UNIVERZITET U BIHAĆU

PRAVNI FAKULTET BIHAĆ

SEMINARKI RAD

KRIMINOLOGIJA

PSIHOPATOLOŠKI PROFILI SERIJSKIH UBOJICA

Ime studenta: Vanja Gredelj prof. dr. Borislav Petrović

Broj indeksa: 2170/ viš. ass. mr.sci. Nikola Findrik

1

UVOD

„Moderno društvo se našlo usred nedostatka i praznine vrijednosti i, istovremeno, obilju prilika“1

Početkom 1991, tačnije u februaru iste godine, američka je kina okupirao vjerojatno najpopularnije ostvarenje s tematikom serijskih ubojstava. „Silence of the Lambs“ je u prvoj sedmici zaradio više od 13 milijuna dolara, proglašen je naujnosnijim filmom 1992. godine, na dodjeli Oskara 1991. osvojio 5 a bio nominiran u dodatne 3 kategorije. Hannibal Lecter postao je tako kultna figura strave i genijalnosti, a ni sir Anthony Hopkins se kasnije nije mogao otresti poznanstva prema ovoj ulozi.

Ono što interesuje je neprestana zanimacija za opskurne elemente, stalni interes publike za notorne junake koji se pojavljuju (kakav je, uprkos svoj svojoj genijalnosti, i sam Lecter) u ovakvim i sličnim ostvarenjima. Ironija je u činjenici da je upravo kraj devedesetih, primjerice, period u kojem je dosta kasnijih ubojica u Americi prestalo sa operiranjem. Lako je moguće da su upravo oni bili jedni od milijuna gledatelja koji su s užitkom pratili minutažu ovog ostvarenja.

Iako se radi o možda najmračnijim pojavama, gledano sa kriminološkog aspekta, porast uloge medija je poslužio kao meni s pozivom za javnost koja je gladna svih detalja o činjenicama počinjenih ubojstava. Sociološki, kulturološki, historijski i psihološki aspekti ove fenomenologije, koja svoje korijene ima u Europi a ne u američkim slučajevima koji su većinom bili osnova za istragu i profilaksu, prepuni su najrazličitijih podataka, razgraničenja, teorijskih rasprava koji vuku paralele i sa nekim teološkim smjernicama, ali se i dalje čini da su fragmenti ove vrste ubojstava prepuni crnih rupa koji su nevjerojatno podložni socijalnoj evoluciji.

Mediji i savremena kultura, društvo sa polomljenim vezama, iskrivljena percepcija racionalnosti i sistemi vrijednosti koji variraju od indvidualnosti karaktera, poražavajuć odnos prema potomstvu-samo su neki od društvenih odlika koje prate i sve veći porast kriminaliteta širom svijeta. Zločini su opasniji, svirepiji, podmukliji, nevjerojatno raznoliki u pojavnosti, jednako kao i njihovi počinitelji. Stoga, ne treba čuditi što se i serijska ubojstva, uprkos relativnoj rijetkosti ove pojave, neprestano javljaju kao izbor stručnih i njima svrsishodnih radova, kakav je i ovaj.

1 Berman, Marshal (1988) All That Is Solid Melts Into Air. New York: Penguin; citirano u Modern serial murderer-Kevin D. Haggerty

2

1.0Serijska ubojstva

U posljednjih trideset godina više defincija pojma serijsko ubojstvo/serijski ubojice je korišteno od strane pravnih znalaca, kliničkih psihologa, akademskih radnika i istraživača. Većinom ovi pokušaji definiranja imaju određene zajedničke teme, ali oni također raspravljaju o različitim fokusima i posebnim dijelovima koji se javljaju u okviru ovog problema, primjerice broj ubojstava, tipovi motivacije i privremenost u okviru nagona. Jedan od najznačajnijih je svakako bio kvantitet (govoreći o razlikama između serijskog i masovnog). Kvantitet i motivi iza njega su potrebite stvari za distinkciju.

Nadalje, većina definicija je posvetila pažnju vremenu između ubojstava. Serijska ubojstva u globalu su okarakterizirana vremenom koje razdvaja dva zasebna „slučaja“ (i dalje sa istim počiniteljem), što je naučno opisano kao: odvojene prigode, vrijeme hlađenja/period emocionalnog hlađenja. Generalno gledano, masivna su ubojstva bila definirana kao brojna (četiri ili više) ubojstva koja su dio istog incidenta, bez većeg vremenskog razmaka između njih koji bi predstavljao „vrijeme hlađenja“. Ovi (masovna ubojstva) tipovi su se većinom dessili na istim lokacijama, gdje je ubica usmrtio više žrtava u jednom progresivnom činu. (e.g. the 1984 San Ysidro McDonalds incident in San Diego, California; the 1991 Luby’s Restaurant massacre in Killeen, Texas; and the 2007 Virginia Tech murders in Blacksburg, Virginia).

Okosnica u problemu definiranja je konceptiranje pojma „vrijeme hlađenja“, zbog arbitratnosti u njegovom rasuđivanju i konfuznosti ovog koncepta za kojim se povodi većina pripadnika pravne profesije za vrijeme suđenja serijskim i masovnim ubojicama kao odvojenim i zasebno definiranim kategorjama.

Danas je prihvaćeno nekoliko faktora koji uključuju:

jednog ili više počinitelja dvije ili više ubijene žrtve incidenti se kod serijskog ubojstva odvijaju kao zasebni događaji u dva različita vremenska

okvira vrijeme između ubojstava odvaja serijske od masovnih ubojica.

Kombinirajući ove činjenice, prihvaćena je definiciona formula prema kojoj je serijsko ubojstvo nezakonito oduzimanje života (ubojstvo) dviju ili više žrtava od strane istog počinitelja (ili više njih) u različitim prilikama između kojih mora postojati vremenski razmak označen kao „period hlađenja“.

Serijska ubojstva nisu ni novi fenomen niti su apstraktan pojam koji je „transmisijom“ mass-medija došao na europsko tlo iz Amerike. Još od antičkih vremena serijski ubojice su bili dokumentirani širom svijeta. U Europi, krajem 19-tog stoljeća, dr. Richard von Krafft-Ebing je vodio neke od prvih dokumentiranih istraživanja o nasilju, seksualnom zlostavljanju i zločinima koje su serijski ubojice činili. Najpoznatiji je po svom traktatu iz 1886.2, dr. Kraft-Ebing je opisao brojne slučajeve samoubojstava izazvanih seksualnim porivima, serijskim ubojstcima i ostalim područjima seksualnih nastranosti. Serijska ubojstva su relativno rijetki događaji, u prosjeku se radi o manje od 1% ukupno počinjenih u bilo kojoj godini. Ipak, morbidan interes koji postoji prema takvom subjektu istraživanja prevazilazi njegovu rijetkost i prirodu, te je našao čvrsto uporište u brojnim člancima, filmskoj industriji i bestselerima. Fascinacija masa je počela upravo kasnih 1880-ih, nakon djelovanja vjerojatno najpoznatijeg notornog ubojice i serije neriješenih ubojstava prostitutki u područji Witchapela u Londonu.3

2 Psychopathia Sexualis3 Jack the Ripper/Jack Trbosjek

3

„Nezamisliva razlika je napravljena između individue i socijalnog konteksta, toliko da slova ispadaju iz vidokruga...Mislimo da vidimo socijalne grupe, ali vidimo pojedince...omeđeni kao akulturirani, izolirani iz socijalne sprege, serijski ubojice su poput spektra čija nas briljantnost opija. Fokusirani na njegov lik, nemoćni smo da vidimo više od toga“ 4

Ova ubojstva i pseudonim koji je u sebi sadržavao poznate karakteristike njegovog operiranja ulicama Londona su postali opći sinonim za serijska ubojstva. Ovaj je slučaj izbacio brojne legende koje su se ricale socioloških i kriminoloških faktora ove vrste ubostva, a mišljenja su nerijetko bila tako prihvaćena da je bilo moguće povući paralelu iz ovog slučaja sa nekim segmentima posve udaljenih serijskih umorstava dvadesetog stoljeća.

Neki od najpoznatijih slučajeva su se pojavili 70-ih i 80-ih na američkom tlu, a do masakra i „procvata“ u brojnosti i složenosti došlo je u posljednjoj deceniji, slučajno ili ne-nakon uspjeha književnih ostvarenja poput spomenutog „Silence of the Lambs“. Time je, iako je originiralo u europskom, pojam serijskog ubojstva postao u neku ruku poznat preko noći zahvaljujući američkom tlu, a znanje i interes javnosti je potpomognuto holivudskim hitovima.

Kompozicijska osnova ovih polu-umjetničkih, polu-kapitalistički nagonjenih djela je kreirana s instinktivnim nagonom ka zadovoljavanju potražnje publike koja je, očito, uživala u svim sadomazohističkim nastranostima, a mnogo manje je bilo stvarnog raslojavanja profila ubojice i prirode ubojstava. Pogršnim pristupanjem i radom došlo je do veće zbunjenosti ali ništa manje zaluđenosti dinmikom serijskog ubojstva.

Kod procesuiranja zločina na sudu, kao i kod istrage ili kliničkog studija ove pojave, profesionalci uključeni u sve aspekte suočavaju se sa bitnim problemom koji se tiče relevantnosti informacija, njihovoj individualizaciji i održivosti, što je, prije svega, posljedica pomanjkanja sigurnih izvora, jer mnogi od njih imaju limitiran pristup serijskim ubojstvima i njihovim tvorcima“ u njihovoj stvarnoj prirodi. Iskustva su tako često bazirana na jednom slučaju od kojeg oni dalje traže sličnosti i prilike da jedan fragment slučaja povežu, ukomponuju u drugi.

Rezultat je često stcaranje stereotipa, apriornih polaznih tačaka i koncepcija koje se uvriježe u teoriju prirode serijskih ubojstava te, što je još važnije, karakteristika ubojica. Rijetkost ove pojave je definitivno njena istaknuta osobina, i to rijetkost koja se pojavljuje kod malo koje oblasti kriminalnog ponašanja.

