odgovor mz na rat u bih

The following ad supports maintaining our C.E.E.O.L. service

ODGOVORNOSTMEUNARODNEZAJEDNICEIPOSEBNOVELIKEBRITANIJEIFRANCUSKEZARATUBOSNIIHERCEGOVINI

REFLECTIONSONTHERESPONSIBILITIESOFTHEINTERNATIONALCOMMUNITYFORTHEWARINBOSNIAANDHERZEGOVINA

byMuhamedFilipovi

Source:SpiritofBosnia(DuhBosne),issue:Vol.3,No.2/2008,pages:,onwww.ceeol.com.

Meunarodni, interdisciplinarni, dvojezini, online asopis Sv. 3, Br. 2, april 2008

bosne

Strana 1 od 1

Muhamed Filipovi ODGOVORNOST MEUNARODNE ZAJEDNICE I POSEBNO VELIKE BRITANIJE I FRANCUSKE ZA RAT U BOSNI I HERCEGOVINI

Pitanje koje je u vezi s odgovornou za rat u Bosni i Hercegovini stavlja u centar panje i odgovornost meunarodne zajednice, odnosno onih njenih lanica koje su imale veliki uticaj na tok zbivanja na ovom prostoru, pa i u Bosni i Hercegovini, kako u smislu stvaranja uvijeta zapoinjanja rata, tako i u smislu naina kako je on bio voen, a osobito pitanja kako je taj rat bio tretiran u meunarodnoj politikoj i diplomatskoj javnosti, se veoma pomno zaobilazi u svim do sada napisanim analizama ovog rata. Izgleda da ta zajednica nije imala nikakve veze s razvojem dogaaja na prostoru bive Jugoslavije i da nije ni na kakav nain uticala na tok dogaaja dajui podrku ili osporavajui i kritizirajui odreene politike poteze strana koje su u tim dogaajima bile aktivne, kao i legalizirajui odreene poteze i stanja koja su ti potezi proizveli i time snano utjeui na daljni tok stvari. Izgleda kao da ta meunarodna zajednica nije pomagala neke, a odmagala nekim stranama u politikim, a kasnije i u oruanim borbama na tlu Jugoslavije, te da nije odreivala svoje predstavnike i kao posrednike u sporovima i kao medijiatore u traenju rjeenja za sporove, te kao da nije organizirala konferencije i sastanke koji su imali za cilj traenje rjeenja za sporove, pa i za oruane sukobe i ratove, te kao da nije predsejedovala tim komisijama, odborima ili stalnim komitetima, te kao da ona nije donosila odluke koje su direktno utjecale na ishod rata, kao da nije slala trupe u zemlju, npr. Bosnu i Hercegovinu s misijama koje te zemlje, odnosno zajednica odreivala.

Izgleda prema tome kako se neki ponaaju u ovom kontekstu, kao da se ono to je bilo u naoj i drugim zemljama u ovoj regiji, bilo neto to je ilo samo od sebe, to nema nikakve veze sa utjecajima i odlukama meunarodne zajednice, kao neto prema emu se ona odnosila kao da se dogaalo na Marsu, a ne u srcu Europe. Mi smatramo da stvari stoje sasvim drugaije i da je meunarodna zajednica, tj. Ujedinjene nacije, njihov Savjet sigurnosti, Europska zajednica i osobito neke zemlje koje su bile najutjecajnije u ovim pitanjima, kao to su konkretno bile, kada se radilo o Bosni i Hercegovini Velika Britanija i Francuska u poetku i tokom veeg dijela rata, a Sjedinjene Drave Amerike, u zadnjoj fazi i u pogledu mirovnih pregovora koji su prethodili Daytonu i samom Daytonubila upletena u sve ovo. Umjesto utnje ili diskretnog naznaavanja odreenih stvari, mi ovdje imamo namjeru da to pitanje rasvijetlimo i sagledamo u svjetlu historijskih injenica i da ocijenimo odista veliku odgovornost vodeih snaga meunarodne politike za nastanak ovog rata, kao i katastrofalni nain voenja meunarodne akcije da se on zaustavi i da se postigne jedan pravedan i trajan mir, to bi moralo biti smisao i sadrina, odnosno cilj svake racionalne i opravdane mirovne akcije.

