petar bosnic petreus filozofija prava

8/8/2019 Petar Bosnic Petreus Filozofija Prava

1/63

Hrvatsko pravoIli

Nova hrvatska utopijaMoj je obiaj da najprije kaem koju rije o smislu naslova kojeg sam

odabrao. Evo, dakle, tih rijei.

Prije svega, moram rei da ovo to ovdje pie nema ama ba nikakve veze saonim to se u Hrvatskoj podrazumijeva pod sintagmom i politikom orjentacijomHrvatsko pravo, niti sa pravatvom uope, jer ono to Pravai zastupaju sve je

prije nego nekakvo pravo. O tome nema potrebe da se vie bilo to kae. Nastavljamosa pravom.

ini se da je za ispravan pogled na pravo, pogled koji omoguuje njegovoistinsko razumijevanje i prikaz ili uspjenu primjenu, presudno vano jasno uvidjetida pravne norme, usprkos svoj svojoj velikoj, vanjskoj raliititosti, gotovo poputmatematikih normi, imaju jedan isti opi, univerzalni temelj, odnosno jedinstvenunutarnji identitet, intenciju, metodu djelovanja i cilj.

Treba biti vrlo pronicljiv, ali i odvaan da se shvati i prihvati istinitost ove

tvrdnje o bitnom identitetu i univerzalnosti temeljnih pravnih normi. Jasno, i u samompravu treba postojati dovoljan razlog za njeno prihvaanje, tako da u u najveemdijelu izlaganja pokuati ukazati na taj dovoljni razlog odnosno pokazati da je onatvrdnja doista istinita.

To u morati uiniti tim vie i prije to se moje miljenje suprotstavljamiljenjima nekih od najveih filozofa prava, npr: Aristotelovom, Montesquieovom,Savygnievom i Hegelovom. Za sada samo napominjem da je za sve prethodnemislioce temeljnji pravni subjekt i objekt bio, polis ili pak nacija, dok je to, po mommiljenju, ljudska vrsta.

I ba zbog toga to je pravo - kako smo upravo ustvrdili i kako emo jomnogo puta ponoviti ospoljena volja ljudske vrste, te stoga, u svojim temeljimatako jednovito i univerzalno, mi kaemo da je pomalo apsurdno, ili barem nekakonevano ili neopravdano govoriti o nekom Hrvatskom, Njemakom, Engleskom, iliak Rimskom pravu, kod kojeg, njegovo veliko i slavno ime ne oznaava tolikonjegov dravni ili nacionalni partikularitet, posebnost, koliko onaj nezaobilazni iuniverzalni stupanj razvoja prava, slino kao npr. i izraz Talionsko pravo koje mu

je prethodilo. Onim pridjevima :Hrvatsko, Njemako, Englesko itd obino, naime,iskazujemo nebitne specifinosti tih pravnih sistema i njihove povrinske, vanjskerazliitosti spram nekih drugih.

Ukoliko je opravdan (to e se moda pokazati u glavnini teksta), naslov ovograda, Hrvatsko pravo ne upuuje, dakle, na te vanjske razlike spram drugih

pravnih sistema, nego prvenstveno Hrvatski doprinos razvoju ili razumijevanju samogprava. Ni vaee pravo u Hrvatskoj, uostalom, i nije neka originalna domaa

tvorevina, nego kompilat sastavljen od normi najrazliitije provenijencije i utjecaja,pa je i s obzirom na to pridjev hrvatsko diskutabilne vanosti. Ta kompilativnost ilieklekticizam, da se razumijemo, sam po sebi ne mora biti nita loe, jer je npr. veliki

Napoleonov Code civile takoer svojevrsna kompilacija sastavljena od obiajnog iRimskog prava. Ali, naravno, ne mora svako sastavljanje, odnosno spajanje razliitih

pravnih normi ili sistema biti tako izvrsno.No, sada rije, dvije o onom sadraju teksta iz kojeg se mogao izvesti gornji

naslov.

Rad koji je pred vama nema u svom prioritetu neku neposrednu pragmatikusvrhu ili cilj. On prije svega, odgovara na pitanja: to su pravo i pravda, iz ega oni

1


2/63

proizlaze i koja im je stvarna svrha ili cilj. Prava je vanost tih pitanja, u dosadanoj pravnoj znanosti, uglavnom bila zanemarivana, ili su pak odgovori na njih biliusputni, povrni, promaeni ili nedovoljni.

Paradoksalno je da je filozofija toj temi posveivala puno vie panje negopravna znanost i da je tek nekolicina najveih mislilaca dala istinit odgovor na to

pitanje. Ali dananje se generacije, zaudo odnose prema tim spoznajama kao da tonikada nije bilo napisano ili izreeno.

Pored najveih blaga, ljudi, eto, esto prolaze kao pored turskog groblja!Istinit i dubok odgovor na to pitanje ne moe ostati bez posljedica ili odjeka u

drutvenoj, pravnoj i politikoj ili pak nacionalnoj praksi one sredine u kojoj je dat,jer to je zapravo odgovor te sredine ili te nacije na jedno pitanje, koje nikako nemoe biti plod samovolje ili hira, pa ak niti obdarenosti neke individue, nego se,smo to pitanje, svojom vlastitom, unutarnjom nunou, odnosno nezaobilaznou isilnom moi namee samo od sebe, i nemogue je da se bilo koje drutvo ili bilo kojanacija oglui nj. A individue koje ga tematiziraju ili izgovaraju, i odgovaraju na njsamo su iva sredstva ili usta na koja progovara taj progresivni duh.

Ovo je, dakle, Hrvatski odgovor na to pitanje .Ali, o kojem se to pitanju zapravo radi?Ve je reeno da se radi o pitanju: to je pravo, te posebno: to je pravda i to

je ono pravedno. Pitanje o naravi prava ostavljamo za sada po strani. U ovom tekstu,koji neposredno slijedi, a i na drugim mjestima, mi kaemo da je pravda, poredostaloga, najbolji moralni, psiholoki ili duhovni instrument za pokretanje razvoja inapretka. Stoga se ovdje, najjednostavnije reeno, zapravo radi o pitanju o tome kakose, i pomou ega, to je mogue ekonominije i bez nekih veih rtava, potekoa ili

potresa izvui iz zaostalosti i nastaviti daljnji razvoj drutva i civilizacije - onako kakose smatra da bi to bilo potrebno na osnovu razumnih oekivanja velike veine ljudi.

Iako ovdje izneseni odgovor na to pitanje dolazi iz Hrvatske, iz onog to jereeno u glavnom dijelu teksta, vidi se da to nije neko iskljuivo Hrvatsko pitanje.Moe se rei da je to danas jedno od opih goruih pitanja suvremenog svijeta, ali, da

je ono postavljeno ve odavno. Odgovor na njega trai se prije svega u tzv.razvijenom svijetu, i to gotovo dvije i pol tisue godina od vremena od kojeg je

privatno vlasnitvo, kroz miljenja velikih mislilaca, otkrilo neke znatne slabosti usvojoj strukturi i funkcioniranju. Tokom tog istog, dugog razdoblja pokazalo se dadrutveno vlasnitvo nije onaj pravi odgovor na to pitanje, nego je to neto tree. Ato je to, itatelj e moi vidjeti u glavnini teksta.

Uz teorijski odgovor koji se ovdje nudi, a koji je zakljuna rije mnogihistraivanja prethodnih mislilaca, dat je naknadno i praktiki, i to u formi

pravnih, zakonskih odredbi, i to naroito stoga da se nedvojbeno jasno vidi kakotakav odgovor moe biti funkcionalna osnova drutva i kako je na osnovu njegamogu izlaz iz krize u koju je zapalo to, dananje drutvo i dananja civilizacija.

Mnogi suvremeni ljudi, poev od mislilaca, dravnika ili politiara, pa dosasvim obinih ljudi, vie ili manje jasno ili svjesno uviaju da je potreban neki noviduhovni, moralni ili politiki temelj za nastavak razvoja civilizacije. Od prijedlogakoji se nude, daleko najvie je onih trivijalnih koji imaju samo neki lokalni znaaj itakorei jednodnevnu vanost. No ima i onih koji se doimaju dubokima i originalnimasve dok analiza ili vrijeme ne pokau da se radi o iluzijama ili zabludama. Imaglamuroznih zamisli, blistavih, ali samo izvana, alternativnih, duhovitih, zabavnih,luckastih i tko zna kakvih jo. Najvie ih, i sa najveom pompom emitiraju razni

politiari i stranke. Svijet, pa ak i sama Hrvatska toliko vrve njima da postojiopasnost da budu s njima i zagueni, jer se, umjesto podstrekom za razvoj, ove

2


3/63

bezbrojne, raznolike i zanimljive, ali nefunkcionalne zamisli pokazuju velikom iopasnom preprekom. One ne bude nadu niti snagu, nego ih, tovie, gue, slabe,unitavaju.

Nedostaje jedino ona prava ideja, ona kojoj nema nikakve alternative, a kojae na ve odavno uobiajeni, ali ujedno i vjeno nov, revolucionaran, kreativan nain

nastaviti razvijati ovu, jedinu civilizaciju koju je ovjek do sada stvorio na svommatinom planetu.

Napori koji su se otjelotvorili ili oslovotvorili u ovom radu bili su usmjerenina potragu ba za tim jedinim pravim nainom.

No ako su ti napori i bili uspjeni, s tim zapravo jo ni izdaleka nije sverijeeno.

Jer...tko e prepoznati istinu, koja je, kako se ini, najtee uoljiva i najtee

prepoznatljiva stvar na ovome svijetu?A ako ju netko i prepozna hoe li imati snage, volje, strpljenja i hrabrosti

baviti se njome, i to danas kad se ljudi, to iz oaja, ili beznaa, to iz lijenosti rado

odaju raznim praznim, laganim idejama ili senzacijama, ili pak raznim drugimvrstama droga ili opijata.

Napredak, ka kojem svi mi teimo, i bez kojeg nam ivot nema smisla, nezbiva se nimalo lako, niti bez velikih potekoa i savladavanja vrlo velikih prepreka.

Eto, toliko o tim stvarima.

Drugi naslov: Nova hrvatska utopija izraz je stanovite, prilino velikeskepse, koja je gore ve nagovjetena. On hoe rei kako bi oekivanje ili nada da bineto od onog to je mogue postii dubljim i potpunijim razumijevanjem prava i

progresivnim zakonodavstvom o kojem se posebno govori u tekstu - oekivanjenekakvog povijesnog iskoraka ili barem nekog znaajnijeg napretka - da bi, dakle,takvo nekakvo oekivanje, ovdje, na Hrvatskom tlu, naalost, vrlo lako moglo biti

jalova nada i neto neosnovano, jer gotovo svekoliko dosadanje iskustvo pokazuje dakljune Hrvatske snage i intencije, a i intencije bliskih joj i srodnih zemalja, nisuokrenute i usmjerene ka napretku i budunosti, nego ka prolosti i ka nazatku.

No, usprkos tome, treba rei da je Hrvatska, i pored ope retrogradnosti iontoklastinosti, ipak bila neto progresivnija od spomenutih zemalja, te da je esto

bila arite naprednih ideja u ovoj regiji.Ipak, ono ope dosadanje iskustvo, koliko god i kakvo god bilo, ne moe se

smatrati iskljuivim, a moda ni presudnim faktorom koji odreuje budunost jednognaroda. Opstanak povijesnog svijeta, civilizacije nesumnjivo se zbiva kao nekakva

mijena, u iju narav jo nismo sasvim proniknuli. Promjene su, dakle, uvijek mogue,tavie nune, a esto se dogaaju i tamo gdje ih, ba zbog nepoznavanjazakonomjernosti povijesne mijene, najmanje oekujemo. Imajui u vidu znatne

prirodne predispozicije Hrvata, neka takva promjena na Hrvatskom tlu mogla bi bitivrlo plodonosna i vjerojatno je da bi imala vrlo velik i progresivan utjecaj i na svijetizvan Hrvatske i izvan regije u kojoj se nalazi. O tome sam iscrpnije i ire pisao uHrvatskom testamentu.

A sada samo nekoliko rijei o neem to e se moda pokazati najvanijim.

Ukoliko ovaj rad doista donosi na svijet neku produktivnu ideju, onda mislim

da e on imati nekog utjecaja na kretanja u drutvenoj zbilji tek kad ga uoe ljudi kojinisu skloni mudrijaenju, tj. oni koji e shvatiti da je to ve zgotovljeno orue i da ga

3


4/63

mogu iskoristiti kao sredstvo za ostvarivanje svojih vlastitih , prvenstveno praktikihpolitikih, drutvenih ili pak ekonomskih vizija i ciljeva.

Crtice iz osnova prava(Nepotpuni tekst)

Posveeno istinskim pravednicima, ljudima koji su se rtvovali, ili e se trvovati zaostvarenje ciljeva ljudske vrste.