Ilustrativan primjer odnosa javnosti spram poznavanja slučajeva serijskih ubojca je odlično istaknut u članku J.C. Oelsona5

Jeffrey Dahmer Aaron Ciechanover

Ted Bundy Avram Hershko

Richard Ramirez Irwin Rose

Aileen Wuornos Finn E. Kydland

John Wayne Gacy Edward C. Prescott

Theodore John Kaczynski Elfriede Jelinek

4 Tithecott, Richard (2006) ‘Investigating the Serial Killer: The Seeking of Origins’,5 King of Killers: The Criminological Theories of Hannibal Lecter,

4

David Berkowitz Richard Axel

Ed Gein Linda B. Buck

Charles Starkweather Wangari Maathai

Kenneth Bianchi David J. Gross

„Mnogo ljudi je prepoznalo neka imena lijeve kolone, nekolicina ih je znala sve. Ipak, manje-više je lijeva strana bila predmetom diskusije i kakve-takve informiranosti; desna kolona je bila posve nepoznata ispitanicima. Vjerojatno je tome pridonijela činjenica da su se desno našli dobitnici Nobelove nagrade 2004. Očito da u našem društvu danas više znamo o serijskim ubojicama nego o nobelovcima.“6

1.2

Razvoj

“Ubojstva su eskalirajuća pojava, manje-više ih vidim kao industriju u stalnom porastu.”7

Prateći slučaj serijskog ubojstva, osoba će se uvijek zapitati: kako je ova osoba postala serijski ubojica? Odgovor leži u razvoju ličnosti kao individue od njenog djetinjstva do odraslog dova. Specifično ponašanje koje ta osoba ispoljava je rezultat životnih iskustava, no ne možemo isključiti i djelovanje bioloških faktora. Kao i svi ostali, i serijski ubojice su podložni biološkim zakonima naslijeđivanja, te je njihova genetska konstrukcija umnogome podloga za dalji razvoj patogenih elemenata u karakteru.

Razvoj socijalnih mehanizama počinje u ranoj dobi (psiholozi smatraju da je najefektivniji period odgajanja od 3 do 6 godine) , što se posebno odnosi na kopiranje autoriteta koji se nastavlja granati i učvršćivati kako djeca pokušavaju ući u interakciju, pregovore i kompromise sa okolinoim.

U nekim slučajevima nemogućnost potpunog kopiranja autoriteta rezultira provalom nasilnog ponašanja.Nemar i zlostavljanje u djetinjstvu su se pokazali kao mehanizmi sa povećanim rizikom i vjerovatnoćom da će dijete koje je žrtva ovog ophođenja biti nasilnija od vršnjaka. Predispozicije za serijsko ubojstvo, kao i za ostala nasilna stanja, mogu biti biološke, socijalne i psihološke, i nisu limitirane za neku posbnu karakteristiku ličnosti.Razvoj serijskog ubojice uključuje kombinaciju ovih faktora, koji postoje u suživotu kod određene osobe u netipičnom spoju.

Sumarizacija bi značila da:

Nema posebnih karateristika kod ovih ubojica koje bi ih jasno razgraničile (kao nasilnu pojavu) od ostalih stanja

Ne postoji genetski obrazac serijskog ubojice Svaki od njih ima svoj jedinstven način i motive koji ih navode na ubojstva Serijski ubojice nisu pripadnici specifične etničke ili demografske skupine, kao što nisu

striktno pripadnici jednog spola, dobi, rase, religije i sl.

1.3

Uloga fantazije

6 J.C. Oleson King of Killers: The Criminological Theories of Hannibal Lecter, Part One7 Broeske, P. H. (1992, December 13). Film: Serial killers claim movies as their prey [Electronicversion]. New York Times, p. B18

5

Djeca koja nemaju mogućnost da kontroliraju ili realno objasne pogrešno tretiranje koje ih pogađa ponekad kreiraju novu stvarnost kao mjesto bjekstva i utjehe. Ova nova stvarnost postaje područje u kojem samo oni imaju potpunu kontrolu i ona postaje važan dio njihovog svakodnevnog života. Njihova emocionalna stabilnost je ovdje sačuvana i stavljena u funkciju očuvanja cjelovitosti novog dijela svijeta. Dijete postaje sociopat jer normalan razvoj stvaranja razlika između dobra i zla, kao i empatije prema ostalim je zakočen, budući da se djetetov emocionalni i socijalni razvoj odvija u njegovoj egoističnoj fantaziji.

Osoba ne može pogriješiti u vlastitom svijetu, a tuđa bol nije posljedica njihovog djelovanja ako je shvaćena u svijetu u kojem je cilj zadovoljavanje potreba jedne osobe. Granice između svijeta fantazije i realnosti se sve brže gube pa se ove fantazije neminovno mijenjaju u dominantnost, kontrolu, seksualnu nadmoć, nasilje, vodeći do umorstva. Ona je također prvi stepen stanja asocijalnosti koja dopušta serijskom ubojici da napusti struju svijesti u korist onog što je, prema njemu, bolje mjesto.

1.4

Motivi i njihova uloga u klasifikaciji ubojica

„Želio bih da je cjelokupni ljudski rod jedan vrat kojeg ja gušim.“8

Moderno društvo ima svoje nove heroje tame, kriminalce koji su manje osjetljivi, više skloni apatičnom odnosu spram boli koju osjećaju njihove žrtve, spremniji su da ozlijede, neobično hladni i skloni progresiji i djelovanju u svrsi zadovoljavanja svojih interesa i pobuda. Prema tome, generalno se razlikuju četiri kategorije ubojica: vizionari, misionari, hedonisti, ubojice radi osjećaja moći/kontrole.

1.4.1

Vizionarski i misionarski tip:

Vizionarski tip predstavlja ličnosti koje pate od psihotičkih slomova pri dodiru sa stvarnošću, ponekad vjeruju da su druga osoba ili su poslani od strane više sile da izvrše ubojstva ( Bog, demoni, Vrag...). Misionarski tip, tj. ubojice ove vrste, opravdavaju svoja pogubna djelovanja kao način kojim oni „pročišćavaju svijet“ od određene vrste osoba koju vide kao nepoželjnu ili suvišnu.

Često sebe vide kao dobročinitelje društva, budući da djeluju u pravcu otklanjanja socijalnog ološa; generalno gledano nisu psihotični kao vizionari.

1.4.2

Hedonisti

Ovaj tip pronalazi izvor uzbuđenja i izvodi užitak, ugodu iz ubijanja, viđajući žrtve kao čista sredstva koja mogu iskoristiti u svrhu vlastitog zadovoljenja. Psiholozi, nadalje, razlikuju nekoliko podtipova ove kategorije, prema njihovom emocionalnom doživljaju: požuda, uzbuđenje i lagodnost.

8 Carl Panzram, serijski ubica http://en.wikipedia.org/wiki/Carl_Panzram

6

1.4.3.

Požuda

Seksualno zadovoljenje je primarni motiv ovih ubojica, bilo da je žrtva živa ili je mrtva (nekrofilija) te, opet ranije spomenuta, fantazija igra veliku ulogu u njihovom djelovanju. Seksualne igrice variraju i ovise o količini torture i perverzija koje mogu ispoljavati prema svojim žrtvama. Koriste oružje (hladno oružje, tjelesnu borbu) koje je moguće iskoristiti pravilno samo pri bliskom kontaktu sa žrtvom. Kako ovaj tip ubojica nastavlja sa ubijanjem, vrijeme između dva ubojstva se smanjuje ili potrebna količina stimulacije počinitelja se povećava; nerijetko se oboje dešava istovremeno.

1.4.4.

Uzbuđenje (thrill-killers)

Najvažniji pokretač ove vrste ubojica je inducija boli ili kreiranje terora kod svojih žrtava, što, opet, vodi do stimulacije i uzbuđenja za počinitelja. Njihova žudnja za adrenalinskim šutom se zadovoljava u procesu traženja, iscrpljivanja žrtve, njihovoj psihičkoj nadmoći u toku oduzimanja života. Ovaj tip ubojica doista „ubija radi ubojstva samog“, obično napad nije dugo odgađan od otmice i nema seksualnog aspekta u procesu zadovoljenja. Žrtve su najčešće stranci, ali ih počinitelj može pratiti duže vrijeme. Veliki broj ovih ubojica nastoji da izvrši savršeno ubojstvo, vjerujući da neće biti uhvaćeni.

1.4.5

Lagodnost (profit)

Materijalna dobit i lagodan život je motiv ove vrste ubojica. Za razliku od prethodnog tipa, ovdje su žrtve obično članovi obitelji i bliski poznanici. Nakon umorstva, ove ubojice će obično pričekati neko vrijeme prije ponovnog napada, čisto radi izbjegavanja svake vrste sumnje od strane ostalih članova obitelji ili nekih drugih autoritativnih ličnosti. Najčešće koriste otrove. Nerijetko se dešava da su žene ovaj tip serijskih ubojica, iako ne nužno.

1.4.6

Moć/kontrola

„Osjećate kako ih napuštaju posljednji izdisaji u tijelu. Gledate ih u oči, osoba u toj poziciji je Bog“9

9 Ted Bundy, citat iz Serial Murder: A Forensic Psychiatric Perspective by James Knoll, mart 2006.

7

Glavni razlog kod ovog tipa ubojica je traženje i prisvajanje osjećaja dominantnosti, moći nad bićem žrtve. Neke ubojice ove vrste su bile žrtve zlostavljanja u djetinjstvu, što je za posljedicu i imalo njihovo unutarnje osjećanjje nemoći, nesposobnosti ili nepogodnosti spram ostalih, što se javlja u periodu adolescencije. Najveći broj koristi seksualno nasilje nad žrtvama, ali ovo se razlikuje od onog kojeg ispoljavaju puki hedonisti. Primjerice, silovanje nije navođeno željom da se ispuni požuda i osjeti puko seksualno zadovoljenje, to je samo još jedan vid dominacije nad žrtvom.

Ovdje možemo istaći neke grube karakteristike koji su rezultat FBI-ovih profilaksi, stručnih istraživanja i doktorskih pojašnjenja dijagnoza, a tiču se socio-genetskog profiliranja serijskih ubojica:

relativno visok IQ ili IQ u rasponu od 115-120 mogu ali ne moraju imati problema sa zadržavanjem poslova; FBI ipak opetovano iznosi da

nerijetko serijski ubice imaju miran život unutar zajednice, poslove, vode uredan obiteljski život i korisni su za svoju zajednicu

kao djeca su često iskusila neki oblik traume kroz napuštanje jednog ili oba roditelja, ili su odgojeni od dominantne majke

često su bili žrtve zlostavljanja (emocionalno, psihički, seksualno), i to od nekog člana obitelji.

ponekad imaju visok stepen pokušaja suicida većina ih pokazuje sklonost ka nekom obliku seksualnih perverzija sadistički su nastrojeni, često uživaju u mučenju neki su bili počinitelji sitnijih krivičnih djela

1.4.7.

Organizirani/neorganizirani

„Sposobnost adaptacije i mobilnost su znaci organiziranog ubojice. Štaviše, oni (organizirani) uče od slučaja do slučaja, postajući bolji u onome što rade“ 10

FBI prema svojoj klasifikaciji razlikuje tri vrste serijskih ubojica: organizirane, neorganizirane i miješane tipove.

Organizirani asocijalni počinitelji su oni koji obično imaju visok IQ, obično iznad 113. Izvršavaju svoje zločine potpuno metodički , obično otimajući žrtve, iskaljujući se na njima, ubijajući ih na jednom mjestu a tijelo ostavljaju daleko od mjesta počinjenja ubistva. Dešava se da prilaze žrtvi najprije stvarajući osjećaj simpatije prema njima, koristeći predmete koji su njima bliski ili dragi, ili će tražiti neki oblik pomoći pri obavljanju svakodnevnih obaveza. Notorni Ted Bundy je običavao postaviti ruku u lažni plastični povoj, moleći kasnije žene da mu pomognu odnijeti određene stvari u auto gdje bi ih onesvijestio udarcem i otimao.

