sociologija i prostor / sociology and space - vol.50 no.3 (194)

Sociologija i prostor, godina 50., broj 194 (3), str. 289–424, Zagreb, rujan–prosinac 2012.

194( 3 )

José Manuel Robles, Cristóbal Torres - Albero: Digital Divide and the Information and Communication Society in Spain

Michał Nowosielski: Between Area-Based Initiatives and Community-Development Programmes. The Example of the Soziale Stadt Programme

Jelena Lončar, Marin Cvitanović: (Post)socijalizam i okoliš: promjena kulturnoga krajobraza Pridravske nizine Osijeka u posljednjih pedeset godina

Petra Radeljak: Prostorno planiranje na području Šibensko-kninske županije od druge polovice 20. stoljeća

Rade Šarović: Migracije poljoprivrednika u Crnoj Gori (1948.-2011.)

Andriana Benčić: Sociološka dimenzija britanskih kulturalnih studija

U ovom broju pišu:

José Manuel Robles, Cristóbal Torres - Albero, Michał Nowosielski, Jelena Lončar, Marin Cvitanović, Petra Radeljak, Rade Šarović, Andriana Benčić

Soci

olog

ija

i pro

stor

, 50

(201

2) 1

94 (

3):

289–

424

UDK 316.334:316.4 ISSN 1846-5226

Časopis za istraživanje prostornoga i sociokulturnog razvoja Institut za društvena istraživanja u Zagrebu

50godina

50godina

Sociologija i prostor – Časopis za istraživanje prostornoga i sociokulturnog razvoja

Sociology and Space – Journal for Spatial and Socio-Cultural Development Studies

Učestalost izlaženja (godišnje: 3) – Frequency (annually: 3)

Izdavač – Publisher

Institut za društvena istraživanja u Zagrebu – Institute for Social Research in Zagreb, Amruševa 11/II, P.O. Box 280, HR-10001 Zagreb, Hrvatska – Croatia

Tel. (++385 01) 4810-264, 4922-925, 4922-926; Fax (++385 01) 4810-263; E-mail: [email protected]

Glavna i odgovorna urednica – Editor-in-chief

Anđelina Svirčić Gotovac

Izvršna urednica – Managing Editor

Adrijana Šuljok

Urednica za prikaze – Book Review Editor

Ana Maskalan

Tajnik – Secretary

Stjepan Tribuson

Uredništvo – Editorial Board

Dušica Seferagić (Zagreb),Dejana Bouillet (Zagreb),Saša Puzić (Zagreb),Đurđica Žutinić (Zagreb),Saša Božić (Zadar),Benjamin Perasović (Zagreb),Marija Maja Jokić (Zagreb),Ankica Marinović (Zagreb),

Marjan Hočevar (Slovenija),

Marko Valenta (Norveška),

Olaf Müller (Njemačka)

Savjet časopisa – Journal Council

Ivan Cifrić (Zagreb),

Ognjen Čaldarović (Zagreb),

Sven Hemlin (Göteborg),

Vlasta Ilišin (Zagreb),

Denis Janz (New Orleans),

Vjeran Katunarić (Zagreb),

Gottfried Künzlen (München),

Ivan Kuvačić (Zagreb),

Maria de Nazare Oliveira Roca (Lisabon),

Ksenija Petovar (Beograd),

Katarina Prpić (Zagreb),

Inga Tomić Koludrović (Zadar),

Mirjana Ule (Ljubljana)

Izdavanje časopisa novčano podupiru Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske i izdavač.

Sociologija i prostor (Sociology and Space) is published by the financial support of the Ministry of science, education and sport of the Republic of Croatia, with the assistance of the publisher (Institute for Social Research in Zagreb).

Obavijesti pretplatnicima

Godišnja pretplata za Hrvatsku za pojedince iznosi 180 kn, a za ustanove i tvrtke 250 kn (cijena jednog primjerka 80 kn).

Godišnja pretplata za inozemstvo 25 €, ustanove i tvrtke 35 € (cijena jednog primjerka 12 €). Naknada za zračni prijevoz posebno se naplaćuje.

Pretplate i uplatu slati na

adresu: Institut za društvena

istraživanja u Zagrebu,

Amruševa 11/II., 10000

Zagreb, Hrvatska, OIB:

11986338639. Žiro račun kod

Zagrebačke banke, Zagreb,

broj 2360000-1101349645

s naznakom: za časopis

“Sociologija i prostor”.

Information for Subscribers

Annual subscription for

Croatia is: 180 HRK for

individuals, 250 HRK for

institutions and firms (the

price of one copy is 80 HRK).

Annual subscription in other

countries: 25 € for individuals,

35 € for institutions and firms

(the price of one copy is 12 €).

Air mail postage will be

additionally charged.

Annual subscription rates

should be remitted, by

chek only, to Institut za

društvena istraživanja u

Zagrebu, Amruševa 11/II.,

HR-10000 Zagreb, Croatia,

Registered No.: 11986338639,

or to the bank account no.

ZAGREBAČKA BANKA IBAN:

HR5823600001101349645 (for

Sociologija i prostor); or, by

chek only, to ALGORITAM

d.o.o., Odjel izvoza,

Harambašićeva 19, 10001

Zagreb, Croatia, Registered

No.: 11544939570, or to the

bank account no. 2330003-

1100203393 at Splitska banka

d.d., Croatia (for Sociologija i

prostor).

mailto:[email protected]

Opća obavijest autorima

SOCIOLOGIJA I PROSTOR – Četveromjesečnik za istraživanje prostornoga i sociokulturnog razvoja objavljuje znanstvene i stručne radove iz sociologije i srodnih znanstvenih područja koja proučavaju selo, grad, prostor, te druge društvene teme. Radovi se objavljuju na hrvatskom, engleskom i drugim jezicima.

Opseg rukopisa – računajući bilješke, literaturu, tablice, grafičke priloge i sažetak – ne smije prelaziti 27 kartica, od kojih na svakoj može biti najviše 1.800 slovnih mjesta. Rukopisu se prilažu dva sažetka, opsega do 250 riječi, na hrvatskom i engleskom jeziku, a iza sažetka navodi se popis najvažnijih ključnih riječi (najviše 8), odnosno ključni standardni pojmovi kojima se u rukopisu imenuju rabljeni teorijski pristupi, metodologija, iskustveni rezultati ili pravac promišljanja. Iznimno, specijalne bibliografije mogu biti opsega do 100 stranica, recenzija knjige i časopisa do devet (9), a prikaz knjige, monografije, bibliografije ili časopisa do pet (5) stranica.

Rukopisi se upućuju na adresu: e-mail: [email protected], [email protected] Glavna i odgovorna urednica SOCIOLOGIJA I PROSTOR Institut za društvena istraživanja u Zagrebu, Amruševa 8/III., p.p. 280, HR-10001 Zagreb, Hrvatska tel. (++385 01) 4922-925 i 4922-926, fax (++385 01) 4810-263

Podnošenje rukopisa podrazumijeva prijenos prava na objavljivanje, na zaštitu autorstva, te dozvole ili uskrate njegovog reproduciranja, u cijelosti ili u dijelovima, isključivo na Institut za društvena istraživanja u Zagrebu.

General Information to Authors

SOCIOLOGIJA I PROSTOR (SOCIOLOGY AND SPACE) – Quarterly Journal for Spatial and Socio-Cultural Development Studies publishes scientific and expert (professional) papers from sociology and sociology congenial scientific fields and disciplines studying village, town, space and other social themes. The articles are published in Croatian, English and other languages.

Volume of the manuscript – including notes, list of references used, tables, graphics and abstract – mustn’t exceed 27 pages, each of them having no more then 1.800 character places. The manuscript must be supplemented with two summaries, each of them up to 250 words, in Croatian and in English. After the text of abstracts give the key word list (no more than eight), key standard terms used in the manuscript to describe your theoretical approach, methodology, empirical results, or the line of reasoning. Exceptionally, special bibliographies can have up to 100 pages, peer-reviews of the books and journals up to nine (9), and surveys of the books, monographs, bibliographies or journals up to five (5) pages.

The articles might be send to the following address: e-mail: [email protected], [email protected] Editor-in-chief SOCIOLOGIJA I PROSTOR (SOCIOLOGY AND SPACE) Institute for Social Research in Zagreb, Amruševa 8/III., P.O. Box 280, HR-10001 Zagreb, Croatia Phone (++385 1) 4922-925, 4922-926 and 4810-264, fax (++385 1) 4810-263

Submission of the manuscript give the Institute for Social Research in Zagreb exclusive right to publish, to copyright, and to allow or deny reproduction of it, in whole or in part.

Prevoditeljica na engleski jezik – English translation

Dobrila Vignjević

Lektorica – Lector

Ivana Marin Garac

Suradnik za izdavačku djelatnost – Associate of Publishing

Stjepan Tribuson

Dizajn – Design

Igor Kuduz

Prijelom – Layout

Stjepan Tribuson

Sponzorstvo, tisak i uvez – Sponsorship, printing and binding

CEKIN d.o.o., Augusta Prosenika 11, Zagreb

Naklada – Circulation

300 primjeraka

Tiskano u Hrvatskoj, 8. siječnja 2013.

Printed in Croatia, 8th January 2013

Copyright © 2012 Institut za društvena istraživanja u Zagrebu – All rights reserved

Radovi objavljeni u časopisu Sociologija i prostor referiraju se u sljedećim međunarodnim sekundarnim publikacijama

The articles published in Socio- logija i prostor (Sociology and Space) are indexed or abstracted in the following international secondary publications

– SCOPUS

– SocINDEX (EBSCO)

– CSA SOCIOLOGICAL ABSTRACTS

– CSA WORLDWIDE POLITICAL SCIENCE ABSTRACTS

– CSA SOCIAL SERVICES ABSTRACT (SELECTIVE)

Časopis za istraživanje prostornoga i sociokulturnog razvoja

Godina 50.Zagreb, rujan-prosinac 2012.Broj 194 (3)

str. 289-424

289

S o

c i

o l

o g

i j

a i

p

r o

s t

o r

SadržajČlanci

José Manuel Robles, Cristóbal Torres - Albero: Digital Divide and the Information and Communication Society in Spain........................................................................291Michał Nowosielski: Between Area-Based Initiatives and Community-Development Programmes. The Example of the Soziale Stadt Programme..................................309Jelena Lončar, Marin Cvitanović: (Post)socijalizam i okoliš: promjena kulturnoga krajobraza Pridravske nizine Osijeka u posljednjih pedeset godina.......................327Petra Radeljak: Prostorno planiranje na području Šibensko-kninske županije od druge polovice 20. stoljeća...................................................................................345Rade Šarović: Migracije poljoprivrednika u Crnoj Gori (1948.-2011.)..................................379Andriana Benčić: Sociološka dimenzija britanskih kulturalnih studija................................395

Recenzije i prikazi

Erich Goode: Paranormalno: tko vjeruje, zašto i zašto je to važno? (Goran Goldberger).....................................................................................................417Momčilo Sakan: Studije mira: polemologija i irinologija (Nenad Sakan)...............................420

Journal for Spatial and Socio-Cultural Development Studies

Volume 50Zagreb, September-December 2012Number 194 (3)

pp. 289-424

290

S o

c i

o l

o g

i j

a i

p

r o

s t

o r

ContentsArticles

José Manuel Robles, Cristóbal Torres - Albero: Digital Divide and the Information and Communication Society in Spain.......................................................................291Michał Nowosielski: Between Area-Based Initiatives and Community-Development Programmes. The Example of the Soziale Stadt Programme..................................309Jelena Lončar, Marin Cvitanović: Post-socialism and Environment: Change of Cultural Landscape in the Drava Valley and Osijek in the Last 50 Years...............327Petra Radeljak: Spatial Planning in the Area of Šibenik-Knin County since the Second Half of the 20th Century...............................................................................345Rade Šarović: Migration of Farmers in Montenegro (1948.-2011.)........................................379Andriana Benčić: Sociological Dimension of British Cultural Studies.................................395

Reviews and presentations

Erich Goode: The Paranormal: Who Believes, Why They Believe, and Why It Matters (Goran Goldberger)......................................................................................417Momčilo Sakan: Studies of Peace: Polemology and Irinology (Nenad Sakan).....................420

Copyright © 2012 Institut za društvena istraživanja u Zagrebu – Institute for Social Research in ZagrebSva prava pridržana – All rights reserved

291

S o

c i

o l

o g

i j

a i

p

r o

s t

o r

Digital Divide and the Information and Communication Society in Spain

J o s é M a n u e l R o b l e sComplutense University of Madrid, Spain

C r i s t ó b a l T o r r e s - A l b e r oAutónoma University of Madrid, Spaine-mail: [email protected]

ABSTRACT Internet use is unevenly distributed among the population of most developed countries. The literature on the subject offers an abundance of evidence regarding the variety of factors that affect this type of inequality referred to as the Digital Divide. Taking Spain as a case study, our empirical goal in this paper is to put forward a model of analysis to improve our ability to predict the effect of a heterogeneous set of variables on the Digital Divide. This model uses as independent variables the Nationality (Immigrants and Spanish Citizens), gender, age, education level, employment status, size of habitat and regions. Our findings show that the level of education variable has the greatest weight in explaining the Digital Divide in Spain. On this basis, we address our second – theoretical - goal in this paper, namely, to discuss the inequalities brought about by the Digital Divide. To do so, we introduce the concept of third Digital Divide.

Key words: Information and communication society, Digital Divide, social inequalities, Internet, social participation.

DOI 10.5673/sip.50.3.1UDK 004.738.5:316.443(460)

Izvorni znanstveni rad

1. Introduction

The growing use of the Internet has given rise to an interesting debate regarding the possibilities and risks brought about by this technology. One of risks most fre-quently mentioned is what is known as the Digital Divide. The academic debate on the Digital Divide has gone through several phases, first focusing on the causes and then on the consequences of the phenomenon. Initially, the focus was on the differences in access to the Internet, especially between wealthy and poor areas. In a second phase, academic interest shifted to the analysis of Internet use and, in particular, of the social groups with the lowest rates of use. More recently, there have been attempts to analyse to what extent the Digital Divide poses a threat to the balanced development of advanced societies. However, few studies have combined an analysis of the determining factors of the Digital Divide together with an exami-nation of its consequences.

http://dx.doi.org/10.5673/sip.50.3.1

Sociologija i prostor, 50 (2012) 194 (3): 291-307

292

S o

c i

o l

o g

i j

a i

p

r o

s t

o r

The general goal of this paper is precisely to relate the determining factors of the Digital Divide with their social consequences. To this aim, we consider the explana-tory variables most frequently used in the literature on the Digital Divide and we take Spain as a case study. Our goal is twofold. On the one hand, our empirical goal is to establish to what extent a model based exclusively on social, demographic and geographic variables is capable of predicting Internet use in Spain, while measuring the relative weight of each of the independent variables on the dependent variable. We conclude that our model has the explanatory power to account for, to a great extent, Internet use in Spain, and that citizens’ level of education is the variable with the greatest weight.

Our second goal is to outline a set of hypotheses regarding the inegalitarian effects of the results shown in our empirical study, making reference to the work of authors such as Norris (2001.) or van Dijk (2005.). This second goal is theoretical in nature and consists in introducing a new concept of Digital Divide (Third Digital Divide) to helps us understand, not as much the current nature of this phenomenon, but its possible future consequences.

To meet the empirical and theoretical goals of this paper, we have proceeded as follows. In the following section, we reconstruct the chronological evolution of the concept of Digital Divide, showing the main approaches and explanations of this social phenomenon. This provides an outline of the theoretical background of our approach. In the third section we provide a brief description of the Digital Divide in Spain based on the series of surveys carried out by the Spanish National Institute of Statistics (INE) from 2004. to 2009. We apply the technique of logistic regression to the INE 2009. survey to control the effect of each of the social, demographic and geographic variables regarding use or lack of use of the Internet in Spain. In the fourth section, we outline the empirical goals of the paper and, on the basis of these goals, we reflect on the inegalitarian effects of the Digital Divide and the concept of the Third Digital Divide. This enables us to address our theoretical goals too.

2. Theoretical Proposal

In its original sense, the concept of Digital Divide refers to the differences regarding Internet access. Thus, the source of technological inequalities was identified as the differences in opportunities to access Information and Communication Technologies (ICTs) in general and the Internet in particular. This conception has been held by different Public Administrations and international institutions, such as for example the OECD (2000.), but it has also been widely accepted in academia.

Pioneering research on the subject carried out in the US focused on the differences in Internet access among different groups of citizens such as, for instance, the black population and the white population (Attewell, 2001.). However, it soon became evident that this type of inequality was mainly economic in nature (U.S. Department of Commerce, 2000.). Regardless of race or any other circumstance, poor American citizens were proportionally less likely to access ICTs than the rest of American

J. M. Robles , C. Torres-Albero: Digital Divide and the Information...

293

S o

c i

o l

o g

i j

a i

p

r o

s t

o r

citizens (Walsh, 2001.). From this point of view, one of the most fruitful lines of research has focused on the study of the differences in Internet access between rich and poor regions, countries or communities (Nicholas, 2003.; Chen and Well-man, 2004.a, 2004.b; Guillén and Suárez, 2005.). Influenced by this approach, the first conception of the Digital Divide focused mainly on the study of the impact of geographic and political variables (province, region or nation) on access and use of ICTs in general and the Internet in particular.

However, the conception of the Digital Divide as the difference between those who access and those who do not access the Internet has been subject to different criti-cisms and revisions. One of the most relevant criticisms was a result of the empirical ascertainment of the fact that the spread of infrastructures and services to provide Internet access did not guarantee the reduction of the Digital Divide (DiMaggio et al., 2001.). This led to academic interest shifting from the inequalities between those citizens who have and do not have access to the Internet to the differences between those who use and do not use this technology. It is what has been termed the Sec-ond Digital Divide (Bucy, 2000.; DiMaggio et al., 2001.; van Dijk and Hacker, 2003.; Hargittai, 2002.; Gunkel, 2003.). This new dimension of the Digital Divide made it evident that the differences in ICT use are determined by social variables, whether they are race-based (Hoffman et al., 2001.), gender-based (Bimber, 2000.; Cooper and Weaver, 2003.) or education-based (Bonfadelli, 2002.), as well as by another set of variables related with the ability to use the Internet (DiMaggio et al., 2004.; van Deursen and van Dijk, 2009.b).

In recent years, the study of the Digital Divide has turned its attention to more substantive aspects related with social inequalities and the effects of the Digital Divide. Authors such as van Dijk (2005.) have introduced a relational perspective of the Digital Divide in order to show that digital inequalities are a subset of social inequalities. From this point of view, the Digital Divide is determined by the same factors as other forms of inequality, that is, by variables such as level of education, gender, income, etc. But, in addition, the Digital Divide has the capacity to reinforce the distance that separates the most advantaged from the least advantaged citizens. In other words, unequal Internet use brings with it unequal participation in society. This circumstance leads to a reinforcement of the classical inequalities, as well as to an uneven distribution of the public and private resources available. Thus, this perspective prioritises the angle of the consequences of the Digital Divide on justice, equality and social inclusion (Warschauer, 2004.; Brennan and Johnson, 2005.), and the ethical repercussions (Rooksby and Weckert, 2005.) of this type of inequality. Norris (2001.) takes this same argument to the political sphere. According to this author, given the inequality in Internet access and use existing in Western societies, the political resources accessible through this technology empower those citizens with the drive and ability to take advantage of them, leaving behind those who do not make use of these resources.

We have referred to this approach to the study of digital inequalities as “the third dimension of the Digital Divide” (Robles et al., 2010.). We define this third level digital divide as the effects of the unequal distribution of Internet use on the set


294

S o

c i

o l

o g

i j

a i

p

r o

s t

o r

of relationships that define the social structure of a country. Thus, digital inequal-ity is the result of the advantage gained by the most educated, youngest and most wealthy citizens by using the Internet as a means of improving their possibilities, compared to the least educated, least young and least wealthy citizens. It also refers to the effects of this advantage on the inequalities already existing in a given social and political community. From this point of view, the Internet is considered to be a resource that makes it possible to maximise the opportunities of citizens to take part and have recourse to socially valuable resources.

Closely related with this line of research is the concept of Digital Inequality. Aca-demic interest in Digital Inequality has focused on looking at the different uses of the Internet that provide users with social, economic or political competitive advan-tages (van Deursen and van Dijk, 2009.a; DiMaggio and Bonikowski, 2008.; Hargittai and Hinnant, 2008.). The inequality arises between the users who obtain and those who do not obtain the advantages derived from the different uses of the Internet. However, the subject of our research is the general population and not the popula-tion of Internet users. There are two reasons for this. On the one hand, the persis-tence of what we have referred to as the second Digital Divide in Spain, as shown below, requires an analysis of the inequalities arising between citizens who use and citizens who do not use the Internet. On the other hand, the data from the INE do not allow us to study the inequalities between different groups of Internet users, but do provide sufficient basis for a study of the inequalities between those who use and those who do not use the Internet. Therefore, in order to meet our theoretical goals, we shall use the concept of third digital divide and shall leave for future research the study of the inequalities exclusively affecting the population of Internet users.

Having outlined the theoretical context, we proceed as follows. In the following section, we describe the state of the Digital Divide in Spain taking as the dependent variable “being or not being an Internet user” and as independent variables the fol-lowing social, demographic and geographic variables: Nationality (Immigrants and Spanish Citizens), gender, age, level of education, employment status, size of habi-tat and Autonomous Community1 of residence. Likewise, and taking as reference the dependent and independent variables mentioned above, we apply a statistical analysis based on a linear logistic regression. With this test we seek to meet the empirical goals outlined in the introduction. These goals are: (i) to find out to what extent our model (independent variables) is robust enough for studying the digital divide in Spain; (ii) to verify whether all or some of the variables included allow us to predict Internet use in Spain; and (iii) to find out which of the variables under consideration has the greatest weight on our dependent variable. In the fourth sec-tion we provide a reflection regarding the accomplishment of these empirical goals and a theoretical discussion regarding their consequences, further explaining the concept of Third Digital Divide.

1 Autonomous Communities are the regional units of political organization in Spain.


295

S o

c i

o l

o g

i j

a i

p

r o

s t

o r

3. The Spanish Digital Divide

The Information and Knowledge Society in Spain has evolved significantly in recent years2. According to data from the Spanish National Institute of Statistics (INE), the evolution in ICT use has been very intense. Thus, for instance, the percentage of Spaniards who used the Internet in 2004. was 40.4% of the population. By 2009., this percentage had risen to 59.8%.

Despite the figures, ICT use in Spain is still today very unequal. As shown in table 1, the distribution of Internet users among the Spanish population is related with belonging to certain social groups. Thus, we can see the penetration of Internet use is higher among the most educated citizens, the youngest, students, people in work, men, and people who live in the richest and most developed geographical areas in the country and in the largest cities. Interestingly, there are no appreciable differ-ences in Internet use among Spanish citizens and immigrant citizens.

Table 1Internet Use in Spain according to social, demographic and geographic variables

Year 2004 2005 2006 2007 2008 2009

Gender Male 44.9% 49.0% 51.5% 55.8% 60.7% 63.4%

Female 35.9% 39.8% 44.2% 48.2% 52.8% 56.2%

Age 25-34 y/o 57.6% 64.7% 66.7% 72.6% 78.3% 80.1%

35-44 y/o 43.9% 48.8% 54.3% 57.1% 63.7% 68.2%

45-54 y/o 29.7% 32.1% 39.6% 45.9% 50.8% 54.9%

55-64 y/o 13.7% 17.3% 17.9% 21.1% 24.6% 29.1%

65-74 y/o 3.0% 3.7% 5.0% 6.4% 8.9% 11.0%

Nationality Spanish 40,6% 44,3% 47,9% 52,0% 56,7% 60,0%

Immigrants 38,5% 46,5% 46,7% 52,0% 56,8% 58,0%

Level of education Illiterate 0.1% 0,8% 0.0% 0.4% 0.4% 0.6%

Primary education 6.7% 7,0% 11.9% 11.2% 13.8% 17.2%

1st phase secondary education 26.4% 29,2% 37.1% 43.7% 51.0% 54.2%

2nd phase secondary education 61.2% 64,8% 66.7% 71.6% 76.3% 78.3%

Higher professional education 64.7% 70,9% 71.5% 76.9% 81,1% 85.1%

Higher education 83.1% 85,5% 87.9% 89.3% 91,7% 92.4%

2 All the data included in this section is from the Survey regarding equipment and use of information and communication technologies in Spanish homes carried out by the Spanish National Statistics Institute (Instituto Nacional de Estadística –INE-) in the years 2004., 2005., 2006., 2007., 2008. and 2009., following the methodological guidelines of the European Union Statistics Office (EUROSTAT). In 2009., it was carried out by means of home personal inter-views of a total of 24,935 citizens above the age of 15. They are available at the following address: (http://www.ine.es/metodologia/t25/t25304506609.pdf).


296

S o

c i

o l

o g

i j

a i

p

r o

s t

o r

Year 2004 2005 2006 2007 2008 2009Employment

status In work 50.3% 55.6% 59.7% 64.4% 68.8% 72.7%

Unemployed 37.4% 40.3% 40.8% 49.3% 55.5% 58.6%

Student 89.9% 92.4% 94.7% 95.9% 97.2% 98.4%

Housework 9.1% 8.3% 14.5% 16.7% 19.0% 22.2%

Retired 5.9% 7.0% 7.3% 9.4% 13.8% 16.9%

Other 27.6% 41.4% 40.5% 40.2% 44.0% 54.6%

Size of habitat

More than 100,000 inhabitants 33.2% 37.0% 51.3% 49.5% 54.7% 49.3%

50,001 to100,000 inhabitants 47.1% 49.9% 41.5% 59.1% 48.6% 53.6%

20,001 to 50,000 inhabitants 38.0% 43.6% 47.4% 50.6% 56.7% 60.9%

10.001 to 20,000 inhabitants 35.8% 42.0% 42.5% 46.3% 50.5% 55.7%

Up to 10,000 inhabitants 30.5% 33.4% 36.0% 40.8% 46.6% 49.9%

Regions Galicia 37.7% 43.1% 48.6% 51.2% 57.2% 60.3%

Asturias 37.2% 39.2% 45.8% 50.6% 52.3% 57.4%

Cantabria 32.0% 39.6% 40.0% 42.8% 50.5% 55.3%

Castilla León 47.6% 52.1% 53.2% 56.2% 64.2% 66.0%

Canary Islands 38.3% 42.0% 45.7% 49.9% 55.6% 60.5%

Valencia 33.3% 36.3% 34.5% 39.5% 43.5% 49.6%

Basque Country 32.5% 38.1% 41.9% 43.0% 47.6% 49.8%

Aragón 49.5% 54.9% 58.6% 63.8% 67.0% 67.8%

Navarra 37.5% 39.0% 45.4% 45.1% 48.7% 51.4%

Balearic Islands 45.8% 45.8% 50.2% 54.2% 59.0% 65.5%

Catalonia 45.9% 49.2% 47.9% 53.6% 59.5% 62.5%

Madrid 42.2% 42.7% 46.4% 49.3% 56.1% 53.6%

Source: INE. Own elaboration

The greatest differences are determined by citizens’ age and level of education. It is also noteworthy that the differences among social groups within each variable considered continue to be in 2009., if not as significant as in 2004., certainly quite significant. Thus, despite the gap having reduced, there are still significant differ-ences between young citizens and university educated citizens and the rest of Span-ish citizens. As to Internet use by Autonomous Communities we find that between the most advanced communities and the communities with the lowest percentage of users, the difference is practically twenty percentage points. These differences, far from decreasing, have remained stagnant or even increased slightly over the last five years. This trend also applies to the size of habitat variable.


297

S o

c i

o l

o g

i j

a i

p

r o

s t

o r

The only variable in which we don´t find this trend is nationality. In this case, there are no differences in Internet use among Spanish citizens and immigrants during the period studied. Since there is not a digital divide in this area, we will exclude this variable in our subsequent analysis.

The results obtained reveal an irregular distribution of Internet use which can be appreciated when taking a broad and heterogeneous set of social and geographic variables as a base. To meet the empirical goals established at the end of the previ-ous section, we have developed a statistical model that uses the data from the latest survey (2009.) of the Spanish National Institute of Statistics (INE). Before providing an account of the results obtained, we provide an outline of this statistical method.

3.1. Methodology and empirical results

The statistical technique used was logistic regression, an analytical tool that is very useful to verify whether several independent variables determine the occurrence or not of a given event. Thus, the dependent variable is the use or non-use of Internet, considering, according to the INE’s methodological definition, that users are those who have accessed the Internet at least once in the last three months3. The inde-pendent or explanatory variables introduced in the model are the following: gender (male, female), age (16-29, 30-44, 45-59, 60+), level of education (no formal educa-tion/primary education, secondary education, university education), employment status (in work, unemployed, student, housework, pensioner, other), size of habitat (<10,000, 10,000-50,000, 50,000-100,000, +100,000 and capitals) and Autonomous Community (Andalusia, Aragón, Asturias, Cantabria, Castilla-La Mancha, Castilla-León, Catalonia, Valencia, Extremadura, Galicia, Balearic Islands, Canary Islands, La Rioja, Madrid, Murcia, Navarra, Basque Country, Ceuta, Melilla).

The method of inclusion of variables chosen is forward conditional selection, in order to obtain the most parsimonious model. All the explanatory variables are cat-egorical and are coded in the same order that appears in the previous paragraph, establishing for all of them the first category as reference. The inclusion of variables in the model was carried out in six steps. Therefore all the explanatory variables considered are significant. This does not mean that all the variables are relevant, given that significance depends on the size of the sample and, in this case, because the sample is so big, small differences are considered significant.

3 The dependent variable is a standard defined by the National Statistics Institute of Spain. This variable is also widely used in studies on the subject. We decided to keep this standard variable as the dependent variable because it allows us to analyze citizens who use the Inter-net with a high frequency (daily and weekly) and citizens who use the Internet at an average frequency (once a month and once every three months). Excluded so that citizens hardly use the Internet. We believe that, while the first two groups can be considered Internet users, not so with the second.


298

S o

c i

o l

o g

i j

a i

p

r o

s t

o r

With regard to the goodness of fit of the model, all the tests showed very satisfactory results. Firstly, with regard to the omnibus tests on the coefficients, which allow us to verify step by step the individual and joint contribution of the variables included in the model, we can say that both individually and jointly they are significant. Table 2 shows different pseudo R2 values. These indicators are based on the model likelihood and should be taken with caution given that none of them explains the variance in a manner analogous to the R2 coefficient of the linear regression. What they do share with it is that they take values between zero and one, closer to one the better the fit. In the case under study, these indicators show very positive results.

Table 2Summary of models

-2 log likelihood Cox & Snell R squared

Nagelkerke R squared

Step 1 19255.609 .328 .439

2 15764.360 .438 .585

3 15010.382 .459 .613

4 14834.680 .464 .620

5 14772.304 .466 .622

6 14733.572 .467 .624

Source: Own elaboration based on 2009. data from the INE

To complete the information regarding the goodness of fit measures, the percentage of cases correctly classified is 82.8% (for a cut-off point of 0.5), with a rate of true negatives of 76%, and a rate of true positives of 88.6%.

Having verified the goodness of fit of the model, we go on to analyzing in what sense the social, demographic and geographic variables considered have an influ-ence on Interne use (Table 3). To do so, we shall look at the categories showing sig-nificant differences compared to those established as reference and the coefficients shall be interpreted in terms of odds ratios4.

4 Odds are defined as the likelihood of occurrence of an event by the likelihood of non-occurrence, that is, P / (1-P). In this case, the odds would be the ratio between the likelihood of using the Internet and the likelihood of not doing so.


299

S o

c i

o l

o g

i j

a i

p

r o

s t

o r

Table 3

Variables in the Equation – Coefficients

C.I. 95.0% for EXP(B)B E.T. Wald gl Sig. Exp(B) Lower Upper

REGIONAndalusia (Ref.)

154.321 18 0.000

Aragón 0.509 0.134 14.361 1 0.000 1.663 1.278 2.164

Asturias 0.225 0.145 2.412 1 0.120 1.252 0.943 1.663

Cantabria 0.485 0.189 6.593 1 0.010 1.624 1.122 2.351

Castilla-La Mancha 0.191 0.111 2.935 1 0.087 1.210 0.973 1.505

Castilla-León 0.162 0.102 2.503 1 0.114 1.176 0.962 1.437

Catalonia 0.630 0.072 76.292 1 0.000 1.877 1.630 2.163

Valencia 0.442 0.079 31.270 1 0.000 1.556 1.332 1.816

Extremadura 0.015 0.146 0.011 1 0.917 1.015 0.763 1.351

Galicia -0.146 0.098 2.200 1 0.138 0.864 0.713 1.048

Balearic Islands 0.552 0.142 14.999 1 0.000 1.736 1.313 2.295

Canary Islands 0.186 0.107 3.036 1 0.081 1.204 0.977 1.483

La Rioja 0.005 0.250 0.000 1 0.983 1.005 0.615 1.642

Madrid 0.467 0.078 36.146 1 0.000 1.595 1.370 1.858

Murcia -0.216 0.126 2.946 1 0.086 0.806 0.630 1.031

Navarra 0.431 0.185 5.421 1 0.020 1.539 1.071 2.214

Basque Country 0.252 0.105 5.773 1 0.016 1.287 1.048 1.580

Ceuta -0.329 0.564 0.340 1 0.560 0.720 0.238 2.173

Melilla -0.030 0.494 0.004 1 0.952 0.971 0.369 2.554

AGEG16-29 (Ref.)

906.081 3 0.000

30-44 -0.887 0.066 182.964 1 0.000 0.412 0.362 0.468

45-60 -1.594 0.068 552.801 1 0.000 0.203 0.178 0.232

60+ -2.626 0.098 711.987 1 0.000 0.072 0.060 0.088

LEVEDNo ed./Prim. (Ref.)

2395.240 2 0.000

Secondary 1.911 0.054 1265.834 1 0.000 6.762 6.087 7.513

University 3.802 0.081 2205.583 1 0.000 44.797 38.224 52.500

EMPSITIn work (Ref.)

500.741 5 0.000

Unemployed -0.450 0.061 54.227 1 0.000 0.638 0.566 0.719

Students 2.472 0.227 118.539 1 0.000 11.846 7.591 18.485

Housework -1.137 0.075 232.397 1 0.000 0.321 0.277 0.371

Pensioners -1.196 0.090 175.791 1 0.000 0.302 0.253 0.361

Other -0.294 0.114 6.666 1 0.010 0.746 0.597 0.932

HABITAT< 10,000 (Ref.)

63.823 3 0.000

10,000-50,000 0.291 0.060 23.164 1 0.000 1.337 1,188 1.505

50,000-100,000 0.391 0.082 22.558 1 0.000 1.478 1,258 1.737

+100,000 and Caps. 0.453 0.057 62.057 1 0.000 1.572 1,405 1.760

GENDER (Ref. Male) -0.276 0.044 38.642 1 0.000 0.759 0,696 0.828

Constant -0.329 0.093 12.642 1 0.000 0.720

Source: Own elaboration from 2009. data from the INE


300

S o

c i

o l

o g

i j

a i

p

r o

s t

o r

In summary, all the social and demographic variables considered show significant differences with regard to Internet use. Having said this, the magnitude of these comparisons varies depending on the characteristic under consideration. The geo-graphic variables habitat and Autonomous Community, together with the gender variable, do not show differences as significant with regard to Internet use once the rest of the variables have been controlled, whereas level of education, age and em-ployment status seem to be determining in explaining and understanding the digital divide.

To distinguish the significant from the relevant, we resort to concepts such as likeli-hood and deviance to assess the explanatory contribution of each variable included in the model. There are several procedures whose aim is to standardize the coef-ficients obtained in logistic regression models and thus be able to compare them and establish a “hierarchy” of variables according to their weight on the dependent variable. However, these methods are useful when the explanatory variables are metric and not categorical, such as in our case.

Given that likelihood measures the plausibility of a logistic regression model, it is essential to take it into consideration when attempting to measure its explanatory power. However, what is normally used is a transformation of likelihood (L = - 2lnV) known as deviance from the model. Given that L varies between 0 and 1, its logarithm will always be negative, so the deviance will always be a positive figure. The more efficient a model, the higher its likelihood (closer to 1) and, therefore, the lower its deviance.

Based on these concepts - likelihood and deviance - we have valued the explanatory power of each variable included in the model. It should not surprise us that the null model (with no explanatory variables, only with the constant) shows the highest deviance and that, as the variables are included, the deviance reduces gradually. The reduction of the deviance as the variables are included in the model is proportional to the explanatory power of the variables, so that, if it the variable is significant, the deviance will reduce considerably when it is included. Similarly, when the explana-tory power is low, so will be the reduction of deviance. We must point out that the explanatory power of each variable depends on the rest of variables included in the model, so our aim is not so much to see which variable determines to a greatest extent Internet use, but rather to quantify in some way what each variable explains about this use that is not explained by the other variables. To this aim, two devianc-es have been considered: that of the model with all the explanatory variables and that of the model with all the variables except the variable we are analyzing. The difference between both deviances gives us a measure of the explanatory power of the variable in question. These differences can also be measured with regard to the deviance of the model with all the variables, thus obtaining the percent increase experienced by the deviance when each of the variables is removed.


301

S o

c i

o l

o g

i j

a i

p

r o

s t

o r

Table 4 Explanatory Power of the Variables Included in the Model

Source: Own elaboration based on 2009. data from the INE

The results shown on Table 4 confirm what we had pointed out above. That is, that although all the variables are significant, the plausibility of the model is not affected in the same way when we remove one variable or another. Citizens’ age, employment status and, especially, level of education are variables with consider-able explanatory power, with their removal from the model leading to a consider-able reduction in the model’s overall explanatory power. By contrast, individuals’ gender and the characteristics of the geographic environment they live in, although significant, are variables with a practically negligible explanatory power.

4. Discussion

In this section we start by addressing the empirical goals set out above, before pro-viding a theoretical analysis of the consequences of the Digital Divide for the case of Spain and of the more general idea of the third digital divide.

The empirical analysis based on geographic, social and demographic variables pre-dicts, to a great extent, the likelihood of being or not being an Internet user in Spain. Our model, based exclusively on this type of variable, allows us to classify 82.8% of cases. Likewise, the R2 value obtained is also a very good indicator of our model’s predictive capacity. In other words, addressing the first (i) of our empirical goals, our model is very well suited to the subject of study.

Change in -2 log likelihood


302

S o

c i

o l

o g

i j

a i

p

r o

s t

o r

The results offered in the previous section also address the second (ii) empirical goal. We have seen that all the variables considered in our model are significant. Thus, gender, age, level of education, employment status and place of residence (habitat and Autonomous Community) become variables which help predict Inter-net use in Spain and which, for the same reason, are related with the Digital Divide. These results position us with authors who, like DiMaggio et al. (2001.), approach the study of the Digital Divide from a sociological angle and attempt to understand to what extent variables of this kind explain the Digital Divide. Likewise, these re-sults are very relevant from a theoretical point of view, as they allow us to verify, for the case of Spain, one of the fundamental theses of van Dijk (2005.): that the Digital Divide is a type of inequality of a technological nature whose determining factors coincide with those of other types of inequality. In other words, that the Digital Di-vide is determined by the same causes as classical inequalities.

Beyond these considerations, our study allows us, in the third place, to provide information regarding the third (iii) of our empirical goals in this paper. The conclu-sion that, for the case of Spain, the variable with the greatest weight on Internet use is citizens’ level of education allows us to support the thesis of authors such as Bon-fadelli (2002.) who point to level of education as a fundamental factor for explaining differences in Internet use.

Up to this point, our paper has allowed us to advance in the knowledge of the causes to predict Internet use or lack of use in Spain. However, this does not im-prove our understanding regarding the possible risks implicit in the Digital Divide. From our point of view, to advance in this direction it is necessary to appeal to a theoretical framework that allows us to order and interpret the information available. And this is where the concept of third digital divide (Robles et al., 2010.) comes in.Above, we defined the third digital divide as the effects of the unequal distribution of Internet use on the set of relationships that define the social structure of a coun-try, in this case, Spain. We believe that these differences are a form of social exclu-sion in the sense of inaccessibility of an individual or group to the employment, economic, political and cultural possibilities others do have access to and enjoy (Castel, 1995.). We interpret the relationship between the Digital Divide and social exclusion based on the premise that the Internet is a valuable resource that allows users to access a larger volume of information, a broader network of social relation-ships, opportunities to access competitive resources or to improve communication with political representatives. In short, we consider the Internet to be a resource that increases citizens’ real possibilities.

The empirical results of this paper allow us to establish the basis for a study of the Third Digital Divide. As shown here, Internet use in Spain is especially related with citizens’ level of education. In other words, citizens with a medium or high level of education are considerably more likely to enjoy the possibilities offered by the Inter-net. From the opposite angle, citizens with a low level of education are less likely to take advantage of the possibilities offered by the Internet. Thus, level of education appears as the most determining barrier for a given set of citizens to access the “real opportunity” of improving their lives by using the advantages provided by the In-


303

S o

c i

o l

o g

i j

a i

p

r o

s t

o r

ternet. Thus, the Digital Divide becomes a mechanism of social exclusion when the inequality in access (first dimension of the digital divide) and use (second dimen-sion of the digital divide) impact the possibility for citizens to access life-improving services (third dimension of the digital divide).

Thus, ICT use is not a direct cause of inequality. The fact that some citizens and not others use the Internet does not in itself cause social asymmetry. What make the Internet a potentially inegalitarian technology are the consequences associated with its use, the conjunction of this fact with the unequal distribution of access to it and the implications of all of this on the reinforcement of the social inequalities that define the social structure of a region (Rooksby and Weckert, 2005.). In short, the inegalitarian risks of ICTs are associated with the competitive advantages generated by their use and the specific characteristics of the groups that benefit from them.

Taking as reference van Dijk (2005.), we could say: (i) the social inequalities that affect a given society produce an unequal distribution of resources; (ii) an unequal distribution of resources leads to an unequal access to ICTs; (iii) unequal access and use of ICTs causes differences in social participation and engagement of the affected citizens; (iv) and, lastly, unequal participation and engagement in society implies a reinforcement or even a deepening of the inequalities in the distribution and use of the resources, as well as an increase or a reproduction of the social differences. Thus, the root of the social problem of the Digital Divide lies in the effect of the use of the Internet regarding the possibilities and advantages of certain social groups and, inversely, regarding the limitation of possibilities of other groups.

In our case study, these limitations affect mainly those citizens with lower levels of education and, to a lesser extent, citizens over the age of 45. This implies that the Digital Divide may lead to a significant increase of the fundamental inequalities that affect these social groups in Spain. For instance, as Norris (2001.) suggests, given the age and level of education of Internet users, it is possible to expect a digital culture that is particularly sensitive to post-materialistic values, which shall be the most common in the Internet. This fact could affect the political system in different senses. One of these senses is, according to Norris, the social promotion of this type of value compared to those of citizens who are not Internet users.

Along these lines, we can argue that the fundamental risk of the Digital Divide is related with the combination of the growing number of online services and tools that make it possible to access certain competitive advantages and the persistence of classical social inequalities which, like level of education, affect Internet use. This fact is especially problematic, as there is an increasing number of online services that do not have offline equivalents. This means that citizens who are not Internet users or who lack the necessary digital knowledge may not access them. This type of service ranges from spheres as important as employment (e.g. online job offers), home (e.g. cheaper rentals), political participation (e.g. digital democracy) or leisure (e.g. online flight offers). Therefore, the combination between Internet penetration and the social inequalities existing in a given territory is, from the point of view of social justice, dangerous. In our opinion, we could consider this understanding of


304

S o

c i

o l

o g

i j

a i

p

r o

s t

o r

digital inequalities as a Third Digital Divide, which is superimposed upon the First (access) and the Second (use) Digital Divide.

5. Conclusion

This paper aims to join the body of research that attempts to elucidate the nature and risks of the Digital Divide. Our aim has been to reinforce the idea that the Digi-tal Divide is a consequence of the social inequalities that structure advanced modern societies and which are still a result of classical social variables (level of education, employment status, age, etc.). In this regard, we have shown in our case study how the differences in Internet use can be reduced to social differences, especially those due to the level of education of Spanish citizens. Thus, having or not having sec-ondary or university education is the most significant factor in explaining the Digital Divide in Spain. Likewise, our empirical study has shown that even one of the most significant non-social variables in the polarisation of Internet use, the geographic Digital Divide, can be accounted for by social variables.

This paper has successfully reinforced the idea that the Digital Divide is another form of social inequality, but also, that it is a new form of social inequality. It emerged with the arrival of ICTs and their central role in the Information and Knowledge So-cieties. Its importance lies in the fact that, in this new form of economic and social development, the main source of productivity and social structurisation is the action of knowledge upon knowledge itself. And ICTs are the means by which information and knowledge is accessed, generated, processed and distributed in this new type of society (Castells, 1996.). Thus, the Digital Divide becomes a structuring factor of social inequality in new societies.

In sum, the Digital Divide is a central aspect in the development of the information and knowledge society. But it is not the only one. We have been working on the role of social representations of citizens in the promotion or inhibition of the devel-opment of this new type of society (Robles, 2005.; Torres-Albero, 2005.a, 2005.b). To understand how this psychosocial factor interacts with the Digital Divide will be another milestone in our future work.

Acknowledgements

This paper is part of the results obtained within the Research Projects CSO2009-17337 and CSO2009-13424 of the Spanish National Research Plan of the Ministry of Science and Technology and has the support of Gauss Center in the L.R. Klein Institute at Autónoma University of Madrid. We would like to thank Ellen Duthie for improving the use of English in this paper.


305

S o

c i

o l

o g

i j

a i

p

r o

s t

o r

References

1. Attewell, P. (2001). The First and the Second Digital Divides. Sociology of Educa-tion, 74 (3): 252-269.

2. Bimber, B. (2000). Measuring the Gender Gap on the Internet. Social Science Quarterly, 81 (3): 868-876.

3. Bonfadelli, H. (2002). The Internet and Knowledge Gaps. A Theoretical and Empirical Investigation. European Journal of Communication, 17 (1): 65–84.

4. Brennan, Linda L. and Johnson, Victoria E. (2005). Social, Ethical and Policy of Information Society. Hershey: Information Science Publishing.

5. Bucy, Erik P. (2000). Social Access to the Internet. Harvard International Jour-nal of Politics, 5 (1): 50-61.

6. Castel, R. (1995). Les Métamorphoses de la Question Sociale. Paris: Librairie Arthême Fayard.

7. Castells, M. (1996). The Information Age: Economy, Society and Culture. Volume I: The Rise of the Network Society. Cambridge, Mass: Blackwell Publishers Inc.

8. Chen, W. and Wellman, B. (2004a). Charting Digital Divide: Comparing Socio-economic, Gender, Life Stage, and Rural-Urban Internet Access and Use in Five Countries, in: W. H. Dutton et al. (Eds.). Transforming Enterprises. Cambridge, Mass: The MIT Press.

9. Chen, W. and Wellman, B. (2004b). The Global Digital Divide: Within and Be-tween Countries. IT&Society, 1 (7): 39-45.

10. Cooper, J. and Weaver, Kimberlee D. (2003). Gender and Computers: Under-standing Digital Divide. Mahwah: Lawrence Erlbaum Associates.

11. DiMaggio, P.; Hargittai, E.; Russel Neuman, W.; Robinson, J. P. (2001). Social Implications of the Internet. Annual Review of Sociology, 27: 307–336.

12. DiMaggio, P.; Hargittai, E.; Celeste, C.; Shafer, S. (2004). Digital Inequality: From Unequal Access to Differentiated Use, in: Kathryn M. Neckerman (Ed.). Social Inequality. New York: Russell Sage Foundation.

13. DiMaggio, P. and Bonikowski, B. (2008). Make Money Surfing the Web? The Impact of Internet Use on the Earnings of U.S. Workers. American Sociological Review, 73 (2): 227-250.

14. Guillén, Mauro F. and Suarez, Sandra L. (2005). Explaining the Global Digital Divide. Economic, Political and Sociological Drivers of Cross-national Internet Accesses. Social Forces, 84 (2): 681-708.

15. Gunkel, David J. (2003). Second Thoughts: Toward a Critique of the Digital Di-vide. New Media & Society, 5 (4): 499–522.

16. Hargittai, E. (2002). Second Level Digital Divide: Differences in People’s Online Skills. First Monday (Peer-Reviewed Journal on the Internet), 7 (4). (http://www.firstmonday.org/ issues/issue7_4/hargittai/).

17. Hargittai, E. and Hinnant, A. (2008). Digital Inequality Differences in Young Adults’ Use of the Internet. Communication Research 35 (5): 602-621.

18. Hoffman, D.; Novak, Thomas. P. and Schlosser, Ann E. (2001). The evolution of Digital divide: Examining de Relationship of Race to Internet Access and Usage over Time, in: Benjamin M. Compaine (Ed.). The Digital Divide. Facing a Crisis or Creating a Myth?. Cambridge, Mass: The MIT Press.


306

S o

c i

o l

o g

i j

a i

p

r o

s t

o r

19. Nicholas, K. (2003). Geo-Policy Barriers and Rural Internet Access: The Regula-tory Role in Constructing the Digital Divide. The Information Society: An Inter-national Journal 19 (4): 287-295.

20. Norris, P. (2001). Digital Divide? Civic Engagement, Information Poverty and the Internet Worldwide. Cambridge, UK: Cambridge University Press.

21. OECD (2000). Information and Technology Outlook. Paris: OECD. 22. Robles, José M. (2005). Las Creencias Cuentan: el Papel de la Percepción de la

Utilidad de las TIC en el Desarrollo de la Sociedad de la Información, in: Diego B. (Ed.). TIC y Sociedad en el Siglo XXI. Granada: Editorial de la Universidad de Granada.

23. Robles, José M.; Torres-Albero, C. and Molina, O. (2010). La Brecha Digital. Un Análisis de las Desigualdades Tecnológicas en España. Sistema, 218: 3-22.

24. Rooksby, E. and Weckert, J. (2005). Digital Divides: their Social and Ethical Im-plications, in: Brennan, Linda L. and Johnson, Victoria E. (Eds.). Social, Ethical and Policy of Information Society. Hershey, PA: Information Science Publishing.

25. Torres-Albero, C. (2005a). La Ambivalencia ante la Ciencia y la Tecnología. Re-vista Internacional de Sociología (REIS), 42: 9-38.

26. Torres-Albero, C. (2005b). Representaciones Sociales de la Ciencia y la Tec-nología. Revista Española de Investigaciones Sociológicas (REIS), 111: 9-43.

27. U.S. Department of Commerce (2000). Falling through the Net: Toward Digital Inclusion. Washington DC: U.S. Department of Commerce.

28. van Deursen, Alexander J.A.M. and van Dijk, Jan A.G.M (2009a). Improving Digital Skills for the Use of Online Public Information and Services. Government Information Quarterly, 26 (2): 333-340.

29. van Deursen, Alexander J.A.M. and van Dijk, Jan A.G.M (2009b). Using the Internet: Skill Related Problems in Users’ Online Behaviour. Interacting with Computers, 21 (5): 393-402.

30. van Dijk, Jan A.G.M. (2005). The deepening divide. Inequality in the Information Society. Thousands Oaks, CA: Sage Publications.

31. van Dijk, Jan and Hacker, K. (2003). The digital divide as a complex and dy-namic phenomenon. The Information Society: An International Journal, 19 (4): 315-326.

32. Walsh, Ekaterina O. (2001). The Truth about the Digital Divide, in: Compaine, Benjamin M. (Ed.). The Digital Divide. Facing a Crisis or Creating a Myth?. Cam-bridge, Mass: The MIT Press.

33. Warschauer, M. (2004). Technology and Social Inclusion: Rethinking the Digital Divide. Cambridge, Mass: The MIT Press.

http://www.sciencedirect.com/science/journal/0740624X

http://www.sciencedirect.com/science/journal/0740624X


307

S o

c i

o l

o g

i j

a i

p

r o

s t

o r

Izvorni znanstveni rad

J o s é M a n u e l R o b l e s Sveučilište u Madridu, Španjolska

C r i s t ó b a l T o r r e s - A l b e r o Sveučilište u Madridu, Španjolskae-mail: [email protected]

Digitalna podjela i informacijsko i komunikacijsko društvo u Španjolskoj

Sažetak

Upotreba Interneta je nejednako raspodijeljena među stanovništvom većine razvijenih zemalja. Literatura o toj temi nudi obilje dokaza o različitim čimbenicima koji utječu na tu nejednakost koju zovemo digitalnom podjelom. Uzimajući za primjer Španjolsku, empirijski cilj našega rada je prikaz analize kojom se povećava mogućnost predviđanja posljedica heterogenog niza varijabli na digitalnu podjelu. Ovaj model analize koristi kao nezavisne varijable nacionalnost (imigrante i građane Španjolske), spol, dob, stupanj obrazovanja, radni status, veličinu područja po broju stanovnika te različite regije. Naši rezultati pokazuju da je stupanj obrazovanja najznačajnija varijabla digitalne podjele u Španjolskoj. Na temelju toga bavimo se našim drugim, teoretskim ciljem, a to je rasprava o nejednakosti koju digitalna podjela uzrokuje. U tu svrhu uvodimo koncept treće digitalne podjele.

Ključne riječi: informatičko društvo i komunikacije, digitalna podjela, društvena nejednakost, Internet, društvena participacija.


309

S o

c i

o l

o g

i j

a i

p

r o

s t

o r

Between Area-Based Initiatives and Community-Development Programmes. The Example of the Soziale Stadt Programme

M i c h a ł N o w o s i e l s k iInstitute for Western Affairs, Poznań, Polande-mail: [email protected]

ABSTRACT Policymakers employ different programmes focused on tackling urban exclusion. Normally, such programmes can be divided into two separate groups: area-based initiatives and community-development programmes. However, there are also projects that try to combine those two modes of action. One example of such a combination is the Soziale Stadt programme, which has been carried out in German cities since the end of the 1990s. The aim of this article is to present the basic assumptions of the programme and to evaluate its outcomes - especially in the context of the joint application of the area-based and community-development approaches.

Key words: urban affairs, urban exclusion, activation, area-based initiatives, community-development, Soziale Stadt.