Neophodne prethodne napomeneU ovom tekstu esto koristim termine ontogenian, ontoklastian,

umjetno bie, umjetni organizam i druge koji se, barem za sada, ne koriste nigdjeosim u mojim radovima. Da bi itatelj mogao razumjeti o emu govorim. moram reinekoliko rijei o tim stvarima.

Povijest smatram ontogeninim procesom procesom stvaranja i razvojaumjetnog bia. Ljudska vrsta je ontogenina sposobna stvoriti neto bievito.Nekedruge vrste sposobne su stvoriti tek stvari koje nisu bievite. Ontogeninost se dosada pripisivala jedino Bogu, za kojeg se tvrdi da je stvorio svijet prirodno bie. Umojim radovima ontogeninost se pripisuje i ovjeku. No on ne stvara prirodno bie,nego umjetno. Ono je ve odavno znano pod nepravedno ozloglaenim imenomkapital. Ontogeninost je isto to i kreativnost. Ili, drugaije, kreativnost jesposobnost stvaranja neeg bievitog - onto-geninost. Bievitost ovjekovetvorevine bila je najprije uoena u novcu koji je moment kapitala uope, i to kroznjegovu mo da se odupre nekim ovjekovim tenjama i namjerama i kroz sposobnostda vlada nekim vanim aspektima ovjekova ivota. Tu mo ne smatramo zlom, kakosu na nju gledali utopisti, razni moralisti, filantropi i marksisti. koji su je smatraliotjelotvorenjem ovjekova korjenitog otuenja. Stvaranje bievite moi koja bi

pouzdano i produktivno vladala povijesnim procesom i vodila ga, bio je tajni,nesvjesni cilj povijesti i on je uspjeno ostvaren tokom nekoliko zadnjih stoljea.Suvremena zapadna civilizacija je ime za najpotpunije otjelotvorenje umjetnog bia.

No vano je imati na umu da ta civilizacija nije neto mehaniko, nego neto bievito,neto to ima duu, ali ne prirodnu, nego umjetnu. Stvarni zadatak je ove, umjetno-

bievite tvorevine da brine o ovjeku (ali i o prirodnom biu); da radi mnoge posloveumjesto ovjeka , te da bude sredstvo kojim e on ostvariti ciljeve radi kojih postoji,

jer se oni mogu ostvariti jedino s nekim bievitim sredstvom.

Drutvo je umjetni organizam u kojem opstoji i ivi umjetno bie, aLiberalno-demokratsko graansko drutvo smatram sintezom drutvenog razvoja,odnosno zgotovljenim organizacijskim ili politikim instrumentom za ostvarivanjeonih ultimativnih ciljeva ljudske vrste.

Pod ontoklastinim tendencijama, intencijama ili aktivnostimapodrazumijevam one koje su se suprotstavljale stvaranju i razvijanju umjetnog bia.Zemlja je bila bojno polje ontogenikih i ontoklastikih snaga, a povijest vrijemenjihovog intezivnog sukobljavanja. Ove su se snage ili tendencije evidentno nastavilesukobljavati i nakon to je umjetno bie ve bilo dovreno, ali se moe oekivati da eone ontogenike tendencije ili snage s vremenom postajati sve nadmonije, pogotovoako se proiri svijest o tome to je zapravo bila povijest i to je rezultat njenog

zbivanja, te emu on treba sluiti.

4


5/63

Razvoj civilizacije dijelim na etitri etape, koje proizlaze iz etverolanedijalektike. To su 1. teza Neolitska fiziocentrina ili fiziokratska (ali ne uekonomistikom smislu ovog termina), 2. antiteza - Antika - antropocentrina iliantropokratska 3. sinteza Zapadna logocentrina ili scientocentrina, ili paktehnocentrina i tehnokratska 4. epiteza - budua Antropotehnoloka civilizacija, koja

e biti logokratske naravi odreena vladavinom znanosti. Logokracija zapravo nijenita drugo do onaj nuni napredniji stupanj razvoja liberalne demokracije koji jenuan upravo stoga to bi graanskom drutvu (koje je ostvareni cilj razvoja drutva)omoguio daljnji i trajni opstanak epiteza u razvoju drutva i vladanja njime.

Antika i neolitska civilizacija, kultura i mentalitet nisu nestali, nego su seodrali kod jako velikog broja naroda u formi neo-neolitske i neo-antike civilizacije.Odravaju se ontoklastinou - ugroavanjem onih djelova svijeta (Zapada), kojirazvija umjetno bie i spreavanjem svog unutranjeg napretka, koji im unitava irastae njihov neo-neolitski i neo-antiki mentalitet ili duh, to je baza njihovogopstanka i kojeg svakako ele odrati, jer im se ini nekakvom svetinjom, vanijomak i od biolokog opstanka.

Ovaj rad nastaje u vremenu post-revolutivnog razvoja i postojanjaumjetnog bia - vremenu, nakon izvoenja sinteze, njegova razvoja, kad je veotpoela njegova epiteza, upotreba u svrhu ostvarivanja ciljeva vrste. U vrijemeepiteze, tj. pri upotrebi otpoinje etapa njegovog epitetikog ili evolutivnog razvoja.

Toliko ukratko o ovim novim pojmovima koje koristim. ire se itatelji otome, i o etverolanoj dijalektici kojom se sluim, mogu informirati u drugim mojimknjigama, naroito u Hrvatskom testamentu i Tajnoj povijesti svijeta.

Toliko, ukratko o ovim pojmovima pa se vraamo pravu.

to je pravo?Najprije nekoliko uvodnih rijei o stvarima koje nekako prethode pravu, a

koje sam opirno opisao u prethodnim radovima.Ve smo na drugom mjestu rekli da je politika nijema volja umjetnog

organizma (drutva), a politika praksa djelatnost uspostavljanja produktivnihdrutvenih odnosa i institucija - organ tog umjetnog organizma onih koji vode kaostvarivanju ciljeva vrste, ali isto tako i ukidanja onih koji su postali nesvrsishodni,te tako ometaju njihovo ostvarivanje. Politiari su ljudi koji tu nijemu volju dovodedo jasne rijei i ozbiljuju u formi drutvenog realiteta.

Kako je ve bilo reeno u prethodnim radovima, drutvo je umjetniorganizam, a sociologija bi se mogla definirati kao znanost o drutvu, ili, moda bolje,

samosvijest drutva, tj. samosvijest umjetnog organizma. Rekli smo takoer da jedrutvo bievit i autopoietian entitet i da stoga moe imati i samosvijest, tj. bitisvjestan samog sebe.

Ekonomija je opa samosvijest umjetnog bia - kapitala onaj stupanjrazvoja umjetnog bia na kojem mu postaju znani principi i nain njegovog kretanja,odnosno njegove djelatnosti neophodne za njegov vlastiti opstanak i razvoj, alitakoer i za opstanak i razvoj ljudske civilizacije, koja je zapravo potpun tjelesnioblik postojanja umjetnog bia (kapitala), te, ono to se ini najvanijim; uvjet zaslobodan i smislen opstanak samog ovjeka.

Ali, to je s pravom?Hegel, jedini misliac koji je, koliko mi je poznato, doveo pravo do

samorazumijevanja, u Osnovnim crtama filozofije prava, u 4kae:

5


6/63

Tlo je prava uope ono duhovno, a njegovo poblie mjesto i ishodite volja,koja je slobodna, tako da sloboda ini njegovu supstanciju i odreenje, a pravni je

sistem carstvo ozbiljene slobode, svijet duha proizveden iz njega samoga kao drugapriroda.

Dopustite jednu kratku ali vanu digresiju.

Iz onoga to Hegel kae najnunije proizlazi da je drava ozbiljena sloboda.To je istina.Ali i sam Hegel uvia da to malo tko razumije, te da ak i obrazovani ljudi

najee misle da je sloboda to da se ini to se kome prohtije.I, da jo neto zapitam. Kako je mogue da se nakon Hegela, ija je misao o

ovim stvarima tako kristalno jasno izraena i tako oigledno istinita, kako je, dakle,mogue da se nakon njega opet tako esto uje ona misao da je sloboda to da svatkoradi to mu se prohtije i da je drava negacija slobode?

Teko Hegelu, kad poslije njega dolazi Bakunjin.Samo toliko. Vraamo se pravu.ini se da bi se pravo - govorei naom terminologijom - moglo shvatiti kao

instrument svjesne, ali ospoljene voljnesamoprisile ljudske vrste kojim ona sebiodreuje i prisiljava se da ivi i radi na takav nain; u takvim organizacijskimodnosima, i takvim institucijama koje vode ka stvaranju umjetnog bia i ostvarivanjuve spominjanih ciljeva vrste.

Za razliku od Hegela koji govori o slobodnoj volji, mi u daljnjem, a i uprethodnim tekstovima, radije i ee govorimo o ontogeninosti koja je ustvari istoto i slobodna volja, i, u krajnjoj liniji, kreativnost, a manifestira se - kako smo verekli i kako emo jo naknadno pokazati - kao sposobnost stvaranja umjetnog bia.

S druge strane gledano, sposobnost stvaranja umjetnog bia, je, sposobnost ilivolja ka osloboenju od prirode i prirodne nunosti, a volja koja je, putem stvaranjaumjetnog bia, sposobna osloboditi se carstva nunosti, jest slobodna ilisamoosloboena volja.

Smo pravo ne proizlazi neposredno iz ope ontogeninosti, nego izpolitogeninosti, koja je jedan moment ope ovjekove ontogeninosti, a manifestirase kao sposobnost za stvaranje organizacijskih momenata umjetnog bia. Iz

politogeninosti proizlaze takoer i politika, drutvo i drava i ostali srodni entiteti.To su sve organizacijski instrumenti za ostvarivanje ciljeva ljudske vrste.

Pravo je, dakle, politogenika manifestacija ontogeninosti.Eto, jo samo jedan konzekventan korak dalje i Hegel bi morao progovoriti

koju rije o onome o emu mi govorimo: o stvaranju umjetnog bia, globalnoj dravi iostvarivanju ciljeva vrste, jer se sloboda volje ili slobodna volja najpotpunije i istinski

ozbiljuje upravo u njima.Moram, meutim, rei i to da je Hegel istovremeno bio i vrlo daleko od onogo emu mi govorimo, jer je njegov misaono-spoznajni aparat bila krnja, trolanadijalektika, dok se ovdje misao razvija i obistinjava na osnovu etverolane. Kodnjega je nacija kljuni i najopseniji subjekt prava, a kod nas je to ljudska vrsta. Isvjesna individua, i nacija su - kako nedvojbeno pokazuje etverolana dijalektika -nepotpuno razvijeni, prolazni oblik postojanja bia ovjeka, a ljudska vrsta jepotpuno razvijeni, apsolutno samoodriv i stoga beskonani entitet. Za Hegela,

sloboda je ciljsvekolike ljudske djelatnosti i svih ljudskih nastojanja i poduhvata. Zanas pak ona je samo nunosredstvo za ostvarivanje ciljeva ljudske vrste.

Volju, po Hegelu, na samoodreenje i samoozbiljenje pokreu instinkti. To se

ne moe porei, ali po tom miljenju ovjek se ne razlikuje od ivotinje. Po naemmiljenju, kod ovjeka, volju na samoodreenje i samoozbiljenje odnosno

6


7/63

samooslobaanje pokree jedan instinkt kojeg ivotinje nemaju - ontogenikiinstinkt instinkt ka stvaranju neeg bievitog. Na nizu drugih mjesta ve sam

pokazao da je upravo to ono to ljudsku volju ini slobodnom, i ujedno i ono po emuse ovjek bitno razlikuje od drugih ivotinja.

Takoer sam pokazao da je ta sloboda koja se ozbiljuje stvaranjem umjetnog

bia isto to i udotvornost. Pod udotvornou podrazumijevamo isto ono to su podrazumijevali teolozi, Rousseau, Kant, Fichte i Schelling sposobnostsuspendiranja prirodnog kauzaliteta, ili carstva prirodne nunosti i uspostavljanjekauzaliteta utemeljenog u slobodi. Produkt udotvornosti je ona Hegelova, gorespomenuta, tj. citirana druga priroda , jer ona je nastala upravo suspendiranjem

prirodnih zakona, ili prirodne nunosti i uspostavljanjem kauzaliteta utemeljenog uslobodi ili slobodnoj volji. Tu, Hegelovu drugu prirodu, koja je zapravo anti-

priroda mi nazivamo umjetnim biem. U ivim subjektima ona opstoji prvenstvenokao moralitet i obrazovanost, a u tzv objektivitetu, kao civilizacija. Ali neemo dalje otome.

Vratimo se matici izlaganja.

Da bi stvorila umjetno bie i ostvarila svoje ciljeve, ljudska vrsta mora odnosemeu subjektima koji ju ine utemeljiti na dobro provjerenoj, vrsto odreenoj ineopozivoj svrsishodnoj zakonitosti - pravu. Time se ujedno u potpunosti uspostavljai drutvo, umjetni organizam, koji je, kako smo ve rekli organizacijski instrumentostvarivanja ultimativnih ovjekovih ciljeva.

