100 95 75...samoispravljanja u hrvatskom jeziku / self-repairs in the croatian language 91 ana...

�0

�5

�2�5

�7�5

�9�5

�1�0�0

GOVOR / SPEECH Zagreb, godina XXVII (2010), broj 2

UDK 81'34(05)"540.6" CODEN GOVOEB ISSN 0352-7565

Izdavač ODJEL ZA FONETIKU HRVATSKOGA FILOLOŠKOG DRUŠTVA

Uredništvo

Vesna MILDNER, glavni urednik

Juraj BAKRAN Filozofski fakultet, Zagreb, Hrvatska Dana BOATMAN Johns Hopkins Hospital, Baltimore, SAD Almasa DEFTERDAREVIĆ Filozofski fakultet, Sarajevo, Bosna i Hercegovina Mária GÓSY Mađarska akademija znanosti, Budimpešta, Mađarska William J. HARDCASTLE Queen Margaret College, Edinburgh, Škotska Damir HORGA Filozofski fakultet, Zagreb, Hrvatska Patricia KEATING University of California Los Angeles, Los Angeles, SAD Diana KRULL Sveučilište u Stockholmu, Stockholm, Švedska Marija POZOJEVIĆ TRIVANOVIĆ Filozofski fakultet, Zagreb, Hrvatska Ján SABOL Filozofski fakultet, Prešov, Slovačka Irena SAWICKA Filološki fakultet, Torunj, Poljska Gordana VAROŠANEC-ŠKARIĆ Filozofski fakultet, Zagreb, Hrvatska

Tajnik: Marko LIKER

Izvršna tajnica: Ana VIDOVIĆ

Lektorica: Ana VIDOVIĆ

Korektorica: Marica ŽIVKO

Design ovitka: Zlatko ŠIMUNOVIĆ

Grafičko uređenje i prijelom

Jordan BIĆANIĆ, Odsjek za fonetiku, Filozofski fakultet, Zagreb

Prilozi objavljeni u Govoru referiraju se u sljedećim sekundarnim izvorima: Arts and Humanities Citation Index, BL Bibliographie Linguistique, INIST-CNRS Institut de l’Information Scientifique et Technique, Journal Citation Reports/Social Sciences Edition, Linguistics Abstracts, LLBA Linguistics and Language Behavior Abstracts, MLA Bibliography, Social Sciences Citation Index, Social Scisearch.

Adresa uredništva

Filozofski fakultet, Odsjek za fonetiku, I. Lučića 3, 10 000 Zagreb, Hrvatska Telefoni: 385 (0)1 612 00 97, 385 (0)1 612 00 96, 385 (0)1 612 00 98

Telefaks: 385 (0)1 612 00 96, e-mail: [email protected]

Ovaj je broj tiskan uz financijsku potporu Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske.

Tisak: Tiskara "Rotim i Market", Lukavec

SADRŽAJ / CONTENTS

Damir HORGA Dragi čitatelji Govora .......................................................................................................89 Mirjana Matea KOVAČ, Ana VIDOVIĆ Samoispravljanja u hrvatskom jeziku / Self-Repairs in the Croatian Language...............91 Ana BONETTI, Mladen HEĐEVER, Boris ŠIMUNJAK Promjene u kvaliteti glasa nastavnica tijekom radnog dana / Voice Quality Changes in Female Teachers During the Working Day ....................................................................117 Gabrijela KIŠIČEK Pogreške u argumentaciji – dvojbe u tumačenju i klasifikaciji / Fallacies – Dubious Interpretations and Classifications..................................................................................129 Renato ŠOIĆ, Šandor DEMBITZ Automatsko prepoznavanje i sinteza govora – mogućnosti sustava SPICE / Automatic Speech Recognition and Synthesis – Abilities of SPICE System...................................145 Jelena VLAŠIĆ DUIĆ Prikaz I. međunarodnog umjetničko-znanstvenog simpozija o zborskoj umjetnosti, pjevanju i glasu Ars Choralis 2010, Zagreb, Hrvatska, od 8. do 10. travnja 2010. godine ...................................................................................159 Ines CAROVIĆ Prikaz XXIV. međunarodnog znanstvenog skupa HDPL-a Proučavanje diskursa i dijaloga između teorije, metoda i primjene, Osijek, Hrvatska, od 20. do 22. svibnja 2010. godine.................................................................................161 Davor NIKOLIĆ Prikaz 7. međunarodne konferencije o argumentaciji, Amsterdam, Nizozemska, od 29. lipnja do 2. srpnja 2010. godine ..........................................................................165 Gabrijela KIŠIČEK Prikaz 19. konferencije International Association for Forensic Phonetics and Acoustics (IAFPA), Trier, Njemačka, od 18. do 21. srpnja 2010. godine ......................................169 Nataša KLARIĆ BONACCI Izvještaj o radu Odjela za fonetiku od lipnja 2009. do lipnja 2010. godine ...................173 Upute autorima ...............................................................................................................177 Information for authors...................................................................................................179

GOVOR XXVII (2010), 2 89

Dragi čitatelji Govora, Prošli broj Govora bio je posljednji koji sam uredio. S ovih nekoliko

riječi obraćam vam se na kraju svog uređivačkog razdoblja. Prije osam godina pripala mi je čast, ali i velika obveza i odgovornost

prihvatiti funkciju glavnog urednika Govora, časopisa za fonetiku, koji je svojim prepoznatljivim fonetskim profilom i sadržajem imao čvrsto mjesto u društvu naših znanstvenih časopisa odobrenih i financijski potpomognutih Ministarstvom znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske. Obveza i odgovornost bila je zadržati tu visoku razinu vrsnosti. Ako smo se približili tom cilju, zasluga je to cijelog Uredništva, kao i suradnika koji su brinuli o tehničkim poslovima pripreme i tiskanja časopisa. Ako smo ostali daleko od tog cilja, odgovornost je moja, usprkos dobrim željama i uloženom trudu.

Koliko smo ta stremljenja zaista ostvarili, prepuštam ocjeni drugih, uvjeren da smo uložili maksimum naših sposobnosti. Želim navesti samo tri činjenice koje smatram u formalnom smislu važnima za vrednovanje časopisa i ocjenu naših napora.

U našim uvjetima manje ili više volonterskog i amaterskog pristupa uređivanju časopisa, trudili smo se podići razinu profesionalnosti vlastitog rada. Uvedene su funkcije tehničkog tajnika i korektora. Jedan od važnih uvjeta u tom nastojanju bio je osiguranje stvarne redovitosti izlaženja časopisa, u čemu smo uspjeli. Drugo, pokrenuli smo proceduru objavljivanja časopisa i u elektroničkom obliku i istog takvog recenzentskog postupka. Na tom planu učinjeni su tek prvi koraci, tako da valja omogućiti ažurniju dostupnost novih brojeva časopisa, a ostaje otvoreno pitanje unošenja ranijih brojeva časopisa u elektroničku bazu, kao i mogućnosti pretraživanja unesenih brojeva. Taj zadatak koji nije mali ni u vremenskom ni radnom, pa onda ni u financijskom smislu, ostaje kao jedan od zadataka za koji će novo Uredništvo nedvojbeno naći pravo rješenje. I treći element, u čemu su vjerojatno i prve dvije navedene činjenice imale svoj pozitivni doprinos, odluka je Ministarstva kojom je časopis svrstan u kategoriju A1 časopisa po svojoj vrsnoći, što je on dakako po svim kriterijima zasluživao i ranije, ali smo uspjeli taj kriterij i formalizirati, što je, nadamo se, bio dodatni poticaj autorima da objavljuju u Govoru.

U sadržajnom smislu, trudili smo se objavljivati kvalitetne i vrijedne radove, što je ostvareno zahvaljujući suradnji istaknutih autora i već ranije uspostavljenoj rigoroznosti recenzentskog postupka.

Nakon osam godina rada na funkciji glavnog urednika, smatrao sam da je vrijeme da tu funkciju preuzme novi urednik/urednica koji će novim poletom preuzeti dužnost i pronaći mogućnosti za daljnje poboljšanje kvalitete časopisa.

Ovom prigodom želim zahvaliti svima koji su u proteklom razdoblju na bilo koji način sudjelovali u oblikovanju i radu na časopisu i pružili podršku njegovu izlaženju. Bez namjere da po bilo kojem kriteriju rangiram one kojima dugujem zahvalnost, dopustite da ih nabrojim. Zahvala pripada autorima radova,

GOVOR XXVII (2010), 2

90

recenzentima, svim članovima Uredništva, te, poimenično, najbližim suradnicima na tehničkom, ali i sadržajnom uređivanju časopisa: tajnici časopisa prof. dr. sc. Gordani Varošanec-Škarić, izvršnim tajnicima dr. sc. Marku Likeru, Ani Vidović i Gabrijeli Kišiček (za dva broja), lektoricama Jasenki Ružić i Ani Vidović, korektorici Marici Živko, Ireni Kolbas za UDK oznake, Jordanu Bićaniću za grafičko uređenje i prijelom, doc. dr. sc. Nikolaju Laziću za razvoj elektroničkog pristupa časopisu te Goranki Švagel za vođenje financijskog poslovanja časopisa.

Zahvalu dugujemo i Ministarstvu znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske koje je pružilo financijsku potporu za tiskanje časopisa.

Na kraju želim istaknuti da je bila velika odgovornost i izuzetna čast svrstati se u niz glavnih urednika Govora, uz akademika Petra Guberinu i profesora emeritusa Ivu Škarića, s nadom da smo uspjeli zadržati visoku razinu vrijednosti na koju su oni postavili časopis.

Uvjeren sam da će Govor i nadalje uspješno ispunjavati svoju ulogu vrsnog časopisa za fonetiku. Izborom profesorice Vesne Mildner za glavnu urednicu takva mu je budućnost osigurana jer će ona svojim znanstvenim, stručnim i organizacijskim kvalitetama Govor sigurno uspješno uređivati. Profesorici Mildner, Uredništvu časopisa i svima koji budu sudjelovali u njegovu oblikovanju i životu na našoj fonetskoj i znanstvenoj sceni želim mnogo uspjeha u radu.

Zagreb, 13. siječnja 2011. Damir Horga


Izvorni znanstveni rad

Mirjana Matea Kovač Fakultet elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje, Split

Hrvatska

Ana Vidović Filozofski fakultet, Zagreb

Hrvatska

SAMOISPRAVLJANJA U HRVATSKOM JEZIKU

SAŽETAK

U ovom se radu ispituje distribucija različitih kategorija samoispravljanja te omjeri samoispravljanja i pogrešaka. Zvučni zapis u trajanju od gotovo osam sati transkribiran je na uzorku od 101-og ispitanika, studenata Fakulteta elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje u Splitu. Zabilježeno je preko tisuću samoispravljanja koja su raspoređena u različite kategorije. Klasifikacija samoispravljanja temelji se na Leveltovu modelu govorne proizvodnje, kao empirijski najbolje potvrđenom modelu za monolingvalno procesiranje govora. Studenti su individualno ispitani tako da su ispunili pet govornih zadataka, a njihovi su odgovori auditivno snimljeni. Zadaci uključuju: a) prepričavanje radnje crtanog filma; b) opis slike prostorije; c) opis slike prostorije s drugačijim rasporedom namještaja u odnosu na prethodni zadatak; d) oblikovanje rečenica na temelju slika predmeta i e) oblikovanje priče na temelju predloženog niza slika. Apsolutnu većinu čine samoispravljanja pogrešaka, pri čemu su dominantne kategorije sintaktička i leksička samoispravljanja. Dominacija samoispravljanja pogrešaka nad samoispravljanjima neprikladnog izričaja može se protumačiti činjenicom da bi neispravljanje pogrešaka moglo ozbiljnije ugroziti razumijevanje poruke, dok se samoispravljanjima neprikladnog izričaja dorađuje obavijesni sadržaj iskaza i povećava se njegova informativnost. Samoispravljanja neprikladnog izričaja i samoispravljanja različitom informacijom pojedinačno ne prelaze jednu petinu od ukupnog broja samoispravljanja. Omjeri samoispravljanja i pogrešaka ukazuju da se natpolovična većina pogrešaka ispravlja, pri čemu se fonološke i leksičke pogreške uvjerljivom većinom samoispravljaju, što upućuje na veću osjetljivost monitora na sadržajne riječi, dok se morfološke i sintaktičke pogreške

M. M. Kovač, A. Vidović: Samoispravljanja u hrvatskom jeziku 91-115 92

približno polovično samoispravljaju. Veća učestalost ispravljanja leksičkih pogrešaka može se objasniti njihovom informativnom važnošću, dok je kod fonoloških samoispravljanja prisutan kraći mentalni put i veća automatiziranost pri ispravljanju.

