1 vrhovni sud crne gore the supreme court of

VRHOVNI SUD CRNE GORETHE SUPREME COURT OF MONTENEGRO________________________________________

BILTEN/BULLETIN2011

CRNA GORA / MONTENEGROVRHOVNI SUD CRNE GORE / THE SUPREME COURT OF MONTENEGRO

BILTEN / BULLETIN2011 GODINA / YEAR

Za izdavača / For publisherVesna Medenica, Predsjednik Vrhovnog suda / President of the Supreme Court

REDAKCIJA BILTENA / REDACTION OF THE BULLETIN

Radule Kojović (krivično pravo, zamjenik gl.i odgovornog urednika)Julka Badnjar (privredno pravo)Vesna Begović (gradjansko pravo)Stanka Vučinić (upravno pravo)

Glavni i odgovorni urednik / Editor in chiefdr Čedomir Bogićević

Urednik u redakciji / Desk Editor Dubravka Božović, savjetnik u Vrhovnom sudu

Saradnik u redakciji / assistantLjiljana Milić, savjetnik u Vrhovnom sudu

Sekretar redakcije / Secretary deskSnežana Radović, sekretar Vrhovnog suda

ISNN 1800-5810

2

CRNA GORAVRHOVNI SUD

B I L T E N2011

Podgorica, septembar 2011

3

ARHIV CRNOGORSKE JURISPRUDENCIJE

J U B I L E J: Desetogodišnjica rada redakcije Biltena

(2001 -2011)

Svojevrsna regesta pravnog duha i kulture crnogorske jurisdikcije izražena kroz doktrinu njegove organizacione forme - pravna stanovišta, načelna pravna mišljenja i pravni stavovi pohranjeni su i zabilježeni u arhivu njegove baštine koja je integrisana prvotno, adekvatno neopremljenim, ali po uzletima duha visokim stručno informativnom glasilu - Biltenima sudske prakce Vrhovnog suda Crne Gore, koji je izlazilo ad hoc i prema potrebama pravničkog trenutka i u kome je zabilježeno dragocjeno nasledje jedne kulture i jedne institucije, sve do 1994. g. kada ovo glasilo postaje, oficijelno, informativno stručno glasilo Vrhovnog suda Crne Gore, registrovano pod nazivom "Bilten", i od kada ova publikacija redovno izlazi jednom godišnje pred crnogorsku pravnu javnost.

Postojeća redakcija Vrhovnog suda Crne Gore imenovana je i konstituisana 2001. godine, od kada je zaključno sa ovim brojem izašlo 11 svesaka Biltena (u 2011. godini, prvi put u toku izlaženja ove edicije, on se javlja dva puta godišnje, u dvije knjige). Redakcija je prošla mnoge društvene, kulturne i pravne mijene - državnopravne i organizacione, što se slikovito i odražava kroz tok izlaženja ovog časopisa u kome su zabilježene najkarakterističnije, najljepše, najupečatljivije i najauntentičnije sudske odluke iz svih pravnih grana i oblasti, što će biti dragocjen izvor za naučno istraživanje, proučavanje empirijske kulture sudskih odluka i njihovog jurističkog duha.

Želim da se ovom prilikom zahvalim svim članovima Redakcije Biltena -sudijama: Radulu Kojoviću, Julki Badnjar, Stanki Vučinić i Vesni Begović za kolegijalni rad i podršku na njegovom izlaženju i doprinosu kojeg su dali da Bilten dobije naučno metodološku fizionomiju i opremu.

Iskazujem svoju javnu zahvalnost sekretaru Redakcije koleginici Snežani Radović, inače sekretaru Vrhovnog suda, osobi što svoj autoritet gradi na znanju, čovječnosti i otmenosti i koja je svaku teškoću i zastoj u izlaženju biltena rješavala automatski, znalački i smireno.

Tehničkom saradniku na kompjuterskoj obradi ovog časopisa gospodjici Nadi Janković, zahvalnost za njenu uljudnost i trudu da unese karakteristični, profesionalni i osebujni duh vedrine u pripremi svakog broja ovog časopisa.

Posebno želim da zahvalim koleginici Dubravki Božović, urednici u Redakciji, inače savjetnici Vrhovnog suda, na njenom ispoljenom entuzijazmu, visokom stručnom znanju, izuzetnom senzibilitetu kao neobičnom daru kojim je obogatila, unaprijedila i izmijenila cjelokupni tok izlaženja ovog časopisa, davši mu

4

visoku nit njegove jurističke egzistencije. Ona je i kao čovjek i stručnjak, pravi biser.

Zahvaljujem na doprinosu svih kolega - sudija u Vrhovnom sudu Crne Gore i cjelokupnom administrativno stručnom personalu ovog Suda koji je uvijek bio okrenut ka kolegijalnoj pomoći i podršci, znajući da se slava i doktrina jurisprudencije crnogosskog sudstva čuva u ovom časopisu, jer je druge tehnologije savremene civilizacije ne mogu zamijeniti, a praksa je potvrdila da je odabir i selekcija sudskih odluka iz svih pravnih oblasti dragocjeni dar i uputa praksi jedinstva judikature. Svom kolegi, Svetozaru Laličiću, koji je po liniji profesionalne solidarnosti našao mi se uvijek uz ruku pomoći, izražavam zahvalnost.

Redakcija želi dobrodošlicu svom novom saradniku Ljiljani Milić, savjetnici Vrhovnog suda, koja je u pripremi ovog broja dala svoj posebni doprinos.

Redakcija ne zaboravlja i iskazuje zahvalnost ranijim predsjednicima Vrhovnog suda - Ratku Vukotiću i Stevanu Damjanoviću, za čijeg mandata ova redakcija je uživala podršku i povjerenje.

Na kraju, ali i ne na posljednjem mjestu, u ime Redakcije izražavam osobitu zahvalnost predsjednici Vrhovnog suda Crne Gore g-dji Vesni Medenici, što je znala da uoči značaj ovog glasila za identitet i kulturološku ontologiju sudstva kroz najbriljantnije primjere njegove sudske prakse, davši Redakciji punu autonomiju i samostalnost donijevši nalogom svog autoriteta odluku da ovo glasilo izlazi najmanje dva puta godišnje, što se ovom prilikom pogodilo sa jubilarnim datumom redakcijskog rada.

Per angusta, ad augusta!

U Podgorici, Glavni i odgovorni urednik,29.09.2011. godine Dr Čedomir Bogićević

P.S.Vrijeme učini, volens - nolens, mnoge društvene ustanove suprotnim

njihovoj prirodi i duhu, uočavajući opasnost od birokratizacije unutrašnje sematike odgovornih za ovo glasilo, izražavam želju da neko drugi preuzme odgovornost za njegovu budućnost unoseći inovacije i obogaćujući njegovu kreaciju, koristeći ovu priliku da se oprostim od čitalačkog publikuma želeći puno uspjeha u radu svima vama a naročito Redakciji ove dragocjene i vrijedne publikacije.

Č. B

5

PRAVNI STAVOVI I MIŠLJENJA

6

NAČELNI PRAVNI STAV

Opšta sjednica Vrhovnog suda Crne Gore, Su. I br. 64-1/11 od 29.03.2011. godine.

Opšta sjednica Vrhovnog suda Crne Gore, u sjednici održanoj dana 29.03.2011. godine, na osnovu člana 28 Zakona o sudovima, utvrdila je

***

NAČELNI PRAVNI STAV

Ukoliko nadje da postoji osnov odgovornosti novinara i medija sud odmjerava visinu pravične naknade zbog povrede prava ličnosti (ugleda, časti i dr,) vodeći računa o svim okolnosti konkretnog slučaja, a naročito: o značaju povrijedjenog dobra i posledicama koje su iz toga proistekle, trajanju duševnih bolova, cilju kome služi naknada nematerijalne štete, kao i tome da visina dosudjene naknade po pravilu treba da bude u skladu sa praksom Evropskog suda za ljudska prava, te da dosudjena naknada ne bude u iznosu koji bi obeshrabrujuće uticao na novinare i medije u obavljanju njihove uloge u očuvanju demokratskih vrijednosti društva.

O b r a z l o ž e n j e

Odredbama člana 206 Zakona o obligacionim odnosima ("Sl. list CG", br. 47/2008), propisano je da u slučaju povrede prava ličnosti sud može narediti na trošak štetnika objavljivanje presude odnosno ispravke ili narediti da štetnik povuče izjavu kojom je povreda učinjena ili što drugo čime se može ostvariti svrha koja se postiže naknadom.

Istim Zakonom u članu 207 stav 1 predvidjena je mogućnost da se zbog povrede ugleda, časti ili prava ličnosti oštećenom dosudi pravična novčana naknada za duševne bolove, ako sud nadje da to opravdavaju okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i njihovo trajanje.

U odredbama člana 20 stav 1 Zakona o medijima ("Sl. list RCG", br. 51/02, 62/02 i "Sl. list CG", br. 46/10), predvidjeno je da je osnivač medija odgovoran za programske sadržaje, ukoliko ovim zakonom nije drugačije odredjeno. U stavu 2 ista zakonska odredba predvidja da ako medij objavi programski sadržaj kojim se narušava zakonom zaštićeni interes lica na koje se informacija odnosi ili kojim se vrijedja čast ili integritet pojedinca, iznose ili pronose neistiniti navodi o njegovom životu, znanju i sposobnostima, zainteresovano lice ima pravo na tužbu nadležnom sudu za naknadu štete protiv autora i osnivača medija.

7

Odredbama člana 26 navedenog zakona predvidjeno je pravo svakom fizičkom i pravnom licu na ispravku i odgovor kada smatra da je putem objavljenog programskog sadržaja povrijedjeno neko njegovo Ustavom ili zakonom ustanovljeno pravo, a ovo u odredjenom roku, uz obavezu navodjenja programskog sadržaja na koji se odgovor ili ispravka odnose i datum njenog objavljivanja, te da se ispravka i odgovor objavljuju bez naknade.

Ukoliko ocijeni da sankcijama iz člana 206 Zakona o obligacionim odnosima i iz čl. 26 Zakona o medijima nije ostvarena satisfakcija oštećenog, oštećeni ima pravo i na novčanu naknadu u skladu sa čl. 207 stav 1 Zakona o obligacionim odnosima.

Osnovna karakteristika nematerijane štete jeste ta da je nije moguće naknaditi uspostavljanjem ranijeg stanja. Zato, naknada te štete, po prirodi stvari, predstavlja satisfakciju (zadovoljenje) oštećenog.

Kumulacija sankcija je dopuštena s obzirom na to da je zakon ne isključuje.Visinu pravične naknade za štetu zbog povrede prava ličnosti (ugleda, časti i

drugih prava ličnosti) sud odmjerava vodeći računa o svim okolnostima konkretnog slučaja, a naročito o značaju povrijedjenog dobra i posljedicama koje su iz toga proistekle, trajanju duševnih bolova, cilju kome služi naknada nematerijalne štete, kao i o tome da visina dosudjene naknade, po pravilu, treba da bude u skladu sa praksom Evropskog suda za ljudska prava, te da dosudjena naknada ne bude u iznosu koji bi obeshrabrujuće uticali na novinare i medije u obavljanju njihove uloge u očuvanju demokratskih vrijednosti u društvu.

Posebno valja naglasiti da bi odredjivanje - limitiranje unaprijed naknade nematerijalne štete od strane Vrhovnog suda i suda uopšte, bilo u suprotnosti principu proporcionalnosti, kao temeljnom principu evropskog prava, koji predvidja da se prema konkretnim subjektima, konkretnim okolnostima i činjenicama primjenjuju mjere koje su srazmjerne ciljevima predvidjenim propisima.

Predsjednik Suda,Vesna Medenica,s.r.

8

PRAVNI STAV

Upravno odjeljenje Vrhovnog suda Crne Gore, Su VI. br. 60/11 od 06.07.2001. godine.

Upravno odjeljenje Vrhovnog suda Crne Gore, na sjednici održanoj dana 06.07.2011. godine, na osnovu člana 100 stav 3 u vezi čl. 97, Zakona o sudovima, zauzelo je

***

PRAVNI STAV

I Uvid u sudske spise ne može se vršiti na osnovu Zakona o slobodnom pristupu informacijama ("Sl. list RCG", br. 68/2005) već isključivo na osnovu procesnih zakona (Zakonika o krivičnom postupku, Zakona o parničnom postupku, Zakona o upravnom sporu) i Zakona o sudovima.

II Kada se na osnovu Zakona o slobodnom pristupu informacijama traži pristup informaciji dostavljanjem pravosnažnih sudskih odluka, koje nijesu objavljene na internet stranici suda u okviru programa "Sudska praksa" nadležni sud je dužan omogućiti pristup informaciji dostavljanjem traženih odluka nakon što izvrši anonimizaciju podataka u skladu sa Pravilnikom o anonimizaciji podataka u sudskim odlukama.

Kada su pravosnažne odluke čije se dostavljanje traži objavljene na internet stranici nadležni sud će odbiti zahtjev za pristup informaciji i istovremeno podnosioca zahtjeva obavijestiti o nosaču tražene informacije - član 14 Zakona o slobodnom pristupu informacijama.

III Neće se dozvoliti pristup informaciji kada se traži pojedinačna tačno odredjena odluka.

IV Na način iz tačke II ovog Pravnog stava postupaće privredni sudovi kada se pristup informaciji traži dostavljanjem akata donijetih u postupku stečaja, kada je Zakonom o insolventnosti privrednih društava bilo propisano da se ti akti javno objavljuju, odnosno kada je to propisano sada važećim Zakonom o stečaju.


Odlučujući o zahtjevima za vanredno preispitivanje odluka Upravnog suda Crne Gore, Upravno odjeljenje Vrhovnog suda Crne Gore je konstatovalo da postupajući po Zakonu o slobodnom pristupu informacijama sudovi različito postupaju, pa je radi ujednačavanja te prakse, poštovanja Ustavnog prava na pristup

9

informaciji, a polazeći od principa javnosti rada sudova i obaveze da objavljuju odluke na internet stranici u okviru programa "Sudska praksa", ocijenilo da treba zauzeti gornji pravni stav.

Svako ima pravo pristup informacijama u posjedu državnih organa i organizacija koje vrše javna ovlašćenja (član 51 stav 1 Ustava Crne Gore) koje pravo se ostvaruje na osnovu Zakona o slobodnom pristupu informacijama, ali sa druge strane Ustav u članu 43 jemči zaštitu podataka o ličnosti, a u stavu 2 čl. 51 odredjuje kada se može ograničiti pristup informacijama.

Polazeći od prednjeg ovo odjeljenje ocjenjuje da se uvid u sudske spise ne može vršiti na osnovu Zakona o slobodnom pristupu informacijama već isključivo na osnovu procesnih zakona.

Nasuprot prednjem, kada se pristup informaciji traži dostavljanjem pravosnažnih odluka pristup informaciji se mora dozvoliti uz primjenu Zakona o slobodnom pristupu informacijama i Pravilnika o anonimizaciji podataka u sudskim odlukama, jer su sudovi dužni pravosnažne odluke objaviti na internet stranici u okviru programa "Sudska praksa". Izuzetak predstavlja traženje tačno odredjene sudske odluke (recimo, presude K. br. 1/10, ili presude donijete protiv okrivljenog J. J. i slično) jer se u tom slučaju ni anonimizacijom podataka ne bi mogli zaštiti podaci o ličnosti.

Zakonom o insolventnosti privrednih društava bila je propisana obaveza nadležnih sudova da odredjene odluke (rješenje o otvaranju stečaja, o okončanju stečajnog postupka i dr.) objave u "Službenom listu Crne Gore", a i članom 17 sada važećeg Zakona o stečaju je propisano da se neka sudska pismena donijeta u stečajnom postupku objavljuju u "Službenom listu Crne Gore", pa se kada se na osnovu Zakona o slobodnom pristupu informacijama traži pristup informacijama dostavljanjem tih akata mora postupiti u skladu sa članom 14 istog.

Pravni stav obradila: Predsjednik Upravnog odjeljenja,sudije, Stanka Vučinić,s.r Sreten Ivanović,s.r

10

SUDSKA PRAKSA

11

KRIVIČNO MATERIJALNO PRAVO

12

PREKORAČENJE GRANICA NUŽNE ODBRANE(Član 10 stav 3 u vezi sa čl. 20 st. 1 i čl. 143 KZ RCG)

Ako izmedju samog napada i odbijanja napada nije bilo srazmjere koja bi bila neophodna da bi se odbio istovremeni neskrivljeni protivpravni napad, prekoračene su granice nužne odbrane.

Iz obrazloženja:

"Pravilno je našao drugostepeni sud, da su saslušani svjedoci obesnažili tvrdnju oštećenog da se sa optuženim susreo licem u lice, te da su se hvatali za odjeću, jer su saslušani svjedoci potvrdili da je oštećeni sa ledja prišao optuženom i prvo ga udario pesnicom u predjelu glave, a zatim uhvatio za ruku i ledja povlačeći ga prema prolazu, što i po zaključivanju ovog suda predstavlja radnju protivpravnog napada, pa je optuženi istovremeno preduzeo radnje odbijanja neskrivljenog napada, tako što je sa lijevom rukom potegao nož iz predjela pojasa i sa dva udarca nožem dužine sječiva 12 cm, dva puta uboo oštećenog, i to u predjelu lijeve nadlaktice i u lijevom lopatičnom predjelu.

Nije osnovan žalbeni navod optuženog, da je povrijedjen Krivični zakonik, jer je postupao u nužnoj odbrani, te da je imajući u vidu faktor iznenadnog napada od strane oštećenog, bio potpuno onemogućen da na drugi način odbije napad, a ovo tim prije što je napad oštećenog prestao tek nakon što je istom sa nožem zadao drugi udarac.

Naime, i po ocjeni ovog suda, drugostepeni sud je izveo pravilan zaključak da izmedju samog napada i odbijanja napada, nije bilo srazmjere i opisana djelatnost optuženog nije bila neophodna da bi se odbio napad oštećenog, pa je optuženi prekoračio intenzitet neophodne odbrane u odnosu na intenzitet napada, a ovo imajući u vidu realne mogućnosti optuženog za odbijanje napada, jer je oštećeni bio goloruk i postojala je proporcija u njihovoj fizičkoj snazi, što se drugostepeni sud uvjerio i neposrednim opažanjem na pretresu, a uz to su obojica mladja lica, i to optuženi rodjen 1987. godine a oštećeni rodjen 1988. godine, pa se optuženi mogao i fizičkom snagom suprotstaviti oštećenom i odbiti njegov napad, ali isto to nije ni pokušao, čime je prekoračio granice nužne odbrane i u tom prekoračenju sa umišljajem pokušao da liši života oštećenog.

Na potpuno i pravilno utvrdjeno činjenično stanje, drugostepeni sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je radnje optuženog, pravno kvalifikovao kao krivično djelo ubistvo u pokušaju u prekoračenju nužne odbrane iz člana 143 u vezi čl. 20 stav 1 u vezi čl.10 st. 3 Krivičnog zakonika, tako da su neosnovani žalbeni navodi da je pobijanom presudom povrijedjen Krivičini zakonik na štetu optuženog."

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Kž. I br. 2/11 od 14.03.2011. godine)

13

NEOTKLONJIVA STVARNA ZABLUDA(Član 18 u vezi sa čl. 326a KZ)

Okrivljeni nije bio u neotklonjivoj stvarnoj zabludi kada je imao usmeno obećanje rukovodstva opštine da će njegov objekat biti uklopljen u DUP grada, jer je znao da gradnja objekta bez gradjevinske dozvole predstavlja krivično djelo iz člana 326a KZ.

Iz obrazloženja:

"Pravilno su nižestepeni sudovi zaključili da radnja okrivljenog sadrži sva obilježja bića krivičnog djela gradjenje objekta bez gradjevinske dozvole iz člana 326a Krivičnog zakonika, jer na takav zaključak upućuju izvedeni dokazi na glavnom pretresu i utvrdjene činjenice u postupku. Razloge koje je dao prvostepeni sud kako u pogledu postojanja krivičnog djela u pitanju tako i u pogledu krivice okrivljenog za isto s razlogom je prihvatio i drugostepeni sud i pravilno odlučio kada je uvažio žalbu Osnovnog državnog tužioca u Pljevljima i preinačio prvostepenu presudu u dijelu odluke o krivičnoj sankciji, dajući u svojoj presudi jasne i uvjerljive razloge za takvu odluku, koje razloge u svemu prihvata i ovaj sud.

Prema tome, u postupku protiv okrivljenog nije povrijedjen zakon na njegovu štetu, kako se to u zahtjevu za ispitivanje zakonitosti pravosnažne presude neosnovano ističe.

Isticanje u zahtjevu da je okrivljeni imao usmeno obećanje rukovodstva opštine da će njegov objekat biti uklopljen u detaljni urbanistički plan grada, nije od značaja za postojanje djela u pitanju, jer je okrivljeni znao da gradnja objekta bez gradjevinske dozvole predstavlja krivično djelo iz čl. 326a Krivičnog zakonika, pa stoga nije osnovan navod iz zahtjeva da je okrivljeni bio u neotklonjivoj stvarnoj zabludi."

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Kzp. br. 28/11 od 05.04.2011. godine)

14

PRODUŽENO KRIVIČNO DJELO - ZASTARJELOST KRIVIČNOG GONJENJA -

(Član 49 u vezi sa čl. 125 stav 1 KZ)

Izvodi iz obrazloženja presude:

"Iz presude Osnovnog suda u Podgorici K. br. 10/244 od 15.11.2010. godine proizilazi da su radnje optuženog V. V. izvršene u vremenskom periodu od 19. juna 2000. do 29. januara 2001. godine, kada je produženo krivično djelo predstavljalo sudsku konstrukciju i kao takvo sastojalo se od dvije ili više radnji od kojih svaka pojedinačno predstavlja izvršeno krivično djelo, tako da se zastarjelost računa za svaku pojedinačnu radnju koja ulazi u sastav produženog krivičnog djela.

U odredbi člana 400 stav 1 ZKP, pored ostalog je propisano da u obrazloženju presude drugostepeni sud treba da ocijeni bitne žalbene navode.

U pogledu žalbenog navoda branioca optuženog da je nastupila zastarjelost krivičnog gonjenja za pojedine radnje koje ulaze u sastav produženog krivičnog djela, drugostepeni sud je u svojoj presudi naveo da zastarjelost krivičnog gonjenja počinje teći od izvršenja posljednje radnje koja ulazi u sastav produženog krivičnog djela. Stoga, ostalo je nejasno da li je drugostepeni sud zastarjelost krivičnog gonjenja cijenio kada je produženo krivično djelo predstavljalo stvar ocjene suda ili imajući u vidu zakonsko odredjenje produženog krivičnog djela u Krivičnom zakoniku ("Sl. list RCG" br. 70/03, 13/04, 47/06 i "Sl. list RCG" br. 40/08 i 25/10) u kojem je u članu 49 sadržana odredba o produženom krivičnom djelu, za koje shodno čl. 125 st. 1 Krivičnog zakonika zastarijevanje krivičnog gonjenja počinje teći od dana kada je krivično djelo učinjeno.

Medjutim, drugostepeni sud ispušta iz vida odlučnu činjenicu da je krivično djelo izvršeno u vremenskom periodu od 19.06.2000. do 29.01.2001. godine, dakle prije donošenja Krivičnog zakonika, kada je produženo krivično djelo predstavljalo konstrukciju suda i da sledstveno tome ocijeni navode žalbe branioca optuženog da li je u konkretnom slučaju za neku od radnji koja ulazi u sastav produženog krivičnog djela nastupila zastarjelost krivičnog gonjenja, a što je od značaja za pravilnu primjenu krivičnog zakona. Prema tome, drugostepeni sud je u žalbenom postupku učinio povredu odredaba krivičnog postupka iz čl. 438 tač. 3 u vezi čl. 400 st. 1 ZKP koja je bila od uticaja na donošenje pravilne odluke.

U ponovnom postupku drugostepeni sud će otkloniti učinjenu povredu postupka na koju je naprijed ukazano, tako što će svestranije ocijeniti žalbeni navod branioca osudjenog da li je u ovoj krivično pravnoj stvari u odnosu na optuženog V. V. nastupila zastarjelost krivičnog gonjenja, nakon čega će biti u mogućnosti da donese pravilnu i zakonitu odluku."


15

KRIVIČNO DJELO UGROŽAVANJEM OPASNIM ORUDJEMPRI TUČI I SVADJI

(Član 154 KZ)

Odlučna činjenica za postojanje krivičnog djela iz člana 154 KZ je da li se okrivljeni mašio pištolja pri svadji ili nakon prestanka svadje.

Iz obrazloženja:

Osnovano se žalbom Osnovnog državnog tužioca u Podgorici ukazuje da pobijana presuda nema valjanih razloga o odlučnim činjenicama, čime je učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 376 stav 1 tačka 11 ZKP, koja drugostepenu presudu čini nezakonitom i predstavlja razlog za njeno ukidanje.

Naime, drugostepeni sud zaključuje da je nakon što je tuča izmedju okrivljenog I. M. i oštećenog M. S. prekinuta, okrivljeni pošao do svog vozila, uzeo službeni pištolj koji je držao u ruci usmjeren u pravcu oštećenog M. S. koji se nalazio u vozilu, zahtijevajući od oštećenog da sačeka dolazak policije i da tom prilikom izmedju okrivljenog i oštećenog nije bilo svadje niti tuče.

Medjutim, iz kazivanja oštećenog M. S. proizilazi da u vrijeme kada se okrivljeni mašio pištolja nije prestao verbalni konflikt izmedju okrivljenog i oštećenog, jer se oštećeni u svom iskazu jasno i odredjeno izjasnio da je okrivljeni tokom svadje otrčao do svog putničkog vozila koje je bilo udaljeno oko 50 metara govoreći oštećenom "Sad ću ti j.... majku", da bi nakon toga sa pištoljem u ruci krenuo prema oštećenom kojem je kazao "Ubiću te".

Iskaz oštećenog u ovom dijelu trebalo je sa više pažnje ocijeniti radi izvodjenja pravilnog zaključka da li je svadja prestala i isti dovesti u vezu sa kazivanjem svjedoka L. M, koji je tvrdio da je nakon svadje i tuče izmedju okrivljenog i oštećenog, okrivljeni I. M. žurnim koracima pošao prema portirnici koja je bila udaljena nekih 50 metara, a svjedok L. je tada oštećenom M. kazao da ide kući.

Prema tome, drugostepeni sud nije dao valjane razloge u pogledu odlučne činjenice da se okrivljeni nije mašio pištolja pri svadji, već nakon prestanka svadje, a ovo imajući u vidu iskaz oštećenog M. S. i kazivanje svjedoka L. M. Osim toga, drugostepeni sud je propustio da kritični dogadjaj sagleda u svom kontinuitetu, kako bi izveo pravilan zaključak o postojanju krivičnog djela u pitanju i krivice okrivljenog za isto.

U ponovnom postupku drugostepeni sud će otkloniti bitnu povredu postupka na koju je ukazano ovim rješenjem pa će nakon svestrane ocjene žalbe branioca okrivljenog I. M. koja je izjavljena protiv prvostepene presude i svih spisa predmeta biti u mogućnosti da donese pravilnu i zakonitu odluku.

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Kž. I br. 26/11 od 26.04.2011. godine)

16

KRIVIČNO DJELO OTMICA(Član 164 stav 1 KZ)

Bitan elemenat krivičnog djela iz člana 164 stav 1 KZ nije nanošenje tjelesnih povreda drugom licu, već preduzimanje radnji obmane, a potom upotreba sile i prijetnje prema oštećenom kako bi se isti prinudio da nešto učini.

Iz obrazloženja:

"Neosnovano se u žalbama optuženih ukazuje da je činjenično stanje drugostepenog suda pogrešno utvrdjeno time što je prihvaćeno kao istinito kazivanje oštećenog J. D. koji je tvrdio da je zadobio snažan udarac pesnicom u predjelu vilice a da na tom mjestu nije konstatovana bilo kakva povreda. Bez obzira na činjenicu što na licu oštećenog nije konstatovana povreda od strane ljekara, po nalaženju ovog suda ne dovodi se u sumnju vjerodostojnost iskaza oštećenog jer je njegov iskaz potvrdjen sa nesporno konstatovanom povredom u predjelu vrata u vidu oguljotina, s tim što se ne isključuje mogućnost da je tupotvrda sila djelovala i u predjelu lica a da tom prilikom ne ostanu vidljive povrede. Nepostojanje te povrede kod oštećenog nije od odlučnog značaja za postojanje krivičnog djela u pitanju jer bitan elemenat ovog krivičnog djela nije nanošenje tjelesnih povreda drugom licu već preduzimanje radnji obmane, a potom upotreba sile i prijetnje prema oštećenom kako bi se isti prinudio da nešto učini.

Na potpuno i pravilno utvrdjeno činjenično stanje, drugostepeni sud je pravilno primijenio Krivični zakonik kada je optužene S. V. i Dj. M. oglasio krivim da su kao saizvršioci izvršili krivično djelo otmica iz člana 164 stav 1 Krivičnog zakonika, pa su bez osnova navodi žalbi optuženih da je na njihovu štetu povrijedjen Krivični zakonik."


17

KRIVIČNO DJELO NEDAVANJE IZDRŽAVANJA(Član 221 stav 1 KZ)

Nedavanjem izdržavanja za dvoje maloljetne djece okrivljeni je učinio dva krivična djela nedavanje izdržavanja iz člana 221 stav 1 KZ, a ne produženo krivično djelo.

Iz obrazloženja:

"Neosnovano se u zahtjevu branioca osudjenog ukazuje da je drugostepeni sud u postupku odlučivanja po žalbi branioca okrivljenog učinio povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 438 tačka 3 u vezi čl. 400 st. 1 ZKP. Ovo iz razloga što je drugostepeni sud ocijenio sve bitne žalbene navode branioca okrivljenog B. A. sadržane u žalbi branioca okrivljenog izjavljenoj protiv presude Osnovnog suda u Podgorici K. br. 10/836 od 30.11.2010. godine kojom je okrivljeni B. A. oglašen krivim zbog dva krivična djela nedavanje izdržavanja iz čl. 221 st. 1 Krivičnog zakonika. Pri tom drugostepeni sud je pravilno zaključio da je izreka presude prvostepenog suda sasvim jasna i razumljiva jer je okrivljeni nedavanjem izdržavanja za svoju maloljetnu djecu B. A. i B. A, koje je po zakonu dužan da izdržava, učinio dva krivična djela nedavanje izdržavanja iz čl. 221 st. 1 Krivičnog zakonika a ne produženo krivično djelo jer nedavanjem izdržavanja čini se onoliko krivičnih djela koliko ima i lica za koje je ta obaveza utvrdjena izvršnom sudskom odlukom. Uz to, drugostepeni sud je ocijenio žalbene navode branioca okrivljenog u pogledu pravilnosti činjeničnog stanja prvostepenog suda da je okrivljeni u mogućnosti da daje izdržavanje za svoju maloljetnu djecu, kao i žalbeni navod u pogledu odluke o kazni."


18

KRIVIČNO DJELO PRANJE NOVCA(Član 268 st. 2 i 3 u vezi sa čl. 113 stav 1 KZ)

Izvršeno je krivično djelo iz člana 268 KZ ako je novac stečen izvršenjem krivičnog djela upotrijebljen za plaćanje redovnih obaveza preduzeća.

Iz obrazloženja:

"Pravilno su nižestepeni sudovi u svojim presudama, čija zakonitost se ovim zahtjevom osporava, zaključili da radnje osudjenog L. V. sadrže sva obilježja krivičnog djela pranje novca iz člana 268 stav 3 u vezi st. 2 i 1 Krivičnog zakonika, pri čemu je Apelacioni sud Crne Gore pravilno našao da je L. V. predmetno djelo izvršio u saizvršilaštvu sa optuženim L. J. Naime, činjenični opis krivičnog djela iz izreke prvostepene presude u kojem su opisane pojedinačne radnje izvršenja oba optužena, dao je mogućnost drugostepenom sudu da izvede pravilan zaključak da su optuženi krivično djelo pranje novca iz čl. 268 st. 3 u vezi st. 2 i 1 Krivičnog zakonika, izvršili kao saizvršioci, pa su u tom pravcu neosnovani navodi iz zahtjeva branioca osudjenog. Prema tome nije povrijedjen Krivični zakonik iz čl. 377 tač. 1 ZKP na štetu osudjenog po pitanju da li je djelo za koje se optuženi goni krivično djelo jer su nižestepeni sudovi u svojim presudama na nesumnjiv način utvrdili da u radnjama optuženog L. V. postoje svi elemetni bića krivičnog djela za koje je oglašen krivim. Isto tako u konkretnom slučaju ne postoji nijedna okolnost koja isključuje krivicu optuženog L. V. za izvršeno krivično djelo, pa se neosnovano u zahtjevu branioca osudjenog ukazuje da je na štetu osudjenog učinjena povreda Krivičnog zakonika iz čl. 377 tač. 2 ZKP.

Nasuprot navodima iz zahtjeva branioca osudjenog, drugostepeni sud u postupku odlučivanja po žalbi na presudu prvostepenog suda nije učinio povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 438 tačka 3 u vezi člana 400 stav 1 ZKP, jer je ocijenio sve one bitne žalbene navode branioca optuženog koji su bili od značaja za donošenje pravilne i zakonite odluke.

Isto tako, nije učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 376 stav 1 tačka 8 ZKP, jer prvostepeni sud nije prekoračio optužbu u pogledu izvršenih uplata od strane oba optužena u periodu od 01.01. do 11.08.2005. godine, kao i u periodu od 11.08. do 24.07.2006. godine, koji se odnosi na optuženog L. V, a vezano za poslovanje optuženih kao odgovornih lica u privrednom društvu za proizvodnju, promet i usluge E. i. "DOO L." Podgorica. Ovo sa razloga što je u odredbi čl. 390 ZKP, propisano da se u ponovnom postupku nakon ukidanja prvostepene presude po žalbi optuženog, presuda se ne smije izmijeniti na štetu optuženog u pogledu pravne kvalifikacije krivičnog djela i krivične sankcije, dok izmjena činjeničnog opisa krivičnog djela, kako je to navedeno u izreci prvostepene presude, ne predstavlja povredu odredbe čl. 390 ZKP, pa stoga nije učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz čl. 376 st. 1 tač. 8 ZKP.

19

Nižestepeni sudovi su pravilno primijenili odredbu člana 113 stav 1 Krivičnog zakonika u pogledu odluke o oduzimanju imovinske koristi od optuženih L. J. i L. V. kada su ih obavezali da solidarno plate novčani iznos od 161.065,00 € u korist Budžeta Crne Gore, a na ime protivpravno pribavljene imovinske koristi izvršenjem krivičnog djela u pitanju. Naime nižestepeni sudovi su pravilno zaključili da je novac koji je stečen izvršenjem krivičnog djela upotrijebljen za plaćanje redovnih obaveza preduzeća od strane optuženih, koji su postupali kao saizvršioci, pa odlukom o oduzimanju imovinske koristi, nižestepeni sudovi nijesu prekoračili ovlašćenje koje imaju po zakonu. Samim tim nije učinjena povreda Krivičnog zakonika iz čl. 377 tačka 5 ZKP na štetu osudjenog L. V, kako se to neosnovano navodi u zahtjevu njegovog branioca.

Takodje, nižestepeni sudovi u svojim presudama nijesu učinili povredu Krivičnog zakonika iz člana 377 tačka 3 ZKP, na štetu osudjenog po pitanju da li je nastupila zastarjelost krivičnog gonjenja za krivično djelo neovlašćeno organizovanje igara na sreću iz čl. 407 st. 1 Krivičnog zakonika, koje se pojavljuje kao predikatno krivično djelo u izvršenju krivičnog djela pranje novca iz čl. 268 st. 3 u vezi st. 1 Krivičnog zakonika za koje je optuženi L. V. oglašen krivim. Ovo sa razloga što je za ovo krivično djelo propisana novčana kazna i zatvor do tri godine, a imajući u vidu da su izvršenjem ovog krivičnog djela u toku 2005. pa sve do 27. aprila 2006. godine optuženi L. V. u svojstvu vlasnika i osnivača, a optuženi L. J. u svojstvu izvršenog direktora, putem finansijskog i privrednog poslovanja prikrili način pribavljanja novca, to u odnosu na ovo krivično djelo nije nastupila zastarjelost krivičnog gonjenja jer je djelo izvršeno u toku 2004. godine, a sud je u odnosu na oba optužena pokrenuo krivični postupak 30.05.2006. godine."


20

KRIVIČNO DJELO ZLOUPOTREBA POLOŽAJAU PRIVREDNOM POSLOVANJU

(Član 272 stav 1 KZ)

Iskorišćavanje službenog položaja i prekoračenje granica službenih ovlašćenja ne predstavljaju elemente bića krivičnog djela zloupotreba položaja u privrednom poslovanju.

***

Za postojanje krivičnog djela iz člana 272 stav 1 KZ potrebno je da učinilac ima svojstvo odgovornog lica.

O b r a z l o ž e nj e

Presudom Višeg suda u Podgorici, Kž. br.1452/10 od 08.02.2011. godine, nakon održanog pretresa, uvažena je žalba branioca optuženih R. Ž, A. J. i Dj. Ž. i preinačena presuda Osnovnog suda u Podgorici, K. br. 08/1432 od 05.03.2010. godine, tako što je optuženi A. J. oglašen krivim zbog krivičnog djela zloupotreba položaja u privrednom poslovanju iz člana 272 stav 1 Krivičnog zakonika, činjenično opisanog pod tačkom I izreke te presude, za koje mu je izrečena uslovna osuda kojom je utvrdjena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci i istovremeno odredjeno da se ista neće izvršiti ukoliko optuženi u roku od dvije godine od pravosnažnosti presude ne izvrši novo krivično djelo.

Istom presudom pod tačkom II izreke, optuženi R. Ž. i Dj. Ž, na osnovu člana 363 tačka 3 ZKP oslobodjeni su od optužbe i to optuženi R. Ž. zbog krivičnog djela zloupotreba položaja u privrednom poslovanju iz čl. 272 st. 1 Krivičnog zakonika, a optuženi Dj. Ž. zbog krivičnog djela zloupotreba položaja u privrednom poslovanju pomaganjem iz čl. 272 st. 1 u vezi čl. 25 Krivičnog zakonika.

Troškovi krivičnog postupka padaju na teret budžetskih sredstava suda. Protiv te presude žalbu je izjavio Osnovni državni tužilac u Podgorici zbog

bitne povrede odredaba krivičnog postupka i pogrešno i nepotpuno utvrdjenog činjeničnog stanja s predlogom da ovaj sud uvaži žalbu, pobijanu presudu ukine i predmet vrati tom sudu na ponovno odlučivanje.

Po razmatranju pobijane presude, žalbe i svih spisa ovog predmeta, pazeći po službenoj dužnosti na odredbe člana 388 ZKP, ovaj sud je našao da je žalba osnovana.

Krivično djelo zloupotreba položaja u privrednom poslovanju iz člana 272 stav 1 Krivičnog zakonika postoji kad odgovorno lice u privrednom društvu, drugom subjektu privrednog poslovanja ili drugom pravnom licu koje zloupotrebom svog položaja ili povjerenja u pogledu raspolaganja tudjom imovinom, prekoračenjem

21

granice svog ovlašćenja ili nevršenja svoje dužnosti pribavi sebi ili drugom protivpravnu imovinsku korist ili prouzrokuje imovinsku štetu.

Drugostepeni sud u izreci i obrazloženju presude je naveo da su optuženi R. Ž, A. J. i Dj. Ž. "iskoristili svoj službeni položaj i prekoračili granice svojih službenih ovlašćenja". Navedene radnje ne predstavljaju elemente bića krivičnog djela zloupotreba položaja u privrednom poslovanju iz člana 272 stav 1 Krivičnog zakonika, jer optuženi R. Ž. i A. J. imaju svojstvo odgovornog, a ne službenog lica kako to proizilazi iz izreke i obrazloženja pobijane presude. Prema tome izreka pobijane presude je nerazumljiva, čime je učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz čl. 376 st.1 tačka 11 ZKP, koja drugostepenu presudu čini nezakonitom i predstavlja razlog za njeno ukidanje.

Osim toga, drugostepeni sud je pogrešno utvrdio činjenično stanje, kako se to osnovano ukazuje žalbom Osnovnog državnog tužioca u Podgorici.

Naime, drugostepeni sud u svemu prihvata odbranu optuženog R. Ž. koji je tvrdio da je navedenu prodavnicu izdao u zakup optuženom A. J. za servis mobilnih telefona, što je u svojoj odbrani potvrdio optuženi A. J. Dakle, svoju odluku u odnosu na optuženog R. Ž. sud je zasnovao na njegovoj odbrani i odbrani optuženog A. J. Medjutim, drugostepeni sud nije cijenio od kakvog je značaja za pravilno činjenično utvrdjenje sadržina Ugovora o djelu koji je zaključen izmedju optuženih R. i A, iz kojeg proizilazi da je optuženi R. Ž. angažovao optuženog A. J. da radi u njegovom maloprodajnom objektu kao serviser mobilnih telefona. Naime, u Ugovoru o djelu je navedeno da je poslenik - serviser A. J. saglasan da bude povremeno angažovan na poslovima servisiranja mobilnih telefona u prodavnici "M." koja posluje u okrivu D.O.O. "E-s." čiji je vlasnik i izvršni direktor optuženi R. Ž. Stoga je drugostepeni sud bio dužan da svestranije ocijeni sadržinu predmetnog ugovora radi izvodjenja pravilnog zaključka da li je optuženi R. Ž. izdao u zakup maloprodajni objekat optuženom A. J. ili je pak povremeno angažovao optuženog A. J. da radi u njegovom maloprodajnom objektu radi servisiranja mobilnih telefona, kako to proizilazi iz sadržine predmetnog Ugovora o djelu, te da sledstveno tom utvrdjenju ocijeni da li je optuženi Dj. Ž. prilikom kupovine mobilnih telefona od optuženog A. J. sa umišljajem pomogao optuženim R. Ž. i A. J. da pribave imovinsku korist u iznosu od 1.530 € na ime neplaćenog poreza na promet.

U ponovnom postupku drugostepeni sud će nakon svestrane ocjene žalbe branioca optuženih A. Ž, A. J. i Dj. Ž, koje su izjavljene protiv prvostepene presude i svih spisa predmeta biti u mogućnosti da donese pravilnu i zakonitu odluku.

Sa iznijetih razloga, a na osnovu člana 397 stav 1 ZKP, odlučeno je kao u izreci ovog rješenja.

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Kž. I. br. 48/11 od 27.06.2011. godine)

22

KRIVIČNO DJELO NEOVLAŠĆENA PROIZVODNJA, DRŽANJEI STAVLJANJE U PROMET OPOJNIH DROGA


Ostvaren je bitan elemenat krivičnog djela iz člana 300 stav 1 KZ ako oduzeta biljna materija u sebi sadrži psihoaktivnu suptancu THC iznad 0,3% i kao takva se može zloupotrebiti kao prirodni izvor sa psihoaktivnim djelovanjem na čovjeka.

Iz obrazloženja:

"Pravilno je drugostepeni sud u svojoj presudi, čija se zakonitost i pravilnost podnijetim zahtjevima osporava, zaključio da radnje osudjenih M. Lj. i M. M, bliže opisane u izreci prvostepene presude, sadrže sva obilježja bića krivičnog djela neovlašćena proizvodnja, držanje i stavljanje u promet opojnih droga iz člana 300 stav 1 Krivičnog zakonika, jer na takav zaključak upućuju izvedeni dokazi na glavnom pretresu i utvrdjene činjenice u postupku. Osim toga, drugostepeni sud je ocijenio sve važne žalbene navode, pa i žalbene navode koji se ističu u zahtjevima za ispitivanje zakonitosti pravosnažne presude, i za takvu ocjenu dao dovoljne, jasne i valjane razloge koje u svemu prihvata i ovaj sud.

Prema tome, u postupku protiv osudjenih M. Lj. i M. M. nije povrijedjen Krivični zakonik na njihovu štetu, niti su učinjene povrede odredaba krivičnog postupka u žalbom postupku, kako se to neosnovano ističe u zahtjevima za ispitivanje zakonitosti pravosnažne presude.

Isto tako, nije osnovan navod iz zahtjeva branioca osudjenog M. M. da se na izvještaju o vještačenju MUP RCG - Centar za kriminalističku tehniku u Danilovgradu, kojim je utvrdjeno da biljna materija koja je oduzeta od osudjenog sadrži psihoaktivnu komponentu tetrahidrokanabinola (THC) iznad 0,3%, ne može zasnivati sudska odluka, budući da je isti pribavljen saglasno članu 246 stav 3 ZKP, pa stoga nije ni učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz čl. 376 st. 1 tač. 10 ZKP, kako se to zahtjevom za ispitivanje zakonitosti pravosnažne presude želi predstaviti.

Činjenica je da je po naredbi suda izvršeno ponovno vještačenje iste biljne materije i da je tim vještačenjem utvrdjeno da ta materija u sebi sadrži psihoaktivnu komponentu tetrahidrokanabinola (THC) ispod 0,3%. Medjutim vještak G. N. je objasnila da je do sniženja procenta tetrohidrakanabinola u predmetnoj supstanci došlo zbog proteka vremena izmedju dva vještačenja (2004-2010. godina), starosti ispitivanih uzoraka, načina i uslova čuvanja i drugih nepovoljnih uslova koji su uticali na sniženje procenta tetrahidrokanabinola.

Kod tih činjenica, pravilan je zaključak nižestepenih sudova da oduzeta biljna materija u sebi sadrži psihoaktivnu supstancu THC iznad 0,3% i da se kao takva

23

može zloupotrijebiti kao prirodni izvor sa psihoaktivnim djelovanjem na čovjeka, odnosno kao opojna droga."


24

KRIVIČNO DJELO TEŠKO DJELO PROTIV BEZBJEDNOSTI JAVNOG SAOBRAĆAJA(Član 348 stav 4 u vezi čl. 339 st. 1 i 3 KZ)

Nije dokazano da je optuženi učinio krivično djelo iz člana 348 stav 4 u vezi čl. 339 st. 1 i 3 KZ, ako je do saobraćajne nezgode došlo usljed propusta pješaka koji je započeo pretrčavanje kolovoza na mjestu gdje nije obilježen pješački prelaz u momentu kada se vozilo optuženog nalazilo u neposrednoj blizini, tako da isti nije imao ni prostorne, ni vremenske mogućnosti da izbjegne kontakt sa pješakom.

Iz obrazloženja:

"Nakon potpune i pravilne ocjene odbrane optuženog i izvedenih dokaza na pretresu, drugostepeni sud je pravilno našao da nije dokazano da je optuženi učinio krivično djelo za koje je optužen. Naime, optuženi se tokom postupka branio da nije kriv za nastalu saobraćajnu nezgodu, tvrdeći da je tog dana upravljao putničkim motornim vozilom marke "Golf" lijevom saobraćajnom trakom desne kolovozne trake iz pravca ulice Stanka Dragojevića u pravcu Maslina, krećući se dosta lagano. Na mjestu saobraćajne nezgode na njegovo vozilo sa lijeve strane u predjelu lijevog blatobrana natrčao je pješak, sada pok.V. V, koji je kolovoz prelazio sa lijeve na desnu stranu. Kontakt sa pješakom nije mogao izbjeći zbog kratkog rastojanja izmedju vozila i pješaka u trenutku kada je pješak započeo prelaženje kolovoza. Nakon ostvarenog kontakta pješak je odmah prebačen u službu Hitne pomoći. Ovakva odbrana optuženog potkrijepljena je izvedenim dokazima. Naime, na osnovu zapisnika o uvidjaju, skice lica mjesta i fototehničke dokumentacije utvrdjeno je da se svi materijalni tragovi nalaze na lijevoj traci desne kolovozne trake kojom se kretao optuženi. Na osnovu nalaza i mišljenja komisije Centra za saobraćajna i mašinska vještačenja pri Mašinskom fakultetu u Podgorici, koji nalaz je drugostepeni sud osnovano prihvatio kao uvjerljiv, jer je isti jasan, potpun i saglasan sa ostalim izvedenim dokazima, utvrdjeno je da se vozilo kojim je upravljao optuženi u momentu kontakta sa pješakom kretalo brzinom najviše do 26,4 km/h, a da je pješak započeo trčanje preko kolovoza brzinom od najmanje 7,5 km/h. Mjesto kontakta nalazi se na lijevoj kolovoznoj traci u zoni mjesta pronadjene lijeve cipele na oko 1 m od lijeve ivice kolovoza a u podužnom smislu na oko 8,5 m unazad od fiksne tačke. Do kontakta pješaka i vozila je došlo prednjom stranom pješaka i prednje lijeve-bočne strane blatobrana vozila. Prema nalazu i mišljenju vještaka do saobraćajne nezgode je došlo usled propusta pješaka, jer je isti započeo pretrčavanje kolovoza na mjestu gdje nije obilježen pješački prelaz u momentu kada se vozilo optuženog nalazilo u neposrednoj blizini, tako da optuženi nije imao ni prostorne ni vremenske mogućnosti da izbjegne kontakt sa pješakom. Prije započinjanja prelaska kolovoza, pješak je bio dužan osmotriti kolovoz sa desne

25

strane, pa tek nakon što se uvjeri da radnju prelaska kolovoza može izvršiti bezbjedno po sebe i ostale učesnike u saobraćaju započne prelaženje kolovoza, što u konkretnom slučaju nije učinio. Kod tih činjenica, drugostepeni sud je pravilno našao da nije dokazano da je optuženi učinio krivično djelo za koje je optužen, pa ga je sledstveno takvom utvrdjenju i pravilno oslobodio od optužbe saglasno članu 363 tačka 3 ZKP, o čemu su u drugostepenoj presudi dati dovoljni i valjani razlozi, koje u svemu prihvata i ovaj sud."


26

KRIVIČNO DJELO TEŠKO DJELO PROTIV BEZBJEDNOSTI JAVNOG SAOBRAĆAJA(Član 348 stav 1 u vezi čl. 339 st. 1 i 3 KZ)

Dodavanje nove blanketne norme u ponovnom postupku nakon ukidanja prvostepene presude nije dozvoljeno, s obzirom da se tužilac protiv prvostepene presude žalio samo zbog odluke o krivičnoj sankciji.

Iz obrazloženja:

"U postupku donošenja pobijane presude kao ni u samoj presudi nijesu učinjene bitne povrede odredaba krivičnog postupka na čije postojanje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, niti pak povrede na koje se ukazuje žalbama, jer su u o svim odlučnim činjenicama u pobijanoj presudi dati dovoljni, jasni i uvjerljivi razlozi koji su u potpunom skladu sa utvrdjenim činjenicama u postupku. Osim toga, drugostepeni sud je pravilno u izreci svoje presude izostavio povredu blanketnog propisa - član 56 stav 1 ZOOBS, jer povreda te blanketne norme nije bila obuhvaćena pismenom optužnicom. Dodavanje nove blanketne norme u ponovnom postupku nakon ukidanja prvostepene presude nije dozvoljeno, s obzirom da se tužilac protiv prvostepene presude žalio samo zbog odluke o krivičnoj sankciji. U protivnom došlo bi do povrede principa zabrane preinačenja na štetu optuženog.

Isto tako, nije osnovan navod žalbe branioca optuženog da žalba osnovnog državnog tužioca nije dozvoljena, budući da je drugostepeni sud na osnovu održanog pretresa utvrdio drugačije činjenično stanje u odnosu na prvostepeni sud u pogledu okolnosti koje su od značaja za odmjeravanje vrste i visine krivične sankcije, tako da je žalba osnovnog državnog tužioca dozvoljena.

Nakon potpune i pravilne ocjene odbrane optuženog i izvedenih dokaza na pretresu, drugostepeni sud je nesumnjivo utvrdio da je optuženi kritičnog dana oko 18,40 časova na magistralnom putu Cetinje - Budva upravljajući putničkim motornim vozilom marke "Grand čiroki" reg. br. BD ..... brzinom od 58,7 km/h u pijanom stanju sa koncetracijom alkohola u krvi ne manjom od 1,5 %o suprotno odredbama člana 45 stav 1 i čl. 164 st.1 ZOOBS na putevima, a sada pok. P. M. putničkim motornim vozilom marke "Tojota korona" reg. br. CT .... suprotno odredbi čl. 56 st. 2 u vezi st. 1 navedenog zakona, ugrozili saobraćaj i doveli u opasnost živote oštećenih mldb. S. D, V. D. i S. V, svi iz C, na način što optuženi V. M. krećući se iz pravca Cetinja ka Budvi nije prilagodio brzinu svog vozila uslovima i stanju na kolovozu - izvodjenju radova na lijevoj kolovoznoj traci, usled čega nije uspio da zaustavi svoje vozilo kada je iz suprotnog smjera naišlo vozilo kojim je upravljala sada pok. P. M, a koja nije zbog prepreke na putu - zemljanog nasipa nastalog izvodjenjem radova na desnoj kolovoznoj traci za njen smjer kretanja, zaustavila svoje vozilo kako bi propustila vozilo iz suprotnog pravca kojim je upravljao optuženi V. M, a što je bila dužna učiniti i ostaviti dovoljno prostora sa

27

svoje lijeve strane pri mimoilaženju, već je započela obilaženje te prepreke, usled čega je na lijevoj kolovoznoj traci na oko 0,5 m od središne linije gledano u smjeru ka Cetinju došlo do sudara prednjim lijevim djelovima vozila od kojeg se vozilo kojim je upravljao optuženi V. M. zarotiralo za ugao veći od 90 stepeni i zaustavilo zadnjim dijelom uz odbojnu gredu a prednjim dijelom uz bočni dio vozila kojim je upravljala sada pok. P. M. a koje se zaustavilo na zemljanom nasipu sa desne strane, kojom prilikom su saputnici u vozilo pok. P. M. zadobili tjelesne povrede i to: mldb. S. D. teške tjelesne povrede u vidu potresa mozga i preloma 5 i 6 pršljena i lake tjelesne povrede u vidu nagnječenja glave i tijela i oguljutine čela, mldb.V. D. teške tjelesne povrede u vidu potresa mozga i otvorenog preloma lobanje u predjelu čela i lake tjelesne povrede u vidu rane tipa razderotine čeono i na gornjoj usni desno, a S. V. tešku tjelesnu povredu u vidu potresa mozga i laku tjelesnu povredu u vidu oguljutine glave.

Ovakvo činjenično ustanovljenje drugostepenog suda temelji se na osnovu iskaza svjedoka V. D, S. D. i S. V, zapisnika o uvidjaju OB Budva od 19.2.2003.godine, medicinske dokumentacije za oštećene te nalaza i mišljenja vještaka medicinske i saobraćajne struke, kojim dokazima je drugostepeni sud opravdano poklonio vjeru, jer nema razloga koji bi dovodili u sumnju njihovu vjerodostojnost.

Nije osnovan navod žalbe branioca optuženog da drugostepeni sud nije pravilno utvrdio brzinu kretanja vozila kojim je upravljao optuženi, kod činjenice da je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke nesumnjivo utvrdjeno da se optuženi u trenutku kontakta i neposredno prije toga kretao brzinom od 58,7 km/h, o čemu su u pobijanoj presudi dati dovoljni i valjani razlozi koje u svemu prihvata i ovaj sud, pa su stoga i žalbeni navodi u tom pravcu neosnovani.

Na potpuno i pravilno utvrdjeno činjenično stanje drugostepeni sud je pravilno primijenio Krivični zakonik kada je radnju optuženog pravno kvalifikovao kao krivično djelo teško djelo protiv bezbjednosti javnog saobraćaja iz člana 348 stav 1 u vezi čl. 339 st. 1 Krivičnog zakonika, tako da nijesu osnovani ni žalbeni navodi da je pobijanom presudom povrjedjen Krivični zakonik na štetu optuženog.

Ovaj sud je ispitao pobijanu presudu i u dijelu odluke o uslovnoj osudi, pa je našao da žalbe nijesu osnovane ni u tom pravcu. Naime, drugostepeni sud je pravilno utvrdio i cijenio sve okolnosti koje su od uticaja na izbor krivične sankcije i njenu visinu, pa je pravilno optuženom utvrdio kaznu zatvora i istu uslovio na vrijeme od jedne godine i šest mjeseci o čemu je dao valjane razloge u smislu člana 369 stav 8 ZKP. Navedena krivična sankcija i po ocjeni ovog suda, je primjerena izvršenom krivičnom djelu, optuženom kao učiniocu i predstavlja onu mjeru kojom će se u svemu postići svrha izricanja uslovne osude iz čl. 52 Krivičnog zakonika, pa nije bilo mjesta izricanju kazne zatvora optuženom, kako se to predlaže žalbom Osnovnog državnog tužioca u Kotoru."

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Kž. I. br. 13/11 od 21.02.2011. godine)

28

KRIVIČNO DJELO FALSIFIKOVANJE SLUŽBENE ISPRAVE


Radnja optuženog sadrži sva bitna obilježja krivičnog djela falsifikovanje službene isprave ako su u službenu ispravu - fitosertifikat unijeti neistiniti podaci u pogledu količine gradje koja predstavlja sastavni dio uvjerenja o zdravstvenom stanju pošiljke koju je sačinio optuženi.

Iz obrazloženja:

"Zahtjev nije osnovan. Pravilno su nižestepeni sudovi u svojim presudama, čija zakonitost se ovim

zahtjevom osporava, zaključili da radnje osudjenog O. R. sadrže sva obilježja krivičnog djela falsifikovanje službene isprave iz člana 414 stav 1 Krivičnog zakonika, jer na takav zaključak upućuju izvedeni dokazi i utvrdjene činjenice u postupku. Razloge koje je dao prvostepeni sud u svojoj presudi, kako u pogledu postojanja krivičnog djela u pitanju, tako i u pogledu krivice optuženog za isto s razlogom je prihvatio i drugostepeni sud, koji je pravilno postupio kada je žalbu branioca optuženog odbio kao neosnovanu.

Kod nesporne činjenice da je optuženi O. R. u službenu ispravu fitosertifikat, bez ikakve dokumentacije o količini gradje, unio neistinite podatke da je prijavljena količina čamovih trupaca od 30 m3 i 32 m3, da je na osnovu tako sačinjenog fitosertifikata, optuženi A. V, kao službeno lice špediter u DOO "H." Rožaje, u službene isprave dvije fakture i dva tovarna lista unio podatke u pogledu količine čamovih trupaca, koji odgovaraju u svemu sadržini fitosertifikata, nižestepeni sudovi su pravilno zaključili da predmetni fitosertifikat sadrži neistinite podatke u pogledu količine gradje koja predstavlja sastavni dio uvjerenja o zdravstvenom stanju pošiljke koje je sačinio optuženi. Prema tome, nižestepeni sudovi nijesu povrijedili Krivični zakonik iz člana 377 tačka 1 ZKP na štetu osudjenog po pitanju da li je djelo za koje se optuženi goni krivično djelo, jer su na nesumnjiv način utvrdili da u radnjama optuženog postoje svi elementi bića krivičnog djela za koje je oglašen krivim.

Isto tako, neosnovano se u zahtjevu branioca osudjenog ističe da je drugostepeni sud prekoračio optužbu i optuženog O. R. osudio za djelo koje nije obuhvaćeno optužnicom. Ovo iz razloga što izrekom presude drugostepenog suda ni u čemu nije mijenjan činjenični opis djela iz izreke prvostepene presude, sadržan u podnesenoj optužnici državnog tužioca. To što je drugostepeni sud kroz razloge svoje presude koristio činjenična utvrdjenja prvostepenog suda u pogledu zdravstvenog stanja čamovih trupaca ne znači da je prekoračio optužbu jer izreka presude stiče pravosnažnost, a ne razlozi iz obrazloženja. Stoga, presudom

29

drugostepenog suda nije prekoračena optužba, a samim tim nije učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 376 stav 1 tačka 8 ZKP."


30

KRIVIČNO PROCESNO PRAVO

31

ODBACIVANJE PREDLOGA ZA PRENOŠENJEMJESNE NADLEŽNOSTI

(Član 34 stav 2 ZKP)

Bez pokrenutog krivičnog postupka nije moguće izvršiti delegaciju mjesne nadležnosti, te je predlog istražnog sudije za prenošenje mjesne nadležnosti nedozvoljen.

Iz obrazloženja:

"Istražni sudija Osnovnog suda u Kotoru, predložio je da se za vodjenje krivičnog postupka protiv A. N, zbog krivičnog djela ugrožavanje sigurnosti iz člana 168 stav 2 u vezi stava 1 Krivičnog zakonika odredi neki drugi stvarno nadležan sud. Ovo sa razloga što je svjedok - oštećena V. P, sudija Osnovnog suda u Kotoru, koja činjenica predstavlja važan razlog da se odredi drugi stvarno nadležan sud.

Po razmatranju predloga i predmetnih spisa, ovaj sud je našao da predlog treba odbaciti kao nedozvoljen.

Prema odredbi člana 442 stav 1 ZKP, skraćeni krivični postupak pokreće se na osnovu optužnog predloga državnog tužioca, odnosno oštećenog kao tužioca ili na osnovu privatne tužbe. U konkretnom slučaju, optužni predlog nije podnesen, već je nadležni Osnovni državni tužilac u Kotoru podnio samo predlog za preduzimanje istražnih radnji, što znači da krivični postupak nije ni pokrenut.

Kako bez pokrenutog krivičnog postupka nije moguće izvršiti delegaciju mjesne nadležnosti, to je predlog istražnog sudije valjalo odbaciti kao nedozvoljen."

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Kr. br. 8/11 od 01.02.2011. godine)

32

NEDOZVOLJENOST PREDLOGA ZA PRENOŠENJEMJESNE NADLEŽNOSTI


Predlog za prenošenje mjesne nadležnosti podnijet od strane branioca okrivljenog je nedozvoljen.

Iz obrazloženja:

"Vrhovni sud Crne Gore je razmotrio predlog branioca okrivljenog, pa je našao da predlog nije dozvoljen i da isti valja odbaciti.

Naime, u članu 34 stav 1 ZKP je propisano, da sud odredjen zakonom može za vodjenje postupka odrediti drugi stvarno nadležan sud na svom području, ako je očigledno da će se tako lakše sprovesti postupak ili ako postoje drugi važni razlozi, dok je u st. 2 navedeno da rješenje u smislu st. 1 ovog člana sud može donijeti na predlog istražnog sudije, sudije pojedinca ili predsjednika vijeća ili na predlog nadležnog državnog tužioca.

Kako je predlog za prenošenje mjesne nadležnosti podnijet od strane branioca okrivljenog, a isti na to nije ovlašćen u smislu člana 34 stav 2 ZKP, to je predlog valjalo odbaciti kao nedozvoljen."

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Kr. br. 28/11 od 07.03.2011. godine)

33

STVARNA NADLEŽNOST(Član 35 ZKP)

Kada rješenje o kažnjavanju branioca, donijeto na pretresu pred drugostepenim sudom, nije donijeto zajedno sa presudom drugostepenog suda, Vrhovni sud nije stvarno nadležan za odlučivanje po žalbi na to rješenje.

Iz obrazloženja:

"Nakon razmatranja spisa, Vrhovni sud je našao da nije stvarno nadležan za odlučivanje po žalbi branioca okrivljenog.

U odredbi člana 403 ZKP, je propisano da je protiv presude drugostepenog suda dozvoljena žalba sudu koji odlučuje u trećem stepenu samo u slučajevima koji su navedeni u toj odredbi.

U članu 407 stav 1 ZKP, je odredjeno da o žalbi protiv rješenja prvostepenog suda odlučuje drugostepeni sud u sjednici vijeća ako ovim zakonikom nije drukčije odredjeno, dok je u odredbi čl. 409 ZKP, propisano da ako ovim zakonikom nije drukčije odredjeno, odredbe čl. 404 ovog zakonika primijeniće se shodno i na sva ostala rješenja koja se donose po ovom zakoniku. Naime, u odredbi čl. 404 st. 1 ZKP, je pored ostalog propisano, da stranke i lica čija su prava povrijedjena mogu izjaviti žalbu uvijek kad u ovom zakoniku nije izrično odredjeno da žalba nije dozvoljena.

Dakle, u konkretnom slučaju, o žalbi na rješenje o kažnjavanju branioca koje je donijeto na pretresu pred drugostepenim sudom, ne mogu se primijeniti odredbe člana 403 ZKP, koje propisuju nadležnost Vrhovnog suda u postupku odlučivanja o žalbi protiv presude drugostepenog suda, već se primjenjuju odredbe čl. 407 stav 1 u vezi čl. 404 st. 1 ZKP. Ovo sa razloga što rješenje o kažnjavanju branioca okrivljenog nije donijeto zajedno sa presudom drugostepenog suda kada bi ovaj sud bio stvarno nadležan da odluči o žalbi na predmetno rješenje, a navedene odredbe zakonika ne propisuju mogućnost izjavljivanja žalbe na rješenje sudu trećeg stepena, koje je donijeto u postupku odlučivanja o žalbi kada je sud drugog stepena odlučio da održi pretres radi odlučivanja o žalbi na presudu suda prvog stepena kada po drugi put rješava u istom predmetu, a u postupku odlučivanja ocijeni da postoji razlozi za ukidanje prvostepene presude."


34

RAZLOZI ZA PRODUŽENJE PRITVORA(Član 175 stav 1 tač. 1, 2 i 4 ZKP)


"Po razmatranju spisa predmeta i predloga Vrhovnog državnog tužilaštva Crne Gore - Odjeljenja za suuzbijanje organizovanog kriminala, kopupcije, terorizma i ratnih zločina, Vrhovni sud je našao da je predlog osnovan.

Iz spisa predmeta se utvrdjuje da istraga u dosadašnjem toku trajanja pritvora nije završena iz objektivnih razloga. U daljem toku istrage potrebno je izvršiti analizu preko 3000 snimljenih telefonskih razgovora.

Kako istraga nije završena, a imajući u vidu težinu krivičnog djela koje se okrivljenom Š. D. stavlja na teret, izraženu kroz visinu zakonom zaprijećene kazne za to djelo, te činjenicu da okrivljeni nema opravdanog interesa da ostane u mjestu prebivališta, s obzirom da se radi o mladjem licu kome uža porodica nije stalno nastanjena u Crnoj Gori, to ovaj sud nalazi da postoji opravdana bojazan da bi se okrivljeni puštanjem na slobodu dao u bjekstvo, pa se produženje pritvora okrivljenom Š. D, pokazuje opravdanim na osnovu člana 175 stav 1 tačka 1 ZKP, kako je to osnovano predložilo i Vrhovno državno tužilaštvo Crne Gore - Odjeljenje za suzbijanje organizovanog kriminala, koprupcije, terorizma i ratnih zločina.

Osim toga, okrivljenom Š. D. stavljeno je na teret izvršenje krivičnog djela stvaranje kriminalne organizacije iz člana 401a, st. 2 u vezi st. 1 Krivičnog zakonika, a iz spisa predmeta proizilazi da tu organizaciju čine više desetina lica, koja imaju prebivalište i boravište u drugim državama, ili se nalaze u bjekstvu, to postoji opravdana bojazan da bi okrivljeni puštanjem na slobodu ometao postupak uticajem na saučesnike, a što znači da stoji i pritvorski osnov iz čl. 175 st. 1 tač. 2 ZKP, kako se to osnovano navodi i u stavljenom predlogu."

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Krs. br. 1/11 od 14.02.2011. godine)

35

OBJEKTIVNI USLOV ZA ODREDJIVANJE PRITVORA(Član 175 stav 1 tačka 4 ZKP)

Kada je u pitanju krivično djelo zloupotreba ovlašćenja u privredi iz člana 276 stav 2 KZ, za koje je propisana kazna zatvora od dvije do deset godina, ispunjen je objektivni uslov za odredjivanje pritvora iz čl. 175 st. 1 tačka 4 ZKP uz postojanje i drugih uslova koji se zahtijevaju navedenom odredbom.

***

P R E S U D A

Uvažava se zahtjev za zaštitu zakonitosti Vrhovnog državnog tužilaštva Crne Gore, Ktz. br. 28/2011 od 22.03.2011. godine i utvrdjuje da je rješenjem Višeg suda u Podgorici, Kv. br. 272/2011 od 18.03.2011. godine, povrijedjen zakon - član 175 stav 1 tačka 4 Zakonika o krivičnom postupku.


Rješenjem Višeg suda u Podgorici, Kv. br. 272/2011 od 18.03.2011. godine, odbijen je kao neosnovan predlog Kts. br. 39/10 od 11.03.2011. godine, koji je u podignutoj optužnici stavilo Vrhovno državno tužilaštvo Crne Gore - Odjeljenje za suzbijanje organizovanog kriminla, korupcije, terorizma i ratnih zločina, za odredjivanje pritvora okrivljenima D. A, T. I, B. B, V. M, F. V, K. B, P. S, V. M. i S. S. zbog krivičnog djela zloupotreba ovlašćenja u privredi u pokušaju iz člana 276 stav 2 u vezi st. 1 tačka 5 u vezi čl. 20 Krivičnog zakonika i okrivljenog D. S, zbog krivičnog djela zloupotreba ovlašćenja u privredi u podstrekavanju iz čl.276 st.2 u vezi st.1 tač.5 u vezi čl.24 Krivičnog zakonika.

Protiv ovog rješenja žalba nije dozvoljena, pa je isto postalo pravosnažno danom donošenja.

Protiv navedenog rješenja Vrhovno državno tužilaštvo Crne Gore, podnijelo je zahtjev za zaštitu zakonitosti zbog povrede Zakonika o krivičnom postupku - član 175 stav 1 tačka 4.

U zahtjevu se u bitnom navodi da je Vrhovno državno tužilaštvo Crne Gore - Odjeljenje za suzbijanje organizovanog kriminala, korupcije, terorizma i ratnih zločina u podignutoj optužnici Kts. br. 39/10 od 11.03.2011. godine, predložilo Višem sudu u Podgorici, da se protiv okrivljenih D. A, T. I, B. B, V. M, F. V, K. B, P. S, V. M. i S. S, zbog krivičnog djela zloupotreba ovlašćenja u privredi u pokušaju iz člana 276 stav 2 u vezi st. 1 tačka 5 u vezi čl. 20 Krivičnog zakonika i okrivljenog D. S., zbog krivičnog djela zloupotreba ovlašćenja u privredi u podstrekavanju iz čl.

36

276 st. 2 u vezi st. 1 tač. 5 u vezi čl. 24 Krivičnog zakonika, odredi pritvor po pritvorskom osnovu iz čl. 175 st. 1 tač. 4 ZKP.

Viši sud u Podgorici je rješenjem Kv. br. 272/2011 od 18.03.2011. godine, ovaj predlog odbio kao neosnovan, nalazeći da je za odredjivanje pritvora po predloženom pritvorskom osnovu, potrebno da je za krivično djelo propisana kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, a zatim kontradiktorno zaključuje da primjena ovog pritvorskog osnova dolazi u obzir samo ako je za krivično djelo propisana kazna zatvora preko deset godina, pa obzirom da je okrivljenima stavljeno na teret izvršenje krivičnog djela za koje zakon propisuje kaznu zatvora do deset godina, to je sud našao da u konkretnom slučaju nema zakonskog osnova za odredjivanje pritvora po članu 175 stav 1 tačka 4 ZKP.

Po stanovištu tužilaštva, ovakav stav Višeg suda, očigledno ne proizilazi iz zakonskog teksta (član 175 stav 1 tačka 4 ZKP) koji je jedini izvor prava u ovom slučaju, te da je zakonodavac želio primjenu ovog pritvorskog osnova samo za krivična djela sa kaznom preko deset godina, to bi jasno i propisao izrazom "preko deset godina", a formulacija "do deset godina zatvora" i " od deset godina zatvora", logično znači i "deset godina zatvora", što nije sporno ni za našu sudsku praksu.

Dalje se u podignutom zahtjevu ističe, da kako je za krivično djelo koje se okrivljenima stavlja na teret, propisana i kazna zatvora od deset godina, to je jasno da je u konkretnom slučaju bio ispunjen i objektivni uslov za odredjivanje pritvora po zakonskom osnovu iz člana 175 stav 1 tačka 4 ZKP.

Predloženo je da se uvaži zahtjev za zaštitu zakonitosti Vrhovnog državnog tužilaštva Crne Gore i ne dirajući u pravosnažno rješenje, utvrdi da postoji povreda zakona na koju se ukazuje podignutim zahtjevom.

Nakon razmatranja spisa predmeta i navoda iznijetih u zahtjevu za zaštitu zakonitosti, Vrhovni sud je našao:

Zahtjev je osnovan. Rješenjem Višeg suda u Podgorici, Kv. br. 272/2011 od 18.03.2011. godine,

odbijen je kao neosnovan predlog Vrhovnog državnog tužilaštva Crne Gore - Odjeljenja za suzbijanje organizovanog kriminala, korupcije, terorizma i ratnih zločina, za odredjivanje pritvora nakon podizanja optužnice, po pritvorskom osnovu iz člana 175 stav 1 tačka 4 ZKP, protiv okrivljenih D. A, T. I, B. B, V. M, F. V, K. B, P. S, V. M. i S. S, zbog krivičnog djela zloupotreba ovlašćenja u privredi u pokušaju iz čl. 276 st. 2 u vezi st. 1 tač. 5 u vezi čl. 20 Krivičnog zakonika i okrivljenog D. S, zbog krivičnog djela zloupotreba ovlašćenja u privredi u podstrekavanju iz čl. 276 st. 2 u vezi st. 1 tač. 5 u vezi čl. 24 Krivičnog zakonika, jer po nalaženju ovog suda, da bi pritvor bio odredjen po citiranom pritvorskom osnovu, potrebno je da je za krivično djelo propisana kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, što znači da primjena ovog pritvorskog osnova dolazi u obzir za krivična djela za koja je propisana kazna zatvora preko deset godina, a ne i do deset godina.

Ovakav stav nižestepenog suda, po ocjeni ovog suda, je pogrešan. Odredbom člana 175 stav 1 tačka 4 ZKP, propisano je da se pritvor protiv

odredjenog lica, može odrediti kada je u pitanju krivično djelo za koje je propisana kazna zatvora od deset godina ili teža kazna i koje je posebno teško zbog načina

37

izvršenja ili posljedica, a postoje izuzetne okolnosti koje ukazuju da bi puštanje na slobodu dovelo do ozbiljne prijetnje o čuvanju javnog reda i mira.

Kako je u konkretnom slučaju u pitanju krivično djelo zloupotreba ovlašćenja u privredi iz člana 276 stav 2 u vezi stava 1 tačka 5 Krivičnog zakonika, za koje je propisana kazna zatvora od dvije do deset godina, to je bio ispunjen objektivni uslov za odredjivanje pritvora po ovom osnovu, ali naravno uz postojanje i drugih uslova koji se zahtijevaju u odredbi čl. 175 st. 1 tač. 4 ZKP, s time što se ovaj sud nije upuštao u ocjenu postojanja ovih drugih uslova.

Iz navedenog, jasno proizilazi da je Viši sud u Podgorici, povrijedio odredbe člana 175 stav 1 tačka 4 ZKP, kako se to zahtjevom za zaštitu zakonitosti osnovano ukazuje.

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Kzz. br. 7/11 od 22.03.2011. godine)

38

RAČUNANJE ROKOVA(Član 189 stav 3 ZKP)

Ako je krivično djelo izvršeno 17.05.2000. godine, a rok zastarjelosti krivičnog gonjenja za isto je deset godina, zastarjelost je nastala protekom dana 17.05.2010. godine, a ne dana 17.05.2010. godine, jer rokovi odredjeni po mjesecima, odnosno godinama završavaju se protekom onog dana poslednjeg mjeseca, odnosno godine, koji po svom broju odgovara danu kada je rok otpočeo.

Iz obrazloženja:

"Za krivično djelo falsifikovanje službene isprave iz člana 277 stav 3 u vezi st. 2 i 1 KZ RCG je propisano da će se učinilac kazniti zatvorom od 3 (tri) mjeseca do 5 (pet) godina, tako da se krivično gonjenje ne može preduzeti protekom 5 (pet) godina od izvršenja krivičnog djela shodno odredbi čl. 95 st. 1 tač. 4 KZ SRJ (Zakon koji je važio u vrijeme izvršenja krivičnog djela) odnosno kad protekne dva puta onoliko vremena koliko se po zakonu traži za zastarjelost krivičnog gonjenja - čl. 96 st. 6 navedenog zakona.

Predmetno krivično djelo je izvršeno dana 17.05.2000. godine i od tog dana počinje da teče zastarjelost krivičnog gonjenja. Rok zastarjelosti krivičnog gonjenja koji je odredjen na godine, u konkretnom slučaju iznosi deset godina, a shodno odredbama člana 189 stav 3 ZKP, rokovi odredjeni po mjesecima, odnosno godinama završavaju se protekom onog dana poslednjeg mjeseca odnosno godine koji po svom broju odgovara danu kada je rok otpočeo.

Pri navedenom, po nalaženju ovog suda, neosnovani su navodi iz zahtjeva za zaštitu zakonitosti da je zastarjelost krivičnog gonjenja nastupila dana 17.05.2010. godine kada je drugostepeni sud održao sjednicu vijeća i donio presudu, već je ista nastupila protekom dana 17.05.2010. godine."


39

OBAVEZNO LIČNO DOSTAVLJANJE(Član 168 stav 4 u vezi sa čl. 376 st. 2 i čl. 381ZKP)

Nedostavljanjem izjavljene žalbe okrivljenom, već samo braniocu okrivljenog, učinjena je bitna povreda odredaba krivičnog postupka u žalbenom postupku.

Iz obrazloženja:

"Odredbom člana 168 stav 4 ZKP, pored ostalog, je propisano da ako okrivljeni ima branioca, žalba protivne stranke koja se dostavlja radi odgovora, dostaviće se i braniocu i okrivljenom po odredbama čl. 167 ovog Zakonika.

U konkretnom slučaju, žalba Osnovnog državnog tužioca iz Herceg Novog, izjavljena protiv prvostepene presude je dostavljena braniocu - advokatu D. M, iz Herceg Novog, a nije dostavljena - V. V.

Naime, iz vraćene povratnice u spisima se utvrdjuje da je dostavljanje odnosne žalbe V. V, pokušano na adresi selo U. Č. - Cetinje i ista je vraćena kao neuručena sa konstatacijom poštanskog dostavljača "Odselio".

Imajući u vidu da je u spisima predmeta konstatovano da je V. V. dao adresu prebivališta i to B. br.8 - Cetinje, te da su mu na toj adresi i dostavljani sudski pozivi, to je nesumnjivo da mu nije ni pokušana dostava žalbe na adresi koju je dao u spisima, već u mjesto njegovog rodjenja - U. Č. Cetinje.

Kako je drugostepeni sud odlučio o žalbi Osnovnog državnog tužioca u Herceg Novom, a da izjavljena žalba protiv prvostepene presude, nije dostavljena okrivljenom, to je učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka u žalbenom postupku iz člana 376 stav 2 u vezi čl. 168 st. 4 u vezi čl. 381 ZKP, koja povreda je bila od uticaja za donošenje pravilne presude.

Pri navedenom, valjalo je uvažiti zahtjev osudjenog i ukinuti drugostepenu presudu, s time što će Viši sud u Podgorici u ponovljenom postupku otkloniti navedenu povredu postupka, a potom u sjednici vijeća donijeti novu odluku."


40

IDENTITET PRESUDE I OPTUŽBE(Član 359 ZKP)

Nije prekoračena optužba ako je prvostepeni sud svoju presudu zasnovao na činjeničnom utvrdjenju sa glavnog pretresa, ostajući u okviru istog dogadjaja i ne stavljajući na teret okrivljenima veću kriminalnu količinu od one koja im je stavljena u podignutoj optužnici.

Iz obrazloženja:

"Takodje se neosnovano u zahtjevima navodi da je prvostepeni sud povrijedio zakon na štetu osudjenih u odnosu na identitet optužbe i presude tj. da je prekoračio optužbu, jer je prvostepeni sud svoju presudu zasnovao na činjeničnom utvrdjenju sa glavnog pretresa, ostajući u okviru istog dogadjaja i ne stavljajući na teret okrivljenima veću kriminalnu količinu od one koja im je stavljena u podignutoj optužnici."