Meunarodna zajednica u liku, prije svega, Europske zajednice, njenih najutjecajnijih lanova u tom momentu, a to su bile nesumnjivo Velika Britanija i Francuska, a zatim Sjedinjene Drave Amerike, igrala je veliku ulogu i u procesima politikih previranja, koja su dovela do raspada bive Jugoslavije. Tu ulogu definirala je strategija svjetskog kapitalizma, predvoenog od strane Sjedinjenih Drava Amerike, da se komunizam srui iznutra a ne izvana, tj. bez spoljanje akcije i to po mogunosti na temelju unutranjih tekoa, prije svega ekonomskih, a koje on nije mogao prevazii uz stalni pritisak Zapada u odnosu na problem ljudskih prava.

Drugi aspekt uloge meunarodne zajednice u stvaranju uvjeta za ruenje komunizma u Jugoslaviji moe se sagledati u aktivnoj ulozi koju su zemlje zapadnog bloka imale u unutranjim politikim suprostavljanjima u samoj zemlji.


bosne

Strana 2 od 2

One su pomagale svaki pokret koji je vodio labavljenju unutranjih odnosa u toj zemlji (Niksonova posjeta Hrvatskoj 1971. godine) kao i svakom drugom prilikom, a najvie onda kada je reformski pokret, pod vostvom zadnjeg premjera vlade Socijalistike Federativne Republike Jugoslavije Ante Markovia, usvojio plan reformi nastao u zapadnim ekonomskim i politikim laboratorijama i kada je, pod vosvom ekonomiste Sachsa, zapoela operacija izlaska iz shema komunizma i zavoenje nekih instituta i formi ekonomskih odnosa karakteristinih za neoliberalni kapitalizam. Kada je dolo do unutarnje krize, a osobito kad se vidjelo da se raspada glavna koheziona snaga drave i poretka, a to je Savez komunista Srbije predvoenog od Slobodana Miloevia, zapadna diplomatija je zapoela aktivno da se mijea u projeciranje budueg razvoja pomaui razne koncepte separatizma i ohrabrujui odreene republike snage, koje su potencijalno bile protiv komunizma i protiv srpske kontrole nad cijelom Jugoslavijom, da se aktivno suprostave Miloeviu, to je, naravno, vodilo ka disoluciji te drave. U tom smislu im je sam Miloevi iao sasvim naruku, jer je vodio politiku koja je i sama bila sraunata na ruenje Jugoslavije, samo je njegova taktika imala za cilj da iz ruevina Jugoslavije nastane Velika Srbija, u granicama koje su bile definirane u uvenom Memorandumu SANU, a to znai onakva Srbija koja se prostire na srpskim etnikim teritorijama, pri emu se kao srpske teritorije smatraju ve pomenute teritorije do koji su Osmanlije doprle u svom osvajanju na zapad, tj. do granine linije koja ide od Karlobaga na moru do Virovitice na rijeci Dravi, te rijekama Kupom i linijom Sisak-Bjelovar. Tako su se zapravo, susrele dvije strategije--s jedne strane, strategija ruenja jugoslovenskog komunizma, za koji se smatralo da ima najveu otpornu mo od svih komunistikih reima u Europi, jer je, kako se smatralo, bio najliberalniji od svih tada postojeih komunistikih reima, dok je, s druge strane, ila strategija Slobodana Miloevia koji je elio da unutranjom destabilizacijom izazove raspad Jugoslavije, u kojem bi Srbija najvie profitirala, a Srbi se vratili, nakon osamdeset godina historije svog jugoslovenstva, ka inicijalnom strpstvu i Srbiji kao cilju.