Ključne riječi: modeli govorne proizvodnje, teorija perceptivne petlje, govorne pogreške, monitoring, samoispravljanje


UVOD

Stvaranje izričaja je složen, kontinuiran i dinamičan proces tijekom kojeg

pojedine komponente u mehanizmu govorne proizvodnje mogu zakazati i tako nastaju pogreške koje predstavljaju semantičku buku koju je proizveo sam govornik (Horga, 2008). Nakatani i Hirschberg (1994) navode da 10% izričaja u materinskom jeziku uključuje neku vrstu ispravka, a Nooteboom (1980) zaključuje da 50% pogrešaka ostaje neispravljeno. Ipak, u spontanom govoru većina se pogrešaka ispravlja bez intervencije sugovornika, što upućuje na postojanje sustava za nadgledavanje govora i povratnih sprega. Teorije koje objašnjavaju procese monitoringa razlikuju tri ključna termina: monitor, filter i editor. Berg (1986) definira monitor kao "mentalne oči" koje prate tijek planiranja i izvedbu poruke te nemaju mogućnost uplitanja u procese. S druge strane, filteri imaju sposobnost da odbace pripremljeni govor koji treba artikulirati, a editori ili uređivači nadopunjuju filtere tako što zamjenjuju neodgovarajuću jedinicu prihvatljivijom ili prikladnijom.

U ovom radu istražuje se kontrolni mehanizam (monitor) kojim raspolaže govornik i kojim provjerava korektnost govorne proizvodnje. Njegova je primarna zadaća otkrivanje i ispravljanje pogrešaka u govornoj proizvodnji, a to znači – ili u onim njezinim dijelovima kada se planira govorni izričaj i stvaraju govorni programi, ili u samoj izvedbi, dakle u već proizvedenom govoru (Horga, 1997). Distribucije samoispravljanja i postotni omjeri samoispravljanja i pogrešaka pružaju indirektnu informaciju o osjetljivosti sustava za nadgledavanje govora na različite vrste pogrešaka i izričajne neprikladnosti. U radu se opisuju osnovni teoretski pristupi monitoringu te njihova sposobnost objašnjavanja fenomena samoispravljanja govornih pogrešaka. Iznesena klasifikacija samoispravljanja temelji se na Leveltovu (1989) modelu govorne proizvodnje, kao empirijski najbolje potvrđenom modelu za monolingvalno procesiranje govora. Potom slijede primijenjeni metodološki postupci i zaključci koji proizlaze iz analize rezultata.

Psiholingvističke teorije monitoringa

a) Uređivačke teorije monitoringa (engl. editor theories) Editorske ili uređivačke teorije monitoringa pretpostavljaju postojanje

uređivača koji ima svoj vlastiti sustav pravila pomoću kojih provjerava ispravnost izlaznog podatka, a zadatak mu je primijetiti i zamijeniti neispravan izlazni podatak procesa govorne proizvodnje. Baars, Motley i MacKay (1975) te Motley, Camden i Baars (1982) razvili su model u kojemu predartikulacijski uređivač provjerava izričaj neposredno prije artikulacije, na temelju kriterija leksičkih zakonitosti, sintaktičke i semantičke prikladnosti, situacijskog konteksta te društvene prikladnosti. Međutim, kada bi ovaj mehanizam radio savršeno, on ne bi dopuštao pojavljivanje pogrešaka, što u stvarnosti nije slučaj. Autori navode moguće razloge neispravljanja pogrešaka: sustav pravila koji


koristi ovaj mehanizam nesavršen je ili se pravila u određenom trenutku mijenjaju što ovisi, između ostaloga, o kontekstu i dostupnoj pažnji. Garnsey i Dell (1984) tvrde da se postojanje predartikulacijskog uređivača koji sprječava pojavu pogrešaka može potvrditi u istraživanjima eksperimentalno uvjetovanih pogrešaka, takozvanim fenomenom "na vrh jezika" (engl. tip of the tongue) (Baars i sur., 1975; Motley i sur., 1982). Nedostatak je ovog modela što uređivač može provjeriti isključivo završni proizvod procesa i nije u mogućnosti otkriti pogrešku na posrednim razinama. Nadalje, znanje koje je potrebno kako bi se donijela odluka o prikladnosti predartikulacijskog izlaznog podatka mora biti reduplicirano, što je krajnje neekonomično (Berg, 1986; Levelt, 1989). Kako bi eliminirali pojedine nejasnoće koje teorija predartikulacijskog uređivanja ne uspijeva objasniti, nekolicina istraživača (npr. Nooteboom, 1980; Postma i Kolk, 1992) pretpostavila je postojanje specijaliziranog monitora na svakoj razini sustava procesiranja koji nadgledava ispravnost izlaznog podatka na pojedinoj razini. Međutim, i u ovome slučaju bi monitor trebao sadržavati isto ili približno isto znanje kao i pojedina procesna komponenta. Kada bi monitor zadržavao proces proizvodnje govora na svakoj razini, proces bi se mogao odvijati isključivo serijski, što bi uvelike smanjilo brzinu procesiranja (Berg, 1986; Levelt, 1989; Blackmer i Mitton, 1991).

b) Teorija šireće aktivacije (engl. spreading activation theory) Stemberger (1985) i Dell (1986) razvili su prvi detaljan model

interaktivnog širenja aktivacije u govornoj proizvodnji. Teorija se temelji na interaktivnoj mreži jedinica kao što su riječi, morfemi, fonemi, te uključuje generativna pravila pomoću kojih se stvaraju utori za jedinice. U ovome se modelu odluke donose na temelju stupnja aktivacije čvorova koji predstavljaju te jedinice. To znači da će jedinice s najvećim stupnjem aktivacije biti izabrane za daljnje procesiranje. Dell (1986) smatra da se aktivacija može širiti u obama smjerovima, to jest "odozgo prema dolje" i obrnuto, na primjer, od riječi do morfema, od morfema do fonema, ali i obrnuto. Percepcija govora odvija se tijekom aktivacije "odozdo prema gore", te je ovaj isti mehanizam na snazi kada govornik provjerava svoj vlastiti govor. Prema tome, pretpostavlja se da je monitoring bitno svojstvo razumijevanja i proizvodnje govora, te sastavni dio istih procesa, a postojanje odvojenog uređaja za monitoring se isključuje. U paralelnom i interaktivnom modelu govorne proizvodnje monitoring je automatski nusproizvod širenja aktivacije "odozdo prema gore" (Berg, 1986).

Međutim, postoje određene nejasnoće vezane uz pojam monitoringa. Prvo, ukoliko bi pogreške bile automatski otkrivene, monitor bi trebao uočiti svaku od njih i potom izdati naredbu za ispravak (Levelt, 1989), te bi se posljedično svaka pogreška ispravila, a empirijska istraživanja ukazuju da govornici ne ispravljaju svaku pogrešku u svom govoru. Drugo, monitoring ne uključuje samo prepoznavanje lingvistički neispravnog izlaznog podatka, nego i otkrivanje pragmatički neprikladne informacije koju treba prenijeti, a modeli širenja aktivacije ne objašnjavaju ovaj važan aspekt monitoringa (Levelt, 1992).


c) Teorija perceptivne petlje (engl. perceptual loop theory) Istraživanja govornih pogrešaka u materinskom jeziku potvrđuju

superiornost Leveltove teorije perceptivne petlje nad drugima (npr. Blackmer i Mitton, 1991; Nooteboom, 2005), a teorije govorne proizvodnje u stranom jeziku (npr. Kormos, 2006) također su je prihvatile i smatraju da ne postoje kvalitativno drugačiji mehanizmi monitoringa u stranom jeziku. Model uključuje tri petlje za provjeravanje izričaja. To su direktni kanali povratne sprege koji se vraćaju prema monitoru kako bi on provjerio konačni proizvod procesa proizvodnje. Prva ili konceptualna petlja (Levelt, 1989; Blackmer i Mitton, 1991) uspoređuje predverbalni plan s prvobitnom namjerom govornika prije nego se proslijedi formulatoru na daljnju obradu. Njezin je zadatak nadgledavanje prikladnosti izričaja, to jest otkrivanje konceptualnih i semantičkih pogrešaka. Blackmer i Mitton (1991) te Van Hest (1996) zaključuju da se konceptualne pogreške ispravljaju značajno sporije nego leksičke i fonološke, zato što je pogrešan koncept teže odbaciti i zamijeniti novim, te je zbog toga više vremena potrebno kako bi se govornik ispravio (Postma, 2000).

Druga ili unutarnja petlja zadužena je za monitoring fonetskog plana ili tzv. unutarnjeg govora prije artikulacije, što se naziva prikriveni monitoring (engl. covert monitoring) (Wheeldon i Levelt, 1995). Ona govorniku omogućava otkriti pogrešku prije površinske manifestacije. Levelt (1989) tvrdi da ovaj parsing traje otprilike 150–200 ms nakon generiranja fonetskog plana, a pogreška će biti uočena otprilike 150 ms nakon njezine pojave na razini fonetskog plana. Artikulator bi trebao realizirati govorni plan nakon 200–250 ms. Na taj mu način preostaje oko 100 ms za otkrivanje i ispravak, prije nego što dođe do vanjske realizacije. Čak je i više vremena dostupno ukoliko se fonetski plan privremeno pohrani dok čeka na artikulacijsku realizaciju (Postma, 2000). Ovdje je ključno pitanje veličine međuspremnika i brzine artikulacije.

Proizvedeni se izričaj provjerava i nakon artikulacije, što sačinjava vanjsku petlju monitoringa koja uključuje akustičko-fonetski procesor. Monitor se prema Leveltu nalazi u konceptualizatoru, ali dobiva informacije iz odvojenog sustava za razumijevanje govora, tzv. parsera koji je povezan s mentalnim leksikonom. Monitor će izdati alarmni signal ako zapazi pogrešku ili neprikladnost u bilo kojoj od faza procesiranja, te će se isti mehanizmi za proizvodnju govora pokrenuti po drugi put. Kako bi se izbjegla reduplikacija znanja, Levelt smatra da se isti leksikon koristi za proizvodnju i percepciju vlastitog govora, te se isti sustav za razumijevanje koristi za praćenje vlastitog kao i sugovornikova govora (preko akustičko-fonetskog modula za procesiranje).

Hartsuiker i Kolk (2001) ukazuju da se prekid izričaja i planiranje ispravka mogu odvijati paralelno te da vrlo kratki prekidi (kraći od 150 ms) odbacuju mogućnost postojanja distribuiranih uređivača (Laver, 1980; Nooteboom, 1980), zato što u tim modelima otkrivanje pogreške traje najmanje 200 ms, a paralelno procesiranje nije dopušteno.

