subota 15. prosinca 2012. 19 satisubota, 15. prosinca 2012., 19 sati g. verdiaida the hd brodcasts...

AIDASubota

15. prosinca 2012.19 sati

Giuseppe Verdi

Foto

: Met

rop

olit

an o

per

a

Subota, 15. prosinca 2012., 19 sati

G. Verdi

AIDA

THE HD BRODCASTS ARE SUPPORTED BY

THE MET: LIVE IN HD SERIES IS MADE POSSIBLE BY A GENEROUS GRANT FROM ITS FOUNDING SPONZOR

Neubauer Family Foundation

GLOBAL CORPORATE SPONSORSHIP OF THE MET LIVE IN HD IS PROVIDED BY

AIDA Ljudmila Monastirska

AMNERIS Olga Borodina

RADAMES Roberto Alagna

AMONASRO George Gagnidze

RAMFIS Štefan Kocán

KRALJ Miklós Sebestyén

Zbor i orkestar Metropolitana

ZBOROVOĐA Donald Palumbo

DIRIGENT Fabio Luisi

REDATELJICA Sonja Frisell

SCENOGRAF Gianni Quaranta

KOSTIMOGRAFKINJA Dada Saligeri

OBLIKOVATELJ RASVJETE Gil Wechsler

KOREOGRAF Alexei Ratmansky

Praizvedba: Opera u Kairu, 24. prosinca 1871.

Prva hrvatska izvedba: Narodno zemaljsko kazalište, Zagreb, 1. listopada 1881.

Prva izvedba u Metropolitanu 12. studenoga 1886.

Premijera ove izvedbe u Metropolitanu - 8. prosinca 1988.

SUBOTA, 15. PROSINCA 2012.

POČETAK U 19 SATI.

Giuseppe Verdi

AIDAOpera seria (dramma tragico) u 4 �ina

Libreto: Antonio Ghislanzoni prema pri�i

Augustea Mariettea

Foto

: Met

rop

olit

an o

per

a

Radnja se događa u starom Egiptu.

Ja nisam skladatelj za Pariz. Ne znam je li riječ o nedostatku talenta, ali sigurno znam da se moje ideje o operi znatno razlikuju od onih u vašoj zemlji. Ja vjerujem u inspiraciju, vi vjerujete u konstrukciju.

Giuseppe Verdi Camilleu du Locleu

Stanke poslije prvoga i drugoga čina. Svršetak oko 23 sata.Tekst: talijanski.Titlovi: engleski.

6 · Metropolitan u Lisinskom: Sezona 2012./2013.

PRVI �INPrvi se �in sastoji od dviju slika. Prva slika doga�a se u kraljevskoj pala�i u Memfisu. Kratka prozra�na predigra po�inje u pianissimu v iolina supti lnim motivom - simbolom vje�ne ženstvenosti utjelovljene u Aidi, koju, iako je i sama kraljevskog podrijetla, nalazimo kao robinju egipatske pr inceze Amner is. Sudbonosna ljubav A ide i mladog eg ipatskog vojskovo�e Radamesa, u sukobu s njegovim dužnostima i domoljubljem, osnovni je pokreta� dramske radnje. Radames iš�ekuje tko �e biti odabran kao vo�a Egip�ana u ratu protiv Etiopljana i pjeva o svojoj ljubavi prema Aidi u jednoj od najslavnijih, ali i najtežih, tenorskih arija u opernoj literaturi - Celeste Aida (Nebeska Aido). U Amneris se budi sumnja da njezinu robinju i Radamesa veže ljubav (tercet Quale insolita fiamma - Kakav neobi�an plamen). Skuplja se narod, glasnik izvješ�uje da su Etiopljani po�eli rat. Kralj objavljuje da je božica Izida

odabrala Radamesa za vojskovo�u.Egzoti�ni ugo�aj starog faraonskog Egipta do�arao je Verdi u drugoj slici, koja se doga�a u Vulkanovu hramu u Memfisu, pri �inu posve�enja ma�a koji Ramfis daje Radamesu. Pr igušeno pjevana mol it va sve�en ica boga Fthà lijep je primjer tonskog slikanja orijentalnog ambijenta.

DRUGI �INI drugi se �in sastoji od dviju slika. Prva se slika doga�a u odaji egipatske kraljevske k�eri Amneris. U nju uvode mirni akordi harfe. Amneris je okružena robinjama koje je spremaju za do�ek pobjedni�ke egipatske vojske s etiopske bojišnice. Naslu�uju�i ve� otprije što se doga�a izme�u Aide i Radamesa, Amneris, i sama za ljubljena u mladog vojskovo�u, navodi Aidu da to prizna (duet Fu la sorte dell’ armi a’ tuoi funesta - Ratna sre�a bje tvojima kobna). Izvana se �uju fanfare: stižu pobjednici sa zarobljenim Etiopljanima.

Foto

: Met

rop

olit

an o

per

a


U drugoj slici pred vratima grada Tebe razvija se veli�anstven prizor. Kralj s cijelim dvorom i narodom do�ekuje u slavlju i veselju pobjednika Radamesa i spreman je ispuniti mu svaku želju. Aida me�u zarobljenicima prepoznaje oca, Amonasra. Ne odaju�i se da je etiopski kralj, Amonasro moli egipatskog kralja da zarobljenim ratnicima vrati slobodu. A to isto traži i Radames. Kralj pristaje, objavljuje vjen�anje Radamesa s Amneris i, poslušavši Ramfisov savjet, odre�uje da Amonasro i Aida ostanu u Egiptu kao taoci.