41

SLUŽBENA ZABILJEŠKA UPRAVE POLICIJEKAO DOKAZ

(Član 376 stav 1 tačka 10 ZKP)

Neposredna zapažanja i saznanja o odlučnim činjenicama ovlašćenih službenika policije, prilikom uvidjaja, povodom obijanja kuće oštećenog, konstatovana u službenoj zabilješci, su dokaz na kojem se može zasnivati sudska odluka.

Iz obrazloženja:

"Nije osnovan navod iz zahtjeva da se pravosnažna presuda ne može temeljiti na službenim zabilješkama Uprave policije - Ispostava Kolašin broj 19/3-240-1054 od 19.03.2007. godine i broj 19/3-240-1285 od 27.04.2007. godine, jer se ne radi o obavještenjima prikupljenim od gradjana u smislu člana 231 stav 1 ZKP, već o službenim zabilješkama u kojima su konstatovana neposredna zapažanja i saznanja o odlučnim činjenicama ovlašćenih službenika policije prilikom uvidjaja povodom obijanja kuće oštećenog P. M. i pomoćnog objekta - štale oštećenog M. Š, na kojim dokazima se može zasnivati sudska odluka, pa stoga nije učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz čl. 376 st. 1 tačka 10 ZKP, kako se to u zahtjevu želi predstaviti.

Isto tako, nije osnovan navod iz zahtjeva da prednji navod nije cijenjen od strane drugostepenog suda, budući da je drugostepeni sud cijenio sve važne žalbene navode, pa i navod koji se ističe u zahtjevu, o čemu je u pobijanoj presudi dao dovoljne i valjane razloge koje u svemu prihvata i ovaj sud, pa stoga nije osnovan navod iz zahtjeva da je učinjena povreda odredaba krivičnog postupka u žalbenom postupku iz člana 438 stav 1 tačka 3 ZKP."


42

PRAVNO NEVALJANI DOKAZ(Član 376 stav 1 tačka 10 u vezi sa čl. 103 ZKP)

Prepoznavanje okrivljenih od strane svjedoka, izvršeno suprotno odredbi člana 103 stav 1 ZKP, predstavlja pravno nevaljani dokaz na kojem se presuda ne može zasnivati.

Iz obrazloženja:

"Naime, članom 103 stav 1 Zakonika o krivičnom postupku je propisano da "ako je potrebno da se utvrdi da li svjedok prepoznaje odredjeno lice ili predmet koje je opisao, pokazaće mu se to lice, zajedno sa drugim njemu nepoznatim licima čije su osnovne osobine slične onima kakve je opisao, odnosno taj predmet, zajedno sa predmetima iste ili slične vrste, nakon čega će se zatražiti da izjavi da li lice ili predmet može da prepozna sa sigurnošću ili sa odredjenim stepenom vjerovatnoće i da, u slučaju potvrdnog odgovora, na prepoznato lice ili predmet ukaže".

U konkretnom slučaju svjedok B. V. je izvršila prepoznavanje okrivljenih na osnovu fotografija okrivljenih koje su joj pokazane od strane istražnog sudije, a da okrivljene prethodno nije opisala, niti su joj pokazane fotografije drugih lica čije su osnovne osobine slične onima koje su joj pokazane, niti je izvršeno prepoznavanje okrivljenih izmedju više lica čije su osnovne osobine slične onima kakve je opisala da je to prethodno učinila. Uz to, na glavnom pretresu svjedok je prepoznala samo okrivljenog S. M, a ne i okrivljenog G. D. Prema tome, prepoznavanje okrivljenih od strane svjedoka B. V. nije izvršeno saglasno članu 103 stav 1 Zakonika o krivičnom postupku, tako da se radi o pravno nevaljanom dokazu.

Kako se prvostepena presuda temelji na ovom dokazu, to je učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 376 stav 1 tačka 10 ZKP, kako se to i zahtjevom za ispitivanje zakonitosti pravosnažne presude osnovano ukazuje.

Osim toga, u žalbi na prvostepenu presudu branilac okrivljenog G. D. je ukazao na prednju povredu odredaba krivičnog postupka, ali drugostepeni sud u svojoj presudi nije dao ocjenu tog žalbenog navoda, čime je takodje učinjena povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 438 stav 1 tačka 3 u vezi člana 400 stav 1 ZKP, koja povreda je bila od uticaja na donošenje pravilne presude.

Stoga je ovaj sud, uvažavajući zahtjev za ispitivanje zakonitosti pravosnažne presude, ukinuo nižestepene presude u odnosu na okrivljenog G. D. i predmet vratio Osnovnom sudu u Herceg Novom na ponovno sudjenje."


43

DOKAZ NA KOME SE NE MOŽE ZASNIVATI SUDSKA ODLUKA(Član 376 stav 1 tačka 10 u vezi sa čl. 76 ZKP)

Učinjena je bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 376 stav 1 tačka 10 ZKP ako se presuda temelji na kupoprodajnom ugovoru koji je pribavljen nezakonitim pretresanjem.

Iz obrazloženja:

"Naredbom istražnog sudije Vojnog suda u Beogradu odredjeno je da se izvrši pretres kase u kancelariji poručnika Z. B. i zastavnika I klase P. V. na Aerodromu Golubovci.

Vojna policija u Podgorici izvršila je pretres kase. Pored kase, vojna policija je bez naredbe suda izvršila pretres drvenog ormara i kancelarije navedenih lica. U drvenom ormaru pronadjen je ugovor o kupovini putničkog motornog vozila "Zastava 101" izmedju I. B. i Z. B, kojim su optuženi P. V. i Z. B. pratili vozila optuženog Dj. M. sa kojima su prevožene cigarete.

Kako je kupoprodajni ugovor pribavljen nezakonitim pretresanjem, a drugostepena presuda se temelji na tom dokazu, učinjena je bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 376 stav 1 tačka 10 ZKP, koja pobijanu presudu u odnosu na ovog optuženog čini nezakonitom i predstavlja osnov za njeno ukidanje."


44

POVREDA PRAVA NA ODBRANU(Član 376 stav 1 tačka 3 u vezi sa čl. 69 stav 2 ZKP)

Održavanjem glavnog pretresa bez prisustva branioca optuženih, čije je prisustvo po zakonu obavezno, povrijedjeno je pravo optuženih na odbranu.

Iz obrazloženja:

"Iz sadržine spisa predmeta proizilazi da je glavni pretres pred Osnovnim sudom u Ulcinju održan dana 19.10.2009. godine bez prisustva branioca optuženih V. Z. i E. S, advokata A. M, koji je dana 09.10.2009. godine obavijestio sud da u dogovoru sa optuženim otkazuje punomoćje. Na tom glavnom pretresu sud je saslušao svjedoka D. R, a na saglasni predlog stranaka pročitao iskaze o saslušanju oštećenih P. R. i Č. S, te proveo sve ostale dokaze, nakon čega je uzeo završne riječi stranaka i donio prvostepenu presudu K. br. 79/00 od 19.10.2009. godine, kojom je optužene oglasio krivim za produženo krivično djelo teška kradja iz člana 240 stav 1 tačka 1 u vezi čl. 49 Krivičnog zakonika.

Optužnicom Osnovnog tužioca u Ulcinju Kt. br. 230/96 od 19.01.1997. godine, stavljeno je na teret optuženima V. Z. i E. S. da su izvršili krivično djelo teške kradje iz člana 145 stav 1 tačka 1 KZ RCG, za koje je propisano da će se učinilac kazniti zatvorom od jedne do deset godina.

U odredbi člana 69 stav 2 ZKP, pored ostalog je propisano da poslije podignute optužnice zbog krivičnog djela za koje se po zakonu može izreći kazna zatvora u trajanju od deset godina, okrivljeni mora imati branioca u vrijeme dostavljanja optužnice, dok je u odredbi st. 5 istog člana, navedeno ako optuženi u slučaju obavezne odbrane ostane bez branioca u toku postupka, a sam ne uzme drugog branioca, predsjednik suda pred kojim se vodi postupak postaviće branioca po službenoj dužnosti.

Dakle, u konkretnom slučaju, postupak protiv optuženih vodjen je zbog krivičnog djela teška kradja iz člana 145 stav 1 tačka 1 KZ RCG, za koje djelo je po zakonu poslije podignute optužnice obavezna odbrana, pa su optuženi morali imati branioca na glavnom pretresu koji je održan pred prvostepenim sudom dana 19.10.2009. godine, jer izmjena optužnog akta u pogledu činjeničnog opisa i pravne ocjene krivičnog djela u pitanju je uslijedila od strane državnog tužioca tek prilikom davanja završnih riječi, nakon što je sud na tom glavnom pretresu proveo sve dokaze, a da optuženi nijesu imali branioca.

Prema tome, prvostepeni sud je protivno odredbi člana 376 stav 1 tačka 3 ZKP bez prisustva branioca optuženih, čije prisustvo je bilo obavezno, održao glavni pretres dana 19.10.2009. godine, nakon čega je donio presudu.

Navedenu bitnu povredu odredaba krivičnog postupka nije otklonio drugostepeni sud u postupku odlučivanja o žalbi branioca optuženih. Stoga je valjalo

45

uvažiti zahtjev za ispitivanje zakonitosti pravosnažne presude, ukinuti presude nižestepenih sudova i predmet vratiti prvostepenom sudu na ponovno sudjenje."


46

PROTIVURJEČNOST IZMEDJU IZREKE PRESUDEI NJENIH RAZLOGA

(Član 376 stav 1 tačka 11 ZKP)

Postoji protivurječnost izmedju izreke presude i njenih razloga ako činjenični opis iz izreke sadrži drukčiji opis radnji učesnika saobraćajne nezgode od onoga koji je naveden u razlozima presude.

Iz obrazloženja:

"Presudom Apelacionog suda Crne Gore Kž. br. 489/10 od 22.12.2010. godine, uvažena je žalba Višeg državnog tužilaštva u Podgorici i preinačena presuda Višeg suda u Podgorici K. br.93/10 od 01.06.2010. godine, tako što je optuženi V. D. oglašen krivim zbog krivičnog djela teško djelo protiv bezbjednosti javnog saobraćaja iz člana 348 stav 4 u vezi čl. 339 st. 3 u vezi st. 1 Krivičnog zakonika i osudjen na kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) mjeseca, u koju kaznu mu se uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 07.07.2005. do 05.08.2005. godine.

Istom presudom optuženi je obavezan da plati sudu paušal u iznosu od 50 € u roku od 15 dana po pravosnažnosti presude.

Protiv te presude žalbu je izjavio branilac optuženog zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, pogrešno utvrdjenog činjeničnog stanja i odluke o kazni s predlogom da ovaj sud uvaži žalbu, pobijanu presudu ukine i predmet vrati drugostepenom sudu na ponovni postupak i odlučivanje ili da istu preinači tako što će optuženog osloboditi od optužbe ili mu izreći uslovnu osudu.

Po razmatranju pobijane presude, žalbe i svih spisa ovog predmeta, pazeći po službenoj dužnosti na odredbe člana 388 ZKP, ovaj sud je našao da je žalba osnovana.

Osnovano se žalbom branioca optuženog ukazuje da je izreka prvostepene presude nerazumljiva i protivrječna sa datim razlozima, čime je učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 376 stav 1 tačka 11 ZKP, koja pobijanu presudu čini nezakonitom i predstavlja razlog za njeno ukidanje. Osim toga, činjenično stanje je ostalo nepotpuno utvrdjeno.

U izreci pobijane presude je pored ostalog navedeno da je do saobraćajne nezgode došlo na način i u vrijeme kada je optuženi V. D. započeo radnju skretanja ulijevo svojim vozilom marke "Zastava 101" reg. oznake PG ....., a da se prethodno nije uvjerio da to može učiniti bez opasnosti za druge učesnike u saobraćaju, usljed čega je došlo do kontakta motocikla marke "Jamaha" reg. broj PG ..... sa kojim je upravljao optuženi K. S. krećući se u istom smjeru iza optuženog V. D. neposredno ispred raskrsnice i prednje lijeve strane putničkog motornog vozila, kojom prilikom je saputnik na motociklu optuženog K, oštećeni R. Z. zadobio teške tjelesne povrede od kojih je nastupila smrt. Ovakva izreka drugostepene presude je nerazumljiva jer se ne može zaključiti kako je u konkretnoj saobraćajnoj situaciji moglo doći do

47

kontakta motocikla i prednje lijeve strane putničkog motornog vozila "Zastava 101" jer je izrekom presude predstavljeno da se motocikl kretao iza vozila "Zastava 101" u momentu kada je to vozilo skretalo ulijevo.

Za razliku od ovakvog činjeničnog utvrdjenja iz izreke presude, drugostepeni sud u obrazloženju svoje odluke daje sasvim druge razloge po pitanju nastanka predmetne saobraćajne nezgode. Naime, u obrazloženju drugostepene presude navodi se da je do saobraćajne nezgode došlo usljed propusta vozača putničkog vozila "Zastava 101" koji je vršio radnju skretanja ulijevo u trenutku kada je to vozilo bilo preticano od strane motocikla kojim je upravljao K. S, a koji je preduzeo radnju preticanja sa lijeve strane, posmatrano za smjer kretanja vozila "Zastava 101" i da je u toj fazi došlo do kontakta putničkog vozila i motocikla. Dakle, za razliku od obrazloženja, u izreci pobijane presude nedostaje činjenični navod iz dispozitiva optužnice u pogledu radnje izvršenja drugog učesnika u nezgodi optuženog K. S. "i koji je preduzeo radnju preticanja vozila optuženog V.", a što je od značaja za postojanje obilježja bića krivičnog djela u pitanju.

Prema tome, činjenični opis iz izreke drugostepene presude sadrži drugačiji opis radnji učesnika predmetne saobraćajne nezgode od onoga koji je naveden u razlozima presude, što jasno ukazuje na protivrječnost izmedju izreke presude i njenih razloga."

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Kž. I 18/11 od 14.03.2011. godine)

48

PROTIVURJEČNOST IZREKE SA DATIM RAZLOZIMA(Član 376 stav 1 tačka 11 ZKP)

Izreka presude je protivurječna razlozima u pogledu uzroka pada oštećenog sa teretnog vozila, kada se u izreci utvrdjuje da je oštećeni ispao sa tovarnog sanduka teretnog vozila, a u razlozima presude se navodi da je do pada došlo kada je isti pokušao iskočiti sa karoserije vozila.

Iz obrazloženja:

"Izreka presude Osnovnog suda u Kolašinu K. br. 29/09 od 17.06.2009. godine, koja je preinačena presudom Višeg suda u Bijelom Polju Kž. br. 458/10 od 13.10.2010. godine samo u dijelu odluke o kazni, protivrječna je razlozima pobijane presude u pogledu uzroka pada oštećenog - sada pok. K. S. sa tovarnog sanduka teretnog vozila kojim je kritičnog dana upravljao optuženi, zbog čega se pobijana presuda sa sigurnošću ne može ispitati, čime je učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 376 stav 1 tačka 11 ZKP, koja pobijanu presudu čini nezakonitom i predstavlja osnov za njeno ukidanje.

Naime, u izreci prvostepene presude se utvrdjuje da je sada pok. K. S. ispao sa tovarnog sanduka teretnog vozila zbog toga što na vozilu nije bilo uslova za prevoženje putnika i što je prevoz vršen protivno odredbama člana 27 ZOOBS na putevima i čl. 38 i 39 Zakona o bezbjednosti saobraćaja na putevima Crne Gore ("Sl. list SRCG" br. 42/82), a u razlozima pobijane presude se utvrdjuje da je do pada K. došlo kada je isti pokušao iskočiti sa karoserije vozila pošto je vidio da je prošao mjesto gdje je trebao izaći, na način kako je to demonstrirano na rekonstrukciji dogadjaja.

Uzrok pada oštećenog sa tovarnog sanduka teretnog vozila je od odlučnog značaja za ocjenu postojanja krivičnog djela u pitanju - teško djelo protiv bezbjednosti javnog saobraćaja iz člana 384 stav 4 u vezi čl. 339 st. 3 u vezi st. 1 Krivičnog zakonika i krivice optuženog za isto. Kako ta činjenica u postupku nije pouzdano utvrdjena to je i činjenično stanje u ovoj krivičnoj stvari pogrešno i nepotpuno utvrdjeno, kako se to i žalbama osnovano ukazuje. Stoga je pobijanu presudu valjalo ukinuti i predmet vratiti drugostepenom sudu na ponovni postupak i odlučivanje.

U ponovnom postupku drugostepeni sud će otkloniti propuste na koje je naprijed ukazano, pa će nakon potpune i pravilne ocjene navoda izjavljenih žalbi biti u mogućnosti da donese pravilnu i zakonitu odluku."


49

OBUSTAVA POSTUPKA PO ŽALBI

Kada u toku žalbenog postupka branilac optuženog predloži da se dozvoli ponavljanje krivičnog postupka optuženom kome je sudjeno u odsustvu, postupak će se obustaviti po žalbi i spisi predmeta vratiti prvostepenom sudu kao nadležnom za donošenje odluke po zahtjevu za ponavljanje krivičnog postupka.

Iz obrazloženja:

"Presudom Višeg suda u Bijelom Polju Kž. br. 428/10 od 3.12.2010. godine oglašeni su krivim V. V, zbog krivičnog djela napad na službeno lice u vršenju službene dužnosti iz člana 376 stav 3 u vezi st. 2 i 1 u produženom trajanju u vezi čl. 49 Krivičnog zakonika i I. B, zbog krivičnog djela napad na službeno lice u vršenju službene dužnosti iz čl. 376 st. 3 u vezi st. 1 Krivičnog zakonika.

Protiv te presude žalbu je izjavio branilac optuženih Dj. D, advokat iz Podgorice, zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrdjenog činjeničnog stanja, povrede Krivičnog zakonika i odluke o kazni, s predlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati drugostepenom sudu na ponovni postupak i odlučivanje, ili pak ista preinači i optuženi oslobode od optužbe.

U toku žalbenog postupka branilac optuženih V. V. i I. B, advokat Dj. D. i branilac optuženog V. V, D. K, iz Bijelog Polja, podnijeli su zahtjev za ponavljanje krivičnog postupka protiv oba optužena, navodeći da je optuženom V. V. sudjeno u odsustvu saglasno članu 312 stav 3 ZKP, da se radi o istom dogadjaju i istim dokazima u odnosu na oba optužena, tako da se postupak u odnosu na optuženog I. B. ne može izdvojiti bez štete za pravilno presudjenje. Pošto je optuženi V. V. saznao za presudu Višeg suda dana 10.12.2010. godine i da se sada nalazi u Istražnom zatvoru u Podgorici, predloženo je da se dozvoli ponavljanje krivičnog postupka u odnosu na oba optužena kako bi se optuženima sudilo u njihovom prisustvu.

Imajući prednje u vidu odlučeno je da se postupak po žalbi branioca optuženih obustavi i spisi predmeta vrate prvostepenom sudu kao nedležnom za donošenje odluke po navedenom zahtjevu za ponavljanje krivičnog postupka."

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Kž. I 12/11 od 19.04.2011. godine)

50

POVREDA PRAVA NA ODBRANU U ŽALBENOM POSTUPKU(Član 376 stav 2 u vezi čl. 383 st. 1 ZKP)

Nije bilo uslova za održavanje sjednice vijeća drugostepenog suda, ako o sjednici nije bio uredno obaviješten optuženi koji je to zahtijevao, a izjava branioca optuženog da prisustvo optuženog nije nužno nema nikakvog značaja, jer branilac ne može raspolagati pravom optuženog da prisustvuje sjednici vijeća.

Iz obrazloženja:

"U odredbi člana 383 stav 1 ZKP, pored ostalog je propisano da će se o sjednici vijeća obavijestiti optuženi i njegov branilac koji su roku predvidjenom za žalbu ili za odgovor na žalbu, zahtijevali da budu obaviješteni o sjednici vijeća.

Naime, iz spisa predmeta se utvrdjuje da je branilac optuženih u žalbi na presudu prvostepenog suda zahtijevao da o sjednici vijeća budu obaviješteni on i optuženi C. B. i Z. A. Iz sadržine zapisnika o sjednici vijeća Višeg suda u Bijelom Polju Kž. br. 1042/10 utvrdjuje se da je sjednica vijeća tog suda održana dana 15.12.2010. godine, kada je donijeta pobijana presuda. Sjednici vijeća prisustvovao je branilac optuženih, advokat D. K, dok sjednici vijeća nijesu prisustvovali Viši državni tužilac u Bijelom Polju i optuženi. U zapisniku je konstatovano da su o sjednici vijeća uredno obaviješteni Viši državni tužilac u Bijelom Polju i optuženi C. B, dok se "poziv za optuženog Z. A. vratio sa konstatacijom da mu je obavijest pokušana biti uručena dva puta, ali da je oba puta bio odsutan. Branilac optuženih dao je saglasnost da se sjednica vijeća održi u njihovom odsustvu."

Po ocjeni ovog suda u konkretnom slučaju nije bilo uslova za održavanje sjednice vijeća drugostepenog suda. Ovo sa razloga što se iz sadržine zapisnika o sjednici vijeća Višeg suda u Bijelom Polju Kž. br. 1042/10 od 15.12.2010. godine, utvrdjuje da o sjednici vijeća nije bio uredno obaviješten optuženi Z. A. Izjava branioca optuženog, koji je bio prisutan sjednici vijeća da prisustvo optuženog Z. A. nije nužno nema nikakvog značaja jer branilac ne može raspolagati pravom optuženog da prisustvuje sjednici vijeća, već se u konkretnom slučaju mogao izjasniti o tome da li je optuženi obaviješten o sjednici vjeća.

Kod ovakvog stanja stvari, drugostepeni sud, kao žalbeni, propustio je da o sjednici vijeća obavijesti optuženog Z. A, čime je učinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 376 stav 2 u vezi čl. 383 st. 1 ZKP, koja je mogla biti od uticaja na zakonito i pravilno donošenje drugostepene odluke. Učinjena povreda postupka je od koristi i za saoptuženog C. B, pa je saglasno odredbi čl. 440 u vezi čl. 431 st. 2 ZKP, valjalo i u odnosu na njega ukinuti presudu Višeg suda u Bijelom Polju Kž. br. 1042/10 od 15.12.2010. godine.

U ponovnom postupku drugostepeni sud će otkloniti navedene povrede postupka tako što će zakazati sjednicu vijeća i o datumu održavanja sjednice vijeća

51

obavijestiti Više državno tužilaštvo u Bijelom Polju, optužene C. B. i Z. A. i njihovog zajedničkog branioca D. K, advokata iz Bijelog Polja, nakon čega će biti u mogućnosti da donese pravilnu i zakonitu odluku."


52

ZABRANA PREINAČENJA NA ŠTETU OPTUŽENOG(Član 390 u vezi sa čl. 376 stav 1 tačka 9 ZKP)

Povrijedjena je zabrana reformatio in peius kada je drugostepeni sud odlučujući o žalbama branilaca okrivljenih preinačio prvostepenu presudu i okrivljene osudio na novčane kazne umjesto izrečene uslovne osude.

Iz obrazloženja:

"Iz spisa predmeta proizilazi da su presudom Osnovnog suda u Žabljaku K. br. 8/10 od 12.04.2010. godine, okrivljeni D. Č, G. M. i D. M. oglašeni krivim da su kao saizvršioci izvršili krivično djelo nezakoniti lov iz člana 325 stav 4 Krivičnog zakonika. Za ovo krivično djelo okrivljeni D. Č. je osudjen na kaznu zatvora u trajanju od trideset dana, a okrivljenim G. M. i D. M. izrečena je uslovna osuda kojom je utvrdjena pojedinačna kazna zatvora u trajanju od po šest mjeseci i istovremeno odredjeno da se ista neće izvršiti ukoliko okrivljeni za vrijeme od dvije godine od dana pravosnažnosti presude ne učine novo krivično djelo.

Protiv navedene presude žalbe su izjavili branioci okrivljenih D. Č, D. M. i G. M, dok Osnovni državni tužilac u Pljevljima nije izjavljivao žalbu na prvostepenu presudu.

Odlučujući po žalbama branilaca okrivljenih, Viši sud u Bijelom Polju je presudom Kž. br. 592/10 od 14.10.2010. godine uvažio žalbe branilaca okrivljenih D. Č, D. M. i G. M. i preinačio presudu Osnovnog suda u Žabljaku K. br. 8/10 od 12.04.2010. godine i to samo u dijelu odluke o krivičnoj sankciji, tako što je sve okrivljene, zbog krivičnog djela nezakoniti lov iz člana 324 stav 4 Krivičnog zakonika, koje su izvršili u saizvršilaštvu, osudio na novčanu kaznu u iznosu od po 1.200,00 €, koje su dužni da plate u roku od tri mjeseca po pravosnažnosti presude.

U odredbi člana 376 stav 1 tačka 9 ZKP je propisano da postoji bitna povreda odredaba krivičnog postupka ako je presudom povrijedjena odredba čl. 390 ovog zakonika u kojoj je navedeno ako je izjavljena žalba samo u korist optuženog, presuda se ne smije izmijeniti na njegovu štetu u pogledu pravne kvalifikacije krivičnog djela i krivične sankcije.

Kako je prvostepenom presudom okrivljenim D. M. i G. M. izrečena uslovna osuda, kao jedna od mjera upozorenja koja predstavlja krivičnu sankciju koja je blaža za učinioca krivičnog djela od novčane kazne, koja je jedna od vrsta kazni iz člana 33 Krivičnog zakonika u postupku odlučivanja o žalbama branilaca okrivljenih koje su izjavljene u njihovu korist, drugostepeni sud svojom presudom nije mogao izmijeniti prvostepenu presudu na štetu okrivljenih u pogledu izrečene krivične sankcije, čime je učinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz čl. 376 stav 1 tačka 9 ZKP, kako se to osnovano navodi u zahtjevu za zaštitu zakonitosti Vrhovnog državnog tužilaštva Crne Gore.

53

Stoga je ovaj sud uvažio zahtjev za zaštitu zakonitosti i u odnosu na okrivljene D. M. i G. M. preinačio presudu Višeg suda u Bijelom Polju Kž. br. 592/10 od 14.10.2010. godine, samo u dijelu odluke o kazni, tako što je okrivljenim D. M. i G. M, zbog krivičnog djela nezakoniti lov iz člana 325 stav 4 Krivičnog zakonika, koje su izvršili kao saizvršioci sa okrivljenim D. Č, a koje je bliže predstavljeno izrekom presude Osnovnog suda u Žabljaku K. br. 8/10 od 12.04.2010. godine, izrekao uslovnu osudu iz izreke ove presude nalazeći da će se upozorenjem uz prijetnju kazne u odnosu na oba okrivljena dovoljno uticati da više ne vrše krivična djela i da će se sa istom postići svrha izricanja uslovne osude iz člana 52 Krivičnog zakonika."


54

NEDOZVOLJENOST ŽALBE SUDU TREĆEG STEPENA(Član 395 u vezi čl. 403 stav 2 ZKP)

Nedozvoljena je žalba sudu trećeg stepena protiv odluke drugostepenog suda, ako je drugostepeni sud na pretresu izveo nove dokaze, ali tim dokazima nije utvrdio drukčije činjenično stanje od onog koje je utvrdjeno prvostepenom odlukom.

Iz obrazloženja:

"Žalba nije dozvoljena.Odredbom člana 403 stav 1 tačka 2 ZKP je propisano da je protiv presude

drugostepenog suda dozvoljena žalba sudu koji odlučuje u trećem stepenu, ako je drugostepeni sud na osnovu održanog pretresa utvrdio činjenično stanje drukčije nego prvostepeni sud i na tako utvrdjenom činjeničnom stanju zasnovao svoju presudu.

Iz spisa predmeta proizilazi da je Viši sud u Podgorici, kao drugostepeni, nakon održanog pretresa, povodom žalbe optuženog, a po službenoj dužnosti preinačio presudu Osnovnog suda u Nikšiću K. br. 206/01 od 05.04.2007. godine, samo u dijelu odluke o kazni i optuženog L. B. osudio na kaznu zatvora u trajanju od 4 (četiri) mjeseca.

Činjenica je da je drugostepeni sud na pretresu izveo nove dokaze, ali tim dokazima nije utvrdio drukčije činjenično stanje od onog koje je utvrdio prvostepeni sud, već je u svemu prihvatio činjenično stanje utvrdjeno u presudi prvostepenog suda."


55

DOPUŠTENOST ŽALBE NA RJEŠENJE- POVREDA PRAVA DRŽAVNOG TUŽIOCA

NA IZJAVLJIVANJE ŽALBE -(Član 404 stav 1 ZKP)

Odbacivanjem kao nedozvoljene žalbe Vrhovnog državnog tužilaštva protiv rješenja drugostepenog suda kojim je odredjena naknada advokatu, postavljenom po službenoj dužnosti na ime naknade za pisanje odgovora na žalbu i prisustvo sjednici drugostepenog vijeća, povrijedjeno je pravo državnog tužioca, kao stranke u postupku, na izjavljivanje redovnog pravnog sredstva.

Iz obrazloženja:

"Rješenjem Apelacionog suda Crne Gore Kž. br. 678/10 od 23.11.2010. godine odredjena je naknada advokatu O. R, iz Podgorice, koja je postavljena po službenoj dužnosti, na ime naknade pisanja odgovora na žalbu i prisustva sjednici drugostepenog vijeća u iznosu od 375,00 €.

Protiv ovog rješenja Vrhovno državno tužilaštvo izjavilo je žalbu, zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka i pogrešno utvrdjenog činjeničnog stanja.

Odlučujući po žalbi, Apelacioni sud Crne Gore je rješenjem Kž. br. 43/2011 od 21.01.2011. godine odbacio žalbu Vrhovnog državnog tužilaštva Crne Gore kao nedozvoljenu shodno članu 395 ZKP, nalazeći da je ista izjavljena od strane neovlašćenog subjekta. Prema stanovištu suda ovlašćeni subjekat za izjavljivanje žalbe u konkretnom slučaju je Zaštitnik imovinsko pravnih interesa Crne Gore saglasno čl. 53 u vezi čl. 2 Zakona o državnoj imovini.

Ovakva odluka Apelacionog suda Crne Gore je nezakonita, jer je istom povrijedjeno pravo državnog tužioca, kao stranke u krivičnom postupku, na izjavljivanje redovnog pravnog sredstva protiv prvostepene odluke suda o troškovima krivičnog postupka. To pravo državnog tužioca propisano je članom 44 stav 2 tačka 4, čl. 372 st. 1, čl. 375 st. 1 tač. 4 i čl. 379 st. 3 ZKP. Kako se u konkretnom slučaju radi o rješenju donesenom u prvom stepenu, to državni tužilac ima pravo žalbe saglasno čl. 404 st. 1 ZKP. Prema tome, pogrešan je stav Apelacionog suda da je državni tužilac pravo na izjavljivanje žalbe u konkretnom slučaju konstituisao na osnovu toga što mu je rješenje, protiv kojeg je izjavio žalbu, dostavljeno greškom suda. Nepravilna primjena odredaba Zakonika o krivičnom postupku bila je od uticaja na zakonito i pravilno donošenje pobijanog rješenja, kako se to i zahtjevom za zaštitu zakonitosti osnovano ukazuje, pa je stoga pobijano rješenje valjalo ukinuti i predmet vratiti Apelacionom sudu na ponovno odlučivanje.

U ponovnom postupku Apelacioni sud Crne Gore će otkloniti propuste na koje je naprijed ukazano, nakon čega će biti u mogućnosti da donese pravilnu i zakonitu odluku."


56

ODRŽAVANJE PRETRESA U ODSUSTVU OKRIVLJENOGU SKRAĆENOM POSTUPKU


Glavni pretres u skraćenom postupku može se održati u odsustvu okrivljenog, kada mu se poziv nije mogao uručiti zbog neprijavljivanja sudu promjene adrese ili boravišta, a pod uslovom da je okrivljeni ranije saslušan i da njegovo prisustvo nije nužno.

Iz obrazloženja:

"Neosnovan je zahtjev osudjenog B. Dj. da je prvostepeni sud učinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 376 stav 1 tačka 3 ZKP, time što je u njegovom odsustvu održao glavni pretres, čime je uskraćeno pravo osudjenom na odbranu. Ovo sa razloga što je u pitanju skraćeni postupak, pa se shodno odredbi čl. 453 st. 3 ZKP glavni pretres može održati u odsustvu okrivljenog kada mu se poziv nije mogao uručiti zbog neprijavljivanja sudu promjene adrese ili boravišta, a pod uslovom da je okrivljeni ranije saslušan i da njegovo prisustvo nije nužno. Kod činjenice da se okrivljenom B. Dj. poziv nije mogao uručiti, jer se nije nalazio u mjestu prebivališta - selo B, opština Bijelo Polje, o čemu postoji izvještaj Uprave policije - Područne jedinice u Bijelom Polju, da je okrivljeni prilikom prvog saslušanja saglasno odredbi čl. 88 st. 2 ZKP upozoren da je dužan da u slučaju promjene adrese prebivališta ili boravišta o tome obavijesti sud i na posljedice propuštanja takve radnje da njegovo prisustvo nije bilo nužno i da je prije toga saslušan, to je prvostepeni sud pravilno zaključio da u konkretnom slučaju postoje uslovi da se glavni pretres održi u odsustvu okrivljenog B. Dj. Prema tome, nije povrijedjeno pravo okrivljenog B. Dj. na odbranu, kako se to neosnovano ističe u zahtjevu osudjenih."


57

IZUZETNO PRISUSTVO STRANAKA NA SJEDNICI ŽALBENOG VIJEĆA

(Član 456 ZKP)

U skraćenom postupku stranke se obavještavaju o sjednici vijeća drugostepenog suda, samo ako predsjednik vijeća ili vijeće nadje da bi prisustvo stranaka ili jedne od njih bilo korisno za razjašnjenje stvari.

Iz obrazloženja:

"Uz ovo se ukazuje, da je u pitanju skraćeni postupak (član 441 do 456 ZKP) koji je pokrenut na osnovu optužnog pedloga državnog tužioca, a u kojem postupku se shodno čl. 456 ZKP, obje stranke obavještavaju o sjednici vijeća drugostepenog suda samo ako predsjednik vijeća ili vijeće nadje da bi prisustvo stranaka ili jedne od njih bilo korisno za razjašnjenje stvari, pa u konkretnom slučaju to što branilac osudjenog i pored stavljenog zahtjeva u žalbi na presudu, nije pozvan na sjednicu vijeća, nijesu povrijedjene odredbe krivičnog postupka u žalbenom postupku. "


58

OSNOVANOST ZAHTJEVA ZA VANREDNO UBLAŽAVANJE KAZNE


Slabo zdravstveno stanje osudjenog koji se nalazi na programu dijalize predstavlja novu okolnost, koja se pojavila po pravosnažnosti presude a ista je od takvog značaja da očigledno opravdava blažu osudu od izrečene.

Iz obrazloženja:

"Prema odredbi člana 423 ZKP, ublažavanje pravosnažno izrečene kazne koja nije izvršena, odnosno izdržana, dozvoljeno je kad se po pravosnažnosti presude pojave okolnosti kojih nije bilo kad se izricala presuda ili sud za njih nije znao iako su postojale, a one bi očigledno dovele do blaže osude.

Iz priložene medicinske dokumentacije potkrijepljene su okolnosti koje se navode u zahtjevu i to da osudjeni boluje od oboljenja gubitka bubrežnih funkcija, da je liječen na urološkom odjeljenju Bolnice Kotor, od 07.07.2008. do 17.07.2008. godine i u Kliničkom centru Crne Gore u periodu od 28.05. do 07.07.2008. godine i od 22.07.2008. godine do 04.08.2008. godine, a prema izvještaju ljekara zdrastvene službe ZIKS od 08.02.2011. godine, proizilazi da se isti može liječiti jedino putem dijaliza i dužim prisustvom u odredjenim nefrološkim klinikama, jer i sama dijaliza ima svojih rizika pa mora biti pod strogom kontrolom nefrologa.

Po nalaženju ovog suda, slabo zdravstveno stanje osudjenog koji se nalazi na programu dijalize predstavlja novu okolnost, koja se pojavila po pravosnažnosti presude, a ista je od takvog značaja da očigledno opravdava blažu osudu od izrečene."

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Kzu. br. 12/11 od 24.03.2011. godine)

59

ZAHTJEV ZA VANREDNO UBLAŽAVANJE KAZNE(Član 425 stav 6 ZKP)

Kazna se po zakonu ne može više ublažiti, ako je osudjenom za krivično djelo pokušaj ubistva iz člana 30 stav 1 u vezi čl. 19 KZ izrečena kazna zatvora u trajanju od jedne godine, uz primjenu odredaba o ublažavanju kazne iz čl. 42 i 43 KZ.

Iz obrazloženja:

"Prema odredbi člana 423 ZKP, ublažavanje pravosnažno izrečene kazne koja nije izvršena, odnosno izdržana, dozvoljeno je kad se po pravosnažnosti presude pojave okolnosti kojih nije bilo kad se izricala presuda ili sud za njih nije znao iako su postojale, a one bi očigledno dovele do blaže osude.

Iz spisa predmeta se utvrdjuje da je osudjenom za navedeno krivično djelo izrečena kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine, uz primjenu odredaba o ublažavanju kazne iz čl. 42 i 43 KZ SRJ, tako da se po zakonu kazna ne može više ublažiti."

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Kzu. br. 8/11 od 21.02.2011. godine)

60

OBLIGACIONO PRAVO

61

DEJSTVO PUNOMOĆJA (Član 90 ZOO)

Kod ugovora o prometu nepokretnosti punomoćje koje nije sudski ovjereno proizvodi dejstvo samo ako je na osnovu istog zaključeni ugovor izvršen na valjan način.

Iz obrazloženja:

"Po ocjeni ovog suda, polazeći od činjenice da predmetno punomoćje nije sudski ovjereno, ne može se smatrati ni da je sporni ugovor zaključen u propisanoj formi (bez obzira što je sudski ovjeren). Nepostojanje sudski ovjerenog punomoćja dovodi u pitanje i pravnu valjanost zaključenog ugovora, jer u ocjeni pravne valjanosti forme ugovora punomoćje čini njegov sastavni dio, tako da ne stoji zaključak drugostepenog suda da je sporni ugovor zaključen u propisanoj formi.

Kako je predmet spornog ugovora kupoprodaja nepokretnosti, a odredbom člana 11 Zakona o prometu nepokretnosti odredjeno je da ugovor na osnovu koga se prenosi pravo svojine na nepokretnosti mora biti u pismenom obliku, a potpisi ugovarača ovjereni kod suda, to forma ugovora zahtijeva i istu formu punomoćja za zaključenje takvog ugovora (čl. 90 Zakona o obligacionim odnosima).

Vještačenjem potpisa od strane vještaka grafološke struke utvrdjeno je da je pravni prethodnik tužilaca, kao prodavac, ovlastila R. M. na osnovu punomoćja koje nije sudski ovjereno. Medjutim, sama činjenica što punomoćje nije sudski ovjereno ne dovodi automatski do ništavosti ugovora, kako to pogrešno zaključuje prvostepeni sud, već je potrebno ocijeniti da li je valjanim izvršenjem ugovora i punomoćje konvalidiralo u smislu odredbe člana 73 Zakona o obligacionim odnosima.

Stoga je u ocjeni izvršenja ugovornih obaveza, a posebno obaveze prodavca potrebno cijeniti da li je nekretnina predata kupcu u državinu, pri čemu se ne može tumačiti da je predaja nekretnine izvršena uknjižbom kupca kod nadležnog organa, kao vlasnika.

Pošto nižestepeni sudovi izloženo nijesu imali u vidu, valjalo je ukinuti pobijanu i prvostepenu presudu i predmet vratiti prvostepenom sudu na ponovno sudjenje.

U ponovnom postupku sud će cijeniti da li je izvršenjem ugovora kroz isplatu cijene i predaju predmeta ugovora konvalidirano predmetno punomoćje. Iz spisa predmeta proizilazi da je pravni prethodnik tužilaca primila iznos od 120.000 DM, kao kupoprodajnu cijenu dana 15.09.1993. godine, a što znači prije zaključenja spornog ugovora. Medjutim, potrebno je razjasniti da li je predata predmetna nekretnina u državinu kupcu, iako se u spornom ugovoru o tome uopšte ne govori. Ovo sa razloga što je obaveza prodavca predaja nekretnine, tim prije što je kupoprodajnu cijenu primio prije zaključenja ugovora. U ocjeni valjanosti predaje

62

predmetne nekretnine, kao obaveze prodavca iz ugovora, sud će imati u vidu izjavu saslušanog svjedoka K. K, datu pred prvostepenim sudom na raspravnom ročištu od 01.04.1994. godine. Prema izjavi navedenog svjedoka, svjedok je držao ključeve od predmetne kuće, koje nije predao I. Ž. i R. M. na njihovo traženje, nakon čega su oni provalili predmetnu nekretninu, a svjedok je preko rodjaka u Sloveniji javio M. da su neki provalili u njenu kuću, pri čemu je on i dalje zadržao ključeve kod sebe. Jer, predaja, odnosno uspostavljanje državine nije valjano ako je držalac istu stekao prinudom ili silom. Ovo stoga što punomoćje ovjereno kod organa uprave, a ne kod suda, kako to propisuju odredba člana 90 ZOO u vezi čl. 11 Zakona o prometu nepokretnosti, proizvodi dejstvo samo ako je na osnovu istog zaključeni ugovor izvršen na valjan način.

Tek nakon što pravilno utvrdi da li su ugovarači svoje obaveze izvršili na valjan način sud će ocijeniti da li je sporno punomoćje konvalidirano i da li predmetni ugovor proizvodi dejstvo i obavezuje ugovorne strane, a što znači da će tek tada biti u mogućnosti da zakonito odluči u predmetnoj pravnoj stvari."

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 96/11 od 30.03.2011. godine)

63

TUMAČENJE UGOVORA(Član 99 ZOO)

Ugovor treba tumačiti tako da odgovara namjeri koju su stranke zaključenjem ugovora željele da postignu.

Iz obrazloženja:

"Iz činjenica utvrdjenih u postupku pred prvostepenim sudom proizilazi da su B. Ć. i prvotuženi B. H, dana 11.08.1987. godine, zaključili ugovor o diobi i izdvajanju iz kućne zajednice, na kojem su ugovarači ovjerili potpise kod Osnovnog suda u Bijelom Polju, pod Ov. br. 3176/88 od 30.12.1988. godine. Tim ugovorom B. Ć. je ustupio prvotuženom, po osnovu izdvajanja iz kućne zajednice, pretežan dio nepokretne imovine koja se nalazi u Rasovu, upisane u posjedovnom listu broj 28, koju čine parcele 376, 377, 378, 379, 380, 394, 395, 396 i 397, a na svoje ime zadržao kat. parcelu br. 393 - voćnjak u površini od 364 m2, dvorište površine 500 m2 i kuću ili zgradu površine 58 m2. Na osnovu ovog ugovora izvršena je promjena upisa prava vlasništva na prvotuženog.

Nižestepeni sudovi su zaključili da se u konkretnom slučaju radi o ugovoru o raspodjeli imovine za života i da je isti zaključen protivno odredbama člana 107 Zakona o nasledjivanju, zbog čega je ništav i ne proizvodi pravno dejstvo. Naime, nižestepeni sudovi su stali na stanovište da ustupanje i raspodjela imovine u smislu navedene odredbe Zakona o nasledjivanju su punovažni samo ako su se sa tim saglasila sva djeca i drugi potomci ustupiočevi koji će po zakonu biti pozvani da naslijede njegovu zaostavštinu, a takav sporazum o ustupanju i raspodjeli imovine za života mora biti sastavljen u pisanom obliku i ovjeren kod suda, te prilikom ovjere sporazum mora biti pročitan od strane sudije i ugovarači upozoreni na posledice sporazuma. U konkretnom slučaju, utvrdjeno je da sa sadržinom zaključenog ugovora nijesu bili upoznati svi naslednici pokojnog B. Ć, koji je pored B. H. imao još dva sina i četiri kćerke, zbog čega je zaključeni ugovor prema odredbi čl. 103 stav 1 ZOO ništav. Saglasno ovakvom činjeničnom utvrdjenju, nižestepeni sudovi su usvojili zahtjev u pogledu glavne stvari na način što su utvrdili ništavost zaključenog ugovora i utvrdili da nepokretnosti koje su bile predmet ugovora predstavljaju zaostavštinu ostavioca B. Ć. koja se ima raspodijeliti medju naslednicima shodno odredbama Zakona o nasledjivanju.

Po nalaženju ovog suda, u konkretnoj pravnoj stvari, nižestepeni sudovi su zbog pogrešne primjene materijalnog prava propustili da utvrde sve činjenice koje su od odlučnog značaja u ovom sporu. Prije svega, ovaj sud nalazi da od strane nižestepenih sudova nije pravilno razjašnjena priroda zaključenog ugovora izmedju B. Ć. i prvotuženog. Jer, shodno odredbi člana 99 stav 2 ZOO, koji je bio u primjeni u vrijeme nastanka spornog odnosa, pri tumačenju odredbi ugovora potrebno je istražiti zajedničku namjeru ugovarača i odredbe razumjeti saglasno načelima

64

obligacionog prava. Stoga, pravilim tumačenjem sadržine spornog ugovora proizilazilo bi da se ne radi o ugovoru o raspodjeli imovine za života, jer sporni ugovor nema takvu prirodu. Tumačenjem odredaba u ugovoru moglo bi se zaključiti da je u konkretnom slučaju zaključen ugovor o poklonu, na što ukazuje sadržina iz ugovora kojom ugovarač B. Ć. "na ime dijela drage volje" daje svom sinu B. H. nepokretnosti koje su označene u ugovoru. Jer, po nalaženju ovog suda ugovor ne bi mogao predstavljati ugovor o raspodjeli imovine za života, kako su ga tretirali nižestepeni sudovi, a posebno ako se ima u vidu da ugovor nije zaključen saglasno odredbama Zakona o nasledjivanju koje propisuju način zaključenja ugovora o raspodjeli imovine za života - čl. 107.

Kako odlučne činjenice koje su od značaja za pravilnu primjenu materijalnog prava u ovom sporu nijesu na pravilan i pouzdan način rasvijetljene u toku postupka pred prvostepenim sudom, a drugostepeni sud ove nejasnoće nije otklonio u postupku odlučivanja po izjavljenoj žalbi, za koju pravilno nalazi da se odluka o istoj proteže i na ostale tužene obzirom da su isti u pravnoj zajednici kao jedinstveni suparničari, što je u konkretnom slučaj i u pogledu izjavljene revizije, to su nižestepene presude morale biti ukinute i predmet vraćen na ponovno suđenje."


65

RASKID UGOVORA ZBOG NEISPUNJENJA OBAVEZE U ROKU(Član 125 st, 1 i 4 ZOO)

Do raskida ugovora po samom zakonu zbog neispunjenja obaveze u roku, koje je ispunjenje bitan sastojak ugovora, dolazi u slučaju kada su stranke sporazumno odredile da će se ugovor smatrati raskinutim ako ne bude ispunjen u odredjenom roku, što se unosi u ugovor kao raskidajuća klauzula ili pak u onom slučaju kad ugovorne strane nijesu takvu klauzulu ugovorili, ali je ispunjenje ugovora u odredjenom roku bitan sastojak ugovora po samoj prirodi posla.

***

R J E Š E NJ E

Ukidaju se presuda Višeg suda u Bijelom Polju, Gž. br. 1547/10 od 30.12.2010. godine i presuda Osnovnog suda u Plavu, P. br. 101/2010 od 05.08.2010. godine i to samo u dijelu izreke kojom je usvojen tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženog i predmet u tom dijelu vraća prvostepenom sudu na ponovno sudjenje.


Presudom Osnovnog suda u Plavu, P. br. 101/2010 od 05.08.2010. godine, odlučeno je:

"1. Usvaja se tužbeni zahtjev tužioca te se raskida ugovor o zakupu nepokretnosti Ov. br. 835/05 od 31.08.2005. godine zaključenim izmedju tužioca B. S. iz Plava kao zakupodavca i tuženih DOO "G. - M." i G. R. kao kupca.

2. Utvrdjuje se da je tužilac B. S. vlasnik benzinske pumpe "G. - M." u Plavu što su tuženi dužni priznati i predati tužiocu benzisku pumpu i zemljište u površini od 3942 m2 na kat. parceli 120/2/28, njiva IV klase i 122/2/28 livada IV klase, obje upisane u l. n. br. 30 KO Martinovići 1.

3. Obavezuje se tuženi da tužiocu naknade troškove postupka u iznosu od 337,50 eura u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

4. Odbija se kao neosnovan protivtužbeni zahtjev tuženih protivtužioca kojim su tražili da se raskine aneks ugovora o zakupu nepokretnosti od 07.08.2007. godine kao i da se obaveže tužilac da po osnovu nastupljenih štetnih posledica iz predhodnog ugovora i izgubljene dobiti naknadi iznos od 250.000,00 eura."

Odlučujući o žalbi tuženih Viši sud u Bijelom Polju svojom odlukom Gž. br. 1547/10 od 30.12.2010. godine odlučio je:

66

"Odbija se kao neosnovana žalba tuženog DOO "G. - M. " Plav i potvrdjuje presuda Osnovnog suda u Plavu, P. br. 101/2010 od 05.08.2010. godine u dijelu izreke pod st. 1 i 2 u odnosu na tuženog DOO "G. - M." Plav i žalba tuženih i potvrdjuje presuda u dijelu izreke pod st. 4.

Ista presuda se preinačava u dijelu izreke pod st. 1 i 2 u odnosu na tuženog G. R. na način što se u odnosu na ovog tuženog odbija kao neosnovan tužbeni zahtjev i u dijelu izreke pod st. 3 kojim je odlučeno o troškovima postupka tako što se zahtjev za naknadu troškova postupka u odnosu na tuženog G. R. odbija kao neosnovan, a tuženi "G. - M." Plav obavezuje da tužiocu na ime troškova postupka nadoknadi iznos od 225,00 €, u roku od 15 dana od dana dostavljanja presude."

Protiv presude drugostepenog suda prvotuženi je blagovremeno izjavio reviziju iz svih zakonom predvidjenih razloga. Predlaže da se drugostepena presuda u pobijanom dijelu ukine i predmet vrati drugostepenom sudu na ponovno odlučivanje, ili da se obje presude u tom dijelu ukinu i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno sudjenje.

Tužilac u odgovoru na reviziju pobija navode iste i predlaže da se odbije kao neosnovana.

Revizija je osnovana.Utvrdjeno je, u postupku koji je prethodio donošenju prvostepene presude, da

su stranke (tužilac i prvotuženi) 31.08.2005. godine zaključile ugovor o zakupu (ovjeren kod prvostepenog suda pod oznakom Ov. br. 835/05 od 31.08.2005. godine), čiji je predmet tamo bliže opisano zemljište koje je tužilac kao zakupodavac ustupio prvotuženom kao zakupcu na korišćenje za vrijeme od 50 godina uz obavezu zakupca plaćanja mjesečne zakupnine u iznosu od 500,00 eura, počev od dana zaključenja ugovora, s tim što je plaćanje dospjelih iznosa odloženo za 2006. godinu, a dospijevajućih iznosa svaka tri mjeseca u gotovom. Zakupac se obavezao da na zakupljenom zemljištu podigne benzisku pumpu sa pratećim objektima. Aneksom ugovora od 07.08.2007. godine tužilac je kao zakupodavac dao saglasnost da prvotuženi kao zakupac, kao sredstvo obezbjedjenja vraćanja kredita koji je za potrebe izgradnje benzinske pumpe podigao kod odredjene banke, stavi pod hipotekom zakupljeno zemljište. U slučaju da zakupac iz bilo kojih razloga ne može uredno da vrati kredit banci čiji rok je vraćanja utvrdjen na 10 godina, obavezu vraćanja kredita preuzeo je tužilac kao zakupodavac, a prvotuženi kao zakupac se saglasio da se nakon toga kao vlasnik benzinske pumpe upiše kod nadležnog organa. Utvrdjeno je, isto tako, da je tužilac sa bankom kod koje je prvotuženi uzeo kredit u odredjenom iznosu zaključio ugovor o solidarnom jemstvu (14.08.2007. godine) kojim se obavezao prema banci kao povjeriocu da će, u slučaju da prvotuženi kao glavni dužnik ne ispuni svoje obaveze po ugovoru o kreditu, isplatiti obavezu glavnog dužnika kao solidarni jemac. Tužilac je vratio kredit banci (21.04.2010. godine) obzirom da prvotuženi nije izmirio svoje dospjele obaveze po zaključenom ugovoru o kreditu.

Nižestepeni sudovi smatraju da su ispunjene pretpostavke za raskid ugovora o zakupu, jer nalaze da je u pitanju ugovor kod kojega utvrdjeni rok za ispunjenje ugovorne obaveze na ime isplate ugovorene zakupnine ima značenje njegovog

67

bitnog sastojka - član 125 st. 1 i 4 Zakona o obligacionim odnosima, pa pošto prvotuženi kao dužnik nije ispunio obavezu plaćanja zakupa u roku, ugovor se raskida, bez da pri tom daju razloge na temelju čega izvode zaključak da je ispunjenje obaveze plaćanja zakupnine u odredjenom roku bitan sastojak ugovora.

Do raskida ugovora po samom zakonu zbog neispunjenja obaveze u roku koje je ispunjenje bitan sastojak ugovora dolazi, po nalaženju ovog suda, u slučaju kad su stranke sporazumno odredile da će se ugovor smatrati raskinutim ako ne bude ispunjen u odredjenom roku, što se unosi u ugovor kao raskidajuća klauzula, što nije slučaj u ovoj pravnoj stvari, ili pak u onom slučaju kad ugovorne strane nijesu takvu klauzulu ugovorili, ali je ispunjenje ugovora u odredjenom roku bitan sastojak ugovora po samoj prirodi posla što se ima cijeniti iz svih okolnosti odredjenog pravnog posla, čime se nižestepeni sudovi nijesu bavili. Pobijana i prvostepena presuda u tom dijelu nemaju razloga, što predstavlja nedostatak takve prirode da se ne mogu ispitati a to predstavlja bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz člana 367 stav 2 tačka 15 ZPP i time ukidni razlog. Zbog toga je potrebno da prvostepeni sud u ponovnom postupku utvrdi da li postoje okolnosti, da li je priroda zaključenog pravnog posla takva, da bi se moglo zaključiti da je rok odredjen za isplatu zakupnine fiksni rok i da predstavlja bitan sastojak zaključenog ugovora.

Nižestepeni sudovi nalaze, u pogledu zahtjeva tužioca za sticanje svojine na benzinskoj pumpi, da su ispunjeni uslovi iz člana 2 Aneksa ugovora o zakupu nepokretnosti "da tužilac postane vlasnik benzinske pumpe jer prvotuženi nije uredno vratio kredit banci, a to je učinio tužilac kao solidarni jemac ..."

Isplatom obaveze prvotuženog kao dužnika iz ugovora o kreditu od strane tužioca kao jemca, ne prestaje obaveza, odnosno ne gasi se obligacija. Ona u stvari prestaje prema povjeriocu koji se naplatio od jemca ali ne prestaje obaveza dužnika prema jemcu. Jedna od karakteristika jemstva (ne svih) je njegova supsidijarnost, što znači da jemac stupa na mjesto dužnika ako ovaj ne izvrši svoju ugovornu obavezu. Ta supsidijarnost ima karakter zakonske subrogacije, po kojoj prava povjerioca prema dužniku, čiju je obavezu izvršio jemac, kao što je to slučaj u ovoj pravnoj stvari, prelaze na jemca. Ona nastaje po samom zakonu - član 1003 Zakona o obligacionim odnosima. To znači, subrogacijom dužnikov dug prestaje prema njegovom povjeriocu, a tražbina prelazi na isplatioca, odnosno jemca koji je isplatio njegov dug. Glavni dužnik ostaje i dalje u obavezi, ali prema jemcu. Slijedom toga, tužilac kao jemac može tražiti od prvotuženog kao dužnika sve što je stvarno isplatio za njegov račun (potraživanje i sporedna prava) a i kamatu od dana isplate. Sve ovo pod pretpostavkom da se jemac i glavni dužnik nijesu drugačije sporazumjeli. Kakva je pravna priroda tako zaključenog sporazuma nižestepeni sudovi ne daju odgovor. Pobijana i prvostepena presuda o tome ne sadrže potrebne razloge, tako da se i u tom dijelu ne mogu ispitati, što predstavlja bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 367 stav 2 tačka 15 ZPP. Zbog toga je potrebno da prvostepeni sud u ponovnom postupku utvrdi pravnu prirodu ugovorne odredbe iz čl. 2 Aneksa zaključenog ugovora "da tužilac postane vlasnik benzinske pumpe..." i da li je zaključenjem ugovora o solidarnom jemstvu od 14.08.2007. godine derogirana takva ugovorna odredba, na što se revizijom posebno ukazuje. No, u ponovnom postupku

68

svakako treba imati u vidu da se hipoteka odnosi na cijelu nepokretnost uključujući tu sastavne djelove i njene pripatke. Hipoteka se, dakle odnosi na sve sastavne djelove nepokretnosti. Ovi djelovi dijele pravnu sudbinu glavne stvari i nemaju različit pravni status od statusa glavne stvari, razumije se, pod uslovom da pripadaju istom vlasniku.

Ukidanje odluke u ovom dijelu - dijelu kojim je usvojen tužbeni zahtjev (u odnosu na prvotuženog) povlači i ukidanje pobijane i prvostepene presude u dijelu u kojem je odbijen kao neosnovan postavljeni protivtužbeni zahtjev o kojem će sud ponovo odlučiti nakon uredno provedenog postupka i otklanjanje odredjenih nedostataka na koje je ukazano ovim ukidnim rješenjem.

Ukidanje odluke o glavnoj stvari povlači i ukidanje odluke o troškovima postupka o kojima će sud ponovo odlučiti uz glavnu stvar imajući pri tome u vidu troškove ranijeg i novog postupka.

Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u izreci - član 409 stav 1 ZPP.


69

DEJSTVO RASKIDA UGOVORA(Član 132 ZOO)

Za odluku o vraćanju datog, kao posljedice raskida, nije relevantno čijom krivicom je ugovor raskinut.

Iz obrazloženja:

"Kod ovakvog stanja stvari nižestepeni sudovi su pravilno zaključili da je ugovor raskinut i da tužilac u skladu sa članom 132 stav 2 ZOO ima pravo na vraćanje onog što je dao u izvršenju ugovora.

Bez osnova su navodi revizije da nema uslova za raskid ugovora zbog toga što je ugovor izvršen obzirom da je nesumnjivo utvrdjeno da tužilac nije platio 130.000 € i da se tužena upisala kao vlasnik objekta u cjelini.

Takodje su bez osnova navodi revizije da ugovor nije raskinut. Tužena je nakon što je ostavila tužiocu naknadni rok za uplatu iznos od 130.000 €, obavijestila tužioca da raskida ugovor. Sada u sporu za povraćaj datog, kao posledice raskida ugovora, ne može osporavati sopstvenu izjavu o raskidu ugovora. Ovo tim prije što je ustala sa tužbom kojom traži da se utvrdi da je ugovor raskinut i da je ona vlasnik izgradjenog objekta u cjelini. To pravo pripadalo je jedino tužiocu, ukoliko je smatrao da tužena nije imala pravo na raskid ugovora. Medjutim, on to nije učinio, već naprotiv i on ustao sa protivtužbom da se utvrdi da je ugovor raskinut i da se tužena obaveže da vrati ono što je primila u izvršenju ugovora. Prema tome, ni jedna od strana ugovornica ne želi ispunjenje ugovora, već su obostrano izjavile da raskidaju ugovor, a za odluku o vraćanju datog, kao posledice raskida, nije relevantno čijom krivicom je ugovor raskinut."

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 512/11 od 09.06.2011. godine)

70

ZELENAŠKI UGOVOR(Član 141 ZOO)

Zelenaški ugovor zasniva se na dva kumulativno postavljena uslova - subjektivni i objektivni.

***

R J E Š E NJ E

Ukidaju se presuda Višeg suda u Podgorici, Gž. br. 3180/10-03 od 24.09.2010. godine i presuda Osnovnog suda u Cetinju, P. br. 44/03 od 08.09.2008. godine i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno sudjenje.


Presudom Višeg suda u Podgorici, Gž. br. 3180/10-03 od 24.09.2010. godine, odbijena je žalba tužioca kao neosnovana i potvrdjena presuda Osnovnog suda u Cetinju, P. br. 44/03 od 08.09.2008. godine, kojom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim je traženo "da se poništi kao ništav zelenaški ugovor" o kupoprodaji nepokretnosti zaključen izmedju tužioca kao prodavca i tuženog kao kupca ovjeren kod prvostepenog suda pod oznakom Ov. br. 2637/95 od 28.12.1995. godine i kojim je odbijen predlog za izdavanje privremene mjere, dok je u odnosu na troškove postupka odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove.

Protiv presude drugostepenog suda tužilja je blagovremeno izjavila reviziju iz svih zakonom predvidjenih razloga. Smatra da pobijana presuda protivrječi sama sebi, a u njoj nijesu dati razlozi o odlučnim činjenicama. Tužiljin pravni prethodnik je bio prinudjen u jednom trenutku svog poslovanja da od tuženog pozajmi iznos od 10.000,00 DEM, da bi isplatio zarade radnicima da ne bi obustavili proces rada. Kao garanciju da će mu vratiti pozajmljeni iznos sa kamatom tuženi je tražio od tužioca da zaključe fiktivni ugovor o kupoprodaji kojim su predvidjeli mogućnost da stranke mogu odustati od ugovora ukoliko prodavac vrati kupcu odredjeni iznos do 31.05.1996. godine. Tuženi je izbjegavao susret sa pravnim prethodnikom tužilje koji je htio da vrati primljeni iznos u zato predvidjenom roku, jer mu je više odgovaralo da postane vlasnik odredjenih nepokretnosti. Pored toga, ukazuje da nepokretnosti koje su bile predmet zaključenog ugovora nijesu isključivo vlasništvo pravnog prethodnika tužilje već i same tužiteljice kao njegove supruge po osnovu bračne tekovine, pa i sa tih razloga smatra da je zaključeni ugovor pravno nevaljan, zapravo da je ništav. Predlaže da se pobijana i prvostepena presuda preinače ili ukinu i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno sudjenje.

Odgovor na reviziju nije dostavljen.

71

Revizija je osnovana.Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev da se utvrdi da je ništav ugovor

o kupoprodaji nepokretnosti zaključen izmedju pravnog prethodnika tužilje kao prodavca sa jedne strane i tuženog kao kupca sa druge strane ovjeren pred prvostepenim sudom pod oznakom Ov. br. 2637/95 od 28.12.1995. godine (spisima predmeta nedostaje ugovor ovjeren pod navedenom oznakom).

Prema obrazloženju pobijane i prvostepene presude zaključeni ugovor o kupoprodaji nije ništav, jer za postojanje zelenaškog ugovora potrebno je, saglasno propisima iz člana 141 Zakona o obligacionim odnosima, da su kumulativno ispunjeni svi uslovi za to predvidjeni - da "postoji očigledna nesrazmjera izmedju onog što se ugovara u svoju korist i onoga što se po ugovoru daje, da je saugovornik na nesrazmjernost uzajamnih davanja pristao zbog stanja nužde, teškog materijalnog stanja i nedovoljnog iskustva i da je druga ugovorna strana znajući za te okolnosti, namjerno ih koristila da pribavi nesrazmjernu korist", a čije postojanje tužilac nije dokazao. Dalje, nižestepeni sudovi nalaze da zaključeni ugovor nije prividan, već da se radi o pravno valjanom ugovoru zaključenom u skladu sa propisima iz čl. 11 Zakona o prometu nepokretnosti, jer je zaključen u pismenom obliku i potpisi ugovarača ovjereni kod suda čijim potpisima je priznata sadržina samog ugovora.

Medjutim, ovaj sud nalazi da je sa gledišta pravilne primjene materijalnog prava, trebalo na nesumnjiv način utvrditi, i o nadjenom dati potrebne razloge, da li je pobijani ugovor zaključen u cilju prometa nepokretnosti u kojem bi pravni prethodnik tužilje prodao svoju imovinu tuženom, a tuženi za uzvrat tužiocu isplatio ugovorenu cijenu, ili se, pak, suprotno tome zaključenim ugovorom prikriva ugovor o obezbjedjenju potraživanja tuženog prema tužiocu iz moguće zaključenog ugovora o zajmu, na što bi ukazivala, bar za sada, odredba iz člana 3 zaključenog ugovora obzirom da je njome propisano da stranke mogu odustati od ugovora ukoliko prodavac vrati kupcu primljeni iznos prema čl. 2 i to do 31.05.1996. godine.

Slijedom toga nameće se zaključak, bar za sada, da su nižestepene presude zasnovane na pogrešnoj primjeni materijalnog prava i da baš zbog toga nijesu utvrdjene sve bitne činjenice za suštinsko rješavanje spora medju strankama, zbog čega je pobijanu i prvostepenu presudu valjalo ukinuti i predmet vratiti prvostepenom sudu na ponovno sudjenje.

Sud će u ponovnom postupku, na novoj glavnoj raspravi, u cilju prethodno navedenog utvrdjenja - da li je pobijani ugovor zaključen u cilju prometa nepokretnosti i da li je ovaj pravni posao stvarni izraz volje pravnog prethodnika tužilje kao prodavca da nepokretnost prenese u svojinu tuženog, ili pak u cilju obezbjedjenja potraživanja tuženog prema drugoj ugovornoj strani iz ugovora o zajmu odredjenog novčanog iznosa koji je tuženi zaključio kao zajmodavac sa drugom ugovornom stranom kao zajmoprimcem. Ukazuje se, pri tome, da stvar kojom se obezbjedjuje potraživanje ne može preći u svojinu povjerioca ako njegovo potraživanje ne bude namireno od dospjelosti.

Pored toga, treba imati u vidu da se pojam zelenaškog ugovora zasniva na dva kumulativno postavljena uslova - subjektivni i objektivni. Prema objektivnom, potrebno je utvrditi očiglednu nesrazmjeru izmedju činidbe i protivčinidbe, razumije

72

se u vrijeme zaključenja pravnog posla, a prema subjektivnom - da ta nesrazmjera proizilazi iz nekog subjektivnog stanja drugog ugovornika, kao što je nužda, teško materijalno stanje, lakomislenost ili zavisnost, kako to sve proizilazi iz odredaba člana 141. Zakona o obligacionim odnosima. Nižestepeni sudovi u tom pravcu nalaze da tužilac nije pružio dokaze da se radi o zelenaškom ugovoru iako su provedena odredjena vještačenja u tom pravcu, pa će u cilju prethodno navedenih utvrdjenja provesti odgovarajuće dokaze, koje stranke ponude a sud prihvati, nakon čega će pravilnom ocjenom svih provedenih dokaza u smislu čl. 9 ZPP, biti u mogućnosti da donese pravilnu i zakonitu odluku u ovoj pravnoj stvari.

Ukidanje odluke o glavnoj stvari povlači i ukidanje odluke o troškovima postupka o kojima će sud ponovo odlučiti uz glavnu stvar.

Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u izreci - član 410 stav 2 ZPP.


73

ODGOVORNOST KLINIČKO BOLNIČKOG CENTRA(Člasn 170 ZOO)

Osnov odgovornosti KBC ne može biti sama činjenica da je specijalizant bez nadzora mentora izvršio zbrinjavanje vrlo komplikovanog preloma, već je nužno bilo ispitati da li je zbrinjavanje izvršeno adekvatno, te da li su posljedice nastale zbog nestručnog liječenja ili bi pak posljedice nastupile i u slučaju da je izabran operativni metod.

Iz obrazloženja:

"U toku postupka pred sudom nije dovedeno u pitanje, da u liječenju preloma kao u datom slučaju postoje dvije jednako prihvaćene doktrine: jedna konzervatni a druga operativni ortopedski pristup i da je na ljekaru da procijeni koju će metodu primijeniti prilikom zbrinjavanja i daljeg liječenja pacijenta. Da se sprovede isključivo konzervativni način liječenja prihvatio je specijalista ortoped kada je 10 dana od povredjivanja tužilje uradio kontrolni pregled, utvrdjujući zadovoljavajuću poziciju fragmenata na mjestu preloma, koju je povredu primarno zbrinuo specijalizant bez njegovog prisustva. Pred sudom nije dovedeno u pitanje ni to da Sudekova bolest i njen razvoj, uopšte nije bila uslovljena izborom konzervativnog ili hiruškog načina liječenja. Vještaci sudsko medicinskog odbora se u svom nalazu nijesu izjasnili u kojoj mjeri bi povreda, obzirom da se radi o vrlo komplikovanom prelomu sa više koštanih odlomaka donjeg okrajka desne žbične kosti koji zahvata i sam zglob korjena desne šake, ostavila trajne posledice koje bi dovele do umanjenja životne aktivnosti kod tužilje i u kom stepenu. Prednje, bez obzira na to da li bi se u liječenju kod tužilje primjenio konzervativni ili hiruški način liječenja, kao i to da li je specijalizant prilikom zbrinjavanja povrede koju je zadobila tužilja, osim što je bez nadzora mentora primjenio dozvoljeni konzervativni način liječenja, učinio neki drugi propust kako u postupku zbrinjavanja tako i u pogledu datih ljekova i savjeta tužilji.

Osnov odgovornosti tuženog ne može biti sama činjenica da je specijalizant bez nadzora mentora izvršio zbrinjavanje vrlo komplikovanog preloma, već je nužno bilo ispitati da li je zbrinjavanje izvršeno adekvatno, te da li su posledice nastale zbog nestručnog liječenja ili bi pak posledice nastupile i u slučaju da je izabran operativni metod, te u kom obimu tada nastupile, obzirom da je tužilja zadobila težak prelom šake koji sam po sebi i u uslovima najbolje, najbrže i najadekvatnije zdravstvene zaštite često ostavlja teške posledice.

Iz iznijetog proizilazi da je ostalo nerazjašnjeno da li su komplikacije zbog kojih tužilja trpi tegobe izazvane izborom metode i načina liječenja od strane tuženog kao i da li bi iste bile smanjene da je tužilja sprovela preporučeni nastavak liječenja, odnosno koje su to posledice nastupile kod tužilje usled povreda koje je zadobila 18.02.2005. godine kada se okliznula i pala na ledenu površinu a koje su to

74

posledice nastupile usled neblagovremenog, nestručnog, nepažljivog i nepropisnog rada ljekara, zbog čega bi tuženi u smislu odredbe člana 170 Zakona o obligacionim odnosima bio odgovoran.

U ponovnom postupku prvosepeni sud će otkloniti bitnu povredu postupka na koju je naprijed ukazano, izvesti ranije izvedene dokaze kao i druge dokaze za koje se ukaže potreba, pa će nakon svjestrane ocjene izvedenih dokaza bitu u mogućnosti da donese pravilnu i zakonitu odluku."


75

ODGOVORNOST DRŽAVE ZA ŠTETU(Član 172 ZOO u vezi sa čl. 7 Zakona o državnoj upravi)

Za štetu prouzrokovanu nepravilnim radom službenog lica Uprave policije odgovorna je Država bez obzira što Uprava policije ima svojstvo pravnog lica.

Iz obrazloženja:

"Nasuprot navodima revizije drugostepeni sud je postupio po primjedbama rješenja Vrhovnog suda, Rev. br. 361/10 od 28.04.2010. godine i dao jasne i potpune razloge u pogledu nedostatka legitimacije na strani tužene, te su bez osnova navodi revizije kojima se ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz člana 415 ZPP.

Naime, navedenom presudom Vrhovnog suda ukinute su nižestepene odluke iz razloga što tužilac nije pravilno označio tuženog, te nije bilo jasno ko je stranka u predmetnom sporu, Država Crna Gora ili Uprava policije, ili oba pravna subjekta, a ovo imajući u vidu da je Upravi policije priznato svojstvo pravnog lica članom 45 stav 1 Uredbe o organizaciji i načinu rada državne uprave od 19.10.2005. godine. Kako je tužilac u ponovnom postupku označio kao tuženu Upravu policije, to je drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je preinačio prvostepenu presudu i tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan zbog nedostatka legitimacije na strani tužene. Ovo sa razloga što je šteta tužiocu prouzrokovana nepravilnim radom službenog lica Uprave policije koja je organ državne uprave, a za štetu koju organi državne uprave učine svojim nezakonitim ili nepravilnim radom odgovara Država, shodno čl. 7 Zakona o državnoj upravi i čl. 172 Zakona o obligacionim odnosima.

Dakle, šteta je prouzrokovana u vršenju javnih ovlašćenja u okviru prava i dužnosti države, te bez obzira što Uprava policije ima svojstvo pravnog lica, ista nije legitimisana za naknadu predmetne štete, kako to pravilno i zaključuje drugostepeni sud."


76

OSNOV ODGOVORNOSTI IMAOCA OPASNE STVARI(Čl. 174, 176 i 177 ZOO)

Imalac opasne stvari, koji je propustio da vrši kontrolu nad korišćenjem stvari i svojom krivicom omogućio da lice kome je povjerena stvar istu upotrijebi na protivpravan način, solidarno je sa tim licem odgovorno za štetu od opasne stvari.

Iz obrazloženja:

"Neosnovani su navodi revizije koji se odnose na pogrešnu primjenu materijalnog prava.

Prema utvredjenom činjeničnom stanju, dana 28.07.2002. godine, ispred kafe bara "B." u Podgorici, trećetuženi je u svojstvu čuvara reda u pomenutom objektu lišio života T. K, sina prvo i drugotužilaca i brata ostalih tužilaca, na način što ga je poslije prepirke izveo van bašte lokala, a potom ga drškom službenog pištolja "CZ M-75", kojeg je zadužio kao pripadnik specijalnih jedinica MUP RCG, udario tri puta u predjelu mišice lijeve nadlaktice, prednje strane vrata i u predjelu desne gornje polovine čela, od kojih povreda je T. K. preminuo istoga dana oko dva sata. Trećetuženi je zbog izvršenja krivičnog djela ubistva iz člana 30 stav 1 KZ RCG oglašen krivim pravosnažnom presudom Višeg suda u Podgorici, K. br. 214/02 od 31.12.2002. godine i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 12 godina. Iz utvrdjenih činjenica koje stranke nijesu osporavale proizilazi da je trećetuženi u vrijeme izvršenja predmetnog krivičnog djela bio zaposlen kao pripadnik specijalnih jedinica MUP, te da mu je rješenjem MUP od 27.12.2002. godine izrečena disciplinska mjera prestanak radnog odnosa zbog povrede radne obaveze iz čl. 57 st.1 tač. 7 Zakona o unutrašnjim poslovima (ponašenje koje šteti ugledu službe ili narušava odnose medju službenicima).

Na osnovu ovako utvrđenih činjenica, nižestepeni sudovi su, i po mišljenju ovog suda pravilno zaključili da postoji odgovornost prvotužene da zajedno sa trećetuženim solidarno isplati nematerijalnu štetu po osnovu duševnih bolova zbog smrti bliskog lica kao i materijalnu štetu po svim traženim vidovima bliže označenim u izreci prvostepene presude, osim na ime troškova četrdesetodnevnog pomena u kom dijelu je prvostepena presuda preinačena od strane drugostepenog suda i u tom dijelu zahtjev odbijen kao neosnovan.

Naime, prema odredbi člana 172 stav 1 ZOO, koji je bio u primjeni u vrijeme nastanka spornog odnosa pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svoje funkcije. U konkretnom sporu, štetu je prouzrokovalo lice na službi u specijalnim jedinicima MUP, time što je službenim pištoljem nanijelo povrede pok. T. K. čime je izvršilo krivično djelo ubistva. Na ovaj način službeni pištolj koji je vlasništvo MUP RCG je, svojim svojstvima djelovao kao opasna stvar, a za štetu od opasne stvari prema

77

odredbi čl. 174 ZOO odgovara njen imalac. Sa navedenih razloga u reviziji se neosnovano navodi da su nižestepeni sudovi pogriješili što su obavezali tuženu državu da prouzrokovanu štetu naknadi solidarno sa trećetuženim - štetnikom.

U reviziji se neosnovano ističe da postoji razlog za isključenje odgovornosti prvotužene u smislu čl. 176 i 177 ZOO. Jer, nižestepeni sudovi pravilno zaključuju da je predmetna šteta prouzrokovana službenim pištoljem sa kojim je trećetuženi bio zadužen kao pripadnik specijalnih jedinica MUP. Uprkos tome što je prvotuženi znao i morao znati da je njegov službenik zadužen sa pištoljem, kao i da je isti nosio i koristio prilikom vršenja poslova obezbjedjenja u kafu baru "B." u Podgorici, prvotuženi je propustio da vrši kontrolu nad korišćenjem pištolja i na taj način, kao imalac opasne stvari, svojom krivicom omogućio da trećetuženi na protivpravan način upotrijebi opasnu stvar. U tome je i sadržan osnov odgovornosti prvotužene kao imaoca opasne stvari u skladu da odredbom čl. 174 ZOO. Odgovornost prvotužene je objektivne prirode i ne postoje uslovi za oslobadjanje odgovornosti u smislu čl. 177 st. 2 i 3 ZOO, obzirom da šteta nije nastala isključivom radnjom trećetuženog kao štetnika, koju prvotuženi nije mogao predvidjeti i čije posledice nije mogao izbjeći ili otkloniti.

Kod takvog stanja stvari, pravilan je zaključak nižestepenih sudova da je prvotuženi kao imalac predmetnog oružja - opasne stvari u smislu odredbe člana 174 ZOO objektivno odgovoran da solidarno sa trećetuženim naknadi štetu tužiocima, sa kojih razloga je reviziju valjalo odbiti kao neosnovanu."


78

USPOSTAVLJANJE RANIJEG STANJA I NAKNADA U NOVCU(Član 185 stav 3 ZOO)

Kada je zemljište nemoguće vratiti u prvobitno stanje, jer je isto u potpunosti devastirano i degradirano, oštećenom pripada pravo na štetu po pravilima odštetnog prava, što znači da se iznos odredjene naknade mora smanjiti za preostalu tržišnu cijenu devastiranog zemljišta.

Iz obrazloženja:

"Tužena je dana 28.02.1972. godine donijela rješenje kojim je utvrdjeno da je od opšteg interesa izgradnja ulaznog portala - buduće glavne kaptaže za snadbijevanje vodom područja Opštine Herceg Novi, te da se može pristupiti eksproprijaciji zemljišta označenog kao čest. zem. 809/5, 809/6, 813/2 i djelova čest. zem. 813/1 i 819/1. Nadalje je utvrdjeno da u tu svrhu nije eksproprisana čest. zem. 809/4, vlasništvo pravne prethodnice tužioca V. A, koje se nalazi u selu Mojdež - zaseoku Gornji Kovači, u blizini ulazne štolne starog istražnog potkopa, i to iznad i ispod lokalnog puta Igalo - Mojdež, te da je isto potpuno devastirano i degradirano, potpuno izmijenjene konfiguracije terena i strukture i da je isto potpuno neupotrebljivo za bilo koju namjenu. Uzrok devastacije zemljšta tužioca je klizanje terena, koje je nastupilo kao posledica prodora vode iz istražnog potkopa na izvorištu u Mojdežu u količinama preko 10 m3 vode u sekundi, usled čega je došlo do zasijecanja nožice padine i klizanja terena, koje je uzrokovalo oštećenje lokalnog puta Mojdež - Igalo i zemljišta tužioca koje se nalazi ispod i iznad puta. Investitor radova koji se odnose na istražni potkop, koji se nalazi u blizini ulazne štolne - kaptaže kao i radova na sanaciji lokalnog puta koja je nestručno izvedena stalnim nasipanjem kolovoza, što je dodatno opteretilo već labilnu padinu pa samim tim i pospješilo dalji nastavak klizanja terena je bila tužena.

Kod naprijed navedenog činjeničnog utvrdjenja prvostepenog suda, koje prihvata i drugostepeni sud nižestepeni sudovi su obavezali tuženu da tužiocu naknadi traženu štetu, na ime devastiranog zemljišta, koju je utvrdio putem vještaka gradjevinske struke, kao investitora radova, koji su doveli do klizanja terena i potpunog oštećenja nekretnina tužioca a s pozivom na odredbu člana 207 i čl. 154 i 155 ZOO.