Jedino istraživanje na velikom uzorku (4 000 samoispravljanja) koje je empirijski pokušalo provjeriti navedene modele monitoringa provela je Van Hest


(1996). Na temelju dobivenih rezultata Van Hest je zaključila da se teorija perceptivne petlje može primijeniti kako bi se objasnio monitoring u materinskom, ali i u stranom jeziku bez kvalitativnih promjena. Dokaze o superiornosti ove teorije pružaju i istraživanja o pogreškama (Motley i sur., 1982). Rezultati upućuju da govornik "vidi" svoj iskaz prije same artikulacije. Zamjene konsonanata koje rezultiraju tabu riječima (npr. engl. tool kits – cool tits) rjeđe se pojavljuju nego "uobičajene" zamjene. To znači da se tabu riječ otkriva i ispravlja pomoću unutarnjeg sustava za monitoring. Hartsuiker i Kolk (2001) pretpostavljaju postojanje istog monitora za otkrivanje prikrivenih i otkrivenih pogrešaka.

Blackmer i Mitton (1991) opisuju situacije kada je interval između vrlo kratkih prekida i samoispravaka 0 ms, te objašnjavaju da je u tim slučajevima ispravak planiran prije nego što se pogreška pojavila na površini u obliku otkrivenog govora. Levelt (1989) te Postma i Oomen (2005) pretpostavljaju da rani prekidi upućuju na monitoring prikrivenog govora. Nooteboom (2005) dopušta mogućnost da monitoring prikrivenog govora posjeduje neke osobine koje se ne pojavljuju kod monitoringa otkrivenog govora. Monitoring prikrivenog govora koristi kriterij leksikalnosti, odnosno otkriva i odbacuje neriječi mnogo češće nego postojeće pogrešne riječi, i na taj se način potvrđuje osjetljivost monitora na riječi koje nose sadržaj i imaju svoju reprezentaciju u mentalnom leksikonu.

Levelt (1989) je procijenio da kod minimalnog skladištenja prikrivenog govora monitor ima dovoljno vremena poslati artikulatoru signal za prekid. Međutim, ako je prekid 0 ms, tada je logično da je ispravak planiran prije nego što je govor prekinut. Blackmer i Mitton (1991) smatraju da se s većim spremnikom pripremljenog prikrivenog govora ispravak može realizirati prije artikulacije pogrešne riječi. Time se potvrđuje da se naredba za prekid i naredba za iniciranje ispravka mogu odvijati paralelno.

Nooteboom (2005) zaključuje da prekidi i ispravci pripadaju dvjema odvojenim kategorijama. U prvom slučaju se planiranje prekida i ispravka događa prije vanjske manifestacije, a u drugom se planiranje prekida i prekid događaju nakon otkrivanja pogreške na površini. Ovim se potvrđuje Leveltova dualna teorija perceptivne petlje samoispravljanja (Levelt, 1989; Levelt i sur., 1999), te postojanje dviju odvojenih razina na kojima se pogreške mogu otkriti, razina prije i poslije artikulacije.

Kormos (2006) zaključuje da govornici stranog, isto kao i materinskog jezika, ponovno procesiraju relevantne dijelove govornog plana pri samoispravljanju, i ne počinju izričaj na međurazinama proizvodnje, kako to pretpostavljaju teorije monitoringa koje se temelje na teorijama širenja aktivacije. Istraživanja koja se bave sintaktičkom strukturom samoispravljanja također ukazuju da proizvodnja govora ne počinje na međurazinama gdje se pogreške pojavljuju, nego na razini konceptualizatora, što pruža čvrste dokaze za opravdanost modularnih modela govorne proizvodnje (npr. Levelt, 1989, 1993, 1995; Levelt i sur., 1999). Empirijski rezultati potvrđuju superiornost Leveltova


modela nad modelom šireće aktivacije i distribuiranih uređivača u procesiranju govora. Također, istraživanja potvrđuju da je Leveltova teorija monitoringa najvjerodostojniji pristup otkrivanju pogrešaka u proizvodnji materinskog jezika. Teorije govorne proizvodnje u stranom jeziku (npr. Poulisse, 1997; Kormos, 2006) također su prihvatile ovaj model i smatraju da ne postoje kvalitativno drugačiji mehanizmi monitoringa.

Leveltova klasifikacija i distribucije samoispravljanja u dosadašnjim istraživanjima

Levelt (1983) je prvi psiholingvist koji je predložio preciznu klasifikaciju samoispravljanja, a razlikuje sljedeće kategorije:

1. D-repair – ispravak različitom informacijom (engl. different information repair) kojim se mijenja sadržaj prvobitne obavijesti. Razlozi koji dovode do ispravljanja pripisuju se konceptualizatoru koji nije ispravno poredao ili je kodirao pogrešnu informaciju, što u obama slučajevima rezultira neadekvatnim predverbalnim planom. Unutar ove kategorije, Levelt (1983) razlikuje sljedeće potkategorije:

a) Ispravak neprikladne ili pogrešne informacije (engl. inappropriate information repair), kada se govornik ispravlja zato što je obavijesni sadržaj iskaza pogrešan;

b) Ispravak reorganizacijom elemenata unutar izričaja (engl. ordering error repair), kada govornik odlučuje kodirati dijelove namjeravane poruke drugačijim redoslijedom.

Ovakva samoispravljanja otkrivaju do koje je mjere sustav za proizvodnju govora usredotočen na prošlost, sadašnjost i budućnost, te pružaju informaciju o tome kako sustav rješava problem nizanja sastavnica. Teorija nizanja sastavnica u govoru mora zadovoljiti niz funkcionalnih zahtjeva: sustav treba aktivirati sadašnjost, deaktivirati prošlost i pripremiti aktiviranje budućnosti (Dell i sur., 1997). Ako govornik želi izraziti kompleksniju informaciju, mora odlučiti kojim će redoslijedom sastavnice poredati. On može shvatiti da bi drugačiji raspored sastavnica bio možda prihvatljiviji, te odlučuje kodirati dijelove namjeravane poruke drugačijim redoslijedom (Levelt, 1983). Levelt (1989) problem konceptualizacije objašnjava na sljedeći način: Deciding what to say first, what to say next, and so on… (Levelt, 1983:138) Pogreške uključuju anticipacije, kada se glasnici ili riječi izgovaraju prije vremena, ili perserveracije, kada se glasnici ili riječi izgovaraju naknadno.

c) Ispravak odbacivanjem poruke (engl. message abandonment repair), kada govornik odustaje od namjeravane poruke i zamjenjuje je porukom koja ima drugačiji sadržaj.

2. A-repair – ispravak neprikladna izričaja (engl. appropriacy repair) druga je kategorija samoispravljanja kojoj je cilj specificirati obavijesni sadržaj poruke, odnosno ispravak nije posljedica pogreške. Levelt (1983) razlikuje tri potkategorije:


a) Ispravak potencijalno dvosmislenog izričaja ili dijela izričaja (engl. ambiguity repair);

b) Ispravak nedovoljno preciznog izričaja kojemu je potrebno dodatno pojašnjenje (engl. appropriate level of information);

c) Ispravak izričaja koji nije koherentan s prije korištenom terminologijom (engl. coherence repair).

Bredart (1991) je nadopunio Leveltovu klasifikaciju i uveo samoispravljanja kojima je cilj ispravljanje pragmatičke pogreške (engl. pragmatic appropriacy repair). U ovom slučaju, govornik ispravlja dijelove izričaja koji su pragmatički neprikladni u određenoj situaciji. Također, prema Bredartu (1991), govornik može ispraviti dio izričaja koji je pragmatički prihvatljiv, ali ga ne smatra dovoljno sofisticiranim (engl. repairs for good language).

3. E-repair – ispravljanje pogrešaka (engl. error repairs). Pogreške su rezultat neidealna funkcioniranja na razini formulatora gdje se izabire pogrešno aktivirana riječ, neprikladna sintaktička konstrukcija, pogrešan morfem ili fonem. Prema ovome, Levelt (1983) razlikuje leksičke, sintaktičke i fonološke pogreške koje odgovaraju trima osnovnim razinama procesiranja. Prva faza u procesiranju predverbalnog plana je prizivanje konceptu odgovarajuće leme, pri čemu je koncept specificiran predverbalnim planom. Ispravak pogrešno aktivirane leme naziva se ispravkom leksičke pogreške (engl. lexical error repair) (Levelt, 1983, 1989). U Leveltovoj se teoriji (1989) sadržajne i funkcionalne riječi, te kolokacije i idiomi, smatraju leksičkim ulazima (engl. lexical entries). Leksički ispravak uključuje ispravak pogrešno aktiviranih sadržajnih i pojedinih funkcionalnih riječi, idioma i kolokacija. Ispravci derivacijske morfologije, npr. different umjesto difference, također pripadaju kategoriji samoispravljanja leksičkih pogrešaka, budući da u Leveltovu (1989) modelu leksikona derivacije čine različite leksičke ulaze.

Leksičke pogreške definirane su kao any lexical item, colour words, direction terms, prepositions, articles, etc. (Levelt, 1989:54) Levelt (1989) pretpostavlja da je u slučaju leksičke pogreške aktiviran pogrešan leksički ulaz, i potom artikuliran. Samoispravljanja sintaktičkih pogrešaka uključuju ispravak sintaktičke konstrukcije koja vodi do "mrtve točke" i koju govornik ne može nastaviti (Levelt, 1983:54). Na žalost, Levelt nije dao definiciju fonetskih samoispravljanja, te ne objašnjava kamo se svrstavaju morfološke pogreške.

Horga (1997) je analizirao uzorak od 200 samoispravljanja iz 140--minutnog spontanog govora sakupljenog iz različitih radioemisija u kojima su sudjelovala 32 govornika. Analizom podataka je utvrđeno da se samoispravljanja pojavljuju prosječno svake 42 sekunde. Razlikuje sljedeće učestale kategorije pogrešaka: pogreške kongruencije (15%), pogreške u otkrivanju izgovornog programa (30%), izbor pogrešne riječi (21%), te sintaktičko-propozicijske pogreške (21%), dok se ostale kategorije pogrešaka pojavljuju u manjem postotku: preciziranje (6%), anticipacijsko srljanje (4%), traženje pravog podatka (2%), odbacivanje suvišnog (1%) i kriva tvorba (1%).


Distribucije samoispravljanja pružaju indirektnu informaciju o osjetljivosti sustava za nadgledavanje govora na različite kategorije pogrešaka i neprikladnosti. Kada se promatra kvantitativna distribucija različitih kategorija samoispravljanja, može se primijetiti da se u Leveltovu (1983) korpusu 42% samoispravljanja odnosi na ispravljanje pogrešaka, pri čemu su leksička samoispravljanja najučestalija kategorija samoispravljanja pogrešaka. Ispravak neprikladnog izričaja čini 30% od ukupnog broja samoispravljanja, prikriveni1 ispravci obuhvaćaju 25%, a ispravak različitom informacijom je vrlo rijedak (1%). Levelt 3% pogrešaka nije mogao nedvojbeno svrstati u jednu od navedenih kategorija te ih stavlja u kategoriju "ostalo".

Za razliku od Leveltova istraživanja u kojemu su ispitanici opisivali prostorne konstelacije i gdje je govor auditivno sniman, Bredartov (1991) korpus čine direktno transkribirana, ali ne i snimljena samoispravljanja, najčešće televizijskih programa. Iako je Bredart (1991) koristio različitu metodu istraživanja i imao drugačiji korpus, uočena je određena sličnost u distribuciji samoispravljanja. Najčešća su ispravljanja pogrešaka (48%), prikriveni ispravci iznose 42% od ukupnog broja samoispravljanja, 7% su ispravci neprikladnog izričaja, ispravci različitom informacijom obuhvaćaju tek 1% samoispravljanja, a 3% otpada na kategoriju "ostalo" (engl. rest repair). Osnovna je razlika u učestalosti samoispravljanja neprikladnog izričaja, što je najvjerojatnije posljedica zahtjeva za većom preciznošću izričaja koji nameće Leveltov tip zadatka. U Leveltovu zadatku, ispitanici su morali vrlo precizno opisati slike na kojima su obojani kružići povezani strelicama, tako da je sugovornik na temelju govornikova opisa mogao rekonstruirati crtež.