DOI 10.5673/sip.50.3.2UDK 316.334.56(430)

Stručni rad

Introduction

Social differences are an immanent feature of every developed society. This is even more visible when we take under consideration social relations in the metaphor of contemporary society - the city. Since their beginnings, cities have been the places where social differences and inequalities have expressed themselves most strikingly. Poverty and wealth, hopelessness and power, social disrespect and esteem - all are congregated in a relatively small space adjoining each other. But what at first was only a part of urban colour has become, since the beginning of modern urbaniza-tion, a serious social problem. Such contrasts became too vivid, and brought with them too many serious consequences, as well as exasperating decent citizens, pub-lic opinion, and city governments. This is why urban exclusion has become one of the most researched subjects in the area of both urban studies and of exclusion studies (Madanipour, Cars and Allen, 2000.; Musterd and Ostendorf, 1998.; White, 1995.; Healy, 1997.; Andersen and van Kempen, 2001.). This is also a reason why this phenomenon is perceived by both urban researchers and practitioners as a serious problem, affecting not only quality of life, but also the very social order of contemporary cities. In fact, it is often perceived as a serious threat to society as a whole. Urban exclusion hinders the equal and sustainable development of society.



310

S o

c i

o l

o g

i j

a i

p

r o

s t

o r

Governments at different levels (from local municipal governments to supranational ones, such as the European Commission) are trying to develop specific programmes designed to tackle this social problem.

Tools to combat the social exclusion of the inhabitants of certain districts and neigh-bourhoods can, however, differ in their accepted modes of action. One can distin-guish between two such modes: area-based initiatives (or policies), and community-development programmes. Area-based initiatives1 (ABIs) are focused on tackling local manifestations of social exclusion by reducing its causes-mostly of an econom-ic, infrastructural, and ecological nature.2 Community-development programmes3

are less focused on making both the neighbourhoods and their residents more competitive, and more concentrated on the issue of participation in the life of the community. They pay attention to the collective, shared aspects of social problems that affect people’s lives, and try to help members of communities to band together (Blackman, 1995.; Hautekeur, 2005.).

There are, however, programmes that attempt to combine both of those approaches. One example of such a method is the Socially Integrated City programme (Soziale Stadt), introduced in Germany at the end of the 1990s.4 The basic principle of the programme is to combine the traditional approach to revitalization with the idea of social activization. An intended consequence of the project has been the integration into society of residents from so-called districts with special developmental needs (Stadtteilen mit besonderem Erneuerungsbedarf), first by reviving the social bonds within the districts, and then the bonds between them and the rest of society. Multi-level actions (at the federal, state, city, district, and neighbourhood level) have been employed by the programme to improve the economic situation of the residents, their quality of life, their social engagement and participation, and the social bonds

among them, as well as the infrastructure and the economy of the districts.

The aim of this article is to describe and evaluate the Soziale Stadt programme as an example of an initiative combining the area-based approach with the community-development tactic. It is intended to show whether this combination may be suc-cessful, and what might be the factors that determine the success and failure of such

1 For a critique of such approaches, see Andersson and Musterd (2005.).2 When they concentrate on the revitalization of space and the environment, they are called place-based ABIs . When their measures are focused on occupational activation of the socially excluded, they are referred to as people-based ABIs (Carpenter, 2006.:2147).3 For general reflections on community development, see Bhattacharyya (2004.) 4 Where not otherwise indicated, information on the Socially Integrated City Programme is from the Soziale Stadt web page, http://www.sozialestadt.de/.

M. Nowosielski: Between area-based initiatives and community-development programmes...

311

S o

c i

o l

o g

i j

a i

p

r o

s t

o r

projects. Looking at the experiences of other programmes tackling urban exclusion,5 these factors (excluding simple economic measures such as provision of financial resources) are the complexity of the programme, the engagement of the residents and other interest groups, and the programme‘s linkage with different policy levels.

The implementation of a project as complex as Soziale Stadt entails several important choices. The institutions responsible for designing the outlines of the programme had to face important questions such as what should be its focal issues? Which areas (districts) should be chosen for action? What fields of action, measures, and tools should be used during the implementation of the programme? The answers given to the first question are described in the first part of this paper. In the second part, the fields of actions and the specific measures implemented to fulfil the programme’s goals will be presented. The last part of the paper discusses the outcomes of the project, and attempts to evaluate the consequences of the joint application of the area-based and community-development approach.

1. Soziale Stadt: The choice of areas

As Soziale Stadt is an atypical area-based initiative combined with the community-development approach, it is clear that is has to have specifically defined areas in which the programme’s actions are implemented. Such an approach seems to be unique in Germany. As Rolf-Peter Löhr observes, “in Germany social measures tar-geting people rarely spotlight specific areas, but are classified according to certain groups of addressees and are always limited to individual cases. Attaching a district orientation to the Socially Integrative City programme, i.e. giving it a sociospatial approach, makes it an innovation in attacking social problems. It constitutes a revo-lution in youth services, welfare, health and labour policies” (Löhr, 2003.).

In the case of programmes designed at the level of the state, it is especially important to prepare a defined set of rules for selecting a specific district for the programme. This permits not only the effective selection of areas, but also makes better execu-tion of the goal possible during the implementation of the programme. An outline of such rules is given by ARGEBAU (the German Building Ministers’ Conference, Planning Panel of the Housing Committee) in its Guidelines for Implementation of the Joint Socially Integrative City Initiative: “Determining the limits of the district is the task of borough and town councils. Before they can do that they need a detailed picture of the envisioned improvements in the entire municipality. They must ana-lyse all major aspects of life. Assisted areas must prove that their deficits place them distinctly below average” (Becker, 2003.).

5 “Contrats de Ville” within the French Urban Regeneration Programme, “Social Impulse Fund” in Flanders, and the Neighbourhood Renewal Unit in the United Kingdom. The latter has implemented a number of programmes: the New Deal for Communities, Neighbourhood Management, and Neighbourhood Wardens.


312

S o

c i

o l

o g

i j

a i

p

r o

s t

o r

In other words, the main criterion for inclusion in the Soziale Stadt programme is the presence of a special developmental need: the chosen district is supposed to be in such a bad condition that intervention is urgent and indispensable. Looking at the specifics of this special lack of development, it is worth noticing that the two main indicators are a high unemployment rate and an extreme dependence of the resi-dents on welfare. In the chosen districts, the mean unemployment rate was 15.9 per cent, while the mean proportion of welfare clients was 14.8 per cent (Becker, 2003.). Other criteria included:– urban shrinkage: drops in population, resulting in high vacant property rates (es-pecially in the districts of the former East Germany).– lack of social integration resulting in social conflicts. Shortages in integration are mainly caused by relatively high proportions of immigrants.– lack of positive outlook among residents, including feelings of hopelessness and a lack of prospects of a better life. – a negative image of the district among its residents and external audiences (in-cluding residents of other districts, municipal authorities, potential employers, and investors) (Becker, 2003.).

In 1999, the first selection procedure resulted in the acceptance of 161 districts in 24 towns and cities. Since 2000, the number has grown to 249 districts in 184 towns and cities.6 The selected districts are greatly differentiated, varying in a few impor-tant features:– area: the average area of the disadvantaged districts selected for the programme is 126 hectares, varying from 1061 hectares in the case of Hagen-Vorhalle in North Rhine-Westphalia, to 1 hectare in the case of Rostock-Schmarl and Schwabach-Schwalbenweg.– location: about 20 per cent of the selected districts are located in the new eastern Länder, while the rest were West German Länder. Apart from this, 52 per cent of the selected districts were located in large towns with more than 100,000 inhabitants, and about half of these 52 per cent belonged to cities with populations exceeding 500,000. At the same time, around 30 per cent of the districts were located in small towns with less than 50,000 residents.– type of neighbourhood: there are two main types of neighbourhood that consti-tute districts with special development needs. The first are neighbourhoods of old buildings, dating from the beginning of industrialization, which are characterized by high population densities and relatively small areas. This kind of neighbourhood characterizes about 20 per cent of the selected districts. The second common kind of building is the “new” prefabricated estates typical of the 1960s, 1970s, and 1980s, called Plattenbausiedlungen in the former East Germany and Großtafelsiedlungen in the former West Germany. Although they are quite distinct, their common feature is their relatively large area. This kind of neighbourhood was typical of 55 per cent of the selected districts. The rest of the districts consisted of mixed neighbourhoods (Becker et al., 2002.).

6 In eight of these cases, the districts are part of both Soziale Stadt and the EC Initiative UR-BAN II programmes.


313

S o

c i

o l

o g

i j

a i

p

r o

s t

o r

2. Fields of action

Another important task was to choose fields of action, as well as the measures and tools to be used during implementation of the programme. In complex initiatives dealing with multifaceted urban exclusion, there is a wide range of problems to deal with: poverty, lack of integration, health problems, social deviancy, unemployment, disturbed ethnic relations, and many others. In the design of the Soziale Stadt pro-gramme, the most significant emphasis was placed on community cohesion, partici-pation and activation, district culture, education, health promotion, the image of the districts, and the economy of the districts (Böhme et al., 2003.).

Community cohesion

Disintegration in district and neighbourhood life is one of the most serious problems caused by urban exclusion. The lack of social bonds between residents may lead to further negative consequences, among the most important of which are growing social conflicts between different social groups (e.g. ethnic or age groups). Usu-ally, districts with special development needs are inhabited by greatly differentiated groups. Tension and a lack of social bonds are especially visible between ethnic groups-between native Germans and immigrants, or between different immigrant groups. Unfamiliarity, distrust, the feeling of being threatened, the strangeness, and the inability to communicate (often because of linguistic problems) are serious bar-riers to developing lively communities.

At the same time, the need to build effective social networks and robust communi-ties is essential for the further development of districts. Such networks ought to be an important social actor in the improvement of the district and neighbourhood situation. For this reason, enhancement of community cohesion is one of the most important goals set by the Soziale Stadt programme. The specific measures imple-mented in order to develop communities were divided into two basic groups:– intensifying social contact between neighbours: organizing meetings and encoun-ters between residents of the districts. The basic form of such meetings has included various kinds of gatherings, such as festivals, fiestas, concerts, shows, etc.7 Apart from that, there have also been encounters organized on a regular basis (residents’ meetings, different forms of counselling, discussion groups, and so on).8 A very important tool used to create a lively public sphere and to intensify contact and communication between residents is the use of meeting points where social rela-tions can grow (e.g. district centres cafés, basketball courts, etc.)9 This measure has,

7 An example is the Stadtteilfest Miteinander organized in Rosenheim, Lessingstraße/Pfaffen-hofener Straße.

8 See, for example, the Treffpunkt Mosaik Intercultural Workshops in Bremen-Osterholz-Tenever (Interkulturelle Werkstatt – Treffpunkt Mosaik, http://www.iw-tenever.de/).9 An example of such a meeting place is the Stuhmer Straße Community House in Bremen-Gröpelingen (Franke and Meyer, 2002.), or the Tenants Centre (Mieterzentrum) in Leinefelde-Südstadt (Buhtz et. al., 2002. ). A district café project (Café BAFF) has been implemented in Darmstadt, Eberstadt-Süd.


314

S o

c i

o l

o g

i j

a i

p

r o

s t

o r

in some cases, been strengthened by language-teaching initiatives aimed at immi-grants, which are intended to enable them to enter into or co-create social networks with German speaking residents.10 In other cases, the media have provided a public sphere in which neighbours can freely communicate and network.11

– conflict management: prevention, bridging, and resolving social conflicts between neighbours.12 Mediators, conflict solvers, and arbitrators are not external, but from among the residents of the deprived districts. It is typically not the police, the courts, or the social workers who try to find solutions to serious disagreements between neighbours; it is rather the residents themselves who need to find proper solutions. In some cases, the mediators have received special training to effectively manage social conflict, while in other cases the people undergoing arbitration have been taught to be themselves arbitrators. Schools have also spread knowledge on how conflicts may be avoided or solved peacefully.

Participation and activation

The lack of participation in the life of the district (taking decisions, engaging in com-mon work, and so on), as well as the low level of social activity, are both important barriers which hinder the development of the districts. In fact, without the active participation of the residents, any other actions taken to improve their lives are pointless. Therefore, improving the participation and activation of the inhabitants is one of the most important aims of the whole programme (Franke, 2002.).

– Activation: this is understood by the authors of the programme to include any technique intended to improve communication between residents, which is crucial for further cooperation on district development (Franke, 2003.). Activation is also a way to stimulate residents to engage in common work and to participate in the affairs of their neighbourhood. The Soziale Stadt programme has used two sets of activation techniques - direct and indirect - that are intended to help the redevelop-ment of social engagement (Franke, 2003.). Some of the direct techniques that have been used include activation surveys (Böhme and Franke, 2002.).– Social help; counselling; formal and informal meetings, and discussions among the residents;13 streetwork; creation and development of social networks; organization

10 See for example, projects such as Sprachförderung, Angebote zum Erlernen der deutschen Sprache, carried out in Piusviertel in Ingolstadt, or the Sprachförderprogramm Ahlen Süd/Ost , Sprache – der Schlüssel zur interkulturellen Förderung, organized in Süd-Ost in Ahlen. 11 As in the case of the Netzwerk Nachbarschaft online community (http://www.netzwerk-nachbarschaft.de).12 In Mülheim, Kalk und Vingst-Höhenberg in Köln, a Bureau for Conflict Resolution has been established under the name of Mülheimer Dialog. Another example is the conflict man-agement and mediation provided by the Planerladen Association in Dortmund, Nordstadt (Planerladen Verein zur Förderung demokratischer Stadtplanung und stadtteilbezogener Ge-meinwesenarbeit, http://www.planerladen.de/96.html).13 Such discussions with residents and opinion leaders from the district have been organized in Ludwigshafen-Westend, among other places (Schröder and Werth, 2002.)


315

S o

c i

o l

o g

i j

a i

p

r o

s t

o r

of parties, picnics, parades, and other events;14 and mediation and conflict resolu-tion. Indirect techniques have also been employed: publishing district newspapers, posters, leaflets, and websites; preparation of press releases for local media; and creation of logos and slogans for both the whole programme and its parts. – Participation: this has a more precise aim and a more formal shape. It includes ways of involving residents in decision-making processes (Franke, 2003.). Through organizing district conferences, citizen forums, workshops, task groups, and partic-ipation-oriented projects, the residents become involved in discussions about the future of their neighbourhoods, and also in taking specific actions about it.15

District culture

Culture seemed to have a double meaning for the authors of the Soziale Stadt pro-gramme (Meyer and Schuleri-Hartje, 2002.). First, it was important as one of the vital elements of neighbourhood life. As stated earlier, districts with special development needs are usually socially and ethnically differentiated. This results in glaring cul-tural contrasts. But what in the case of social relations may be a source of constraints and conflicts, for cultural life is a chance to generate a unique mosaic of different cultural codes and creations, which can become a source of common identity for the residents of the district (Böhme et al., 2003.). Secondly, a colourful, differentiated, and creative culture not only expresses the identities of the different social groups, but can also be used as a tool for the development of the other focal issues of the programme. Culture and cultural events are often used as a measure of the creation of social contacts and bonds, an element of activation strategies, or as a part of ac-tions taken to improve the negative image of a district.

Among the interesting examples of specific actions, one can point to the District Museum of Kottbusser Tor,16 the Sachsendorf-Madlow Socio-Cultural Centre in Cottbus,17 and the Consol Theater in Gelsenkirchen-Bismarck/Schalke-Nord.18

14 Such as the International Christmas Market and Bürgerplatz Party in Gelsenkirchen – Bis-marck/Schalke-Nord (Austermann, Ruiz and Sauter, 2002.), or the Wir in Wahrenheide Stad-teilfest in Hanover – Vahrenheide-Ost, (Geiling, Schwarzer, Heinzelmann and Bartnick, 2002.)15 Example of such forums are the urban renewal meetings organized on a regular basis in Flensburg-Neustadt, (Frinken and Rake, 2002.), or the Bismarck/Schalke-Nord working party (Austermann et al., 2002.).16 An initiative of the Society for the Study and Presentation of Kreuzberg History, which consisted of preparing the exhibition and initiating discussions about the history of the neigh-bourhood (Beer and Musch, 2002.)17 This centre has diverse functions aimed at improving social cohesion, social activity, and the development of district culture (Jahnke, Knorr-Siedow and Trostorff, 2002. ).18 This youth theatre opened in a post-industrial building (Austermann et al., 2002.).


316

S o

c i

o l

o g

i j

a i

p

r o

s t

o r

Education

One of the biggest challenges to face programmes tackling social exclusion is to re-verse the downward spiral of exclusion. This means that it is necessary to focus not only on the present problems of the district and its citizens, but also on the commu-nity’s outlook—undoubtedly the most vital aspect of which is the preparation of the youth to participate in the labour market. Education plays an essential role in this process. At the same time, schools in districts with special development needs have a reputation of being a device that simply reproduces social structure, rather than improving the pupils’ future lives. There are a few significant problems which lead to a deterioration in the functions of education in disadvantaged neighbourhoods. First, there are scarcities of resources (including of money, equipment, and well-trained staff). Second, there are social pathologies which strongly affect large num-bers of pupils (parental neglect, alcoholism, drug additions, aggressive behaviour, etc.). And third, the specific character of a district with special development needs and its residents makes the process of education more difficult (on account of the linguistic problems of pupils and their parents, fluctuating attendance levels caused by frequently moving families, and so on). Not all of those problems have become subjects of actions of the Soziale Stadt programme. Its focus has been put on cop-ing with linguistic problems and social disintegration, and adjusting the teaching process to the needs of the labour market (Böhme et al., 2003.).

– Linguistic problems: those of the pupils that have problems with effective commu-nication in German have often received additional language support to help them in language acquisition. In some cases, the school also provides German lessons for parents19.– Social disintegration: schools have been trying not only to implement new forms of teaching tailored to the specific social problems of pupils, as well as additional activities (e.g. sport and cultural activities), but have also been seeking ways to join in the life of the neighbourhood. They have set up cooperation with other social and institutional actors who have been involved in carrying out important tasks in the Soziale Stadt programme.20 – Adjusting the teaching process to labour market needs: this involves making teach-ing more realistic and focused on acquiring practical skills needed in the labour market. Apart from this, schools have been cooperating with local business and

19 An example of such a project is Mama und Papa lernen Deutsch, a part of a broader scheme described earlier-Sprachförderung, Angebote zum Erlernen der deutschen Sprache, carried out in Piusviertel in Ingolstadt. 20 For example, in Ludwigshafen-Westend in 2000, a children’s conference was organized. One of the results of the discussion was the rebuilding of the playgrond in the Erich Kästner Primary School (Schröder and Werth, 2002.).


317

S o

c i

o l

o g

i j

a i

p

r o

s t

o r

employment institutions, in order to create networks that will help pupils find work after finishing school.21

Health promotion

Problems with health are usually connected with social exclusion. The excluded have less access to health care, their lifestyle and quality of life are often unhealthy, and they are rarely receivers of health promotion. At the same time, living in dis-advantaged districts brings more health risks as compared to other urban areas, in particular in terms of noise and air pollution, high risk of accidents, and a lack of recreation spaces.

One of the most essential tasks that the authors of Soziale Stadt have taken is in the improvement of preventive health action. This means more emphasis on health pro-motion among different groups of deprived district inhabitants. So far, “preventive medical services and health promotion primarily target the middle class, and there-fore rarely benefit the more disadvantaged sections of the population” (Böhme et al., 2003.). Children and youth have been defined as the most important target group of such actions (Löhr, Geene and Halkow, 2003.), which have usually been applied to the promotion of healthy eating habits,22 as well as to exercise and sport.23 Apart from that, youth have become the targets of actions aiming to prevent addictions and violence. The second target group of health prevention actions is women.24

District image

Deprived districts have very poor social images - both externally and internally. Ex-ternal audiences perceive them as dangerous, dodgy places, where crime and social pathologies bloom. This image is even strengthened by the media, where the names

21 Examples of education projects implemented under the Soziale Stadt programme include the Homework Circle project (Schularbeitenzirkel – SCHATZ) in Berlin-Kreuzberg-Kottbusser Tor, which involved specially hired teachers helping 7th-grade pupils with their homework (Beer and Musch, 2002.), and RAZ-Mobil (Ran an die Zukunft—Tackling the Future) in Bremen-Gröpelingen, which has provided young people leaving school with special assis-tance in finding jobs, as well as extra training and professional counselling (Franke and Meyer, 2002.).22 The Lernen geht durch den Magen (Learning Through the Stomach) project, implemented in Wuppertal-Ostersbaum, consisted of organizing a Kinderkantine offering healthy food for groups of pupils of secondary schools. 23 As in the case of the Jugend mit Zukunft ins nächste Jahrtausend project in Duisburg-Marxloh. 24 An example of such project is the Frauengesundheitstreff, organized in Bremen-Osterholz-Tenever.


318

S o

c i

o l

o g

i j

a i

p

r o

s t

o r

of these districts appear only in the negative contexts of crime and conflict. The in-ternal audience - the residents themselves - find in some cases their neighbourhoods hostile, and perceive themselves as castaways in a sea of brutality, crime, and social problems. This image, and its perception by the inhabitants, is a serious threat to the development of a district, especially in terms of social activity and participation. It can lead to discouragement and a feeling that it is senseless to make any effort towards improving life in the district. In this sense, the actions taken to improve district images have had to go in two directions (Böhme et al., 2003.):– improvement of the internal image: this involves actions undertaken in order to improve the image of the district in the eyes of its inhabitants. They have consisted of emphasizing the positive sides of district life, such as cultural and social diversity, the multitude of differentiated events organized in the neighbourhood, an appre-ciation of the district’s history, etc. These measures have, however, always been implemented in association with other actions, such as those aimed at improving social cohesion, district culture, or activation. The tools used to development of a positive internal image include events (concerts, festivals, etc.)25 district media (newspapers,26 web-sites,27 etc.), leaflets, and brochures giving information about interesting places and events.28

– improvement of the external image: here the emphasis is placed on creating a positive image in the wider media: local, regional, and national. These actions con-sist of presenting information about the positive side of life in the district, and above all the positive changes that have affected these neighbourhoods.29

Local economy

One of the problems that hinders the growth of deprived districts is the poorly devel-oped local economy. Although in today’s globalized world, locality does not seem to be essential for economic growth, the authors of the Soziale Stadt programme have put special emphasis on rebuilding the economies of the districts (Cramer, Behrens, 2001.). This focus comes from the conviction that “local economy approaches are intended to tap the resources and address the needs of residents and companies where they live and operate and to support economic development, using spatially limited precision instruments” (Cramer, Behrens, 2001.). In other words, supporting local economies can be an effective tool for tackling urban exclusion, especially by increasing the number of jobs in a district.

25 E.g. QuartiersRap Kotti in Berlin-Kreuzberg – Kottbusser Tor,26 Like Quartierkurier in Berlin-Kreuzberg – Kottbusser Tor, Neustadt News in Flensburg – Neustadt, Lurup im Blick in Hamburg-Altona – Lurup, 27 Such as the website of Bremen – Gröpelingen: www.groepelingen.de, or of Leipziger Osten http://www.leipziger-osten.de. 28 Like the Socially Integrative City. East Leipzig: ‘Let’s get started! leaflets, as well as the post-ers and postcards prepared by the Leipzig municipal authorities (Böhme and Franke, 2002.)29 For example, in Singen-Langenrain, press releases have been prepared, and some journal-ists were invited to write about the district (Geiss, Heckenroth and Krings-Heckemeier, 2002.).


319

S o

c i

o l

o g

i j

a i

p

r o

s t

o r

The peculiarity of the local-economy approach entails few specific measures (Cram-er and Behrens, 2001.):– strengthening the existing, and encouraging the establishment of new, indige-nous businesses: special support is guaranteed for people engaged in local business (sponsorship, encouragement, training, networking, etc.)30 – promotion of employment: as a strong local economy needs an active and quali-fied labour force, actions towards labour activation of inactive residents, as well as training aimed at qualification of potential workers, has been undertaken.31 In some cases, in order to overcome linguistic problems of the unemployed, German lan-guage courses have been started.– development of social economy: not-for-profit enterprises managed by third sector organizations have been encouraged to support the Soziale Stadt programme (e.g. district and domestic service agencies, neighbourhood clubhouses, school cafete-rias, cafes, etc.).32

Environment

The revitalization of districts would seem to be the easiest task, requiring only finan-cial resources. However districts with special development needs are characteristic in that often they are not only underinvested in, but also have damaged environ-ments (houses and flats, streets and pavements, public spaces, etc.). Revitalization of such deprived environments takes not only money, but also time. Apart from that, cooperation between different actors is necessary in order to achieve satisfactory results. These actors are the municipal authorities, the owners of the buildings, the members of local initiatives and organizations, and the individual residents. Imple-mentation of such revitalization plans has also became part of other measures, such as activation and participation, promotion of employment, and the development of district culture.

Revitalization projects have been implemented at different levels. In some cases, a single street has been renovated,33 in others, an entire estate.34 Green areas have also undergone revitalization.35

30 A Hamburg association, Beschäftigung + Bildung, operating in the districts of St. Pauli and Ottensen, provides help (counselling, networking, etc.) for small enterprises; see Beschäfti-gung + Bildung, (http://www.bb-ev.de).31 An example of promoting employment is the Job Club Mobil, a counselling and advisory office in Hamburg-Altona-Lurup (Breckner, Herrmann, 2002.).32 The Women’s Organization of Großbreitenbach in Thuringia has created numerous jobs by providing housekeeping, childcare, travel, and many other services; see Frauengruppe Großbreitenbach, (http://www.frauengruppe-grossbreitenbach.de).33 Such as the redesign of Neustadt Straße in Flensburg (Frinken, Rake, 2002.).34 See, for example, the redevelopment of the Klingethal Estate in Hanover – Vahrenheide-Ost (Geiling et al., 2002.).35 E.g. the Südstadt Green Offensive, aimed at extending green spaces in the district (Cramer and Strauss, 2002.).


320

S o

c i

o l

o g

i j

a i

p

r o

s t

o r

Evaluation

Tackling multidimensional urban exclusion requires the application of complex measures. The Soziale Stadt programme combines a typical area-based approach (focused on the economic, infrastructural, and ecological causes of urban exclusion) with a community-development tactic (focused on social cohesion and the participa-tion of the urban excluded). It takes on several problems, such as revitalization of infrastructure, participation and activation, education, health promotion, district cul-ture, and economy. However, the evaluation of the programme’s outcomes shows that not all of its goal have been obtained to equal levels.

The revitalization of the infrastructure and the outlook of the district was the easiest part of the project. Investment in the “tissue” of districts with special development needs brought about an increase in the quality of life for the inhabitants. The over-all environment—streets and buildings, as well as public places such as recreation grounds, playgrounds, and so on—has been improved. This, together with the ac-tions taken to improve the districts’ culture (or at least its material aspects) and im-age, has turned out to be the most successful part of the programme. The reason for this may be that the investments required mainly financial resources.

Other changes were much harder to achieve. The example of community cohesion and participation and the activation of residents is most striking, and it reveals the characteristic limits of the programme. Although there has been a distinct improve-ment in social activity among the residents, this was achieved by cooperation with those who were objectively the least affected by social exclusion. Those who most needed help failed to identify themselves with the aims and actions of the pro-gramme. Thus one might have observed activities of the programme that turned out to be attempts to socially include those who had already been included, and to integrate those who had already been integrated. This is especially visible in the case of the integration of immigrants, which in most cases failed. As the interim appraisal of the Soziale Stadt programme states, “There are many ideas and also a considerable number of projects. But they do not live up to the tasks, apart from a few exceptions” (Aehnelt, Häußermann, Jaedicke, Kahl and Toepel, 2004.:13). It should be mentioned that the engagement of residents in the development of the districts’ cultures seems to be one of the most effective measures to improve their participation in district matters.

Further problems appear when one takes into consideration other fields of action, such as education. Although different measures have been taken to improve this sphere, it seems that in many cases not all of the goals have been reached. Although many of the schools’ infrastructures and educational services have been developed, the role of schools in the life of the neighbourhood has not significantly broadened. Cooperation with other actors involved in the programme proved to be more prob-lematic than expected, and almost no sustained links or networks were established. This has resulted in a limitation of the role that schools play in the entire programme.

Health promotion is a typical casualty of the programme’s complexity. Although it concerns one of the most important and fundamental aspects of life quality, it seems


321

S o

c i

o l

o g

i j

a i

p

r o

s t

o r

to disappear somewhere in the hierarchy of problems. Apart from that, the health of the residents of districts with special developmental needs is affected by many other problems that are subject to actions of the Soziale Stadt programme, such as poverty or environment. In many cases, therefore, particular actions have had a bearing on health, but rather unintentional than planned.

The greatest problem, however, seems to be the development of the local economy. This goal has not been reached so far, and will probably not be reached in the fu-ture. In this context, one may assert that the assumption that the district economy would be strengthened proved to be utopic. Even if local businesses had improved with the support of the programme, the chances of improving the whole local econ-omy, and especially the local labour market, were poor. Therefore the expectations regarding this sphere of the programme failed.

The Soziale Stadt programme has been innovative and pioneering in its scope and breadth, both in its measures and its aims. It has also been one of the most com-prehensive projects of urban development and integration, as it focused on many interconnected spheres. The theoretical assumption that complex and multilevel actions can be more effective was ambitious, and gave to Soziale Stadt the impetus that many other programmes lacked. The compound character of the programme expresses itself in multilevel governance and in the differentiated package of spe-cific measures used during the execution of the project, as well as in the diverse set of districts chosen for the programme. It also properly identified the most important spheres of urban exclusion that needed intervention and revitalisation. Moreover, the initiating of cooperation between different actors (authorities at different levels, NGOs, interests groups, residents of districts with special developmental needs) should be evaluated positively, as it helped to offset some of the consequences of the programme’s complexity.

Yet in practice it turned out to be difficult to combine the assumptions and objec-tives of all the programmes. Many of the goals of Soziale Stadt have not lived up to their expectations. The evaluation of programme goals shows that only some of them have been fulfilled to date, and in many cases these successes have been only partial. The reasons for this may indeed be manifold, but it is worth mentioning that the complexity of the programme is not only an advantage; it may also be a short-coming, if not an outright threat. It has turned out that some of the objectives simply escaped the programme’s notice (for example, health promotion) while others have proven to be too ambitious and difficult to fulfil (the local economy goals). Second, the selected tools were not always adequate—for example, the actions on activa-tion and participation were insufficient as they simply did not attract most of the excluded. Third, it seems that goals that go beyond simple revitalization (such as in-tegration and activation) take time and cannot be achieved in a relatively short time.

This last argument is also important in formulating an overall assessment of the programme. The Soziale Stadt programme is ongoing, which means that, owing to the systematic evaluation of the programme’s outcomes, measures can be taken to improve its effectiveness. Besides, the time factor should also bring more efficiency


322

S o

c i

o l

o g

i j

a i

p

r o

s t

o r

to actions targeted at tackling those dimensions of urban exclusion that have social and psychological, rather than material and economic, backgrounds. This gives us a hope of finding better solutions to the problems of urban exclusion, including within the framework of the Soziale Stadt programme.

Literature

1. Aehnelt R.; Häußermann, H.; Jaedicke, W.; Kahl, M.; Toepel, K. (2004). Interim Appraisal of the Federal-Länder-Programme “Districts with special development needs—the Social City” (“Soziale Stadt”). Berlin: Institut für Stadtforschung und Strukturpolitik.

2. Andersen, H. T. and van Kempen, R. (Ed.). (2001). Governing European Cities: Social Fragmentation, Social Exclusion and Urban Governance. Aldershot, UK: Ashgate.

3. Andersson, R. and Musterd, S. (2005). Area-based policies: a critical appraisal. Tijdschrift voor Economische en Sociale Geografie, 96 (4): 377–389.

4. Austermann, K.; Ruiz, M. and Sauter, M. (2002). Berichte aus den Modellgebie-ten Gelsenkirchen – Bismarck/Schalke-Nord, in: Die Soziale Stadt – Eine erste Bilanz des Bund-Länder-Programms Stadtteile mit besonderem Entwicklungsbe-darf – die soziale Stadt. Berlin: Deutschen Institut für Urbanistik.

5. Becker, H. (2003). Special Development Needs—Socially Integrative City Pro-gramme Districts, in: Socially Integrative City Strategies. Berlin: German Institute of Urban Affairs.

6. Becker, H.; Franke, T.; Löhr, R. P. and Rösner, V. (2002). Drei Jahre Programm Soziale Stadt – eine ermutigende Zwischenbilanz, in: Die Soziale Stadt – Eine erste Bilanz des Bund-Länder-Programms Stadtteile mit besonderem Entwick-lungsbedarf – die soziale Stadt. Berlin: Deutschen Institut für Urbanistik.

7. Beer, I. and Musch, R. (2002). Berichte aus den Modellgebieten: Berlin-Kreuz-berg – Kottbusser Tor, in: Die Soziale Stadt – Eine erste Bilanz des Bund-Länder-Programms Stadtteile mit besonderem Entwicklungsbedarf – die soziale Stadt. Berlin: Deutschen Institut für Urbanistik.

8. Bhattacharyya, J. (2004). Theorizing Community Development. Journal of the Community Development Society, 34 (2): 5–33.

9. Blackman, T. (1995). Urban Policy in Practice. New York: Routledge. 10. Böhme C. and Schuleri-Hartje, U. K. (2003). Health Promotion - Key Integrated

Urban District Development Topic. Read on 23 January 2008. (http://www.so-zialestadt.de/en/veroeffentlichungen/newsletter/gesundheitsfoerderung.phtml).

11. Böhme, C.; Becker, H.; Meyer, U.; Schuleri-Hartje, U. K.; Strauss, W. C. (2003). Handlungsfelder integrierter Stadtteilentwicklung, in: Soziale Stadt – Strategien für die Soziale Stadt, Erfahrungen und Perspektiven – Umsetzung des Bund-Länder-Programms „Stadtteile mit besonderem Entwicklungsbedarf – die soziale Stadt”. Berlin: Deutschen Institut für Urbanistik.

12. Böhme, C. and Franke, T. (2002). Berichte aus den Modellgebieten Leipzig – East Leipzig, in: Die Soziale Stadt – Eine erste Bilanz des Bund-Länder-Pro-gramms Stadtteile mit besonderem Entwicklungsbedarf – die soziale Stadt. Ber-lin: Deutschen Institut für Urbanistik.


323

S o

c i

o l

o g

i j

a i

p

r o

s t

o r

13. Breckner, I. and Herrmann, H. (2002). Berichte aus den Modellgebieten Ham-burg-Altona – Lurup, in: Die Soziale Stadt – Eine erste Bilanz des Bund-Länder-Programms Stadtteile mit besonderem Entwicklungsbedarf – die soziale Stadt. Berlin: Deutschen Institut für Urbanistik.

14. Buhtz, M.; Lindner, M.; Gerth, H.; Weeber, R. (2002). Berichte aus den Mod-ellgebieten Leinefelde – Südstadt, in: Die Soziale Stadt – Eine erste Bilanz des Bund-Länder-Programms Stadtteile mit besonderem Entwicklungsbedarf – die soziale Stadt. Berlin: Deutschen Institut für Urbanistik.

15. Carpenter, J. (2006). Addressing Europe’s Urban Challenges: Lessons from the EU URBAN Community Initiative. Urban Studies, 43 (12): 2145–2162.

16. Cramer, C. and Behrens, J. (2001). Lokale Ökonomie – eine zentrale Strategie für die Soziale Stadt. Soziale Stadt Info, 5: 2–7.

17. Cramer, C. and Strauss, W. C. (2002). Berichte aus den Modellgebieten Nurem-berg – Galgenhof-Steinbühl, in: Die Soziale Stadt – Eine erste Bilanz des Bund-Länder-Programms Stadtteile mit besonderem Entwicklungsbedarf – die soziale Stadt. Berlin: Deutschen Institut für Urbanistik.

18. Franke, T. (2002). Aktivierung und Beteiligung im Rahmen des Programms “So-ziale Stadt”. Soziale Stadt Info, 7: 2-6.

19. Franke, T. (2003). Aktivierung und Beteiligung, in: Soziale Stadt – Strategien für die Soziale Stadt, Erfahrungen und Perspektiven – Umsetzung des Bund-Länder-Programms „Stadtteile mit besonderem Entwicklungsbedarf – die soziale Stadt”. Berlin: Deutschen Institut für Urbanistik.

20. Franke, T. and Meyer, U. (2002). Berichte aus den Modellgebieten: Bremen-Gröpelingen, in: Die Soziale Stadt – Eine erste Bilanz des Bund-Länder-Pro-gramms Stadtteile mit besonderem Entwicklungsbedarf – die soziale Stadt. Ber-lin: Deutschen Institut für Urbanistik.

21. Frinken, M. and Rake, H. (2002). Berichte aus den Modellgebieten Flensburg – Neustadt, in: Die Soziale Stadt – Eine erste Bilanz des Bund-Länder-Programms Stadtteile mit besonderem Entwicklungsbedarf – die soziale Stadt. Berlin: Deutschen Institut für Urbanistik.

22. Geiling, H.; Schwarzer, T.; Heinzelmann, C.; Bartnick, E. (2002). Berichte aus den Modellgebieten Hanover – Vahrenheide-Ost, in: Die Soziale Stadt – Eine erste Bilanz des Bund-Länder-Programms Stadtteile mit besonderem Entwick-lungsbedarf – die soziale Stadt. Berlin: Deutschen Institut für Urbanistik.

23. Geiss, S.; Heckenroth, M. and Krings-Heckemeier, M. T. (2002). Berichte aus den Modellgebieten Singen – Langenrain, in: Die Soziale Stadt – Eine erste Bi-lanz des Bund-Länder-Programms Stadtteile mit besonderem Entwicklungsbe-darf – die soziale Stadt. Berlin: Deutschen Institut für Urbanistik.

24. Hautekeur, G. (2005). Community development in Europe. Community Devel-opment Journal, 40 (4): 385–398.

25. Healy, P. (1997). Social exclusion, neighbourhood life and governance capacity, in: Housing in Europe. Hørsholm, Denmark: Statens Byggeforskningsinstitut.

26. Jahnke, K.; Knorr-Siedow, T. and Trostorff, B. (2002). Berichte aus den Mo-dellgebieten Cottbus – Sachsendorf-Madlow, in: Die Soziale Stadt – Eine erste Bilanz des Bund-Länder-Programms Stadtteile mit besonderem Entwicklungsbe-darf – die soziale Stadt. Berlin: Deutschen Institut für Urbanistik.


324

S o

c i

o l

o g

i j

a i

p

r o

s t

o r

27. Löhr, R. P. (2003). Socially Integrative City—the cooperation and confrontation between urban research and urban policy in Germany. Paper prepared for the EURA—Eurocities—MRI Conference, “European urban development, research and policy—the future of European cohesion policy”, Budapest, 28–30 August 2003.

28. Löhr, R. P.; Geene, R. and Halkow, A. (Ed.). (2003): Die soziale Stadt – Gesund-heitsförderung im Stadtteil. Berlin: b_books.

29. Madanipour, A.; Cars, G. and Allen, J. (Ed.). (2000). Social Exclusion in Euro-pean Cities. Processes, Experiences and Responses. Second impression. London: The Stationery Office.

30. Meyer, U. and Schuleri-Hartje, U. (2002). Kultur im Stadtteil. Soziale Stadt Info, 10: 2–7.

31. Musterd, S. and Ostendorf W. (Ed.). (1998). Urban Segregation and the Welfare State. Inequality and Exclusion in Western Cities. London: Routledge.

32. Schröder, D. and Werth, M. (2002). Berichte aus den Modellgebieten Ludwigs-hafen – Westend, in: Die Soziale Stadt – Eine erste Bilanz des Bund-Länder-Programms Stadtteile mit besonderem Entwicklungsbedarf – die Soziale Stadt. Berlin: Deutschen Institut für Urbanistik.

33. Soziale Stadt NRW. Die Kinderkantine – Lernen geht durch den Magen. Read on 15 June 2007. (http://www.sozialestadt.nrw.de/praxis/p28.html).

34. White, P. (1995). Ideologies, Social Exclusion and Spatial Segregation in Paris, in: Urban Segregation and the Welfare State. Inequality and Exclusion in West-ern Cities. London: Routledge.


325

S o

c i

o l

o g

i j

a i

p

r o

s t

o r

Stručni rad

M i c h a ł N o w o s i e l s k iInstitute for Western Affairs, Poznań, Polande-mail: [email protected]

Između inicijative koncentrirane na teritorij (određeno područje) i programa razvoja cjelokupne zajednice: primjer Soziale Stadt programa

Sažetak

Gradske vlasti provode razne programe usmjerene na borbu protiv socijalne isključenosti na području grada. Takvi se programi, obično, mogu podijeliti u dvije osnovne vrste: inicijative koncentrirane na teritorij (određeno područje) i programi razvoja zajednica. Međutim, provođeni su i projekti koji su kombinacija tih dviju vrsta djelovanja. Primjer takve kombinacije jeste program Soziale Stadt koji se provodi u njemačkim gradovima od 1990-ih godina. Ovaj članak ima za cilj predstaviti osnovne pretpostavke programa i ocjenu njegovih rezultata, a naročito u kontekstu primjene oba pristupa u borbi protiv socijalne isključenosti: inicijativa koncentriranih na teritorij (određeno područje) i programa razvoja zajednica.

Ključne riječi: urbani problemi, socijalna isključenost, aktivacija, inicijative koncentrirane na teritorij (određeno područje), razvoj zajednice, Soziale Stadt.


327

S o

c i

o l

o g

i j

a i

p

r o

s t

o r

(Post)socijalizam i okoliš: promjena kulturnoga krajobraza Pridravske nizine Osijeka u posljednjih pedeset godina

J e l e n a L o n č a rPrirodoslovno-matematički fakultet, Geografski odsjek, Sveučilište u Zagrebu, Hrvatska e-mail: [email protected]

M a r i n C v i t a n o v i ćPrirodoslovno-matematički fakultet, Geografski odsjek, Sveučilište u Zagrebu, Hrvatska e-mail: [email protected]

SAŽETAK Socioekonomske i društvene promjene ostavljaju tragove i u okolišu. Izmjene radne i obrazovne strukture stanovništva te ekonomski uvjeti proizvodnje dobara indirektno mijenjaju krajobraz nestankom tradicionalnih načina obrade zemlje, intenzifikacijom poljoprivrede, širenjem gradskoga načina života u ruralne prostore ili pak napuštanjem određenih prostora i njihovoga prepuštanja sekundarnoj sukcesiji. Kao posljedica svega navedenoga činjenica je da su krajobrazi često prepušteni gubljenju identiteta, neprikladnoj sanaciji i degradaciji, a EU obvezuje uspostavu učinkovite provedbe i mjere njihove zaštite. Problematika analize promjena kulturnih krajobraza jedan je od fokusa niza interdisciplinarnih istraživanja posljednjih godina. U ovom radu analizirat će se promjena krajobraza Pridravske nizine Osijeka u razdoblju od 1961. godine do 2011. godine na području Grada Osijeka, koji uz samo naselje Osijek obuhvaća i sljedeća naselja: Tenja, Brijest, Briješće, Višnjevac, Josipovac, Tvrđavica, Sarvaš, Klisa, Nemetin i Podravlje. U istraživanju promjene krajobraza korištene su metode daljinskih istraživanja te analize statističkih podataka. Područje Grada Osijeka prošlo je kroz značajne socijalne i ekonomske promjene tijekom promatranoga razdoblja, a direktno su se i indirektno odrazile na promjene zemljišnoga pokrova i način korištenoga zemljišta, te time i izgled kulturnoga krajobraza. Izdvojeni su elementi i procesi fizičke promjene krajobraza, a evidentirani su i socioekonomski, demografski i drugi elementi koji su uvjetovali fizičke promjene krajobraza. Dobiveni rezultati pokazuju u kolikoj su mjeri navedene promjene značajne i sveobuhvatne.

Ključne riječi: Pridravska nizina, Osijek, kulturni krajobraz, agrarni krajobraz, tranzicija.

DOI 10.5673/sip.50.3.3UDK 316.334.5(497.5 Osijek)”1961/2011”

Prethodno priopćenje



328

S o

c i

o l

o g

i j

a i

p

r o

s t

o r

1. Uvod

Ljudi mijenjaju krajobraz u svrhu iskorištavanja resursa već tisućama godina. Arhe-ološka istraživanja u nekim dijelovima Europe pokazala su da je čovjek značajno mijenjao vlastiti okoliš pomoću vatre još prije 8 500 godina. Vatra je bila prvi snažan instrument u mijenjanju fizičkoga izgleda krajobraza, ali je istovremeno bila svo-jevrstan čin zaposjedanja i simboličkoga obilježavanja prostora (Simmons, 2010.). Razvojem tehnologije i porastom broja stanovnika intenzitet promjene okoliša od razdoblja lovačko-sakupljačkih društava do danas, poprimio je neviđene razmjere, kako u fizičkim promjenama okoliša, tako i u raznim kulturnim utjecajima koji su u okolišu ostavljali svoj trag, poput palimpsesta (Crang, 1998.). Iako postoje vrlo razli-čiti intenziteti promjene okoliša, i najizoliraniji i najudaljeniji krajobrazi Zemlje pod utjecajem su čovjekovih aktivnosti putem globalne atmosferske cirkulacije, morskih struja ili globalnoga zatopljenja. S obzirom na takvu dalekosežnost ljudskih utjecaja, danas na Zemlji više i nema “prirodnih” krajobraza (McKibben, 1989.) te se umjet-na dihotomija između “prirodnih” krajobraza i onih nastalih pod utjecajem čovjeka sve više napušta (Ramankutty i sur., 2002.). S izvjesnom dozom sigurnosti može se ustvrditi da je svaki krajobraz u stvari kulturni krajobraz.

Američki geograf Carl Sauer u svom kapitalnom djelu Morfologija pejzaža (1925.) definirao je kulturni krajobraz kao rezultat kulture i prirodnoga okoliša – kultura je agens promjene, prirodni okoliš je medij, a kulturni krajobraz je rezultat. Dok je kra-jobraz definiran svojom vizualnom, vidljivom komponentom (Claval, 2008.), pojam kulturni u ovakvom se kontekstu koristi kao sinonim za ljudski, odnosno nastao pod utjecajem čovjeka (Plumwood, 2006.). I druge definicije kulturnih krajobraza najče-šće se temelje na tim dvjema komponentama – ljudskim aktivnostima i (vidljivom) okolišu. Tako Farina (2000.) definira kulturni krajobraz kao geografsko područje u kojem su veze između ljudskih aktivnosti i okoliša stvorile ekološke, socioekonom-ske i kulturne obrasce i mehanizme povratne sprege. Prema The Cultural Landscape Foundationu (TCLF1), kulturni krajobraz je prostor koji sadrži kulturne i prirodne resurse, a UNESCO-ov World Heritage Comittee2 tumači kulturni krajobraz kao pod-ručje oblikovano djelovanjem prirode i čovjeka. Sve navedene definicije sadržavaju vrlo bitno obilježje krajobraza – njegovu promjenjivost.

Pojam krajobraz počinje se koristiti u Hrvatskoj krajem devedesetih godina 20. sto-ljeća (Marić, Grgurević, 2007.). U Hrvatskoj su prisutni i pojmovi pejzaž i krajolik, a ponekad se kao istoznačnica koristi i termin okoliš. Navedeni termini koriste se u znanstvenom, stručnom i praktičnom radu, ovisno o struci koja se njime služi. Re-publika Hrvatska donijela je 3. listopada 2007. Zakon o zaštiti okoliša prema kojem se osigurava “cjelovito očuvanje kakvoće okoliša, očuvanje biološke i krajobrazne raznolikosti, racionalno korištenje prirodnih dobara i energije na najpovoljniji način za okoliš, kao osnovni uvjet zdravoga života i temelj održivog razvitka” (NN 110/07). Pojam pejzaž se kao pojam koristi puno duže, a označavao je uglavnom kategoriju

1 The Cultural Landscape Foundation, TCLF, (http://tclf.org/)2 UNESCO World Heritage Convention, (http://whc.unesco.org/)

J. Lončar, M. Cvitanović: (Post)socijalizam i okoliš: promjena kulturnoga...

329

S o

c i

o l

o g

i j

a i

p

r o

s t

o r

prostora s određenim estetskim kvalitetama, vrijednim vizurama koje treba štititi. Krajobraz se definira kao kompleksno područje unutar kojega se mogu definirati različite značajke: fizičke i ekološke, kulturne i povijesne, estetske, socijalne, struk-turne i funkcionalne značajke (Marić, Grgurević, 2007.). Autori su se u ovom radu odlučili za termin krajobraz.

Krajobrazi su kao fizionomija materijalnoga okruženja oblikovani od (ne)materijal-nih sastavnica pa ih racionalnim metodama nije moguće sagledati kao cjelinu, već ih se promatra i vrednuje kroz njihove sastavnice. Osnovne sastavnice krajobraza i nje-gova određenja podijeljene su u osnovne grupe: prirodne sastavnice (reljef, geološ-ka obilježja, tlo, vegetacija i pokrov tla, klima), antropogene ili kulturne (povijesna naselja i arhitektura, sustavi komunikacija, poljodjelstvo i korištenje prostora tijekom povijesnih razdoblja, arheološki slojevi), estetske ili fizionomijsko-morfološke (mje-rilo, proporcije, linije razgraničenja, dominante u krajobrazu, oblici, boje, vizure, uzorci krajobraza), te osjetilne sastavnice (duhovne, asocijativne, identitet, simbo-li, običaji, literatura, glazba, osjećaj prostora) (Dumbović Bilušić, Obad Šćitaroci, 2007.). Zbog njihove inherentne kompleksnosti, autori su se odlučili za selektivan pristup analizi promjene kulturnoga pejzaža s naglaskom na prirodne i antropogene sastavnice, što je detaljnije pojašnjeno u metodološkom dijelu rada.

Kao posljedica svoje kompleksnosti, kulturni krajobrazi u prošlosti su se najčešće mijenjali neplanirano. Smatra se da će u sljedećih 20 do 50 godina globalne poslje-dice promjene okoliša imati veći utjecaj na ekosustave, ljudsko zdravlje i kvalitetu života nego klimatske promjene (Skole, 1994.). Krajobrazi su prepušteni razvojnoj sukcesiji, gubljenju identiteta, neprikladnoj sanaciji i degradaciji, a EU obvezuje us-postavu učinkovite provedbe i mjere njihove zaštite (Andlar i sur., 2011.). Proble-matika analize promjena kulturnih krajobraza jedan je od fokusa niza interdiscipli-narnih istraživanja posljednjih godina. Dio radova usmjeren je posebice na analizu promjene kulturnih krajobraza u razdoblju socijalizma i postsocijalističke tranzicije te kako je dominantna politika ostavljala svoj trag u prostoru. Tako su Holt-Jensen i Ragmaa (2010.) pokazali kako je tranzicija izmijenila agrarni krajobraz Estonije, gdje je dio kolektiviziranih posjeda na kvalitetnom tlu uspješno prestrukturiran u tržišnoj ekonomiji, no znatan dio posjeda je napušten i ostavljen sekundarnoj suk-cesiji. Melluma (1994.) u svom radu objašnjava kako je komunističko i socijalističko upravljanje ostavilo traga na kulturnom krajobrazu Latvije, potičući urbanizaciju, meliorizaciju poljoprivrednih površina i stvaranje velikih, industrijskih farmi. Sve na-vedeno kao posljedicu je ostavilo polariziranu strukturu latvijskoga krajobraza gdje su s jedne strane krajobrazi pod jakim antropogenim utjecajem, a s druge strane, krajobrazi s vrlo slabim antropogenim utjecajem koji se vraćaju u prijašnja stanja. Što se tiče istraživanja u Hrvatskoj, Fuerst-Bjeliš i sur. (2011.) istraživali su promjene okoliša Dalmatinske zagore od 18. stoljeća i općenito o promjenama u prostoru Tri-plex Confiniuma (Fuerst-Bjeliš, Zupanc, 2007.). Krištofić (2010.) je pisao o akterima promjene prostora pod utjecajem razvoja turizma u novijem razdoblju, a niz radova promatra promjene okoliša s aspekta uređenja krajobraza i arhitekture (vidi, npr. Lisac, Ivanuš, 2010.). Malo je radova posvećeno promjenama okoliša u razdoblju tranzicije i novih ekonomsko-tržišnih uvjeta.


330

S o

c i

o l

o g

i j

a i

p

r o

s t

o r

2. Proučavani prostor

Hrvatska, kao prostorno mala zemlja, posjeduje veliku raznolikost prirodno-geograf-skih obilježja. S obzirom na prirodna obilježja, prema krajobraznoj regionalizaciji Hr-vatska je podijeljena na 16 osnovnih krajobraznih jedinica. Pridravska nizina Osijeka svrstana je u kategoriju nizinskih područja sjeverne Hrvatske (Bralić, 1999.). Kako bi se bolje razumjele mogućnosti planiranja i zakonskoga usmjeravanja u razvoju i zaštiti krajobraza, potrebno je razumjeti uzroke promjene krajobraza te osnovne procese koje taj krajobraz mijenjaju (Hesperger i Buergi, 2007.). Ovaj radi bavi se identifikacijom osnovnih procesa promjene krajobraza Pridravske nizine Osijeka.

Pridravska nizina Osijeka razmjerno je mala prostorna cjelina Istočne Hrvatske, po-vršine 1 019 km2. Izdužena je u smjeru sjeverozapad-jugoistok (uz desnu obalu Drave približno od Belišća pa da okuke Dunava kod Erduta) u dužini od gotovo 70 kilometara. Najšira je u svom srednjem dijelu (oko 20 km) gdje prema jugu zalazi u blagu depresiju rijeke Vuke. Za ovu regiju ne može se reći da je prirodno jasno izdvojena (Pepeonik, 1975.), a toj tvrdnji govori u prilog i njezina potpuna otvore-nost prema svim stranama svijeta. Određene zapreke čine tok Drave i podvodni, a dijelom i močvarni pojas zemljišta uz Dravu s nizvodne baranjske strane, te široki Dunav na istoku (Pepeonik, 1975.).