I po ocjeni ovog suda a nasuprot navodima revizije pravilno su zaključili nižestepeni sudovi da je tužena odgovorna da naknadi štetu. Jer, uzrok štete je na nesumnjiv način utvrdjen putem vještačenja po vještaku gradjevinske struke, na osnovu elaborata Zavoda za gradjevinske materijalne i geotehniku AD Nikšić i iskazima saslušanih svjedoka, kao i na osnovu dokumentacije, koju su sačinile stručne Komisije tužene a u cilju obeštećenja tužioca u vansudskom postupku.

Medjutim, opravdano se u reviziji ukazuje da visina štete nije pravilno utvrdjena.

79

Odredbom člana 185 stav 3 ZOO je propisano da kad uspostavljanje ranijeg stanja nije moguće ili kad sud smatra da nije nužno da to učini odgovorno lice, sud će odrediti da ono isplati odgovarajuću svotu novca na ime naknade štete.

Iz spisa predmeta proizilazi da sporno zemljište nije moguće vratiti u prvobitno stanje, budući da je isto u potpunosti devastirano i degradirano, sa potpuno izmijenjenom konfiguracijom i strukturom, te da je isto upisano na tužioca.

U toj situaciji, tužiocu pripada pravo na štetu po pravilima prava za obeštećenje (odštetno pravo), što znači da se iznos odredjene naknade mora smanjiti za preostalu tržišnu cijenu devastiranog zemljišta. Jer, oštećeni ne može izvlačiti korist odnosno da dobije potpunu naknadu a da zadrži zemljište, koje po pravilu ima nekakvu vrijednost samim svojim postojanjem.

Nedostaci o kojima je naprijed bilo riječi, ukazuju na pogrešnu primjenu materijalnog prava, zbog čega je presude nižestepenih sudova u tom dijelu valjalo ukinuti i predmet vratiti prvostepenom sudu na ponovno sudjenje."


80

ISPLATA KAPITALIZIRANE RENTE(Član 188 stav 5 ZOO)

Promjena državno pravnog statusa Crne Gore usljed prestanka postojanja Državne zajednice Srbija i Crna Gora, ne može se smatrati ozbiljnim uzrokom u smislu naročite ekonomske potrebe ili nedostatka povjerenja tužioca za plaćanje ubuduće, da bi se odlučilo da naknada štete bude isplaćena u jednom ukupnom iznosu.

Iz obrazloženja:

"Zahtjev tužioca da se utvrdi da visina dosudjene rente po ranijoj sudskoj odluci odgovara sadašnjoj minimalnoj cijeni rada, predstavlja utvrdjivanje činjenica zbog čega ne može biti predmet tužbe u parničnom postupku, saglasno članu 188 stav 1 ZPP.

Stoga je drugostepeni sud pravilno odlučio kada je u ovom dijelu ukinuo prvostepenu presudu i tužbu odbacio, saglasno članu 380 stav 1 tačka 4 ZPP.

Odlučujući o zahtjevu da se tužiocu, umjesto svakomjesečne isplati renta u kapitaliziranom iznosu, nižestepeni sudovi su pravilno odlučili kada su isti odbili kao neosnovan, jer se nijesu stekli uslovi iz člana 188 stav 5 ZOO za ostvarenje takvog zahtjeva.

Ovo zbog toga što se promjena državno pravnog statusa tužene Crne Gore, usljed prestanka postojanja Državne zajednice Srbija i Crna Gora, ne može smatrati ozbiljnim uzrokom u smislu naročite ekonomske potrebe ili nedostatka povjerenja tužioca za plaćanje ubuduće, da bi se odlučilo da ovaj oblik naknade štete bude isplaćen u jednom ukupnom iznosu."


81

NEZAKONITA ODLUKA POSLODAVCA KAO OSNOV ZA NAKNADU NEMATERIJALNE ŠTETE

(Član 200 ZOO)

Da bi se mogla ostvariti naknada nematerijalne štete povodom nezakonite odluke poslodavca potrebno je da je odluka kojom je povrijedjeno pravo iz radnog odnosa kod radnika izazvalo ozbiljnije poremećaje emocionalne i psihičke ravnoteže, a posebno da je taj poremećaj produkt šikane.

Iz obrazloženja:

"I po nalaženju ovog suda, pravilno su postupili nižestepeni sudovi, kada su zahtjev za naknadu nematerijalne štete na ime duševnih bolova zbog povrede prava ličnosti i povrede ugleda, odbili kao neosnovan. Jer, da bi se mogla ostvariti naknada nematerijalne štete povodom nezakonite odluke poslodavca shodno članu 200 ZOO (sada čl. 207 ZOO) potrebno je, da je odluka kojom je povrijedjeno pravo iz radnog odnosa kod radnika izazvalo ozbiljnije poremećaje emocionalne i psihičke ravnoteže, a posebno ukoliko je taj poremećaj produkt šikane.

U konkretnom slučaju, imajući nalaz komisije vještaka medicinske struke, tužilja nije trpjela takve duševne bolove koje su kod nje izazvali poremećaj psihičke i emocionalne ravnoteže. Takodje, nije utvrdjeno, da je kod poslodavca postojala zla namjera, te da je disciplinski postupak koji je predhodio donošenju nezakonitog rješenja, vodjen zlonamjerno i šikanozno u cilju povrede prava ličnosti, ugleda i časti tužilje.

To što je rješenje o prestanku radnog odnosa poništeno u sudskom postupku i tužilja vraćena na rad, ne znači i da je bilo zloupotrebe prava tuženog kao poslodavca prema tužilji, jer vodjenje tog postupka, ne može predstavljati maliciozni postupak tuženog, koji bi predstavljao osnov odgovornosti istog shodno članu 200 ZOO (sada čl. 207 ZOO)."


82

PODIJELJENA ODGOVORNOST(Član 192 ZOO)

Prihvatanjem prevoza sa vozačem koji je pijan ili drogiran, oštećena je prihvatila rizik od nastupanja posljedica koje su nastale, te postoji njen doprinos nastanku štete.

Iz obrazloženja:

"Pravilan je zaključak nižestepenih sudova da postoji podijeljena odgovornost prvotužilje i tuženog za nastanak štete odnosno doprinos prvotužilje. Iz izvedenih dokaza naime proizilazi da je vozilom upravljalo lice pod dejstvom sedativa, koje je ranije koristila i prvotužilja, te je tužilja u krivičnom postupku vodjenom protiv tog lica navela da je prilikom susreta sa njim primijetila da sa njim nešto nije u redu odnosno da je pijan ili drogiran, što je primijetila i prilikom vožnje. Prihvatanjem da se vozi sa takivim licem prvotužilja je prihvatila i rizik od nastupanja posledica koje su nastale u konkretnom slučaju, radi čega su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da postoji doprinos tužilje za nastanak predmetne štete.

Isto tako, neosnovani su navodi revizije kojima se tvrdi da je pogrešno utvrdjena naknada štete po osnovu tudje njege i pomoći. Naime, pravilno su nižestepeni sudovi prilikom odmjeravanja visine naknade za ovaj vid štete prvotužilja uzeli u obzir iznos od 60 € koji prvotužilji po osnovu njege i tudje pomoći plaća Centar za socijalni rad, počev od 01.11.2009. godine, radi čega su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su naknadu štete po ovom osnovu umanjili za taj iznos."


83

VODJENJE KRIVIČNOG POSTUPKAI PRAVO NA NAKNADU ŠTETE

(Član 200 ZOO u vezi sa čl. 558 stav 1 tačka 1 ZKP)

Samo vodjenje krivičnog postupka okončanog bez osude i lišavanja slobode, ne predstavlja osnov za postavljanje zahtjeva za naknadu štete.

Iz obrazloženja:

"U postupku koji je prethodio donošenju prvostepene presude utvrdjeno je da je protiv tužioca vodjen krivični postupak koji je okončan pravosnažnom presudom prvostepenog suda K. br. 336/09 od 26.05.2009. godine kojom je oslobodjen od optužbe za krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. Dakle, u krivičnom postupku koji je vodjen protiv tužioca nije došlo do njegove osude ili lišavanja slobode. Naknadu za nematerijalnu štetu moguće je tražiti samo za onu nematerijalnu štetu, koju kao takvu priznaje zakon. Novčana naknada nematerijalne štete koju tužilac traži zbog toga što je protiv njega vodjen krivični postupak (pravnosnažno okončan oslobadjajućom presudom, bez lišavanja slobode) nije priznata Zakonikom o krivičnom postupku.

Saglasno tome, ovaj sud nalazi da nematerijalna šteta koju je tužilac trpio time što je protiv njega vodjen krivični postupak (okončan bez osude i lišavanja slobode) nije oblik štete koju poznaje Zakonik o krivičnom postupku. Pravo na naknadu štete od države ima lice koje je bez osnova osudjeno za krivično djelo ili bez osnova lišeno slobode. To znači, da samo vodjenje krivičnog postupka protiv tužioca okončanog bez osude i lišavanja slobode, ne predstavlja osnov za postavljanje zahtjeva za naknadu, tako da tužilac nema pravo na traženu naknadu štete.

Pored toga, drugačije pravno stanovište podnosioca optužnog predloga u odnosu na pravno stanovište suda izraženog u presudi, K. br. 336/09 od 26.05.2009. godine i mišljenje tužioca, ne može se smatrati nezakonitim i nepravilnim radom državnog organa, jer pogrešno zauzet pravni stav u obavljanju službene dužnosti u ovom slučaju ne čini rad označenog državnog organa nezakonitim odnosno nepravilnim. Svako nepravilno postupanje državnog organa u okviru njegovih zakonskih ovlašćenja ne dovodi do prava na naknadu štete. Dakle, organ koji postupa u okviru zakonskih ovlašćenja ne može biti odgovoran za pogrešno pravno tumačenje odredjene zakonske norme, tako da tužilac, ni po tom osnovu, nije u obavezi, saglasno propisima iz člana 172 Zakona o obligacionim odnosima da tužiocu isplati traženu naknadu, zbog čega je reviziju valjalo odbiti kao neosnovanu."


84

NEOSNOVANO LIŠENJE SLOBODE KAO OSNOVZA NAKNADU ŠTETE

(Član 200 ZOO u vezi sa čl. 558 stav 1 tačka 1 ZKP)

Prilikom odredjivanja visine naknade nematerijalne štete zbog neosnovanog lišenja slobode uzimaju se u obzir objektivne i subjektivne okolnosti, kao što su dužina trajanja pritvora, uslovi u kojima je oštećeni boravio u vrijeme trajanja pritvora, intenzitet duševnog bola u vezi sa kvalifikacijom krivičnog djela, gubitak ugleda u sredini u kojoj je živio.

Iz obrazloženja:

"Polazeći od činjeničnog utvrdjenja prvostepenog suda, koje prihvata i drugostepeni sud, ovi sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su našli shodno članu 558 stav 1 tačka 1 Zakonika o krivičnom postupku, da tužilji pripada pravo na naknadu štete zbog povrede ugleda i časti kao posljedica neosnovanog lišenja slobode. Nije sporan pravni osnov odgovornosti tužene za naknadu ovog oblika nematerijalne štete.

Nižestepeni sudovi su prilikom odredjivanja visine naknade nematerijalne štete zbog neosnovanog lišenja slobode, u skladu sa članom 200 ZOO, uzeli u obzir kako objektivne tako i subjektivne okolnosti, kao što su - dužina trajanja pritvora (13 mjeseci i 27 dana), uslove u kojima je tužilja bila u vrijeme trajanja pritvora, intezitet duševnog bola u vezi sa kvalifikacijom krivičnog djela, gubitak ugleda u sredini u kojoj je živjela, pa su pravilno odmjerili visinu naknade, u skladu sa sudskom praksom. Pri tome, sudovi su vodili računa da će se dosudjenom naknadom postići njena svrha, kao i da ne pogoduje težnjama koje nijesu spojive sa njenom prirodom, zbog čega se neosnovano revizijom ukazuje da je naknada previsoko odmjerena."


85

NAKNADA NEMATERIJALNE ŠTETE U SLUČAJU SMRTI(Član 201 stav 2 ZOO)

Trajnija zajednica života je uslov za dosudjivanje nematerijalne štete braći i sestrama poginulog.

***

Boravak u mjestu studiranja ne može se tretirati kao nepostojanje zajednice sa poginulim.

Iz obrazloženja:

"Prema članu 201 stav 2 ZOO, koji je bio u primjeni u vrijeme nastanka spornog odnosa, u slučaju smrti nekog lica pravična novčana naknada može se dosuditi braći i sestrama za njihove duševne bolove ako je izmedju njih i umrlog postojala trajnija zajednica života. U konkretnom slučaju utvrdjeno je od strane nižestepenih sudova da su tužioci V. A. i V. M. živjeli u zajednici sa poginulim bratom. Naime, V. A. je imao prijavljeno prebivalište u Kolašinu što je prvostepeni sud utvrdio iz akta MUP od 26.06.2007. godine, a na poslove policajca koje je obavljao u Baru u vrijeme smrti svog brata svakodnevno je putovao iz Kolašina. Što se tiče tužilje V. M. u postupku pred prvostepenim sudom je utvrdjeno da je u vrijeme smrti svog brata živjela u zajednici sa njim i ostalim članovima porodičnog domaćinstva, u kom periodu je bila redovan student fakulteta u Podgorici, te da se njen boravak u mjestu studiranja ne može tretirati kao nepostojanje zajednice života sa poginulim. Ova tužilja je nakon smrti brata zasnovala vanbračnu zajednicu u februaru 2004. godine, a u postupku je utvrdjeno da do zaključenja bračne zajednice nije došlo upravo zbog pogibije brata. Imajući navedeno u vidu neosnovani su navodi revizije da u ovom slučaju ne postoji zakonski uslov za dosudjivanje naknade nematerijalne štete ovim tužiocima kao bratu i sestri poginulog.

Ukazivanje tuženog u reviziji da od strane nižestepenih sudova nije pravilno utvrdjeno postojanje doprinosa poginulog nastanku štete je bez značaja, jer se ovakvim isticanjem u stvari osporava činjenično stanje koje je utvrdjeno u postupku od strane nižestepenih sudova, a u smislu člana 400 stav 3 ZPP, revizija se ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrdjenog činjeničnog stanja."


86

STICANJE BEZ OSNOVA(Član 210 ZOO)

Ulaganja, po odobrenju direktora preduzeća, u nedovršeni stan od strane lica kojem taj stan nije odlukom preduzeća dodijeljen na korišćenje, daju pravo tom licu na naknadu štete od preduzeća po osnovu sticanja bez osnova, samo u slučaju ako je postojala obaveza preduzeća, a ne trećeg lica kojem je stan dat na korišćenje, da svojim sredstvima završi stan.

Iz obrazloženja:

"Medjutim, prilikom odlučivanja o zahtjevu za isplatu naknade materijalne štete na ime ulaganja u predmetni stan, nižestepeni sudovi su imali pogrešan pravni pristup, tako da je revizija tuženog - protivtužioca u tom dijelu osnovana.

U postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude utvrdjeno je da je predmetni stan rješenjem tužioca I reda br. 2423 od 10.06.1992. godine dodijeljen u postupku redovne raspodjele na korišćenje tužiocu II reda. Dalje je utvrdjeno da je tuženom od strane tadašnjeg direktora tužioca I reda, Z. P, dato odobrenje br. 525 od 09.10.2000. godine da se privremeno useli u predmetni stan u kojem su bili završeni samo grubi gradjevinski radovi i o svom trošku nastavi izgradnju istog, koje odobrenje je od strane istog direktora stavljeno van snage 11.04.2001. godine. Na osnovu nalaza i mišljenja vještaka gradjevinske struke utvrdjena je visina ulaganja tuženog u predmetni stan.

Polazeći od toga da tuženi nije imao zakonskog osnova za korišćenje predmetnog stana, te da je ulaganje u isti vršio na sopstveni rizik, nižestepeni sudovi su s pozivom na odredbu člana 172 ZOO odbili tužbeni zahtjev uz zaključak da ne postoji odgovornost tužioca I reda za naknadu predmetne štete.

Po ocjeni ovog suda, izloženo pravno stanovište nižestepenih sudova za sada nije prihvatljivo.

Naime, činjenično utvrdjenje u spisima ukazuje da tuženi - protivtužilac ulaganja u predmetni stan nije vršio neovlašćeno, već po odobrenju tadašnjeg direktora tužioca I reda - protivtuženog. U takvim okolnostima predmetna ulaganja protivtužioca ne mogu imati tretman ulaganja bez odobrenja, a nesumnjivo je da je istima uvećana vrijednost predmetnog stana.

Tako su nižestepeni sudovi zbog pogrešne primjene materijalnog prava propustili da utvrde relevantnu činjenicu - čija je bila obaveza da završi predmetni stan (da ga dovede u upotrebno stanje), odnosno da li je tužilac II reda pristao da udje u stan u nedovršenom stanju i prihvati obavezu izvodjenja radova svojim sredstvima ili je tužilac I reda - protivtuženi bio dužan da isti završi i takvog ga preda tužiocu II reda. Jer, ukoliko je postojala obaveza tužioca I reda - protivtuženog da svojim sredstvima završi predmetni stan, to ne postoji pravni osnov da isti zadrži utvrdjenu vrijednost ulaganja tuženog - protivtužioca, pa je kao sticalac dužan da

87

naknadi tuženom vrijednost postignute koristi, koju je dobio usled prelaska imovine tuženog - protivtužioca bez pravnog osnova u korist svoje imovine, a saglasno odredbi člana 210 stav 1 ZOO.

Sa navedenih razloga, nižestepene presude je u ovom dijelu valjalo ukinuti i predmet vratiti prvostepenom sudu na ponovno sudjenje.

U ponovnom postupku prvostepeni sud će imati u vidu primjedbe na koje se ukazuje ovim rješenjem i dopunom dokazivanja utvrditi ko je bio u obavezi da završi predmetni stan. Tek nakon toga sud će biti u mogućnosti da donese pravilnu i zakonitu odluku u ovoj pravnoj stvari."


88

SMANJENJE IZNOSA UGOVORNE KAZNE(Član 274 ZOO)

Prilikom odlučivanja o zahtjevu dužnika za smanjenje ugovorne kazne osnovno mjerilo je koliku je štetu povjerilac pretrpio usljed povrede ugovora, kao i običaji u odredjenoj privrednoj djelatnosti, odnosno da li je ugovorena kazna odredjena u visini koja je uobičajena za vrstu posla u pitanju.

Iz obrazloženja:

"Prema odredbi člana 274 ZOO sud će na zahtjev dužnika smanjiti iznos ugovorne kazne ako nadje da je ona nesrazmjerno visoka, s obzirom na vrijednost i značaj predmeta obaveze. Prilikom odlučivanja o zahtjevu dužnika za smanjenje ugovorne kazne osnovno mjerilo je koliku je štetu povjerilac pretrpio usled povrede ugovora. Ugovorna kazna je pretjerano visoka ako je ona mnogo veća od naknade koju bi povjerilac dobio kada bi sud odredjivao visinu naknade štete zbog povrede ugovora. Prilikom odlučivanja o smanjenju ugovorne kazne uzimaju se u obzir i običaji u odredjenoj privrednoj djelatnosti, odnosno da li je ugovorna kazna odredjena u visini koja je uobičajena za vrstu poslova u pitanju.

Što se pak tiče forme u kojoj dužnik mora da istakne zahtjev da se ugovorna kazna smanji, kao i sadržine takve izjave, takav zahtjev treba da bude dovoljno odredjen i da sadrži razloge zašto dužnik smatra da je ugovorna kazna pretjerano visoka. Tuženi je još u odgovoru na tužbu istakao razloge zbog kojih smatra da je ugovorna kazna pretjerano visoka i takav prigovor po nalaženju ovog suda predstavlja istovremeno traženje da se ugovorna kazna smanji, pa su bez osnova navodi revizije da tuženi nije zahtijevao smanjenje ugovorne kazne.

Neosnovani su i navodi revizije da štetu za tužioca predstavlja kamata koju je mogao ostvariti da je iznos kupoprodajne cijene deponovao kod banke, obzirom da obaveza tuženog nije novčana. Stoga su nižestepeni sudovi pravilno postupili kada su ugovornu kaznu smanjili na visinu koja je uobičajena za vrstu poslova u pitanju kod činjenice da tužilac na postojanje druge štete osim u vidu kamate revizijom ne ukazuje."


89

OBAVEZA PLAĆANJA ZATEZNIH KAMATA(Član 277 stav 1 ZOO)

Posljedica kašnjenja u isplati glavnog duga je obaveza plaćanja zateznih kamata.

***

Ako ugovarači nijesu odredili rok za vraćanje zajma, niti se on može utvrditi iz okolnosti zaključenja ugovora o zajmu, zajmoprimac je dužan vratiti zajam odmah po traženju zajmodavca.

***

P R E S U D A

Usvaja se revizija tuženog, pa se preinačava presuda Višeg suda u Podgorici, Gž. br. 3240/10-05 od 20.07.2010. godine, tako što se potvrdjuje presuda Osnovnog suda u Baru, P. br. 116/10 od 28.06.2010. godine u dijelu izreke pod stavom drugim, i stavom trećim, i žalba tužioca odbija kao neosnovana.

Revizija tužioca se odbija kao neosnovana.Svaka stranka snosi svoje troškove revizijskog postupka.


Presudom Osnovnog suda u Baru, P. br. 116/10 od 28.06.2010. godine, tuženi je obavezan da tužiocu na ranije dosudjeni iznos od 6.284,00 € isplati kamatu u iznosu od 97,00 € u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja (stav prvi) dok je u ostalom dijelu i to do iznosa od 24.788,81 €, odbijen kao neosnovan (stav drugi), s tim što je u odnosu na troškove postupka odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove (stav treći).

Odlučujući o žalbi tužioca Viši sud u Podgorici, presudom Gž. br. 3240/10-05 od 20.07.2010. godine, preinačio je prvostepenu presudu u odbijajućem dijelu i to tako što je tuženog obavezao da na dosudjeni iznos od 6.284,00 € isplati na ime kamate iznos od 19.865,00 € sa zakonskom kamatom počev od presudjenja pa do isplate i na ime troškova postupka 3.179,00 €, sve u tamo ostavljenom roku pod prijetnjom izvršenja.

Protiv drugostepene presude stranke su blagovremeno izjavile revizije iz svih zakonom predvidjenih razloga (tuženi) odnosno zbog pogrešne primjene materijalnog prava (tužilac). Tužilac smatra da mu pripada kamata na dosudjeni iznos počev od 12.04.2007. godine do isplate a ne od dana presudjenja, pa u tom

90

pravcu prdlaže da se pobijana presuda preinači. Tuženi smatra da je pao u docnju onog trenutka kada je tužilac od njega tražio povraćaj zajma. Predlaže da se pobijana presuda preinači ili pak da se pobijana i prvostepena presuda ukinu i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno sudjenje.

Odgovori na revizije nijesu dostavljeni.Revizija tuženog je osnovana, dok, nasuprot tome, revizija tužioca nije

osnovana.Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužioca da mu tuženi, na ranije

dosudjeni iznos, na ime zajma od 6.284,00 €, isplati kamatu u iznosu od 24.788,81 €, kao posledica kašnjenja u isplati novčanog zajma.

Prvostepeni sud je tuženog obavezao da tužiocu isplati, po osnovu pripadajuće kamate, iznos od 97,00 €, nalazeći da je tuženi pao u docnju 15.09.2004. godine, kad je pozvan da isplati pozajmljeni iznos. Dakle, prvostepeni sud nalazi da tužiocu pripada kamata na glavnicu od 15.09.2004. godine do dana kad je glavnica i dio kamate isplaćen (12.04.2007. godine), pri čemu je iznos pripadajuće kamate umanjen za 792,00 €, koji je tuženi platio tužiocu prilikom vraćanja protivrijednosti primljenog duga, pozivajući se pri tome na propise iz člana 277 stav 1 Zakona o oblgiacionim odnosima kojim je propisano da dužnik koji zadocni sa ispunjenjem novčane obaveze, duguje pored glavnice i zateznu kamatu po stopi utvrdjenoj zakonom. Drugostepeni sud, medjutim, nalazi da je tuženi pao u docnji 01.05.1980. godine kao dana do kad je bio dužan da isplati pozajmljeni iznos iz marta mjeseca iste godine, tako da je tuženi u obavezi da isplati tužiocu, po označenom osnovu, još 19.865,00 €, pozivajući se isto tako na isti zakonski propis.

Medjutim, ovaj sud nalazi da je iznijeto pravno shvatanje drugostepenog suda zasnovano na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Naime, u postupku koji je prethodio donošenju prvostepene presude, utvrdjeno je da su stranke marta mjeseca 1980. godine zaključile usmeni ugovor o zajmu - tužilac je tuženom predao na zajam tamo navedeni novčani iznos, bez da su pri tome ugovorili rok u kome je tuženi dužan da tužiocu vrati odredjeni novčani iznos. Rok u kojem tuženi treba da vrati zajam nije odredjen ni u pismenom ugovoru od 04.10.2004. godine, kojim tuženi priznaje postojanje duga iz marta 1980. godine. Tužilac je prvi put tek na petnaest dana prije zaključenja pismenog ugovora pozvao tuženog da vrati iznos pozajmljenog novca. Dana 12.04.2007. godine tuženi je vratio glavni dug u iznosu od 6.284,00 €, i kamatu na taj iznos od 792,00 €.

Kod takvog stanja stvari, prvostepeni sud je pravilno našao da je tuženi dužan tužiocu platiti, na ime kamate na iznos glavnog duga od 6.284,00 €, još 79,00 €, koji iznos je obračunat za period od 15.09.2004. godine kao dana kada je tuženi pao u docnji pa do 12.04.2007. godine kada je platio iznos glavnog duga sa pripadajućom kamatom od 792,00 €. Ovo zbog toga što ako ugovarači nijesu odredili rok za vraćanje zajma, niti se ona može utvrditi iz okolnosti zaključenja ugovora o zajmu, tuženi kao zajmoprimac je bio dužan vratiti zajam odmah po traženju tužioca kao zajmodavca (15.09.2004. godine) kad je tuženi pao u docnju. Posledica kašnjenja u isplati glavnog duga - padanje u docnju kod novčanog zajma je, kao što je to slučaj u

91

ovoj pravnoj stvari, obaveza plaćanje zateznih kamata, saglasno propsima iz člana 277 stav 1 Zakona o obligacionim odnosima.

Na temelju toga, nije bilo razloga da drugostepeni sud preinači prvostepenu presudu. Pošto je to ipak učinjeno, ovaj sud je na osnovu ovlašćenja iz člana 410 stav 1 ZPP, preinačio presudu drugostepenog suda i žalbu tužioca odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.


92

ZATEZNA KAMATA(član 277 stav 1 ZOO)

Ugovaranje zatezne kamate nije dopušteno s obzirom da se stopa zatezne kamate odredjuje zakonom.

Iz obrazloženja:

"Nižestepenim presudama tužbeni zahtjev u ovom dijelu djelimično je usvojen i utvrdjeno je da je ništavo poravnanje u dijelu kojim je ugovorena kamata u slučaju docnije iznad 2% do 5% mjesečno, dok je odbijen tužbeni zahtjev za ništavost poravnjanja i u dijelu kojim je ugovorena kamata u slučaju docnje iznad 0,833% do 2%. Odluke o tužbenom zahtjevu u vezi kamate nižestepeni sudovi temelje se na odredbama člana 399 Zakona o obligacionim odnosima. Medjutim, radi se o pogrešnoj primjeni materijalnog prava jer se odluka o kamati nije mogla zasnovati na tom članu koji se odnosi na ugovorenu kamatu. U predmetnom slučaju u pitanju je kamata zbog docnje u ispunjenju novčane obaveze - zatezna kamata. Ugovaranje zatezne kamate nije dopušteno obzirom da se stopa zatezne kamate odredjuje zakonom (član 277 stav 1 ZOO). Zato su nižestepeni sudovi pravilno odlučili kada su usvojili tužbeni zahtjev i utvrdili da je ništava odredba ugovora kojoj je ugovorena kamata iznad 2% do 5%. Nasuprot prednjem, pogrešno su zaključili da tuženi ima pravo na kamatu od 2% mjesečno, pa su nezakonito odlučili kada su odbili tužbeni zahtjev u dijelu kojim je traženo da se utvrdi ništavost poravnanja za kamatu iznad 0,833% do 2%. Zbog toga je, odlučujući u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva (čl. 2 st. 1 ZPP), nižestepene presude valjalo preinačiti i tužbeni zahtjev usvojiti i u tom dijelu."


93

PAULIJANSKA TUŽBA(Član 283 stav 2 ZOO)

Paulijanska tužba može se podnijeti samo protiv trećeg lica sa kojima je ili u čiju korist je preduzeta pravna radnja koja se pobija.

Iz obrazloženja:

"Nije sporno da je prvotuženi prodao prvotužiocu 1989. godine, a drugotužiocu 1990. godine nepokretnosti koje su predstavljale vlasništvo D. M, a što je utvrdjeno presudom Osnovnog suda u Kotoru, P. br. 451/99 od 12.11.1999. godine, koja je postala pravosnažna 03.10.2000. godine. Potom, pravosnažnim presudama Osnovnog suda u Kotoru, P. br. 861/00 od 28.03.2005. godine i P. br. 60/03 od 26.11.2004. godine, prvotuženi je obavezan da na ime naknade štete zbog isplaćene cijene po kupoprodajnim ugovorima, koje je zaključio kao nevlasnik, prvotužiocu isplati iznos od 3.130 €, a drugotužiocu iznos od 3.067 €, sa pripadajućom kamatom i troškovima postupka. Nije sporno ni to da je prvotuženi ugovorom o poklonu Ov. II 963/01 od 06.03.2001. godine poklonio raspoloživu nepokretnu imovinu svojoj djeci i suprugi (tuženima od drugog do petog reda), kada je presuda prvostepenog suda P. br. 451/99 od 12.11.1999. godine već bila pravosnažna.

Prema tome, prvotuženi je u vrijeme zaključenja ugovora o poklonu bio svjestan da postoji potraživanje tužilaca prema njemu i u cilju izbjegavanja svoje obaveze, predmetnim ugovorom svu nepokretnu imovinu poklonio svojoj porodici.

S obzirom da se radi o besplatnom (besteretnom) raspolaganju ima se smatrati da je prvotuženi znao da preuzetim raspolaganjem nanosi štetu tužiocima, kao svojim povjeriocima - član 281 stav 3 ZOO. Dakle, jasno proizilazi da je namjera prvotuženog bila da predmetnim ugovorom o poklonu onemogući tužioce u namirenju svojih potraživanja.

Stoga su pravilno odlučili nižestepeni sudovi kada su utvrdili da je predmetni ugovor o poklonu zaključen izmedju prvotuženog, kao poklonodavca i ostalih tuženih, kao poklonoprimaca, bez pravnog dejstva prema tužiocima za iznos njihovog (pravosnažno utvrdjenog) potraživanja.

Ovaj sud je cijenio sve navode revizije, ali je našao da su isti lišeni osnova. Naime, ne stoje navodi revizije da je predmetna tužba podnijeta prije

dospjelosti potraživanja tužilaca. Jer, potraživanja tužilaca su utvrdjena pravosnažnim presudama Osnovnog suda u Kotoru P. br. 861/00 od 28.03.2005. godine i P. br. 60/03 od 26.11.2004. godine, a tužba u ovoj pravnoj stvari je podnijeta 01.12.2005. godine.

Neosnovano se ističe revizijom i da nijesu ispunjeni uslovi za pobijanje predmetnog ugovora time što je ugovor o poklonu zaključen prije nastanka potraživanja povjerilaca. Ovo iz razloga što saglasno odredbi člana 280 stav 1 ZOO,

94

svaki povjerilac čije potraživanje je dospjelo za isplatu može pobijati pravnu radnju svog dužnika bez obzira da li je njegovo potraživanje nastalo prije nego što je dužnik preduzeo pravnu radnju ili poslije toga. Osim toga, u momentu zaključenja poklona prvotuženom je već bio poznat ishod svojinskog spora kod prvostepenog suda (P. br 451/99), što potvrdjuje zaključak da je raspolaganje predmetnim ugovorom izvršeno u cilju osujećenja namirenja tužilaca.

Isto tako, bez osnova su navodi revizije da su tužioci bili dužni da prethodno u izvršnom postupku naplate svoja potraživanja, smatrajući to uslovom za podnošenje paulijanske tužbe. Jer, to što tužioci nijesu pokrenuli izvršni postupak ne sprečava ih da svoja prava ostvare u ovom postupku. Uostalom, namirenje tužilaca kao povjerilaca se omogućava, olakšava i u svakom slučaju ubrzava pobijanjem pravne radnje dužnika, a o tome se već valjano izjasnio i drugostepeni sud u pobijanoj presudi.

Inače, sudovi su prilikom odlučivanja pravilno imali u vidu odredbu člana 283 stav 2 ZOO prema kojoj se paulijanska tužba može podnijeti samo protiv trećih lica sa kojima je ili u čiju korist je preduzeta pravna radnja koja se pobija, pa su stoga nepobijanim dijelom nižestepenih presuda i odbili tužbeni zahtjev prema prvotuženom, zbog čega su bez značaja i navodi revizije dati u tom pravcu."


95

NAKNADA ŠTETE ZBOG NEISPUNJENJA(Član 293 stav 1 ZOO u vezi sa čl. 5 Zakona o vraćanju

ranijim vlasnicima poljoprivrednog zemljišta iz društvene svojine)

Ranijim vlasnicima zemljišta, kojima je isto vraćeno pravosnažnom odlukom, pripada pravo na naknadu štete zbog neispunjenja obaveze korisnika tog zemljišta da im na ime naknade obezbijedi drugo odgovarajuće zemljište.

Iz obrazloženja:

"Iz činjenica utvrdjenih u postupku pred prvostepenim sudom, koje je u svemu prihvatio i drugostepeni sud, proizilazi da je dopunskim rješenjem Odjeljenja za katastar i imovinsko pravne poslove Danilovgrad, broj 03-UP-668/95 od 21.07.1995. godine, usvojen zahtjev pravnog prethodnika tuženih za povraćaj poljoprivrednog zemljišta iz društvene svojine. Istim rješenjem tuženi je obavezan da, kao korisnik zemljišta identifikovanog kao kat.parcele br. 131, 173, 127/1 i 128, koje su u sastavu kompleksa koji uživa posebnu pravnu zaštitu, na ime naknade obezbijedi drugo odgovarajuće zemljište nakon pravosnažnosti tog rješenja. Utvrdjeno je da tužiocima nije dato u zamjenu drugo odgovarajuće zemljište.

Po mišljenju ovog suda, nižestepeni sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su zahtjev tužilaca usvojili. Naime, cijeneći da tužiocima na ime naknade za vraćeno zemljište tuženi nije obezbijedio drugo odgovarajuće zemljište, u skladu sa članom 5 Zakona o vraćanju ranijim vlasnicima poljoprivrednog zemljišta iz društvene svojine, kao i da su tužioci na ovaj način lišeni prava na imovinu više od 15 godina, nižestepeni sudovi su pravilno zaključili da istima pripada pravo na naknadu štete zbog neispunjenja shodno odredbi čl. 293 stav 1 ZOO.

U reviziji se neosnovano ukazuje da rok u kome je tuženi bio obavezan da ispuni svoju obavezu nije sadržan u dopunskom rješenju od 21.07.1995. godine, kao i da tužioci kao povjerioci nijesu tražili ispunjenje u naknadnom roku za ispunjenje obaveze. Jer, obaveza tuženog iz dopunskog rješenja dospijevala je nakon pravosnažnosti tog rješenja koja je nastupila 10.01.1996. godine. S druge strane, sam tuženi je u postupku isticao da se obraćao nadležnim državnim organima radi ispunjenja obaveze davanja odgovarajućeg zemljišta tužiocima, pa se može zaključiti da su zahtjevi za ispunjenje obaveze od strane tužilaca bili upućivani tuženom.

Po mišljenju ovog suda, revizijom se bez osnova ukazuje da je shodno odredbi člana 5 Zakona o vraćanju ranijim vlasnicima poljoprivrednog zemljišta iz društvene svojine, vraćanje poljoprivrednog zemljišta koje je u kompleksu koje uživa posebnu pravnu zaštitu predvidjeno putem davanja drugog odgovarajućeg zemljišta ili izdavanjem dionica u skladu sa posebnim zakonom, a nije predvidjena novčana isplata. Tužbeni zahtjev u ovom sporu postavljen je iz osnova naknade štete

96

zbog neispunjenja, pa su nižestepeni sudovi isti pravilno raspravili primjenom odredbe čl. 293 ZOO."


97

ZASTARJELOST SAMOG PRAVA NA NAKNADU ŠTETE(Član 373 u vezi sa čl. 360 ZOO)

Nastupila je zastara samog prava na naknadu štete ako je od saznanja za štetu do podnošenja tužbe prošlo više od pet godina.

Iz obrazloženja:

"Predmet spora u ovoj pravnoj stvari predstavlja zahtjev za isplatu naknade štete na ime umanjenja tržišne vrijednosti zemljišta, izgubljenog prihoda zbog nemogućnosti korišćenja istog u periodu od 2006-2009. godine i na ime uništenih 12 stabala voćki, a koja šteta je nastala postavljanjem kablova dalekovoda preko predmetnog zemljišta.

Polazeći od utvrdjenja da je predmetni kabal preko parcele tužilaca postavljen 1966. godine, kada su izgradjeni dalekovodi, te da su tužioci, odnosno njihovi pravni prethodnici tada doznali za štetu, a da ja tužba podnijeta 2008. godine, nižestepeni sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su tužbeni zahtjev u cjelosti odbili kao neosnovan.

Ovo zbog toga što je shodno odredbi čl. 360 i 373 ZOO nastupila zastara samog prava na traženje predmetne štete, jer je od nastanka štete, tj. saznanja za štetu do podnošenja tužbe prošlo više od pet godina. Naime, naknadu štete koja nastaje sukcesivno moguće je potraživati unutar zastarnog roka iz člana 376 ZOO, ali samo ako nije nastupila zastara prava. Kada zastari samo pravo iz kojeg proističu povremena potraživanja povjerilac gubi pravo ne samo da zahtijeva buduća povremena davanja, nego i povremena davanja koja su dospjela prije ove zastarjelosti (čl. 373 stav 2 ZOO). Stoga se navodi revizije da je trebalo primijeniti odredbe čl. 156 ZOO pokazuju neosnovanim.

Bez osnova su i navodi revizije da se radi o drugom dalekovodu, te da je isti postavljen bez saglasnosti pravnog prethodnika tužilaca, nakon izgradnje porodične kuće. Jer, rezultat dokaznog postupka upućuje na jasan zaključak da je u pitanju isti dalekovod koji se navodi u izvještaju elektroinžinjera M. B. od 23.05.1966. godine, te da su kablovi preko zemljišta tužilaca postavljeni nakon izgradnje kuće.

Bez pravnog značaja je pozivanje u reviziji na rješenje Vrhovnog suda Crne Gore Rev. br. 971/09 od 22.09.2009. godine, te navodi revizije da pravni osnov potraživanja tužilaca nije naknada štete već da se radi o faktičkoj eksproprijaciji za koju nije isplaćena naknada. Ovo sa razloga što se tužioci u toku prvostepenog postupka nijesu pozivali na eksproprijaciju, već su podneskom od 23.06.2010. godine precizirali tužbeni zahtjev za naknadu štete."


98

UGOVORNA KAMATA KAO RAZLOG DJELIMIČNE NIŠTAVOSTI UGOVORA

(Član 399 stav 1 ZOO)

Ako je ugovorna kamata veća od dozvoljene, ugovor o zajmu je u tom dijelu ništav.

Iz obrazloženja:

"Nižestepeni sudovi pravilno nalaze da su sporazum o cesiji i novaciji izmedju tuženih neformalni pravni poslovi, pa su mogli da se upuste u tumačenju njihovih stvarnih volja. Utvrdjeno je da iznos od 67.000,00 €, predstavlja ugovorenu kamatu. Nižestepeni sudovi pravilno nalaze, sa osloncem na nalaz angažovanog vještaka, da je ugovorena kamata u iznosu od 28.680,82 € preko dozvoljene, dakle, ugovorna kamata je veća od dozvoljene za označeni iznos. Stopa ugovorene kamate izmedju fizičkih lica, kao što je to slučaj u ovoj pravnoj stvari, ne može biti veća od kamatne stope koja se u mjestu ispunjenja plaća na štedne uloge po vidjenju, kako je to predvidjeno odredbama iz člana 399 stav 1 Zakona o obligacionim odnosima, tako da su nižestepeni sudovi pravilno našli da je ugovor u tom dijelu apsolutno ništav. Ništavost ugovora o zajmu u ovom dijelu ne čini ništavim ugovor u ostalom dijelu, jer ugovor može da egzistira i proizvodi pravno dejstvo u preostalom dijelu.

Polazeći od činjeničnog utvrdjenja nižestepenih sudova, proizilazi da su tužilja i prvotuženi u cilju obezbedjenja potraživanja iz ugovora o zajmu dana 19.06.2002. godine zaključili ugovor o fiduciji (ovjeren pod oznakom Ov. br. 13482/2002), čiji su predmet nepokretnosti iz listova nepokretnosti br. 2719 i br. 2569 KO Donja Gorica upisani na ime tužilje kao vlasnika. To što je ugovor o fiduciji zaključen prije izvršenja obaveze iz glavnog ugovora - ugovora o zajmu ne utiče na njegovu ništavost - ne čini ugovor o fiduciji kao akcesorni pravni posao ništavim. Pravilan je zaključak nižestepenih sudova da se ugovor o fiduciji mogao punovažno zaključiti i prije izvršenja obaveze iz glavnog ugovora, tako da su pravilno postupili kad su odbili kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim je traženo da se utvrdi da je tako zaključeni ugovor ništav.

Izostanak procjene opterećenih nepokretnosti, isto tako, ne utiče na punovažnost zaključenog ugovora, što, istina, može samo da oteža povjeriocu postupak naplate obezbjedjenja potraživanja, tako da i to ne predstavlja razlog za utvrdjivanje ništavosti zaključenog ugovora."


99

STOPA UGOVORNE KAMATE(Član 399 ZOO)

Sudsku zaštitu može uživati samo ona stopa ugovorne kamate koja je realna i uobičajena za odredjenu vrstu poslova, odnosno samo kamata koja se iskazuje kao ekvivalent primjeren davaocu koje čini povjerilac iz ugovora o kreditu.

Iz obrazloženja:

"Drugostepeni sud je pravilno primijenio materijalno pravo, nasuprot prvostepenom sudu, kad je preinačio prvostepenu presudu u dijelu izreke pod stavom prvim, utoliko što je utvrdio da su ništave odredbe ugovora u dijelu koji se odnosi na ugovaranje kamate mimo zakonom propisane. Jer, stopa ugovorene kamatne stope izmedju fizičkih lica ne smije biti veća od one kamate koja se u mjestu ispunjenja plaća na štedne uloge po vidjenju, kako je to propisano odredbama iz člana 399 stav 1 Zakona o obligacionim odnosima. Istom zakonskom odredbom propisano je da ako je ugovorena veća kamatna stopa od dozvoljene, primijeniće se najveća dozvoljena kamatna stopa. Najveća dozvoljena kamatna stopa koja se plaća na štedne uloge je utvrdjena u visini one utvrdjene od strane nižestepenih sudova. Ugovaranje veće kamatne stope od one dozvoljene ne može dovesti do ništavosti odredbe ugovora o kamati u cjelosti, jer je u ugovorenoj kamatnoj stopi od 15% sadržana i ona dozvoljena kamatna stopa od 3%, tako da je drugostepeni sud pravilno postupio kad je utvrdio da je ništavna ugovorna obaveza o kamatnoj stopi iznad 3% godišnje. Inače, sudsku zaštitu može uživati samo ona stopa ugovorene kamate koja je realna i uobičajena za odredjenu vrstu poslova, odnosno samo kamata koja se iskazuje kao ekvivalenat primjeren davaocu koje čini povjerilac iz ugovora o kreditu. Tuženi ne ulazi u krug pravnih subjekata koji su, u skladu sa zakonom, ovlašćeni za obavljanje odredjenih bankarskih poslova (nijesu pružili dokaze u tom pravcu), tako da ne stoje navodi podnosioca revizije da je tužena bila ovlašćena da ugovori kamatu po stopi iz zaključenog ugovora. "


100

UGOVOR O CESIJI I NEPOSTOJANJE POTRAŽIVANJA(Član 440 stav 1 i čl. 442 ZOO)

Nepostojanje potraživanja koje se ustupa ne može biti razlog za ništavost ugovora o cesiji, već može biti jedino razloga za odgovornost ustupioca prema prijemniku.

Iz obrazloženja:

"Utvrdjeno je da je R. V. dao tuženoj na zajam iznos od 210.000 €, koji joj je bio potreban za kupovinu stana u Beogradu. Taj iznos po nalogu zajmodavca od novčanih obaveza koje je imala prema njemu uplatila je 02.11.2006. godine firma E. s. a. t. iz Grčke na račun "G. i.", Beograd, od koga je tužena kupila stan. Prema pismu nazvanom "uslovi ugovora", koje je tužena potpisala, zajam je trebao biti vraćen odmah po prvom prijemu pismenog zahtjeva zajmodavca. Tužena zajam nije vratila iako je to traženo pismom zajmodavca od 25.05.2007. godine kojim je odredjen rok za povraćaj do 30.05.2007. godine. Dalje je utvrdjeno da je V. R. ugovorom o cesiji br. 698/08 od 30.06.2008. godine ustupio tužiocu potraživanje koje je imao prema tuženoj po ugovoru o zajmu.

Na temelju ovih činjenica, nižestepeni sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su odlučili na izloženi način. Tužilac kome je zajmodavac ustupio potraživanje prema tuženoj u smislu člana 440 stav 1 ZOO ima ista prava koje je ustupilac imao prema dužniku do ustupanja, pa je ovlašćen da od tužene traži ispunjenje obaveze. Ugovor o cesiji je punovažan pravni posao jer nije protivan prinudnim propisima. Razlog za ništavost ne može biti nepostojanje potraživanja koje se ustupa zbog čega je protivtužbom traženo da se utvrdi njegova ništavost. Nepostojanje potraživanja može biti jedino razlog za odgovornost ustupioca prema prijemniku u smislu čl. 442 ZOO, odnosno razlog da se odbije kao neosnovan zahtjev prijemnika prema dužniku za isplatu potraživanja, a nikako razlog ništavosti ugovora. "


101

OBAVEZA ZAŠTITE OD EVIKCIJE(Član 515 ZOO)

Odgovornost za pravne nedostatke upotpunjuje dejstvo ugovora, pa se zbog toga ne može protezati izvan kratkih i strogih rokova propisanih odredbama člana 515 ZOO, u kojima kupac može da traži zaštitu od evikcije.

Iz obrazloženja:

"Do nemogućnosti ispunjenja ugovora od strane tužene kao prodavca došlo je usled postojanja stvarnih prava trećih lica na predmetnoj parceli, te su na konkretan slučaj pravilno primijenjene odredbe Zakona o obligacionim odnosima koje se odnose na odgovornost za pravne nedostatke. Kako je nemogućnost ispunjenja obaveze posledica pravnih nedostataka, to u smislu člana 510 stav 1 ZOO raskid ugovora nastupa po samom zakonu. Stoji činjenica da postoji odgovornost tužene za pravne nedostatke na prodatoj nepokretnosti, te da bi tužiocu, kao kupcu pripadalo pravo na naknadu pretrpljene štete osnovom odredbe člana 510 stav 3 ZOO.

Medjutim, prema odredbi čl. 515 st. 1 ZOO pravo kupca po osnovu pravnih nedostataka gasi se istekom godine dana od saznanja za postojanje prava trećeg. Kako je tužilac za prava trećeg saznao dostavljanjem rješenja Direkcije za nekeretnine PJ Bar br. 954-246/1-99 od 01.11.1999. godine, kojim je odbijen njegov zahtjev za upis stvarnih prava u katastru nepokretnosti, a tužbu u ovoj pravnoj stvari podnio 17.12.2008. godine, to je izgubio pravo na traženu štetu koja je u konkretnom slučaju posledica pravnih nedostataka, što je pravilno zaključio i drugostepeni sud u pobijanoj presudi.

Kod naprijed utvrdjenog, pravilno je odlučeno u predmetnoj pravnoj stvari kada je tužbeni zahtjev odbijen zbog gubitka prava na naknadu štete kao posledice pravnih nedostataka, usled proteka zakonskog roka u kojem je tužilac mogao zahtijevati, a što nije učinio.

Ovaj sud je cijenio sve navode revizije, a posebno navode da ugovor nije raskinut, te da nema mjesta primjeni odredaba o evikciji time što je u konkretnom slučaju izostala predaja nekretnine kupcu, ali je našao da su isti neosnovani kod nesumnjivog utvrdjenja da je do neispunjenja obaveze tužene došlo zbog pravnih nedostataka predmetne nepokretnosti, te da je raskid ugovora nastupio po samom zakonu. "


102

UGOVOR O RAZMJENI I POSLJEDICE NEISPUNJENJA OBAVEZA

(Član 552 u vezi sa čl. 262 i 525 ZOO)

Ugovorom o razmjeni nastaju uzjamne obaveze predaje stvari koje se razmjenjuju i to da svaka stranka stekne pravo raspolaganja, odnosno svojine, te ugovorna strana koja je izvršila svoju obavezu ima pravo da od druge strane koja nije ili ne u potpunosti izvršila svoju obavezu da traži ispunjenje obaveze u smislu člana 262 ZOO, a ako to nije moguće ima pravo da traži naknadu štete u skladu sa propisima iz čl. 526 istog zakona.

Iz obrazloženja:

"Iz činjeničnog utvrdjenja u postupku koji je prethodio donošenju prvostepene presude, proizilazi da su stranke zaključile ugovor o razmjeni nepokretnosti (Ov. br. 5543/2003 od 13.03.2003. godine) kojim se tužilac obavezao da tuženom ustupi stan tamo bliže označen, kao i dva poslovna prostora u suterenu istog stambenog objekta tako da on stekne pravo svojine, a zauzvrat tuženi se obavezao da ustupi tužiocu porodičnu stambenu zgradu za koju ne posjeduje gradjevinsku dozvolu. Tuženi je tužiocu stavio na raspolaganje stambenu zgradu u kojoj je živio. Nakon izgradnje stambenog objekta tužilac je tuženom predao ugovoreni stan ali ne i dva poslovna prostora.

Kod takvog činjeničnog utvrdjenja pravilan je zaključak nižestepenih sudova da ugovorna odredba (član 3) kojom se tužilac obavezao da tuženom kao drugoj ugovornoj strani preda, u cilju razmjene nepokretnosti, dva poslovna prostora u suterenu sagradjene stambene zgrade jer takva preuzeta obaveza nije protivna ni jednom prinudnom propisu, javnom poretku ili dobrim običajima. Predmet zaključenog ugovora kao i njegov osnov je dopušten obzirom da su stranke ugovorile prava i obaveze kojima su mogli slobodno raspolagati. Tuženi se nije obavezao, nasuprot navodima revizije, da će tužiocu obezbijediti gradjevinsku dozvolu za ustupljenu kuću. Takva obaveza nije predvidjena zaključenim ugovorom. Naprotiv, odredbom stava 2 člana 1 zaključenog ugovora naznačeno je da tuženi kao ustupilac prava svojine kuće u odredjenoj površini, ne posjeduje gradjevinsku dozvolu. Tužilac je tako zaključenim ugovorom imao za cilj da mu se ustupi kuća tuženog da bi ista bila porušena kako bi se oslobodilo zemljište čiji dio je zahvatao planirani stambeni objekat tužioca kao investitora, bez ugovaranja obaveze tuženog da obezbijedi gradjevinsku dozvolu za ustupljenu kuću koja je nakon toga porušena.

Zaključenim ugovorom o razmjeni svaki se ugovarač obavezao prema svom saugovorniku da preda stvar koja se razmjenjuje, tj. da izvrše razmjenu jedne stvari za drugu, tako da svako od njih na dobijenoj stvari iz razmjene stekne pravo raspolaganja, odnosno pravo svojine, kako je to predvidjeno odredbama iz člana 552 stav 1 Zakona o obligacionim odnosima. Ugovorom o razmjeni, dakle, nastaju

103

uzajamne obaveze predaje stvari koje se razmjenjuju, i to da svaka stranka stekne pravo raspolaganja odnosno svojine. Saglasno tome, pri činjenici da je tužilac u medjuvremenu otudjio oba poslovna lokala te da iste ne može, u cilju ispunjenja svoje ugovorne obaveze, predati tuženom to je tužilac obavezan da tuženom naknadi štetu u visini tržišne vrijednosti otudjenih lokala, čija je vrijednost utvrdjena sa osloncem na nalaz angažovanog vještaka. Jer, ugovorna strana koja je izvršila svoju obavezu ima pravo da od druge strane, koja nije ili ne u potpunosti izvršila svoju obavezu, da traži ispunjenje obaveze u smislu čl. 262 Zakona o obligacionim odnosima, a ako to nije moguće, kao što je to slučaj u ovoj pravnoj stvari, ima pravo da traži naknadu štete u skladu sa propisima sa čl. 526 istog zakona."


104

NEPOSTOJANJE RAZLOGA ZA NIŠTAVOST UGOVORAO KOMISIONOJ PRODAJI

(Član 103 stav 1 u vezi čl. 771 ZOO)

Činjenica da je tuženi rješenjem Uprave carina oglašen odgovornim za učinjeni carinski prekršaj zato što je kupio vozilo neocarinjeno i kažnjen oduzimanjem vozila u korist države ne predstavlja razlog za ništavost ugovora o komisionoj prodaji i ništavost datog ovlašćenja.

Iz obrazloženja:

"Nižestepeni sudovi su pogrešno primijenili materijalno pravo kada su usvojili zahtjev tužioca i utvrdili ništavost ugovora o komisionoj prodaji i ovlašćenja, kako je to bliže opisano izrekom prvostepene presude. Za takvu odluku sudovi nijesu imali uporište u odredbi člana 103 stav 1 ZOO, prema kojoj je ugovor ništavan ako je protivan prinudnim propisima, javnom poretku i dobrim običajima osim ukoliko cilj povrijedjenog prava ne upućuje na neku drugu sankciju, ili ako zakon u odredjenom slučaju ne propisuje što drugo. Sama činjenica da je tuženi rješenjem Uprave carina Bar oglašen odgovornim za učinjeni carinski prekršaj, zato što je u novembru mjesecu 1994. godine, kupio predmetno vozilo neocarinjeno i kažnjen oduzimanjem vozila u korist države, ne predstavlja razlog za ništavost ugovora o komisionoj prodaji i ništavost datog ovlašćenja, kako to pogrešno zaključuju nižestepeni sudovi, zbog čega je presudu u ovom dijelu valjalo preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan. "


105

PRAVO NA ISPLATU REGRESNOG DUGA(Član 939 ZOO u vezi sa čl. 99 ZOIL)

Osiguravajuća organizacija koja je naknadila štetu oštećenom ima pravo regresa od vozača motornog vozila osiguranog od odgovornosti prema trećim licima koji je isključivo prouzrokovao štetu.

Iz obrazloženja:

"Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužioca da mu tuženi regresira iznos od 11.500,00 € sa pripadajućom zateznom kamatom koga je tužilac isplatio tamo označenom oštećenom licu po osnovu osiguranja od autoodgovornosti za štete pričinjene trećim licima upotrebom motornog vozila pod uticajem alkohola.

Polazeći od činjeničnog utvrdjenja, nižestepeni sudovi su pravilno primijenio materijalno pravo pri odlučivanju o postavljenom tužbenom zahtjevu. Naime, u postupku koji je prethodio donošenju prvostepene presude utvrdjeno je, da je tuženi kao vozač motornog vozila osiguranog kod tužioca od odgovornosti prema trećim licima upravljajući vozilom pod uticajem alkohola (koncentracija alkohola u krvi 1,43% promila, zbog čega je pravnosnažnom presudom Osnovnog suda u Bijelom Polju, K.br. 504/00 oglašen krivim) pričinio štetu drugom učesniku nezgode u visini od 11.500,00 €, koju je tužilac nastalu štetu naknadio drugom učesniku u nezgodi.

Kod takvog stanja stvari pravilan je zaključak nižestepenih sudova, da tužilac ima pravo po kome isplaćeni iznos trećem licu kao oštećenom može potraživati od štetnika putem instituta regresa. Pravo na regres zasniva se, u konkretnom slučaju, na uslovima osiguranja. Uslovi osiguravajućih organizacija čine sastavni dio polise o osiguranju, tako da osiguranik koji prihvati i potpiše polisu, kao što je to slučaj u ovoj pravnoj stvari, istovremeno prihvata i uslove osiguranja.

Uslovima za osuguranje vlasnika, odnosno korisnika motornog vozila od odgovornosti za štetu pričinjenu trećim licima predvidjeno je, da osiguranik gubi pravo osiguranja, pored ostalog, ako je u trenutku saobraćajne nezgode bio pod uticajem alkohola. Slijedom toga, nižestepeni sudovi su pravilno postupili kad su odlučili na izrečeni način, obzirom da tužilac kao osiguravajuća organizacija ima pravo regresa od tuženog kao vozača motornog vozila osiguranog od odgovornosti prema trećim licima, koji je isključivo štetu prouzrokovao i još upravljajući vozilom pod uticajem alkohola, bez da pri tom stoji doprinos drugog učesnika nastanku saobraćajne nezgode.

U slučaju alkoholisanosti vozača iznad 0,5% promila pretpostavlja se da je alkohol uzrok saobraćajne nezgode kojom je prouzrokovana šteta dok se suprotno ne dokaže. Teret dokazivanja odsutnosti uzročne veze izmedju alkoholisanosti vozača i prouzrokovane štete leži na vozača (tuženi to istina ne dovodi u pitanje), jer je

106

nepostojanje uzročne veze činjenica koja njemu ide u prilog, pošto isključuje njegovu odgovornost prema zajednici osiguranja."


107

ODNOS POVJERIOCA I JEMCA(Član 1107 stav 1 ZOO "Sl. list RCG", br. 47/08)

Jemac nije dužan da ispuni obavezu koju je preuzeo ugovorom o jemstvu sve dok povjerilac ne pokuša da svoje potraživanje namiri od glavnog dužnika.

Iz obrazloženja:

"U konkretnom slučaju drugotuženi je dao izjavu o jemstvu, a radi obezbjedjenja potraživanja iz Ugovora zaključenog izmedju pravnog i fizičkog lica, pa je ovo jemstvo i po ocjeni ovog suda supsidijarno. Medjutim, po ocjeni ovog suda, u konkretnom slučaju su se stekli uslovi da se ispunjenje traži od jemca tj. drugotuženog. Ovo zato što shodno odredbi člana 1107 stav 1 ZOO ("Sl. list RCG", br. 47/08), od jemca se može zahtijevati ispunjenje obaveze tek nakon što je glavni dužnik ne ispuni u roku odredjenom u pisanom pozivu. Kako na zahtjev za ispunjenje obaveze glavni dužnik nije odgovorio, to je tužilac s pravom tražio ispunjenje od jemca jer su se zato ispunili uslovi u smislu naprijed navedene odredbe. Naime, shodno navedenoj odredbi, jemac nije dužan da ispuni obavezu koju je preuzeo ugovorom o jemstvu, sve dokle dok povjerilac nije pokušao da svoje potraživanje namiri od glavnog dužnika. Kako je povjerilac putem opomene pozvao glavnog dužnika da ispuni svoju obavezu i dao mu rok od 30 dana, a to je ostalo bez rezultata, to su ispunjeni uslovi da se povjerilac obrati jemcu sa zahtjevom za ispunjenje, što je ovaj učinio podnošenjem tužbe.

Zbog toga je drugostepenu presudu valjalo preinačiti u odnosu na drugotuženog, pa je odlučeno kao u izreci."


108

LIMIT OBAVEZE OSIGURAVAČA(Čl. 86 i 93 ZOIL)

Limit obaveze osiguravača utvrdjuje se prema ukupnoj šteti u jednom štetnom dogadjaju bez obzira na broj oštećenih lica i bez obzira da li se radi o naknadi materijalne ili nematerijalne štete, te zahtjev oštećenih lica treba rješavati istovremeno.

Iz obrazloženja:

"Prvostepeni sud prilikom odlučivanja, da li je predmetna šteta pokrivena limitom osiguranja, polazi od odredbe člana 86 Zakona o osiguranju imovina i lica, te da je najniži osigurani iznos na koje se mora ugovoriti osiguranje od autoodgovornosti za autobuse i teretno vozilo iznosi 200.000 SAD dolara, a za ostala motorna vozila 100.000 SAD dolara u dinarskoj protivuvrijednosti po kursu na dan zaključenja ugovora o osiguranju, pa obzirom da je šteta pričinjena od teretnog motornog vozila, to je suma osiguranja iznosila 2000.000 SAD dolara u dinarskoj protivuvrijednosti. Shodno navedenom, prvostepeni sud dosudjuje prvotužiocu na ime naknade materijalne štete iznose bliže navedene u izreci kao i na ime naknade nematerijalne štete po osnovu duševnih bolova zbog smrti bliskog lica iznos od po 10.000 € svakom od tužilaca, dok zahtjev tužilaca na ime naknade za izgubljeno izdržavanje u iznosu od po 20.000 € zahtjev tužilaca odbija kao neosnovan.

Rješavajući po navodima žalbi stranaka, drugostepeni sud polazi od odredbe člana 93 Zakona o osiguranju imovine i lica ("Sl. list SRJ", br. 31/95) koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štetnog dogadjaja. Drugostepeni sud zaključuje da je visina osigurane sume za teretna vozila na dan nastanka saobraćajne nezgode 02.10.1995. godine iznosila 40.000 dinara odnosno 20.451,67 €, pa obzirom da je tužiocima pravosnažnom presudom Osnovnog suda u Bijelom Polju, P. br. 819/08 od 20.02.2009. godine dosudjena naknada materijalne štete 11.209,57 €, to zaključuje da tužiocima na ime naknade nematerijalne štete pripada iznos koji predstavlja razliku do limita osiguranja, odnosno 9.142,10 € zbog čega i preinačava prvostepenu presudu u dijelu naknade nematerijalne štete i tuženog obavezuje, da im po tom osnovu isplati iznos od po 1.828,42 €.

Medjutim, po nalaženju ovog suda, takvo rezonovanje oba nižestepena suda se ne može prihvatiti. Ovo sa razloga što sudovi nijesu na pravilan način utvrdili, da li je predmetna šteta pokrivena limitom osiguranja.

Ovo s razloga što je takvo rezonovanje nižestepenih sudova u suprotnosti sa Načelnim pravnim stavovima Saveznog suda br. 8/88 od 26. i 27.10.1988. godine. Shodno navedenim stavovima limit obaveze zajednice osiguranja utvrdjuje se prema ukupnoj šteti u jednom štetnom dogadjaju bez obzira na broj oštećenih lica. Pri tome, iznos štete, prema kome se utvrdjuje obim odgovornosti zajednice osiguranja

109

obračunava se tako što se novčana šteta uzima u iznosu u kojem je nastala, a nenovčana materijalna šteta i nematerijalna šteta utvrdjuje se prema cijenama, odnosno kriterijumima u vrijeme štetnog dogadjaja. Ukoliko iznos štete ne prelazi iznos osigurane sume, zajednica osiguranja dužna je da potpuno naknadi štetu i kada visina štete prema cijenama, odnosno kriterijumima u vrijeme donošenja sudske odluke prelazi iznos osigurane sume. Ako je iznos štete utvrdjen na taj način, zajednica osiguranja je dužna naknaditi dio štete prema srazmjeri izmedju osigurane sume i tako utvrdjenog iznosa štete.

Dakle, po ovom načelnom stavu, nižestepeni sudovi su prvo trebali utvrditi, koliko je šteta iznosila u vrijeme štetnog dogadjaja (tj. ukupna šteta po jednom štetnom dogadjaju bez obzira na broj oštećenih lica). Ako se šteta kretala u okvirima osigurane sume na koju je bilo osigurano vozilo sa kojim je upravljao Š. P, organizacija za osiguranje je bila dužna da naknadi štetu u punom iznosu bez obzira na inflaciju. Medjutim, ako je šteta u trenutku štetnog dogadjaja bila veća od osigurane sume, organizacija osiguranja je bila u obavezi da naknadi onaj procenat štete obračunat prema cijenama u vrijeme presudjenja koji odgovara srazmjeru izmedju osigurane sume i obračunate štete.

Obzirom, da se limit obaveze osiguravača utvrdjuje prema ukupnoj šteti u jednom štetnom dogadjaju bez obzira na broj oštećenih lica i bez obzira da li se radi o naknadi materijalne i nematerijalne štete, to je zahtjev oštećenih lica trebalo rješavati istovremeno. Kako je povodom štetnog dogadjaja tužiocima pravosnažnom presudom Osnovnog suda u Bijelom Polju, P. br. 819/08 od 20.02.2009. godine, dosudjena naknada materijalne štete u ukupnom iznosu od 11.309,57 €, to će prvostepeni sud prilikom ponovnog utvrdjivanja visine štete, imati u vidu visinu dosudjene naknade u tom predmetu."


110

STVARNO PRAVO

111

DIOBA NEPOKRETNOSTI - SUVLASNIČKA ZAJEDNICA(Član 16 Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosa)

Dioba imovine vrši se na način da svaki suvlasnik dobije onaj dio koji odgovara veličini, odnosno vrijednosti njegovog suvlasničkog dijela.

Iz obrazloženja:

"Zbog nemogućnosti sporazumnog raskida suvlasničke zajednice, predlagač A. V. podnijela je predlog prvostepenom sudu da izvrši fizičku diobu navedenih nepokretnosti, saglasno odredbama Zakona o vanparničnom postupku.

Prvostepenim rješenjem izvšena je dioba navedenih parcela na način predložen od strane vještaka geodetske struke.

Osnovano se revizijom protivnika predlagača ukazuje da zbog pogrešne primjene materijalnog prava činjenično stanje nije potpuno utvrdjeno.

Naime, dioba imovine vrši se na način da svaki suvlasnik u prirodi dobije onaj dio koji odgovara veličini, odnosno vrijednosti njegovog suvlasničkog djela. U konretnom slučaju predmet diobe su parcele različitih kultura: šuma, neplodno zemljište, livade, pašnjak. Stoga se jednaka vrijednost suvlasničkih udjela nije mogla utvrditi samo na osnovu nalaza vještaka geodetske struke. Bilo je potrebno provesti i vještačenje putem vještaka poljoprivredne struke, pa na osnovu usaglašenog predloga ovih vještaka, te rezultata cjelokupnog postupka, odlučiti o diobi i načinu diobe predmetne nepokretnosti.

Osnovano se takodje revizijom ukazuje na pogrešnost zaključka drugostepenog suda da "nalazi vještaka može biti sastavni dio izreke". Kad okolnosti slučaja to zahtijevaju može se u izreci odluke suda navesti da skica vještaka (a ne nalaz) čini sastavni dio izreke rješenja, kako je to navedeno u izreci prvostepenog rješenja.

U ponovnom postupku prvostepeni sud će postupiti po primjedbama ukazanim ovim rješenjem. Dakle, provest će i vještačenje putem vještaka poljoprivredne struke, nakon čega će se steći uslovi da se, pravilnom primjenom materijalnog prava, dioba predmetne nepokretnosti izvršiti na zakonit način."


112

STICANJE PRAVA SVOJINESPORAZUM O ZAJEDNIČKOJ GRADNJI

(Član 22 u vezi sa čl. 13 Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosai čl. 630 ZOO)

Sporazumom o zajedničkoj gradnji i ulaganju rada i sredstava saglasno postignutom sporazumu stiče se pravo vlasništva (suvlasništva) gradjenjem u smislu odredbe člana 22 ZOSPO, a ne osnovom ugovora o gradjenju kao pravnog posla.

Iz obrazloženja:

"Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužilaca za utvrdjenje prava svojine (susvojine) po osnovu nasledja iza smrti njihovog prethodnika - pok. A. R, na spornom stanu stečenom putem zajedničke gradnje njihovog prethodnika i tuženog.

Dakle, u pitanju je sticanje susvojine u vrijeme važenja ranijeg Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosa. Radi se o sticanju zajedničkim gradjenjem na temelju postignutog usmenog sporazuma pok. A. i tuženog, po kojem su se dogovorili da zajedničkim sredstvima i radom nadograde potkrovlje na predmetnom objektu i da po završenoj nadgradnji svakom od njih pripadne po jedan stan. U postupku je utvrdjeno da su pravni prethodnik tužilaca i tuženi izvršili dogovorena ulaganja i da su izvedeni radovi, te da su time zajednički doprinijeli izgradnji potkovlja, ali da je tuženi po završetku gradnje samostalno ušao u državinu oba sagradjena stana tog potkrovlja, da ih koristi, a da tužiocima ne dozvoljava korišćenje jednog stana, već je bez učešća i znanja njihovog pravnog prethodnika, u posebno sprovedenom postupku na osnovu izdejstvovane presude na osnovu priznanja, upisan kao vlasnik potkrovlja u cjelini.

Nižestepeni sudovi nalaze da je pravni prethodnik tužilaca na navedeni način stekao pravo suvlasništva na predmetnom potkrovlju, odnosno pravo vlasništva na predmetnom stanu, kao polovini potkrovlja u suvlasništvu sa tuženim. I po ocjeni ovog suda pravilno je izloženo rezonovanje nižestepenih sudova, jer osnovanost tužbenog zahtjeva proizilazi iz odredaba člana 22 Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosa, u vezi čl. 13 istog zakona. Ovo iz razloga što izjavom volje o zajedničkoj gradnji potkrovlja i na taj način sticanju imovine, te nakon toga ulaganjem rada i sredstava u izgradnju saglasno postignutom sporazumu stiče se pravo vlasništva (suvlasništva) gradjenjem u smislu prethodno navedenih zakonskih odredaba.

Stoga su neprihvatljivi navodi revizije kojima se ukazuje na pogrešnu kvalifikaciju nižestepenih sudova o načinu sticanja prava vlasništva zajedničkim gradjenjem (originernim sticanjem). Revident, naime, pogrešno smatra da je u pitanju sticanje pravnim poslom, polazeći od sporazuma izmedju njega i pravnog

113

prethodnika tužilaca, pa da je na konkretni slučaj trebalo primijeniti odredbe Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosa koji se odnose na sticanje prava svojine pravnim poslom, a valjanost pravnog posla da je trebalo cijeniti u smislu odredaba Zakona o obligacionim odnosima koje regulišu ugovor o gradjenju. Ovo sa razloga što ovdje nije u pitanju sticanje svojine osnovom ugovora o gradjenju, kao pravnog posla izmedju izvodjača i naručioca, a koji prema odredbi člana 630 stav 2 Zakona o obligacionim odnosima mora biti zaključen u pismenoj formi. Naime, u konkretnom slučaju je riječ o zajedničkoj izgradnji na temelju sporazuma, a ne o sporazumu o prenosu vlasništva. Ovdje je sporazum pravnog prethodnika tužilaca i tuženog prethodio zajedničkoj gradnji, pa je pravni osnov sticanja vlasništva zajedničko gradjenje. Sporazum stranaka, odnosno lica koja su učestvovali u zajedničkom gradjenju samo odredjuje pravne posledice zajedničke gradnje.

Dovodjenjem u vezu izvedenih dokaza u prvostepenom postupku - ugovora br. 101 od 30.09.1991. godine, zaključenog izmedju Stambene zadruge "A." i članova zadruge M. Z. i dr., ugovora zaključenog izmedju B. Z. i A. S, potpisanog od strane ugovarača, sa izjavama prvotužilje i tuženog u svojstvu stranki, umješača na strani tužilaca i saslušanih svjedoka u postupku i njihovom pravilnom ocjenom, pravilno je zaključio prvostepeni sud da je pravni prethodnik tužilaca stekao - kupio pravo nadgradnje predmetnog potkrovlja u cjelini od nosilaca prava svojine na istom B. Z. i A. S. - umješača u ovom sporu, a koje rezovnovanje pravilno prihvata i drugostepeni sud. Pritom, pravilno nalaze nižestepeni sudovi da je pravni prethodnik tužilaca sa umješačem u ugovornom odnosu vezano za kupovinu polovine potkrovlja koja je njemu pripadala, pa su pravilno cijenili učešće tuženog u izgradnji stana umješaču osnovom odredaba Zakona o obligacionim odnosima koje regulišu ugovor o djelu (član 600) i pravo tuženog koje proističe iz ovog posla isključivo kao pravo obligacione prirode. Isključena je mogućnost ostvarenja stvarno pravnog zahtjeva tuženog prema umješaču osnovom izvodjenja radova na njegovom stanu, jer tuženi sa umješačem nije bio ni u kakvom ugovornom odnosu. Isto tako, pravilno ocjenjuju nižestepeni sudovi pravni odnos izmedju pravnog prethodnika tužilaca i tuženog vezano za nadgradnju predmetnog potkrovlja. Jer, izjavama saslušanih svjedoka, kao i parničara (prvotužilje i tuženog) u svojstvu stranki i njihovom pravilnom ocjenom sud je utvrdio da se pok. A. dogovorio sa tuženim da zajednički sagrade - nadograde potkrovlje na objektu, sa bližim podacima kao u izreci, koji u ostalom dijelu nije sporan, a ovo uz zajedničko ulaganja rada i sredstava. Prema tom dogovoru, A. je uložio stečenu osnovicu potkrovlja sa infrastrukturom, a tuženi je trebao da izvede radove gradnje uz izvršena preostala ulaganja. Takodje je dokazano da su imenovani dogovorili da se u potkrovlju sagrade dvije stambene jedinice, a namjera im je bila da obojici pripadne po jedna, na račun izvršenog zajedničkog ulaganja. Prema stanju u spisima, tuženi je sagradio predmetno potkrovlje, s tim što tužiocima, kao pravnim sledbenicima njegovog brata A, ne dozvoljava korišćenje jednog stana, odnosno istim nije predat stan u svojinu, a ni u državinu, te da je tuženi, u posebno sprovedenom postupku u kojem njihov pravni prethodnik nije učestvovao, izdejstvovao presudu na osnovu priznanja, osnovom koje je upisan kao vlasnik potkrovlja u cjelini.

114

Kako su predloženim i izvedenim dokazima u postupku tužioci dokazali postojanje usmenog sporazuma o nadgradnji predmetnog potkrovlja i ulaganje njihovog pravnog prethodnika u stvaranju istog, koje su nižestepeni sudovi pravilno ocijenili njegovim jednakim doprinosom sa tuženim u sticanju potkrovlja kao cjeline, to su pravilno zaključili nižestepeni sudovi da su pravni prethodnik tužilaca i tuženi stekli susvojinu na predmetnom potkrovlju osnovom usmenog sporazuma, te da je iz njihovog ponašanja prije započinjanja nadgradnje potkrovlja dokazana njihova nesumnjiva namjera da na sagradjenom potkrovlju imaju pravo susvojine, odnosno po jednu stambenu jedinicu u okviru istog.

Sa iznijetih razloga pokazuju se neosnovanim svi navodi revizije kojima se osporava da je pravni prethodnik tužilaca stekao pravo suvlasništva na predmetnom potkrovlju, odnosno pravo svojine na spornom stanu, kao idealnoj polovini potkrovlja u cjelini."


115

STICANJE PRAVA SVOJINE PO OSNOVU GRADJENJA(Čl. 22 - 24 Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosa)

Pravila o sticanju svojine gradjenjem na tudjem zemljištu ne mogu se primijeniti kod gradjenja na društvenom zemljištu.

Iz obrazloženja:

"Svoj zahtjev za utvrdjenje prava svojine na predmetnim objektima tužioci su temeljili na pravu nasljedja iza smrti njihove majke V. N, koja je te nepokretnosti naslijedila od svog oca V. S, a on je pravo svojine stekao po osnovu gradjenja.

U postupku je utvrdjeno da je predmetne objekte sagradio sada pok. djed tužilaca V. S, od tvrdog materijala, poslije 1962. godine, na društvenom odnosno sada državnom zemljištu koje mu nije dato na korišćenje, a upisano je na tuženu kao kat. parcela 255 KO Braćeni.

Kod takvog činjeničnog stanja, pravilno su nižestepeni sudovi zaključili da se pravila o sticanju svojine gradjenjem na tudjem zemljištu ne mogu primijeniti kod gradjenja na društvenom zemljištu. Zato djed tužilaca nije mogao steći pravo svojine na objektima, po osnovu gradjenja na društvenom zemljištu, koje mu nije dato na korišćenje, pa ni njegova kćerka odnosno tužioci to pravo nijesu stekli po osnovu nasljedja. Jer, nasljednik postaje vlasnik samo onih stvari koje su pripadale prethodnom vlasniku - ostaviocu u momentu njegove smrti.

Za svoje odluke nižestepeni sudovi su dali valjane i jasne razloge, koje prihvata i ovaj sud i na njih upućuje podnosioce revizije.

Stoga su navodi revizije u pogledu pogrešne primjene materijalnog prava neosnovani."


116

STICANJE PRAVA SVOJINE GRADJENJEM NA TUDJEM ZEMLJIŠTU(Član 25 Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosa)

Nesavjesni graditelj stiče pravo svojine gradjenjem na tudjem zemljištu ako je od završetka izgradnje objekta prošlo tri godine, a vlasnik zemljišta se odmah po saznanju nije usprotivio gradnji.

***

Rok od tri godine odnosi se na pravo izbora vlasnika zemljišta da li će zahtijevati pravo svojine na gradjevinskom objektu ili uklanjanje objekta i vraćanje zemljišta u predjašnje stanje.

Iz obrazloženja:

"U postupku pred prvostepenim sudom utvrdjeno je da su stranke sunosioci prava korišćenja na na kat. parceli 158 KO Bečići i to tužilje na po 3/8, a tuženi na 1/4. Na toj parceli tužilje su bez saglasnosti tuženog 2005. godine sagradile sporni gradjevinski objekat. Tuženi je saznao za gradnju u ljeto 2005. godine, ali se odmah po saznanju za gradnju tome nije usprotivio.

Na temelju ovih činjenica, nižestepeni sudovi su pravilno sporni odnos raspravili primjenom člana 25 Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosa i pravilno zaključili da su tužilje gradjenjem stekle pravo svojine. Tužilje su bile nesavjesni graditelji, jer su znale da grade na tudjem zemljištu. Medjutim, kako je od završetka izgradnje gradjevinskog objekta prošlo tri godine, a tuženi kao sukorisnik zemljišta kada je saznao za gradnju tome se nije odmah usprotivio, to ne može više zahtijevati da mu pripadne pravo svojine na gradjevinskom objektu ili da graditelji poruše gradjevinski objekat i vrate zemljište u prvobitno stanje, već jedino da mu isplate prometnu cijenu zemljišta.

Bez osnova su navodi revizije kojima se ukazuje da se usprotivio gradnji objekta. Naime, iz sadržine pisma tuženog od 04.10.2005. godine jasno proizilazi da je znao da je izgradjen objekat i da se tome nije protivio, već je tužiljama predlagao da se pravično podijeli parcela.

Takodje, pogrešno tuženi smatra da se gradnji može protiviti u roku od tri godine, u kom roku je nadležnom organu podnio prijavu da je objekat izgrajen bez odobrenja za gradjenje. Naprotiv, protivljenje gradnji mora da uslijedi odmah po saznanju, a rok od tri godine odnosi se na pravo izbora vlasnika zemljišta da li će zahtijevati pravo svojine na gradjevinskom objektu ili uklanjanju objekta i vraćanje zemljišta u predjašnje stanje.

Da li je novosagradjeni objekat izgradjen bez gradjevinske dozvole nije pravno relevantno u ovom postupku, već je to pravno pitanje odlučno u upravnom postupku koji je u nadležnosti inspekcijskih službi. Ovo zbog toga što graditelj i pod

117

uslovom da je objekat izgradjen bez odobrenja za gradnju do legalizacije ili rušenja gradjevine na osnovu odluke nadležnog organa uživa sudsku zaštitu."

( Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 467/11 od 12.05.2011. godine)

118

NUŽNI I KORISNI TROŠKOVI(Član 38 st. 3, 4 i 7 Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosa

u vezi sa čl. 286 -289 ZOO)

Savjesni držalac ima pravo da zadrži stvar dok mu se ne naknadi iznos nužnih i korisnih troškova.

***

Prigovor zadržavanja mora biti odredjen u pogledu visine iznosa nužnih i korisnih troškova.

Iz obrazloženja:

"Drugostepeni sud pravilno zaključio da je tužilac dokazao pravo svojine čije utvrdjenje traži postavljenim zahtjevom, jer je dokazao da su nepokretnosti koje su predmet spora postale društvena, odnosno državna svojina prema Zakonu o nacionalizaciji najamnih zgrada i gradjevinskog zemljišta iz 1958. godine, da su nepokretnosti - poslovni prostor u državini tuženog, a u postupku je preko vještaka utvrdjen identitet nepokretnosti u odnosu na nepokretnosti koje su izuzete iz posjeda ranijeg vlasnika N. R. po osnovu Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i gradjevinskog zemljišta. Slijedom takvog utvrdjenja pravilno je pobijanom presudom utvrđeno da tužiocu pripada pravo da traži ispražnjenje poslovnih prostorija od strane tuženog, saglasno odredbi člana 37 Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosa.

Tuženi u reviziji bez osnova ukazuje da je svojinu na spornim nepokretnostima stekao gradjenjem saglasno članu 24 Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosa, jer rekonstrukcija i adaptacija poslovnih prostorija ne predstavljaju valjan osnov za sticanje prava svojine iz ovog osnova.

Tuženi je u reviziji ponovio, opreza radi, da mu kao savjesnom držaocu pripada pravo na naknadu nužnih troškova za održavanje stvari, kao i na naknadu korisnih troškova u mjeri u kojoj se vrijednost stvari povećala, kako to propisuje odredba člana 38 st. 3 i 4 Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosa, te da ima pravo da zadrži stvar dok mu se ne naknadi iznos nužnih i korisnih troškova koje je imao u vezi sa održavanjem stvari - st. 7 iste odredbe.

Po nalaženju ovoga suda, prema odredbi člana 38 st. 3 i 4 Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosa, savjesnom držaocu pripada pravo na naknadu nužnih i korisnih troškova koje je imao u vezi sa stvari dok je trajala njegova državina, dok je stavom 7 iste odredbe predvidjeno da savjesni držalac ima pravo da zadrži stvar dok mu se ne naknadi iznos tih troškova. Institut prava zadržavanja - retencije regulisan je i odredbama čl. 286 do 289 Zakona o obligacionim odnosima. Ovaj prigovor je dilatorni materijalnopravni prigovor kojim se zaustavlja zahtjev vlasnika za predaju

119

u posjed stvari, a istovremeno se isticanjem tog prigovora vrši pritisak na vlasnika da ispuni svoju obavezu prema držaocu. Pravo retencije, osim protutužbom, može se ostvarivati i prigovorom u parnici koja se vodi po svojinskoj tužbi.

Medjutim, ovaj sud nalazi da prigovor zadržavanja u svakom slučaju mora biti odredjen u pogledu visine iznosa nužnih i korisnih troškova da bi sud mogao, ako tužilac dokaže postojanje pretpostavki iz člana 37 Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosa, raspraviti isti i dati odgovarajuće razloge o tome.

U konkretnom sporu, tuženi u postupku pred prvostepenim sudom nije istakao zahtjev za naknadu nužnih i korisnih troškova od tužioca, niti je to učinio u posebnoj parnici, već se od zahtjeva za predaju branio prigovorom koji je istakao u žalbi protiv prvostepene presude, a drugostepeni sud je takve žalbene navode ocijenio neosnovanim.

Po mišljenju ovog suda, isticanje tuženog u žalbi da mu pripada pravo zadržavanja stvari dok mu tužilac ne naknadi troškove koje je kao držalac imao, predstavlja, u stvari, iznošenje novih činjenica, što u smislu odredbe člana 365 stav 1 ZPP nije dozvoljeno, osim ako žalilac pruži dokaze da ih bez svoje krivice nije mogao iznijeti, odnosno predložiti do zaključenja glavne rasprave pred prvostepenim sudom, a što tuženi u ovom sporu nije učinio. Stoga, ovaj sud nalazi da su istaknuti revizijski navodi bez značaja za drugačije odlučivanje, zbog čega je reviziju valjalo odbiti kao neosnovanu."


120

ZAŠTITA OD UZNEMIRAVANJA PRAVA SVOJINE(Čl. 42 i 43 Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosa)

Pravo na zaštitu od uznemiravanja prava svojine pripada vlasniku ili pretpostavljenom vlasniku, odnosno suvlasniku, protiv svakog onog lica, koje uznemirava njegovo vlasničko pravo na bilo koji način, osim oduzimanja stvari.

Iz obrazloženja:

"Kod utvrdjene činjenice da se sporna kat. parc. br. 286 nalazi u zoni morskog dobra, te da kao takva predstavlja dobro od opšteg interesa u smislu člana 11 Zakona o državnoj imovini ("Službeni list CG", br. 21/09), koje po sili zakona predstavlja državnu imovinu, nižestepeni sudovi su zaključili da tužilac nije aktivno legitimisan da traži zaštitu zbog uznemiravanja u smislu čl. 42 u vezi čl. 43 Zakona o osnovama svojinsko - pravnih odnosa, pa su sledstveno tome tužbeni zahtjev tužioca odbili, kao neosnovan.

Medjutim, osnovano se ukazuje revizijom da je pogrešan zaključak nižestepenih sudova o nedostatku aktivne legitimacije.

Nasuprot pravnom rezonovanju nižestepenih sudova po nalažanju ovog suda tužilac je aktivno legitimisan u ovom sporu.

Odredbom člana 42 stav 1 Zakona o osnovama svojinsko - pravnih odnosa je propisano da ako treća osoba neosnovano uznemirava vlasnika ili pretpostavljenog vlasnika na drugi način a ne oduzimanjem stvari, vlasnik odnosno pretpostavljeni vlasnik može tužbom zahtijevati da to uznemiravanje prestane a čl. 43 istog Zakona da suvlasnik odnosno zajednički vlasnik ima pravo na tužbu za zaštitu prava vlasništva na cijelu stvar, a da suvlasnik ima pravo i na tužbu za zaštitu svojega prava na dijelu stvari.

Dakle, pravo na ovu zaštitu pripada vlasniku ili pretpostavljenom vlasniku odnosno suvlasniku protiv svakog onog lica, koji uznemirava njegovo vlasničko pravo na bilo koji način osim oduzimanjem stvari. S tim u vezi za ukazati je da je tužilac dokazao da je pretpostavljeni vlasnik, s obzirom na utvrdjenu činjenicu da je isti u listu nepokretnosti br. 454 KO Baošići upisan kao suvlasnik u dijelu od 1/3 na kat. par. br. 286, što ga čini aktivno legitimisanim da traži zaštitu od neosnovanog uznemiravanja svojine u odnosu na treće lice - tuženog.

Zbog pogrešnog pravnog pristupa, nižestepeni sudovi su propustili da utvrde i daju razloge o odlučnim činjenicama od značaja za odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva, na koje je ranije bilo ukazano rješenjem ovog suda Rev. br. 260/09 od 28.05.2009. godine.

Imajući u vidu naprijed navedeno, presude nžestepenih sudova je valjalo ukinuti i predmet vratiti prvostepenom sudu na ponovno sudjenje.

121

U ponovnom postupku, na novoj glavnoj raspravi, nižestepeni sud će otkloniti ukazane nedostatke, nakon čega će biti u mogućnosti da u ovoj pravnoj stvari donese pravilnu i zakonitu odluku."


122

STICANJE PRAVA SLUŽBENOSTI ODRŽAJEM(Član 54 Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosa)

Korišćenje službenosti u većem obimu od one nastale ugovorom i seoskim dogovorom, bez saglasnosti vlasnika poslužnog dobra, ne može dovesti do sticanja stalne službenosti putem održaja.

Iz obrazloženja:

"Utvrdjeno je da je tužena vlasnik kat. parcele br. 2540 po kulturi šuma III klase površine 3835 m2 upisane u listu nepokretnosti br. 189 KO Zaljevo, a tužilja vlasnik kat. parc. 2525 po kulturi livada III klase površine 2.067 m2 upisane u listu nepokretnosti br. 433 KO Zaljevo. Pismenim kupoprodajnim ugovorom zaključenim izmedju prethodnika stranaka dana 25.09.1954. godine prodata je nepokretnost sada povlasno dobro O. Š. - ocu tužene, sa ostavljanjem prolaza i to po dnu livade sa sijenom i slamom i po vrhu iste sa ostalim potrebama M. P. (vlasniku nekretnine sa zapadne strana) s tim što livada koja se prodaje ima pravo prolaza preko imovine S. F, po dnu iste u pravcu sjevernog dijela i širokog kufina. Saslušani svjedoci M. N, M. N, P. I, N. R. i S. Ć, potvrdili su da je sezonska službenost na predmetnom putu preko parcele tužilje uspostavljena navedenim ugovorom, a ovo jer se poštovao sezonski dogovor da se vlasnicima medjusobno graničnih nepokretnosti kojima gravitira predmetni putni pravac omogući iznošenje ljetine i to pravo prolaženja je trajalo onoliko koliko je bilo potrebno da se sijeno pokosi, osuši, pokupi i iznese. Saslušani svjedoci, osim svjedoka O. Š. i Z. - sinova tužene, potvrdjuju da je uspostavljenu službenost u granicama i na način kako je to precizirano izrekom koristila tužena i njen pravni prethodnik sve do izgradnje magistralnog puta Bar - Ulcinj, od kada isti ne poštuju sezonski dogovor i službenost prolaza samovoljno koriste u skladu sa svojim potrebama u svako doba godine.

Kod takvog utvrdjenja, pravilno su nižestepeni sudovi zaključili da je tužilja dokazala da tužena ima samo pravo sezonske službenosti preko parcele tužilje kako je to bliže navedeno izrekom presude i da je to pravo stekla ugovorom o kupoprodaji zaključenim izmedju pravnih prethodnika stranaka 1954. godine. To što su pravni prethodnik tužene i tužena koristili službenost u većem obimu od one nastale ugovorom i seoskim dogovorom, ne može dovesti do sticanja stalne službenosti putem održaja. Ovo sa razloga što su tuženi prolaz preko livade tužilje koristili bez njenog znanja i odobrenja, obzirom da ista živi u inostranstvu, a M. N. i M. N, kojima je tužilja dala livadu na korišćenje su sprječavali tužene da prolaze motokultivatorom u periodu kada na to nemaju pravo, što je bio i povod za pokretanje postupka pred sudom. Dakle, svako korišćenje puta preko parcele tužilje mimo utvrdjenog prava i mimo njene saglasnosti bi bila zloupotreba povjerenja tužilje kao vlasnika poslužnog dobra, radi čega nema mjesta navodima revizije da su održajem stekli pravo službenosti prolaza tokom čitave godine.

123

U konkretnoj pravnoj stvari radi se o utvrdjenju postojanja već stečenog prava sezonske službenosti, pa tužilja shodno članu 188 ZPP, ima pravni interes za utvrdjenje postojanja tog prava i zabrane korišćenja tuženoj van tog obima, pa su navodi revizije koji tvrde suprotno neosnovani. "


124

PRESTANAK PRAVA SLUŽBENOSTI(Član 58 stav 2 Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosa)

Postoji zakonski osnov za ukidanje službenosti ako se svrha službenosti izmijenila i ista sa načela restrikcije više nije neophodna.

Iz obrazloženja:

"Ispunjeni su uslovi propisani odredbom člana 58 Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosa (koji je bio u primjeni u vrijeme nastanka spornog odnosa), jer je došlo do promijenjenih okolnosti, tako da se povlasno dobro može koristiti i bez predmetne službenosti. Ovo s razloga, što tuženi do svoje imovine mogu doći drugim putevima, pa predmetna službenost nije ni nužna. Naime, tuženi J. S. do svoje kuće ima prilaz tj. put koji se odvaja od javnog u pravcu juga, dok tuženi Š. V. za prilaz svojoj imovini ne koristi sporni put već javni put.

Pored toga, sporna službenost nije nužna ni radi održavanja jaza koji nije u funkciji već je zarušen, a na sjevernoj i na južnoj strani jaza koji se prostire preko imovine tužilaca trasa jaza je uništena i prekinuta izgradnjom i asfaltiranjem puteva.

Dakle, naknadnom izgradnjom novih prilaza i zatrpavanjem jaza, svrha službenosti se izmijenila i ista sa načela restrikcije nije više neophodna, radi čega postoji zakonski osnov u smislu člana 58 stav 2 Zakona o osnovama svojinsko - pravnih odnosa za ukidanje iste. Sa tih razloga, pravilno su nižestepeni sudovi usvojili zahtjev tužilaca obzirom da su izmijenjenim prilikama tuženi stekli mogućnost da prilaze do povlasnog dobra i bez korišćenja službenosti, tako da ista više nije nužna, već predstavlja teret za poslužno dobro, tako da njeno postojanje nije više opravdano. Inače, vlasnici poslužnog dobra imaju prvo tražiti da se službenost prolaza, bez obzira na njen način sticanja ukine, ako više nije potrebna vlasnicima povlasnog dobra, kao što je u konkretnom slučaju."


125

HIPOTEKANIŠTAVOST ODREDBE UGOVORA O HIPOTECI

(Član 69 Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosa, u vezi sa čl. 103 ZOO)

Hipoteka služi za obezbjedjenje potraživanja, a ne može predstavljati osnov za sticanje prava svojine na nepokretnosti.

***

Ništava je odredba zaključenog ugovora o hipoteci kada hipotekarni povjerilac ugovara za sebe pravo da u slučaju neisplate duga namiri svoje potraživanje sticanjem prava svojine na založenu nepokretnost.

Iz obrazloženja:

"Pravilno je drugostepeni sud primijenio materijalno pravo kada je preinačio prvostepenu presudu utvrdjujući da je apsolutno ništav ugovor o hipoteci od 27.08.1996. godine i aneks istog od 15.01.1998. godine. Naime, pravilno zaključuje drugostepeni sud da su ništave odredbe navedenog ugovora u dijelu koji se odnosi na ugovaranje kamate mimo zakona propisane, kao i dijelu kojim je predvidjeno da tužioci steknu pravo svojine na nepokretnostima koje predstavljaju obezbjedjenje za vraćanje zajma. Jer, stopa ugovorene kamate izmedju fizičkih lica ne smije biti veća od one kamatne stope koja se u mjestu ispunjenja plaća na štedne uloge po vidjenju, kako je to propisano odredbama iz člana 399 stav 1 Zakona o obligacionim odnosima. Isto tako, drugostepeni sud pravilno zaključuje da je ništavna odredba zaključenog ugovora o hipoteci kada hipotekarni povjerilac ugovara za sebe pravo da u slučaju neisplate duga namiri svoje potraživanje sticanjem prava svojine na založenu nepokretnost. Naime, hipoteka služi za obezbjedjenje potraživanja, a ne može predstavljati osnov za sticanje prava svojine na nepokretnosti. Kako su tužioci za sebe ugovorili pravo da u slučaju neisplate duga namire svoje potraživanje sticanjem prava svojine na založenoj nepokretnosti, drugostepeni sud s pravom zaključuje da je zaključeni ugovor, saglasno propisima iz člana 69 Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima u tom dijelu ništav. Za svoju odluku u tom dijelu drugostepeni sud je dao potrebne, potpune i jasne razloge koje prihvata i ovaj sud i na koje podnosioca upućuje bez potrebe da se u tom pravcu posebno osvrće. "


126

NUŽNI PROLAZ(Član 215 Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosa

"Sl. list CG", br. 19/09)

Pravo zahtijevati ustanovljenje stvarne službenosti - nužnog prolaza pripada vlasniku povlasnog dobra koji uopšte nema izlaz na javni put ili ga ima ali uz pretjerano zaobilaženje.

Iz obrazloženja:

"Predmet tužbe u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužioca za otvaranje nužnog prolaza, u najširem obimu preko nekretnina tuženog - kat. par. br. 48/8, upisane u listu nepokretnosti br. 197 KO Krš, u širini od 3 m i dužini 154,24 m a u korist kat. parcela tužioca br. 48/21/1, 48/21/2 i br. 48/21/3, upisane u listu nepokretnosti br. 84 KO Krš.

Odlučujući o postavljenom tužbenom zahtjevu, nižestepeni sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev, kao neosnovan.

Naime, u postupku koji je prethodio donošenju pobijane odluke a na osnovu dokaza, koji su pravilno cijenjeni u smislu člana 9 ZPP je utvrdjeno da je tužilac vlasnik kat. par. br. 48/21/1, br. 48/21/2 i br. 48/21/3, koje su upisane u listu nepokretnosti br. 84 KO Krš a da je tuženi vlasnik kat. par. br. 48/88 upisane u listu nepokretnosti br. 197 KO Krš, da je tužilac povremeno uz saglasnost tuženog koristio traženi putni pravac, koji se odvaja od javnog puta Njegovudja - Studenca, pravcem sjever - jug, preko parcele tuženog, u dužini od 134,31 m, parcele Š. R, u dužini od 20,63 m i parcele Š. V. u dužini od 148,29 m odnosno u ukupnoj dužini od 303,22 m. U postupku je utvrdjeno da postoji i nesporni stari plemenski put, koji se odvaja sa javnog puta sa istog mjesta kao i sporni i ide kroz parcelu tuženog u dužini od 127,12 m, zatim parcelu Š. V. u dužini od 136,79 m a potom kroz parcelu B. V. u dužini od 155,54 m. Iz nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke je utvrdjena visina troškova koji se odnose na korekciju traženog putnog pravca (varijante "a") i nespornog plemenskog puta (varijante "b") koji troškovi za varijantu "a") iznose 1.405,42 € a za varijantu "b" 1.349,44 €.

Kod naprijed izloženog činjeničnog utvrdjenja prvostepenog suda, koje sa pravom prihvata i drugostepeni sud i po ocjeni ovog suda, a nasuprot navodima revizije, nižestepeni sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su tužbeni zahtjev tužioca odbili, kao neosnovan.

Odredbom člana 215 stav 1 Zakona o svojinskopravnim odnosima je propisano da vlasnik nepokretnosti, koji nema izlaz na javni put ili se do njega može doći samo uz pretjerano zaobilaženje (opkoljeno zemljište, enklava) ima pravo da zahtijeva da mu se, uz plaćanje naknade, dozvoli prolaz preko tudjeg zemljišta (nužni prolaz).

127

Dakle, pravo zahtijevati ustanovljenje ove stvarne službenosti - nužnog prolaza u smislu citirane zakonske odredbe pripada vlasniku povlasnog dobra koji uopšte nema izlaz na javni put ili ga ima ali uz pretjereno zaobilaženje. Kako je u postupku utvrdjeno da tužilac, kao vlasnik povlasnog dobra ima izlaz na javni put - nespornim plemenskim putem, koji izlazi na isto mjesto a koji je približne dužine kao i sporni put, to su a imajući pritom u vidu i načelo restrikcije pravilno odlučili nižestepeni sudovi kada su tužbeni zahtjev odbili, kao neosnovan."


128

ZASTARJELOST ZAHTJEVA ZA NAKNADU EKSPROPRISANE NEPOKRETNOSTI

(Član 35 Zakona o eksproprijaciji)

Rok zastare za naknadu za eksproprisanu nepokretnost počinje da teče od momenta kada je rješenje o utvrdjenoj naknadi postalo pravosnažno i istekao rok za dobrovoljno izvršenje obaveze.

Iz obrazloženja:

"Podnijetim predlogom predlagači su tražili da im se odredi i isplati naknada za zemljište koje je nacionalizovano rješenjem Narodnog odbora Opštine Ivangrad br. 14727 od 23.12.1959. godine, tvrdeći pri tome da njihovom pravnom prethodniku, niti njima nikada nije uručeno rješenje od 03.12.1970. godine, niti isplaćena naknada utvrdjena istim u iznosu od 32.090,00 tadašnjih dinara.

Odlučujući po zahtjevu predlagača nižestepeni sudovi su isti odbili kao neosnovan zaključujući da je predmetno potraživanje zastarjelo obzirom da je protekao opšti rok zastare od 10 godina.

Iz predmetnih spisa proizilazi da su ocu predlagača pok. N. M. nacionalizovane i izuzete iz posjeda kat. parcele koje sada nose oznaku br. 1898 i 1899 po kulturi gradjevinsko zemljište ukupne površine 3.209 m2. Nekretnine su nacionalizovane rješenjem protivnika predlagača od 23.12.1959. godine, dok je naknada za isto utvrdjena rješenjem tuženog br. 02-2661 od 03.12.1970. godine u iznosu od 32.090,00 €. Medju strankama je sporna činjenica da li je navedeno rješenje uručeno pravnom predhodniku predlagača, u kom pravcu tuženi na koga je teret dokazivanja ove činjenice nije pružio dokaze, radi čega se sud obraćao Državnom arhivu Crne Gore na Cetinju koji mu je dostavio ovjerenu kopiju spornog rješenja.

Iz spisa dalje proizilazi da je prvostepeni sud kao svjedoka saslušao V. M. koji je u vrijeme donošenja spornog rješenja bio šef službe za katastar i imovinsko pravne poslove protivnika predlagača i koji se sjeća da se vodio postupak oko izuzimanja spornog zemljišta. Svjedok je naveo da je na svakom prvom primjerku rješenja - originalu postojao pečat, a ukoliko nema dostavnice o prijemu rješenja, na poledjini bi se konstatovalo da je rješenje lično uručeno stranci uz potpis. Takodje bi se na svakom rješenju gdje je isplaćena naknada konstatovalo da je isplaćeno po čeku, koji je ovaj svjedok potpisivao i sve to bi se konstatovalo na originalu rješenja. Svjedok je nakon što mu je pokazano sporno rješenje ustvrdio da isto nije prvi primjerak rješenja već se isto nalazi u spisima predmeta.

Imajući u vidu prednje činjenice, za sada se ne može prihvatiti zaključak nižestepenih sudova o neosnovanosti tužbenog zahtjeva, obzirom da nijesu utvrdjene odlučne činjenice za presudjenje ove pravne stvari.

129

Naime, nižestepeni sudovi nijesu mogli zaključiti da je predmetno potraživanje zastarjelo a da predhodno nijesu sa sigurnošću utvrdili da li je rješenje o odredjivanju naknade uručeno pravnom predhodniku predlagača ili njima. Jer, kada je u pitanju zastarjelost novčanog potraživanja pravične naknade za nepokretnosti koje su po osnovu nacionalizacije ili eksproprijacije prešle u društvenu svojinu, rok zastare počinje teći prvog dana poslije dana kada je raniji vlasnik nepokretnosti prema zakonu imao pravo to zahtijevati. Shodno tome, pravo zahtijevati naknadu ranijem vlasniku pripada tek od momenta kada rješenje o utvrdjenoj naknadi postalo pravosnažno i istekao rok za dobrovoljno izvršenje obaveze, što se u konkretnom slučaju ne zna, jer nije utvrdjeno da li je rješenje o odredjenoj naknadi ikada uručeno predlagačima odnosno njihovom predhodniku i da li je postalo pravosnažno.

Imajući prednje u vidu valjalo je nižestepene presude ukinuti i predmet vratiti prvostepenom sudu na ponovno sudjenje.

U ponovnom postupku prvostepeni sud će od Državnog arhiva Crne Gore pribaviti prvi primjerak rješenja br. 02-2661 od 03.12.1970. godine, kojim je utvrdjena naknada za sporne nekretnine. Uvidom u isto će utvrditi da li je pravosnažno, odnosno da li postoji dokaz da je uručeno pravnom prethodniku predlagača i je li po istom isplaćena naknada, kako je bliže u svom iskazu predstavio svjedok V. M, nakon čega će tek biti u mogućnosti da donese pravilnu i zakonitu odluku u ovom sporu."


130

SVOJINSKI ODNOSI(Član 15 Zakona o etažnoj svojini)

Nezavisno od toga da li je stambena zgrada izgradjena na gradjevinskoj parcelli u privatnoj svojini ili na gradjevinskoj parceli u društvenoj, odnosno državnoj svojini, zemljište na kojem je zgrada izgradjena, kao i zemljište koje služi za redovnu upotrebu zgrade čini nedjeljivu cjelinu.

Iz obrazloženja:

"Prema stanju u spisima, tužioci su suvlasnici, a drugotužena vlasnik stanova u zgradi sagrađenoj na parceli broj 174/1, površine 1065 m2. Pravo svojine na stanovima stekli su na osnovu ugovora o otkupu stana koji su zaključili 1993. godine pravni prethodnik tužilaca i drugotužena, kao nosioci stanarskog prava, sa dotadašnjim vlasnikom stanova - prvotuženim, sve saglasno tada važećem Zakonu o stambenim odnosima ("Sl. list SRCG", br. 45/90).

Nije sporno da je zemljište - parcela, na kojoj je sagradjena zgrada u kojoj su pravni prethodnik tužilaca i drugotužena otkupili stanove, bilo u društvenoj svojini, a da je prvotuženi imao pravo korišćenja na tom zemljištu.

Dana 10.10.2003. godine tuženi su zaključili Aneks ugovora o otkupu stana iz 1993. godine, kojim je prvotuženi drugotuženoj "prodao" dio dvorišta - parcele br. 174/1, u površini od 120 m2, na kojem se nalazio wc, koji su koristili svi vlasnici - korisnici stanova u zgradi, zajednička septička jama, vodovodna i kanalizaciona instalacija.

Na osnovu ovako utvrdjenog činjeničnog stanja, koje je i nesporno, pravilno su nižestepeni sudovi primijenili materijalno pravo kada su usvojili tužbeni zahtjev i utvrdili da je ništav predmetni aneks ugovora i kada su naložili tuženoj da tužiocima omogući da koriste predmetno zemljište na način na koji su ga koristili prije zaključenog aneksa ugovora.

Naime, prema članu 15 Zakona o etažnoj svojini, koji je bio u primjeni u vrijeme nastanka spornog odnosa, ako je gradjevinska parcela na kojoj je stambena zgrada izgradjena u privatnoj svojini, vlasnici posebnih djelova zgrade imaju zajedničku n e d j e lj i v u svojinu na tom zemljištu (stav 1), a ako je zgrada podignuta na gradjevinskoj parceli u društvenoj, odnosno državnoj svojini, vlasnici posebnih djelova zgrade imaju pravo trajnog korišćenja zemljišta na kojem je zgrada izgradjena. U smislu citiranih zakonskih odredbi, nezavisno od toga da li je stambena zgrada izgradjena na gradjevinskoj parceli u privatnoj svojini ili na gradjevisnkoj parceli u društvenoj, odnosno državnoj svojini, zemljište na kojem je zgrada izgradjena, kao i zemljište koje služi za redovnu upotrebu zgrade čini nedjeljivu cjelinu. Dakle, prvotuženi, koji je bio korisnik parcele na kojoj je zgrada izgradjena, nije mogao, u konkretnom slučaju aneksom ugovora o otkupu stana, prenositi pravo svojine na pojedinom dijelu zemljišta - dvorišta

131

koje služi za redovnu upotrebu zgrade, kako to pravilno zaključuju i nižestepeni sudovi. Obzirom da je aneks ugovora zaključen suprotno prinudnim propisima, istim se nije moglo prenijeti pravo svojine na zemljištu na kojem postoji nedjeljivo pravo korišćenja, pa su nižestepeni sudovi pravilno odlučili kada su usvojili tužbeni zahtjev. Za svoje odluke dali su jasne i pravilne razloge koje prihvata i ovaj sud.


132

NASLJEDNO PRAVO

133

IMOVINA KOJA SE IZDVAJA IZ ZAOSTAVŠTINE(Član 32 Zakona o nasljedjivanju)

Zahtjev za izdvajanje imovine iz zaostavštine, koji jedan od zakonskih nasljednika ističe jedan prema drugom, može se smatrati opravdanim jedino u slučaju ako je nasljednik koji traži izdvajanje dao izrazito veći doprinos u privredjivanju sa ostaviocem u povećanju ostaviočeve imovine.

Iz obrazloženja:

"Zahtjev da se iz ostavine njegovog pok. oca izdvoji 1/2 idealnog dijela porodičnog stambenog objekta, bliže opisanog izrekom prvostepene presude, tužilac zasniva na tvrdnji da je tokom života u zajednici sa ostaviocem svojim radom i sredstvima sanirao i dogradio predmetni objekat i time povečao vrijednost istog, a da tužena ničim nije doprinijela sanaciji i dogradnji predmetnog objekta.

Nesporno je da su tužilac i tužena brat i sestra, te da su jedini naslednici koji su pozvani na nasledje iza smrti svog oca R. D. U postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude utvrdjeno je da su predmetni objekat izgradili djed i baba stranaka 1935. godine, te da je isti oštećen u zemljotresu 1979. godine i odobrena sanacija istog. Na ime kredita za sanaciju porodičnog objekta ocu stranaka isplaćena su dva kredita u protivuvrijednosti od 10.609,81 € i od istog vraćena 1989. godine. Dalje je utvrdjeno da je otac stranaka kao radnik "Prvoborca" stekao penziju, da je imao barku i bavio se prevozom turista, da je izdavao sobe i auto kamp turistima, te da je 1997. godine prodao plac u Sutorini za 90.000 DEM, od čega je tuženoj dao 15.000 DEM. Utvrdjeno je i da je tužilac bio zaposlen u Brodogradilištu "Bijela", a da tužena nije bila zaposlena, te da je ista poslije očeve smrti stekla porodičnu penziju. Na osnovu iskaza saslušanih svjedoka utvrdjeno je da je tužilac nabavljao materijal za sanaciju i dogradnju predmetnog objekta, angažovao radnike i pomagao istima, a da je tužena obavljala poslove domaćinstva, spremala sobe za turiste i starala se o bolesnim roditeljima. Takodje je utvrdjeno da su svi radovi na sanaciji i dogradnji predmetnog objekta plaćeni novčanim srredstvima oca stranaka.

Kod naprijed utvrdjenog, nižestepeni sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su tužbeni zahtjev odbili kao neosnovan.

Ovo sa razloga što nijesu ispunjeni uslovi iz člana 32 Zakona o nasledjivanju za izdvajanje 1/2 idealnog dijela predmetnog objekta iz ostavine pravnog prethodnika stranaka. Jer, zahtjev za izdvajanje koji jedan od zakonskih naslednika ističe prema drugom može se smatrati opravdanim jedino u slučaju ako je naslednik koji traži izdvajanje dao izrazito veći doprinos u privredjivanju sa ostaviocem i u povećanju ostaviočeve imovine. Prema tome, pri utvrdjivanju vrijednosti doprinosa treba uzeti u obzir posebne odnose i prilike koje su vladale u ostaviočevoj porodici, jer se ovdje ne radi o nasljedno pravnom odnosu, već o

134

posebnom pravnom odnosu koji je izmedju ostaviočevih potomaka i ostavioca nastao za ostaviočeva života, a koji je utemeljen radom i doprinosom potomaka u ostaviočevoj imovini.

Kako rezultat dokaznog postupka upućuje na jasan zaključak da je predmetni objekat saniran i dogradjen isključivo novčanim sredstvima oca stranaka, a da je doprinos stranaka u radu oko sanacije i dogradnje podjednak, jer je tužilac nabavljao gradjevinski materijal, angažovao radnike i pomagao istim, a tužena se starala o bolesnim roditeljima i vodila brigu o domaćinstvu, to jasno proizilazi da predmetni objekat u cjelosti predstavlja ostaviočevu imovinu.

Kod činjenice da tužilac nije dokazao da je njegov doprinos srazmjeran djelu zaostavštine čije izdvajanje traži, svi navodi revizije se pokazuju neosnovanim."


135

POVREDA NUŽNOG DIJELAZASTARJELOST TUŽBE

(Čl. 34 i 41 Zakona o nasljedjivanju)

Nužni dio može se povrijediti jedino raspolaganjem testamentom i poklonom.

***

Ako je od ostaviočeve smrti do ponošenja tužbe prošlo tri godine protekao je zakonski rok u kome se moglo tražiti vraćanje poklona zbog povrede nužnog dijela.

Iz obrazloženja:

"Prema odredbi člana 41 Zakona o nasljedjivanju smanjenje raspolaganja testamentom može se tražiti u roku od tri godine od proglašenja testamenta, a vraćanje poklona u roku od tri godine od smrti ostaviočeve, odnosno od dana kada je rješenje o njegovom proglašenju za umrlog, odnosno rješenjem kojim se utvrdjuje njegova smrt postalo pravosnažno.

Kako je P. K. umro 08.08.1988. godine, a tužba podnijeta 06.04.1993. godine, pravilno su nižestepeni sudovi zaključili da je protekao zakonski rok u kome se moglo tražiti vraćanje poklona zbog povrede nužnog dijela.

Neosnovni su navodi revizije da taj rok nije istekao zbog toga što je tekao ostavinski postupak O. br. 10/90. Iz tih spisa proizilazi da je pravni prethodnik tužilaca P. Dj. istakao zahtjev za nužni dio na ročištu od 24.02.1993. godine, tj. kada je već bio istekao rok propisan članom 41 Zakona o nasljedjivanju.

Takodje su pravilno nižestepeni sudovi zaključili da se zaključenjem ugovora o doživotnom izdržavanju ne može povrijediti nužni dio jer se radi o dvostrano obaveznom ugovoru. Nužni dio može se povrijediti jedino raspolaganjem testamentom i poklonom - član 34 stav 1 Zakona o nasljedjivanju.

Na osnovu izloženog odlučeno je kao u izreci - član 408 ZPP."


136

ISPITIVANJE SPOSOBNOSTI PRIMAOCA IZDRŽAVANJAZA ZAKLJUČENJE UGOVORA O DOŽIVOTNOM IZDRŽAVANJU

(Član 117 Zakona o nasljedjivanju)

Ispitivanje zdravstvenog stanja i sposobnosti primaoca izdržavanja za zaključenje ugovora o doživotnom izdržavanju imalo bi mjesta samo ukoliko se prije potpisivanja i ovjere ugovora posumnja u takvu sposobnost primaoca izdržavanja.

Iz obrazloženja:

"Na osnovu iskaza saslušanih svjedoka utvrdjeno je da je pok. P. B. u vrijeme zaključenja ugovora o doživotnom izdržavanju sa prvotuženom bila sposobna da shvati pravni značaj zaključenog ugovora, koju činjenicu je potvrdio i svjedok S. R. koji je u svojstvu sudije izvršio ovjeru spornog ugovora nakon prethodno obavljenog razgovora sa primaocem izdržavanja. Bez značaja je ukazivanje u reviziji da se sposobnost primaoca izdržavanja za zaključenje ugovora isključivo mogla utvrditi na osnovu zdravstvenog uvjerenja. Jer, ispitivanje zdravstvenog stanja i sposobnosti primaoca izdržavanja za zaključenje ovog pravnog posla imalo bi mjesta samo ukoliko se prije potpisivanja i ovjere ugovora posumnja u takvu sposobnost primaoca izdržavanja, što u konkretnom nije bio slučaj. Stoga su neosnovani navodi tužioca da je ugovor o doživotnom izdržavanju ništav jer su postojale okolnosti koje su dovodile u sumnju psihičko zdravlje primaoca izdržavanja. Osim navedenog, u postupku je utvrdjeno da je ugovor zaključen u svemu prema članu 117 Zakona o nasljedjivanju, pa ne postoje razlozi ništavosti ugovora u smislu čl.103 ZOO."


137

NEPOSTOJANJE RAZLOGA ZA NIŠTAVOST UGOVORAO DOŽIVOTNOM IZDRŽAVANJU(Član 117 Zakona o nasljedjivanju)

Razlog za ništavost ugovora o doživotnom izdržavanju ne može biti činjenica da li je ili ne primalac izdržavanja bio u stanju socijalne potrebe i da li mu je bilo potrebno izdržavanje.

Iz obrazloženja:

"U postupku pred prvostepenim sudom utvrdjeno je da je majka stranaka sada pok. R. K. na osnovu ugovora o otkupu stana Ov. br. II/703/92 od 20.06.1992. godine stekla pravo svojine na stanu koji se nalazi u ul. Petra Matovića, br. 31 u Podgorici. Ona je taj stan prodala svom sinu, u ovom sporu tužiocu, ugovorom o prodaji od 10.12.1992. godine. Tužilac je isti stan poklonio majci, ugovorom Ov. br. 39/97 od 17.03.1997. godine. Zahtjev za utvrdjenje ništavosti ovog ugovora tužilac je zasnovao na činjenici da je pravosnažnom presudom Višeg suda u Podgorici K. br. 173/98 od 26.10.1999. godine osudjen na zatvorsku kaznu, zbog krivičnog djela ubistva, pa da je tim raspolaganjem želio da izbjegne naplatu eventualnih potraživanja na ime naknade nematerijalne štete porodice ubijenog i da njegova majka ne bi ostala na ulici. Majka stranaka je na osnovu ovog ugovora o poklonu upisana kao vlasnik stana. Ona je sa tuženom zaključila ugovor o doživotnom izdržavanju Rs. br. 162/05 od 10.11.2005. godine, kojim je u zamjenu za izdržavanje sporni stan ostavila tuženoj, kao davaocu izdržavanja. Nakon njene smrti tužena je upisana kao vlasnik stana. Zahtjev za utvrdjenje ništavosti ugovora o doživotnom izdržavanju tužilac je zasnovao na činjenicama da majka stranaka, obzirom da nije bila vlasnik stana, sa njim nije mogla da raspolaže, kao i na činjenici da se ona nije nalazila u stanju socijalne potrebe i da joj nije bilo potrebno izdržavanje od strane tužene.

Imajući u vidu navedene činjenice, kao i razloge zbog kojih se traži utvrdjenje ništavosti ugovora i po nalaženju ovog suda, nižestepeni sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su odlučili na izloženi način. Tužilac nije dokazao da je ugovor o poklonu zaključen iz nedopuštenih pobuda, pa su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da se ne radi o ništavom pravnom poslu. Osim toga, tužilac se ne može pozivati na sopstvenu nesavjesnost kao razlog ništavosti ugovora.

Što se pak tiče ugovora o doživotnom izdržavanju, razlog za ništavost ugovora ne može biti raspolaganje sa tudjom stvari, čak i pod pretpostavkom da je dokazano da majka stranaka u vrijeme zaključenja ugovora nije bila vlasnik stana. Takav ugovor obavezuje ugovarače i nije protivan prinudnim propisima. Isto tako, razlog za ništavost ugovora o doživotnom izdržavanju ne može biti ni činjenica da li je ili ne primalac izdržavanja bio u stanju socijalne potrebe i da li mu je bilo potrebno izdržavanje.

138

Što se pak tiče zahtjeva za utvrdjenje prava svojine nižestepeni sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su i taj zahtjev odbili. Tužilac je stan poklonio majci na osnovu punovažnog ugovora na temelju koga se ona upisala kao vlasnik stana i tim stanom raspolagala u korist tužene ugovorom o doživotnom izdržavanju, na osnovu koga je tužena uknjižena kao vlasnik. Prema tome, pravo svojine tužioca na spornom stanu prestalo je u smislu člana 45 Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosa kada je njegova majka stekla pravo svojine na istu stvar.

Bez ikakvog značaja su navodi revizije da majka stranaka prilikom zaključenja ugovora o doživotnom izdržavanju nije bila upozorena od strane sudije na posledice ugovora i da sud prilikom ovjere ugovora nije postupio u skladu sa čl. 189 i 190 Zakona o vanparničnom postupku. Ovo zbog toga što se radi o novim činjenicama na kojima tužbeni zahtjev nije bio zasnovan, što je protivno odredbi člana 402 ZPP prema kojoj stranke mogu u reviziji iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se revizija može izjaviti. "


139

UGOVOR O DOŽIVOTNOM IZDRŽAVANJUNAMJERA PRIMAOCA IZDRŽAVANJA

(Član 117 Zakona o nasljedjivanju)

Ako je u ugovoru o doživotnom izdržavanju navedeno da primalac izdržavanja po svojoj smrti ostavlja davaocu izdržavanja svu svoju imovinu, a nakon toga nabrojane nepokretnosti koje se ostavljaju davaocu izdržavanja, namjera primaoca izdržavanja nije bila da po svojoj smrti davaocu izdržavanja ostavi svu svoju nepokretnu imovinu, već samo nabrojane nepokretnosti.

Iz obrazloženja:

"Kod utvrdjenja da sporne nepokretnosti nijesu bile predmet navedenog ugovora o doživotnom izdržavanju, nižestepeni sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su tužbeni zahtjev odbili kao neosnovan uz zaključak da predmetni ugovor ne predstavlja valjan osnov za sticanje prava korišćenja na spornim nepokretnostima.

Naime, u predmetnom ugovoru o doživotnom izdržavanju (član 4 stav 2) nabrojane su nepokretnosti iz zemljištno knjižnog uloška br. 34, 35, 336, 122, 123, 140 i 550 KO Rose, koje primalac izdržavanja B. Dj. ostavlja po svojoj smrti tužiocu, kao davaocu izdržavanja, te su neprihvatljivi navodi revizije da je ovim ugovorom tužiocu, kao davaocu izdržavanja, primalac izdržavanja ostavio po svojoj smrti svu svoju nepokretnu imovinu. Stoji činjenica da je u čl. 4 st. 1 Ugovora o doživotnom izdržavanju navedeno da primalac izdržavanja po svojoj smrti davaocu izdržavanja ostavlja u vlasništvo svu svoju nepokretnu imovinu, ali kako su u narednom stavu istog člana tačno navedene nepokretnosti koje se ostavljaju primaocu izdržavanja, jasno proizilazi da namjera primaoca izdržavanja nije bila da po svojoj smrti davaocu izdržavanja ostavi svu svoju nepokretnu imovinu, već samo naprijed navedene parcele."


140

PRAVNO DEJSTVO UGOVORA O DOŽIVOTNOM IZDRŽAVANJU(Član 117 Zakona o nasljedjivanju)

Ugovor o doživotnom izdržavanju ima samo obligaciono dejstvo i predstavlja samo osnov, dok se stvarna prava na nepokretnosti na koje se odnosi ugovor, stiču tek ispunjenjem ugovora.

Iz obrazloženja:

"Iz predmetnih spisa proizilazi, da je K. G. za života zaključila ugovor o doživotnom izdržavanju sa R. S. i isti je ovjeren pred Osnovnim sudom u Kotoru, pod R. br. 574/02 dana 26.08.2002. godine. Dana 09.12.2003. godine podnijela je protiv R. S. Osnovnom sudu u Kotoru, tužbu radi raskida tog ugovora, koji postupak je prekinut do okončanja ostavinskog postupka. Dana 16.12.2003. godine pred Osnovnim sudom u Kotoru K. G. je u postupku R. br. 888/03 sastavila je sudski testament kojim je raspolagala imovinom koja je bila predmet ugovora o doživotnom izdržavanju na način da za slučaj svoje smrti tu imovinu ostavlja tuženim iz ovog spora V. i I. M.

K. G. je preminula dana 11.01.2004. godine.Kod takvog stanja stvari, pravilno je prostupio drugostepeni sud kada je

preinačio prvostepenu presudu na način što je zahtjev tužioca odbio kao neosnovan, kojim je traženo, da se utvrdi da je ništav predmetni testament.

Ovo s razloga, što je K. G. u trenutku sastavljanja sudskog testamenta dana 16.12.2003. godine bila vlasnik imovine koju je za slučaj svoje smrti ostavila tuženim, bez obzira što je ta ista imovina bila predmet ugovora o doživotnom izdržavanju, a koji ugovor nije raskinut. Jer, kada je zaključen ugovor o doživotnom izdržavanju u smislu člana 117 Zakona o nasledjivanju, primalac izdržavanja ostaje vlasnik imovine i posle zaključenog ugovora, obzirom da davaocu izdržavanja pravo svojine na spornoj imovini pripada tek poslije smrti primaoca izdržavanja. U tom pravcu stranke su i u ugovoru o doživotnom izdržavanju u čl. 4 ugovorile, da primalac izdržavanja ovlašćuje davateljicu izdržavanja, da tek poslije njene smrti može na osnovu tog ugovora izvršiti preknjižbu svih prava na svoje ime.

Valja ukazati, da bi se davalac izdržavanja obezbijedio od štete, koja bi mu mogla biti nanijeta raspolaganjem sa imovinom koja je bila predmet ugovora o doživotnom izdržavanju, isti može svoje pravo iz ugovora upisati u javnoj knjizi u vidu zabilježbe. Jer, to pravo mu garantuje član 118 Zakona o nasledjivanju, a koji propisuje, da davalac izdržavanja može svoje pravo iz ugovora upisati u javnu knjigu. Na taj način, davalac izdržavanja obezbjedjuje nepokretnosti koje su bile predmet ugovora o doživotnom izdržavanju, prema svim trećim licima.

Medjutim, u konkretnom slučaju, tužilja kao davalac izdržavanja nije postupila u skladu sa odredbom člana 118 Zakona o nasledjivanju, jer nije izvršila zabilježbu svog prava iz ugovora kod nadležnog organa za katastar iako joj je ta

141

mogućnost bila ugovorena i čl. 6 Ugovora o doživotnom izdržavanju. To što je tužilja izvršila zabilježbu ugovora o doživotnom izdržavanju (R. br. 574/02 od 26.08.2002. godine) dana 20.02.2004. godine je bez odlučnog značaja, jer je ta pravna radnja izvršena tek nakon smrti primaoca izdržavanja, a koja je preminula dana 11.01.2004. godine.

Dakle, zaključenjem tog ugovora, davalac izdržavanja stiče samo obligaciono pravo, a ne i stvarno pravo na imovinu primaoca izdržavanja. Jer, ugovor o doživotnom izdržavanju ima samo obligaciono dejstvo i predstavlja samo osnov, dok se stvarna prava na nepokretnosti na koje se odnosi ugovor, stiču tek ispunjenjem ugovora.

Radi toga, zaključenjem ugovora o doživotnom izdržavanju, primaocu izdržavanja ne prestaje pravo svojine na nepokretnosti koja je predmet tog ugovora, radi čega je primalac izdržavanja kao vlasnik mogao raspolagati tom nepokretnošću sačinjavanjem sudskog testamenta. Stoga, to raspolaganje nije protivno odredbi čl. 117 i čl. 7 Zakona o nasledjivanju, radi čega ne stoje razlozi za ništavost spornog testementa primjenom člana 103 istog zakona, a na čemu tužilja zasniva svoj tužbeni zahtjev, kako to pravilno zaključuje drugostepeni sud.

Pored toga, valja ukazati da je tužilja u konkretnom slučaju postavila i eventualni zahtjev u smislu člana 189 stav 2 ZPP, te da je prvostepeni sud usvojio glavni zahtjev, pa da prvostepeni sud nije bio dužan odlučivati o eventualnom zahtjevu. Medjutim, obzirom da je drugostepeni sud preinačio odluku o glavnom zahtjevu, a ovaj sud u tom dijelu odbio reviziju, to prvostepenom sudu ostaje da odluči o eventualnom zahtjevu kojeg je tužilja postavila uz glavni zahtjev."


142

RASKID UGOVORA O DOŽIVOTNOM IZDRŽAVANJU(Član 120 Zakona o nasljedjivanju)

Zabilježba imovine koja je predmet ugovora o doživotnom izdržavanju u zemljišnim knjigama od strane davaoca izdržavanja, mimo volje primaoca izdržavanja, ne predstavlja razlog za raskid ugovora o doživotnom izdržavanju.

***

Dejstvo upisa je opomena, odnosno zaštita od trećih lica, a time se ne dira u pravo vlasnika.

Iz obrazloženja:

"Predmetnom tužbom tužilja je tražila da se raskine Ugovor o doživotnom izdržavanju zaključen 05.07.2004. godine pred Osnovnim sudom u Kotoru, R. br. 360/04 i Aneks tog ugovora zaključen pred istim sudom dana 27.12.2007. godine, izmedju tužilje, kao primaoca izdržavanja i tuženih, kao davalaca izdržavanja. Kao razlog za raskid tužilja je navela da je tuženi mimo njene volje nakon zaključenja Ugovora izvršio zabilježbu imovine koja je predmet ugovora, u zemljišnim knjigama, što kod tužilje stvara osjećaj "tereta" kako je navela. Takodje je kao razlog navela činjenicu da su je tuženi ubjedjivali da predje da živi kod njih, iako ugovorom nije predvidjena zajednica življenja.

Imajući u vidu naprijed navedeno i po ocjeni ovog suda pravilno su postupili nižestepeni sudovi kada su odbili tužbeni zahtjev kao neosnovan jer razloga za raskid Ugovora u smislu člana 120 Zakona o nasledjivanju nema.

U konkretnom slučaju se radi o Ugovoru o doživotnom izdržavanju koji je zaključen pred sudom, i kojim je prenos imovine - stana vlasništva primaoca izdržavanja, odložen do trenutka primaočeve smrti, koja zabilježba je ugovorena i u skladu je sa prinudnim propisima. Ovo zato što u trenutku zaključenja ugovora davalac izdržavanja tj. tuženi, stiču obligaciono pravo i može svoje pravo iz ugovora upisati u zemljišne knjige a dejstvo upisa je opomena, odnosno zaštita od trećih lica, a time se ne dira u pravo vlasnika.

Takodje iz kazivanja tužilje nesumnjivo se zaključuje da tuženi izvršavaju svoje obaveze saglasno ugovoru i da nema nesporazuma izmedju stranaka, pa tako ni razloge za raskid Ugovora o doživotnom izdržavanju."


143

NEDOSTOJNOST ZA NASLJEDJIVANJE(Član 126 Zakona o nasljedjivanju)

Zasnivanje vanbračne zajednice nakon smrti bračnog druga nije razlog za nedostojnost da istog naslijedi.

Iz obrazloženja:

"Takodje su neosnovani i navodi revizije da tužilja nije nasljednik i da je nedostojna da naslijedi zbog toga što je nakon M. smrti zasnovala vanbračnu zajednicu u kojoj ima dvoje djece. Ovo zbog toga što je tužilja u momentu M. smrti bila njegova supruga, a to što je nakon njegove smrti zasnovala vanbračnu zajednicu, u smislu člana 126 Zakona o nasljedjivanju, nije razlog za nedostojnost.

Navodi revizije kojima se ukazuje na nepotpuno utvrdjeno činjenično stanje nijesu ni od kakvog značaja jer se zbog pogrešno ili nepotpuno utvrdjenog činjeničnog stanja revizija ne može izjaviti - član 400 stav 3 ZPP.

Na osnovu izloženog odlučeno je kao u izreci - član 408 ZPP."


144

SADRŽINA IZJAVE O ODRICANJU OD NASLJEDJA(Član 134 Zakona o nasljedjivanju,

u vezi sa čl. 40 Zakona o povraćaju imovinskih prava i obeštećenju)

Izjava o odricanju od nasljedstva proizvodi dejstvo samo u pogledu imovine koja je činila zaostavštinu pravnog prethodnika i nema pravni značaj u odnosu na imovinu koja se vraća.

***

Imovina koja je predmet vraćanja tretira se kao novopronadjena imovina jer nije bila u sastavu ostavinske mase u vrijeme raspravljanja zaostavštine.

Iz obrazloženja:

"Nepokretnosti koje su bile predmet obeštećenja, nijesu predstavljale ostavinsku masu u postupku raspravljanja zaostavštine iza smrti pok. M. P. P. U tom postupku donijeto je rješenje O. br. 97/66 od 31.10.1966. godine i za nasljednika je oglašen sin M. M, otac tužene jer su se tužilje odrekle prava na nasledje u korist brata M.

Nema mjesta navodima revizije da su tužilje izgubile pravo na konkretno traženje zato što su se u postupku raspravljanja zaostavštine iza smrti pok. oca M. P. P. odrekle od nasljedstva u korist oca tužene. Jer izjava o odricanju od nasledstva proizvodi dejstvo samo u pogledu imovine koja je činila zaostavštinu pravnog prethodnika stranaka u postupku O. br. 97/66 o čemu je donijeto rješenje 31.10.1966. godine i nema pravni značaj u odnosu na imovinu koja se vraća.

Stoga po mišljenju ovog suda, pravilno je stanovište nižestepenih sudova da se oduzeto zemljište vraća ranijem sopstveniku, odnosno njegovim pravnim sledbenicima, koji svoja prava izvode iz prava ranijeg sopstvenika u momentu donošenja odluke o vraćanju oduzetog zemljišta pred Komisijom za vraćanje.

Takodje, odredbom člana 40 Zakona o povraćaju oduzetih imovinskih prava i obeštećenju, nasljedno pravni zahtjev podnesen pred nadležnim sudom, raspraviće se kao naknadno pronadjena imovina u skladu sa odredbama Zakona o vanparničnom postupku. Imovinska prava bivših vlasnika, o kojima se odlučuje u postupku, prelaze na njihove nasljednike danom pravosnažnosti rješenja o povraćaju imovinskih prava.

Za ocjenu osnovanosti predmetnog traženja tužilje nema uticaja činjenica što one nijesu pokrenule postupak vraćanja zemljišta, pred organom uprave - Komisijom, ovo zato što se posutpak pokreće podnošenjem zahtjeva bilo kod bivšeg vlasnika, u slučaju kada je na stvari postojala zajednička svojina.

145

Imovina koja je predmet vraćanja tretira se kao novopronadjena imovina jer nije bila u sastavu ostavinske mase u vrijeme raspravljanja zaostavštine pravnog prethodnika stranaka, oca tužilja i djeda tužene pok. M. P. P. Imovinska prava pravnog prethodnika stranaka na naslednike prelaze danom pravosnažnosti rješenja o povraćaju imovinskih prava, pa rokovi koji po odredbama o nasledjivanju teku od dana smrti ostavioca, počinju da teku od dana pravosnažnosti rješenja (član 40 Zakona o vraćanju i obeštećenju). Stoga nema mjesta ni navodima revizija te je nastupila zastara traženja u smislu čl. 139 Zakona o nasledjivanju, ovo zato što su predmet potraživanja novčana sredstva iz rješenja Komisije za povraćaj i obeštećenje koje rješenje je postalo pravosnažno 25.09.2006. godine, a tužbu su tužioci podnijeli 09.10.2006. godine.

Iz spisa predmeta, zapisnika sa ročišta glavne rasprave na kojima su u dokaznom postupku pročitani priloženi pismeni dokazi, utvrdjuje se da nije bilo nikakvog prigovora od strane tužene prilikom izvodjenja ovih dokaza, pa su navodi iz revizije da je sud izvršio uvid u kopije neprihvatljivi.

S obzirom na sadržinu postavljenog zahtjeva nasuprot navodima revizije, i po ocjeni ovog suda ima mjesta tužbi za utvrdjenje i za to postoji interes na strani tužilja, pa su i ovi navodi revizije neprihvatljivi.

Što se tiče prigovora da na strani tužene ne postoji potpuna procesna zajednica, ukazati je da je tužena u postupku koji je pokrenula radi raspravljanja zaostavštine iza smrti pokojnog djeda M. P. P. učesnik bila ona i njen brat, a kao ostavinsku masu prijavili su predmetna novčana sredstva iz rješenja Komisije, pa kako se brat M. odrekao od nasledja i tužena oglašena za jedinog naslednika, to je pravilno tužbeni zahtjev usmjeren samo u odnosu na nju.

Nasuprot navodima revizije za konkretni spor je nadležan redovni sud jer je u pitanju pravo na nasljedje iza smrti pravnog prethodnika stranaka, a ostavinsku masu čine novčana sredstva utvrdjena u postupku od strane Komisije za povraćaj i obeštećenje. Rješenje Komisije izvršava Fond za obeštećenje, pa nema mjesta ni navodima revizije da izreku čini nerazumljivom to što je u istoj naznačen Fond koji će isplatu vršiti naslednicima ranijeg sopstvenika jer je obaveza Fonda utvrdjena članom 269 Zakona o opštem upravnom postupku. "


146

PONIŠTAJ NASLJEDNIČKE IZJAVE(Član 136 stav 3 Zakona o nasljedjivanju

u vezi sa čl. 117 ZOO)

Poništaj nasljedničke izjave zbog mana volje može se tražiti u rokovima propisanim odredbama Zakona o obligacionim odnosima za rušljive ugovore.

***

R J E Š E NJ E

Ukidaju se presuda Višeg suda u Podgorici, Gž. br. 186/10-07 od 17.09.2010. godine i presuda Osnovnog suda u Baru, P. br. 388/09 od 07.12.2009. godine i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno sudjenje.


Presudom Višeg suda u Podgorici Gž. br. 186/10-07 od 17.09.2010. godine, odbijene su žalbe prvo i drugotuženog i potvrdjena presuda Osnovnog suda u Baru, P. br. 388/09 od 07.12.2009. godine, kojom je odlučeno:

"I. Nište se nasledničke izjave o odricanju od naslednog dijela tužilja B. F. i B. M. obje iz Bara date u ostavinskom predmetu iza smrti B. Š, bivšeg iz Bara kod Osnovnog suda u Baru, O. br. 27/05 i to od strane tužilje B. F. dana 07.04.2005. godine a od strane B. M. dana 20.07.2006.godine, što su tuženi dužni priznati.

II. Tuženi su dužni da solidarno plate tužiljama troškove parničnog postupka u iznosu od 697,50 € u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti presude pod prijetnjom izvršenja."

Protiv drugostepene presude prvo i drugotuženi su blagovremeno izjavili reviziju iz svih zakonom predvidjenih razloga. Predložili su da se nižestepene presude ukinu i predmet vrati na ponovno sudjenje.

Odgovor na reviziju nije podnijet.Po razmatranju spisa predmeta, ovaj sud je našao da je revizija osnovana.Prvostepeni sud usvaja tužbeni zahtjev i ništi nasljedničke izjave tužilja date u

ostavinskom postupku istog suda O. br. 27/05 iza smrti B. Š, supruga drugotužilje odnosno oca prvotužilje i tuženih, s pozivom na odredbu člana 136 stav 3 Zakona o nasljedjivanju, jer je na njihovu volju uticano prevarnom radnjom drugotuženog koji je obećao da će im kupiti manji stan, a to nije uradio.

Pri tome taj sud polazi od toga da je stan koji je bio predmet zaostavštine, kao i akcije, bračna tekovina drugotužilje i ostavioca pa se moglo raspravljati samo zaostavština pok. Š.

147

Drugostepeni sud prihvata razloge prvostepenog suda u pogledu poništaja nasljedničkih izjava zbog prevarnih radnji prvotuženog, dok smatra da nijesu od značaja razlozi u pogledu zaključka da predmetni stan predstavlja bračnu tekovinu drugotužilje i ostavioca.

Medjutim, izloženi zaključak nižestepenih sudova za sada nije prihvatljiv jer je zasnovan na bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz člana 367 stav 2 tačka 15 ZPP.

Ova povreda se sastoji u tome što nižestepene presude nemaju nikakvih razloga o predvidjenim prekluzivnim rokovima u pogledu prava zahtijevanja poništenja rušljivog pravnog posla, na koje sudovi paze po službenoj dužnosti, a na što se osnovano revizijom ukazuje.

Naime, kod činjenice da je drugotužilja svoju nasljedničku izjavu dala na ročištu od 07.04.2005. godine, a tužbu podnijela 18.06.2007. godine, pravilna primjena odredbe člana 117 ZOO zahtijevala je da se na pouzdan način utvrdi kada je ista saznala za razlog rušljivosti te o tome daju valjani razlozi. Jer, pravo zahtijevati poništaj rušljivog pravnog posla, u smislu navedene zakonske odredbe, prestaje istekom roka od 1 godine od saznanja za razlog rušljivosti - stav 1, a u svakom slučaju to pravo prestaje istekom roka od 3 godine - čl. 2.

Osim toga, nižestepene presude ne sadrže dovoljno jasne razloge u pogledu oblika mane volje zbog kojeg se poništavaju nasljedničke izjave tužilja. Stoga nije jasno da li su razlozi poništaja usljed zablude o motivu jer su tužilje očekivale od prvotuženog kao sanasljednika korist, koje očekivanje je iznevjereno ili je to prevara kao kvalifikovani oblik zablude (izazivanjem zablude ili održavanjem u zabludi u namjeri da se odredjeno lice navede na zaključenje pravnog posla).

Stoga je obje nižestepene presude valjalo ukinuti i predmet vratiti istom sudu na ponovno sudjenje, kako bi se otklonili nedostaci na koje je ukazano i razjasnile činjenice u smislu datih primjedbi, potrebne za pravilnu primjenu materijalnog prava.

Sa izloženog, primjenom člana 409 stav 1 i čl. 410 st. 2 ZPP.


148

OBIM ODGOVORNOSTI NASLJEDNIKA ZA DUGOVE OSTAVIOCA(Član 140 stav 1 Zakona o nasljedjivanju)

Nasljednici su dužni da naknade štetu do visine vrijednosti naslijedjene imovine, a kad ih ima više oni odgovaraju solidarno i to svaki do visine vrijednosti svog nasljednog dijela.

Iz obrazloženja:

"Tužbom se zahtijeva naknada nematerijalne štete od tuženih kao zakonskih nasljednika, čiji je pravni prethodnik, kako je utvrdjeno u prvostepenom postupku, dana 19.05.1995. godine teško tjelesno povrijedio tužioca Ž, a lako tjelesno povrijedio tužioca B, na način što je na tužioce, iz pištolja ispalio više projektila. Protiv pravnog prethodnika tuženih vodjen je krivični postupak zbog krivičnog djela ubistvo u pokušaju iz člana 30 stav 2 tačka 6 KZ RCG u vezi čl.19 st.1 KZ SRJ, izvršenog na štetu tužilaca, pa je osudjen na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine, a rješenjem Vrhovnog suda RCG, Kž. br. 219/96 obustavljen je krivični postupak zbog smrti optuženog S. Lj. 17.03.1998. godine. Dalje je utvrdjeno da su tuženi - supruga i sinovi pok. S. Lj. ostavinskim rješenjem prvostepenog suda O. br. 62/98 od 06.05.1998. godine, oglašeni za njegove zakonske nasljednike na po 1/4 zaostavštine, koja je putem vještaka poljoprivredne struke procijenjena na iznos od 32.890,90 €. Kod toga, nema mjesta navodima u reviziji da stvarna i realna vrijednost nepokretnosti, koju su tuženi naslijedili, nije na pouzdan i valjan način utvrdjena, zbog u medjuvremenu, navodno, enormnog opadanja vrijednosti zemljišta, jer to nije učinjeno izvjesnim.

Neosnovan je navod revizije da tužioci nijesu imali pravo na naknadu štete zbog toga što je obustavljen krivični postupak, zbog smrti pravnog prethodnika tuženika.

Prema Zakonu o nasljedjivanju (član 140 stav 1), nasljednici su dužni da naknade štetu do visine vrijednosti naslijedjene imovine, a kad ih ima više oni odgovaraju solidarno, i to svaki do visine vrijednosti svog nasljednog dijela. Što se tiče same krivice za štetu ona se utvrdjuje u parnici, obzirom da je krivični postupak u slučaju smrti okrivljenog obustavljen. "


149

RASPRAVLJANJE ZAOSTAVŠTINEUPUĆIVANJE STRANKE NA PARNICU

(Član 125 Zakona o vanparničnom postupku)

Kad stranka upućena na parnicu ne postupi u odredjenom roku po rješenju suda, ostavinski sud će nastaviti raspravljanje zaostavštine, bez obzira na zahtjeve u pogledu kojih je stranka upućena na parnicu.

Iz obrazloženja:

"Polazeći od činjeničnog utvrdjenja u postupku koji je prethodio donošenju prvostepenog rješenja utvrdjeno je da je rješenjem prvostepenog suda prekinut postupak za rješavanje zaostavštine iza smrti M. V. i J. i naslednici ad 1 - ad 8 upućeni na parnicu da dokažu što sve čini zaostavštinu ostavilaca, s tim što će se ostavinski postupak nastaviti i donijeti odluka prema raspoloživim dokazima, ako pojavljeni naslednici u ostavljenom roku ne pokrenu parnicu. Naslednici koji su upućeni na parnicu nijesu istu pokrenuli u zato ostavljenom roku odnosno do okončanja postupka kod prvostepenog suda. Pojavljeni naslednici - M. J, Č, M. i M. V. odbili su da daju nasledničke izjave dok se naslednici M. M, R. i Ć. V. nijesu se odazvali pozivu suda na ročište za raspravljanje zaostavštine od 21.01.2010. godine, kada se pojavljena naslednica M. A. prihvatila nasledja.

Kod takvog stanja stvari nižestepeni sudovi su pravilno postupili kad su odlučili na izrečeni način. Ovo zbog toga što kad stranka upućena na parnicu ne postupi u odredjenom roku po rješenju suda, kao što je to slučaj u ovoj pravnoj stvari, ostavinski sud će nastaviti raspravljanje zaostavštine bez obzira na zahtjeve u pogledu kojih je stranka upućena na parnicu, tj. smatraće se da ti zahtjevi i ne postoje, odnosno da su nesporne činjenice nasuprot kojih su ti zahtjevi bili upravljeni.

U pozivu za raspravljanje zaostavštine sud upozorava zainteresovana lica da mogu do završetka postupka dati sudu svoju izjavu da li se prihvataju nasledja ili se nasledja odriču, a ako na ročište ne dodju ili ne daju izjavu pretpostavlja se da se prihvataju nasledja, saglasno propisu iz člana 125 Zakona o vanparničnom postupku.

Pošto odredjeni naslednici koji su bili upućeni na parnicu, nijesu u ostavljenom roku ustali tužbom protiv tamo označenog lica radi utvrdjenja što čini zaostavština ostavilaca, prvostepeni sud je nastavio i dovršio postupak raspravljanja zaostavštine bez obzira na zahtjeve u pogledu kojih su podnosioci revizije bili upućeni na parnicu, i donio rješenje o nasledjivanju koje odgovara stanju stvari u ostavinskom postupku proglašavajući naslednike od ad 1 - ad 8, kao i snahu ostavilaca (ali ne kao naslednika svekra i svekrve na osnovu činjenice krvnog srodstva već kao naslednicu njihovog sina a njenog supruga koji je nadživio ostavioce) na pripadajuće im djelove. Nižestepeni sudovi su, dakle, postupili po zakonu kad su postupak nastavili i donijeli rasporedno rješenje ne uzimajući u obzir

150

razloge zbog kojih su podnosioci revizije upućeni na parnicu, tako da je bez značaja to što su podnosioci revizije ustali sa tužbom za odredjeno utvrdjenje nakon završetka ostavinskog postupka, nakon donošenja prvostepenog rješenja. "


151

POSTUPAK RASPRAVLJANJA ZAOSTAVŠTINE(127 stav 1 u vezi sa čl. 97 Zakona o vanparničnom postupku)

Postupak raspravljanja zaostavštine pokreće se po službenoj dužnosti, te sud mora uzeti aktivno učešće i preduzeti sve radnje u pravcu utvrdjivanja koja sva lica polažu pravo nasljedja na zaostavštini.

***

R J E Š E NJ E

Usvaja se revizija i ukidaju rješenje Višeg suda u Podgorici, Gž. br. 2326/10-07 od 07.12.2010. godine i rješenje Osnovnog suda u Nikšiću, O. br. 829/09 od 10.02.2010. godine i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovni postupak.


Rješenjem Višeg suda u Podgorici, Gž. br. 2326/10-07 od 07.12.2010. godine odbijena je kao neosnovana žalba zakonske naslednice B. O. i potvrdjeno rješenje Osnovnog suda u Nikšiću, O. br. 829/09 od 10.02.2010. godine, kojim je odlučeno:

"Za nasljednike na zaostavštini pok. B, Dj, od oca M, rodjen dana 08.07.1931. godine, koja se sastoji od: cjelokupne nepokretne imovine upisane u listu nepokretnosti br. 164 KO Nikšić i 1/2 nepokretne imovine upisane u listu nepokretnosti br. 165 KO Nikšić, kod Uprave za nekretnine PJ Nikšić.

OGLAŠAVAJU SE

A. D, iz Nikšića Ul. A. B. br.31, mat. br. ............. i B. O, iz Nikšića Ul. N. C. 8, na po 1/2 idealnog dijela predmetne zaostavštine.

Dužni su oglašeni naslednici platiti sudsku taksu u iznosu od 235,00 €, na žiro račun br. 832-11511-02 Osnovni sud u Nikšić i primjerak uplatnice dostaviti sudu na uvid."

Protiv drugostepenog rješenja zakonska naslednica B. O. je blagovremeno izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predložila je da se rješenja nižestepenih sudova ukinu i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovni postupak.

Po razmatranju spisa u smislu člana 401 ZPP, ovaj sud nalazi da je revizija osnovana.

U postupku koji je prethodio donošenju pobijanog rješenja je utvrdjeno da je iza smrti pok. B. Dj, iz Nikšića, koji je umro 06.11.1994. godine raspravljena

152

njegova zaostavština, koju čine nekretnine upisane u listu nepokretnosti br. 164. KO Nikšić i 1/2 dijela nepokretnosti upisane u listu nepokretnosti br. 165. KO Nikšić, i za naslednike na istoj oglašene sestre ostavioca A. D. i B. O. na po 1/2 idealnog dijela.

Medjutim, revident je u žalbi tvrdila da je ostavilac pored njih dvije imao i treću sestru - najstariju B. V, koja je bila udata u Americi za D. H, da je ista umrla i te da je iza njene smrti ostalo petoro djece, bez pružanja podataka o prebivalištu navedene naslednice i njene djece, o datumu njene smrti i bez pružanja ličnih podataka za njenu djecu.

Iz spisa predmeta proizilazi da je prvostepeni sud postupajući po uputu datom u rješenju Vrhovnog suda Crne Gore Rev. br.1304/09 od 03.11.2009. godine, na ročištu održanom dana 28.12.2009. godine, naložio punomoćniku zakonske naslednice B. O. da do 28.01.2010. godine, dostavi dokaze o tome ko su zakonski naslednici po pravu predstavljanja iza smrti B. V, po kojem nalogu nije postupljeno.

Kod naprijed izloženog utvrdjenja, nižestepeni sudovi su raspravili zaostavštinu pok. B. Dj. na izloženi način, nalazeći da naslednica B. O. u toku ostavinskog postupka nije pružila sudu pouzdan podatak i dokaz, na osnovu koga bi se moglo sa sigurnošću utvrditi da je i B. V. odnosno njena djeca, po pravu predstavljanja naslednica, odnosno naslednici na zaostavštini ostavioca B. Dj, te da sud nije bio dužan po službenoj dužnosti tu činjenicu utvrdjivati, s pozivom na odredbu člana 100 u vezi čl. 93 Zakona o vanparničnom postupku.

Medjutim, izloženo rezonovanje nižestepenih sudova je neprihvatljivo, jer se u konkretnom nije moglo odlučivati primjenom pravila o teretu dokazivanja, kako su to učinili nižestepeni sudovi.

Članom 97 ZVP ("Službeni list RCG", br. 27/06) je propisano da se postupak raspravljanja zaostavštine pokreće po službenoj dužnosti, čim sud sazna da je neko lice umrlo ili da je proglašeno za umrlo, a prema članu 127 stav 1 istog Zakona u postupku raspravljanja zaostavštine sud će raspraviti sva pitanja koja se odnose na zaostavštinu, a naročito o pravu na nasljeđe, o veličini naslijedjenog dijela i o pravu na legat.

Dakle, kako se postupak raspravljanja zaostavštine pokreće po službenoj dužnosti, nižestepeni sud je morao uzeti aktivno učešće i preduzeti sve radnje u pravcu utvrdjivanja koja sva lica polažu pravo nasljedja na zaostavštini pok. B. Dj, a posebno kod postojanja punomoćja ovjerenog kod Osnovnog suda u Nikšiću, Ov. br. 3528/895 od 20.08.1985. godine, kojim sestra B. V, ovlašćuje brata B. Dj. - ostavioca da raspolaže sa placem u Nikšiću - u ul. Omaladinskih brigada. Prvostepeni sud prilikom raspravljanja zaostavštine propustio da na te okolnosti - ko su nasljednici sasluša učesnike u ovom postupku - revidenta i nasljednicu A. D, te pribavi izvještaj od nadležnog matičara, kako je u smislu citirane zakonske odredbe isti bio dužan da učini. Propust prvostepenog suda, nije sankcionisao drugostepeni sud, zbog čega je rješenja nižestepenih sudova valjalo ukinuti i predmet vratiti prvostepenom sudu na ponovni postupak.

153

U ponovnom postupku, prvostepeni sud će postupiti u skladu sa primjedbama iz ovog rješenja, nakon čega će biti u mogućnosti da u ovoj pravnoj stvari donese pravilnu i zakonitu odluku.

Sa izloženog, a primjenom člana 409 u vezi čl. 114 stav 5 ZPP, odlučeno je kao u izreci."


154

RJEŠENJE O NASLJEDJIVANJU (Član 139 Zakona o vanparničnom postupku)

Pravosnažno rješenje o nasljedjivanju obavezuje učesnike koji su učestvovali u postupku raspravljanja zaostavštine.

Iz obrazloženja:

"Predmet spora u ovoj pravnoj stvari predstavlja zahtjev tužioca za utvrdjenje prava svojine po osnovu nasledja, iza smrti svoje majke, na nepokretnostima u Šušnju, bliže opisanim izrekom prvostepene presude, koje su upisane na tuženog. Tužbeni zahtjev zasniva na pisanoj izjavi Z. F. (tetke tužiočeve majke i oca tuženog) sačinjenoj u rukopisu i potpisanoj njenim imenom dana 29.04.1982. godine iz koje proizilazi da D. (majki tužioca) daje sve što se na njeno ime vodi u Šušnju sa tim da nema više što da traži po njenoj smrti.

Prema stanju u spisima predmeta u postupku kod prvostepenog suda utvrdjeno je da su sporne nepokretnosti bile predmet raspravljanja zaostavštine iza smrti Z. F. Dalje je utvrdjeno da su se svi naslednici saglasili da se zaostavština rasporedi po zakonu, te da se majka tužioca nije prihvatila nasledja koje joj po zakonu pripada. Utvrdjeno je i da pisana izjava Z. F. od 29.04.1982. godine nije prezentirana za potrebe ostavinskog postupka. Rješenjem Opštinskog suda u Baru, O. br. 62/85 od 03.10.1988. godine, koje je postalo pravosnažno 23.11.1988. godine, sporne nepokretnosti su pripale Š. N, ocu tuženog.

Kod naprijed utvrdjenog, nižestepeni sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su tužbeni zahtjev odbili kao neosnovan, uz zaključak da tužilac nije dokazao da je stekao pravo svojine na spornim nepokretnostima.

Ovo sa razloga što shodno odredbi člana 139 Zakona o vanparničnom postupku pravosnažno rješenje o nasledjivanju obavezuje učesnike koji su učestvovali u postupku raspravljanja zaostavštine ukoliko im nije priznato pravo da svoj zahtjev ostvaruju u parnici. Majka tužioca, kao učesnik u postupku raspravljanja zaostavštine iza smrti Z. F, bila je upoznata da je izmedju ostalog i sporna imovina činila zaostavštinu i nakon date saglasnosti da se zaostavština raspravi po zakonu dala izjavu da se ne prihvata nasledja koje joj po zakonu pripada. Kako majka tužioca za života, ni protekom zakonskih rokova, nije tražila poništenje date izjave to su neprihvatljivi navodi revizije da je ista bila u očiglednoj zabludi. Jer, naslednik koji je dao izjavu može tražiti poništenje izjave ako je ona izazvana prinudom ili prijetnjom ili je data usled prevare ili u zabludi - čl. 136 stav 3 ZON. Dakle, predmetno rješenje o nasledjivanju proizvodi pravno dejstvo, jer nije stavljeno van snage, niti se njegova valjanost dovodi u pitanje.

Kako tužilac nije dokazao da je on, odnosno njegov pravni prethodnik, vlasnik spornih nepokretnosti, to nijesu ispunjeni uslovi iz člana 37 ZOSPO za

155

pružanje svojinsko - pravne zaštite, te nije bilo mjesta usvajanju tužbenog zahtjeva, kako to pravilno nalaze nižestepeni sudovi."


156

PORODIČNO PRAVO

157

VRŠENJE RODITELJSKOG PRAVAODRŽAVANJE LIČNIH ODNOSA SA MALOLJETNIM DJETETOM

(Član 79 stav 3 u vezi sa čl. 357 Porodičnog zakona)

U sporu za vršenje roditeljskog prava sud ima ovlašćenje da donese odluku mimo zahtjeva koji su stranke postavile ukoliko nadje da je takva odluka u interesu malodobnog djeteta.

Iz obrazloženja:

"Revizijom se bez osnova ukazuje da je odlučujući na izloženi način o kontaktu tužene sa maloljetnim djetetom prvostepeni sud prekoračio tužbeni zahtjev. Jer, shodno odredbi člana 379 stav 2 ZPP, na prekoračenje tužbenog zahtjeva drugostepeni sud pazi samo na zahtjev stranke, a tužilac na ovu povredu nije ukazivao u žalbi. S druge strane, shodno odredbi čl. 357 st. 1 Porodičnog zakona u sporu za zaštitu prava djeteta i u sporu za vršenje roditeljskog prava sud je uvijek dužan da se rukovodi najboljim interesom djeteta, što znači da ima ovlašćenje da donese odluku mimo zahtjeva koji su stranke postavile ukoliko nađe da je takva odluka u interesu malodobnog djeteta.

Neosnovano se osporavaju nižestepene presude zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

Tužbu za vršenje roditeljskog prava mogu podnijeti dijete, roditelji djeteta i organ starateljstva prema članu 355 Porodičnog zakona. U ovom sporu prvostepeni sud je u postupku odlučivanja o razvodu braka stranaka odlučio o povjeravanju malodobnog djeteta tužiocu - ocu, kao i o načinu održavanja ličnih odnosa djeteta sa drugim roditeljem - majkom. U sporu za zaštitu prava djeteta i u sporu za vršenje roditeljskog prava sud je uvijek dužan da se rukovodi najboljim interesom djeteta kakao to predvidja odredba čl. 357 Porodičnog zakona, dok u postupcima u vezi sa porodičnim odnosima sud može utvrdjivati činjenice i kada one nijesu medju strankama sporne, a može i samostalno istraživati činjenice koje ni jedna stranka nije iznijela.

U konkretnom sporu, po nalaženju ovog suda nižestepeni sudovi su se rukovodili najboljim interesom malodobnog djeteta u donošenju pobijane odluke, pri čemu su poštovali pravo djeteta koje je odvojeno od jednog roditelja - majke, na održavanje ličnih odnosa i neposrednih kontakata sa oba roditelja na stalnoj osnovi, u smislu člana 9 stav 3 Konvencije o pravu djeteta ("Sl. list SFRJ" - Medjunarodni ugovori 15/90). Po mišljenju ovog suda vidjanjem drugog roditelja sa kojim dijete ne živi maloljetnom djetetu se obezbjedjuju najbolji životni i zdravstveni uslovi za njegov pravilan i potpun razvoj, u smislu čl.79 st. 3 Porodičnog zakona.

U reviziji se neosnovano osporava odluka koju je prvostepeni sud donio u pogledu načina održavanja ličnih odnosa djeteta sa tuženom kao roditeljem koji ne vrši roditeljsko pravo. Jer, i po mišljenju ovog suda, nižestepeni sudovi su pravilno

158

cijenili interese djeteta u pogledu načina vršenja roditeljskog prava roditelja kojem dijete nije povjereno i o svemu ovome prvostepeni sud je u svojoj odluci dao dovoljne i valjane razloge, koje je s pravom prihvatio i drugostepeni sud."


159

USLOVI OSTVARIVANJA IZDRŽAVANJA OD BRAČNOG DRUGA(Član 262 stav 1 Porodičnog zakona "Sl. list RCG", br. 1/07)

Bračni drug kojem imovinske prilike to dozvoljavaju može biti obavezan na plaćanje izdržavanja drugom bračnom drugu koji je zaposlen, ako zarada koju ostvaruje nije dovoljna za njegovo izdržavanje, pod uslovom da je ta okolnost postojala u vrijeme razvoda braka.