Njihove druge najtipičnije mete su prostitutke koje su vjerojatno i najlakša meta budući da svojevoljno napuštaju mjesta sa strancima. Ovaj tip ubojica ima gotovo savršenu kontrolu nad svim fragmentima mjesta zločina, znanje o određenim forenzičkim postupcima kojima se dolazi do podataka o počinitelju, što ih čini sposobnim da zatiru svoje tragove. S druge strane, gotovo opsesivno prate svoj slučaj u medijma, ponoseći se poduzetim radnjama, gledajući na to kao na ogroman, hvalevrijedan projekat u životima zajednice. Još jedna od osobina ovih ubojica je njihova sposobnost socijalnog

10 Ressler, R. K., & Shachtman, T. (1992). Whoever fights monsters. New York: St. Martin’s.

8

stapanja, oni imaju ljubavnike, prijatelje, pozanike na radnom mjestu, duhoviti su i šarmantni, nerijetko imaju i djecu ili obavljaju poslove koji im dopuštaju blizak kontakt sa djecom školske dobi.

„Sjedio sam prekoputa čovjeka koji je ubijao da bi pio krv koju bi pretkohdno miješao sa organima u mikseru. Pio bi tu smjesu kako bi, prema njegovim riječima, opstao. On je bio organiziran i psihotičan; intervjuirao sam drugog „vampira“, seksualnog psihopata koji je silovao žene i, tokom čina, špricom bi im uzimao krv, kasnije stavljao u čašu i pio. On je, primjerice, tvrdio da je krv za njega, tako izvađena, bila afrodizijak. Svi oni čine (ubojstva) to iz različitih pobuda koje su, uvijek, vizije njihove i udaljenost od naše stvarnosti11“

Neorganizirani tipovi, s druge strane, imaju prosječan IQ ili čak IQ ispod prosjeka, otprilike 92.5. Skloniji su djelovanju pod impulsom, ubistva su počinjena sa oružjem koje im se nađe pri ruci u nagonu, nemaju namjeru sakrivanja tijela, niti se zamaraju prethodnim planiranjem. Za razliku od prethodnog tipa, rijetko imaju socijalne veze sa ostalima iz zajednice, nezaposleni su i obično imaju historiju neke psihičke bolesti. Ovi počinitielji su skloniji ispoljavanju seksualnih perverzija (nasilan seks uz dominaciju nad umirućom žrtvom, nekrofiliju, voajerstvo, sadomazohizam).

PONAŠANJE NA MJESTU ZLOČINA (HOLMES & HOLMES 1998- KLASIFIKACIJA SERIJSKIH UBOJICA)

Vizionar Misionar Lust (požuda)- killer Thrill (uzbuđenje)-killer

Power/control (nadmoć/kontrola,

osjećaj dominacije)-killer

temeljito pretražen

kao oružje koristi tup predmet

višestruka mjesta zločinavišestruka mjesta

zločinavišestruka mjesta

zločina

imovina (žrtve) razmještena, premještena

koristi vatreno oružje višestruki seksualni činovi

vršeni nad žrtvomkontroliranje

poteza, suzdržanostkontroliranje

poteza, suzdržanost

odjeća (žrtve) pregledana, premještena

oružje počinjenja djela

nedostaje (na mjestu zločina)

izvršeno mučenje izvršeno mučenje izvršeno mučenje

kao oružje koristi tup predmet

prerezano grlosila upotrijebljena da se žrtva savlada premašuje silu koja je potrebna za

ubojstvo

gagging/stavljanje određenog platna u

usta radi zaglušivanja

zvukova

gagging/stavljanje određenog platna u

usta radi zaglušivanja

zvukova

oružje ostavljeno

unutar tijela žrtve

žrtva je bila živa za vrijeme trajanja svih

seksualnih činova

žrtva je bila živa za vrijeme trajanja svih

seksualnih činova

žrtva je bila živa za vrijeme trajanja svih

seksualnih činova

11 http://www.sci-fi-online.com/Interview/04-09-06_RobertRessler.htm

9

oružje se bira ovisno o prilici

silovanje u navratima silovanje silovanje u navratima

ostavlja odjeću koja vodi od/do mjesta zločina

penetriranje žrtve penetriranje žrtve mučenje rezovima

odstranjivanje/sakaćenje genitalija

znakovi ugriza/hematomi na

kožidavljenje/ligature

strangulation

sakaćenje u predjelu grudnog koša

davljenje rukama/davljenje

određenim pomagalima

oružje počinjenja djela nedostaje

odstranjivanje/sakaćenje u predjelu abdomena oružje počinjenja

djela nedostajepost mortem obrada

tijela

unutarnji organi odstranjeni

sakrivanje tijela odstranjenje udova

nakaženje licaopekline na tijelu žrtve

uklanjanje dokaza, javljanje policiji/igra moći

pretučenost žrtveigra moći uklanjanje glave

davljenje sakrivanje tijelaoružje počinjenja djela

nedostajeopekline na tijelu

žrtve

post mortem obrada tijelatijelo se pomiče u određen

položajodstranjenje udova

opekline na tijelu žrtve

Istaknimo primjer sklonosti ka hvaljenju svojih postupaka i ismijavanju sposobnosti progonitelja citiranjem pisma Jacka Trbosjeka, kao i isječak iz intervjua sa Robertom K. Resslerom, jednim od najpoznatijih profilera FBI-a danas;

1.

Dragi Šefe,Stalno čujem da me policija uhvatila no neće me još srediti. Smijao sam se kad izgledaju tako pametno i pričaju da su na pravom putu. Šala o Leather Apron dala mi je prave napade. Ja sam na kurvama i neću ih prestati rasparivati dok me ne uhite. Veli rad bio je zadnji posao.

10

Dami nisam dao vremena ni da pisne. Kako me sada mogu uhvatiti. Volim svoj posao i želim ponovo početi. Brzo ćeš čuti o meni sa mojim malim smješnim igrama. Sačuvao sam malo prikladne crvene tvari u pivskoj boci od poslijednjeg posla da sa njom pišem no zgusnila se kao lijepilo i više je ne mogu koristiti. Crvena tinta je isto dobra nadam se ha ha. U idućem poslu ja ću dami odsjeći uši i poslati ih policiji samo zbog zabave zar i ti nebi. Zadrži ovo pismo dok ne nepravim još malo posla, onda ga osobno izruči. Moj nož je tako lijep i oštar da želim ići odmah na posao ako dobijem priliku. Sretno.Vaš cijenjeniJack TrbosjekNe zamjeraj mi što koristim lažno imePS Nije bilo dobro poslati ovo dok ne skinem svu crvenu tintu sa svojih ruku prokletsvo Nema sreće još. Sada kažu da sam liječnik ha ha.

2.

P: Intervjuirali ste mnoge poznate serijske ubojice u svojoj karijeri; spomenimo Teda Bundy-a i Charlesa Masona; postoji li nešto zbog čega im se divite kao pojedincima?

RKR: Divljenje nije izraz koji bih upotrijebio, ali sam nekako...doista zatečen i osupnut njihovom sposobnošću nošenja sa tim zločinima toliko dugo. To postaje izazov za mene, za, tačnije, ljude poput mene, koji me tjera da prekinem taj krug. Ne divite se njima toliko koliko ste upravo zatečeni sposobnošću da počine ove zločine u različitim periodima 12

2. 0.

Psihopatologija

Psihopatologija kao subspecijalizacija kliničke psihologije kao predmet svog izučavanja ima mentalne bolesti, mentalne poremećaje kao i uzroke abnormalnog ponašanja. Termin se najčešće koristi u psihijatrijskoj terminologiji kao grani posvećenoj rasvjetljavanju motiva i evolucije mentalnih nestabilnosti u ličnosti, gdje je patološki dio oznaka za progres bolesti.

Mnogo različitih struka može biti uključeno u jedno istraživanje mentalne bolesti/poremećaja, najčešće su to psihijatri ili klinički psiholozi, koji su posebno zainteresirani za ovo područje, budući da su to profesije koje direktno mogu uticati i na liječenje poremećaja ili određivanja suštine, porijekla, razvojnog puta i općenito-pojavnih manifestacija takvih stanja.

Prije dijagnoziranja psihološkog poremećaja, tim stručnjaka (uzmimo da je riječ o doktorskim profesijama) moraju proučiti tematiku, poznavati sve vrste ranije dokumentiranih abnormalnosti koje potpadaju pod termin „psihološki poremećaji“. Ključni pojmovi koji se vežu za istragu i formulaciju poremećaja su u nauci poznati pod pseudonimom „the 4 D's“: devijantnost (deviance), čemer, apatično ponašanje (distress), disfunkcionalnost (dysfunction) i opasnost (danger).

Devijatnost: ovaj termin opisuje ideju prema kojoj posebne misli, ponašanja i emocije se smatraju devijantim kada su neprihvatljivi ili se smatraju neuobičajenim u društvenoj zajednici. Ipak, manje društvene grupacije nisu uvijek osuđene kao devijatne samo zbog izostanka zajedničkih poveznica sa ostatkom društva, tj. ostalih grupa. S tim u vezi,

12 http://www.sci-fi-online.com/Interview/04-09-06_RobertRessler.htm

11

individualne aktivnosti se označavaju kao devijantne ili abnormalne onda kada ponašanje poprima obilježja apsolutno neprihvatljivog prema kulturi kojoj pripada izvor nemira.

Čemer: pojam podrazumijeva negativne osjećaje individue koja posjeduje osoba sa poremećajem. Ona ili on mogu se osjećati duboko pogođenim i traumatiziranim svojom bolešću.

Disfunkcionalnost: ovaj termin se shvata kao posebno težak oblik neprilagođenosti, tj. sklonosti neprihvatljivom ponašanju, što redovito spriječava individue u normalnom, svakodnevnom funkcioniranju sa okolinom. Takva neprilagođenost ih također mori konstantno i neprekidno, te su osobe spriječene u vođenju socijalno uobičajenog stila života. Osobe često ne mogu operirati po pitanju jednostavnih radnji, kao što je spremanje za posao ili vožnja auta. Ipak, svako disfunkcionalno ponašanje nije uvijek nuspojava poremećaja, atipičnost u vođenju života može biti posljedica individualnog izbora (svojevoljno mijenjanje stila života, uključivanje u štrajk itd)

Opasnost: ovaj termin uključuje opasno ili nasilno ponašanje upravljeno ka ostalim pojedincima ili više njih u najbljižoj okolini. Neki primjeri socijalno opasnog ponašanja su objašnjeni psihičkim problemima koji su u sprezi sa suicidalnom prirodom pojedinca.