TRE�I �INTre�i �in doga�a se na obali Nila i po�inje rijetko lijepim i suptilnim odlomkom. Mirnu ljepotu zvjezdane no�i na Nilu do�aravaju tihi pokreti violina i osamljen zvuk flaute. U blizini je hram božice Izide iz kojega dopire misti�na pjesma sve�enica. Amneris uz Ramfisovu pratnju ulazi u hram da se pomoli u predve�erje svadbe. Uskoro dolazi Aida. O�ajna je zbog svojega bezizglednog položaja. Radames �e se morati vjen�ati s Amneris, a ona, Aida, ostat �e vje�na zarobljenica egipatskih faraona. U takvom duševnom stanju, uz solo oboe, pjeva glasovitu ariju Qui Radames verrà - Amo �e Radames do�i - izraz dviju velikih �ežnji: za domovinom i za Radamesom kojega o�ekuje.No umjesto o�ekivanog voljenog Radamesa nailazi njezin otac Amonasro. U izvanredno stupnjevanom glazbenom dijalogu nagovara je pod prijetnjom prokletstva da od Radamesa iznudi odgovor kojim �e putem krenuti egipatska vojska na novi ratni pohod na Etiopljane. Amonasro je shvatio da je Radames zaljubljen u njegovu k�er i zna da njoj ne�e biti teško ishoditi to priznanje (duet Cielo! Mio padre! - Nebo! Moj otac!). Dolazi Radames i zanesen ljubavlju, pristaje pobje�i s Aidom. Ne slute�i zamku, odaje kojim �e putem krenuti (duet Pur ti riveggo, mia dolce Aida... - Ipak te

ponovno vidim, draga moja Aido...). To je �uo skriveni Amonasro pa likuje. Ali sve su to �uli i Ramfis i Amneris koji su upravo izašli iz hrama. Radames se predaje straži kako bi omogu�io bijeg Aidi i Amonasru.

�ETVRTI �IN�etvrti �in sastoji se od dviju slika. Prva se doga�a u dvorani kraljevske pala�e. Sprema se su�enje Radamesu. Amneris ga uzalud pokušava nagovoriti da se odrekne Aide, a ona, Amneris, poduzet �e sve da ga spasi osude sve�enika. Radames ne pristaje i radije �e umrijeti kao osramo�en �ovjek. Bez Aidine ljubavi život mu nema smisla (duet Già i sacerdoti adunansi - Ve� se sve�enici okupljaju).Stražari vode Radamesa u podzemnu sudnicu i optužuju ga. On se ne brani i ne pokušava se opravdati. Strahotnosti atmosfere pridonosi zbor sve�enika uz potmuli tremolo bubnja, zvuk kao da dolazi iz podzemlja. Osu�uju Radamesa zbog veleizdaje na strašnu smrt: bit �e živ zakopan u kripti hrama. Amneris je zdvojna i proklinje te bezbožne sluge smrti.Druga se slika doga�a u grobnici ispod Vulkanova hrama. To je zapravo prekrasan duet, zanosna ljubavna smrt. Verdi se toliko žurio skladati Aidu da nije mogao do�ekati stihove za taj duet od svojega libretista, pa ih je sam napisao i nazvao strašnima - “versi monstruosi“ - što oni, naravno, nisu. Radames se priprema za skoru smrt. Poput prikaze pojavljuje se Aida koja se uvukla u kriptu prije nego što su Radamesa uveli u nju. Sjedinjeni u kona�nom zagrljaju, u krilu smrti, Aida i Radames u eteri�noj ekstazi pjevaju divnu melodiju zajedni�kog oproštaja od svijeta (duet O terra addio, addio; addio, valle di pianti.. - O zemljo, zbogom; zbogom, dolino suza). Nad njima se moli Amneris. Verdi je tako izrazio vjeru u bezgrani�nu mo� ljubavi pred kojom �e ustuknuti i smrt.


Ljudmila Monastirska i Olga Borodina Roberto Alagna

Foto

: Met

rop

olit

an o

per

a

Foto

: Met

rop

olit

an o

per

a

VEČERAŠNJI INTERPRETINaslovnu ulogu na svojem prvom nastupu u Metropolitanu pjeva ukrajinska sopranistica Ljudmila Monastirska. Rođena u Kijevu, debitirala je 1996. u Ukrajinskom nacionalnom kazalištu kao Tatjana u Evgeniju Onjeginu. Vodeći solist kazališta postala je dvije godine nakon diplome na Konzervatoriju Čajkovski u Kijevu i 1997., osvojenog prvog mjesta na Natjecanju Lisenko. Od tada je ostvarila niz glavnih uloga u repertoaru dramskog soprana, ne samo u Kijevu nego i u Mihailovskom kazalištu u Petrogradu. U veljači 2010. uskočila je u predstavu Tosce u Njemačkoj operi u Berlinu, što joj je donijelo nastup u istoj ulozi na Puccinijevu festivalu u Torre del Lago. U ožujku 2011. nastupila je s velikim uspjehom u Kraljevskoj opernoj kući Covent Garden kao Aida i Lady Macbeth. Postigla je pravi trijumf kod publike i kod

kritike koja je s oduševljenjem pisala o njezinu moćnom glasu koji s lakoćom prelazi i najgušći orkestar, a istodobno ima meka pianissima i sigurne kolorature, i vođen je posvemašnjom tehničkom sigurnošću. Proglasila ju je pravim čudom, izrazivši nadu da se naposljetku pronašao verdijevski dramski sopran za kojim godinama vapimo. U 2013., kad se obilježava 200. godišnjica Verdijeva rođenja, pjevat će Abigaille u Scali i Covent Gardenu te Aidu u Scali. Dok Monastirska prvi put pjeva u Metu, njezini partneri Olga Borodina i Roberto Alagna u njemu nastupaju od 1997., odnosno 1996. godine. Ruska mezzosopranistica Olga Borodina (1963.), rođena u Sankt Peterburgu, jedna od vodećih umjetnica Marijinskog teatra, osvojila je 1998. prvu nagradu i zlatnu medalju na pjevačkom natjecanju Rosa Ponselle. Narodna umjetnica postala je 2002., a 2006. dobila je državnu nagradu Ruske federacije.