Iz obrazloženja:

"Osnovano se ukazuje revizijom da nižestepeni sudovi prilikom odlučivanja o zahtjevu tužilje za izdržavanje nijesu postupili po ukidnom rješenju Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 1461/09 od 03.03.2010. godine, čime je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 367 stav 1 ZPP. Naime, navedenim rješenjem ukazano je da i pored činjenice što je tužilja vlasnik i direktor preduzeća DOO "H.", Bijelo Polje, ista ne može biti lišena prava na izdržavanje, ako to preduzeće ne obavlja djelatnost i tužilja ne ostvaruje zaradu, te da je za odluku o ovom dijelu tužbenog zahtjeva potrebno utvrditi da li tužilja ostvaruje zaradu, te da li su ta sredstva dovoljna za njeno izdržavanje.

Nižestepeni sudovi su putem finansijskog vještačenja utvrdili da je DOO "H.", čiji je vlasnik i direktor tužilja, počeo sa radom 24.07.2006. godine, prije prestanka bračne zajednice stranaka, da je u 2006. godini isplaćeno samo 70 € zarade, a da u narednom periodu zarada nije isplaćivana, dok su porezi i doprinosi na zarade isplaćeni u cjelosti zaključno sa avgustom 2007. godine. Na osnovu toga zaključuju da je tužilja u vrijeme razvoda braka bila zaposlena i ostvarivala zaradu i da je i sada zaposlena, jer navedeno preduzeće i dalje postoji, te da je ista sposobna za rad, tako da nijesu ispunjeni uslovi iz člana 262 stav 1 Porodičnog zakona da se tužilji dosudi izdržavanje na teret tuženog.

Medjutim, nižestepeni sudovi su propustili da utvrde, kako je naloženo navedenim ukidnim rješenjem, da li je zarada koju je tužilja ostvarivala u vrijeme razvoda braka bila dovoljna za njeno izdržavanje. Osim toga, zbog pogrešnog pravnog pristupa nižestepeni sudovi su propustili da utvrde da li je tužilja sposobna da obezbijedi novčana sredstva za izdržavanje. Ovo imajući u vidu odredbu člana 262 Porodičnog zakona kojim je propisano da bračni drug koji nema dovoljno sredstava za izdržavanje, nesposoban je za rad ili se ne može zaposliti ima pravo na izdržavanje od svog bračnog druga, srazmjerno njegovim materijalnim mogućnostima."


160

ODREDJIVANJE IZDRŽAVANJA MALODOBNE DJECE(Član 273 Porodičnog zakona)

Prilikom ocjenjivanja mogućnosti lica koje je dužno da daje izdržavanje za malodobnu djecu, a koje je nezaposleno, sud će uzeti u obzir stvarne mogućnosti da stiče zaradu kao i njegove sopstvene potrebe i zakonske obaveze izdržavanja.

Iz obrazloženja:

"Polazeći od utvrdjenja da su obje kćerke stranka rodjene 19.02.2008. godine, da ukupan iznos sredstava potrebnih za njihovo izdržavanje iznosi 120,00 € po djetetu, da je tužena zapošljena i ostvaruje mjesečna primanja u iznosu od 428,00 € i živi kao podstanar, da je tužilac bio vlasnik i direktor veterinarske ambulante "V.", i imao mjesečni lični dohodak u iznosu od 269,01 €, a od 01.06.2010.godine se vodi kao nezapošljeno lice, kada je navedena ambulanta brisana iz CRPS i živi u stanu svojih roditelja, nižestepeni sudovi su obavezali tužioca da na ime doprinosa za izdržavanje zajedničke mldb. djece isplaćuje iznose bliže navedene u prvostepenoj presudi pod stavom trećim izreke.

Po mišljenju ovog suda, prvostepeni sud je raspravio sve okolnosti relevantne za odlučivanje o izdržavanju mldb. djece stranaka, u smislu odredbi čl. 272, 273 i 274 Porodičnog zakona Crne Gore. Medjutim, oba nižestepena suda su pogrešno primijenili materijalno pravo kada su odlučili o visini izdržavanja na izrečen način.

Ovaj sud smatra da je tužilac u mogućnosti da doprinosi izdržavanju mldb.djece svakomjesečno po 100,00 € po djetetu, odnosno ukupno po 200,00 €, bez obzira što je trenutno nezapošljeno lice i to počev od presudjenja, pri čemu isplata odredjena po privremenoj mjeri do pravosnažnog okončanja postupka, nema značaja za ovaj postupak.

Radi se o mladoj i zdravoj osobi koja je sposobna da ličnim radom u svojoj struci i van nje obezbijedi navedena novčana sredstva, a da ne ugrozi ličnu egzistenciju i normalan život. Jer tuženi osim mldb. djece, nema obaveze da izdržava treća lica, dok živi sa roditeljima pa nema izdataka po osnovu stanovanja. S druge strane, tužena ima troškove po osnovu zakupa stana, vrtića i prevoza mldb. djece, uz uobičajene svakodnevne troškove za ishranu i sl. pa primanja koja ostvaruje kao samostalni savjetnik Veterinarske uprave i ličnim radom i brigom ne bi bila dovoljna da za zadovoljenje osnovnih životnih potreba mldb. djece.

Stoga je ovaj sud preinačio nižestepene presude, odlučujući kao u izreci ove presude, nalazeći da je dosudjeno izdržavanje u skladu sa potrebama mldb.djece, čiji interes je primaran, a u skladu je sa imovinskim prilikama tužioca."


161

IZMJENA ODLUKE O IZDRŽAVANJU(Član 280 Porodičnog zakona)

Izmijenjene okolnosti na strani davaoca izdržavanja ne mogu biti uslov za izmjenu ranije odredjenog izdržavanja, ako bi sniženjem izdržavanja odredjenog poravnanjem bila ugrožena egzistencija djece.

Iz obrazloženja:

"Po nalaženju ovog suda, pravilno su nižestepeni sudovi primijenili materijalno pravo kada su tužbeni zahtjev za izmjenu odluke o izdržavanju mldb. tužene obili kao neosnovan, nalazeći da za to nijesu ispunjeni potrebni uslovi propisani odredbom člana 280 Porodičnog zakona Crne Gore. Naime, kada se ima u vidu da je mldb. tužena u vrijeme zaključenog poravnjama imala tri godine, a da je u vrijeme podnošenja tužbe napunila 10 godina i ide u školu, to su izdaci potrebni za njeno obrazovanje, ishranu, odjeću i obuću znatno povećani, što iziskuje veća ulaganja od strane oba roditelja. Stoga, bez obzira na činjenicu što je zakonska zastupnica mldb. tužene zasnovala radni odnos i ostvaruje lični dohodak, a tužilac rasporedjen na manje plaćeno radno mjesto i što se kreditno zadužio, izvjesno je da bi sniženjem izdržavanja odredjenog poravnanjem od 05.04.2004. godine bila ugrožena egzistencija mldb. tužene. Kako tužilac, osim prema mldb. tuženoj, nema obavezu izdržavanja prema drugim licima jer nije zasnovao drugu porodicu, a radi se o mladjoj osobi, to je isti sposoban da radom stiče i dodatnu zaradu u cilju uvećanja ukupnih sredstava za svoje izdržavanje."


162

IMOVINA BRAČNIH DRUGOVA(Član 287 stav 2 Porodičnog zakona "Sl. list RCG", br. 1/07)

Ako je tokom trajanja zajednice života u braku došlo do znatnog uvećanja vrijednosti posebne imovine jednog bračnog druga, drugi bračni drug ima pravo na udio u toj imovini srazmjerno tom doprinosu.

***

Kod ocjene postojanja stvarnopravnog udjela potrebno je cijeniti vrijednost osnovnog objekta, veličinu ulaganja i odnos vrijednosti stvari, odnosno objekta i poboljšanje tog objekta, njegovu raniju i sadašnju namjenu.

Iz obrazloženja:

"Iz predmetnih spisa proizilazi da su sporne prostorije na prizemlju i spratu dogradjene na predmetnom objektu za vrijeme trajanja braka trećetužene i pok. K. K.

Stoga je sporni odnos trebalo riješiti primjenom pravila iz odredbe člana 287 stav 2 Porodičnog zakona ("Sl. list RCG", br. 1/2007), koja predvidja da ako je tokom trajanja zajednice života u braku došlo do znatnog uvećanja vrijednosti posebne imovine jednog bračnog druga, drugi bračni drug ima pravo na udio u toj imovini srazmjerno tom doprinosu.

Shodno navedenoj odredbi, kod ocjene postojanja stvarnopravnog udjela potrebno je cijeniti vrijednost osnovnog objekta, veličinu ulaganja i odnos vrijednosti stvari, odnosno objekta i poboljšanje tog objekta, njegovu raniju i sadašnju namjenu. Pri značajnom povećanju vrijednosti stvari (objekta) iz posebne imovine jednog supružnika ili usled promijenjene namjene radi prilagodjavanja potrebama porodice supružnika ulaganjem rada i sredstava drugog supružnika, ili njih oba, ova stvar postaje zajednička imovina supružnika. U svakom slučaju stvar u cjelini, zavisno od uloženog rada i sredstava supružnika koji je izvršio ulaganje, ili od ostvarene prenamjene, ostaje u posebnoj ili prelazi u zajedničku imovinu.

Kako trećetužena tvrdi da je u izgradnju spornih prostorija uložila novčana sredstva koja predstavljaju njenu posebnu imovinu, a prvotuženi da su iste izgradjene novčanim sredstvima K. H, bilo je potrebno razjasniti da li su sporne prostorije izgradjene novčanim sredstvima koja su predstavljala rezultat zajedničkog rada za vrijeme trajanja braka trećetužene i pok. K. H, ili pak novčanim sredstvima koja predstavljaju posebnu imovinu jednog ili drugog bračnog druga.

Osim toga, putem vještačenja po vještaku gradjevinske struke nije razjašnjeno da li je dogradjivanjem prostorija u prizemlju i apartmana na spratu stvorena nova stvar (objekat), odnosno značajno povećana vrijednost postojećeg objekta, kao i to

163

da li je izvedenim radovima za vrijeme braka trećetužene i pok. H. došlo do promijenjene funkcionalne namjene objekta."


164

IMOVINSKI ODNOSI BRAČNIH DRUGOVA(Član 281 u vezi sa čl. 287 Porodičnog zakona "Sl. list SRCG", br. 7/89)

Poslovni prostor stečen za vrijeme trajanja braka putem zamjene nekretnine jednog bračnog druga koju je stekao nasljedjem, uz doplatu 2.000 DEM zajedničkih sredstava, predstavlja posebnu imovinu tog bračnog druga, a drugi bračni drug ima pravo postaviti obligaciono pravni zahtjev.

Iz obrazloženja:

"Nižestepeni sudovi su zaključili da su sve nekretnine stečene zajedničkim radom i sredstvima bračnih drugova u toku trajanja bračne zajednice, te da s toga iste predstavljaju zajedničku imovinu bračnih drugova saglasno odredbi člana 281 Porodičnog zakona RCG, koji je tada bio u primjeni. Medjutim, cijeneći doprinos stranaka u sticanju zajedničke imovine u smislu čl. 287 citiranog zakona, nižestepeni sudovi su našli da je doprinos tuženog u sticanju imovine, koja se pobija ovom revizijom (poslovnog prostora i stambene zgrade) veći u odnosu na doprinos tužilje. Utemeljenje za takvo svoje rezonovanje sudovi nalaze u utvrdjenju da je poslovni prostor stečen putem zamjene nekretnine tuženog, koje je stekao naslijedjem iza smrti oca, te teretnog vozila, koje je kao posebnu imovinu tuženi unio u bračnu zajednicu. Što, se pak, tiče stambene zgrade, veći doprinos tuženog sudovi nalaze u tome što je stambena zgrada izgradjena na placu tuženog, koji je isti nesporno stekao prije zaljučenja braka.

Osnovano se ukazuje revizijom na pogrešnu primjenu materijalnog prava.Članom 281 Porodičnog zakona RCG je propisano da zajedničku imovinu

bračnih drugova sačinjava imovina, koju su stekli radom i zajedničkim sredstvima u toku trajanja bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine.

S tim, u vezi sporni poslovni prostor, površine 79 m2 bi u načelu predstavljao zajedničku imovinu stranaka, samim tim što je isti stečen u toku trajanja bračne zajednice. Medjutim, imajući u vidu činjenicu da je isti stečen putem zamjene, po osnovu koje kako je to naprijed navedeno i utvrdjeno tuženi uložio svoju posebnu imovinu i bilo doplaćeno samo 2.000 DM od zajedničkih sredstava, to se osnovano ukazuje revizijom da tužilji ne pripada pravo na udio u ovoj imovini, po osnovu sticanja u bračnoj zajednici. Jer, u konkretnom tužilja je u sticanju spornog poslovnog prostora učestvovala sa doprinosom, koji je u odnosu na doprinos tuženog nesrazmjerno manji, pa istoj i po nalaženju ovog suda ne pripada pravo na stvarnopravni zahtjev, već ista jedino ima pravo postaviti obligaciono pravni zahtjev.

Pošto nižestepeni sudovi nijesu imali u vidu izloženi pravni pristup, reviziju tuženog u tom dijelu je valjalo usvojiti i presude nižestepenih sudova, u tom dijelu preinačiti i tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan.

165

Nadalje, osnovano se ukazuje revizijom da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo, kada su tužilji po osnovu bračne tekovine priznali pravo svojine na prvom spratu - stambene zgrade br. 2, koja je izgradjena na placu tuženog, upisana u listu nepokretnosti br. 3661 KO Podgorica II. Ovo sa razloga što su nižestepeni sudovi odlučujući na izloženi način faktički izvršili fizičku diobu zajedničke imovine, bez prethodnog utvrdjenja udjela bračnih drugova a u nedostatku sporazuma stranaka, dosudivši tužilji realni dio, što je neprihvatljivo."


166

DOPRINOS U STICANJU BRAČNE IMOVINE(Član 287 u vezi čl. 281 Porodičnog zakona)

Činjenica da jedan bračni drug nije bio zaposlen istovremeno ne znači da u sticanju zajedničke imovine drugi bračni drug ima očigledno veći i toliko značajniji doprinos da bi u smislu člana 287 stav 2 Porodičnog zakona to imalo za posljedicu njegov veći udio u sticanju bračne imovine.

Iz obrazloženja:

"Procjenjujući ove okolnosti koje su od značaja za sticanje u bračnoj zajednici, pravilno su nižestepeni sudovi zaključili da je doprinos tužilje jednak doprinosu tuženog, koji nije dokazao veći doprinos u sticanju. Činjenica da tužilja nije bila zaposlena istovremeno ne znači da je tuženi u sticanju zajedničke imovine imao očigledno veći i toliko značajniji doprinos, da bi u smislu člana 287 stav 2 Porodičnog zakona imalo za posljedicu njegov veći udio u sticanju predmetne imovine.

Naprotiv, zahtjev po tužbi glavnog umješača za utvrdjenje, da je suvlasnik od 4/5 idealnog dijela predmetnih parcela i vlasnik trosobnog stana na prizemlju i vanknjižni vlasnik spratnog dijela predmetne kuće, nije osnovan.

Glavni umješač je svoj zahtjev temeljio na tvrdnji da je sa tuženim L. R, svojim bratom, postigao dogovor da zajednički kupe plac u Baru, radi izgradnje porodične stambene zgrade, prema kome bi on sagradio po jedan stan za svoju djecu, a njegov brat za sebe i svoju porodicu jedan dvosoban stan u prizemlju. Medjutim, navedenu tvrdnju nije potkrijepio adekvatnim dokazima, kao ni tvrdnju da je finansirao izgradnju cijele kuće, već su takve tvrdnje u surpotnosti sa izvedenim pismenim dokazima i stanjem na licu mjesta, kao drugim dokazima iz kojih proizilazi da su ove nepokretnosti stečene u bračnoj zajednici tužilje i tuženog.

Okolnost da je tuženi L. R. priznao tužbeni zahtjev glavnog umješača nije od značaja u ovoj pravnoj stvari. Jer, imajući u vidu prirodu i sadržinu zahtjeva po tužbi glavnog umješača, stranke iz osnovnog spora imaju položaj jedinstvenih suparničara pa priznanje tog zahtjeva od strane tuženog L. R. nema pravnog dejstva, obzirom da je isto na štetu tužilje."


167

STICANJE ZAJEDNIČKE IMOVINE(Član 281 u vezi sa čl. 287 Porodičnog zakona)

Od utvrdjenja ko je vlasnik zemljišta i druge nepokretnosti na kojima su supružnici gradili i dogradjivali, te utvrdjene vrijednosti i funkcionalnosti spornih objekata u odnosu na prirodu i vrijednost nepokretnosti u vlasništvu trećeg lica zavisi ocjena da li je moguć stvarno pravni ili obligaciono pravni zahtjev za odredjene nepokretnosti.

Iz obrazloženja:

"Prvostepeni sud je bio dužan da uredi tužbu, ne samo obuhvatanjem svih subjekata koji su učesnici materijalno pravnog odnosa, već izvrši odredjene ispravke nakon identifikacijom predmetnog objekta i na nesumnjiv način utvrdi koja nepokretnost je predmet ovog spora, našto je upućen rješenjem višeg suda Gž. br. 257/06 od 30.10.2008. godine. Propuštajući da navedene nedostatke ukloni, iako je na njih ukazivano žalbom tuženih i bilo je nužno, tim prije da se radi o odlučnim činjenicama, obzirom da tužilja svoj zahtjev temelji na pravu svojine po osnovu sticanja u braku sa prvotuženim, drugostepeni sud je počinio istu bitnu povredu. Uz to, daje protivrječne razloge pozivajući se, u prilog svog zaključka o osnovanosti tužbenog zahtjeva, na iskaz drugotuženog da je sazidao jednu kuću 1971. godine a drugu 5 - 6 godina kasnije, a nesporno je da je brak tužilje i prvotuženog zaključen 1993. godine. Zbog navedenih nedostataka i propuštanjem da utvrdi odlučne činjenice, nije bilo uslova da se zakonito odluči o tužbenom zahtjevu, zbog čega je obje nižestepene presude valjalo ukinuti i predmet vratiti prvostepenom sudu na ponovno sudjenje.

Stoga će sud u ponovnom postupku otkloniti nedostatke na koje je ukazano ovim rješenjem, u kom dijelu će prvenstveno pozvati tužilju da pravilno opredijeli tužbeni zahtjev, obzirom na dužnost da postupa u granicama tužbenog zahtjeva - član 2 stav 1 ZPP. Zatim, na pouzdan način utvrdi koja nepokretnost predstavlja zajedničku imovinu tužilje i prvotuženog stečenu njihovim radom u toku trajanja bračne zajednice, kao i doprinos supružnika pri sticanju te imovine, u smislu čl. 281 i čl. 287 Porodičnog zakona koji je bio u primjeni. Pri tome će razjasniti da li predmetni plac, na kojem je bila sagradjena garaža, a koji su bili vlasništvo drugotuženog - trećeg lica, predstavlja zajedničku imovinu supružnika na kojoj je dogradjen stan ili dva stana, kako je to tvrdila tužilja. To nije razjašnjeno provedenim dokazima - utvrdjivanjem značaja i vrijednosti imovine trećeg lica, kao i ostale činjenice od kojih zavisi ocjena pravne prirode tužbenog zahtjeva za svaku spornu nepokretnost. Od utvrdjenja ko je vlasnik zemljišta i druge nepokretnosti na kojima su supružnici gradili i dogradjivali, te utvrdjene vrijednosti i funkcionalnosti spornih objekata u odnosu na prirodu i vrijednost nepokretnosti u vlasništvu

168

drugotuženog - trećeg lica, zavisi ocjena da li je moguć stvarnopravni ili obligaciono pravni zahtjev za odredjene nepokretnosti."

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. U. br. 6/11 od 25.05.2011. godine)

169

IMOVINA BRAČNIH DRUGOVA I UPRAVLJANJE ZAJEDNIČKOM IMOVINOM

(Čl. 290, 291 u vezi sa čl.298 i 296 Porodičnog zakona)

Eventualna otplata zajma izvršena od strane jednog bračnog druga poslije prestanka bračne zajednice ne može uticati na status stana kao bračne tekovine, već taj bračni drug stiče samo tražbeno pravo prema drugom bračnom drugu i može zahtijevati da mu isti naknadi dio zajma srazmjerno njegovom udjelu u tekovini.

***

Ništav je ugovor o kupoprodaji stana, koji predstavlja zajedničku imovinu bračnih drugova, ukoliko je takvo raspolaganje bilo bez saglasnosti drugog supružnika.

Iz obrazloženja:

"Neosnovani su i navodi revizija da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo.

Naime, polazeći od dokaza izvedenih u postupku pred prvostepenim sudom pravilno zaključuju nižestepeni sudovi da sporni stan predstavlja bračnu tekovinu stranaka obzirom da je isti stečen 2002. godine dok su stranke bile u bračnoj zajednici. Pri tome činjenica da je sporni stan kupljen dijelom od sredstava koje je prvotuženi posudio od svog strica, koja sredstva je vratio stricu nakon prodaje stana drugotuženoj nijesu od značaja za ovaj spor. Prije svega sa tih razloga se ne može smatrati da sporni stan predstavlja posebnu imovinu tuženog, jer ista nije stečena po osnovu nasljeda, poklonom ili na besteretan način, kako to propisuju odredbe člana 286 Zakona o porodičnim odnosima. S druge strane, eventualna otplata zajma izvršena od strane tuženog poslije prestanka bračne zajednice, ne može uticati na status spornog stana kao bračne tekovine, već tuženi stiče samo tražbeno pravo prema tužilji kao drugom bračnom drugu, i može zahtijevati da mu ista naknadi dio zajma srazmjerno njegovom udjelu u tekovini.

Takodje, nema značaja ni isticanje drugotuženog da je isti savjestan sticalac zbog toga što se prilikom zaključenja spornog ugovora uvidom u evidenciju katastra uvjerio da je tuženi vlasnik spornog stana. Naime, odredbom člana 289 stav 2 Porodičnog zakona je propisano, ako je u registar nepokretnosti i druge odgovarajuće registre upisan upis kao vlasnik na zajedničkoj imovini samo jedan bračni drug, smatraće se kao da je upis izvršen na ime oba bračna druga, ukoliko do upisa nije došlo na osnovu pisanog ugovora zaključenog izmedju bračnih drugova.

Imajući u vidu prednju odredbu drugotužena je bila dužna na nesumnjiv način utvrditi da li je tužilac isključivi vlasnik spornog stana te nakon toga pristupiti

170

zaključenju spornog ugovora, što nije uradila pa se sa uspjehom ne može ni pozivati na svoju savjesnost u ovom slučaju.

Dakle, polazeći od prednjih činjenica nesumnjiv je zaključak nižestepenih sudova da je sporni ugovor apsolutno ništav i da ne proizvodi pravno dejstvo u smislu doredaba člana 103 Zakona o obligacionim odnosima koji je bio u primjeni kada je ugovor zaključen. Jer, prvotuženi je spornim ugovorom u korist drugotužene raspolagao stanom koji predstavlja nepokretnu imovinu tužilje bez njene saglasnosti što je protivno doredbi čl. 290 Porodičnog zakona, radi čega je isti ništav i ne proizvodi dejstvo."


171

DOPRINOS VANBRAČNIH SUPRUŽNIKA U STICANJU ZAJEDNIČKE IMOVINE

(Član 306 u vezi sa čl. 294 stav 3 Porodičnog zakona)

Supružnik kojem je stan, otkupljen za vrijeme trajanja vanbračne zajednice, dodijeljen prije zasnivanja vanbračne zajednice po osnovu radnog odnosa kada je imao tri člana porodičnog domaćinstva, ima očigledno značajno veći doprinos u sticanju istog od drugog vanbračnog supružnika.

***

P R E S U D A

Djelimično se usvaja revizija i preinačavaju presuda Višeg suda u Bijelom Polju, Gž. br. 1870/10 od 09.12.2010. godine i presuda Osnovnog suda u Rožajama, P. br. 221/10 od 30.09.2010. godine, tako što se izriče:

Utvrdjuje se da je stan broj I, u zgradi 5, u ul. M. T, br. 4 u Rožajama, koji se nalazi na kat. parceli 1041, upisane u l. n. br. 222 KO Rožaje, a sastoji se od dvije sobe, kuhinje, hodnika, ostave i wc, sa podrumom i garažom iza zgrade, zajednička imovina protivtužilje i sada poč. D. N. i da udio protivtužilje iznosi 1/3 dijela ove nepokretnosti, što je protivtuženi dužan priznati.

U preostalom dijelu do tražene 1/2 udjela koju čini navedena nepokretnost protivtužbeni zahtjev odbija se kao neosnovan.

Svaka stranka snosi svoje troškove spora.


Presudom Višeg suda u Bijelom Polju, Gž. br. 1870/10 od 09.12.2010. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužioca i potvrdjena presuda Osnovnog suda u Rožajama, P. br. 221/10 od 30.09.2010. godine, kojom je odlučeno:

"Usvaja se protivtužbeni zahtjev tužene - protivtužilje, te se utvrdjuje da je stan br. I u zgradi 5 u ul. "M. T." br. 4 u Rožajama, koja se nalazi na katastarskoj parceli br. 1041 upisan u listu nepokretnosti br. 222 KO Rožaje, koji se sastoji od 2 sobe, jedne kuhinje, jednog hodnika, jedne ostave i jednog WC-a sa podrumom i garažom iza zgrade, zajednička imovina tužene - protivtužilje i sada pokojnog D. N. iz Rožaja i da udio tužene - protivtužilje i sada pokojnog D. N. iznosi od po 1/2 dijela ove nepokretnosti, što je tužilac - protivtuženik dužan priznati.

Svaka stranka snosi svoje troškove postupka."Protiv drugostepene presude protivtuženi je blagovremeno izjavio reviziju

zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je da se revizija usvoji, preinače obje presude tako što će se utvrditi da udio protivtužilje u zajedničkoj

172

imovini iznosi 1/5, ili obje presude ukinu i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno sudjenje.

Protivtužilja u odgovoru na reviziju predlaže da se revizija odbije kao neosnovana.

Po razmatranju spisa predmeta, ovaj sud je našao da je revizija djelimično osnovana.

U postupku pred prvostepenim i drugostepenim sudom nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 367 stav 2 tačka 12 ZPP, na čije postojanje ovaj sud, u skladu sa čl. 401 istog zakona, pazi po službenoj dužnosti.

Prema stanju u spisma, prvostepeni sud je utvrdio da je sporni stan otkupio D. N, kao nosilac stanarskog prava na osnovu ugovora o otkupu Ov. br. 433/92 od 23.04.1992. godine. Stan mu je dodijeljen na korišćenje na osnovu radnog odnosa 1977. godine, kada su sa njim u porodičnom domaćinstvu živjeli supruga i dvoje djece. Protivtužilja je živjela sa N. u vanbračnoj zajednici od maja 1991. godine, sve do njegove smrti 03.04.2002. godine.

Nižestepeni sudovi su zaključili da je udio vanbračnih supružnika u sticanju zajedničke imovine jednak, polazeći od činjenice da je stan otkupljen zajedničkim sredstvima u vrijeme trajanja vanbračne zajednice. Takodje, nižestepeni sudovi smatraju da činjenica da je stan dodijeljen N. 1977. godine nije relevantan za drugačije odlučivanje, obzirom da je stan otkupljen za vrijeme trajanja vanbračne zajednice, te da stanarsko pravo ne predstavlja zajedničku imovinu i samo po sebi ne znači da je N. doprinos bio veći od doprinosa protivtužilje.

Medjutim, ovaj sud nalazi da ovakvo zaključivanje nižestepenih sudova nije pravilno i zasnovano je na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Sporni stan dodijeljen je N. 1977. godine, prije zasnivanja vanbračne zajednice sa protivtužiljom, po osnovu radnog odnosa kada je imao tri člana porodičnog domaćinstva suprugu i dvoje djece, što je moralo biti uticaja na dodjelu stana, bez obzira što članovi porodičnog domaćinstva nijesu navedeni u ugovoru o korišćenju stana. Stoga je doprinos protivtužilje u sticanju zajedničke imovine manji od doprinosa njenog vanbračnog supruga. Ovo bez obzira što se radilo o stanarskom pravu jer je stečeno stanarsko pravo bilo osnov za zaključenje ugovora o otkupu stana. Njen doprinos u sticanju sastoji se u tome što je stan otkupljen zajedničkim sredstvima za vrijeme trajanja vanbračne zajednice, radu u domaćinstvu, staranju oko održavanja imovine i pomoći vanbračnom drugu. Zbog toga ovaj sud smatra da njen udio u sticanju zajedničke imovine iznosi 1/3, dok je u preostalom dijelu tužbeni zahtjev neosnovan.

Na osnovu izloženog odlučeno je kao u izreci - član 410 stav 1 ZPP.


173

POVJERAVANJE DJETETA NA ČUVANJE I VASPITANJE(Član 76 Porodičnog zakona "Sl. list RCG, br. 1/07)

Veza majke sa drugim muškarcem može biti od značaja za povjeravanje djeteta na čuvanje i vaspitanje, samo ukoliko bi bila takve prirode da se zbog nečasnosti odražava na vaspitanje djeteta.

Iz obrazloženja:

"Tuženom nije onemogućeno da raspravlja pred sudom nedostavljanjem bilo kog podneska, pa i navedenog izvještaja koji, kako je to pravilno ocijenio drugostepeni sud, ne predstavlja nalaz i mišljenje u smislu navedene zakonske odredbe i nije bilo obaveze da se dostavi tuženom, a isti je bio u prilici da sazna sadržinu istog. Kako je u pitanju postupak o zaštiti prava djeteta, to iz razloga hitnosti nije bilo potrebe ni dostavljanja tužbe na odgovor, saglasno članu 317 Porodičnog zakona CG. Stoga nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 367 stav 2 tačka 9 ZPP.

Neosnovano se revizijom ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava.Polazeći od činjeničnog utvrdjenja prvostepenog suda, koje prihvata i

drugostepeni sud, u ovoj stvari je pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je odlučeno da se mldb. sin stranaka A. H, rodjen u vanbračnoj zajednici stranaka 07.09.2007. godine, povjeri na čuvanje, vaspitavanje i izdržavanje tužilji, kao majci. Ovo imajući u vidu prvenstveno interes djeteta, kao i potrebe njegovog uzrasta, te izvještaj - stručno mišljenje JU Centrar za socijalni rad Služba Bar, Ulcinj od 04.03.2010. godine, jer se ljubav i briga majke za taj uzrast ničim ne može zamijeniti, a kod činjenice da stranke nijesu zaključile sporazum o zajedničkom vršenju roditeljskog prva - član 363 stav 2 Porodičnog zakona CG.

Pravilno je odlučeno i o doprinosu za izdržavanje mldb. djeteta od strane tuženog kao oca, kao i u pogledu uredjenja načina održavanja ličnih odnosa mldb. djeteta sa ocem, što se posebno ne dovodi revizijom u pitanje.

Za svoje odluke nižestepeni sudovi su dali potpune i pravilne razloge, koje prihvata ovaj sud i na njih upućuje revidenta.

Bez uticaja je na odluku o povjeravanju djeteta tuženikova tvrdnja da je tužilja bila nevjerna i pošla sa drugim čovjekom ostavljajući mldb. dijete. Naime, i da je istinita takva tvrdnja i dokazana, sama ta okolnost ne bi bila od odlučnog značaja. Jer, veza majke sa drugim muškarcem može biti od značaja za povjeravanje djeteta na čuvanje i vaspitanje, samo ukoliko bi bila takve prirode da se zbog nečasnosti odražava na vaspitanje djeteta. Tuženi nije dokazao nepodobnost majke u navedenom smislu, a iz izvještaja navedenog stručnog tima proizilazi suprotan zaključak - da je tužilja podobna za povjeravanje djeteta jer ne ispoljava psihopatološke indikatore u sferi ličnosti.

174

Odluka o troškovima revizijskog postupka zasnovana je na odredbama člana 163 stav 1 u vezi čl. 153 st. 1 ZPP, u vezi čl. 320 Porodičnog zakona CG."


175

ZAŠTITA PRAVA DJETETAIZMJENA ODLUKA O POVJERAVANJU I IZDRŽAVANJU DJECE

(Član 357 st. 1 i 3 tač. 2 i 3 Porodičnog zakona)

Nalazi i stručno mišljenje Centra za socijalni rad nije jedini osnov za odluku o povjeravanju djece.

***

Prilikom donošenja odluke kojem će roditelju dijete povjeriti na staranje, sud je dužan da po službenoj dužnosti na pogodan način ispita sve okolnosti koje su od značaja za pravilan, duhovni i fizički razvoj djeteta.

***

R J E Š E NJ E

Ukidaju se presuda Višeg suda u Podgorici, Gž. br. 5056/10-09 od 09.11.2010. godine i presuda Osnovnog suda u Danilovgradu, P. br. 120/09 od 15.07.2010. godine i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno sudjenje.


Presudom Višeg suda u Podgorici, Gž. br. 5056/10-09 od 09.11.2010. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrdjena presuda Osnovnog suda u Danilovgradu P. br. 120/09 od 15.07.2010. godine, kojom je odlučeno:

"Mijenja se presuda ovog suda P. br. 331/08 od 25.12.2008. godine pa se mldb. djeca stranaka J. S, J. A. i J. A. povjeravaju na čuvanje, vaspitanje i izdržavanje ocu - tužitelju uz obavezu majke - tužene da doprinosi njihovom izdržavanju u iznosu od 30% plate svakomjesečno na ruke tužitelju počev od 13.08.2010. godine pa ubuduće dok za to budu postojali uslovi i presuda ne bude izmijenjena.

Utvrdjuje se kontakt mldb. djece i majke i to svakog drugog vikenda od subote od 10 časova do nedelje do 18 časova, svakog drugog državnog praznika kao i pola zimskog i ljetnjeg raspusta.

Svaka stranka snosi svoje troškove postupka."Protiv drugostepene presude tužena je blagovremeno izjavila reviziju zbog

bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predložila je da se obje presude ukinu i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno sudjenje.

Odgovor na reviziju nije podnijet.Revizija je osnovana.

176

Prema sadržini spisa predmeta presudom prvostepenog suda P. br. 331/08 od 25.12.2008. godine razveden je brak stranaka, a njihova malodobna djeca ćerke A. i A. i sin S. povjereni na čuvanje, odgoj i vaspitanje majci. Nije bilo sporno da su djeca i nakon pravosnažnosti ove presude ostala da žive kod oca, a prvostepeni sud ne daje razloge zbog čega presuda nije izvršena.

Iz obrazloženja prvostepene presude proizilazi da je sud odluku zasnovao na nalazu i mišljenju Centra za socijalni rad opština Nikšić, Plužine i Šavnik, kao i na nalazu i mišljenju kliničkog psihologa dr. P. N, nalazeći da su nalazi i mišljenja stručni i ubjedljivi i zasnovani na pravilima struke. Prvostepena presuda nema razloga o tome koje su to promijenjene prilike zbog kojih je raniju presudu trebalo izmijeniti.

Medjutim, nalaz i stručno mišljenje Centra za socijalni rad nije jedini osnov za odluku o povjeravanju djece. Prilikom donošenja odluke kojem roditelju će dijete povjeriti na staranje sud je u smislu člana 357 stav 1 Porodičnog zakona dužan da se rukovodi najboljim interesima djeteta i da po službenoj dužnosti na pogodan način ispita sve okolnosti koje su od značaja za pravilan, duhovni i fizički razvoj djeteta.

Budući da su maloljetna djeca stranaka 09.04.2009. godine u Centru za socijalni rad opština Podgorica, Cetinje, Danilovgrad i Kolašin izrazila želju da do kraja školske godine žive sa ocem, a da žele da idu u posjetu kod majke i sa njom provode više vremena, a iz nalaza Centra za socijalni rad opština Nikšić, Plužine i Šavnik, kao i nalaza i mišljenja dr. P. N, proizilazi da su iskazali opredjeljenje da budu kod oca, prvostepeni sud je bio dužan da u skladu sa članom 357 stav 3 tač. 2 i 3 Porodičnog zakona mišljenje djece utvrdi neposredno, na način i na mjestu koje je u skladu sa njihovim godinama i zrelošću.

U ponovnom postupku prvostepeni sud će otkloniti nepravilnosti na koje je ukazano ovim rješenjem nakon čega će biti u prilici da donese pravilnu i zakonitu odluku.



177

GRADJANSKO PROCESNO PRAVO

178

PREKORAČENJE TUŽBENOG ZAHTJEVA(Član 2 ZPP)

Prekoračenje u smislu člana 2 Zakona o parničnom postupku postoji ako se stranki pruži sudska zaštita u pogledu nekog prava koje ona nije tražila ili joj se dosudi više nego što je tražila.

Iz obrazloženja:

"Izreke, kako pobijane tako i prvostepene presude, u skladu su sa datim razlozima o odlučnim činjenicama i izvedenim dokazima, pa ne stoji bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 367 stav 2 tačka 15 ZPP. Pri tome je prvostepeni sud postupajući u skladu sa primjedbama sadržanim u ranijem ukidnom rješenju Višeg suda, Gž. br. 235/10 od 25.02.2010. godine, otklonio ukazane nedostatke i odredio dopunu vještačenja po vještaku geometru, saslušao odredjene svjedoke, pa ne stoji povreda postupka iz čl. 367 st. 1 u vezi čl. 391 st. 2 ZPP.

Pored toga, ne može biti riječi o prekoračenju tužbenog zahtjeva, kako se u reviziji ističe, na što se i žalbom ukazivalo, jer navodno nije odlučeno o tužbenom zahtjevu. Ovo zbog toga što prekoračenje, u smislu člana 2 ZPP, postoji ako se tranci pruži sudska zaštita u pogledu nekog prava koje ona nije tražila ili joj se dosudi više nego što je tražila. Sud je odlučio odbijanjem tužbenog zahtjeva preciziranog na ročištu od 15.12.2005. godine, pri kome je tužilac i konačno ostao, te se ne smatra prekoračenjem tužbenog zahtjeva ako se odlučuje s pozivom na materijalne propise na koje se tužilac pozvao."


179

VEZANOST PARNIČNOG SUDA ZA OSUDJUJUĆU KRIVIČNU PRESUDU(Član 15 ZPP)

Osudjujuća krivična presuda predstavlja dokaz o gradjansko pravnoj odgovornosti.

Iz obrazloženja:

"Polazeći od činjeničnog utvrdjenja prvostepenog suda, koje prihvata i drugostepeni sud, nižestepeni sudovi su pravilno postupili kad su odlučili na izrečeni način - kad su djelimično usvojili postavljeni tužbeni zahtjev. Jer, shodno propisima iz člana 15 ZPP, osudjujuća krivična presuda predstavlja dokaz o gradjansko pravnoj odgovornosti osudjenih lica, pa su stoga prvo, četvrto i sedmotuženi (radi se o maloljetnicima starijim od 14, a mladjim od 16 godina u vrijeme izvršenja krivičnog djela) koji su zajedno - u grupi kao saizvršioci učinili krivično djelo - teški slučajevi razbojništva i razbojničke kradje iz čl. 148 stav 1 KZ RCG u vezi čl. 146 st. 1 KZ RCG i čl. 19 KZ SRJ i zato u smislu propisa iz čl. 206 st. 1 Zakona o obligacionim odnosima, zajedno i solidarno odgovaraju za štetu koju su prouzrokovali. Sa njima odgovaraju, isto tako, solidarno, saglasno propisima iz čl. 166 Zakona o obligacionim odnosima, i ostali tuženi - njihovi roditelji, obzirom da je utvrdjeno da se radi o vaspitno zapuštenim ili vaspitno zanemarenim maloljetnicima, tako da se neosnovano u reviziji navodi da nijesu obavezni da naknade nastalu štetu koju su njihova djeca (prvo, četvrto i sedmotuženi) u zajedničkom ponašanju prouzrokovali, kao njihovi roditelji zbog propuštanja u njihovom odgoju."


180

ISKLJUČIVA MJESNA NADLEŽNST(Član 42 ZPP)

U sporu o pravu svojine na nepokretnosti, mjesna nadležnost suda na čijem području se nalazi nepokretnost je imperativne prirode, te nema zakonske mogućnosti za delegaciju drugog suda.

Iz obrazloženja:

"U ovoj pravnoj stvari radi se o sporu o pravu svojine na nepokretnosti, a čije je sudjenje u skladu sa članom 42 Zakona o parničnom postupku isključivo nadležan sud na čijem se području nalazi nepokretnost. Takva mjesna nadležnost, koja je imperativne prirode, isključuje primjenu opšte i svake druge mjesne nadležnosti, zbog čega i nema zakonske mogućnosti za delegaciju drugog suda, pa je predlog podnijet u tom pravcu valjalo odbiti kao neosnovan.

Osim toga, po ocjeni ovog suda, eventualno nepostupanje po nalozima drugostepenog suda predstavlja razlog za pobijanje prvostepene presude, a nije razlog za delegaciju mjesne nadležnosti suda."

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, R. br. 22/11 od 26.05.2011. godine)

181

NEOSNOVANOST PREDLOGA ZA DELEGACIJU MJESNE NADLEŽNOSTI SUDA

(Član 66 ZPP)

Sumnja u pristrasnost svih sudija jednog suda ne može biti razlog za delegaciju u smislu odredbe člana 66 ZPP.

Iz obrazloženja:

"Kao razlog za delegaciju mjesne nadležnosti naveo je da su u svim predmetima sudije Osnovnog suda u Baru iskazali pristrasnost i želju da presude donesu na štetu tužilaca, tako da nema povjerenje u objektivnost sudija tog suda.

Predlog nije osnovan.Prema članu 66 Zakona o parničnom postupku, Vrhovni sud može, na predlog

stranke ili nadležnog suda, odrediti da u pojedinom predmetu postupa drugi stvarno nadležni sud, ako je očigledno da će se tako lakše sprovesti postupak ili ako za to postoje drugi važni razlozi.

Po nalaženju ovoga suda predlagač nije naveo ni jedan valjan razlog iz člana 66 ZPP da bi se udovoljilo predlogu za delegaciju.

Razlozi sa kojih tužilac B. N. predlaže delegaciju drugog suda - sumnja u pristrasnost svih sudija Osnovnog suda u Baru ne može biti razlog za delegaciju u smislu citirane zakonske odredbe, zbog čega je predlog valjalo odbiti kao neosnovan.


182

DELEGACIJA NADLEŽNOSTI SUDA(Član 66 ZPP)

Okolnost da je jedan od tužilaca zaposlen u nadležnom sudu na radnom mjestu savjetnika, važan je razlog koji opravdava delegaciju nadležnosti.

Iz obrazloženja:

"Predlog je osnovan.Prema odredbi člana 66 Zakona o parničnom postupku, Vrhovni sud može, na

predlog stranke ili nadležnog suda, odredbiti da u pojedinom predmetu postupa drugi stvarno nadležni sud, ako je očigledno da će se tako lakše sprovesti postupak ili ako za to postoje drugi važni razlozi.

Okolnost da je jedan od tužilaca zaposlen u nadležnom sudu na radnom mjestu savjetnika važan je razlog koji opravdava delegaciju nadležnosti.


183

NEBLAGOVREMENOST ZAHTJEVA ZA IZUZEĆE SUDIJE(Član 71 stav 2 ZPP)

Zahtjev za izuzeće sudije podnijet nakon zaključenja rasprave je neblagovremen.

Iz obrazloženja:

"Drugostepena presuda se neosnovano pobija zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz člana 367 stav 1 u vezi člana 71 stav 2 ZPP-a. Naime, i po mišljenju ovog suda, prvostepeni sud je pravilno primijenio navedenu odredbu i pravilno zaključio da je tužilac prekludiran za podnošenje zahtjeva za izuzeće sudije, iz razloga što je rasprava pred prvostepenim sudom zaključena 03.11.2009. godine, a zahtjev za izuzeće podnijet nakon zaključenja rasprave (05.11.2009. godine), iz čega jasno proizilazi da se radi o neblagovremenom zahtjevu. "


184

NEDOSTAVLJANJE DOKAZA NAVEDENIH U TUŽBI I ODBACIVANJE TUŽBE

(Član 106 stav 4 ZPP)

Nijesu ispunjeni zakonski uslovi iz člana 106 stav 4 ZPP za odbacivanje tužbe, ako svi dokazi navedeni u tužbi nijesu dostavljeni uz istu.

Iz obrazloženja:

"Nižestepeni sudovi su odbacili tužbu u ovoj pravnoj stvari s pozivom na odredbu člana 106 stav 4 ZPP, zbog toga što tužilac u ostavljenom roku nije dostavio dokaze, već samo neke na koje se poziva u tužbi.

Medjutim, po mišljenju ovog suda nijesu ispunjeni uslovi iz navedene zakonske odredbe za odbacivanje tužbe.

Stoga, tužiocu nezakonitim postupanjem nije data mogućnost da raspravlja pred sudom, što čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz člana 367 stav 2 tačka 9 ZPP, na koju povredu se ukazivalo žalbom a i sada revizijom.

Naime, to što tužilac nije dostavio ovjerene prepise presuda koje je predložio kao dokaze ne onemogućava sud da postupa po tužbi da bi se zbog toga tužba odbacila. Na to upućuje odredba člana 286 stav 1 ZPP, koja propisuje da stranke najkasnije na pripremnom ročištu mogu da iznesu sve činjenice i da predlože sve dokaze koje žele izvesti u toku postupka, te da na ročište donesu sve isprave i predmete koje žele upotrijebiti kao dokaz.

Prema tome, u konkretnom slučaju se ne radi o neotklonjivim nedostacima zbog kojih se tužba može odbaciti kao neuredna protekom roka koji je sud ostavio tužiocu."


185

STRANAČKA SPOSOBNOST(Član 76 ZPP)

Vjerska zajednica ima svojstvo pravnog lica, što znači da može biti stranka u postupku.

Iz obrazloženja:

"Prije svega, valja ukazati da je pravilno postupio prvostepeni sud u skladu sa nalogom Vrhovnog suda CG, Rev. br. 1054/09 od 25.12.2009. godine i tačno označili naziv tuženog tako da ne stoje navodi revizije da K. c. B. Kotor, Ž. c. "Sv. E. D." nema stranačku sposobnost. Jer, shodno članu 2 stav 5 Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica, vjerska zajednica ima svojstvo gradjansko-pravnog lica, što znači da može biti stranka u postupku. Uz to, shodno čl. 76 st. 3 ZPP, je propisano, da parnični sud izuzetno, može da prizna svojstvo stranke i onim oblicima udruživanja koja nemaju stranačku sposobnost, ako se utvrdi da s obzirom na predmet spora u suštini ispunjavaju bitne uslove za sticanje stranačke sposobnosti, a naročito ako raspolažu imovinom na kojoj se može sprovesti izvršenje. U konkretnom slučaju Ž. c. "Sv. E." ima svoju imovinu sa kojom može da raspolaže i na kojoj se može sprovesti izvršenje. Pored toga, shodno čl. 76 st. 4 ZPP, protiv rješenja iz st. 3 tog člana, kojim se priznaje svojstvo stranke u parnici, nije dozvoljena posebna žalba, tako da ne stoje navodi revizije, kojima se osporava stranačka sposobnost tužene."


186

TROŠKOVI POSTUPKA(Član 161 st. 1 i 3 ZPP)

Zahtjev za naknadu troškova stranka je dužna da stavi najkasnije do završetka raspravljanja koje prethodi odlučivanju o troškovima. Ako se radi o donošenju odluke bez prethodnog raspravljanja stranka je dužna da zahtjev za naknadu troškova stavi u predlogu o kome sud treba da odluči.

***

R J E Š E NJ E

Svaka stranka snosi svoje troškove revizijskog postupka.


Presudom ovog suda, Rev. br. 1344/09 od 23.12.2009. godine usvojena je revizija prvotuženog i preinačena presuda Višeg suda u Podgorici Gž. br. 861/08-02 od 30.06.2009. godine u dijelu kojim je preinačena presuda Osnovnog suda u Herceg Novom P. br. 250/2007 od 25.01.2008. godine, u stavu prvom i trećem izreke i djelimično usvojen tužbeni zahtjev, a prvotuženi obavezan da tužiocima isplati 36.541,50 €, sa kamatom od presudjenja do isplate, kao i da im naknadi troškove spora u iznosu od 6.971,00 €, tako što je žalba tužilaca odbijena kao neosnovana i potvrdjena prvostepena presuda u ovom dijelu.

Tom presudom ovaj sud nije odlučio o troškovima revizijskog postupka pa je prvotuženi blagovremeno podneskom od 26.02.2010. godine predložio da sud dopuni presudu tako što će mu dosuditi parnične troškove na ime plaćenih sudskih taksi u ukupnom iznosu od 2.629,00 €.

Po razmatranju spisa predmeta ovaj sud je odlučio kao u izreci, a ovo iz sledećih razloga:

Prema odredbi člana 161 stav 1 ZPP, o naknadi troškova sud odlučuje na odredjeni zahtjev stranke, a prema st. 3 istog člana zahtjev za naknadu troškova stranka je dužna da stavi najkasnije do završetka raspravljanja koje prethodi odlučivanju o troškovima, a ako se radi o donošenju odluke bez prethodnog raspravljanja stranka je dužna da zahtjev za naknadu troškova stavi u predlogu o kome sud treba da odluči.

U smislu citirane zakonske odredbe prvotuženi je zahtjev za naknadu troškova revizijskog postupka morao staviti u reviziji protiv drugostepene presude. Medjutim, on takav zahtjev u reviziji nije stavio, niti je u odgovoru na žalbu protiv prvostepene presude stavio zahtjev za naknadu troškova odgovora na žalbu, zbog čega je ovaj sud odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove revizijskog postupka.

187

Što se pak tiče plaćene sudske takse na žalbu protiv presude P. br. 348/02 od 30.01.2006. godine, koja je po žalbi prvotuženog ukinuta od strane višeg suda i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno sudjenje, prvotuženi je zahtjev za naknadu tih troškova trebao da stavi do završetka raspravljanja u ponovnom postupku. Tuženi je troškove opredijelio na iznos od 1.126,00 €, koliko mu je pravosnažno i dosudjeno presudom P. br. 250/2007 od 25.01.2008. godine.

Na osnovu izloženog odlučeno je kao u izreci.


188

TUŽBA ZA UTVRDJENJENEDOPUŠTENOST TUŽBE

(Član 188 ZPP)

Tužba kojom je traženo utvrdjenje da sporne parcele predstavljaju neizgradjeno gradjevinsko zemljište svodi se isključivo na utvrdjenje činjenica, te je takva tužba nedopuštena.

Iz obrazloženja:

"Predmet tužbe u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužilje za utvrdjenjem da kat. parc. br.1391/2, 1393/8, 1390/2 i br. 1393/7, upisane u listu nepokretnosti br. 124 KO Kočani predstavljaju neizgradjeno gradsko - gradjevinsko zemljište.

I po ocjeni ovog suda, a nasuprot navodima revizje, pravilno su nižestepeni sudovi zaključili da se predmetnom tužbom traži utvrdjenje činjenica, a ne utvrdjenje pravnog odnosa, pa su sledstveno tome i pravilno odlučili kada su tužbu odbacili.

Naime, članom 188 ZPP tužbom za utvrdjenje se može tražiti preko suda utvrdjenje postojanja, odnosno nepostojanja nekog prava ili pravnog odnosa ili istinitost, odnosno neistinitost neke isprave, za koje zahtjeve tužilac mora dokazati postojanje pravnog interesa.

Dakle, imajući u vidu sadržinu postavljenog tužbenog zahtjeva, kojim je traženo utvrdjenje da sporne parcele predstavljaju neizgradjeno gradsko gradjevinsko zemljište, pravilan je zaključak nižestepenih sudova da se u konkretnom ne traži utvrdjenje postojanja pravnog odnosa, kako se to neosnovano ukazuje revizijom, već da se zahtjev tužbe svodi isključivo na utvrdjenje činjenica - prirode spornog zemljišta, pa su isti pravilno postupili, kada su tužbu s pozivom na odredbu člana 188 ZPP odbacili, kao nedopuštenu."


189

POSTOJANJE PARNICE I LEGITIMACIJA VLASNIKA STVARI(Član 196 ZPP)

U slučaju kada je do otudjenja stvari došlo u toku parnice dotadašnji vlasnik stvari je legitimisan da traži ispunjenje obaveze vezano za otudjenu stvar.

Iz obrazloženja:

"Bez osnova su i navodi revizije da odredbe člana 196 Zakona o parničnom postupku ne prave razliku po pitanju da li je prenos prava svojine izvršen prije ili u toku parnice. Jer, odredbe navedenog člana i zakona primjenjuju se samo u slučaju da je do otudjenja stvari, koja je predmet spora, došlo u toku parnice, a ako je do otudjenja stvari došlo prije pokretanja parnice, dotadašnji vlasnik stvari ne može tražiti ispunjenje obaveza vezano za otudjenu stvar (nije stvarno legitimisan).

Kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, kao ni razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, odlučeno je kao u izreci - član 408 ZPP."


190

JEDINSTVENI SUPARNIČARI(Član 202 ZPP)

Jedinstveni suparničari se smatraju kao jedna parnična stranka i spor se na isti način rješava prema svim jedinstvenim suparničarima.

***

Odsustvo nekog od učesnika postupka predstavlja nedostatak procesno pravne legitimacije za vodjenje parnice.

Iz obrazloženja:

"Nižestepeni sudovi su izgubili iz vida da u sporu, radi utvrdjenja ništavosti ugovora po tužbi lica, koja naravno za to moraju imati pravni interes, da bi tužba bila dopuštena mora se zasnovati pasivno suparničarstvo, koje će obuhvatiti sve subjekte, koji su učesnici tog materijalno - pravnog odnosa.

U konkretnom tužilja, koja ima pravni interes je tražila utvrdjenje ništavosti ugovora o fiducijarnom prenosu prava svojine koji je zaključen izmedju pravnog prethodnika drugotužene i PP "B." PGM Pljevlja dana 25.10.2001. godine, s tim što je kao tužene obuhvatila B. M. - supruga i pravnog prethodnika drugotužene, propustivši da tužbom obuhvati i drugu ugovornu stranu - PP - "B." PGM Pljevlja.

S tim, u vezi za ukazati je da se radi o nužnom suparničarstvu u smislu člana 202 ZPP, pa odsustvo nekog od učesnika predstavlja nedostatak procesno pravne legitimacije za vodjenje parnice. Nižestepeni sud je bio dužan da taj nedostatak otkloni, tako što je trebao pozvati tužilju da tužbom obuhvati i PP "B." PGM Pljevlja - kao drugu ugovornu stranu. Jer, jedinstveni (nužni) suparničari su parnici tijesno povezani, da se praktično smatraju kao jedna parnična stranka i spor se naravno na isti način rješava prema svim jedinstvenim suparničarima.

Imajući u vidu naprijed navedeno, presude nižestepenih sudova je valjalo ukinuti i predmet vratiti prvostepnom sudu na ponovno sudjenje."


191

NEDOSTATAK LEGITIMACIJE I ODBACIVANJE TUŽBE(Član 276 ZPP)

Nedostatak legitimacije za podnošenje tužbe nije procesna pretpostavka za podnošenje tužbe, da bi se tužba odbacila, već je u pitanju materijalno pravni odnos stranaka, o kome se mora meritorno odlučiti.

Iz obrazloženja:

"S druge strane, u odnosu na zahtjev tužioca da mu tuženi naknadi štetu jer nije bio u mogućnosti da ostvari lične dohotke za radnike, nižestepeni sudovi pogrešno odlučuju odbacujući tužbu kao nedopuštenu. Jer, to što tužilac nije legitimisan za podnošenje tužbe za neostvarenu zaradu radnika nije procesna pretpostavka za podnošenje tužbe, da bi se tužba odbacila, već je u pitanju materijalno pravni odnos stranaka, o kome se mora meritorno odlučiti. Stoga je u ovom dijelu nižestepene presude valjalo ukinuti i predmet vratiti prvostepenom sudu na ponovno sudjenje."


192

USLOV ZA DONOŠENJE DOPUNSKE PRESUDE(Član 348 stav 1 ZPP)

Nijesu ispunjeni uslovi za donošenje dopunske presude, ako prvostepeni sud izrekom presude nije odlučio o prigovoru nedostatka aktivne legitimacije.

Iz obrazloženja:

"Prema odredbi člana 348 stav 1 ZPP ako je sud propustio da odluči o svim zahtjevima o kojima se mora odlučiti presudom ili je propustio da odluči o dijelu zahtjeva stranka može, u roku od 15 dana od dana prijema presude, da predloži sudu da se izvrši dopuna presude.

Tuženi je predložio donošenje dopunske presude zbog toga što prvostepeni sud izrekom presude nije odlučio o prigovoru nedostatka aktivne legitimacije. Medjutim, prigovor nedostatka aktivne legitimacije je materijalno pravni prigovor i od njegove osnovanosti zavisi odluka o tužbenom zahtjevu, pa se odluka o tom prigovoru ne unosi u izreku presude. Kako je prvostepeni sud presudom odlučio o svim zahtjevima to nijesu bili ispunjeni uslovi iz citirane zakonske odredbe da se izvrši dopuna presude."


193

DOPUNSKA PRESUDA(Član 350 stav 3 ZPP)

Žalba će se smatrati kao predlog stranke da se donese dopunska presuda, ako prvostepeni sud nije odlučio o svim zahtjevima stranaka koji su predmet parnice.

Iz obrazloženja:

"Revizijom se ukazuje da nižestepene presude ne sadrže odluku u vezi zahtjeva za ništavost predmetnog ugovora, koji su zaključili tuženi. Prema stanju u spisima predmeta tužioci su predmetnom tužbom tražili da se poništi predmetni ugovor, da bi u konačnom predlogu na ročištu dana 31.10.2007. godine predložili usvajanje tužbenog zahtjeva za poništaj ugovora postavljajući i eventualni zahtjev za utvrdjenje ništavosti istog ugovora, za slučaj da sud nadje da nema razloga za poništaj.

Presudom prvostepenog suda odlučeno je samo o zahtjevu za poništaj predmetnog ugovora, kojim je odbijen isti kao neosnovan, ne odlučujući dalje o eventualnom zahtjevu za ništavost ugovora.

U žalbi tužilaca se ukazuje da se prvostepeni sud nije bavio pitanjem ništavosti ugovora pa iz teksta žalbenih navoda proizilazi da se ukazivalo na propust prvostepenog suda da odluči o cjelini postavljenog tužbenog zahtjeva.

Kako je u konkretnom slučaju postavljen tužbeni zahtjev za poništaj ugovora i evenutalni zahtjev za ništavost istog ugovora, to je sud dužan da po redu ocjenjuje zahtjeve, pa ako utvrdi da je prvi neosnovan dužan je da odluči o sljedećem zahtjevu.

Prema odredbi člana 350 stav 3 ZPP, ako prvostepeni sud nije presudom odlučio o svim zahtjevima stranaka, koji su predmet parnice, žalba će se smatrati kao predlog stranke da se donese dopunska presuda.

Drugostepeni sud nije postupio u smislu citirane zakonske odredbe čime je počinio bitnu povredu postupka iz člana 367 stav 1 u vezi čl. 350 st. 3 Zakona o parničnom postupku, na što se revizijom pravilno ukazuje.

U ponovnom postupku drugostepeni sud će otkloniti učinjenu bitnu povredu na način što će spise predmeta vratiti prvostepenom sudu s nalogom da postupi u smislu člana 350 stav 3 ZPP."


194

NEDOSTATAK RAZLOGA O PRIGOVORU ZASTARE(Član 367 stav 2 tačka 15 ZPP)

Prigovor zastarjelosti je materijalno pravne prirode, te ako o istom nijesu navedeni razlozi u presudi, postoji bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 367 stav 2 tačka 15 Zakona o parničnom postupku.

Iz obrazloženja:

"Osnovano se ukazuje revizijom da je u donošenju nižestepenih presuda počinjena bitna povreda postupka iz člana 367 stav 2 tačka 15 ZPP, jer iste ne sadrže razloge o odlučnim činjenicama. Naime, iz predmetnih spisa proizilazi da je punomoćnik prvotuženog na ročištu održanom 05.07.2005. godine istakao prigovor zastare potraživanja predmetne štete. Medjutim, prvostepeni sud prilikom donošenja svoje presude izjavljeni prigovor uopšte nije cijenio niti je dao razloge o njegovoj osnovanosti, što isto tako propušta da uradi i drugostepeni sud kada je preinačio prvostepenu presudu i zahtjev tužioca za naknadu štete usvojio. Propuštanjem da odluče o osnovanosti navedenog prigovora i o tome daju odgovarajuće razloge, nižestepeni sudovi su učinili naprijed navedenu bitnu povredu radi čega se obje nižestepene presude u ovom dijelu moraju ukinuti i predmet vratiti prvostepenom sudu na ponovno sudjenje.

U ponovnom postupku prvostepeni sud će postupiti u skladu sa primjedbama iz ovog rješenja, te će odlučiti o osnovanosti istaknutog prigovora zastarjelosti, pri čemu će u svojoj odluci dati jasne i valjane razloge o svim odlučnim činjenicama.

Sa izloženog, primjenom čl. 408 i 409 ZPP, odlučeno je kao u izreci."


195

BITNA POVREDA ODRERDABA PARNIČNOG POSTUPKAPRED DRUGOSTEPENIM SUDOM

(Član 367 stav 2 tačka 9 ZPP)

Propustom da ocijeni izjavljenu žalbu stranke u cjelosti, drugostepeni sud je počinio bitnu povredu postupka iz člana 367 stav 2 tačka 9 Zakona o parničnom postupku, jer je time stranki uskraćeno pravo na raspravljanje u postupku pred drugostepenim sudom.

Iz obrazloženja:

"Polazeći od sadržine žalbe tužilje, opravdano se revizijom tužilje ukazuje da drugostepeni sud nije pravilno - u potpunosti cijenio njenu žalbu, te da je ostala neispitana prvostepena presuda u dijelu stava drugog (II), alineja prva, kojim je odlučeno o kući u Tološima, a na što je žalbom ukazivano. Navedenim propustom da ocijeni izjavljenu žalbu tužilje u cjelosti drugostepeni sud je počinio bitnu povredu postupka iz člana 367 stav 2 tačka 9 ZPP, jer je time tužilji uskraćeno pravo na raspravljanje u postupku pred drugostepenim sudom. "


196

BITNA POVREDA ODRERDABA PARNIČNOG POSTUPKAPRED DRUGOSTEPENIM SUDOM

(Član 367 stav 1 u vezi čl. 9 ZPP)

Ako je drugostepeni sud donio svoju odluku na osnovu dokaza kojem prvostepeni sud nije dao takvo svojstvo i koji nije cijenio prilikom donošenja svoje presude, učinjena je bitna povreda postupka iz člana 367 stav 1 u vezi sa čl. 9 Zakona o parničnom postupku.

Iz obrazloženja:

"Iz predmetnih spisa proizilazi da je prvostepeni sud svojom presudom tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan, pozivajući se pri tom da izvedenim dokazima tužilac nije dokazao osnovanost svog zahtjeva. Pri tom iz spisa proizilazi da je prvostepeni sud na ročištu od 28.03.2008. godine odredio izvodjenje dokaza saslušanjem tužioca u svojstvu stranke čemu je prvostepeni sud pristupio, medjutim, zbog zdravstvenih problema tužioca izvodjenje ovog dokaza je prekinuto. U kasnijem toku postupka izvodjenje ovog dokaza nije nastavljeno niti ga je prvostepeni sud uzeo kao dokaz i isti cijenio prilikom donošenja svoje odluke.

Rješavajući po žalbi tužioca drugostepeni sud svoju odluku izmedju ostalih dokaza temelji i na iskazu tužioca datog u svojstvu stranke čime je počinio bitnu povredu postupka iz člana 367 stav 1 ZPP u vezi čl. 9 ZPP na što se osnovano ukazuje revizijom tužioca.

Naime, drugostepeni sud nije mogao donijeti svoju odluku na dokazu kojem prvostepeni sud nije dao takvo svojstvo i koji nije cijenio prilikom donošenja svoje presude, čime je počinio navedenu bitnu povredu, radi čega se drugostepena presuda mora ukinuti i predmet vratiti drugostepenom sudu na ponovno rješavanje po žalbi tužioca.


197

NEDOZVOLJENOST REVIZIJE(Član 407 u vezi sa čl. 414 st. 1 ZPP)

Protiv rješenja kojim je odbijen zahtjev za ukidanje klauzule pravosnažnosti, revizija nije dozvoljena.

Iz obrazloženja:

"Kada je u pitanju revizija tuženog koja se odnosi na dio nižestepenih rješenja kojim je odbijen zahtjev za ukidanje klauzule pravosnažnosti, istu je valjalo odbaciti kao nedozvoljenu. Ovo s razloga, što u postupku povodom predloga za ukidanje klauzule pravosnažnosti sud ne odlučuje o postojanju i sadržini gradjansko - pravnog odnosa u smislu člana 1 ZPP, već samo cijeni ispunjenje procesnih uslova u pogledu pravosnažnosti odluke, iz kog razloga se rješenje kojim se ovaj postupak pravosnažno okončava ne može smatrati rješenjem iz čl. 414 stav 1 ZPP, te protiv takvog rješenja revizija nije dozvoljena (čl. 407 u vezi čl. 414 st. 1 i čl. 1 ZPP). Radi toga, reviziju u tom dijelu je valjalo odbaciti, kao nedozvoljenu."


198

NEDOZVOLJENOST REVIZIJE(Član 407 ZPP)

Revizija izjavljena protiv odluke drugostepenog suda o kamati koja ne čini glavni zahtjev, nije dozvoljena.

Iz obrazloženja:

"Zahtjev za isplatu kamata je sporedno potraživanje, uslovljeno preduzimanjem procesnih radnji za ostvarivanje glavnog potraživanja, a glavni je pak onaj zahtjev zbog koga je pokrenut parnični postupak. U konkretnom slučaju revizija je izjavljena samo u dijelu odluke kojim je odbijen zahtjev za isplatu kamata za odredjeni vremenski period. Slijedom toga, revizija izjavljena protiv odluke drugostepenog suda o kamati ne može se izjaviti, nije dozvoljena. Jer, revizija nije dozvoljena protiv odluke drugostepenog suda kojom je odlučeno o sporednom potraživanju (kamata, troškovi postupka, ugovorna kazna i dr.), ako se ne pobija i odluka o glavnoj stvari, što je u konkretnom slučaju izostalo, zbog čega je odbačena kao nedozvoljena."


199

NEDOZVOLJENOST REVIZIJE(Član 404 ZPP u vezi sa čl. 344 Porodičnog zakona)

Nedozvoljena je revizija izjavljena protiv presude protiv koje se po zakonu ne može podnijeti.

Iz obrazloženja:

"Revizija je nedozvoljena.Odredbom člana 344 Porodičnog zakona ("Sl. list RCG", br. 1/2007)

propisano je da ako je pravosnažnom presudom brak razveden ili poništen ne može se upotrebom vanrednog pravnog sredstva izmijeniti odluka o prestanku braka, bez obzira da li je koja od stranaka sklopila novi brak. Kako je revizija izjavljena protiv presude protiv koje se po zakonu ne može podnijeti, reviziju je valjalo odbaciti kao nedozvoljenu, saglasno odredbi člana 407 ZPP."


200

NEDOZVOLJENOST REVIZIJE(Član 407 u vezi sa čl. 414 st. 1 ZPP)

Rješenjem o spajanju parnica postupak se pravosnažno ne završava, pa protiv tog rješenja revizija nije dozvoljena.

Iz obrazloženja:

"Revizija je nedozvoljena.Prema odredbi člana 414 stav 1 ZPP stranke mogu izjaviti reviziju protiv

rješenja drugostepenog suda kojim je postupak pravosnažno završen.Rješenjem o spajanju parnica postupak se pravosnažno ne završava, pa protiv

tog rješenja revizija nije dozvoljena. Takodje je nedozvoljena i revizija i protiv dijela drugostepenog rješenja kojim

je žalba odbijena kao neosnovana i potvrdjeno prvostepeno rješenje o ispravci rješenja istog suda P. br. 823/99, I. br. 202/06 od 02.07.2009. godine, kojim je odbijen predlog za odredjivanje privremene mjere.

Postupak obezbjedjenja regulisan je Zakonom o izvršnom postupku, a prema odredbi člana 9 toga zakona protiv pravosnažnog rješenja donesenog u postupku obezbjedjenja nije dozvoljena revizija."


201

NEDOZVOLJENOST REVIZIJE(Član 407 ZPP u vezi sa čl. 9 Zakona o izvršnom postupku)

Protiv pravosnažnog rješenja donešenog u postupku izvršenja i postupku obezbjedjenja nije dozvoljena revizija.

Iz obrazloženja:

"Po razmatranju spisa predmeta, ovaj sud je ispitao pobijano rješenje u smislu člana 401 ZPP, pa je našao da je revizija nedozvoljena.

Naime, u predmetnom sporu usvojen je predlog za izvršenje.Shodno članu 9 Zakona o izvršnom postupku ("Sl. list RCG", br. 23/04)

propisano je, da protiv pravosnažnog rješenja donešenog u postupku izvršenja i postupku obezbjedjenja, nije dozvoljena revizija.

Imajući u vidu naprijed navedenu zakonsku odredbu, to je reviziju izvršnih dužnika valjalo odbaciti."


202

NOVE ČINJENICE I NOVI DOKAZI KAO OSNOV ZA PONAVLJANJE POSTUPKA

(Član 421 tačka 9 u vezi sa čl. 422 ZPP)

Pogrešno ili nepotpuno utvrdjeno činjenično stanje ne može biti razlog za pobijanje presude na osnovu priznanja, pa ni nove činjenice ni novi dokazi ne mogu biti osnov za ponavljanje postupka koji je pravosnažno završen takvom presudom.

Iz obrazloženja:

"Takodje su bez osnova navodi revizije da je sud povodom predloga za ponavljanje postupka morao zakazati ročište, jer održavanje ročišta u smislu člana 426 ZPP nije obavezno.

Prema stanju u spisima tuženi je ponavljanje postupka tražio zbog razloga iz člana 421 tačka 9 ZPP jer je tvrdio da je stekao mogućnost da upotrijebi nove dokaze na osnovu kojih je za njega mogla biti donijeta povoljnija odluka da su ti dokazi bili upotrijebljeni u ranijem postupku. Novi dokazi su posjedovni listovi br. 185, br. 302 i br. 308 KO Vrela i kopija starog i novog katastarskog plana.

Odredbom člana 422 stav 2 ZPP propisano je da zbog okolnosti navedenih u čl. 421 tačka 9 ovog zakona ponavljanje postupka može se dozvoliti samo ako stranka bez svoje krivice nije mogla te okolnosti da iznese prije nego što je raniji postupak završen pravosnažnom sudskom odlukom. Sve dokaze na osnovu kojih je tražio ponavljanje postupka tuženi je mogao upotrijebiti u ranijem postupku, pa taj razlog ne može koristiti kao osnov za ponavljanje postupka.

Osim toga, tuženi je priznao tužbeni zahtjev što nesumnjivo proizilazi iz odgovora na tužbu i završnog izlaganja u kome je predložio da se tužbeni zahtjev usvoji. Pogrešno ili nepotpuno utvrdjeno činjenično stanje ne može biti razlog za pobijanje presude na osnovu priznanja, pa ni nove činjenice i novi dokazi ne mogu biti osnov za ponavljanje postupka koji je pravosnažno završen takvom presudom."


203

NEOSNOVANOST PREDLOGA ZA PONAVLJANJE POSTUPKA(Član 421 tačka 6 ZPP)

Postojanje krivičnog djela sudije, zakonskog zastupnika ili punomoćnika stranke, protivne stranke ili kog trećeg lica kao razlog za ponavljanje postupka dokazuje se po pravilu pravosnažnom presudom donesenom u krivičnom postupku, te ukoliko takvog dokaza nema ne postoji razlog za ponavljanje postupka iz člana 421 tačka 6 Zakona o parničnom postupku.

Iz obrazloženja:

"Prema stanju u spisima, tužilac je tražio ponavljanje postupka, koji je pravosnažno završen presudom prvostepenog suda P. br. 2649/08 od 30.03.2010. godine, zbog razloga iz člana 421 tačka 6 i tač. 9 ZPP.

Postojanje krivičnog djela sudije, zakonskog zastupnika ili punomoćnika stranke, protivne stranke ili kog trećeg lica, kao razlog za ponavljanje postupka, dokazuje se po pravilu pravosnažnom presudom donesenom u krivičnom postupku. Kako tužilac takve dokaze nije pružio pravilno su nižestepeni sudovi zaključili da ne postoji razlog za ponavljanje postupka iz člana 421 tačka 6 ZPP.

Novi dokazi mogu biti razlog za ponavljanje postupka samo ako ih predlagač bez svoje krivice nije mogao iznijeti prije nego što je raniji postupak završen pravosnažnom odlukom. Sve dokaze zbog kojih je tužilac tražio ponavljanje postupka (uvidjaj, vještačenje i saslušanje svjedoka) tužilac je mogao predložiti u ranijem postupku, pa ne postoji ni razlog za ponavljanje postupka iz člana 421 tačka 9 ZPP."


204

NEDOZVOLJENOST PREDLOGA ZA PONAVLJANJE POSTUPKA(Član 421 stav 1 ZPP)

Nema uslova za podnošenje predloga za ponavljanje postupka ako je utvrdjeno povlačenje tužbe.

Iz obrazloženja:

"Vanredni pravni lijek kojim se može zahtijevati ponavljanje postupka, u smislu naprijed navedene odredbe, dozvoljen je samo u slučajevima kada je parnica okončana sudskom odlukom, presudom ili rješenjem.

U konkretnom slučaju u parnici P. br. 165/10-92 utvrdjeno je povlačenje tužbe, a kako su posledice povlačenja te što se parnica gasi, kao da nikad nije ni postojala, to nema uslova u smislu navedene odredbe za podnošenje predloga za ponavljanje postupka radi čega je isti prvostepeni sud trebao odbaciti kao nedozvoljen. Medjutim, kako je predlog za ponavljanje odbijen kao neosnovan, a reviziju je podnio jedino tužilac, to nije bilo mjesta preinačenju nižestepenih odluka na štetu stranke koja je izjavila reviziju (član 388 u vezi čl. 413 ZPP), radi čega je revizija odbijena kao neosnovana."


205

RADNO PRAVO

206

PRAVNA KVALIFIKACIJA POVREDE RADNE OBAVEZE(Član 54 alineja 20 Kolektivnog ugovora P. CG u

vezi sa čl. 95 st. 1 tačka 3 Zakona o radu "Sl. list RCG", br. 43/03)

Nezakoniti i nepropisni rad sa povjerenim novčanim sredstvima i drugim poštanskim vrijednostima predstavlja težu povredu radne obaveze.

***

Postojanje štete nije obilježje povrede radne obaveze.

***

P R E S U D A

Usvaja se revizija pa se preinačavaju presuda Višeg suda u Podgorici, Gž. br. 4540/10-07 od 19.10.2010. godine i presuda Osnovnog suda u Podgorici, P. br. 921/10 od 13.08.2010. godine i izriče:

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim je traženo da se kao nezakonite ponište odluka disciplinskog organa br. 14140-518 od 15.06.2007. godine i odluka Odbora direktora br. 00010-3874/12 od 24.07.2007. godine i tuženi obaveže da tužilju vrati u radni odnos i rasporedi na radno mjesto koje odgovara njenom stepenu stručne spreme, znanju i sposobnosti.

Tužilja je dužna naknaditi tuženm parnične troškove u iznosu od 1.312,50 €, u roku od 15 dana po prijemu ove presude.


Presudom Višeg suda u Podgorici, Gž. br. 4540/10-07 od 19.10.2010. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tuženog i potvrdjena presuda Osnovnog suda u Podgorici, P. br. 921/10 od 13.08.2010. godine, u stavu prvom i drugom izreke kojim su poništene kao nezakonite odluke br. 14140-518 od 15.06.2007. godine i br. 00010-3874/12 od 24.07.2007. godine i naloženo tuženom da tužilju vrati u radni odnos i rasporedi na radno mjesto koje odgovara njenom stepenu stručne spreme, znanju i sposobnostima. Istom presudom preinačeno je rješenje o troškovima spora tako što je tuženi obavezan da naknadi tužilji troškove spora u iznosu od 1.400 €.

Protiv drugostepene presude tuženi je blagovremeno izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je da se revizija usvoji, preinače obje presude i tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan i tužilja obaveže da mu naknadi troškove spora.

Tužilja u odgovoru na reviziju predlaže da se revizija odbije kao neosnovana.

207

Po razmatranju spisa predmeta, ovaj sud je našao da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su odlučili na izloženi način.

U postupku pred prvostepenim i drugostepenim sudom nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 367 stav 2 tačka 12 ZPP, na čije postojanje ovaj sud, u skladu sa čl. 401 istog zakona, pazi po službenoj dužnosti, dok se na postojanje drugih bitnih povreda odredaba parničnog postupka koji mogu biti revizijski razlog, revizijom odredjeno ne ukazuje.

Nižestepeni sudovi su odlučujući na izloženi način zaključili da je tužilji u disciplinskom postupku povrijedjeno pravo na odbranu, jer na raspravu nije pozvan njen branilac. Takodje su nižestepeni sudovi zaključili da su odluke tuženog nezakonite i zbog toga što je tužilja počinila lakši vid teže povrede radne obaveze, zbog koje joj se nije mogla izreći disciplinska mjera prestanak radnog odnosa, već novčana kazna.

Ovakvo zaključivanje nižestepenih sudova nije pravilno i zasnovano je na pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Prema stanju u spisima na disciplinskoj raspravi, koja je početa 30.05.2007. godine, a nastavljena 31.05. i 11.06.2007. godine, tužilja je izjavila da je angažovala branioca. Ona nije navela ime branioca i njegovu adresu, niti je tražila da se rasprava odloži. Nakon što je upoznata sa pravima koje ima u postupku iznijela je svoju odbranu i izjašnjavala se o svim dokazima koji su izvedeni na raspravi i nije tražila da se rasprava odloži kako bi se eventualno pozvao njen branilac.

Kod takvog stanja stvari, pogrešno su nižestepeni sudovi zaključili da je tužilji u disciplinskom postupku povrijedjeno pravo na odbranu. Naime, tužilja je ako je angažovala branioca, bila dužna da disciplinskom organu saopšti njegovo ime i adresu i da traži da se rasprava odloži, kako bi se branilac pozvao. Budući da disciplinski organ nije obaviješten o licu koje je angažovano kao branilac, onda ga nije mogao ni pozvati na raspravu.

Što se pak tiče pravne kvalifikacije povrede radne obaveze, ne može se prihvatiti ni zaključivanje nižestepenih sudova da je tužilja počinila lakši oblik teže povrede radne obaveze iz člana 55 alineje 1 i 24 Kolektivnog ugovora kod tuženog. Prema odredbi čl. 55 alineje 1 i 24 tog Kolektivnog ugovora disciplinska mjera novčane kazne izriče se za nepravilno rukovanje pošiljkama i ostalim uslugama u svim fazama rada suprotno odredbama pravilnika i tehnoloških upustava koja regulišu svaku radnju kao i za vršenje isplate uputnica, čekova i drugih isplatnih naloga bez izvršene provjere identiteta primaoca.

Prema stanju u spisima tužilja je u svojstvu upravnika G. P. u N. na ime više lica korisnika materijalnog obezbjedjenja ili drugih naknada iz penzijskog osiguranja potpisivala i sačinjavala duplikate već isplaćenih uputnica, bez pisane reklamacije stranke i bez provjere da li su isplaćene i podizala novac. Takodje je u ime i za račun drugih lica bez njihovog punomoćja podizala gotovinu na šalteru.

Kod takvog stanja stvari ne može se prihvatiti zaključivanje nižestepenih sudova da se radi o lakšim oblicima težih povreda radnih obaveza već da se radi o nezakonitom i nepropisnom radu sa povjerenim novčanim sredstvima, vrednosnicama i drugim poštanskim vrijednostima, što predstavlja težu povredu

208

radne obaveze iz člana člana 54 alineja 20 Kolektivnog ugovora kod tuženog, za koju se izriče mjera prestanak radnog odnosa. Činjenica da ni jedno lice nije tražilo štetu od tuženog, nije ni od kakvog uticaja, jer postojanje štete nije obilježje povrede radne obaveze koju je tužilja počinila.

