnos prema njoj: „Zato vladar ili njegov

namjesnik trebaju podržati temelje vjere naroda u svojoj zemlji, jer tako će

ljude držati bogobojaznim i jedinstvenim. Vladar treba snažiti sve ono što je od

koristi vjere, makar sam sebe ne smatrao naročito pobožnim. Što je mudriji i

što su mu jasniji prirodni tokovi, to će se više truditi osnažiti religiju.“

Dogan, pozivajući se na Isaiaha Berlina, tvrdi da Makijaveli ustvari

odbacuje kršćansku etiku, dakle etiku religioznosti, a u korist drugačije etike

odnosno etike funkcionalnosti (2004:69). Makijaveli otvoreno kaže kako je

religioznost po vladara dobra samo kako bi ga u očima naroda prikazala

18


vanjštinom pobožnim, jer ljudi uglavnom sude shodno onome što vide

(1366:88).

Kad je o ovom pitanju riječ, njemački nacisti su u svoju ideologiju unijeli

dosta elemenata bezbožništva i to je prilično kompliciralo njihov odnos sa

Crkvom. Nacizam je u političkom pogledu težio ne samo da porazi institucije i

ideje socijalizma, demokratije i liberalizma, već je i Crkvu htio potčiniti svojim

političkim ambicijama (Konel, 1358:115). Što se samog Hitlera tiče, moglo bi

ga se nazvati nominalnim katolikom, no činjenica je da nije naročito mario za

religiju (Abu Atta, 1390:7). Hitler je, tako, 30. januara 1934. godine zadužio

Rosenberga da ustanovi univerzalni svjetonazor koji bi trebao poslužiti kao

zvanična religija nacionalsocijalista. Na taj način htjelo se odgovoriti na

pritiske i nezadovoljstvo koje je ispoljavano od strane dijela svećenstva.

Naredba se zvanično pravdala time da se ne tiče nije jedne religije konkretno,

no bilo je jasno da se radi o obračunu sa kršćanstvom (Scheffbuch, 1373:34).

Hitler je očito namjeravao stvoriti religiju koja bi odgovarala njegovom

temperamentu i interesima, a potom je predstaviti kao pravu vjeru više rase.

Tako i u slučaju odnosa prema religiji kao sredstvu za ostvarenje političkih

ciljeva uviđamo sličnost između Makijavelijevih i Hitlerovih stavova.

G – Militarizam

Iako su tokom historije iznošene različite teorije o razlozima izbijanja

ratova, neki analitičari i dalje drže da jedini stvarni razlog leži u samoj ljudskoj

prirodi. Slažući se sa Tukididom, Makijaveli rat smatra prirodnom pojavom

koje će biti dok je čovjeka i države. Uvjeren je da je rat neizbježan i da ga se

jedino može odgoditi (Dogan, 2004:67).

Makijaveli lično pokazuje sklonost prema ofanzivnom ratu i u tom

smislu moglo bi ga se smatrati i prvim pravim zagovornikom filozofije

militarizma (Cassirer, 1384:207). U poglavlju XXV Vladara, tvrdi da glavni

razlozi uspješnosti pape Julija II leže u njegovoj ratobornosti: „Pogledajte

njegov postupak protiv Bolonje, još za vrijeme gospara Giovannija

Bentivoglioa. Papa, inače poznat po svojoj žestini i plahovitosti, krenuo je lično

u taj poduhvat... Da je čekao da krene iz Rima sa prečišćenim odlukama i svim

uređenim planovima, nikada, i pored sve mudrosti, ne bi uspio“ (1366:114).

Uglavnom, za Makijavelija rat je nužnost (Jahanbeglou, 1378:12). Također,

Makijaveli zastupa stav da svaki pojedinac (i svaka država) samostalnost može

19


izboriti samo tako što će poreći samostalnost drugoga. Želi li, dakle, biti

slobodan, mora potčiniti druge sebi, a to potčinjavanje drugih dovodi do rata

između ljudi odnosno država. Zato smatra da vladar ne treba imati drugih

namjera i ideja osim rata, pobjede u njemu i uspostave svoje vlasti. Koliko je

rat dobar dovoljno govori činjenica da je to jedino što vladareve nasljednike

može sačuvati na prijestolju ('Alem, 1382, sv., 2, str.40).