***

Nastavljamo sa jo nekim sredinjim i neposrednim pitanjima prava.Rimljani su govorili: Ubi societas ibi ius tamo gdje je drutvo tamo je i

pravo. Moda bi bilo tonije rei obrnuto: ubi ius ibi societas - tamo gdje je pravo,tamo postoji i drutvo, jer pravo uspostavlja drutvo, a ne obrnuto.

Pravo treba da bude instrument ozbiljavanja pravde. A njime uspostavljenodrutvo mora biti ozbiljena pravda, jer jedino kao takvo, tj. kao pravedno, drutvomoe posluiti kao dovoljno funkcionalno organizacijsko sredstvo za stvaranjeumjetnog bia i ostvarivanje ciljeva vrste.

No ovdje bi smo, i mi, i Rimljani, a i svi ostali koji govore o tome, trebali bitijo neto precizniji. Etabliranjem pravnih normi, naime, bilo u usmenoj, obiajnoj, bilo u pisanoj formi ne nastaje ba smo drutvo, nego prvenstveno drava epitetiki, vrsti i trajni, samoodrivi oblik drutva. Drutvo i drava, kako je

poznato, nisu jedno isto, no njihovu zbiljsku razliku moe tono pokazati samo

etverolana dijalektika. Ali ovdje se ne moemo time baviti. Recimo jo samo toda drutvo, samo po sebi, ne sadrava ospoljenu voljnu prisilu, niti samoprisilu, anema niti organe prisile, dok ih drava ima.

Kad je rije o pravu, Hegel - s najpotpunijim pravom. - nigdje ne kae da jeono moment drutva, nego ba drave.

Doista, pravo je zbiljska i bitna, realna anatomija drave.

***

Marxova misao da je drava instrument prisile uglavnom je tona, ali onanije instrument prisile ili prinude iskljuivo u rukama vladajue klase, kako je on

mislio, nego, prije svega, instrument samoprinude same ljudske vrste, kojim ona,kako smo ve rekli, putem prava i odgovarajuih institucija, prisiljava samu sebe, tj.

7


8/63

svoje pripadnike da meu sobom odravaju takve odnose i prakticiraju iskljuivotakve djelatnosti koje vode ka ostvarenju njenih ciljeva, a onemoguava ono to nevodi ka tome ili spreava njihovo ostvarivanje.

Za razliku od politike i morala. ethos ili mos koji - isto kao ni drutvo,nemaju mo prisile, a niti pravo na prisilu smo pravo - ius - ju ima. Slikovito

reeno, pravo je zapravo politika koja, poput one mitske, ikonografske ili heraldikePravde ima batinu u ruci (ili ma) i dozvolu, ili pak dunost, da ju upotrijebi tamogdje su narueni oni produktivni, ontogenini ili politogenini, tj. pravedni odnosi, ili,openito, oni odnosi koji su bili dogovoreni drutvenim ugovorom.

Politika uspostavlja drutvo, ili ga pak mijenja. Pravo ga prvenstveno odrava,reproducira.

Svako pravo stvorila je neka politika, i to u svrhu ostvarivanja odreenihciljeva, koji bi trebali biti ontogenini. Stoga, nasuprot operairenoj predrasudi,tvrdimo da pravo, zakoni i sudovi uvijek moraju sluiti politici. Dobro je dok onislue nekoj ontogeninoj politici, a loe ako slue ontoklastikoj politikoj doktrini iliiskljuivo partikularnim, ne-ontogeninim ili ne-pravednim interesima neke individue

ili drutvene grupe.1

***

Gledajui narav stvari, a ne vanjski sjaj i prostu, kvantitativnu veliinu, vidi seda je pravo jedna velianstvena institucija, kojoj bi se ljudi trebali vie diviti negosvim svjetskim udima zajedno, - institucija koja je tokom mnogih milenija privlailamnoge genije da ju dograuju usavravanju i razvijaju. Moda bi se ono trebalosmatrati najsistematinijom i najkoherentnijom, a ujedno i najfunkcionalnijomovjekovom tvorevinom na ovom planetu, ali, sasvim sigurno i jednom, od, vrlouskog kruga, najvanijih.

Za razliku od znanosti filozofije, koja je, kako se ini, nastala iz raznorodnihideja raznih mislilaca, pravo je, izgleda, nastalo tako to su njegovi graditelji svojemisli podreivali opoj ideji cilja ili svrhe prava (kao nunog organizacijskog sredstvaza ostvarivanje ciljeva vrste), koju nisu sasvim jasno vidjeli niti razumjeli, nego vienasluivali. Stoga se sveukupna dananja znanost filozofije ini kao nekakav labirintkojem jo nitko nije proniknuo strukturu, a pravo graevina odnosno zgrada kojoj seve izdaleka jasno nazire struktura, konstrukcija i raspored prostorija.

No usprkos tim vrlinama, sustavnosti, dugovjenosti prava i njegovoj velikojrazvijenosti, ipak se mora rei da ono, za razliku od filozofije, Sve do Hegela nijeimalo vlastite definicije, tj. onakve samosvijesti o vlastitoj naravi kakvu smo mi gore

izrazili, a koja je neophodna da bi ga uinila istinski cjelovitim.Evo nekih od najboljih i najuspjenijih pokuaja prije Hegela, koji su ili zatim da se shvati i definira pravo, pokuaja koji su nastali u zlatnom dobu njegovarazvoja i ivota.

Klasini Rimski pravnikUlpijan definira, dakle, pravo kao: Honeste vivere,alterum non laedere, suum quique tribuere poteno ivjeti, drugoga ne vrijeati isvakom priznati njegovo. A Celsus kae da je pravo Ars boni et aequi umijeedobrog i pravednog.

Problem i velika slabost ovih i ovakvih definicija je to to tek treba objasnitisve pojmove s kojima se one slue dobro, pravedno, poteno itd. Ove definicije,naime, uope ne definiraju smo pravo, niti otkrivaju to je ono, nego ukazuju tek na

neke naine ivota koji proizlaze iz prava i u skladu su s njim. Kasniji pokuaji

8


9/63

shvaanja i definiranja prava (izuzimajui, dakako, Hegelovo), nisu se ni korakapribliili ovim shvaanjima, a kamo li odmakli nekamo naprijed ili dalje od njih.

***

Pravo je, kako smo ve nagovijestili, u najuoj i najnunijoj vezi sa pravdom.Rimljani su govorili: cilj prava jest pravda, aequitas ili isutitia. In omnibusquidem govorahu - maxime tamen in iure aequitas spectanda sit U svemu, anajvie u pravu treba gledati na pravdu. Prema tome, a i prema istini, pravo jekljuno sredstvo ozbiljavanja pravde.

Ona je causa finalis prava i njegov neposredni ratio essendi. No samipravnici, iji je to predmet, vrlo su malo pridonijeli razumijevanju pravde, a njenorazumijevanje je, kako emo naknadno pokazati, istovremeno i klju za razumijevanjesamog prava, tako da oni, i pored neosporive genijalnosti na podruju praktinog

prava, kako smo ve pokazali, nisu doprinijeli ak niti razumijevanju samog prava,kao da im to uope nije bilo vano.

Paradoksalno je to da se Aristotel, koji je ivio puno ranije od velikih rimskihpravnika i koji nije bio pravnik, vie pribliio razumijevanju pravde nego ak i najveipravnici.

U poetku svog istraivanja pravde, u N. Etici, Aristotel ju je shvatio kaopojavu kad netko dobiva prema zasluzi i dostojanstvu. No ubrzo je uvidio da uljudskoj praksi nije uvijek tako i da sudovi esto moraju intervenirati radiuspostavljanja pravde, pa je ubrzo, u neto kasnijim djelovima teksta poeorazlikovati distributivnu i korektivnu pravdu. Distributivna je ona koju smo vedefinirali Aristotelovim navodom, a korektivna bi bila ona koju uspostavljaju sudovitamo gdje je dolo do neke nepravde. Ovog shvaanja, on se pridrava i u Politici.Moe zazvuati malko udno miljenje da je to do sada najbolje, tj. najistinitije ilinajdiskurzivnije razumijevanje pravde.

No Aristotelovo shvaanje pravde kao dobivanja prema zasluzi idostojanstvu, iako blizu istine ima znatnih nedostataka, jer on ne navodi jasno okakvom se dostojanstvu radi i ne daje nikakav dokaz ili naputak koji bi ukazivao na toda ono doista moe biti mjerilo razmjera u distribuciji dobara, a ne navodi niti to okakvim se zaslugama radi. to se tie onog dostojanstva, ini se da je to bilanaprosto jedna samorazumljiva predrasuda starog antikog, aristokratskog drutva.Ali, ono prema zasluzi vrijedno je najvee panje i razmatranja.

Znaajan korak blie istini, premda na jedan grublji nain, uinio je tek K.Marx. On je s pravom zanemario ono dostojanstvo, a skoncentrirao se na

zasluge, tj. na rad kojeg je smatrao kljunom zaslugom, odnosno kljunimfaktorom koji stvara traene i potrebne vrijednosti, civilizaciju i humani ivot uope.Pravedno bi, po njemu bilo da vie dobija onaj koji vie i bolje radi.

Budui da Marx, po svojoj osnovnoj edukaciji nije bio ekonomist, ni filozofnego pravnik, i to pravnik vrlo misaonog, filozofskog duha, i da je k tome bio veoma

pravdoljubiv, nije ni udo da se toliko interesirao za pravdu i da ju je, openitogledajui, tako dobro shvatio, te da joj je poklonio najveu panju u svojim radovima.Jedna od kljunih, ako ne i najvanija, tema u njegovim radovima je idejauspostavljanja ope socijalne pravde. I pored stanovite sklonosti egalitarizmu,smatrao je da bi tzv. radnika klasa trebala biti najbolje nagraivana drutvena klasa,

jer ona stvara sva dobra i humani ivot, te da bi ona trebala imati i vlast u drutvu.

Ono veliko u Marxovoj teoriji, po emu on bitno nadilazi Aristotela, ali i sveostale mislioce, jest to to je otkrio da je upravo rad, odnosno njegova veliina

9


10/63

(koliina), mjerilo ili klju za razmjer u distribuciji dobara i ozbiljenje onedistributivne pravde. Pod radom, Marx je prije svega mislio na tzv. drutveno

potrebni rad i na produktivni rad rad koji se razmjenjuje za kapitalNa drugim mjestima mi smo pokazali da je to upravo onaj rad koji stvara

umjetno bie i ustvrdili da se, ba takvim poimanjem rada, Marx najvie pribliio

istini o ovim stvarima, jer doista je produktivan samo onaj rad koji koji serazmjenjuje za kapital i tako stvara i razvija umjetno bie - kapital - i jedino je tajrad, naelno gledajui, vrijedan interesa pravde i prava, a i nagrade i priznanja. Pravdase zbiva onda kad se taj rad i njegova djela adekvatno vrednuju i nagrauju.

No veliki nedostatak njegova miljenja je u tome to je on pod radompodrazumijevao uglavnom one najnie vrste rada. Doista je istina je to da veliina ivrijednost rada trebaju biti klju pravedne distribucije dobara i sredstvo ozbiljenja

pravde. Ali, onaj rad o kojem govori Marx nije kljuni rad, odnosno neposredni izvoriz kojeg nastaje umjetno bie, koje je od poetka povijesti bilo krajnji cilj svekolikeljudske djelatnosti, a nije to niti onaj rad bez kojeg je nemogue ostvariti ultimativneciljeve ljudske vrste. Za stvaranje umjetnog bia - to je bila ovjekova povijesna

misija - i za ostvarivanje onih ciljeva vrste, vanije je neto kao to je onaj Hegelovrad pojma, tj. tonije ontogeniki, kreativni rad pri tome se moe misliti nasamorazvoj umjetnog bia i na ovjekov kreativni rad na njegovom stvaranju irazvijanju, jer su to samo dvije razliite strane jedne iste ideje. Marx, meutim, govoriuglavnom o reproduktivnom radu, argatovanju, labour-u. Tek se pokatkad, tu i tamo,osvrne i na kreativni rad, kljuni rad kojim je stvoreno umjetno bie, i najozbiljnije,ak oduevljeno, uvjerava da su ak i pisanje, komponiranje, slikanje itd. nekakavrad ili posao??!!

???!!!Istina, umjetno bie i ciljevi vrste ne mogu se ostvariti niti bez onog ropskog,

reproduktivnog rada, argatovanja, na kojeg se skoncentrirao Marx, ali to ipak nije onobitno, niti to moe biti najadekvatniji klju ili mjera za ozbiljenje distributivne pravde.

No usprkos ovim i drugim, ne malim nedostacima, Marxov je koncept bitnikorak naprijed u shvaanju pravde i u otkrivanju pravca kojim bi trebalo iizakonodavstvo kojem je stalo do ostvarenja pravde, bez koje se, kako smo rekli, nemogu ostvariti kljuni ciljevi vrste.