U tim uvjetima i politikom stanju u Jugoslaviji, koje je nastalo krajem 80-tih godina, meunarodna politika je otvoreno podravala secesionizme i spekulirala oko raspleta dogaaja, ne uputajui se, po svom starom obiaju, da donese jasne i odreene definicije stvari, ve se opredijelila da eka rasplet i da se okoristi opim i maglovitim usmjerenjima koje je davala. Sam sam bio svjedok s koliko su kritinog naboja mnogi predsavnici i ak ambasadori nekih znaajnih zemalja Zapada u bivoj Jugoslaviji bili kritini prema Miloevievom reimu i koliko su indirektno, a ponekad i otvoreno, usmjeravali politiko miljenje da e biti podrani, da mogu oekivati pomo i priznavanje, ak i ako budu ili do kraja i izazovu rapad, odnosno ukoliko se razdrue iz Jugoslavije i budu insistirali na svojoj neovisnosti. Putem poznate Badinterove komisije data su i veoma precizna uputstva kako i na koji nain treba da se postupa da bi ovo razdruivanje postalo legitimno i priznato od strane Europske zajednice.

Nije se tu, dakle, radilo o nekim akademskim diskusijama i raspravama, nego o poticanju direktnih politikih odluka koje su mogle za sobom nositi i izazvati i vojne odluke, te na kraju izazvati i rat na prostoru bive drave. Bio sam prisutan na sastanku sa ambasadorom USA u bivoj Jugoslaviji, gospodinom Warrenom Zimmermanom, a sastanak se odravao 1991. godine u Sarajevu, na kojem je on otro kritizirao Miloevia kvalificirajuci njegovu politiku kriminalom, u emu smo i mi s njim bili suglasni, te naglasavajui da se s tim ovjekom ne moe postii zadovoljavajui sporazum, ime je dao do znanja da se jedino rjeenje nalazi u razoruavanju. Usred ope utnje, ja sam mu uputio pitanje da, budui da njegove rijei, s kojima se slaem, znae ujedno i poticaj da istupimo iz Jugoslavije, te da li on zna da bi tada najvjerovatnije moglo doi do napada Srbije i JNA na nau zemlju. to e SAD tada uiniti?


bosne

Strana 3 od 3

On je odgovorio da e nas podrati. Na pitanje kako e nas podrati rezolucijom, saopenjem, sanitarnom ili humanitarnom pomoi, ili e nas podrati orujem ili naoruavanjem, on nije odgovorio. Bilo mi je jasno da to, a to je jedino to bi nama trebalo i vrijedilo, ne moemo oekivati. Moj zakljuak je bio jasan. Oni nas guraju u secesuju, ali nas kada zagrmi nee pomoi i mi emo ostati na bojitu sami. To se, naalost, dogodilo.

Istina je, dakle, da su predstavnici medunarodne politike, Europske zajednice i nekih utjecajnih zemalja Zapada, prije svega Velike Britanije i Francuske, gurali neke republike tadanje Jugoslavije ka secesiji. Time su te zemlje i organizacije umnogome stvorile uvjete u kojima je rat bio neizbjean. Kad je rat izbio, a povod za rat i agresiju na Bosnu i Hercegovinu Srbi i Srbija, odnosno Jugoslavija, nale su u meunarodnom priznavanju Bosne i Hercegovine kao samostalne i suverene drave, koja je od strane tih zemalja bila primljena u Organizaciju ujedinjenih nacija, ove zemlje su posmatrale dogaaje kao da i same nisu u njima na posredan ali i veoma bitan nain uestvovale i kao da nisu donijele odluke koje su, s jedne strane, znaile ohrabrenje za novonastale drave, a medu njima i Bosnu i Hercegovinu da e biti podrane u sluaju srpskog napada, i kao da se nije dogodio rat u Europi, te nisu uope intervenirale.

One su dobro znale da se Miloevi sprema da napadne Bosnu i Hercegovinu, one su znale da e taj napad donijeti rat i rtve, one su znale da su dune da pomognu napadnutom, a to nisu uinile. Nisu uinile nita da sprijee i zaustave pripremani napad, ni da ga zalede kada je do njega ve dolo. Postupale su sasvim suprotono od onog kako su postupile u ratu Srbija-Hrvatska, kojeg su zaledile nakon to se pokazalo da na terenu ne moe doi do rjeenja tog sukoba i tako barem sprijeile daljnje prosipanje krvi, to je Hrvatskoj omoguilo da pripremi svoje snage za odbranu i konano oslobodenje od agresije Srba.