Praćen politikom naoružavanja, militarizam je za Hitlera sastavi dio

njegove ideologije nasilja. U jednom govoru iz 1933. godine Hitler kaže da

„kod mladih ljudi i u cijelom narodu treba razvijati ideju da je naš jedini spas u

ratu“, a snaženje militarističkog duha svim mogućim sredstvima smatra nužnim

(Hitler, 1381:111). Poput Makijavelija, i Hitler drži da jedini put do ljudske

slobode leži u postizanju postojanog i trajnog mira, a da bi takvo što bilo

moguće potreban je veliki rat. Tako u jednom od svojih govora kaže da „vječni

mir zahtijeva veliki rat“ (Abu Atta, 1390:65). Hitler, tako, smatra da rat iz

1914. godine nije bio naturen Njemačkoj, već su, upravo obratno, svi narodi

ustvari trebali taj rat (Šavaliye, 1373:373). Čak i u svojim posljednjim

zapisima, nekoj vrsti njegovog političkog testamenta, još uvijek zagovara rat i

kaže da oni koji ostaju iza njega „imaju obavezu nastaviti rat Njemačke svim

sredstvima“ (Abu Atta, 1390:65). Dakle, u svojoj propagandi Hitler koristi dva

različita pristupa: prvo rat predstavlja kao odbranu i borbu za život, a potom

nastoji motivirati mase i potaći ih na rat. Odgovornost bijele rase da odgovori

na sudbinu koju im je Kreacija propisala tiče se ovog drugog pristupa

(Neumann, 1370:224).

Zaključak

U ovom radu pokušali smo - osvrćući se na neke Makijavelijeve ideje,

osobito one iznesene u Vladaru, - iznaći odgovor na pitanje: Može li se kod

njega naći neke osnove ili nagovještaje ideja fažizma odnosno nacizma koje su

se javile u 20. stoljeću, posebno stavova koje Hitler zagovara u Mein Kampfu?

Iako je teško ponuditi izričit odgovor na takvo pitanje, izvjesno je da se u

Makijavelijevom Vladaru može makar naći sugestije i upute koje su veoma

slične nekim elementima ideologije fašizma odnosno nacizma, a kojima se u

svom pomenutom djelu bavi i Hitler. Drugim riječima, Makijavelijeva

zapažanja i sugestije poput hegemonizma, posezanja sa silom i nasiljem,

propagande, autoritativnosti vođe, prirodne nejednakosti, prijetvornosti i

20


manipulacije, zloupotrebe religije u političke svrhe i hegemonizma privukle su

Hitlerovu pažnju te se i on u Mein Kampfu, izravno ili neizravno, bavi njima.

Ove činjenice mogle bi poslužiti kao potvrda onima koji smatraju da je

historija ciklična i da se ideje utkane u nju ponavljaju. Iako je Makijaveli čedo

svoga vremena, ne može se poreći da postoji poveznica između njegovih ideja i

Hitlerovih stavova. Otud je moguće da se obrasci ponašanja i ideje mislilaca

poput Makijavelija, na neki način i u osobitim uvjetima, reflektiraju i u našem

vremenu i svijetu, isto onako kako su se odrazile na mislioce s kraja 19. stoljeća

koji su baštinili njegovu misao, a što se onda praktično izrazilo kroz fašistički i

nacistički pokret. Valja, stoga, imati na umu činjenicu, na koju ukazuje

Cassirer, da i u savremenom svijetu postoje ideje koje u temelju imaju mythos,

a koje stoje nasuprot racionalnom mišljenju te da utječu na politički život,

uzevši od makijavelističke politike funkcionalne moći do Carlyleovog štovanja

heroja ili Gobineauovih rasnih teorija. Sve one nadišle su teorijske okvire i

stupile u područje praktične politike, suočavajući nas naposljetku sa mitom o

dvadesetom stoljeću. Vrhunac te mitologizacije izrazio se kroz fašizam,

izrodivši vođe poput Hitlera i Mussolinija. Vrlo je vjerovatno da i u trećem

mileniju budemo svjedoci pojave sličnih ideja i političkih stavova, a koji će

opet svoje ishodište imati u Makijavelijevoj misli.

21


Literatura i izvori

Na perzijskom jeziku:

Abu Atta, R.; (1391), Hitler, Mashad, Entesharat-e Radekan

Edvards. A; Taunshend; (1391) Tafsirha-ye jadid bar felsufan-e siyasi modern

az Makiyaveli ta Marks; prijevod Khoshyar Dayhami, sv. 2, Tehran, Nashr-e

Ney;

Shtraus, L.; (1391), Falsafe-ye siyasi chist?, prijevod Farhang Rejai, sv. 4,

Tehran, Sherkat-e entesharat-e 'elmi va farhangi;

Barbiye, M.; (1384), Din va siyasat dar andishe-ye modern, prijevod Amir

Rezayi, Qaside Sara;

Jahanbeglou, R,; (1378), Makyaveli va andishe-ye renesans, sv. , Tehran,

Nashr-e Markaz;