No, kao ni veliki pravnici prije njega, ni Marx nije ni pokuao dati nekakavdoprinos razumijevanju samog prava, a koliko mi je poznato, to nije uinilo ni novijevrijeme, to je uistinu udno.

Kao da razumijevanje prava nema nikakve vanosti?Moda je odgovor na ovu nedoumicu dao Hegel, i to tvrdnjom: da ...pojam

prava po svom nastajanju pada izvan znanosti prava... Osnovne crte filozofijaprava 2Mi smo ve pokazali da bi razumijevanje prava i pravde, kao instrumenata za

ostvarivanje ciljeva vrste, moglo biti i od vrlo velike vanosti, i vjerujemo da e se topotvrditi daljnjim razvojem dogaaja.

***

No da ukratko rekapituliramo one bitne stvari koje su reene o pravdi.Prema nekom takvom miljenju kao to je Aristotelovo, pravda se zbiva onda

kad drutveni subjekti bivaju nagraivani srazmjerno svom doprinosu dobrobiti polisa

i robovlasnike aristokracije koja je njime upravljala.

10


11/63

Po Marxovom miljenju pravda se ozbiljuje onda kad oni koji stvaraju humanii civilizirani ivot (a to je prvenstveno radnika klasa) dobivaju srazmjerno svomdoprinosu u ostvarivanju takvog ivota.

Po naem miljenju - budui da je, stvaranje umjetnog bia imperativ ljudskevrste - jer to, umjetno bie je bievito sredstvo bez kojega ljudska vrsta ne moe

ostvariti svoje ciljeve, te da joj u nemogunosti njegova stvaranja i ostvarivanja onihciljeva opstanak ne bi imao smisla, i budui da umjetno bie moe stvoriti samo cijelaontogenina vrsta, a ne samo jedan ili nekolicina naroda, niti pak jedna klasa ili teknekolicina generacija - pravda se zbiva tada kad ljudi, grupe, narodi i generacije

bivaju nagraivani srazmjerno veliini i vrijednosti vlastite ontogenike djelatnosti isvoje rtve, odnosno srazmjerno svom doprinosu u stvaranju umjetnog bia iostvarivanju ciljeva vrste, ali takoer i kanjavani za spreavanje, ometanje iliopstruiranje njihovog ozbiljavanja.

Aristotel i Marx gledali su na pravo i pravdu sa stajalita interesa individue,graanina ili pak odreene klase ili kljunih, ali specifinih vrijednosti odreenogdrutva. Mi na te stvari gledamo sa stajalita ljudske vrste i njenih opih, bitnih,

ontogenikih interesa i ontogenike djelatnosti, i sa stajalita djelatnosti naozbiljavanju onih njenih ciljeva bez kojih joj opstanak nema smisla.

ini se da je vano promatrati stvari ba sa tog, naeg stajalita, jer ondaimamo toniji uvid u narav, irinu, funkciju i vanost pravde i vrlo je vjerojatno da ezbog takve svijesti o njoj, iz legislative lake proizii zakoni koji e ju tonije,

jednostavnije, bolje i trajnije propisivati, te uspjenije i efikasnije korigiratinepravedne postupke. U Nikomahovoj Etici, Aristotel, sasvim tono kae da je

pravednost najvea i najvanija od svih ljudskih vrlina. Ali, kako on nita ne govori ociljevima ljudske vrste, za ije je ostvarenje ona kljuno sredstvo, ne vidi se onaj pravii presudni ratio essendi postojanja pravde i prava, niti njene, tako velike vanosti.

Nadalje iz nae definicije jasno se vidi da zakoni pravde ne vae samo zaindividue, kako je proizilazilo iz miljenja naih prethodnika, nego da mogu, i,tavie, trebaju, sasvim egzaktno, vaiti i za narode, generacije, rase, drave ikontinente (kao geopolitike entitete), to moda ima presudno veliku vanost iznaaj.

Shvaanje pravde sa aspekta ljudske vrste kao kljunog opeg subjekta (a iobjekta) prava i pravde, i sa aspekta njenih ontogenikih interesa i djelatnosti naostvarivanju vitalnih ciljeva takoer je znaajna teorijska potpora Grotiusovoj ideji ovelikoj vanosti meunarodnog prava (ius intergentes) i aktualnom meunarodnom

pravu uope, a i danas, s najveim pravom, vrlo aktualnim Pravima ovjeka (iusgentium). Takoer je podrka ideji koju su zastupale kole tzv. Prirodnog, Umnog ili

Racionalnog prava, jer smatramo da se pravo i zakoni mogu racionalno deducirati (ida su deducirani) iz predodbe ili pretpostavke odreenih ciljeva ljudske vrste inunosti postojanja najracionalnijih, odnosno najekonominijih, tj. najsvrsishodnijihmetoda njihovog ostvarivanja.

Pravo kojeg mi ovdje zastupamo zapravo i nije nita drugo do razvijeni, sebe-svjesni oblik ius gentium-a prava koje zna ratio essendi sebe samoga i metodusvog ozbiljavanja. Sam ius gentium tj. njegove odredbe koje predstavljajuprirodno pravo ljudskog roda i njegovih pripadnika je ustvari najsvrsishodnija, istoga, obavezna, metoda ozbiljavanja tih ultimativnih ljudskih ciljeva dunost.Ovdje mislimo na onakav ius gentium kakvog zastupa ovaj rad, a koji je, kako smove rekli u poetku, ospoljeni instrument svjesne samoprisilne moi ljudske vrste,

pomou kojeg ona sebe primorava, ili, ako hoete: sebi namee dunost da na

11


12/63

optimalni nain ostvaruje one svoje ciljeve koje treba da ostvari radi osmiljavanjasvog opstanka i svoje egzistencije.

A to se tie nomotetskog ili legislativnog posla i njegovih produkata,moemo rei da su nevaljali, tj. ne-ontogenini, ili ontoklastini oni zakoni koji kodeili ometaju stvaranje i razvijanje umjetnog bia i ostvarivanje ciljeva drutva ili vrste,

a dobri oni koji im pogoduju ili ih omoguuju. Njih moemo nazivati ontogeninima.,ali i politogeninima, jer neposredno kreiraju one drutvene odnose pomou kojih sestvara ili razvija umjetno bie i ostvaruju ciljevi vrste. Od takvih, pak, vrijedniji, idugovjeniji su oni pomou kojih neka epoha, civilizacija, drutvo ili drava ostvarujesvoje vlastite interese na nain kojim daje znaajnije, tj. vanije, vrednije idugotrajnije doprinose ostvarivanju ciljeva vrste. A od takvih su, opet, vredniji onikoji mogu vaiti za cijelu vrstu, od onih koji mogu vaiti samo za neku klasu, grupu,

pleme, ili samo za jedan narod.

***

A sada nekoliko najnunijih rijei o znanosti o pravu.Pravna znanost je, hegelijanski reeno, samorazumijevanje prava, probuena i

potpuno razvijena svijest prava o sebi samom pravo koje je znano samo sebi.Ova se znanost prava sastoji, prije svega od znanja prava o vlastitom tastvu,

quiditas, tj. o vlastitoj naravi, zatim, od poznavanja metoda pomou kojih se onouspostavlja i od znanja o tome na koji nain ono slui ostvarivanju ciljeva vrste. Jedanod kljunih momenata znanosti o pravu, ili nekakve filozofije prava, trebalo bi biti iznanje o tome koji i kakvi zakoni uspostavljaju takvu pravdu koja ljude motivira naostvarivanje ciljeva vrste. To bi, eto, ukratko bili osnovni momenti pravne znanosti.

A to se tie pravne prakse, jasno je, da su u neposrednom praktikom,svakodnevnom ivotu vrste, drutva ili neke drave potrebniji dobri specijalistikizakoni, npr, zakon o pravednom plaanju rada, zakoni o tome kako sprijeitidrutveno tetno stvaranje profita ili takvo stvaranje profita koji teti prirodnomokoliu i prirodnom biu uope, nego sama pravna znanost. Ali i do dobrih zakonaove vrste lake e se doi ako se zna metoda kojom se oni uspostavljaju i koja jenjihova krajnja svrha, tj. da oni ne smiju sluiti iskljuivo rjeavanju onih problema uvremenu u kojem nastaju i kojem su urgentno potrebni, nego takoer i ozbiljenju neke

poeljne budunosti. Vrlo su loi oni zakoni koji dobro slue i koriste jednojgeneraciji ljudi, ali tim istim sluenjem ve slijedeoj uine tetu.

No vratimo se jo nakratko miljenjima naih prethodnika njihovomshvaanju pravde.

***

Na prvi pogled, Aristotelovo i Marxovo shvaanje pravde mogu se uinitipogrenima. Ali za takvo miljenje nema nikakvog osnova. I jedan i drugi shvatili supravdu neposredno onako kako se ona zbivala u njihovo vrijeme.

Podjela ljudi na robove i gospodare i ivot unutar aristokratskog, iliaristokratsko-demokratskog robovlasnikog polisa, i kasnije, podjela ljudske vrste naradniku i vlasniku (kapitalistiku) klasu, bili su, u svoje vrijeme, optimalni ilikljuni organizacijski, drutveni ili politiki doprinosi metodi ostvarivanja ciljevavrste. Stoga se, i u tim vremenima, kad je mjerilo pravedne nagrade bila zasluga i

dostojanstvo ili doprinos u proizvodnji humanog, ivota pravda nuno zbivala, ikao nagraivanje srazmjerno doprinosu u ostvarivanju ciljeva ljudske vrste. Vrijedni

12


13/63

doprinosi dobrobiti polisa bili su takoer i doprinosi ostvarivanju ciljeva vrste. Npr.:stvaranje Solonovih ili Likurgovih zakona, Atenskih ustav, ili pak Zakonika dvanaest

ploa i Ius civile, te ivot u skladu s njima; zidanje piramida, Akropole ili Partenona; pisanje Ilijade, Odiseje ili Antigone itd., a kasnije: otkrie automatske predilice, parnog stroja, benzinskog motora, elektrinog generatora; tiskarskog stroja;

objavljivanje Fausta, Levijatana, Bogatstva naroda, Ricardovih Naela, i MarxovogKapitala i drugih velikih djela.

Miljenje starih, dakle, evidentno nije ni u najmanjoj suprotnosti s pravnimnazorom novog doba, a niti s naim miljenjem, koje moda ne bi trebalo smatratidrugaijim, nego razvijenijim. Nedostajalo je samo svijesti o tome. Nae miljenjestvara tu svijest, i to prvenstveno tako to otkriva zajedniki temelj starog i novog

prava i njihove zajednike intencije, zatim i time to je neto ire, openitije, a ipreciznije izraeno, te tako ujedno smanjuje manevarski prostor onim tendencijamakoje bi htjele relativizirati istinsko pravo, pravdu, dobro i sline stvari.

***

Kad smo ve kod dobra, evo nekoliko rijei i o tome.Najopenitije govorei:( naravno, samo u okvirima teme ove rasprave), dobro

je ono to na neki neposredno pogodan ili vrlo svrsishodan nain vodi ka ostvarivanjuciljeva vrste. Zlo je ono to spreava ili ometa njihovo ostvarenje. Pravda se zbivaonda kad se ta dobra nagrauju srazmjerno njihovoj vrijednosti i veliini, a po istomkljuu, tj. proporcionalno tetnosti, nepravednosti i veliini zla, kanjava i uinjenozlo.

No, da bi se uvidjelo to je istinsko dobro, treba imati znanja i pronicljivosti,ali to i nije toliko teko ako se polazi od pretpostavke da je dobro ono to doprinosiostvarenju ciljeva vrste.

Tako je, nasuprot opem uvjerenju, uspostavljanje privatnog vlasnitva iropstva nekada bilo neto dobro, veliko, kljuno dobro. Nekadanje, antiko ropstvo,naime, i dananja graanska sloboda samo su nuni drutveni, ili organizacijskiinstrumenti za ostvarivanje ciljeva vrste. Graanska sloboda samo je vii ifunkcionalniji stupanj razvoja drutvene organizacije i, naravno, bolja je, i ovjekadostojnija nego ropstvo.

Danas se, meutim, neke od stvari koje su nekada bile dobre, vie ne mogusmatrati tako dobrima. Neke pak vie nikako nisu dobre. Pri tom mislim prvenstvenona ropstvo, koje, na ne ba malom broju mjesta, naalost, i dalje postoji, u prikrivenimoblicima. Dananje je ropstvo, naime, zlo i sramota, jer tamo gdje je ve stvoreno

umjetno bie i gdje ono moe raditi, ili ve radi umjesto ovjeka, neljudski je i zlotekim radom kinjiti ak i ivotinje, a kamoli ljude. Bilo koji element umjetnog bia,naime, moe bjesomuno i neprekidno, bez odmora raditi puno due i od cijelogivotnog vijeka bilo kojeg ivog stvora i sve dok se ne pokvari ili raspadne, a da pritome ne osjeti nikakve patnje, frustracije, umor ili bol.