U korpusu koji je zabilježila Van Hest (1996), distribucija samoispravljanja u nizozemskom razlikuje se od Levelta (1989) i od Bredarta (1991). Govornici u istraživanju Van Hest naprave u relativnim iznosima osjetno manje samoispravljanja pogrešaka nego Leveltovi (1989) i Bredartovi (1991) ispitanici (12%), te više samoispravljanja neprikladnog izričaja (47%) i samoispravljanja različitom informacijom (20%), što Van Hest objašnjava različitom prirodom zadataka.

Dosadašnja istraživanja uglavnom su se temeljila na utvrđivanju distribucija samoispravljanja bez ispitivanja omjera samoispravljanja i pogrešaka (Kormos, 2000). Jedno od malobrojnih istraživanja koje je proučavalo omjer samoispravljanja i pogrešaka u materinskom (nizozemskom) jeziku provela je Poulisse (1993). Ona razlikuje leksičke, morfološke, sintaktičke i fonološke pogreške te samoispravljanja. Rezultati ukazuju da se leksičke pogreške vrlo često samoispravljaju. Ovo se može objasniti većom osjetljivošću monitora na sadržajne riječi koje su presudne za ispravnu interpretaciju obavijesti, što je 1 Prikrivena samoispravljanja odvijaju se na isti način kao i otkrivena. S obzirom da ispravak nije artikuliran, prisutnost indirektnih manifestacija poput ponavljanja riječi ili fraze, zamuckivanja, produžavanja glasnika, tihe i zvučne stanke, upućuju na postojanje takva procesa (Postma i Kolk, 1992).


potvrđeno u istraživanjima govornih pogrešaka u materinskom jeziku (Baars i sur., 1975; Garnsey i Dell, 1984).

CILJ ISTRAŽIVANJA I METODOLOŠKI POSTUPCI

Cilj je ovog rada utvrditi distribuciju samoispravljanja te omjere

samoispravljanja i pogrešaka, kako bi se objasnila priroda monitoringa u materinskom jeziku, odnosno osjetljivost monitora na različite kategorije pogrešaka.

Ispitivanje je provedeno na uzorku od 101-og ispitanika (50 studentica i 51 student) koji pohađaju prvu godinu Fakulteta elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje u Splitu. Ispitanici su individualno snimani u jednom od kabineta fakulteta i trebali su ispuniti pet govornih zadataka. Snimke su transkribirane te su zabilježene različite kategorije pogrešaka i samoispravljanja, tablica 1, kao varijable govorne fluentnosti. Vremenski parametri određeni su mjerenjem govornih uzoraka u programu za akustičku analizu govora Audicity.

U prvom zadatku (FILM) ispitanici su pogledali animirani film Johnny Bravo na engleskom jeziku. Taj crtani film odabran je zbog pretpostavke da je relativno nepoznat ispitanicima i da sadržaj predstavlja znatniji kognitivni napor u smislu njegove diskursne organizacije. Nakon gledanja crtanog filma u trajanju od šest minuta, svaki ispitanik prepričao je svojim riječima sadržaj radnje na hrvatskom jeziku. Ispitanici nisu bili vremenski ograničeni i imali su jednu minutu za pripremu.

Drugi i treći zadatak uključivali su opisivanje prostorno-statičnih konstelacija i njihovih međusobnih odnosa. U drugom je zadatku (SOBA1) ispitanik opisao izgled prostorije u kojoj je bilo šest komada namještaja, tako da je sugovornik mogao na temelju opisa rekonstruirati njezin izgled. Treći je zadatak (SOBA2) gotovo identičan drugom, osim što je namještaj drugačije razmješten u odnosu na prethodni crtež.

U četvrtom zadatku (IZORE) ispitanik je oblikovao dvadeset sadržajno nepovezanih izričaja na temelju slikovnih prikaza. Tražene riječi pripadale su srodnim i nesrodnim semantičkim poljima. Sintaktički okvir nije bio zadan, a jedini uvjet bio je da se u izričaju pojave predmeti sa crteža i odgovarajuća boja. Kao i u prethodnim zadacima, svaki je ispitanik imao jednu minutu za pripremu.

U petome zadatku (STRIP) ispitanik je na temelju prikaza pet sadržajno nepovezanih crteža oblikovao sadržaj priče. Kao i u prethodnim zadacima, sintaktički okvir nije bio zadan i ispitanici nisu bili vremenski ograničeni.

Pogreške i samoispravljanja identificirani su i analizirani u skladu s Leveltovom (1983:44) strukturom ispravka koja uključuje tri dijela:

Go from left again to uh... from pink again to blue

Izvorni izričaj Uređivačka faza

Ispravak


Prvi dio Go from left again to čini prvobitni izričaj (engl. original utterance). Sadrži problematično mjesto ili pogrešku (engl. reparandum) koju treba ispraviti (left). Pogreškom mogu biti zahvaćeni kraći i duži govorni odsječci, od jednog glasnika do cijeloga teksta. Govornik može prekinuti izričaj usred i nakon pogrešne riječi, a može se pojaviti i odgođeni prekid. Prekid je ponekad popraćen određenim oblicima disfluentnosti (poštapalica, tiha stanka, produžavanje vokala i slično), a taj se dio naziva uređivačkom fazom (engl. editing phase). Treći je dio ispravak (engl. repair proper) pogreške ili neprikladnosti. Levelt (1983) je zabilježio 159 slučajeva u kojima se dva ispravka ili više njih nadovezuju. Svaku komponentu višestrukih ispravaka analizirao je odvojeno, te je i u ovom radu svaka u nizu uzastopnih pogreška posebno zabilježena. U tablici 1 prikazana je klasifikacija pogrešaka i samoispravljanja s pripadajućim primjerima primijenjena u ovom radu, a temelji se na Leveltovoj (1989) klasifikaciji.

Tablica 1. Klasifikacija pogrešaka i samoispravljanja primijenjena u ovom

radu2 Table 1. Classification of errors and self-repairs used in this investigation

Naziv ispravka Definicija Primjer

Ispravak različitom informacijom (engl. D-repair)

Modifikacija sadržaja predverbalnog plana. U slučaju pogreške, u fazi konceptualizacije u procesu proizvodnje govora, govornici mogu odlučiti kodirati drugačiju informaciju od one koja sa trenutno oblikuje (Levelt, 1983).

a) Ispravak reorganizacijom elemenata unutar izričaja (engl. ordering error repair)

Ukoliko govornik želi izraziti kompleksniju informaciju, potrebno je odlučiti kako će sastavnice poredati. Za vrijeme govora, govornik može shvatiti da bi drugačiji raspored sastavnica bio adekvatniji te odlučuje kodirati dijelove namjeravane poruke drugačijim redoslijedom (Levelt, 1983).

On začuje zapomaganje i ode* i oslobodi se tih šiški i ode tražiti mamu.

b) Ispravak odbacivanjem prvobitnog izričaja (engl. message abandonment)

Govornik odustaje od prvobitno namjeravane poruke i zamjenjuje je porukom koja ima drugačiji sadržaj (Levelt, 1983).

U prvom dijelu on je* hm, majka pravi odijelo od šišarika za šumski izlet.

2 Pogreška je označena zvjezdicom, a ispravak je podcrtan.



c) Anticipacijsko srljanje Slično ispravku reorganizacijom elemenata unutar izričaja. Govornik anticipira dio budućeg govornog programa i realizira ga, a zatim ga naglo prekida i vraća na pravi program (Horga, 1997).

Satovi su počeli zvonit, šta je pro* hm uspavanog medvjeda probudilo.

Ispravak neprikladnog izričaja (engl. A-repair)

a) Ispravak nepreciznog izričaja (engl. appropriacy-A-repair)

Prvobitni izričaj nije dovoljno precizan te govornik želi pružiti dodatnu informaciju kako bi se izričaj pobliže objasnio (Levelt, 1983).

I probudi medvjeda koji se predstavi kao Kronos, to jest, ovaj, gospodar vremena.

b) Ispravak potencijalno dvosmislenog izričaja ili dijela izričaja (engl. ambiguity repair)

Prvobitni izričaj može biti potencijalno dvosmislen i govornik ga pobliže objašnjava.

Uspije ga nagovoriti da mu da, hm, šansu da ga, da ga opet uspava, hm, hm, dade mu dvadeset, Kronos mu da dvadeset minuta.

c) Ispravak "lošeg" jezika (engl. repairs for good language)

Ispravak dijela izričaja koji je pragmatički prihvatljiv, ali ga govornik ne smatra dovoljno sofisticiranim (Bredart, 1991).

Johnny čeka cijeli dan, znači, mater, mamu i ona se, hm, ne vrati nekoliko dana.

Ispravak pogrešaka (engl. E-repair)

a) Ispravak leksičke pogreške (engl. lexical error repair)

Ispravak pogrešno aktivirane leme (Levelt, 1983).

Hm, moj brat voli jesti puno zel,* žutih banana.

b) Ispravak morfološke pogreške (engl. morphological error repair)

Pogreške kongruencije. Govornik mora odabrati i izgovoriti morfološki oblik neke riječi koji ovisi o riječi koja će u govoru biti ostvarena kasnije, a govornik je u svom govornom programu još nije odabrao. Moguće su pogreške u rodu, broju, padežu ili govornik tvori morfološki oblik koji nije u skladu s jezičnom normom (Horga, 1997).

Tražio je po, hm, cijelom* š, cijeloj šumi, no nije je mogao pronaći.



c) Ispravak sintaktičke pogreške (engl. syntactic error repair)

Započeta sintaktička konstrukcija koja vodi do "mrtve točke" i koju govornik ispravlja. Ponekad je sintaksa izričaja potpuno konfuzna te govornik prekida izričaj i ponovno ga započinje (engl. restart). U ovu kategoriju samoispravljanja uključena je i preformulacija izričaja (engl. reformulation) i ispravljanje pogrešnog reda riječi (engl. wrong word order).

Hm, ipak je Johnny Bravo uspio pobjeći ali ga je me,* ali je medvjed krenuo za njim.

d) Ispravak fonološke pogreške (engl. phonological error repair)

Pogreška u ostvarivanju izgovornog programa (Horga, 1997).

Zatim ga je medvjed, hm, hm, htio pojesti jer je ogladnio jer se,* šest mjeseci ništa nije jeo.

Nakon provedene klasifikacije (tablica 1), podaci su analizirani

primjenom postotnog računa na temelju kojeg su dobiveni kvantitativni pokazatelji o relativnim učestalostima pojedine kategorije ili potkategorije u ukupnom broju samoispravljanja, odnosno u ukupnom broju samoispravljanja pojedine kategorije.

REZULTATI I RASPRAVA

Distribucije samoispravljanja

U svim zadacima ispitanici su izgovorili ukupno 52 795 riječi, od kojih se gotovo polovina odnosi na FILM – prepričavanje crtanog filma, tablica 2. Ispitanici su govorili približno 8 sati. Također, u tablici 2 izneseni su podaci o trajanju govora u minutama i sekundama za svaki od zadataka, te ukupno u svim zadacima.