Godine 2007. bila je jedna od pobjednica nagrade Opera News. Međunarodnu karijeru počela je 1992. nastupom u Covent Gardenu u Samsonu i Dalili s Plácidom Domingom. U Metropolitanu je prvi put nastupila 1997. kao Marina u Borisu Godunovu. U njemu je ostvarila dvanaest vrlo različitih uloga, od Rossinijevih Angeline u Pepeljuzi i Isabelle u Talijanki u Alžiru preko Margarete u Berliozovu Faustovu prokletstvu do Verdijevih Eboli i Amneris, Dalile, Carmen, i Marfe u Hovanščini. Često surađuje s Valerijem Gergijevim, pod čijim je ravnanjem uz ansambl Marijinskog teatra snimila niz opera ruskih skladatelja. Chevalier de l’ Ordre des Arts et Lettres (vitez Odličja za umjetnost i književnost) koje mu je 1996. dodijelilo francusko Ministarstvo kulture, francuski tenor sicilijanskog podrijetla, Roberto Alagna (1963.) pjeva Radamesa. Nakon što je bio pobjednik Natjecanja

Štefan Kocán

Foto

: Met

rop

olit

an o

per

a Luciano Pavarotti, debitirao je 1988. u Glyndebourneu kao Alfredo u Traviati. Već je 1990. pjevao u Scali, 1992. u Covent Gardenu. U Metropolitanu je prvi put nastupio 1996. kao Rodolfo u La Bohème. U Metu je ostvario petnaest glavnih uloga i devedesetak nastupa. Najčešće je pjevao Don Joséa u Carmen, Fausta, i Romea u Gounodovoj operi Romeo i Julija. Upravo ga je Romeo u Covent Gardenu 1994. doveo u vrh svjetske operne reprodukcije i za to je ostvarenje dobio Nagradu Laurence Olivier. Amonasra pjeva gruzijski bariton George Gagnidze, rođen 1970. u Tbilisiju. Već je za vrijeme studija postao član Državne opere u svojem rodnom gradu i u njoj je 1996. debitirao kao Renato u Krabuljnome plesu. Godine 2003. imao je prvi inozemni angažman u Osnabrücku. Dobitnik je nekoliko nagrada na međunarodnim opernim natjecanjima, među njima 2005. prve na 45. Concorso internazionale Voci Verdiane “Città di Busseto“. Godine 2007. prvi je put nastupio u Scali kao Giorgio Germont u Traviati, a njegov prvi nastup u Metropolitanu bio je u sezoni 2008./2009. u ulozi Verdijeva Rigoletta. U njemu je ostvario i Macbetha, Šaklovitog u Hovanščini i Scarpiju u Tosci, u kojoj smo ga ulozi vidjeli u Met Live in HD. Slovački bas Štefan Kocán, kojega se sjećamo kao Kralja u Aidi, Ferranda u Trubaduru i Komtura u Don Giovanniju pjeva Ramfisa, a ulogu Kralja preuzeo je mladi mađarski bas Miklós Sebestyén koji je u toj ulozi, prvi put u Metropolitanu, nastupio 23. studenoga, s Ljudmilom Monastirskom. Talijanski dirigent Fabio Luisi (1959.), od prošle sezone prvi dirigent Metropolitana, rođen je u Genovi. Na tamošnjem je Konzervatoriju “Niccolò Paganini“ diplomirao glasovir i nastavio se usavršavati kod slavnog Alda Ciccolinija. Dok je u Grazu radio kao korepetitor, počeo je studirati dirigiranje na


Konzervatoriju u Grazu kod Milana Horvata kod kojega je i diplomirao. Dirigentsku karijeru počeo je 1984. u Italiji. Bio je dirigent Opere i Simfonijskog orkestra u Grazu, umjetnički ravnatelj i glavni dirigent orkestra Tonkünstler u Beču, glavni dirigent orkestra Romanske Švicarske, šef-dirigent Državne kapele i Semperopere u Dresdenu, glavni dirigent Bečkog simfonijskog orkestra i glavni muzički direktor Opere u Zürichu. U Metu je prvi put nastupio 2009. ravnajući Verdijevim Don Carlom. U njemu je dirigirao dvadeset opera i ostvario više od stotinu nastupa. Aidom ravna prvi put. Švedsko-kanadsku redateljicu Sonju Frisell predstavio je u Metropolitanu 1981. glasoviti Jean-Pierre Ponnelle kao redateljicu svoje produkcije Rossinijeve Talijanke u Alžiru. Umjetnica s bogatom međunarodnom karijerom ostvarila je 1988. novu produkciju Aide, koju i večeras gledamo; 1990. dobila je nagradu Emmy za televizijski prijenos te svoje raskošne produkcije.