Osječko područje tradicionalno je usmjereno na poljoprivrednu proizvodnju radi vrlo dobrih predispozicija za tu djelatnost, ali je tijekom šezdeset godina doživjelo zna-čajnu transformaciju u socijalnom i ekonomskom smislu, što se direktno i odrazilo na kulturnom krajobrazu. Radi lakše obrade, analize i usporedbe socioekonomskih podataka, za osnovu proučavanja uzeta je teritorijalno-administrativna cjelina Grada Osijeka. Analiza širega područja bila bi otežana radi različite metodologije vođenja statističkih podataka tijekom proteklih šezdesetak godina. Vremensko razdoblje za koje će se analizirati podaci odnosi se na najdinamičnije promjene u krajobrazu. Na-kon Drugoga svjetskog rata dolazi do promjena u društveno-proizvodnim odnosima povezanim uz izgradnju socijalističkoga društva i industrijalizaciju. Sve navedeno uvjetovalo je u tom području znatne promjene u ekonomsko-socijalnoj strukturi sta-novništva (Wertheimer-Baletić, 1983.). Godine 1991. uslijedile su nove promjene, od rata, prisilnih migracija stanovništva, do dubokih ekonomskih i društvenih promjena i demokratizacije društva, te prelaska s planirane na tržišnu ekonomiju.

3. Metodološki okvir istraživanja

Sile koje mijenjaju krajobraz obuhvaćaju gotovo svaki faktor povezan s ljudskom aktivnošću. Ovi faktori dijele se u dvije osnovne skupine – direktni i indirektni. Dok direktni djeluju na lokalnoj razini i obuhvaćaju fizičke promjene vidljivoga dijela kra-jobraza (zemljišnoga pokrova), indirektni su oblikovani kompleksom niza varijabli (Geist i sur., 2006.).

Zemljišni pokrov karakteriziraju fizička obilježja zemljišne površine, što uključuje tlo, vegetaciju, reljef, vode i strukture izgrađene od strane čovjeka. U metodološkom


331

S o

c i

o l

o g

i j

a i

p

r o

s t

o r

smislu, zemljišni pokrov i njegove promjene moguće je analizirati pomoću daljin-skih istraživanja ili iz sekundarnih baza podataka. Način korištenja zemljišta često se preklapa i koristi kao sinonim za zemljišni pokrov, ali je nešto složeniji pojam i uključuje širi društveni i ekonomski kontekst unutar kojega se upravlja zemljišnim pokrovom (Lambin i sur., 2006.).

U analizi promjene krajobraza najčešće se koristi šest temeljnih indirektnih faktora: tehnološki, ekonomski, politički, institucionalni, demografski i sociokulturni, koji djeluju na regionalnoj i globalnoj razini (Geist i sur., 2006.). Postoje i posredujući faktori koji djeluju na međuodnos direktnih i indirektnih faktora. Jedni od njih su spol, etnička pripadnost ili klasa3. Postoje različiti modeli u pristupu analize promje-ne zemljišnoga pokrova, ovisno o vrsti izvora podataka (prostorni i neprostorni), vremenskim obilježjima modela (dinamički ili statički), prostornom obuhvatu (lokal-ni, regionalni ili globalni) i sl. (Verburg i sur., 2006.).

U ovom radu koristi se neprostorni, dinamički, deskriptivni induktivni model u analizi promjena okoliša u Pridravskoj nizini Osijeka, te se analizira povezanosti promjena okoliša sa socioekonomskim i demografskim faktorima u razdoblju druge polovice 20. stoljeća.

Analiza promjene okoliša bazira se na izmijenjenom modelu koji su razvili Hesper-ger i Buergi (2007.). Na promatranom prostoru nasumično je odabrano stotinu loka-cija površine 50x50 metara, te su kroz usporedbu tih lokacija na georeferenciranim topografskim kartama Osijeka i Sombora (izdanje Geografskoga instituta JNA, ream-bulacija 1930., dopunjeno 1956. godine) i na satelitskoj snimci dobivenoj pomoću Google Eartha iz 2011. izdvojeni elementi i procesi fizičke promjene krajobraza. Tako je npr. lokacija 1 na topografskoj karti iz 1956. označena kategorijom šume, a ista lokacija na satelitskoj snimci iz 2011. spada u kategoriju travnjaka, te je direktni faktor promjene okoliša u ovom primjeru deforestacija. Upravo zbog takvoga načina rada promatrani model je neprostorni, jer se kao rezultat ne dobiva točan prostorni raspored izmijenjenih površina, već se analizom i zatim grupiranjem promatranih lokacija kvantificiraju direktne promjene u krajobrazu. Analizom relevantnih sta-tističkih podataka nastojalo se evidentirati potencijalne indirektne faktore koji su uzrokovali promjene kulturnoga krajobraza Grada Osijeka u razdoblju od 1961. do 2011.godine.

4. Promjene kulturnoga krajobraza grada Osijeka

Rezultati i njihova analiza, prema odabranoj metodologiji, dijele se u dva dijela. Prvi se sastoji od analize i grupiranja promatranih lokacija te time i kvantificiranjem promjena u krajobrazu, odnosno izdvajanjem direktnih faktora promjene krajobra-za. Drugi dio sastoji se od analize socioekonomskih i drugih pokazatelja u svrhu

3 Tako su npr. Sader i sur. (2004.) na primjeru Maja na Yucatanu dokazali da prisutnost muške populacije statistički značajno povećava vjerojatnost deforestacije, dok je prisutnost ženske populacije smanjuje.


332

S o

c i

o l

o g

i j

a i

p

r o

s t

o r

prepoznavanja i izdvajanja indirektnih faktora promjene krajobraza područja Grada Osijeka.

4.1. Analiza promjene okoliša

Topografske karte Osijeka i Sombora (izdanje Geografskoga instituta JNA, reambu-lacija 1930., dopunjeno 1956. godine) skenirane su i georeferencirane pomoću već georeferenciranih topografskih karata mjerila 1:25 000. Georeferenciranje se provelo pomoću lako prepoznatljivih elemenata karte kao što su prometni čvorovi, dravske okuke i sl. (Valožić, Cvitanović, 2011.). Nakon što je karta georeferencirana, pomo-ću funkcije create random points u programu ArcGIS 9.2 odabrano je sto lokacija površine 50x50 metara koji su metodom vizualne interpretacije klasificirane u jednu od devet (šest) glavnih kategorija zemljišnoga pokrova i korištenja zemljišta prema sustavu prilagođenom za daljinska istraživanja (Anderson i sur., 1976.). Pri tome je korišten Kartografski ključ za topografsku kartu mjerila 1:25 000 u izdanju Državne geodetske uprave (2000.). Odabranih sto kategoriziranih površina preklopljeno je i uspoređeno sa zemljišnim pokrovom i načinom korištenja zemljišta dobivenim pu-tem aplikacije Google Earth iz svibnja 2011. godine. Analizom dobivenih sto parova lokacija dobiveni su sljedeći rezultati:

Tablica 1. Promjene zemljišnoga pokrova odabranih lokacija Grada Osijeka od 1956. do 2011.

Vrsta zemljišnoga pokrova Stanje 1956. Stanje 2006. Razlika

Obradive površine 62% 57.4% -4.6%

Izgrađene površine 9.2% 22% +12.8%

Šuma 16.1% 5.7% -10.4%

Močvara 4.6% 3.5% -1.1%

Vodene površine 4.6% 5.7% +1.1%

Travnjaci/ugar 3.5% 5.7% +2.2%

Izvor: Topografske karta Osijeka i Sombora (1956.) te satelitska snimka Google Eartha, 17. svibnja 2011. godine.

Kao što je vidljivo iz tablice, najveće promjene zemljišnoga pokrova dogodile su se u kategoriji izgrađenih površina, šuma i obradivih površina. Detaljnijom analizom smjera promjena odabranih lokacija, utvrđeno je da je u 39.1% opaženih promjena obradiva površina pretvorena u izgrađene površine, a u 17.4% promjena šuma je pretvorena u obradivu površinu, Također, u 9% promjena šuma je pretvorena u izgrađene površine, a u istom postotku šuma je pretvorena u travnjak, te travnjaci u obradive površine. Ovom analizom obuhvaćeno je ukupno 83.5% opaženih pro-mjena zemljišnoga pokriva. Iz dobivenih rezultata, mogu se izdvojiti dva glavna direktna faktora fizičke promjene krajobraza Grada Osijeka, a to su urbanizacija i deforestacija. Također, opaža se veliki udio obradivih površina na promatranom području, odnosno važnost poljoprivrede i poljoprivrednih krajobraza, te relativno mali udio ugara.


333

S o

c i

o l

o g

i j

a i

p

r o

s t

o r

Prema ekonomskim teorijama promjene načina korištenja zemljišta, veliku ulogu u pozadini ovoga procesa igraju tzv. decision-makeri, odnosno donositelji odluka u okruženju ograničenih resursa (zemljišta) i neograničenih želja. Ekonomska analiza promjene načina korištenja zemljišta uglavnom se sastoji od pet elemenata: analize ekonomskoga ponašanja i ciljeva vlasnika zemlje, trenutne i potencijalno dostupne tehnologije proizvodnje, količine i distribucija resursa, zahtjeva tržišta, te politike (Dolman i sur., 2003.:54).

4.2. Analiza poljoprivrednih područja

S obzirom da je Osijek makroregionalno središte regije Slavonije i Baranje koja je tipičan poljoprivredni prostor (od čega ne odudaraju rezultati dobiveni ovim istra-živanjem), nužno je analizirati i agrarni krajobraz, odnosno definirati sam pojam agrarnoga krajobraza. Agrarni krajobraz dio je prostora što ga čovjek iskorištava za poljoprivrednu proizvodnju. Tri su temeljna pojma koja određuju ovako definiran prostor – čovjek, poljoprivreda i priroda. Čovjek organizira poljoprivrednu proi-zvodnju na nekom zadanom prostoru i u njegovim prirodnim prilikama. Stoga mo-žemo reći da je agrarni krajobraz rezultat međusobnoga djelovanja navedenih triju sastavnica. Njihovim mijenjanjem mijenja se i sam sustav a time i krajobraz koji je taj sustav predstavljao. Agrarni krajobraz stalno se mijenja pa ga zbog toga treba proma-trati u kontekstu njegovoga povijesnog i prostornoga određenja (Defilippis, 2002.). Agrarni krajobraz razvija se u dva smjera, pri čemu jedan smjer znači modernizaciju i očituje se u građevinskom iskorištavanju ruralnoga prostora (gradnja cesta, širenje naselja, zračne luke, željezničke pruge, autoceste). Drugi smjer očituje se poticanjem suvremene krupne poljoprivredne proizvodnje s pretežno jednoličnim velikim po-vršinama radi racionalnijega korištenja prostora (Defilippis, 2002.). Čak kad izosta-ne antropogeni učinak, krajobraz doživljava promjene, i te su promjene spontane. Smatra se da je zaštita kulturnoga krajobraza čovjekova stalna težnja, kao i njegova potreba za obitavanjem u prostoru koji ima pastoralne elemente (takvi motivi bili su prisutni u slikarstvu, literaturi i sl.), a taj mit nije slika čiste prirode, divljine, već upravo kultivirane, “uređene” prirode, plodne i bogate i zbog toga čovjeku vrijedne (Marić, Grgurević, 2007.).

Suvremena poljoprivredna proizvodnja zahtijeva poljoprivredno zemljište i uvjete privređivanja koji će omogućiti optimalno iskorištavanje prirodnih resursa. Činjenica je da ti uvjeti nisu postojali na području Slavonije i Baranje, te se 1956. godine pri-stupilo uređenju poljoprivrednih površina komasacijom. Godine 1961. na području općine Osijek (naselja Đurđevo Polje, Josipovac, Kravice, Osijek, Tenja i Višnjevac) bilo je ukupno 2 614 gazdinstava (s 3 138 poljoprivrednika na gazdinstvima) s 5 306 ha poljoprivrednih površina. Ukupna površina oranica i vrtova na promatranom području iznosila je 4 913 ha. Početkom 1960-ih većina općina donijela je odluku da društveni sektor preuzme sve poljoprivredno neiskorištene površine, kao i livade i pašnjake i da ih iskoristi za uzgoj određenih kultura. Kod većine je općina društveni sektor preuzeo te površine, preorao ih i zasijao, da bi nakon nekoliko godina opet vratio pod pašnjake jer je na njima ostvarivao osjetnije gubitke, budući da nije bio riješen vodozračni režim u tlu, pa su radi viška voda usjevi propadali. Od ukupnih


334

S o

c i

o l

o g

i j

a i

p

r o

s t

o r

površina društvenoga sektora iz toga razdoblja najviše je pripadalo kombinatima koji su od 1962. do 1977. godine povećali svoj udio s 85% na 97.9%, tako da su praktično cjelokupne oranične površine bile pod vlasništvom kombinata.

Na području općine Osijek 1971. godine (naselja Ada, Aljmaš, Antunovac Tenjski, Beketinci, Bijelo Brdo, Brešće, Čepin, Čokadinci, Dalj, Divoš, Dopsin, Djurdjevo Polje, Erdut, Ernestinovo, Hrastin, Josipovac, Jovanovac, Koprivna, Laslovo, Martinci Čepinski, Osijek, Palača, Petrova Slatina, Sarvaš, Silaš, Šodolovci, Tenja, Višnjevac, Vladislavci, Vuka) bilo je ukupno 58 165 aktivnih stanovnika, a od toga 11 079 aktivnoga poljoprivrednog. Ukupno je na području općine zabilježeno 16% poljoprivrednoga u ukupnom stanovništvu. Što se tiče samoga naselja Osijek, 1971. godine u njemu je zabilježeno 39 365 aktivnih stanovnika, odnosno 4 097 aktivnoga poljoprivrednog stanovništva (ili 4% poljoprivrednoga u ukupnom stanovništvu). Također, bilo je ukupno 66 837 ha poljoprivrednih površina, odnosno 89 026 katastarskih čestica, unutar 8 278 poljoprivrednih domaćinstava (Panjaković, 1983.).

Ni veličina posjeda pojedinoga poljoprivrednog domaćinstva nije bila povoljna, s obzirom da je 54% svih zemljišnih posjeda bila veličine do 1 ha. Kao što podaci pokazuju, velika usitnjenost i rascjepkanost poljoprivrednih posjeda bili su uzrokom neracionalnoga korištenja zemljišta i relativnoga ekonomskog zaostajanja područja na kojima komasacija i uređenje zemljišta nije provedeno, a tako je i danas. Ipak, nakon komasacije prosječna se veličina katastarske čestice zemljišta na području općine Osijek s 0.40 ha povećala na 1.16 ha. Usporedo s komasacijom u to vrijeme (1956. - 1979.) provedene su i hidrotehničke melioracije (izgradnja kanalske mreže) (Panjaković, 1983.).

Slika 1. Primjer veličine parcela u dijelu općine Bedekovčina (a) i Grada Osijeka (b). Iako provedena u dijelu Hrvatskog zagorja (nizinski dijelovi Krapine i Sutle), komasacija nije bila toliko uspješna te je prosječna veličina parcele u Hrvatskom zagorju 0.3 ha. Za usporedbu, prosječna veličina parcele u Gradu Osijeku veća je oko četiri puta. Prikazane karte istoga su mjerila.

b) Osijeka) Bedekovčina


335

S o

c i

o l

o g

i j

a i

p

r o

s t

o r

Izvor: ARKOD.hr (27.7.2012.)

Tijekom 1970-ih godina dolazi do stagnacije poljoprivredne proizvodnje pri čemu su glavni problem bila nepovoljna svojstva tla, koja ograničavaju razinu iskoristivosti kapaciteta rodnosti poljoprivrednih kultura. U tom razdoblju počinje intenzivnije uređenje poljoprivrednih površina putem komasacije, odvodnje putem drenaže i arondacije. Ipak, početkom sedamdesetih godina započinje jača primjena mehani-zacije u obradi zemlje, što se može vidjeti iz tablice 2. Tako je na jedan traktor 1971. godine dolazilo 34 ha obradive površine, a desetljeće kasnije na jedan traktor 8 ha, što je povećanje učinkovitosti od oko četiri puta.

Tablica 2.Kretanje broja traktora i žitnih kombajna u općini Osijek, 1971. i 1982.

1971. 1982.

U vlasništvu poljoprivrednika

U vlasništvu organiziranih

poljop.Ukupno

U vlasništvu poljoprivrednika

U vlasništvu organiziranih

poljoprivrednika Ukupno

580 46 626 2 147 30 2 177

Izvor: Jakšić, S., Banić, S., 1983.

Godine 2003. na području Grada Osijeka popisano je 3 870 poljoprivrednih kućan-stava te 4 921,46 ha raspoloživoga poljoprivrednoga zemljišta. Od toga je bilo isko-rišteno 4 416,54 ha, a broj katastarskih čestica korištenoga poljoprivrednog zemljišta 6 0384. Najveći broj kućanstava na poljoprivrednom zemljištu uzgajao je povrće (na

4 Jedan od problema koji proizlazi iz analize statističkih podataka o korištenju zemljišta je i sama metodologija. Tako se u Popisu poljoprivrede 2003. evidentira korištenje poljoprivred-noga zemljišta koje je kroz administrativne dokumente namijenjeno za korištenje u poljo-privredi, a ne čitavo područje koje je pod poljoprivrednim kulturama.

b) Osijek


336

S o

c i

o l

o g

i j

a i

p

r o

s t

o r

povrtnjacima vlastite okućnice, za vlastite potrebe) na 2 550 ha, na 2 241 ha kućan-stva su uzgajala voće dok je 1 635 ha otpadalo na oranice i vrtove. Najmanji udio kućanstava koristio je poljoprivredno zemljište kao pašnjake, odnosno rasadnike.

Bitno je još istaknuti da je od površina oranica i vrtova 2003. godine na području Grada Osijeka najviše površina bilo pod žitaricama (2 695,68 ha), odnosno uljanim sjemenjem i plodovima (800,43 ha) te krmnim biljem (205,90 ha). Ostatak najveće-ga dijela oraničnih površina bio je pod ugarom (1 041,92 ha). Površina zasađenih krumpirom bilo je svega 17,29 ha, šećernom repom 61,72 ha, dok duhan uopće nije bio zastupljen.

Na izgled krajobraza utječe i vrsta plodoreda. Stabilnost proizvodnje ratarskih kultu-ra uglavnom je u uskoj vezi sa sustavom biljne proizvodnje. U ratarskoj proizvodnji Slavonije i Baranje razvijao se tzv. plodored pod nazivom “staro slavonsko tropolje”. U tom plodoredu značajno mjesto imale su tri vrste kultura – žitarice, okopavine i leguminoze. Uvođenjem strojeva u poljoprivrednu proizvodnju dolazi do sve slabi-jega korištenja stočne sprege u obradi, pa se stoga mijenja i plodored: sve se više smanjuje udio krmnih kultura koje su služile za ishranu domaćih životinja (konja). U nizinskom dijelu Slavonije i Baranje primjenjuje se klasični sistem izmjena kultura žitarskoga tipa, gdje se u rotaciji izmjenjuju strne žitarice i kukuruz. Ovo dvopolje proširuje se nekim industrijskim kulturama, posebno šećernom repom i uljaricama, naročito u okolici industrijskih prerađivačkih kapaciteta.

5. Demogeografska analiza

U strukturi gospodarstva Slavonije i Baranje u razdoblju do Drugoga svjetskog rata glavna grana bila je poljoprivreda, što je predodredilo tadašnju ekonomsku strukturu i razmještaj stanovništva. Pored velikih poljoprivrednih imanja postojala su usporedo srednja i mala seljačka gospodarstva. Nakon Drugoga svjetskog rata radikalne pro-mjene u društveno-proizvodnim odnosima povezane uz izgradnju socijalističkoga društva i industrijalizaciju kao temeljni pravac privrednoga razvoja, uvjetovale su u tom području znatne promjene u ekonomsko-socijalnoj strukturi stanovništva (Wer-theimer-Baletić, 1983.). Kao posljedica socijalne transformacije dolazi i do pojave i jačanja intenziteta ugara na tadašnjim privatnim oranicama, što bi značilo da se ba-rem dio površina pod ugarom može smatrati “socijalnim ugarom” (Crkvenčić, 1982.).

Od 1961. godine stanovništvo naselja Osijek neprestano raste do 1991. godine (broj stanovnika u navedenom tridesetogodišnjem razdoblju povećao se 1,5 puta ili točni-je za oko 33 000 stanovnika), da bi 2001. godine bio zabilježen pad od 14 350 sta-novnika. Ovdje treba napomenuti da je 1991. naselje Osijek smanjeno izdvajanjem dijelova u istoimena naselja Podravlje i Tvrđavica, te dijelova područja u samostalna naselja Brijest i Nemetin, a povećano pripajanjem dijela područja naselja Briješće. Naselje Klisa se do 1991. godine nalazilo u sastavu Vukovarsko-srijemske županije.Što se tiče cijeloga područja Grada Osijeka, stanovništvo se najviše povećalo u po-pisnom razdoblju od 1961. do 1971. godine, tj. s 84 652 na 109 189 stanovnika, što je činilo porast od 29%, a što se podudara s razdobljem urbano-zasnovane industri-


337

S o

c i

o l

o g

i j

a i

p

r o

s t

o r

jalizacije i snažne deagrarizacije i deruralizacije Slavonije i Baranje. U tom razdoblju počinje jačati urbanizacija prigradskih naselja koja u navedenom razdoblju pokazuju tendenciju povećanoga porasta broja stanovnika. Migracijski saldo za Grad Osijek najveću je vrijednost imao upravo u ovom međupopisnom razdoblju (+15 408). Migracija stanovnika u Osijeku imala je značajnu ulogu u razvoju stanovništva gra-da sve do 2001. godine (Jukić, Andraković, 2009.). Osijek kao samostalno naselje bilježi slično kretanje migracijskoga salda kao i administrativno područje grada. U razdoblju 1961.-1971. migracijski saldo bio je najveći i iznosio je 12 992 stanovnika (Jukić, Andraković, 2009.).

Godine 1981. zabilježeno je 123 944 stanovnika, a najveći broj je 1991. kada je Grad Osijek bilježio 129 792 stanovnika. Godine 2001. popisano je 114 616 stanovnika što je u odnosu na 1991. smanjenje kao posljedica ratnih zbivanja iz početka 1990-ih. Važno je napomenuti da je popis stanovništva 2001. rađen po principu prisutnoga (de facto) stanovništva, dok su popisi od 1971. do 1991. rađeni po principu stalnoga (de iure) stanovništva. Stoga je i to jedan od razloga zbog kojega je zabilježen veći pad broja stanovnika u međupopisnom periodu 1991. - 2001. Prema privremenim podacima popisa stanovništva za 2011. godinu u Gradu Osijek zabilježeno je 107 485 stanovnika, pri čemu samo naselje Osijek ima 83 496 stanovnika.

Jedan od uzroka takvom kretanju stanovništva na području Osijeka, a naročito od 1961. do 1981. bilo je već spomenuto smanjivanje seoskoga i povećanje stanovništva u gradovima, odnosno općinskim središtima, što je dovelo do niza problema. Ti se problemi mogu svrstati u dvije skupine: smanjivanje poljoprivrednoga stanovništva i poljoprivredne proizvodnje na selu, te neplanski razvoj gradova, općinskih i indu-strijskih središta (Panjaković, 1983.).

Tablica 3. Broj stanovnika Grada Osijeka od 1961. do 2011.

Naselje 1961. 1971. 1981. 1991. 2001. 2011.Brijest 0 382 608 1.029 1.248 1.183

Briješće 707 449 649 953 1.382 1.327

Josipovac 2.534 2.805 3.233 4.043 4.395 4.119

Klisa 331 308 346 419 463 324

Nemetin 0 483 477 400 177 133

Osijek 71.782 92.603 103.026 104.761 90.411 83.496

Podravlje 715 991 670 467 358 345

Sarvaš 1.488 1.558 1.750 1.839 1.539 1.875

Tenja 4.578 5.299 6.515 7.663 6.747 7.401

Tvrđavica 628 589 601 1.014 750 570

Višnjevac 1.889 3.722 6.069 7.204 7.146 6.712

UKUPNO 84.652 109.189 123.944 129.792 114.616 107.485

Izvor: Popis stanovništva 1857. -2001., DZS, Zagreb


338

S o

c i

o l

o g

i j

a i

p

r o

s t

o r

5.1. Analiza stanovništva prema ekonomskoj strukturi

U radu su analizirane samo one djelatnosti u kojima je u promatranim godinama bilo najviše zaposlenih. U svim promatranim razdobljima to su industrija, poljoprivreda, promet, građevinarstvo i trgovina, dok su druge djelatnosti zastupljene samo u po-jedinim godinama. Prema podacima popisa stanovništva od 1961. godine u općini Osijek od ukupnoga broja aktivnoga stanovništva (82 126) najviše je aktivnih bilo u djelatnosti industrije (13 346), odnosno poljoprivrede (3 559), te trgovine i ugosti-teljstva (3 182). Slijedile su djelatnosti kao što su zanatstvo, promet, te zdravstvena i socijalna djelatnost.

Popis stanovništva 1971. godine za područje tadašnje općine Osijek pokazao je da je situacija bila približno ista, kao i desetak godina ranije. Aktivnih djelatnih stanovnika ipak je bilo manje nego 1961., tj. 58 165. Kao i tada, najviše aktivnoga stanovništva na području općine bilo je zaposleno u industriji (16 641), poljoprivredi i ribarstvu (10 282), te trgovini i ugostiteljstvu (5 291). Ipak, iste godine i kulturna i socijalna djelatnost dobivaju na značenju jer je u njima bio zaposlen 5 231 aktivni stanovnik. Slijedile su djelatnosti kao što su zanatstvo, promet i građevinarstvo.

Dvadeset godina kasnije, točnije 1991., na području općine Osijek bilo je 62 596 aktivnih djelatnih stanovnika, od čega najviše u djelatnosti industrije (20 244). U poljoprivredi je radilo 4 370 zaposlenih.

S obzirom da je tijekom 1990-ih godina uslijedila privatizacija, restrukturiranje i tranzicija hrvatskoga gospodarstva, uključujući i osječko, u gospodarskoj strukturi stanovništva dogodile su se značajne promjene: Na području Grada Osijeka 2001. godine bilo je ukupno 39 248 zaposlenih, što znači da se broj zaposlenih znatno smanjio u odnosu na prethodna promatrana razdoblja. Broj zaposlenih u industriji također je smanjen u odnosu na ranije godine, točnije za više od 50% (6 596 zapo-slenih). U isto vrijeme povećan je broj zaposlenih u trgovini (6 197) pa je ona uz industriju postala najznačajnija gospodarska djelatnost Grada Osijeka (slika 2). Od ostalih djelatnosti, najviše je zaposlenih bilo u javnoj upravi i obrani (4 290), zdrav-stvenoj zaštiti i socijalnoj skrbi (2 979), te obrazovanju (2 939) i djelatnosti prijevoza, skladištenja i veza (2 604). U poljoprivredi, šumarstvu i lovu bilo je zaposleno 1 086 osoba.

Smanjivanje aktivnoga poljoprivrednog stanovništva stvorilo je sljedeće probleme na selu: smanjivanje obradivih površina i napuštanje privrednih i stambenih objekata, pomanjkanje radne snage na selu, te ekstenziviranje dijela poljoprivredne proizvod-nje i opadanje tržišnih viškova sa sela (Panjaković, 1983.). Sve navedeno ujedno go-vori i o strukturnim promjenama koje su nastale na ovom prostoru a išle su u pravcu jačanja sekundarnih i tercijarnih djelatnosti (Panjaković, 1983.). Tradicionalni seljak nestaje a time i njegova funkcija “vrtlara prirode”, kreatora raznolikoga, razigranoga agrarnog krajobraza. Agrarni krajobraz uzmiče prepuštajući svoje površine izvornoj samonikloj vegetaciji (Defilippis, 2002.).


339

S o

c i

o l

o g

i j

a i

p

r o

s t

o r

Slika 2. Broj zaposlenih na području općine/grada Osijeka od 1961. do 2010.

Izvor: Popisi stanovništva 1961., 1971., 1991, 2001., Statistička izvješća 2011.

6. Zaključak

Na području Pridravske nizine Osijeka došlo je do značajnih promjena u kulturnom krajobrazu. Deforestacijom i urbanizacijom smanjena je ukupna površina pod šuma-ma, a elementi urbanoga krajobraza zamijenili su poljoprivredne u gotovo polovici promatranih lokaliteta. Tijekom pedesetogodišnjega razdoblja na analiziranom pro-storu došlo je do smanjenja obradivih površina zbog napuštanja poljoprivrede kao djelatnosti i razvoja drugih gospodarskih grana. Pad agrarnih površina u Hrvatskoj rezultat je ranije pokrenutih procesa deagrarizacije i u novije vrijeme posljedica Do-movinskoga rata, te demografskoga pražnjenja ratom zahvaćenih područja.

Međutim, smanjenje poljoprivrednih površina manje je od očekivanoga. Kada se govori o urbanizaciji okolice Osijeka 1960-ih i 1970-ih godina, mora se imati na umu da je to tradicionalno agrarni prostor u kojem zbog sporijega razvoja sekundarnih i tercijarnih djelatnosti nije došlo do dinamičnijega socijalnog prestrukturiranja agrar-noga stanovništva. U posljednjim desetljećima 20. stoljeća došlo je ipak do izraže-nije društveno-gospodarske transformacije okolice grada i šire regije unutar koje se Osijek razvio, no važnost poljoprivrede u krajobrazu je ostala, prvenstveno uslijed intenzifikacije proizvodnje, odnosno ekonomskih i tehnoloških faktora.

(J)(O)

(D)(ZiS)

(Z)(T)

(G)(Pr)

(Po)(I)

47,2(I)

37,3(I)

41,6(I)

27,3(I)

16,2(I)

12,5(Po) 23,0

(Po) 8,9(Po)

4,5(Po)

1,8 (Po)

7,6(Pr)

7,3(Pr)

8,6(Pr)

4,6 (G)

11,2(T)

10,7(Z)

5,8(ZiS)

6,0(G)

11,8(T)

8,7(Z)

5,5(D)

8,2(G)

14,8(T)

8,9(ZiS)

9,3(O)

25,7(T)

12,3(ZiS)

12,2(O)

17,8(J)

6,9 (Pr)

14,1(G)

23,6(T)

13,4(ZiS)

12,7(O)

10,9(J)


340

S o

c i

o l

o g

i j

a i

p

r o

s t

o r

Ekonomski i tehnološki faktori igraju značajnu ulogu u transformaciji kulturnoga krajobraza. Procesi socioekonomskoga i političkoga restrukturiranja mijenjali su izgled krajobraza planskim aktivnostima poput melioracije, komasacije i arondacije poljoprivrednoga zemljišta, pri čemu se prosječna veličina parcele u promatranom razdoblju više nego udvostručila. Uvođenjem mehanizacije i privođenjem posjeda kombinatima u razdoblju socijalizma, povećala se produktivnost, ali se izmijenila tradicionalna struktura i izgled krajobraza.

Pad industrijske proizvodnje i broja zaposlenih u industriji također je evidentan. Pro-cesi deindustrijalizacije i tercijarizacije govore u prilog tezi da društvo ulazi u postin-dustrijsko doba. Unatoč očuvanju važnosti poljoprivredne proizvodnje, uz procese demografskoga starenja te pada ukupnoga broja stanovništva, pitanje je hoće li se opaženi trendovi očuvati i nastaviti ili će potencijalne promjene i nove prilagodbe u svjetlu pristupa Hrvatske Europskoj Uniji igrati ulogu u nekim novim promjenama okoliša kako Pridravske nizine Osijeka, tako i širega društva, prostora i vremena.

Literatura

1. Anderson, James R.; Hardy, Ernest E.; Roach, John T.; Witmer, Richard E. (1976). A Land Use And Land Cover Classification System For Use With Remote Sensor Data. Geological Survey, 964: 1-41.

2. Andlar, G.; Aničić, B.; Pereković, P.; Rechner Dika I.; Hrdalo I. (2011). Kulturni krajobraz i legislativa – stanje u Hrvatskoj. Društvena istraživanja, 20 (3): 813-835.

3. Bralić, I. (1999). Krajobrazno diferenciranje i vrednovanje s obzirom na pri-rodna obilježja, u: Sadržajna i metodska podloga krajobrazne osnove Hrvatske. Zagreb: Ministarstvo prostornog uređenja, graditeljstva i stanovanja/Agronomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu.

4. Claval, P. (2008). The idea of landscape. Pregledano rujan, 2008. (http://tercud.ulusofona.pt/PECSRL/IDENTERRA_Idea_of_landscape.pdf).

5. Crang, M. (1998). Cultural Geography. Oxford: Routlege. 6. Crkvenčić, I. (1982). Pojava ugara i neobrađenih oranica i promjene brojnosti

stanovnika SR Hrvatske u posljednjih dvadeset godina. Geografski glasnik, 44: 3-22.

7. Crkvenčić, I. (1983). Regionalne razlike i promjene površina kategorija iskori-štavanja poljoprivrednog zemljišta SR Hrvatske. Geografski glasnik, 45: 55-73.

8. Defilippis, J. (2002). Razvitak hrvatskog agrarnog krajolika, u: Štambuk Maja; Rogić Ivan i Mišetić Anka (Ur.). Prostor iza – Kako modernizacija mijenja hr-vatsko selo. Zagreb: Institut društvenih znanosti Ivo Pilar.

9. Dolman, A. J.; Verhagen, A. and Rovers C. A. (2003). Global environmental change and land use. Dordrecht: Kluwer Academic Publishers.

10. Dumbović Bilušić, B. i Obad Šćitaroci M. (2007). Kulturni krajolici u Hrvatskoj – identifikacija i stanje zaštite. Prostor, 15, 2 (34): 261-271.

11. Farina, A. (2000): The Cultural Landscape as a Model for the Integration of Eco-logy and Economics. BioScience, 50 (4): 313-320.


341

S o

c i

o l

o g

i j

a i

p

r o

s t

o r

12. Fuerst-Bjeliš, B.; Lozić, S.; Cvitanović, M.; Durbešić, A. (2011). Promjene okoliša središnjeg dijela Dalmatinske zagore od 18. stoljeća, u: Matas, M. i Faričić, J. (Ur.). Zagora između stočarsko-ratarske tradicije te procesa litoralizacije i glo-balizacije. Sveučilište u Zadru, Kulturni sabor Zagore i ogranak Matice Hrvatske Split, Zadar i Split.

13. Fuerst-Bjeliš, B. i Zupanc, I. (2007). New 18th Century Venetian Border in Cro-atia and its Spatial and Demographic Implications. Hrvatski geografski glasnik, 69 (2): 41-52.

14. Geist, H.; McConnel, W.; Lambin, E. F.; Moran, E.; Alved, D.; Rudel, T. (2006). Causes and Trajectories of Land Use/Cover Change, in: Lambin, E. F. and Geist , H. J. (Eds.). Land-Use and Land-Cover Change. Berlin: Springer.

15. Holt-Jensen, A. and Raagmaa, G. (2010). Restitution of agricultural land in Esto-nia: Consequences for landscape development and production. Norsk Geogra-fisk Tidsskrift, 64 (3): 129-141.

16. Jakšić, S. i Banić, S. (1983). Razvoj poljoprivrede i organiziranost sela Slavonsko-baranjske regije, u: Sto godina poljoprivrednog zadrugarstva Slavonije i Baranje (1883.-1983.). Osijek-Lovas: Zadružni savez Slavonije i Baranje.

17. Janeković, G. (1970). Pedološke karakteristike Slavonije i Baranje, u: Radauš, V. (Ur.). Zbornik radova prvog znastvenog sabora Slavonije i Baranje. Osijek 17-19.5.1970.

18. Jukić, M. i Andraković, V. (2009). Dinamika stanovništva grada Osijeka od 1857. do 2011.godine. Anali Zavoda za znanstveni i umjetnički rad u Osijeku, 25: 23-46.

19. Krištofić, B. (2010). Krajolik s kapitalom u pozadini: O akterima promjena u ruralnom prostoru na primjeru općine Lovinac. Sociologija i prostor, 48 (2), 273 -300.

20. Lambin, E. F.; Geist, H. and Rindfuss, R. R. (2006). Local Processes with Global Impacts, u: Lambin, E.F. and Geist, H. J. (Eds.). Land-Use and Land-Cover Chan-ge. Berlin: Springer.

21. Lisac, R. i Ivanuš, M. (2010). Krajobrazni uzorci planinskih naselja Sjevernoga Velebita. Prostor, 18 (2): 424–437.

22. Marić, M. i Grgurević, O. (2007). Krajobraz – suvremena europska kretanja, slo-venski model i iskustva, stanje u Hrvatskoj. Prostor, 15, 2 (34): 273-281.

23. McKibben, B. (1989). The end of Nature. New York: Random House. 24. Melluma, A. (1994). Metamorphoses of Latvian landscapes during fifty years of

Soviet rule. GeoJorunal, 33 (1): 55-62.25. Panjaković, M. (1983). Uloga i značenje komasacija u razvoju poljoprivrede Sla-

vonije i Baranje, u: Treći znanstveni sabor Slavonije i Baranje (svezak 1). Vuko-var 29-31.10.1980. Osijek: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zavod za znanstveni rad.

26. Panjaković, M (1983). Utjecaj osnovnih funkcija na depopulaciju seoskih naselja u Slavoniji i Baranji, u: Treći znanstveni sabor Slavonije i Baranje (svezak 1). Vukovar 29-31.10.1980. Osijek: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zavod za znanstveni rad.

27. Pepeonik, Z. (1975). Pridravska nizina Osijeka, u: Crkvenčić, I. (Ur.). Geografija SR Hrvatske, Istočna Hrvatska (knjiga 3). Zagreb: Institut za geografiju Sveučili-šta u Zagrebu, Školska knjiga.


342

S o

c i

o l

o g

i j

a i

p

r o

s t

o r

28. Plumwood, V. (2006). The Concept of a Cultural Landscape: Nature, Culture and Agency of the Land. Ethics & the Environment, 11 (3): 115-150.

29. Ramankutty, N.; Foley, J. A. and Olejniczak, N. J. (2002). People on the land: Changes in global population and croplands during the 20th century. Ambio, 31 (3): 251-257.

30. Sader, A.; Chowdhury, R. R.; Schneider, L. C.; Turner, B. L. II (2004). Forest change and human driving forces in Central America, in: Gutman, G.; Janetos, A. C.; Justice, C. O.; Moran, E. F.; Mustard, J. F.; Rindfuss, R. R.; Skole, D.; Turner, B. L. II; Cochrane B. A. (Eds.). Land change science: Observing, monitoring and understanding trajectories of change on the Earth’s surface (Remote Sensing and Digital Image Processing Series). Dordrecht/Boston/London: Kluwer Academic.

31. Simmons, I. (2010). Globalna povijest okoliša. Zagreb: Disput.32. Skole, D. L. (1994). Data on Global Land Cover Change: Acquisition, Assessment

and Analysis, in: Meyer, W. B. and Turner, B. L. II (Eds.). Changes in Land Use and Land Cover: A Global Perspective. Cambridge: Cambridge University Press.

33. Valožić, L. and Cvitanović, M. (2011). Mapping the Forest Change: Using Land-sat Imagery in Forest Transition Analysis within the Medvednica Protected Area. Hrvatski geografski glasnik, 73 (1): 245-255.

34. Verburg, H.; Rounsevell, M. D. A. and Veldkamp, A. (2006). Scenario-based stu-dies of future land use in Europe. Agric Ecosyst Environ, 114: 1-6.

35. Wertheimer-Baletić, A. (1983). Demografski razvoj Slavonije i Baranje, u: Treći znanstveni sabor Slavonije i Baranje (svezak 1). Vukovar 29-31.10.1980. Osijek: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zavod za znanstveni rad.

Izvori:

ARKOD.hr (27.7.2012.9)Kartografski ključ za topografsku kartu mjerila 1:25 000, verzija 1.5., Republika

Hrvatska, Državna geodetska uprava, Zagreb 2000.Stanovništvo Hrvatske od 1857-2001., CD, Državni zavod za statistiku.Popis poljoprivrede 1960., Osnovni podaci individualnih gazdinstava po naseljima,

Knjiga I, Savezni zavod za statistiku, SFRJ, Beograd, 1964.Popis stanovništva i stanova 1971., Stanovništvo, Poljoprivredno stanovništvo,

Rezultati po naseljima i opštinama, Knjiga XI, Savezni zavod za statistiku, SFRJ, Beograd, 1973.

Popis poljoprivrede 2003., www.dzs.hr. (1.5.2011.) Popis stanovništva 1961., Knjiga XIV, Aktivnost i delatnost, rezultati za neselja,

Beograd, 1965.Popis stanovništva i stanova 1971., Stanovništvo i delatnost, Knjiga X, rezultati po

neseljima i opštinama, Beograd, 1974.Aktivno stanovništvo u zemlji koje obavlja zanimanje prema području djelatnosti po

naseljima, Popis 1991.Zakon o zaštiti okoliša, 2007.

http://www.dzs.hr


343

S o

c i

o l

o g

i j

a i

p

r o

s t

o r


J e l e n a L o n č a r Faculty of Science, Department of Geography, University of Zagreb, Croatiae-mail: [email protected]

M a r i n C v i t a n o v i ć Faculty of Science, Department of Geography, University of Zagreb, Croatiae-mail: [email protected]

Post-socialism and Environment: Change of Cultural Landscape in the Drava Valley and Osijek in the Last 50 Years

Abstract

Socio-economic and social changes affect the environment. The changing structure of population (work and education) and changing economic conditions of production indirectly change the environment. This can be seen in the disappearance of traditional land cultivation, the intensification of agriculture, spreading of urban way of life into rural areas or, on the other hand, certain areas are abandoned and left to secondary succession. Consequently, landscape loses its identity and is left to inadequate improvement or degradation. The EU, however, insists on the efficient introduction and implementation of measures to protect the landscape. In the recent years a lot of interdisciplinary reasearch has focused on the analysis of the changing cultural landscapes. In this work we examine the changes in the Drava valley and the town of Osijek in the period between 1961 and 2011 which also includes the following settlements: Tenja, Brijest, Briješće, Višnjevac, Josipovac, Tvrđavica, Sarvaš, Klisa, Nemetin and Podravlje. Methods of remote research and statistical data processing were used. The town of Osijek went through significant social and economic changes in the observed period. They directly and indirectly affected the state of land and its usage and thus the cultural landscape. Processes of the physical alteration of the landscape were noted as well as socio-economic, demographic and other elements which caused those changes. The obtained results show the significance and extent of the changes.

Key words: the Drava valley, Osijek, cultural landscape, agrarian landscape, transition period.


345

S o

c i

o l

o g

i j

a i

p

r o

s t

o r

Prostorno planiranje na području Šibensko-kninske županije od druge polovice 20. stoljeća

P e t r a R a d e l j a kPrirodoslovno-matematički fakultet, Geografski odsjek, Sveučilište u Zagrebu, Hrvatskae-mail: [email protected]

SAŽETAK U kontekstu preispitivanja učinkovitosti suvremenoga prostornog uređenja u Hrvatskoj te usporedbe s naslijeđem uređenja prostora koje je utjecalo na njegovo oblikovanje od druge polovice 20. stoljeća, u radu je izložen razvoj prostornoga planiranja za područje Šibensko-kninske županije (upravno-teritorijalno organizirane 1997.). Prema dostupnim izvorima rekonstruiran je slijed izrade i donošenja prostornih planova kroz tri razvojna razdoblja, te analizirani planovi višega reda prema osnovnim planskim postavkama. Prvo razdoblje trajalo je od završetka rata do sredine 1970-ih, kada je dovršena izrada prvoga republičkog prostornog plana. Drugo razdoblje trajalo je do 1992. Krajem ovoga razdoblja donesen je drugi Prostorni plan Hrvatske, a nakon stjecanja neovisnosti uveden je novi upravno-teritorijalni ustroj državnoga prostora. Treće razdoblje započelo je 1992. godine. Unutar svakoga razdoblja prepoznatljive su: makrorazina (republička/državna), mezorazina (makroregionalna i regionalna) i mikrorazina (lokalna).

Unatoč u planovima propagiranim težnjama za optimalnim i racionalnim gospodarenjem prostorom te zaštitom okoliša, na području Šibensko-kninske županije ostaje niz naslijeđenih i novih konflikata u prostoru: od problema prevelike koncentracije stanovništva i gospodarskih funkcija u priobalnim središtima, pogodovanja parcijalnim interesima i kapitalu, prevelikoga zauzimanja prostora građevinskim područjima, te objektima sekundarnoga stanovanja s velikim udjelom bespravne gradnje u priobalnom pojasu, do nedovoljno osmišljenih razvojnih alternativa. Važan mehanizam u nošenju s prostorno-razvojnim disparitetima trebalo bi biti sustavno planiranje koje će integralno promatrati prostor, a koordinacija planiranja trebala bi biti jača na (makro)regionalnoj razini. Preduvjet održivoga prostornog razvoja jačanje je prostorno-planskih službi i institucija, među ostalim stručnjacima različitih disciplina, kvalitetna izrada prostorno-planske dokumentacije interdisciplinarnom suradnjom i, nadasve, primjena planskih postavki strožim mehanizmima nadzora i sankcija.

Ključne riječi: prostorno planiranje, prostorno-planska dokumentacija, prostorno-razvojni dispariteti, Šibensko-kninska županija, Primorska Hrvatska.

DOI 10.5673/sip.50.3.4 UDK 71(497.5-35 Šibenik)”1945/2012”

Pregledni rad


346

S o

c i

o l

o g

i j

a i

p

r o

s t

o r


1. Uvod

Planiranje u prostoru podrazumijeva razmatranje razvojnih potreba i prikladnosti specifičnih mjera, funkcija i namjena površina s obzirom na obilježja određenoga područja. Ako društvo svjesno utječe na procese u prostoru, to se naziva planira-njem, a prostorni plan je nacrt kojim se određuje kako prostor najbolje koristiti u danom vremenu (Marinović-Uzelac, 2001.). U kontekstu aktualne problematike u prostoru Hrvatske nameće se potreba preispitivanja optimalnosti korištenja prosto-ra i učinkovitosti prostornoga uređenja. Razaranja u Domovinskom ratu, uvođenje parlamentarne demokracije i prijelaz na tržišno gospodarstvo, jačanje privatnoga vlasništva, novi teritorijalni ustroj, europski integracijski procesi i globalizacija za po-sljedicu su imali krizu sustava vrijednosti prostornoga uređenja u Hrvatskoj te zane-marivanje zajedničkih i dugoročnih interesa u prostoru (Kranjčević, 2005.). S druge strane, otvara se pitanje usporedbe s naslijeđem uređenja prostora koje je utjecalo na njegovo oblikovanje u vremenu velikih mijena nakon Drugoga svjetskoga rata.

Planske akcije uređenja neposredne nastanjene okolice javljaju se već u starom vije-ku, o čemu svjedoči pravilan raspored ulica i važnijih objekata u drevnim naseljima (Vresk, 1990.). Pretečom modernoga prostornog uređenja na području današnje Ši-bensko-kninske županije može se smatrati Šibenski statut, koji nastaje između 13. i sredine 16. stoljeća, kada se oblikuje i urbana fizionomija današnje povijesne jezgre Šibenika. Urbanističke odredbe u Statutu odnose se na propise o izgradnji i poprav-ku zgrada, kao i odredbe o javnom redu i gradskoj higijeni (Zelić, 1995.). U prvoj četvrtini 14. stoljeća nastao je i Statut grada Skradina, povijesno i geografsko vrelo koje daje okvirnu sliku o društveno-ekonomskim značajkama, ustroju i pravnom su-stavu Skradina 14. stoljeća, a tek poneka odredba odnosila se na uređenje prostora1.

Za razliku od lokalne razine, planiranje na regionalnoj i nacionalnoj razini mlada je društvena djelatnost, čija se institucionalizacija na zakonodavnim osnovama javlja tek između dva svjetska rata, odnosno, u većini zemalja, nakon Drugoga svjetskog rata (Vresk, 1990.). Razvoj poslijeratnoga planiranja u Hrvatskoj pratila je odgo-varajuća zakonodavna osnova, koja je, među ostalim, propisivala vrste prostornih planova koje su izrađivane na svim razinama – od republičke/državne, preko ma-kroregionalne i regionalne, do lokalne razine.

Poseban interes i osnovni prostorni okvir ovoga istraživanja čini područje Šibensko-kninske županije (upravno-teritorijalno organizirane 1997.). Radi se o prostoru koji je, kao i Primorska Hrvatska u cjelini, od druge polovice 20. stoljeća u velikoj mjeri funkcionalno i fizionomski preobražen. Procesi litoralizacije, odnosno urbano bazi-rane industrijalizacije i turističkoga razvoja uvjetovali su koncentraciju stanovništva i ekonomske aktivnosti u obalnim središtima, praćenu deagrarizacijom i deruralizaci-jom, odnosno depopulacijom i društveno-gospodarskim zaostajanjem zaleđa i veće-ga dijela otočkih naselja (Defilippis, 2006.; Faričić, Graovac i Čuka, 2010.; Nejašmić,

1 Radi prolaza se ima “… jedan korak kako od zida graditi, tako od vinograda ili zemlje ili polja mjeriti.” (Statut grada Skradina, LXX, 2002.:210).

347

S o

c i

o l

o g

i j

a i

p

r o

s t

o r

P. Radeljak: Prostorno planiranje na području Šibensko-kninske županije...

1991.; Šimunović, 1982.). Više autora bavilo se razvojem prostornoga planiranja u pojedinim područjima primorske Hrvatske. Primjerice, Hrvatin i Grgurević (2007.) prikazali su kontinuitet izrade prostornih planova različitih razina i prostornih obu-hvata u zapadnoj Istri – nekadašnjim općinama Rovinj, Poreč i Buje od sredine 1960-ih. Ukazali su na postojanje stajališta o potrebi usmjeravanja razvoja, izgradnje i uređenja prostora putem prostornih planova. Međutim, novom administrativnom podjelom s 18 općina/gradova izrada, donošenje i realizacija planova postala je složenija. Marić (2009.) obrađuje značajke i posebnosti prostornoga planiranja u Dubrovačko-neretvanskoj županiji u posljednjih 60-ak godina te zaključno ukazuje na probleme kvalitetnoga i održivoga prostornog planiranja.

Iz potrebe preispitivanja učinkovitosti prostornog uređenja i optimalnosti korištenja prostora te usporedbe naslijeđa prostornoga planiranja u Hrvatskoj nakon Drugoga svjetskog rata u odnosu na recentno razdoblje proizlazi svrha te osnovni cilj ovoga rada: usporediti obilježja prostornoga planiranja kroz tri osnovna razdoblja, s obzi-rom na razvojne procese i preobrazbu područja Šibensko-kninske županije. Zada-ci rada su stoga: analizirati zakonodavni okvir prostornoga planiranja u Hrvatskoj prema propisanim dokumentima prostornoga uređenja, rekonstruirati slijed izrade i donošenja prostornih planova za područje Šibensko-kninske županije, prikazati osnovne postavke planova višega reda (kako bi se ukazalo i na razvojne trendove) i obilježja planiranja.

Prostorno-planska dokumentacija prikupljena je iz arhiva planerskih tvrtki i zavoda za prostorno uređenje (URBING d.o.o., Urbanistički institut Hrvatske d.d., Zavod za prostorno uređenje Šibensko-kninske županije), knjižničnoga fonda Središnje geo-grafske knjižnice Geografskoga odsjeka PMF-a u Zagrebu, sveučilišnih knjižnica u Zagrebu i Splitu2, te mrežno dostupne dokumentacije.

S obzirom na dostupne izvore slijed izrade i donošenja prostornih planova3 tablično je prikazan, a planovi višega reda su analizirani prema osnovnim planskim postav-kama (pri čemu je važna i ocjena odnosa prema prostornim procesima i strukturama u prethodnom razdoblju). Posebno zanimanje usmjereno je na sustav središnjih naselja ili razvojnih žarišta (urbani sustav), budući da se njime teži usmjeravanju prostornoga rasporeda stanovništva, potiče razvoj optimalne mreže naselja (usmje-ravanjem gospodarskih djelatnosti i urbanotvornih funkcija) te podržava razvoj osta-lih gradskih i ruralnih naselja koja za to imaju preduvjete (Strategija prostornoga uređenja Republike Hrvatske [SPURH], 1997.).

2 Na susretljivosti i pružanju uvida u arhivsku građu autorica im se posebno zahvaljuje.3 Budući da nije bilo moguće dobiti uvid u svu prostorno-plansku dokumentaciju izrađenu za područje Šibensko-kninske županije nakon Drugoga svjetskog rata te da je u razdoblju od nekoliko desetljeća dio dokumentacije i zagubljen ili stradao u Domovinskom ratu (posebno u slučaju bivših općina Drniš i Knin), moguće je da je neki od planova u slijedu izostavljen. Također, u slijedu je naznačeno ako se nije moglo sa sigurnošću utvrditi točno vrijeme izrade ili donošenja planova, s obzirom na ograničenja ili proturječnosti u izvorima.

348

S o

c i

o l

o g

i j

a i

p

r o

s t

o r


Prema trendovima u prostornom uređenju na republičkoj/državnoj razini koji su se odrazili i na ovaj prostor, nakon Drugoga svjetskog rata izdvojena su tri osnovna razvojna razdoblja planiranja za područje Šibensko-kninske županije. Prvo razdoblje trajalo je od završetka rata do sredine 1970-ih, kada je dovršena izrada prvoga repu-bličkog prostornog plana. U primjeni je bio i novi Zakon o prostornom uređenju iz 1973. Drugo razdoblje trajalo je do 1992. godine. Krajem ovoga razdoblja donesen je drugi prostorni plan Hrvatske, a nakon stjecanja neovisnosti uveden je novi uprav-no-teritorijalni ustroj. Treće razdoblje započelo je 1992. Unutar svakoga razdoblja prepoznatljive su tri razine: makrorazina (republička/državna), mezorazina (makro-regionalna i regionalna) te mikrorazina (lokalna). Lokalnom razinom smatrani su planovi izrađivani na općinskoj razini, a u slijedu su navedeni planovi do razine provedbenih planova (PUP/DUP, PUMN, UPU, DPU).

Zaključno se ocjenjuje učinkovitost prostornoga planiranja na području Šibensko-kninske županije.

2. Prostorni okvir istraživanja

Današnja Šibensko-kninska županija dio je sjeverne Dalmacije, u dodirnom prostoru prema srednjoj Dalmaciji. Povoljna obilježja njenoga geografskoga položaja ozna-čavaju komunikacijski pravci koji se križaju na ovom području – to su jadranski dužobalni pravac te poprečni pravac Šibenik – Drniš – Knin, koji se nastavlja prema unutrašnjosti, tj. kontinentalnom zaobalju.