Tablica 2. Broj riječi i trajanje govora Table 2. Word count and speech duration

FILM SOBA1 SOBA2 IZORE STRIP Svi

zadaci

Broj riječi 24 514 5 300 5 477 11 422 6 082 52 795

Trajanje govora u satima

2,947 0,775 0,726 2,525 0,974 7,947


Legen

da

NR – ukupni broj sam

oispravljanja, pR – postotni udio pojedine kategorije sam

oispravljanja u ukupnom broju sam

oispravljanja, ER

S –sam

oispravljanje sintaktičke pogreške, E

RL – sam

oispravljanje leksičke pogreške, ER

M – sam

oispravljanje morfološke pogreške, E

RF – sam

oispravljanje fonološke pogreške, E

R – sam

oispravljanje pogreške općenito, AR

1 – samoispravljanje potencijalno dvosm

islenog izričaja, AR

2 – samoispravljanje nedovoljno preciznog izričaja,

AR

3 – samoispravljanje sociopragm

atički neprihvatljivog izričaja, AR

– samoispravljanje neprikladnog izričaja, D

R1 – sam

oispravljanje reorganizacijom

elemenata unutar izričaja, D

R2 – sam

oispravljanje odbacivanjem prvobitnog izričaja, D

R3 – anticipacijsko srljanje, D

R –

samoispravljanje različitom

inform

acijom, R

R – sam

oispravljanje izvan definiranih kategorija, R – sam

oispravljanje L

egend

N

R – total number of self-repairs, p

R – percentage of each self-repair type in the total number of self-repairs, E

RS – syntactic self-repairs, E

RL – lexical self-

repairs, ER

M – m

orphological self-repairs, ER

F – phonological self-repairs, ER

– general self-repairs, AR

1 – self-repairs of a potentially ambiguous utterance,

AR

2 – appropriate level of information, A

R3 – self-repairs of a sociopragm

atically unacceptable utterance, AR

– appropriacy repair, DR

1 – ordering error repair, D

R2 – m

essage abandonment, D

R3 – anticipatory hurtling, D

R – self-repairs w

ith different information, R

R – unclassified self-repairs , R

– self-repairs

Tab

lica 3. D

istribucije samoispravljanja

Tab

le 3. D

istribution of self-repairs


Analiza rezultata provedena na govornom uzorku dovela je do ukupnog broja od 1 014 samoispravljanja, što je veći broj otkrivenih samoispravljanja u odnosu na radove nekih ključnih autora (Levelt, 1983, 1989; Bredart, 1991). Iz brojčanih podataka prikazanih u tablici 3 može se primijetiti da se gotovo 60% svih samoispravljanja odnosi na samoispravljanja pogrešaka. Gotovo je jednak broj samoispravljanja neprikladnog izričaja i samoispravljanja različitom informacijom. Pritom te kategorije pojedinačno ne prelaze 20% od ukupnog broja samoispravljanja. Samoispravljanja izvan definiranih kategorija obuhvaćaju tek nešto više od 2,5% od ukupnog broja samoispravljanja, što znači da je učinkovito izvršena klasifikacija samoispravljanja po kategorijama.

Razmatrajući raspodjelu samoispravljanja po pojedinim zadacima, tablica 3, uočava se da samoispravljanja pogrešaka u svakom zadatku predstavljaju apsolutnu većinu od ukupnog broja samoispravljanja. Najveći postotni udio neprikladnog izričaja pojavio se u zadatku SOBA1 (opis prostorije), a jedva prelazi 25% od ukupnog broja samoispravljanja, tablica 3. Uočena dominacija samoispravljanja pogrešaka nad samoispravljanjem neprikladnog izričaja može se protumačiti činjenicom da bi pogreška mogla ozbiljnije narušiti razumijevanje namjeravane poruke, dok samoispravljanje neprikladnog izričaja samo specificira, odnosno dotjeruje poruku i čini je informativnijom. Distribucije samoispravljanja pogrešaka i omjeri samoispravljanja i pogrešaka

Istraživanjem udjela pojedinih kategorija samoispravljanja pogrešaka u njihovu ukupnom broju, dobiveni su sljedeći rezultati za sve zadatke zajedno. Dominantne kategorije samoispravljanja pogrešaka jesu sintaktička i leksička samoispravljanja, koja zajedno obuhvaćaju gotovo 80% samoispravljanja pogrešaka, dok zbroj morfoloških i fonoloških samoispravljanja predstavlja tek nešto više od 20% (slika 1).

Slika 1. Postotni udjeli kategorija samoispravljanja pogrešaka u ukupnom broju samoispravljanja pogrešaka u svim zadacima zajedno

Figure 1. Percentage of different types of self-repairs in all tasks


Uvidom u postotne udjele pojedinih kategorija samoispravljanja pogrešaka svojstvenih svakom zadatku pojedinačno, slike 2a–e, vidljivo je da je u zadacima SOBA1 i SOBA2 broj samoispravljanja leksičkih pogrešaka veći od broja samoispravljanja sintaktičkih pogrešaka, za razliku od ostalih zadataka. Ovakva distribucija može se s jedne strane objasniti vrstom zadatka u kojem govornici moraju opisati izgled prostorije (SOBA1 i SOBA2) kako bi slušatelj na temelju opisa mogao rekonstruirati njezin izgled, pri čemu koriste vrlo kratke izričaje, a vrijeme pripreme dodatno olakšava oblikovanje sintaktičkog okvira. S druge strane, govornik je svjestan da bi neispravljanje leksičkih pogrešaka rezultiralo pogrešnom interpretacijom opisa objekata i njihovih međusobnih odnosa u prostoru.

Slika 2. Postotni udjeli kategorija samoispravljanja pogrešaka u ukupnom broju samoispravljanja pogrešaka po zadacima

Figure 2. Percentage of different types of self-repairs in each task


U dosadašnjim istraživanjima uglavnom su se istraživale distribucije samoispravljanja pogrešaka, a u manjoj mjeri omjeri samoispravljanja i pogrešaka (Kormos, 2000). Kormos (2000) smatra da su omjeri samoispravljanja pogrešaka i pogrešaka odraz osjetljivosti monitora na pojedine kategorije pogrešaka, ali i govornikove svjesne odluke o tome treba li pogrešku ispraviti. Na slici 3 prikazani su postotni udjeli pojedinih kategorija samoispravljanja pogrešaka u njihovu ukupnom broju u svim zadacima. Uzimajući u obzir skupno sve kategorije pogrešaka zajedno, vidljivo je da se preko 60% pogrešaka samoispravlja (omjer ER/E na slici 3), što navodi na zaključak da se samoispravljanje pogreške ne može smatrati pravilom (Nooteboom, 1980).

Fonološke i leksičke pogreške se uvjerljivom većinom (preko 85% za fonološke i gotovo 90% za leksičke pogreške) ispravljaju (omjeri ERF/EF i ERL/EL), dok se morfološke i sintaktičke približno polovično ispravljaju (omjeri ERM/EM i ERS/ES). Ovakav omjer leksičkih samoispravljanja i leksičkih pogrešaka može se objasniti činjenicom da govornici više pažnje posvećuju riječima, jer su presudne za razumijevanje komunikacijske namjere. Veća osjetljivost monitora na sadržajne riječi potvrđena je u istraživanjima govornih pogrešaka u materinskom jeziku (Baars i sur., 1975; Garnsey i Dell, 1984). Fonološke pogreške također se vrlo često ispravljaju, što se može objasniti većim stupnjem automatizacije prilikom ispravljanja i činjenicom da monitor češće otkriva govorne nespretnosti u obliku neriječi nego postojeće pogrešne riječi.

Slika 3. Postotni udjeli pojedinih kategorija samoispravljanja pogrešaka u

ukupnom broju pogrešaka iste kategorije u svim zadacima Figure 3. Percentage of each type of self-repair in all tasks


Distribucije samoispravljanja neprikladnog izričaja Ispitujući udjele kategorija samoispravljanja neprikladnog izričaja u

ukupnom broju samoispravljanja neprikladnog izričaja u svim zadacima zajedno, slika 4, uočava se izrazita dominacija samoispravljanja nedovoljno preciznog izričaja (preko 70%). Za razliku od ove kategorije, kategorija samoispravljanja potencijalno dvosmislenog izričaja rijetko se pojavljuje, i to u manje od 8% od ukupnog broja samoispravljanja neprikladnog izričaja.

Promatrajući distribuciju samoispravljanja neprikladnog izričaja po pojedinim zadacima, slike 5a–e, vidljivo je da u zadacima SOBA1 i SOBA2 ispitanici gotovo da i ne koriste samoispravljanja potencijalno dvosmislenog izričaja i samoispravljanja sociopragmatički neprihvatljivog izričaja, u odnosu na samoispravljanja nedovoljno preciznog izričaja. To se može objasniti prirodom zadataka koja zahtijeva vrlo precizan opis, kako bi sugovornik mogao rekonstruirati izgled prostorije. Također se može primijetiti da je udio samoispravljanja sociopragmatički neprihvatljivog izričaja veći od jedne trećine u zadatku IZORE, u kojem ispitanici oblikuju izričaje koji nisu sadržajno povezani, a pojedini govornici nastoje oblikovati sofisticirane, stilski i sociopragmatički prikladne izričaje.

Iz rezultata je vidljivo da, ukoliko priroda zadatka eksplicitno ne zahtijeva dorađivanje obavijesnog sadržaja izričaja, govornici u manjoj mjeri koriste samoispravljanja neprikladnog izričaja.

Slika 4. Postotni udjeli pojedinih kategorija samoispravljanja

neprikladnog izričaja u ukupnom broju samoispravljanja neprikladnog izričaja u svim zadacima zajedno

Figure 4. Percentage of self-repairs of inappropriate utterance as a portion of the total number of self-repairs of inappropriate utterance in all tasks


Slika 5. Postotni udjeli pojedinih kategorija samoispravljanja neprikladnog izričaja u ukupnom broju samoispravljanja neprikladnog izričaja po zadacima

Figure 5. Percentage of self-repairs of inappropriate utterance as a portion of the total number of self-repairs of inappropriate utterance in each task

Distribucije samoispravljanja različitom informacijom

Za razliku od samoispravljanja neprikladnog izričaja gdje se uočava izrazita dominacija samoispravljanja nedovoljno preciznog izričaja, unutar kategorije samoispravljanja različitom informacijom ne postoji potkategorija kojoj pripada apsolutna većina samoispravljanja različitom informacijom (slika 6).


Međutim, ako se raspodjela samoispravljanja različitom informacijom razmatra odvojeno po zadacima, slike 7a–e, može se primijetiti da distribucija pojedinih potkategorija značajno varira unutar zadataka. Jedino u zadatku FILM (slika 7a) apsolutnu većinu čine samoispravljanja odbacivanjem prvobitnog izričaja. Prepričavanje sadržaja radnje je kognitivno složen i zahtjevan proces, pri čemu je govornikova pažnja usmjerena prema planiranju i organizaciji govornih činova pod pritiskom vremena, te govornikov sustav ponekad ne uspijeva uskladiti procese na svim razinama. Jedna od posljedica poteškoća u konceptualizaciji jest odustajanje od započete poruke zato što se govorniku u određenom trenutku drugačija informacija čini relevantnijom ili jednostavnijom.

Slična situacija je vidljiva u zadatku IZORE (slika 7d) gdje je postotni udio potkategorije anticipacijskog srljanja dva puta veći od zbroja postotnih udjela ostalih dviju potkategorija. U zadatku IZORE ispitanici trebaju oblikovati sadržajno nepovezane izričaje na temelju crteža i ne mogu planirati unaprijed, te se na razini konceptualizatora često javlja problem nizanja sastavnica (Levelt, 1983, 1989; Dell i sur., 1997; Horga, 1997), što dovodi do učestalog anticipacijskog srljanja.