O SKLADATELJUJoseph Fortunin François - Giuseppe Verdi - rođen je u selu Le Roncole nedaleko od gradića Busseta blizu Parme 10. listopada 1813. S jedanaest je godina postao orguljaš u svojem selu. Otac ga je poslao u Busseto gdje je osvojio punu naklonost Antonija Barezzija (1787-1867), predsjednika tamošnjega filharmonijskog društva, koji mu je, vjerujući u njegovu iznimnu nadarenost, pružio svesrdnu potporu i pomogao da ode na školovanje u Milano. Verdija nisu primili na tamošnji Konzervatorij, koji danas nosi njegovo ime, ali se mladić ipak školovao kod Vincenza Lavigne (1776-1836), prvoga dirigenta Scale. Prvu ponudu da sklada operu dao mu je Teatro Filodrammatico u Milanu, ali do danas nije razjašnjeno što se uistinu dogodilo s operom Rocester koja nikada nije izvedena.

Tako je Verdijev operni prvijenac Oberto, grof svetog Bonifacija (Oberto, conte di San Bonifacio) praizveden s velikim uspjehom u Scali 17. studenoga 1839. godine. Moćni intendant Scale, Bartolomeo Merelli (1794-1879), osjetivši Verdijev genij, odmah ga je vezao ugovorom. Drugu operu, Jedan dan kraljevanja (Un giorno di regno) skladao je Verdi nakon tragičnih događaja u životu, smrti dvoje djece i supruge Margherite, kćeri njegova dobročinitelja Barezzija. Opera nije postigla uspjeh pa se zakleo da više neće skladati. Ali onda mu je Merelli dao libretto Nabucca i trijumfalnom izvedbom opere u Scali 9. ožujka 1842. počinje jedna od najvećih i najljepših umjetničkih karijera koja će nepomućenim sjajem trajati punih pedeset godina, do posljednjeg autorova remek-djela - Falstaffa, praizvedenog također u Scali, 9. veljače 1893. godine.Verdi je s Nabuccom postao idol Talijana, utjelovljenje njihovih htijenja i težnji za

Giuseppe Verdi


ujedinjenjem zemlje, junak Risorgimenta. Po zidovima se pisalo Viva VERDI kao skraćenica za Viva Vittorio Emanuele Re D’ Italia (Živio Viktor Emanuel, talijanski kralj). Njegova glazba izvorne snage, nevjerojatne životnosti i prelijepih melodija zanosno je i poticajno djelovala. Narudžbe za skladanje novih opera počele su se nizati i u devet robijaških godina (anni di galera), kako ih je nazivao, skladao je dvanaest djela različite kvalitete. Lombardijci (I Lombardi alla prima crociata), Ernani, Dva Foscarija (I due Foscari), Giovanna d’Arco, Alzira, Attila, Macbeth, Razbojnici (I masnadieri), (prerađeni Lombardijci u Jérusalem), Gusar (Il corsaro), Bitka kod Legnana (La battaglia di Legnano), Luisa Miller i Stiffelio utrli su put tzv. latinskoj trilogiji, trima remek-djelima: Rigolettu, Trubaduru (Il trovatore) i Traviati (La traviata). Verdi je u njima zašao u najskrovitije kutke ljudske duše i genijalnim glazbenim mislima izrekao sve dvojbe, strahove, raznovrsne osjećaje, unutarnje sukobe, sve ono od čega je sazdan čovjek, koji je ostao osnovnom preokupacijom njegova ljudskog i umjetničkog postojanja. To što su na scenu kao protagonisti došle dvorske lude, Ciganke i posrnule žene, promijenio je opći odnos prema operi u kojoj su glavni junaci bili heroji.Nakon dugogodišnje veze sklopio je brak s pjevačicom Giuseppinom Strepponi (1815-1897) koja ga je vjerno pratila na putu uspjeha i slave. Počeo je skladati i za parišku Veliku operu, što je bio cilj skladatelja devetnaestoga stoljeća, i tako su nastali Sicilijanska večernja (Les Vêpres siciliennes), 1855. i Don Carlos, 1867. Za venecijanski Teatro La Fenice skladao je 1857. Simona Boccanegru, iste je godine preradio Stiffelija u Arolda za Rimini, u Rimu se 1859. praizveo Krabuljni ples (Un ballo in maschera). Za Petrograd je 1862. napisao Moć sudbine (La forza del destino). Godine

1871. praizvedena je Aida, 1874. nastao je Requiem u počast slavnome književniku Alessandru Manzoniju (1785-1873), 1887. stvorio je vrhunac talijanske melodrame Otella, 1893. umjetnički se oprostio od svijeta lirskom komedijom Falstaff.Verdijev muzički genij zadržao je u punoj mjeri čistoću melodijske linije, i na tome zdravom temelju gradio je zgradu operne umjetnosti. Postao je i majstor orkestracije. Svaka njegova opera iz kasnijeg zrelog razdoblja ima specifičnu boju - tinta musicale. Operi je udahnuo nov život: dao joj je sadržajnost i snagu drame, svjež i obogaćen glazbeni tretman i plemenitost ljudskoga u kompletnom kontekstu djela. Bio je obožavan i slavljen kao najveći operni skladatelj, ali ostao je čvrst i nepokolebljiv kao čovjek kojemu doduše ništa nije strano, ali koji nepogrešivom sigurnošću bira pravi i jedino mogući put. Nije prihvaćao sve počasti kojima su ga obasipali i svojim je najvećim djelom smatrao Dom za odmor (Casa di riposo per musicisti) ostarjelih i iznemoglih glazbenika koji je dao sagraditi u Milanu, u kojemu je i umro 27. siječnja 1901. godine.Želio je biti pokopan skromno i tiho, a u hladno milansko zimsko jutro na posljednji ga je počinak ispratilo golemo mnoštvo. Milano je bio zavijen u crne zastave. Arturo Toscanini (1867-1957) ravnao je zborom od osam stotina ljudi koji je pjevao besmrtni zbor iz Nabucca.Va, pensiero, sull’ ali dorate .... - Poleti, misli, na krilima zlatnim....Italija je oplakivala najvećeg i najvoljenijeg Talijana 19. stoljeća, a svijet skladatelja koji je svojim besmrtnim melodijama ušao u srca ljudi svih kontinenata i darovao im obilje trenutaka uzvišene ljepote.Snagom dramatske glazbene riječi, pogledom u budućnost i modernim izrazom, Giuseppe Verdi je skladatelj našega vremena, velik u svjetskim razmjerima, jednako snažno kao što


