mirovne novosti

broj 5 juni/srpanj 2011.

mirovne novosti

� Suočavanje s prošlošću, iluzija ili realnost? � Dobri ljudi u lošim vremenima i njihov uticaj

na mene � PEACE 2.0 � Međunarodni Dan Mira, 21. septembar 2012

� Ženska alternativna vlada BiH � Priča iz jedne škole � Popis stanovništva u BiH: Osigurati slobodu

izjašnjavanja

broj 20 septembar/rujan 2012.

U ovom broju:

impressum

2 Mirovne novosti

Glavni i odgovorni urednik:Goran BubaloRedakcija:Edita ČoloSuzana BožićŠejla Dizdarević

design/DTP obradaŠejla Dizdarevićwww.oneworldsee.org

kontaktinfo@mreza-mira.netwww.mreza-mira.nettel: +387 33 812 401

Suočavanje s prošlošću, iluzija ili realnost?

Suočavanje s prošlošću na prostoru bivše Jugoslavije često je korištena sintagma kojoj su politički manipulatori i drugi nekompetentni akteri postkonfliktnog procesa svojim površnim pristupom ispraznili sadržaj pretvorivši je u aparat za pravljenje magle kolektivnog zaborava. Da je riječ o vrlo dinamičnom društvenom procesu koji, uz uvažavanje lokalnog specifikuma, može dovesti do revitalizacije socijalnog tkiva i transformacije cjelokupne zajednice od crnog kala grubog kršenja humanitarnog prava do svjetionika ljudskih prava, najbolje svjedoče iskustva postnacističke Njemačke ili dalekog Perua. Tranzicija od društva u kome se krše ljudska i humanitarna prava do garanta prava i sloboda članova te zajednice dug je i mukotrpan proces čija dinamika zavisi od spremnosti svakog pojedinca da preispita svoje mjesto i ulogu u vremenu konflikta. Izbjegavanje ovog procesa zapravo je perpetuirani prolazak kroz naš circulus vitiosus u kojem aveti prošlosti opsjedaju naše živote čineći nekadašnje zločine opetovanim po istim obrascima i povećanom intenzitetu, pri čemu uloge žrtve i zločinca često doživljavaju paradoksalnu transformaciju uloga. Suočavanje s prošlošću1 je nužan proces čije odlaganje, zapravo, predstavlja sijanje sjemena za neke buduće konflikte. Toga smo i te kako svjesni na prostoru Balkana, gdje je istorija trebala biti dobra učiteljica, ali su učenici ponovo pokazali nespremnost da uče na tuđim greškama.

Kako bi se reafirmisalo povjerenje i odgovornost u društvu postoji potreba da se javno obznane zločini koji su se dogodili, da osobe odgovorne za planiranje, podsticanje, naređenje i izvršenje zločina budu zakonski sankcionisane, te da se žrtvama zločina vrati ljudsko dostojanstvo. Proces sistematskog suočavanja s prošlošću nužan je preduslov za uspostavljanje vladavine prava i podršku procesu pomirenja. U prethodne dvije, naizgled jednostavne rečenice, krije se mukotrpan put za koji ne postoji jasna trasa, nego tek daleki cilj za čije dostizanje je potrebno mnogo vremena i truda uz uvažavanje specifičnosti svakog posebnog konflikta, političke volje aktera procesa, kulturološkog backgrounda i spoljašnjeg faktora kolokvijalno nazvanog međunarodna zajednica. Iskustva drugih postkonfliktnih društava predstavljaju korisne putokaze, skupa sa tzv. principima «Joinet/Orentlicher», nazvanim po podnosiocima izvještaja potkomisiji UN i Komisji za ljudska prava, a u kojima su definisana četiri ključna područja u borbi protiv nekažnjivosti, što na svojevrstan način čini prihvaćenu šemu za suočavanje s prošlošću. Treba istaći da se središtu ovog društvenog procesa nalazi bipolarno jezgro sačinjeno od žrtve i počinioca, čija međusobna interakcija definiše dinamiku transformacije iz konflikta u željeno pomirenje, kroz uspostavu vladavine zakona, okončanja nekažnjivosti, kao i garancije neponavljanja počinjenih povreda ljudskih prava i sloboda.

«Pravo na istinu» predstavlja prvi princip suočavanja s prošlošću, a njegovu supstancu čini pravo žrtava, ali i cjelokupnog društva da znaju punu istinu o predmetnim kršenjima ljudskih i humanitarnih prava. Žrtve moraju znati punu istinu o proteklim događajima, nestalim članovima porodica, osobama odgovornim za nanešene povrede, dok društvo ima obavezu da sačuva sjećanje na ove patnje i da ga zaštiti od revizionističkih elemenata. Dosadašnja iskustva pokazuju da se pravo na istinu može ostvariti različitim institucijama i mjerama, kao što su: osnivanje komisija za istinu, istražnih panela, ažuriranje dokumentacije, stvaranje arhivske građe, rad komisija za nestale osobe, objavljivanjem publikacija od istorijskog značaja za relevantne događaje, itd. Koliko se u ostvarivanju prava na istinu odmaklo u Bosni i Hercegovini, govori i činjenica da nema uspostavljanja mehanizama za utvrđivanje istine koji bi bili komplementarni radu međunarodnog tribunala i domaćih sudova za ratne zločine.

Piše:

Almir Alić

1 U sociološkom smislu termin «suočavanja s prošlošću» komplementaran je «tranzicionoj pravdi». Dio autora daje prednost sintagmi suočavanja, jer tranziciona pravda može biti preusko identifikovana sa pravnim mehanizmima, a da se u drugi plan stavljaju ostali elementi ovog kompleksnog procesa. S druge strane «suočavanje s prošlošću» daje jasnu poveznicu sadašnjeg trenutka sa proteklim događajima, pri čemu se gubi bitna dimenzija budućnosti što nije slučaj s pojmom «tranzicije», koji jasno povezuje protekle događaje sa željenim budućim stanjem.