U Bosni i Hercegovini su dopustile da se rat odvija i ne same da se odvija nego da i eskalira i da se pretvori u trojni rat, da bi tek tada preduzeli neke konkretnije mirovne inicijative i mjere zaustavljanja rata. U meuvremenu su dopustili da oba agresora izvre veliki do svog programa istrebljenja ljudi i cijepanja zemlje. Svoje prisustvo, koje se sastojalo u velikim vojnim snagama, ograniili su na promatranje i svjedoenje o ratu, a ne na njegovo spreavanje. Tvrdnju da to nije bio, ujedno, i plan vodeih faktora tadanje europske politike, a ne samo sluajno dogaanje iznueno prilikama, tj. da im plan nije bio da se Bosna i Hercegovina podijeli ili da se onemogui da ona nastavi svoj razvoj pod uvjetima vidljive dominirajue politike uloge muslimana u njoj, kojih je prognostiki trebalo uskoro biti vise od 50% stanovnitva, a nije vie mogue argumentirati. Sve to se kasnije dogodilo, a posebno uloga koju su francuski generali i holandske trupe igrale u aferi zatienih zona i posebno zona Srebrenica, epa i Gorade, gdje su hlandokrvno prepustili Srbima teritoriju tih zona i omoguili im da, u toku nekoliko dana, ubiju 11.000 ljudi, samo potvruje ovu pretpostavku.

Kada je rat, dakle, izbio, a svi akteri politike i odluka o priznavanju Bosne i Hercegovine i njenom primanju u Organizaciju ujedinjenig naroda su znali da je sve to je uinjeno bilo legalno i legitimno te da je rat u svjetlu tih injenica bio potpuno nelegalan i nelegitiman i da je bio kriminalni akt agresije i nisu uope reagirali adekvatno na razvoj dogaaja. Pustili su due vremena da se rat razvija i poprima uasavajue razmjere, te su reagirali tek onda kada se svjetsko javno mnijenje zgrozilo nad zloinima koje su Srbi poinili u Bosni i Hercegovini.

Prije ljeta 1992. godine, dakle etiri mjeseca od izbijanja rata i agresije, nije bilo adekvatne reakcije osim neki sterilnih i neefikasnih rezolucija UN, u kojima se trailo zaustavljanje


bosne

Strana 4 od 4

ratnih operacija i zahtijevali pregovori, odnosno u kojima se agresoru prijetilo iskljuivo politikim i ekonomskim ali nikako vojnim mjerama. Tek je, nakon to je cijeli svijet saznao za grozote srpskog genocida nad muslimanima i Hrvatima, osobito u Bosanskoj krajini, oko Prijedora i u Brkom, meunarodna zajednica, tj. Europska zajednica, poduzela jedan odluniji korak, a to je bilo sazivanje Konferencije o miru u Londonu, koja je i odrana 20. augusta 1992. godine.

Konferencija u Londonu imala je pred sobom brojne izvjetaje s terena, zatim druge informacije, prije svega obavjetajne i one prikupljene putem satelitskih osmatranja terena i prislukivanja komunikacija, a sve su one govorile o agresiji i zloinima koje su u Bosni i Hercegovini poinile JNA i srpske paravojne formacije, tako da je pitanje karaktera rata koji je voen bilo sasvim jasno, kao i pitanje o tome tko je rat zapoeo i kako ga i kojim metodama vodi.

Suoene s takvim nalazima na terenu, meunarodna zajednica i njene vodee drave zbog toga nisu mogle nikako izbjei da donesu osudu agresora, a kao agresor imenovan je reim Slobodana Miloevia i njegovi sljedbenici u Bosni i Hercegovini. Konferencija je zakljuila da se u sluaju rata u Bosni i Hercegovini mora vratiti na status quo ante. U cilju brzog rjeenja tog pitanja formiran je Komitet koji e nadzirati i voditi pregovore o miru, na ijem se elu nalaziti Syrus Vance i David Owen, koji je netom prije toga bio promoviran za lorda. Oba ova kopredsjednika na pregovorima bili su nekada ministri vanjskih poslova--Vance Sjedinjenih Amerikih Drava, a Owen Velike Britanije. Poetak razgovora o uspostavljanju mira zakazan je za sredinu narednog, tj. septembra mjeseca 1992. godine.