Puladi, K,; (1390), Az dovlat-e eqtedar ta dovlat dar 'aql-e falsafe-ye siyasi-ye

modern, sv. 2, Tehran, Nashr-e Markaz;

Reynolds, Ch,; (1381), Vujuh-e imperijalism, prijevod Sayyed Hossein

Seyfzade, Tehran, Entesharat-e Vezarat-e umur-e khareje;

Shari'at, F.; (1384), Mabani-ye andishe-ye siyasi dar gharb, Tehran, Nashr-e

Ney;

Shefbukh, A., (1373), Davazdah sal farmanrevayi-ye Hitler, prijevod Huma

Ahmadi, Tehran, Entesharat-e Tehran;

Shavaliye, Zh.; (1373), Asar-e bozorge siyasi az Makyaveli ta Hitler, prijevod

Leyla Sazgar, Tehran, Markaz-e nashr-e daneshgahi;

Abedi Ardakani, M.; (1392), „Jozv-e darsi afkar-e siyasi ta nime-ye avval qarn-

e nozdahom“, Yazd, Daneshgah-e Yazd;

Ferer, Zh. K.; (1364), Salekan-e zolmat, prijevod Hoshang Sa'dat, Tehran,

Entesharat-e Shafi Shah;

Kasrer, A.; (1385), Afsane-ye dolat, prijevod Najaf Daryabandari, sv. 2, Tehran,

Entesharat-e Khavarezmi;

Konel, R.; (1358), Fashism mofer-e jam'e-ye sarmayedari az buhran, prijevod

Manochehr Fekri Irshad, Tehran Entesharat-e Tus;

Makyaveli, N.; (1366), Shariyar, prijevod Darvish Ashuri, Tehran, Nashr-e

Parvaz;

Nyuman, F.; (1370), Behimut (sakhtar va amalkard-e nasional-sosiyalisti),

prijevod Mohammad Reza Soudagar, Tehran, Danesh-e Iran;

Vinz, F. P.; (1392), Farhang-e andisheha-ye siyasi, sv. 5, prijevod Khoshyar

Deyhimi, Nashr-e Ney,

Vinsent, A.; (1378), Ideolozhiha-ye modern, prijevod Moretza Saqebfer,

Tehran, Qafnus;

22


Hitler, A.; (1381), Nabord-e man, sv. 1-2, prijevod Hamid Enayat, tehran,

Donya-ye ketab

Na engleskom jeziku:

Amato, A. D. (1972), The relevance of Machiavelli to contemporary world

politics.

published on The Political Calculus.

Dogan, N. (2004), Machiavellism, kantian deontology, and the melian

dialogue: a

reflection on morality and the use of forc. Ankara Universitesi Dil ve Tarih-

Coğrafya

Fakültesi Dergis.

Günter, B. and Hans (2014), The three worldviews of Hobbes, Grotius and Kant

foundations of modern thinking on peace and security contextual change and

econceptualisation of security. Retrieved from "http://www.afes-press.de". Date

of access: 7/4/2104.

Hirschfeld, G. (2011), Hitler's war aims. Retrieved from

"http://www.nids.go.jp". Dateof access: 25/5/2011.

Holler, M.J. (2009), Niccolò Machiavelli on power. RMM Vol. 0. Perspectives

in Moral Science.

Leung, J. (2000), Machiavelli and international relations theory. published on

glendon

journal of international studies.

Viroli, M (2014), Machiavelli, Guicciardini and reason of state. Published on

Natural

Law, Natural Rights, and American Constitutionalism. http://www.nlnrac.org.

Vogelsang, P., Larsen, B.B.M (2002), The nazi ideology nazism. Retrieved

from

"http://www.holocaust-education.dk". Date of access: 6/8/2014.

Whelan, F.G. (2005), Hume and Machiavelli: political realism and liberal

thought.

Hume Studies. Vol. 31. No. 1.

http://www.nlnrac.org/

23


Resume

Among theoreticians of politics and political scientists, there are

disagreements about Machiavelli’s political ideas (Machiavellianism) and their

link with his actual persona. The former consider Machiavelli an advocate of

militarism and absolutism, while the latter find him a realist and the person who

strives for the common good. Through a review of Machiavelli’s “The Prince”

and Hitler’s “Mein Kampf”, this paper tries to establish whether

Machiavellianism influenced the creation of fascism as a totalitarian science of

the 20th century. In short, we tried to offer possible answers to the question: Are

the principles and standpoints of fascism rooted in Machiavellianism?

Key words: “The Prince”, Machiavellianism, fascism, Hitler, „Mein

Kampf“

makijavelizam i fašizam mohammed abedi ardekani …pisjournal.com/images/1/pis01_05.pdf · 1...

Documents