Neka itatelj dopusti jo rije, dvije o dobru i zlu na drugim podrujimaovjekove djelatnosti.

Aleksandrova i Rimska osvajanja bila su neto dobro i pored toga to su pritom izginuli mnogi ljudi. Teutonski i kriarski pohodi nisu bili neto dobro. UbojstvoCezara, naelno gledajui, nije bilo neto dobro, niti pravedno, dok, npr. ubojstvoKomodijana jest.

Interniranje Napoleona I na Svetu Helenu - bez obzira na njegovu teku iopasnu narav, a i vrlo jak i opasan utjecaj na druge ljude - bila je velika nepravda i

13


14/63

zlo. Tamo, na tom jadnom, polupustom otoku trebalo bi podignuti spomenik dostojanovjeka koji je bio jedan od nekolicine najveih duhova to ih do sada je dao ljudskirod. Njegov Codecivilie -premda ne tako impresivan kao Justinijanov Corpus iuriscivilis, a niti kao njegova osvajanja, koja su ga zasjenila - dao je vei i presudnijidoprinos razvoju, odnosno uspjenom dovravanju razvoja civilizacije na ovom

planetu, nego ona druga njegova, netom spomenuta vojna ili ratna djela i podvizi.Dalje, o neem drugom, ali slinom. Ono strano jakobinsko giljotinjiranje,

odnosno, eksplicitnije: klanje, istaknutijih feudalaca i njihovih pristalica, te, punokasnije, nemilosrdan obraun sa nacistima i faistima i njihovim saveznicima i

pristalicama ne mogu se smatrati zlodjelima, i doista se nikad nisu tako ni tretirali, jer je to bio obraun s onim ontoklastinim, anticivilizacijskim momentima ljudskekulture. No Bartolomejska no ili No dugih noeva, genocid nad idovima iSlavenima, ili pokolj Armenaca to svakako jesu.

Kapitalistiki imperijalizam redovito se smatra neim vrlo loim, velikimzlom. No treba imati u vidu da je on ovu vrijednosnu kvalifikaciju dobio odontoklastikih tendencija i snaga u ljudskoj kulturi i to prvenstveno onih koje su se

rairile na podrujima neo-neolitske i neo-antike civilizacije. Imperijalizam je, sam po sebi, neto dobro, jer je to, naelno gledajui, snana i iznimno efikasna iekspanzivna, te u velikoj mjeri autokratska i ak automatska, vladavina izrazitovrijednih ontogenikih ideja - vladavina koja se temelji na evidentno velikojvrijednosti i snazi tih ideja, za koje je poeljno da promu cijeli svijet, odnosno daovladaju njime. Ove, ontogenike tendencije ili ideje u ljudskoj kulturi i kretanjakoja se na njima zasnivaju doista trebaju teiti ka tome da se proire na cijeli svijet ida formiraju svoj imperij, i bilo bi veliko zlo kad se to ne bi zbivalo.

Ve spomenuta Aleksandrova i Cezarova osvajanja u Starom vijeku, teEngleska, Holandska ili Francuska kolonijalna osvajanja u Novom su primjerimanifestacije pravog, istinskog imperijalizma. Isto vai i za Rimsko-Vatikansko

pokrtavanje i pokoravanje evropskih barbara, tj. pogana, jer je stvaranje Zapadnogkranskog duhovnog imperija bio preduvjet za izvoenje sinteze u razvoju ljudskecivilizacije i uspjeno i plodno okonanje povijesnog, odnosno ontogenikog procesa.ak i irenje Romanike, Gotike i renesansnih ideja na cijeli Stari svijet moemosmatrati nekom vrstom kulturnog imperijalizma

No, naalost, nije svaki imperijalizam ontogenian. Ve spomenutiKriarski ratovi, ili Ameriko ratovanje u Vijetnamu, i na Bliskom Istoku, ekspanzijakomunistike Ruske vlasti putem tzv. Proleterske intrenacionale, ontoklastike sunaravi i mogu se smatrati samo nekakvim pseudoimperijalizmom i zlom. U odnosu nate pojave, Dingis-kanova i slina osvajanja bila su izraz proste mladalake,

dionizijske obijesti jednog naroda neto to nije ni dobro ni zlo.Genocid nad velianstvenom crvenom rasom Amerikim Indijancima nemoe se upisati u grijeh, niti bijeloj rasi, niti kapitalizmu. Divljenja dostojna crvenarasa gotovo je iezla zbog toga to se nije uspjela slijediti brzinu ontogenikog

procesa kojeg su donijeli bijelci i savladati jaz koji ih je dijelio od civilizacije koja sebila razvila u Evropi, a u Americi dobila nevien, dodatni razvojni zamah.

Sve su ljudske grupe ili rase - ukljuujui i Indijance i Crnce, pa ak i Eskime- bile krenule istim, ontogeninim putem. Neke ranije, neke kasnije. Neke sa vieontogenike sposobnosti, snage i sree, a neke sa manje. Neke su izvrile svojeontogenike zadatke, a neke u tome nisu uspjele, ili pak jesu, ali tek djelomino, anjihov posao nastavili su drugi.

Znaajnija antropoloka istraivanja u drugoj polovici prolog stoljea ipoetkom ovog ukazuju na to kako je vrlo vjerojatno da se onaj herojski zaetak

14


15/63

stvaranja umjetnog bia zbio dosta davno, na podrujima koja nastavaju crna, uta idruge obojene rase, dakle, u Africi i Aziji, a moda i u Junoj Americi. Bijela je rasa,kasnije, obavila i jo uvijek obavlja, tek jedan od nekoliko kljunih poslova udovravanju razvoja umjetnog bia.

Onaj najopseniji dio posla, koji tek predstoji nee, a niti moe obaviti ni

jedna odreena rasa, nego cijela ljudska vrsta, a za obavljanje tog posla bit e joj potrebni pripadnici svih rasa i nacija, ukoliko ih uope ima dovoljno, i svesposobnosti obaju spolova. No vratimo se razlikovanju dobra od zla.

Osim po savjesti, dakle, dobro i zlo, moemo istinski razluivati i na upravoopisani, diskurzivni ili analitiki nain, ali jedino ako doista znamo: to je ustvari

povijest; tko je kljuni subjekt ljudske djelatnosti; to je umjetno bie i to su ciljevivrste, ijem bi ostvarenju trebali sluiti, i ljudi, i umjetno bie. Ako nema istinskogznanja o tome, onda sam razum ne moe razlikovati dobro od zla, a sama povijest, alitakoer i svekolika ljudska djelatnost doista moraju izgledati kao mutan san,maglovit i bez reda, lud i pobrkan (Eshil Okovani Prometej).

Svaka pravda je neto dobro, ali svako dobro nije ujedno i neto pravedno. Biti

bogat, mudar, zdrav ili dareljiv je svakako neto dobro, ali to nema veze spravednou i pravdom. No u nekim stvarima ono dobro mora biti i neto pravedno.Taj je identitet naroito vaan kad ono pravedno i dobro vrednujemo kao takvo saaspekta doprinosa ostvarivanju ciljeva vrste, jer su ovi ciljevi ono najvie dobro kakojemu ovjek tei. inidbe i drutveni, odnosi, npr. koji su zbiljski doprinosiostvarivanju tih ciljeva su neto dobro, ali nuno i neto pravedno To je vano, jer seciljevi vrste mogu ostvariti jedino na osnovu pravednih postupaka, pravednih zakona i

pravednih drutvenih odnosa. Pravda je, naime, kako smo ve rekli, jedno od kljunihi neophodnih sredstava za njihovo ostvarivanje. U kljunim momentima ovog posla,dakle, ono dobro mora biti i neto pravedno.

Moda bi bilo dobro da se distributivnim i korektivnim momentima pravde,koje je opisao i definirao Aristotel, ovdje doda jo i refleksivni ili spekulativni. Naosnovu njega mi donosimo sud o tome to je tokom ljudske povijesti bilo pravedno idobro, a to nije. Ovo nije sasvim nevano, jer ljudima oito priinjava stanovitozadovoljstvo kad razumiju povijesna zbivanja i njihov smisao, a njihovonerazumijevanje rezultira nekom vrstom duhovne izgubljenosti i tjeskobom. Poredtoga, ako imamo koliko, toliko pouzdan racionalni kriterij razlikovanja dobra i zla, i,na drugoj strani, pravde i nepravde, to bi bilo kao da u rukama imamo nekakvokormilo kojim odreujemo smjer kretanja, pa je vjerojatno da bi proces ostvarivanjaciljeva ljudske vrste mogao biti, neto bri, laki i sa manje pogubnih zastranjivanja.Jasno, ne treba imati iluzija o tome da bi s tim sve teklo glatko, jer i danas ljudi imaju

pouzdan kriterij razlikovanja dobra i zla, pa ipak se esto, svjesno ini neto to nijedobro. Ali, ipak, jedno su ljudi kao individue, a drugo je ljudska vrsta. Njihovo seponaanje znatno razlikuje u mnogim momentima.

Na kraju krajeva, nije nevano niti to da to je mogue tonije i pravednijeocijenimo djela minulih ljudi i naroda i da se tako pravedno oduimo i onima koji suse nekad davno rtvovali za nae dananje dobro.

***

Pravda, dike, ili aequitas, kako su govorili i Rimljani, uistinu treba bitineposredni cilj prava, ali openitije gledajui, kako smo upravo rekli, ona ne moe

biti krajnji cilj, nego je tek jedno od kljunih duhovnih ili moralnih ili pak psiholokihsredstava za ostvarivanje ciljeva ljudske vrste onog najveeg dobra - jer ona ljude i

15


16/63

narode motivira, a katkada (pomou prava, zakona i dravnih organa), i prisiljava nanjihovo ostvarivanje. Nepravda demotivira, ali takoer i obesmiljava ljudski ivot.

Ne treba se uditi tome da mudri i karakterni ljudi radije biraju smrt, nego nepravedanivot, jer ovog zadnjeg smatraju gorim od smrti. A sam takav izbor afirmira pravdukao neto bolje od pukog biolokog preivljavanja pod svaku cijenu. Takav je

izbor, uostalom, i izmeu ostalog, takoer i izbor izmeu onog ljudskog i onogivotinjskog, ili, moda neto otrije: izbor izmeu dobra i zla.

Kako su ve rekli Rimljani, pravo ide za tim da uspostavi pravedne odnose udrutvu, pravdu, a mi smo dodali da ona slui kao neophodno motivacijskosredstvo za ostvarivanje ciljeva drutva ili vrste.

Zasluge koje istinska distributivna pravda mora nagraivati nisu samo onekoje se mjere radnim vremenom i vrijednou rada, ili pak hrabrou u bitkama, kojase nagrauje poastima, nego takoer i ontogeninost i politogeninost, a i druge vrstekreativnosti to stvaraju neophodne elemente umjetnog bia.

Bilo bi to uistinu lijepo kad bi neko budue drutvo promptnije negodosadanja nagraivalo kreativnu djelatnost, koja stvara neophodne elemente od kojih

se sastoji umjetno bie. Ali to je teko, jer prava se vrijednost, a i bezvrijednost nekihnovih elemenata umjetnog bia ili umjetnog organizma katkada pokae tek stoljeimanakon smrti onih ljudi koji su ih stvorili. Srea ljudske, a moda i drugih ontogeninihvrsta, je u tome to ontogenine individue, istinski geniji, poput onog mitskog Erosa,sina Porosa i Penije (Platon Symposion), stvaraju, svoja djela, ne samo bezadekvatne nagrade, i u velikoj bijedi, nego ak i usprkos okrutnim kaznama i

prijetnjama smru... mitski Prometej, Isus Nazareanin, Sokrat, Kopernik, Gallileo,Bruno, Ciolkovski, Saharov... Tu pravda esto dolazi s velikim zakanjenjem i moe,ovim besmrtnicima odati samo posmrtne, odnosno postbioloke ili postvitalne poasti.

Ali za to nitko nije kriv. Takva je narav povijesnog razvitka, odnosno, kako mikaemo, ontogenikog procesa. I najnadarenije individue i narodi, ukljuujui i oneodabrane ili izabrane - i to prvenstveno, i ba njih - samo su iva ontogeninasredstva za ozbiljenje ciljeva vrste. Oni koji su snano voeni ontogeniniminstinktom rtvuju se za njihovo ostvarenje, bez obzira na nepovoljne okolnosti,

prijetnje, kazne, ili prepreke.Ovdje treba istaknuti da su na ovom polju narodi u bitno povoljnijoj situaciji

nego individue, jer ih intezivna ontogenika aktivnost uvijek jaa, bogati, i inidugovjenima i uglednima.