Pisac ovih redova je od poetka pregovora, pa sve do njihovog faktikog, mada ne i formalnog kraja, tj. do ljeta 1993. godine, bio lan Dravne delegacije Bosne i Hercegovine, koja je u ime legitimne vlade vodila pregovore o miru. Zahvaljujui toj poziciji i aktivnoj ulozi koju je imao tokom tih pregovora, ovaj pisac moe da posvjedoi da ti pregovori nisu uope kao svoj prvi i najvaniji cilj imali niti su teili da se postigne barem trajno i efikasno obustavljanje neprijateljstva na terenu i da se tako zatite brojni opkoljeni civili u gradovima i oni koju su ginuli budui da su bili izloeni napadima dobro naoruane i pripremljene vojske, a sami su bili nenaoruani zapravo, da se zaustavi agresija Srba na Bosnu i Hercegovinu i da prestane ubijanje ljudi i unitavanje njihovih dobara, da uope nisu nastojali da doe do sklapanja ugovora o miru, pod uvjetima koje je definirala Konferencija u Londonu od 20. augusta, da nisu nastojali da se agresor prisili na takve korake i da mu se postave neki stroiji uvjeti, nego da su od poetka voeni po jednoj drugoj, a ne po originalnoj londonskoj odluci o pregovorima, nego po jednoj potpuno razliitoj strategiji. Ta druga strategija se sastojala u tome da su mirovni pregovori voeni kao razgovori o ustavno-pravnom preustroju Bosne i Hercegovine, dakle, kao razgovori koji se uobiajno vode u miru ili nakon postizanja trajnog i efikasnog prekida neprijateljstva, to, naravno nije bio zadatak dat pregovaraima od strane londonske Konferencije i pregovora koji su iz nje izvedeni i od nje naloeni.

Pregovori su voeni kao da Bosna i Hercegovina nije bila napadnuta spolja i ruena uz pomo unutranjih snaga secesije, te kao da nije bila ustavno-pravno uredena zemlja, nego zemlja bez ikakve ustavno-pravne tradicije i zakona. Jo nije sasvim istraeno pod ijim odluujuim utjecajem je dolo do ove promjene u smjeru i strategiji Konferencije. Pretpostavka je da su na to utjecale najvie vlada Velike Britanije i Francuske, koje su drale sve konce Konferencije, i uope meunarodne akcije u Bosni i Hercegovini, u svojim rukama i da su u tome igrale posebnu ulogu njihove voe Francois Mitterand i John Major. Osobito tu pretpostavku osnaila akcija predsjednika Francuske Republike Francoisa Mitteranda koji je,