Dijagnostički i statistički priručnik mentalnih poremećaja13 je oficijelni smjerokaz u dijagnostici psiholoških poremećaja, kojim se koriste stručna lica pri procesu definiranja kod pacijenata. Za jednu dijagnozu, najmanje 2 stanja/stepena kriterija u okviru DSM sistema moraju biti podudarna. Najprije, bihevioristički poremećaj mora postojati u samoj osobi, gdje taj poremećaj ne može biti kratoročna afektivna posljedica uzrokovana nekim vanjskim faktorom. Drugo- poremećaj mora postojati neoviosno od volje, tj. pojedinac koji se ispituje ne bi smio biti u mogućnosti da fizički, mentalno niti na bilo koji drugi način (pomagalima tipa pilula ili opojnim sredstvima) kontrolira nastanak i/ili trajanje simptoma. The DSM uses a Višestepeni sistem klasifikacije pokazuje da je osobu za koju se pokaže da ima poremećaj moguće svrstati u jednu od 5 odvojenih stepena koji deskripcijom definniraju moguća mentalna stanja i varijacije u psihološkom profilu.

Većina poremećaja je bazirana već na I stepenu koji se bazira na stanju osobe. Drugi stepen opisuje poremećaje koji ovise od osobina ličnosti, treći opisuje trenutačno psihičko stanje i okolnosti, četvrti pojašnjava faktore koji uzrokuju stres a tiču se psihosocijalnih aspekata, kao i uticaja okoline. Naposlijetku, peti stepen razrađuje pojedinčevu sposobnost funkcioniranja u globalu, kao samostalne osobe sa životnim potrebama, tako i kao društvenu osobu unutar socijalnim međuodnosima.

2.1.

Psihopatološke teorije

Psihopatološke teorije nastale su iz više razloga: 1. kao rezultat prodora medicinske, posebno psihijatrijske misli u kriminologiju; 2. uslijed neizvjesnosti i neodređenosti granice između duševno zdravog i duševno bolesnog; 3. postojanja nedostatka osećanja krivice kod velikog broja kriminalaca, što su psihijatri odredili kao simptom defektne ličnosti; 4. postojanja duševno bolesnih lica među izvršiocima krivičnih dela.

13 DSM- Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders

12

Psihopatološke teorije imaju zajedničkih karakteristika sa raznim biološkim i antropološkim objašnjenjima, a i u okviru psihoanalitičkog pravca postoje koncepcije prema kojima doživljaji iz ranog djetinjstva mogu izazvati duševne poremećaje ili prema kojima takvi doživljaji jednim posrednim putem mogu dovesti do kasnijeg kriminalnog ponašanja. Treba spomenuti i shvatanja nastala u okviru tzv. "patološke psihologije", prema kojima svi konflikti sa zakonima koji regulišu život u društvu uključuju nenormalnost. Tako se u oblasti. kriminalno psihološke prakse pojavljuju tri kategorije: l .ab normalni pojedinci postavljeni u abno rmalne situacije , 2. abnormalni pojedinci postavljeni u normalne situacije , 3. normalni pojedinci stavljeni u abnormalne situacije .

2.1.1.Teorija inteligencije

“Istina je da svaki intekligentan čovjek, kao što ga znamo, sanja o tome da postane gangster i vlada društvom čistom silom“14

Teorija inteligencije kao jedna od psiholoških teorija sagledava uzroke kriminalnog ponašanja u niskoj inteligenciji. Početkom 20. st. pojavila se koncepcija o tzv. "slaboumnom prestupniku" zasnovana na učenju o nasljednom karakteru mentalne inferiornosti i, u to vrijeme rasprostranjenom, psihološkom testiranju intelektualnih sposobnosti.Stepen intelektualne razvijenosti utvrđivan je po metodu Bine-Simona i ustanovljeno je da se većina prestupnika nalazi na intelektualnom nivou djeteta od 10-12 godina, odnosno da su većina debili.

2.1.2. Teorija frustracije

U općoj psihologiji frustracija se najčešće definiše kao sprečavanje, osujećenje zadovoljenja motiva. Psihološko stanje u kome se nalazi pojedinac kada nešto sprječava zadovoljenje njegovih motiva naziva se frustraciona situacija. Smatra se da do frustracija dolazi uslijed djelovanja objektivnih, fizičkih faktora (nema hrane da bismo zadovoljili glad i sl.), smetnji socijalne prirode, osobina same ličnosti (nesposobnost ličnosti da postigne postavljeni cilj) i sukoba raznih motiva u čovjeku. U frustracionoj situaciji ljudi se različito ponašaju: kod nekih dolazi do ljutnje, bijesa i agresije (destruktivne frustracije), a kod drugih do pojačanih napora da drugim načinima zadovoljenja motiva dođu do cilja (konstruktivne frustracije).

Teorija frustracije polazi od toga da kriminalno ponašanje nastaje zbog unutarnje frustracije. Agresija u obliku kriminalnog ponašanja javlja se kao neposredna reakcija na frustraciju. Lica koja karakteriše agresivnost brzo prelaze u akciju, gotovo instinktivno, bez razmišljanja i provjeravanja, nije im svojstven nijedan sistem vrijednosti, ne kaju se za učinjeno djelo i imaju "snižen prag tolerancije na frustraciju", tj. zbog frustracije agresivno reaguju na najmanji podsticaj sa strane.

U literaturi se ističe da frustracije mogu da nastanu tokom cijelog života, od rođenja do smrti, ali one koje nastanu u ranoj mladosti kao izraz traumatičnih situacija u porodici, najsnažnije djeluju i povezane su sa težim oblicima kriminalnog ponašanja. Na primer, djeca koja zive u deficijentnim porodicama ili porodicama sa lošim porodičnim odnosima, lišena su roditeljske brige, pa nemaju prilike da se pozitivno identifikuju sa roditeljima i razviju odbrambeni mehanizam prihvatajući pozitivne sisteme vrijednosti. Takva djeca su veoma osjetljiva i sklona raznim oblicima devijantnog ponašanja i agresivnog reagovanja.2.1.3Psihoanalitička teorija Sigmunda Frojda

Psihoanalitička teorija u kriminologiji smatra se jednom od psiholoških teorija koja vodi porijeklo iz shvatanja austrijskog psihijatra Sigmunda Frojda i njegove psihoanalitičke škole.

14 Camus, 1957, cit. u Coffe with a serial killer, J.C.Oelson

13

Iz mnoštva složenih psihoanalitičkih shvatanja mogu se izdvojiti kao osnovna: učenje o nesvjesnom i nagonskom kod čovjeka; podjela psihičke ličnosti čovjeka na tri glavna sistema id, ego i superego; objašnjenje porijekla zločina i kazne i zločinca iz osjećanja krivice; povezanost kriminalnog ponašanja sa duševnim konfliktima, napetostima ili nedostacima u razvitku psihičkog aparata.Psihoanalitička objašnjenja kriminaliteta nalaze se u stalnom razvoju, ona nisu ni konačna ni jednoobrazna. Stalno su izložena kritici samih psihoanalitičara, koji nastoje da svoju doktrinu dopune novim shvatanjima, ali i kritici protivnika psihoanalitičkih objašnjenja. Frojdovo prvo sistematsko i empiričko izučavanje nesvjesnog, njegovo otkriće da čovjek nije gospodar samoga sebe u onoj mjeri u kojoj vjeruje da to jeste, da je oblast njegovog svjesnog života skučenija od oblasti nesvjesnog, izazvali su žestoku reakciju "uvrijeđenog" čovječanstva opsjednutog idejom o sopstvenoj svemoći i vladanju nad sobom i prirodom. Psihoanalitičkoj teoriji je najviše zamjerana jednostranost u objašnjenjima i nastojanje da postane opšta ideologija ili opšti pogled na svijet. Kritikovali su je marksistički orijentisani psiholozi i filozofi, pristalice američke kulturalističke škole , antropolozi dr. Ipak, psihoanalitička objašnjenja kriminaliteta imaju određenu vrijednost, kao i ostale teorije u kriminologiji i ta vrijednost se mjeri mogućnostima praktične primjene psihoanalitičkih objašnjenja.

2.1.3.1.

Doprinos Frojdovih shvatanja kriminologiji

Frojdov doprinos kriminologiji ne može se danas dovoljno tačno odrediti, jer su i psihoanaliza i kriminologija u stalnom i živom razvoju. Prodiranje psihoanalize u kriminologiju sve je veće, pa se pojavljuju i psihoanalitički kriminološki sistemi..

Frojd nije posebno proučavao problem kriminaliteta, već agresivnost uopšte, ali je izložio izvjesne koncepcije koje su u neposrednoj vezi sa značajnim pitanjima kriminologije. Od koncepcija koje se odnose na kriminologiju, treba spomenuti:

1. učenje o nesvjesnom i nagonskom kod čovjeka;Za razliku od starije psihologije, koja je uglavnom proučavala čovjekovu svijest, Frojd je

izložio učenje prema kome se veliki dio čovjekovog života odvija u domenu nesvjesnog. Nesvjesno kod čovjeka, koje nije bilo sasvim nepoznato prije Frojda, Frojd je otkrio na osnovu ispitivanja izvjesnih psihičkih poremećaja (histerije). Došao je do zaključka da se u oblasti nesvjesnog odvijaju psihička zbivanja u kojima svijest uopšte ne učestvuje ili učestvuje u neznatnoj mjeri, pa doživljaji iz domena nesvjesnog, koji su postali nepristupačni i zaboravljeni deluju na svjesni psihički život. Upoređujući čovekov psihički život sa ledenom santom koja plovi okeanom, pri čemu je njen vidljivi dio (svjesni dio) iznad površine vode, daleko manji od onog dijela koji se ne vidi ispod površine vode (nesvjesni dio), Frojd je izazvao burnu reakcija. Tvrdio je da je čovjekovo ponašanje izraz nesvjesnih psiholoških sila i nagona, prije svega seksualnih nagona i težnji (libido, seksualnost) i kompleksa na osnovu kojih nastaju razni konflikti.

U kasnijem razvoju svog učenja Frojd se sve više bavio problemom agresije i čovjekovih antisocijalnih i destruktivnih težnji izraženih naročito u pojedinim životnim situacijama, kada spoljašnja kontrola oslabi, a unutrašnja još nije dovoljno razvijena. Došao je do zaključka da nagoni, prije svega seksualni nagon, kod čovjeka mogu da dožive potiskivanje uslijed moralnih zabrana, preokretanje u suprotno, okretanje protiv sopstvene ličnosti

2. podjela psihičke ličnosti na tri glavna sistema;Frojd je podjelio psihičku ličnost čoveka na tri glavna sistema: Id, Ego i Superego, između

kojih postoji odnos čiji je ishod čovjekovo ponašanje.Id (ono) je najniža i najosnovnija komponenta ili faza u razvoju čovjekove ličnosti. Kao

duboki rezervoar instinkata, izvor biloških nagona, on postoji pri rođenju u neizdiferenciranoj formi i traje sve do smrti. Čovjek ga nije svjestan i zato se naziva "nesvjesno".