je u doba talijanskog Risorgimenta bio idol vlastite nacije.

O OPERIAida - arapsko žensko ime u značenju “posjetitelj“ ili “onaj koji se vraća“ - naslov je Verdijeve 24. opere. Don Carlos, koji joj je prethodio, praizveden je u Parizu u ožujku 1867. U međuvremenu su se u njegovu životu dogodila tri važna događaja. Umro je njegov dobročinitelj i drugi otac - Antonio Barezzi, a njegov dugogodišnji prijatelj i libretist Francesco Maria Piave (1810-1876) pretrpio je moždani udar nakon kojega je godinama živio nepokretan i bez svijesti. Nepovjerljiv i zatvoren prema ljudima općenito, Verdi je svojim bližnjima bio iznimno odan, pa su ta dva događaja produbila njegovu već poznatu melankoliju. S druge strane, u to je vrijeme upoznao svojeg idola, pjesnika i pisca Alessandra Manzonija, kojega je bez lažne skromnosti smatrao najvećim živim Talijanom. Upoznao je i češku sopranisticu Terezu Stolz (1834-1902), koja je 1869. pjevala u Scali Leonoru u operi Moć sudbine. Francuski libretist Camille du Locle (1832-1903), koji mu je napisao libreto za Don Carlosa, obasipao ga je novim sižeima, koje veliki majstor nije prihvaćao. A onda mu je Du Locle poslao sinopsis prema priči francuskog egiptologa Augustea Mariettea (1821-1881), osnivača Egipatskog muzeja, kojemu je egipatski vladar kediv (“presjajni“, “prejasni“) Ismail-paša (1830-1895) dao naslov Beya (gospodina), a zatim paše. Za svoje vladavine od 1863. do 1879. Ismail-paša, albanskog podrijetla, mnogo je učinio za napredak Egipta, htijući ga što više približiti Europi: između ostalog tada je 17. studenoga 1869. otvoren Sueski kanal. Ismail-paša je tražio skladatelja da napiše operu za otvaranje Kanala. Prvi mu je

izbor bio Verdi, a ako on ne bi pristao, dolazili su u obzir Gounod pa Wagner. Ali do toga nije došlo. Du Locle je prema Marietteovu sinopsisu napisao libreto na francuskom, a Verdi je potražio Antonija Ghislanzonija (1824-1893) da ga prevede na talijanski. Neki izvori navode da bi taj zadatak bio rado povjerio Piaveu, ali on je već bio pretrpio udar. Ghislanzoni se u to vrijeme bavio glazbom. Inače, namjeravao je biti liječnik, zatim je postao operni bariton, a na kraju se posvetio književnosti. Dana 25. lipnja 1870. Verdi je pisao svojem izdavaču Ricordiju: “Potkraj prošle godine zamolili su me da napišem operu za jednu daleku zemlju. Nisam pristao. Kad sam boravio u Parizu, Du Locle je bio ponovno zamoljen da razgovara sa mnom. I da mi ponudi visoki honorar. Ponovno sam odbio. Mjesec dana poslije poslali su mi tekst i zamolili me da ga svakako pročitam. Pisala

Casa di riposo - Dom za odmor

M. Waldmann G. Verdi T. Stolz


ga je navodno jedna vrlo utjecajna ličnost (u što ne vjerujem). Pročitao sam tekst, vrlo mi se svidio, odlučio sam ga ipak uglazbiti. Sastao sam se s Du Locleom, zajedno smo sve još jedanput pročitali i promijenili ono što nam se nije svidjelo. Trenutačno još uvijek proučavam tekst i počinjem razmišljati o libretu jer to je ono najvažnije. Kako sve to pretočiti u stihove?! Bi li to učinio Ghislanzoni? Molim te, objasni mu da ne treba pisati novo djelo, nego samo postojeći tekst pretvoriti u stih!“Za potpuno razumijevanje libreta Aide treba znati da je sukob Egipta i Etiopije trajao nekoliko stotina godina s izmjeničnom ratnom srećom. Obje zemlje klanjale su se bogu sunca Amonu i mnoga kraljevska imena počinju prefiksom “am“, npr. Amneris i Amonasro. Koliko je točan podatak koji se negdje može naći da se radnja opere odigrava oko 1000. godine prije Krista - nije važno, bitno je da je riječ o starom Egiptu. U sinopsisu Augustea Mariettea ispričana je priča, no bez obzira na to, čini se da je Du Locle poznavao libreto s naslovom Nitteti, koji je više od stoljeća prije, 1756., napisao Pietro Metastasio (1698-1782) i prema kojemu je skladano nekoliko opera, među njima 1758. ona Johanna Adolfa Hassea (1699-1783), a u kojima ima sličnosti s Aidom. Sam pak zaplet te intimne drame - izdvojimo li prizor trijumfa, to jest intimna drama - nevjerojatno podsjeća na tragediju Bajazit, nastalu 1672., francuskog dramatičara Jeana Racinea (1639-1699).Kad je bio gotov s radom, Verdi je od Ricordija vrlo precizno zahtijevao: da se odredi dirigent i zborovođa kako je on odlučio, da orkestar bude postavljen kako je nacrtao, da bubnjevi budu veći od onih dvije godine prije, da orkestar bude ugođen na standardnu visinu tona kako ne bi bilo falš sviranja i pjevanja. Pisao mu je: “Kako je orkestar postavljen, mnogo je