bosne

Strana 5 od 5

nakon svoje jednodnevne posjete Bosni i Hercegovini i Sarajevu, neodgovorno i cinino izjavio da sluaj rata u Bosni i Hercegovini za zapadne zemlje nije politiki i vojni sluaj i problem, nego da je to humanitarni sluaj i da e, dosljedno tome, zapadne zemlje svoju akciju u Bosni i Hercegovini reducirati na humanitarnu akciju. To je bio njegov odgovor na sve vei pritisak europske i svjetske javnosti koja je traila intervenciju zapadnih zemalja u tom ratu, jer je on oito bio agresivan, jer je bio genocidan i jer se zbivao gotovo u centru Europe, te su Europljani gledali svako vee kako im u neposrednim susjedstvu netko masovno ubija komije, pali kue i ini sve ono sto Europa eli da zaboravi iz svoje nesretne historije pod nacizmom. Iz toga je nastala ona uasna i potpuno nemoralna akcija formiranja trupa (UNPROFOR-a), zapravo trupa Ujedinjenih naroda za zatitu mira, a koje su ustvari imale jedinu ulogu sa tite rat i da omoguavaju Srbima i drugim agresorima, koji e se u tim uvjetima pojaviti, da dovre svoju genocidnu akciju. Budui da je takva politika samo stimulirala agresiju i jedino davala agresoru do znanja da meunarodna politika ne misli sprijeiti agresiju i genocid, moe se s pravom govoriti o postojanju velike odgovornosti ovih zemalja za rat u Bosni i Hercegovini. Ali, sada je mogue govoriti o njihovoj mnogo veoj odgovornosti nego kada je u pitanju njihova odgovornost za poetak rata. Sada je jasno da ove zemlje nisu htjele da uine nita odlunije za zaustavljanje rata i da su vodile prazne i nepredmetne pregovore u Genevi, stvarajui iluziju pregovaranja, te da su uinile sve da olakaju posao agresoru, a osobito uspostavljanjem embarga na nabavku oruja za legitimnu vladu Bosne i Hercegovine, to je osiguralo trajnu nadmo u naoruavanju za agresora i da kao takve one snose veliku odgovornost za nastavak jednog uasnog, traginog i genocidnog rata. Tri godine su voeni pregovori o miru koji su se bavili svim i svaim i razmatrali razne planove ustavno-pravnog preuredenja Bosne i Hercegovine dok se u meuvremenu vodio istrebljivaki rat protiv jednog naroda i jedne suverene i neovisne drave. Sve je to dovelo do traginih posljedica kakve su bile epa i Srebrenica, zatim Prijedor, Brko, Gorade, Maglaj, Zvornik, ajnice, Foa, Mostar, Stari Vitez, Gornji i Donji Vakuf, ali i troipogodinja opsada Sarajeva i drugih gradova Bosne i Hercegovine, u kojima je ubijeno stotinu tisua nevinih civila, ena i djece i to nakon to su pregovori o miru zapoeli.

Kulminaciju tog neodgovornog odnosa prema ratu u Bosni i Hercegovini od strane OUN-a i Europske zajednice ini sluaj totalnog genocida poinjenog u Srebrenici, epi i okolnim mjestima (Vlasenica, Konjevi Polje, Bratunac, Divi i druga mjesta srednjeg toka Drine) 1995. godine, dakle pri samom kraju rata i kad je sve bilo jasno i poznato i kada su ak date garancije est zemalja i OUN-a za narodu tim enklavama. Ako OUN-a i europske zemlje ele da se operu od odgovrnosti za postupke raznih Morillona i Janviera, te Jakushi Akashia i drugih zloinaca i sauesnika zloina, one ne mogu da se operu od zloina da nisu zatitile desetinu tisua ljudi, koji su na oigled vojnih i diplomatskih predstavnika tih institucija masakrirani, a da se nije dogodilo nita do li beskrvne i jadne Majorove druge Londonske konferencije, odrane u jesen 1995. godine.

Ta sramna Konferencija je zavila bez ikakvih sankcija prema zloincima, sa zakljukom da se Srbima nee prepustiti i Gorade, koje su ve bile odbranile trupe Armije Bosne i Hercegovine, to su mogle uiniti i u Srebrenici, da im je bilo doputeno. Sve te rtve padaju i na duu ovih mirotvoraca, a oni sada imaju obraza i moralnog cinizma da govore ak i o tome da nije postojao rat uope, da nije bilo napada na Bosnu i Hercegovinu, da nije bilo agresije i genocida i da su svi jednako krivi. Ali, oni moraju znati da politika pragmatika i neija subjektivna volja moe samo privremeno da nametne neke svoje kriterije i ocjene ali ne moe da mijenja historijsku istinu koja e od sada pa za sva vremena teko optuivati zemlje i dravnike koji su igrali ovakvu ulogu u sluaju rata u Bosni i Hercegovini.


Strana 6 od 6

bosneAko ljudska zajednica, ili neka od zajednica drava koje su stvorili Europljani, ikada bude pokazala, a morat e pokazati, interes i za istinu o svojoj ulozi i istinu i tome to je ona donijela narodu Bosne i Hercegovine, tada nee biti mogue mimoii ni osudu uasnog nemorala i cinizma politike iji su protagonisti bili Francois Mitterand, John Major, Butros Butros Ghali i njihovi suradnici i nasljednici, sve do kraja rata.

2008 Muhamed Filipovi (Pitanje odgovornosti za rat u Bosni i Herzegovini 1992-1996 Godine, Refleksi-Svjetlost)

odgovor mz na rat u bih

Documents