Slika 6. Postotni udjeli pojedinih kategorija samoispravljanja različitom

informacijom u ukupnom broju samoispravljanja različitom informacijom u svim zadacima zajedno

Figure 6. Percentage of self-repairs with different information as a portion of the total number of self-repairs with different information in all tasks


Slika 7. Postotni udjeli pojedinih kategorija samoispravljanja različitom informacijom u ukupnom broju samoispravljanja različitom informacijom po zadacima

Figure 7. Percentage of self-repairs with different information as a portion of the total number of self-repairs with different information in each task

ZAKLJUČAK

Distribucija samoispravljanja te omjeri samoispravljanja i pogrešaka

pružaju indirektnu informaciju o funkcioniranju i osjetljivosti sustava za nadgledavanje govora na različite kategorije pogrešaka i govorne neprikladnosti. Razmatrajući raspodjelu samoispravljanja po pojedinim zadacima, uočava se da samoispravljanja pogrešaka u svakom zadatku predstavljaju apsolutnu većinu, što se može objasniti činjenicom da bi neispravljanje pogrešaka moglo rezultirati pogrešnom interpretacijom namjeravane poruke i ozbiljnije ugroziti komunikaciju. Dominantne kategorije samoispravljanja pogrešaka jesu sintaktička i leksička samoispravljanja, koja zajedno obuhvaćaju gotovo četiri


petine samoispravljanja pogrešaka. Također, ispitujući omjere samoispravljanja i pogrešaka proizlazi da se manje od dvije trećine pogrešaka ispravlja. Fonološke i leksičke pogreške ispravljaju se uvjerljivom većinom, što se objašnjava njihovom informativnom važnošću, dok se morfološke i sintaktičke približno polovično samoispravljaju. Relativno niski udio samoispravljanja neprikladnog izričaja u ukupnom broju samoispravljanja ukazuje da govornici u pravilu ne pokazuju tendenciju obogaćivanja obavijesnog sadržaja izričaja, što se može objasniti činjenicom da su ispitanici manje orijentirani zadacima koji zahtijevaju govorničke vještine. Razmatrajući raspodjelu samoispravljanja različitom informacijom po zadacima, može se istaknuti da distribucija pojedinih potkategorija značajno varira unutar zadataka. Kod prepričavanja kronološkog slijeda radnji, pri čemu je potrebno organizirati govorne činove pod pritiskom vremenskog ograničenja, apsolutnu većinu čine samoispravljanja odustajanjem od prvobitnog izričaja koja nastaju kao rezultat poteškoća na razini konceptualizatora.

Potrebno je naglasiti da je ovo istraživanje usmjereno prema populaciji studenata tehničkih studija, te da bi buduća istraživanja mogla dati odgovor na pitanje vrijede li zaključci ovog rada i za opću populaciju.

REFERENCIJE

Baars, B. J., Motley, M. T., MacKay, D. G. (1975). Output editing for lexical

status in artificially elicited slips of the tongue. Journal of Verbal Learning and Verbal Behaviour 14, 382–391.

Berg, T. (1986). The problem of language control: Editing, monitoring and feedback. Psychological Research 48, 133–144.

Blackmer, E. R., Mitton, J. L. (1991). Theories of monitoring and the timing of repairs in spontaneous speech. Cognition 39, 173–194.

Bredart, S. (1991). Word interruption in self-repairing. Journal of Psycholinguistic Research 20, 123–137.

Dell, G. S. (1986). A spreading activation theory of retrieval in sentence production. Psychological Review 93, 283–321.

Dell, G. S., Schwartz, M. F., Martin, N., Saffran, E. M., Gagnon, D. A. (1997). Lexical access in aphasic and nonaphasic speakers. Psychological Review 104, 801–838.

Garnsey, S. M., Dell, S. G. (1984). Some neurolinguistic implications of prearticulatory editing in production. Brain and language 23, 1, 64–73.

Hartsuiker, R. J., Kolk, H. H. J. (2001). Error monitoring in speech production: A computational test of the perceptual loop theory. Cognitive psychology 42, 2, 113–157.

Horga, D. (1997). Samoispravljanje u govornoj proizvodnji. Suvremena lingvistika 19, 91–104.

Horga, D. (2008). Prekid izričaja i ponavljanje u govornoj proizvodnji. Philologica 11, 31–42.


Kormos, J. (2000). The role of attention in monitoring second language speech production. Language Learning 50, 2, 343–384.

Kormos, J. (2006). Speech Production and Second Language Acquisition. New York, London: Lawrence Erlbaum Associates.

Laver, J. (1980). Monitoring systems in the neurolinguistic control of speech production. U V. Fromkin (ur.), Errors in linguistic performance: Slips of the tongue, ear, pen and hand, 287–305. New York: Academic Press.

Levelt, W. J. M. (1983). Monitoring and self-repair in speech. Cognition 33, 41–103.

Levelt, W. J. M. (1989). Speaking: From Intention to Articulation. Cambridge, MA: MIT Press.

Levelt, W. J. M. (1992). Accessing words in speech production: Stages, processes and representations. Cognition 42, 1–22.

Levelt, W. J. M. (1993). Language use in normal speakers and its disorders. U G. Blanken, J. Dittmann, H. Grimm, J. C. Marshall, C. W. Wallesch (ur.), Linguistic disorders and pathologies: An international handbook, 1–15. Berlin: Walter de Gruyter.

Levelt, W. J. M. (1995). The ability to speak: From intentions to spoken words. European Review 3, 13–23.

Levelt, W. J. M., Roelofs, A., Meyer, A. S. (1999). A theory of lexical access in speech production. Behavioural and Brain Science 22, 1, 1–38.

Motley, M. T., Camden, C. T., Baars, B. J. (1982). Covert formulation and editing of anomalies in speech production: Evidence from experimentally elicited slips of the tongue. Journal of Verbal Learning and Verbal Behaviour 21, 578–594.

Nakatani, C. H., Hirschberg, J. (1994). A corpus-based study of repair cues in spontaneous speech. The Journal of the Acoustical Society of America 95, 3, 1603–1616 .

Nooteboom, S. G. (1980). Speaking and unspeaking: Detection and correction of phonological and lexical errors in spontaneous speech. U V. A. Fromkin (ur.), Errors in linguistic performance: Slips of the tongue, ear, pen and hand, 87–96. Academic Press: New York.

Nooteboom, S. G. (2005). Lexical bias revisited: Detecting, rejecting and repairing speech errors in inner speech. Speech Communication 47, 43–58.

Postma, A. (2000). Detection of errors during speech production: A review of speech monitoring models. Cognition 77, 97–131.

Postma, A., Kolk, H. (1992). The effects of noise masking and required accuracy on speech errors, disfluencies and self-repairs. Journal of Speech and Hearing Research 35, 537–544.

Postma, A., Oomen, C. C. E. (2005). Critical issues in speech monitoring. U R. J. Hartsuiker, R. Bastiaanse, A. Postma i F. Wijnen (ur.), Phonological Encoding and Monitoring in Normal and Pathological Speech, 157–167. Cornwall: Psychology Press.


Poulisse, N. (1993). A theoretical account of lexical communication strategies. U R. Schreuder i B. Weltens (ur.), The bilingual lexicon, 157–189. Amsterdam: John Benjamins.

Poulisse, N. (1997). Compensatory strategies and the principles of clarity and economy. U G. Kasper i E. Kellerman (ur.), Communication strategies: Psycholinguistic and sociolinguistic perspectives, 49–64. London: Longman.

Stemberger, J. P. (1985). An interactive activation model of language production. U A. W. Ellis (ur.), Progress in the psychology of language, 143–186. Hillsdale NJ: Lawrence Erlbaum Associates.

Van Hest, G. W. C. M. (1996). Self-repair in L1 and L2 Production. Tilburg: Tilburg University Press.

Wheeldon, L. R., Levelt, W. J. M. (1995). Monitoring the time course of phonological encoding. Journal of Memory and Language 34, 3, 311–334.


115

Mirjana Matea Kovač Faculty of Electrical Engineering, Mechanical Engineering and Naval

Architecture, Split Croatia

Ana Vidović

Faculty of Humanities and Social Sciences, Zagreb Croatia

SELF-REPAIRS IN THE CROATIAN LANGUAGE

SUMMARY

This paper investigates the distribution of different categories of self-repairs and self-repair/error ratios. A recorded speech sample lasting for approximately eight hours has been transcribed on a speech sample of 101 students at the Faculty of Electrical Engineering, Mechanical Engineering and Naval Architecture in Split. Over one thousand self-repairs have been recorded and classified. The classification of self-repairs is based on Levelt's model of speech production, as the empirically best supported theory of monolingual speech processing. Students have been individually tested by performing five speech tasks: a) story narration, b) room description, c) room description with different furniture arrangement compared to the previous task, d) utterance formulation based on pictures and e) story telling based on a sequence of pictures. The predominance of error corrections over appropriacy repairs can be explained by the fact that incorrected errors can seriously affect the understanding of an utterance, whereas appropriacy repairs enrich the propositional content of the utterance, making it more informative. Moreover, appropriacy repairs and different information repairs do not exceed one fifth of the total number of repairs, respectively. Self-repair/error ratios show that the majority of errors is corrected, whereby phonological and lexical errors are convincingly more often repaired, which points to a higher sensitivity of the monitor towards content words. Furthermore, morphological and syntactic errors are approximately half self-repaired. A higher frequency of lexical error-repairs can be explained by their informative importance, whereas phonological self-repairs are a result of a shorter mental route and higher degree of self-repair automatization.

Key words: models of speech production, perceptual loop theory, speech

errors, monitoring, self-corrections


Prethodno priopćenje

Ana Bonetti, Mladen Heđever Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet, Zagreb

Hrvatska

Boris Šimunjak KB "Sveti Duh", Zavod za otorinolaringologiju i kirurgiju glave i vrata, Zagreb

Hrvatska

PROMJENE U KVALITETI GLASA NASTAVNICA TIJEKOM RADNOG DANA

SAŽETAK

Cilj ovog istraživanja bio je ispitati utjecaj radnog opterećenja na kvalitetu glasa dvanaest osnovnoškolskih nastavnica u dobi od 25 do 55 godina. U skladu s postavljenim ciljem istraživanja, ispitana su i uspoređena akustička obilježja njihova glasa na početku i na kraju radnog dana. Akustičke analize fonacija samoglasnika /a/ provedene su pomoću programa EzVoicePlus (TM VoiceTek Enterprises, 1998). Rezultati statističke analize akustičkih mjerenja pokazali su značajno drugačije prosječne vrijednosti nekih promatranih akustičkih/aerodinamičkih parametara na kraju radnog dana, koji mogu biti prvi znakovi funkcionalnih vokalnih teškoća.

Ključne riječi: nastavnice, kvaliteta glasa, akustička analiza glasa, radni dan

A. Bonetti, M. Heđever, B. Šimunjak: Promjene u kvaliteti glasa nastavnica117-128 118

UVOD

Vokalni profesionalci osobe su čiju je profesionalnu djelatnost moguće

svrstati u jednu od sljedećih kategorija (Södersten i Lindhe, 2007): instruktori/nastavnici (nastavnici, odgojitelji, treneri), izvođači (glumci, pjevači, zabavljači), osobe koje glas koriste primarno zbog uvjeravanja (poput političara, odvjetnika, svećenika, menadžera…), uslužni djelatnici (operatori, konzultanti) te osobe u interventnim službama (policija, vatrogasci, hitna medicinska pomoć, kontrolori prometa). Nastavnici i odgojitelji pripadaju grupi vokalnih profesionalaca koji imaju visoku glasovnu opterećenost (Vilkman, 2004), a nastavnici, odnosno nastavnice, čine najveći broj pacijenata u ORL klinikama (Fritzell, 1996). Vokalni problemi nastavnika (kao i ostalih vokalnih profesionalaca) nisu samo zdravstveni, već imaju i profesionalne, psihosocijalne i velike financijske posljedice. Stoga mnoge zemlje podupiru istraživanja koja pridonose detaljnijem uvidu u odnos profesionalne vokalne aktivnosti i razvoja vokalnih problema.