Odluka o troškovima spora donijeta je na osnovu člana 163 stav 2 ZPP. Tuženom su dosudjeni troškovi zastupanja po advokatu i to za sastav odgovora na tužbu iznos od 125 €, za zastupanje na pet održanih ročišta u iznosu od po 125 €, za zastupanje na jednom odloženom ročištu u iznosu od 62,50 € i za sastav žalbe i revizije iznos od po 250 €.



209

RASPORED INVALIDA RADA NA NEODGOVARAJUĆE POSLOVEI IZOSTANAK SA POSLA

(Član 73. stav 1, čl. 78 u vezi sa čl. 111 st. 1 tačka 1 Zakona o radu)

Invalid rada nije u obavezi da dolazi na posao, ako je rasporedjen na neoDgovarajuće radno mjesto koje ugrožava njegovo zdravlje, te njegov nedolazak na posao ne može predstavljati osnov za prestanak radnog odnosa iz člana 111 stav 1 tačka 1 Zakona o radu.

Iz obrazloženja:

"Po nalaženju ovog suda pobijana i prvostepena presuda su zasnovane na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, na što se s pravom ukazuje u reviziji. Naime, nižestepeni sudovi griješe kada zaključuju da je tužilja bila u obavezi da dolazi na posao na radno mjesto konobar u hotelu "P." i zaključuju da je neopravdano izostala sa posla jer se nije javila na ovo radno mjesto. Ovo stoga što je u postupku pred prvostepenim sudom nesporno utvrdjeno da tužilja, nakon što je rješenjem oglašena za invalida III kategorije sa pravom na raspored na druge poslove i radne zadatke koji ne zahtijevaju fizički napor, duže stajanje i hodanje, nije bila rasporedjena na odgovarajuće poslove a tuženi joj je kao nerasporedjenom radniku isplaćivao naknadu zarade za svo vrijeme do donošenja rješenja o prestanku radnog odnosa. Kako je nesporno utvrdjeno da tuženi nije mogao izvršiti raspored tužilje na poslove konobara u hotelu "P." o čemu je donio ugovor o radu, kao i da je tužilja s pravom odbila da zaključi takav ugovor, griješe nižestepeni sudovi kada zaključuju da je tužilja izostala sa posla u hotelu "P." i da takav izostanak predstavlja osnov za prestanak radnog odnosa u smislu člana 111 stav 1 tačka 1 Zakona o radu. Jer, po nalaženju ovog suda, rasporeda tužilje na odgovarajuće poslove i radne zadatke nije bilo, pa se ne može zaključiti da nedolazak tužilje na poslove konobara u hotelu "P." predstavlja jasno izraženu volju tužilje da više ne radi što bi bilo osnov za prestanak radnog odnosa. S druge strane, tuženi je bio u obavezi da donese rješenje o rasporedjivanju tužilje, koje tužilja ima pravo osporavati ukoliko nije u saglasnosti sa rješenjem o utvrdjenoj invalidnosti. Kako to tuženi nije učinio, a rasporedjivanje zaposlenog se ne može učiniti ugovorom o radu u kojem nijesu sadržane odredbe od kada se zaposleni rasporedjuje, a posebno zaposleni invalid rada se ne može rasporediti na one poslove za koje je nesumnjivo utvrdj eno da bi ugrozili njegovo zdravlje, već je poslodavac dužan da ga obezbijedi na odgovarajuće radno mjesto i da mu obezbijedi druga prava u skladu sa zakonom i kolektivnim ugovorom.

210

Imajući u vidu naprijed iznijeto ovaj sud nalazi da je materijalno pravo u ovom sporu pogrešno primijenjeno od strane nižestepenih sudova, zbog čega su pobijana i prvostepena presuda preinačene i odlučeno kao u izreci ove presude."


211

OBAVEZNOST PISMENE ODLUKE O OTKAZU UGOVORA O RADU

(Član 111 stav 1 tačka 1 i st. 2 Zakona o radu)

Kada je u pitanju prestanak radnog odnosa, ne po sili zakona, već po odluci nadležnog organa, koja se donosi nezavisno od volje zaposlenog, odluka o otkazu ugovora o radu mora biti donijeta u pismenoj formi.

Iz obrazloženja:

"Osnovano se revizijom ukazuje da je pobijana presuda donijeta pogrešnom primjenom materijalnog prava.

Iz stanja u spisima predmeta proizilazi da je tužilac zasnovao radni odnos kod pravnog prethodnika tuženog 1987. godine, kao pripravnik na odredjeno vrijeme, a nakon toga je rješenjem od 20.02.1990. godine rasporedjen na poslove i radne zadatke knjigovodje glavne knjige, te da mu je tuženi radni odnos zaključio sa danom 31.12.2003. godine. Utvrdjeno je i to da tuženi nije donosio odluku o otkazu ugovora o radu (o prestanku radnog odnosa) tužiocu u pismenom obliku, već mu je prestanak radnog odnosa uslijedio zaključivanjem radne knjižice sa danom 31.12.2003. godine, o čemu je tužilac saznao u aprilu mjesecu 2004. godine.

Prema odredbi člana 111 stav 2 Zakona o radu ("Sl. list RCG", br. 43/03) odluka poslodavca kojom otkazuje ugovor o radu zaposlenom mora biti obrazložena i istu donosi direktor, odnosno izvršni direktor, a u smislu čl. 112 istog zakona, radni odnos zaposlenom prestaje danom dostavljanja odluke o prestanku radnog odnosa, odnosno otkaz ugovora o radu danom isteka otkaznog roka ako ovim zakonom nije drugačije odredjeno.

U smislu člana 111 stav 1 tačka 1 navedenog zakona poslodavac može otkazati ugovor o radu zaposlenom ako je neopravdano izostao sa posla pet radnih dana uzastopno, odnosno sedam radnih dana s prekidima u toku tri mjeseca. Kako se u konkretnom slučaju kao na razlog prestanka radnog odnosa tužiocu kod tuženog ukazuje na neopravdano odsustvo s posla tužioca u trajanju od pet radnih dana uzastopno, odnosno sedam dana s prekidima u periodu od tri mjeseca u toku 2003. godine, to je u pitanju osnov za prestanak radnog odnosa nezavisno od volje zaposlenog. Budući je u pitanju prestanak radnog odnosa ne po sili zakona već po odluci nadležnog organa koja se donosi nezavino od volje zaposlenog, to ista mora biti donijeta u pismenoj formi i zaposleni ostaje u radnom odnosu i kad nastane osnov o kojem je riječ, sve dok nadležni organ ne donese odluku o prestanku radnog odnosa. Dakle, rješenje o tome donosi direktor van disciplinskog postupka, a na osnovu zakonskih ovlašćenja, s tim što se prestanak, odnosno otkaz ugovora o radu mora utvrditi rješenjem u pismenoj formi.

Imajući u vidu da tuženi nije donio tužiocu rješenje o otkazu ugovora o radu u pismenoj formi i isto nije uručeno tužiocu kako bi mu se omogućilo korišćenje

212

daljih zakonskih prava, to je pogrešno rezonovanje drugostepenog suda dato u pobijanoj presudi da je u pitanju zakonski razlog prestanka radnog odnosa koji proizvodi posledice samim nastupanjem, te da za isto nije potrebno donositi rješenje u posebnoj formi.

Sa iznijetih razloga valjalo je preinačiti pobijanu presudu i odlučiti na način bliže odredjen izrekom ove presude."


213

NEOPRAVDANO ODSUSTVO SA POSLA KAO OSNOVPRESTANKA RADNOG ODNOSA

(Član 111 stav 1 tačka 1 Zakona o radu)

Nezakonita je odluka o prestanku radnog odnosa zbog neopravdanog odsustva sa posla, ako nijesu utvrdjeni tačni dani neopravdanog odsustva.

Iz obrazloženja:

"Proizilazi da je tužilac bio zaposlen kod tuženog, u radnom odnosu na neodredjeno vrijeme, počev od 23.05.2001. godine, na radnom mjestu elektromonter II u E. H. N. Odlukom tuženog br. 10-00-14150 od 31.08.2007. godine utvrdjen mu je prestanak radnog odnosa sa danom 31.08.2007. godine, a zbog neopravdanog izostanka s posla počev od 04.06.2007. godine, duže od pet radnih dana. U spornoj odluci nijesu navedeni dani odsustvovanja tužioca sa posla u periodu od 04.06. do 31.o8.2007. godine.

Odredbom člana 111.stav 1tačka 1 Zakona o radu ("Sl. list RCG", br. 43/03) propisano je da se zaposlenom može otkazati ugovor o radu, ako je neopravdano odsustvovao s posla pet radnih dana uzastopno ili sedam radnih dana s prekidima u toku tri mjeseca.

Polazeći od sadržine sporne odluke i navedene zakonske odredbe, pravilno je našao drugostepeni sud da je prvostepena presuda donijeta pogrešnom primjenom materijalnog prava, pa je pravilno odlučio kada je preinačio prvostepenu presudu i spornu odluku poništio kao nezakonitu pobijanom presudom. Jer, tuženi u spornoj odluci nije utvrdio tačne dane neopravdanog odsustva tužioca sa posla, a što je morao kod navedenog osnova prestanka radnog odnosa, da bi se isti smatrao zakonskim. Osim toga, dostavljenim dokazima u prvostepenom postupku tužilac je dokazao da je u periodu od 14.05.2007. do 12.06.2007. godine bio bolestan i nalazio se na bolovanju. Kako je tužilac dokazao da je bolest stvarni razlog njegovog odsustvovanja s posla dana 04.06.2007. godine, kao i u narednim danima do 14.06.2007. godine, bez značaja je da li su doznake odnosno izvještaj o privremenoj spriječenosti za rad bili dostavljeni blagovremeno ili naknadno. Ovo tim prije što je tužilac pribavio kopiju navedenih izvještaja i dostavio sudu u toku postupka."


214

NEPOSTOJANJE OSNOVA ZA PRESTANAK RADNOG ODNOSA(Član 111 stav 1 tačka 1 Zakona o radu)

Nijesu ispunjeni zakonski uslovi za prestanak radnog odnosa iz člana 111 stav 1 tačka 1 Zakona o radu, ako je poslodavac nakon odobrenog neplaćenog odsustva donio rješenje o rasporedu u kojem nije naznačeno kada zaposleni treba da se javi na posao.

Iz obrazloženja:

"Tužiocu je prestao radni odnos kod tuženog u smislu člana 111 stav 1 tačka 1 Zakona o radu ("Sl. list RCG", br. 43/2003) zbog neopravdanog izostanka sa posla pet radnih dana uzastopno i dalje. Nije sporno medju učesnicima postupka da je tužiocu usmenim putem omogućeno korišćenje prava na neplaćeno odsustvo koje mu je odobrio direktor, a koje je počeo da koristi počev od 01.08.2005. godine. U postupku je dalje utvrdjeno da je tuženi donio rješenjem br. 823/20 od 01.01.2006. godine kojim je rasporedio tužioca na poslove tehnologa za kovanje na neodredjeno vrijeme, kao i na poslove Topioca EPT postrojenja povremeno, koje rješenje mu je uručeno dana 22.02.2006. godine. Nesporno je i to da u rješenju o rasporedu tužioca od 01.01.2006. godine nije naznačeno kada tužilac treba da se javi na posao niti mu je to saopšteno prilikom uručenja rješenja.

Imajući prednje u vidu, pogrešno su nižestepeni sudovi primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev tužioca, nalazeći da je tužiocu zakonito prestao radni odnos, budući nije postupio po rješenju o rasporedu od 01.01.2006. godine, tj. nije došao na posao pet i više radnih dana uzastopno, a zašto nije imao opravdanje.

Naime, po ocjeni ovog suda, polazeći od nespornih činjenica da je tužiocu odobreno pravo na neplaćeno odsustvo počev od 01.08.2005. godine, a da u rješenju o rasporedjivanju tužioca na poslovima tehnologa na neodredjeno vrijeme, nije odredjen datum kada tužilac po tom rješenju treba da stupi na rad, to se u konkretnom slučaju ne može govoriti o neopravdanom izostanku tužioca sa posla u periodu od 22.02.2006. godine, pa nadalje, a samim tim se nijesu ni ispunili zakonski uslovi u smislu člana 111 stav 1 tačka 1 Zakona o radu za donošenje osporenih rješenja. Jer, u konkretnom slučaju nema dokaza da je tuženi na pravno valjan način prekinuo korišćenje neplaćenog odustva tužiocu, obzirom da ga nije pozvao da se odredjenog dana javi na posao, niti mu je to bilo označeno u rješenju o rasporedu, tako da tužilac objektivno nije ni mogao znati kada treba da se javi na posao, radi postupanja po novom rasporednom rješenju, zbog čega je ovaj sud i usvojio tužbeni zahtjev i odlučio kao u izreci ove presude."


215

NEPOŠTOVANJE RADNE DISCIPLINE I OTKAZ UGOVORA O RADU

(Član 143 stav 1 tačka 2 u vezi sa čl. 124 tač. 4 Zakona o radu"Sl. list CG", br. 49/08)

Napuštanje posla u toku radnog vremena bez saglasnosti pretpostavljenog može biti osnov za otkaz ugovora o radu, pod uslovom da je to predvidjeno Kolektivnim ugovorom i ugovorom o radu poslodavca.

Iz obrazloženja:

"Prvostepeni sud je odlučujući o tužbenom zahtjevu isti odbio nalazeći da tužilac nije poštovao dužnosti utvrdjene članom 124 Zakona o radu, koji propisuje da je zaposleni dužan da se na radu pridržava obaveza propisanih zakonom, kolektivnim ugovorom i ugovorom o radu, zbog čega mu je tuženi pravilno otkazao ugovor o radu, s pozivom na čl. 143 stav 1 tačka 2 Zakona o radu.

Odlučujući po žalbi tužioca, drugostepeni sud je odbio žalbu kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu, prihvatajući pri tom razloge i pravno rezonovanje prvostepenog suda.

Medjutim, po ocjeni ovog suda, zbog pogrešne primjene materijalnog prava od strane prvostepenog i drugostepenog suda, činjenično stanje koje se tiče postojanje osnova i uslova za otkazivanje ugovora o radu, nije ispitano, zbog čega je bilo nužno ukinuti obje nižestepene presude i predmet vratiti prvostepenom sudu na ponovno sudjenje.

Naime, odredbom člana 143 stav 1 tačka 2 Zakona o radu, je odredjeno da poslodavac može otkazati ugovor o radu zaposlenom, ako zaposleni ne poštuje radnu disciplinu predvidjenu aktom poslodavca i ugovorom o radu, odnosno ako je njegovo ponašanje takvo da ne može nastaviti rad kod poslodavca.

Iz spisa predmeta proizilazi da je tužiocu osporenim rješenjem otkazan ugovor o radu, zbog toga što je dana 06.08.2009. godine napuštio stražarsko mjesto na objektu vodoizvorišta "M.", u vremenu do najmanje jednog sata, bez obavještavanja pretpostavljenog, čime je ugrozio bezbjednost vodoizvorišta.

Po nalaženju ovog suda, u smislu odredbe člana 143 stav 1 tačka 2 Zakona o radu, zaposlenom se može otkazati ugovor o radu ako ne poštuje radnu disciplinu koja je predvidjena aktom poslodavca i ugovorom o radu, što nižestepeni sudovi pri odlučivanju nisu vodili računa. Jer, da bi se u konkretnom slučaju moglo donijeti osporeno rješenje potrebno je bilo prethodno ispitati i utvrditi da li je kolektivnim ugovorom tuženog i ugovorom o radu ponašenje tužioca bilo predvidjeno kao povreda radne discipline. Odredbom čl. 124 tač. 4 Zakona o radu odredjeno je da zaposleni odgovara samo za povrede radne obaveze koje su u vrijeme izvršenja bile utvrdjene Kolektivnim ugovorom i ugovorom o radu poslodavca.

216

Stoga, po ocjeni ovog suda, osporeno rješenje se sa sigurnošću ne može ispitati, budući se na osnovu njega ne može utvrditi pravni identitet povrede radne discipline zbog koje je tužiocu otkazan ugovor o radu, a bez ovoga, nije bila moguća ni pravilna primjena materijalnog prava, pa je zbog svega navedenog ovaj sud u smislu člana 410 stav 1 ZPP, ukinuo obje nižestepene presude i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno sudjenje.

Osim toga, sa gledišta pravilne primjene materijalnog prava u ovoj pravnoj stvari, trebalo je imati u vidu da prema odredbi člana 143 stav 1 tačka 2 Zakona o radu, zaposlenom se otkazuje ugovor o radu, ako je njegovo ponašanje takvo da ne može nastaviti rad kod poslodavca. S tim u vezi, po ocjeni ovog suda, bilo je potrebno utvrditi da li je napuštanjem stražarskog mjesta od strane tužioca nastupila opasnost i ugroženost objekta koji je čuvao, pa je zbog toga njegovo ponašanje bilo takvo da nije mogao nastaviti rad kod tuženog."


217

NEZAKONITOST RJEŠENJA O OTKAZU UGOVORA O RADU(Član 143 stav 2 Zakona o radu "Sl.list CG", br. 49/08)

Odluka o otkazu ugovora o radu donijeta prije isteka roka od pet dana od dana dostavljanja upozorenja zaposlenom je nezakonita.

Iz obrazloženja:

"Tužiocu je otkazan ugovor o radu zbog razloga iz člana 143 stav 1 tačka 2 Zakona o radu. Prema odredbi čl. 143 st. 2 tog zakona, poslodavac je dužan da prije otkaza ugovora o radu pisanim putem upozori zaposlenog na postojanje razloga za otkaz ugovora o radu i da mu ostavi rok od najmanje pet radnih dana od dana dostavljanja upozorenja da se izjasni na navode iz upozorenja.

Tuženi je tvrdio da je upozorenje o postojanju razloga za otkaz ugovora dostavio tužiocu 16.01.2009. godine. Medjutim, iz prezentirane povratnice prvostepeni sud nije mogao utvrditi koje je pismeno dostavljeno tužiocu, jer to povratnica ne sadrži. Kod takvog stanja stvari, pravilno su nižestepeni sudovi zaključili da je tužiocu povrijedjeno pravo na odbranu, pa da je rješenje o otkazu ugovora o radu nezakonito.

No, čak i pod pretpostavkom da je upozorenje dostavljeno tužiocu 16.01.2009. godine, pobijane odluke su nezakonite. Ovo zbog toga što je odluka o otkazu ugovora o radu donijeta prije isteka roka od pet dana od dana dostavljanja upozorenja. S tim u vezi, pravilno nižestepeni sudovi nalaze da se subota ne računa u radni dan."


218

DOLAZAK NA POSAO POD DEJSTVOM ALKOHOLAKAO OSNOV OTKAZA UGOVORA O RADU

(Član 143 stav 1 tačka 4 Zakona o radu "Sl. list CG", br. 49/08)

Za otkaz ugovora o radu zbog dolaska na posao pod dejstvom alkohola potrebno je da zaposleni tu radnju - dolaska na posao pod dejstvom alkohola ponovi više puta.

Iz obrazloženja:

"Prvostepeni sud je usvojio postavljeni tužbeni zahtjev i poništio kao nezakonito rješenje tuženog tamo bliže navedeno i tuženog obavezao da vrati tužioca na ranije radno mjesto, nalazeći da odredba člana 143 stav 1 tačka 4 Zakona o radu predvidja mogućnost otkaza ugovora o radu ako zaposleni dolazi na posao pod dejstvom alkohola ili se opija u toku rada, što pretpostavlja da se ta radnja ponavlja odnosno da se ponovila bar više od jednog puta, te da tužiocu ne može prestati radni odnos kod poslodavca ukoliko je došao samo jednom u pijanom stanju a da prije toga, u toku rada kod tuženog, nikad nije bio kažnjava bilo iz kojeg razloga. Drugostepeni sud, medjutim, nalazi da se ne može prihvatiti stav prvostepenog suda da je zakonodavac imao u vidu ponavljanje nedozvoljene radnje više od jednog puta. Dolazak tužioca na posao u teškom pijanom stanju ukazuje na nedolično ponašanje za koje je poslodavcu data mogućnost otkazivanja ugovora o radu, tim prije što se nije ozbiljno odnio prema upozorenju poslodavca na postojanje razloga za otkaz ugovora o radu, tako da to ide u prilog zaključku da se tužilac sa tom mogućnošću i saglasio obzirom da je objašnjenje takvog ponašanja izostalo, pa samim tim preinačena je prvostepena presuda i odbijen kao neosnovan postavljeni tužbeni zahtjev.

Medjutim, ovaj sud nalazi da je izloženo pravno shvatanje drugostepenog suda, zasnovano na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Naime, u postupku koji je prethodio donošenju prvostepene presude utvrdjeno je, da je tužilac 16.10.2009.godine došao na posao u pijanom stanju, nakon čega je sa kapije odveden i alko testiran, koja analiza je pokazala prisustvo alkohola u krvi (3,05 promila) što ukazuje na teško pijano stanje. Kritičnog dana došao je da se javi, ne oblačeći radno odijelo, neposrednom rukovodiocu, da ne može da radi. Tužilac nije kontinuirano dolazio na posao u pijanom stanju, a odredba iz člana 143 stav 1 tačka 4 Zakona o radu predvidja trajniju radnju povrede radne obaveze - "ako zaposleni dolazi", dakle, da se radnja više puta ponovila, što u konkretnom nije slučaj."


219

PRAVA ZAPOSLENIH ZA ČIJIM RADOM JE PRESTALA POTREBA(Član 93 stav 2 tačka 5 Zakona o radu)

Zaposleni za čijim radom je prestala potreba mogu biti upućeni na rad u drugo preduzeće samo na osnovu sporazuma o preuzimanju koji zaključuju poslovodni organi oba preduzeća.

Iz obrazloženja:

"Poslodavac koji zbog tehnoloških, ekonomskih i restrukturalnih promjena smanjuje broj zaposlenih dužan je, u skladu sa član 93 stav 2 tačka 5 Zakona o radu, da zaposlenom za čijim je radom prestala potreba obezbijedi jedno od sledećih prav po osnovu rada: raspored na druge poslove kod istog poslodavca u stepenu stručne spreme zaposlenog, raspored kod drugog poslodavca u stepenu stručne spreme zaposlenog, sa punim ili nepunim radnim vremenom i stručnog osposobljavanja, prekvalifikacije ili dokvalifikacije za rad na drugo radno mjesto kod istog ili drugog poslodavca. Ako ne može obezbijediti ni jedno od navedenih prava poslodavac je dužan zaposlenom da isplati otpremninu - čl. 94 st. 1 istog zakona.

Pobijanim rješenjima tužioci su upućeni na rad kod drugog poslodavca na odrerdjeno vrijeme bez sporazuma sa novim poslodavcem. Na taj način po nalaženju ovog suda tužiocima nije obezbijedjeno ni jedno od prava po osnovu prestanka potrebe za radom, pa su nezakonite odluke o prestanku radnog odnosa. Okolnost da su oni sa novim poslodavcem zaključili ugovor o radu na odredjeno vrijeme nije ni od kakvog pravnog značaja jer to nema dejstvo odricanja od prava da se kao nezakonita pobija odluka o prestanku radnog odnosa."


220

VISINA OTPREMNINE(Član 30 - b Granskog kolektivnog ugovora za banke, druge

finansijske organizacije i osiguranja, čl. 1 st. 2 Zakona o Centralnoj bancii čl. 2 Zakona o bankama)

Isplata otpremnine zaposlenima kod Centralne banke Core Gore za čijim radom je prestala potreba vrši se u skladu sa članom 30-b Granskog kolektivnog ugovora za banke, druge finansijske organizacije i osiguranja.

Iz obrazloženja:

"Predmet spora u ovoj pravnoj stvari predstavlja zahtjev tužiteljice za isplatu razlike neisplaćene otpremnine u iznosu od 12.636,00 €.

U ovoj pravnoj stvari nije sporno da je tužiteljica na osnovu odluke tuženog br. 08-2497/4 od 28.12.2007. godine, prestao radni odnos zbog prestanka potrebe za njenim radom dana 31.12.2007. godine, te da joj je istom odlukom utvrdjeno pravo na otpremninu u visni šest prosječnih zarada u Crnoj Gori, umanjenih za poreze i doprinose. Takodje je nesporno da je tužiteljici 31.12.2007. godine na ime otpremnine isplaćen iznos od 2.196,00 €. Tužiteljica smatra da joj je visinu pripadajuće otpremnine trebalo obačunati u skladu sa čl. 30-a Granskog kolektivnog ugovora za banke, druge finansijske organizacije i osiguranja. Stoga je predmetnim zahtjevom i tražila da se obaveže tuženi da joj na ime neisplaćenog dijela otpremnine, kao tehnološkom višku, isplati iznos od 12.636,00 €, kao razliku izmedju iznosa utvrdjenog pravilnom primjenom člana 30-a navedenog granskog kolektivnog ugovora i iznosa od 2.196,00 € koji joj je već isplaćen.

Polazeći od ovako utvrdjenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je usvojio tužbeni zahtjev na način bliže opisan u izreci prvostepene presude.

Drugostepeni sud je odlučujući o žalbi tužene preinačio prvostepenu presudu, kao i odluku o troškovima i tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan, nalazeći da Centralna banka Crne Gore nije banka u smislu Granskog kolektivnog ugovora za banke, finansijske organizacije i osiguranje, te se na tuženu ne može primijenjivati navedeni granski kolektivni ugovor, zbog čega je prvostepeni sud pogriješio kada je o tužbenom zahtjevu odlučio primjenom propisa koji se ne odnosi na tuženu.

Po ocjeni ovog Suda, izloženo shvatanje drugostepenog suda nije prihvatljivo i isto predstavlja rezultat pogrešne pravne ocjene, odnosno zasnovano je na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, radi čega je pobijanu presudu valjalo preinačiti i tužbeni zahtjev usvojiti, kao i presudu osnovnog suda u dijelu koji se odnosi na visinu dosudjenog iznosa otpremnine.

Naime, ne može se prihvatiti stanovište drugostepenog suda da se predmetni sporni odnos ne može razriješiti primjenom odredbi Granskog kolektivnog ugovora za banke, druge finansijske organizacije i osiguranja, jer Centralna banka nije banka

221

u smislu navedenog kolektivnog ugovora, te i u smislu odredbi člana 1 stav 2 Zakona o Centralnoj banci i čl. 2 Zakona o bankama.

Naprotiv, po ocjeni ovog suda, navedeni Granski kolektivni ugovor se upravo primjenjuje na tuženu, jer ista u smislu odredbe člana 11 Zakona o Centralnoj banci, izmedju ostalog, pruža i bankarske usluge i ima se smatrati bankom, pa se na zaposlene kod iste odnosi Granski kolektivni ugovor koji se primjenjuje na zaposlene u bankama, drugim finansijskim organizacijama i osiguranja.

Zato, imajući u vidu iznijeto pravno stanovište, a polazeći od činjenice da je tužiteljici radni odnos prestao kao tehnološkom višku, tužena nije pravilno postupila kada joj je isplatila otpremninu u visini šest prosječnih zarada u Crnoj Gori, već je pravilna primijena propisa upravo nalagala da se istoj isplati otpremnina u skladu sa članom 30-b pomenutog Granskog kolektivnog ugovora za banke, druge finansijske organizacije i osiguranja. Prema navedenoj odredbi pomenutog Granskog kolektivnog ugovora tužiteljici pripada pravo na isplatu otpremnine u visini njene 24 neto zarade, svakako umanjene za isplaćeni iznos od 2.196,00 €. Jer, imajući u vidu godine života koje je tužiteljica imala kada joj je radni odnos prestao i ostvareni radni staž, ista je u to vrijeme stekla pravo na penziju u smislu čl. 197 stav 1 tačka 4 Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, pa je isticanje tokom postupka, kao i u reviziji da joj pravo na isplatu otpremnine pripada u skladu sa čl. 30-a pomenutog Granskog kolektivnog ugovora lišeno pravnog osnova.

Stoga je ovaj Sud preinačio drugostepenu presudu, u dijelu koji se odnosi na visinu dosudjenog neisplaćenog iznosa otpremnine, obavezujući tuženu da tužiteljici isplati otpremninu u iznosu utvrdjenom izrekom ove presude."


222

PRAVO NA ISPLATU OTPREMNINE

Ukoliko novi raspored zaposlenog ne odgovara njegovom aktuelnom profesionalnom i radnom statusu, to isti nije dužan da ga prihvati i ima pravo da zahtijeva da mu radni odnos prestane sporazumom uz isplatu otpremnine ako je zaključenim ugovorom o radu to predvidjeno.

Iz obrazloženja:

"Utvrdjeno je da je tužilja zasnovala radni odnos kod tužene na neodredjeno vrijeme i zaključila ugovor o radu br. 10-3894 od 08.05.2003. godine, a potom ugovor o radu br. 146/28 od 30.06.2005. godine i da je do vremena porodiljskog odsustva bila rasporedjena na radno mjesto šef službe za razvoj informacionih sistema. U toku trajanja porodiljskog odsustva odlukom generalnog direktora tužene br. 259 od 20.11.2007. godine tužilja je rasporedjena na radno mjesto IT application menager, i u vezi tog rasporeda sačinjen je Aneks ugovora o radu br. 01-296 od 31.12.2007. godine, koji tužilja nikada nije potpisala.

U postupku je dalje utvrdjeno da tužilja nije prihvatila raspored po odluci generalnog direktora br. 259 pa je istom uputila dopis dana 27.06.2008. godine za potpisivanje sporazuma o prestanku radnog odnosa isplatom otpremnine, pozivajući se na uslove iz člana 23 i 24 ugovora o radu br. 146/28 od 30.06.2005. godine. Na takvo njeno traženje dobila je izjašnjenje generalnog direktora br. 9358 od 23.07.2008. godine, a koje je primila 25.07.2008. godine, da je njen zahtjev za isplatu otpremnine neosnovan jer je odlukom br. 01-244 od 09.07.2008. godine rasporedjena na novo radno mjesto, na mjesto pomoćnika direktora sektora za podršku svim aplikacijama u banci u IT sektoru. Uz ovo obavještenje primila je i odluku o izmjeni Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta broj 243 od 09.07.2008. godine. Pomenutu odluku o novom rasporedu broj 01-244 tužilja nikada nije primila, što nije bilo ni sporno u postupku. Radni odnos tužilje kod tužene prestao je odlukom generalnog direktora broj 283 od 08.08.2008. godine. Odlukom o prestanku radnog odnosa otkazan je ugovor o radu br. 146/28 od 30.06.2005. godine, sa obrazloženjem da se isti otkazuje na zahtjev zaposlenog tj. tužilje.

Imajući u vidu navedeno, po ocjeni ovog suda, tužilji pripada pravo na isplatu otpremnine u iznosu koji je tražila, a ovo saglasno odredbi člana 23 i 24 ugovora o radu broj 146/28 od 30.06.2005. godine. Ovo zato što su stranke zaključenjem navedenog ugovora predvidjele mogućnost da radni odnos prestane sporazumom uz isplatu otpremnine u bruto iznosu od 24 poslednje mjesečne zarade zaposlenog koje prethode mjesecu u kojem se ostvaruje navedeno pravo, pod odredjenim uslovima (čl. 23 ugovora o radu).

Članom 24 pomenutog ugovora predvidjeno je da zaposlenom pravo iz člana 23 pripada ukoliko otkaže ugovor o radu u situaciji kad poslodavac zaposlenog

223

rasporedi na radno mjesto koje odgovara stečenoj stručnoj spremi ali ne i njegovom aktuelnom profesionalnom i radnom statusu, bez obzira na dužinu trajanja takvog rasporeda i razloge rasporedjivanja zaposlenog i bez obzira što mu na novom radnom mjestu pripada zarada u visini kao i na ranijem radnom mjestu.

U postupku je nesumnjivo utvrdjeno da je tužilja ugovorom, koji je otkazan odlukom generalnog direktora tužene br. 283 od 08.08.2008. godine, bila rasporedjena na radno mjesto šefa službe za razvoj, za koje radno mjesto je prema Pravilniku o sistematizaciji iz 2005. godine tj. vremena rasporeda, za mjesto šefa službe za razvoj bila potrebna visoka stručna sprema, minimum dvije godine radnog iskustva i bio je neophodan jedan izvršilac, koji je imao dva zaposlena koji su mu bili podredjeni. U opisu posla šefa službe za razvoj bili su poslovi organizovanja rada službe i kreiranja planova za razvoj informacionog sistema.

Prema Pravilniku o sistematizaciji iz 2007. godine, za mjesto IT application menager bilo je potrebno visoko ili više obrazovanje, samo jedna godina radnog iskustva, pet izvršilaca i nema podredjenih zaposlenih.

Stoga jasno proizilazi da novi raspored tužilje nije odgovarao njenom aktuelnom profesionalnom i radnom statusu, zbog čega ista i nije prihvatila novi raspored i zatražila je da joj radni odnos prestane sporazumom uz isplatu otpremnine, shodno odredbama člana 23 i 24 ugovora o radu br. 146/28 od 30.06.2005. godine.

Kod takvog stanja stvari, po ocjeni ovog suda, prvostepeni sud je pravilno postupio kada je usvojio tužbeni zahtjev tužilje, pravilno nalazeći da je ista ostvarila pravo na isplatu otpremnine u smislu člana 23 i 24 ugovora o radu, jer joj je radni odnos kod tužene prestao otkazom ugovora o radu br. 146/28 od 30.06.2005. godine, kojim je bila rasporedjena na radno mjesto šefa službe za razvoj informacionog sistema u sektoru za informatiku i AOP. Zbog toga je drugostepenu presudu valjalo preinačiti i potvrditi prvostepenu presudu."


224

PONIŠTAJ ODLUKE O PRESTANKU RADNOG ODNOSAIZ FORMALNIH RAZLOGA I PRAVO NA NAKNADU ŠTETE

Radnik kojem je odluka o prestanku radnog odnosa poništena iz formalnih razloga, a povreda radne obaveze sadrži obilježja krivičnog djela za koje je osudjen, nema pravo na naknadu plate do vremena obaveze vraćanja na rad utvrdjene pravosnažnom presudom.

Iz obrazloženja:

"U postupku koji je prethodio donošenju pobijane odluke utvrdjeno je da je tužilji izrečena disciplinska mjera prestanka radnog odnosa, radi teže povrede radne obaveze. Odluku tužene tužilja je osporavala u posebnoj parnici, pa je pravosnažnom presudom Osnovnog suda u Herceg Novom, P. br. 553/05 od 25.12.2008. godine poništena kao nezakonita odluka o prestanku radnog odnosa tužilje iz formalnih razloga zato što disciplinski postupak nije sproveden u skladu sa Pravilnikom o utvrdjenju i vodjenju disciplinske odgovornost zbog čega je tužena obavezana da tužilju vrati na rad, a što nije uradila.

Presudom istog suda K. br. 60/06 od 04.02.2008. godine tužilja je oglašena krivom zbog krivičnog djela falsifikovanje isprave iz člana 412 stav 2 u vezi st. 1 KZ CG i izrečena joj uslovna osuda. Ovo zato što je pribavila lažnu diplomu o završenoj ekonomskoj školi i istu upotrijebila zahtijevajući raspored na drugo radno mjesto.

Stoga kako je odluka o prestanku radnog odnosa poništena iz formalnih razloga a povreda sadrži obilježja krivičnog djela za koje je osudjena tužilja, po nalaženju ovog suda tužilja nema pravo na traženu štetu do vremena obaveze vraćanja na rad, utvrdjene pravosnažnom presudom Osnovnog suda u Herceg Novom, P. br. 553/05 od 25.12.2008. godine. Poslodavac je dužan da postupi po odluci suda, pa zbog nepostupanja tužilja trpi štetu i ima pravo na naknadu iste sve do momenta vraćanja na rad.

Kako je tužilja tražila ukupan iznos za period od vremena suspenzije do dana davanja nalaza, to nije bilo moguće razdvojiti period u naprijed navedenom smislu i preinačit odluku, već su morale biti ukinute obje nižestepene odluke.

U ponovnom postupku prvostepeni sud će utvrditi traženu štetu za period od momenta obaveze vraćanja na rad, koja obaveza je utvrdjena pravosnažnom presudom P. br. 370/2010-09 od 30.07.2010. godine, pa do vremena kada tužena postupi po pomenutoj odluci suda, koji obračun će izvršiti uz pomoć već ranije angažovanog vještaka finansijske struke. Nakon toga prvostepeni sud će ocjenom već provedenih dokaza i novih na koje je ukazano ovim rješenjem biti u mogućnosti donijeti pravilnu i zakonitu odluku u ovoj pravnoj stvari."


225

OBRAČUN DODATKA NA ZARADU(Zakon o zaradama državnih službenika i namještenika

i Uredba o dodacima na zaradu državnih službenika"Sl. list RCG", br. 24/05)

Osnov za obračun dodatka na zaradu može biti jedino evidencija o stvarno provedenom vremenu na radu.

Iz obrazloženja:

"Tužbeni zahtjev zasnovan je na činjenicama da je tužiocu za sporni period samo djelimično isplaćivan dodatak na zaradu za prekovremeni rad, rad noću i rad u dane državnih i vjerskih praznika, da je obračun vršen na osnovu mjesečnih izvještaja rukovodioca koji vodi evidenciju i da ta evidencija ne odgovara podacima iz rasporeda dežurstava.

Na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke, prvostepeni sud je utvrdio da je tužiocu u spornom periodu isplaćen dodatak na zaradu za rad noću, rad u dane državnih i vjerskih praznika na osnovu evidencije o prisustvu na radu za vrijeme stvarno provedenom na radu, a da prekovremenog rada nije bilo.

Kod ovakvog stanja stvari, nižestepeni sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su odlučili na izloženi način. I po nalaženju ovog suda osnov za obračun dodataka na zaradu može biti jedino evidencija o stvarno provedenom vremenu na radu. Pripravnost kod kuće po rasporedu dežurstava ne može biti osnov za uvećanje zarade. Naime, Zakon o zaradama državnih službenika i namještenika, kao ni Uredba o dodacima na zaradu državnih službenika ("Sl. list RCG", br. 24/05) i Uredba o dodacima na zaradu po osnovu težih uslova rada državnog službenika i namještenika u pojedinim organima državne uprave ("Sl. list RCG", br. 23/06), ne predvidjaju uvećanje zarade po tom osnovu, već samo uvećanje zarade po osnovu težih uslova rada, rada noću, rada u dane državnih i vjerskih praznika i rada dužeg od punog radnog vremena. Ti dodaci se plaćaju za vrijeme efektivno provedeno na radu, što je tužiocu i isplaćeno, kako je to pravilno utvrdio prvostepeni sud."


226

ISKLJUČENJE MATERIJALNE ODGOVORNOSTIZAPOSLENIH

(Član 105 Zakona o radu)

Bez namjere ili krajnje nepažnje nema osnova materijalne odgovornosti zaposlenih.

Iz obrazloženja:

"Prema obrazloženju prvostepene i drugostepene presude tuženi su kao radnici tužilačke stranke propustili da nalože odredjenoj banci kod koje se vodi devizni račun tamo označenog izvršnog dužnika, da izvrši prenos sredstava sa tog računa preračunatih u eurima po kursu na dan prenosa u korist računa odredjenih izvršnih dužnika kod tamo označene banke. Tuženi su u konkretnom slučaju postupali u skladu sa datim instrukcijama neposrednog rukovodioca, kako to proizilazi i iz njegovog kazivanja, tako da nijesu odgovorni za nastali propust, odnosno nijesu obavezni, i po mišljenju ovog suda, da regresiraju tužiocu kao poslodavcu naknadu isplaćenog iznosa trećim licima. Ovo zbog toga što poslodavac koji naknadi štetu trećem licu ima pravo da od zaposlenog zahtijeva naknadu isplaćenog iznosa, ako je ovaj štetu prouzrokovao namjerno ili iz krajnje nepažnje. Ta obaveza se zasniva na odredbama o materijalnoj odgovornosti zaposlenog iz člana 105 Zakona o radu. Ovom odredbom odredjen je osnov i uslovi materijalne odgovornosti zaposlenog. Materijalna odgovornost zaposlenog zasniva se, saglasno navedenoj zakonskoj odredbi, na krivici, ali na krivici koja se ispoljava samo u namjeri ili krajnjoj nepažnji.

Smatra se da je šteta prouzrokovana namjerno ako je zaposleni bio svjestan da njegova radnja može poslodavcu prouzrokovati šetu i ako je htio njeno nastupanje. Krajnja nepažnja postoji kad zaposleni u odredjenoj situaciji nije ispoljavao ni minimum potrebne pažnje. Pod potrebnom pažnjom podrazumijeva se uobičajna, normalna pažnja. Proizilazi, dakle, da ako neko ne pokazuje ni najniži stepen pažnje u odredjenoj prilici, postupa sa krajnjom nepažnjom.

Kod činjenice da su tuženi u konkretnom slučaju postupali u skladu sa uputstvima datim od strane neposrednog rukovodioca to isključuje kod njih postojanje namjere ili krajnje nepažnje. Poslodavac se ne može regresirati od zaposlenog koji je trećem licu prouzrokovao štetu ni običnom nepažnjom. Rizik od tako nastale štete konačno snosi poslodavac. Tužilačka stranka nije pružila dokaze o postojanju odgovornosti na strani tuženih, iako je teret dokazivanja na njihovoj strani. Bez namjere ili krajnje nepažnje nema osnova materijalne odgovornosti zaposlenih. Otuda tuženi ne mogu biti obavezani da plate traženu naknadu, zbog čega je reviziju valjalo odbiti kao neosnovanu."


227

SOLIDARNA ODGOVORNOST IZVODJAČA I INVESTITORAZA ŠTETU NASTALU KAO POSLEDICU POVREDE NA RADU

(Član 106 Zakona o radu u vezi sa čl. 207 ZOO i čl. 21 i 34 Zakona o zaštiti na radu)

Izvodjač i investitor radova koji su u okviru svojih ovlašćenja napravili propuste u sprovodjenju mjera i normativne zaštite na radu solidarno su odgovorni za štetu koju je pretrpio radnik povredjivanjem na gradilištu.

Iz obrazloženja:

"Prvotužilac je bio radnik kod prvotuženog na radnom mjestu pomoćnog radnika u gradjevinarstvu. Dana 07.09.2007. godine je doživio povredu na radu radeći na objektu D. k. u P. Spornom prilikom bio je angažovan na poslovima ojačavanja plafonske konstrukcije i u jednom trenutku je propao kroz postojeću konstrukciju u bioskopsku salu D. k. Tom prilikom je zadobio teške tjelesne povrede, pa je rješenjem Fonda PIO br. 01-14694/4 od 25.06.2009. godine oglašen invalidom zbog potpunog gubitka radne sposobnosti, a rješenjem istog Fonda od 01.07.2009. godine razvrstan je u treći stepen tjelesnog oštećenja i priznato mu je pravo na novčanu naknadu. Nije sporno, da je protiv zakonskog zastupnika prvotuženog V. V. vodjen krivični postupak K. br. 149/08 i isti je oglašen krivim s razloga što nije postupao po propisima i mjerama zaštite na radu prilikom izvodjenja gradjevinskih radova na gradilištu za adaptaciju D. k. u P. i time izazavao opasnot za život i tjelo prvotužioca. Takodje nije sporno, da je prvotužilac nakon povredjivanja od "L. o" AD Podgorica - Filijala Pljevlja po osnovu kolektivnog osiguranja za nastali invaliditet dobio iznos od 11.200,00 €. Iz nalaza i mišljenja vještaka N. R. proizilazi da prvotužilac nije doprinio nastanku štete, a iz nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke proizilazi da je umanjenje životne aktivnosti kod prvotužioca 50% i to 35% zbog povrede slabinskog pršljenja i zbog povrede palčane kosti desne podlaktice, a 15% zbog neurološkog deficita.

Kod takvog stanja stvari i po nalaženju ovog suda stoji odgovornost oba tužena da prvotužiocu nadoknade nematerijalnu štetu.

Naime, iz nalaza i mišljenja vještaka zaštite na radu N. R. proizilazi, da su prvotuženi i drugotužena u okviru svojih ovlašćenja napravili propuste u sprovodjenju mjera i normativne zaštite na radu usled čega je došlo do povredjivanja prvotužioca, jer nijesu preuzeli potrebne i propisane mjere na radu u toku pripreme i izvodjenju radova na rekonstrukciji i adaptaciji D. k. u Pljevljima.

Odgovornost prvotuženog kao izvodjača radova ogleda se u tome, što ista nije organizovala poslove zaštite na radu kako to predvidja član 34 Zakona zaštite o radu i što nije uradio elaborat o uredjenju gradilišta, kako to predvidja čl. 8 stav 3. Takodje iz nalaza vještaka proizilazi, da je prvotužilac spornom prilikom obavljao posao na visini (to je svaki rad na visini većoj od 1,5 m) pa je to radno mjesto trebalo biti posebno obezbijedjeno u pogledu radnih platformi, ograda, prilaza, i to mjesto je zahtijevalo odgovarajući posao za smještaj i kačenje alata, a što prvotužilac u konkretnom slučaju

228

nije imao. Pored toga, prvotužilac je morao biti obučen za ovu vrstu posla i morala je biti izvršena i provjera njegovog zdravstvenog stanja.

Bez osnova su navodi revizije drugotužene, da na strani iste nema odgovornosti za nastalu štetu. Jer, kako proizilazi iz nalaza vještaka zaštite na radu, drugotužena kao investitor radova je napravila propuste koji se ogledaju u tome što nije izradila tehničku dokumentaciju i pribavila gradjevinsku dozvolu, što nije pribavila reviziju da je tehnička dokumentacija izradjena u skladu sa propisima Zaštite na radu, tehničkim standardima a što je bila u obavezi shodno članu 7 tačka 3 Zakona o radu. Isto tako, drugotužena kao investitor nije ovjerila elaborat o uredjenju gradilišta koje izgradjuje izvodjač radova, nakon čega su mogli da otpočnu radovi, niti je sa izvodjačem radova zaključila ugovor o organizovanju i sprovodjenju mjera zaštite na radu, a što je bila u obavezi shodno čl. 21 Zakona o zaštiti na radu.

Dakle, kod takvog stanja stvari, pravilno zaključuju nižestepeni sudovi, da stoji odgovornost oba tužena da nadoknade štetu prvotuženom i to prvotuženi kao izvodjač radova, a drugotuženi kao investitor, te su stoga isti shodno članu 207 ZOO solidarno odgovorni da prvotužiocu naknade predmetnu štetu. Isto tako, pravilno zaključuju nižestepeni sudovi, da nema osnova primjeni odredbe čl. 192 ZOO o podijeljenoj odgovornosti, jer prvotužilac svojim ponašanjem nije doprinio nastanku štetnog dogadjaja, a time ni štete."


229

ISKLJUČIVA ODGOVORANOST ZAPOSLENOG ZA POVREDU NA RADU

(Član 106 Zakona o radu u vezi sa čl. 27, 28, 29 i 31 Zakona o zaštiti na radu)

Samovlasnim preduzimanjem opasne radnje koja prouzrokuje povredu na radu zaposleni snosi isključivu odgovornost za nastanak sopstvene štete.

Iz obrazloženja:

"Pravilno zaključuje drugostepeni sud da na strani tuženog u sporu ne stoji osnov odgovornosti za naknadu štete koju je tužilac pretrpio kritičnom prilikom. Ovo iz razloga što u prvostepenom postupku nesumnjivo utvrdjeni način povredjivanja tužioca dana 22.01.2008. godine isključuje odgovornost tuženog u sporu.

Naime, svi saslušani svjedoci u toku postupka su potvrdili da je zaposlenim tuženog bilo poznato da nijesu smjeli da se prevoze do mjesta izvršenja zadatka kroz rudarsko okno na utovarnoj lopati ili damperu, o čemu je postojala izričita naredba tuženog iz septembra 2006. godine. Medjutim, tužilac je kritičnom prilikom, bez obzira što je krenuo na izvršenje naloženog zadatka, koristio nedozvoljeno prevozno sredstvo, pri čemu je znao za izričitu zabranu tuženog da se utovarna lopata ne može koristiti za prevoz osoblja, a što nije demantovao ni vještak zaštite na radu u svom nalazu i mišljenju od 15.12.2008. godine i dopuni tog nalaza od 23.02.2009. godine. Ovo tim prije što odredbe čl. 27, 28, 29 i 31 Zakona o zaštiti na radu ("Sl. list RCG", br. 79/2004) dozvoljavaju zaposlenom mogućnost da odbije izvršenje radnog naloga zbog rizika upotrebe neispravnog i nedozvoljenog sredstva za prevoz, čime bi se spriječila mogućnost nastanka štetne posledice. Istu mogućnost dozvoljava i važeći Kolektivni ugovor tuženog kao poslodavca.

Kod takvog stanja, pravilno je našao drugostepeni sud da ne stoji odgovornost tuženog za nastanak kritične nezgode, pa stoga nema ni njegove obaveze na naknadu štete proistekle iz iste.

Sa iznijetih razloga pravilno je odlučio drugostepeni sud pobijanom presudom kada je žalbu tužioca protiv prvostepene presude u odbijajućem dijelu odbio, a po žalbi tuženog preinačio prvostepenu presudu u usvajajućem dijelu sa navedenih razloga, koje u svemu prihvata valjanim i ovaj sud."


230

NAKNADA ŠTETE ZBOG PROFESIONALNOG OBOLJENJA(Član 106 Zakona o radu u vezi sa čl. 154, 173 i 174 ZOO)

Zaposleni koji je obolio od profesionalne bolesti ima isti položaj kao i zaposleni koji je pretrpio povredu na radu u pogledu odgovornosti poslodavca za štetu.

Iz obrazloženja:

"Predmetnom tužbom tužilac je tražio naknadu nematerijalne štete koja je nastala kao posljedica profesionalnog oboljenja, po osnovima označenim pobijanom presudom, a u ukupnom iznosu od 34.500,00 €.

U postupku koji je prethodio donošenju pobijanih odluka proizilazi, da je tužilac zaposlen kod tuženog u pogonu Elektroliza, na radnom mjestu poslužioca ćelija, da je Ekspertizom Kliničkog centra Srbije - Instituta za medicinu rada i radiološku zaštitu "Dr D. K", na koju je upućen od strane Doma zdravlja Podgorica, utvrdjeno da je zadobio profesionalno oboljenje - asthma bronchiale.

Iz ovako utvrdjenih činjenica nižestepeni sudovi su izveli zaključak da tužilac nije pružio valjane dokaze o osnovanosti svog zahtjeva, jer nije donijeta odluka o utvrdjenju profesionalnog oboljenja tužioca, koji postupak shodno članu 36 Zakona o penzijsko invalidskom osiguranju ("Sl. list RCG", br.54/03 i 78/08) provodi državni organ uprave nadležan za poslove penzijsko - invalidskog osiguranja po prethodno pribavljenom mišljenju nadležnog organa za poslove zdravlja.

Medjutim, po nalaženju ovog suda, sporni odnos nije se mogao raspraviti primjenom ocjene člana 36 Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, jer ta odredba propisuje koji je organ nadležan za donošenje opšteg akta kojim se utvrdjuje profesionalne bolesti, radna mjesta i poslove na kojima se javljaju i uslove pod kojima se smatraju profesionalnim bolestima.

Profesionalne bolesti se, po pravilu, javljaju zbog štetnih uticaja radnih uslova na odredjenim radnim mjestima, a zaposleni koji je obolio od profesionalne bolesti ima isti položaj kao i zaposleni koji je pretrpio povredu na radu u pogledu odgovornosti poslodavca za štetu. Naknada štete prouzrokovana profesionalnom bolešću ostvaruje se po odredbama Zakona o obligacionim odnosima koje se odnose na objektivnu odgovornost, a pravna kvalifikacija profesionalne bolesti utvrdjena je Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju.

Kako se navodima istaknutim u reviziji s pravom ukazuje da zbog pogrešne primjene materijalnog prava relevantne činjenice nijesu utvrdjene u ovom sporu, jer je sud odbio predlog tužioca da se provede dokaz vještačenjem preko vještaka medicinske struke radi utvrdjivanja da li je zbog profesionalnog oboljenja, umanjena životna aktivnost tužioca da li trpi fizičke bolove kao i strah, i kog inteziteta, to je

231

reviziju valjalo usvojiti i ukinuti nižestepene presude, a predmet vratiti prvostepenom sudu na ponovno sudjenje."


232

STICANJE SVOJSTVA NOSIOCA STANARSKOG PRAVA(Član 57 i 65 Zakona o stambenim odnosima "Sl. list SRCG", br. 45/90)


"Po ocjeni ovog suda pravilan je pravni pristup nižestepenih sudova pa je traženje tužioca s pravom odbijeno kao neosnovano.

Naime, u postupku kod nižestepenih sudova je utvrdjeno da je Izvršni odbor SO Š. Odlukom br. 01-520/2 od 26.06.1992. godine ustupio PTP "S." na korišćenje, predmetni stan, koji je tada bio u izgradnji. U članu IV Odluke predvidjeno je da će se način ustupanja stana na korišćenje i bliži uslovi regulisati sporazumno izmedju PTP "S." i SO Š. Nesporno je da nikada nije postupljeno u smislu navedenog člana.

Dalje je utvrdjeno da je stambena komisija prvotužene odlukom br. 01-138 od 16.03.1998. godine dodijelila na korišćenje u zakup predmetni stan Ć. R, koja odluka je postala konačna i isti se uselio sa porodicom, koji članovi porodice ga i danas koriste.

Odlukom prvotužene br. 01-1085 od 16.11.1999. godine stavljena je van snage Odluka Izvršnog odbora Skupštine opštine Š. br. 01-520/2 od 26.06.1992. godine zbog neizvršavanja obaveze preuzete tačkom IV pomenute Odluke.

Stoga sporazum o ustupanju na korišćenje predmetnog stana nije do kraja ispunjen, kako je to i naprijed navedeno, te tako pravo korišćenja nije prenijeto na PTP "S." i bez dejstva je odluka o dodjeli stana tužiocu pa je prvotužena sa stanom s pravom raspolagala dodjeljujući ga pravnom prethodniku drugo i treće tuženih.

Svojstvo nosioca stanarskog prava shodno Zakonu o stambenim odnosima ("Sl. list SRCG", br. 45/90) koji je bio na snazi u vrijeme donošenja Odluke kojom je stan dodijeljen tužiocu, stiče se danom useljenja a po prethodno zaključenom ugovoru o korišćenju stana (član 57 pomenutog Zakona), koji se zaključivao na osnovu konačne odluke davaoca stana i pravnog lica koje vrši poslove održavanja stambenih zgrada i stanova (čl. 65 Zakona o stambenim odnosima). Stoga tužilac nije imao uslova niti je ikada stekao svojstvo nosioca stanarskog prava na spornom stanu, zbog čega je neosnovano njegovo traženje, kako su to pravilno zaključili i nižestepeni sudovi."


233

ZAŠTITA PRAVA ZAPOSLENIHNEZAKONITOST ODLUKE O RASPODJELI STANOVA

(Čl. 120 i 121 Zakona o radu)

Stečeno pravo zbog odlaska u penziju ne može prestati niti se može izgubiti.

Iz obrazloženja:

"Tuženi je raspisao konkurs za davanje u zakup 16 kadrovskih stanova (konkurs objavljen u Službenom listu RCG br. 2/97 od 28.01.1997. godine) na kojem je prijavio svoje učešće i tužilac. Tužilac je, nakon izvršene raspodjele, pokrenuo parnicu (P. br. 13603/97) u kojoj je usvojen njegov tužbeni zahtjev i poništene odluke o raspodjeli stanova i tuženi obavezan da izvrši ponovnu raspodjelu (presuda prvostepenog suda potvrdjena je odlukom drugostepenog suda Gž .br. 773/98, a izjavljena revizija tuženog odbijena presudom Vrhovnog suda Crne Gore Rev. br. 479/98 od 28.12.1999. godine). Odlukom tuženog br. 01-152/4 od 26.11.1999. godine izvršena je ponovna raspodjela stanova, a tužiočev izjavljeni prigovor odbijen kao neosnovan. Tužilac je podnio tužbu u ovoj pravnoj stvari 11.12.1999. godine, a njegov radni odnos kod tuženog prestao je zbog odlaska u penziju (rješenje o prestanku njegovog radnog odnosa donijeto je 25.07.1997. godine).

Kod takvog stanja stvari, nižestepeni sudovi nalaze da na strani tužioca nedostaje legitimacija za dalje vodjenje ove parnice kod činjenice da mu je prestao radni odnos, bez obzira što je u vrijeme raspisivanja konkursa o raspodjeli i donošenju ranije odluke o raspodjeli bio u radnom odnosu.

Medjutim, ovaj sud takav zaključak nižestepenih sudova ne može prihvatiti. Ovo zbog toga što se aktivna legitimacija u parnici cijeni prema činjenici da li je tužilac aktivni učesnik konkretnog materijalno pravnog odnosa na kome zasniva svoj zahtjev. Pri činjenici da je tužilac u vrijeme raspisivanja konkursa za raspodjelu stanova bio u radnom odnosu kod tuženog i da je prijavio svoje učešće u raspodjeli, to što je kasnije njegov radni odnos prestao zbog sticanja uslova za odlazak u penziju, je bez značaja obzirom da je to svojstvo stekao prijavljivanjem svog učešća u raspodjeli stanova. Dakle, u pitanju je stečeno pravo koje zbog odlaska u penziju ne može prestati, niti se može izgubiti, tako da se tužilac može smatrati aktivnim učesnikom odredjenog materijalno pravnog odnosa. Ovo tim prije što normativnim aktima tuženog koji su važili u vrijeme raspisivanja konkursa nije postojala odredba koja bi predvidjela to da je zaposlenim u vrijeme raspisivanja konkursa o raspodjeli stanova prestajalo pravo na rješavanje stambenih potreba zbog prestanka radnog odnosa odlaskom u panziju.

Budući da je zbog pogrešnog pravnog pristupa nižestepenih sudova, izostalo utvrdjenje (od strane prvostepenog suda) činjenica od kojih zavisi osnovanost

234

tužbenog zahtjeva, to je pobijanu i prvostepenu presudu valjalo ukinuti i predmet vratiti prvostepenom sudu na ponovno sudjenje, kako bi se u ponovnom postupku utvrdile te činjenice."


235

TRGOVAČKO PRAVO

236

ZAŠTITA PRAVA AKCIONARA I ČLANOVA PREUZETIH PREDUZEĆA

(Član 431 stav 2 Zakona o preduzećima)

Akcionari i članovi preuzetih preduzeća i preduzeća preuzimaoca, koji se protive spajanju preuzimanjem, mogu pobijati pred sudom odluku o spajanju preuzimanjem, ako smatraju da odnos zamjene njihovih akcija ili udjela nije odredjen u odgovarajućoj srazmjeri.

Iz obrazloženja:

"U ovoj parnici tužbom je traženo da se obaveže tuženi da otkupi akcije tužioca koje je ovaj imao kod DP "S. c. z." Bar, pripojenom tuženom. Zahtjev je zasnovan na odredbi člana 431 stav 1 Zakona o preduzećima, koji je važio u vrijeme nastanka spornog odnosa, prema kojoj akcionari i članovi preduzeća koje učestvuje u spajanju preuzimanjem i koji se protive tom spajanju imaju pravo da im preduzeće preuzimalac po tržišnoj cijeni, u slučaju spora po cijeni koju odredi sud, otkupi akcije ili udjele u skladu sa odredbama ovog zakona. Zahtjev je obrazložen navodima da vlasničko učešće tužioca u akcijskom kapitalu DP "S. c. z." Bar u postupku svojinske i upravljačke transformacije i pripajanja tuženoj nije utvrđeno u skladu sa pozitivnim propisima, da isti nikada nije bio akcionar tuženog, niti je tražio akcije tuženog nakon izvršenog pripajanja, jer se pripajanju protivio. Navodi se da tužilac ima pravo da mu tuženi, kao preduzeće preuzimalac otkupi akcije po cijeni koju odredi sud. Na ročištu glavne rasprave održane 04.03.2010. godine tužilac je zahtjev opredijelio na iznos od 116.690,70 €, shodno nalazu vještaka finansijske struke od 20.01.2005. godine, koji je našao da učešće tužioca u ukupnom kapitalu DP "S. c. z." Bar, po osnovu unijetih sredstava kao jednog od 18 osnivača koji su platili osnivačni ulog u novcu, iznosi 5,96 %.

Iz činjenica utvrđenih u postupku pred prvostepenim sudom proizilazi da je svojinska i upravljačka transformacija i privatizacija DP "S. c. z." Bar izvršena je na osnovu Odluke o posebnom programu privatizacije od 21.12.2000. godine, koji je donijela Vlada Republike Crne Gore. Članom 3 ove odluke data je saglasnost na strukturu kapitala identifikovanu Izvještajem o procjeni DP "S. c. z." Bar od oktobra 1999. godine, i prema tom izvještaju državni kapital iznosi 97,63 % ukupnog kapitala preduzeća, dok kapital 18 osnivača, medju njima i tužioca, iznosi 2,37 % ukupnog kapitala. Na osnovu te odluke Upravni odbor DP "S. c. z" Bar donio je Odluku o svojinskoj i organizacijonoj transformaciji br.46 od 26.12.2000. godine, kojom je utvrdjeno da tužilac posjeduje 335 akcija ili 0,14 % ukupnog kapitala tog preduzeća. Istom odlukom, u čl. 1 odredjeno je da se DP "S. c. z." Bar transformiše primjenom modela: 1. upisom akcija i identifikacijom državnog kapitala i 2. pripajanjem preduzeću AD "L. B.".

237

Svi vlasnici proistekli iz transformacije, shodno Ugovoru o pripajanju (spajanjem preuzimanjem) postali su vlasnici kapitala u AD "L. B." u skladu sa Izveštajem o procjeni koji je uradio zajednički ovlašćeni procjenjivač imovine oba preduzeća. Prema tom izvještaju zamjenjuju se 247.433 akcija DP "S. c. z." Bar nominalne vrijednosti 60 DEM za 228.928 akcija tuženog nominalne vrijednosti 64,85 DEM i, saglasno ovom odnosu zamjene akcija, tužilac je postao vlasnik 310 akcija AD "L. B.".

Tužilac nije sporio valjanost Odluke o spajanju preuzimanjem, odnosno Odluke o svojinskoj i organizacionoj transformaciji br.46 od 26.12.2000. godine, niti je isto bilo predmet ocjene po tužbi za utvrdjenje ništavosti upisa pripajanja u registru suda. Ako je tužilac smatrao da njegovo vlasničko učešće u akcijskom kapitalu DP "S. c. z." Bar u postupku svojinske i upravljačke transformacije i pripajanja tuženom nije utvrdjeno u skladu sa zakonom, mogao je u rokovima odredjenim Zakonom o postupku za upis u sudski registar ("Sl. list SRJ", br. 80/94) da traži da se, shodno odredbi člana 431 stav 2 Zakona o preduzećima utvrdi njegovo procentualno učešće u kapitalu S. c. z, odnosno tuženog nakon izvršene zamjene akcija, te da mu se prizna pravo na odgovarajući broj akcija ukoliko smatra da mu nije pripao odgovarajući broj akcija, kako to pravilno nalaze i nižestepeni sudovi.

Kako je postupak svojinske i upravljačke transformacije u kojem je utvrdjena vrijednost ukupnog kapitala DP "S. c. z." Bar (14.845.980,00 DEM), te procentualno učešće tužioca u tom kapitalu (0,14 %), pravosnažno okončan, to sud u predmetnom sporu nije mogao vršiti novu procjenu vlasničkog udjela tužioca. Udio utvrdjen od strane vještaka od 5,97 %, na čemu se temelji tužbeni zahtjev, je procentualna vrijednost učešća tužioca u vrijednosti uloga osnivača (njih 18) koji iznosi 2,57 % ukupnog kapitala DP "S. c. z." Bar, a ne učešće tužioca u ukupnom kapitalu."

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. I br. 57/11 od 24.05.2011. godine)

238

PRAVA I OBAVEZE AKCIONARAUSLOV ZA PODNOŠENJE DERIVATIVNE TUŽBE

(Član 30 stav 4 Zakona o privrednim društvima)

Uslov za podnošenje derivativne tužbe je da je akcionar prethodno u pisanom obliku zahtijevao od društva da tuži odgovorno lice, a društvo je taj zahtjev odbilo ili nije podnijelo tužbu u roku od 30 dana od dana podnošenja zahtjeva.

Iz obrazloženja:

"Tužilac je u ovoj parnici tražio da se otklone nepravilnosti u upravljanju i poslovanju privrednim društvom "MS C." DOO iz Podgorice na način što će se poništiti odluke, bliže navedene u izreci prvostepene presude. Podneskom od 28.10.2009. godine kao tuženi su označeni osnivači navedenog privrednog društva - M. M, D. M. i M. P. Članom 41 Zakona o privrednim društvima (dalje ZPD), koji se shodno čl. 79 istoga zakona primjenjuje i za društva sa ograničenom odgovornošću, propisano je kad sud može poništiti odluke skupštine akcionara, odnosno skupštine osnivača društva. U tim sporovima pasivno je legitimisano društvo čija je skupština donijela odluke čiji se poništaj zahtijeva, pa su pravilno nižestepeni sudovi zaključili da na strani tuženih nema legitimacije po ovom zahtjevu tužilaca i pravilno su odlučili kada su odbili kao neosnovan tužbeni zahtjev iz stava jedan prvostepene presude.

Nižestepeni sudovi su pravilno odlučili i kada su odbili zahtjev tužioca za naknadu štete. Naime, tužilac je tužbom tražio i da mu tuženi na ime naknade štete zbog onemogućavanja da učestvuje u raspodjeli dobiti društva, shodno svom udjelu, isplati iznos od 24.122,75 €. Medjutim, uslov da bi došlo do podjele dobiti - profita je da je skupština društva donijela odluku o tome (član 3 stav 2 u vezi čl. 79 Zakona o privrednim društvima). Kako tu odluku nadležni organ DOO "MS C." nije donio, to nije imalo zakonskih uslova ni da se usvoji tužbeni zahtjev za naknadu štete.

Revizijom se ukazuje da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su se pri ocjeni osnovanosti zahtjeva za poništaj odluka pozvali na odredbe člana 41 ZPD, jer se tužbeni zahtjev temelji na odredbama čl. 30 st. 4, 5 i 6 istog zakona.

Tužbom je tražen poništaj odluka, bliže označenih u izreci prvostepene presude pod stavom prvim, sa razloga što nisu ispoštovane odredbe Zakona o privrednim društvima o sazivanju i održavanju skupštine akcionara (član 36 stav 6, 7 i 8 ZPD). Dakle, radi se o razlozima za poništaj odluka propisanim odredbom čl. 41 st. 4 ZPD, pa su neosnovani navodi revizije da su se prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva tužioca za poništaj navedenih odluka tuženog, sudovi pogrešno pozvali na odredbe ovog člana (čl. 41 ZPD).

239

Prema odredbi člana 30 stav 4 ZPD, društvo ima pravo da tuži odgovorno lice kod privrednog suda kada se utvrdi da je došlo do nepravilnosti u upravljanju ili poslovanju društva. Odgovorno lice kod "MS C." je izvršni direktor - M. M, tako da bi u konkretnom slučaju, u smislu citirane zakonske odredbe, bili stvarno legitimisani društvo - "MS C." DOO Podgorica i izvršni direktor društva M. M. Istom zakonskom odredbom propisano je i da u slučaju da društvo ne tuži odgovorno lice, akcionar ima pravo da u svoje ime, a za račun društva tuži odgovorno lice u društvu koje je odgovorno za nepravilnosti u upravljanju ili poslovanju društva (derivativna tužba). Medjutim, uslov za podnošenje ove tužbe, kako je to predvidjeno navedenom zakonskom odredbom, je da je akcionar prethodno u pisanom obliku zahtijevao od društva da tuži odgovorno lice, a društvo je taj zahtjev odbilo ili nije podnijelo tužbu u roku od 30 dana od dana ponošenja zahtjeva. Tužilac sudu nije pružio dokaze da se obraćao društvu sa navedenim zahtjevom. Osim toga, ostvarena naknada štete po derivativnoj tužbi pripada društvu, kako je to dalje propisano odredbom čl. 30 st. 4 ZPD, a ne akcionaru (osnivaču društva).

Odredbom člana 30 stav 5 ZPD, predvidjena je i mogućnost podnošenja individualne akcionarske tužbe ako se radi o direktnoj povredi prava akcionara. U predmetnom sporu to je zahtjev tužioca za isplatu dividende, ali, kao što je to naprijed rečeno, provedenim dokazima nije utvrdjeno da je tužiocu povrijedjeno to pravo jer za isplatu dividende nije ispunjen uslov propisan odredbom čl. 63. st. 2. ZPD (pravo na dividendu nastaje tek po donošenju odluke nadležnog organa)."


240

ODGOVORNOST KONCENDENTA ZA PRAVNE NEDOSTATKE ISPUNJENJA

(Član 121 stav 2 u vezi sa čl. 508 - 515 ZOO)

Uprava za šume, kao koncedent, je odgovorna za pravne nedostatke ispunjenja, ako je koncesionar od strane trećih lica spriječen da transportuje doznačene i posječene drvne sortimente.

Iz obrazloženja:

"Kod utvrdjene činjenice da je tužilac bio uznemiravan od strane trećih lica na način, što je isti spriječen da doznačene i posječene drvne sortimente iz gradinske jedinice "K. r." - odeljenja 89 transportuje traktorskim putevima - "vlakama" prema izvodjačkom projektu prvotužene, koji je sastavni dio ugovora, to se sporni odnos imao raspraviti primjenom odredbe člana 121 stav 2 ZOO, kojom je propisano da ugovorač odgovara i za pravne nedostatke ispunjenja i dužan je da štiti drugu stranu od prava i zahtjeva trećih lica kojima bi njeno pravo bilo isključeno ili suženo. Dakle, radi se o pravnom nedostatku pa se sporni odnos shodno čl. 121 st. 3 ZOO ima rasvijetliti primjenom odredbi čl. 508 - 515 ZOO, koje regulišu odgovornost za pravne nedostatke - zaštita od evikcije.

Zbog pogrešne primjene materijalnog prava, ostale su neutvrdjene odlučne činjenice od značaja za odluku o tužbenom zahtjevu i to da li je tužilac obavijestio prvotuženu da treća lica polažu neko pravo i tražio da ista preduzme mjere u cilju oslobadjanja stvari od prava ili pretenzija trećih lica, a što je uostalom bila i obaveza tužioca, kao koncesionara a shodno nalogu br. 532 od 06.06.2005. godine. Takodje, da utvrdi da li je tužilac imao odobrenje prvotužene za probijanje novih traktorskih puteva - "vlaka", mimo onih iz izvodjačkog projekta prvotužene. Ovo sa razloga, što se shodno članu 1 stav 3 Pravilika o izgradnji, održavanju i načinu korišćenja šumskih puteva ("Službeni list RCG", br. 26/01) pod sporednim šumskim putevima podrazumijevaju šumski putevi, koji otvaraju manje šumske komplekse, odjeljenja i sl. povezani sa glavnim šumskim putevima i koji se koriste u odredjenom vremenskom periodu, a koji se shodno čl. 2 Pravilnika grade na osnovu tehničke dokumentacije."

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. I br. 26/11 od 09.03.2011. godine)

241

PRAVILA ISTOVREMENOG ISPUNJENJA(Član 122 stav 1 ZOO)

Pravilo istovremenog ispunjenja kod dvostranih ugovora primjenjuje se samo ako što drugo nije ugovoreno ili zakonom odredjeno ili ako što drugo proističe iz prirode posla.

Iz obrazloženja:

"Neosnovani su navodi revizije da je prvostepeni sud pogrešno primijenio član 122 Zakona o obligacionim odnosima kada nije prihvatio prigovor "neispunjenog ugovora". Kod dvostranih ugovora postoji uzajamnost obaveza ugovornih strana i kod takvih ugovora pravilo je da obje strane istovremeno ispunjavaju obaveze jedna prema drugoj, što je propisano odredbom čl. 122 stav 1 ZOO, medjutim, istom odredbom propisano je da se pravilo istovremenog ispunjenja primjenjuje izuzev kad je što drugo ugovoreno ili zakonom odredjeno ili ako što drugo proističe iz prirode posla. U konkretnom slučaju članom 3 Ugovora o naknadi za uredjivanje gradjevinskog zemljišta odredjeno je u kojem je roku tuženi bio dužan da ispuni svoju ugovornu obavezu, dok je čl. 6 istog ugovora odredjeno da će tužilac (agencija) svoje obaveze po osnovu opremanja gradjevinskog zemljišta izvršiti prema UTU-ma i uslovima i saglasnostima nadležnih javnih preduzeća, a u skladu sa dinamikom utvrdjenom srednjoročnim i godišnjim Programom utvrdjivanja gradjevinskog zemljišta. Prema tome, iz navedenih odredbi predmetnog ugovora ne proizilazi da se radi o ugovoru sa obavezom istovremenog ispunjenja, kako to pravilno zaključuju i nižestepeni sudovi.

Isto tako, pravilno nižestepeni sudovi nalaze da su bez značaja navodi revizije da je tuženi mao izdatke u iznosu od 17.000,00 € za radove koje je izveo, a koje je navodno, prema zaključenom ugovoru, trebalo izvesti tužilac. Ovo sa razloga što tuženi nije podnio protivtužbu radi naplate ovog iznosa, niti je istakao prigovor prebijanja. Činjenicu da je sam izgradio prilazni put, za što je imao izdatke u iznosu od 17.000,00 €, tuženi je isticao kao razlog za odbijanje tužbenog zahtjeva, a ne kao prigovor prebijanja."


242

NEOSNOVANOST ZAHTJEVA ZA PONIŠTAJ KOMPENZACIJE(Član 336 ZOO)


"Odlučujući o postavljenom tužbenom zahtjevu, nižestepeni sudovi su isti odbili, kao neosnovan.

Naime, u postupku koji je prethodio donošenju pobijane odluke a na osnovu izvedenih dokaza, koji su nasuprot navodima revizije pravilno cijenjeni u smislu člana 9 ZPP je utvrdjeno da je Ć. J, inače radnik tužioca sa tuženim dana 24.01.2001. godine zaključila ugovor o kupoprodaji poslovnog prostora pod br. 03-367/1, čiji je predmet bio poslovni prostor br. 8., površine 26,35 m2, koji se nalazi u zgradi D-11, u Baru - u ulici R. L. bb, te da su tužilac i tuženi dana 06.06.2001. godine potpisali dvije izjave o kompenzaciji i to pod br. 80 na iznos od 29.300,00 DEM pod br. 6636 na iznos od 20.000,00 DEM, u kojima je kao osnov plaćanja navedena obaveza za utrošenu električnu energiju s jedne strane i obaveza po osnovu ugovora br. 03-367/1 od 24.01.2001. godine, s druge strane, koje kompenzacije su i sprovedene. Na osnovu iskaza saslušanih svjedoka generalnog direktora tužioca D. S, direktora E. Bar D. N. i direktora tuženog P. Ž. je utvrdjeno da je sprovodjenju navedenih kompenzacija prethodio dogovor izmedju navedenih lica da se na ovaj način, putem kompenzacija riješi stambeno pitanje Ć. J. - radnice tužioca.

Tužilac je tražio poništaj navedenih kompenzacija iz razloga što su iste bile potpisane i ovjerene od strane neovlašćenih lica i bez saglasnosti ovlašćenih lica tužioca.

Kod naprijed navedenog činjeničnog utvrdjenja prvostepenog suda, koje prihvata i drugostepeni sud, nižestepeni sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo, kada su tužbeni zahtjev tužioca odbili, kao neosnovan, nalazeći da u konkretnom ne postoji razlog za poništaj spornih kompenzacija.

Naime, iz iskaza svjedoka I. Z. - direktora Sektora za ekonomsko - finansijske poslove tužioca i V. M. - šefa Odjeljenja za platni promet je nasuprot navodima revizije na nesumnjiv način utvrdjeno da su sporne kompenzacije potpisane i ovjerene od strane ovlaćenih lica, te sprovedene u zakonitoj proceduri preko Zavoda za obračun i plaćanje. U prilog prednjem ide i iskaz svjedoka D. S. - generalnog direktora tužioca dat prilikom suočavanja na ročištu održanom dana 02.09.2010. godine, kada je isti na pitanje punomoćnika tužioca odgovorio: "da su M. V, I. Z. i D. N. lica koja su ovlašćena da potpišu kompenzaciju i da se kompenzacija mogla sprovesti bez njegovog potpisa".

Isto tako, neosnovano se ukazuje revizijom da nije bilo uslova za zaključenje kompenzacija, kao i to da ne postoji mogućnost kompenzacije "tudje obaveze" - Ć. J, što predmet ugovora o kompenzaciji čini nedopuštenim a ugovor ništavim s pozivom na odredbe člana 344 u vezi čl. 44 i 46 istog Zakona o obligacionim odnosima.

243

S tim u vezi, prethodno valja ukazati revidentu da se na sporni odnos a shodno članu 1202 stav .1 ZOO ("Službeni list RCG", br. 47/08) ne mogu primijeniti odredbe tog zakona, već ranijeg koji je važio u vrijeme nastanka spornog odnosa.

Prema članu 336 ZOO, koji je važio u vrijeme nastanka spornog odnosa, je propisano da dužnik može prebiti potraživanje koje ima prema povjeriocu sa onim što ovaj potražuje od njega, ako oba potraživanja glase na novac ili druge zamjenljive stvari istog roda i iste kakvoće i ako su oba dospjela.

Dakle, kompenzacija kao jedan od načina gašenja obligacija pretpostavlja postojanje uzajamnog potraživanja, koja - uzajamnost potraživanja, strogo uzevši, postoji jedino u slučaju kada povjerilac istovremeno duguje svom dužniku odnosno kad dužnik istovremeno ima i dug i potraživanje prema svom povjeriocu. Medjutim, valja ukazati da uzajamnost potraživanja postoji i u drugim situacijama, kao što je slučaj u ovom sporu. Naime, nasuprot navodima revizije uzajamnost potraživanja, u konkretnom, postoji i ne radi se o kompenzaciji "tudje obaveze". Jer, revident gubi iz vida da je spornim kompenzacijama prethodio dogovor čelnika tužioca sa tuženim da se putem kompenzacija riješi stambeno pitanje radnice tužioca Ć. J, što će reći da je tužilac preuzeo obavezu po ugovoru o kupoprodaji br. 03-367/1 od 24.01.2001. godine, koji je zaključen izmedju Ć. J. i tuženog, a tuženi se time saglasio. Stoga se ne radi o nedopuštenom predmetu, kako se to neosnovano ukazuje revizijom."


244

ZASTARJELOST POTRAŽIVANJA NAKNADE ŠTETENASTALE POVREDOM UGOVORA O KREDITU

(Član 371 u vezi sa čl. 361 ZOO)

Ugovor o kreditu nije ugovor o prometu roba i usluga, pa potraživanja iz tog ugovora zastarijevaju u opštem roku zastarjelosti (10 godina).

Iz obrazloženja:

"Nesporno je da su parnične stranke 05.05.2003. godine zaključile ugovor o kreditu br. 06-68/1, na osnovu kojeg se tuženi obavezao da tužiocu stavi na raspolaganje iznos od 30.000,00 € u roku od 60 dana od dana zaključenja ugovora. Iznos od 15.000,00 € tuženi je tužiocu stavio na raspolaganje 08.05.2003. godine. Predmet spora u ovoj parnici je zahtjev tužioca da se obaveže tuženi da izvrši svoju ugovornu obavezu i da mu isplati preostali iznos odobrenog kredita (15.000,00 €), sa pripadajućom kamatom od 05.07.2003. godine pa do konačne isplate, kao i da mu na ime naknade štete zbog neispunjenja ugovorne obaveze isplati iznos od 162.238,00 €, sa pripadajućom zakonskom kamatom.

Nižestepeni sudovi su, nalazeći osnovanim prigovor zastarelosti potraživanja, tužbeni zahtjev odbili. Za zaključak o zastarelosti potraživanja sudovi su se u razlozima presuda pozvali na odredbe člana 361 stav 1 i čl. 367 st. 1 Zakona o obligacionim odnosima.