Mirovne novosti 3

«Pravo na pravdu» na ovaj način podupire prvi princip u suočavanju s negativnim naslijeđem nedavne prošlosti, jer predstavlja efikasan mehanizam za utvrđivanje činjenica tokom sudskih procesa. Dužnost je svake države da istraži, tuži i osudi odgovorne za počinjene zločine, a žrtvama da satisfakciju kroz dostojanstven tretman tokom suđenja, te potrebnu pravnu podršku. Zbog obima počinjenih zločina na prostoru BiH, ova složeni proces uspješno započet od strane Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju trebaju nastaviti domaći sudovi, potpuno nezavisni od dnevnopolitičkih pritisaka svake vrste. Praćenja suđenja od strane domaćih i međunarodnih organizacija predstavljaju poželjan korektivni faktor u smislu poštovanja ljudskih prava žrtava i optuženih za počinjene zločine.

«Pravo na reparaciju» je pravo svake pojedinačne žrtve na naknadu za pretrpljenu patnju, ali i obaveza države da obezbijedi satisfakciju žrtvama i njihovim porodicama kroz: restituciju2; naknadu za tjelesne ili mentalne ozljede, izgubljene prilike za zapošljavanje, obrazovanje i socijalna primanja, kao i troškove vezane za pravnu pomoć i druge stručne pomoći; rehabilitaciju tj. medicinsku podršku kroz fizioterapiju i psihološko liječenje; te memorijalizaciju, obilježavanje mjesta i godišnjica stradanja kao i druge edukativne sadržaje. U BiH postoje napori za rješavanje pitanja reparacija na državnom nivou, ali sporost cjelokupnog procesa i odsustvo političke volje doprinosi daljnjoj viktimizaciji žrtava, te njihovoj sveukupnoj društvenoj marginalizaciji.

«Garancije za neponavljanje» u najkraćem predstavljaju demokratizaciju državnih institucija, institucionalne reforme te demokratsku kontrolu bezbjednosnog sektora, čime se pokazuje jasan diskontinuitet u odnosu na strukture uključene u počinjene povrede ljudskih prava. Dok je proces razoružanja, demobilizacije i reintegracije boračke populacije donekle uspješno proveden u BiH uz pomoć međunarodne zajednice, proces provjere bio je površan što uz aktivnu službu osoba umiješanih u povrede humanitarnog prava žrtve ponovo dovodi u stanje nesigurnosti i nepovjerenja prema institucijama odgovornim za njihov mir i sigurnost. Proces lustracije, karakterističan za neka postkomunistička društva, nije iniciran i ne postoji spremnost da se pokrene u sadašnjem bosanskohercegovačkom društveno-političkom kontekstu.

Iako fokalnu grupu procesa predstavljaju žrtve i zločinci sa jasnim imenom i prezimenom, zbog masovnosti zločina u kojoj se uspostavila čitava jedna siva zona «pasivnih učesnika u zločinu» i «indirektnih žrtava», te populističkih režima u regionu uključenih u inspirisanje i podržavanje zločina, cjelokupnu dinamiku je potrebno posmatrati u širem kontekstu. Proces suočavanja s prošlošću može se posmatrati dvojako - iz perspektive počinioca zločina, on predstavlja tranziciju od krivične odgovornosti inividualnog zločinca do moralne odgovornosti cjelokupnog društva koje je znalo ili imalo razloga da zna, ali je tolerisalo i svojim pasivnošću produžilo stanje konflikta u kojem su vršeni stravični zločini. Sa pozicije žrtve ova tranzicija ide u suprotnom smjeru - od kolektivnog okrivljavanja svih pripadnika druge etničke skupine za pretrpljeni zločin, potrebno je smoći snage da se suoči sa osobama odgovornim za njeno stradanje, te tako izbjegne zamku demonizacije cjelokupnih etničkih zajednica i kroz individualiziranje zločina doprinese procesu pomirenja.

Logičnim se čini pitanje koliko treba ići daleko u prošlost da bi se suočili sa njenim negativnim naslijeđem. Na prostoru Balkana, koji je oduvijek proizvodio više istorije nego li je mogao konzumirati, to liči na otkopavanje tla u kojem se, zavisno od dubine eskavacije, mogu po epohama jasno identifikovati ljudski skeleti sa različitim ideološkim i vjerskim simbolima, te ostacima od vrlo primitivnih do sofisticiranih oruđa za uništavanje ljudskih života. Odgovor na ovo pitanja nije jednostavan, jer svaki novi sukob svoje korijene vuče iz nerasčišćenih računa u prošlim konfliktima. Jasno je da ovaj proces treba započeti bez odlaganja, radi budućih generacija kojima ne treba zalog nesretne prošlosti kao balast oko vlastitih nogu na putu u neminovne integracije sa demokratskim zemljama, već vjetar promjena u krila razumijevanja i uvažavanja, kao opomena i nauk da se slične stvari više nikada ne ponove. U društvu duboko preplavljenom kulturom poricanja, ovake je promjene potrebno inicirati na individualnom nivou, graditi porušene mostove i pokazati spremnost na toleranciju u dijalogu, respekt i

2 Reparacija predstavlja napor vraćanja žrtava u stanje prije nanešenih povreda ljudskih i hu-manitarnih prava.

“Kako bi se reafirmisalo povjerenje i odgovornost u društvu postoji potreba da se javno obznane zločini koji su se dogodili, da osobe odgovorne za planiranje, podsticanje, naređenje i izvršenje zločina budu zakonski sankcionisane, te da se žrtvama zločina vrati ljudsko dostojanstvo. Proces sistematskog suočavanja s prošlošću nužan je preduslov za uspostavljanje vladavine prava i podršku procesu pomirenja.“

podršku svim žrtvama bez obzira na etničku pripadnost. Informacije o prošlosti treba crpiti iz nezavisnih izvora, pri tome tražiti i uključivati se u inicijative na polju zaštite ljudskih prava. Svaka promjena u ovom smislu naš je doprinos procesu suočavanja s prošlošću, stoga ne treba čekati spoljašnje impulse da bi prekinuli našu društvenu letargiju, ovaj proces tiče se svih nas, pri čemu je primjenjiv holistički pristup - društvo nije samo puki zbir pojedinih članova jedne zajednice, već posjeduje dodatni kvalitet koji donosimo individualno ili u interakciji sa drugim članovima zajednice. Za početak je dovoljna namjera, ona će uz puno truda i edukacije dovesti do inicijativa komplementarnim društvenim naporima u procesu pomirenja, bez obzira na sve kontraverze vezane uz ovaj pojam.