Korektivna pravda, s druge strane, kako smo ve rekli, treba kanjavationtoklastinost, socioklastinost, obian kriminal, zloine, razne vrste nepravdi(iniuria) (unjustnesses) a i sve druge, sline pojave koje, ovako ili onako, posredno

ili neposredno, spreavaju ili ometaju ostvarivanje ontogenikih ciljeva drutva ilivrste.Tu stvar stoji neto povoljnije. Korektivna pravda je bra i stigne kazniti dosta

velik broj ontoklastikih ili politoklastikih divljaka. Npr. kanjavanje nacistikihzloinaca za vrijeme i odmah poslije Drugog svjetskog rata. No i ovdje pravda, koja jevrlo mona, ba zbog svoje tenje ka pravednosti i zbog mudrog opreza pokazujeneke svoje slabosti. To se dobro vidi iz i izreke: Bolje osloboditi stotinu krivih, negokazniti jednog nevinog.)

Pored toga, ontoklastinost i politoklastinost i zlo uope rijetko kada, i vrlonerado, pokazuju svoje pravo lice. Radije se maskiraju u nekakvu dobronamjernost,moralnost, revolucionarnost i sline maske, pa esto zbunjuju i usporavaju pravdu, te

tako dosta uspjeno i dugo izbjegavaju kazne.

16


17/63

S druge, opet suprotne, strane, srea je i to to ontoklastine ljude, grupe ilipokrete upropasti najprije njihova vlastita ontoklastika djelatnost, jer je naopaka,antiproduktivna. Svojom djelatnou, ontoklastiki ljudi ili pokreti zapravo reugranu na kojoj sjede. Ali, tu se ne radi samo o pukoj srei, nego takoer oindirektnom djelovanju prava i pravde, ali i ekonomskih zakona, tako da ove

nesretnike kazni neto blisko onome to je Schopenhauer nazivao kozmikompravdom, a to je zapravo povijesna ili opa civilizacijska pravda.

No ovdje, nasuprot vrlo rairenom opem mnijenju, treba imati na umu damnogi narodi ne ive u bijedi zbog neke ope nepravde, nego zbog svoje opeontoklastinosti. Tu, prije svega, mislim da tzv. neo-neolitske i neo-antike narodeiji se mentalitet sustavno opire dovrenju stvaranja umjetnog bia i ostvarivanjuciljeva povijesti, te kljunih, natpovijesnih ciljeva ljudske vrste. Njihovo siromatvouglavnom je kazna za njihov ontoklastiki mentalitet i ontoklastiku djelatnost. No otome sam vie i detaljnije pisao u ekonomistikim i politolokim radovima, pa to sadamogu izostaviti.

Onaj istinski, pravi put, sam po sebi, kanjava sve one koji idu krivim putem,

natrag ili pak nekakvom nastranom stranputicom. Ali, to dragocjeno i velianstvenosvojstvo ili mo pravog puta ili opeg prava nije neto samoniklo, nego neto to je,kako je rekao veliki Rousseau, stvorio sam ovjek, a to su, iz praktinih razloga,deificirali ili divinizirali obini, prosti ljudi, ili pak sami zakonodavci, kako bi,tobonjim boanskim autoritetom lake i efikasnije nego svojim vlastitim pokrenuli

proste ljude na primjenu prava i zakona, odnosno njihovo etabliranje i uvaavanje.

***

ini se veoma vanim rei nekoliko rijei i o pravnoj osobi jer, kako upokuati pokazati, razvoj prava u najveoj mjeri koincidira sa razvojem pravne osobe,ali i drave i njene unutarnje strukture.

Pod pravnom osobom najee se misli neka institucija ili poduzee. Anasuprot njoj iva individua obino se naziva fizikom osobom. Treba, meutim,istaknuti da je iva individua, u razvijenom drutvu, prije svega pravna, pa tek ondatzv. fizika osoba. iva osoba opstoji na osnovu biolokih zakon (logos-), a pravnana osnovu pravnih, drutvenih, politikih ili, kako ih ve elimo nazvati. Grci su ihnazivali nomos-ima pravilima.

U nekim prethodnim radovima pokazao sam da je na prijevod pravilo vrlodobar, jer zakoni su neka vrsta duhovnog alata - neega s im se neto pravi, stvara specifina duhovna orua za stvaranje dobra.

Pravna znanost smatra da se pravne osobe susreu tek u kasnijem razdobljuRimskog carstva i Rimskog prava. Pri tome se misli prvenstveno na municipije i neka profesionalna udruenja. (Rimska drava, imperij, obino se ne smatra pravnomosobom.) No te vrste pravnih osoba nisu ni izdaleka istinski prvi susret s ovom

pojavom. Sasvim jasno definiranu pravnu i fiziku osobu nalazimo ve kodAristotela. On, dodue, ne govori strogo ba o pravnoj i fizikoj osobi, negoizvanredno jasno razlikuje ovjeka od graanina i kae da su vrline i dunostigraanina razliite od vrlina i dunosti ovjeka. Ovi Aristotelovi termini: ovjek igraanin su termini kojima su se kasnije u pravu oznaavali fiziki i pravni aspektiljudske osobe.

Ovdje e biti najprije biti vie rijei ba o toj pravnoj osobnosti ive fizike

osobe, ljudske individue, a kasnije o pravnoj osobnosti neive, umjetne pravneosobe. Pokuat emo pokazati da je razvoj prava teio ka stvaranju to cjelovitije

17


18/63

neive, odnosno umjetne pravne osobe i da je to ustvari bio cilj prava. Pokazat emo ito da se kroz proces ostvarivanja tog cilja razvilo i smo pravo i drutvene institucije,odnosno smo drutvo, tj. drava, kako smo ve u poetku rekli da je tonije govoriti.

Treba istaknuti da su npr: pripadnici razliitih kast u Staroj Indiji; bramani,katrije, vajije i udre, ili parii, zapravo razliite vrste pravnih osoba , jer su imali

razliita prava i dunosti. Isto vai i za babilonske avilume, mukenume i vardume izvremena Enunskog i Hamurabijevog zakonika, ili pak za patricije i slobodne

plebejce, koji su postojali davno prije Aristotela i njegovog jasnog teorijskograzlikovanja ovjeka i graanina, odnosno fizike i pravne osobe. Toliko u

prilog gornjoj tvrdnji da je pravna osobnost poela postojati i razvijati se zajedno, tj.istovremeno sa pravom i dravom.

Ovdje treba jo napomenuti da pravna znanost pod pravnom osobomuglavnom podrazumijeva nekakvu neivu osobu kao nosioca odreenih prava. Nosmislenost strogo ovakovog shvaanja pravne osobe je vie nego diskutabilna. to binpr. bio onaj gore spomenuti municipij bez ijednog ivog graanina ili stanovnika,

bez ijedne ive due tj. ive, ljudske osobe, ili, pak, poduzee bez ivog vlasnika i

ijednog ivog zaposlenika. Ni jedno drutvo do sada nije groblja tretiralo kao pravneosobe, iako su ve davno postojali zakoni i pravo ius sepulchri - koje se odnosilona tu vrstu sakralnih stvari rerum religiosae mislim na grobove i groblja.

***

Pravna osobnost ive osobe u najuoj je vezi s pravdom. To se vidi i ve izlatinskog izraza kojeg je koristilo Rimsko pravo aequitas znai pravdu, ali i

jednakost. Misli se na jednakost individua ili osoba pred zakonom, tj. u odnosu nazakon ravnopravnost (ali i srazmjernost, proporcionalnost). (Kod Grka je to dike).Ta pravedna jednakost, aequitas, ravnopravnost je jedna od kljunih osobitostiu odnosu jedne pravne osobe prema svima ostalima i prema zakonu. Fizike osobemeusobno se razlikuju kao lie u umi i na osnovu tih njihovih prirodnih razlikanije mogue odrediti koja je od njih dala vei doprinos ostvarivanju ciljeva grupe,drutva ili vrste. Upravo radi toga da bi bila mogua komparacija tih doprinosa, i

pravedno nagraivanje, stvoren je zakon, grki - nomos) , ili latinski lex, ili regula, ai pravna osoba tj. iva, je, fizika osoba dobila neka pravna svojstva drutveno

potrebne standarde, tj. kriterije, prava i dunosti - i tako postala persona iuridica cives kvirit polits - citoyen citizen - graanin.

Sve pravne osobe odreene vrste podreene su istim drutvenim standardima,te imaju, ili bi barem trebale imati jednaka pravna svojstva ili mogunosti - capacitas

iuridicae tj. trebaju biti ravnopravne u odnosu na zakon. Djelatne sposobnosti -capacitas agendi - po prirodi, su im razliite. Stoga jednakopravnost u odnosu nazakon, koji je takoer i opi kriterij efikasnosti, daje stanovitu prednost onim osobamakoje imaju i manifestiraju veu ili bolju capacitas agendi djelatnu sposobnost.Bolji, dakle, bivaju bolje nagraeni, idu naprijed i vode druge, a loiji ih slijede. To jeod velike vanosti za cjelokupno drutvo, jer je, zahvaljujui ba tome, u mogunostida bude pravedno, da bolje funkcionira; da bude bogatije, naprednije, ostvaruje svojeciljeve itd. Ne treba ni govoriti da je to jako vano za ostvarivanje ciljeva vrste.

Marxisti i komunisti su te odnose nazivali socijalnim darvinizmom i tretiralikao nekakvo zlo. !!!!???

S druge strane, postojanje ivih pravnih osoba je uvjet zbivanja pravde, jer se

ona ne odnosi na neive pravne osobe, ili barem za njih nema neku direktnu,neposrednu vanost. Zbog mogue nepravde, naime, ne pati poduzee, nego njegov

18


19/63

vlasnik ili zaposlenici. No, nepravda moe poduzeu uiniti tetu, ili mu pak priskrbitinezakonitu i nepravednu dobit ili korist, zbog ega e opet patiti vlasnici ilizaposlenici oteenih poduzea. Nije, dakle, samo motivacija ka materijalnim

probicima i civilizacijskom napretku cilj pravde, nego moda jo vie srea,zadovoljstvo i odavanje poasti onima koji hrane ljudsku vrstu, vode ju, i podiu

njenu civillizaciju i ostvaruju njene ciljeve.Pravo je djelatnost kojom se, izmeu ostalog, uspostavljaju i profiliraju pravne

osobe, a i drava, koja je fiziko-pravna institucija koja uva njihova pravna svojstva,prava, ali ih takoer tjera i na izvravanje njihovih dunosti, ukoliko se zanemaruju.

U interesu je drutva, a i ljudske vrste da bude to manje vrsta pravnih osoba,odnosno da prava i dunosti to je mogue veeg broja pravnih osoba buduunificirana. Ali to zahtjeva mudrosti, pronicljivosti i vremena da se ustanovi u emusve treba vladati ta jednakost, jer ona nipoto ne smije vladati ba u svemu. Dobra je,npr. odredba da su svi ljudi trebaju biti ravnopravni. No sva prava i dunosti djece,koja su mladi ljudi, ipak ne smiju biti jednaka pravima i dunostima odraslih ljudi. Ili,

jedan drugaiji primjer: Dva radnika radila su jednako vremena, svaki po osam radnih

sati. No jedan je radio dobro a drugi loe. S obzirom na to zadnje, oni ne bi smjeli bitijednako plaeni, jer bi se jednakim plaanjem inila nepravda i teta onom koji jeradio dobro, a istovremeno nepravedna korist i nagrada onom koji je radio loe -drugim rijeima: kanjavalo bi se ono to je dobro, a nagraivalo ono loe.

Nesvrsishodna ili nasilna jednakost, egalitarizam moe, dakle, biti poguban podrutveni i civilizacijski ivot i napredak jednako kao i anomija ili anarhija ili kaooigledno nepravedan zakon. Uostalom, ve je Aristotel govorio da je jednakostnejednakih nepravedna, a to je, na svoj lapidarni nain, puno kasnije rekao i PeterDrucker Jednakost nejednakih = nepravda.

Ali, ovdje nikako ne bi smo smjeli jednakost poistovijetiti s ravnopravnou,jer istinska ravnopravnost nejednakih je pravedna i dovodi do pravednih nejednakosti.

***

Zbog onog, gore spomenutog marksistikog zgraanja nad tzv. socijalnimdarvinizmom, ini se neophodnim direktno odgovoriti na pitanje to je ustvari zakon

nomos - na kojem se temelji svaka drutvena organizacija, drutvenost uope, pa ionaj socijalni darvinizam, a mogla bi se rei jo i koja kratka rije o tome koje su

posljedice djelovanja zakona.Moda bi bilo dobro i pravilno rei da je zakon pozitivna, ontogenina pravna

odredba prilagoena osobama to imaju prosjeno veliku ili prosjeno razvijenu

capacitas agendidjelatnu sposobnost. Ova odredba kae da je svaka osoba dunadjelovati, ili pak trpjeti neije neprotupravno djelovanje onoliko koliko to ona(odredba) propisuje. Nadalje, ta ista odredba propisuje ili odreuje i to kolika jenagrada, odnosno protuvrijednost za ispunjavanje ili ostvarivanje onog to ona

propisuje, a takoer i kazna za neispunjavanje.Svaka osoba koja uvia osnovanost zhtjeva one odredbe, i pravednost

nagrade koju ona nudi, te pristane pokoravati joj se, postaje pravna osoba. Buduida su njena mjerila i kriteriji prilagoeni prosjeno velikoj capacitas agendi, reenaodredba moe i treba potpuno jednako vaiti za sve pripadnike nekog drutva ilidrave Odatle ona pravna, drutvena ili politika jednakost, odnosno ravnopravnostsvih pravnih osoba.