Jedna od najčešćih posljedica visokog vokalnog opterećenja, to jest duže vokalne aktivnosti, je vokalni zamor (Sala i sur., 2001; Kovačić, 2002; Yiu, 2002), pogotovo ako je način na koji se vokalna aktivnost vrši pogrešan ili ako se vokalni mehanizam zloupotrebljava. Simptomi se najčešće manifestiraju kao promjena kvalitete glasa, raspona visine glasa, smanjenje mogućnosti kontrole glasa, povećan napor pri proizvodnji glasa, smanjenje podrške izdaha fonaciji, te povećanje napetosti mišića i struktura koje sudjeluju u proizvodnji glasa, posebno mišića grkljana i vrata (Welham i Maclagan, 2003). Budući da na kvalitetu glasa utječe i opće fizičko i psihičko stanje, osim ekstenzivne uporabe glasa, među faktore koji kod nastavnika predstavljaju rizik od razvoja vokalnih problema ubraja se i povećana razina stresa (Russell i sur., 1987), te nepovoljna mikroklima radnih prostorija koja stvara suh, pregrijan i prašnjav zrak koji smanjuje hidraciju sluznice glasiljki i loša akustika učionice. Posljedica toga je smanjen omjer intenziteta glasa nastavnika i drugih zvučnih signala u učionici, poput žamora učenika i/ili odjeka nastalog odbijanjem glasa o zidove učionice (Vintturi i sur., 2003). Iako se akustički problemi u učionicama mogu ublažiti primjenom opreme za ozvučenje, čest je slučaj da se to izbjegava iz ekonomskih razloga ili neupućenosti u prednosti koje ona pruža. Iskustva iz SAD-a jasno pokazuju kolika je korist od ozvučenja učionica – njihova instalacija doprinosi smanjenju sati bolovanja radi vokalnih tegoba, ali i akademskom uspjehu učenika (Flexer, 1999). Na taj način nastavnici mogu izbjeći preglasan govor, koji je najčešći faktor razvoja vokalnih teškoća (Chan i sur., 2009).

Osim djelovanja na radne uvjete, za važnost zdravlja glasa vokalnih profesionalaca stručnjaci još češće ističu vokalni trening i edukacije o higijeni glasa (Pasa i sur., 2007; Niebudek-Bogusz i sur., 2008), koji smanjuju vokalni zamor i ublažavaju ostale simptome poremećaja glasa (Simberg i sur., 2006; Bovo i sur., 2007).


Dosadašnji znanstveni napori usmjereni na istraživanje fenomena profesionalnog vokalnog opterećenja bili su sputani malim brojem longitudinalnih istraživanja, malim skupinama ispitanika, nedosljednim ili vrlo individualnim reakcijama ispitanika na taj fenomen, dvojbom treba li se ispitivanje provesti u laboratorijskim ili u realnim radnim uvjetima, te problemom definicije "… vokalnog zamora uslijed opterećenja…" (Rantala i sur., 2002:345).

Međutim, u dosadašnjim se istraživanjima mogu prepoznati i neke dosljednosti. U odnosu na muškarce, vokalne profesionalce, žene koje profesionalno koriste glas su, zbog anatomskih i morfoloških specifičnosti vokalnog aparata, podložnije vokalnom zamoru, promjeni kvalitete glasa (općenito označene kao promuklost) ili stvaranju vokalnih nodula (Dejonckere, 2002; prema Södersten i Lindhe, 2007). Nastavnica čija je osnovna laringalna frekvencija 250 Hz i koja radi oko pet školskih sati dnevno, producira oko 3 375 000 vibracija glasnicama, što je dvostruko više od vibracije glasnica nastavnika u istome periodu (Vilkman, 2000; Bovo i sur., 2007). Također, iako su reakcije vokalnih profesionalaca na opterećenje glasa u dosadašnjim istraživanjima bile vrlo različite, u najvećem broju slučajeva pokazalo se da je utjecaj opterećenja na kvalitetu glasa pred kraj ili na kraju radnog dana mjerljiv. Promjene u kvaliteti glasa, te psihosomatske teškoće koje na kraju radnog dana primjećuju nastavnici (uglavnom opisane kao umor glasa ili bol u grlu), prate promjene akustičkih parametara glasa, poput povećanja ili smanjenja vrijednosti osnovne laringalne frekvencije (Rantala i sur., 2002; Laukkanen i sur., 2008). Na taj je aspekt problematike profesionalnog glasa, na promjene njegovih objektivnih (akustičkih) obilježja uslijed radnog opterećenja, usmjeren i ovaj rad.

CILJ

Cilj ovog rada bio je ispitati utjecaj radnog opterećenja na kvalitetu glasa

skupine nastavnica. Rad je bio usmjeren na nastavnice jer one čine podskupinu vokalnih profesionalaca koja je najizloženija riziku razvoja poremećaja glasa (Fritzell, 1996). Kvaliteta njihova glasa bila je predstavljena akustičkim parametrima zadržane fonacije, koji su mjereni i uspoređeni u dvjema vremenskim točkama: na početku i na kraju radnog dana.

METODE RADA

Uzorak ispitanica

U istraživanju je ispitano 12 nastavnica osnovnih škola u dobi od 25 do 55 godina (prosječna dob 43,6 godina), s kontinuiranim nastavničkim radnim stažem od 2 do 32 godine (prosječan broj godina radnog staža 18,7). Sve sudionice istraživanja dnevno predaju između 4 i 6 školskih sati. U trenutku provođenja istraživanja, niti jedna ispitanica nije navela da ima problem s glasom ili sluhom, poteškoće respiratornog sustava, prehladu, alergiju, ili bilo koji drugi


poznati faktor koji bi, osim samog radnog opterećenja, mogao utjecati na kvalitetu njezina glasa. Sve ispitanice bile su nepušači.

Uzorak varijabli

U svrhu objektivne procjene glasa odabrane su varijable koje se uobičajeno koriste za opis fonacije i aerodinamike grkljana, odnosno za kvantifikaciju promjena u titranju glasiljki na mikrorazini (od perioda do perioda) i općeg stupnja disharmoničnosti glasa (Baken i Orlikoff, 2000). Spomenute varijable bile su sljedeće:

F0 – prosječna vrijednost osnovnog laringalnog tona (u Hz), MVF – maksimalno vrijeme fonacije (u sekundama), JITT – relativna mjera varijabilnosti osnovne frekvencije, od perioda

do perioda prilikom titranja glasnica (u %), SHIM – relativna mjera varijacija intenziteta od perioda do perioda

prilikom titranja glasnica (u dB), HNR – omjer harmoničnog i šumnog dijela spektra.

Način prikupljanja i obrade podataka Prikupljeni podaci uključili su anamnestičke iskaze i uzorke glasa

ispitanica. Anamnestički podaci prikupljeni su pomoću upitnika konstruiranog u tu svrhu. Upitnik su činila pitanja o ranijim vokalnim teškoćama i faktorima koji mogu utjecati na kvalitetu glasa, poput alergija, upala gornjih dišnih putova, dišnih teškoća, konzumacije duhana i alkohola, prehrane i slično. Ovi su podaci prikupljani samo u svrhu formiranja uzorka i nisu bili uključeni u statističku analizu. Na taj se način iz uzorka nastojalo isključiti ispitanice kod kojih je postojao rizik od promjena u akustičkim parametrima glasa, koje su posljedica djelovanja drugih faktora, osim radnog opterećenja.

Nakon bilježenja anamnestičkih podataka, pristupilo se individualnom snimanju fonacije vokala /a/ pomoću prijenosnog MD snimača Sony MZ R70 i elektrokondenzatorskog mikrofona ATM31d. Snimanja su provedena u tihoj prostoriji škole, koja nije bila izložena vanjskoj buci ili buci iz unutrašnjosti zgrade. U prostoriji nije bilo zamjetnog odjeka, niti je sadržavala uređaje koji bi mogli biti izvori buke (upaljeno računalo ili klima uređaj). Prije početka radnog vremena, svakoj je ispitanici pruženo kratko objašnjenje procedure ispitivanja i prilika za uvježbavanje zadatka fonacije. Potom su snimljene prve fonacije, koje su predstavljale prvu vremensku točku istraživanja (kvaliteta glasa ujutro, odnosno prije radnog vremena). Isti zadatak je u istim uvjetima ponovljen kasnije toga dana, a druge snimljene fonacije predstavljale su drugu vremensku točku istraživanja (kvaliteta glasa poslijepodne, odnosno nakon radnog vremena). Pri svakom snimanju snimljena su tri pokušaja fonacije svake ispitanice, a za akustičku je analizu, radi praćenja aerodinamičke varijable, odabrana najduža fonacija. Za vrijeme snimanja ispitanice su sjedile za radnim stolom, na kojem je bio postavljen stalak s mikrofonom, odmaknut oko 20 cm od usta ispitanica.


Snimljeni uzorci glasa pripremljeni su za daljnju akustičku analizu programom Adobe Audition (Adobe Co.). Analiza snimljenih uzoraka izvršena je programom EZ Voice Plus (TM VoiceTek Enterprises, 1998). Analizirani su srednji dijelovi oscilogramskog prikaza odabranih fonacija (određeni proizvoljno za svaku ispitanicu), u trajanju od tri sekunde.

Dobiveni podaci statistički su obrađeni programom Statistica for Windows 7. Razlike između prve i druge točke mjerenja testirane su t-testom za zavisne uzorke.

REZULTATI I RASPRAVA

Tablica 1 pokazuje prosječne rezultate svih ispitanica na praćenim

varijablama, koji su izmjereni u dvjema mjernim točkama – prije i nakon radnog dana. Prosječna mjerenja na početku i kraju radnog dana bila su različita za sve promatrane parametre. Na kraju radnog dana, kod ispitanih nastavnica primjećuje se blago povišenje prosječne osnovne laringalne frekvencije (parametar F0), ali se smanjenje raspona unutar kojega se ona kreće promijenilo neznatno; maksimalno vrijeme fonacije (MVF) postalo je nešto kraće, a obje perturbacijske mjere (JITT i SHIM) su se povisile. Iako neznatno, omjer harmoničnog i šumnog dijela spektra neočekivano se na kraju radnog dana povisio.

Tablica 1. Prosječni rezultati ispitanica (N = 12) na praćenim varijablama,

ostvareni u dvjema mjernim točkama Table 1. Average results for each variable at two measurement points

Aritmetička

sredina Standardna devijacija

Minimalni rezultat

Maksimalni rezultat

F0 1 193,43 39,052 100,00 237,00 MVF 1 11,67 2,605 7,00 16,00 JITT 1 0,62 0,379 0,31 1,74 SHIM 1 0,21 0,071 0,11 0,35

Početak radnog dana (prva mjerna točka) HNR 1 10,58 2,257 6,06 13,48

F0 2 203,79 43,042 100,00 252,00 MVF 2 9,75 2,832 4,00 14,00 JITT 2 1,18 0,770 0,33 2,85 SHIM 2 0,34 0,311 0,14 1,27

Kraj radnog dana (druga mjerna točka) HNR 2 11,21 2,940 4,10 15,53

Rezultati primjene t-testa za zavisne uzorke prikazani su u tablici 2.

Statistički značajne razlike između dviju mjernih točaka na zadanoj razini značajnosti od p = 0,05 dobivene su na dvjema varijablama: u maksimalnom


vremenu fonacije (MVF) i frekvencijskim perturbacijama osnovnog laringalnog tona (JITT). Na ostalim mjerenim parametrima razlike u dvjema mjernim točkama nisu bile statistički značajne.