Iskustva iz turbuletnog svijeta u mirnoj švajcarskoj idili

Federalni odjel za sigurnost Švajcarskog Ministarstva spoljnih poslova, u saradnji sa agencijom Swisspeace, organizovao je napredni kurs za profesionalce o Suočavanju s prošlošću, održan u Oberhofenu, od 13. do 24. avgusta 2012. godine. U konceptualnom smislu kurs je na dinamičan način uveo u razmatranje različite teme od značaja za razvoj holističkog pristupa u suočavanju s prošlošću i implementaciju relevantnih mehanizama za suočavanje sa teškim povredama ljudskih prava počinjenim u prošlosti ili u aktuelnom društvenom kontekstu. Posebna pažnja tokom treninga posvećena je studiji slučaja i potrebi integracije Suočavanja s prošlošću u pregovorima za uspostavljanje mira. Dvadeset šest učesnika trećeg po redu kursa o suočavanju s prošlošću izrazili su veliko zadovoljstvo zbog ukazane prilike da svoje znanje prošire empirijskim postignućima eminentnih predavača iz cijelog svijeta, od Južnoafričke republike, preko Evrope, do Latinske Amerike. Nacionalno heterogen sastav sudionika treninga doveo je do interaktivnog pristupa nastavnom procesu, gdje su prezentovana različita iskustva iz polja povreda ljudskih prava od Izraela, Libije, Egipta, Pakistana, Tunisa, Čada, Kolumbije, pa sve do Kosova i Bosne i Hercegovine. Treba istaći odličnu organizaciju cjelokupnog trening programa i napore švajcarskih domaćina da se učesnici osjećaju ugodno, što je uveliko potaklo kreativne potencijale učesnika i uspostavljanje mreže prijateljstva i saradnje koja će se planira nastaviti i u budućnosti.

Mirovne novosti 5

Projekt “Izaberimo mir zajedno” (Choosing Peace Together - CPT) podržan od Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID) zajednički implementiraju Catholic Relief Services (CRS) i Caritas Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine (Caritas BK BiH), sa početkom implementacije januar/siječanj 2010. godine. U aprilu/travnju projekt je dobio dvogodišnji nastavak. Cilj projekta je zajedno sa članovima aktivnih organizacija u lokalnim sredinama raditi na izgradnji mira i tako dati doprinos pozitivnim promjenama u bh. društvu.Kroz projekt “Izaberimo mir zajedno” podržavamo udruge stradalnika/ca rata širom BiH, radeći na stvaranju pozitivnijih stavova ka pomirenju na nivou lokalne zajednice. Projekt za cilj ima suradnju sa dvije grupe aktera: osobe koje mogu koristiti svoj uticaj kako bi aktivno promovirali ozdravljenje i pomirenje, kao i institucije koje mogu iskoristiti svoje strukture i omogućiti liderstvo i mjesto gdje može doći do pomirenja. Pristup se temelji na ideji da kada se pojedinci pomire sa posljedicama sukoba u svojim životima, oni/e mogu postati puno učinkovitiji nosioci mira u svojim zajednicama.Danas učesnici/e (bivši stradalnici/e rata) javno govore o svojim iskustvima u događanjima 1991. – 1995. pod nazivom “Moja priča: Izaberimo mir zajedno”. Na osnovu svojih ličnih svjedočenja pokušati će široj javnosti približiti shvatanje kako sukob i nasilje utječu na pojedinca, ali i na koji način čovjek neovisno o lošem iskustvu može izrasti, osnažiti se i djelovati u svojoj lokalnoj zajednici i šire sa ciljem stvaranja kvalitetnijeg života i budućnosti.

Ovo je jedna od tih priča.

Dobri ljudi u lošim vremenima i njihov uticaj na mene

Početkom rata, kao mlad, pun života i lijepih očekivanja od istog, uživajući sve blagodati koje mladost pruža, nisam shvatao šta se događa. Odjednom, sve se ruši i prekida, a ja sam se obreo u logoru, u uslovima koji se riječima ne mogu opisati. Na mjestu gdje čovjek gubi svaku nadu. Da nisam doživio to grozno mjesto nikada ga ne bih mogao čak niti zamisliti - ni u mašti, ni u najgorim snovima. Počevši od interijera i hladnih betonskih zidova iz kojih je izbijala hladnoća koja se uvlačila u kosti, zatim ljudi i vojnika koji su tu dolazili da nas gledaju kao da smo životinje u zoološkom vrtu koje oni nikada prije nisu vidjeli, pa su sada došli i gledati nas sa čuđenjem, i još uz put provociraju i maltretiraju; ali i samih nas logoraša koji živeći u tim nečovječnim uslovima, mršavi, prljavi, neobrijani, unezvjerenih pogleda, punih straha i neizvjesnosti. Sve se to duboko urezalo u moje sjećanje. Iako sam uz mnogo truda poslije više godina uspio da ga donekle potisnem u drugi plan i danas me

odnekuda vreba i proganja. Bili smo potpuno nezaštićeni i prepušteni sudbini. Higijenski uslovi su bili nikakvi, a ja sam za kratko vrijeme padao u nesvjest od posljedica gladi i nedostatka vode; pored hrane nismo imali dovoljno ni vode .Iako ovaj početak nagovještava da će tema moga obraćanja biti opis raznih maltretiranja kroz koja sam prolazio i ljudi koji su to činili, naprotiv, ja baš želim da pričam o drugim stvarima i drugim ljudima koji jesu radili svoj posao, ali su ostali normalni. Ljudima koji nisu posrnuli u situaciji kada je skoro sve bilo dozvoljeno, u situacijama gdje su, nažalost, mnogi poremećeni umovi dočekali svojih pet minuta i njihovom uticaju na mene tadašnjeg logoraša pa do danas. Moram samo pomenuti da mi je od svih maltretiranja najteže palo to što je u nama ubijano svako ljudsko dostojanstvo i što nismo tretirani kao ljudska bića. Tako misle i mnogi logoraši sa kojima sam pričao.