U funkcionalno-prostornom smislu Županija čini šibensku regiju, koja se sastoji od šibenske (u užem smislu), drniške i kninske subregije. U razdoblju nakon Drugoga svjetskog rata ovakvi prostorni odnosi praćeni su uglavnom odgovarajućom uprav-no-teritorijalnom podjelom. Prije i nakon rata bio je formiran šibenski okrug s tri kotara (šibenski, drniški i kninski). Uglavnom isti prostor zatim je bio obuhvaćen velikim šibenskim kotarom (općine Šibenik, Drniš i Knin) 1953. – 1961., a potom s tri proširene općine (Friganović, u: Geografija SR Hrvatske, Južno Hrvatsko primorje, 1974.). Model velikih općina uveden u Hrvatskoj 1962. (s kasnijim manjim izmjena-ma) uvelike je odražavao načela centralizacije. Osobito u siromašnijim i izoliranijim krajevima velike općine označile su koncentraciju i polarizaciju moći i sredstava u glavnim središtima, što je bilo popraćeno jačim siromašenjem rubnih prostora, ruralnim egzodusom, napuštanjem malih otoka, planinskih i gorskih zona, rastom broja stanovnika u gradovima, svojevrsnom “ruralizacijom” gradova (Magaš, 2000.).

Već 1961. – 1991. glavnina područja Županije depopulira – ima negativnu migracij-sku bilancu. Pritom su izražene prostorne razlike: drniški kraj postajao je sve izrazitiji prostor depopulacije s trendom k izumiranju u međupopisnom razdoblju 1981.-1991., kninski kraj sputavao je izrazitu depopulaciju, dok je samo šibenski dio regije imao pozitivnu migracijsku bilancu 1980-ih. Stiješnjenost i stanovito zaostajanje u populacijskoj dinamici uvjetuje i smještaj šibenske regije između dviju dinamičnijih regija, zadarske i splitske (Friganović, 1992.).

349

S o

c i

o l

o g

i j

a i

p

r o

s t

o r


Tijekom i nakon Domovinskoga rata teritorij Republike Hrvatske preuređen je u sustav županija, gradova i općina. Krajem 1992. osnovana je Županija Šibenska koja je obuhvaćala bivše općine Drniš i Šibenik, a reorganizacijom 1997. konačno je uređena Šibensko-kninska županija. Prema trenutno važećem Zakonu o područ-jima županija, gradova i općina u Republici Hrvatskoj (NN 86/06) Šibensko-kninska županija obuhvaća 194 naselja u sklopu 5 gradova (Drniš, Knin, Skradin, Šibenik, Vodice) te 15 općina (Bilice, Biskupija, Civljane, Ervenik, Kijevo, Kistanje, Murter – Kornati, Pirovac, Primošten, Promina, Rogoznica, Ružić, Tisno, Tribunj, Unešić). Površinom Županija zauzima oko 2 994 km2, odnosno 5.3% hrvatskoga kopnenog teritorija (slika 1.).

Prijelaz sa sustava prostorno velikih općina na sustav sitnih općina odgovara pri-lagodbi europskom modelu s jačanjem lokalne samouprave. Ovaj proces trebao bi djelovati u smjeru jačega aktiviranja lokalnih resursa te sveobuhvatnijega i difu-znijega razvoja u prostoru (Magaš, 2000.). Pritom upitna ostaje mjera pretjeranoga usitnjavanja lokalnih jedinica. Slično je i u suprotnim slučajevima kada se u težnji održavanja “stare” općine onemogućavalo nekim manjim središtima da afirmiraju svoje općine (Magaš, 2000.).

Slika 1. Upravno-teritorijalni ustroj Šibensko-kninske županije

350

S o

c i

o l

o g

i j

a i

p

r o

s t

o r


U Šibensko-kninskoj županiji svi demografski trendovi dodatno su pogoršani u vri-jeme Domovinskoga rata, pri čemu se ukupan broj stanovnika ovoga područja 1991. – 2001. smanjio za gotovo 40 000, tj. na oko 113 000 stanovnika (DZS, 2001.). U me-đupopisnom razdoblju 2001. – 2011. broj stanovnika smanjen je za dodatne 3 500, odnosno 3.2%, što je najveća negativna stopa među županijama Južnoga hrvatskog primorja4 (DZS, 2011.).

Industrijalizacija gradskih središta i razvoj turizma u priobalju te procesi deagrariza-cije i deruralizacije koji su ponajviše zahvatili manja naselja u zagorskom prostoru i otoke, ostavili su za sobom sliku regionalnih dispariteta koji i danas obilježavaju prostor Šibensko-kninske županije. Domovinski rat dodatno je poremetio razvojne procese, a čak i Šibenik kao najsnažnije središte rada na području Županije teško se snašao u tranzicijskom razdoblju i suočio s potrebom restrukturiranja klasičnih industrijskih grana5, uz jaču orijentaciju na uslužne djelatnosti.

3. Zakonodavni okvir prostornog planiranja u Hrvatskoj od druge polovice 20. stoljeća

Kroz posljednjih pola stoljeća u Hrvatskoj je donesen niz zakona i pravilnika koji prate i reguliraju prostorno uređenje. Glavni dokumenti prostornoga uređenja pro-pisivani su kroz pet osnovnih zakonskih akata (tablica 1.).

Prvi poslijeratni Zakon o urbanističkom i regionalnom prostornom planiranju done-sen je 1961., a njime se propisuje izrada urbanističkoga i regionalnoga prostornog plana. Urbanističkim planom usmjerava se prostorni razvoj naselja; za pojedine dije-love naselja urbanistički plan može se razraditi urbanističkim projektima. Za manja naselja može se donijeti odgovarajuća odluka koja zamjenjuje urbanistički plan. Regionalni prostorni plan pak donosi se za šira područja ako razvoj većega broja naselja zahtijeva prostorno usklađivanje općih uvjeta razvoja.

4 Unutar Šibensko-kninske županije najveći relativni gubitak stanovništva bilježi drniška sub-regija. S druge strane, popisni rezultati pokazuju pozitivna kretanja u Gradu Vodicama i općinama Bilice, Pirovac i Tribunj šibenske subregije, te većini kninske subregije. Gustoća naseljenosti Županije 2011. iznosi 36.5 st/km2 što je znatno ispod hrvatskoga prosjeka od 75.8 st/km2. Ispodprosječna je i gustoća naseljenosti sve tri subregije, uz očitu unutarregionalnu diferencijaciju: za drnišku subregiju (površine 842.41 km2) ona iznosi 14.1 st/km2; kninsku subregiju (1 105, 41 km2) 20.3, a šibensku (1 045, 90 km2) 71.7 st/km2 (podaci za površine preuzeti iz PPŠKŽ, Knjiga 1, 2002.:6). Pri iskazivanju ukupnoga broja stanovnika te gustoće naseljenosti 2011. korišteni su prvi objavljeni rezultati Popisa stanovništva, kućanstava i stanova 2011. (DZS, Statistička izvješća 1441, www.dzs.hr) te su moguće korekcije objavom konačnih rezultata. 5 Paleoindustrijska paradigma bila je prevladavajuća razvojna strategija Šibenika nakon Dru-goga svjetskog rata. To je vidljivo po prioritetima u izgradnji: tvorničkim kompleksima, nužnoj infrastrukturi (voda, struja, ceste), kao i izgradnji jeftinih stanova za radnike. Težište indus-trijskoga razvoja u Šibeniku stavljeno je na metalurgiju, dok su druge industrijske grane bile marginalno zastupljene (Poljičak, 1995.).

http://www.dzs.hr

351

S o

c i

o l

o g

i j

a i

p

r o

s t

o r


Tablica 1. Glavni dokumenti prostornoga uređenja propisani zakonskim aktima od 1961.

ZAKON (br. Narodnih novina) PROPISANI DOKUMENTI PROSTORNOG UREĐENJA

Zakon o urbanističkom i regionalnom prostornom planiranju (21/61, 41/61, 46/64, 29/66, 39/66, 18/69)

regionalni prostorni plan

urbanistički plan (program, generalni plan, detaljni plan) i urbanistički projekt

Zakon o prostornom uređenju i korištenju građevinskog zemljišta (14/73)

razvojni planovi (republički, regionalni i općinski prostorni plan, urbanistički plan* i prostorni plan područja posebne namjene)

provedbeni planovi (provedbeni/detaljni urbanistički plan, urbanistički projekt i plan uređenja manjeg naselja)

Zakon o prostornom planiranju i uređivanju prostora (54/80, 16/86, 18/89, 34/91, 61/91, 49/92, 14/94)

prostorni plan društveno-političke zajednice (općine, gradske zajednice općina); generalni urbanistički plan; prostorni plan područja posebne namjene

provedbeni planovi (provedbeni urbanistički plan i plan uređenja manjeg naselja)

mogućnost donošenja: regionalni prostorni plan, plan infrastrukturnog pojasa, urbanistički projekt

Zakon o prostornom uređenju (30/94, 68/98, 35/99, 61/00, 32/02, 100/04)

Strategija i Program prostornog uređenja Države

prostorni planovi: PP županije i Grada Zagreba, PP područja posebnih obilježja, PP uređenja općine i grada, generalni urbanistički plan, urbanistički plan uređenja, detaljni plan uređenja**

Zakon o prostornom uređenju i gradnji (76/07, 38/09, 55/11, 90/11)

državna razina: Strategija prostornog razvoja i Program prostornog uređenja Republike Hrvatske te prostorni planovi područja posebnih obilježja

područna (regionalna) razina: prostorni plan županije/Grada Zagreba te PPPPO

lokalna razina: prostorni plan uređenja velikoga grada, grada, odnosno općine, urbanistički plan uređenja i detaljni plan uređenja

Izvor: Narodne novine br. 21 iz 1961., 39 iz 1966., 14 iz 1973., 54 iz 1980., 16 iz 1986., 68 iz 1998., 76 iz 2007.

* Za gradove koji imaju funkcije značajne za širu regiju, urbanistički plan u pravilu se donosi u dvije faze – kao koncepcija prostornoga razvoja i generalni urbanistički plan.** Dokumenti su navedeni prema izmjenama i dopunama Zakona o prostornom uređenju (NN 68/98). Njima je modificiran sustav planova iz 1994. tako da prvotni generalni plan uređenja zamjenjuje generalni urbanistički plan, a kao viša razina od DPU-a uvodi se urbanistički plan uređenja. Generalni plan uređenja donosio se za Grad Zagreb, županijska središta i ostala naselja s više od 10 000 stanovnika. Izmjenama i dopunama Zakona (NN 68/98) granica od 10 000 mijenja se na 15 000 stanovnika za generalni urbanistički plan.

352

S o

c i

o l

o g

i j

a i

p

r o

s t

o r


Sljedeći, Zakon o prostornom uređenju i korištenju građevinskog zemljišta donesen je 1973., s elaboriranijim sustavom planova prostornoga uređenja te detaljnim pro-pisima o načinu uređenja građevinskoga zemljišta. Planovi prostornoga uređenja su razvojni (dugoročni) i provedbeni, a Zakonom se detaljno propisuje sadržaj svih vrsta planova.

Zakon o prostornom planiranju i uređivanju prostora proglašen je 1980. u nešto sa-žetijem obliku (Zakon o građevinskom zemljištu donesen je istovremeno, ali zaseb-no). Zakon je propisao donošenje prostornih planova općina i gradskih zajednica općina, generalnoga urbanističkog plana za naselja gradskoga karaktera i općinska središta, prostornoga plana područja posebne namjene, provedbenih planova, te mogućnost izrade drugih planova.

Novi Zakon o prostornom uređenju usvojen je 1994., a propisani dokumenti prostor-noga uređenja odraz su novoga upravno-teritorijalnog ustroja Republike Hrvatske. Od 2007. godine na snazi je posljednji u nizu, vrlo opsežan, Zakon o prostornom uređenju i gradnji, koji propisuje tri razine izrade i donošenja dokumenata pro-stornoga uređenja: državnu, područnu (regionalnu) i lokalnu razinu. S obzirom na namjenu dokumenata prostornoga uređenja oni su strateški i provedbeni – strateški su tako svi dokumenti izuzev UPU-a i DPU-a.

Može se zaključiti da sustav prostornoga uređenja u Hrvatskoj od druge polovice 20. stoljeća karakteriziraju česte mijene zakonske osnove. Ona je pojačavana novim odredbama, koje su pobliže propisivale sadržaj, izradu i donošenje dokumenata prostornoga uređenja, pri čemu se kao posljedica promjena javljao i problem neažu-riranosti planova, tj. neusklađenosti ranije izrađenih planova s tekućim zakonom. Nadalje, zakoni su propisivali obvezu usklađivanja planova užih s planovima širih područja. Navođeni su strateški i provedbeni ciljevi prostornoga uređenja, kao i tijela nadzora. Uz prostorno uređenje vežu se i odredbe o gradnji i građevinskom zemljištu, odvojeno kao samostalni zakonski akti ili kao dio samoga zakona o pro-stornom uređenju.

4. Razvojna razdoblja prostornog planiranja za područje šibensko-kninske županije

4.1. Razdoblje 1945.– 1975.

Republička i (makro)regionalna razina

Od završetka rata do sredine 1970-ih trajalo je prvo razvojno razdoblje prostornoga uređenja na području Šibensko-kninske županije, u skladu s trendovima u prostor-nom uređenju na republičkoj razini. Moderno poslijeratno prostorno planiranje u Hrvatskoj u početku se oslanjalo prvenstveno na područja uz jadransku obalu koja su se suočavala s izazovima iskorištavanja i zaštite prostora pod utjecajem sve snaž-nije turističke gradnje i razvoja naselja.

353

S o

c i

o l

o g

i j

a i

p

r o

s t

o r


Regionalno prostorno planiranje započelo je tako 60-ih godina6 20. stoljeća. Ur-banistički institut SR Hrvatske s nizom suradnika izradio je Program dugoročnoga razvoja i plan prostornog uređenja Jadranskog područja 1964. – 1967., u kojemu su analize i projekcije po prvi puta uzimale u obzir čitavu primorsku Hrvatsku, ali i manje cjeline unutar nje: Istru, Hrvatsko primorje, Sjevernu Dalmaciju, Srednju Dal-maciju i Južnu Dalmaciju.

Nadalje, suradnja Vlade SFRJ s Ujedinjenim narodima te suradnja među republikama unutar SFRJ rezultirala je izradom Regionalnog prostornog plana Južnog Jadrana u okviru Projekta Južni Jadran 1968. te Koordinacionog regionalnog prostornog plana Gornjeg Jadrana u okviru Projekta Gornji Jadran 1972. godine; Regionalni prostorni plan Splitske regije dovršen je 1969. Planiranje razvoja jadranskog područja imalo je za cilj stvaranje nove razvojne okosnice u Jugoslaviji, koja bi zajedno s postojećom okosnicom u savsko-dravsko-dunavskom međurječju djelovala na ukupni razvoj ta-dašnje države (Koordinacioni regionalni prostorni plan Gornjeg Jadrana: završni izvještaj [KRPPGJ], 1972.).

U sklopu Projekta Gornji Jadran izrađen je KRPPGJ te 16 detaljnih urbanističkih planova za područja pretežno pogodna za turistički razvoj u tadašnjim općinama. KRPPGJ izradili su Urbanistički institut SR Hrvatske i Urbanistični inštitut SR Sloveni-je sa suradničkim organizacijama, a obuhvatio je prostor od slovenskih visokih Alpa do sjeverne Dalmacije. U najjužnijem dijelu planom su obuhvaćene tadašnje općine Šibenik, Drniš i Knin. Postavljen je okvirni društveno-gospodarski program razvoja i izrađen prostorni plan – model razvoja regije do 2000. Sjeverna Dalmacija, posebno prostor od Zadra do Šibenika, zasnivajući razvoj na industriji, poljoprivredi i turizmu, u budućnosti je trebala preuzeti značajnu ulogu u razvoju nerazvijenih područja u zaobalju (Dalmatinska zagora, Bukovica, Lika). Uz Split kao središte južnohrvatske makroregije, Zadar i Šibenik predviđeni su kao centri (sub)regija, Knin kao cen-tar mezoregije te Biograd, Benkovac, Obrovac, Pag i Drniš kao centri mikroregija (KRPPGJ, 1972.). Prema Mattioni (2003.) ideja povezivanja Šibenika i Zadra počivala je uglavnom na koncentraciji industrijskih kapaciteta za koje je trebala što duža obalna fronta. Zadarsko i šibensko područje trebalo je biti i jedno od područja turi-stičkoga razvoja, primarno namijenjeno domaćim turistima (osobito kopneni dio), te turistima srednje i niže kupovne moći.7

U projektima Južni i Gornji Jadran opći napredak jadranske regije viđen je u kom-binaciji prije svega industrije i turizma (da bi se izbjegla monoprivredna struktura). Strategija rasta bila je gotovo doktrinirano stajalište te se za svaki od gradova plani-

6 Regionalni prostorni plan kotara Krapina (1958.) bio je prvi regionalni prostorni plan u Hr-vatskoj. Između 1961. i 1964. izrađen je Regionalni prostorni plan kotara Split koji je obuhva-tio tadašnjih sedam srednjodalmatinskih općina (Šimunović, 1982.). U razdoblju 1967.– 1969. izrađen je i Regionalni prostorni plan Istre.7 Primjer detaljnih planova izrađenih u sklopu Projekta Gornji Jadran je i Detaljni plan Šibenik-Srima iz 1971. godine. U okviru radova na planu, a u nedostatku Generalnoga plana Šibenika, napravljena je i Studija razvoja Šibenika te očekivanoga utjecaja grada na područje poluotoka Srima (Detaljni plan Šibenik-Srima, Projekt Gornji Jadran, 1971.).

354

S o

c i

o l

o g

i j

a i

p

r o

s t

o r


rao rast broja stanovnika i teritorija. U pogledu ostvarenja regionalni planovi računali su na izradu planova niže razine, a investicije za provedbu trebale su biti osigurane većinom u ekonomijama samih regija što se pokazalo nerealnim, tako da detaljni planovi uglavnom nisu provedeni. Od golemoga mehanizma planiranja najviše kori-sti imale su stručne institucije koje su zahvaljujući novom iskustvu razvile metodolo-giju integralnoga (gospodarskoga i prostornoga) planiranja (Mattioni, 2003.).

Suradnja s UN-om nastavila se i 1978. dovršen je Projekt Jadran 3 – Projekt o zaštiti okoliša u jadranskoj regiji Jugoslavije, koji je utjecao na stručne institucije na način da je zaštita okoliša nakon 70-ih godina postala neupitan sadržaj prostornih i urba-nističkih planova (Mattioni, 2003.).

U ovome razdoblju općina Knin uključena je u međuopćinski plan: Koncepcija i pro-gram razvoja Bukovice; Regionalni prostorni plan općina Benkovac-Knin-Obrovac, izrađen 1975. Razvojna orijentacija u planu podrazumijevala je koncentraciju rada i opremu društvenoga standarda uz formiranje gravitacijskih područja. Centri su kla-sificirani kao centar mezoregije (Knin), mikroregije (Benkovac, Obrovac) te lokalni centar (Jesenice, Kruševo, Smilčić, Polača, Stankovci, Lišane Ostrovičke, Kistanje, Kaštel Žegarski, Ervenik, Strmica, Kosovo, Kijevo) (Koordinacioni prostorni plan Dalmacije [KPPD], knjiga 3, 1977.).

Prvi Prostorni plan SR Hrvatske: godina 2000. nastavlja se na regionalne planove, a dovršen je 1974. Na njegovoj pripremi bile su angažirane brojne stručne i znanstve-ne ustanove. Popraćen je i Planerskim atlasom SR Hrvatske, koji se sastojao od niza analitičkih i statističkih karata postojećega stanja te pojedinih trendova. Predviđene su tri glavne okosnice razvoja: posavsko-podunavska, okosnica na pravcu Budim-pešta – Sjeverni Jadran te obalna okosnica, kojoj bi poticaj dalo uklanjanje svoje-vrsnoga diskontinuiteta prisutnoga na prostoru Like (Prostorni plan SR Hrvatske godina 2000.: završni izvještaj [PPSRH], 1974.). Treba naglasiti da je ovaj Plan imao razrađenu organizaciju i metodologiju izrade planske dokumentacije, a u razvojnim koncepcijama, barem deklarativno, velika pozornost bila je usmjerena k zaštiti oko-liša. Za pojedine projekcije u Planu izražene su tri moguće varijante urbanoga susta-va: koncentracije stanovništva i središnjih funkcija u zagrebačkoj, osječkoj, riječkoj i splitskoj regiji, disperznoga sustava središnjih naselja i stanovništva, te međuvari-janta koja se preporuča kao optimalna. Uz centre republike, makroregije i subregije, planirane su kategorije centara mezoregije, mikroregije (općinska središta) te zone (lokalna središta). Na području Južne Hrvatske uz Split, kao makroregionalni centar, trebaju se jače razvijati subregionalni centri Zadar, Dubrovnik, Ploče-Metković i Ši-benik. Splitska regija sa Šibenikom i Zadrom predviđena je kao najznačajnije razvoj-no žarište dalmatinskoga obalnog pojasa pa i zapadnobosanskoga i hercegovačkoga zaobalja. Na prometnom čvorištu Južne Hrvatske prema unutrašnjosti predviđen je razvoj Knina kao mezoregionalnoga centra koji može preuzeti i pomoćne funkcije za veće centre na obali. Za dalmatinsku makroregiju općenito, a tako i za područje današnje Šibensko-kninske županije predviđen je daljnji industrijski razvoj, uz nove kapacitete crne i raznobojne metalurgije, ali i razvoj tercijarnih djelatnosti – turizma, prometa te pratećih djelatnosti (PPSRH, 1974.).

Krajem ovoga razdoblja izrađen je i jedan prostorni plan posebne namjene – Plan područja rijeke Krke, Čikole i Krčića. Prema planu PPPPN Krka centri su klasificirani

355

S o

c i

o l

o g

i j

a i

p

r o

s t

o r


na sljedeći način: regionalni centar – Šibenik; regionalni podcentar – Drniš, Knin; historijski grad – Skradin; općinski podcentar – Kistanje, Oklaj; ruralna naselja u za-obalju – Prokljan, Nos Kalik, Rupe, Deranj, Škarica, Puljane (KPPD, knjiga 3, 1977.).

Lokalna razina

Na užem području današnje Šibensko-kninske županije počecima poslijeratnoga planiranja uređenja prostora može se smatrati izrada pojedinih regulacijskih planova i osnova. Potkraj Drugoga svjetskog rata Tehnički odjel ZAVNOH-a je od Royal Air Forcea zatražio zračni snimak područja Bilica u svrhu izrade Regulacijskoga plana Bilica. Na osnovi zračne snimke regulacijski plan (od kojega je jedan dio i izveden) izradili su Josip Seissel, Dragan Boltar i Mirko Miličić (Kranjčević, 2002.). Dragan Boltar autor je i prvoga poslijeratnog urbanističkog plana Šibenika – tada zvanoga direktivnim regulacijskim planom, iz 1947., koji je kasnije prerastao u generalni urbanistički plan dovršen 1954. Boltarov plan slovi kao pionirski iskorak u suvreme-nom urbanističkom planiranju (Šprljan, 1997.).

U prvome razdoblju za područje Drniša i Knina također su postojale regulacijske osnove: Knina iz 1947. – 1948. (Općina Knin, Osnova korištenja i zaštite prostora [OKIZP], 1993.) te užega centra Drniša iz 1955. (KPPD, knjiga 2, 1976.) (tablica 2./355 str.).

Za grad Knin Nacrt Generalnog urbanističkog plana usvojen je već 1956., uz ka-snije izmjene. Odluka koja zamjenjuje urbanistički plan za područje grada Knina donesena je 1968. Izgradnja grada Drniša usmjeravana je na temelju Odluke koja zamjenjuje urbanistički plan za grad Drniš i njegovo uže područje. Za područje općine Šibenik donesene su Odluke koje zamjenjuju regionalne prostorne planove obalnoga pojasa općine Šibenik u dva navrata, 1967. i 1971. Odluke koje zamjenjuju urbanističke planove donesene su za Tribunj i Primošten, a Generalni plan područja Primošten – Rogoznica, izrađen 1971., konačno je donesen 1973. Urbanistički plan usvojen je i za otok Prvić.

Provedbu planova osiguravale su općinske službe izradom urbanističkih uvjeta iz-gradnje na temelju provedbenih planova te izdavanjem građevinskih dozvola. Ulogu u provedbi imale su i inspekcijske službe. U Dalmaciji je izrada razvojnih i proved-benih planova koncentrirana uglavnom u gradskim naseljima jer je Zakon iz 1973. obvezao izradu urbanističkih planova za gradove ili veća naselja, a provedbenih za područja intenzivne izgradnje, naročito u obalnom pojasu (KPPD, knjiga 2, 1976.). Provedbeni planovi bili su tako u većem broju izrađeni za područje općine Šibenik (gradsko područje i turističke zone), dok su općine Knin i, posebno, Drniš zaosta-jale. Veliki dijelovi dalmatinskih općina (izuzev središnjih naselja u većini zagorskih općina) ostajali su nepokriveni planovima pa se izgradnja, često dosta intenzivna u blizini općinskih središta i neposrednom zaobalju regionalnih središta, odvijala bez planova. Smjernice za širenje naselja u okviru općinskih planova bile su jedini planski dokumenti seoskih naselja. Osim toga, nerazvijene općine, poput tadašnje općine Drniš, susretale su se i s materijalnim i kadrovskim poteškoćama u organiza-ciji urbanističkih službi (KPPD, knjiga 2, 1976.).

356

S o

c i

o l

o g

i j

a i

p

r o

s t

o r


Tablica 2. Prostorni planovi za područje današnje Šibensko-kninske županije izrađeni 1945. – 1975., po razinama

VRSTA I NAZIV PLANA /DONOŠENJE PLANA/REPUBLIČKA I (MAKRO) REGIONALNA RAZINAPP SR Hrvatske: godina 2000. (+ Planerski atlas) /1974./;

Program dugoročnoga razvoja i plan prostornoga uređenja Jadranskoga područja SRH, 1964.-1967. (Veliki Jadran); Koordinacioni RPP Gornjeg Jadrana, 1972.; Koncepcija i program razvoja Bukovice, RPP općina Benkovac-Knin-Obrovac, 1975.;

PPPPN - Plan Krke, Čikole i Krčića /1975.?/.

LOKALNA RAZINAOPĆINA DRNIŠProgram - idejna regulaciona osnova užega centra Drniša /1955./;

OKZ UP za grad Drniš i njegovo uže područje /SV 21/67/.

OPĆINA KNINKnin - detaljna regulaciona osnova, 1947.-1948.;

OKZ UP za područje grada Knina /SV 17/68/;

Nacrt GUP-a za grad Knin /24.05.1956./, izmj. i dop. Odluke o GUP-u /28.02.1958., 20.10.1958., 07.09.1959./;

Urbanistički program grada Knina /1973./.

OPĆINA ŠIBENIK

OKZ RPP obalnoga pojasa općine Šibenik /SV 08/67, 19/67, 16/68/; OKZ RPP obalnoga pojasa općine Šibenik /SV 01/71, 03/71, 12/71/;

Direktivni regulacijski plan Šibenika, 1947.; OKZ UP Primoštena /SV 12/70/;

GUP Šibenika /1954./; GP područja Primošten - Rogoznica /SV 08/71 (privremeno), 1973./;

OKZ UP Primoštena /SV 04/66/; UP otoka Prvića /SV 10/71/;

OKZ UP Tribunja /SV 16/67/;

Regulacijski plan Bilica, 1945.; PUP tur. zone Solaris, 1971.;PUP Draga - Plišac, 1974. /

donesen?/;Predio Draga, 1954. (provedbeni) /1954./;

PUP st. zona pod Solarisom /1972./;PUP uvala Jazine u Tijesnom /1975./;

DUP st. naselje Vidici /1968.?/; PUP Jurasi /SV 01/73/;PUP mjesto Zlarin, 1975. /

donesen?/;OKZ regionalni (urbanist.) plan ind. bazena Ražine (otpadne vode) /SV

04/70/;

PUP mikrorajona Šubićevac /SV

01/73/;PUP Šubićevac /SV 08/75/;

OKZ regulacioni plan (lokacija i uređenje gradskog groblja) /SV 10/70,

05/71/;DUP Šibenik - Srima /SV 01/73/;

PUP st. naselje Meterize, 1975.

/donesen?/;

DP Primoštena /SV 08/71/;PUP uvale Rastovac - Tijesno /SV

15/74/;PUP st. naselje Ražine, 1975. /

donesen?/.

Napomena 1: Kod vrste i naziva planova korištene su skraćenice: PPPPN – prostorni plan područja poseb-ne namjene, RPP – regionalni prostorni plan, GUP – generalni urbanistički plan, UP – urbanistički plan, GP – generalni plan, DP – detaljni plan, PUP – provedbeni urbanistički plan, DUP – detaljni urbanistički plan; OKZ – odluka koja zamjenjuje. Puni nazivi navođeni su ako skraćenica ne bi bila dovoljno jasna. Napomena 2: Nazivi planova odgovaraju nazivima u izvorima, a samo u pojedinim slučajevima su skraćeni radi preglednosti. Napomena 3: Unutar kosih crta (//), kada je to bilo moguće, navedeni su brojevi Službenoga vjesnika općine Drniš, Knin i Šibenik s odlukama o donošenju pojedinih planova. Ako nije bilo moguće sigurno utvrditi je li ili kada je službeno donesen određeni plan, nakon naziva navedena je godina izrade.

Izvor: prikupljena prostorno-planska dokumentacija; SV općine Drniš, Knin i Šibenik 1963. – 1973.; KPPD, knjiga 2, 1976.; Općina Knin, OKIZP, 1993.

357

S o

c i

o l

o g

i j

a i

p

r o

s t

o r


4.2. Razdoblje 1975.– 1992.

Republička i (makro)regionalna razina

Sredinom 1970-ih počele su pripreme na izradi Koordinacionog prostornog pla-na Dalmacije. U pripremnoj fazi Urbanistički zavod Dalmacije izradio je studije8 o metodologiji i organizaciji izrade KPPD te stanju urbanističkih službi i urbanističko-planske dokumentacije na području Dalmacije. Budući da su dokumentaciju izra-đivale različite institucije (3/4 Urbanistički institut SRH i UZ Dalmacije, a 1/4 druge planerske institucije), karakterizirala ju je neujednačenost s obzirom na metodološki pristup, sadržaj, razinu usklađenosti sa Zakonom iz 1973., pa i razvojne koncepcije, te je bilo potrebno uskladiti je za izradu KPPD. Ustanovljeno je da se mali dio po-stojećih razvojnih planova u potpunosti provodi. Zaključeno je i da se dotadašnje planiranje na prostoru Dalmacije više svodilo na izradu statičnih dokumenata – pro-jekcija nego na dinamično usmjeravanje budućega razvoja (KPPD, knjiga 3, 1977.).

Prostorni plan Zajednice općina Split, koji je izradio UZ Dalmacije sa suradnicima, usvojen je 1982. Sa startnom 1975., a ciljnom 2000. godinom, bio je to koordinacijski razvojni plan s ciljem usklađenja općinskih, subregionalnih i ostalih prostornih pla-nova na području Dalmacije i planskih koncepcija od zajedničkoga interesa. Obu-hvaćene su 22 općine na području Dalmacije, među njima i općine Drniš, Knin i Šibenik. Cijeli prostor obilježavale su vrlo intenzivne društveno-ekonomske i demo-grafske promjene, izraženi procesi industrijalizacije i urbanizacije s koncentracijom stanovništva u priobalnom pojasu, a istovremeno deagrarizacija i iseljavanje stanov-ništva iz unutrašnjosti i s otoka. Procesi transformacije naselja izazvali su probleme u prostoru i upozorili na potrebu planskoga usmjeravanja urbanizacije (Šimunović, 1982.).

Planom je predviđena veća disperzija stanovništva i razvitak manjih središnjih na-selja, uz usporavanje rasta broja stanovnika u obalnim središtima. Tako se među posebnim ciljevima dugoročnoga razvoja naglašava ostvarivanje policentričnoga su-stava industrijsko-urbane strukture, pri čemu je u prostorno-strukturnom modelu Dalmacija podijeljena na pet regionalnih cjelina – težišta razvoja: zadarsko, šiben-sko, splitsko, neretvansko i dubrovačko područje. Ističe se važnost povezivanja ra-zvojnih žarišta i bolje valorizacije geoprometnoga položaja ZO Split – u povezivanju s neposrednim i daljim zaleđem te jačanjem primorske okosnice razvoja države. U sustavu središnjih naselja Split je definiran kao makroregionalni centar; Zadar, Du-brovnik i Šibenik kao regionalni; Metković-Kardeljevo (današnje Ploče) kao subregi-onalni, te Knin kao mezoregionalni centar. Mikroregionalnu razinu imali su općinski

8 Skupština Zajednice općina Split 1975. je usvojila Program rada u oblasti planiranja pros-tornog uređenja na području Dalmacije. U prvoj fazi Programa rada izrađene su tri studije: Metoda i organizacija izrade, Snimak stanja urbanističkih službi i urbanističke dokument-acije na području Zajednice općina Split, te Vrednovanje i ocjena urbanističko-planske doku-mentacije na području Dalmacije (KPPD, knjiga 3, 1977.).

358

S o

c i

o l

o g

i j

a i

p

r o

s t

o r


centri, a najnižu razinu centri razvojnoga područja. Razrada i primjena ovoga Plana predviđena je prvenstveno kroz općinske prostorne planove (Šimunović, 1982.).

Drugi Prostorni plan SR Hrvatske usvojen je 1989., kratko prije osamostaljenja Re-publike Hrvatske. Dane su planske smjernice do 2000., s daljnjom razradom do 2015. Navodi se da je na konflikte u određenim područjima utjecala nepovezanost društveno-ekonomskoga i prostornoga planiranja, nepoštivanje postojećih prostor-nih planova i drugih zakonskih propisa, ali nerijetko i pristup korištenju prostora u planovima. Među ostalim, urbano bazirana industrijalizacija utjecala je na ne-ravnomjeran razvoj te brojne funkcionalne i ekološke konflikte u prostoru. Zaštita okoline bila je deklarativna, a u stvarnosti se često podlijegalo lokalnim i parcijalnim interesima.

Kao zadatak razvoja u prostoru navedeno je optimalno i racionalno korištenje pro-stora, uz jačanje policentričnoga sustava9. Planiranim okosnicama razvoja Hrvatske ostale su posavsko-podunavska, jadranska, okosnica Budimpešta – sjeverni Jadran te okosnica kroz Liku. Kao jedno od razvojnih težišta predviđeno je područje Splita, Šibenika, Zadra i Knina, čiji se razvitak treba temeljiti na industriji, turizmu i (manjim dijelom) poljoprivredi, uz značajnu ulogu u strategiji razvoja područja u zaobalju (Dalmatinska zagora, Lika, zapadna Bosna i Hercegovina)10. Uz Zagreb kao repu-blički centar, predviđeni su još Osijek, Rijeka i Split kao središta makroregija – s pratećim satelitskim naseljima. U sustavu središnjih naselja Šibenik je središte regije i jedan od glavnih polova razvoja unutar policentričnoga sustava, Knin je manje re-gionalno središte, a Drniš se ubraja među ostala središta općina.

U razdoblju 1975. – 1992. za prostor današnje Šibensko-kninske županije izrađe-na su i tri prostorna plana područja posebne namjene. Za Kornate je ovakav plan izrađen već 1978., međutim, proceduralno nije bio dovršen. NP “Kornati” službeno je proglašen 1980., a NP “Krka” 1985. godine. Za oba nacionalna parka Sabor SR Hrvatske usvojio je prostorne planove 1990.

Lokalna razina

U drugom razdoblju nastavljena je izrada razvojne i provedbene prostorno-plan-ske dokumentacije za područje općina Drniš, Knin i Šibenik (tablica 3.). Za sve tri

9 U odnosu na dotadašnje stanje u prostoru predviđeno je više kategorija (stupnjeva) središnjih naselja te povezani razvoj određenih središta unutar metropolitskih područja, gradskih regija, gradskih aglomeracija ili konurbacija – međusobno dijeleći funkcije koje odgovaraju pojedi-noj kategoriji središnjih naselja (Prostorni plan SR Hrvatske [PPSRH], NN 12/89).10 U sjevernoj i srednjoj Dalmaciji oblikovao se svojevrstan industrijski trokut Split-Zadar-Šibenik, s Kninom u unutrašnjosti. Drniš još uvijek ima obilježja tradicionalne gospodar-ske nerazvijenosti. S turističkoga aspekta šibenska regija nije dovoljno razvijena usprkos ve-likim potencijalima, a turistička ponuda je rascjepkana. Važnija središta su Murter, Vodice i Primošten; intenzivnije treba razvijati posebno otoke i sam grad Šibenik, te vrednovati nacion-alne parkove “Krka” i “Kornati” (PPSRH, NN 12/89).

359

S o

c i

o l

o g

i j

a i

p

r o

s t

o r


izrađeni su općinski prostorni planovi, ali je samo za općinu Drniš bio stvarno i na snazi, i to već od 1978. Za općine Knin i Šibenik planovi su izrađeni krajem 1980-ih godina, ali nisu stupili na snagu zbog problema s bespravnom gradnjom (Šibenik), odnosno prekida procedure usvajanja uslijed Domovinskoga rata (Knin) (Prostorni plan Šibensko-kninske županije [PPŠKŽ], Knjiga 1, 2002.).

Tablica 3. Prostorni planovi za područje današnje Šibensko-kninske županije izrađeni 1975. – 1992., po razinama

VRSTA I NAZIV PLANA /DONOŠENJE PLANA/REPUBLIČKA I (MAKRO)REGIONALNA RAZINAPP SR Hrvatske /NN 12/89/; NP Kornati - PPPPN, 1978. /proceduralno nedovršen/; PPPPN - NP Krka /NN 01/90/; PPPPN - NP Kornati /NN 02/90/;Projekt o zaštiti čovjekove okoline u Jadranskoj regiji Jugoslavije, 1978. - Jadran 3; PP ZO Split /1982./.

LOKALNA RAZINAOPĆINA DRNIŠPP općine Drniš /SV 12/78, 14/84, 11/88,15/88 i 01/90/;GUP grada Drniša /SV 17/86, 01/90/;

PUP novoga centra Drniša /SV 1983., SV 1989./;PUP dijela industrijske zone XI (Građa Solin) /SV 1989./;

PUP dijela skladišno prodajne zone IV (lokacija Mesoprometa) /SV 01/90/.

OPĆINA KNINPP općine Knin, 1989. /SV ?/;

GUP grada Knina /usvojen 1975., SV 21/85, 07/86, 10/87/;

PUP za područje ist. od zgrade bivše JŽ-9 u Kninu, 1977. /donesen?/;

PUP ist. uz bivšu cestu AVNOJ-a (Pejton) u Kninu, 1985. /donesen?/;

PUP centar II, 1986. /SV?/;

PUP naselja Drpina Glavica Knin /usvojen 1975.,

SV 21/85/;

PUP Municirije II /SV

16/86, 09/89/; proširenje PUP-a Municirije II, 1986. /

donesen?/;

PUP sport.-rekreativnog centra “Riva” - uređenje obale Krke u Kninu /SV 07/86/;

PUP sjev. od bivše ulice Boška Žurića u Kninu, 1985. /donesen?/;

PUP proširenja gradskog groblja, 1986. /donesen?/;

PUP novog srednjošk. centra u Kninu /SV 10/87/.

PUP Bulina strana, 1985. /donesen?/;PUP st. zajednica centar, 1978. /SV?/;

OPĆINA ŠIBENIKPP općine Šibenik, 1990. /nije donesen, Odluka o donošenju SV 07/85/;

GUP otoka Zlarina /SV 15/77/; GUP Tribunj - Vodice - Srima /SV 07/82, 22/83, 25/85, 14/89, 11/90, 16/90/;

UP područja otoka Murter - Pirovac /SV 02/79, 28/79, 20/81, 18/83, 8/89/;

GUP grada Šibenika /SV 14/88/;

UP područja Primošten - Rogoznica /SV 09/80, 18/83/;GUP naselja Skradin /SV 06/89 na usvajanju, proceduralno nedovršen/;

PUP Vidici /SV 08/78, 27/86, 11/87, 03/88/; PUP Baldekin I /SV 18/85/;PUP tur. rekreac. zone T3 R2 ŠB1 ŠB2 Slanica u Murteru /SV 22/88/;

PUP naselja Ražine /SV 04/79/;PUP marina Kremik /SV

18/85, 12/89/;PUP st. naselja Križ u Šibeniku /SV 03/89, 07/91, -/92/;

PUP tur. naselja Podvrške - Murter /SV 06/79/; PUP Škopinac /SV 23/85/;PUP dijela centra naselja Tijesno (C1 i J1) /SV 04/89/;

PUP st. zone SN1 - Gomik - Tijesno /SV 08/80/; PUP Baldekin III /SV 24/85/;PUP st. zona Stablinci - Račice /SV 04/89/;

Infrastruktura (PUMN) Tijesno /SV 12/81/;PUP ind. zone Vodice /SV

10/86/;PUP gradskog kupališta i vikend naselja Jadrija /SV 06/89/;

PUP Šubićevac - izmj. i dop. /SV 20/81, 02/83/;PUP T6 Plitka Vala - Betina /SV 27/86/;

PUP naselja Skradin /SV 06/89/;

360

S o

c i

o l

o g

i j

a i

p

r o

s t

o r


PUP Smričnjak /SV 24/81/; PUP st. naselja Meterize /SV

28/86, 14/90, 04/92/;PUP parka “Maksim Gorki” u Šibeniku /SV 09/89/;

PUP Bristine - Betina /SV 09/82/;PUP tur. zone T1 i T2 - Pirovac /SV 30/86, 15/88,

16/90/;

PUP tur. Zone Punta - Vodice /SV 09/89/;

PUP Dočine - Vodice /SV 15/82/;PUP tur. zone T2 i T3 Lovišća Jezera /SV 08/87,

15/87/;PUP Križine Tribunj /SV 09/89/;

PUMN Grebaštica - Šparadići - izmj. i dop. /SV 24/82/;

PUP centar Vodice /1988.?/;PUP st. naselja Bosanski Dolac /SV 09/89/;

PUP autokamp Jasenovo /SV 14/83/;PUP st. zone (Vs18) Mličevac /SV 03/88, 02/90/;

PUP naselja Platić Zatoglav /SV 09/89/;

PUMN Murter - Hramina /SV 18/83/;PUP st. zone Blata - Pudarice - Vodice /SV 03/88/;

PUP tur. naselja Solaris /SV

11/89/;PUP dijela naselja Primošten (Zdravstvena stanica) /SV 18/83/;

PUP st. zone Stanine (Vs14) Vodice /SV 03/88/;

DPU prostora Skradinski buk /SV 01/90/;

PUP naut. centra Jezera /SV 22/83/;PUP obalnog pojasa Srima SR 11 i SC 3 /SV 03/88/;

PUP kupališno-rekreac. zone Vodice /SV 01/90/;

PUP naut. centra Vodice /SV 22/83/;PUP centralnog dijela naselja Betina (C1, C2 i B2) /SV 03/88/;

PUP servisno-komercijalne zone Podsolarsko /SV 03/90/;

PUP NC o. Žut /SV 25/83/;PUP srednjošk. centra u Šibeniku /SV 06/88/;

PUP tur. naselja “Medine” - Rogoznica /SV 05/90/;

PUP otoka Obonjan /SV 08/84/;PUP pekare i distributivnog centra Ražine /SV 08/88/;

PUP naut. centra Tribunj /SV

11/90/;

PUP Brodarica /SV 19/84/;PUP lučko-pretovarne zone Šibenik /SV 12/88/;

PUP naut. centra Kaprije /SV

16/90/;

PUP prometnica naselja Srima /SV 12/84/;PUP tur. zone Rastovac T5 u Tijesnom /SV 13/88/;

PUP područja Bilo-strane /SV

16/90/;

PUP pov. jezgre Šibenika (prethodni radovi i program izrade, I. faza) /SV 24/84, 15/88/;

PUP st.-rekreac. zone Šubićevac /SV 14/88, 03/91/;

PUP dijela st. zone Mažurica /SV 17/90, 10/91, 03/92/;

PUP starog dijela naselja Primošten /SV 06/85/;

PUP st. zone Vs20 i dijela tur. zona Vt3 i Vt4 u Vodicama (V. Gortan) /SV

14/88/;

PUP tur. rekreac. zone Jazine - Prisliga u Tisnom /SV 03/91/;

PUP Lozica /SV 09/85/;PUP dijela centra Pirovca C3 /SV 14/88/;

PUP uvale Luka u Tisnom /SV 03/91/.

PUP Kopača /SV 09/85/;PUP tur. naselja “Marina Lučica” - Primošten /SV

14/88/;

PUP Rogoznica /SV 09/85/;PUP tur. zone Kosirina T7 /SV 17/88/;

Napomena 1: Kod vrste i naziva planova korištene su skraćenice: PPPPN – prostorni plan područja poseb-ne namjene, GUP – generalni urbanistički plan, UP – urbanistički plan, PUP – provedbeni urbanistički plan, DPU – detaljni plan uređenja, PUMN – plan uređenja manjega naselja. Puni nazivi navođeni su ako skraćenica ne bi bila dovoljno jasna. Napomena 2 i 3: kao za tablicu 2.

Izvor: prikupljena prostorno-planska dokumentacija; Općina Knin, OKIZP,1993.; Općina Šibenik, OKIZP,1993.; PMZUS, IOS Grada Šibenika, SV Županije Šibenske 04 od 1995.; IOS i PMZUS Grada Knina, SV Šibensko-kninske županije 02 od 1998.; IOS i PMZUS Šibensko-kninske županije, SV Šibensko-knin-ske županije 03 od 1999.

Prognoze i planirani sadržaji u Prostornom planu općine Drniš odnosili su se na razdoblje do 2000. Planom je bio određen policentrični razvoj na prostoru općine, jačanjem lokalnih središta. Međutim, intenzitet njihova razvoja nije pratio intenzitet razvoja Drniša kao općinskoga središta. Razlozi tomu nalaze se u inertnosti dislo-ciranja djelatnosti iz općinskoga u ostala središta, nedostatku stručne snage i slaboj infrastrukturnoj opremljenosti (komunalnoj i društvenoj) lokalnih središta (Izvješće

361

S o

c i

o l

o g

i j

a i

p

r o

s t

o r


o stanju u prostoru [IOS] i Program mjera za unapređenje stanja u prostoru [PMZUS] Grada Drniša, SV 01/00). Ukupan dugoročni razvoj Plan je temeljio na razvoju po-ljoprivredne proizvodnje, industrijskih grana komplementarnih razvoju jadranskoga područja te razvoju turizma kao dotad nerazvijene grane. Ovaj dokument je, osim na području općinskoga središta Drniša, zamjenjivao sve druge prostorno-planske do-kumente. Krajem 1980-ih pristupilo se izradi izmjena i dopuna Plana, no procedura njihova usvajanja zaustavljena je početkom rata (IOS i PMZUS, Županijska skupština, SV 04/96, 03/99). Prema planiranim izmjenama i dopunama bila su određena tri glavna područja s gravitacijskim utjecajima središnjih naselja: Drniša (kao manjega nadlokalnog središta) te Unešića i Oklaja kao lokalnih središta. Manja lokalna sre-dišta su Siverić, Širitovci i Gradac u području Drniša (Općina Drniš, OKIZP: grafički prilozi, 1993., prema PP općine Drniš – izvod: karta sustava naselja). Za grad Drniš od 1986. godine na snazi je bio Generalni urbanistički plan, kao i nekoliko proved-benih urbanističkih planova.

Prostorni plan općine Knin izrađen je 1989. i vrijedan je dokument s prikazom stanja u prostoru i planskih postavki, iako je procedura usvajanja poremećena početkom rata. Područje općine u planu se promatra kroz središnji razvijeniji dio (grad Knin i naselja koja gravitiraju Krki i njezinim pritocima) i nerazvijeniji dio koji obuhvaća Bukovicu na zapadu i Podinarje na istoku. Društveno-ekonomski razvoj nakon Dru-goga svjetskog rata kanalizirali su procesi industrijalizacije, deagrarizacije i derurali-zacije, ali i problemi emigracije i smanjenja broja stanovnika općine. Došlo je do za-puštanja poljoprivrednoga zemljišta, izgradnje uz prometnice, prenamjene plodnih površina u građevinsko zemljište i bespravne izgradnje, posebno u samom Kninu, Kistanjama i prigradskim naseljima. Do izražaja su došle dnevne migracije stanov-ništva u radne centre: Knin i veća priobalna središta (Prostorni plan općine Knin [PPOK], 1989.). Osnovu daljnjega razvoja prema planu čine prirodni resursi; razvoj postojećih gospodarskih struktura, poljoprivredne proizvodnje i industrijskih grana komplementarnih jadranskom području, uz bolje korištenje povoljnoga prometno-geografskog položaja – “Kninskih vrata” ili “Vrata Dalmacije”11. Planiran je i policen-trični sustav središnjih naselja i razvoj urbanih funkcija radi demografske stabilizacije i ravnomjernijega razvitka područja općine: subregionalno općinsko središte (Knin), važnije lokalno središte (Kistanje), lokalna središta (Zvjerinac i Strmica u Kosovom Polju i području oko Butišnice, Kijevo u Vrličko-cetinskoj krajini, Ervenik i Đevrske na vapnenačkoj zaravni) i pomoćna središnja naselja (Plavno, Golubić, Orlić, Radu-čić, Pađene, Polača, Žagrović i Biovičino Selo; po potrebi i dr.) (PPOK, 1989.).

Za grad Knin izrađen je Generalni urbanistički plan 1975. godine, kao i niz pro-vedbenih urbanističkih planova u ovom razdoblju (tablica 3.). Međutim, ni za jedno drugo naselje u općini nisu izrađeni urbanistički planovi. Politika razvoja je u sva-kom pogledu favorizirala grad Knin, što je vidljivo u planskim dokumentima; što je rezultiralo neravnomjernim razvojem područja općine (Općina Knin, OKIZP, 1993.).

11 Ekonomski razvoj trebao bi se zasnivati na dvojnim domaćinstvima (uglavnom kombinaci-jom industrije i poljoprivrede ili usluga i poljoprivrede), malim proizvodnim pogonima, većim gospodarskim organizacijama, ali i individualnim poduzetnicima (PPOK, 1989.).

362

S o

c i

o l

o g

i j

a i

p

r o

s t

o r


Od 1983. (SV 23/83) godine na snazi je bila i Odluka o građevinskom području za područje Općine Knin.

Područje općine Šibenik bilo je relativno dobro pokriveno prostorno-planskom do-kumentacijom, no bez jedinstvenoga općinskog plana. Na snazi je bio niz odluka o građevinskim područjima koje su ga donekle zamijenile. I bez obzira na pokri-venost prostora GUP-ovima i UP-ovima (Zlarin, Murter-Pirovac, Primošten-Rogo-znica, Tribunj-Vodice-Srima) te velikim brojem provedbenih planova – njih čak 68 izrađeno je i doneseno za područje općine Šibenik u drugom razdoblju (tablica 3.), atraktivnost područja uz neadekvatnu zakonsku regulativu u sprječavanju bespravne izgradnje rezultirala je izgradnjom 6 000 – 7 000 takvih objekata do početka 1990-ih, uz značajnu devastaciju prostora. Širok zaštitni obalni pojas utvrđen je prema važećem Zakonu s ciljem zaštite prostora od neplanske gradnje; no kako su iz njega bila izuzeta gotovo sva građevinska područja, to je omogućilo stihijsku izgradnju u građevinskim zonama koje nisu bile dodatno zaštićene niti regulirane provedbenim planovima (Općina Šibenik, OKIZP, 1993.). Treba napomenuti da je Šibenik tek 1988. među zadnjima u Hrvatskoj izradio GUP, nakon priprema koje su s prekidima trajale gotovo dva desetljeća. Gotovo trideset godina planeri su pokušavali riješiti krizu prostornoga širenja grada, no njihovi argumenti i rješenja padali su u vodu suočeni s dominantnim industrijskim razvojnim konceptom (Poljičak, 1995.).

Prostorni plan općine Šibenik (prijedlog) izrađen je krajem 1980-ih godina, i premda nije usvojen, značajan je dokument i osnova za daljnje razvojne koncepcije ovoga područja. Općina Šibenik ubrajala se među razvijene južnohrvatske općine. Među-tim, Šibenik kao regionalno središte uslijed svoje specijaliziranosti na aluminijsku industriju i zaostajanja za regionalnim tokovima i potrebama, polagano je gubio na značenju. Knin i Drniš kao središta općina sve više su se usmjeravali prema drugim južnohrvatskim središtima. Prostorni razvoj općine obilježavala je i naglašena emi-gracija iz zagorskoga dijela te s otoka prema obalnim središtima, u općini i izvan nje (Prostorni plan općine Šibenik [PPOŠ], 1990.). Koncepcija razvoja u prostoru temeljila se na težištima razvoja s pet prostornih cjelina i središtima: Šibenik (uže područje), Tijesno (danas Tisno), Vodice, Skradin i Primošten12. U skladu s kompara-tivnim prednostima u priobalnom pojasu te na otocima, predviđene su poljoprivred-ne, ribolovne, turističke i dr. uslužne djelatnosti; u zagorskom dijelu poljoprivreda i mala privreda, a u okviru širega područja grada Šibenika industrija, promet, trgovina te usluge. Murter, Pirovac (Tijesno); Zaton, Čista Mala (Vodice); Bribir (Skradin); Lozovac, Perković-Sitno Donje (Šibenik) i Rogoznica (u području Primoštena) pred-viđeni su kao pomoćna središnja naselja u pojedinim težištima razvoja. Kao naselja s pojedinačnim uslužnim funkcijama na otocima predviđeni su Betina, Jezera, Zlarin, Prvić Luka, Prvić Šepurine, Kaprije i Žirje, a u Zagori Široke, Bratiškovci te druga, po potrebi. Na ovaj način željelo se utjecati na ravnomjernu prostorno-funkcional-

12 Po obilježjima podjele rada težišta razvoja podijeljena su na ona u kojima je prevladavala turističko-poljoprivredna komponenta razvoja (Tijesno, Vodice i Primošten), ono u kojem je prevladavala industrijska komponenta (Šibenik), te ono u kojem je prevladavala poljoprivreda (Skradin) (PPOŠ, 1990.).