One osobe, meutim, koje imaju natprosjeno razvijenu capacitas agendi,bolje prolaze u odnosu na spomenutu odredbu, jer lake postiu svoje, a i ope

19


20/63

ontogenine ciljeve i ak s lakoom ostvaruju vie nego to odredba trai, panapreduju u svom bogatstvu, drutvenom statusu, vlasti i ugledu u odnosu na one kojiimaju tek prosjeno ili potprosjeno razvijenu capacitas agendi, i koji, s obzirom nato, teko, ili u smanjenom opsegu, izvravaju zahtjev one odredbe, pa bivajukanjeni stanovitim siromatvom i podreenou.

Dobar i pravedan zakon, dakle, direktno pogoduje boljim ili sposobnijimljudima, ali, indirektno i onima koji su manje sposobni, i to zatojer su oni sposobnijiduni ostvarivati svoje ciljeve na nain kojim istovremeno daju doprinos ostvarivanjuciljeva grupe, drutva kojem pripadaju, ili vrste, a samim tim i onim individuama samanje razvijenom capacitas agendi.

Kad se, dakle, malo bolje pogleda, vidi se da se dobrim i pravednim zakonom- uz onu svrsishodnu selektivnost (socijalni darvinizam), koja stvara potrebnefunkcionalne odnosno motivacijske drutvene i imovinske razlike neophodne zacivilizacijski napredak - istovremeno stvara i subsidijarnisistem iliodnos, jer su oninajbolji ili najsposobniji pripadnici drutva prinueni da specifinim nainom

borbe za ostvarivanje onih svojih vlastitih (ontogeninih) ciljeva istovremeno,

upravo tim posebnim, drutvenim nainom, pomau i onim manje nadarenim imanje sretnim, siromanijim ljudima i drutvenim slojevima.

Onaj socijalni darvinizam, dakle, nije neto ega bi se drutvo trebalosramiti, nego, dapae neto ime se, i drutvo i ovjekov kreativni duh mogu ponositi.

Ovaj se sistem, baziran na zakonima, odnosno pravu, slui ak i ljudskimslabostima kao motivom za ostvarivanje ciljeva vrste. Mnoga su, naime, vrijedna ikorisna iznaaa, koja su ponos ljudskog roda, nastala ba radi toga da sekompeziraju, otklone ili ublae razne ljudske, bilo individualne, bilo grupne, slabostiili nedostaci u podruju capacitas agendi, tj da se pomogne onima koji su manjenadareni ili nenadareni, a iznali su ih upravo oni koji su bili iznimno nadareni iliobdareni ba sa capacitas agendi. Mane i nedostaci su, dakle, bili iskoriteni kao

poticaji za djelovanje vrlina. Zar to nije neko vrhunsko, gotovo boansko umijee?I samo umjetno bie nastalo je kao svojevrsna kompezacija za neke bitne

slabosti bia ljudske vrste, slabosti koje nesumnjivo imaju i bia moguih drugihontogeninih vrsta.

U drutvu koje ivi na osnovu dobrih, i pravednih zakona, oni njegovinajsposobniji, najbogatiji i najugledniji pripadnici, ako su doista ontogenini, onda,radei na ostvarivanju svojih ciljeva, poput protestantskih Weberovih kapitalista,upravo zbog ontogenikog naina ostvarivanja tih svojih ciljeva, zapravo rade za oneljude sa manjim, prosjenim i potprosjenim sposobnostima. Ustvari, oni rade zaljudsku vrstu, koju, pak, ne predstavljaju nekakvi geniji, a niti slaboumnici, nego ba

ljudi prosjene sposobnosti i osrednjeg imovinskog stanja, koji nisu samo najtipiniji,nego ujedno i najbrojniji predstavnici vrste, i zbog kojih, na kraju krajeva, postoje, izakoni, i drave, i oni geniji koji rade za njih i brinu o njima, a i samo umjetno bie.Bogatstvo i ugled spomenutih drutvenih prvaka i lidera su samo nagrada za doprinosostvarivanju ciljeva drutva ili vrste.

Eto, samo tih nekoliko direktnih rijei o tome to mislim da je ustvari zakon,odnosno pravo, te koji su opi naini i koje su posljedice njegovog djelovanja.

A sada nekoliko rijei o jednoj vrsti prava koje nadilazi ovo nae zemaljskoili ljudsko pravo.

Oni izuzetni ljudi, o kojima je gore bilo rijei, a koji se na spomenuti nainrtvuju za onu veinsku populaciju, lienu lijepih i vrijednih darova sudbine, ne

postaju uvijek bogati i ugledni za svog ivota. Katkada zavravaju na kriu ili lomai.No, po volji nekih vrlo dubokih i monih, a i apsolutno pravednih zakona -zakona

20


21/63

Svjetskog duha, kako bi rekao Hegel - tek nakon to neka teka nepravda okonanjihov ivot, dobijaju status slian boanskom. Postaju, naime, uiteljima i vodiimaljudskog roda. Dio njih vjerojatno e zadrati taj svoj status sve dok god ovjek bude

postojao.Kao to smo gore nagovijestili, ovo ne spada ba u ono pravo kojim se ovdje

bavimo, nego vie nekakvo nebesko, boansko ili kozmiko, ali nije loe da smo i tospomenuli. Na kraju krajeva, to nebesko pravo i nije tako daleko od zemaljskogili ljudskog prava i pravde. Uostalom mi ga i primjeujemo tek kad se, i jedino ako se

pojavi i ovdje na zemlji, u naem ljudskom svijetu i ivotu.Govorei u drugaijim, preteno sociolokim terminima, ja sam prikazao neke

bitne momente umjetnog organizma (drutva, odnosno drave) i funkcije raznihtipova ljudi i institucija u njemu. Taj je umjetni organizam, kako smo ve rekli,organizacijsko ili politiko sredstvo za ostvarivanje ciljeva ljudske vrste, odnosnouspjenu realizaciju ovjekove misije.

Veina e itatelja ovdje pomisliti da je gornji tekst samo nekakvaplatonistika idealizacija drutva i drave. No, to nije ni blizu istine. Ja sam opisao

djelovanje zakona i smo ljudsko drutvo u njegovom realitetu, onakvo kakvo postojive tisuama godina, i govorio sam samo o onim momentima koji su uvijek bili takvikakve sam ih prikazao, dakle: i u neolitskoj civilizaciji, tj. u prvobitnoj, plemenskojzajednici, i u robovlasnitvu, i feudalizmu, i kapitalizmu, odnosno demokratskomgraanskom drutvu, a bit e zasigurno i u buduem, logokratskom, ili, moda tonije:logokratsko-nomokratskom drutvu.

Jasno, zbog djelovanja ontoklastikih tendencija i mnogih drugih stvari, ono(drutvo) nigdje i nikad nije postojalo niti postoji u tako istom obliku kakvim ga

prikazuje gornji opis. Ovdje je slika, ili, bolje, skica zbiljskog drutva oiena o svihonih nebitnih stvari samo radi lakeg razumijevanja, i nikome ne pada na pamet datvrdi kako je to neki iscrpan i detaljan odraz realnog drutva. Onome ko hoe

prikazati ili razumjeti bit zakona, zakonitosti, te drutva i same drutvenosti nije nistalo do detalja, nego do jasnog uvida u bitne momente tog realiteta i njihovemeusobne odnose.

Vraamo se historijskom materijalu ili temama.

***

Napredak u razvitku pravne osobe iao je ka unifikaciji pravnih osoba; kapoveavanju broja i specifikaciji njihovih prava i dunosti i ka poveanju broja samihpravnih osoba. Jedan rani primjer iroke unifikacije pravnih svojstava ivih pravnih

osoba i njihovog velikog poveavanja je Karakalin edikt: Constitutio Antoniniana iz212. n.e. On je dao jednako pravo graanstva svim slobodnim osobama Rimskogimperija. Tako se umnogostruio broj istovrsnih pravnih osoba, to je za samoCarstvo bilo od iznimno velike vanosti i koristi. Puno kasnije, u graanskom drutvu,

broj ivih pravnih osoba poveao se davanjem jednakih prava enama kao imukarcima, te snienjem dobne granice u kojoj se postaje punopravnom pravnomosobom.

Aktualni napredak, a i onaj u budunosti, mogao bi se sastojati u tome da svepostojee, ive i neive vrste pravnih osoba u svim, ili barem velikom broju drava podrede istim pravima i dunostima, tj. da se prava i dunosti pravnih osobaunificiraju, i da jednako vae u to veem broju postojeih drava. Time bi ve u

velikoj mjeri bio ozbiljen i jedan vaan element globalne drave, a dananje lokalnedrave izgubile bi svoj sadanji pravni temelj koji, jo od rimskih vremena, nosi naziv

21


22/63

ius civile, i utemeljile se na ius gentium pravu koje bi trebalo vaiti za cijeli ljudskirod. (Ius gentium nije isto to i tzv. dananja Prava ovjeka, ali imaju dostadodirnih toaka.)

Ima jo neto to se ini vanim, a to se tie odnosa ivih i neivih pravnihosoba npr. odnosa nekog obinog ovjeka koji ivi od svog rada i nekog poduzea. I

ovdje je, radi jednostavnosti i elementarne funkcionalnosti, potrebna stanovitaunifikacija njihovih prava. Taj hipotetski ovjek i neko poduzee moraju imati nekaista prava u odnosu na iste zakone, inae ne bi mogao biti mogu nikakav ekonomskini pravni promet ili posao (negotio). Npr: ni jedna od tih pravnih osoba ne smije,krasti, varati, lairati rezultate itd. No capacitates agendi - djelatne sposobnosti -ivih i neivih pravnih osoba kvalitativno se razlikuju - jer je to razlika izmeudjelatne sposobnosti ivog ovjeka i umjetnog bia - pa je ovdje bitno tee izvritidobru, svrsishodnu unifikaciju njihovih prava, ili ih uiniti to kompatibilnijima.

Naknadno izneseni Zakon o kontroli efikasnosti rada managera i Zakon okontroli efikasnosti vlasti ine to na taj nain to kapitalu, odnosno poduzeima,administrativnom aparatu i dravnim ustanovama, koje su neive pravne osobe, daju

neka svojstva ivih sposobnost samoouvanja, elju, tj. intenciju ili tendenciju kabogaenju tj. samouveavanju, samousavravanju. itd.

Ako to nije neka moja samoobmana, tj. ukoliko ne laskam samome sebi, ondaizgleda da bi se stvaranjem takve umjetne pravne osobe, koja ima svojstva to suanalogna svojstvima ivih osoba, privela kraju sinteza u razvitku prava i razvitku

pravne osobe, a smim Zakonom o kontroli efikasnosti vlasti, takoer i sinteza urazvoju dravne organizacije. Ova sinteza razvoja prava, pravnih osoba i draveotpoela je ve prije nekoliko stoljea.____________________________

2 U ovom radu nije bilo planirano da se iznose zakoni na koje se pozivam, jer se rad trebaoograniiti samo na filozofiju prava. No moji pogledi na pravo nisu se mogli cjelovito prikazati bez

uvida u ona dva zakona na koje se pozivam, a pored toga, kad sam rad proirio dodatkom koji seodnosi prvenstveno na Hrvatsku i po kojem je dobio naslov, pokazalo se nunim prikazati ta dvazakona, pa je to uinjeno time to su oni dodani tekstu na kraju brourice. Tako da ih itatelj moetamo vidjeti.

***

Evo samo jo rije, dvije o razvoju prava tokom povijesti. Prve pisane pravnetvorevine, poput Enunskog, Hamurabijevog, Mojsijevog i slinih zakonika ierijatskog prava ovdje nas ne zanimaju, naprosto zato to su suvie openite.Zanimaju nas pravne tvorevine u kojima su se poeli izdvajati i pokazivati neke bitni

elementi putem kojih je kasnije iao razvoj prava.Prvu takvu zanimljivu pojavu sreemo kod starih Grka. ini se da su oniinzistirali na tome da formiraju opi pravni, ili dravno-pravni sistem, a onda je samtaj sistem odreivao narav, prava i dunosti svog najmanjeg, ali i najvanijegelementa ive pravne osobe graanina. Platonova Drava je dobra ilustracija togmanira Starih Grka. Ni Aristotel nije postupao bitno drugaije, premda se njegovaidealna drava veoma razlikuje od Platonove.