Ubrzo poslije rođenja dijete počinje da razvija svijest o svijetu, uključujući ljude, razvija svijest o sebi kao stvari drukčijoj od okoline, ali na koju okolina utiče. Tako se razvija druga komponenta ličnosti Ego (Ja). Putem Ega Id pokušava da zadovolji svoje potrebe, ličnost je nesocijalizovana i dijete u svom sebičnom traženju zadovoljenja postupa slično kriminalcu uzima i ne

14

osjeća potrebu ili dužnost da daje. Preko kazne uči šta je nedopušteno, a preko nagrade šta je dopušteno. Ličnost se nalazi na kritičnoj tački može da nauči da prihvati pravila okoline ili da izabere sopstveni pravac.

Ako Ego prihvati pravila okoline i unese ih u svijest, razvija se treća komponenta ličnosti - Superego (Nad ja). Superego se formira u adolescenciji i predstavlja čovjekovu savjest; on je rezultat učenja, kojim osoba usvaja etičke vrijednosti i imperative. Superego je uslov da se postupa prema društvenim pravilima. Podjela psihičke ličnosti na Id, Ego i Superego uticala je da se u okviru psihoanaliltičke teorije u kriminologiji agresivni nagon kod čovjeka ne smatra stečenim, već urođenim, sadržanim već u analno-sadističkoj fazi razvoja deteta. Agresija, koja se pojavljuje u ranom djetinjstvu, ne mora da bude uvijek patološka i destruktivna, ali u kasnijem razvoju čovjeka, kod odrasle ličnosti vremenom može da se pretvori u destruktivno i kriminalno ponašanje.

2.1.4.

Mentalne sposobnosti

Među osobinama ličnosti posebnu grupu osobina čine sposobnosti. Razlikuju se tri grupe sposobnosti: intelektualne ili više mentalne sposobnosti (inteligencija), psihomotorne sposobnosti i senzorne sposobnosti.

Intelektualne ili više mentalne sposobnosti u psihologiji se obično nazivaju inteligencijom. Inteligencija se deflniše kao sposobnost snalaženja putem miš ljenja u novim situacijama ili kao sposobnost rješavanja problema putem mišljenja . Osnovna psihička aktivnost, koja dolazi do izražaja kod inteligentnih radnji je uviđanje bitnih i važnih odnosa koji će dovesti do uspešnog rješenja. U psihološkoj nauci je utvrđeno da je moguće vršiti ocjenu stepena intelektualnih sposobnosti posebnim mjernim instrumentima - testovima.

Na osnovu dobijenih rezultata putem testova, određuje se umna zrelost ispitanika. Stepen inteligencije se određuje na taj način što se mentalni uzrast dobijen putem testa podijeli sa kalendarskim uzrastom i pomnoži sa 100. Dobijeni broj (rezultat testa) predstavlja kvocijent ili količnik inteligencije i označava se sa IQ. Za stepen inteligencije uloga nasljeđenih osnova znatno je veća nego kod ostalih osobina, ali na razvitak inteligencije utiču sredina i uslovi života.

Postoje različita shvatanja o odnosu inteligencije i delinkventnog ponašanja. Prema jednom shvatanju, inteligencija ne utiče na kriminalno ponašanje i uopšte se ne može dovoditi u vezu sa kriminalnim ponašanjem. Prema drugom shvatanju, naročito zastupljenom među njemačkim autorima, inteligencija je utoliko veći faktor kriminalnog ponašanja ukoliko je niži njen nivo, pa je svako slaboumno lice potencijalni delinkvent. Slaboumno lice je ograničeno u logičkom mišljenju i zaključivanju, lako se odlučuje za kriminalno ponašanje i teško se odvikava od takvog ponašanja.

2.1.5.

Karakter i karakterne osobine kao endogeni faktori kriminaliteta

„Koliko dugo čovjek može utihnuti prije nešto što se vrati onome što najbolje radi?“15

15 http://bs.wikiquote.org/wiki/Hanibal

15

U psihologiji se pod karakterom podrazumijeva zbir svih psihičkih osobina jedne osobe, najbitnije osobine pojedinca koje daju pečat cjelokupnom njegovom ponašanju.

Karakter i karakterne osobine mogu biti povezani sa kriminalnim ponašanjem. Na osnovu kriminoloških istraživanja uočeno je da se kod izvršilaca krivič nih dijela u većoj mjeri ispoljavaju neke karakteme osobine . To su : primitivizam , egoizam , egocentričnost, malicioznost , rigidnost , agresivnost , izopačenost i nastranost .

Primitivnu osobu odlikuje nizak kulturni nivo, nedostatak vaspitanja, nepoštivanje etičkih i drugih društvenih normi. Primitivizam se najviše ispoljava prilikom vršenja krvnih delikata, posebno ubojstava zbog netrpeljivosti, mržnje ili osvete.

Egoizam, se manifestuje kao svjesna, spontana i stalna beskrupulozna težnja za sticanjem materijalnih vrednosti i kao težnja da se spostvene potrebe, motivi i drugi lični interesi, bez obzira na njihove vrijednosti, stavljaju iznad tuđih. Egoisti svoje potrebe stavljaju iznad potreba drugih i svoje odnose prema drugima posmatraju isključivo kroz sopstvene interese i potrebe.

Egocentričnost je usko povezana sa egoizmom. Sastoji se u precjenjivanju svojih osobina, stavljanju sopstvenih preokupacija iznad potreba drugih lica i sl. Kod delinkvenata egocentričnost može da se pojavi prilikom vršenja krivičnih djela protiv života i tijela, kada dolazi do izražaja netrpeljivost i netolerantnost.

Malicioznost se ispoljava kroz traženje mana, nedostataka i grešaka kod drugih ljudi da bi ih neosnovano kritikovali, ogovarali ili optuživali. Maliciozne osobe su pakosne, podmukle, zlonamjerne, podozrive i zlobne. Prema drugim osobama, maliciozne osobe su bez osjećaja, nemaju ni za koga razumevanja, ne umiju da vole ili žale.

Rigidnost kao karakterna osobina ogleda se u otpornosti prema zahtjevima za promenu ponašanja. Ova osobina se naročito ispoljava kod recidivista i njeno postojanje otežava resotijalizaciju.

Agresivnost je odlika karaktera velikog broja kriminalaca. Ispoljava se naročito kod krivičnih dijela sa elementima nasilja: krvnih i seksualnih delikata.

2.1.6.

Emocije i kriminalitet

U strukturi ličnosti i cjelokupnoj fizičkoj i psihičkoj aktivnosti čovjeka posebno mesto imaju emocije ili osjećanja. Čovjek nije samo racionalno biće, koje svoje postupke preduzima isključivo na osnovu razmišljanja i zaključivanja, već na njegove postupke utiču u velikoj meri emocije ili osećanja. Emocije ili osećanja se definišu kao do ž ivljaj na š eg vrednovanja i subjektivnog odnosa prema stvarima , ljudima , doga đ ajima i sopstvenim postupcima . Najvažnija osjećanja upravljena prema drugim osobama su: osjećanje ljubavi, nježnosti, ljubomore, zavisti i mržnje. Prema intenzitetu i trajanju emocije se dijele na afekte, raspoloženja (emocionalna stanja manje burnog toka, ali dužeg trajanja) i strasti (vrlo intenzivna emocionalna stanja dužeg trajanja). Intenzivna emocionalna stanja koja se naglo javljaju, imaju buran tok i praćena su izrazitim tjelesnim promjenama u psihologiji se nazivaju afektima. Svaka emocija, naročito primarna emocija, ukoliko se razvije do velikog intenziteta postaje afekat (bijes, paničan strah, neobuzdana radost). Naročito je izrazit uticaj afekata na intelektualne procese, te postojanje afekta smanjuje svjesnu kontrolu sopstvenih postupaka.

Postoje tri karakteristike emocionalnog ponašanja: prvo, karakteristične fiziološke promjene u funkcionisanju pojedinih unutrašnjih organa (organa za krvotok, disanje, varenje i drugih), drugo, promjene u pokretima lica (mimika), tijela (pantomimika) ili glasa, treće, karakteristični doživljaji pri emocionalnom reagovanju (prijatnost, neprijatnost, doživljaji o organskim promenama pri emocionalnom reagovanjii i opažajima, predstavama ili mislima uz koje se emocije vezuju). Nasljedni dio ima značajnu ulogu u emocionalnom ponašanju, ali razvitak osjećanja zavisi i od ličnog iskustva, od učenja.

Ipak , na osnovu krimi noloških istraživanja u literaturi se smatra da postoji veza između određenih emotivnih svojstava delinkvenata , posebno emocionalne nestabilnosti , razdraž ljivosti , uznemirenosti , emotivne napetosti , afektivnih smetnji i emocionalne nezrelosti sa kriminalnim ponašanjem.

16

Emocionalna nestabilnost kod delinkvenata se ogleda u povećanoj razdražljivosti,uznemirenosti, teškoćama u kontroli emocija, pretjeranoj osjetljivosti, netolerantnosti prema teškoćama prilikom ostvarenja pojedinih ciljeva, a nastaje kao posljedica frustriranosti, odbačenosti, inferiornosti, potištenosti, ljubomore i sličnih stanja. Emocionalna nestabilnost se naročito javlja kod lica sa mentalnim poremećajima i kod psihopata. Psihopate su emocionalno veoma nestabilna lica i ta njihova emocionalna nestabilnost se dovodi u vezu sa njihovim kriminalnim ponašanjem. Emocionalna nestabilnost i emocionalna nezrelost uočeni su prilikom istraživanja maloletničke delinkvencije.

Jarost (razjarenost) je patološki afekt gnjeva koji se odlikuje velikom agresivnoću i kriminalnim posledicama, dok je prepast (zaprepašćenje, prestrašenost) patološki afekt straha jakog intenziteta, pri čemu najprije nastaje prikočenost, a zatim slijede odbrambene reakcije u cilju spasavanja.

Afektivno stanje ili neko drugo emocionalno stanje, koje postoji u momentu izvršenja krivičnog dela, može da dovede do blažeg kažnjavanja (tzv. Privilegovani oblici krivičnog dela ubistva: ubistvo na mah, čedomorstvo), postojanja kvalifikatornih okolnosti kod pojedninih krivičnih dela (na primer, ubistvo iz bezobzirne osvete, ljubomore, drugih niskih pobuda i sl.) ili otežavajućih i olakšavajućih okolnosti prilikom odmeravanja kazne

2.1.7.

Psihoze (duševna oboljenja) i kriminalitet

Psihoze ili duševna oboljenja su teški poremećaji duševnog života kod kojih dolazi do promjena u svim psihičkim funkcijama, emocionalnom životu, misaonom toku i doživljavanju sopstvene ličnosti. Osobe sa takvim psihičkim promjenama i svojstvima nisu svjesna posljedica svojih postupaka, tretiraju se kao duševni bolesnici i ne podliježu odgovornosti u krivičnopravnom smislu.