Jankica Samouković živi u Višegradu i član je Udruženja logoraša opštine Višegrad. Bivši je logoraš logora ˝Silos˝ Tarčin, i jedan od mnogih koji su prošli torture po raznim logorima u cijeloj BiH

6 Mirovne novosti

Ljudi koji su boravili po raznim logorima, na raznim stranama.Rekao bih da je ovaj rat bio svojevrstan test za nas obične ljude. Testirani smo da vidimo šta se to sve krije u nama i našoj podsvjesti. Mislim da je svako od nas imao izbor da li da zaluta ili ostane na pravom ljudskom putu. Oni koji su uspjeli da ostanu ljudi, slobodno mogu sebi da čestitaju na tome. Kada bi u tom haosu, gdje je sve izgledalo beznadežno i mračno, naišao neko ko me samo pogleda sa trunkom samilosti ili razumijevanja, hvatao sam se za taj pogled kao utopljenik za slamku i pokušavao da iz toga izvučem maksimum nade za sebe. U tim trenucima sam dobijao malo nade. Nade da na svijetu postoji još ljudi koji drugačije misle. Ljudi koji bi htjeli nešto promijeniti. U se ti sam, u jednom trenutku, da vam iskreno kažem, sumnjao. Želim pomenuti jednog stražara. On bi u svojoj smjeni znao doći do nas i onako tiho, da drugi stražari ne čuju, razgovarati sa

nama. Pružao bi nam riječ utjehe i nade, prenio neku novost o tome šta se dešava u vanjskom svijetu. Najbitnije je ipak bilo to što nas je doživljavao kao obične i normalne ljude koji su se, sticajem nekih nesretnih okolnosti, našli na tom mjestu. Bilo je i stražara koji su donosili malo hrane ljudima koju im je slao neko od njihove porodice ili poznanika. Ja nisam imao tu sreću. Moja majka, uz bezbroj pokušaja, nije mogla doći do nekog kome bi uručila nešto hrane da mi donese u logor. Ni ona nije imala slobodu kretanja, iako nije bila u logoru.Jednom prilikom sam od policajca dobio cigaretu. U tom trenutku, to za mene nije bila samo cigareta. Bila je puno više - dokaz da nije sve propalo, da će odnekud da isplivaju ljudi koji će moći da urade nešto na tome da povrate ljudima slobodu i dostojanstvo koje im je bilo oduzeto. Ja sam sada tu da to kažem i da se založim da to više nikada nikome ne bude uskraćeno!

Mirovne novosti 7

“Moram samo pomenuti da mi je od svih maltretiranja najteže palo to što je u nama ubijano svako ljudsko dostojanstvo i što nismo tretirani kao ljudska bića. Tako misle i mnogi logoraši sa kojima sam pričao. Ljudi koji su boravili po raznim logorima, na raznim stranama.”

Svjestan sam da je to bio maksimum, jedini način na koji su mi ovi ljudi mogli pomoći u tom trenutku. Pomoći tako da sebe ne ugroze. Iako, oni vjerovatno nisu ni svjesni koliko su dobro djelo uradili i koliko su mi pomogli. Hvala im na tome. ˝Mali˝ ljudi mogu malo da pomognu, ali se ne trebaju ustručavati što je ta njihova pomoć mala. Jer, baš to malo nekada može biti dovoljno.Ovakvih primjera ima dosta, ali moj je cilj da pomenem neke od njih. Da se zna da su postojali.Uključen u projekat Izaberimo mir zajedno, primjetio sam da ljudi raznih nacionalnosti koji su preživjeli raznorazne traume i gubitke mogu da komuniciraju i razmjenjuju iskustva sa ljudima koji su do jučer, moglo bi se reći, bili na suprotnim stranama. A zašto? Zato što imamo nešto zajedničko. Znamo šta znači patiti i trpjeti torturu. Zajedničko nam je i to da, ono što smo mi preživjeli ne želimo da ikada iko više preživi na ovim prostorima. Među nama su se stvorila prijateljstva, komuniciramo, čujemo se telefonom, čestitamo jedni drugima praznike, kada se vidimo srdačno se pozdravimo, itd. Siguran sam da mi još uvijek imamo drugačije stavove i razmišljanja o nekim stvarima, drugačija politička ubjeđenja, ali je najbitnije da svi iskreno želimo mir. Zbog nas i zbog naše djece.Radujem se što sam od prvog momenta shvatio da za zlo koje je meni nanijeto nisu krivi svi ljudi iz nekog naroda. Isključivo krivim pojedince. Čak ni prema njima nisam osjetio želju za osvetom. Jer, kao što je častan život nagrada, tako je isto raditi zlo kazna sama po sebi. Kada bi trebao da biram: da budem žrtva ili dželat?, izabrao bi da budem žrtva. Po izlasku iz logora saosjećao sam sa ljudima koji su i dalje patili na raznim stranama. Stopirao sam jednom prilikom, i u kombiju koji mi je stao, nalazili su se logoraši muslimani / Bošnjaci koje su vjerovatno vozili negdje na rad. Toliko me je potreslo da sam, nije me stid reći, kada sam izašao iz kombija sjeo na jednu klupu i pola sata plakao. To je najduže i najiskrenije plakanje u mom životu. Nisam imao načina kako da im pomognem, svega sam se pet minuta vozio u tom kombiju, ali mi je drago ako su bar vidjeli da saosjećam sa njima. Što je mislim bilo očigledno.