Kod Rimljana je bilo obrnuto. Oni su gledali da definiraju ivu pravnu osobu,a onda je ona u zakonitim interakcijama sa drugim ivim i neivim pravnimosobama odredila narav drutvenog i dravnog sistema. Justinijanov Corpus iuriscivilis iao je istim putem, samo to je postojee, tj. naslijeene pravne norme iz

prethodnih razdoblja prilagoavao svojim drutvenim prilikama, tj. mijenjao profilpravnih osoba.

22


23/63

Bizantske pravne tvorevine Ekloge, Proheiron, Epanagoge i Bazilike nemoemo smatrati prilogom razvoju prava, nego prije prilozima njegove degradacije

jer je u tim djelima dolo do erozije onih dobrih svojstava pravne osobe ili osobnosti.Ove su tvorevine bile pod jakim utjecajem islamskih pravnih pogleda i talionskog

prava, ali su, s druge strane, to je manje poznato, imale iznimno jak utjecaj na

humanizaciju erijatskog prava. Donekle slino stoji stvar i s brojnim Lex Romanabarbarorum izmeu6. i 11. sloljea, a i sa ranijim fazama razvoja kanonskog prava.Glosatori, kako izgleda, nisu stvorili nikakvo novo pravo, tj. nisu ga

unapredili, ali su omoguili koritenje i specifian nastavak ivota klasinog Rimskogi Justinijanovog prava. Glosatorska kola imala je, ini se, sudbinu slinu sudbinisvog glavnog predstavnika, Bartolusa de Sassoferrata koji je, jadan, prerano umro. Utoj se koli, naime, puno i dosta dobro radilo, ali na kraju ipak nita nije bilo do krajanapravljeno glosatori nisu bili konkluzivni.

No ima neto veliko to su uinile Glosatorska kola, Komentatori i sveuiliteu Bologni. Oni su bili nosioci renesanse prava u Evropi. Stvorili su ivu, knjiku iinstitucionalnu infrastrukturu na kojoj su se utemeljila prva pravna drutva i drave

novoga doba.Humanisti su pokuali realizirati Ciceronovu namjeru da pravo pretvore u

znanost po uzoru na filozofiju. No to je ostalo samo na pukom pokuavanju ilidrugaijoj razdiobi sveukupnog prava kojeg je ve Gaj izvrsno podijelio na

personalno, stvarno i procesno i koja se i danas pokazuje najboljom.Tek je Hegel uinio pravo znanim sebi samome, tj. pretvorio ga u znanost. No

to to je Hegel napisao je stroga filozofija prava.Pored toga, kako smo ve nagovijestili, Hegel je bio daleko od pomisli da je

ljudska vrsta kljuni subjekt i objekt prava, te da je ono specifian instrument zaostvarivanje njenih ciljeva. Taj se previd moe smatrati vrlo velikim nedostatkom urazumijevanju prava ili, ako hoete, samorazumijevanju prava. No sam Hegel nijetoliko kriv zbog toga, jer je uvid u ove stvari omoguila tek etverolanadijalektika, a taj se misaono-spoznajni aparat razvio vie od dva stoljea nakonHegelove smrti.

Graansko je drutvo posredstvom recepcije rimskog prava preuzelo i glavnuintenciju Rimskog prava (pretklasinog, klasinog i Justinijanovog) i usvojilo gotovosve Rimske pozitivne pravne norme. Rimsko je pravo - dodue u obliku

justinijaniziranog i naknadno okcidentalno kristinijaniziranog pandektnog prava -neposredno vailo u Njemakoj sve do 1. 1. 1900 godine. Ali, indirektno i kasnije, atako vai i danas, jer su u graanskom pravu golemog broja drava ostale vaitimnoge njegove pozitivne norme velikim dijelom i posredstvom Napoleonovog

Code civile-a .Bitna novost koju je graansko drutvo uvelo u pravo, a i u ekonomskuznanost i praksu je specifina umjetna pravna osoba poduzee. No o tome emogovoriti na posebnom mjestu.

Kako sam ve rekao, piramide i ostala svjetska uda doista su beznaajnesitnice ak i u odnosu na smo Rimsko pravo, koje je bilo kima civilizacije sve odvremena vladavine Nume Pompilija, pa do poslije smrti Otta Bismarcka, a i danas jeto u vrlo velikoj mjeri, iako ne de iure, nego, de facto.

{Suvremena Prava ovjeka rukovode se istom intencijom kao i Rimsko pravo definiranjem ive pravne osobe i zasnivanjem pravno-dravnog sistema na njenimodreenjima. U sluaju mogueg razvijanja ovih Ljudskih prava, te njihovog

stvarnog jaanja i irenja, poslijedica bi mogla biti formiranje nekog totalnog (alinipoto totalitarnog) pravno-dravnog sistema, odnosno nekakve svjetske ili globalne

23


24/63

drave, u koju bi nuno i potpuno ravnopravno bile ukljuene sve nacije i rase,odnosno svi pripadnici ljudske vrste, pa ak i nezaeti i jo neroeni pripadnicidalekih buduih generacija. Treba posebno naglasiti da se ono pravo koje ne titi

prava tih, jo-ne-zaetih i jo-ne-roenih pripadnika buduih generacija ne moesmatrati potpuno razvijenim pravom, a niti odgovarajuim ili potpunim izrazom

pravde}.Ovdje moram skrenuti panju na to da je ve Rimsko pravo jasno definiralo

prava zaetih, ali jo-ne-roenih osoba nasciturus i da su ona (premda umirovanju) bila jednaka pravima ostalih pravnih osoba one vrste pravnih osobakojima je budui ovjek trebao pripadati nakon roenja i stjecanja punoljetnosti. Idanas u suvremenim graanskim zakonicima, to je sasvim logino i za oekivati,

postoje sline odredbe.Ali ovdje se ne radi o tome. Prava jo-ne-zaetih i jo-ne-roenih pripadnika

buduih generacija o kojima mi ovdje govorimo proizlaze iz pretpostavke da jeljudska vrsta temeljni subjekt i objekt prava i da ona nee izumrijeti, nego e moratinastaviti svoj ivot u pripadnicima buduih generacija koji jo nisu ni zaeti, ali se

mora raunati na to da e jednog dalekog dana ili dalekog stoljea sasvim sigurno bitizaeti i zaivjeti. Njihovo (budue) vlasnitvo, ili moda bolje: materijalna tehnolokai duhovna osnova njihovog vlasnitva, ve danas postoji u posjedu i vlasnitvuivuih ljudi koji ju mogu i upropastiti, a da za to ne moraju nikome odgovarati. To sene smije doputati. Stoga zakon ve danas mora zatititi vlasnitvo tih, jo-ne zaetih ine-ivuih pripadnika buduih generacija od njegovih aktualnih, ivuih posjednika ivlasnika. Ne smije se, naime, dozvoliti da se njihovo vlasnitvo moe upropastiti bezodgovarajue kazne. ivui bi ljudi, dakle, trebali, u stanovitom smislu, biti samouvari, tj. posjednici i korisnici vlasnitva buduih generacija i ivjeti toliko dobrokoliko velik doprinos daju razvitku i uveanju tog vlasnitva. Ne bi smjeli imati pravoius abutendi - pravo nekanjivog unitenja ili oteivanja svoje imovine. S obziromna ovo moglo bi se rei da bi tako koncipirano vlasnitvo bilo zapravo ope vlasnitvoljudske vrste, a sami ivui ljudi bili bi njegovi privremeni posjednici i korisnici , kojibi, kako sam upravo rekao, prema slovu onog zakona, mogli imati samo pravaius utendi i ius fruendi i koji bi mogli ivjeti toliko dobro ili loe koliko bi gadobro ili loe, odnosno produktivno ili neproduktivno koristili.

To je u velikoj mjeri odreeno sa ona dva zakona koje esto spominjemo, pabi bilo dobro da se taj princip zatite vlasnitva buduih generacija, na odgovarajuinain, aplicira i na neke od onih domena ljudskog ivota i djelovanja koje ti zakoni nespominju, a koje su pogodne za njihovu primjenu.

Budua dobra i potrebni razvitak civilizacije koji e ih ostvariti, tj. uiniti

zbiljskima i raspoloivima mogu se zatititi jedino spreavanjem abuzivne upotrebepostojeih, dananjih.To mi se za sada ini jedinom funkcionalnom i efikasnom zatitom sadanjeg i

budueg ovjekovog vlasnitva i nekakvom pravnom odredbom koja bi mogla pomoida se i u civilizacijskoj stvarnosti u to veoj mjeri, ozbilji istinski smisao ovjekovogzagonetnog, upitnog i tekog ivljenja. Jasno, ovakvo pravo, odredbe ili zakoni neestvoriti nekakvu idilinu, beskonfliktnu ili utopijsku, pravnu i drutvenu situaciju, nitie biti garancija ostvarenja ciljeva vrste, ali ona moe, u velikoj mjeri, osigurati iolakati i otkloniti mnoge patnje, tekoe i bijede sa ovjekovog puta ka ostvarenjunjegovih ultimativnih ciljeva.

Treba, pored toga, imati na umu i to da one ontoklastike tendencije i snage u

ljudskoj populaciji i kulturi nikad nee mirovati. Ali, njihove su anse i efektinjihovog djelovanja uvijek to slabiji to su bolji zakoni po kojima se ivi. Ona

24


25/63

Aristotelova korektivna pravda uvijek e, naalost, imati nekog posla i uvijek emorati biti jaka i to je mogue odlunija i bra. To je, na svoj nain i vrlo uvjerljivo

pokazao i E. Durkheim. Dobri zakoni, dakle, jaaju ontogenike, a oslabljujuontoklastike tendencije i snage u drutvu. Za razumnog i trezvenog ovjeka, to jevrlo jak motiv za unapreivanje zakona i prava uope.

No, vratimo se korak unatrag. Evo, naime, jo jednog razloga koji podupireonaj, gore prikazani stav o pravima i vlasnitvu buduih generacija, razloga koji jevrijedan da se spomene.

Sve generacije sudjeluju u radu na ostvarivanju ciljeva vrste. Stoga pripadnicisvih generacija, i pored toga to obavljaju bitno razliite poslove (uostalom, kao tozbog podjele rada, ine i pripadnici jedne, iste, ivue generacije), dakle, i pored togato obavljaju razliite poslove, moraju imati ista, odnosno jednaka prava jednakudrutvenu i pravnu osnovu za jednako dobar ivot u odnosu na jednako velik doprinosostvarivanju ciljeva vrste. Tako bi pravda i ravnopravnost doprli i do onih jo-ne-zaetih i jo-ne-roenih ljudi. Po dananjem zakonodavstvu, do njih dopire jedinonepravda, kojom ovjeanstvo, odnosno ljudska vrsta i samoj sebi ini veliku tetu te

usporava i oteava proces ostvarivanja onih svojih ultimativnih ciljeva.Drugo. Kao to dananji zakoni ne dozvoljavaju nekanjeno injenje tete

drugim, ivuim osobama ili grupama, ili protuzakonito sticanje koristi na njihovutetu, i kanjavaju takve inidbe, tako ni budui zakoni ne bi smjeli dozvoljavatinekanjeno injenje tete buduim generacijama od strane ivuih. Ta se tetanajee ini poticanjem inflacije, deficitarnim financiranjem budgeta, a s drugestrane privatnim obiteljskim rasipnitvom, nebrigom za osobno ili obiteljskovlasnitvo, nebrigom za kolstvo i drugim srodnim inidbama ili propustima, kojimase ustvari nezakonito uzimaju novac i ostala materijalna, a i duhovna dobra odbuduih generacija.

Jo rije dvije o ovom vanom problemu, problemu opeg meugeneracijskognaslijeivanja problemu meugeneracijskog intestatnog prava.

Mada se svi pripadnici jedne generacije ne raaju u isto vrijeme, ipak svi oniuredno i neizostavno naslijeuju dobra od generacije koja im je prethodila. Samonasljedstvo ima vie svojih vrsta ili oblika, a kljuni su:1. materijalna dobra, odnosnotehnologija, 2. novac i 3. znanost.

Za individue, najpoeljnije od svih ovih vrsta nasljedstava je gotovina, novac,jer on omoguuje dobar i lagan ivot i uivanja. Zatim dolaze materijalna dobra, jer iona, mada ne tako elegantno kao gotov novac, omoguuju lagan i ugodan ivot.Poeljno je da nasljedstvo u obliku novca i ostalih vidova materijalnih dobara budeto vee ili to razvijenije.

Ipak, najvaniji i najvei od svih oblika nasljedstava nije novac, negoznanost. Bez nje ne bi bio mogu nikakav napredak, niti ostvarivanje ciljeva vrste.No nasljeivanje znanosti nije nimalo ugodno, jer se zbiva putem uenja, koje

je prava i velika muka. Pored toga pravo, istinsko uenje mogue je samo tamo gdjesu djeca ili mladi ljudi koji trebaju uiti osloboeni svih briga i ob

petar bosnic petreus filozofija prava

Documents