363

S o

c i

o l

o g

i j

a i

p

r o

s t

o r


nu organizaciju i uspostavljanje razvojne ravnoteže te tako stabilizirati demografski razvoj (PPOŠ, 1990.).

4.3 Razdoblje 1992. – 2012.

Državna i regionalna razina

Strategija prostornog uređenja Republike Hrvatske temeljni je dokument Države za usmjeravanje razvoja u prostoru (Zakon o prostornom uređenju i gradnji, NN 76/07). Izrađena je 1997. godine. Prema Strategiji stanje okoliša prije 1991. bilo je na granici zadovoljavajućega uz lokalne pojave težega ugrožavanja prostora. Dotadašnji razvoj u prostoru, vidljiv i na području Šibensko-kninske županije, obilježen je velikim regionalnim razlikama, neiskorištenošću resursa, neprimjerenom prometno-razvoj-nom (posavski koridor potpuno prometno definiran i izgrađen, a pravci S-J tehnički i funkcionalno nedostatni) i gospodarskom orijentacijom (često jednofunkcionalna), izrazitim useljavanjem u gradove i zapuštanjem ruralnih prostora, te prostora uz državnu granicu. Nadalje, prisutne su pojave neracionalnoga korištenja prostora i zauzimanja velikih površina za gradnju širenjem naselja i industrijskih zona na kva-litetnim poljoprivrednim površinama, kao i nekvalitetnom i masovnom gradnjom na obali mora (u velikom dijelu bespravnom). Ograničavajući faktor postale su velike društveno-ekonomske promjene u razdoblju tranzicije, ratne posljedice, negativna demografska kretanja, tehnološko zaostajanje infrastrukturnih i gospodarskih susta-va, itd.

Glavni prostorno-razvojni ciljevi odnose se na održiv, uravnotežen i policentričan ra-zvoj (osobito funkcionalnim jačanjem srednjih i manjih gradova i lokalnih središta,13 te usporavanjem rasta velikih gradova) uz unaprjeđenje infrastrukturne opremljeno-sti; zatim povećanje kvalitete prostora i okoliša; a među opće ciljeve sada se ubraja i europska integracija. Prema Strategiji sustav središnjih naselja – razvojnih žarišta treba činiti mreža s oko 650 – 750 gradova i važnijih naselja u urbaniziranom i rural-nom području. Osim postojeće veze istok – zapad, treba osnažiti pravce sjeveroza-pad – jugoistok i sjever – jug, te podravski koridor.

Program prostornog uređenja Republike Hrvatske [PPURH] utvrđuje mjere i aktivno-sti za provođenje Strategije, i određuje temeljne kriterije prostornoga uređenja na svim razinama. Projekcije su napravljene do 2015. godine, s prioritetima do 2005. Prioriteti za ostvarivanje zadaća prostornoga uređenja prepoznatljivi su u grafičkim prilozima.14 Na području Šibensko-kninske županije Šibenik se promatra kao veće regionalno i veće razvojno središte, Knin kao regionalno (i srednje razvojno) sredi-

13 Ocjenjuje se nerealnim poticati razvoj i obnovu svih naselja, već se smatra potrebnim izdvojiti prioritetna lokalna središta u kojima će se stvoriti nužan stupanj funkcionalne oprem-ljenosti i koncentracije stanovništva (SPURH, 1997.). 14 Predviđa se i izrada Prostornoga plana područja hrvatskoga Jadrana (u kategoriji PPPPO) na kojem bi se temeljilo integralno upravljanje obalnim područjem (PPURH, 1999.).

364

S o

c i

o l

o g

i j

a i

p

r o

s t

o r


šte, Vodice su se istaknule kao manje regionalno središte (manje razvojno središte slabije razvijenosti), dok su Drniš, Skradin i Murter područna središta (mala razvojna središta). Sva ostala općinska središta su lokalna središta (inicijalna razvojna sredi-šta) (PPURH, 1999.). Uočljivo je da je ovakav sustav središnjih naselja posljedica novih odnosa u prostoru te nove upravno-teritorijalne organizacije s većim brojem općina i gradova kao jedinica lokalne samouprave, u odnosu na nekadašnje tri ve-like općine i njihova središta.

Zavod za prostorno uređenje (prvotno Šibenske županije), odgovoran za izradu pro-stornoga plana Županije, osnovan je 1995. godine. Kako je postojao problem formi-ranja nove stručne ekipe koja bi se sustavno bavila izazovima prostornoga planiranja ovoga područja, kao suradnik pri izradi županijskoga prostornog plana odabrana je privatna tvrtka (Lučev, 2001.).

Prostorni plan Šibensko-kninske županije dovršen je 2002., uz kasnije izmjene i dopune. Njime su razrađena načela i ciljevi prostornoga uređenja te organizacija, zaštita, korištenje i namjena prostora (PPŠKŽ, Knjiga 2, 2007.). U skladu s obilježji-ma prostora te već postojećim funkcionalno-gravitacijskim obilježjima, Županija se u planu dijeli na veće prostorno-funkcionalne cjeline (ujedno i razvojna područja): Primorje i kontinentalno područje (Zagora). Primorje uključuje prostor bivše općine Šibenik – obalno i otočno područje te zaobalni poljoprivredni prostor, dok konti-nentalno područje uključuje drnišku Zagoru (bivša općina Drniš) i kninsku Zagoru (bivša općina Knin). Naglašava se da je razvoj bivših općina bio izrazito monocen-tričan, s dominacijom općinskih središta u kojima su bili koncentrirani stanovništvo i radna mjesta. Samo na prostoru općine Šibenik ovaj je proces bio nešto manje izražen zbog razvoja obalnih naselja pod utjecajem turizma (PPŠKŽ, Knjiga 1, 2002.). Suvremeni ustroj gradova i općina te njihova središta uglavnom odgovaraju središ-njim naseljima utvrđenima u sustavu naselja ranije dokumentacije. Zaključeno je da se prostorno-planskom dokumentacijom često udovoljavalo želja-ma različitih subjekata u prostoru neracionalnim zauzimanjem prostora za građevin-ska područja; područja utvrđivana za gradnju i razvoj naselja (prvenstveno stano-vanja) u depopulacijskim, nerazvijenim područjima Županije uglavnom su ostajala neizgrađena osim uz postojeću infrastrukturu (prometnicu). S druge strane, bez obzira na relativno velika planirana građevinska područja na obalnom području, nije posvećena dovoljna pažnja nadzoru gradnje i zaštiti prostora. Nije se sustavno provodilo uređenje građevinskoga zemljišta (od detaljnih planova pa do opremanja komunalnom infrastrukturom) pa je nastala uglavnom neplanska izgradnja (uz zna-tan dio bespravne izgradnje), koja nije bila prilagođena tradicijskim vrijednostima područja. U primorskom dijelu Županije područja za gradnju i razvoj naselja tako su uglavnom zauzeta građevinama povremenoga stanovanja15 (PPŠKŽ, Knjiga 1, 2002.).

S obzirom na izrazitu razvojnu neravnotežu, u ciljevima prostornoga razvoja po-novno se ističe potreba jačanja policentričnoga sustava naselja; bolje infrastrukturne

15 Opačić (2009.) analizira razvojnu dinamiku i prostorni raspored vikendaštva u priobalnom dijelu Hrvatske nakon Drugoga svjetskog rata.

365

S o

c i

o l

o g

i j

a i

p

r o

s t

o r


opremljenosti; potpunijega korištenja geoprometnog položaja, postojećih gospodar-skih kapaciteta i ostalih proizvodnih potencijala te posebno razvoja turizma i njemu komplementarnih djelatnosti. Vezano za područja s ograničenjima u razvoju koja su definirana Strategijom PU RH, predložene su mjere za tipove prisutne u Županiji (u velikoj mjeri se preklapaju): područja uz državnu granicu, brdsko-gorska, ratom zahvaćena područja, ruralna područja i otoci (PPŠKŽ, Knjiga 1, 2002.).

Do 2015. Planom se predviđa razvoj sustava središnjih naselja sa Šibenikom kao većim regionalnim središtem. Regionalna središta su Knin, Drniš i Vodice, a Skradin, Pirovac, Tisno, Murter, Primošten, Rogoznica, Tribunj, Oklaj, Gradac, Unešić, Bisku-pija, Civljane, Ervenik, Kijevo i Kistanje su lokalna središta. Naselja Bilice, Brodari-ca, Dubrava (kod Šibenika), Vrpolje, Lozovac, Zaton, Perković, Piramatovci, Čista Velika, Široke, Drinovci, Pakovo Selo, Siverić, Strmica i Đevrske su manja lokalna središta – pomoćna središnja naselja. Primjećuje se da su u odnosu na Strategiju i Program prostornoga uređenja RH prisutna odstupanja u sustavu središnjih naselja; s obzirom na težnju policentričnom razvoju te njihovu dosadašnju ulogu u prostoru, i Drniš i Vodice u sustavu središnjih naselja kategorizirani su kao regionalna središta.

U obuhvatu Šibensko-kninske županije nalaze se nacionalni parkovi “Krka” i “Kor-nati” te vrlo malim dijelom parkovi prirode “Velebit” i “Vransko jezero”. U razdoblju nakon 1992. godine donesen je novi prostorni plan za NP “Kornate” (2003.) i prvi prostorni plan za PP “Vransko jezero” (2012.). U slučaju NP “Krka” još uvijek je na snazi plan iz 1990., a u tijeku je izrada novoga. U izradi je i prvi prostorni plan PP “Velebit”.

Lokalna razina

Urbanistički institut Hrvatske izradio je 1993. Osnovu korištenja i zaštite prostora za svaku od bivših općina: Drniš, Knin i Šibenik16. Osnove su analitički dokumenti koji sadrže vrijedan prikaz dotadašnje prostorno-planske dokumentacije17, stanja razore-nosti ovih područja, kao i ocjenu mogućnosti prostornoga razvoja te smjernice za korištenje i zaštitu prostora općina. S obzirom na izmijenjenu upravno-teritorijalnu organizaciju Republike Hrvatske od 1992. te Zakon o PU iz 1994. koji navodi obvezu izrade prostornih planova jedinica lokalne samouprave, u ovome razdoblju izrađu-ju se planovi općina i gradova, kao i planovi niže razine (tablica 4.). Neposredno nakon Domovinskoga rata donesene su izmjene i dopune PP (bivše) općine Drniš za područje Grada Drniša te općina Promina, Ružić i Unešić, dok su za područja bivših općina Šibenik i Knin na snazi i dalje bile odluke o građevinskim područjima, donošene od 1983.

16 1992. godine donesena je Uredba o prostornom uređenju u ratom zahvaćenim područjima Republike Hrvatske (NN 44/92, NN 77/92).17 Na dostupnost prostorno-planske dokumentacije utjecala su ratna zbivanja na području ovih općina.

366

S o

c i

o l

o g

i j

a i

p

r o

s t

o r


Tablica 4.Prostorni planovi za područje današnje Šibensko-kninske županije izrađeni 1992. – 2012., po razinama

VRSTA I NAZIV PLANA /DONOŠENJE PLANA/DRŽAVNA I REGIONALNA RAZINAStrategija prostornog uređenja RH /1997./; Program prostornog uređenja RH /NN 50/99/;PP NP “Kornati” /NN 118/03/; PP PP “Vransko jezero” /NN 58/12/;PP Šibensko-kninske županije /SV 11/02, 10/05, 03/06, 05/08, 06/12, 09/12/. LOKALNA RAZINAOsnova zaštite i korištenja prostora (bivše) općine Drniš, 1993. /ne donosi se/;

GRAD DRNIŠ

PP općine Drniš, Izmj. i dop. za područje Grada Drniša /SV 12/97/; PPU Grada Drniša /SV 01/00, 07/06, 02/08, 08/12/;GPU grada Drniša /SV 03/97/;

DPU dijela zone V-B, Drniš-Balek /SV 03/97/;

DPU groblja Sveti Ivan - Badanj /SV 12/02, 07/08/;

UPU gosp. zone Radonić /SV 14/09, 14/10, 02/11/;

UPU grada Drniša /SV 12/02, 11/06, 06/09, 16/09/;

DPU st. zone Kalun u Drnišu /SV 06/09, 16/09/;

UPU gosp. zone Brištane /SV 01/12/;

O. PROMINA PP općine Drniš, Izmj. i dop. za područje Općine Promina /SV 03/98, 18/98/; PPU Općine Promina /SV 05/09/;

O. RUŽIĆ PPU Općine Ružić /SV 04/04, 07/12/;

O. UNEŠIĆ PP općine Drniš, Izmj. i dop. za područje Općine Unešić /SV 12/97/; PPU Općine Unešić /SV 10/07/.

Osnova zaštite i korištenja prostora (bivše) općine Knin, 1993. /ne donosi se/;

GRAD KNIN

PPU Grada Knina /SV 05/03, 05/12/;GUP grada Knina /SV 11/99, 05/05, 10/11/;

DPU “Novo naselje” - Golubić /SV 03/03,

05/06/;

DPU prostora ist. od gosp. zone “Lužine” u Kninu /SV 11/08/;

UPU “Kod Doma u Vrpolju” /SV 13/09/;

DPU “Novi centar” u Kninu /SV 09/07, 03/09/;

DPU gradskog groblja u Kninu /SV 11/08/;

UPU “Drpina Glavica”, mješovita namjena /SV 01/10/;

DPU sjev. gosp. zone (I3) - ist. dio /SV

09/07/;UPU “Više Sv. Jakova” /SV 13/09/;

UPU neizgrađeni dio gosp. zone “Lužine” I1(Preparandija) /SV 01/10/;

O. BISKUPIJA PPU Općine Biskupija /SV 02/06, 04/09, 11/09/;O. CIVLJANE PPU Općine Civljane /SV 19/06/;

O. ERVENIK PPU Općine Ervenik /SV 10/07; 09/11/;UPU poduzetničke zone Pađene u Općini Ervenik /SV 07/12/;

O. KIJEVO PPU Općine Kijevo /SV 13/05/;

O. KISTANJE PPU Općine Kistanje /SV 03/06/;DPU “Kistanje-centar” naselja Kistanje /SV 21/01/.

Osnova zaštite i korištenja prostora (bivše) općine Šibenik, 1993. /ne donosi se/;

GRAD ŠIBENIK

PPU Grada Šibenika /SV 03/03, 09/03, 10/04, 11/07, SG 05/12/;GUP grada Šibenika - Autentično tumačenje; Izmj. i dop. /SV 03/96; 08/99, 01/01, 05/02, 05/06, SG 06/08/;PUP lučko-pretovarne zone Šibenik - izmj. i dop. /SV 02/95, SG 01/08/;

DPU Šubićevac - Jamnjak /SV 16/06/;

DPU sport. luke Pekovac /SG 09/08/;

PUP Baldekin I - izmj. i dop. /SV 03/96/;DPU zone IV/3.2. - luka naut. turizma Kuline - Mandalina /SV 13/07/;

DPU luke naut. turizma i sport. luke Vrnaža u Šibeniku /SG 10/08/;

Autent. tumačenje izmj. i dop. PUP-a st. i rekreac. zone Šubićevac /SV 09/98/;

UPU gosp. zone Jelovače u Zatonu /SV 17/07/;

UPU Zlarina /SG 02/09/;

DPU gosp. zone II/4.3. Ražine Gornje /SV 06/03, 04/07/;

UPU gosp. zone Mrdakovica u Zatonu /SV 17/07/;

UPU sport.-rekreac.zone i luke naut. turizma Dobri Dolac -Zaton /SG 02/09/;

UPU gosp. zone “Podi” /SV 09/04, SG 01/08/;

PUP st.-rekreac. zone Šubićevac - izmj. i dop. /SG 02/08/;

UPU Most - Šibenik /SG 09/10/;

PUP st. naselja Meterize - izmj. i dop. /SV 05/06, SG 08/08/;

DPU zone mješovite namjene pretežito poslovne II/2.8.Njivice /SG 02/08, SG 08/10/;

DPU Šubićevac - ex Poliplast /SV 16/06, 03/07, SG 07/08, stavljanje van snage 10/11/;

UPU naselja Brodarica /SG 08/08, 08/12/;

367

S o

c i

o l

o g

i j

a i

p

r o

s t

o r


GRAD SKRADIN

PPU Grada Skradina /SV 06/01, 06/04 06/08/;

UPU grada Skradina /SV 16/02, 04/03/; UPU zone mješovite namjene “Kosa” Ićevo /SV 14/06/;

DPU prost. jedinica 11 i 12 (pristanišno-rekreac. zona) u Skradinu /SV 01/08/;

GRAD VODICE

PPU Grada Vodica /SV 13/97, 15/02, 07/07/; PPU Grada Vodica /SV 14/06, 11/07/;

PUP st. zone Blata - Pudarice - izmj. i dop. /SV 02/96/;

UPU ind. zone Čista u Gradu Vodice /SV 02/08/;

DPU groblja Srima /SV 04/11/;

PUP tur. zone Punta - Vodice - izmj. i dop. /SV 08/03/;

UPU naselja Vodice i Srima /SV 10/08, 12/09/;

O. BILICEPPU Općine Bilice /SV 09/06, 01/10/;

DPU - zona središnjih sadržaja Bilica /SV 07/08, 01/09, 11/10/;

UPU - Uvale Stubalj /SV 04/09, 14/10, 01/11/;

UPU Stubalj I /SV 04/10/;

O. MURTER - K. PPU Općine Murter /SV 02/04, 03/04, 13/04, 11/05, 04/06, 04/07, 12/08, 05/11/;

O. PIROVAC

PPU Općine Pirovac /SV 20/06, 09/09/;

PUP tur. zone T1 i T2 - Pirovac - izmj. i dop. /SV 16/98/;

PUP dijela centra Pirovca C3 - izmj. i dop.; stavljanje van snage /SV 15/02; 02/11/;

UPU luke naut. turizma - marina Pirovac /SV 02/11/;

O. PRIMOŠTEN

PPU Općine Primošten /SV 13/05, 10/08, 05/11, 10/11/;

UPU ugostit.-tur. zone Marina Lučica /SV 08/10/;

UPU naselja Bilo /SV 13/10/;

UPU luke naut. turizma marine Kremik /SV 09/11/;

UPU sport. rekreac. zone Kremik R1 /SV 12/10/;

UPU Primošten Burnji “Šarićevi” /SV 17/10/;

UPU zone “Uz vojske” /SV 10/11/;

UPU ugostit.-tur. zone Aurora - zona T2 - tur. naselje /SV 13/10/;

UPU tur. zone Raduča /SV 08/11/;

O. ROGOZNICAPPU Općine Rogoznica /SV 05/09, 01/10, 03/10, 06/10, 06/11, 09/12/;

DPU tur. zone Gornji Muli - Rogoznica /SV 22/01/;

UPU 6 - Poslovna zona “Kruščica” /SV 03/12/

O. TISNO

PPU Općine Tisno /SV 01/07, 14/09/;

DPU mjesne lučice Betina /SV 15/01/; UPU tur. ugostit. zone Mišji Vrh /SV 14/10/;

UPU tur.-ugostit. zone Prisliga - Jazine /SV 06/11/;

DPU luke naut. turizma u uvali Luka - Tisno /SV 12/07/;

UPU zona luke posebne namjene - marina s brodogradilištem /SV 16/10/;

UPU obalno područje naselja Betina – Pačipolje /SV 11/11/;

UPU (UPU-17) ugostit.-tur. zone Rastovac u Tisnom /SV 14/10/;

UPU kampa Modrave (uvala Lučica) /SV 16/10, 04/11/;

UPU sjev. dio naselja Jezera /SV 11/11/;

O. TRIBUNJPPU Grada Vodica /SV 14/06, 03/11/;UPU naselja Tribunj /SV 03/11, 07/11/.

Napomena 1: Kod vrste i naziva planova korištene su skraćenice: PPU – prostorni plan uređenja, GUP – generalni urbanistički plan, GPU – generalni plan uređenja, UPU – urbanistički plan uređenja, PUP – provedbeni urbanistički plan, DPU – detaljni plan uređenja. Puni nazivi navođeni su ako skraćenica ne bi bila dovoljno jasna. Napomena 2: kao za tablicu 2. Napomena 3: Unutar kosih crta (//), kada je to bilo moguće, navedeni su brojevi Službenoga vjesnika op-ćine Drniš, Knin i Šibenik, tj. Službenog vjesnika Županije Šibenske (od 1994.) te naposljetku Službenoga vjesnika Šibensko-kninske županije (od 1997.) s odlukama o donošenju pojedinih planova. Od 2008. za Grad Šibenik odluke se objavljuju u Službenom glasniku Grada Šibenika (SG).

Izvor: prikupljena prostorno-planska dokumentacija; IOS i PMZUS Šibensko-kninske županije, SV Šiben-sko-kninske županije 03 od 1999., 02 od 2007.; SV Šibensko-kninske županije 2007. – 2012.; SG Grada Šibenika 2008. – 2012.; Grad Šibenik, Prostorni planovi na snazi.

Prvi prostorni planovi uređenja nove generacije doneseni su za Grad Vodice (1997.) te Grad Drniš (2000.), a uslijedile su sve ostale jedinice lokalne samouprave (gradovi

368

S o

c i

o l

o g

i j

a i

p

r o

s t

o r


su prednjačili pred općinama). Općine Civljane, Ervenik, Kistanje i Promina ubroje-ne su u općine koje mogu donijeti PPU smanjenoga sadržaja.18

Problem koji se javlja na razini općina/gradova u Hrvatskoj općenito je neracionalno gospodarenje i parcijalno gledanje na prostor. Jedinice lokalne samouprave imaju ovlasti gospodarenja svojim prostorom, pri čemu mnoge za to nemaju financijske, tehničke ni stručne mogućnosti (Kranjčević, 2005.). Jedan od problema nedovoljno kvalitetne komunalne, zemljišne i prostorne politike jest što prostorni planovi ure-đenja općina i gradova često ostaju na stupnju određivanja građevinskih područja. Površine određene za gradnju veće su od potreba i mogućnosti naselja, što odražava neracionalno postupanje sa zemljištem (Kranjčević, 2005.).

Upravni gradovi, primarno njihova središnja naselja, pokriveni su generalnim urba-nističkim planovima ili urbanističkim planovima uređenja te u većoj mjeri i detaljnim planovima uređenja (nekadašnjim PUP-ovima). Brojnost provedbenih planova ovdje posredno ukazuje na intenzitet aktivnosti u prostoru u čemu prednjači Grad Šibenik, a suprotan pol čine zagorske općine. Za područje Grada Šibenika u trećem razdo-blju doneseno je 7 novih UPU-a te 7 novih DPU-a različitih namjena; 24 UPU-a i 6 DPU-a doneseno je za ostale gradove i općine u šibenskoj subregiji. S druge strane, 3 UPU-a i 3 DPU-a usvojena su za Grad Drniš te 4 UPU-a i 5 DPU-a za Grad Knin, 1 UPU i 1 DPU za općine u kninskoj subregiji te niti jedan za općine u drniškoj subregiji. Oko trećine provedbenih planova u drniškoj i kninskoj subregiji odnosi se na gospodarske zone kao noviju razvojnu alternativu.

5. Učinkovitost prostornoga planiranja na području Šibensko-kninske županije

Hrvatska ima dugu tradiciju u planiranju uređenja prostora na razini naselja i njihovih neposrednih okolica. I regionalno prostorno planiranje razmjerno je rano postalo dio planerske prakse (1960-ih). Kad se pojavilo u izradi prvoga republičkog prostornog plana i regionalnih prostornih planova imalo je razvijenu metodologiju i definirane sastavnice iz kojih je nastajao završni dokument plana. Planovi su imali široku osnovu stručnih studija i analiza (Mattioni, 2003.). U prikazanim planovima republičke/državne i (makro)regionalne razine koji su izrađivani od 2. polovice 20. stoljeća, a napose nakon osamostaljenja Hrvatske, prisutna je težnja jačanja razvojne okosnice duž jadranske obale koja bi mogla parirati kontinentalnoj okosnici, odnosno općenito pravaca sjever-jug kao pandana dugo preferiranim pravcima istok-zapad. Šibenik je obično promatran kao regionalni, Knin mezoregionalni, a Drniš mikroregionalni centar u okviru Dalmacije. Pritom je stalno isticana težnja policentričnoga urbanog sustava, odnosno policentričnoga razvoja, a ovim centrima (kao i drugim dalmatinskim središtima) dodjeljivana uloga aktiviranja slabo razvijenih područja dalmatinskoga zaleđa, Like pa i zapadne Bosne i Hercegovine (tablica 5.).

18 prema Odluci o općinama koje mogu donijeti prostorni plan uređenja općine sa sman-jenim sadržajem (NN 163/04) te Pravilniku o općinama koje mogu donijeti prostorni plan uređenja općine smanjenog sadržaja i sadržaju, mjerilima kartografskih prikaza i obveznim prilozima toga plana (NN 135/10).

369

S o

c i

o l

o g

i j

a i

p

r o

s t

o r


Tablica 5. Obilježja prostornoga planiranja i dominantni procesi na području današnje Šibensko-kninske županije po razinama i razdobljima nakon Drugoga svjetskog rata

RAZDOBLJE/ RAZINA

DOMINANTNI PROCESI U PROSTORU

OBILJEŽJA PLANIRANJA

1945. – 1975.REPUBLIČKA I (MAKRO)

REGIONALNA- gradnja i razvoj naselja na jadranskoj obali

- industrijalizacija i turistički razvoj s koncentracijom stanovništva u priobalnom pojasu

- deagrarizacija i emigracija iz zagorskog dijela i s otoka

- zakoni o prostornom planiranju/uređenju 1961. i 1973.

- izrada (makro)regionalnih prostornih planova; prvi republički prostorni plan 1974.

- razvoj metodologije integralnog planiranja

- planiranje nove razvojne okosnice u jadranskom području

- težnja rastu kombinacijom industrije i turizma

1945. – 1975.LOKALNA

- regulacijski planovi i osnove u počecima poslijeratnoga planiranja

- donošenje odluka koje zamjenjuju urbanističke planove i urbanističkih planova

- provedbu planova osiguravaju općinske službe izradom urbanističkih uvjeta izgradnje na temelju provedbenih planova te izdavanjem građevinskih dozvola

- izrada razvojnih i provedbenih planova uglavnom u gradskim naseljima

- nerazvijene općine – poteškoće u organizaciji urbanističkih službi

- prostorno-planska dokumentacija neujednačena s obzirom na metodološki pristup, sadržaj, razvojne koncepcije i usklađenost sa Zakonom iz 1973.

- planiranje više obilježava izrada statičnih dokumenata, a manje dinamično usmjeravanje razvoja

1975. – 1992.REPUBLIČKA I(MAKRO)

REGIONALNA

- urbanizacija, industrijalizacija i turistički razvoj s koncentracijom stanovništva u priobalnom pojasu

- deagrarizacija i emigracija iz zagorskog dijela i s otoka

- monocentričan razvoj općina s dominacijom općinskih središta, posebno u zagorskom dijelu

- Šibenik gubi na značenju kao regionalno središte

- bespravna izgradnja uz značajnu devastaciju prostora

- zakon o prostornom planiranju 1980.

- pripreme i izrada PP ZO Split; drugi PP Hrvatske 1989.

- izrađeni prostorni planovi za nacionalne parkove

- česta nepovezanost društveno-ekonomskoga i prostornoga planiranja, nepoštivanje planova, ali i neracionalan pristup korištenju prostora u planovima

- težnja optimalnom i racionalnom korištenju prostora, razvoju policentričnoga sustava i jačanju primorske okosnice razvoja države

1975. – 1992.LOKALNA

- općinski prostorni planovi (samo za općinu Drniš je bio na snazi)

- težnja policentričnom razvoju jačanjem lokalnih središta

- brojni urbanistički planovi neravnomjerno raspoređeni u prostoru

- neracionalno zauzimanje prostora za građevinska zemljišta u prostorno-planskoj dokumentaciji u nerazvijenim područjima

- neprovođenje sustavnoga uređenja građevinskoga zemljišta u obalnom području, nedovoljan nadzor gradnje i zaštite obalnoga prostora

370

S o

c i

o l

o g

i j

a i

p

r o

s t

o r


RAZDOBLJE/ RAZINA

DOMINANTNI PROCESI U PROSTORU

OBILJEŽJA PLANIRANJA

1992. – 2012.DRŽAVNA I

REGIONALNA

- društveno-ekonomske promjene u razdoblju tranzicije

- negativni gospodarski i demografski trendovi pogoršani ratnim posljedicama

- nova, usitnjena, upravno-

-teritorijalna organizacija

- nastavak devastacije prostora, intenzivna gradnja osobito turističkih i objekata sekundarnog stanovanja, često izvan zakona

- zakoni o prostornom uređenju 1994. i 2007.

- raspad velikih planerskih institucija; pad interdisciplinarnosti

- 1995. osnovan županijski Zavod za PU – problem formiranja nove stručne ekipe

- Strategija (1997.) i Program (1999.) prostornoga uređenja RH

- županijski prostorni plan 2002.

- i dalje se teži uravnoteženom razvoju i policentričnom sustavu naselja, boljoj povezanosti kvalitetnijom prometnom i komunalnom infrastrukturom, zaustavljanju negativnih demografskih procesa

- prevlast interesa kapitala i tržišta u odnosu prema prostoru

- pretjerana gradnja bez dovoljnoga nadzora, posebno u obalnom pojasu

1992. – 2012.LOKALNA

- nedovoljna zaštita prostora kao resursa

- izrada i donošenje prostornih planova gradova i općina

- PPU općina i gradova često usmjereni na određivanje građevinskih područja

- brojnost provedbenih planova na području šibenske subregije

- strukturna slabost zagorskih općina

Razmatrajući dominantne procese u prostoru u razdoblju nakon Drugoga svjetskog rata može se zaključiti da se u planovima prisutno nastojanje za industrijskim i turi-stičkim razvojem pokazalo uspješnim, kako na području Primorske Hrvatske uopće, tako i današnje Šibensko-kninske županije. Međutim, uvjetovano privlačnošću obal-nih središta s jakom industrijskom bazom ili izraženom turističkom orijentacijom, odnosno gospodarskom zaostalošću otočkoga i zagorskoga dijela (s izuzetkom Dr-niša i Knina kao središta rada raznovrsnijega karaktera), ovo područje suočava se s populacijskim pražnjenjem otoka i zaobalja uz sve veću koncentraciju stanovništva na obali. S obzirom i na premalu diverzifikaciju gospodarstva, tj. prejaku orijentaciju na metalurški kompleks, sam Šibenik kao regionalno središte gubio je snagu utje-caja već od kraja 1980-ih. S druge strane, planovi su često više statično konstatirali razvojne tendencije u prostoru nego dinamično utjecali na njih.

Unatoč težnjama za policentričnim razvojem jačanjem lokalnih središta, razvoj triju “velikih” općina – Drniš, Knin i Šibenik, bio je uvelike obilježen centralizacijom i koncentriranjem razvoja u općinskim središtima i dijelu obalnih naselja, što je po-sredno vidljivo i kroz dinamiku izrade prostorno-planske dokumentacije uglavnom za gradove Drniš i Knin u zagorskom dijelu, odnosno Šibenik i priobalna središta turističkoga razvoja. Što se tiče općinskih planova, samo je plan za općinu Drniš i

371

S o

c i

o l

o g

i j

a i

p

r o

s t

o r


mogao utjecati na prostorni razvoj jer je jedini bio na snazi. Planovi za općine Ši-benik i Knin izrađeni su tek krajem 1980-ih i nisu stupili na snagu, zbog problema s bespravnom gradnjom, odnosno zbog početka Domovinskoga rata. Neracionalan pristup korištenju prostora vidljiv je već u razdoblju do 1990-ih: u planovima u ne-razvijenim područjima građevinska zemljišta bila su nerealno planirana, dok u obal-nom području nisu bila dovoljno uređena i zaštićena. Bespravna izgradnja i devasta-cija prostora postajala je sve veći problem, što se nastavilo u recentnom razdoblju.

Domovinski rat pridonio je daljnjem populacijskom pražnjenju velikih dijelova Žu-panije te nanio nemjerljive štete gospodarskoj bazi. Osim toga, ovaj prostor se kao i Hrvatska u cjelini suočio s poteškoćama tranzicije društva sa sustava socijalističkih zemalja na tržišno funkcioniranje, što se odražava u novom i drugačijem vredno-vanju prostora. Na državnoj i regionalnoj razini tranzicija i društveno-gospodarske promjene praćene su raspadom velikih planerskih institucija, padom interdiscipli-narnosti u uređenju prostora, podlijeganju interesima kapitala i tržišta u odnosu pre-ma prostoru. Doneseni su novi zakoni o prostornom uređenju; no, i izricane (barem načelne) težnje za uravnoteženim i policentričnim razvojem.

Novi upravno-teritorijalni ustroj trebao je djelovati suprotno od monocentričnosti bivših velikih općina, no postao je skup i glomazan aparat osobito u slučaju malih općina koje nemaju snagu pokretanja razvoja u prostoru niti financiranja svoje odr-živosti, kakav je dio zagorskih općina u Šibensko-kninskoj županiji19. Veliki broj je-dinica lokalne samouprave nosi poteškoće organizacije službi, izrade i provedbe do-kumenata prostornoga uređenja, uz problem usmjerenosti na površine građevinskih područja u planovima. Na intenzitet aktivnosti u prostoru posredno ukazuje brojnost donesenih provedbenih planova u novom razdoblju: u tome prednjači Grad Šibenik, a suprotan pol čine zagorske općine.

U konačnici se može konstatirati da prostor kao resurs nije dovoljno zaštićen, što je posebno vidljivo u prevelikom zauzimanju prostora stanovima za odmor s velikim udjelom bespravne gradnje u priobalnom pojasu (apartmanizacija i betonizacija)20. Rješenja za ovaj problem nalazila su se kroz rušenje nelegalno izgrađenih objekata (primjeri u Općini Rogoznica) te legalizacijom (češće), što se dosad nije pokazalo trajno učinkovitim.

19 Broj stanovnika općina u Županiji 2011. uglavnom se kreće između 1 000 i 3 500, dok vrlo malim ukupnim brojem stanovnika odskaču općine Kijevo (405) i Civljane (240 stanovnika) u kninskoj subregiji (DZS, 2011.).20 Apartmanizacija se može definirati kao raširena, obijesna gradnja neukusnih, neprikladnih objekata za stanovanje, a betonizacija kao pretjerano, opasno, bezobzirno i/ili nezakonito betoniranje velikih razmjera (Žanić, 2004.). Ti termini, kao i pojam bespravne gradnje, često se povezuju s gradnjom marina, hotela, plaža, lokala, ali ponajviše s izgradnjom stanova za odmor (Miletić, 2006.).

372

S o

c i

o l

o g

i j

a i

p

r o

s t

o r


6. Zaključak

U radu je prikazan slijed izrade i donošenja prostornih planova za područje današnje Šibensko-kninske županije od druge polovice 20. stoljeća, te postavke planova više-ga reda, kroz tri osnovna razvojna razdoblja planiranja (1945. – 1975.; 1975. – 1992.; 1992. – 2012.). Obilježja planiranja na republičkoj/državnoj, (makro)regionalnoj i lokalnoj razini razmotrena su u odnosu prema dominantnim procesima u prostoru. Hrvatska općenito, njen primorski dio, a tako i Šibensko-kninska županija, ima za-vidnu tradiciju planiranja i razvoja metodologije planiranja. Deklarativna težnja za optimalnim i racionalnim gospodarenjem prostorom i za zaštitom okoliša prisutna je u većini planova izrađivanih za ovo područje.

Analiza osnovnih postavki planova višega reda omogućila je i sagledavanje razvoj-nih procesa i struktura u prostoru na koje se izrada, donošenje i provedba planova trebala usmjeriti. Problemi u provedbi planskih postavki i koordinaciji planiranja proizlazili su iz česte statičnosti dokumenata, parcijalnoga usmjeravanja razvoja na razini velikih općina (samo jedan općinski plan bio je donesen) i nedovoljne kon-trole aktivnosti u prostoru provedbenim planovima.

Pri usporedbi dinamike i drugih tekovina planiranja do 1990-ih godina i u recen-tnom razdoblju nema jednostavnih zaključaka jer se ovo područje suočava s nizom i naslijeđenih i novih konflikata u prostoru – od problema prevelike koncentracije stanovništva i gospodarskih funkcija u priobalnim središtima, pogodovanja parcijal-nim interesima i kapitalu, prevelikoga zauzimanja prostora građevinskim područji-ma, te objektima sekundarnoga stanovanja s velikim udjelom bespravne gradnje u priobalnom pojasu, do nedovoljno osmišljenih razvojnih alternativa. Slabljenjem i zastarjelošću industrijske baze, pojavila se opasnost prevelike orijentacije na turistič-ke djelatnosti te novih prostornih problema u skladu s tim. Domovinski rat nanio je nemjerljive štete u društveno-gospodarskom razvoju i dodatno otežao proces tranzi-cije. U pogledu kvalitetnoga i održivoga prostornog planiranja i u Dubrovačko-nere-tvanskoj županiji, Marić (2009.) ukazuje na niz problema, primjerice sukob kapitala i održivoga razvoja, nedostatak urbanističkog planiranja s razvojnog i oblikovnog gledišta, nedostatak stalnih i kvalitetnih istraživanja i vrednovanja prostora, lošu organizaciju službi pojedinih lokalnih uprava, problem financiranja izrade i donoše-nja planova, način legalizacije zaostale bespravne gradnje, problem zastupljenosti i korisnosti pojedinih struka unutar prostornoga planiranja i dr.

Veliki broj jedinica lokalne samouprave u recentnom razdoblju trebao bi djelovati u smjeru kvalitetnijega vrednovanja prostornih resursa u odnosu na bivše velike općine koje je uvelike karakterizirao monocentrični razvoj (vidljiv i po dinamici izrade provedbenih planova). Međutim, veliki partikularizam također nosi opasno-sti neracionalnoga korištenja i parcijalnoga poimanja prostora. Hrvatin i Grgurević (2007.) na primjeru zapadne Istre upozoravaju na probleme nedostatka koordinacije jedinica lokalne samouprave i usklađivanja osnovnih parametara i planskih rješenja te opasnost odstupanja od tradicije kvalitetnoga planiranja.

373

S o

c i

o l

o g

i j

a i

p

r o

s t

o r


Istraživanje je pokazalo da se Šibensko-kninska županija treba dalje učinkovitije no-siti s nizom prostorno-razvojnih dispariteta. Pritom bi važan mehanizam trebalo biti sustavno planiranje koje će integralno promatrati prostor, a koordinacija planiranja i usmjeravanja procesa u prostoru trebala bi se jače odvijati na makroregionalnoj i regionalnoj razini. Preduvjet održivoga prostornog razvoja jačanje je prostorno-plan-skih službi i institucija, među ostalim stručnjacima različitih disciplina, kvalitetna izrada prostorno-planske dokumentacije interdisciplinarnom suradnjom, i nadasve primjena planskih postavki strožim mehanizmima nadzora i sankcija.

Literatura i izvori

1. Defilippis, J. (2006). Promjene u poljoprivredi i selu Dalmacije u posljednjih stotinjak godina. Društvena istraživanja, 15 (6): 1047-1062.

2. Detaljni plan Šibenik-Srima, Projekt Gornji Jadran (1971). Split: Shankland Cox and Associates i Urbanistički zavod Dalmacije.

3. Državni zavod za statistiku (2001). Popis stanovništva, kućanstava i stanova 31. ožujka 2001., Stanovništvo prema spolu i starosti po naseljima. Pregledano 12. kolovoza 2010. (www.dzs.hr).

4. Državni zavod za statistiku (2011). Popis stanovništva, kućanstava i stanova 2011., Prvi rezultati po naseljima, Statistička izvješća 1441. Pregledano 26. ko-lovoza 2011. (www.dzs.hr).

5. Faričić, J.; Graovac, V. i Čuka, A. (2010). Mali hrvatski otoci – radno-rezidencijal-ni prostor i/ili prostor odmora i rekreacije. Geoadria, 15 (1): 145-185.

6. Friganović, M. (1974). Šibenska regija, u: Cvitanović, Alfonso (Ur.). Geografija SR Hrvatske, Južno Hrvatsko primorje. Zagreb: Školska knjiga.

7. Friganović, M. (1992). Demografska osnova i razvoj šibenske regije. Acta Geo-graphica Croatica, 27: 1-14.

8. Grad Šibenik, Upravni odjel za provedbu dokumenata prostornog uređenja i gradnju, Prostorni planovi na snazi. Pregledano 28. listopada 2009. (http://www.sibenik.hr/upravni_odjeli/provedba3.asp).

9. Hrvatin, D. i Grgurević, O. (2007). Kontinuitet procesa izrade prostornih pla-nova na području zapadne Istre. Prostor: znanstveni časopis za arhitekturu i urbanizam, 15 (2/34/): 250-259.

10. Koordinacioni prostorni plan Dalmacije: snimak stanja urbanističkih službi i urbanističke dokumentacije na području Zajednice općina Split (knjiga 2) (1976). Split: Urbanistički zavod Dalmacije.

11. Koordinacioni prostorni plan Dalmacije: vrednovanje i ocjena urbanističko-planske dokumentacije na području Dalmacije (knjiga 3) (1977). Split: Urbani-stički zavod Dalmacije.

12. Koordinacioni regionalni prostorni plan Gornjeg Jadrana: završni izvještaj (1972). Rijeka: Urbanistički institut SR Hrvatske i Urbanistični inštitut SR Slovenije.

13. Kranjčević, J. (2002). Pregled prostornih planova sela u Hrvatskoj od sredine 19. do sredine 20. stoljeća. Zagreb: Ministarstvo zaštite okoliša i prostornog uređenja Republike Hrvatske.

http://www.dzs.hr

http://www.dzs.hr

http://www.sibenik.hr/upravni_odjeli/provedba3.asp

http://www.sibenik.hr/upravni_odjeli/provedba3.asp

374

S o

c i

o l

o g

i j

a i

p

r o

s t

o r


14. Kranjčević, J. (2005). Proces pridruživanja Europskoj uniji i prostorno uređe-nje Hrvatske, u: Ott, K. (Ur.). Pridruživanje Hrvatske Europskoj uniji: Ususret izazovima pregovora, Treći svezak. Zagreb: Institut za javne financije i Zaklada Friedrich Ebert.

15. Lučev, D. (2001). Iskustva pri izradi Prostornog plana Šibensko-kninske župani-je sa posebnim osvrtom na pitanja zaštite okoliša. Gospodarstvo i okoliš, 9 (50): 254-255.

16. Magaš, D. (2000). Suvremeni problemi prostornog razvoja Hrvatske, u: Pejnović D. (Ur.). 2. hrvatski geografski kongres: zbornik radova. Zagreb: Hrvatsko geo-grafsko društvo.

17. Marić, J. (2009). Prostorno planiranje u Dubrovačko-neretvanskoj županiji. Geoadria, 14 (1): 87-140.

18. Marinović-Uzelac, A. (2001). Prostorno planiranje. Zagreb: Dom i svijet.19. Mattioni, V. (2003). Jadranski projekti: projekti Južnog i Gornjeg Jadrana 1967.

– 1972. Zagreb: Urbanistički institut Hrvatske.20. Miletić, G.-M., (2006). Stavovi lokalne javnosti o nekim socijalno-ekologijskim

posljedicama izgradnje stanova za odmor na otoku Viru. Društvena istraživa-nja, 5 (1-2): 43-60.

21. Nejašmić, I. (1991). Depopulacija u Hrvatskoj: korijeni, stanje, izgledi. Zagreb: Globus.

22. Odluka o općinama koje mogu donijeti prostorni plan uređenja općine sa sma-njenim sadržajem, Narodne novine 163 od 2004.

23. Opačić, V. T. (2009). Recent Characteristics of the Second Home Phenomenon in the Croatian Littoral. Hrvatski geografski glasnik, 71 (1): 33-66.

24. Općina Drniš, Osnova korištenja i zaštite prostora: grafički prilozi (1993). Za-greb: Urbanistički institut Hrvatske, Zavod za prostorno planiranje.

25. Općina Knin, Osnova korištenja i zaštite prostora (1993). Zagreb: Urbanistički institut Hrvatske, Zavod za prostorno planiranje.

26. Općina Šibenik, Osnova korištenja i zaštite prostora (1993). Zagreb: Urbanistički institut Hrvatske, Zavod za prostorno planiranje.

27. Planerski atlas SR Hrvatske (1974). Zagreb: Republički sekretarijat za urbanizam, građevinarstvo, stambene i komunalne poslove.

28. Poljičak, I. (1995). Šibenik na razmeđu: socijalnoekologijski ogled. Šibenik: Gradska knjižnica “Juraj Šišgorić”.

29. Pravilnik o općinama koje mogu donijeti prostorni plan uređenja općine sma-njenog sadržaja i sadržaju, mjerilima kartografskih prikaza i obveznim prilozima toga plana, Narodne novine 135 od 2010.

30. Program dugoročnog razvoja i plan prostornog uređenja Jadranskog područja: Dugoročna projekcija stanovništva (1967). Zagreb: Urbanistički institut SR Hr-vatske.

31. Program mjera za unapređenje stanja u prostoru, Izvješće o stanju u prostoru, Gradsko vijeće Grada Šibenika, Službeni vjesnik Županije Šibenske 04 od 1995. Pregledano 10. studenog 2009. (http://www.sibensko-kninska-zupanija.hr/sv-skz/1995/04.pdf).

32. Program prostornog uređenja Republike Hrvatske (1999). Zagreb: Ministarstvo prostornog uređenja, graditeljstva i stanovanja, Zavod za prostorno planiranje.

http://www.sibensko-kninska-zupanija.hr/svskz/1995/04.pdf


375

S o

c i

o l

o g

i j

a i

p

r o

s t

o r


33. Prostorni plan općine Knin (1989). Zagreb: Urbanistički institut SR Hrvatske.34. Prostorni plan općine Šibenik (1990). Zagreb: Urbanistički institut SR Hrvatske.35. Prostorni plan Šibensko-kninske županije, Knjiga 1 (2002). Šibenik: Županijski

zavod za prostorno uređenje Šibensko-kninske županije i Urbing d.o.o. za po-slove prostornog uređenja i zaštite okoliša.

36. Prostorni plan Šibensko-kninske županije, Knjiga 2 – Odredbe za provođenje (pročišćeni tekst) (2007). Šibenik: Županijski zavod za prostorno uređenje Šiben-sko-kninske županije i Urbing d.o.o. za poslove prostornog uređenja i zaštite okoliša.

37. Prostorni plan SR Hrvatske godina 2000: završni izvještaj (1974). Zagreb: Repu-blički sekretarijat za urbanizam, građevinarstvo, stambene i komunalne poslove SR Hrvatske.

38. Prostorni plan SRH. Narodne novine, 12 od 1989.39. Službeni glasnici Grada Šibenika 2008.-2012. Pregledano između listopada

2009. i studenog 2012. (http://www.sibenik.hr/glasnik/index.asp).40. Službeni vjesnici općine Drniš, Knin i Šibenik 1963.-1973.41. Službeni vjesnici Šibensko-kninske županije 2007.-2012. Pregledano između li-

stopada 2009. i studenog 2012. (http://www.sibensko-kninska-zupanija.hr/sv-skz/).

42. Statut grada Skradina (2002). Zagreb – Skradin: Matica hrvatska Skradin.43. Strategija prostornog uređenja Republike Hrvatske (1997.). Zagreb: Ministarstvo

prostornog uređenja, graditeljstva i stanovanja, Zavod za prostorno planiranje.44. Šimunović, I. (1982). Prostorni plan Zajednice općina Split do 2000. godine:

sažetak. Zajednica općina Split.45. Šprljan, I. (1997). Sjećanje na sretan graditeljski početak. Čovjek i prostor, 44

(3-4): 56-57. 46. Vresk, M. (1990). Grad u regionalnom i urbanom planiranju. Zagreb: Školska

knjiga.47. Zaključak o prihvaćanju Izvješća o stanju u prostoru i Programa mjera za unap-

ređenje stanja u prostoru, Gradsko vijeće Grada Drniša. Službeni vjesnik Šiben-sko-kninske županije, 01 od 2000. Pregledano 02. listopada 2009. (http://www.sibensko-kninska-zupanija.hr/svskz/2000/01.pdf).

48. Zaključak o prihvaćanju Izvješća o stanju u prostoru i Programa mjera za una-pređenje stanja u prostoru, Županijska skupština Županije šibenske. Službeni vjesnik Županije šibenske, 04 od 1996. Pregledano 16. listopada 2009. (http://www.sibensko-kninska-zupanija.hr/svskz/1996/04.pdf).

49. Zaključak o prihvaćanju Izvješća o stanju u prostoru i Programa mjera za una-pređenje stanja u prostoru Šibensko-kninske županije, Županijska skupština Ši-bensko-kninske županije. Službeni vjesnik Šibensko-kninske županije, 03 od 1999. Pregledano 16. listopada 2009. (http://www.sibensko-kninska-zupanija.hr/svskz/1999/03.pdf).

50. Zaključak o prihvaćanju Izvješća o stanju u prostoru i Programa mjera za una-pređenje stanja u prostoru Šibensko-kninske županije, Županijska skupština Ši-bensko-kninske županije. Službeni vjesnik Šibensko-kninske županije, 02 od 2007. Pregledano 16. listopada 2009. (http://www.sibensko-kninska-zupanija.hr/svskz/2007/02.pdf).

http://www.sibenik.hr/glasnik/index.asp

http://www.sibensko-kninska-zupanija.hr/svskz/

http://www.sibensko-kninska-zupanija.hr/svskz/









376

S o

c i

o l

o g

i j

a i

p

r o

s t

o r


51. Zaključak o usvajanju Izvješća o stanju u prostoru Grada Knina i donošenju Pro-grama mjera za unapređenje stanja u prostoru Grada Knina, Gradsko vijeće Gra-da Knina. Službeni vjesnik Šibensko-kninske županije, 02 od 1998. Pregledano 11. studenoga 2009. (http://www.sibensko-kninska-zupanija.hr/svskz/1998/02.pdf).

52. Zakon o urbanističkom i regionalnom prostornom planiranju. Narodne novine, 21 od 1961.

53. Zakon o urbanističkom i regionalnom prostornom planiranju (prečišćeni tekst). Narodne novine, 39 od 1966.

54. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o urbanističkom i regionalnom pro-stornom planiranju. Narodne novine, 18 od 1969.

55. Zakon o područjima županija, gradova i općina u Republici Hrvatskoj. Narodne novine, 86 od 2006.

56. Zakon o prostornom uređenju i korištenju građevinskog zemljišta. Narodne no-vine, 14 od 1973.

57. Zakon o prostornom planiranju i uređivanju prostora. Narodne novine, 54 od 1980.

58. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prostornom planiranju i uređivanju prostora. Narodne novine, 16 od 1986.

59. Zakon o prostornom uređenju. Narodne novine, 30 od 1994. 60. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prostornom uređenju. Narodne no-

vine, 68 od 1998. 61. Zakon o prostornom uređenju i gradnji. Narodne novine, 76 od 2007.62. Zelić, D. (1995). Gradski statut kao izvor za povijest urbanog razvoja Šibenika.

Radovi Instituta za povijest umjetnosti, 19: 37-51.63. Žanić, I. (2004). Nove stvarnosti i njihovi akteri. Kako i zašto nastaju riječi i tko

je za to “kriv”. Politička misao, 41 (1): 74-91.



377

S o

c i

o l

o g

i j

a i

p

r o

s t

o r


Pregledni rad

P e t r a R a d e l j a kFaculty of Science, Department of Geography, University of Zagreb, Croatiae-mail: [email protected]

Spatial Planning in the Area of Šibenik-Knin County Since the Second Half of the 20th Century

Abstract

Reconsidering the efficiency of contemporary spatial planning in Croatia and comparing it with the legacy passed on since the second half of the 20th century which has influenced its shaping, this paper deals with the development of spatial planning for the area of Šibenik-Knin County (organised as a regional self-government unit in 1997.). In accordance with the available sources the sequence of plan making and adoption was reconstructed within three periods of time and higher level planning guidelines were analysed. The first period lasted until the mid 1970s when the first country spatial plan was adopted. The second period lasted until 1992.; towards the end of that period the second country spatial plan was adopted. Following the Croatian independence the new territorial organisation was implemented, thus beginning the third period. Within each period three levels of spatial planning can be recognized: macro (national), mezzo (macro-regional and regional) and micro (local) level. The main guidelines concerning spatial development issues are shown for the analysed spatial plans.

In spite of aspiring to optimal and rational development and environmental protection in spatial plans, Šibenik-Knin County is facing many inherited and new conflicts in space: overconcentration of population and economic activities in coastal settlements, favouring partial interests and capital, zones of excessive construction work and building of second homes, lots of illegal construction work, lack of effective development alternatives. An important mechanism for dealing with spatial development disparities is systematic planning. Careful coordination of planning on the (macro)regional level is also needed. A precondition of sustainable spatial development is that planning authorities and institutes should be reinforced by interdisciplinary teams. A further requirement are high quality spatial planning documents, a strict supervision of their implementation and a strict system of penalties.

Key words: spatial planning, spatial planning documents, spatial development disparities, Šibenik-Knin County, Adriatic Croatia.


379

S o

c i

o l

o g

i j

a i

p

r o

s t

o r

Migracije poljoprivrednika u Crnoj Gori(1948.-2011.)