Uvijek su mi na umu ljudi zbog kojih u stvari i pričam ovu priču. Ljudi koji su na prvi pogled pomogli sitnim i malim stvarima. A ustvari su mi mnogo pomogli, toliko da i danas iz njihovih postupaka crpim snagu i energiju. Držim se principa da, ako nekome ne mogu da pomognem - neću mu ni odmoći. Vjerujem da sam mu tako, na neki način, pomogao. Spreman sam da saslušam ljude i njihove ispovijesti i da iskreno saosjećam sa njima. Isto tako sam bio u situaciji da ja pričam svoju priču i budem shvaćen, što mi je pomoglo da umanjim teret koji nosim. Ja danas živim normalnim životom, imam porodicu, suprugu i krasnog sina. Više se ne osjećam kao žrtva, normalno komuniciram sa ljudima, imam prijatelje, osjećam se kao slobodan čovjek i uživam u tome, volim prirodu, planine, rekreativno se bavim sportom i ovaj teret koji sam pomenuo sam potisnuo u drugi plan. On mi stoji negdje samo kao ožiljak, u skrivenom dijelu duše. Ja sam ovdje želim da prenesem poruku mira i da, koliko je u mojoj mogućnosti, pomognem da do njega i dođe u pravom smislu riječi. Želim da mir bude trajna kategorija na ovim nestabilnim prostorima na kojima su se svako malo vremena dešavali ratovi. Žalostan je podatak da postoje ljudi koji su u kratkom ljudskom životu doživjeli i po tri rata. Zapitajmo se kakav je to život? Ja ga za sebe ne bih poželio. Zadao sam sebi zadatak da pričam ovu priču i ne znam koliko ovo u stvari i jeste priča, ali ja sam namjerno preskočio detalje o mom boravku u logoru i detaljna opisivanja mojih patnji. Želim samo da upozorim koliko male stvari mogu biti velike kada se čovjek nađe u nevolji i da pomenem da su u tim strašnim zbivanjima postojali i normalni i dobri ljudi, ljudi kojima nije bio cilj da nekome naude, a tih ljudi je siguran sam bilo svugdje i na svim stranama. Mnogo se pričalo i priča o zločincima i o zločinima, a ja mislim da i oni dobri zaslužuju da se i o njima priča. Pričajući o njima, ja upravo šaljem jasnu poruku mira.Poručio bi i to da, svi mi u svom narodu prepoznamo dobre i loše ljude, i da se ovim prvim ponosimo, a ove druge osudimo i ne prikrivamo ih zato što dolaze iz naroda kojem i sami pripadamo. Jer, prikrivajući ih poistovjećujemo se sa njima.

8 Mirovne novosti

Struga je grad smešten na obali velelepnog Ohridskog jezera, jednog od najstarijih jezera na svetu, i duž obala reke Crni Drim, koja izvire iz jezera i deli grad na dve polovine. Ovo čini Strugu zaista jedinstvenim gradom na celom Balkanu. U periodu od 09. do 18. jula 2012. godine ovo prelepo mesto bilo je domaćin omladinske razmene „Mir 2.0“ koju su u saradnji organizovali Pax Christi Aachen i Forum ZFD a uz finansijsku podršku Evropske komisije kroz program Mladi u akciji.

Trideset mladih ljudi iz Makedonije, Bosne i Hercegovine, Nemačke, Poljske, Srbije i Kosova okupilo se ovde sa jednim ciljem, a taj cilj je bio promocija mirovnog rada kroz nove socijalne medije. Iako dolazimo iz različitih zemalja, postoji nešto što nam je svima zajedničko, a to je želja da promenimo nešto u našem društvu ali i da podstaknemo druge mlade ljude da budu aktivni.

U današnje vreme, novi socijalni mediji igraju značajnu ulogu u svakodnevnom životu mladih, ali takođe i u mirovnom radu jer putem njih imamo mogućnost izraziti različite stavove. Novi socijalni mediji mogu se koristiti za promovisanje socijalnih promena ili za postavljanje organizacione platforme civilnog društva. Pored svih dobrih strana, oni takođe predstavljaju potencijalni rizik. Mogu biti prozor u svet i prednost ka miru, ali takođe mogu predstavljati prepreku.

Pokušali smo istražiti kako iskoristiti nove socijalne medije za promovisanje mira i socijalne jednakosti. Rezultat je bio zaista impresivan, četiri kratka filma, a to su: Atomic Peace(http://

PEACE 2.0 New Social Media(Dis-) Advantage for Peace Work

Piše:

Danijela Radovanović Fotografije:

Jane Viola Felber

Mirovne novosti 9

www.youtube.com/watch?v=MtWuNPUvLHg), Overcome Prejudices (http://www.youtube.com/watch?v=DmV9atwaoec), Peace on! (http://www.youtube.com/watch?v=SQoY8uMtFcY&feature=relmfu), Let’s talk! (http://www.youtube.com/watch?v=jMFgr_0EtJA).

Učili smo o mirovnom radu ali i o pisanju scenarija, snimanju, režiji, predprodukciji, produkciji i postprodukciji. Naši filmovi se nalaze na našoj Facebook stranici i YouTube kanalu. Građani Struge su, takođe, imali priliku videti naše filmove na promociji koju smo organizovali poslednje veče našeg druženja u centru grada. Mnogi od nas će predstaviti naše filmove u svojim lokalnim zajednicama na različtim događajima.

Najvažnije od svega je da smo radili zajedno i pokazali kako možemo postići mnogo samo ako imamo dobru volju i sarađujemo. Kroz ove zajedničke aktivnosti, naučili smo mnogo o drugim zemljama i kulturama. Radeći zajedno imali smo priliku razmeniti mišljenja i iskustva, ali i prevazići predrasude i barijere.

Ovo druženje kao rezlultat ima nekoliko divnih prijateljstava. Pravo je zadovoljstvo upoznati ovako divne ljude, upoznati njihov način života, njihovu kulturu i običaje. Osećaj koji imate nakon jednog ovakvog druženja ne može se opisati rečima, jednostavno to morate doživeti kako biste shvatili. Zaista smo se dobro proveli, a pritom smo uradili nešto veoma važno i korisno za svoje društvo.