važnije nego što se to može činiti, iz više razloga, radi skladnog stapanja orkestralnih boja, zvučnosti, radi efekta. Mala poboljšanja pripremit će teren za inovacije, koje će jednog dana uslijediti. Pri tome prije svega mislim na to da se lože s gledateljima posve maknu sa scene. Kad se spusti, zastor mora doći do svjetla pozornice. A zatim orkestar mora postati nevidljiv. Nije to moja zamisao, nego Wagnerova, ali je izvanredna. Apsurdno je danas podnositi užasne crno-bijele frakove ispred egipatskih, asirskih ili druidskih kostima. Užasno je postaviti orkestar, koji bi trebao biti dio svijeta mašte, nasred parketa, među mnoštvom koje plješće ili zviždi. Kako tek smetaju harfe, kontrabasovi, a da ne spominjem dirigentove ruke koje se miču poput krila vjetrenjača. Sve to zaklanja pogled. Odgovorite mi kategorički i odlučno, jer ako mi ne možete obećati to što tražim, nema smisla nastavljati pregovore.“Verdi je orkestru dao vrlo odgovornu zadaću samostalnog izvođača, a u prizoru trijumfa uporabio je šest trublja posebno izrađenih za tu svrhu, tzv. egipatske trublje. Tako je svjesno ili nesvjesno, ali uvijek s jasnom idejom vodiljom pred sobom, Verdi stvorio talijanski muzički teatar. Nepopustljiv i odlučan, krenuo je na taj put s Macbethom i na kraju je potpuno uspio. No istinski skroman kao svaki veliki umjetnik, nije prihvaćao da ga se smatra spasiteljem kazališne umjetnosti, kao što je to za njega govorio Ricordi. Snagom genija, Verdi je stvorio operu koja nema ništa egipatskog u zvuku, a ipak je toliko egipatska u duhu kao što je to tragedija Antonije i Kleopatra njegova pjesničkog idola Shakespearea. Posve posebna u Verdijevu opusu, Aida je, prema riječima autora knjige o Verdiju - Charlesa Osbornea - u čisto glazbenom pogledu čudo melodijske ljepote i maštovite orkestracije, sa


savršenom ravnotežom objektivne deskripcije i subjektivne osjećajnosti, ukratko - trijumf stvaralačke mašte.

PRAIZVEDBAProtivno uvriježenome mišljenju da je Aida bila namijenjena otvorenju Sueskog kanala ili Opere u Kairu (koja je otvorena Rigolettom), istina je da je Ismail- paša naručio od Verdija operu za izvedbu u siječnju 1871. i platio mu za ono vrijeme golem iznos od 150.000 franaka. Mariette je izradio nacrte za scensku opremu. Verdi je Aidu skladao u jednom dahu, kao u svojim mladim danima, u samo četiri mjeseca. No zbog mnogih peripetija, ponajprije zbog Francusko-pruskog rata, premijera je održana tek 24. prosinca 1871. Dirigirao je talijanski skladatelj, dirigent i virtuoz na kontrabasu Giovanni Bottesini (1821-1889). Suvišno je reći da je praizvedba bila prvorazredan događaj. Ismail-paša je pozvao u Kairo vodeće francuske i talijanske kritičare. Među njima je bio i Filippo Filippi, koji se Verdiju ponudio da će učiniti sve što može za uspjeh opere. Verdi je bio indigniran; već je bio ogorčen što je praizvedba bila namijenjena isključivo uzvanicima, a ne običnoj publici, i nije mu padalo na pamet da bude nazočan. Spremao se za prvu izvedbu opere u Scali. Dodajmo da je na jednom pokusu u Egiptu Ismail-paša bio toliko oduševljen trijumfalnim zborom Gloria all’ Egitto da ga je htio uzeti za egipatsku himnu.Prva izvedba opere u Scali, koju je Verdi smatrao pravom premijerom, bila je 8. veljače 1872. pod ravnanjem Franca Faccia (1840-1891). Za tu je prigodu dodao glasovitu ariju Aide na Nilu za njezinu milansku interpretkinju, Terezu Stolz. Dvojbe o tome kakva je bila veza nje i Verdija nisu razriješene, što zapravo nije ni važno. Valja tek istaknuti da je Aida zacijelo najženstveniji