R a d e Š a r o v i ćFilozofski fakultet Nikšić, Studijski program za sociologiju, Univerzitet Crne Gore, Crna Gorae-mail: [email protected]

SAŽETAK Ruralna područja Crne Gore posljednjih decenija karakterizira izrazit diskontinuitet u razvoju. Industrijalizacija je, kao i u ekonomski razvijenijim dijelovima svijeta, izazvala procese deagrarizacije i deruralizacije koji se očituju u smanjivanju udjela poljoprivrednog stanovništva u ukupnom stanovništvu i smanjivanju broja stanovnika koji ostaju da žive u selu. Specifičnost tih promjena u Crnoj Gori ogledala se u tome što su one bile veoma brze, znatno brže nego u zemljama u okruženju i u razvijenijim dijelovima svijeta. Udjel poljoprivrednog u ukupnom stanovništvu se za šest decenija smanjio gotovo 12 puta – od oko 80% neposredno poslije Drugog svjetskog rata, na ispod 10%, prema najnovijim procjenama. U kratkom vremenskom periodu (čak neprirodno kratkom za ovu vrstu društvenih procesa) ogroman broj ljudi je promijenio mjesto i stil življenja. Ovaj rad predstavlja kratak rezime crnogorske ruralne drame poslednjih decenija, kojoj se kraj ne nazire.

Ključne riječi: selo, demografska kretanja, migracije, deagrarizacija, deruralizacija, Crna Gora, starenje stanovništva.

DOI 10.5673/sip.50.3.5 UDK 314:316.334.55(497.16)


1. Uvod

U sociološkom proučavanju demografskih kretanja u ruralnim prodručjima, polazi-mo od pretpostavke da postoje dva glavna faktora koja suštinski mijenjaju društvenu strukturu savremenog sela i porodice u njemu: 1. brzo smanjivanje broja seljaka kao statističko-demografske kategorije i njihovo društveno-kulturno preoblikovanje prema urbanim obrascima života, i 2. okretanje od poljoprivrede kao izvora dohot-ka onih stanovnika koji žive na posjedu što rezultira sve većim međusobnim raz-dvajanjem savremenog sela (koje se urbanizuje) i moderne poljoprivrede (koja se industrijalizuje). Međutim, migracije stanovništva u nekim okvirima nijesu nikakva specifičnost crnogorskog društva. Sve razvijene zemlje svijeta prošle su kroz periode masovnog odlaska, naročito omladine, iz sela i poljoprivrede u gradove i nepo-ljoprivredne djelatnosti. Erik Hobsbaum smatra da iščezavanje seljaštva kao klase predstavlja jednu od najdalekosežnijih društvenih promjena od druge polovine XX stoljeća. Ovaj autor upućuje na interesantne primjere Španije i Portugalije u kojima je 1950. godine broj poljoprivrednika činio nešto manje od polovine populacije da bi trideset godina kasnije bio smanjen na 14,5%, zatim Japana gdje je udjel zemljorad-


380

S o

c i

o l

o g

i j

a i

p

r o

s t

o r


nika sa 52,4% (1947.) smanjen na 8,5% (1985.), Latinske Amerike i sl. Sela i polja su dominantna jedino u tri regije planete – subsaharskoj Africi, južnoj i kontinentalnoj i istočnoj Aziji i Kini (Hobsbaum, 2002.:221). Za ostale razvijenije evropske i druge zemlje osnovno je što su one, ili većina njih, migracije selo – grad društveno-sistem-ski kanalisale razvojnom ekonomskom politikom, i usklađivale ih sa razvojem, kako ukupne privrede tako i poljoprivrede.

2. Predmet i cilj istraživanja

U Crnoj Gori je, kao i u razvijenijim dijelovima svijeta, društvena i kompletna ruralna struktura duboko uslovljena geografskim položajem, stepenom ekonomskog razvit-ka, karakterom društvenih odnosa i posebnim istorijskim uslovima. U razdoblju od 1931. do 2011. godine, Crna Gora je tri puta izlazila i ulazila u ratne sukobe, pet puta mijenjala svoj državni status i njeno stanovništvo je doživjelo gotovo jedinstvenu masovnu prostornu i socijalnu pokretljivost.

Predmet ovoga rada su migracije poljoprivrednog stanovištva Crne Gore od 1948. do 2011. godine.

Cilj istraživanja je ukazati na ulogu i posljedice djelovanja društveno-sistemskih fak-tora u istorijskom preobražaju crnogorskog društva, od izrazito agrarnog do urbanog kakvo je ono danas.

3. Migracije stanovništva i regionalne nejednakosti (opšti podaci)

U razdoblju od 1948. do 2011. iskazale su se velike disproporcije u prostornom raz-mještaju stanovništva Crne Gore. Sjeverni region zemlje (32,3% teritorije Crne Gore) je zabilježio apsolutni pad za 10.147 osoba (13,13%); sjeveroistočni region (20,6% teritorije) bilježi pad za 14.167 (9,76%). Sa druge strane središnji region (35,6% te-ritorije) bilježi porast za 20.398 lica (7,79%) i, na kraju, primorski region (11,5% teritorije) povećanje za 13.239 lica (9,82%) (Bakić, Mijanović, 2006.:13-15; Monstat, 98/2011.:14 i 17).

Tabela 1. Kretanje stanovništva Crne Gore od 1948. do 2011. godine

Godine popisaTeritorija 1948. 1961. 1971. 1981. 1991. 2003. 2011.Sjeverni region

77.305(20,49%)

93.652(19,84%)

92.536 (17,47%)

83.775(14,33%)

75.394(12,25%)

67.244(10,84%)

67.158(10,74%)

Sjeveroistočni region

101.319(26,86%)

124.336(26.34%)

137.509 (25,96%)

145.193(24,84%)

143.198(23,28%)

127.635(20,58%)

128.031(20,47%)

Centralni region

128.759(34,13%)

170.449(36,12%)

202.708(38,27%)

239.571(41%)

261.756(42,55%)

279.419(45,1%)

282.154(45,12%)

Primorski region

69.806(18,50%)

83.499(17,69%)

96.851(18,28%)

115.771(19,81%)

134.687(21,89%)

145.847(23,51%)

147.923(23,65%)

Crna Gora 377.189 471.894 529.604 584.310 615.035 620.145 625.266

Izvor: Bakić, Mijanović, 2006.:13-15; Monstat, 98/2011.:14 i 17

381

S o

c i

o l

o g

i j

a i

p

r o

s t

o r

R. Šarović: Migracije poljoprivrednika u Crnoj Gori (1948-2011)

Stope prirodnog priraštaja imale su tendenciju stalnog opadanja tokom druge po-lovine XX stoljeća i sa 15,5% u periodu 1966.–1970. opale su na 5,5% do 2004., da bi 2011. godine varirale oko 2%. Identični procesi bili su u crnogorskim regionima i opštinama (tabela 2.). Ubjedljivo najnepovoljniji odnos mortaliteta i nataliteta imaju opštine sjevernog planinskog regiona Crne Gore (prema najnovijim podacima pro-sječnu stopu prirodnog priraštaja od -7,4). Znatno povoljnija situacija je u sjevero-istočnom i centralnom dijelu zemlje, a daleko najpovoljnija u primorskom regionu (Bakić, Mijanović, 2006.:20; Monstat, 102/2012.:5-20).

Tabela 2.Stope prirodnog priraštaja regiona i opština Crne Gore od 1966. do 2011.

1966.-1970. 1976.-1980. 2000.-2004. 2011.Sjeverni region 13.4 8,1 -1,2 -7,4

Šavnik 10,7 3,3 -5,3 -8,7Mojkovac 21,6 14,5 4,0 -3,1Žabljak 11,5 7,5 -2,7 -8,4Plužine 12,2 6,5 -2,3 -10,8Kolašin 11,8 8,7 -1,6 -6,0Pljevlja 13,0 8,3 0,7 -7,6

Sjeveroistočni region 25,2 17,8 6,5 1,5

Andrijevica - - -0,9 -5,5Bijelo Polje 22,9 17,6 5,9 2,0

Rožaje 32,8 26,2 14,4 9,6Berane 21,1 13,8 7,6 0,9Plav 23,1 13,6 5,7 0,6

Centralni region 11,5 9,6 2,5 1,0

Podgorica 15,9 15,4 8,4 6,2Nikšić 15,7 11,6 4,2 0,7

Danilovgrad 4,6 4,8 -0,6 -1,2Cetinje 10,1 6,8 -1,8 -1,4

Južni region 8,2 8,7 2,5 2,0Bar 9,5 7,8 3,8 2,8

Budva 1,6 13,1 5,8 5,8Ulcinj 15,6 9,3 3,3 1,5Kotor 6,5 4,9 -0,2 1,2Tivat 8,6 9,6 1,4 1,1

Herceg Novi 7,9 8,0 1,3 -0,3Crna Gora 15,5 10,5 5,5 2,2

Izvor: Bakić, Mijanović, 2006.:19-27; Monstat, 102/2012.:5 i 20

Sa apsolutnim rastom ukupnog broja stanovnika, u Crnoj Gori je došlo i do povećanja gustine naseljenosti, sa 27,3 iz 1948. godine na 45 stanovnika po kilometru kvadrat-nom danas. Međutim, i ovdje se danas primjećuju drastične regionalne razlike i odstu-panja. Prema podacima Zavoda za statistiku Crne Gore (grafikon 1.) 2011. godine na 13.812 km², kolika je površina Crne Gore, najgušće je naseljen primorski region (92 stanovnika po km²), pa središnji (57), sjeveroistočni region je na nivou naseljenosti dr-žave (45 po km²), a najslabije je naseljen sjeverni region (15 lica po km²). Od opština, najnaseljenija je primorska opština Tivat sa 296 stanovnika po km², a najmanju naselje-nost imaju opštine sjevernog dijela Šavnik i Plužine – samo pet stanovnika na jedanom kvadratnom kilometru. Navedene razlike su posljedica djelovanja niza faktora od kojih

382

S o

c i

o l

o g

i j

a i

p

r o

s t

o r


su najznačajniji: raznovrsne klimatske prilike (od primorskog do planinskog regiona), snažna migraciona kretanja stanovništva, izražene razlike u stopama prirodnog prira-štaja, ekonomskoj razvijenosti, turističkoj privlačnosti i sl. (Monstat, 83/2012.:9).

Grafikon 1. Gustina naseljenosti Crne Gore 1948.–2011. i regiona 2011. godine

Izvor: Bakić, Mijanović, 2006: 19; Monstat, 83/2012.:9

Ovi statistički podaci pokazuju da kretanje populacije Crne Gore poslednjih decenija karakteriše: nizak porast stanovništva (u odnosu na rast iz ranije popisivanih peri-oda), izraženo opadanje broja stanovnika u sjevernom i sjeveroistočnom regionu, ekstremna demografska erozija u posljednjim decenijama manjih urbanih centara sjevernog i sjeveroistočnog dijela zemlje, intezivan populacioni rast Podgorice i pri-morskog regiona.

Crna Gora se u periodu od 1948. do 2011. demografski transformisala od zemlje sa visokim natalitetom, sa harmoničnim razmještajem u prostoru, u zemlju sa niskim stopama nataliteta, niskim i neravnomjernim prirodnim priraštajem, visokim stopa-ma unutrašnjih migracija i sve nepovoljnijim prostornim razmještajem stanovništva. Iz navedenih razloga i migracije stanovništva imaju specifičan tok, dinamiku i poslje-dice koje jednako pogađaju i one koji ostaju da žive u selu i one koji su svoj život vezali za urbano područje.

Međutim, ako navedene pokazatelje dovedemo u vezu sa društveno-sistemskim fakto-rima koji su djelovali na ova kretanja, dobićemo odgovor na pitanje zašto je crnogor-sko društvo u relativno kratkom vremenu doživjelo jedinstvenu prostornu pokretljivost stanovništva u Evropi i potpunu transformaciju iz čisto agrarnog u djelimično razvijeno urbano društvo, kakvo je danas.

4. Crna Gora od agrarnog do urbanog društva

Crnogorsko društvo je početkom XX stoljeća pripadalo izrazito tradicionalnom tipu društva sa autarkičnom naturalnom poljoprivrednom proizvodnjom, nerazvijenom društvenom podjelom rada, okoštalom socijalnom strukturom, djelimičnim kolek-

(CG)

(Sr)

(SIr)(Cr)

(Jr)

(CG) (CG)(CG)(CG)(CG)(CG)(CG)(CG)

(Sr)

(SIr)

(Cr)

(Jr)

383

S o

c i

o l

o g

i j

a i

p

r o

s t

o r


tivizmom u sferi svojinskih odnosa i sl. Crna Gora je 1931. godine imala 360.000 stanovnika, (26 stanovnika na jednom kvadratnom kilometru), što znači da je bila najnenaseljeniji dio Kraljevine Jugoslavije. Od ukupnog broja stanovnika više od 80% je živjelo od poljoprivrede, šumarstva i ribarstva, a u poređenju sa drugim dije-lovima tadašnje Jugoslavije, jedino je Bosna i Hercegovina bila ispred (Andrijašević, Rastoder, 2006.:349). Poljoprivreda je bila dominantna privredna grana, ali su njene osnovne karakteristike bile: usitnjenost i rasparčanost zemljišnog posjeda, veoma niski prihodi po jedinici površine, nerazvijenost robne proizvodnje, tradicionalni način obrade zemlje, primitivna sredstva za proizvodnju i sl. (Bulajić, 1959.:269-272).

U Crnoj Gori je između dva svjetska rata došlo do postepenog razvoja industrije – 24 industrijska preduzeća sa ukupno 1.355 radnika (najviše električnih centrala, pre-duzeća iz oblasti prehrambene industrije, zatim drvne industrije itd.) (Andrijašević, Rastoder, 2006.:349). Primijetna su, dakle, bila određena pomjeranja u društvenoj podjeli rada i razvoju nekih novih industrijskih grana, što je uzrokovalo i razuđeniju društveno-ekonomsku strukturu. Ovo je bio početak procesa koji se lagano kretao od djelimične socio-profesionalne homogenizacije agrarnog tipa društva ka socio-profesionalnoj heterogenizaciji savremenijeg društva. Socio-profesionalna heteroge-nizacija u tom kontekstu znači proces pojavljivanja novih zanimanja, novih grana djelatnosti, novih socio-profesionalnih kategorija, kao i njihovo razvijanje.

Takva društveno-ekonomska kretanja definitivno su uticala i na promjene u poro-dičnom poljoprivrednom domaćinstvu, te na blago uvećanje zanatskih, službeničkih i radničkih porodica u gradovima. Međutim, ne može se govoriti o nekoj vidljivoj, a naročito ne o burnoj transformaciji ruralne strukture. Da bi se odnosi na seoskom gazdinstvu mijenjali, potrebna je svakako snažnija i ekonomska i društvena transfor-macija poretka, koja bi bila prevashodno uzrokovana snažnijom industrijalizacijom i urbanizacijom. Pošto su ovi procesi u Crnoj Gori do 1941. godine izostali, seosko gazdinstvo i porodica u njemu je ostala sačuvana od dubljih i jačih promjena1.

Nakon završetka Drugog svjetskog rata i uspostavljanja vlasti od strane komunista, Crna Gora je (odlukama Narodne skupštine iz 1945.) zvanično postala jedna od šest ravnopravnih republika u novoj jugoslovenskoj federaciji. Međutim, u ovoj novoj federaciji prekinuti su, kakvi takvi, procesi stvaranja građanskog društva u ime borbe za »socijalističku izgradnju«, uspostavljena je »narodna vlast« kao mono-partijska diktatura. »U takvom sistemu seljaci su dobili ’patriotski zadatak‘ da ’hrane narod‘, a naročito ’drugove radnike‘ koji su izvikani za ’glavnog subjekta socijalističke revolucije‘. Ekonomski interes seljaka niko se nije usuđivao da pomene, pa ni oni sami. Na rat se nastavila ’obnova zemlje i izgradnja socijalizma‘, a jedna od mnogih pa-rola, glasila je: ’nema odmora dok traje obnova‘, koja se posebno odnosila na seljake« (Mitrović, 1997.:178).

1 Svakako ovdje ne možemo a priori donijeti zaključak da se u njoj nije ništa mijenjalo, ali ta suptilnija i mirnija pomjeranja je nemoguće procjenjivati bez dubinskih i specijalističkih istraživanja za koja u Crnoj Gori nedostaju elementarni statistički podaci.

384

S o

c i

o l

o g

i j

a i

p

r o

s t

o r


Kao i u cijeloj federaciji i u Crnoj Gori donešeni su još 1945. godine zakonski propisi o obaveznom otkupu poljoprivrednih proizvoda, o otkupnim cijenama žitarica, sto-ke, vune, kože, povrća, mlijeka i mliječnih proizvoda, te mnogih drugih proizvoda za ishranu nepoljoprivrednog stanovništva. Postojanje obaveznog otkupa praktično je isključivalo tržište i svaku legalnu trgovinu poljoprivrednim proizvodima. Umjesto prodaje i kupovine poljoprivredni proizvodi su se »predavali« državi, a vlast ih je po-tom iz jednog centra dirigovano distribuirala. Za predate proizvode seljaci su dobijali bonove (»tačkice«) za koje su mogli da nabave najnužnije nepoljoprivredne proizvode, nesrazmerno manje vrijedne od vrijednosti svojih predatih proizvoda. »Propisi su do-nošeni svake sledeće godine, što je svakako znak da nisu smatrani jednom stalnom i sistemskom merom agrarne politike« (Mitrović, 1997.:179).

Strateški značaj u ovom modelu društveno-ekonomskog razvoja imalo je opredje-ljenje za ubrzanu i prinudnu kolektivizaciju sela i poljoprivrede. Kolektivizacija je započeta 1945. godine formiranjem državnih poljoprivrednih dobara i stvaranjem tzv. seljačkih radnih zadruga (SRZ) koje bi trebalo da omoguće da se zemlja koja je reformom privremeno podijeljena seljacima, kao i druga privatna zemlja, postepe-no kolektivizuje. Administriranje prilikom određivanja otkupnih kvota i represija u sprovođenju otkupa djelovali su veoma destimulativno na motivaciju seljaka za rad i proizvodnju hrane. »Obaveze u otkupu su određivane prema planu sjetve, a ne pre-ma stvarno zasijanim površinama i postignutim prinosima. Oduzimalo se koliko se našlo, bez obzira na potrebe samih seljaka, a uzgredno se vršio pritisak za stupanje seljaka u SRZ. Pritisnuti otkupom, mnogi su ulazili u zadruge samo da bi se sklonili od nepodnošljivog pritiska na seljake privatnike« (Horvat, 1976.:785). Razumljivo je što seljaci u takvim uslovima nijesu bili zainteresovani za povećanje proizvodnje. Veća proizvodnja je povlačila i veća davanja prilikom otkupa, a i najveća proizvod-nja nije garantovala seljaku da i sam sa svojom porodicom neće ostati bez hrane. »Bilo kako bilo, agrarna politika KPJ kao državne partije od 1948. do 1953. godine značila je blokiranje svih vidova modernizacije na našem selu« (Gudac, 1994.:158).

Sa druge strane, postajala je ogromna potreba stvaranja kadrova i razvoja socijali-stičkog društveno-političkog i ekonomskog sistema. Selo je predstavljalo »resurs« bogat radnom snagom, koji je doprinosio stvaranju i administrativno rukovodećih slojeva i društveno-političkih organizacija i sindikata (državne uprave od lokalnog do federativnog nivoa), a posebno formiranju velikih industrijskih centara. Na taj način su (usled velikih kapitalnih investicija u većim urbanim centrima), mogućnosti zapošljavanja izvan sela i poljoprivrede postale velike.

Uz inače teške prilike na selu, prinudna kolektivizacija i obaveza pristupanja u SRZ, ubrzale su pravu lavinu onih koji su bježali iz sela i poljoprivrede u gradove i nepo-ljoprivredna zanimanja (u fabrike i drugdje). Zatvoreni život, posebno crnogorskih planinskih sela, i bez ovih sistemsko-političkih uticaja, bio je više nego težak i sku-čen za mlade ljude koji u njemu nijesu nalazili svoje mjesto i funkciju. Mogućnosti koje im je nudio grad, bile su raznovrsne. Obrazovanje i zapošljenje su otvarili nove kanale socijalne promocije i mogućnost napredovanja na hijerarhijskoj ljestvici druš-tva. Samo u razdoblju od prvog (1948.) do drugog poslijeratnog popisa (1953.), na-vedeni faktori i neadekvatne državne politike prema selu, i seljacima, doprinijeli su

385

S o

c i

o l

o g

i j

a i

p

r o

s t

o r


da se udjel poljoprivrednog stanovništva u ukupnom stanovništvu Crne Gore smanji za 14,5% (Bakić, Mijanović, 2006.:95).

Osamostalivši se i oslobodivši se najuočljivijih obilježja sovjetskog modela, kreatori socijalističke politike prema selu, pedesetih godina prošlog vijeka, nijesu se odrekli administrativnog sprovođenja svoje političke volje u agrarnim odnosima, što je po pravilu bilo neracionalno na ovom ekonomski i geografski specifičnom području. Novi šok za seljake je bila i tzv. mala ili druga agrarna reforma sprovedena Zako-nom o poljoprivrednom zemljišnom fondu iz 1953. godine. Tada je izvršena nova eksproprijacija kojom je smanjen zemljišni maksimum (od 25 do 35 ha) i zemlja oduzeta svima onima koji su je imali više od 10 ha (u planinskim krajevima pre-ko 15 ha). Oduzeta zemlja ovog puta nije dijeljena siromašnim seljacima nego je najvećim dijelom dodijeljena državnim (»društvenim«) poljoprivrednim dobrima i agroindustrijskim kombinatima, manjim delom SRZ, a još manjim zemljoradničkim zadrugama opšteg tipa. Smatralo se da 10 ha površine jedno seljačko domaćinstvo može obrađivati bez unajmljene radne snage. Oduzimanje zemlje seljacima i sma-njenje posjeda na 10 ha, sa jedne strane, i prednosti života i rada u gradu sa druge, o kojima govori Vlado Puljiz2, doprinose da se u tom periodu (od 1953. do 1961.) transfer crnogorskog seoskog stanovništva u urbane sredine nastavlja gotovo istim intezitetom, pa je i pad bio gotovo identičan u odnosu na prošli period i iznosio je 14,4% (Bakić, Mijanović, 2006.:98).

Privatno seljačko gazdinstvo je u tom periodu imalo izvjesnu garanciju za svojinu nad zemljom, koju je seljak stekao ličnim radom i koju sam obrađuje, ali je u svemu dru-gom ono bilo upućeno na kooperaciju sa socijalističkim sektorom poljoprivrede. »Oni sa kojima su seljaci ’kooperirali‘ i sa kojima su se ’udruživali‘ (agrokombinati i zadru-ge) imali su sistemsku mogućnost da seljacima sistematski zakidaju na cijeni njihovih proizvoda, na mjeri, na vremenu isplate seljačkih potraživanja, na transportu i drugim proizvodnim i neproizvodnim uslugama na koje su imali monopol i koje seljaci nisu mogli ni birati ni izbjeći« (Veselinov, 1987.:282).

Analizirajući agrarne odnose u jugoslovenskoj federaciji u periodu od 1945. do 1981.godine, Milovan Mitrović ističe da se poljoprivreda mogla razvijati i agrarni odnosi su se mogli mijenjati, ali je obavezno bilo da se to uvijek odvija u »socijalističkim obli-cima«. »Ovi ’socijalistički oblici‘ agrarnih odnosa, ili tzv. socijalističke poljoprivredne organizacije, jedan za drugim su pokazivali svoju ekonomsku neracionalnost. Seljaci-ma su bili nepodesni, kad god su mogli da ih izbegnu to su činili (te su im se morali raznim sredstvima nametati), a na kraju su postali preteško breme i za socijalističku vlast« (Mitrović, 1997.:195).

2 Vlado Puljiz ukazuje na sljedeće sistemske uzroke egzodusa ljudi sa sela: »individualno poljoprivredno gospodarstvo je nedostatna egzistencijalna osnova; poljoprivrednici imaju niži dohodak od drugih kategorija stanovništva, a uz to je taj dohodak nesiguran i neregularan (oscilacije proizvodnje i oscilacije tržišta); poljoprivrednici nemaju neke važne prednosti koje proizilaze iz stalnog radnog odnosa (stalan novčani dohodak, zdravstveno i mirovinsko osi-guranje, mogućnost uzimanja kredita, dobijanje stana, dječji dodatak isl.); oni znatno manje koriste institucije opće društvene namjene (škole, komunalne objekte itd.); oni imaju nepo-voljniji politički status itd.« (Puljiz, 1973.:101).

386

S o

c i

o l

o g

i j

a i

p

r o

s t

o r


Nakon što se uvidjelo da se, zbog neminovnih poslovnih »mobilizacija« i velikih poreskih nameta, rapidno smanjuje broj stanovnika u ruralnom području, socijali-stički poredak je nastojao decentalizovati industrijsku proizvodnju. Istorijski gledano ekonomski razvoj Crne Gore je išao putem snažne koncentracije sredstava i ljudi na malom prostoru, unutar gradsko-industrijskih giganata (Titograda i Nikšića). Na drugom polju, kao posledica toge, i faktorima koje smo ranije naveli, dolazilo do osiromašenja seoskih prostora, prije svega u ljudstvu, a zatim i u svim oblicima ekonomskog i socijalnog života. Crna Gora je za kratko vrijeme ostvarila velike promjene u privrednoj strukturi, promjene u profesionalnoj strukturi stanovništva, te promjene u njegovom teritorijalnom i socio-ekonomskom razmještaju. Neravnoteže stvorene na ovaj način, neophodno je bilo riješiti radi daljeg i sinhronizovanog ra-zvoja cjelokupne teritorije.

S obzirom na razlike u bogatstvima koje stvara industrija, našlo se rješenje u decen-tralizaciji manjih industrijskih pogona i u njihovom infiltriranju u mehanizme pri-vrednog života osiromašenih crnogorskih varošica. Relativno brzo se formirao manji broj industrijsko-urbanih centara, gdje su koncentrisane privredno značajne grane. Tako je došlo do drugog prostorno disperzivnog pravca investiranja, usmjerenog na izgradnju industrijskih postrojenja u manjim administrativnim centrima Crne Gore.

Kasnije su nastali problemi u socijalističkom, klasno-kolektivnom iracionalnom mo-delu upravljanja, oko društvene opravdanosti disperzivnog načina investiranja u mala industrijska postrojenja u manjim gradovima, gdje su se pokazivala nedovoljno rentabilnim. Nije se na vrijeme postavilo pitanje da li je recept disperzivnog investi-ranja najbolji za razvoj brdsko-planinskih sela u nerazvijenim dijelovima Crne Gore (Plužina, Šavnika ili Mojkovca) i da li će on samo promijeniti smjer migracionih kre-tanja od velikih urbanih centara centralnog regiona, ka malim varošicama posebno sjevernog dijela zemlje, koje u tom periodu bilježe značajan porast broja stanovnika (Bakić i Mijanović, 2006.:33-42).

Ovim korakom se nastojao prevazići decenijski neracionalan odnos prema selu i poljoprivredi, a on je u stvarnosti doveo do potpune deagrarizacija3 crnogorskog sela. Takva politika se manifestovala dubokom demografskom krizom u seljačkom društvu, kada je za dvije decenije (od 1961. do 1981.) intezitet urušavanja »poljopri-vrednog korpusa« bio najdinamičniji i iznosio je čak 34%. Toliki pad poljoprivred-nog stanovništva, za nekoliko decenija, nije zabilježila nijedna bivša jugoslovenska republika.

3 Proces deagrarizacije (kao jedan od ključnih elemenata/posljedica migracije) označava odla-zak sa zemlje i napuštanje poljoprivrede od strane pojedinih članova porodičnih gazdinstava ili pak u nekim slučajevima i cjelokupnih porodica koje su kao cjelina napustile bavljenje poljoprivredom. Sama riječ »deagrarizacija« nastala je kombinacijom latinske riječi ager (polje, zemlja) i prefiksa de (odvajanje od nečeg). Dakle, doslovno shvaćeno, deagrarizacija znači odvajanje od zemlje. No nju ne treba, kao što mnogi čine, poistovjećivati sa napuštanjem sela, odnosno deruralizacijom, budući da se nepoljoprivredno i seosko stanovništvo razlikuju.

387

S o

c i

o l

o g

i j

a i

p

r o

s t

o r


Period socijalističke vladavine (1945.–1991.) završio je u Crnoj Gori smanjenjem udje-la poljoprivrednog u ukupnom stanovništvu za više od 8 puta, sa 76% na 10% (Bakić i Mijanović, 2006.:95-99). Ubrzano demografsko pražnjenje, a zatim i proizvodno gašenje seoskih zajednica, najznačajnim svojim dijelom je rezultat nepostojanja du-goročne politike razvoja poljoprivrede i sela. Dugogodišnje forsiranje industrije i gradskih naselja, a sistemsko neracionalno djelovanje ili zapostavljanje poljoprivrede i sela, dovelo je do značajnih strukturnih promjena koje nijesu u funkciji njihovog razvoja. »Cjelokupni društveni razvoj u Jugoslaviji, dostignuta razina industrijalizacije i urbanizacije, nisu doveli do formiranja ruralno-urbanog kontinuuma, koji bi zahva-tio većinu seoskih naselja i seoskog stanovništva. (…) osjećaj prepuštenosti sebi, osjećaj besperspektivnosti duboko je obuzeo stanovnike sela, koji znaju da vlastitim snagama ne mogu osigurati ulaženje u industrijsku civilizaciju« (Šuvar, 1988.:262).

Poslije pada socijalističkog poretka očekivala se korjenita i brza promjena cjeloku-pnog društvenog života i seljaštva u njemu. Međutim, u hijerarhiji društvenih aktera seljaštvo kao »konglomeratski sloj« svakako spada u one koji su manje sposobni za sveopšte društvene promjene. Pošto tranzicija (transformacija) jednog sistema upravljanja – socijalizma, u osnovi znači uspostavljanje jednog novog, društveno humanijeg poretka (kako su se mnogi nadali) preko afirmacije privatnog vlasništva, seljačko gazdinstvo je u odnosu na sve ostale društvene aktere imalo povoljniju star-tnu poziciju. »Dakako, ukoliko je ono sa svojim porodičnim gazdinstvom sposobno funkcionirati u novoj, nesocijalističkoj stvarnosti. Izgleda kao da je seljaštvo sa pro-pašću realsocijalističkog poretka došlo na svoje. Je li tome tako? Jesu li seljačka eko-nomija i ukupan način života seljaštva kompatibilni suvremenom neoliberalizmu? Ili možda između ova dva sistema, seljačke i liberalne ekonomije, postoje značajna ne-saglasja? Jesu li za seljaštvo problemi koji proizilaze iz realsocijalističke konstrukcije prestali, a drugi tek nastali?« (Hodžić, 2000.:80). Sva pitanja koja je postavio Hodžić relevantna su i za crnogorsko selo koje je jednako podijelilo i podnijelo sve patnje i krizu sa urbanim društvom Crne Gore. »Tranziciona kriza se manifestovala kroz povećanu stopu nezaposlenosti, nedovoljnu ekonomsku aktivnost, kriminalizaciju privrede, produženu pauperizaciju, a rat u okruženju samo je dolio ulje na vatru crnogorske transformacijske drame« (Vukićević, 1998.:110).

U ovako nepovoljnom ambijentu šanse za revitalizaciju crnogorskog sela svedene su na minimum. Djelimično izvršena svojinska transforacija velikih poljoprivrednih preduzeća, i dalje neriješeno pitanje prilagođavanja sitnoseljačkog sektora tržišnoj privredi, nedostatak kapitala za opremanje modernom mehanizacijom i opremom, neizgrađena tržišna infrastruktura u službi poljoprivrednih porodičnih gazdinstava, činili su glavne karakteristike kojima se ovaj period agrarnih odnosa Crne Gore može »pohvaliti«.

Trend pada broja stanovnika koji žive na selu i bave se poljoprivredom se i dalje nastavlja, i ono što se ističe kao glavni pokazatelj neadekvatnog državnog odnosa prema selu u Crnoj Gori danas, je smanjenje učešća broja poljoprivrednika samo u posljednjih osam godina za 3 postotna poena udjela u ukupnom stanovništvu, što svakako nije mali broj ni za veća, razvijenija društva, a kamoli za crnogorsko društvo (Monstat, 83/2012.:10-14). Navedeni pokazatelji jasno demonstriraju dece-

388

S o

c i

o l

o g

i j

a i

p

r o

s t

o r


nijski neadekvatan sistemski odnos prema selu i kao posljedicu tome, depopulaciju ruralnog područja s tendencijama radikalizacije do potpunog iščezavanja njegovog stanovništva.

Grafikon 2.Udjel poljoprivrednog u ukupnom stanovništvu Crne Gore od 1931. do 2011.

Izvor: Bulajić, 1959.:267; Bakić i Mijanović, 2006.:95-99; Monstat, 83/2012.:10-14

5. Senilizacija porodičnih gazdinstava u Crnoj Gori

Pod uticajem društveno-sistemskih faktora, odliva velikog broja stanovništva sa gaz-dinstava, deagrarizacije sela i njegove opšte depopulacije, u ruralnim sredinama Crne Gore, teče paralelno i proces senilizacije sela i porodičnih poljoprivrednih gazdin-stava. Navedne pojave spadaju u regresivne i degradirajuće (devastacione) društvene procese, kojima su posebno zahvaćeni nerazvijeni brdsko-planinski seoski regioni u Crnoj Gori. Što je neko selo (ili seoski region) izolovaniji i manje razvijen, iz njega više odlaze mladi ljudi, a na gazdinstvima ostaju samo stariji – bez djece i bez perspektive.

Proces senilizacije je u stvari proizvod selektivnih učinaka migracije na starosnu strukturu i sa sobom donosi višestruke i značajne ekonomske, društvene i kulturne posljedice. On dovodi do toga da u selima slabi socijalna i biološka reprodukcija sta-novništva (brzo se smanjuje ili je već i nema), privredna aktivnost se svodi na mini-mum, dolazi do disproporcije polnih grupa, mijenja se kompletna starosna struktura sela, a posebno poljoprivredno sposobnog stanovništva, smanjuje se rapidno njegov broj, zamire društveni, ekonomski i kulturni život. Svetozar Livada sjajno ukazuje da su »socijalni kontakti u mjestu njihova života svedeni na minimum (ukopi, rjeđe svadbe i pokoja posjeta). Djeca k njima dolaze više da nešto ponesu nego da ih obiđu ’njima se vječno žuri, jer pate od oskudice vremena. (…) Klanjajući se pred očevima, saginjući se za djecu, oronuli, bačeni smo na koljena od društva koje smo stvarali’ – kažu seljaci za sebe i za svoje« (Livada, 1972.:10). U takvim okolnostima ostarjeli poljoprivrednici često se nalaze u bezizlaznim socijalnim prilikama i moraju posegnuti za onim što im jedino preostaje, a to je prodaja gazdinstva.

389

S o

c i

o l

o g

i j

a i

p

r o

s t

o r


U Crnoj Gori ovaj problem dugo vremena nije dublje istraživan i ignorisan je sve do posljednjih nekoliko decenija, kada je pokazao svoju ekstremnu društvenu trauma-tičnost. Sociolozi su u početku nazirali probleme starenja seoske populacije, da bi kasnije uvidjeli njegov dramatičan značaj, te da bi ga danas smatrali društveno-pato-loškom pojavom. Stanovništvo crnogorskih sela se 1971. godine teško moglo svrstati u neki čisti tip starosne strukture. Učešće starih lica je i tada bilo znatno veće, poseb-no na ruralnom području, te su razlike između seoskog i gradskog stanovništva bile primijetne. Međutim, gradsko stanovništvo Crne Gore ne samo da je bilo mlađe od seoskog stanovništva, već je ono bilo najmlađe u bivšoj Jugoslaviji.

Prema rezultatima posljednjeg popisa poljoprivrede na crnogorskim gazdinstvima danas živi 98.949 ljudi, koji ujedno i predstavljaju radnu snagu gazdinstava. Starosnu strukturu poljoprivrednih gazdinstava u Crnoj Gori karakteriše visok udio starijih radno angažovanih lica na gazdinstvu i mali broj mlađih članova (grafikon 3). Od ukupnog broja radno sposobnih žitelja njih 23.204 su osobe starije od 65 godina. Proces senilizacije sela je duboko zahvatio sve pore crnogorskih ruralnih zajednica, jer je danas skoro 44% ukupnog broja radno angažovanih na gazdinstvu iznad 55 godina starosti. Najmanje je onih kojih bi u progresivnim gazdinstvima trebalo da je najviše, svega 7% radne snage na crnogorskim gazdinstvima je mlađe od 24 godine (Monstat, 68/2010.:17).

Grafikon 3. Dobna struktura radne snage na porodičnim gazdinstvima u Crnoj Gori 2011. godine

Izvor: Monstat, 68/2010.:17

Drugo, najviše porodičnih poljoprivrednih gazdinstava u Crnoj Gori broji između jednog i četiri člana. Od ukupnog broja gazdinstava (48.824) ubedljivo je najviše onih gazdinstava koja broje od 1 do 2 člana, čak 37.518 ili 76,8%; 3 do 4 člana ima 9.686 (19,84%) gazdinstava; 5 do 7 članova broje 1.424 (2,93%) gazdinstva dok je ubedljivo najmanje onih gazdinstava s više od 7 članova koja su nekada činila oko-snicu ruralnog područja, njih ima svega 196 ili 0,43%. Uzimajući u obzir starosnu strukturu i veličinu porodice na gazdinstvu, možemo slobodno tvrditi da je na crno-gorskom selu najviše ostalo starih bračnih parova ili samaca, te da oni danas čine osnovu na kojoj se gradi siguran nestanak i crnogorskih porodičnih gazdinstava i sela u cjelini.

(ispod 24)(24/34)

(34/44)

(45/54)

(55/64)

(65 i više)

ispod 24 godine

između 24 i 34 godineizmeđu 34 i 44 godineizmeđu 45 i 54 godineizmeđu 55 i 64 godine

65 godina i više

390

S o

c i

o l

o g

i j

a i

p

r o

s t

o r


Grafikon 4. Struktura porodičnih poljoprivrednih gazdinstava Crne Gore po broju članova, 2011. godine

Izvor: Monstat, 68/2010.:17

Demografska kretanja su ostavila značajan trag na život i funkcionisanje porodičnog gazdinstva, a posljedice koje su iz navedenih procesa proistekle, čine danas osnovu koja bitno determiniše život ruralnog područja zemlje.

Za kraj dajemo veoma interesantnu analizu života starih seljaka u Crnoj Gori, koji nisu ostali na svome ognjištu, autora Zorana Gudovića. On ukazuje na činjenicu da u Crnoj Gori nijesu samo mladi napuštali sela, već su to činili preostali starci koji su zbrinjavani kod svoje djece u varoši. »Kako njihovi potomci često žive na periferiji gradova u prigradskim naseljima, kulturni šok koji bi podrazumjevao prelazak iz zaostalog sela u novu gradsku sredinu bio je amortizovan geografskim i prirodnim ambijentom za koji se ne može reći da je tipično gradski. Na širem području prilaza Podgorici stiješnjeni između brda i glavnog magistralnog puta sve do osamdesetih godina mogli su se vidjeti stariji muškarci odjeveni u narodnu nošnju kako sjede ispred svojih kuća skriveni u debelom hladu loze i drugog mediteranskog rastinja. Ova domaćinstva su uz neizbježne kulturne promjene kojima su bila zahvaćena, ču-vala običaje, njegovala čvrste susjedske veze, gajila stoku i živinu i po svemu sudeći u većoj mjeri doprinosili ruralizaciji grada, nego vlastitoj urbanizaciji i nastojanju da se kao seljaci promijene« (Gudović, 2008.:88).

6. Zaključak

Ubrzano demografsko pražnjenje, a zatim i proizvodno gašenje seoskih zajednica Crne Gore, prvenstveno su rezultat nepostojanja dugoročne politike razvoja poljo-privrede i sela. Socijalistički sistem je prije svega, pokretanjem ambicioznih projekta transformacije društva, temeljno uzdrmao dotadašnju agrarnu strukturu i tradicional-ni način života seljaka. Industrijalizacija, nacionalizacija, kolonizacija, kolektivizacija, plansko usmjeravanje proizvodnje, osnovne su mjere kojima se nastojalo preovladati zatečeno poslijeratno stanje. Primjenjivani su neadekvatni i za demokratska društva grubi oblici pritisaka na seljaštvo. Individualna poljoprivredna proizvodnja presta-je biti privredna grana od posebnog društvenog značaja, što je snažno uticalo na sveukupni integritet sela, seoskog društva i života u samom gazdinstvu. Gazdinstvo

76.80%(1/2)

19.84%(3/4)

2.93%(5/6)

0.43% (više od 7)od 1 do 2 člana

od 3 do 4 člana

od 5 do 6 članova

više od 7 članova

391

S o

c i

o l

o g

i j

a i

p

r o

s t

o r


stagnira i postaje sve beznačajniji dio društvene strukture, lišen gotovo svih uticaja u društvenom lancu djelovanja.

Posmatrano sa sociološkog aspekta, egzodus ljudi sa sela i deagrarizacija su složeni društveni procesi u čijoj osnovi leže pojam kretanja, promjena, razvoja grada i deva-stacija sela kao trajne činjenice. Osnovne karakteristike koje ga u Crnoj Gori krase su brzina kojom se dešava i masovnost. Međutim, nema ni jedne nagle društvene promjene, koja sa sobom nije povukla i niz drugih društvenih promjena, koje će na-ravno pogoditi i samu osnovu društva, proizvodnju, potrošnju, kao i cjelokupan ži-vot stanovnika. Kada se na tom nivou razmišlja o rehabilitaciji i obnovi devastiranog ruralnog aglomerata Crne Gore, važnije je i za društvo daleko značajnije, kako i na koji način sačuvati ona naselja koja su zbog procesa deruralizacije na ivici vlastitog nestanka. Jer jednom odumrla sela, nemoguće je »oživjeti« kao što se pokušava, a onda je način njihove revitalizacije mnogo bolje teorijski konceptualizovati, druš-tveno organizovati i sprovoditi kao moderan razvojni projekt kojim će se planski, ali i spontano i stihijski mijenjati dosadašnji neracionalan način seoskog života: pri-rodna i društvena reprodukcija seoskog stanovništva, povratak mladih ljudi ruralnoj sredini, porodični odnosi, organizacija i način poljoprivredne proizvodnje i drugih privrednih djelatnosi u selu, korišćenje prostora, organizacije kulturnog života u ru-ralnoj zajednici i komunikacija sa širim društvom i civilizacijskim tvorevinama.

* Tekst je lektorirala profesorica Majda Mirković (Filozofski fakultet u Nikšiću).

Literatura

1. Andrijašević, Ž. i Rastoder, Š. (2006). Istorija Crne Gore. Podgorica: Centar za iseljenike Crne Gore.

2. Bakić, R. i Mijanović, D. (2006). Demografska kretanja u Crnoj Gori tokom dru-ge polovine XX vijeka. Nikšić: Geografski institut Filozofskog fakulteta.

3. Bulajić, Ž. (1959). Agrarni odnosi u Crnoj Gori 1978–1912. Titograd: Istorijski Institut Crne Gore.

4. Gudac, V. (1994). Politika Komunističke partije Jugoslavije 1945–1953. godine, kao faktor blokiranja modernizacijskih procesa na selu, u: Perović, L. (Ur.). Srbi-ja u modernizacijskim procesima XX vijeka. Beograd: Institut za noviju istoriju Srbije.

5. Gudović, Z. (2008). Selo i seljaštvo – prilog sociologiji sela. Beograd: Standard.6. Hobsbaum, E. (2002). Doba ekstrema. Beograd: Dereta.7. Hodžić, A. (2000). Socijalna struktura i mobilnost seoskog stanovništva. Sociolo-

gija sela, 147/148: 79-107.8. Horvat, B. (1976). Jugoslovenska agrarna teorija i politika u poslijeratnom razdo-

blju. Pregled, 7-8: 785.9. Livada, S. (1972). Naše društvo i stari seljaci. Sociologija sela, 37-38: 5-14.10. Livada, S. (2004). Sudbina crnogorskih ruralnih naselja nastalih za historijski tre-

nutak. Podgorica: CANU.11. Mitrović, M. (1997). Sociologija sela. Beograd: Službeni glasnik.

392

S o

c i

o l

o g

i j

a i

p

r o

s t

o r


12. Puljiz, V. (1977). Eksodus poljoprivrednika. Zagreb: Centar za sociologiju sela, gra-da i prostora Instituta za društvena istraživanja Sveučilišta u Zagrebu.

13. Seferagić, D. (Ur.). (2002). Selo: izbor ili usud. Zagreb: Institut za društvena istraživanja u Zagrebu.

14. Šuvar S. (1988). Sociologija sela II – Socijalizacija poljoprivrede i urbanizacija sela. Zagreb: Školska knjiga.

15. Veselinov, D. (1987). Sumrak seljaštva. Beograd: Ekonomika.16. Vukićević, S. (1998). Simuliranje promjene (transformacija socijalizma). Ceti-

nje: Obod.17. Zavod za statistiku Crne Gore – Monstat (2010). Prvi rezultati popisa poljoprivre-

de 2010. godine za porodična poljoprivredna gazdinstva. Podgorica: Saopštenje broj 68.

18. Zavod za statistiku Crne Gore – Monstat (2012). Popis stanovništva, domaćinsta-va i stanova u Crnoj Gori 2011. godine. Podgorica: Saopštenje broj 83.

19. Zavod za statistiku Crne Gore – Monstat (2011). Prirodno kretanje stanovništva i unutrašnji migracioni tokovi u 2010. godini. Podgorica: Saopštenje broj 98.

20. Zavod za statistiku Crne Gore – Monstat (2012). Prirodno kretanje stanovništva u Crnoj Gori, 2011. godina. Podgorica: Saopštenje broj 102.

393

S o

c i

o l

o g

i j

a i

p

r o

s t

o r



R a d e Š a r o v i ćFaculty of Philosophy in Niksic, Department of Sociology, University of Montenegro, Montenegroe-mail: [email protected]

Migration of Farmers in Montenegro (1948.-2011.)

Abstract

For rural areas of Montenegro recent decades are characterized by distinct discontinuity in the development. In Montenegro, as well as in economically more developed parts of the world, industrialization caused the process of deagrarization and deruralization and manifested in the reduction of the agricultural population in total population, and reduction of the number of residents who remain to live in villages. The specificity of these changes in Montenegro was reflected in the fact that the process went very quickly, much faster than in neighboring countries and in more developed parts of the world. The share of agricultural population in total population, reduced 12 times for six decades – from about 80% immediately after the Second World War, to below 10%, according to the latest estimates. In a short period of time (even unnaturally short for this type of social processes) an enormous number of people changed occupation, place and style of living. This paper presents a brief summary of the Montenegrin rural dramas in recent decades, which end is not in sight.

Key words: village, population trends, migration, deagrarization, deruralization, Montenegro, aging population.


395

S o

c i

o l

o g

i j

a i

p

r o

s t

o r

Sociološka dimenzija britanskih kulturalnih studija

A n d r i a n a B e n č i ćFilozofski fakultet u Zagrebu, Poslijediplomski doktorski studij sociologije, Hrvatskae-mail: [email protected]

SAŽETAK Rad nastoji pružiti opširan kritički pregled sociološke dimenzije i socioloških značajki britanskih kulturalnih studija. U tom kontekstu, nudi nove teorijske poticaje za revalorizaciju i ponovno promišljanje uloge britanskih kulturalnih studija na području sociološke znanosti. Britanski kulturalni studiji su u svojoj multidisciplinarnosti uvijek bili izuzetno povezani sa sociologijom te su u velikom dijelu svoga habitusa, koji je načelno interdisciplinaran, neka vrsta eklektične sociologije. Bogatstvom i kvalitetom svojih pristupa ti studiji obogaćuju i osvjetljavaju sociološki pristup. Iako britanski kulturalni studiji zauzimaju svoje mjesto u sociologiji u vidu neomarksističke teorije kulture, još uvijek nije na sustavan i obuhvatan način iznesena niti dovoljno problematizirana sociološka dimenzija britanskih kulturalnih studija. Sociološka dimenzija britanskih kulturalnih studija u radu je najopsežnije prikazana u osvrtu na britansku birminghamsku školu kulturalnih studija u cjelini, s posebnom usredotočenošću na ideje Antonija Gramscija koje su najsnažniji teorijski oslonac britanskih kulturalnih studija. U sklopu zajedničkoga sociopolitološkog teorijskog okvira sociologije kulture i britanskih kulturalnih studija problematizira se uklopljenost kulturno-komunikacijskoga sklopa u mrežu ekonomske i političke moći.

Ključne riječi: britanski kulturalni studiji, sociologija, kultura, sociologija kulture, moć, sociopolitološko razmatranje kulture.

DOI 10.5673/sip.50.3.6 UDK 316.7

Pregledni rad

1. Uvod

Kulturalni studiji1 su interdisciplinarno, multidiskurzivno, holističko i sinkretično po-dručje, te u svom habitusu bilježe niz različitih povijesti, formacija i oblika rada. U svome razvoju i interdisciplinarnosti bili su gotovo uvijek u bliskom dosluhu

1 Jezični stručnjaci više su puta upozoravali na terminološki problem prilikom korištenja prid-jeva “kulturalni” i “kulturni”. U hrvatskom je jeziku pravilnije koristiti pridjev “kulturni” (koji se odnosi na kulturu), čime engleska inačica “kulturalni” (cultural) zapravo postaje suvišna. S druge strane, ne možemo zanemariti prvenstvo i uvriježenost, pa time i pretežitost upotrebe sintagme kulturalni studiji u Hrvatskoj. Jedini zasebni studij organiziran na diplomskoj razini u Rijeci u svome nazivlju koristi sintagmu kulturalni studiji. S obzirom da u radu konzultiramo literaturu koja isključivo rabi pridjev “kulturalni”, zbog dosljednosti i jezične koherentnosti ovoga rada studije o kulturi odabrali smo naslovljavati kulturalnima.



396

S o

c i

o l

o g

i j

a i

p

r o

s t

o r

sa sociologijom, a do sada nije, osobito u sociologiji, dovoljno problematizirana sociološka dimenzija kulturalnih studija. U ovom ćemo se radu baviti izvornom bri-tanskom školom kulturalnih studija koja se, kao jedna od neomarksističkih teorija kulture, smatra konstitutivnim dijelom sociološke znanosti (Haralambos i Holborn, 2002.:895-898; Johnson, u: Duda, 2006.; Kalanj, 2000.:42-46). Iako su u multidiskur-zivnosti svoga područja britanski kulturalni studiji često bili skloni isticati upravo sociološki diskurs kao prevladavajući, sve do danas nije na pregledan način prikaza-na sociološka dimenzija britanskih kulturalnih studija. Treba naglasiti da sociologija ostaje bitno osiromašena u nedostatku interdisciplinarnoga dijaloga s britanskim kulturalnim studijima te da je nužno uvesti bogatiji i širi kritički dijalog između dvaju područja. Takav bi nas pothvat približio sustavnijem i utemeljenijem razumijevanju samoga sociološkog pojma kulture čija konceptualna višeznačnost uvijek zahtijeva nova hermeneutička razjašnjenja.

Na početku rada iznijet ćemo sažet povijesni prikaz koncepta kulture u sociologiji od vremena prvih socioloških paradigmi do pojave sociologije kulture, kako bismo kasnije mogli kontekstualizirati britanske kulturalne studije i njihove uvide o kulturi na području sociologije. U radu ćemo nadalje nastojati prikazati doprinos britan-skih kulturalnih studija sociologiji, odnosno ono teorijsko i metodološko pojmov-lje britanskih kulturalnih studija koje je po svojoj znanstvenoj naravi2 sociologijski ukotvljeno, pritom neprestano upozoravajući na nedovoljnu uvrštenost i obrađenost pojmovlja i rada britanskih kulturalnih studija na području sociologije. Drugim rije-čima, britanski kulturalni studiji bili su zaokupljeni brojnim sociološkim kategorija-ma te su se bavili suptilnim sociološkim analizama. Stoga je od velike znanstvene važnosti za sociologiju, a osobito sociologiju kulture, označiti koje je to pojmovlje britanskih kulturalnih studija i upozoriti na nužnost njegova sociološkoga razumije-vanja. S obzirom da je današnja kultura u tolikoj mjeri eksplicitna i izražena u vidu moći tehnoznanosti, medija, novca, stranačkih i državnih birokracija, najopsežniji dio naše rasprave o britanskim kulturalnim studijima i njihovoj sociološkoj dimenziji bit će iznesen u teorijskom okviru sociopolitološke problematizacije kulture. Po-sebnu pažnju posvetit ćemo talijanskom marksističkom filozofu Antoniju Gramsciju koji je uvelike utjecao na britanske kulturalne studije. Gramscijev rad nudi vrijedna polazišta za sociopolitološku analizu pojma moći. Svijest o politizaciji kulture i jest

2 Treba napomenuti da je opća, interdisciplinarna, holistička i multidiskurzivna narav kulturalnih studija uvijek u bijegu i odmaku od znanstvene objektivnosti te da su oni s time u skladu tek uvjetno nazvani disciplinom. Tonny Bennet govori da kulturalne studije određuju dva pravila od kojih je jedno pravilo teorijske i metodološke neodlučnosti (Bennett, 2005.), a Hartley to pravilo jezgrovito opisuje prikazom kulturalnih studija u kojemu se oni, u širokoj nesklonosti da se identificiraju “prepoznaju po preosjetljivosti na ortodoksiju onih koji u njima sudjeluju, nadalje prepoznaju se u izostanku jedne jedinstvene teorije, tekstualnoga kanona, disciplinarne istine, dogovorene metodologije i zajedničkoga nastavnog programa, ispitnoga gradiva ili profesionalne zajednice” (Hartley, 1991.:7). Slikovit opis prirode kulturalnih studija ponudio je Dunn: “Kulturalni studiji su u vrtnji, i miran i zanjihan mobil u kojemu se stalno premještaju svi subjekti što u njemu sudjeluju (…) projekt kojemu je suđeno da nikad ne stekne definitivno stajalište o sebi jer se njegova realizacija zauvijek odgađa” (Dunn, 1986.:71, u: Bennett, 2005.:45).

A. Benčić: Sociološka dimenzija britanskih kulturalnih studija

397

S o

c i

o l

o g

i j

a i

p

r o

s t

o r

osnovno obilježje britanskih kulturalnih studija te je njihova sociološka dimenzi-ja najvidljivija u razmatranjima kulture kao reproduktivne dimenzije stratifikacije, diferencijacije, moći i dominacije. Britanski kulturalni studiji jedna su od najranijih teorijskih varijanti koji analitički povezuju kulturu i moć te postavljaju pitanje kako se kultura oblikuje i koristi kao resurs političke moći.