Mirovne novosti 11

Ženska alternativna vlada BiH

U okviru projekta „Ženska strana politike“, čiju je realizaciju u oktobru 2011. godine, uz finansijsku podršku Fonda otvoreno društvo, započeo Helsinški parlament građana Banja Luka, Bosna i Hercegovina je prije nekoliko dana dobila Žensku alternativnu vladu, prvu takve vrste u našoj zemlji. To su 9 ministarki koje sačinjavaju Žensku vladu, a njihova imena su: Ismeta Čardaković za finansije, Nejira Nalić za ekonomski razvoj i preduzetntištvo, Jasmina Husanović za nauku i kulturu, Samira Hurem za sport, Gordana Vidović za ljudska prava i borbu protiv svih oblika nasilja, Neira Raković-Čelebić za pravdu, Murisa Marić za civilno društvo i aktivizam, Slađana Ujić za ruralni razvoj, Džemila Agić za zaštitu životne sredine i održivog razvoja i Mirsada Bajramović za resor socijalne politike i zdravlja. Sve one su spremne da se angažuju na promociji i umrežavanju ženskog stručnjačkog potencijala, kojeg u BiH ima mnogo, ali se ne koristi dovoljno.

U zemlji koja je još opterećena ratnim bremenom, teškom ekonomsko-političkom situacijom, i u kojoj, već poslovično, vlada sumnjičavost i pesimizam u pogledu uvođenja novina, ali i pogledu uloge i mjesta žena u našem, još uvijek, patrijarhalnom društvu, reći da želite osnovati Žensku vladu činilo se od početka, pa ne baš kao nemoguća misija, ali teška svakako. No, rukovodeći se svojom vizijom i principima rada, Helsinški parlament građana krenuo

je sa realizacijom ove misije, želeći da BiH dobije Žensku vladu, koja će, kao neformalni subjekt na društvenoj-političkoj sceni, artikulisati stavove i interese građanki i građana BiH i raditi na povećanju učešća i uticaja žena u javnom životu.

Izboru Ženske vlade prethodilo je deset sastanaka širom BiH, u Banja Luci, Sarajevu, Bihaću, Prijedoru, Tuzli, Mostaru, Doboju, Livnu, Bijeljini i Zenici, na kojima su predstavnice i predstavnici nevladinog sektora dobili priliku da predlože stručne i marljive žene, prepoznate kao takve u svojim sredinama, koje nisu politički aktivne, a koje, prema mišljenju civilnog sektora, mogu predlagati rješenja za određene probleme u domenu njihove stručnosti. Takvih je žena u BiH mnogo, a javnost i nije baš najbolje upoznata sa njihovim impresivnim biografijama, profesionalnim dostignućima i zalaganjem. Elektronskim glasanjem, koje je bilo sprovedeno od 1. do 20. avgusta ove godine na web stranici projekta „Ženska strana politike“ (www.zenskastranapolitike.hcabl.org), mandate u oblasti finansija, ekonomskog razvoja i preduzetništva, nauke i kulture, sporta, ljudskih prava i borbe protiv svih oblika nasilja, pravde, civilnog društva i aktivizma, ruralnog razvoja, zaštite životne sredine i održivog razvoja, socijalne politike i zdravlja, dobile su ove žene iz Bihaća, Prijedora, Modriče, Tuzle, Sarajeva i Rogatice, koje imaju viziju,

Piše:

Vesna StojanovićHelsinški parlament građana Banja Luka

12 Mirovne novosti

znanje, volju i interes da ova zemlja postane bolja i prosperitetnija. Iako je rodna ravnopravnost zagarantovana Ustavom i zakonima, stanje u stvarnom životu je drugačije i žene nisu zastupljene u dovoljnoj mjeri, a imale bi puno toga za reći i djelovati. Društveni život je ustrojen tako da ne ide na ruku

ženama jer one na sebi nose težak teret tzv. ekonomije brige, što mnoge od nas sprečava da zauzmemo odgovarajuće mjesto u javnom životu. No, kako je sve u ovoj zemlji proces, riječ koja kod mnogih, s pravom, izaziva sumnju i odbojnost, učešće žena u donošenju odluka zaista jeste još jedan proces, koji će trajati dokle god pripadnici društva ne postanu zreliji, solidarniji, odgovorniji i kritičniji jedni prema drugima. Naše alternativne ministarke i njihov stručnjački potencijal, konstruktivni i kritički dijalog u javnosti, uvjereni smo, jesu naš doprinos u stvaranju demokratskijeg društva, čiji će članovi i članice biti jednakopravni i ravnopravni u donošenju odluka važnih za cijelu zajednicu. Na kraju, poželimo našim ministarkama sreću i uspjeh u radu. Sreća ionako prati odvažne, a znanje, stručnost i iskustvo već imaju.

www.zenskastranapolitike.hcabl.org

Mirovne novosti 13

Priča iz jedne škole

UHD „Prijateljice“ iz Tuzle implementiraju u jednoj od osnovnih škola projekat pod nazivom „Podrška školskom sistemu u oba entiteta“ od septembra 2002. godine.

Cilj projekta ide u dva pravca, podrška reformi obrazovanja u Bosni i Hercegovini i mirovna edukacija.

U skladu sa ciljevima realizuju se aktivnosti sa učenicima uzrasta 11-15 godina, a koje se sastoje od sedmičnih sastanaka, radionica (druženja) sa partner školama, zajedničkih radionica, treninga za predstavnike Đačkih klubova, zajedničkih ljetovanja učenika sa područja Bosne i Hercegovine i bivše Jugoslavije.

Projektom je planirano uključivanje 45 učenika iz svake od osam škola. U ovoj školi zbog velikog interesa aktivnosti pohađa 55 – 60 učenika.

Nacionalna struktura učenika u školi je dostigla prijeratni nivo, podjednak broj Srba i Bošnjaka.

U septembru 2002. godine u aktivnosti projekta uključila se i XY učenica 7. razreda. Raduje se svakom susretu sa članovima velike grupe kao i timu koji realizuje projekat.

Iskreno, kako to samo djeca mogu, razgovara, diskutuje, daje svoje mišljenje o temama iz nenasilne komunikacije, predrasuda, tolerancije, identiteta, problemima u školi. Nije joj važno ime drugarice s kojom će raditi vježbu u paru ili sjediti u autobusu dok zajedno putujemo u Banja Luku, Tuzlu ili drugdje.