lik u njegovu velikom opusu, a Stolzova je opisana kao “verdijanski dramski sopran par excellence“. Amneris je pjevala skladateljeva omiljena mezzosopranistica, Austrijanka Maria Waldmann (1844-1920). Radames je bio Giuseppe Fancelli, a Amonasro Francesco Pandolfini. Poslije izvedbe Verdi je bio obasut počastima, pozivan je trideset dva puta pred zastor. U znak hvale dobio je na dar dirigentski štapić od slonove kosti i dijamantnu zvijezdu, u kojoj je ime Aida bilo izrađeno od rubina, a njegovo od drugog dragog kamenja. Ta se zvijezda čuva u Muzeju Scale. Trijezan kao što je uvijek bio, svojim je kratkim jezgrovitim stilom nakon premijere pisao prijatelju:“Sinoć Aida vrlo dobra. Ansambl i solisti izvrsni, cijela produkcija također. Stolz (Aida) i Pandolfini (Amonasro) vrlo dobri, Waldmann (Amneris) dobra, Fancelli (Radames) krasan glas, ali ništa drugo. Ostali dobri, orkestar i zbor također. Što se glazbe tiče, o njoj će ti pričati Piroli. Publici se svidjela. Ne kanim izigravati skromnost, to sigurno nije najlošije što sam do sada napisao, vrijeme će djelu dati mjesto koje zaslužuje. Ukratko, Aida je uspjeh i punit će kuću. Ako griješim, pisat ću ti.“I nije pogriješio. Aida je postala jedna od najizvođenijih opera i njezine su izvedbe uvijek pred punim gledalištem.Prva izvedba Aide nakon praizvedbe u Kairu i premijere u Scali bila je u Novome svijetu, na Academy of Music u New Yorku 26. studenoga 1873. Slijedila je izvedba 20. travnja 1874. u berlinskoj Dvorskoj operi s hrvatskom umjetnicom Matildom Mallinger (1847-1920) u naslovnoj ulozi. Na prvoj izvedbi opere 30. lipnja 1886. u Južnoj Americi, u Rio de Janeiru, devetnaestogodišnji čelist u orkestru i asistent zborovođe stao je prvi put za pult i dirigirao napamet. Njegovo ime bilo je Arturo Toscanini.


AIDA U METROPOLITANU I HRVATI U NJOJAida je došla u Metropolitan 12. studenoga 1886. godine, i to na njemačkom jeziku. Premijerom je ravnao glasoviti mađarski dirigent Anton Seidl (1850-1898) koji je već s dvadeset šest godina dirigirao na prvim Bayreuthskim svečanim igrama 1876. Pjevači su bili s njemačkog govornog područja: sopranistica Teresa Herbert-Förster, tenor Carl Zobel, poznata austrijska mezzosopranistica Marianne Brandt, bariton Adolf Robinson i slavni njemački bas Emil Fischer. Prva izvedba opere na talijanskom izvorniku bila je u novoj produkciji 30. ožujka 1894. U međunarodnoj podjeli uloga Aidu je pjevala slavna američka sopranistica Lilian Nordica, Radames je bio također poznati španjolski tenor rodom iz Barcelone, Francisco Viñas (pod prezimenom Vignas), Amneris ništa manje poznata talijanska mezzosopranistica Sofia Scalcchi, Amonasro francuski bariton Jean Lasalle, a Ramfis glasoviti poljski bas Edouard de Reszke. Zanimljivo je da je u izvedbama opere 1894. Amonasra tri puta pjevao Portugalac Maurizio Bensaúde (1863-1912), porijeklom iz Maroka, koji je bio prvi bariton u Fallerovoj stagioni u Zagrebu 1894. godine, a u sezoni 1897./1898. član zagrebačke Opere u kojoj je otpjevao petnaestak velikih i glavnih uloga. Aida je zacijelo u Metropolitanu za hrvatske umjetnike bila najsretnija opera. Josip Kašman, naravno kao Giuseppe Kaschmann, u njoj je 1896. osam puta pjevao Amonasra uz najveće pjevače vremena: Lilian Nordicu, braću Jeana i Edouarda de Reszkea i Marie Bremu. Najslavnija hrvatska sudionica Aide je Zinka Kunc Milanov. Ulogu je pjevala najviše od svih drugih interpretkinja - 75 puta. Elisabeth Rethberg ju je pjevala 67 puta, a Emmy Destinn 52 puta. Zinka je prvi put nastupila u

ulozi Verdijeve omiljene junakinje 2. veljače 1938. pod ravnanjem velikog argentinskog dirigenta Ettorea Panizze s Giovannijem Martinellijem kao Radamesom. Potkraj mjeseca već ju je pjevala u izravnom radijskom prijenosu. Nekoliko je puta sudjelovala u radijskim prijenosima, a godine 1951. bila je protagonistica otvorenja sezone u novoj produkciji opere s Mariom Del Monacom,

Zinka Kunc Milanov


Elenom Nikolaidi i Georgeom Londonom pod ravnanjem Fausta Cleve koji je najviše puta - 123 - dirigirao Aidom u Metu. Posljednji ju je put pjevala na gostovanju ansambla Metropolitana u Atlanti, Georgia, 1. svibnja 1958. Jedna od najvećih Aida druge polovice 20. stoljeća, Ljiljana Molnar Talajić, pjevala je u Metu Aidu 18 puta, od 3. travnja 1976. do 21. studenoga 1979. Biserka Cvejić pjevala je pet puta Amneris od 1961. do 1965., Vladimir Ruždjak je od 1962. do 1964. četiri puta pjevao Amonasra. To dvoje naših umjetnika dva puta je zajedno nastupilo. Ruža Pospiš-Baldani je od 1970. do 1972. također četiri puta pjevala Amneris. Mia Čorak Slavenska je 1954. i 1955. šest puta plesala u baletnom prizoru. Slavne Aide Metropolitana bile su Johanna Gadsky (44 puta), Leontyne Price (42 puta) i Martina Arroyo (38 puta). Najslavnija Amneris bila je Louise Homer koja ju je pjevala 97 puta. Najveći interpreti Radamesa bili su Giovanni Martinelli (123 puta) i Enrico Caruso (91 put), a dirigenti Tullio Serafin (86 puta), Arturo Toscanini (53 puta) i Ettore Panizza (51 put). Aida je u Metropolitanu doživjela više od tisuću sto izvedaba, više od nje izvedena je samo Puccinijeva La Bohème.