U pogledu odnosa između psihoza i kriminalnog ponašanja postoje suprotna shvatanja. Prema nekim autorima psihoze ispoljavaju kriminogeni efekt, dok prema drugim procent duševno bolesnih lica među izvršiocima krivičnih djela nije ništa veći od procenta ovih bolesnika među onima koji ne vrše krivična djela. Statistički podaci također ne potvrđuju veću zastupljenost duševno bolesnih lica među delinkventima. Međutim, pojedine psihoze, na primer shizofrenija, zbog karaktera samog oboljenja, mogu da stvore pogodne uslove za kriminalno ponašanj.

Prema poreklu psihoze se najčešće dijele na organske, koje se vezuju za fizičke ili organske promjene i funkcionalne, koje ne proističu ni iz kakve fizičke bolesti, već se vezuju za duševne sukobe i nasljedne osobenosti. Organske psihoze su: progresivna paraliza, traumatske psihoze, epilepsija, senilne demencije, porođajne psihoze i psihoze trovanjem.

Najvažnije funkcionalne psihoze povezane sa kriininalnim ponašenjem su: paranoja, manično-depresivna psihoza i shizofrenija.

Paranoja je duševna bolest kod koje su glavni psihopatološki sadržaji sumanute ideje. Sumanute ideje dominiraju umnim sposobnostima, emocionalno-afektivnim životom i djelatnostima.

Manično-depresivna psihoza odlikuje se naizmjeničnim javljanjem manije i depresije uz promene u emocionalno-afektivnom životu. Dominantni psihopatološki sadržaji kod ove bolesti su poremećaji afekta koji dovode do poremećaja drugih psihičkih funkcija. Sa kriminalnim ponašanjem povezana je tzv. delirantna manija u kojoj se pojavljuje izrazita

Shizofrenija, kao trajno i progresivno duševno oboljenjekoje dovodi do poremećaja cjelokupne licnosti ili "rascjepa psihičkih funkcija", najčešće se dovodi u vezu sa kriminalnim ponašanjem, posebno ubojstvima. Prema postojećim istraživanjima psihopatološki sadržaji kod shizofrenih bolesnika, kao što su nesklad emocija sa sadržajem misaonog procesa, emocionalna preosjetljivost i razdražljivost, postojanje sumanutih ideja proganjanja, ljubomore, religiozne

17

sumanute ideje, doživljavanje halucinacija, imaju podsticajno motivacionu vrijednost za kriminalno ponašanje.

2.1.8.Psihopatije (duševne nastranosti) i kriminalitet

Pod psihopatijom ili duševnom nastranošću podrazumijeva se sklop izvjesnih ljudi kod kojih se intelektualne funkcije odvijaju bez naročitih smetnji, ali postoji nastranost u oblasti emocija, volje i nagona, što im otežava prilagođavanje socijalnim i moralnim normama društva u kome žive.

Psihopate (sociopate) su granični slučajevi između normalnih i nenormalnih lica i smatraju se uglavnom odgovornim za svoje postupke. Prema psihijatriskoj literaturi i postojećim istraživanjima, karakteristike psihopata koje mogu uticati na njihovo kriminalno ponašanje su:

- otežano prilagođavanje društvenim normama ponašanja, odsustvo društveno usklađenog ponašanja i osjećanja društvene odgovornosti,

- agresivnost i impulsivnost, brzo, burno, razdražljivo reagovanje, često na beznačajne povode, psihopate ne vode računa o posljedicama svojih ponašanja i ne kaju se za svoje postupke, nemaju osjećanje samokritike,

- u emocionalnoj sferi postoji emocionalna labilnost, neuravnoteženost, razdražljivost, hladnoća, bezosjećajnost, netolerantnost, što uslovljava agresivnost prema drugima,

- slabost i nestabilnost volje, nepostojanje jasnih ciljeva i opredjeljenosti,- ispoljavanje crta depresivnosti, nesigurmosti u sebe, klevetanje i omalovažavanje

drugih - pretjerana osjetljivost, koja se ogleda u tome što se beznačajni događaji ocenjuju kao

omalovažavanje i vređanje njihove ličnosti, zbog čega se reaguje agresivno i brutalno.Navedena svojstva licnosti psihopata, posebno njihova abnormalna emocionalnost, dovode se

u vezu sa kriminalnim ponašanjem.

„...Ne, oni nemaju sposobnost osjetiti krivicu; neorganizirani su mentalno bolesni a organizirani imaju psihopatska obilježja i personalnosti, znaju razlike između dobrog i lošeg ali odabiru loše. To čine radi uzdizanja i samoevalouacije svojih sposobnosti/lika. Ljudi kao oni su vrlo iskreni i direktni; i u intervjuima su mi ponavljali da su njihove fantazije i dalje živopisne, te da bi ih ispunili ako bi bili posobođeni. Jedan je rekao „ako je društvo dovoljno glupo da me pusti, sigurno ću to opet učiniti“ 16

2.1.9.

Neuroze i kriminalitet

Neuroze su psihosomatske pojave nastale zbog poremećaja vegetativnog nervnog sistema, što je prouzrokovano psihičkim nadražajima. Psihički doživljaj se može izraziti i u tjelesnim pojavama jer su sve tjelesne pojave u funkciji psihičkog života i pokazuju intrapsihička zbivanja.

16 http://www.sci-fi-online.com/Interview/04-09-06_RobertRessler.html

18

. Sa sudsko-psihijatrijskog stanovišta posebno su značajne: neuroza straha, histerija, fobična neuroza, prisilna neuroza, depresivna neuroza, neurastenija, hipohondrična neuroza .

Pojedine neuroze mogu biti povezane sa kriminalnim ponašanjem izazvanim nervnim ili emotivnih poremećaja koji uslovljavaju određene promjene ličnosti. Tako, npr. opsesivne i kompulsivne neuroze dovode se u vezu sa seksualnim deliktima, kod kleptomana postoji strast za krađama, kod piromana za požarima, dok kod poriomana za skitnjom i putovanjima.

Histerije, koje karakteriše emotivna napetost, mogu da budu u vezi sa lažnim optuživanjem, posebno sa pisanjem anonimnih pisama, lažnim svjedočenjem, lažnim predstavljanjem, prevarama, ucjenjivanjem, iznuđivanjem, krađama, utajama, ali i tjelesnim povredama i ubojstvima (na svirep i podmukao način, sadističko mučenje i ubijanje dece, ubistvo trovanjem i sl.). Prema tome, neuroze nisu značajno zastupljene u izazivanju kriminalnog ponašanja, pa se na sadašnjem stepenu razvoja kriminološke misli ne može govoriti o postojanom odnosu između neuroza i kriminaliteta.

2.3

Psihopatološka profilizacija serijskog ubojice

Ne postoji općeprihvaćeni šablon koji bi predstavljao univerzanlni psihopatološki profil serijskog ubojice. Oni, kao podvrsta onog što smatramo ubojicom, ubijaju na različite načine, uključuju u svoj „modus operandi“ motive koji su specifični, a ne treba zaboraviti ni na ponašanje na mjestu zločina i ophođenje prema preminuloj žrtvi. Bilo kako bilo, smatra se da ipak postoje određeni ponovljeni koraci, koji su prisutni u njihovom operiranju, kao što postoje određene sličnosti u motivima (u određenim slučajevima). To su obično psihološke, psihosocijalne i patološke pojave u njihovoj ličnosti, a uključuju traženje senzualnosti, izostanak kajanja ili krivnje, impulzivnost u djelovanju, potreba za apsolutnom kontrolom i predatorsko ponašanje. Nabrojane stavke su u uskoj vezi sa ponašanjem psihopata tj. psihopatskih poremećaja ličnosti. Psihopatija je poremećaj ličnosti koji se obično manifestira kod osoba koje u ophođenju sa drugima koriste mješavinu šarma, manipulacije, zastrašivanja i, ponelad, nasilja u svrhu kontrole ostali, tj. u svrhu zadovoljavanja svojih potreba.

„. . .gotovo je uvijek istina da oni ne znaju apsolutno ništa o onom tko će biti njihova iduća žrtva (ispočetka), i, iskreno govoreći, nije im ni stalo. Njemu nije stalo da li je stranac kojeg će uskoro sresti osoba sa nadom i strahovima, što mu se sviđa a što ne, ima li neka razočarenja ili buduće ciljeve. Ne tanima ga da li osoba voli ili je voljena, ne zanima ga da li ta osoba uopće ima ime. Svi karakterni znaci potpadaju van sfere stvarnosti i osobnosti; koliko je on zainteresiran za žrtvu govori podatak da ih oni ne smatraju osobama niti stvarnim bićimam, u nekom općeprihvaćenom obliku tog pojma...svaki od njih (žrtava) su samo objekti, unaprijed depersonalizirani, koji postoje samo u svrhu ispunjenja cilja kojeg ubojica vidi.“17

Intrapersonalni osnovi uključuju uglađenost i elokvenciju, površan šarm, grandiozno osjećanje vrijednosti samog sebe, sebičnost, sposobnost patološkog laganja i manipulaciju, tj. sklonost istoj. Afektivni osnovi bi bili izostanak krivnje i/ili kajanja, slabo povezivanje, izostanak empatije prema žrtvi i nesposobnost prihvatanja odgovornosti za počinjeno. Stil života i ponašanje u zajednici uključuju ponašanje koje očito traži pažnju i odobravanje ostalih, impulzivnost pri sukobu mišljenja, neodgovornost i odbijanje kritika, često su parazitski orijentirani uz izostanak realističnih ciljeva, tj. izvedivih planova za budućnost. Antisocijalno ponašanje uključuje smanjenu kontrolu privatnog ponašanja, probleme u ranom djetinjstvu, mladalačku delikvenciju , uslovnu osudu i raznolikost počinjenih inkriminacija. Kombinacija ovih individuuma, intrapersonalnih osnova i socijalne devijacije svakodnevnog življenja su okvir psihopate koji se može manifestirati u zavisnosti od osobe. Psihopate nisu osjetljive na alturističke rasprave i teme. Nerijetko posjeduju određenu vrstu simpatije

17 anoniman citat

19

    

prema žrtvi, vrlo rijetko žaljenje prema učinjenom zločinu. Pri ispitivanju često ispoljavaju urođenu narcisoidnost, sebičnost i taštinu.

Svi nasilnli kriminalci ne spadaju u psihopate, kao što ni svi psihopati nisu nužno nasilni. U prvom slučaju, oni su sposobni da izvrše napad, silovanje ili umorstvo bez zabrinutosti i premisli o dobrom ili lošem, ispravnom, moralnom ili ponašanju koje za sobom nosi socijalne posljedice. Ovo im omogućava da djeluju po vlastitom nahođenju, kada žele i na način na koji se žele ispoljiti kao predatori zajednice.