Ovaj sud nalazi da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su našli da je potraživanje, koje je predmet spora, zastarjelo.

Naime, odredbom člana 361 stav 1 ZOO, propisano je da zastarjelost počinje teći prvog dana poslije dana kada je povjerilac imao pravo da zahtijeva ispunjenje obaveze, a odredbom čl. 376 st. 1 istog zakona, da potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećeni doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo. Sa pozivom na ove zakonske odredbe, sudovi nisu mogli zaključiti da je potraživanje tužioca zastarjelo.

Ugovor o kreditu nije ugovor o prometu roba i usluga, pa potraživanja iz tog ugovora ne zastarijevaju ni u roku iz člana 374 stav 1 ZOO (3 godine), već u opštem roku zastarjelosti iz čl. 371 ZOO (10 godina). Zato i potraživanje naknade štete nastale povredom tog ugovora zastarijeva u istom roku. Prema tome, u konkretnom slučaju nije nastupila zastarjelost potraživanja, kako su to pogrešno zaključili nižestepeni sudovi.

Pogrešno zaključujući da je nastupila zastarjelost potraživanja nižestepeni sudovi su propustili da ocijene sve provedene dokaze, pored ostalog, i izjavu tužioca od 08.05.2003. godine "da je saglasan da mu banka ostatak kredita, odnosno 15.000,00 €, stavi na raspolaganje nakon obezbjedjenja adekvatne zaloge na nepokretnosti, odnosno fiducijarnog prenosa prava svojine nepokretnosti na užem području grada, saglasno kreditnoj politici Banke i konkursom Fonda za razvoj CG".

245

U ponovnom postupku prvostepeni sud će dati ocjenu provedenih dokaza, kao i dokaza za čije izvodjenje se ukaže potreba, nakon čega će biti u mogućnosti da donese pravilnu i zakonitu odluku."


246

ZASTARJELOST POTRAŽIVANJA ZATEZNE KAMATE(Čl. 371 i 372 ZOO)

Samo u situaciji kada je glavno potraživanje u cjelosti isplaćeno, kamata ima karakter povremenog potraživanja na koje se primjenjuje rok zastare koji propisuje odredba člana 372 Zakona o obligacionim odnosima.

Iz obrazloženja:

"Prvostepeni sud je stanovišta da se u konkretnom ne može primijeniti rok zastare propisan odredbom člana 374 ZOO, jer se ne radi o medjusobnim potraživanjima pravnih lica. Nasuprot, isti nalazi da je potraživanje nastalo izmedju fizičkog i pravnog lica, jer tužilac kao samostalna uslužna radnja svoj subjektivitet iskazuje kroz subjektivitet vlasnika - osnivača i u pravnom prometu ne odgovara za obaveze prema trećim licima, već osnivač, pa s toga zaključuje da se ima primjeniti opšti zastarni rok propisan odredbom čl. 371 ZOO.

Nasuprot izloženom stanovištu prvostepenog suda, drugostepeni sud je našao da je istaknuti prigovor zastare djelimično osnovan. Naime, isti u odnosu na potraživanje koje se odnosi na neplaćeni dio okončane situacije prihvata stav prvostepenog suda da je prigovor zastare u tom dijelu neosnovan a sa pozivom na odredbu člana 371 ZOO. Medjutim, kada je u pitanju potraživanje zatezne kamate, na iznose koji su plaćeni sa zadocnjenjem po nalaženju drugostepenog suda se ima primijeniti rok zastare koji propisuje odredba čl. 372 ZOO, jer se radi o povremenom potraživanju. Sledstveno tome, isti je polazeći od uplata tuženog od 15.05.1998., 11.06.1998., 20.06.1998. i 22.06.1998. godine izvršenih putem kompenzacije, cesije, asignacije i virmanskim uplatama zaključio da su glavna potraživanja navedenim uplatama prestala (zadnja 22.06.1998. godine), pa kako je tužba podnesena dana 06.07.2001. godine, našao da se radi o zastarjelom potraživanju. Isto tako, drugostepeni sud smatra da je prestala obaveza tuženog i za iznos od 64.651,00 dinara a prema izjavi o kompenzaciji od 16.11.1998. godine, pa je sljedstveno tome ovaj iznos odbio od iznosa neizmirenog glavnog potraživanja, koji je utvrdio vještak finansijske struke - od iznosa 100.715,00 dinara, na koji način je došao do iznosa od 36.064,50 dinara, koji je dosudio tužiocu, sa kamatom po Zakonu o visini stope zatezne kamate, počev od 01.01.1998. godine, pa do konačne isplate, dok je u preostalom dijelu (ne zna se kojem) tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan.

Medjutim, osnovano se ukazuje revizijom da je drugostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, kada je odlučio na izloženi način, kao i da je učinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz člana 367 stav 2 tačka 15 ZPP, jer su dati razlozi nejasni i u suprotnosti sadržini izvedenih dokaza. Naime, drugostepeni sud prilikom odlučivanja o prigovoru zastare u odnosu na potraživanje zatezne kamate, nalazi da kamata ima karakter povremenog potraživanja i da rok zastare

247

teče od dana prestanka glavnog potraživanja s pozivom na odredbu čl. 372 ZOO. S toga, kako je glavno potraživanje prestalo uplatama, o kojima je prethodno bilo riječi a tužba podnesena dana 06.07.2001. godine, nalazi da je prigovor zastare u ovom dijelu osnovan. Medjutim, zaključak suda da je glavno potraživanje prestalo je suprotno sadržini spisa - nalazu i mišljenju vještaka B. B, prema kojem je ostalo neizmireno glavno potraživanje u iznosu od 100.715,00 dinara. S tim, u vezi za ukazati je da bi rezon drugostepenog suda bio pravilan samo u situaciji kada bi glavno potraživanje bilo u cjelosti isplaćeno. No, kako u konkretnom to nije slučaj, kamata, kao posebno potraživanje prati sudbinu glavnog potraživanja. Isto tako, nejasni su razlozi koji se tiču valjanosti izjave o kompenzaciji od 16.11.1997. godine, koja glasi na iznos od 64.651,00 dinara.

Na pogrešan pravni rezon drugostepenog suda upućuje i odredba člana 313 ZOO, kojom je propisano da ako dužnik pored glavnice duguje i kamate i troškove uračunavanje se vrši tako što se prvo otplaćuju troškovi, zatim kamate i najzad glavnica.

Zbog pogrešnog pravnog pristupa drugostepeni sud je tužbeni zahtjev tužioca djelimično usvojio, zbog djelimične osnovanosti istaknutog prigovora zastare pritom propuštajući da ocijeni da li je pravilno utvrdjeno činjenično stanje, te da ocijeni sve žalbene navode i da o istim da odgovarajuće razloge. Stoga je pobijanu presudu valjalo ukinuti i predmet vratiti istom sudu - drugostepenom na ponovno sudjenje."


248

PRAVNE POSLJEDICE ZAKLJUČENJA STEČAJNOG POSTUPKA(Čl. 93 i 94 Zakona o insolventnosti privrednih društava

u vezi sa čl. 216 ZPP)

Zaključenjem stečajnog postupka stečajni dužnik se smatra likvidiranim i briše iz Centralnog registra, te ukoliko likvidirano preduzeće nema pravnog sljedbenika postupak u parnici za naplatu duga se obustavlja.

Iz obrazloženja:

"Prema stanju u spisima, rješenjem Privrednog suda u Podgorici, St. br. 10/10 od 25.03.2010. godine prihvaćen je predlog za pokretanje stečajnog postupka nad DOO "P." iz Tivta. Rješenjem istog suda St. br. 10/10 od 18.10.2010. godine zaključen je stečajni postupak nad stečajnim dužnikom DOO "P." iz Tivta, stečajni dužnik se smatra likvidiranim danom zaključenja postupka, i naloženo je Centralnom registru da se stečajni dužnik briše iz registra.

Kod izloženog stanja stvari, koje je i nesporno, pravilno su nižestepeni sudovi odlučili kada su shodno odredbi člana 216 stav 1 ZPP, obustavili postupak u ovoj parnici, jer tužilac nema pravnog sljedbenika.

Osnivač tužioca (stečajnog dužnika), kome je vraćena imovina poslije zaključenja stečajnog postupka, nije pravni sljedbenik likvidiranog preduzeća (tužioca), pa su neosnovani suprotni navodi revizije."


249

DOSTAVLJANJE IZJAVE O KOMPENZACIJI STEČAJNOM SUDU(Član 58 stav 2 Zakona o insolventnosti privrednih društava

u vezi sa čl. 337 ZOO)

Izjava o kompenzaciji mora se dostaviti stečajnom sudu prije isteka roka za prijavljivanje potraživanja, jer izjava o kompenzaciji potraživanja u smislu člana 337 ZOO ima konstitutivno dejstvo i ona je uslov pravne valjanosti prebijanja, pa ako je ta izjava izostala onda nema kompenzacije.

Iz obrazloženja:

"Izmedju tužioca, kao izvodjača i tuženog, kao naručioca, zaključen je ugovor o gradjenju, zaveden kod tužioca pod br. 494/08 od 03.04.2008. godine. Predmet ugovora bilo je izvodjenje grubih gradjevinskih radova na izgradnji poslovnog objekta na lokaciji Liješnje. Ugovorom je odredjeno da će se ugovorena cijena kompenzirati za robu po veleprodajnim cijenama iz asortimana naručioca po prethodnoj porudžbi izvodjača. U skladu sa tim ugovorom tužilac je ispostavio tuženom situaciju od 21.11.2008. godine na iznos od 95.000 €. Tuženi je ovjerio okončanu situaciju, što znači da medju strankama nije bila sporna vrijednost izvedenih radova. Takodje nije bilo ni sporno da je tuženi ispunio obavezu po ovoj situaciji u iznosu od 50.000 €.

Sporno je pravno pitanje, tj. da li se potraživanje koje je predmet ovog spora može prebiti sa potraživanjem tuženog u iznosu od 13.778,40 €, koje je tuženi nakon pokretanja stečajnog postupka nad tužiocem prijavio u stečajnom postupku i koje stečajni upravnik nije osporio, kao i sa potraživanjem tuženog u iznosu od 25.000 € koje mu je ugovorom o cesiji br. 24 od 26.11.2008. godine ustupilo DOO "T.", Budva.

Po nalaženju ovog suda, nižestepeni sudovi su pravilno postupili kada su odlučili na izloženi način.

Prema odredbi člana 58 stav 2 Zakona o insolventnosti privrednih društava uzajamna potraživanja koja su postojala prije dana podnošenja predloga za pokretanje stečajnog postupka i do čijeg je prebijanja došlo u toku uobičajenog poslovanja smatraju se prebijenim, ne uključuju se u stečajnu masu i ne registruju se, pod uslovom da je izvod iz obavještenja o uzajamnom prebijanju potraživanja dostavljen sudu prije isteka roka za prijavljivanje potraživanja. To znači da je tuženi izjavu o kompenzaciji morao dostaviti stečajnom sudu prije isteka roka za prijavljivanje potraživanja jer izjava o kompenzaciji potraživanja u smislu člana 337 ZOO ima konstitutivno dejstvo i ona je uslov pravne valjanosti prebijanja, pa ako je ta izjava izostala onda nema kompenzacije. Kako nema dokaza da je tuženi izjavu o kompenzaciji potraživanja u iznosu od 13.778,40 € dostavio stečajnom sudu prije isteka roka za prijavljivanje potraživanja, to nijesu ispunjeni uslovi iz citirane zakonske odredbe za pobijanje potraživanja.

250

Što se pak tiče potraživanja u iznosu od 25.000 € koje je ustupljeno tuženom ugovorom o cesiji, a koje je tuženi trebao da prijavi u stečajnom postupku, prebijanje ni tog potraživanja nije dozvoljeno. Prema odredbi člana 58 stav 3 Zakona o insolventnosti privrednih društava prebijanje nije dozvoljeno ukoliko je potraživanje koje treba da bude prebijeno kupljeno ili preneseno na jednog od povjerilaca koji učestvuju u stečajnom postupku u periodu od šest mjeseci prije ili poslije dana podnošenja predloga za pokretanje stečajnog postupka. Kako je predlog za pokretanje stečajnog postupka podnešen 25.12.2008. godine, a ugovor o cesiji zaključen 26.11.2008. godine, to prebijanje u smislu citirane zakonske odredbe nije dozvoljeno."


251

ZAŠTITA PRAVA PONUDJAČA I JAVNOG INTERESAU POSTUPKU JAVNE NABAVKE

(Član 86 u vezi sa čl. 102 Zakona o javnim nabavkama)

Zaštita prava ponudjača i javnog interesa u svim fazama postupka javne nabavke obezbjedjuje se u upravnom postupku.

Iz obrazloženja:

"U postupku pred prvostepenim sudom utvrdjeno je da je tuženi 03.02.2006. godine objavio ograničeno medjunarodno nadmetanje br. 02/06 za prikupljanje ponuda za izbor najpovoljnijeg ponudjača za nabavku slušnih aparata na nivou godišnjih potreba. U tom postupku kao ponudjač učestvovao je tužilac, a za najpovoljniju ponudu izabrana je ponuda DOO "MDM E.", Beograd, sa kojim je tuženi 02.06.2006. godine zaključio ugovor o javnoj nabavci.

Tužilac smatra da mu je kao učesniku tog postupka prouzrokovana šteta u vidu izmakle dobiti time što njegova ponuda nije izabrana za najpovoljniju, već je izabrana ponuda drugog učesnika koja nije ispunjavala uslove tendera.

Zaštita prava ponudjača i javnog interesa u svim fazama postupka javne nabavke obezbjedjuje se u upravnom postupku - član 86 Zakona o javnim nabavkama i u upravnom sporu - čl. 102 istog zakona. Zbog toga sud u parničnom postupku nije ovlašćen da ispituje zakonitost tog postupka, odnosno odluke o izboru najpovoljnije ponude, pa su bez osnova navodi revizije da je sud morao naložiti tuženom da dostavi svu dokumentaciju u vezi postupka javne nabavke po spornom nadmetanju.

Kako je rješenjem Komisije za kontrolu postupka javnih nabavki br. 694-1/2008 od 15.10.2009. godine, odbijena žalba tužioca na odgovor naručioca br. 02/700 od 24.03.2006. godine i to rješenje postalo pravosnažno jer nije pobijano tužbom u upravnom sporu, to se ne mogu prihvatiti tvrdnje tužioca da mu je nezakonitim postupanjem prouzrokovana šteta. Zbog toga ne postoji odgovornost tuženog u smislu člana 172 stav 1 ZOO, pa su nižestepeni sudovi pravilno postupili kada su tužbeni zahtjev odbili kao neosnovan."


252

UPRAVNO PRAVO

253

AKTIVNA LEGITIMACIJA ZA PODNOŠENJE TUŽBE U UPRAVNOM SPORU

(Čl. 7 i 10 Zakona o upravnom sporu)

Prvostepeni organ u upravnom postupku, kao donosilac akta u prvom stepenu, protiv koga je dozvoljena žalba, nije legitimisan za podnošenje tužbe u upravnom sporu.

Iz obrazloženja:

"Prema odredbi člana 3 stav 1 Zakona o upravnom sporu, pravo pokretanja upravnog spora ima fizičko ili pravno lice, ako smatra da mu je upravnim ili drugim aktom povrijedjeno neko pravo ili na zakonu zasnovani interes, dok je st. 3 navedenog člana citiranog zakona propisano da ako je upravnim ili drugim aktom povrijedjen zakon u korist fizičkog lica, pravnog lica ili druge stranke, upravni spor može pokretnuti državni tužilac ili drugi nadležni organ.

Prema odredbi člana 7 stav 1 Zakona o upravnom sporu, upravni spor se može pokrenuti protiv upravnog ili drugog akta koji je donijet u drugom stepenu.

Protiv odlluke Upravnog suda, stranka koja je učestvovala u upravnom sporu i državni tužilac i drugi nadležni organ može podnijeti zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke - član 41 stav 1 Zakona o upravnom sporu.

U konkretnom slučaju, tuženi organ u upravnom sporu je bila Komisija za žalbe, kao drugostepeni organ i kao donosilac drugostepenog upravnog akta i predmet upravnog spora je bilo rješenje te Komisije koja je u žalbenom postupku odbila žalbu izjavljenu na rješenje Zavoda za izvršenje krivičnih sankcija kao prvostepenog organa.

Dakle, u upravnom sporu je stranka bila tužena Komisija za žalbe, sa ukazivanjem da je tuženi u upravnom sporu organ čiji se akt osporava (član 10 Zakona o upravnom sporu.

Podnosilac zahtjeva za vanredno preispitivanje sudske odluke u konkretnom slučaju Zavod za izvršenje krivičnih sankcija, kao prvostepeni organ u upravnom postupku, nije legitimisan za podnošenja zahtjeva za vanredno preispitivanje sudske odluke, jer nije bio stranka u upravnom sporu, zbog čega je podnijeti zahtjev nedozvoljen.

Stoga je zbog odsustva aktivne legitimacije za podnošenje ovog vanrednog pravnog sredstva ovaj sud zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke Zavoda za izvršenje krivičnih sankcija odbacio kao nedozvoljen."

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Uvp. br. 53/11 od 14.02.2011. godine)

254

PROCESNE PRETPOSTAVKE ZA POKRETANJE UPRAVNOG SPORAZBOG "ĆUTANJA ADMINISTRACIJE" U UPRAVNOM POSTUPKU

(Član 18 Zakona o opštem upravnom postupku)

Upravni sud je dužan da, u postupku ispitivanja uslova za postojanje procesnih pretpostavki za pokretanje upravnog spora, cijeni da li ponovljena žalba stranke u upravnom postupku ima karakter ponovljenog traženja iz čl. 18 st. 1 Zakona o upravnom sporu.

***

P R E S U D A

Usvaja se zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke, pa se ukida rješenje Upravnog suda Crne Gore, U. br. 3490/10 od 18. 01. 2011. godine i predmet vraća tom sudu na ponovni postupak.


Rješenjem Upravnog suda Crne Gore, U. br. 3490/10 od 18.01.2011. godine odbačena je tužba tužilje podnijeta protiv M. p. zbog neodlučivanja po njenoj žalbi od 06.08.2010. godine podnijetoj protiv C. r. Privrednog suda u Podgorici, zbog nedonošenja rješenja.

Protiv navedenog rješenja tužilja je blagovremeno podnijela zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke zbog povrede materijalnog prava, kako se to u istom navodi, ali se u obrazloženju navodi i drugi osnov - povreda pravila postupka u upravnom sporu. Predlog zahtjeva je da se pobijano rješenje ukine.

U odgovoru na podnijeti zahtjev tuženi je isti ocijenio neosnovanim. U sjednici vijeća razmotreni su cjelokupni spisi predmeta, te ocijenjeni navodi podnijetog zahtjeva i odgovora na isti, pa je vijeće našlo da je:

- zahtjev osnovan. Pobijanim rješenjem počinjena je povreda pravila postupka u upravnom sporu

iz člana 367 stav 2 tačka 15 ZPP u vezi čl. 55 ZUS. Prednje sa razloga što pobijano rješenje nema razloga o odlučnim

činjenicama, a kako se to osnovano ističe podnijetim zahtjevom.U tužbi tužilja je tvrdila da je dana 06.08.2010. godine podnijela žalbu zbog

nedonošenja rješenja od strane prvostepenog organa, da o toj žalbi nije odlučeno u zakonom propisanom roku, da je zbog toga 16.11.2010. godine podnijela "ponovljenu žalbu", čija fotokopija je priložena uz tužbu.

Obrazlažući pobijano rješenje Upravni sud propušta da cijeni gornje navode tužbe, koji predstavljaju odlučne činjenice za donošenje zakonite odluke. Bio je

255

Upravni sud dužan cijeniti da li "ponovljena žalba" ima karakter ponovljenog traženja u smislu člana 18 stav 1 ZUS ili ne i zašto, pa tek nakon te ocjene cijeniti da li su ispunjeni uslovi za pokretanje upravnog spora. Pri toj ocjeni mora se poći od odredbe čl. 55 st. 4 ZUP.

Sa iznijetih razloga, a s pozivom na člana 46 stav 2 ZUS, odlučeno je kao u izreci ove presude.

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Uvp. br. 92/11 od 25.03.2011. godine)

256

PODNOŠENJE I PREDAVANJE ŽALBE U UPRAVNOM POSTUPKU(Član 55 Zakona o upravnom postupku)

Nepostupanje prvostepenog organa po propisima za podnošenje i predaju podnesaka u upravnom postupku ne može se cijeniti na štetu stranke.

***

P R E S U D A

Usvaja se zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke, te se ukida rješenje Upravnog suda Crne Gore, U. br. 3484/10 od 15.04.2011. godine i predmet vraća tom sudu na ponovni postupak.


Rješenjem Upravnog suda Crne Gore U. br. 3484/10 od 15.04.2011. godine, odbijena je tužba tužioca M. za a. n. s. - M iz Podgorice, zbog ćutanja administracije – nedonošenja rješenja po žalbi tužioca od 06.08.2010. godine.

Protiv navedenog rješenja tužilja je blagovremeno podnijela zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke zbog povrede materijalnog prava, a sa predlogom da se prvostepeno rješenje ukine.

U sjednici vijeća razmotreni su cjelokupni spisi predmeta i ocijenjeni navodi podnijetog zahtjeva, pa je vijeće našlo da je:

-zahtjev osnovan. Pobijanim rješenjem počinjena je povreda pravila postupka u upravnom sporu

iz člana 367 stav 2 tačka 15 ZPP u vezi čl. 55 ZUS.Prednje sa razloga što pobijano rješenje nema razloga o odlučnim

činjenicama, a dati razlozi su nerazumljivi kako se to osnovano ističe podnijetim zahtjevom.

U tužbi tužilja je tvrdila da je dana 06.08.2010.godine podnijela žalbu zbog “ćutanja uprave”, da o toj žalbi u zakonom propisanom roku nije odlučeno, pa je 17.11.2010. godine podnijela ponovljenju žalbu zbog “ćutanja uprave”, da su obje žalbe podnijete Centralnom registru Privrednog suda u Podgorici sa naznakom” za Ministarstvo pravde”.

Obrazlažući pobijano rješenje Upravni sud polazeći od činjenice da tužilja nije žalbu i ponovljeni zahtjev dostavila drugostepenom organu zaključuje da nijesu ispunjeni zakonski uslovi za podnošenje tužbe. Izvodeći takav zaključak propušta Upravni sud da cijeni postupanje stranke i prvostepenog upravnog organa u skladu sa njihovim pravima i dužnostima iz člana 55 ZUP. Tek nakon te ocjene može se izvesti nesumnjiv zaključak da li su ispunjeni uslovi za pokretanje upravnog spora ili

257

ne. Prilikom izvodjenja tog zaključka nepostupanje prvostepenog organe ne može se cijeniti na štetu stranke, kako se to čini u konkretnom slučaju.

Sa iznijetih razloga, a s pozivom na člana 46 stav 2 ZUS, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U ponovljenom postupku Upravni sud će otkloniti ukazanu povredu pravila postupka u upravnom sporu, na način što će cijeniti sve odlučne činjenice i o svom zaključku dati jasne i valjane razloge.


258

PRAVNI LIJEK I SVOJSTVO STRANKE U UPRAVNOM POSTUPKU(Čl. 76 - 87 i čl. 361 - 432 Zakona o upravnom postupku)

Vrsta i priroda pravnog lijeka i svojstvo stranke u upravnom postupku cijeni se prema sadržini, odnosno materijalno pravnom položaju, a ne prema označenju tih ustanova procesno upravnog organa.

***

P R E S U D A

Usvaja se zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke te se preinačava presuda Upravnog suda Crne Gore, U. br. 1001/2010 od 25.11.2010. godine tako što se poništava rješenje Ministarstva finansija br. 07-02-850/2-2009 od 09.04.2010. godine.


Presudom Upravnog suda Crne Gore, U. br. 1001/2010 od 25.11.2010. godine odbijena je tužba tužioca G. V. podnijeta protiv rješenja tuženog M. f. br. 07-2-850/2-2009 od 09.04.2010. godine. Tim rješenjem odbijena je žalba tužioca izjavljena protiv zaključka Uprave za nekretnine - Područna jedinica Podgorica, br. 954-101-UP-2746/2006 od 17.12.2009. godine, kojim je odbačena žalba tužioca kao nedopuštena, izjavljena na rješenje br. 954-101-UP-2746/2006 od 03.05.2006. godine.

Protiv označene presude Upravnog suda tužilac G. V. je podino zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke, zbog povrede pravila postupka u upravnom sporu i povrede materijalnog prava. Predlaže da se pobijana presuda preinači i poništi rješenje tuženog Ministarstva ili ukine i predmet vrati na ponovno sudjenje.

Nakon razmatranja spisa predmeta i ocjene navoda iz podnijetog zahtjeva ovaj sud je našao da je zahtjev osnovan.

Osnovano se ponijetim zahtjevom ukazuje da je u postupku donošenja pobijane presude učinjena kako povreda pravila upravnog postupka, tako i povreda pravila postupka u upravnom sporu zavisno od čega je pobijanu presudu valjalo preinačiti i poništiti osporeno rješenje i vratiti predmet tuženom organu na ponovni postupak.

Prvostepenim rješenjem odbačena je kao nedopuštena žalba tužioca izjavljena na rješenje prvostepenog oragana (br. 954-101-UP-2746/2006 od 03.05.2006. godine) sa obrazloženjem da je rješenje postalo pravosnažno 01.06.2006. godine. Drugostepenim (osporenim) rješenjem M. f. žalba tužioca je odbijena sa

259

obrazloženjem da je tužilac mogao izjaviti žalbu kao zainteresovano lice, u roku koji stranka ima na žalbu saglasno čl.219 st.2 Zakona o opštem upravnom postupku pa kako u tom roku žalba nije izjavljena rješenje je postalo pravosnažno, a time je žalba nedopuštena sa obrazloženjem da je žalba pravilno odbijena na osnovu člana 229 stav 2 Zakona o opštem upravnom potupku.

U pobijanoj presudi prihvaćen je pravni stav iz osporenog rješenja sa obrazloženjem da je prvostepeno rješenje br. 954-101-UP-2746/2006 od 03.05.2006. godine uručeno strankama - Skupštini etažnih vlasnika i V. M. pa da je rješenje postalo pravosnažno dana 01.06.2006. godine.

Po nalaženju ovoga suda Upravni sud je pogrešno našao da u upravnom postupku nijesu povrijedjena pravila postupka što je bilo od uticaja na rješavanje stvari i nije zbog toga poništio osporeni akt, saglasno članu 33 stav 2 Zakona o upravnom sporu, pa je ovaj sud na osnovu člana 46 stav 2 Zakona o upravnom sporu našao da valja usvojiti zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke, preinačiti pobijanu presudu i poništiti osporeno rješenje i to sa sljedećih razloga.

Prvostepeni organ je povodom iste upravne stvari i u odnosu na isti predmet postupka donošenjem rješenja br. 954-101-UP 7028 od 17.12.2002. godine priznao tužiocu G. V. svojstvo zainteresovane stranke, kojim rješenjem je oglašeno ništavim rješenje istog organa br. 954-101-UP-3185/2 od 01.07.2002. godine.

Iz obrazloženja ovog rješenja se uvrdjuje da je donošenju istog prethodio zahtjev G. V. zaveden pod brojem 467-101-UP-6963/02 od 13.12.2002. godine.

Iz spisa predmeta proizilazi da je prvostepeni organ pismenim putem obavijestio G. V. o donošenju rješenja br. 954-101-UP-7028 od 17.12.2002. godine i to dopisom br. 467-101-UP-6963/2002 od 10.01.2003. godine.

Nadalje se iz spisa predmeta utvrdjuje da je u istoj upravnoj stvari prvostepeni organ donio rješenje br. 954-101-UP-448/2006 od 09.03.2006. godine kojim je odbijen zahtjev za ponavljanje postupka podnesen od strane V. M. i da je rješenje dostavljeno i G. V. potvrdjujući i na taj način njegovo svojstvo stranke u vidu zainteresovanog lica, dakle lica koje u smislu člana 37 Zakona o opštem upravnom postupku ima pravo da učestvuje u postupku.

U upravnom postupku jednom dobijeno svojstvo stranke u smislu člana 37 Zakona o opštem upravnom postupku ne može se izgubiti u istoj upravnoj stvari (osim ako stranka izričito ne izjavi da nije više zainteresovana za konkretni postupak).

Medjutim, daljne vodjenje postupka ukazuje da je prvostepeni organ izgubio iz vida tužioca G. V. kao zainteresovanu stranku, te bez njegovog znanja i učešća donosi u istoj pravnoj stvari prvostepeno rješenje br. 954-101-UP-2746/2006 od 03.05.2006. godine (koje je predmet upravnog spora). U dostavnoj naredbi ovog rješenja više ne stoji konstatacija da će se rješenje dostaviti i G. V, kao u prethodno označenim rješenjima.

Tužilac tek naknadno saznaje da je donijeto ovo rješenje, bez da mu je data po zakonu pripadajuća mogućnost da učestvuje u postupku i zahtijeva dostavu rješenja, koje mu je dostavljeno i na koje je izjavio žalbu u kojoj izmedju ostalog navodi da je u donošenju rješenja učinjena povreda pravila postupka .

260

U predmetnom upravnom sporu imamo činjenicu da prvostepeni organ samo konstatuje da je žalba tužioca nedopuštena što potvrdjuje tuženi tj. drugostepeni organ kao i Upravni sud koji u pobijanoj presudi obrazlaže da žalba nije podnijeta saglasno članu 219 stav 2 Zakona o opštem upravnom postupku.

Iz tako donešenih rješenja i pobijane presude, proizašlo bi da se tužilac tek tada, sa podnošenjem žalbe, pojavljuje kao stranka, odnosno zainteresovano lice u predmetnoj stvari i da je zakasnio sa podnošenjem žalbe.

U vezi sa predmetnim sporom ukazuje se na sljedeće: Tuženi organ ima na raspolaganju kao nesumnjivu činjenicu da je tužilac u

istoj stvari imao već utvrdjeni položaj stranke (zainteresovanog lica) kao i pravnu činjenicu da u postupku donošenja prvostepenog rješenja tužiocu nije bilo omogućeno da učestvuje u postupku radi zaštite svojih pravnih interesa (čl. 8, 39, 131 stav 2 Zakona o opštem upravnom postupku).

Stoji činjenica da je tužilac svoj podnesak kojim pobija prvostepeno rješenje označio kao žalbu. Medjutim, u upravnoj i upravno sudskoj praksi nije sporno da u upravnom postupku nije isključivo mjerodavno to kako je stranka nazvala svoj podnesak već je primarno mjerodavno što se u podnesku ističe i što se zahtijeva. U žalbi tužilac ističe izmedju ostalog da je na njegovu štetu u postupku donošenja prvostepenog rješenja u odnosu na koje mu je odbačena žalba učinjena bitna povreda pravila upravnog postupka.

Po nalaženju ovoga suda, tuženi organ trebao da se bavi pitanjem i da raspravi pitanje da li se u konkretnom slučaju s obzirom na postojeće stanje stvari, žalbeni podnesak tužioca može i treba pravno shvatiti kao zahtjev za ponavljanje prvostepenog postupka zbog povrede prava tužioca koji je trebao da učestvuje u postupku u smislu člana 244 tačka 9 Zakona o opštem upravnom postupku. Ovo tim prije što je podnesak podnio u roku u smislu čl. 247 st. 1 tač. 5 i pri čemu nije istekao objektivni rok u okviru kojeg se može tražiti ponavljanje postupka u smislu čl. 247 st. 4 Zakona o opštem upravnom postupku i pri nesporno utvrdjenoj činjenici da je tužiocu sa već utvrdjenim legitimnim svojstvom stranke u vidu zainteresovanog lica uskraćeno učešće u postupku i da mu je onemogućeno da štiti na taj način svoja prava odnosno na zakonu zasnovane pravne interese.

Ukazuje se i na bazične postulate na kojima se temelji Zakon o opštem upravnom postupku, da je organ pri vodjenju postupka u upravnim stvarima dužan da strankama omogući da zaštite i ostvare svoja prava i pravne interese vodeći računa da ostvarivanje njihovih prava ne bude na štetu prava drugih niti u suprotnosti sa zakonom utvrdjenim javnim interesom (član 5 stav 1 ZUP), te da organi koji vode postupak dužni su da obezbijede uspješno i kvalitetno ostvarivanje i zaštitu prava i pravnih interesa fizičkih lica, pravnih lica ili drugih stranaka (čl. 6), te da se u postupku moraju pravilno i potupno utvrditi sve odlučne činjenice (načelo istine iz čl. 7 ZUP).

Na ovo se ukazuje sa razloga što je spisima predmeta priložena javna isprava izdata od Sekretarijata za komunalne poslove i saobraćaj Glavnog grada Podgorica broj 04-U1-371-179/09 od 09.07.2009. godine, pribavljena po zahtjevu tužioca, čija

261

sadržina dovodi u pitanje ko je bio nosilac svojstva stranke u predmetnoj stvari u postupku donošenja prvostepenog rješenja.

Naime, ako se podje od sadržine ove isprave, kojom se konstatuje da u Registru imenovanja upravnika stambenih zgrada “Skupština etažnih vlasnika navedene stambene zgrade nije registrovana kod ovog Sekretarijata, pa samim tim ni upravnik Skupštine nije uveden u registar upravnika”, pa se ova činjenica dovede u vezu da je u pobijanom prvostepenom rješenju broj 954-101-UP-2746/2006 od 03.05.2006. godine Skupština etažnih vlasnika stranka (i dostavljeno joj rješenje), a ove činjenice opet dovedu u vezu sa pismenim dokazima koji su bili osnov prvostepenom organu za donošenje rješenja, tada se po nalaženju ovog suda, otvara i pravno pitanje o kojem treba da vodi računa tuženi organ. Naime, to pravno pitanje koje će tuženi organ imati u vidu prilikom rješavanja žalbe sastoji se u tome, da li je prvostepeno rješenje ishodovano protivno načelu upravnog postupka u smislu člana 11 Zakona o opštem upravnom postupku, čije kršenje sankcioniše odredba čl. 260 tačka 5 Zakona o opštem upravnom postupku, a u odnosu na koju nepravilnost postupka drugostepeni organ veže obaveza iz čl. 236. stav 1 Zakona o opštem upravnom postupku. Prilikom donošenja rješenja tuženi organ će se upustiti u rješavanje i ovog pitanja i dati ocjenu istog.

Kod naprijed navedenog stanja stvari tuženo M. f. će prilikom rješavanja žalbe, a imajući u vidu razloge iz ove presude pravilno riješiti predmetnu stvar, sa izvodjenjem pravilnog pravnog zaključka da li se žalbeni podnesak tužioca po svojoj suštini, a imajući u vidu već ranije utvrdjenu poziciju tužioca u postupku ima pravno shvatiti kao zahtjev za ponavljanje postupka, bez obzira na naziv podneska kojim pobija prvostepeno rješenje pri nesumnjivoj pravnoj činjenici da je tužilac zaobidjen pri donošenju prvostepenog rješenja u stvari u kojoj mu je nesporno unazad više godina priznato svojstvo stranke pri čemu su nesporna pripadajuća prava stranke (zainteresovanog lica) shodno odredbama Zakona o opštem upravnom postupku, pogotovo pravo da učestvuje u postupku, odnosno raspraviti pitanje koje proizilazi iz sadržine priložene javne isprave Sekretarijata za komunalne poslove i saobraćaj Glavnog grada Podgorica, broj 04-U1-371-179/09 od 9. 07. 2009. godine, na koje je prethodno ukazano u ovoj presudi.

Tek kada se upusti u ocjenu ovih pravnih pitanja i ista pravilno riješi, uz davanje pravilnog obrazloženja, tuženi organ će biti u prilici da pravilno i zakonito riješi predmetnu stvar.

Sa izloženih razloga, uvažen je zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke, preinačena pobijana presuda i poništeno osporeno rješenje, kako je to utvrdjeno u izreci ove presude, na osnovu člana 46 stav 2 Zakona o upravnom sporu.


262

PONIŠTAJ PRVOSTEPENOG UPRAVNOG AKTAOD STRANE DRUGOSTEPENOG ORGANA I UPRAVNI SPOR

(Član 236 Zakona o opštem upravnom postupku)

Nema povrede pravila upravnog postupka kad je drugostepeni organ, u postupku po žalbi, u granicama zakonskih ovlašćenja poništio prvostepeni upravni akt.

Iz obrazloženja:

"U predmetnoj stvari imamo pravnu činjenicu da je tuženi organ u žalbenom postupku poništio prvostepeno rješenje i predmet vratio prvostepenom organu na ponovni postupak. U osporenom rješenju je odredjeno ukazano na propuste u vodjenju postupka i na učinjenu bitnu povredu postupka koju treba otkloniti u ponovnom prvostepenom postupku. Donoseći takvo rješenje tuženo Ministarstvo unutrašnjih poslova je postupalo u granicama svog ovlašćenja iz člana 236 stav 3 Zakona o opštem upravnom postupku i uz pravilnu primjenu citirane zakonske odredbe.

Stoga je pobijanom presudom pravilno odbijena tužba sa davanjem pravilnih razloga i sa razložnim ukazivanjem da tužiocu stoji mogućnost da u ponovnom postupku iznosi činjeničnu i pravnu argumentaciju i štiti svoja prava i interese.

Navodi iz podnijetog zahtjeva za vanredno preispitivanje sudske odluke bez odlučnog uticaja su na pravilnost i zakonitost pobijane presude zbog čega se zahtjev ocjenjuje kao neosnovan.

Sa izloženih razloga, a na osnovu člana 46 stav 1 Zakona o upravnom sporu odlučeno je kao u izreci.


263

DOSTAVLJANJE PODNESAKA U UPRAVNOM POSTUPKUI BLAGOVREMENOST VANREDNOG PRAVNOG LIJEKAPROTIV PRAVOSNAŽNE PRESUDE UPRAVNOG SUDA

(Čl. 42 i 55 Zakona o upravnom sporu u vezi čl. 133 Zakona o parničnom postupku)

Kad stranka ima zakonskog zastupnika, odnosno punomoćnika, dostavljanje se vrši zakonskom zastupniku, odnosno punomoćniku.

Iz obrazloženja:

"Saglasno članu 42 stav 2 ZUSa zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke podnosi se Vrhovnom sudu Crne Gore u roku od 30 dana od dana prijema odluke Upravnog suda.

Predmetni zahtjev tužilac je podnio 04.04.2011. godine, a što znači nakon proteka roka iz člana 42 stav 2 ZUS pa je s pozivom na čl. 44 st. 1 ZUS, valjalo odlučiti kao u izreci ovog rješenja.

Donoseći gornju odluku cijenio je ovaj sud navode podnijetog zahtjeva da pobijana presuda nije uručena tužiocu, kao ni njegovom sadašnjem punomoćniku, pa je našao da su takvi navodi bez značaja za drugačiju odluku.

U upravnom sporu, saglasno članu 55 ZUS, primjenjuju se odredbe Zakona o parničnom postupku kojima je propisan način dostavljanja. Taj zakon u čl. 133 stav 1 propisuje da se dostavljanje, kada stranka ima punomoćnika, vrši punomoćniku. U skladu sa tom zakonskom odredbom pobijana presuda je dostavljena punomoćniku tužioca, pa su bez značaja navodi podnijetog zahtjeva da ista nije dostavljena i tužiocu, te nekom drugom punomoćniku - punomoćniku angažovanom nakon okončanja upravnog spora."

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Uvp. br. 137/11 od 28.04.2011. godine)

264

PREINAČENJE SUDSKE ODLUKE U POSTUPKUPO VANREDNOM PRAVNOM LIJEKU I MERITORNO RJEŠENJE

UPRAVNE STVARI(Član 46 u vezi čl. 35 i 59 Zakona o upravnom sporu)

UTICAJ IZMIJENJENIH OKOLNOSTI NA ODUSTANAK OD PONUDE ZA ZAKLJUČENJE UGOVORA U TENDERSKOJ PROCEDURI

ZA PRODAJU AKCIJA RADI PRIVATIZACIJE PRIVREDNOG DRUŠTVA

(Član 217 ZOO u vezi sa čl. 16 Uredbe o prodaji akcija i imovineputem javnog tendera)

***

P R E S U D A

I. Usvajaju se zahtjevi za vanredno preispitivanje sudske odluke. II. Preinačava se presuda Upravnog suda Crne Gore, U. br. 1080/10 od

02.11.2010. godine te se poništava stav 2 Odluke S. za p. V. C. G. br. 01-361 od 17.06.2008. godine.

III. Usvaja se tužbeni zahtjev tužioca K. A. pa je tuženi S. za p. V. C. G. dužan isplatiti ovom tužiocu iznos od 350.000,00 (tristotinepedesethiljada) eura sa zateznom kamatom od 17.06.2008. godine do dana isplate.

IV. Usvaja se tužbeni zahtjev tužioca “C.S.&I L.” i “M. D. L.” pa je tuženi S. za p. V. C. G. dužan ovom tužiocu isplatiti iznos 350.000,00 (tristotinepedesethiljada) eura.

V. Dužan je tuženi S. za p. V. C. G. isplatiti prvom i drugom tužiocu iznose od po 2.620,00 (dvijehiljadešestotinadvadeset) eura, na ime troškova spora.

VI. Tuženi S. za p. V. C. G. isplate iz stava III, IV i V dužan je izvršiti u roku od 15 dana od dana prijema ove presude.


Presudom Upravnog suda Crne Gore, U. br. 1080/10 od 02.11.2010. godine, odbijene su tužbe tužioca K. A. i tužioca “C.S.&I L.” i “M. D. L.”, koje su podnijete protiv stava 2 Odluke S. za p. V. C. G. br. 03-361 od 17.06.2008. godine.

Odlukom S. za p. V. C. G. br. 03-361 od 17.06.2008. godine, pod stavom 1 usvaja se Izvještaj Tenderske komisije o rezultatima pregovora o zaključenju ugovora o prodaji 989 835 akcija društva “J. b.” AD Bijela i tender proglašava neuspjelim, dok je pod stavom 2 odlučeno: “Podnosilac prvorangirane i

265

drugorangirane ponude gube pravo depozita, odnosno Garancije za ponudu prvorangiranog ponudjača “C.S.&I L.” i “M. D. L.” će se realizovati / naplatiti a uplaćeni depozit K. A. S. I. i A. b. će se zadržati. Pod stavom 3 i 4 je odredjeno da se zadužuje Tenderska komisija da započne na pripremi ponovnog objavljivanja tendera i da Odluka stupa na snagu danom donošenja.

Protiv presude Upravnog suda Crne Gore U. br. 1080/10 od 02.11.2010. godine, kojom je u smislu člana 55 Zakona o upravnom sporu i čl. 292 stav 1 Zakona o parničnom postupku spojen i vodjen jedinstveni postupak po tužbama tužilaca, tužioci su preko punomoćnika podnijeli zahtjeve za vanredno preispitivanje sudske odluke, pa je ovaj sud po istom procesnom osnovu spojio postupke po oba zahtjeva jer se oba zahtjeva temelje na istom činjeničnom i pravnom osnovu.

Punomoćnik tužioca K. A. pobija presudu zbog povrede materijalnog prava i povrede pravila postupka u upravnom sporu. Predlaže da se presuda preinači i usvoji tužbeni zahtjev ili ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

Punomoćnik tužioca C.S.&I L. i M. D. L, takodje pobija presudu zbog povrede materijalnog prava i povrede pravila postupka u upravnom sporu sa predlogom da se presuda preinači i usvoji tužbeni zahtjev ili ukine.

Tuženi S. za p. V. C. G. je preko punomoćnika T. Š, advokata iz Novog Sada, dostavio odgovore na zahtjeve za vanredno preispitivanje sudske odluke sa predlogom da se zahtjevi tužioca odbiju kao neosnovani.

Nakon razmatranja spisa predmeta, ocjene navoda iz podnijetih zahtjeva i odgovora na zahtjev, ovaj sud je našao:

Da su zahtjevi oba tužioca za vanredno preispitivanje sudske odluke osnovani, da je pobijanom presudom na štetu tužilaca povrijedjeno materijalno pravo i da je po pravilnoj primjeni materijalnog i procesnog prava pobijano presudu valjalo preinačiti sa poništavanjem osporene Odluke u pobijanom dijelu i usvojiti tužbene zahtjeve tužilaca, kako je to precizirano u izreci ove presude.

U ranije vodjenom upravno sudskom postupku Vrhovni sud Crne Gore je u ovoj pravnoj stvari donio dvije presude (Uvp. br. 100/09 od 25.06.2009. godine i Uvp. br. 17/10 od 11.05.2010. godine) kojima su ukidane ranije donešene presude Upravnog suda Crne Gore (U. br. 1088/08 od 03.03.2009. godine i U. br. 985/09 od 10.11.2009. godine). U označenim presudama Vrhovnog suda je ukazano Upravnom sudu da na pravno valjan način raspravi sporna pravna pitanja od kojih zavisi odluka o zakonitosti stava 2 Odluke S. za p. V. C. G. br. 01-361 od 17.06.2008. godine, a što je predmet upravnog spora.

U pobijanoj presudi, koja se u bitnim tačkama svodi na interpretaciju već iznesenih stavova iz ranije dvije donešene presude i nadalje se ustrajalo sa pravnim zaključkom da su tužbe tužilaca neosnovane i da zavisno od toga osporenom odredbom stava 2 citirane Odluke nije povrijedjen zakon na štetu tužilaca.

Ovakav pravni zaključak iz pobijane presude za ovaj sud je neprihvatljiv i po nalaženju ovoga suda donošenjem osporene Odluke u stavu 2 na štetu tužilaca je povrijedjen zakon.

Nije sporno da su tužioci bili prvorangirani i drugorangirani ponudjači za prodaju akcija društva “J. b.” AD Bijela, kao što nije sporno da je nakon podnošenja

266

ponuda pred nadležnim sudom pokrenuta parnica protiv B. i to parnica kojom treće lice - vlasnik broda “M.” prema B. postavlja odštetni zahtjev na ime potonuća broda na iznos od 7.950.000 USA dolara kao i iznos od 687.043,76 eura za odredjene radove kompanije “H.” iz Bara, kao što nije ni sporna činjenica da su oba tužioca nakon saznanja za ovu tužbu odustali od potpisivanja ugovora i daljne tenderske procedure.

Tuženi S. za p. V. C. G. u osporenoj Odluci br. 01-361 od 17.06.2008. godine u stavu 2 konstatuje da su oba ponudjača odustala od tendera i da imajući u vidu član 16 st. 5 Uredbe o prodaji akcija i imovine putem javnog tendera i tač. 20 i 21 Dokumenta “I. p.” gube pravo na povračaj depozita za Ponudu, odnosno da su se stekli uslovi za realizaciju / naplatu Garancije za ponudu prvorangiranog punudjača.

Iz tako formulisanog dispozitiva osporene Odluke u stavu 2 kao i obrazloženja istog akta proizilazilo bi da je riječ o jednostavnom odustanku tužioca od dalje tenderske procedure i bez riječi o spornom odnosu koji je nastao izmedju tuženog i tužioca.

Odredbom člana 15 Uredbe o prodaji akcija i imovine putem tendera je odredjeno da se ponudom prihvataju uslovi tendera i nudi cijena za predmet ugovora.

Suštinsko pitanje u predmetnom sporu jeste razlog zbog kojeg tužioci odustaju od dalje tenderske procedure. To je objektivna i nesporna činjenica da je došlo do pokretanja parnice radi naknade štete protiv B. kao tuženog sa odštetnim zahtjevom od 7.950.000 USA dolara i još iznosa od 687.043, 76 eura. Ta nova činjenica i izmijenjene okolnosti zbog nje u odnosu na ono što čini ponudu, uslove tendera i cijenu, objektivno stavljaju u poziciju tužioce da to više nije onaj pravni posao kojeg su imali u vidu ulazeći u tendersku proceduru, jer kupovinom pod takvim, novim okolnostima, zbog neizvjesnosti ishoda parnice pokrenute protiv B. oni realno mogu doći u poziciju da kao sukcesor prava i obaveza pri eventualnoj kupovini budu i obaveznik naknade štete. Činjenica spora protiv B, kao novopojavljena okolnost, visina odštetnog zahtjeva čiji je osnov potonuće broda “M.” za koje treće lice kao tužilac tvrdi da je odgovorno B, nije svakako uobičajni i redovni oblik štete kao sastavni dio obavljanja privredne djelatnosti, već očigledno vanredni i za redovno poslovanje neuobičajni dogadjaj, koji po visini postavljenog zahtjeva prevazilazi uobičajne rizike u poslu, a pri neizvesnošću kako će se riješiti pokrenuta parnica.

Po nalaženju ovog suda, na što je ukazivano i u ranijoj presudi ovoga suda u ovoj stvari, Upravni sud je bio dužan da objektivno sagleda da li bi tužioci uopšte učestvovali na tenderu da im je u saznanju da će se pokrenuti parnica protiv B. sa višemilionskim odštetnim zahtjevom od strane trećeg lica i sa rizikom koji donosi takav spor i u protivnom ako bi učestvovali pri takvoj okolnosti, šta bi tada bila cijena koju nude tužioci i što su tada uslovi tendera.

Po nalaženju ovoga suda više je nego očigledno da tužioci po novonastalim okolnostima ne bi učestvovali na tenderu.

267

Nesporna je činjenica da tužioci za vrijeme trajanja tendera i pripreme dokumentacije kao i u trenutku podnošenja ponude na predmetni tender nijesu znali za sudski spor protiv B.

Daljni pogrešan pravni pristup Upravnog suda u pobijanoj presudi jeste u tome što daje odlučan značaj činjenici da su tužioci i nakon saznanja za spor, kako se obrazlaže u presudi “ipak nastavili pregovore”, koji stav presuda preuzima iz ranije dvije presude kada je obrazlagano da su tužioci nastavili pregovore s tim što sada dodaje još “ ipak ”.

Ovdje pobijana presuda ne pravi suštinsku razliku izmedju pregovora o onome što je predmet tendera (uslovi tendera i nudjenje cijene za predmet tendera) i daljnje komunikacije tužioca i tuženog nakon saznanja za podnošenje tužbe protiv B. Ta daljnja komunikacija ne odnosi se na ono zbog čega su tužioci zasnovali odnos sa tuženim organom, već isključivo se odnosi na zahtjev da tuženi organ pruži validno obezbjedjenje ako dodje do usvajanja tužbenog zahtjeva protiv B. Nije sporno da se terminološki i to mogu nazvati “pregovori”, ali suštinski ovdje nije riječ o pregovorima koji se odnose na uslove tendera, cijenu i predmet u smislu člana 15 citirane Uredbe, već je riječ o zahtjevu tužioca koji je upravljen samo u jednom cilju - eliminisanje rizika zbog eventualnog usvajanja tužbenog zahtjeva prema B.

Nije sporno, a što proizilazi iz spisa predmeta, da ne postoji nijedan dokument kojim tužioci prihvataju da njihova ponuda važi u novonastaloj situaciji, niti dokument kojim se tužioci na nesumnjiv i pravno valjan način obezbjedjuju od rizika usvajanja tužbenog zahtjeva prema B. povodom štete na brodu “M”.

Neutemeljeni su i neprihvatljivi navodi iz pobijane presude da je “pored ugovora od odgovornosti brodoremonta (marine polisu No 01/2007 SRLL) koji je bio sadržan u tenderskoj dokumentaciji, dodatno pribavljena izjava direktora “L. o. AD Filijala Kotora”, te nadalje obrazloženje pobijane presude “da se orginal polise nalazio u sobu sa podacima, pa je ponudjač mogao da izvrši uvid u istu ali to nije učinio niti izvršio analizu dokumentacije” (stranica 5 stav 1 obrazloženja presude).

Kao što je ukazano u presudi ovoga suda Uvp. br. 17/10 od 11.05.2010. godine kojom je ukinuta ranija donešena presuda Upravnog suda, spisima predmeta je priložen dopis L. o. AD Filijala Kotor br. 892/1 od 28.03.2008. godine, kojim direktor ove filijale na zahtjev B. AD Bijela koji glasi “zahtjev za davanje izjave”, daje izjavu, označavajući u množini: ” Smatramo da će J. B. AD Bijela imati pravo na obeštećenje u pogledu odgovornosti...”. Dakle, direktor označene filijale daje mišljenje, odnosno “potvrdjuje da smatra”. Očigledno je da je riječ o dopisu odnosno ispravi koja ne može proizvoditi bilo kakav relevantan pravni efekat i mišljenju koje je apsolutno pravno nepodobno da bude bilo kakava garancija za štetu, o čemu je ukazano u ranije citiranoj presudi ovoga suda i ovdje je zapravo riječ samo o “potvrdi o mišljenju”.

Obrazloženje presude o postojanju garancije marine police No 01/2007 SRLL i da se orginal polise nalazio u sobi sa podacima pa je ponudjač mogao da izvrši uvid u istu ali to nije učinio, je samo po sebi nelogično i neprihvatljivo, i neprihvatljivost takvog stava se kreće u dva pravca.

268

Po prvom, koji je načelne prirode, i sastoji se u pitanju da li ponudjač treba da traga po sobi u kojoj se nalazi mnoštvo dokumentacije da bi tražio polisu za koju ne zna da postoji i ako postoji od kakvog je značaja za njega i da li na taj način treba da traga, a da mu se ne ukaže na postojanje tako važnog i bazičnog dokumenta da bi ponudjač mogao da sazna da li je taj dokument relevantan za njegov slučaj.

Drugi i konkretni razlog, koji je relevantan za presudjenje i koji ima objektivno utemeljenje u spisima predmeta sastoji se u sledećem, a što je inače Upravnom sudu ukazano u ranijoj presudi ovoga suda Uvp. br. 17/10 od 11.05.2010. godine.

Naime, u dopisu tužioca C.S.&I L. i M. D. L. od 20.03.2008. godine koji je dostavljen tuženom organu je odredjeno napisano: da parnica koja je pokrenuta kod Privrednog suda povodom potonuća broda “M.”, pokrenuta nakon objavljivanja tendera i nakon podnošenja ponude, predstavlja novu činjenicu koju ponudjač nije imao u vidu u vrijeme podnošenja ponude, a imajući u vidu visinu tužbenog zahtjeva tužilac nije spreman da ulazi u dalju proceduru kupovine akcija, osim ako B. ne obezbijedi ovjerenu kopiju ili kopiju i uvid u orginal polise osiguranja koja pokriva potonuće broda “M.” i izjavu osiguravajućeg društva da potonuće broda predstavlja osigurani slučaj. Konačno se u ovom dopisu ukazuje da ukoliko se traženo ne može obezbijediti, zbog novonastalih okolnosti biće prinudjen da odustane od zaključenja kupoprodajnog ugovora.

U pobijanoj presudi Upravnog suda se ne daje značaj ovoj odlučnoj činjenici da tuženi organ nije dostavio na uvid tužiocu ni po njegovom eksplicitnom zahtjevu tražene dokaze o osiguranom slučaju u odnosu na predmetni brod.

Po nalaženju ovoga suda, zbog dogadjaja koji se ne može pripisati na bilo koji način u krivicu tužioca, tužioci su imali objektivni i utemeljeni razlog da odustanu od daljnje tenderske procedure zbog objektivno mogućeg rizika od pokrenute parnice u višemilionskom iznosu, koja okolnost suštinski mijenja one okolnosti koje su bile prisutne prilikom ulaska u tendersku proceduru i od kojeg rizika nijesu dobili validno obezbjedjenje da je potonuće konkretnog broda osigurani slučaj. Zbog nastupanja novonastalih okolnosti, koje su bliže opisane u obrazloženju ove presude, tuženi S. za p. V. C. G. bio je dužan da tužiocima povrati sredstva u iznosu od po 350.000,00 eura koje su tužioci prethodno obezbijedili kao uslov učešća na tenderu, a ne da odluči “da podnosilac prvorangirane i drugorangirane ponude gube pravo na povraćaj depozita odnosno garancija za ponudu prvorangiranog ponudjača da se naplati”, kako je to odlučeno u stavu 2 osporene Oduke.

Sredstva tužilaca u naznačenim iznosima data su s obzirom na učešće na tenderu koji je definisao uslove i predmet tendera i po nalaženju suda novonastale okolnosti su promijenile bitno i odlučno onaj osnov kojeg su tužioci imali u vidu i koji je bio definisan, tako da je po nalaženju ovoga suda taj osnov prestao.

Obaveza vraćanja, odnosno naknada vrijednosti nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili koji je kasnije prestao (član 217 stav 3 Zakona o obligacionim odnosima, “Sl.list CG”, br. 47/08, sa ukazivanjem da je ovaj zakon stupio na snagu avgusta 2008. godine i da je identičnu odredbu sadržavao

269

Zakon o obligacionim odnosima koji je bio na snazi u vrijeme donošenja osporene Odluke i to u čl. 210 st. 2 tog Zakona).

U konkretnom slučaju, po pravilnoj primjeni materijalnog prava upravo je slučaj da je bez skrivljenog postupka tužilaca prestao onaj osnov zbog kojeg su se njihova sredstva našla kod tuženog. Stoga je tuženi S. za p. V. C. G. dužan da tužiocima - prvorangiranom i drugorangiranom na tenderu svakom od njih vrati po 350.000,00 eura, kao njihovih sredstava i to u roku od 15 dana po prijemu ove presude, (na osnovu člana 334 stav 2 Zakona o parničnom postupku u vezi čl. 55 Zakona o upravnom sporu), kako je to precizirano u izreci ove presude.

Uz to tuženi je obavezan da tužiocu K. A. pored dosudjenog iznosa isplati i zateznu kamatu računatu od 17.06.2008. godine kao dana donošenja osporene Odluke S. za p. V. C. G. koji zahtjev za zateznu kamatu je postavljen u tužbi.

S druge strane tužiocu C.S.&I L. i M. D. L. nije dosudjena zatezna kamata jer zahtjev za kamatom nije postavljen u tužbi, a sud se kreće samo u granicama tužbenog zahtjeva.

Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi člana 56 stav 2 Zakona o upravnom sporu, jer je Upravni sud odlučivao na usmenoj raspravi i na odredbama čl. 163 st. 2 u vezi čl. 153 Zakona o parničnom postupku.

Tuženi je obavezan da prvom i drugom tužiocu isplati na ime troškova spora iznos od po 2.620,00 eura, a koji troškovi su po tužiocu nastali na ime pisanja tužbe u iznosu od 250,00 eura, na ime pristupa na tri rasprave kod Upravnog suda u iznosu od 750,00 eura, na ime pisanja tri vanredna pravna lijeka (zahtjeva za vanredno preispitivanje sudske odluke) u iznosu od 1.500,00 eura, kao i sudske takse na do sada donešena presude suda tokom čitavog spora u iznosu od 120,00 eura, što sve čini ukupno iznos od po 2.620,00 eura po tužiocu. Prednje na osnovu tarifnog stava 5 i 9 Advokatske tarife (“Sl. list RCG”, br. 12/05).

Utvrdjujući da su zahtjevi za vanredno prispitivanje sudske odluke osnovani, preinačena je pobijana presuda i poništeno osporeno rješenje S. za p. V. C. G. u pobijanom stavu 2, koji je bio predmet upravnog spora i uvaženi tužbeni zahtjevi tužilaca, kako je to predstavljeno u izreci ove presude i na taj način meritorno okončan ovaj upravni spor.

Sa izloženih razloga, a na osnovu člana 46 stav 2 Zakona o upravnom sporu, odlučeno je kao u izreci.


270

POVREDA PRAVILA POSTUPKA U UPRAVNOM SPORU(Član 42 i 55 Zakona o upravnom sporu

u vezi čl. 367 Zakona o parničnom postupku)

Razlozi za ograničeni pristup informacijama su materijalno pravnog karaktera čije se postojanje utvrdjuje zakonom.

***

P R E S U D A

Usvaja se zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke, te se ukida presuda Upravnog suda Crne Gore, U.br.2707/10 od 01.02.2011. godine i predmet vraća tom sudu na ponovni postupak.


Presudom Upravnog suda Crne Gore, U. br. 2707/10 od 01.02.2011. godine, odbijena je tužba tužioca M. za a. n. s. - M. iz Podgorice, podnijeta protiv rješenja tužene S. C. G, SU-SPI broj 70/5 od 30.09.2010. godine, kojim rješenjem je usvojen zahtjev tužioca u dijelu koji se odnosi na dostavljanje informacija koje se odnose na aktivnosti O. za b. i o, dok je odbijen zahtjev tužioca za pristup informacijama u dijelu koji se odnosi na dostavljanje kopija: izvještaja sa sjednica O. za b. i o, zapisnik sa zatvorenih sjednica O. za b. i o, akata koje je NATO dostavio O. za b. i o, izvještaja koje je O. dostavila A. za n. b, akata koji sadrže informacije koliko je gradjanskih predstavki i pritužbi O. za b. i o. razmatrao i akata koji sadrže informacije koliko su posjeta imali članovi O. za b. i o. institucijama i organizacijama u inostranstvu.

Protiv označene presude Upravnog suda tužilac je podnio zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke, zbog povrede materijalnog prava. Predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

Nakon razmatranja spisa predmeta i ocjene navoda iz podnijetog zahtjeva, ovaj sud je našao da je zahtjev osnovan.

Po nalaženju ovog suda u postupku donošenja pobijane presude učinjena je povreda pravila postupka u upravnom sporu koja je mogla biti od uticaja na rješavanje stvari iz člana 367 stav 2 tačka 15 Zakona o parničnom postupku u vezi sa čl. 55 Zakona o upravnom sporu zbog čega je pobijanu presudu valjalo ukinuti, Povreda postupka sastoji se u tome što presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama dok su dati razlozi nejasni.

Osporenim rješenjem tužene S. C. G. usvojen je zahtjev tužioca za pristup informaciji u odredjenom dijelu, dok je u pretežnom dijelu, budući se zahtjev za

271

pristup informacijama sastoji od više tačka, zahtjev odbijen, kako je to odredjeno u rješenju.

U odnosu na zahtjev tužioca u odbijajućem dijelu ni osporeno rješenje ni pobijana presuda ne sadrže razloge o odlučnim činjenicama, dok su dati razlozi nejasni.

U obrazloženju presude se polazi od odredbe člana 41 Poslovnika S. R. C. G, Zakona o agenciji za nacionalnu bezbjednost (odredbi čl. 43 - 46), bez bližeg objašnjenja od kakvog su pravnog značaja pojedine od svih odredbi u odnosu na zahtjev tužioca sa zaključkom da je pravo na pristup informacijama ograničen shodno odredbi člana 51 Ustava.

Ni u osporenom rješenju ni u presudi nema ni riječi o primjeni materijalno pravnog propisa koji je relevantan za spornu stvar (Zakona o slobodnom pristupu informacijama) na osnovu kojeg se ocjenjuje eventualno postojanje razloga na osnovu kojih se pristup informacijama ograničava, pa je nejasno obrazloženje presude koje se poziva na neposrednu primjenu Ustava Crne Gore na sporno pitanje i na uopšten način formulisanu primjenu odredbi čl. 43 - 46 Zakona o agenciji za nacionalnu bezbjednost.

Kod naprijed navedenog obrazloženja pobijane presude, zbog učinjene povrede postupka, presudu je valjalo ukinuti i predmet vratiti Upravnom sudu na ponovni postupak.

U ponovnom postupku, polazeći od prirode pojedinih traženih informacija, koji su nabrojani u zahtjevu tužioca podnesenog 22.09.2010. godine, Upravni sud će dati jasne i odredjene razloge o osnovanosti ili neosnovanosti zahtjeva za pristup informacijama (u dijelu u kojem je zahtjev odbijen) imajući u vidu odredbe Zakona o slobodnom pristupu informacijama kojim se utvrdjuje pristup informacijama, odnosno vezu ovog Zakona sa drugim propisima koji su u vezi sa zahtjevom tužioca. Kada otkloni ukazanu povredu postupka Upravni sud će biti u prilici da donese pravilnu i zakonitu odluku.

Sa izloženog a na osnovu člana 46 stav 2 Zakona o upravnom sporu, odlučeno je kao u izreci.


272

PRISTUP PRAVOSNAŽNIM SUDSKIM ODLUKAMA(Član 14 Zakona o slobodnom pristupu informacijama)

Pravosnažne sudske odluke koje su objavljene na internet stranici suda dostupne su putem obavještenja suda o nosaču tražene informacije.

***

Pravosnažnim sudskim odlukama koje nijesu objavljene na internet stranici suda omogućen je pristup od strane suda dostavljanjem istih nakon anonimizacije podataka.

***

Ne može se dozvoliti pristup informaciji kad se traži pojedinačna i konkretno odredjena sudska odluka jer se ni anonimizacijom ne mogu zaštiti podaci o ličnosti.

***

P R E S U D A

Usvaja se zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke, pa se ukida presuda Upravnog suda Crne Gore, U. br. 282/11 od 10. 05. 2011. godine i predmet vraća tom sudu na ponovno odlučivanje.


Presudom Upravnog suda Crne Gore, U. br. 282/11 od 10.05.2011. godine odbijena je tužba tužilje izjavljena protiv rješenja M. p. broj 01-7578/10 od 17.12.2010. godine. Tim rješenjem odbijena je žalba tužilje izjavljena protiv rješenja Osnovnog suda u Baru Su. br. 1165/2010 od 27.11.2010. godine, kojim je odbijen zahtjev tužilje za pristup informaciji dostavljanjem kopija svih presuda koje se odnose na krivična djela zloupotreba službenog položaja iz člana 416 Krivičnog zakonika, nesavjestan rad u službi iz člana 417 Krivičnog zakonika, lažan bilans iz člana 278 Krivičnog zakonika, davanje mita iz člana 424 Krivičnog zakonika i primanje mita iz člana 423 Krivičnog zakonika u periodu od 01.01.2006. do 30.09.2010. godine.

Protiv navedene presude tužilja je blagovremeno podnijela zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke zbog povrede materijalnog prava, kako se to

273

navodi u istom, ali iz obrazloženja proizilazi da se navedena presuda pobija i zbog povrede pravila postupka u upravnom sporu. Predlaže da se pobijana presuda ukine.

U sjednici vijeća razmotreni su cjelokupni spisi predmeta, ispitana pobijana presuda i ocijenjeni navodi podnijetog zahtjeva, pa je vijeće našlo da je:

- zahtjev osnovan.Pobijanom presudom počinjena je povreda pravila postupka u upravnom

sporu iz člana 367 stav 2 tačka 15 ZPP u vezi čl. 55 ZUS.Zahtjevom od 25.11.2010. godine tužilja je tražila da joj se dostave presude

koje se odnose na krivična djela tamo pobrojana.Obrazlažući svoju odluku Upravni sud nalazi da osporenim rješenjem nije

povrijedjen zakona na štetu tužilje polazeći od odredbi Zakonika o krivičnom postupku i Zakona o sudovima kojim je propisano kome, kada i pod kojim uslovima je dozvoljen uvid u sudske spise, odnosno razgledanje, prepisivanje i kopiranje sudskih spisa.

Gornji razlozi pobijane presude su nerazumljivi jer u konkretnom slučaju nije tražen uvid u sudske spise, odnosno razgledanje, prepisivanje i kopiranje sudskih spisa. Na taj način počinjena je povreda pravila postupka u upravnom sporu iz člana 367 stav 2 tačka 15 u vezi čl. 55 ZUS.

U okviru programa "Sudska praksa" sudovi su dužni pravosnažne odluke objaviti na internet stranici, a što Upravni sud Crne Gore radi od svog osnivanja.

Polazeći od gornje činjenice ovaj sud nalazi da je zakonitost osporenog rješenja trebalo cijeniti u svijetlu iste. Naime, kada se na osnovu Zakona o slobodnom pristupu informacijama traži pristup informaciji dostavljanjem pravosnažnih sudskih odluka, koje su objavljene na internet stranici suda takav zahtjev se odbija i podnosilac istog obavještava o nosaču tražene informacije - član 14 Zakona o slobodnom pristupu informacijama. Ukoliko pak, tražena pravosnažna presuda nije objavljena na internet stranici nadležni sud je dužan omogućiti pristup informaciji dostavljanjem iste nakon što izvrši anonimizaciju podataka u skladu sa Pravilnikom o anonimizaciji podataka u sudskim odlukama.

Nasuprot prednjem primjenom Zakona o slobodnom pristupu informacijama ne može se dozvoliti pristup informaciji kada se traži pojedinačna tačno odredjena odluka, jer se u tom slučaju ni anonimizacijom podataka ne mogu zaštiti podaci o ličnosti.

Stojeći na gornjem stanovištu ovaj sud nalazi da je pobijanom presudom počinjena povreda materijalnog prava.

Sa iznijetih razloga, a s pozivom na član 46 stav 2 ZUS, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U ponovnom odlučivanju Upravni sud će otkloniti ukazane povrede pravila postupka, pa donijeti novu zakonitu odluku uz pravilnu primjenu materijalnog prava.


274

OGRANIČENJE SLOBODE PRISTUPA INFORMACIJAMA(Član 9 Zakona o slobodnom pristupu informacijama

u vezi sa čl. 84 Zakona o bankama)

Izvještaj o kontroli poslovnih banaka je povjerljivog karaktera i ograničenog je pristupa slobodi informacija.

Iz obrazloženja:

"Po ocjeni ovog suda, pravilno je Upravni sud, u postupku ispitivanja zakonitosti pobijanog akta a na temelju prethodno nesporno utvrdjenog činjeničnog stanja, našao da je pristup traženoj informaciji ograničen u smislu člana 9 stav 1 tačka 3 alineja 2 Zakona o slobodnom pristupu informacijama, jer je predmetna informacija, po svojoj pravnoj prirodi, poslovna tajna, shodno odredbi čl. 84 st. 1 tač. 2 Zakona o bankama ("Sl. list CG", br. 17/08), a da se, izuzetno od navedene odredbe citiranog zakona, može učiniti dostupnom Centralnoj banci, nadležnom sudu odnosno drugim licima na osnovu izričite pisane saglasnosti klijenta - čl. 85 st. 2 naznačenog zakona. Takodje, odredbom čl. 113 Zakona o bankama utvrdjeno je da izvještaj o izvršenoj kontroli poslovne banke, povjerljivog karaktera. O svim bitnim elementima činjeničnog i pravnog sadržaja Upravni sud je, u pobijanoj presudi, dao potpune i valjane razloge na koje ovaj sud upućuje.

Sud je cijenio i druge navode iz podnijetog zahtjeva za vanredno preispitivanje sudske odluke, ali je našao da su oni bez uticaja na donošenje drugačije odluke u ovoj stvari.

Sa iznijetih razloga, a na osnovu člana 46 stav 1 Zakona o upravnom sporu, odlučeno je kao u izreci ove presude."


275

PRAVO PRISTUPA TRAŽENIM INFORMACIJAMAPUTEM NEPOSREDNOG UVIDA

(Čl. 12 i 18 Zakona o slobodnom pristupu informacijama)

Donošenjem odluka da tužilac može ostvariti pristup tražene informacije putem neposrednog uvida u dokumentacije a ne dostavljanju kopija istih, nije povrijedjeno materijalno pravo.

Iz obrazloženja:

"U konkretnom slučaju, prvostepenim rješenjem Privrednog suda u Bijelom Polju dozvoljen je pristup tužiocu traženim informacijama i to neposrednim uvidom.

Po nalaženju ovog suda, donošenjem odluke da tužilac može ostvariti pristup traženim informacijama neposrednim uvidom u dokumentaciju, tužiocu je omogućen pristup traženim informacijama. U rješenju Privrednog suda ukazano je i valjano obrazloženo, što prihvata i tuženo M. p. kao i Upravni sud u pobijanoj presudi, da postoje objektivni razlozi zbog čega se tužiocu ne može dozvoliti pristup informacijama dostavljanjem kopija cjelokupne tražene dokumentacije povodom predmetnog stečajnog postupka. Riječ je o obimnoj dokumentaciji koja je predmet podnijetog zahtjeva, činjenici da prvostepeni organ ne posjeduje tehničke mogućnosti da odgovori zahtjevu za fotokopiranje tako obimne dokumentacije, posebno imajući u vidu da je istovremeno podnešeno i više desetina (četrdeset) zahtjeva istog tužioca sa zahtjevom za isti način pristupa informacijama.

Kod takvog stanja stvari, dozvoljenim načinom pristupa – neposrednim uvidom u tražene informacije, a ne i dostavljanjem kopija, na štetu tužioca nije povrijedjeno materijalno pravo. Pravo na traženu informaciju je omogućeno tužiocu ali ostvarivanje tog prava na način kako to tužilac zahtijeva nije apsolutno pravo, jer posebni uslovi u konkretnom slučaju daju ovlašćenje organu vlasti da odredi način pristupa informaciji.

Pri ovome, ovaj sud nalazi, da i neposrednim uvidom u tražene informacije, nije osujećena niti onemogućena mogućnost tužioca da koristi i širi informacije, u smislu člana 4 stav 1 tačka 1 Zakona o slobodnom pristupu informacijama, do kojih je došao neposrednim uvidom u dokumentaciju, na način što bi se pozvao na podatke, činjenice i dokaze koje sadrži dokumentacija koja mu je pružena prilikom neposrednog uvida.

Kod naprijed navedenog stanja stvari u spisima predmeta odlukom da se tužiocu omogući neposredni pristup traženim informacijama, bez dostavljanja kopija, nijesu povrijedjene odredbe citiranog Zakona o načinu pristupa informaciji. Po nalaženju ovoga suda materijano pravo je pravilno primjenjeno zavisno od čega ovaj sud nalazi da je zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke neosnovan.

276

Sa izloženih razloga, a na osnovu člana 46 stav 1 Zakona o upravnom sporu, odlučeno je kao u izreci."


277

ISPRAVKA GREŠKE UPISA PRAVA U KATASTAR NEPOKRETNOSTI(Član 124 Zakona o državnom premjeru i katastru nepokretnosti)

Pretpostavke za ispravljanje greške i upisa prava na nepokretnosti razlikuje se od uslova za promjenu izvršenog upisa.

Iz obrazloženja:

"Po nalaženju ovoga suda sa stanovišta zakonitosti osporenog rješenja i pobijane presude, neosnovano se podnijetim zahtjevom za vanredno preispitivanje sudske odluke tvrdi da je u upravno sudskom postupku povrijedjen zakon. U konkretnom slučaju ne stoje pravne pretpostavke za primjenu instituta ispravljanja greške o upisu u smislu člana 124 Zakona o državnom premjeru i katastru nepokretnosti. U smislu ove odredbe, predvidjeno je, da se, ako su podaci iz rješenja o upisu netačno upisani u katastar nepokretnosti, ipravka greške se vrši po službenoj dužnosti ili po zahtjevu zainteresovanog lica i pri čemu se ispravka može izvršiti u svako doba i o čemu se donosi poseban zaključak.

U konkretnom slučaju nije riječ o ispravci greške u naprijed navedenom smislu jer nemamo činjenicu da su podaci iz rješenja o upisu (kao osnova za upis) netačno upisani u katastar nepokretnosti. Prema sadržini spisa prvostepenog i drugostepenog organa kao i spisa Upravnog suda koji su dostavljeni ovome sudu, može se izvesti zaključak o dvije činjenice i to prve, da postoje dokazi o svojini na spornoj nepokretnosti pravnog prethodnika tužioca, i druge činjenice, da se ne vidi po kom osnovu je izvršen upis na državu.

Dakle, nema pogrešnog upisa u smislu člana 124 Zakona o državnom premjeru i katastru nepokretnosti (u smislu nesaglasnosti podataka iz rješenja o upisu i samog upisa) već postoji upis za koji se ne vidi osnov.

Kod takvog činjeničnog i pravnog stanja ne može se pravno posegnuti za primjenu instituta ispravke greške o upisu, već je s obzirom da je u katastarskoj evidenciji upisana državna svojina, tužiocu potreban pravni osnov za promjenu tako izvršenog upisa. Taj osnov tužilac može ishodovati jedino podnošenjem tužbe kod parničnog suda i nakon ostvarivanja svog svojinskog prava steći pravnovaljani osnov za upis prava svojine i tek pod tim uslovima može doći do tražene promjene u katastarskoj evidenciji.

Nalazeći da je pobijanom presudom pravilno primijenjeno materijalno i procesno pravo ovaj sud nalazi da je podnijeti zahtjev neosnovan.

Sa izloženih razloga, a na osnovu člana 46 stav 1 Zakona o upravnom sporu, odlučeno je kao u izreci.


278

PORESKA TAJNA(Član 16 Zakona o poreskoj administraciji)

Poreska tajna su sve informacije i podaci o poreskom obvezniku osim onih navedenih u članu 16 stav 1 tačka 2 Zakona o poreskoj administraciji.

Iz obrazloženja:

"Tužilja je tražila pristup informacijama dostavom kopija akata - poreskih prijava tamo navedenog lica za 2007, 2008 i 2009 godinu.

Članom 16 Zakona o poreskoj administraciji je propisano da je poreska tajna svaka informacija i podatak o poreskom obvezniku kojim raspolaže poreski organ osim informacija i podataka koji su u toj zakonskoj odredbi bliže precizirani, pa je tako tačkom 2 stav 1 navedenog člana propisano "osim informacija i podataka koji se ne mogu povezati sa konkretnim poreskim obveznikom niti se na drugi način mogu identfikovati".

Polazeći od naprijed navedenog osnovano Upravni sud pobijanom presudom nalazi da je osporeno rješenje zakonito i za takav svoj zaključak daje dovoljne i jasne razloge, koji navodima podnijetog zahtjeva nijesu dovedeni u sumnju.

Sa izloženog, primjenom člana 46 stav 1 Zakona o upravnim sporovima, odlučeno je kao u izreci ove presude."


279

STVARNA NADLEŽNOST ZA POSTUPANJE PO ŽALBI U POSTUPKU PRED ORGANIMA LOKALNE SAMOUPRAVE

USLJED DUGOG PROTEKA VREMENA OD DONOŠENJAPRVOSTEPENOG RJEŠENJA I IZMIJENJENIH NADLEŽNOSTI

DRUGOSTEPENOG ORGANA(Zakon o lokalnoj samoupravi)

Iz obrazloženja:

"U odnosu na pravno pitanje koji organ je nadležan kao drugostepeni u ovoj stvari, s obzirom na veliki protek vremena od donošenja prvostepenog rješenja i nastale u medjuvremenu izmjene nadležnosti drugostepenog organa, pobijana presuda je dala pravilne razloge da Glavni administrator ima nadležnost drugostepenog organa u predmetnoj stvari, na koje razloge upućuje ovaj sud.

Kod naprijed navedenog stanja stvari pravilno je žalba odbačena kao neblagovremena od strane tuženog Glavnog administratora, a pobijanom presudom pravilno odbijena tužba."


280

REGISTAR NEVLADINIH ORGANIZACIJA(Zakon o nevladinim organizacijama)

Isključeni član udruženja (NVO) nije ovlašćen za podnošenje zahtjeva za upis promjena o činjenicama koje se odnose na lice ovlašćeno za zastupanje i predstavljanje.

Iz obrazloženja:

"Po ocjeni ovog suda, pravilno je Upravni sud, u postupku ispitivanja zakonitosti pobijanog akta a na temelju prethodno nesporno utvrdjenog činjeničnog stanja, našao da tužilac, kao isključeni član U. k. C. G, nije bio ovlašćen, u smislu člana 6 Statuta Udruženja, zbog čega osporenim upravnim aktom kojim je odbijen zahtjev tužioca za upis promjena o činjenicama koje se odnose na lice ovlašćeno za zastupanje i predstavljanje u Registar nevladinih organizacija, nije povrijedjeno subjektivno pravo tužioca, o čemu su, u pobijanoj presudi, dati potuni i valjani razlozi, na koje ovaj sud upućuje.

Sud je cijenio i druge navode iz podnijetog zahtjeva za vanredno preispitivanje sudske odluke, ali je našao da su oni bez uticaja na donošnje drugačije odluke u ovoj stvari.

Sa iznijetih razloga, a na osnovu člana 46 stav 1 Zakona o upravnom sporu, odlučeno je kao u izreci ove presude."