U završnom dijelu rada upozorit ćemo na potrebu širega sagledavanja sociološke dimenzije britanskih kulturalnih studija u hrvatskoj akademskoj sociologiji koja se općenito u svojim izvedbenim nastavnim programima i kurikulumima nedovoljno bavi britanskim kulturalnim studijima.

2. Sociologija i kultura

Razmišljanja, učenja i pisanja o kulturi i raznorodnim pojavama vezanim uz taj kon-cept, dovest će nas do gotovo izlizane tvrdnje Raymonda Williamsa – “riječ kultura jedna je od dvije ili tri najzamršenije riječi u engleskom jeziku” (Williams, 1976.). Nećemo pogriješiti ako kulturu i danas proglasimo kanonskim meta pojmom znan-stvenoga diskursa. U smislu svoje definicijske višeznačnosti, nerijetko označavane sintagmama pojmovnoga kaosa ili pojmovne džungle, kultura uistinu jest složen koncept. No, zamršenost i multidimenzionalnost koncepta kulture ne trebaju uplašiti i obeshrabriti, već trebaju usmjeriti na pokušaj razumijevanja i analize njezinih struk-turalnih elemenata. Potrebno je usustavljanje i preispitivanje mnogih humanističkih i društvenih disciplina koje, svaka iz habitusa svoje discipline, govore o raznim aspektima kulture.

Uz nekolicinu drugih znanosti, sociologija ima određeno prvenstvo u određivanjima značenja kulture. Razlog tomu je neizbježna činjenica formiranja sociologije kao znanosti u vremenu “velike preobrazbe” moderniteta na Zapadu (Polany, 1957.), gdje je kultura bila ključan faktor tih preobrazbi. Jedna od najobuhvatnijih definicija kulture (u smislu življenja i svakodnevice, odnosno njena neposrednoga značenja za čovjeka) upravo je socioantropološka definicija; kultura je ukupnost načina života društva (Clarke et al., 1976., u: Hall i Jefferson, 1976.; Jencks, 1993.; Eagleton, 2002.; Linton, 1945.; Williams, 1965.). U tom značenju kultura zapravo obuhvaća cjelinu predmeta sociologije. Isprepletenost pojmova kulture i društva, kulture i civilizacije, kulture i identiteta, kulture i politike ili kulture i ekonomije, pomalo je opasne naravi u znanstveno-klasifikacijskom smislu jer dovodi do toga da je sociologiju kulture teš-ko izdvojiti kao različitu od drugih područja sociologije. Usprkos povremenoj mar-ginalizaciji kvalitativnih kultur(al)nih analiza u sinkronijskom razvoju sociologije, kulturu treba označiti kao sveprisutni sociološki pojam. Koncept kulture na razne je načine i u različitim ekspresivnim oblicima u sociologiji prisutan od samih početaka njena formiranja. Kultura je štoviše, u ranoj sociologiji, otvarala mjesto načinima pro-mišljanja društvenih razlika s dubinom i bogatstvom koji nisu bili ostvarivi u grubim pozitivističkim modelima istraživanja koji su činili mainstream sociologije kasnije, u vremenu njene sveučilišne institucionalizacije.


398

S o

c i

o l

o g

i j

a i

p

r o

s t

o r

Treba napomenuti kako je rana sociologija, iako je sam pojam kulture izrijekom vrlo rijetko rabila, sadržavala vrlo sofisticirane kulturalne uvide i analize. U ranom dvadesetom stoljeću kultura nije bila autonomna te je u neizdiferenciranosti svoga koncepta često funkcionirala kao označiteljica društvenoga. Marx, koji je rijetko upotrebljavao pojam kulture, rekao je da je kultura praksa koja realizira ili objekti-vira život grupa u značenjske oblike i forme. “Način na koji individue iznose svoj život, to je ono što oni jesu. To se podudara s njihovom proizvodnjom; i onime što proizvode i načinom na koji to proizvode” (Marx, 1970.:42).

U funkcionalizmu, Parsonsova teorija kulture sastavni je dio njegovih teorija o druš-tvu kao cjelini. U svom djelu Društveni sustav pridao je kulturi vrlo značajnu ulo-gu, odredivši ju kao “izražajne simbole ili vrijednosne obrasce” koji omogućuju da se različiti elementi društvenoga sustava povežu u cjelinu. Kultura je za Parsonsa funkcionalni preduvjet opstanka svakoga društva (Parsons, 1951., u: Haralambos i Holborn, 2002.:897).

Weber je implicirao razne kulturološke aspekte u svom najpoznatijem djelu Pro-testantska etika i duh kapitalizma, tako što je razmatrao odnos između određenih oblika protestantizma i razvoja zapadnoga industrijskog kapitalizma. Dokazao je kako duh kapitalizma nije samo način da se stekne novac (kapitalističku praksu We-ber ocrtava knjigama Benjamina Franklina), već način života, odnosno svojevrsna kultura življenja koja posjeduje svoju etiku, dužnost i obveze. U svojim je analizama nastojao otkriti u kojoj je mjeri religija utjecala na razvoj toga duha i došao je do tvrdnje da je asketski protestantizam, a osobito kalvinizam, svojim načinom života – svojom kulturom, bitno utjecao na nastanak i razvoj racionalnoga kapitalizma u zapadnoj Europi (Weber, 1968.).

Durkheim je također u svojim najpoznatijim djelima integrirao kulturalne forme. Tvrdio je da čovjek preko kolektivnih reprezentacija, totema i simbola, zapravo štuje društvo. Govorio je da je društveni život nemoguć bez zajedničkih vrijednosti i moralnih uvjerenja koje tvore kolektivnu svijest, a religija je ta koja jača kolektivnu svijest jer okupljanje na religioznim obredima, u visoko nabijenoj atmosferi kolektiv-ne pobožnosti, zapravo utječe na jačanje integracije društva. Preko rituala se stvara svijest o jedinstvu grupe pa religija unapređuje društvenu solidarnost. Suština religije je društvo, a čovjek stvara religiju kao integrativnu funkciju da bi društvo opstalo u zajedničkim vrijednostima i normama. Misao da je religija “najtipičnija za društvenu integraciju pojedinca”, Durkheim iznosi u Elementarnim oblicima religijskog života, gdje ujedno izlaže vjerojatno najutjecajniju interpretaciju religije s funkcionalističko-ga stajališta (Durkheim, 1970.). U prilog kulturi govori i Durkheimov pojam ano-mije kao poremećaja ravnoteže u društvu i kulturi, koji vodi samoubojstvu. Jeffrey Alexander, istaknuti suvremeni sociološki teoretičar i zastupnik “strogog programa” kulturne sociologije, smjera kojega je sam razvio usporedno sa sociologijom kulture izazvavši tako mnoge polemike u akademskoj i javnoj sociologiji, uzima upravo Durkheima i njegov rad kao primjer klasične sociološke tradicije koji je ujedno iz-vrstan model suvremene sociologije u vidu davanja visoke teorijske autonomnosti kulturi. Alexander na tome tragu ističe da kulturalni studiji, koji sagledavaju kulturu kao autonomnu sferu, nisu ništa novo u sociologiji, već datiraju iz Durkheimove


399

S o

c i

o l

o g

i j

a i

p

r o

s t

o r

sociologije. Alexander osobito naglašava Durkheimovu kasniju studiju religije koja kulturalnim procesima daje autonomnost tako što iznosi sociološke činjenice i one značajke socijalnoga života koji su izvan društvenih aktera.

Nadalje, uključenost kulture u sociologiju možda je najvidljivija u pragmatičnosti či-kaške sociološke škole3 i simboličkog interakcionizma. Sociokulturne analize čikaš-ke škole o supkulturama, devijantnosti, etnicitetu, rasi, crnačkim četvrtima (“obojene urbane lokacije”), ubrajaju se među sociološki najistančanija razumijevanja kulturnih razlika (Haralambos i Holborn, 2002.:217-220). Neki od ranih autora kulturalnih stu-dija koji su radili na proučavanju supkultura u Birminghamu, bili su pod utjecajem čikaške škole. Simbolički interakcionizam, razvijen na teorijskim uvidima C. H. Co-oleya, W. I. Thomasa i G. H. Meada o interaktivnoj konstrukciji jastva i društvenoga identiteta, te koncentriran na proces interakcije ljudi u posebnim konceptima, što uključuje istraživanje konstrukcije značenja, slično afinitetima kulturalnih studija, govori o kompleksnosti socijalne konstrukcije identiteta i značenja, o svakodnevici i socijetalnim grupama te o njihovim semantičkim i kulturnim značajkama.

Treba posebno upozoriti da je početkom pa sve do sredine dvadesetoga stoljeća, u vremenu svoje sveučilišne institucionalizacije, sociologija marginalizirala kulturu u skladu s disciplinarnom teorijskom i metodološkom rigoroznošću te vrijednosnom neutralnošću koje je morala promicati kako bi se etablirala kao prepoznatljiva i od drugih grana odijeljena disciplina. Zatvaranje sociologije u akademske krugove kao i njena pozitivistička i empirijsko-deskriptivna usmjerenost rezultirali su određenim vidom sljepoće za vitalna društvena događanja i procese. S obzirom da je još dugo vremena nakon institucionalizacije nastavila djelovati kao hermetična i legitimirajuća disciplina, nedovoljno interpretativna i nedovoljno refleksivno-kritična, sociologija se još i danas suočava s nedostacima svoje znanstvenosti. Suočava se s vlastitim sta-tusom i vrijednostima te prije svega s društvom koje je već nakon Drugoga svjetskog rata postalo nepovratno obilježeno velikim kulturnim promjenama i konfliktima po pitanju političke moći i društvenih identiteta vezanih za nove spolne, rodne i rasne odnose, a sve u globalnim uvjetima ekonomskoga rasta, konzumerizma, sofistici-ranih tehnologija i medija (te njihovoga rapidnog povećavanja i širenja). Javila se velika potreba za teorijom (ili teorijama) koja će znati objasniti društveni konflikt, promjene i kulturnu različitost.

3 Čikaška se škola na društvenoj sceni javlja se ranije od kulturalnih studija, krajem 19. stoljeća, uz osobit utjecaj 1920-ih i 1930-ih godina. Škola je bila poznata po vještini i iz-vrsnosti svojih članova u povezivanju teorijske akademske djelatnosti i praktične djelatnosti na sveučilištu u Chicagu. Čikaška je škola u širem kontekstu utjecala i na razvoj kulturalnih studija, osobito na studiju o supkulturama birminghamca Phila Cohena Subcultural Conflict and Working-Classcommunity (1972.). U odnosu na kulturalne studije, koji se primarno po-javljuju u drugačijim vremenskim i prostornim uvjetima, čikaški urbani sociolozi bili su za ra-zliku od teoretičara kulturalnih studija usko usredotočeni na ekološki pristup gradu Chicagu, koji je bio laboratorij i polazište svih njihovih istraživanja.


400

S o

c i

o l

o g

i j

a i

p

r o

s t

o r

Kako je sociologija s obzirom na habitus svoje discipline prva koja je pozvana da ponudi odgovore na suvremenu društvenu problematiku, ideali pozitivne, empirij-ske, neutralne i objektivne sociologije, odvojene od javne sfere, u takvim su uvjeti-ma neizbježno morali biti dovedeni u pitanje4. Sociologija se tako u okvirima vlasti-toga znanstvenog i praktičkog previranja našla na nimalo jednostavnom putu gdje je trebala (morala) otvoriti svoje znanstvene horizonte prema revizijama u svijetu novih informacija, novih znanja, obrazaca, normi i vrijednosti.

I naposljetku, sada kada su akademska znanja društvenih i humanističkih znanosti uzdrmana globalizacijom i globalnim razvojem koji odavno osporavaju zapadnjačke prosvjetiteljske ideje racionalnosti, kontinuiranoga progresa i objektiviteta, javlja se refleksivnije i interpretativnije postavljena grana sociologije koja prepoznaje druš-tvenu važnost popularne, masovne kulture u odnosima konzumerizma, konstrukcije identiteta te kulturne i političke moći, i naziva se sociologijom kulture. Sociologija kulture područje je sociologije koje se pojavljuje u novije moderno doba kao od-govor na svakodnevne sociokulturne fenomene, s ciljem da na njih ukaže te da ih pokuša razumjeti, istražiti i objasniti. Suvremeni teoretičari kulture u potrazi za izna-laženjem novih teorija i pristupa koji će moći odgovoriti na brojne kultur(al)ne iza-zove (post)modernoga doba, zamjeraju sociologiji kulture njeno pretežito djelovanje i zadržavanje “u terminima modernističke sigurnosti, stabilnosti klasifikacija” (Silver-stone, 1994., u: Wolff, 1999.). Navedeni određujući faktor sociologije kulture ujedno i glavna prepreka povezivanju suvremenih kulturalnih studija i sociologije kulture. Problem je u tome što sociologija kulture još uvijek pretežito djeluje kao analiza kul-turne evolucije normi i institucija kao temeljnih elemenata društvenoga sustava, dok se suvremeno društvo rizika (izraz Ulricha Becka) očituje u metafori života na erup-tivnom vulkanu raznolikih identiteta gdje je ontološka sigurnost pojedinca itekako dovedena u pitanje i gdje se na nekadašnju sigurnost institucija više nije moguće osloniti. Istina je kako je sociologija kulture i nakon kulturalnoga obrata nastavila razumijevati društvene kategorije i institucije kao koherentne i stabilne entitete, te je na taj način dijelom zaostala u sagledavanju diskurzivne prirode društvenih odnosa i institucija. No, riječ je o disciplini koja je još uvijek u razvoju, te se mijenja zajedno s promjenom značenja koncepta kulture u suvremenim globalnim okolnostima. S

4 O pretjeranom objektivizmu i pozitivizmu socioloških metoda u hrvatskoj sociologiji govori u više navrata Inga Tomić-Koludrović. Ona u svome tekstu Pogled u budućnost: sociologija kao multiparadigmatska, refleksivna i javna znanost, objavljenom u Reviji za sociologiju kra-jem 2009. godine (Vol. 40 (39) No. 3-4) , iznosi niz stavova koji upućuju upravo na potrebu za preispitivanjem sociologije kao znanosti. Konstatira da su sociologija kao disciplina i njezini istraživački rezultati nedovoljno vidljivi u tranzicijskom hrvatskom društvu, a uzroci takvom stanju pronalaze se u ulozi legitimacije društvenoga poretka, koja je sociologiji kao disciplini bila namijenjena tijekom socijalističkog razdoblja. U takvoj prošlosti discipline valja tražiti razloge nedovoljne teorijske i metodologijske spremnosti hrvatske sociologije da odgovori na kompleksne procese s kojima se hrvatsko društvo suočava u postsocijalističkom razdoblju. Tomić-Koludrović ističe da, kako bi ispunila svoju javnu ulogu, hrvatska bi sociologija trebala nastaviti aktualna nastojanja prema metodološkoj raznolikosti i usvajanju multiparadigmatskih teorijskih pristupa. Također bi, kao disciplina, trebala poraditi na svojoj samorefleksivnosti i nastojati postići što viši stupanj akademske izvrsnosti (Tomić-Koludrović, 2009.:139).


401

S o

c i

o l

o g

i j

a i

p

r o

s t

o r

druge strane, recentnu znanstvenu činjenicu o “krutosti” i stabilnosti entiteta u so-ciologiji kulture ne treba sagledavati isključivo kao nedostatak sociološke znanosti. Štoviše, Avery Gordon govori da sofisticirano razumijevanje reprezentacija i načina kako je društveni svijet diskurzivno oblikovan još uvijek zahtijeva vezu s društveno strukturiranim praksama koje su dugo dio sociologije (Gordon, u: Wolff, 1999.:7). Sociolozi mogu itekako doprinijeti projektu kulturalne analize upravo fokusom na strukturu socioloških kategorija, odnosno uvidom u strukture i povijesne transfor-macije klase, rase, roda, statusa, nacionalnosti, identiteta. Ne želeći ni na koji način osporiti kultur(al)ne pristupe u kojima se društvo i njeni entiteti sagledavaju kao po-vijesno i diskurzivno oblikovani, ipak treba upozoriti na sljedeće – ako te društvene entitete shvatimo isključivo kao povijesne artikulacije i diskurzivne konstrukte koji se uvijek mijenjaju, na što se uopće možemo osloniti? Kada ne bismo imali određe-nu “čvrstoću društvenoga svijeta”, o čemu bi teorije kulture (i suvremeni kulturalni studiji) koje ne mogu biti samo diskurzivne i tekstualne, uopće mogle ovisiti? (Go-odwin i Wolff, u: Long, 1997.:123-155). Zbog primarne zaokupljenosti ovoga rada doprinosima britanskih kulturalnih studija sociologiji nismo u prilici dublje zalaziti u brojna i kontroverzna pitanja suvremenih teorija o kulturi. Prije no što započnemo s analizom britanskih kulturalnih studija i njihove prevladavajuće sociološke dimenzi-je, ukratko ćemo naznačiti najvažnije smjernice suvremenih kulturalnih studija.

Unatoč tome što su upravo britanski kulturalni studiji kolijevka kulturalnih studija, to je područje, kako smo već naznačili, interdisciplinarno, multidiskurzivno i sinkretič-no, te u svom habitusu bilježi niz različitih povijesti, formacija i oblika rada. Kultu-ralni studiji razvili su se u mnogo različitih formi, bez jasnoga središta, te su korišteni na razne načine. Drugačije nacije razvile su drugačije oblike kulturalnih studija, kao što su razvile drugačije kulturnopolitičke pozicije i intelektualne smjernice u svom oslanjanju na kulturalne studije (During, 2005.). U najširem smislu, kulturalni studiji su studiji kulture koji “teže razumijevanju funkcioniranja kulture u suvremenom društvu, te se bave načinima na koje se konstruiraju i ustrojavaju individualni i grupni identiteti u svijetu raznolikih i izmiješanih zajednica, državne moći, medijske industrije i multinacionalnih kompanija” (Culler, 2001.:53). Danas ih, dakle, treba razumjeti kao globalizirane i u svjetskim razmjerima. Suvremeni kulturalni studiji za-okupljeni su svim kulturama kao poljima pomicanja granica i hibridizacije (Bhabha, 1994.). Pitanje kulture danas je neodvojivo od koncepta identiteta, pa se kulturalni studiji uvijek bave i kulturalnim identitetima kao kompleksnim hibridnim tvorbama koje treba proučiti (Barker, 2003.; Bhabha, 1994.; Eagleton, 2002.; Hall, 1997.).5 U srži kulturalnih studija udruženost je društvene i kulturne mobilnosti te kulturnoga miješanja i supostavljanja sa sve bržom globalizacijom (posebice razvojem elektron-

5 Iako su svi navedeni teoretičari kulture važni za razumijevanje i promišljanje suvremenoga koncepta kulture i njene neodvojivosti i obilježenosti globalizacijom, valja posebno istaknuti djelo Terryja Eagletona, učenika Raymonda Williamsa. Eagleton u svojoj knjizi Ideja kulture (The Idea of Culture) (2000.), uz ostala razmatranja o kulturi kojima se u knjizi bavi, sociološki vrlo suptilno sugerira promišljanje i promjenu koncepta kulture s obzirom na procese globali-zacije koji na nju utječu. Kulturu zbog toga više ne možemo razumjeti u smislu točno loka-liziranoga mjesta, već je trebamo razmatrati kao izmještenu, kao niz hibridnih i kreoliziranih kulturalnih puteva u globalnom svijetu (Eagleton, 2002.).


402

S o

c i

o l

o g

i j

a i

p

r o

s t

o r

skih komunikacija), koju pak nije moguće promatrati izvan njenoga začetničkog okvira neoliberalnoga kapitalizma.

3. Britanski kulturalni studiji i njihova sociološka dimenzija

Uz svjesnost o povijesnom razvoju sociologije i sociološkoga koncepta kulture – s osobitim naglaskom na vrijeme sveučilišne institucionalizacije sociologije gdje je kultura bila marginalizirana zbog potrebe da se znanost disciplinarno omeđi kao vrijednosno neutralna, ne čudi da neke od najvećih poslijeratnih društvenih disku-sija o kulturi ostaju izvan sociologije. Zbog toga je od velike važnosti za sociologiju upozoriti na nedovoljnu uvrštenost rada britanskih kulturalnih studija u njenu sferu. Britanski kulturalni studiji oduvijek su bili izuzetno povezani sa sociologijom, a do sada nije, osobito u sociologiji, dovoljno problematizirana niti na pregledan način iznesena njihova sociološka dimenzija. Britanski kulturalni studiji nude niz društve-nih analiza i pristupa kojima obogaćuju i osvjetljavaju sociološki pristup te djeluju kao jedna vrsta eklektične sociologije u godinama kada sociologija sama nije bila u mogućnosti pružiti kvalitetan (kao i kvalitativan) alat za analizu tada sveprisutnih, a neistraženih društvenih fenomena, od kojih je najvažniji fenomen bila suvremena popularna kultura.

Uz činjenicu izostanka kvalitativne sociologije u Britaniji u vremenu najpropulziv-nijih i najosjetljivijih društvenih i kulturnih gibanja i promjena, zapravo ne čudi da su na mjesto britanske sociologije došli upravo kulturalni studiji. Britanski kulturalni studiji pojavljuju se sredinom dvadesetoga stoljeća, a trajno su nastali na Sveučili-štu u Birminghamu kao dio poslijediplomske nastave6. Osim što samostalno funk-cioniraju kao projekt ili orijentacija izuzetnih dometa u analitičkim razmatranjima kulturne zbilje, u svojoj su povezanosti sa sociologijom postali supstancijalni dio sociološke misli. Napomenuli smo da se rad britanskih kulturalnih studija promatra kao jedna od neomarksističkih teorija kulture u vidu kritike staroga marksizma (Ha-ralambos i Holborn, 2002.:895-898; Johnson, u: Duda, 2006.; Kalanj, 200.:42-46). Uz vodeće figure i kanonske autore britanskih kulturalnih studija – Raymonda William-sa, Stuarta Halla i E. P. Thompsona, posebnu ulogu valja pripisati i Richardu Hoggar-tu koji je 1964. godine u sklopu studija engleskoga jezika i književnosti7 osnovao Centar za suvremene kulturalne studije u Birminghamu (Center for Contemporary Cultural Studies – CCCS) okupivši studente koji su diplomirali sociologiju, englesku

6 Iako su britanski kulturalni studiji u svom pravom obliku nastali tek u okviru akademske nastave, kao poslijediplomski studij, prvotno su razvijeni izvan sveučilišta. Mjesta na kojima su kulturalni studiji prvotno razvijeni bila su štoviše marginalizirana u odnosu na središte bri-tanskoga znanstvenog života, pa Hall piše da je zajedno s Hoggartom, Williamsom i Thomp-sonom “pristigao iz jedne tradicije posve marginalne za centre engleskoga akademskog života”, te se njihovo bavljenje pitanjima kulturne promjene, “najprije promišljalo u prljavom vanjskom svijetu” (Hall, u: Bennett, 2005.:244). 7 Ostali birminghamski sveučilišni odsjeci, a osobito sociologija, u okvirima svojih konzerva-tivnih i tradicionalnih znanja, zgražali su se nad osnutkom Centra za suvremene kulturalne studije, središnje institucije u četiri desetljeća dugoj povijesti kulturalnih studija (Duda, 2002.).


403

S o

c i

o l

o g

i j

a i

p

r o

s t

o r

književnost, povijest ili filozofiju. Da su britanski kulturalni studiji u svojoj tradiciji i začetcima bili vođeni teorijskim i metodološkim alatom preuzetim iz klasičnih socio-loških paradigmi, te od socioloških klasika čije smo pristupe kulturi ranije prikazali, pokazuje njihova primarna ukorijenjenost 1950-ih i 1960-ih godina u tekstovima Webera, Marxa, Mannheima, čikaške škole i etnografskih tradicija. Centar za su-vremene kulturalne studije bio je “veliko radilište” gdje su metodička načela tamo korištena rezultirala boljim i pouzdanijim analizama različitih kulturnih fenomena od onih koje su do tada poduzimane na području društvenih i humanističkih znanosti8.

Teorijsko i metodološko pojmovlje britanskih kulturalnih studija zbog toga je važno temeljitije sagledati i razumjeti iz perspektive sociologije kao znanosti9. U sociolo-giji se vrlo rijetko spominje najutjecajnije djelo britanskih kulturalnih studija, knjiga Richarda Hoggarta Uporabe pismenosti (The Uses of Literacy), koje se istovremeno smatra pažljivom sociološkom interpretacijom. Hoggart primjenjuje literarno-kritičku metodu “pomnoga čitanja” (close reading) na sociološko interpretiranje značenja iščitanih iz življene kulture, što rezultira vrstom metode koja je kompleksnija, potpu-nija i bogatija od tadašnje standardne empirijske sociološke metode10. Zato kritičari

8 U ovome se radu bavimo sociologijom i britanskim kulturalnim studijima kao njihovim komplementarnim i konstitutivnim dijelom, naglašavajući one dimenzije i sociologije i britan-skih kulturalnih studija koje su zajedničke za oba područja. Rad o sociologiji i kulturalnim studijima na kojeg treba upozoriti, a koji polazi iz drugih teorijskih perspektiva, te je više okrenut na isticanje različitosti tih dvaju područja i govori o mogućnostima njihova dijaloga, tekst je Igora Bezinovića Prema dijalogu sociologije i kulturalnih studija (2004.).9 S obzirom da je ovaj rad usredotočen na isticanje najsrodnijih veza britanskih kulturalnih studija i sociologije, jasno je da izostavlja iz analize neka paradigmatska djela britanskih kulturalnih studija. Zbog toga uz navedena djela britanskih kulturalnih studija u ovome radu (Richard Hoggart, Uporabe pismenosti (The Uses of Literacy), S. Hall i T. Jefferson, Otpor kroz rituale. Supkulture mladih u poslijeratnoj Britaniji (Resistance Trough Rituals. Youth Subculturesin Post-War Britain), E. P. Thompson, Stvaranje engleske radničke klase (The Making of the English Working Class), Paul Willis Učenje rada (Learning to Labour), Richard Johnson Što su uopće kulturalni studiji?(What is Cultural Studies Anyway?)) valja upozoriti na izostavljena djela koja su uz navedena bila najvažnija za konstituiranje i razvoj britanskih kulturalnih studija, odnosno Centra za suvremene kulturalne studije u Birminghamu. Riječ je o djelima Raymonda Williamsa, Kultura i društvo (Culture and Society), Duga revolucija (The Long Revolution), Granična zemlja (Border Country), Od kulture do revolucije (From Culture to Revolution), Komunikacije (Communications), zatim o djelima Stuarta Halla, Kodiranje i dekodiranje u televizijskom diskursu (Encoding and Decodingin the Television Discourse), Nadgledanje krize: Pljačka, država, zakon i red (Policing the Crisis: Mugging, the State and Law and Order) te o djelu Angele McRobbie Feminizam i kultura mladih (Feminism and Youth Culture).10 Hoggart rekonstruira svakodnevni život engleske radničke klase pomoću vlastitih bogatih iskustava iz djetinjstva i odrastanja, što mu omogućuje iščitavanje te kulture iznutra. Zatim me-todom sitničave, kritičke, mogli bismo reći, pretjerano pedantne pozornosti prema nijansama svakodnevnoga života, proučava kako se socijalno konstruiraju značenja jedne zajednice. Analiza vrijednosti jasno je utemeljena u konkretnoj i metodičkoj deskripciji običaja, normi i navika koje obilježavaju način života urbane radničke klase u industrijskoj zoni sjeveroistočne Engleske (Hoggart, 1958.).


404

S o

c i

o l

o g

i j

a i

p

r o

s t

o r

ističu da Hoggart u svojim istraživanjima koristi metodu sociološke hermeneutike, te da djelo nepravedno ostaje u sjeni akademske sociologije (Passeron, u: Gray et al., 2007.:31-34). Djelo Paula Willisa Learning to Labour također je sociološki klasik i klasik kulturalnih studija. Willis govori o svojevrsnom fatalizmu radničke klase izraženom u tome da djeca radnika dobivaju radničke poslove. U knjizi je izneseno tumačenje o ukotvljenosti u okvire vlastite klase (Willis, 1981.). Još jedan od vodećih kulturalista, E. P. Thompson, piše knjigu Stvaranje engleske radničke klase (The Ma-king of the English Working Class) koja otvara srodna sociološka pitanja. Radnička klasa kao kulturalna forma zapravo je proizvod društva, odraz kontingentnih druš-tvenih odnosa. Iako je u ranom radu britanskih kulturalnih studija riječ o sociološkoj kategoriji klase koju danas možemo uvjetno označiti “preživjelom” sociološkom ka-tegorijom11, to nije razlog da se o kanonskim djelima britanskih kulturalnih studija, koja su, kako smo pokazali, bitno sociološke naravi, ne raspravlja u okvirima soci-ologije. Djelovanje i rad ostalih kulturologa i sociologa u birminghamskom Centru za suvremene kulturalne studije, primjerice Raymonda Williamsa, Johna Solomosa, Boba Findlaya, Paula Gilroya, Stuarta Halla, Richarda Johnsona, upozorenje su soci-ologiji da se započne ozbiljnije baviti fenomenom popularne kulture. Osim što su se ovi teoretičari britanskih kulturalnih studija u svome radu bavili kategorijama koje se već na prvi pogled mogu označiti kao sociološke, te ih već zbog toga iz sociološke perspektive valja pomnije razmotriti, još je važnije da su njihova istraživanja pružila uvid u kompleksne društvene odnose identiteta, etniciteta, rase i klase u povijesnim i diskurzivnim kontekstima, te se inzistiralo na sagledavanju društva i klasa unutar njih kao odraza kontingentnih i dugotrajnih kulturalnih i društvenih procesa. Kada Stuart Hall britansku školu kulturalnih studija definira kao “kritičku sociologiju kul-ture”, odnosno kao “proučavanje odnosa među elementima u cjelini načina života”, on time ističe da je glavni cilj analize kulture u tome da utvrdi prirodu organizacije koja tvori kompleks tih odnosa. Zato je jedan od najvažnijih socioloških aspekata kulture u kulturalnim studijima onaj da kulturalni procesi uz to što postaju autono-mni, funkcioniraju i kao elementi organizacije socijalne prakse, kao njezini specifični obrasci (Hall, 1994., u: Kalanj, 2000.:42). U skladu s time je i preokupacija Raymonda Williamsa procesom kao cjelinom, što nije tek apstraktno teorijsko načelo, već tkivo njegove intelektualne prakse.

Kao što smo već i naznačili, britanskim kulturalnim studijima pristupa se iz socio-loške perspektive zato što su uvelike obogatili marksističku sociološku teoriju te su anticipirali nove teorijske postavke u tadašnji ortodoksni, ekonomsko determinira-ni marksizam. Haralambos i Holborn u svom udžbeniku sociologije – Sociologija.

11 Niz studije provedenih u Britaniji od 1970-ih godina do danas pokazuju da velika većina stanovništva vjeruje da je društvo podijeljeno u društvene klase (Haralambos i Holborn, 2002.:284.). S druge strane, neki autori govore o kraju klasnoga društva i smrti klase. U svojoj knjizi The Death of Class (1996.) australski sociolozi Jan Pakulski i Malcolm Waters pišu da je, poput etno ogrlica i beretki a la Che Guevara, i klasa izašla iz mode, naročito među zago-vornicima postmodernističke avangarde i praktičarima nove spolno-centričke, ekocentričke i etnocentričke politike. Smatraju da je sve više empirijskih dokaza da klasa gubi svoje značenje (Haralambos i Holborn, 2002.:119).


405

S o

c i

o l

o g

i j

a i

p

r o

s t

o r

Teme i perspektive, pišu o birminghamskom Centru za suvremene kulturalne studije unutar poglavlja o Kulturi i identitetu, pod naslovnom jedinicom neomarksističkih teorija kulture (Haralambos i Holborn, 2002.:895-898). Marksizam je, kao sociološka teorija društva, najvažnija podloga za cjelokupan razvoj britanskih kulturalnih studija i gotovo su sve njihove (mnogobrojne) forme pod znatnim utjecajem marksizma. Dean Duda piše da niti jedan diskurs u kulturalnim studijima nije prošao mimo mar-ksizma – “svaki se s njim negdje križa, dodiruje, dijalogizira” (Duda, 2002.:48). John Fiske također navodi da su neke osnovne marksističke pretpostavke karakteristične za britanske kulturalne studije (Fiske, 1996.). Richard Johnson u svom eseju Što su uopće kulturalni studiji? (What is Cultural Studies Anyway?) iznosi tri pretpostavke kojima vrlo jasno prikazuje gdje je i kako je na britanske kulturalne studije utjecao Karl Marx. Kao prvu pretpostavku Johnson navodi da su kulturni procesi tijesno po-vezani s društvenim odnosima, osobito s klasnim odnosima i klasnim formacijama, s podjelama prema spolu, s rasnim strukturiranjem društvenih odnosa i s dobnom opresijom, kao oblikom ovisnosti. Druga je pretpostavka da kultura podrazumije-va moć i pomaže stvaranju nejednakosti u sposobnostima pojedinaca i društvenih skupina da odrede i ostvare svoje potrebe. Treća, koja proizlazi iz prve dvije, ističe da kultura nije ni nezavisno ni izvana određeno područje, nego poprište društve-nih razlika i sukoba (Johnson, u: Duda, 2006.:65). Građenje kulturalnih studija na marksističkim pretpostavkama i marksističkoj kritici u najizravnijem i najširem smi-slu povezuje sociologiju i kulturalne studije. Britanski kulturalni studiji, vodeći se marksističkim pretpostavkama, izvode vrijedne analize o kulturi i moći koje postaju važan i nezaobilazan dio sociološke i kulturološke misli te ih treba pomnije socio-loški obraditi.

4. Sociopolitološka problematizacija kulture

Temeljni teorijski i istraživački stav britanskih kulturalnih studija sadržan je u ana-litičkom povezivanju kulture i moći. Analitičko povezivanje kulture i moći odnosi se na smještanje kulture u kontekst socijalno-političkih odnosa te na analizu kul-ture kao reproduktivne dimenzije stratifikacije, diferencijacije, moći i dominacije. Upravo to daje orijentaciji britanskih kulturalnih studija posebnu aktualnost u novi-joj konstelaciji socioloških ideja. Najvažniji teorijski oslonac britanskim kulturalnim studijima društveno je i kulturološki itekako dalekosežan rad talijanskoga marksista Antonija Gramscija, a iznesen je u njegovim posthumno objavljenim Bilježnicama iz zatvora12 (Quaderni dal carcere, Prison Notebooks). Najmanje ćemo pogriješiti ako Antonija Gramscija nazovemo marksističkim filozofom, uzimajući u obzir njegovo

12 Antonio Gramsci (1891. – 1937. ) za svojega života nije objavio niti jednu knjigu. Bio je optužen i zatvoren radi komunizma 1926. godine. Na služenju dvadesetogodišnje zatvorske kazne u Turi pored Barija, 1929. godine počinje pisati svoje opservacije o talijanskom društvu i politici, i to na školskim bilježnicama. Više od pedeset bilježnica na 3 000 stranica, koje su nastajale osam godina, poslije njegove smrti objavljene su pod nazivom Bilježnice iz zatvora (Quaderni dal carcere). Prvi puta su izdane u šest svezaka, između 1948. i 1951. godine, i već tada postaju vrhunsko djelo na području filozofije, politike, kulture i sociologije. Kasnije je izdano još jedno Gramscijevo djelo, njegova Pisma iz zatvora.


406

S o

c i

o l

o g

i j

a i

p

r o

s t

o r

zanimanje za djelo i misli prvenstveno Benedetta Crocea, te uzimajući u obzir širinu njegova znanja i djelovanja na polju kulture, politike i ideologije. Iako rođen davne 1891. godine u malom gradu na jugozapadu talijanske Sardinije, Antonio Gramsci jedna je od najvažnijih ličnosti kada je riječ o analizi kulture i praktične politike13. Njegove su ideje i danas temelj mnogih suvremenih sociokulturnih i sociopolitološ-kih razmatranja. Zbog toga ne treba čuditi njegov doprinos britanskim kulturalnim studijima. Johnson govori da je Gramsci snažno pojačanje već djelomično obliko-vanom projektu britanskih kulturalnih studija (Johnson, u: Duda, 2006.), Stuart Hall smatra ga zaslužnim za većinu posla u konkretnoj analizi britanskih kulturalnih studija (Hall, 1980., 1996.), a Kalanj naglašava da je “otkriće Gramscija pojačalo te-orijsku i konceptualnu legitimaciju britanskih kulturalnih studija” (Kalanj, 2000.:43). Gramscijev je rad tako osnova sociopolitoloških razmatranja o kulturi i moći te u skladu s tim čini najvažniji dio sociološke dimenzije britanskih kulturalnih studija. Gramsci najjasnije prikazuje kako kultura funkcionira na polju političkoga, odnosno kako se ona oblikuje i koristi kao resurs političke moći. Dato pitanje kao središnje i povlašteno društveno pitanje predstavlja presudan argument za šire sagledavanje sociopolitološkoga naslijeđa britanskih kulturalnih studija i Gramscijevoga rada na području sociologije.

Prije no što započnemo s iznošenjem glavnih sociokulturnih uvida Gramscijevoga rada i njegovoga sociološkog značaja, u kratkim ćemo crtama prikazati društveno-povijesni kontekst sedamdesetih godina dvadesetoga stoljeća u kojemu se nužno pojavljuje potreba za sociopolitološkim pristupom kulturi unutar kojega i britanski kulturalni studiji kao neomarksistička teorija kulture zauzimaju svoje mjesto. So-ciopolitološka problematizacija kulture oblikovana je početkom 1970-ih godina u specifičnom stjecaju okolnosti toga razdoblja gdje su liberalni, socijalno-državni i socijalistički projekti, kao tri dominantna projekta ekonomsko-političke racional-nosti, doživjeli radikalne preinake. Uz te osjetne političke preinake, središnju ulo-gu odigrala je i teorijska i ideološka “dekonjunkturizacija” marksizma. “Socijalni i kulturno-ideologijski projekt marksizma tih je godina iscrpio svoju mobilizacijsku i modernizacijsku snagu” (Kalanj, 2000.:38). Time je poljuljan jedan tip izvjesnosti sociološkog mišljenja o kulturnoj sferi i pretpostavljenom poretku ideja. Velike po-litičke i društvene promjene s početka 1970-ih godina, koje je Derrida ocrtao kao “preokret u hijerarhiji diskursa” te “raskol i decentriranje do tada neprikosnovenih subjekata povijesti” (Derrida, u: Culler, 1991.:73-75), odrednice su sociopovijesnoga i sociopolitološkoga okvira unutar kojeg se pojavljuju britanski kulturalni studiji.

U novim socijalnim okvirima u kojima marksizam kao vodeći društveni, kulturni i ideološki projekt više nije mogao opstati, redistribucija političke moći i utjecaja po-javljuje se kao bitno pitanje. “Socijalna se mobilizacija subjektivira u raznovrsnosti političkih oblika, a političke se inicijative legitimiraju kao kulturni pokreti usredoto-čeni na zauzimanje civilnoga društva kao prostora autonomije i emancipacije” (Ka-lanj, 2000.:39). Otuda je jasno zbog čega gotovi svi društveni pokreti s početka 1970-

13 Iako za kontekst ovoga rada to ne igra veliku ulogu, treba naglasiti da je Gramsci bio jedan od utemeljitelja i vođa Komunističke partije Italije.


407

S o

c i

o l

o g

i j

a i

p

r o

s t

o r

ih godina (feministički, ekološki, mirovni, …), prije svega naglašavaju svoj kulturni smisao. Za izlazak neke zemlje iz nerazvijenosti od 1970-ih godina nadalje više nisu dovoljne samo mjere za poticanje ekonomskoga rasta, već jednako važni (i važniji) postaju faktori kulture koji odlučuju kako će se neko društvo politički organizirati za razvoj. U sociokulturološkom pojmovlju događaju se supstancijalne preobraz-be koje izravno utječu na likove kulture pa tradicionalni socioantropološki pristup kulturi, ponajviše utemeljen na izvrsnim radovima C. Levija-Straussa i njemu bliskih socijalnih mislilaca14, postaje nedovoljan za sagledavanje suvremenih kultur(al)nih zbivanja. Iako čvrsta opstojnost tradicionalnoga socioantropološkog pristupa kulturi ne može biti dovedena u pitanje, taj pristup, koji se ustrajno zadržava na definici-ji kulture određene implicitnim obilježjima, vrijednostima, normama, vjerovanjima i stavovima, u suvremenim društvima postaje itekako nedostatnim. Sociokulturni okviri u kojima su politički procesi zadobili ključnu ulogu u rekonstelaciji ekonom-skih i socijalnih odnosa zahtijevali su oblikovanje sociopolitološkoga pristupa kul-turi. Osim obilježenosti toga pristupa političkoj moći, taj je pristup nužno obilježen i načinima, odnosno posrednicima širenja te moći. Dakle, osim što sociopolitološki pristup kulturi, unutar kojega svrstavamo i britanske kulturalne studije, pokazuje da je kultura neodvojiva od pojma moći, usporedno s time pokazuje i da je neodvoji-va od komunikacijske sfere te da dolazi do eksplozivnoga i nagloga razvoja novih kulturnih proizvoda i konstrukcija koji u epohi globalizacije postaju glavne kulturne ekspresije.

Današnja je kultura gotovo u cijelosti eksplicitna, ona je izražena putem tiska, tele-vizije, interneta i ostalih elektronskih medija. Svi ti posrednici oblikuju popularnu kulturu te čine njenu osnovu u modernom svijetu (During, 2005.). Današnja je kul-tura utemeljena na informacijama, zabavi, znanosti i tehnologiji, te je tek analizom sadržaja tih eksplicitnih društveno-kulturnih oblika moguće shvatiti ulogu kulture u modernom svijetu. Susman još krajem 1980-ih godina govori da je djelovanje po kojem se kultura zbiljski događa komunikacija i da su kultura i komunikacija danas dva nerazdvojna pojma (Susman, 1987.). Vodeći se mislima o komunikaciji kao univerzalnom obrascu i okviru današnjega kulturnog procesa, Kalanj 2000. godine zapisuje da je uklopljenost kulturno-komunikacijskoga sklopa u mrežu ekonomske i političke moći teorijski posve evidentna činjenica. Na toj je činjenici utemeljen sljedeći slogan: “Vladavina nad komunikacijskim poljem manifestno se odvija kao ‘prirodno-kulturni’ proces, kao opći objektivitet koji ne pravi nikakve razlike ni diskriminacije, ali iza tog video-kulturnoga objektiviteta stoje interesni mehanizmi ekonomskoga utjecaja i regulative političke moći” (Kalanj, 2000.:41). Ne možemo ne primijetiti sličnost slogana sa zapisom istaknutoga grčkog filozofa, sociologa, ekono-mista i psihoanalitičara Corneliusa Castoriadisa: “Na planu zbiljskoga funkcioniranja društva moć naroda samo je paravan za moć novca (…) Kaže se: Svaki je pojedinac

14 Rade Kalanj u svojoj knjizi Ideje i djelovanje između ostalog piše o suvremenim sociološkim kretanjima u kulturi polazeći od triju temeljnih orijentacija: sociologističke, socioantropološke i sociopolitološke orijentacije. Kalanj izlučuje svoj teorijski okvir iz tipologije novih pristupa kulturi Neila Smelsera čiji rad, uz rad Diane Crane, smatra metodički najkoherentnijim u analitičkom bavljenju suvremenim kulturnim procesima (Kalanj, 2000.).


408

S o

c i

o l

o g

i j

a i

p

r o

s t

o r

slobodan, a ustvari svi pasivno prihvaćaju jedini smisao što ga predlažu i doista na-meću društvene institucije” (Castoriadis, 1994.:48).

Iako je danas zapadni svijet još snažnije i naglašenije određen diktatom medija i tehnologije (u toj mjeri da oni postaju gotovo samosvrhovitima), i u kojemu glo-balizacija i neoliberalni kapitalizam neprestano probijaju svoje granice, još uvijek možemo braniti navedene slogane. S obzirom da su suvremeni sociokulturni procesi i dalje svojim najvećim dijelom obilježeni distribucijom kulturne moći, u sociološ-koj analizi suvremene kulture nužno je krenuti od Antonija Gramscija, kanonskoga autora britanskih kulturalnih studija, koji ta kretanja naznačuje već krajem dvade-setih i početkom tridesetih godina dvadesetoga stoljeća. Sa sociološkoga stajališta, Gramscijevi uvidi uvažavaju tradicionalno socioantropološko poimanje kulture kao implicitnoga skupa vrijednosti, normi, vjerovanja i stavova, te najavljuju sociopoli-tološko poimanje kulture, odnosno oblikovanje razgranatoga kulturno-komunikacij-skog sklopa koji postaje sve važniji za prakticiranje moći u demokratskom društvu (Kalanj, 2000.:42). Gramscijevo pojmovlje, a osobito njegov pojam kulturne hege-monije, najjasnije pokazuje da je u kulturi sadržan realitet političke moći. Tamo gdje se “vladavina nad kulturno-komunikacijskim poljem odvija kao prirodno-kulturni proces” pojavljuje se Gramscijev osnovni pojam kulturne hegemonije. Kulturna he-gemonija jest osvajanje političke moći, ali na nov način – sredstvima kulture. Na terenu civilnoga društva, koji je, također, jedan od osnovnih Gramscijevih pojmova, gdje postoje razvijene državne institucije, osvajanje aparata kulture najefikasnije je demokratsko sredstvo za postizanje političke prevlasti. Kulturna hegemonija tako je širenje i ozbiljenje ideologije, svjetonazorskih ideja, u širokoj skali ustavnoga ci-vilnog društva (Bobbio, 1969., u: Kalanj, 2000.:41). Gramsciju je svakako bilo stalo do osvajanja političke vlasti, ali mu je istodobno bilo jasno da tu vlast treba osvojiti posredstvom kulture, odnosno da ju treba realizirati preko razgranate kulturne sfere u kojoj se reproduciraju i legitimiraju odnosi moći. Buržoaska vladajuća klasa da bi postigla pristanak naroda da nad njime vlada, posvećuje svu svoju energiju i resurse aktualnoj zadaći organiziranja njihova pristanka. Buržoaska vladajuća klasa to po-stiže šireći svoju kulturu i ideologiju u sve institucije i strukture modernoga civilnog društva15. Umjesto prisile, kulturna hegemonija odnos je dominacije koji prihvaćaju oni kojima se dominira (Hall, Lumley, McLennan, 2007.:278-305). Weberovskim rječ-nikom, moć buržoazije nad narodom postaje posve legitimnom vlašću jer taj narod pristaje na to da se njime vlada. Svi glavni ideološki aparati države i građanskoga društva posvećeni su zadobivanju djelatne potpore naroda – od školovanja preko javnih medija do institucija umjetnosti i kulture (Gramsci, 1971.:240-258). Krovni pojam koji okuplja sva Gramscijeva sredstva u ostvarenju hegemonije je kultura kao sveprisutni element ideologije, države, građanskoga društva i gospodarstva. Bennett, imajući to na umu, piše da Gramsci provodi kulturaciju socijalnih odnosa (Bennett, 2005.:244). Stoga je kulturna hegemonija ideološka i kulturna konstrukcija koja, uz uposlenost svih ideoloških aparata države, pruža narodu dojam da je njihov prista-

15 Na Gramscijevu se teoriju kasnije oslanja i Louis Althusser koji definira ideološke aparate države kao “određen broj činjenica koje se neposrednom promatraču prikazuju u obliku raznolikih i specijaliziranih institucija” (Althusser, 1986.).


409

S o

c i

o l

o g

i j

a i

p

r o

s t

o r

nak na to da se nad njime vlada, posve prirodan i normalan. Navedena kulturna hegemonija zapravo je dio “video-kulturnoga objektiviteta iza kojega stoje interesni mehanizmi ekonomskoga utjecaja i regulative političke moći”. Gramscijeva vladaju-ća klasa svoj svjetonazor i interes nastoji poopćiti na štetu ostalih društvenih slojeva. “Podređene grupe prihvaćaju taj svjetonazor kao zajedničku stvar, ali prihvaćajući vjerovanja i vrijednosti koje opravdavaju nejednaku razdiobu društvene moći i pro-bitačnosti, one u stvari pridonose vlastitoj podložnosti˝ (Kalanj, 2000.:102). Osim što je nejednakost neizbježna zbog postojanja vladajuće političke klase, buržoazije, koja svoju moć širi na štetu drugih klasa u društvu, ta je nejednakost ujedno ugrađena u društvene institucije i kulturnu sferu. Statusno-konvencionalno društvo s obrascima nejednakosti koji su ukorijenjeni u kulturnoj sferi podrazumijeva distribuciju kul-turne moći, odnosno reproduciranje odnosa moći u kulturi, što danas rezultira još jednom vrlo važnom ambivalentnošću suvremene kulture.

Ambivalentnost je izražena u porastu moći i istovremenom porastu odnosa bezlič-nosti u društvu. Tu ambivalentnost izvrsno opisuje Jean Baudrillard u svojim dale-kosežnim sociološkim razmatranjima u kojima svijet medijske kulture promatra kao svijet simulakruma dovodeći distribuciju moći u kulturno-komunikacijskom sklopu do krajnjih konzekvencija. Baudrillard je razvoj tehničkih medija i medijatizaciju kulture označio kao ključne procese modernoga društva. Upozorio je da svijet me-dijske kulture s podrškom eksplozivnoga razvoja tehnologije postaje poruka snaž-nije nego ikad prije. Razvoj tehničkih medija i medijatizacija kulture srž su (post)modernoga vremena u kojem živimo i kojega zbog toga nazivamo i društvom rizika (Beck, 1992.) i društvom spektakla (Debord, 1967.). Govoreći da se veliki huma-nistički kriteriji vrednovanja i vrijednosti civilizacije tope u sistemu slika i znakova (Baudrillard, 1983.), Baudrillard dovodi do krajnjih granica sociopolitološki teorijski pristup kulturi. Kulturna je moć za Baudrillarda, zahvaljujući tehničkoj medijatizaciji i uvećanoj tehnološkoj reproduktivnosti, utjelovljena u sferi slike. Posljedica takvo-ga eksplozivnog razvoja suvremene kulture je sve više informacija, a sve manje mišljenja. Informacijski mediji kao temeljni posrednici suvremene kulture, izvanjski prividno proizvode sve više društvenosti, a iznutra neutraliziraju socijalne odnose i društvenost samu. Baudrillard govori da je na djelu leukemizacija socijalne supstan-cije (Baudrillard, 1981.:231), što se odvija istodobno s implozijom smisla i implozi-jom socijalnoga u masi (Smart, 1992.:175). Unatoč postmodernističkim temeljima i apstraktnosti Baudrillardove teorije o simulaciji i simulakrumu koja je iz sociološke perspektive velikim dijelom nepotkrijepljena, pojedini dijelovi te teorije upozoravaju na neke od očiglednih posljedica distribucije kulturne moći te u suvremenom druš-tvu pronalaze svoju potvrdu. Slijedom primjera i raznih polazišta za sociokulturnu analizu, dolazimo do toga da se razumijevanje strukturalnoga međuodnosa društva i kulture krije u razumijevanju mehanizma kulturne moći u suvremenom društvu. Distribucija kulturne moći temeljni je stav i Michaela Foucaulta, jednoga od najvećih socijalnih mislilaca dvadesetoga stoljeća. Njegov stav je izražen u misli da je cijela moderna kultura zapravo golemi mehanizam moći (Foucault, 1994.).

Zbog aktualnosti sociopolitološkoga pristupa kulturi, kojega su britanski kulturalni studiji zagovarali, te čiji je osobito Gramscijev rad neizostavan dio, nužno je šire uvr-


410

S o

c i

o l

o g

i j

a i

p

r o

s t

o r

štavanje Gramscijevih sociopolitoloških kategorija i procesa na područje sociologije i sociologije kulture.

5. Kulturalni studiji kao dio akademske sociologije u Hrvatskoj

U Hrvatskoj su kulturalni studiji relativno nova akademska praksa. Prvi puta pojavili su se 2002. godine na Filozofskom fakultetu u Zagrebu kao dio poslijediplomske nastave pri Odsjeku za komparativnu književnost. 2004. godine osnovan je zaseban Odsjek za kulturalne studije na Filozofskom fakultetu u Rijeci, gdje se sagledavaju u punini svojih multidiskurzivnih značenja, kao disciplina koja predstavlja “motor interdisciplinarnosti i kritičkoga duha akademije” (Sveučilište u Rijeci, Filozofski fa-kultet, Odsjek za kulturalne studije, 2011.). U Osijeku se predavanja o kulturalnim studijima izvode kao dio Odjela za kulturologiju (Sveučilište u Osijeku, Odjel za kulturologiju, 2011.). U Zagrebu, unatoč tome što je hrvatska akademska metropola, kulturalni studiji ne postoje kao zaseban odsjek. U sklopu akademske nastave na hrvatskim odsjecima za sociologiju u sklopu Filozofskih fakulteta, bavljenje kultural-nim studijima novijega je datuma i oni su kao zaseban kolegij dio ukupne nastave na Odsjeku za sociologiju Filozofskoga fakulteta u Splitu (kao izborni kolegij) te u Zadru (kao obvezatni kolegij). Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu na Odsjeku za sociologiju kulturalni studiji nisu dio obvezatne niti dio izborne nastave. Izvodili su se vrlo rijetko i kao dio poslijediplomske nastave. Činjenica uvođenja kolegija o kulturalnim studijima na odsjecima za sociologiju Filozofskih fakulteta u Zadru i Splitu, te neuvođenja kulturalnih studija kao kolegija na Odsjek za sociologiju Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, može upućivati na svojevrsnu zatvorenost zagre-bačkoga akademizma. Iako su oblici sveučilišne zatvorenosti tema čija eksplikacija zahtijeva posebnu obradu i prije svega istraživanje, ipak možemo konstatirati da je nepostojanje kolegija o kulturalnim studijima na sociološkom odsjeku Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, koji je dio najrazvijenijeg hrvatskoga Sveučilišta, nedostatak toga odsjeka.