Krajem oktobra 2004. godine XY je trebala putovati u Tuzlu da bi se družila sa vršnjacima iz Doboja, Lipnice, Bijeljine, Zvornika i Tuzle. Za to putovanje roditelji djevojčice su trebali dati pismeno odobrenje, što je propisana procedura.

Na žalost djevojčice, tata nije odobrio putovanje. Za razloge nismo znali niti smo XY pitali. Poštovali smo odluku njenih roditelja i dijelili tugu sa djevojčicom. XY je nastavila dolaziti na aktivnosti u školi.

Došlo je vrijeme zajedničkog putovanja u Banja Luku i....... tata je odobrio da putuje!

Poslije toga opet putovanje u Tuzlu. Hoće li djevojčica moći da putuje, da se druži sa pjesnicima iz Tuzle i Modriče, da igra i pjeva sa svojim vršnjacima ne pitajući kako se ko zove?

I ovaj put tata je odlučivao u ime svog djeteta. I donio je ispravnu odluku jer je XY doputovala autobusom koji je vozio šezdesetak učenka iz škole u Republici Srpskoj u Tuzlu.

Bilo je još putovanja u Tuzlu, Sarajevo i Neum. XY je svaki put sa ostalom djecom putovala i družila se.

Šta je uticalo na tatu djevojčice da odobri putovanja nismo istraživali, ali znamo da je naučio od svoje kćerke koji putevi vode ka toleranciji, pomirenju i opraštanju.

Nije kraj priči završavanjem osnovne škole djevojčice, jer su se narednih godina u projekat uključili djevojčicina sestra, pa brat i odlazili u Tuzlu, Sarajevo, Neum zajedno sa drugom djecom neopterećeni koje su nacionalnosti.

XY djevojčica sada je odrasla i kad god joj to studenske obaveze dozvoljavaju, pridruži se učesnicima projekta u školi koju je pohađala, i kako reče: „Najveća mi je radost doći u Tuzlu“.

Autorica:

Sehaveta SrabovićKoordinatorica projekta

14 Mirovne novosti

Popis stanovništva u BiH:Osigurati slobodu izjašnjavanjaNarednog aprila, prvi put od 1991. godine, u Bosni i Hercegovini bit će održan popis stanovništva. Podaci iz ovoga popisa bit će neprocjenjiv alat koji će omogućiti bolju raspodjelu sredstava te efikasniju javnu službu. Ove će ekonomske prednosti biti sinhronizirane sa političkim beneficijama, time što će uspješno sproveden popis stanovništva biti indikator pozitivnih koraka BiH ka putu integracije u evropsku političku sferu, što je uslov za članstvo u EU. Neizbježno je, kao što je to slučaj sa svakim popisom stanovništva, prikupljanje osjetljivih podataka. Stoga je neophodno posebnu pažnju posvetiti organizaciji i implementaciji popisa, kako bi se osiguralo da se slijede principi samoizjašnjavanja tokom prikupljanja podataka, te preduzimaju posebne mjere za održavanje povjerljivosti privatnih informacija.Preko 40 organizacija civilnog društva okupljenih u Inicijativu za slobodu izjašnjavanja, u zajedničkoj kampanji zagovaraju osiguranje najviših standarda ljudskih prava, zaštite podataka i transparentnosti prilikom popisa stanovništva. Inicijativa za slobodu izjašnjavanja je motivirana time što je Parlament usvojio Zakon o popisu stanovništva bez javnih konsultacija, čime je isključena mogućnost izražavanja mišljenja organizacija civilnog društva i aktivista za ljudska prava. Ovo je dovelo do niza problema, posebno u vezi pitanja 24, 25 i 26 u popisnom obrascu, koja se odnose na etničku/nacionalnu i vjersku pripadnost, te maternji jezik. Pitanje o etničkoj/nacionalnoj pripadnosti (neobavezno pitanje) je nudilo unaprijed zadane odgovore ‘Bošnjak’, ‘Srbin’ i ‘Hrvat’ te prostor za upis u rubriku pored ‘Ostali’. Pitanja o vjeroispovijesti (neobavezno pitanje) i maternjem jeziku (obavezno pitanje) takođe su nudila unaprijed zadane odgovore (sva tri konstitutivna naroda) i prostor za upis odgovora pripadnika/ca nacionalnih manjina ili onih koji/e se ne žele izjasniti. Nevladine organizacije okupljene oko Inicijative za slobodu izjašnjavanja došle su do zaključka da su pripadnici/ce nacionalnih manjina, osobe iz miješanih brakova, te oni koji se ne žele nacionalno izjasniti smatrani građanima drugoga reda time što su za izjašnjavanje pripadnika konstitutivnih naroda unaprijed ponuđeni odgovori (kvadratići) dok je za pripadnike/ce nacionalnih manjina ostavljen prostor za upis odgovora pored rubrike ‘Ostali’, što je diskriminatorno prema presudi Evropskog suda za ljudska prava u slučaju Sejdić i Finci. Koncept ovih pitanja potpomogao je produbljivanje etničke podjele BiH, kao i cementiranje institucionalne diskriminacije protiv bh. građana/ki koji nisu pripadnici/ce jednoga od konstitutivnih narodaMeđutim, kao odgovor na pritisak od strane Inicijative za slobodu izjašnjavanja kao i na zabrinutost Međunarodne posmatračke misije, Agencija za statistiku BiH 31. augusta/kolovoza objavila je izmijenjen popisni obrazac. Nova popisnica dopušta veću slobodu pri samoizjašnjavanju, ne sadrži kvadratić za kategoriju ‘Ostali’, već veći broj kvadratića za upis odgovora. Građani/ke će biti pitani da slobodno i otvoreno odgovore na sva od ovih pitanja, nakon čega će odgovori biti upisani. Ako neki od građana/ki budu davali opće odgovore, za to postoje unaprijed zadani odgovori (kvadratići) koje će popisivači zabilježiti, zbog lakše obrade podataka (npr. popisnici su dodani odgovori ‘agnostik’ i ‘ateist’ kao opcije u izražavanju vjerske pripadnosti). Sada se građani/ke mogu izraziti na način koji oslikava multietničnost, multireligioznost, kao što se mogu izjasniti i o maternjem jeziku na način koji tačno predstavlja jezik kojim govore. Ovo je veliki korak naprijed. Ove promjene su neupitno pozitivne, te činjenica da je popisnica izmijenjena pokazuje da civilno društvo zaista može uticati na proces kreiranja politika. Bez kampanje civilnog društva do ovih promjena zasigurno ne bi došlo. Ostalo je još posla koji treba obaviti u vezi sa pripremama i održavanjem probnog popisa u oktobru/listopadu i glavnog popisa u aprilu/travnju 2013. godine, kao i brojni izazovi u vezi sa ustavnom reformom. U svakom slučaju, uspjeh Inicijative za slobodu izjašnjavanja pokazuje kako je promjena vođena motivima civilnog društva uistinu moguća.