Ressler: ‘Znate li što bi moglo potaći početak ovih iluzija koje ste imali?Dahmer: Sve se vrtilo oko tog da posjedujem apsolutnu kontrolu. Zašto ili otkud je došlo-ne znam18

Odnos između psihopate i serijskog ubojice je posebno interesantna, budući da potonji često imaju mnogo sličnosti sa psihopatskim ponašanjima. Psihopata koji počini, tj. postane serijski ubojica, obično nema osjećaj vrijednosti ljudskog života te je , u interakciji sa svojom žrtvom, sasvim slobodan, budući da je to put do zadovoljenja interesa, sprovođenje motiva. Ovo je osobito vrijedno kod proučavanja seksualno motiviranih serijskih ubojica koji žrtvu opetovano uhode, napadaju, iskorištavaju i ubijaju bez osjećaja krivnje. Razumijevanje psihopatološkog karaktera ubojice je bitno kako u procesu istraživanja, tako i u procjeni mjesta zločina koje se, zbog biheviorizma takve ličnosti, razlikuje od ostalih, što može pomoći u logičkom povezivanju.

Mit 1: Serijski ubojice su redovito disfunkcionalni samci:

Većina serijskih ubojica nisu povučeni socijalni tipovi koji obitavaju sami. Nisu mostruozni po svojoj pojavnosti prema vani, u većini slučajeva se ni ne doimaju čudno. Mnogi žive živote i djeluju kao ubojice pred očima svoje zajednice. Često imaju obitelji i domove, zaposleni su i dobro zarađuju, gledajući sa površine, čini se da su sasvim normalni, čak i natprosječno korisni pripadnici zajednice. Budući da se mnogo njih uklapa u okolinu ( uz mnogo truda, naravno), obično su preskočeni od ispitivanja i uzimanja u obzir kao mogućih počinitelja.

Robert Yates je ubio 17 prostitutki u okružju države Washington u 90-im. Bio je oženjen, otac petero djece, pripadnik srednje klase u dobrom naselju, bivši pilot američke vojske sa medaljom Nacionalne Garde. U vremenu ubojstava, Yates je svakodnevno odlazio u okružje gdje su boravile njegove žrtve, uspio se asimilirati u okolinu i izvršiti zločine. Nekoliko žrtava su bili poznanici ili prijatelji. Yates je zakopao jednu od žrtava u svom dvorištu, ispod prozora spavaće sobe. Uhićen je i nakon suđenja proglašen krivim za 13 ubojstava

Gary Ridgeway, poznat kao „The Green River Killer“, priznao je ubojstva 48 žena u periodu od 20 godina u Seattleu. Bio je oženjen tri puta, u vrijeme uhićenja je bio u braku. Bio je zaposlen kao redovni ličilac 32 godine. Bio je pobožan građanin koji je dolazio svakim danom u crkvu, poznat po svojoj religioznosti na poslu jer je razgovarao sa svojim kolegama o tome. U vrijeme operiranja kao ubojica često je posjećivao kvart sa prostitutkama, pretpostavlja se da je to radio nakon počinjenih ubojstava, kao način smirivanja uzbuđenosti tj. navale adrenalina.

Dennis Rader ili „The BTK Killer“ ubio je deset svojih žrtava u okružju Wichita, Kansas. Poslao je 16 pisanih obavijsti medijima u periodu od 30 godina, izazivajući time javnost i pritisak policije ( slično kao Jack the Ripper sa svoja dva pisma i razglednicom šefu policijske stanice Londona). Bio je oženjen, otac dvoje djece, vođa mladih izviđača, počasni vojnik američkih zrakoplovnih snaga, stalno zaposlen u lokalnoj službi guvernatora okruga, predsjednik crkvene zajednice Wichita.

Mit 2: serijski ubojice su uvijek bijelci:

18 Intervju Roberta Resslera sa Jeffreyem Dahmerom; sa http://www.terroraddict.com/?p=12

20

Uprkos popularnom mišljenju, serijske je ubojice moguće naći u svim rasnim skupinama, bijelcima, Afroamerikancima, Hispancima i Azijcima. Rasna diferencijacija i povezanost sa ovim ubojicama možda se najbolje odražava na primjeru slučajeva na američkom tlu:

Charles Ng, rođen u Kini, Hong-Kongu, ubio je brojne žrtve u okružju Sjeverne Kalifornije. Derrick Todd Lee, Afroamerikanac, ubio je najmanje šest žena u Louisiani. Coral Eugene Watts, također Afroamerikanac, ubio je pet žrtava u Michiganu, pobjegao iz države radi izbjegavanja otkrića i počinio daljnjih 12 ubojstava u Teksasu prije privođenja. Rafael Resendez-Ramirez, porijeklom iz Meksika, ubio je 9 osoba u Kentucky-u i Illinoisu, prije predavanja vlastima.

Mit 3: serijski ubojice su uvijek motivirani seksualnom željom

Svi serijski ubojice nisu seksualnom motivirani. Mnogo motiva postoje u svrsi njihovog djelovanja.U Washingtonu je poznat slučaj serijskog snajperskog ubojstva. John Allen Muhammad, bivši zapovjednik i Boyd Malvo su ubijali prevashodno zbog svojeg bijesa i motiviranošću uzbuđenjem pri ubijanju. Bili su u mogućnosti da teroriziraju veliko područje grafskog metroa 3 sedmice, ubivši 10 žrtava.I oni su komunicirali sa policijom preko poruka, pokušavajući iznuditi novac u zamjenu za prestanak ubistava. Sumnjiče se za brojne slične izgrede u ostalim državama.

• Dr. Michael Swango, marinac, abmulantni službenik i fizioterapeut, bio je zaposlenik zdravstvenog kadra. Osuđen je za umorstvo 4 osobe u NYC i Ohio-u, iako se sumnjiči za trovanje sa smrtnim ishodom 35 do 50 osoba na području SAD-a i Afrike. Njegovi motivi nikad nisu utvrđeni, interesantna j činjenica da je čuvao bilježnicu punu isječaka o prirodnim nepogodama sa brojnim žrtvama

Mit 4: serijski ubojice putuju i djeluju u više država:

Činjenica jest da ubojice imaju definiran geografski pojas unutar kojeg djeluju. Oni određuju i izvode ubojstva unutar sigurnog pojasa žrtve, tj. njihovog mjesta stanovanja, zaposlenja ili mjesto obitavanja bliže rodbine. Ipak, s vremenom proširuju svoje djelovanje van te sigurne zone, kada njihovo samopouzdanje u vlastite sposobnosti poraste kroz iskustvo izbjegavanja otkrivanja. Vrlo mali broj njih napušta zemlju radi ubijanja. Oni koji to čine spadaju u neku od kategorija

• seobni tip koji neprestano putuje od mjesta do mjesta

•beskućnici koji su skloni brzom i čestom mijenjanju mjesta obitavanja

•Osobe koje zaposlenje često dovodi u situaciju da putuju između država ili čak na veće udaljenosti

Mit 5: serijski ubojice ne mogu prestati ubijati

Općeprihvaćeno je mišljenje da ubojica koji počne s ubijanjem ne može prestati. Postoje slučajevi serijskih ubojica koji prestaju ubijati prije nego što su raskrinkani i privedeni. Razlozi mogu biti određene okolnosti u počiniteljevim životima koji ih povlače od daljnjeg djelovanja u tom aspektu.

• BTK killer, Dennis Rader, ubio je 10 žrtava od 1974.-1991. Daljnjih slučajeva nije bilo, sve do njegovog uhićenja 2005. Priznao je razne erotske igre koje su mu poslužuke kao zamjena za ubijanje.

• Jeffrey Gorton je ubio svoju prvu žrtvu 1986, a slijedilo je ubojstvo u 1991. Do svog uhićenja 2002. godine nije počinio drugo ubojstvo. Također je supstut bio erotske prirode.

Mit 6 : Serijski ubojice su ili ludi ili su zli genijalci

21

Jedan od najpopularnijih mitova je onaj prema kom serisjki ubojice imaju ili sumnjivu mentalnu stabilnost ili su iznimno intiligentni. Kao grupa, serijski ubojice imaju širok spektar različitih poremećaja ličnosti(antisocijalni poremećaji, psihopate, šizofreničari). Velika većina ipak, nisu klasificirani stručnim ispitivanjem kao neuračunljivi po bilo kom osnovu.Kao populacija, uprkos medijskoj izvikanosti, serijski ubojice nisu uvijek sposobi nadmudriti svaki potez akcije protiv njih. Njihov IQ varira od granice normalnog do, ne uvijek prisutne, razine natprosječne, u rijekim slučajevima razine genijalnosti (IQ jednak ili veći od 130)

Mit 7: Serijski ubojice žele biti uhvaćeni

Počinitelji koji su inkiminirani po prvi put redovito su neiskusni. Kupe iskustva i samopouzdanje sa svakim novim izgredom, eventualno ispoljavajući neku grešku ili problem.Serijska ubojstva zahtijevaju pripreme, vrijeme i razrađenost. Oni odabiru metu, prilazak, kontrolu i raspoloživost žrtve. Kako se broj izvršenih umorstava povećava, počinitelji mogu biti opijeni svojim uspjehom, osjećanjem nadmoćnosti i uljuljkanosti u svoju apsolutnu sigurnost. Tako postaju neoprezni pri djelovanju, sklonosti bržem i lošijem odlaganju tijela, većem riziku koji za njih predstavlja neku vrstu izazova, što najčepšće dovodi do identifikacije. Oni, bolje formulirano, osjećaju da ne mogu biti uhvaćeni, što je ironija sama po sebi.

„...Čitanje članaka o njima samima pomaže im da završe fazu identitetske transformacije, što štampa čini i sa sportašima ili medijski eksponiranim ličnostima. Nadalje, znanje o njihovim karakteristikama i njima sličnim slučajevima odranije pomaže im u konstruiranju krajnjeg ubojičkog identiteta“19

FBI je priložio nekoliko rezultata nastalih na osnovu intervjua sa 36 serijskih ubojica, neke od njih prilažu se u daljnjem tekstu:

I. Faktografski podaci

Muškog spola pretežito bijelci obično najstariji sinovi (prvorođeni ili) ugodne pojavnosti: normalan indeks tjelesne mase, nekoliko ih je imalo vidljive fizičke

anomalije, uglavnom minorne, ili neke (manje) fizičke nedostatke većina ih je imala prosječnu/blago natprosječni IQ(1/3 je imala superiornu, IQ>125) većina ih je živjela u dva doma (razvod, podijeljeno starateljstvo); ½ ih je imalo majku kao

dominantnu obiteljsku figuru; većina ih je imala očeve sa stalnim zaposlenjem ali posve prosječnog posla; samo 5 su živjeli kao pripadnici ekonomski standardiziranog sloja.

II. Obiteljska situacija

½ je imala članove obitelj sa kriminalnom prošlošću preko polovine njih je imalo članove sa dijagnosticiranim psihičkim problemima skoro 70% je imalo osobe sa problemom alkohola 1/3 ih je imala narkomane u bližoj okolini skoro polovina je imala obitelji koje su imale ili su sumnjičene za seksualne

nastranosti (i incest) u okviru bliže obitelji 1/3 ih je odrasla u stalnom mjestu prebivanja, 17 ih je iskusilo povremeno migriranje,

6 stalno.