Stoga treba postaviti pitanje i istražiti upućuje li prisutnost kolegija o kulturalnim studijima na odsjecima za sociologiju Filozofskih fakulteta Sveučilišta u Zadru i Spli-tu, te istodobna neprisutnost toga kolegija na Odsjeku za sociologiju Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, na bolju razvijenost i veću akademsku otvorenost pojedinih sociologija, u ovom slučaju sociologije kulture, na tim, u ovom trenutku svakako manje razvijenim sveučilištima?

Ako postavimo drugo pitanje, na koji je način obrađen sadržaj kulturalnih studija na postojećim kolegijima o kulturalnim studijima u sklopu socioloških odsjeka, mogli bismo reći sljedeće. Na temelju uvida u izvedbene programe socioloških kolegija o kulturalnim studijima na vodećim hrvatskim sveučilištima u Zagrebu, Splitu i Zadru, te izuzimajući riječko i osječko sveučilište koji imaju zasebne odsjeke za kulturalne studije (Odsjek za kulturalne studije u Rijeci izvodi se u sklopu Filozofskoga fakul-teta, Odjel za kulturologiju dio je Sveučilišta u Osijeku), možemo konstatirati da sociolozi u Hrvatskoj u bavljenju kulturalnim studijima ili ne ističu ili ističu tek manji broj teorijskih i istraživačkih uvida kulturalnih studija.


411

S o

c i

o l

o g

i j

a i

p

r o

s t

o r

Kurikulum kolegija Kulturni studiji, koji se izvodi kao obvezatni kolegij u sklopu Odsjeka za sociologiju u Zadru, sadržajno je zaokupljen društvenim položajem i kulturom mladih u poslijeratnoj Britaniji (Izvedbeni program kolegija Kulturni stu-diji, 2011.). Fenomen poslijeratnih supkultura mladih u Britaniji, iako vrlo bitan sociološki fenomen za kojega kulturalni studiji nude razne nove uvide i istraživačke pristupe, zasigurno nije jedini sociološki fenomen kojega kulturalni studiji mogu upotpuniti i proširiti. Britanski kulturalni studiji na svom su razvojnom putu (mi-jenjajući u svom vremenskom razvoju naglasak s jedne na drugu sociološku kate-goriju) primarno bili zaokupljeni popularnom kulturom, kulturom radničke klase, supkulturnim stilovima, pitanjima nacionalnoga identiteta, pitanjima kolonijalizama i postkolonijalizama, rasom i etničnošću, rodom i spolnošću, politikom identiteta, medijima, potrošnjom, ideologijom, postmodernom kulturom, globalizacijom, eko-nomijom, kulturnom politikom, obrazovanjem. Sve te sociološke kategorije kojima su se bavili kulturalni studiji mogu biti sagledane, te po potrebi preispitane u okviru sociologije. Naposljetku, i supkulture mladih, kao jedan od središnjih socioloških pojmova koje kulturalni studiji svojim analizama upotpunjuju i obogaćuju, određeni su svojim položajem unutar odnosa moći te su odraz kontingentnih i složenih od-nosa kulture i moći. Na sveučilišnim odsjecima za sociologiju kolegiji koji obrađuju fenomen poslijeratnih supkultura iz perspektive britanskih kulturalnih studija, trebali bi se pored životnih stilova supkultura te njihovih vizualnih i semantičkih obilježja vidljivih u načinu odijevanja ili slušanju određene glazbe, baviti Gramscijevim kon-ceptom kulturne hegemonije i drugim konceptima kulturne moći koji su jednako kao i životni stil vitalna obilježja tih supkultura. U uvodnom tekstu zbornika Otpor kroz rituale (Resistance Trough Rituals) (1976.), naslova Subcultures, Cultures and Class: A Theoretical Overview, John Clarke, Stuart Hall, Tony Jefferson i Brian Rober-ts, vođeni Gramscijevim idejama, izložili su teorijski pristup za istraživanje supkul-tura mladih. Clarke i ostali pripadnici birminghamske škole polaze od pretpostavke da će kultura dominantnih grupa uvijek biti moćnija od supkultura kao kultura grupa s manjom moći. Kulturne konfiguracije koje supostoje s vladajućom klasom neće biti tek podređene tom dominantnom poretku, već će ulaziti s njim u borbu, nastojat će ga mijenjati, odupirat će mu se ili čak svrgnuti njegovu vladavinu – nje-govu hegemoniju. Tako borba između klasa oko materijalnoga i društvenoga života ostaje uvijek stalnom borbom oko raspodjele kulturne moći (Clarke et al., u: Hall i Jefferson, 1976.:11-19).

Sadržaj kolegija Kulturalne studije koji se izvodi u sklopu Odsjeka za sociologiju na Filozofskom fakultetu u Splitu obuhvaća puno širu literaturu i s time u skladu više fenomena, analiza, stavova i metodologije koje kulturalni studiji nude sociolo-giji (3.2.2. Opis izbornih predmeta Nastavnoga programa jednopredmetnog studija sociologije u Splitu, 2011.).

6. Zaključak

Sažetim kronološkim prikazom koncepta kulture u sociologiji pokazali smo da su se uloga i status kulture mijenjali kroz njenu povijest, bivajući više istaknutima ili više zanemarenima u skladu sa zahtjevima same sociologije u sinkroniji njezina razvoja.


412

S o

c i

o l

o g

i j

a i

p

r o

s t

o r

Istaknuli smo da je sociologija u vremenu svoje institucionalizacije bila privržena uzoru stroge racionalnosti te da su nastanak sociologije kao posebne znanosti, nje-zina disciplinarna diferencijacija i specijalizacija, te metodološka i konceptualna iz-gradnja, bili posredovani momentom stroge znanstvenosti. Britanske smo kulturalne studije u raspravu uveli kao svojevrsni izazov disciplinarnom identitetu sociologije. Zbog toga što je sociologija u Britaniji sredinom dvadesetoga stoljeća iz svojih glav-nih tokova isključivala istraživanja o kulturi, na njeno su mjesto došli upravo britan-ski kulturalni studiji. Britanski kulturalni studiji oduvijek su bili izuzetno povezani sa sociologijom, a do sada nije, osobito u sociologiji, dovoljno problematizirana niti na pregledan način iznesena njihova sociološka dimenzija. Britanski kulturalni studiji nude niz društvenih analiza i pristupa kojima obogaćuju i osvjetljavaju sociološki pristup te djeluju kao jedna vrsta eklektične sociologije u godinama kada sociologija sama nije bila u mogućnosti pružiti kvalitetan (kao i kvalitativan) alat za analizu tada sveprisutnih, a neistraženih društvenih fenomena, od kojih je najvažniji fenomen bila suvremena popularna kultura. Upozorili smo na nužno preispitivanje niza djela i pojmovlja britanskih kulturalnih studija iz sociološke perspektive. Knjiga Richarda Hoggarta Uporabe pismenosti (The Uses of Literacy) smatra se pažljivom sociološ-kom interpretacijom, a u akademskoj sociologiji uopće se ne spominje. Djelo Paula Willisa Learning to Labour također je sociološki klasik koliko i klasik kulturalnih studija, a ni o njemu se na području sociologije ne raspravlja. Najvažnija poveznica sociologije i britanskih kulturalnih studija je marksizam. Kao neomarksistička teo-rija kultura britanski su kulturalni studiji uvelike obogatili marksističku sociološku teoriju te su anticipirali nove teorijske postavke u tadašnji ortodoksni, ekonomsko determinirani marksizam. Najsnažniji teorijski oslonac te konceptualna legitimacija čitavom projektu britanskih kulturalnih studija je rad Antonija Gramscija predvođen njegovim konceptom kulturne hegemonije koji najjasnije ocrtava sociopolitološki pristup kulturi te prikazuje kako kultura funkcionira na polju političkoga, odnosno kako se ona oblikuje i koristi kao resurs političke moći. Naznačili smo da su pri-sustvo realiteta političke moći u kulturi i izražavanje kulture u obliku eksplicitnih komunikacijskih formi koje su danas dovedene do svojih krajnjih granica, središnje i povlašteno pitanje suvremenoga društva, te zbog toga Gramscijeve ideje koje na-značuju ta suvremena sociokultur(al)na pitanja zaslužuju pomniji sociološki pristup.

Još jednom treba istaknuti da britanski kulturalni studiji sadrže vrijedne teorijske i pouzdane metodološke uvide o brojnim društvenim fenomenima među kojima su: popularna kultura, kultura radničke klase, supkultura, identitet, (post)kolonijalizam, rasa, etnicitet, rod, spol, mediji, potrošnja, ideologija, postmoderna kultura, globali-zacija, itd. Već s obzirom na klasifikaciju tih fenomena kao socioloških, sociologija bi se trebala više i dublje baviti radom britanskih kulturalnih studija te iz perspek-tive svoje znanosti preispitati navedeno pojmovlje koje nude britanski kulturalni studiji. Britanski kulturalni studiji, uz to što su nesumnjivo jedna od najutjecajnijih struja koja potiče na preispitivanje i obnavljanje teorijskih i metodoloških dosega sociologije kao znanosti, oni su i neka vrsta sociološkoga blaga, a još nisu zadobili zasluženu pažnju na području sociologije. Zbog toga je jedan od najvažnijih zahtjeva ovoga rada onaj koji poziva hrvatsku akademsku sociologiju da pomnije i temeljitije preispita rad britanskih kulturalnih studija u sociološkom kontekstu. Potrebno je, na području hrvatske akademske sociologije, ukazati na pregršt socioloških kategorija i


413

S o

c i

o l

o g

i j

a i

p

r o

s t

o r

značajki koje sociologiji nude britanski kulturalni studiji, odnosno potrebno je uka-zati na sociološku dimenziju britanskih kulturalnih studija.

Popis literature

1. Althusser, L. (1986). Ideologija i ideološki aparati države, u: Flere, S. (Ur.). Pro-turječja suvremenog obrazovanja. Zagreb: RZRKSSOH.

2. Barker, C. (2003). Cultural Studies: Theory and Practice. London: Thousand Oaks. New Delhi: Sage.

3. Baudrillard, J. (1983). Simulations. New York: Semiotext(e) and Jean Baudrillard.4. Beck, U. (1992). Risk Society: Towards a New Modernity. New Delhi: Sage. 5. Bennett, T. (2005). Kultura - znanost reformatora. Zagreb: Golden Marketing.6. Bezinović, I. (2004). Prema dijalogu sociologije i kulturalnih studija. Diskrepan-

cija, 5 (9).7. Bhabha, H. (1994). The Location of Culture. London and New York: Routledge.8. Castoriadis, C. (1994). Enmal de culture. Esprit, 205: 40-50.9. Clarke, J.; Hall, S.; Jefferson, T.; Roberts, B. (1976). Subcultures, Cultures and

Class: A theoretical overview, u: Hall, Stuart i Jefferson, Tony (Eds.). Resistance Trough Rituals. University of Birmingham: The Centre for Contemporary Cultu-ral Studies. This edition published in Taylor & Francis e-Library.

10. Culler, J. (2001). Kulturalni studiji i književnost, u: Književna teorija – vrlo kra-tak uvod. Zagreb: AGM.

11. Culler, J. (1991). O dekonstrukciji. Zagreb: Globus.12. Nastavni plan i program sociologije. Odsjek za sociologiju u Splitu. 3.2.2. Opis

izbornih predmeta. Pregledano 15.10.2011. (http://www.ffst.hr/odsjeci/sociolo-gija/program_d.pdf).

13. Duda, D. (2002). Kulturalni studiji: ishodišta i problemi. Zagreb: AGM.14. Duda, D. (2006). Politika teorije. Zbornik rasprava iz kulturalnih studija. Za-

greb: Disput.15. During, S. (2005). Cultural studies: a critical introduction. London and New

York: Routledge.16. Durkheim, E. (2008). Elementarni oblici religijskog života. Totemistički sustav u

Australiji. Zagreb: Jesenski i Turk.17. Filozofski fakultet u Rijeci. Odsjek za kulturalne studije. Pregledano 20.9.2011.

(http://www.ffri.uniri.hr/index.php?option=com_depts&Itemid=84&task=display&id=8).

18. Foucault, M. (1994). Znanje i moć. Zagreb: Nakladni Zavod Globus.19. Gramsci, A. (1971). Selections from the Prison Notebooks. New York: Internatio-

nal Publisher.20. Hall, S. (1980). Cultural studies and the Centre: some problematic sand pro-

blems, in: Hall, S.; Hobson, D.; Lowe, A.; Willis, P. (Eds.). Culture, Media, Language. Working Papers in Cultural Studies 1972.-79. London: Hutchinson i CCCS.

21. Hall, S. (1996). Gramsci´s Relevance for the Study of Race and Ethnicity, in: Morley, D. and Chen, K. (Eds.). Critical dialogues in cultural studies. StuartHall. London: Routledge.

http://en.wikipedia.org/wiki/Beck,_Ulrich

http://www.ffst.hr/odsjeci/sociologija/program_d.pdf

http://www.ffst.hr/odsjeci/sociologija/program_d.pdf

http://www.ffri.uniri.hr/index.php?option=com_depts&Itemid=84&task=display&id=8

http://www.ffri.uniri.hr/index.php?option=com_depts&Itemid=84&task=display&id=8


414

S o

c i

o l

o g

i j

a i

p

r o

s t

o r

22. Hall, S. (1997). The spectacle of the other, in: Hall, S. (Ed.). Representations. London and Thousand Oaks: Sage.

23. Hall, S. (1997). Representation: cultural representations and signifying practices. London: Sage.

24. Hall, S.; Lumley, R. and McLennan, G. (2007). Politics and Ideology: Gramsci, in: Gray, A.; Campbell, J.; Erickson, M.; Hanson, S.; Wood, H. (Eds.). CCCS Se-lected Working Papers Volume 1. London and New York: Routledge Taylor and Francis e-Library.

25. Haralambos, M. i Holborn, M. (2002). Sociologija. Teme i perspektive. Zagreb: Golden marketing.

26. Hoggart, R. (1958). The Uses of Literacy. Harmondsworth: Penguin.27. Izvedbeni program kolegija Kulturni studiji. Odsjek za sociologiju u Zadru. Pre-

gledano 15.10.2011. (www.unizd.hr/sociologija).28. Johnson, R. (2006). Što su uopće kulturalni studiji, u: Duda, D. (Ur.). Politika

teorije zbornik rasprava iz kulturalnih studija. Zagreb: Disput.29. Eagleton, T. (2002) Ideja kulture. Zagreb: Jesenski i Turk.30. Kalanj, R. (2000). Ideje i djelovanje. Ogledi o kulturnim promjenama i razvoju.

Zagreb: SE Razvoj i okoliš.31. Long, E. (1997). From Sociology to Cultural Studies. New Perspectives. UK:

Blackwell Publishers Ltd.32. Marx, K. (1970). The German Ideology. London: Lawrence andWishart.33. Odjel za kulturologiju Sveučilišta u Osijeku. Pregledano 15.10.2011. (http://kul-

turologija.unios.hr).34. Passeron, J. C. (2007). Introduction to the French edition of Uses of Literacy, in:

Gray, A.; Campbell, J.; Erickson, M.; Hanson, S.; Wood, H. (Eds.). CCCS Selected working papers Volume 2. London and New York: Routledge Taylor and Francis e-Library.

35. Polanyi, K. (1957). The great transformation. New York: Rinehart.36. Schudson, M. (1997). Cultural Studies and the Social Construction of ‘Social Con-

struction’: Notes on ‘Teddy Bear Patriarchy.’”, in: Long, E. (Ed.). From Sociology to Cultural Studies. Oxford: Blackwell Publishers Ltd.

37. Seidman, S. (1997). Relativizing Sociology: The Challenge of Cultural Studies, in: Long, E. (Ed.). From Sociology to Cultural Studies. Oxford: Blackwell Publis-hers Ltd.

38. Smart, B. (1992). Modern Conditions, Postmodern Controversies. London. New York: Routledge.

39. Smelser, N. L. (1995). Sociological Theories. International Journal of Social Sci-ences, 139.

40. Susman, I. W. (1987). Kultura kao historija: preobražaj američkog društva u XX. veku. Beograd: Rad.

41. Tomić-Koludrović, I. (2009). Pogled u budućnost: sociologija kao multiparadi-gmatska, refleksivna i javna znanost. Revija za sociologiju, 40 (39) (3-4): 139-181.

42. Waters, M. (1997). Inequality after class, in: Owen, D. (Ed.). Sociology after Pos-tmodernism. Thousand Oaks: Sage.

43. Weber, M. (1968). Protestantska etika i duh kapitalizma. Sarajevo.

http://www.unizd.hr/sociologija

http://kulturologija.unios.hr

http://kulturologija.unios.hr


415

S o

c i

o l

o g

i j

a i

p

r o

s t

o r

44. Williams, R. (1965). The Long Revolution. Harmondsworth: Penguin.45. Williams, R. (1983). Keywords. A vocabulary of culture and society. New York:

Oxford University Press.46. Willis, P. (1981). Learning to Labor: How Working Class Kids Get Working Class

Jobs. New York: Columbia University Press.47. Wolff, J. (1999). Cultural Studies and the Sociology of Culture. Invisible Culture:

Electronic Journal for Visual Studies. Pregledano 1.10.2011. (http://www.roche-ster.edu/in_visible_culture/issue1/wolff/wolff.html).

http://www.rochester.edu/in_visible_culture/issue1/wolff/wolff.html

http://www.rochester.edu/in_visible_culture/issue1/wolff/wolff.html


416

S o

c i

o l

o g

i j

a i

p

r o

s t

o r

Pregledni rad

A n d r i a n a B e n č i ćFaculty of Humanities and Social Sciences, Post-graduate doctoral study in sociology, Croatiae-mail: [email protected]

Sociological Dimension of British Cultural Studies

Abstract

This paper seeks to provide an extended critical overview of the sociological dimension and sociological features of British cultural studies. In this context, it offers some necessary theoretical stimulation and perspective to re-think and to re-evaluate the role of British cultural studies in the field of sociology. The multidisciplinarity of British cultural studies has always had a strong relationship with sociology. British cultural studies are in their essence some kind of eclectic sociology. The richness and quality of their own approach are an important contribution which enhances and highlights the sociological approach. Although in sociology British cultural studies are seen as one of the neo-marxist approaches to culture, the sociological dimension of British cultural studies is still not elaborated in a methodical and comprehensive way. In this work it is presented most extensively via the British Birmingham School of Cultural studies with the focus on the ideas of Antonio Gramsci which lend the strongest theoretical support to British cultural studies. Within the common sociopolitical/theoretical framework both disciplines sociology of culture and cultural studies discuss the integration of cultural communication into a complex network of economic and political power.

Key words: British cultural studies, sociology, culture, sociology of culture, power, sociopolitical observations of culture.

Recenzije i prikazi

417

S o

c i

o l

o g

i j

a i

p

r o

s t

o r

Erich Goode

The Paranormal: Who Believes, Why They Believe, and Why It Matters

New York, Prometheus Books, 2012., 335 p.

DOI 10.5673/sip.50.3.7

Erich Goode američki je sociolog koji se speci-jalizirao na području sociologije devijantnosti. Njegov interes odnosi se prvenstveno na opće-nito devijantno ponašanje, ali i upotrebu droga, te moralnu paniku kao reakciju društva na devi-jaciju. Umirovljen je 2003. godine na Odsjeku za kriminalogiju Sveučilišta u Marylandu.

Knjiga Ericha Goodea pod naslovom Paranor-malno: tko vjeruje, zašto oni vjeruju, i zašto je to važno bavi se slabo istraživanom temom unutar sociologije, a to je fenomen paranormalnoga. Go-ode ističe koncepte, ideje i vjerovanja o anđelima, ekstra senzornoj percepciji, vidovnjacima, astro-logiji, duhovima, komunikaciji s mrtvima i nei-dentificiranim letećim objektima (NLO). Navedeni paranormalni fenomeni prihvaćeni su kao “valja-ni” u značajnom dijelu američke javnosti. Analiza

raširenosti i prihvaćanja paranormalnoga fenomena odnosi se većinom na SAD, a jednim dijelom na ostatak Zapada. Knjiga se sastoji od predgovora, tri dijela, te po-pisa literature i indeksa. Ova recentno objavljena knjiga je na engleskom jeziku i ne postoji njen prijevod na hrvatski jezik.

U prvom, uvodnom dijelu knjige, Goode opisuje i definira paranormalno vjerova-nje, prikazuje popularnost tih vjerovanja u javnosti, daje pristupe paranormalnom fenomenu, te način na koji se paranormalno mišljenje i “zdravorazumsko” mišljenje razlikuju od znanstvenoga mišljenja. U drugom dijelu knjige autor prikazuje raznoli-ke paranormalne sustave vjerovanja. Analiza sustava vjerovanja uključuje astrologiju i vidovnjake (uključujući raspravu o Nostradamusu kao vidovnjaku), kreacionizam, parapsihologiju (vjerovanje u psi fenomene), te ufologiju (vjerovanje u NLO-e kao svemirske letjelice vanzemaljaca). U trećem dijelu knjige autor razmatra institucio-nalne poveznice, odnosno način na koji je paranormalno ugrađeno u šire društvo. Tu je prvenstveno riječ o poveznicama paranormalnoga i religije, paranormalnoga u medijima, te paranormalnoga u politici i društvenim pokretima. Zadnje poglavlje trećega dijela daje kratak pregled paranormalnih vjerovanja i zaključak.



418

S o

c i

o l

o g

i j

a i

p

r o

s t

o r

Goode upozorava da su paranormalna vjerovanja prihvaćena u značajnoj mjeri u američkoj javnosti, da su paranormalne teme prisutne u televizijskim programima, serijama, New Age knjigama, te da je to zanemarena sociološka tema koja se može sociološki razumjeti i istražiti, što je pogotovo značajno u kontekstu društva u kojem je znanstvena metoda i znanstveno mišljenje hegemonijsko, odnosno dominantno “vjerovanje” ili pogled na način kako svijet funkcionira. U tom smislu, paranormalno i znanstveno mišljenje su načini stvaranja tvrdnji o prirodi stvarnosti. Oni se razlikuju jer koriste različite epistemologije ili načine znanja i strategije za skupljanje informa-cija i dolaženja do zaključaka. Razmatrajući pristupe paranormalnim vjerovanjima Goode se zalaže za društveni konstruktivizam i emsku perspektivu (pristup insajde-ra) kako bi se istražila paranormalna vjerovanja. Pri tome je najvažnije utvrditi kako, zašto i s kojim posljedicama se u njih vjeruje, a ne to jesu li ta vjerovanja istinita ili nisu. Paranormalna vjerovanja su društveno konstruirani fenomen koji ovisi o etiketama i definicijama društvenih aktera, a ponajviše znanstvenika. Neke od tih definicija dovode do negativnih konotacija, dok im znanstveno treba pristupati na neutralan način. S obzirom da paranormalna vjerovanja nisu prihvaćena u utjecajnim i dominantnim društvenim krugovima, njihovo prihvaćanje se može razmatrati i kao oblik devijacije jer nisu konvencionalna i nedostaje im legitimnost.

U dijelu koji se bavi paranormalnim sustavima djelovanja, glavno Goodeovo pitanje je kako se ona generiraju i održavaju. Goode je prikazao četiri oblika. Na prvom mjestu su paranormalna vjerovanja koja ovise o odnosu profesionalnih praktikanata i klijenata, u kojem klijenti plaćaju usluge i savjete za nedaće u životu koje im pru-žaju astrolozi, vidovnjaci i drugi. Na drugom mjestu su vjerovanja koja počinju s re-ligijskom tradicijom ili nekom drugom duhovnom organizacijom, a tu je riječ o kre-acionizmu, kao paranormalnom vjerovanju o načinu na koji je Bog stvorio svemir i svijet. Treći oblik paranormalnih vjerovanja na životu održavaju inovatori, teoretičari i istraživači koji se drže forme, ali ne i sadržaja znanosti. Riječ je o profesionalnim parapsiholozima koji istražuju psi fenomene u posebnim publikacijama i časopisima koji se bave tom tematikom, baš kao i drugi prirodni ili društveni znanstvenici u svojim časopisima i publikacijama. Na četvrtom mjestu je oblik paranormalnoga koji je po svojoj prirodi “grassroots” fenomen i dio je šire i više amorfne javnosti, uz utje-caj medija i časopisa. Ovdje je riječ o vjerovanju da su NLO-i vanzemaljske letjelice.

Kod institucionalnih poveznica, Goode naglašava da paranormalna vjerovanja naj-direktnije artikuliraju tri društvene institucije na makro razini, a to su religija, mediji i društveni pokreti. Kod religije postoje mnoga vjerovanja koja su za prirodne znan-stvenike paranormalna, a i paranormalna vjerovanja su u određenoj mjeri supstitut u odnosu na religijska vjerovanja. U medijima se paranormalna vjerovanja učestalo pojavljuju, prezentiraju se pozitivno i imaju određeni utjecaj na publiku. Također, dio su i zabave. Ipak, uz porast prestiža medija raste i skeptičnost medija prema pa-ranormalnom. U politici i društvenim pokretima paranormalno služi kao subverzivni izazivač kojega političari ili društveni pokreti mogu iskoristiti za širenje svojih poli-tičkih ciljeva, a tu se prije svega bavi prethistorijom američkih Indijanaca, islamskom nacijom i kreacionizmom, uz osvrt na prisutnost teorija urote u političkom životu danas.

Recenzije i prikazi

419

S o

c i

o l

o g

i j

a i

p

r o

s t

o r

Goode u knjizi ističe sociološke značajke paranormalnih vjerovanja. Američke obra-zovne ustanove i edukacijski sustav obeshrabruju paranormalna vjerovanja, a ona ipak ostaju iznimno popularna u javnosti, što ukazuje na ograničenja procesa so-cijalizacije koji se odvija u obrazovnom sustavu i društvu. Također, paranormalna vjerovanja često pokazuju različite paralele s povezanim procesima u drugim druš-tvenim kontekstima. Primjerice, vjerovanje da su NLO-i izvanzemaljski svemirski brodovi dio je šire priče u političkim teorijama urote. Nadalje, spremnost javnosti da pribjegava paranormalnim vjerovanjima i objašnjenjima neobičnih pojava pruža uvid u recepciju javnosti i utjecaj masovnih medija. Isto tako, paranormalna vjerovanja smatraju se nekonvencionalnim u mainstream društvenim krugovima, pa su važna i za istraživanja devijantnoga ponašanja.

U zaključku Goode naglašava da je znanost dominantna i hegemonijska, da pruža objašnjenja zašto su stvari onakve kakve jesu i da time demistificira svijet. Paranor-malna vjerovanja su kontrahegemonijska, populistička (izazov su establishmentu i eliti, uz povezanost s konzervativizmom), zabavna, te nude misterij i magiju. Goode smatra da je moguće da paranormalno mišljenje nadopunjuje racionalno ili empirij-sko mišljenje, te da je prisutna njihova sektorizacija. Kada je rizik nekoga djelovanja velik i ishod neizvjestan, ljudi se okreću paranormalnom, a kada znanost, medicina ili tehnologija pružaju rezultate i dovode do željenoga cilja, ljudi koriste racionalno ili empirijsko mišljenje. Privlačnost paranormalnoga je u tome da nudi brojne stvari koje se ne nalaze u sekularnom, materijalističkom i znanstvenom pristupu stvarnosti, a naglašava interesantnu i zabavnu narativnost, populističku crtu, te emocionalnu i intuitivnu smislenost.

Ova knjiga je važna jer je jedna od rijetkih koja se na sociološki način bavi istraži-vanjem popularnosti paranormalnih vjerovanja i mišljenja u suvremenim društvima i njihovom odnosu sa znanstvenim mišljenjem. Knjiga The Paranormal: Who Believes, Why They Believe, and Why It Matters namijenjena je prvenstveno sociolozima iz područja sociologije kulture, devijacije, religije, ali i obrazovanja i znanosti, a isto tako i drugim srodnim društvenim i humanističkim znanostima koje mogu pokazati interes za istraživanje ovoga područja.

Goran Goldberger

Institut za društvena istraživanja u Zagrebu


420

S o

c i

o l

o g

i j

a i

p

r o

s t

o r

DOI 10.5673/sip.50.3.8

Momčilo Sakan

Studije mira: polemologija i irinologija

Nezavisni univerzitet Banja Luka (NUBL), Banja Luka, 2008., 347 str.

Knjiga pod naslovom: „STUDIJE MIRA“ – pole-mologija i irinologija u izdanju NUBL, Banja Luka, 2008., unikatno je i originalno naučno delo au-tora prof. dr. Momčila Sakana. Knjiga je obima 347 kucanih strana teksta u formatu B5. Struktura knjige se sastoji iz: uvoda, glavnog dela, literature i priloga.

U uvodnom delu autor nedvosmisleno ukazuje na značaj nauka o ratu i miru (polemologije i irinolo-gije). Posebno ukazuje na brutalnost rata koji do-nosi ogromne gubitke, bedu, nevolju, patnju, bol i opštu nesigurnost ljudi. Istovremeno ističe pred-nosti mira u kome ljudi slobodno žive, sarađuju, integrišu se u razne zajednice, stvaraju materijalna dobra, razvijaju kulturu i umetnost i stvaraju po-tomstvo ne plašeći se za život i egzistenciju.

Autor, takođe, ukazuje na nedovoljnu istraženost mira. O ratovima i revolucijama, velikim pobedama i porazima postoje brojni pisani materijali, a malo je onih koji se odnose na sabrana iskustva o: saradnji među ljudima i narodima; mirotvorcima i mirovnim naporima, sporazumima i dogovorima. Prisutne su i pojave da su držav-nici koji su se zalagali za mir i mirovne sporazume, obično smatrani plašljivicima, a njihove države nedovoljno spremnim za rat i to je bio jedan od indikatora da bi ih trebalo napasti i okupirati. O miru su najčešće pisali pojedinci entuzijasti, anonimni ljudi, često i disidenti, koji nisu imali političku niti bilo kakvu drugu moć, zbog čega su njihove teorije često ostajale neprimećene i zapostavljane.

Glavni deo obuhvata veoma široko područje dveju veoma značajnih nauka polemo-logije i irinologije koje autor, uspešno strukturira u devet logički izdvojenih celina.

U prvoj celini obrađene su Teorijske osnove polemologije sa težištem na definisanju i odnosu sa dugim naukama i naučnim disciplinama. U procesu definisanja autor nedvosmisleno dokazuje da je polemologija nauka o ratu – njegovim uzrocima i posledicama (grčka složenica: polemós – sukob, neprijateljstvo i logos – nauka). Autor, međutim, ukazuje i na to da pojedini teoretičari termin polemologija koriste u mnogo širem značenju. Tako, na primer, francuski naučnik Gaston Butul smatra


Recenzije i prikazi

421

S o

c i

o l

o g

i j

a i

p

r o

s t

o r

da je polemologija nauka o ratu i miru kao dvema uzajamno povezanim pojava-ma. Da bi se očuvao mir potrebno je, prema Butulovom mišljenju, izučavati širok spektar društvenih pojava i aktivnosti, uključujući i pozitivnu metodologiju sa sedam nivoa istraživanja, zatim filozofiju, sociologiju, kulturu… Naročito se zalaže za vezu polemologije sa edukacijom naroda i smatra da se prosvećenim narodom ne može manipulisati. Autor, dalje, ističe da je polemologija relativno mlada nauka koja je tesno povezana i sa filozofijom, sociologijom, politikom, vojnim naukama, istorijom, ekonomskim naukama, pravnim naukama, tehničkim naukama, psihologijom, peda-gogijom, moralom i naukom o međunarodnim odnosima.

Sve navedene veze su detaljno i argumentovano analizirane sa težištem na odnosima sa filozofijom, sociologijom, politikom i vojnim naukama. U razmatranju odnosa sa filozofijom, on polazi od Durantovog stava da su nauke prozori kroz koje filozofija gleda na svet; nauke su čula, a filozofija je njihova duša; da filozofija bez nauke gubi čast, da se izdvaja iz toka ljudskoga razvitka i da pada sve niže u praznu ništavnost sholastike; ali, da je i nauka bez filozofije nemoćna, razorilačka i pustošilačka. Dalju vezu polemologije sa filozofijom, autor, razmatra preko filozofskih pretpostavki, metodologije i epistemologije, a posredno i preko drugih nauka i naučnih oblasti. Sociologija, kao relativno mlada nauka o ljudskom društvu i zakonima njegovog razvitka je opštija od polemologije; izučava sve društvene pojave, uključujući i rat i mir. Ona izučava i zakone nastanka i razvoja društvenih pojava uopšte iz kojih autor dedukuje i zakonitosti nastanka i razvoja rata kao područja interesovanja polemolo-gije. Odnos polemologije i politike posmatra dvojako: sa pozicije nauka i subjekata tih nauka u ratu i miru. Politiku razmatra kao opštiju i nadređenu polemologiji uopšte i vojsci posebno. Takođe pravi istorijski prikaz i ukazuje na karakteristične primere kada je vojska bila nadređena politici i obrnuto i daje preporuke o rukovo-đenju vojskom u ratu i miru.

U delu o agresiji i agresivnom ponašanju autor polazi od same definicije u najširem smislu, a zatim analizira teorije koje su se razvijale u tri osnovna smera. Prvi, koji polazi od „instinkta” ili impulsa kao centralnog pokretača, drugi – od reakcije na frustracije, a treći – od društvenog uticaja. Na osnovu detaljnih analiza, zaključuje da nema konstantno agresivnih pojedinaca, društvenih grupa ili država; da se sklonost agresiji uči; da se agresivno ponašanje ljudi pojavljuje onda kada se stvore određeni uslovi koji mu pogoduju; i da je to ponašanje moguće kontrolisati i suzbijati.

U sledećem delu, detaljno objašnjava moć, silu, krizu, konflikt, nasilje i sukob, kao kategorijalne pojmove koje koriste mnoge nauke i naučne discipline. Naročito je ukazao na mogućnosti prevazilaženja kriza, konflikata, nasilja, sukoba i ratova.

U delu o teorijskim osnovama rata, definisao je rat, a zatim objasnio: njegovu druš-tvenu suštinu, teorije, unutrašnju strukturu, vrste, karakteristike, uzroke i posledice. U procesu definisanja komparativno je analizirano deset definicija. Brutalnost rata je ilustrovao brojnim primerima i maksimama. Za ovu priliku, naročito je karakte-ristična Herodotova: „Niko, naime, nije toliko lud da pre izabere rat nego mir, jer u miru deca sahranjuju očeve, a u ratu očevi decu.” Društvenu suštinu rata ilustruje


422

S o

c i

o l

o g

i j

a i

p

r o

s t

o r

stavovima preko 40 filozofa i teoretičara od antičkog doba do danas. Teorije o ratu klasifikuje na klasične i savremene, a zatim ih detaljno objašnjava. Unutrašnju struk-turu rata kompleksno analizira preko činioca: snaga, sadržaja rata i uslova. Ratove klasifikuje po različitim kriterijumima, a zatim ih kompleksno objašnjava sa težištem na njihovim uzrocima i posledicama. Uzroke klasifikuje na: ekonomske, političke i kombinovane, a posledice na: gubitke i stradanja ljudi, materijalna razaranja, gubitke u privredi, produbljivanje mržnje, pojavu kriminala, bolest stanovništva, ekološka zagađenja i nepovoljan uticaj na međunarodne odnose.

U delu o epistemološko-metodološkim osnovama irinologije, autor, prvo pravi kom-pleksnu analizu devet izraza koji bi se mogli koristiti za određenje značenja te nauke. Zatim se opredeljuje za složenicu grčkog porekla – irinologiju (irini označava mir, a logos – nauku). Na kraju definiše irinologiju kao sistematizovano i argumentovano znanje o miru do kojeg se dolazi svesnom primenom određenih metoda istraživanja. U konstitutivne elemente irinologije svrstava: filozofske pretpostavke, predmet, teo-riju, jezik i metodu.

Filozofske pretpostavke zasniva na trostrukom verovanju. Prvo verovanje je da mir kao stvarnost postoji, nezavisno od volje pojedinih ljudi, i da postoji istina o njemu. Onaj koji ne veruje da mir i istina o njemu postoje, neće ih ni uočiti ni tražiti. Drugo, verovanje da se istina o miru može saznati i da njeno traženje ima smisla. Bez sa-znavanja mira kao stanja i društvenog odnosa i procesa ne može se saznati ni svoja uloga u njegovoj ontološkoj, humanitarnoj i aksiološkoj dimenziji. I, treće, verovanje da su saznanje istine o miru, uspostavljanje i održavanje mira vredni po sebi. Onaj ko u to ne veruje ne treba za mir ni da se bori. Te tri osnovne vrste verovanja su u neposrednoj vezi s tri osnovne filozofske pretpostavke: (1) ontološke, (2) epistemo-loške, i (3) aksiološke.

Pod predmetom irinologije podrazumeva mir i probleme u vezi s njim u totalitetu; od pojedinačnog nivoa – čoveka kao nosioca određenih procesa mira, preko porodica i društvenih grupa, do država i međunarodne zajednice u celini. Pri tome polazi od aksioma da je mir u totalitetu jedinstvena celina i da on ima svoje posebne i pojedi-načne zaokružene celine i delove; od pojedinačnog mira preko mira u određenim vremenskim periodima ili regionima do aktuelnog i budućeg (hipotetičkog) mira u međunarodnoj zajednici. Mir i probleme u vezi sa njim, zbog naglašene aktuelnosti, detaljnije objašnjava u posebnom delu studije.

Pod teorijom irinologije u užem smislu podrazumeva samo onu vrstu teorije koja ima objektivan, naučni karakter (naučna teorija), odnosno koja objašnjava pojave, predmete i procese u oblasti mira i omogućava dublji zahvat ka njegovom istraži-vanju i saznavanju. Ona sadrži sve elemente strukture (predmet, osnovne pojmove; osnovne stavove (principe i postulate); hipoteze; naučne zakone i teoreme) koje naučno objašnjava i verifikuje.

Jezik irinologije definiše kao specifičan sistem konvencijom usvojenih znakova koji imaju utvrđeno značenje, a koji služe za sporazumevanje i izražavanje misaonog sadržaja u oblasti uspostavljanja, razvoja i održavanja mira.

Recenzije i prikazi

423

S o

c i

o l

o g

i j

a i

p

r o

s t

o r

Pod metodom irinologije podrazumeva skup naučno verifikovanih saznanja, nauč-no-teorijski i praktično proverenih pravila i normi, misaonih i praktičnih delatnosti, instrumenata i postupaka koji omogućavaju pristup miru, ukazuju na put njegovog istraživanja i upućuju na način sticanja novih naučnih saznanja i njihovo integrisanje u jedinstvenu teoriju irinologije.

U delu teorijske osnove mira, autor, prvo definiše mir, a zatim identifikuje i objaš-njava njegove karakteristike i ukazuje na pojave koje ga narušavaju u lokalnim i svetskim razmerama. U procesu definisanja, komparativno analizira 13 definicija. Za-tim daje sopstvenu definiciju gde pod pojmom mir podrazumeva pojavu u razvoju ljudskog društva koju karakterišu procesi i odnosi saradnje; tolerancije; međusobnog dogovaranja; relativne ravnopravnosti; rešavanja suprotnosti i sukoba na miran, ci-vilizovan način; i slobodnog ispoljavanja pojedinaca i društvenih zajednica i udru-ženja. Nakon toga identifikuje i objašnjava osnovne karakteristike mira i ukazuje na brojne pojave i procese koji ga narušavaju.

Deo o doktrinama mira obrađuje tako što prvo definiše doktrinu uopšte i doktrinu irinologije posebno, a zatim objašnjava Agendu za mir tadašnjeg Generalnog sekre-tara UN Butros Butros-Galija od 1992. godine; doktrine neoružanog suprotstavljanja agresoru i ostale doktrine, pokrete i aktivnosti na planu mira. U okviru ostalih dok-trina, pokreta i aktivnosti, naročito su objašnjene: Alternativna odbrana, Alternativno rešavanje sukoba, arbitraža, Deklaracija o ljudskim pravima, Evropska konvencija o zaštiti ljudskih prva, Građanska odbrana, Hrišćansko-marksistički dijalog, Kosta-rikanska neutralnost, Kulturni koreni mira, Nenasilje (Gandi), Pacifizam i Pagvoš pokret. U delu o subjektima mira naročito su objašnjena prava, obaveze i načini delovanja: građana, porodica, obrazovnih i naučnih institucija, društvenih zajednica, religija i međunarodnih organizacija.

U posebnom delu objašnjene su mirovne operacije Ujedinjenih nacija. One su prvo klasifikovane, a zatim strukturalno procesno objašnjene. Posebno su objašnjene operacije za: sprečavanje sukoba (conflict prevention); uspostavljanje mira (peace making); očuvanje mira (peace keeping); nametanje mira (peace enforcement); i posleratnu izgradnju mira (post-conflict peace building).

U prilozima, autor, prikazuje Univerzalnu deklaraciju o ljudskim pravima; Rezoluci-ju žene i mir; i Uzroke, posledice i mogućnosti prevazilaženja sukoba na Balkanu. Naročito je interesantno da se autor u poslednjem prilogu stavlja na stranu običnog nevinog čoveka koji je bio žrtva tog nesrećnog rata. Ukazuje i na ogromne ljudske gubitke od preko 100.000 mladih biološki i ekonomski najproduktivnijih ljudi. Tako-đe navodi, da je, Balkan, kao Evropski subregion vrelo sukoba i ratova, ali i njemu svojstvenih, pravila, paradigmi i normi tolerancije i suživota etničkih grupa, religija i naroda. U teškim vrtlozima života, opterećeni vihorima ciklično ponavljanih razara-nja, narodi Balkana su, koliko u ime blagodeti mira, toliko i iz nužde preživljavanja, stvarali autentično i potencijalno univerzalna uporišta međusobne saradnje, sklada, rodne, kulturne, pa i duhovne sinteze i nema razloga da to i dalje ne čine. Za mir na Balkanu nisu potrebni veliki revolucionarni preokreti već mala dela miliona ljudi.


424

S o

c i

o l

o g

i j

a i

p

r o

s t

o r

Na osnovu navedenog može se zaključiti da se autor veoma ozbiljno prihvatio ak-tuelnog, složenog, multidisciplinarnog i višedimenzionalnog problema polemologije i irinologije – problema rata i mira kao dve suprotne, ali ipak uzročno-posledično povezane pojave. Autor je bez sumnje uložio ogroman trud da tu oblast istraži, klasifikuje, definiše i prezentuje javnosti. Naročito su značajni rezultati do kojih je došao u oblasti epistemološko-metodoloških osnova irinologije, teorijskih osnova mira i preporuka subjektima na planu uspostavljanja, razvoja i održavanja tog zna-čajnog fenomena za slobodan život i prosperitet pojedinaca, društvenih grupa, naci-ja, država i ljudi na Zemlji – jedinoj zelenoj planeti Sunčevog sistema. Vrednostima glavnog dela značajno doprinose i brojne maksime, preporuke i izreke umnih ljudi i humanista u oblasti mira od Herodota do Galtunga. Maksime se nalaze ispod svakog naslova (ukupno oko 130) i odnose se na tekst koji sledi.

Knjiga ima izuzetnu saznajnu, metodološku i etičku vrednost. Saznajna vrednost je u tome što su svi sadržaji kompleksno obrađeni, tako da čitaoci na jednom mestu imaju osnovne elemente polemologije i irinologije. Metodološka vrednost knjige se ogleda u tome što se jasno prepoznaje primena brojnih naučnih metoda u izradi i argumentaciji stavova. Etička vrednost je u tome što u celom tom kontekstu autor veoma vešto ukazuje na brutalnost rata i prednosti mira – dve crvene niti koje se provlače kroz ceo sadržaj glavnog dela i daje nadu da je mir nužan i moguć.

Knjiga je pisana besprekornim jezikom i stilom. To se naročito može videti kroz jednostavnost, jasnoću, izbor termina i sintagmi, umešnost u izradi rečenica i para-grafa, skladan odnos delova i celine, jasno isticanje bitnog i izbegavanje nebitnog, vešto korišćenje citata i fusnota i druge odlike. Ta lepota stila se, pored ostalog, zasniva na bogatstvu znanja autora i to iz više naučnih oblasti. Njegova sposobnost da izloži fundamentalne probleme većeg broja raznorodnih naučnih oblasti jasno i razgovetno, ne umanjujući, pri tom, teorijski nivo interpretacije, multiplicira opštu vrednost teksta. Knjiga, dakle, ima i izuzetnu literarnu vrednost. Uopšteno rečeno, knjiga predstavlja saznajni, metodološki i literarni egzemplar za pristup problemima mira. Ona je logičko-metodološki i jezičko-stilski besprekorno oblikovana i uređena. Njena naučno-teorijska vrednost, a posebno edukativna, ne zaostaje ni za najpo-znatijim ostvarenjima u oblasti društvenih nauka. Zato je toplo i sa zadovoljstvom preporučujem našim čitaocima.

Nenad Sakan

Institut za fiziku, Beograd

UPUTE SURADNICIMA

SOCIOLOGIJA I PROSTOR – četveromjesečnik za istraživanje prostornog i sociokulturnog raz-voja objavljuje znanstvene i stručne radove iz sociologije i srodnih znanstvenih područja koja proučavaju selo, grad, prostor, te ostale društvene teme. Primaju se samo neobjavljeni radovi, a u časopisu se objav-ljuju na hrvatskom i engleskom jeziku. Svi radovi prolaze kroz anonimni recenzentski postupak.

Članci – uključujući bilješke, literaturu, tablice, grafičke prikaze i sažetak, ne smiju prelaziti 27 kartica tek-sta (1.800 znakova s bjelinama jedna je kartica teksta). Članku se prilažu sažeci na hrvatskom i engleskom jeziku, opsega do 250 riječi, a iza sažetka navodi se popis najvažnijih ključnih riječi (do 8 riječi), odnosno ključnih pojmova kojima se u rukopisu označavaju spominjani teorijski pristupi, metodologija, iskustveni rezultati ili pravac promišljanja.

Recenzije i prikazi ne smiju prelaziti 8 kartica teksta. Knjige i časopisi koji se prikazuju ne smiju biti stariji od tri godine. U prikazu se, osim imena i prezimena autora čije se djelo prikazuje te naslova djela, navodi naziv izdavača, mjesto izdavanja, godina izdavanja i broj stranica. Na kraju samoga prikaza autor prikaza stavlja svoj potpis punim imenom i prezimenom.

Radovi se šalju u tri tiskana primjerka i na CD-u u programu Microsoft Worda ili elektronskom poštom. Članke poslane samo u papirnatom izdanju ne primamo. Rukopisi se upućuju na adresu:

Glavna i odgovorna urednicaSOCIOLOGIJA I PROSTORInstitut za društvena istraživanja u ZagrebuAmruševa 8/III., p.p. 280HR-10001 Zagreb, Hrvatska

ili na e-mail: [email protected] i [email protected]

Na prvoj stranici rada navodi se ime i prezime autora, naziv i adresa ustanove u kojoj je autor zaposlen, e-mail adresa i naslov rada.

Numeracija stranica označava se u donjem desnom kutu na svakoj stranici (uključujući i stranice s biblio-grafijom). Bilješke (fusnote) dolaze na podnožju stranice gdje se nalazi brojčana oznaka fusnote.

Svaka tablica i slika moraju biti numerirane i imati naslov ili ukoliko su uzete iz drugog izvora onda taj izvor mora biti naveden. Tablice moraju biti crno-bijele i izrađene u programima MS Officea standard-iziranom tabulacijom.

Izbjegava se pisanje u kurzivu osim ukoliko želite određeni pojam naglasiti u kontrastu prema ostalim pojmovima u tekstu. Pojedinačne riječi ili fraze koje se koriste iz stranih jezika – ukoliko nisu citati– pišu se u kurzivu. Naslovi filmova, glazbenih djela ili likovnih djela navode se kurzivom (Let iznadkukavičjeg gnijezda, Trubadur, Da Vincijeva Mona Lisa)

Datumi se navode u sljedećoj formi: 7. prosinca 1981. Brojevi kojima započinje rečenica i aproksimativni brojevi izražavaju se riječima – tisuću, milijun, stotina i sl. Brojevi od 10,000 prema više koriste inter-punkcijsku oznaku zareza npr.: 105,278. Ukoliko ima više od 6 znamenaka, koristi se isto oznaka zareza i to odvajajući po tri znamenke brojeći s desne strane broja npr. 8,753,875,000.

Citirati se može izravno – koristeći navodnike, i neizravno – prepričavanjem. Citat koji se izravno prenosi iz teksta drugog autora stavlja se u navodne znakove. Ako se izravno citira veći dio teksta, a jedan se dio želi ispustiti, ispušteni dio označava se znakom […]. Radovi u bibliografskom popisu navode se abecednim redom. Ukoliko se navodi više radova istog autora, koji imaju istu godinu izdanja, treba ih razlikovati slovima (a, b, c itd.) iza godine izdanja.

Primjeri:

Knjiga - jedan autor

u tekstu (Kuvačić, 2004.) Kuvačić (2004.) (Kuvačić, 2004.:235)

bibliografski popis Kuvačić, I. (2004). Uvod u sociologiju. Zagreb: Golden marketing – Tehnička knjiga.

Knjiga - dva autora

u tekstu (Tomić-Koludrović i Leburić, 2002.) Tomić-Koludrović i Leburić (2002.) (Tomić-Koludrović i Leburić, 2002.:169)

bibliografski popis Tomić-Koludrović, I. i Leburić, A. (2002). Sociologija životnog stila. Zagreb: Jesenski i Turk.

Knjiga - tri autora

u tekstu (Ilišin, Marinović Bobinac i Radin, 2001.) – prvi put navesti sva tri autora, zatim: (Ilišin i sur., 2001.) Ilišin i sur. (2001.) (Ilišin i sur., 2001.:93)

bibliografski popis Ilišin, V., Marinović Bobinac, A. i Radin, F. (2001). Djeca i mediji. Zagreb: IDIZ.

Knjiga - više od tri autora

u tekstu (Sekulić i sur., 2004) Sekulić i sur. (2004.) Sekulić i sur., 2004.:105)

bibliografski popis Sekulić, D.; Šporer Ž.; Hodson R.; Massey, G.; Županov, J. (2004). Sukob i tolerancija: O društvenoj uvjetovanosti nacionalizma i demokracije. Zagreb: Hrvatsko sociološko društvo.

Članak u časopisu - jedan autor

u tekstu (Marinović Jerolimov, 2005.) Marinović Jerolimov (2005.) (Marinović Jerolimov, 2005.:317)

bibliografski popis Marinović Jerolimov, D. (2005). Tradicionalna religioznost u Hrvatskoj 2004.: između kolektivnog i individualnog. Sociologija sela, 168 (2):303-338.

Članak u časopisu - dva autora

u tekstu (Perasović i Bartoluci, 2007.) Perasović i Bartoluci (2007.) (Perasović i Bartoluci, 2007.:108)

bibliografski popis Perasović, B. i Bartoluci, S. (2007). Sociologija sporta u hrvatskom kontekstu. Sociologija i prostor, 175 (1):105-120.

Članak u časopisu - tri autora

u tekstu (Štulhofer, Jureša i Mamula, 2000.) – prvi put navesti sva tri autora, zatim: (Štulhofer i sur., 2000.) Štulhofer i sur. (2000.) (Štulhofer i sur., 2000.:869)

bibliografski popis Štulhofer, A.; Jureša, V. i Mamula, M. (2000). Problematični užici: rizično seksualno ponašanje u kasnoj adolescenciji. Društvena istraživanja, 50 (6):867-896.

Članak u časopisu - više od tri autora

u tekstu (Balenović i sur., 2000.) Balenović i sur. (2000.) (Balenović i sur., 2000.:813)

bibliografski popis Balenović, T.; Hromatko, I.; Markovina, J.; Perica, V.; Paratušić, A.; Poljanić, S. (2000). Studentska percepcija seksualnog uznemiravanja. Društvena istraživanja, 50 (6):811-828.

Zbornik

u tekstu (Grubišić i Zrinščak, 1999.) Grubišić i Zrinščak (1999.) (Grubišić i Zrinščak, 1999.:143)

bibliografski popis Grubišić, I. i Zrinščak, S. (Ur.) (1999). Religija i integracija. Zagreb: Institut društvenih znanosti Ivo Pilar.

Članak u zborniku

u tekstu ( Jukić, 1999.) Jukić (1999.) ( Jukić, 1999.:60)

bibliografski popis Jukić, J. (1999). Religijske integracije i uloga pomirenja, u: Grubišić Ivan i Zrinščak Siniša (Ur.). Religija i integracija. Zagreb: Institut društvenih znanosti Ivo Pilar.

Članak u novinama

u tekstu (Dumenil i Bidet, 2007.) Dumenil i Bidet (2007.) (Dumenil i Bidet, 2007.:24)

bibliografski popis Dumenil, G. i Bidet, J. (2007). Jedan drugi marksizam za jedan drugi svijet. Le Mond diplomatique, listopad 2007.

Institucionalne publikacije

u tekstu (Državni zavod za statistiku [DZS], 2006.) – prvi put navesti puni naslov institucije (DZS, 2005.) DZS (2006.) (DZS, 2006.:987) – u sljedećim navođenjima koristiti akronim

bibliografski popis Državni zavod za statistiku (2006). Statistički ljetopis 2006. Zagreb: Državni zavod za statistiku.

Radovi s interneta

u tekstu (Cedermann, 2007.) Cedermann (2007.) (Cedermann, 2007.:86)

bibliografski popis Cedermann, L-E. (2007). Computational Models of Social Forms: Advancing Generative Process Theory. American Juornal of Sociology, 110 (4). Pregledano 29. studenog 2007. (http://www.journals.uchicago.edu/AJS/journal/con- tents/v110n4. html?erFrom=-1669774549191795122Guest).

Zakoni i pravilnici

u tekstu (Zakon o zaštiti okoliša [ZOZO], NN 110/07) – prvo navođenje (ZOZO, NN 110/07) – sljedeća navođenja

bibliografski popis Zakon o zaštiti okoliša, Narodne novine 110 od 2007.

Molimo suradnike časopisa da se pridržavaju ovih pravila i da poštuju i slijede norme hrvatskoga stand-ardnog jezika. Uredništvo časopisa ima slobodu ne prihvaćati tekstove autora ukoliko se ne pridržavaju ovih naputaka.

Za sva ostala pitanja autori se mogu javiti uredništvu koje će u najkraćem mogućem roku pronaći rješenje.

Uredništvo

sociologija i prostor / sociology and space - vol.50 no.3 (194)

Documents