AIDA U HRVATSKOJPrva hrvatska izvedba opere bila je 1. listopada 1881. u Starom kazalištu na Markovu trgu. Libreto je preveo poznati književnik Josip Eugen Tomić, dirigirao je Ivan pl. Zajc, a redatelj je bio Vaclav Anton, koji je pjevao Kralja. Matilda Lesić pjevala je Amneris, a Radames je bio novoangažirani mladi talijanski tenor tada na početku karijere, naveden kao Ivan Denegri koji će postići svjetsku slavu kao Giovanni Battista De Negri. Talijanska sopranistica, također tada u angažmanu u Ljiljana Molnar Talajić


Zagrebu, Emma Dotti pjevala je Aidu, Pietro Vespasiani bio je Ramfis, Candido Prandi Amonasro, Hinko Rangl Glasnik. Godine

1888. gostovala je Milka Trnina. Teško je nabrojiti sve izvrsne umjetnike koji su se u toj operi istaknuli, ali spomenuti valja troje, jer su se kao interpreti likova u Aidi potvrdili i u Bečkoj državnoj operi, a zatim su njihove kreacije zabilježene na CD-u. Kad je Herbert von Karajan pripremao 1951. Aidu u povodu 50. godišnjice Verdijeve smrti, tražio je za naslovnu ulogu “najljepši glas na svijetu” i dobio je Dragicu Martinis. Kad je glasoviti austrijski dirigent Clemens Krauss godine 1953. snimao Aidu s ansamblom Bavarskog radija, Radamesa i Amneris pjevali su Josip Gostič i Đurđa (Georgine von) Milinković.Ansambl Hrvatskoga narodnog kazališta u Osijeku postavio je Aidu na scenu 14. lipnja 1953., a jedanaest dana poslije, 25. lipnja, to je učinilo i Narodno kazalište “Ivan Zajc” u Rijeci. Narodno kazalište u Splitu premijerno ju je izvelo 4. veljače 1954., a iste je godine izvedena i na prvim Splitskim ljetnim priredbama u jedinstvenom ambijentu Peristila. S godinama je postala simbol Splitskog ljeta. U golemom nizu umjetnika koji su u njoj nastupali, uz neke već spomenute, sjajna je Amneris bila Nada Puttar-Gold.

Dragica Martinis

NakladnikKoncertna dvorana Vatroslava Lisinskog

Za nakladnikaDražen Siriš�evi�, ravnatelj

Producent programaIvana Kosteši�

UrednicaIvana Kosteši�

TekstMarija Barbieri

Oblikovanje i grafi�ka pripremaStudio Stožer

LektoricaRosanda Tometi�

TisakIntergrafika d.o.o.

Naklada 500 kom.

www.lisinski.hr

Foto

: Met

rop

olit

an o

per

a

TROJANCISubota, 5. sije�nja 2013., 18 sati

Hector Berlioz

Francesca Zambelli postavila je 2003. godine Berliozov ep o trojanskom ratu. U idućoj sezoni vraća se u Met pod ravnanjem Fabija Luisija. Marcello Giordani pjeva glavnu ulogu junaka Eneja koji bježi iz ruševina Troje prema novim izazovima koji ga čekaju u sjevernoafričkoj Kartagi. Deborah Voigt ponavlja ulogu uklete trojanske proročice Kasandre, dok se Susan Graham prvi put pojavljuje u ulozi Didone, plemenite kraljice Kartage slomljena srca.


DAN DVORANEVELIKA DVORANA, 19.30 sati

Prvorazredni program i talentirane, zanesene umjetnice. Yulianna Avdeeva, pobjednica Chopinovog natjecanja i Alena Baeva, pobjednica Wieniawski natjecanja jedne su od najuzbudljivijih glazbenica svoje generacije, a pretvorit e an dvorane u praznik muzikalnosti, mladosti i ljepote!

Simfonijski orkestar Hrvatske radiotelevizije

irigent

DAN DVORANEALENA BAEVAYULIANNA AVDEEVA

29.12.


prosinca29

Yulianna AvdeevaF. Chopin oncert za klavir i orkestar u f-molu, br. 2, op. 21

Alena Baeva oncert za violinu

i orkestar u -duru, op. 35

ŠTO NAS JOŠ OČEKUJE U DRUGOM DIJELU SEZONE?

H. Berlioz

Trojanci

G. Donizetti

Maria Stuarda

G. Verdi

Krabuljni ples

G. Verdi

Rigoletto

R. Wagner

Parsifal

R. Zandonai

Francesca da Rimini

G. F. Händel

Julije Cezar

5. sije�nja 2013., 18 sati

19. sije�nja, 19 sati

2. velja�e, 19 sati

16. velja�e, 19 sati

9. ožujka, 18 sati

16. ožujka, 18 sati

27. travnja, 18 sati

medijski pokrovitelj:

sponzor Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog:

subota 15. prosinca 2012. 19 satisubota, 15. prosinca 2012., 19 sati g. verdiaida the hd brodcasts...

Documents