281

LJUDSKA PRAVA I SLOBODE

282

POVREDA PRAVA NA SUDJENJE U RAZUMNOM ROKUU PARNIČNOM I IZVRŠNOM POSTUPKU

(Čl. 4, 34 stav 2 i čl. 37 stav 4 Zakona za sudjenje u razumnom rokuu vezi sa čl. 271 - 297 ZPP i čl. 4 Zakona o izvršnom postupku)

Pasivnim držanjem suda po prijemu tužbe skoro godinu dana i odlučivanjem po predlogu za odredjivanje privremene mjere nakon jedne godine, povrijedjeno je pravo za sudjenje u razumnom roku.

***

P R E S U D A

Djelimično se usvaja tužbeni zahtjev, pa se tužena obavezuje da tužiocima na ime nematerijalne štete zbog povrede prava na sudjenje u razumnom roku u predmetima Osnovnog suda u Kotoru, P. br. 381/10/08 i I. br. 101/07 isplati novčanu naknadu u iznosu od po 1.000 €, što ukupno iznosi 25.000 €, sa pripadajućom kamatom od dana donošenja ove presude do isplate, kao i da im nadoknadi troškove postupka u ukupnom iznosu od 650 €, a sve ovo u roku od 15 dana od dana prijema ove presude.

Tužbeni zahtjev u dijelu isplate novčane naknade nematerijalne štete u iznosu većem od dosudjenog stavom prvim izreke, a za iznos od još po 4.000 €, ili ukupno za iznos od 100.000 €, kao i za objavljivanje ove presude na internet stranici Vrhovnog suda Crne Gore, odbija se kao neosnovan.


Tužbom za pravično zadovoljenje tužioci ukazuju da im je povrijedjeno pravo na sudjenje u razumnom roku u predmetima Osnovnog suda u Kotoru - poslovnih oznaka I. br. 101/07 i P. br. 381/10 (ranija oznaka 619/08). U obrazloženju tužbe navode da su dana 12.04.2007. godine navedenom sudu podnijeli predlog za odredjivanje privremene mjere, pa je po tom predlogu sud donio rješenje I. br. 101/07 tek dana 01.07.2008. godine, što je po proteku 15 mjeseci od dana podnošenja. Dalje ukazuju da su zbog neefikasnog postupanja suda u ovom postupku, u kojem je, inače, zakonom propisano hitno postupanje, bili prinudjeni da povuku predlog za odredjivanje privremene mjere, što su i učinili podneskom od 23.02.2010. godine, po kojem je sud donio rješenje dana 03.12.2010. godine, iz kojeg proizilazi da se predlog smatra povučenim

Takodje, ukazuju da su u predmetu istog suda P. br. 381/10/08 podnijeli tužbu dana 17.07.2008. godine, a da je prvi put pripremno ročište zakazano za 17.07.2009. godine, koje je odloženo rješenjem suda od 11.06.2009. godine iz razloga što

283

tuženim, poslije godine dana od dana prijema tužbe, sud nije dostavio tužbu na izjašnjenje. U istom predmetu tužioci su zbog propusta u donijetim rješenjima suda od 08.10.2009. i 07.12.2010. godine bili prinudjeni da izjavljuju žalbe Višem sudu u Podgorici. Konačno ukazuju da se usled takvog postupanja suda predmet i poslije skoro 30 mjeseci nalazi još uvijek u fazi pripremnog ročišta.

Objašnjavaju da su nezadovoljni tretmanom u naznačenim predmetima predsjedniku Osnovnog suda u Kotoru podnosili kontrolni zahtjev dana 11.06.2010. godine, kojim su tražili ubrzanje postupka u skladu sa odredbom člana 9 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku. Odlučujući po kontrolnom zahtjevu prvostepeni sud je isti usvojio rješenjem od 16.06.2010. godine. Ukazuju da su ovakvim ponašanjem prvostepenog suda u navedenim predmetima povrijedjena njihova osnovna ljudska prava garantovana članom 32 Ustava Crne Gore i čl. 6 stav 1 Evropske Konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog čega su pretrpjeli nematerijalnu štetu. Predlažu da ovaj sud donese presudu kojom će tužene obavezati da im na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na sudjenje u razumnom roku, svakom pojedinačno, isplati iznos od po 5.000 €, što ukupno iznosi 125.000 €, kao i da objavi presudu na internet stranici Vrhovnog suda Crne Gore, te da im nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.500 € i to na ime takse na tužbu i naknade za zastupanje po AT.

U izjašnjenju na tužbu aktom Pz. br. 45/11 od 26.01.2011. godine zastupnik tužene je osporio osnovanost tužbenog zahtjeva, ističući da se po pravilu naknada štete zbog povrede na sudjenje u razumnom roku dosudjuje po pravosnažno okončanom postupku, a da u konkretnom slučaju nije donijeta pravosnažna odluka. Osim toga, ukazao je i da je zahtjev previsoko opredijeljen i nerealan.

U sjednici vijeća razmotreni su cjelokupni spisi predmeta, ocjenjeni navodi podnijete tužbe, izjašnjenje na tužbu, pa je vijeće našlo da je: - tužbeni zahtjev djelimično osnovan.

Iz spisa predmeta se utvrdjuje da su tužioci podnosili kontrolni zahtjev u predmetima P. br. 619/08 i I. br. 101/07. Odlučujući po tom zahtjevu predsjednik Osnovnog suda u Kotoru je rješenjem Posl. br. VIII - Su. 602/2010 - Pos. br. P. 381/10/08, od 16.06.2010. godine, usvojio kontrolni zahtjev u predmetu P. br. 381/10/08, ali ne i u predmetu I. br. 101/07.

Polazeći od navedenih činjenica i odredbe člana 37 stav 3 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku ("Sl. list CG", br. 11/07), u konkretnom slučaju je na Vrhovnom sudu samo da odredi pravično zadovoljenje zbog povrede prava na sudjenje u razumnom roku u predmetu P. br. 381/10/08.

Stojeći na gornjem stanovištu cijenio je ovaj sud navode izjašnjenja na tužbu, pa je našao da su bez značaja za drugačiju odluku, jer se i kod odredbe člana 33 stav 3 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku, na koju odredbu se zastupnik tužene poziva, može odrediti pravično zadovoljenje isplatom novčane naknade, ako stepen povrede prava na sudjenje u razumnom roku to opravdava.

Odlučujući o visini novčane naknade nematerijalne štete prouzrokovane povredom prava na sudjenje u razumnom roku u navedenom parničnom

284

predmetu,ovaj sud je polazeći od mjerila iz člana 4 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku, a krećući se u granicama propisanim čl. 34 stav 2 istog zakona odmjerio iznos od po 400 € svakom od tužilaca, nalazeći da je taj iznos pravična satisfakcija za tužioce, zbog utvrdjene povrede njihovog prava.

Prilikom dosudjivanja navedene naknade sud je posebno imao u vidu pasivno držanje suda po prijemu tužbe skoro godinu dana, bez dokaza u spisima o bilo kakvoj preduzetoj radnji u smislu prethodnog ispitivanja tužbe i dostavljanja tužbe na odgovor tuženim, iako Zakon o parničnom postupku ("Sl. list RCG", br. 22/04 i 76/06) u svojim odredbama člana 271 - 297 Zakona o parničnom postuku, daje instrukcione rokove u kojima sud treba pristupi preduzimanju prethodnih pripremnih radnji za zakazivanje glavne rasprave, predvidjenih za ovu fazu postupka. Naime, iz stanja u spisima je utvrdjeno da je tužba u predmetnoj parnici (sada P. br. 381/10/08, ranije oznake P. br. 619/08) primljena u prvostepenom sudu dana 21.07.2008. godine, a da je predmet još uvijek u fazi pripremnog ročišta, te da je sud zakazao prvi put pripremno ročište za 17.07.2009. godine, što je po proteku roka od godinu dana, pri čemu nije prethodno slao tužbu na odgovor tuženim i u spisima nema dokaza iz kojih bi se moglo zaključiti da tužba ima manjkavosti, te da je sud ukazivao tužiocima u tom pravcu. Takodje, sud je tek po zakazivanju pripremnog ročišta za dan 17.07.2009. godine konstatovao da tužba prethodno nije poslata na odgovor. Kako su zakonski rokovi: za dostavljanje tužbe na odgovor 30 dana od dana prijema uredne i potpune tužbe sudu (član 278 ZPP); za dostavljanje pisanog odgovora na tužbu 30 dana po prijemu tužbe (član 279 ZPP); a za zakazivanje pripremnog ročišta 30 dana po prijemu odgovora na tužbu (član 284 ZPP), to je jasno da je prvostepeni sud svojim neažurnim i neurednim postupanjem doprinio obimu predmetne štete. S druge strane, odmjeravajući visinu pripadajuće naknade u ovom dijelu, sud je imao u vidu i da je parnični postupak dijelom trajao usled neophodnog prekida osnovom nastupanja zakonskog razloga - smrti dva tužioca i izjavljene žalbe punomoćnika tužilaca na rješenje Osnovnog suda u Kotoru P. br. 619/08 od 08.10.2010. godine, kojim je utvdjen prekid postupka, sve do podnošenja predloga tužilaca za nastavak prekinutog postupka dana 23.02.2010. godine, odnosno do dostavljanja rješenja Višeg suda u Podgorici Gž. br. 3990/09 od 17.03.2010. godine, kojim je odlučeno po žalbi i vraćanja kompletnog spisa prvostepenom sudu dana 15.04.2010. godine.

Znači, u periodu počev od 08.10.2009. godine pa do 15.04.2010. godine sud nije imao objektivne mogućnosti da postupa u predmetu. Isto tako, ovaj sud je u navedenom dijelu cijenio i da je nakon donijetog rješenja suda o nastavku postupka iz prekida parnični sud obaviješten o smrti još jednog od tužilaca iz tužbe - V. I, što je uticalo da sud donosi rješenje kojim je razdvojio parnicu po tužbi navedenog tužioca i ostalih tužilaca i nastavio postupak u preostalom dijelu.

Cijeneći s jedne strane neaktivnost suda, kako je to naprijed navedeno, a sa druge strane okolnosti koje su objektivno sprečavale sud da u odredjenom periodu postupa, ovaj sud nalazi da je tužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne štete zbog

285

povrede prava na sudjenje u razumnom roku u predmetu P. br. 381/10/08 samo djelimično osnovan, kako je to naprijed navedeno.

Kako navedenim rješenjem po kontrolnom zahtjevu tužilaca iz juna mjeseca 2010. godine nije utvrdjeno da je povrijedjeno pravo tužilaca - predlagača na sudjenje u razumnom roku u predmetu I. br. 101/07, to se ovaj sud saglasno odredbi člana 37 stav 4 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku upuštio u utvrdjenje da li je u tom predmetu povrijedjeno pravo na sudjenje u razumnom roku.

Iz spisa predmeta Osnovnog suda u Kotoru, I. br. 101/07 utvrdjuje se da je predlog za odredjivanje privremene mjere podnijet dana 12.04.2007. godine, a da su tužioci - predlagači u dva navrata urgirali da se po tom predlogu odluči (urgencije koje je sud primio 17.10.2007. i 24.12.2007. godine), dok je sud po podnijetom predlogu tek 01.07.2008. godine donio rješenje. Dakle, za odlučivanje po predlogu za odredjivanje privremene mjere sudu je trebalo jedna godina, dva mjeseca i 19 dana, mada je saglasno članu 4 stav 1 Zakona o izvršnom postupku u navedenom predmetu sud bio dužan da postupa hitno. Nakon što je drugostepeni sud ukinuo rješenje o izdatoj privremenoj mjeri i spis vraćen prvostepenom sudu 25.08.2008. godine, u narednom periodu u predmetu uopšte nije postupano, a predlagači su 23.02.2010. godine sudu dostavili podnesak kojim povlače predlog za izdavanje privremene mjere. Tek 03.12.2010. godine sud je donio rješenje kojim se utvrdjuje povlačenje predloga.

Iz svega izloženog proizilazi da je postupak u predmetu I. br. 101/07 trajao tri godine, sedam mjeseci i 21 dan, a da je sudu za donošenje rješenja kojim je utvrdjeno povlačenje predloga, trebalo devet mjeseci i 10 dana po dostavljanju podneska o povlačenju.

Cijeneći navedeno ponašanje suda, ovaj sud zaključuje da je u predmetu I. br. 101/07 povrijedjeno pravo na sudjenje u razumnom roku.

I prilikom odlučivanja o visini naknade nematerijalne štete prouzrokovane povredom prava na sudjenje u razumnom roku u navedenom izvršnom predmetu, ovaj sud je takodje pošao od mjerila iz člana 4 Zakona o zaštiti prava na sudjenje o razumnom roku i krećući se u granicama propisanim članom 34 stav 2 istog zakona, te je na taj način odmjerio iznos od po 600 € svakom od tužilaca, nalazeći da je taj iznos pravična satisfakcija za tužioce kao predlagače u navedenom predmetu zbog povrede njihovog prava na sudjenje u razumnom roku, koju je ovaj sud utvrdio. Prilikom odmjeravanja visine navedene naknade sud je imao u vidu da je u pitanju postupak hitne prirode, pa da je dužnost suda bila da po podnijetom predlogu za izdavanje privremene mjere postupi odmah, a što je prema stanju u spisima I. br. 101/07 očigledno da sud nije učinio već je po predlogu odlučio po proteku jedne godine, dva mjeseca i 19 dana, kako je to naprijed već istaknuto. Na visinu dosudjene naknade nematerijalne štete zbog navedene povrede u ovom predmetu od uticaja je i pasivno držanje suda nakon podnijetog podneska o povlačenju predloga u trajanju od devet mjeseci i 10 dana.

Pravilno cijeneći sve navedene okolnosti, ovaj sud je mišljenja da iznos od po 600 € svakom tužiocu - predlagaču, kao naknada nematerijalne štete zbog povrede

286

prava na sudjenje u razumnom roku u predmetu I. br. 101/07 predstavlja pravičnu satisfakciju, srazmjernu utvrdjenoj povredi njihovog prava.

Sa iznijetih razloga ovaj sud je dosudio tužiocima na ime pravične naknade zbog povrede prava na sudjenje u razumnom roku u oba navedena predmeta Osnovnog suda u Kotoru, pojedinačno po 1.000 €, odnosno ukupno 25.000 € za sve tužioce, dok je u preostalom dijelu, za iznose - pojedinačno tužiocima po 4.000 €, ili za ukupan iznos od 100.000 €, zahtjev odbio kao neosnovan.

Na ukupno dosudjeni iznos naknade tužiocima pripada pravo na zakonsku kamatu od dana donošenja presude do isplate.

Ovaj sud je našao da je neosnovan i zahtjev tužilaca za objavljivanje ove presude na internet stranici Vrhovnog suda Crne Gore. Ovo iz razloga što sud može objaviti presudu na zahtjev stranke, u smislu odredbe člana 39 stav 1 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku samo kada utvrdi težu povredu prava na sudjenje u razumnom roku, a što u ovom slučaju nije utvrdjeno. Imajući u vidu da su tužioci po podnijetoj tužbi uspjeli 20% u odnosu na opredijeljeni zahtjev za naknadu štete, to su im srazmjerno uspjehu u sporu dosudjeni troškovi postupka, u ukupnom iznosu od 650 €, saglasno odredbi člana 152 ZPP, a visina istih je odredjena primjenom važeće Advokatske tarife (Tarifni broj 5, 11 i 17). Traženi troškovi na ime takse nijesu priznati, jer je u ovom postupku stranka oslobodjena plaćanja sudske takse, saglasno odredbi člana 7 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku. Sa iznijetih razloga odlučeno je kao u izreci.

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Tpz. br.1/11 od 28.03.2011. godine)

287

NEBLAGOVREMENO POSTUPANJE SUDA U IZVRŠNOM POSTUPKU I PRAVO NA NAKNADUNEMATERIJALNE ŠTETE ZBOG POVREDE PRAVA

NA SUDJENJE U RAZUMNOM ROKU

(Član 37 stav 3, čl. 34 i čl. 4 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku u vezi sa čl. 4 i 10 Zakona o izvršnom postupku)

Sud je dužan da u predmetima izvršenja postupa hitno, te nepreduzimanje radnji u periodu preko jedne godine i neodlučivanje po žalbi na rješenju o spajanju postupka u vremenu dužem od šest mjeseci, opravdava dosudjivanje pravične naknade zbog povrede prava na sudjenje u razumnom roku.

Iz obrazloženja:

"Prilikom dosudjivanja navedene naknade sud je posebno imao u vidu neblagovremeno postupanje suda po donošenju rješenja za prinudno izvršenje, iako Zakonom o izvršnom postupku ("Sl. list SRJ" br. 28/2000, 73/2000 i 71/01) i Zakonom o izvršnom postupku Crne Gore ("Sl.list RCG" br.23/2004) propisano da je sud dužan da u predmetima izvršenja postupa hitno.

Naime, iz sadržine spisa predmeta proizilazi da je rješenjem Osnovnog suda u Kotoru I. br. 72/99 od 18.02.1999. godine dozvoljeno izvršenje na nepokretnostima dužnika Š. S. koje predstavljaju česticu zemljišta 381/5 KO Mrčajevac i kuću površine 130 m2 u Tivtu, u korist povjerilaca T. M. i T. M, nakon čega je sud donio rješenje da se vještačenjem odredi identifikacija i procjena vrijednosti nekretnina dužnika angažovanjem sudskih vještaka geodetske, poljoprivredne i finansijske struke. Od 22.05.2000. godine kada je punomoćnik povjerilaca stavio predlog da sud saglasno odredbi čl. 154 Zakona o izvršnom postupku ("Sl. list SRJ" br. 28/2000, 73/2000 i 71/01) otpočne sa radnjom prodaje nepokretnosti pa sve do 12.03.2001. godine u predmetu nije preduzeta nijedna radnja. Od 27.03.2001. godine kada je rješenjem suda utvrdjena vrijednost nepokretnosti i pored dvije urgencije punomoćnika povjerilaca od 10.05. i 17.08.2001. godine kojima je traženo da sud odredi ročište za prodaju nepokretnosti dužnika, Osnovni sud u Kotoru ne preduzima nijednu radnju u postupku sve do 10.09.2001. godine, kada je donio zaključak kojim obavezuje punomoćnika povjerilaca da u roku od tri dana dostavi adresu dužnika Š. S. iz Beograda.

Sljedeća radnja suda preduzeta je 26.09.2002.godine, kada je sud zatražio od MUP Srbije - GSUP Beograd da se dužniku uruči rješenje od 27.03.2001. godine kojim je utvrdjena vrijednost nepokretnosti dužnika. Od 11.02.2003. godine kada je predmetno rješenje uručeno dužniku do 29.10.2003. godine kada je sud odredio finansijsko vještačenje jer je u predmetu tog suda I. br. 2134/01 po predlogu

288

povjerioca K. Š. iz Podgorice protiv istog dužnika Š. S. i na istoj nepokretnosti zakazano ročište za prodaju nepokretnosti nijesu preduzimane radnje suda.

Punomoćnik povjerioca T. je podnescima od 04.12.2003. i 16.01.2004. godine tražio od suda da se zakaže ročište za prodaju nepokretnosti dužnika, a podneskom od 25.02.2004. godine predložio da sud donese rješenje da se spoje izvršni predmeti I. br. 72/99 povjerioca T. i I.br.2134/01 povjerioca K. Š, protiv istog dužnika. Po ovim predlozima punomoćnika povjerilaca T. sud je odlučio dana 24.03.2004. godine kada je održano ročište da bi tek 01.06.2005. godine donio rješenje o spajanju postupaka. Na predmetno rješenje punomoćnik povjerioca K. Š. je dana 10.06.2005. godine izjavio prigovor po kojem je odlučilo vijeće Osnovnog suda u Kotoru dana 24.12.2005. godine, odbijajući prigovor kao neosnovan.

Nadalje, iz spisa predmeta proizilazi da je Osnovni sud u Kotoru dana 17.01.2007. godine održao ročište kojem je prisustvovao punomoćnik povjerioca K. Š. i tom prilikom je sud upoznat sa podneskom punomoćnika povjerilaca T. M. i M, koji su saglasni da se izvrši prodaja nepokretnosti izvršnog dužnika Š. S. Od tog održanog ročišta pa sve do 28.02.2008. godine kada je sud donio zaključak da se obavi vještačenje po vještaku gradjevinske struke i vještaku poljoprivredne struke radi utvrdjivanja vrijednosti zemljišta sa objektom izvršnog dužnika, nijesu sprovodjene radnje u postupku izvršenja.

Dakle, iz sadržina spisa predmeta se zaključuje da je postupak izvršenja u ovom izvršnom predmetu započet 16.02.1999. godine i da isti još nije okončan. Stoji činjenica da je sud u toku postupka pokušao da okonča postupak izvršenja prodajom nepokretnosti dužnika Š. S, zakazivanjem ročišta za prodaju nepokretnosti, koja su oglašavana po predlogu povjerilaca, ali nije bilo zainteresovanih lica za kupovinu nepokretnosti dužnika. Ročište za prodaju nepokretnosti održano je dana 13.01.2010. godine po predlogu punomoćnika povjerilaca T. u skladu sa odredbom čl.160 i 165 Zakona o izvršnom postupku Crne Gore, a dva takva ročišta prethodno su održana po zahtjevu izvršnog povjerioca K. Š. dana 13.10. i 17.11.2003. godine, kada je sud bio upoznat sa podneskom punomoćnika povjerioca T. od 23.10.2003. godine da je na istoj nepokretnosti donijeto rješenje o izvršenju I. br. 72/99 od 18.02.1999. godine.

Odmjeravajući visinu pripadajuće naknade, ovaj sud je imao u vidu neaktivnost suda, kako je to naprijed navedeno, jer je sud neažurno i neuredno postupao nepoštujući odredbe člana 4 stav 1 Zakona o izvršnom postupku ("Sl. list SRJ" br. 28/2000, 73/2000 i 71/01) u kojem je propisano da je sud u postupku izvršenja i obezbjedjenja dužan da postupa hitno i čl. 10 istog zakona u kojem je navedeno da je o zahtjevima stranaka u izvršnom postupku sud dužan da odluči u roku od 15 dana, te protivno odredbama čl. 4 Zakona o izvršnom postupku Crne Gore ("Sl. list RCG" br. 23/2004), koji takodje u odredbi čl. 4 propisuje hitno postupanje suda, dok je u odredbi čl. 10 ovog zakona odredjeno da je sud dužan da u roku od 30 dana od prijema spisa odluči o žalbi na rješenja koja se donose u izvršnom postupku.

Prilikom odmjeravanja visine navedene naknade, sud je imao u vidu da je u pitanju postupak hitne prirode, da sud neprimjereno u dužen vremenskom periodu

289

koji su iznosili i preko jedne godine nije preduzimao radnje u postupku i da je vijeću prvostepenog suda bilo potrebno vrijeme duže od šest mjeseci da odluči o žalbi na rješenje o spajanju postupka, pa ovakvo nepostupanje suda dovelo je do dugog trajanja postupka. Ovaj sud je mišljenja da iznos od po 1.000 € svakom tužiocu, kao naknada nematerijalne štete zbog povrede prava na sudjenje u razumnom roku u predmetu I. br. 246/10 (ranije oznake I. br. 72/99 i I. br. 2134/01) predstavlja pravičnu satisfakciju, srazmjernu utvrdjenoj povredi njihovog prava.

Sa iznijetih razloga ovaj sud je dosudio tužiocima na ime pravične naknade, zbog povrede prava na sudjenje u razumnom roku pojedinačno po 1.000 € odnosno ukupno 2.000 €, dok je u preostalom dijelu za iznose - pojedinačno tužiocima od po 4.000 € ili ukupno 8.000 €, zahtjev odbio kao neosnovan.

Na ukupno dosudjeni iznos naknade tužiocima pripada pravo na zakonsku kamatu od dana donošenja presude do isplate.

Imajući u vidu da su tužioci po podnijetoj tužbi uspjeli 20% u odnosu na opredijeljeni zahtjev za naknadu štete, to su im srazmjerno uspjehu u sporu dosudjeni troškovi postupka u iznosu od 37,50 €, saglasno odredbi čl. 152 ZPP, a visina iznosa za sastav tužbe je odredjena saglasno tarifnom broju 5 Advokatske tarife."

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Tpz. br. 2/11 od 30.05.2011. godine)

290

DUGO TRAJANJE PARNIČNOG POSTUPKA I PRAVONA PRAVIČNU NAKNADU

(Član 37 stav 3, čl. 34 st. 2, čl. 4 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku u vezi sa čl. 319 st. 2 Zakona o parničnom postupku)

Nepoštovanje odredbe člana 319 stav 2 Zakona o parničnom postupku od strane suda, koje je dovelo do dugog trajanja postupka, ispunjeni su uslovi za ostvarenje naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na sudjenje u razumnom roku.

Iz obrazloženja:

"Iz spisa predmeta se utvrdjuje da je tužilac podnosio kontrolni zahtjev i da je predsjednik Osnovnog suda u Kotoru, rješenjem poslovni broj VIII Su. br. 669/2010 od 08.07.2010. godine usvojio kontrolni zahtjev u smislu odredbe člana 17 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku. Kod te činjenice i odredbe čl. 37 stav 3 istog zakona u konkretnom slučaju na Vrhovnom sudu je samo da odluči o pravičnom zadovoljenju. Bez značaja su, zato, navodi izjašnjenja na tužbu da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede prava na sudjenje u razumnom roku.

Odlučujući o visini novčane naknade zbog nematerijalne štete prouzrokovane povredom prava na sudjenje u razumnom roku, ovaj sud je polazeći od mjerila iz člana 4 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku, a krećući se u granicama propisanim čl. 34 stav 2 istog zakona, odmjerio iznos od 2.000,00 €, nalazeći da je taj iznos srazmjeran težini povrijedjenog prava. Donoseći takvu odluku cijenio je ovaj sud činjenicu da je za donošenje pravosnažne presude u ovom predmetu, koji u činjeničnom i pravnom smislu nije bio složen, bilo potrebno devet godina tri mjeseca i osamnaest dana. Pri tom, prvostepeni sud je grubo kršio odredbe čl. 319 st. 2 Zakona o parničnom postupku ("Službeni list RCG", br. 22/04) koji je u primjeni od 11.07.2004. godine, u kojoj odredbi je pored ostalog propisano da se ročište za glavnu raspravu ne može odložiti na period duži od trideset dana. Naime, a kako to proizilazi iz spisa predmeta, ročište glavne rasprave koje je održano na licu mjesta dana 26.04.2002. godine je odloženo da bi vještak geodetske struke dostavio pismeni nalaz i mišljenje, a naredno ročište glavne rasprave je zakazano i održano tek 20.10.2005. godine, dakle poslije proteka roka od tri godine i šest mjeseci. Nakon ukidanja presude Osnovnog suda u Kotoru P. br. 813/01 od 09.03.2009. godine, po dostavljanju spisa predmeta tom sudu dana 20.11.2009. godine, sudu je bilo potrebno vrijeme od šest mjeseci da zakaže ročište za glavnu raspravu dana 22.06.2010. godine koja je odložena. Kod takvog činjeničnog stanja neosnovano se u izjašnjenju zastupnika tužene tvrdi da dužina trajanja postupka u ovom predmetu nije prouzrokovana ponašanjem suda.

Cijeneći naprijed navedeno ponašanje suda izraženo kroz nepoštovanje odredbe člana 319 stav 2 Zakona o parničnom postupku što je imalo za posljedicu

291

pretjerano dugo trajanje postupka kojem tužilac ni u čemu nije doprinio, a posebno činjenicu da složenost predmeta u činjeničnom i pravnom smislu nije iziskivala ovako dugo trajanje postupka, te interes tužioca obzirom da je u pitanju imovina, ovaj sud nalazi da iznos od 2.000,00 eura predstavlja pravično zadovoljenje zbog povrede prava na sudjenje u razumnom roku, koji iznos je tužiocu dosudjen, dok je tužbeni zahtjev u dijelu iznad dosudjenog odbijen kao neosnovan.

Na dosudjeni iznos tužiocu pripada pravo na kamatu od dana donošenja ove presude do isplate."

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Tpz. br. 5/11 od 21.06.2011. godine)

292

USTAVNA ŽALBA(Ustav Crne Gore - član 149 stav 1 tačka 3)

PRAVO NA SLOBODU- LIŠENJE SLOBODE I PRITVOR U KRIVIČNOM POSTUPKU-

(Ustav Crne Gore - čl. 29 i 30)

***

O D L U K A

I - Usvaja se ustavna žalba i ukida rješenje Višeg suda u Podgorici Kv. br. 340/11, od 6. aprila 2011. godine i rješenje Apelacionog suda Crne Gore Kž.br. 308/11, od 15. aprila 2011. godine, u odnosu na podnosioce ustavne žalbe R.K. i D.M.

Predmet se vraća Višem sudu u Podgorici na ponovni postupak, koji je dužan da odmah donese odluku, u skladu sa članom 57 Zakona o Ustavnom sudu Crne Gore i članom 5 stav 3 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

II - Ova odluka objaviće se u »Službenom listu Crne Gore«.


1. R.K. i D.M., iz B, koje zastupaju advokati Z. V, B. D, D. Đ, B. B. i B. F, podnijeli su blagovremenu i dozvoljenu ustavnu žalbu protiv rješenja Višeg suda u Podgorici i rješenja Apelacionog suda Crne Gore, navedenih u izreci.

Podnosioci žalbe smatraju da su im osporenim rješenjima povrijeđena prava iz člana 29 stav 1. i 2, člana 30 stav 1. i 4, čl. 32 i 35 Ustava Crne Gore i člana 5. stav 1 i 3 Evropske konvencije.

U ustavnoj žalbi, pored ostalog, navode: da se u pritvoru nalaze od 24. decembra 2010. godine, zbog osnovane sumnje da su počinili krivično djelo zloupotreba službenog položaja, iz člana 416 stav 3 u vezi stava 1 Krivičnog zakonika; da im je, nakon podizanja optužnice Kt-S.br. 11/10-2, od 21. marta 2011. godine, vanraspravno vijeće Višeg suda u Podgorici, rješenjem o produženju pritvora Kv.br.340/11, od 6. aprila 20011. godine, ocjenilo po službenoj dužnosti, da postoje zakonski razlozi za njihovo dalje zadržavanje u pritvoru; da je rješenje postalo pravosnažno 15. aprila 2011. godine, jer je tog dana Apelacioni sud rješenjem Kž.br.308/11, žalbe odbio kao neosnovane; da im je pritvor produžen na osnovu člana 175 stav 1 tačka 4 Zakonika o krivičnom postupku; da u konkretnom slučaju, nije u pitanju krivično djelo za koje je propisana kazna zatvora od deset godina ili teža kazna da bi to bio razlog za

293

određivanje, odnosno, produženje pritvora, već da je u pitanju krivično djelo za koje je propisana kazna zatvora od dvije do deset godina; da sud nema objektivnog osnova da odredi pritvor iz razloga propisanog u članu 175 st. 1 tačka 4 ZKP-a, učiniocu za krivično djelo za koje je propisana kazna zatvora do deset godina; da je, i u slučaju kada nesumnjivo postoji neki od zakonskih osnova za pritvor, iz člana 175 stav 1 ZKP-a, sud dužan poštovati načelo srazmjernosti, i umjesto mjere pritvora, koji je ovlašćen odrediti, izreći provođenje blaže mjere ako se njome može postići ista svrha; da su nadležni sudovi propustili da postupe sa naročitom pažnjom u posljednjem slučaju ispitivanja osnovanosti produženja pritvora; da, u obrazloženjima osporenih rješenja, nije sadržan nikakav navod da su nadležni sudovi razmatrali osnovanost produženja pritvora sa aspekta člana 174 ZKP-a, na šta su bili obavezni i prema odredbi člana 30 stav 1 Ustava Crne Gore; da u obrazloženju osporenih rješenja nije označen nikakav konkretni dokaz kojim se obrazlaže postojanje nekog određenog javnog (opšteg) interesa čija bi zaštita zbog važnosti i značaja prevagnula nad ustavnim načelom nepovredivosti slobode, a što bi izuzetno moglo opravdati zakonsku mjeru daljeg produženja pritvora; da u osporenim rješenjima Apelacionog suda Crne Gore i Višeg suda u Podgorici nijesu navedeni, ni obrazloženi relevantni razlozi koji bi bili dovoljni za ocjenu da podnosiocima nijesu povrijeđena ustavna prava, zajemčena u članu 29 u vezi sa članom 30 stav 1 i 4 Ustava Crne Gore; da su podnosioci žalbe uporno osporavali mogućnost remećenja javnog reda i mira, te da su priložili dokaz da su podnijeli ostavke, za svoj raniji lični život, loše zdravstveno stanje i dr.- kako bi potvrdili argument da ne postoji opasnost od remećenja javnog reda; da je Skupština Opštine B, kao najviši organ vlasti u Opštini B. odlukom potvrdila da, u vezi krivičnog događaja, za Opštinu nije nastupila nikakva šteta i da su podnosioci ustavne žalbe podnijeli ostavke, kao i da je odlukom Opštine Budva od 27. aprila 2011. godine izabran za predsjednika Opštine L. R, što je objavljeno u "Službenom listu Crne Gore -opštinski propisi'' br. 15/2011. Predlažu da se usvoji ustavna žalba i da se ukine rješenje Apelacionog suda Crne Gore i rješenje Višeg suda u Podgorici i predmet vrati Apelacionom sudu na ponovni postupak.

2. Ustavni sud je, saglasno odredbama člana 26 stav 1 i člana 27 stav 1 Zakona o Ustavnom sudu zatražio od Apelacionog suda Crne Gore odgovor na navode sadržane u ustavnoj žalbi.

U odgovoru Apelacionog suda, pored ostalog, se navodi: da su rješenjem Kž.br. 308/11, od 15. aprila 2011. godine, žalbe branilaca optuženih R. K. i D. M. (podnosilaca ustavne žalbe) izjavljene protiv rješenja Višeg suda u Podgorici Kv.br.340/11, od 6. aprila 2011. godine, odbijene kao neosnovane; da je taj sud našao da je postupanje prvostepenog suda u potpunosti bilo u skladu sa zakonom i da su postojale okolnosti koje opravdavaju produženje pritvora optuženima, po pritvorskom osnovu iz čl.175 st.1 tač.4 Zakonika o krivičnom postupku ("Službeni list CG", br.57/09); da su za određivanje ili produženje pritvora, po pritvorskom osnovu iz čl. 175 st. 1 tač.4 ZKP-a kumulativno ispunjena tri uslova: da se radi o krivičnom djelu za koje je propisana kazna zatvora od deset godina ili teža kazna,

294

što predstavlja objektivni uslov za određivanje ili produženje pritvora, da je pritvaranje opravdano zbog teških okolnosti djela, s obzirom na način izvršenja i posljedice krivičnog djela i da postoje izuzetne okolnosti koje ukazuju da bi izlaskom okrivljenih na slobodu bila ozbiljna prijetnja narušavanju javnog reda i mira; da su, optuženi R.K. i D. M. (podnosioci ustavne žalbe) osnovano sumnjivi da su počinili krivično djelo zloupotreba službenog položaja iz čl. 416 st.3 u vezi st.1 Krivičnog zakonika za koja je u zakonu propisana kazna zatvora u trajanju od dvije do deset godina, čime je ispunjen objektivni uslov za određivanje pritvora po navedenom pritvorskom osnovu; da način izvršenja krivičnog djela i posljedice djela tj. da su optuženi osnovano sumnjivi da su svojim protivpravnim postupanjem Opštinu B. oštetili za iznos od 1.035.698,62 € predstavljaju teške okolnosti djela, a činjenica da su optuženi javne ličnosti čiji je prethodni rad medijski eksponiran i poznati su mnogo širem krugu građana i van teritorije ove opštine, ukazuje na mogućnost bunta građana, koji bi se manifestovao poremećajem međusobno usklađenih odnosa građana izražen protestnim ponašanjima, zbog čega bi moglo doći do ozbiljne prijetnje narušavanju javnog reda i mira, čime su ispunjeni i ostali uslovi za produženje pritvora po navedenom pritvorskom osnovu; da im osporavanim pravosnažnim pojedinačnim aktom nije povrijeđeno nijedno Ustavom Crne Gore zajamčeno ljudsko pravo i sloboda, pa ni Ustavom zajamčena prava koja se navode u ustavnoj žalbi. Predlaže se, da se ustavna žalba odbije kao neosnovana na osnovu člana 58 Zakona o Ustavnom sudu.

3. Za potrebe ustavnosudskog postupka pribavljeni su neophodni spisi od Višeg suda u Podgorici.

4. U postupku pokrenutom ustavnom žalbom, na osnovu odredbe člana 149 stav 1 tačka 3 Ustava i odredaba čl. 48 i 55 Zakona o Ustavnom sudu, Ustavni sud, u granicama zahtjeva istaknutog u ustavnoj žalbi, utvrđuje da li je u postupku odlučivanja o pravima i obavezama podnosiocu ustavne žalbe povrijeđeno ustavno pravo, pri čemu se, po pravilu, ne upušta u pitanje jesu li sudovi pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje i ocijenili dokaze. Za Ustavni sud relevantne su samo one činjenice od čijeg postojanja zavisi ocjena o povredi ustavnog prava.

5. U sprovedenom postupku, uvidom u osporena rješenja i drugu dostavljenu dokumentaciju, Ustavni sud je utvrdio sljedeće činjenice i okolnosti od značaja za odlučivanje u ovom ustavnosudskom predmetu:

Rješenjem Višeg suda u Podgorici Kv.br. 340/11, od 6. aprila 2011. godine, produžen je pritvor okrivljenima R.K.(podnosiocu ustavne žalbe) zbog krivičnih djela zloupotreba službenog položaja iz čl. 416 st. 3 u vezi st. 1 KZ i zloupotreba službenog položaja iz čl. 416 st. 1 KZ, D.M.(podnosiocu ustavne žalbe), zbog krivičnog djela zloupotreba službenog položaja iz čl. 416 st.3 u vezi st.1 KZ, Đ.P., a nakon podignute optužnice Vrhovnog državnog tužilaštva, Odjeljenja za suzbijanje organizovanog kriminala, korupcije, terorizma i ratnih zločina Kt-S. br. 11/10-2, od 21. marta 2011.

295

godine; da im se pritvor produžava po pritvorskom osnovu iz člana 175 stav 1 tačka 4 ZKP-a; da se ukida pritvor okrivljenom D.S. zbog krivičnih djela zloupotreba službenog položaja putem podstrekavanja iz čl.416 st.1 u vezi čl.24 KZ i zloupotreba ovlašćenja u privredi iz čl.276 st.2, u vezi st.1 tač.5 KZ, koji pritvor mu je određen rješenjem sudije za istragu ovog suda Kris.br.28/10, od 26. decembra 2010. godine, a kasnije produžen rješenjem krivičnog vijeća ovog suda Kv.br.65/11, od 22. januara 2011. godine, pa se okrivljeni ima ODMAH pustiti na slobodu

U obrazloženju rješenja se, pored ostalog, navodi: da je Vrhovno državno tužilaštvo, Odjeljenje za suzbijanje organizovanog kriminala, korupcije, terorizma i ratnih zločina, dana 22. marta 2011. godine podiglo optužnicu Kt-S.br. 11/10-2, od 21. marta 2011. godine protiv okrivljenih R.K i D.M. (podnosilaca ustavne žalbe), Đ.P., D.Ž., S.Đ., S.V., S.T., N.S. i M.K., M.M., D.S, i N.P. sa predlogom da se okrivljenima R.K., D.M. (podnosiocima ustavne žalbe), Đ.P., D.Ž., S.Đ., S.V., S.T., N.S., M.K. i D.S. pritvor produži po pritvorskom osnovu iz čl. 175 st. 1 tač. 4 Zakonika o krivičnom postupku, dok je u odnosu na N.P. predloženo produženje pritvora po pritvorskom osnovu iz čl. 175 st.1 tač.1 ZKP-a; da je rješenjem Krivičnog vijeća ovog suda Kv.br. 290/11, od 23. marta 2011. godine, ukinut pritvor okrivljenima D.Ž., S.Đ., S.V., S.T., N.S., M.K., i D.M., dok je okrivljenoj N.P. pritvor određen nakon podignute optužnice, koje Rješenje je u odnosu na ove okrivljene potvrđeno rješenjem Apelacionog suda Crne Gore Kž.br. 279/11, od 1. aprila 2011. godine; da se, po rješenju sudije za istragu ovog suda Kris. br. 28/10, od 26. decembra 2010. godine, okrivljeni R.K., D.M. (podnosioci ustavne žalbe) i D. S. nalaze u pritvoru, a okrivljeni Đ.P. po rješenju sudije za istragu Kris.br.28/10, od 29. decembra 2010. godine, koji pritvor im se računa i to R.K. od 24. decembra 2010. godine od 6,35h, D.M. i D. S. od 24. decembra 2010. godine od 6,40h i Đ.P. od 27. decembra 2010. godine od 16, 45h; da im je rješenjem krivičnog vijeća ovog suda Kv.br.65/11, od 22. januara 2011. godine pritvor produžen za dva mjeseca; da se okrivljeni R.K., D.M. (podnosioci žalbe), D.S. i Đ.P. nalaze u pritvoru, te da u optužnici nije stavljen predlog da se puste na slobodu, pa je vijeće po službenoj dužnosti, u smislu člana 298 stav 2 Zakonika o krivičnom postupku ispitalo razloge dalje osnovanosti trajanja pritvora protiv okrivljenih i našlo da se pritvor okrivljenima R.K., D.M. (podnosiocima žalbe) i Đ.P. treba produžiti po pritvorskom osnovu iz čl.175 stav 1 tačka 4 ZKP-a, a okrivljenom D.S. ukinuti pritvor; da postoji osnovana sumnja da okrivljeni R.K., D.M.(podnosioci ustavne žalbe) i Đ.P., kao javni funkcioneri svoje funkcije nijesu obavljali u korist građana, već su zloupotrijebili službena ovlašćenja u korist privatnog preduzeća, zanemarujući da je njihov primarni zadatak zaštita interesa Opštine B, odnosno vršenje poslova od javnog interesa, zaštita svih građana, njihovim djelovanjem u javnom životu radi obezbjeđivanja jednakih uslova za ostvarivanje prava građana na ličnu i imovinsku sigurnost; da navedene okolnosti ukazuju na nesumnjiv zaključak da bi njihovo puštanje na slobodu dovele do ozbiljne prijetnje očuvanja javnog reda i mira i izazvalo veliko nezadovoljstvo građana; da je u odnosu na okrivljenog D.S. vijeće našlo da mu pritvor treba ukinuti obzirom da više ne stoji pritvorski osnov iz čl.175 st.1 tač.2 ZKP-a; da ovaj okrivljeni nije javni funkcioner, pa samim tim nije ni vršio poslove od javnog interesa što po ocjeni ovog

296

vijeća upućuje na zaključak da nema izuzetnih okolnosti koje bi ukazivale da bi njegov izlazak na slobodu doveo do ozbiljne prijetnje očuvanju javnog reda i mira.

Rješenjem Apelacionog suda Crne Gore Kž. br. 308/11, od 15. aprila 2011. godine, žalbe branilaca optuženih R.K. i D. M. odbijene su kao neosnovane.

U obrazloženju rješenja se, pored ostalog, navodi: da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je produžio pritvor protiv optuženih R.K. D.M. i Đ.P. po pritvorskom osnovu iz člana 175 st. 1 tač.4 Zakonika o krivičnom postupku, dajući za taj osnov produženja dovoljne i sadržajne razloge, koje je ovaj sud u svemu prihvatio, a posebno imajući u vidu težinu predmetnog krivičnog djela, lična svojstva optuženih i sve okolnosti nastalog slučaja; da je po ocjeni ovog suda osnovana sumnja za njihovo takvo postupanje veoma upadljiva, s obzirom na vrijednost finansijskih sredstava kao protivpravnog cilja optuženih i to kada se ima u vidu samo finansijsko stanje Opštine B. i nezavidan materijalni položaj u kojem se nalazi, pa je opravdana bojazan da bi njihovo puštanje na slobodu izazvalo revolt kod građana Crne Gore kao poreskih obveznika i lica koja su zainteresovana za sudbinu finansijskih sredstava iz budžeta u čijem punjenju i sami učestvuju, a što bi moglo da dovede do ozbiljne prijetnje javnom redu i miru; posebno imajući u vidu, da su svi optuženi javne ličnosti čiji je prethodni rad, za razliku od ostalih optuženih u ovom krivičnom predmetu, medijski eksponiran i da su poznati mnogo širem krugu građana Crne Gore i van teritorije Opštine B; da je, iz tog razloga, opravdana mogućnost bunta građana pojedinačno ili organizovano koji bi se manifestovao poremećajem međusobno usklađenih odnosa građana izražen protestnim ponašanjem na javnom mjestu, a što bi sve otežalo očuvanje javnog morala i ljudskog dostojanstva; da je njihova prepoznatljivost proizvod njihovog dugogodišnjeg političkog i privrednog angažmana i rezultat njihovog rada i djelovanja, te stalne medijske prezentacije za period prije podizanja optužnice; da nije od značaja na eventualno drugačiju odluku suda to što oni više nijesu javni funkcioneri, s obzirom da se prepoznatljivost njihovog rada kod velikog broja građana Crne Gore ne manifestuje kroz funkciju koju obavljaju, pa da su, samim tim, neosnovani žalbeni navodi u kojima se ističe prestanak funkcija koje su do tada obavljali; da je optuženi Đ.P. glasovima građana Crne Gore na izborima izabran za njihovog legitimnog predstavnika u Skupštitni Crne Gore; da je kao demokratski predstavnik dijela naroda osnovano sumnjiv da je izvršio krivično djelo zloupotreba službenog položaja putem pomaganja i na taj način zloupotrijebio povjerenje građana; da je, iz tog razloga, opravdana bojazan da bi njegovim puštanjem na slobodu postojala opravdana mogućnost revolta građana koji su mu dali povjerenje da ih zastupa i štiti njihove interese u Skupštini Crne Gore, a što nedvosmisleno upućuje na mogućnost narušavanja javnog reda i mira.

6. Za odlučivanje u konkretnom predmetu pravno relevantne su odredbe sljedećih propisa:

Ustava Crne Gore:

297

"Svako ima pravo na ličnu slobodu. Lišavanje slobode dopušteno je samo iz razloga i u postupku koji je predviđen zakonom (član 29 stav 1 i 2)".

"Lice za koje postoji osnovana sumnja da je izvršilo krivično djelo može, na osnovu odluke nadležnog suda, biti pritvoreno i zadržano u pritvoru samo ako je to neophodno radi vođenja krivičnog postupka. Trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće moguće vrijeme (član 30 stav 1 i 4)".

"Svako ima pravo na pravično i javno suđenje u razumnom roku pred nezavisnim, nepristrasnim i zakonom ustanovljenim sudom (član 32)".

"Svako se smatra nevinim dok se njegova krivica ne utvrdi pravosnažnom odlukom suda. Okrivljeni nije obavezan da dokazuje svoju nevinost. Sumnju u pogledu krivice sud je obavezan da tumači u korist okrivljenog (član 35)" .

Evropske Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda:

"Svako ima pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom: (...) Svako ko je uhapšen ili lišen slobode shodno odredbama iz stava 1.c ovog člana biće bez odlaganja izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom određeno da obavlja sudske funkcije i imaće pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se usloviti jemstvima da će se lice pojaviti na suđenju (član 5 stav 1. i 3)".

Zakona o Ustavnom sudu Crne Gore (,,Službeni list Crne Gore'', br.64/08):

,,Nadležni organ je dužan da odmah, a najkasnije u roku od 30 dana od dana prijema odluke Ustavnog suda, uzme predmet u rad ukoliko je Ustavni sud ukinuo pojedinačni akt i vratio predmet na ponovni postupak.

Prilikom donošenja novog akta nadležni organ je dužan da poštuje pravne razloge Ustavnog suda izražene u odluci i da u ponovnom postupku odluči u razumnom roku'' (član 57).

Zakonika o krivičnom postupku ("Službeni list Crne Gore", br.57/09 i 49/2010.):

"(1) Mjere koje se mogu preduzeti prema okrivljenom za obezbjeđenje njegovog prisustva i za nesmetano vođenje krivičnog postupka su: poziv, dovođenje, mjere nadzora, jemstvo i pritvor.

298

(2) Nadležni sud će se pridržavati uslova određenih za primjenu pojedinih mjera, vodeći računa da se ne primjenjuje teža mjera, ako se ista svrha može postići blažom mjerom. (3) Mjere iz stava 1 ovog člana ukinuće se po službenoj dužnosti kad prestanu razlozi zbog kojih su preduzete ili po žalbi, odnosno zamijeniće se drugom blažom mjerom kad za to nastupe uslovi (član 163 stav 1,2 i 3)."

"(1) Pritvor se može odrediti samo u slučajevima propisanim ovim zakonikom i samo ako se ista svrha ne može ostvariti drugom mjerom, a neophodan je radi nesmetanog vođenja postupka.

(2) Dužnost je svih organa koji učestvuju u krivičnom postupku i organa koji im pružaju pravnu pomoć da postupaju sa posebnom hitnošću ako se okrivljeni nalazi u pritvoru.

(3) U toku cijelog postupka pritvor će se ukinuti čim prestanu razlozi na osnovu kojih je bio određen (član 174)".

"Kad postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor protiv tog lica može se odrediti, ako:

4) je u pitanju krivično djelo za koje je propisana kazna zatvora od deset godina ili teža kazna i koje je posebno teško zbog načina izvršenja ili posljedica, a postoje izuzetne okolnosti koje ukazuju da bi puštanje na slobodu dovelo do ozbiljne prijetnje očuvanju javnog reda i mira (član 175 stav 1 tačka 4)".

"(1) Nakon predaje optužnice sudu, do završetka glavnog pretresa, pritvor se može, po pribavljenom mišljenju državnog tužioca, kad se postupak vodi po njegovoj optužbi, odrediti ili ukinuti samo rješenjem vijeća. Od podizanja optužnice do donošenja prvostepene presude pritvor može trajati najduže tri godine.

(2) Vijeće je dužno, po predlogu stranaka ili po službenoj dužnosti, da ispita da li još postoje razlozi za pritvor i da donese rješenje o produženju ili ukidanju pritvora, po isteku svakih trideset dana do stupanja optužnice na pravnu snagu, a svaka dva mjeseca nakon stupanja optužnice na pravnu snagu.

(3) Žalba na rješenje iz st. 1 i 2 ovog člana ne zadržava izvršenje rješenja i o njoj sud odlučuje u roku od tri dana (član 179 stav 1, 2 i 3)"

"(2) Ako se okrivljeni nalazi u pritvoru, a u optužnici nije predloženo da se pusti na slobodu, vijeće iz stava 1 ovog člana će po službenoj dužnosti, u roku od tri dana od dana prijema optužnice, ispitati da li još postoje razlozi za pritvor i donijeti rješenje o produženju ili ukidanju pritvora. Žalba protiv ovog rješenja ne zadržava izvršenje rješenja (član 298 stav 2)".

7. Povredu navedenih ustavnih prava podnosioci ustavne žalbe, u suštini, obrazlažu navodima iz žalbe da osporena rješenja ne sadrže dovoljno obrazložene razloge za ocjenu opravdanosti određivanja, odnosno produženja pritvora, u konkretnom slučaju, procjenjujući ih prema načelima i garancijama sadržanim u Ustavu

299

Crne Gore, Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i Zakoniku o krivičnom postupku.

8. Ustav Crne Gore i Zakonik o krivičnom postupku predviđaju da se lice za koje postoji osnovana sumnja da je izvršilo krivično djelo, na osnovu odluke nadležnog suda, može pritvoriti i zadržati u pritvoru, kada je to neophodno radi vođenja krivičnog postupka. U tom smislu, Zakonik o krivičnom postupku propisuje da se pritvor može odrediti kada je, pored osnovane sumnje da je izvršeno krivično djelo, u pitanju krivično djelo za koje je propisana kazna zatvora od deset godina ili teža kazna i koje je posebno teško zbog načina izvršenja ili posljedica, a postoje izuzetne okolnosti koje ukazuju da bi puštanje na slobodu dovelo do ozbiljne prijetnje očuvanju javnog reda i mira. Dakle, da bi se radilo o ovom pritvorskom osnovu Zakonik predviđa više uslova, jer je uz postojanje osnovane sumnje da je u pitanju krivično djelo za koje je propisana kazna zatvora od deset godina ili teža kazna i koje je posebno teško zbog načina izvršenja ili posljedica, bitan uslov i da postoje izuzetne okolnosti koje ukazuju da bi puštanjem na slobodu dovelo do ozbiljne prijetnje očuvanju javnog reda i mira, što bi prema shvatanju ovog suda podrazumijevalo takvo narušavanje javnog reda i mira, koje bi ugrožavalo ličnu i imovinsku sigurnost građana.

Evropski sud za ljudska prava je u tom smislu, u presudi W. v. protiv Švajcarske, od 26. novembra 1992. godine, izrazio pravno stanovište prema kojem opravdanost produženja pritvora zavisi od okolnosti konkretnog slučaja koje okolnosti moraju da budu takve da upućuju na postojanje opšteg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, uprkos pretpostavci nevinosti, preteže nad principom poštovanja slobode pojedinca. Iz toga proizilazi i zahtjev da je u rješenju u kojem se određuje produženje pritvora, kao zakonska mjera kojom se oduzima osnovno ljudsko pravo na ličnu slobodu u periodu prije donošenja pravosnažne sudske presude o krivici pritvorenika, nadležni sud dužan navesti i potpuno obrazložiti relevantne i dovoljne razloge na osnovu kojih se dalje produženje pritvora može ocijeniti opravdanim i nužnim. Sud je dužan pažljivo ispitati opravdanost produženja pritvora s obzirom na okolnosti svakog konkretnog slučaja, odnosno u svakom konkretnom slučaju utvrditi i navesti dalje postojanje zakonske osnove za pritvor, te detaljno obrazložiti razloge zbog kojih smatra da legalni i legitimni ciljevi pritvora i dalje postoje.

Ustavni sud podsjeća i na pravni stav Evropskog suda u primjeni člana 5 stav 3 Evropske konvencije. Prema stavu Evropskog suda, osnovanost sumnje, ma o kako se teškom krivičnom djelu radi, nakon proteka vremena sama za sebe nije dovoljan pravni osnov za produženje pritvora. U presudi Kemmache v. France od 21. oktobra 1991. godine sadržano je sljedeće pravno mišljenje: u slučaju kad je pritvor utemeljen na osnovanoj sumnji da je pritvorena osoba počinila krivično djelo, dalje postojanje te sumnje, nakon proteka određenog vremena, nije više dovoljno. U tom slučaju, treba utvrditi poziva li se sudska vlast na neke druge razloge koji opravdavaju dalje lišavanje slobode. U slučaju procjene da su ti razlozi relevantni i dovoljni, potrebno je dalje ispitati i činjenicu jesu li nadležni sudovi postupali s naročitom pažnjom u vođenju

300

postupka. Navedeni pravni stav Evropskog suda ponovljen je i u presudi Nikolova v. Bulgaria, od 5. marta 1999. godine, kao i u mnogim drugim presudama.

Ustavni sud, prije svega, ukazuje da odredba člana 5 stav 3 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zahtijeva da lice bude lišeno slobode u skladu sa članom 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje "zakonito" u smislu navedenog člana, a obuhvata podjednako i procesnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštovanje člana 5 stav 3 Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi sa pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterijume predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo koje mu se stavlja na teret conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine). Prema daljem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja, koje moraju biti takve da upućuju na postojanje opšteg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, uprkos pretpostavci nevinosti, preteže nad principom poštovanja slobode pojedinca.

Ustavni sud, takođe, ukazuje na praksu Evropskog suda, koji je zaključio da je pri odlučivanju o opravdanosti određivanja pritvora osumnjičenom ili optuženom težina krivičnog djela za koje se tereti, svakako, relevantan elemenat za odlučivanje, zbog čega Evropski sud prihvata da ozbiljnost optužbi i težina zaprijećene kazne predstavljaju inicijalni rizik koji nadležni organi mogu opravdano da uzmu u obzir. Međutim, Evropski sud je, istovremeno, naglasio da ozbiljnost i težina optužbi ne mogu biti argument koji, sam po sebi, može da opravda produženje pritvora (Evropski sud, Ilijkov protiv Bugarske, presuda od 26. jula 2001. godine).

Evropski sud uvažava da potreba za održavanjem javnog reda može biti osnov za određivanje mjere pritvora u vrlo ograničenom obimu i da se ovaj osnov može koristiti samo kada činjenice pokazuju da bi puštanjem optuženog na slobodu zaista bio narušen javni red i mir (I.A. protiv Francuske).

Evropski sud za ljudska prava i slobode prihvata, da iz razloga posebne težine i reagovanja javnosti na njih, određena krivična djela mogu da dovedu do društvene uznemirenosti, što može da opravda pritvor, bar na neko vrijeme. Međutim, ovaj osnov se može smatrati relevantnim i dovoljnim samo ako je zasnovan na činjenicama koje mogu pokazati da bi oslobađanje podnosilaca ustavne žalbe zaista ometalo javni red i mir. Takođe, pritvor će i dalje biti legitiman samo ako je javni red i dalje stvarno ugrožen; produženje pritvora se ne može koristiti kao predviđanje kazne zatvora (Letellier protiv Francuske, presuda od 26. juna 1991. godine).

9. Uvažavajući navedene pravne stavove, Ustavni sud je utvrdio da, u osporenim rješenjima, nijesu navedene konkretne činjenice, niti dokazi koji bi pokazali da bi

301

puštanjem na slobodu podnosilaca ustavne žalbe, javnost bila revoltirana i uznemirena u mjeri koja bi mogla da dovede do ozbiljne prijetnje javnom redu i miru.

Naime, odlučujući o pritvoru, u konkretnom slučaju, redovni sudovi su svoju odluku prvenstveno, bazirali na činjenicama da postoji osnovana sumnja o izvršenju krivičnog djela zloupotreba službenog položaja, iz čl. 416 st.3 u vezi st. 1 KZ CG i zloupotreba službenog položaja iz čl.416 st.1 KZ i ocijenili da su ispunjeni drugi uslovi za primjenu odredbe člana 175 stav 1 tačka 4 ZKP-a. Ovaj pritvorski osnov se može primijeniti kada se radi o krivičnom djelu zloupotreba službenog položaja, iz čl. 416 st.3 u vezi st. 1 KZ CG jer je u pitanju krivično djelo za koje je propisana kazna zatvora od dvije do deset godina, a da Zakonik uključuje mogućnost i izricanja kazne zatvora od deset godina, zbog čega se neosnovano u ustavnoj žalbi ukazuje da nije ispunjen objektivni uslov navedenog pritvorskog osnova u pogledu krivičnog djela za koje postoji mogućnost njegove primjene. Međutim, težina krivičnog djela za koje se podnosioci ustavne žalbe terete nije dovoljna da opravda postojanje navedenog pritvorskog osnova već je neophodno i postojanje izuzetnih okolnosti koje ukazuju da bi puštanjem okrivljenih zaista bio narušen javni red i mir. Sud je dužan da navede konkretne razloge za postojanje tih okolnosti. Naime, samo postojanje pretpostavki da bi puštanje na slobodu podnosilaca ustavne žalbe, moglo dovesti do mogućnosti narušenja javnog reda i mira nije dovoljno, jer sud ne može samo da pretpostavlja takvu mogućnost, već mora da utvrdi da postoje neke objektivne okolnosti ili konkretne i argumentovane radnje i postupci koji nesumnjivo ukazuju da će doći do narušavanja javnog reda i mira za slučaj da podnosioci ustavne žalbe budu pušteni na slobodu. Činjenica je, da se u konkretnom slučaju, radi o krivičnom djelu zloupotreba službenog položaja, ali takva činjenica sama po sebi nije, kako je već rečeno, dovoljna da zadovolji standarde, iz člana 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije, već se razlozi za produženje pritvora moraju posmatrati u svijetlu konkretnih okolnosti. Stoga, Ustavni sud ocjenjuje da su nadležni sudovi propustili da preciznije i konkretnije obrazlože na čemu zasnivaju svoje zaključke da bi njihovo puštanje na slobodu dovelo do ozbiljne prijetnje javnom redu i miru, jer osim što navode da su podnosioci ustavne žalbe bili javne ličnosti ne iznose druge okolnosti koje bi bile indikativne za ocjenu postojanja navedenog pritvorskog osnova.

Pri izvođenju ovakvog zaključka, Ustavni sud posebno podsjeća na činjenicu da, sa aspekta zaštite ljudskih prava i sloboda, pritvor predstavlja posebno osjetljivu mjeru oduzimanja lične slobode čovjeka. Pritvor se, naime, određuje prije nego što je pravosnažnom sudskom presudom licu utvrđena krivica, pa u periodu pritvora još uvijek u cjelosti važi ustavna pretpostavka nevinosti, zajemčena članom 35 Ustava Crne Gore. Pritvor kao zakonska mjera oduzimanja temeljnog ljudskog prava na ličnu slobodu u periodu prije donošenja pravosnažne sudske presude o krivici, nije kazna niti se za pritvorenika smije pretvoriti u kaznu.

302

10. Ustavni sud primjećuje da je Apelacioni sud u obrazloženju rješenja Kž.br.308/11, od 15. aprila 2011. godine, naveo i dva protivrječna stava:

(...) “ovo posebno imajući u vidu da su svi optuženi javne ličnosti čiji je prethodni rad, za razliku od ostalih optuženih u ovom krivičnom predmetu, medijski eksponiran i poznati su mnogo širem krugu građana Crne Gore i van teritorije Opštine B. Iz tog razloga je opravdana mogućnost bunta građana pojedinačno ili organizovano koji bi se manifestovao poremećajem međusobno usklađenih odnosa građana izražen protestnim ponašanjem na javnom mjestu, a što bi sve otežalo očuvanje javnog morala i ljudskog dostojanstva. Njihova prepoznatljivost je proizvod njihovog dugogodišnjeg političkog i privrednog angažmana i rezultat njihovog rada i djelovanja, te stalne medijske prezentacije za period prije podizanja optužnice.

“Stoga, nije od značaja na eventualno drugačiju odluku suda to što oni više nijesu javni funkcioneri s obzirom da prepoznatljivost njihovog rada kod velikog broja građana Crne Gore ne manifestuje se kroz funkciju koju obavljaju, pa samim tim su neosnovani žalbeni navodi u kojima se ističe prestanak funkcija koje su do tada obavljali)“.

Protivrječnost ovih stavova je očigledna jer je evidentno da je Apelacioni sud svoju ocjenu da, u konkretnom slučaju, postoji pritvorski osnov zasnovao polazeći od toga da su podnosioci ustavne žalbe "javne ličnosti", s obzirom da su u vrijeme predmetnog krivično pravnog događaja bili lokalni funkcioneri u Opštini Budva, čiji rad je medijski praćen i zbog toga su poznati široj javnosti, da bi odmah iza toga Sud naveo da se prepoznatljivost njihovog rada kod građana ne manifestuje kroz funkciju koju su obavljali, pa je nejasno kakav značaj Apelacioni sud pridaje ovoj činjenici koju uzima za polazište svog stava. Pri tome, ostaje nejasno i to kako Apelacioni sud zaključuje da kroz protestno ponašanje može doći do "otežanog očuvanja javnog morala i ljudskog dostojanstva" naročito, kada se ima u vidu da Evropski sud uvažava da potreba za očuvanjem javnog reda može biti osnov za određivanje pritvora u vrlo ograničenom obimu i to kada činjenice pokazuju da bi puštanjem na slobodu zaista bio narušen javni red i mir (I.A. protiv Francuske), a što po stanovištu Ustavnog suda dolazi u obzir kada se ozbiljna prijetnja javnom redu i miru manifestuje prvenstveno, kroz ugrožavanje lične ili imovinske sigurnosti građana.

11. U pogledu primjene ustavnog načela srazmjernosti (član 30 st.1 i 4 Ustava), Ustavni sud zapaža da je, u donošenju osporenih rješenja zanemareno to načelo jer se ne prikazuje je li, u konkretnom slučaju, primjena mjere pritvora jedino prikladna za obezbjeđenje prisustva podnosilaca ustavne žalbe u krivičnom postupku, odnosno je li ona nužna, te je li ona primjereno sredstvo za postizanje tog cilja. Propust da se bez valjanog objašnjenja, prema načelu srazmjernosti ocijeni prikladnost, nužnost i primjerenost pritvaranja, predstavlja povredu ustavnog prava na ličnu slobodu.

303

Institut pritvora, po svojoj pravnoj prirodi, predstavlja mjeru obezbjeđenja prisustva okrivljenog lica pred nadležnim sudskim organom radi nesmetanog vođenja krivičnog postupka, u slučaju kada postoji osnovana sumnja da je to lice izvršilo krivično djelo. Pritvor je mjera procesne prisile oduzimanja lične slobode osumnjičenog lica, odnosno okrivljenog, koju pod propisanim zakonskim uslovima određuje nadležni sud prije ili u toku krivičnog postupka. To je izuzetna mjera koja se primjenjuje samo ako se ista svrha ne može ostvariti nekom drugom, blažom mjerom. Po pravilu, pritvor je mjera koju nadležni sud određuje ocjenjujući postojanje zakonom propisanih razloga u situacijama kada ne postoji druga blaža mjera kojom bi se postigla određena zakonom propisana svrha. Osnovni cilj određivanja pritvora jeste da se, u krivičnom postupku, obezbijedi prisustvo lica za koje se osnovano sumnja da je izvršilo krivično djelo. Međutim, Zakonikom se propisuju i neke druge svrhe radi kojih se mjera pritvora može izreći, a u cilju nesmetanog vođenja krivičnog postupka. Dakle, radi se o procesnoj mjeri koja se sastoji u privremenom pritvaranju lica radi postizanja svrhe koja je utvrđena zakonom.

Dakle, sud može da odredi pritvor isključivo ako postoji osnovana sumnja da je neko lice izvršilo krivično djelo i ako je ta mjera neophodna radi vođenja krivičnog postupka, čime se iscrpljuje neposredno dejstvo odredbe člana 30 Ustava po pitanju pritvora kao krivično-procesnog instituta. U daljem toku krivičnog postupka više se ne odlučuje o određivanju pritvora prema već pritvorenom licu, već se jedino odlučuje o produženju ili ukidanju pritvora, do koga dolazi kada se za to steknu propisani uslovi.

Ustavni sud smatra da su, nadležni sudovi dužni da pažljivo ispitaju opravdanost produženja pritvora s obzirom na okolnosti svakog konkretnog slučaja, odnosno da u svakom konkretnom slučaju utvrde i navedu dalje postojanje zakonskog osnova za pritvor, te potpuno obrazlože razloge zbog kojih smatra da legalni i legitimni ciljevi pritvora i dalje postoje. Takođe, nadležni sudovi su dužni da sa naročitom hitnošću postupaju u pritvorskim predmetima. Prilikom svake kontrole pritvora sud utvrđuje da li su ispunjeni zakonski uslovi i razlozi za dalje zadržavanje okrivljenog u pritvoru i da li se ista svrha (nesmetano vođenje krivičnog postupka) može ostvariti drugom mjerom. Ukoliko sud ocijeni da okrivljenog treba zadržati u pritvoru, u rješenju mora navesti detaljne i individualizovane razloge za takvu odluku.

Ocjena Ustavnog suda jeste da su sudovi, u osporenim rješenjima, propustili da ocijene osnovanost, nužnost i primjerenost daljeg zadržavanja podnosilaca ustavne žalbe u pritvoru, a prema načelu srazmjernosti.

12. Ustavni sud zapaža (i to na šta podnosioci nijesu ukazali u ustavnoj žalbi) da je, Vrhovno državno tužilaštvo, Odjeljenje za suzbijanje organizovanog kriminala, korupcije, terorizma i ratnih zločina dana 22. marta 2011. godine, podiglo optužnicu Kt-S.br.11/10-2, od 21. marta 2011. godine protiv 12 lica (među kojima se nalaze i podnosioci ustavne žalbe). Rješenjem Višeg suda u Podgorici Kv.br.290/11, od 23. marta 2011. godine, ukinut je pritvor u odnosu na sedam lica,

304

kojima se stavlja na teret krivično djelo zloupotreba službenog položaja putem pomaganja (šest lica) i jednom licu zbog krivičnog djela zloupotreba službenog položaja putem podstrekavanja. Viši sud u Podgorici je 23. marta 2011. godine, dan poslije podignute optužnice, ukinuo pritvor u odnosu na sedam saučesnika u kojem slučaju su ispoštovane odredbe člana 298 stav 2 ZKPa , kojim je određeno da će vijeće, po službenoj dužnosti, ako se okrivljeni nalazi u pritvoru, a u optužnici nije predloženo da se pusti na slobodu, u roku od tri dana od dana prijema optužnice, ispitati da li još postoje razlozi za pritvor i donijeti rješenje o produženju ili ukidanju pritvora. Viši sud u Podgorici je, prekoračujući i rok, rješenjem Kv.br.340/11, od 6. aprila 2011. godine, podnosiocima ustavne žalbe i okrivljenom Đ.P. produžio pritvor, a okrivljenom D.S. ukinuo pritvor. Ustavni sud konstatuje da navedeno rješenje Višeg suda u Podgorici nije donijeto u zakonom predviđenom roku.

Ustavni sud je, takođe, primijetio (na šta podnosioci nijesu ukazali u ustavnoj žalbi) da Apelacioni sud Crne Gore, rješavajući po njihovim žalbama protiv rješenja Višeg suda u Podgorici Kv.br.340/11, od 6. aprila 2011. godine, nije donio odluku u zakonskom roku, odnosno prekoračio je rok iz člana 179 stav 3 Zakonika o krivičnom postupku. Nesporno je, da su branioci podnosilaca ustavne žalbe, 8. aprila 2011. godine, izjavili žalbu protiv navedenog rješenja i da je Apelacioni sud Crne Gore, po njihovim žalbama, donio rješenje tek 15. aprila 2011. godine.

Evropski sud za ljudska prava navodi da nepoštovanje domaćih zakona povlači za sobom kršenje člana 5 Evropske konvencije. U vezi pitanja da li je pritvor, odnosno zatvor «zakonit», uključujući i pitanje da li je u saglasnosti sa «postupkom propisanim zakonom», Konvencija zapravo poziva na domaći zakon i postavlja obavezu poštovanja materijalnih i procesnih zakonskih propisa (Van der Leer, presuda od 21. februara 1990, Serija A br.170, str 12, stav 22).

13. Polazeći od iznijetih razloga, Ustavni sud je utvrdio da se osporena rješenja zasnivaju na povredama odredbi člana 29 stav 1 i 2, člana 30 st.1 i 4 Ustava Crne Gore i člana 5 st.1 i 3 Evropske konvencije, zbog čega se ukidaju.

14. Podnosioci ustavne žalbe smatraju da im je osporenim rješenjima Višeg suda u Podgorici i Apelacionog suda Crne Gore povrijeđeno pravo na pravično i javno suđenje iz člana 32 Ustava Crne Gore. Dalje, ukazuju da se svi postupci, naročito krivični postupak moraju provesti u skladu sa ustavnim načelom vladavine prava kao najviše vrijednosti Ustavnog poretka Crne Gore. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da se, na pitanje da li podnosioci žalbe imaju ili da li će imati pravično i javno suđenje pred zakonom ustanovljenim sudom, po pravilu, ne može dati odgovor dok je postupak u toku. U skladu sa praksom Ustavnog i Evropskog suda za ljudska prava, pitanje da li je poštovan princip pravičnog suđenja treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. S obzirom na višestepenost krivičnog postupka, eventualni procesni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza

305

istog tog postupka. Stoga, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A broj 146, stav 68).

U konkretnom slučaju krivični postupak protiv podnosilaca još nije okončan, već im je donijeta odluka o određivanju, odnosno produženju pritvora. Stoga su navodi iz ustavne žalbe u odnosu na povredu prava na pravično suđenje iz člana 32 Ustava Crne Gore, preuranjeni.

15. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, pretpostavka nevinosti je prekršena ako sudska odluka koja se odnosi na podnosioce žalbe odražava stav da su oni krivi, a da prije toga njihova krivica nije dokazana u skladu sa zakonom, a naročito ako nijesu imali priliku da iskoriste svoje pravo na odbranu. Pretpostavka nevinosti u slučaju krivične optužbe primjenjuje se na cijeli postupak, a ne samo na razmatranje merituma optužbe (presuda u predmetu Minelli protiv Švajcarske, od 25. marta 1983, Serija A Br. 62, stav 30, presuda Sekanina protiv Austrije, od 25. avgusta 1993, Serija A Br.266-A i presuda Allenet de Ribemont protiv Francuske, od 10. februara 1995, Serija A br.308). Ustavni sud ukazuje da Viši sud u Podgorici i Apelacioni sud Crne Gore, u pobijanim rješenjima, nijesu iznijeli tvrdnju da su okrivljeni počinioci krivičnih djela, niti se unaprijed iznosi stav da su podnosioci žalbe krivi već da postoji osnovana sumnja da su počinili krivično djelo, što je početni uslov za donošenje rješenja o određivanju pritvora. Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi podnosilaca žalbe da im je povrijeđena pretpostavka nevinosti iz člana 35 Ustava Crne Gore.

Na osnovu iznijetih razloga, odlučeno je kao u izreci.

Odluka o objavljivanju ove odluke zasnovana je na odredbi člana 151 stav 2 Ustava Crne Gore i odredbi člana 34 stav 2 Zakona o Ustavnom sudu Crne Gore.

***

(Odluka Ustavnog suda Crne Gore, Už - III br. 348/11 od 20.06.2011. godine)

(preuzeto sa internet stranice navedenog suda)

306

INDEKS POJMOVA

A

Akcionari-zaštita prava akcionara 255-prava i obaveze akcionara 257

B

Bitne povrede odredaba krivičnog postupka 49, 52, 54Bitne povrede odredaba parničnog postupka 210, 211

C

Cesija 108

Ć

Ćutanje administracije 274

D

Dostavljanje 45Doprinos u sticanju bračne imovine 180Delegacija nadležnosti suda 196, 197Dopunska presuda 207, 208Derivativna tužba 257

E

Evikcija 109Eksproprijacija 138

F

Falsifikovanje službene isprave 33

H

Hipoteka 135

307

I

Identitet optužbe i presude 46Izjava o odricanju od nasledja 156Izdržavanje bračnog druga 173Izdržavanje djece 174Izmjena odluke o izdržavanju 175Imovina bračnih drugova 176, 183Izuzeće sudije 198Istovremeno ispunjeje obaveza 260

J

Jemstvo 115Jedinstveni suparničari 205Javne nabavke 270

K

Kapitalizirana renta 88Komisiona prodaja 112Kompenzacija-poništaj kompenzacije 261-dostavljanje izjave o kompenzaciji stečajnom sudu 268Katastar nepokretnosti 297

L

Limit obaveze osiguravača 116Legitimacija vlasnika stvari 204Legitimacija za podnošenje tužbeu upravnom sporu 273

M

Mjesna nadležnost 37, 38, 195Materijalna odgovornost zaposlenih 243

N

Nužna odbrana 17Neotklonjiva stvarna zabluda 18Nedavanje izdržavanja 22Nematerijalna šteta 89, 93Nužni i korisni troškovi 128

308

Nužni prolaz 136Nužni dio -povreda nužnog dijela 147

O

Otmica 21Obustava postupka po žalbi 55Odgovornost Kliničko bolničkog centra 81Odgovornost države za štetu 83Odgovornost naslednika za dugoveostavioca 160Odbacivanje tužbe 199Otkaz ugovora o radu 228, 232, 234, 235Otpremnina -visina otpremnine 237-ispata otpremnine 239Obračun dodatka na zaradu 242

P

Pranje novca 23Pritvor-odredjivanje pritvora 41-produženje pritvora 40Punomoćje 69Podijeljena odgovornost 90Paulijanska tužba 101Prekoračenje tužbenog zahtjeva 193Prigovor zastare 209Ponavljanje postupka-neosnovanost predloga za ponavljanje postupka 218-nedozvoljenost predloga za ponavljanje postupka 219Povreda radne obaveze 223Prestanak radnog odnosa 231Povreda na radu 246Profesionalno oboljenje 247Poreska tajna 298

R

Računanje rokova 44Reformatio in peius 58Raskid ugovora 73 - 77Regresni dug 113

309

Raspored invalida rada 226

S

Službena zabilješka 47Skraćeni postupak 62, 63Sticanje bez osnova 94Stopa ugovorne kamate 107Suvlasnička zajednica 121Sporazum o zajedničkoj gradnji 122Sticanje prava svojine 125, 126Službenost -sticanje službenosti putem održaja 132-prestanak službenosti 134Stranačka sposobnost 200Solidarna odgovornost investitorai izvodjača 244Svojstvo nosioca stanarskog prava 249Stečajni postupak 267

T

Tumačenje ugovora 71Troškovi postupka 201Tužba za utvrdjenje 203

U

Uspostavljanje ranijeg stanja 86Ugovorna kazna 96Ugovorna kamata 106Ugovor o razmjeni 110Ugovor o doživotnom izdržavanju 148-dejstvo ugovora 152-raskid ugovora 154Ugovor o kreditu 263Ustavna žalba 313

V

Vanredno ublažavanje kazne 64, 65Vršenje roditeljskog prava 171

Z

Zastarjelost krivičnog gonjenja 19

310

Zloupotreba položaja u privrednomposlovanju 25Zelenaški ugovor 78Zatezna kamata 97 - 100Zaostavština-imovina koja se izdvaja iz zaostavštine 145-raspravljanje zaostavštine 161, 163Zajednička imovina 181Zaštita prava djeteta 189Zaštita prava zaposlenih 250Zastarjelost potraživanja zatezne kamate 265Zaštita prava na sudjenje u razumnomroku 303 -312

Ž

Žalba-nedozvoljenost žalbe 60-dopuštenost žalbe 61Žalba u upravnom postupku 276

311

SADRŽAJ / CONTENTS

ARHIV CRNOGOSKE JURISPRUDENCIJE......................................................5ARHIVE OF MONTENEGRIN JURISPRUDENCE

SUDSKA PRAKSA.............................................................................................13COURT PRACTICE

KRIVIČNO MATERIJALNO PRAVO...............................................................15SUBSTANTIVE CRIMINAL LAW

KRIVIČNO PROCESNO PRAVO......................................................................35CRIMINAL PROCEEDINGS LAW

OBLIGACIONO PRAVO...................................................................................67LAW OF CONTRACTS AND TORTS

STVARNO PRAVO..........................................................................................119PROPERTY LAW

NASLJEDNO PRAVO......................................................................................143SUCCESSION LAW

PORODIČNO PRAVO......................................................................................169FAMILY LAW

GRADJANSKO PROCESNO PRAVO.............................................................191CIVIL PROCEDURE LAW

RADNO PRAVO...............................................................................................221LABOUR LAW

TRGOVAČKO PRAVO....................................................................................253COMMERCIAL LAW

UPRAVNO PRAVO..........................................................................................271ADMINISTRATIVE LAW

LJUDSKA PRAVA I SLOBODE.....................................................................301HUMAN RIGHTS AND FREEDOMS

INDEKS POJMOVA........................................................................................327INDEX

312

CRNA GORA / MONTENEGROVRHOVNI SUD CRNE GORE / THE SUPREME COURT OF MONTENEGRO

BILTEN / BULLETIN

Izdavač / PublisherVrhovni sud Crne Gore

Tehnička obrada / Technical processingNada Janković

Tiraž / Circulation800

Štampa / PressŠtamparija "IVPE" - Cetinje

CIP - Katalogizacija u publikacijiCentralna narodna biblioteka Crne Gore, Cetinje

347.991 (497.16) (055)

BILTEN / Glavni i odgovorni urednik dr Čedomir Bogićević - God 1 (1994) - Podgorica (Njegoševa 10); Vrhovni sud Republike Crne Gore, 1994 (Cetinje: IVPE). - 24 cm

GodišnjeISSN 1800-5810 - Bilten (Podgorica)COBISS.CG.ID 10914832

313

1 vrhovni sud crne gore the supreme court of

Documents