Za april 2013. godine, najavoljen je popis stanovništva u Bosni i Hercegovini, prvi put od 1991. godine. Preko 40 organizacija civilnog društva okupljenih u Inicijativu za slobodu izjašnjavanja, u zajedničkoj kampanji zagovaraju osiguranje najviših standarda ljudskih prava, zaštite podataka i transparentnosti prilikom popisa stanovništva.

Inicijativa za slobodu izjašnjavanja

inicijativa2013@gmail.com

+387 62 37 54 54

www.facebook.com/inicijativaza.slobodu izjasnjavanja

Mirovne novosti 15

Piše

TamaraKaranović

BaksuzPoslednjih dana često razmišljamo tome kako nekim ljudima sve ide, kako bih rekla, pa, od ruke. Kako god da okrenu, uspe im, dok neki, kao što sam ja, primera radi, ne mogu da to dobiju dokle god ne prođu niz Marfijevih zakona. Zašto su neki ljudi baksuzi, a drugi, pak, srećnici?U mojoj porodici oduvek imamo jednu tragi-komičnu šalu, da smo svi mi Marfijevi omiljeni ljudi koje uvek prate njegove reči, kao one: "Ako se nešto loše može desiti, desiće se",ali čak i one "I ako se ništa loše ne može desiti, desiće se". Ne znam da li sam urekla samu sebe onog dana kada sam procitala famoznu 'zakonsku' knjižicu ili sam samo tog dana postala svesna životnih situacija koje me prate.Zaista, moja porodica i ja smo prilično fenomeni po tom pitanju, ali, svega mi, ja uveliko prednjačim. Taman kada pomislim da je sve super, da sam sve rešila, isplanirala i slično, desi se nešto što me sasvim razuveri. Isto tako, čak i kada je sve grozno, desi se nešto još groznije, tek onako, da se ne opustim. Ja sam, znate, uvek bila ona koju profesori, nasumično otvarajući dnevnik, prozovu. Ona koja zapne na ulici. Ona koja prospe nešto na sebe. Ona na koju se odjednom sruši nebo (ovaj događaj još čekam, ali, znam da će se desiti).S druge strane, moj momak je najveći srećnik na svetu. Taj kako je zamislio, tako se to i ostvarilo. Ponekad poželim da ga zatučem lopatom, pa se pitam da li sam ja odvratna osoba jer me ta njegova sreća izluđuje ili sam samo običan baksuz. Najgore od svega toga je što nas dvoje radimo iste stvari, prolazimo iste puteve. Na primer, upis na fakultet, ili nešto slično. Ostvarim ja svoje namere, ne plašite se, ali, to kod mene izaziva Sizifovu snagu i upornost, a kod njega da lupi dvaput cipelicama.Doduše, jednom se desilo nešto čudno. Trebali smo nas dvoje da putujemo na neki festival. Planirala sam ja to dosta vremena, jer je to bio njegov poklon za rođendan, i mislila sam da je sve sređeno. Ali, naime, onaj dan kada smo trebali da krenemo, desila se milion i jedna naopaka stvar. Ne radi kartica za bankomat, autobus će kasniti, 1000 je stepeni napolju... Uglavnom, sve odjednom. Ja već na kraju živaca mislim u sebi: "O, šta sam ja to toliko zgrešila da me sreća nikad neće?" Ali, eto, uspe se nekako krenuti na put i mi, nećete verovati, čak i pored mene, živi i zdravi stignemo. I tada krene nešto neverovatno. Tih 5 dana, koliko smo nas dvoje bili na putovanju, pratila nas je sreća na svakom koraku koji smo napravili. Taman u momentu kada sam pomislila da bi nešto bilo super kada bi se desilo, to bi se i dogodilo. Da bih vam vizuelno predstavila količinu naše sreće, reći ću ovako: stopirali smo, i stalo nam je auto za sekund. I tako stalno. Nisam mogla da verujem. Zamislila sam kako bi mi život bio lagan i divan da stalno izgleda tako. Tada sam se zapitala: Šta ako se energija sreće moga momka prenela na mene tih dana? Počela sam da se pitam šta on to bolje radi nego ja, ili, bilo ko drugi ko ima više sreće?I onda sam došla do zaključka: Ukoliko neko nema sreće da ga ne prozovu u školi, mora stalno biti spreman za odgovor i to za odličnu ocenu, jer će, onda, ako ga prozovu, reći: "Sreća, sad ću dobiti 5".Preventiva i spremnost preduslov su za sreću, jer ni ona ne radi sama. U mojoj priči o putovanju, primetićete ljudsku grešku. Da sam dan ranije podigla pare sa bankomata, ne bi se sve ostale nesrećne okolnosti ni desile. Pa bih rekla da sam srećnica

info@mreza-mira.net

www.mreza-mira.net

www.facebook.com/mzim.bh

Ovaj dokument je pripremljen uz pomoć Agencije za međunarodni razvoj Sjedinjenih Američkih Država (USAID).Stavovi autora izraženi u ovoj publikaciji ne moraju odražavati stavove USAID-a ili Vlade SAD-a.