19 Dietz, Mary Lorenz (1996) ‘Killing Sequentially: Expanding the Parameters of theConceptualization of Serial and Mass Murder’, cit. u Modern serial Killers; Kevin D. H; 2009

22

25 ih je imalo historiju ranih psihičkih problema obitelji su imale (sve redom) minimalnu povezanost sa ostatkom zajednice 17 je iskusilo odlazak biološkog oca od kuće prije 12. godine. 21 ih je imalo majku kao dominantnog stupa 16 njih je izjavilo hladno ili bezobzirno ophođenje sa majkom; 26 njih je imalo takav

odnos sa očevima 20 ih nije imalo starijeg brata/muškog člana obitelji;17 ih nije imalo stariju sestru često su isticali da im je obiteljska stega bila nepravedna, hostilna, nekonzistetna i

nasilna

III. Individualni razvoj

20 ih je imalo seksualne fantazije (pretežito o silovanju) prije 18. godine(njih 7 su ih i ispunjavali godinu dana nakon što su ih postali svjesni)

fizičko nasilje (13/36); psihičko (23/31); seksualno nasilje u djetinjstvu (12/36) seksualne sklonosti: 81% pornografija; 79% kompulzivna masturbacija; 72% fetišizam; 71%

vojearizam

IV. Uspjesi

često loše prolaze na akademskom nivou, kao zaposlenici, u vezama ili tokom služenja vojnog roka.

većina nije završila srednju školu velik broj je imao privremena, prosječno plaćena radna mjesta; samo 20% njih je imalo stalna

zaposlenja ½ je služila vojsku mnogo ih je imalo period niskog samopouzdanja prije ubojstva.

J. C. Oleson je u svom doktoratu priložio studiju serijskog ubojice (u cjelokupnom tekstu navedenom pod pseudonimom Mr. X) bazirane na šest uzastopnih intervjua. Budući da se radilo o radu koji je bio usmjeren prevashodno na istraživanje genijalnih umova među kriminalcima, Oleson ističe:

„Kao dijete, X se pokazao kao iznimno zreo, daleko prije njegovih vršnjaka. Ranije je počeo sa slaganjem složenih rečenica, čitanjem i pisanjem. Kad mu je bilo šest godina, učitelj ga je prozvao, napisao seriju slova koja su predstavljala kodirani niz na tabli. Pred cijelim razredom X je inuitivno zamijenio slova brojevima, pronašao kod i pročitao ga naglas.“20

V. Ponašanje i lična uvjerenja

1. Sa ljudima:

niska socijalna kohezija bez privrženosti članovima obitelji i/ili partneria često skloni samotnjačkom životu; od ranog djetinjstva se doživljavaju kao drugačiji vide svijet kao nepravedno mjesto spram njihovog života autoritet je viđen nekonzistentan

20 J.C. Oleson, Coffee with a serial killer, 2.11.2009.; str. 202.

23

opsesija za dominacijom preko agresivnosti fantazije poklapaju sa stvarnošću

„X. je imao formu racionalizacije svojih djela, koju je koristio za smanjenje osjećaja podvojenosti između njegove ideje o sebi (tj. da je dobar čovjek, dobar prijatelj, dobar katolik) i njegovih stvarnih djelovanja. Ova racionalizacija mu je dopustila da dalje nastavi činiti djela21, bez tog da se sam počne smatrati nasilnikom. Prema X-u, svaki put kada bi ubio, ponovio bi To sam morao uraditi; iako razlog tomu zašto je počeo slabiti sa svakim novim ubojstvom “22

X. je tako prešao 5 odvojenih stepena koja se uzimaju kao česta(sa aspekta motiva ubijanja):

1. Djelovanje u samoodbrani2. Odbrana drugih3. Odbrana okoline (življenja)4. Odbrana statusa quo5. Odbrana reputacije

Zaključak

„Kažete da proturječim samom sebi? Da, ja proturječim samom sebi! Ja sam velik - sadržavam mnoštva!'23

Citat Withmana je poprilično koristan, ukoliko uzmemo u obzir potrebu sumiranja ljudske karakterne teatrologije koja se nameće na kraju jedne ovako uznemirujuće, psihotično-nadrealističke teme. Na kraju, možda je patetična izjava da su ove ličnosti samo zaboravljene crne rupe društva; zaboravljene do onog trenutka kada se jedna od milijardu izraza lica pojavi na svim novinama, radiostanicama ili internet portalima. Ipak, crne rupe su tu i kao naša vlastita ogledala, neka vizualizacija, suma ne-ja kojeg Freud tako rado ističe. I doista, generički su modifikovani kao organski rezultati svih mana, nedostataka, psihičkih presjeka i varijanci nestabilnosti da nas pomiču iznutra snagom odraza kojeg nose u sebi

21 na početku rada Oleson navodi da se radi o neidentificiranom, još neuhvaćenom i neosuđenom ubojici koji je tokom godina ubio sveukupno 15 lica; u vrijeme intervjua imao je 36 godina. 22vidi ref. 20; str 201. 23 Walt Whitman, Pjesma o meni cit.

24

„posvuda u zemlji postoje ljudi kao što sam ja, koji svakodnevno odlaze u svijet da bi uništili pokoji ljudski život“.24

Apatično stanje ljudskog uma, jedno poznato, sveopće beznađe kojem se vrlo teško othrvati, najefektnije je za poređenje sa njihovim stalnim osjećajem nemoći, osjećajem da im nedostaje neki djelić slagalice iznutra, neka „pustoš unutra“ kako je to istakao Ted Bundy, najozloglašeniji američki serijski ubica koji je na dan smaknuća pozdravljao kamere s pozivom da se vide u Disneylandu. Vraćajući se naprijed spomenutoj praznini, oni je ne popunjavaju činom ubistva, oni je šire, pritom, šireći i sebe kao grotlo bezumnog nijemog crnila u socijalnom imaginarijumu. Učiniti druge prestravljenim, nepomičnim od šoka, učiniti nevine osobe priglušenim odjecima materijalizma- to znači anastezirati njihovu (ubojičinu) beživotnost. „To nije značilo išta, ništa. To doista nije išta značilo.“ Odnosno, za njih pojam „živi život“ bi značio „oduzmi život“

Zamislimo li društvo kao ograničeno područje univerzuma, protkano ekonomsko-socijalnim institucijama i psihosomatskim efektima, serijski ubojice bi bili izdanci van krajnjih percepcija, posve van društva na koje smo navikli i kojim smo,napose, svakodnevno okruženi. Socijalna kohezija ih ne dotiče toliko, utjelovljenje su mračnjačkog, tmastog, požude, krvi, neuroza i moći kojoj uzmičemo. Oni nisu stvorenja razuma, već ekscesnog djelovanja. Sve što možemo, a nije ništa više bilo ni ranije, je pokušavati razumjeti retoriku pitanja-zašto?

KORIŠTENA LITERATURA

KNJIGE

1) Pertović, B. – Gorazd, M. – „Kriminologija“ ; Pravni fakultet Univertizeta u Sarajevu ;

Sarajevo, 2008.

2) Šerifović, Š., „Psihologija abnormalnih ponašanja“ ; Tuzla, 2010.

3) Alija A. Ramljak – „Medicinska kriminalistika“, Univerzitet u Sarajevu, Fakultet Kriminalističkih Nauka; Sarajevo, 1999

4) Indiana Perić- Psihopatološke karakteristike nasilničkog ponašanja; Banja Luka 2010.

24 http://www.brainyquote.com/quotes/authors/h/henry_lee_lucas.html

25

ČLANCI1) J.C. Oleson- Sipping Coffe with a Serial Killer; Old Dominion University, Norfolk, Virginia,

USA; 2004.2) J.C. Oleson- King of Killers: The Criminological Theories of Hannibal

Lecter, Part One; Old Dominion Univ.3) Kevin D. Haggerty-Modern Serial Killers; Crime Media Culture 20094) Julietta Leung- The personality profile of a serial killer;5) Ressler R, Burgess A, Douglas J. Serial Killer Characteristics; 20046) James Knoll MD, Serial Murder: A Forensic Psychiatric PerspectiveDavid V. Canter,

Laurence, J. Alison, Emily Alison, and Natalia Wentink-The ogranized/disorganized typology of serial murderes; University of Liverpool; 2004.

7) Ressler, R. K., & Shachtman, T. (1992). Whoever fights monsters8) Holmes, R. M., & DeBurger, J. (1988). Serial murder.

Linkovi:

1) http://www.practicalhomicide.com/articles/psexsad.htm [5.11.2011.]

2) http://crime.about.com/gi/o.htm?zi=1/

XJ&zTi=1&sdn=crime&cdn=newsissues&tm=64&f=22&tt=14&bt=1&bts=0&st=10

&zu=http%3A//www.uplink.com.au/lawlibrary/Documents/Docs/Doc5.html

[12.10.2011.]

3) http://www.sci-fi-online.com/Interview/04-09-06_RobertRessler.htm [5.11.2011.]

4) http://criminalminds.wikia.com/wiki/Edmund_Kemper [15.10.2011.]

5) http://www.trutv.com/library/crime/serial_killers/notorious/tick/victims_1.html [8.11.2011.]

6) http://www.trutv.com/library/crime/serial_killers/notorious/tick/victims_1.html 7) http://www1.csbsju.edu/uspp/CrimPsych/CPSG-Index.htm [7.11.2011]8) http://4dlog.blogspot.com/2010/03/psihopatija-2.html [28.11.2011.]9) http://home.comcast.net/~pobrien48/serial_killers.htm [13.11.2011.]10) http://www1.csbsju.edu/uspp/CrimPsych/CPSG-4.htm [10.10.2011.]11) http://maamodt.asp.radford.edu/Psyc%20405/serial_killer_timelines.htm [18.11.2011.]

Sadržaj:

UVOD 2

Serijska ubojstva 3

Razvoj 5

Uloga fantazije 6

Motivi i njihova uloga u klasifikaciji ubojica 6

26

Vizionarski i misionarski tip: 6

Hedonisti 7

Požuda 7

Uzbuđenje (thrill-killers) 7

Lagodnost (profit) 7

Moć/kontrola 8

Organizirani/neorganizirani 8

Psihopatologija 11

Psihopatološke teorije 13

Teorija inteligencije 13

Teorija frustracije 13

Psihoanalitička teorija Sigmunda Frojda 14

Doprinos Frojdovih shvatanja kriminologiji 14

Mentalne sposobnosti 15

Karakter i karakterne osobine kao endogeni faktori kriminaliteta 16

Emocije i kriminalitet 16

Psihoze (duševna oboljenja) i kriminalitet 17

Psihopatije (duševne nastranosti) i kriminalitet 18

Neuroze i kriminalitet 19

Psihopatološka profilizacija serijskog ubojice 19

Zaključak 25

27