Tablica 2. Usporedba prosječnih rezultata na svim varijablama u dvjema

mjernim točkama Table 2. Degree of statistical difference between results for each variable

at two measurement points

Uspoređeni parametri p F0 1 prema F0 2 0,551 MVF 1 prema MVF 2 0,000* JITT 1 prema JITT 2 0,022* SHIM 1 prema SHIM 2 0,212 HNR 1 prema HNR 2 0,442

*značajno na razini od 0,05

Legenda / Legend F0 1 – fundamentalna frekvencija na početku radnog dana / fundamental frequency at the

beginning of the working day F0 2 – fundamentalna frekvencija na kraju radnog dana / fundamental frequency at the end of

the working day MVF 1 – maksimalno vrijeme fonacije na početku radnog dana / maximum phonation duration at

the beginning of the working day MVF 2 – maksimalno vrijeme fonacije na kraju radnog dana / maximum phonation duration at the

end of the working day JITT 1 – jitter na početku radnog dana / jitter at the beginning of the working day JITT 2 – jitter na kraju radnog dana / jitter at the end of the working day SHIM 1 – shimmer na početku radnog dana / shimmer at the beginning of the working day SHIM 2 – shimmer na kraju radnog dana / shimmer at the end of the working day HNR 1 – omjer signal-šum na početku radnog dana / harmonic-to-noise ratio at the beginning of

the working day HNR 2 – omjer signal-šum na kraju radnog dana / harmonic-to-noise ratio at the end of the

working day Vrijednost osnovne laringalne frekvencije na početku radnog dana u

prosjeku je iznosila 193,43 Hz, da bi na kraju radnog dana porasla na 203,79 Hz. Prema Artkoski, Tommila i Laukkanen (2002) i kod osoba koje nisu vokalni profesionalci dolazi do povećanja fundamentalne frekvencije na kraju dana, ali samo do 5 Hz. Iako se promjena F0 nije pokazala statistički značajnom, trend povećanja od 10 Hz nakon nekoliko sati predavanja nije zanemariv (slika 1).


188

190

192

194

196

198

200

202

204

F0 (Hz)

prije

poslije

Slika 1. Prosječne vrijednosti osnovne frekvencije na početku i na kraju

radnog dana Figure 1. Fundamental frequency means at the beginning and at the end of

the working day

0

0,2

0,4

0,6

0,8

1

1,2

JITT (u %) SHIMM (u dB)

prije

poslije

Slika 2. Prosječne vrijednosti jittera i shimmera na početku i na kraju

radnog dana Figure 2. Jitter and shimmer means at the beginning and at the end of the

working day U prijašnjim istraživanjima (Rantala i sur., 2002; Laukkanen i sur., 2008)

također je zabilježen porast osnovne laringalne frekvencije prema kraju radnog dana nastavnika. Porast F0 može se s jedne strane objasniti vokalnim zagrijavanjem, a s druge strane kao posljedica vokalnog zamora, odnosno posljedica nastojanja da se prikriju šumnost i hrapavost u glasu (Rantala i Vilkman, 1999).

Veće frekvencijske i amplitudne perturbacije osnovnog laringalnog tona na kraju radnog dana vrlo su indikativne. Budući da perturbacijske mjere ilustriraju količinu promjena uniformnosti perioda glasiljki, to jest ujednačenost cikličkog gibanja glasiljki, statistički značajne promjene frekvencijskih perturbacija na kraju radnog vremena bez sumnje ukazuju na pogoršanje vokalne


funkcije nastavnica nakon nekoliko sati predavanja. Iako razlika u vrijednostima amplitudnih perturbacija između dviju mjernih točaka nije bila statistički značajna, usporedba prosječnih vrijednosti ukazuje na isti trend (slika 2).

8,5

9

9,5

10

10,5

11

11,5

12

MVF (u

sekundama)

HNR (u dB)

prije

poslije

Slika 3. Prosječne vrijednosti maksimalnog vremena fonacije i omjera

signal-šum na početku i na kraju radnog dana Figure 3. Maximum phonation duration and harmonic-to-noise ratios at the

beginning and at the end of the working day

Maksimalno vrijeme fonacije jednostavan je aerodinamički test za evaluaciju usklađenosti protoka struje izdisaja i titranja glasiljki (Večerina, 1991). Njegove veće vrijednosti reprezentiraju bolji vitalni kapacitet pluća i/ili adekvatan glotidni otpor izdisaju. Nastavnice su prije početka predavanja u prosjeku fonirale 11,67 sekundi, dok su na kraju radnog dana prosječno ostvarile statistički značajno kraće maksimalno vrijeme fonacije od 9,75 sekundi (slika 3). Normativne vrijednosti za maksimalno vrijeme fonacije odraslih osoba iznose 15 do 20 sekundi (Andrews, 1999), što pokazuje da su ispitanice u ovom istraživanju ostvarile rezultat koji aerodinamiku njihovih glasova smješta ispod prosjeka, čak i prije početka radnog dana. Ovaj rezultat podržava sumnju da su nastavnice pod rizikom razvoja vokalne patologije jer ukazuje da nemaju spoznaju o jednom od osnovnih elemenata zdrava i snažna glasa – adekvatnoj kontroli izdisaja. Štoviše, statistički značajan pad u prosječnom maksimalnom vremenu fonacije prije i nakon radnog dana pokazuje da se kod ispitanih nastavnica, uslijed svakodnevnih profesionalnih napora, pojavljuju teškoće respiracijsko-fonacijske koordinacije, koje su čest simptom vokalna zamora (Welham i Maclagan, 2003).

Omjer harmoničnog i šumnog dijela spektra (varijabla HNR) u glasovima nastavnica prije početka radnog dana bio je neznatno manji nego na njegovu kraju. No u oba slučaja, prosječni izmjereni omjer signal-šum ne ukazuje da je razina spektralnog šuma u glasovima nastavnica tolika da ih se može označiti kao disfonične (Yumoto i sur., 1982, prema Baken i Orlikoff, 2000).

Rezultati ovog istraživanja pokazuju da se na kraju radnog dana u nastavnica povećava fundamentalna frekvencija, kao i njezine perturbacije.


Povećanja vrijednosti tih akustičkih parametara doprinose da se glasovi doživljavaju kao promukli (Dejonckere i sur., 1996). S obzirom da je poznato da doživljaj glasa utječe na usvajanje auditivno prezentiranih informacija (Rogerson i Dodd, 2005), značajno povišenje vrijednosti jittera koje je ovdje utvrđeno ukazuje da je učinkovitost komunikacije nastavnika tijekom radnog dana varijabilna, odnosno kompromitirana prema kraju radnog dana. Također, učenici su na kraju nastave nemirniji i bučniji, a reakcija je nastavnika da u tim uvjetima govore većom fundamentalnom frekvencijom, što dodatno opterećuje glas.

ZAKLJUČAK

Može se činiti da promjene kvalitete glasa ispitanih nastavnica utvrđene

u ovom istraživanju imaju blagi karakter, te da nisu realna opasnost za njihovo zdravlje i profesionalno funkcioniranje. Međutim, statistički značajne promjene u načinu gibanja glasiljki i u kontroli izdaha objektivni su pokazatelji da se profesionalno opterećenje odražava na kvalitetu njihova glasa. Iz činjenice da je prosječan radni staž uzorka iznosio 18,7 godina, može se zaključiti da nastavnice s vremenom ne razvijaju mehanizme kojima štite svoj glas. Upravo suprotno, vrlo je izvjesno da bi evidentirane akustičke promjene s vremenom mogle postati još izraženije i preuzeti dominaciju u perceptivnom smislu. Navedeno se jedino može spriječiti preventivnim djelovanjem – edukacijom nastavnika i nastavnica o načinima identifikacije i eliminacije vrlo česte zlouporabe i/ili pogrešne uporabe glasa, te isticanjem važnosti prakticiranja vokalne higijene.

REFERENCIJE

Andrews, M. L. (1999). Manual of Voice Treatment: Pediatrics Through

Geriatrics. Singular Publishing Group, San Diego, CA (2nd edition). Artkoski, M., Tommila, J., Laukkanen, A. M. (2002). Changes in voice during

a day in normal voices without vocal loading. Logopedics Phoniatrics Vocology, 27, 118–123.

Baken, R. J., Orlikoff, R. F. (2000). Clinical Measurement of Speech and Voice. Second Edition, Singular Thomson Learning, USA.

Bovo, R., Galceran, M., Petruccelli, J., Hatzopoulos, S. (2007). Vocal problems among teachers: Evaluation of a preventive voice program. Journal of Voice 21 (6), 705–722.

Chen, S. H., Chiang, S. C., Chung, Y. M., Hsiao, L. C., Hsiao, T. Y. (2009). Risk factors and effects of voice problems for teachers. Journal of Voice, article in press.

Dejonckere, P. H., Remacle, M., Fresnel-Elbaz, E., Woisard, V., Crevier--Buchman, L., Millet, B. (1996). Differentiated perceptual evaluation of pathological voice quality: Reliability and correlations with acoustic measurements. Revue de laryngologie – otologie – rhinologie, 117 (3), 219–224.


EzVoicePlus (TM) Version 2.0 Copyright (C). Nescopeck: Voice Tek Enterprise & S. N. Awan, 1997–1999.

Flexer, C. A. (1999). Facilitating Hearing and Listening in Young Children. Singular Publishing Group, San Diego, CA (2nd edition).

Fritzell, B. (1996). Voice disorders and occupations. Logopedics Phoniatrics Vocology, 21, 7–12.

Kovačić, G. (2002). Analiza subjektivnih simptoma vokalnog zamora nastavnica. Govor XIX (2), 137–156.

Laukkanen, A-M., Ilomäki, I., Leppänen, K., Vilkman, E. (2008). Acoustic measures and self-reports of vocal fatigue by female teachers. Journal of Voice, 22 (3), 283–289.

Niebudek-Bogusz, E., Sznurowska-Przygocka, B., Fiszer, M., Koty o, P., Sinkiewicz A., Modrzewska, M., Sliwinska-Kowalska, M. (2008). The effectiveness of voice therapy for teachers with dysphonia. Logopedics Phoniatrics Vocology, 60 (3), 134–141.

Pasa, G., Oates, J., Dacakis, G. (2007). The relative effectiveness of vocal hygiene training and vocal function exercises in preventing voice disorders in primary school teachers. Logopedics Phoniatrics Vocology, 32, 128–140.

Rantala, L., Vilkman, E. (1999). Relationship between subjective voice complaints and acoustic parameters in female teachers' voices. Journal of Voice, 13 (4), 484–495.

Rantala, L., Vilkman, E., Bloigu, R. (2002). Voice changes during work: Subjective complaints and objective measurements for female primary and secondary schoolteachers. Journal of Voice, 16, 3, 344–355.

Rogerson, J., Dodd, B. (2005). Is there an effect of dysphonic teachers' voices on children's processing of spoken language? Journal of Voice, 19, 47–60.

Russell, D. W., Altmaier, E., Van Velzen D. (1987). Job-related stress, social suport, and burnout among classroom teachers. J. Applied Pscychol., 72, 269–74.

Sala, E., Laine, A., Simberg, S., Pentti, J., Jouko S. (2001). The prevalence of voice disorders among day care center teachers compared with nurses: A questionnaire and clinical study. Journal of Voice, 15 (3), 413–423.

Simberg, S., Sala, E., Tuomainen, J., Sellman, J., Ronnemaa, A. M. (2006). The effectiveness of group therapy for students with mild voice disorders: A controlled clinical trial. Journal of Voice, 20, 97–109.

Södersten, M., Lindhe, C. (2007). Voice ergonomics – an overview of recent research. Proceedings of the 39th Nordic Ergonomics Society Conference, Lysekil, Sweden.

(http://www.rostkonsult.se/wprost/content/uploads/2010/02/Voiceergonomicsanoverwiev.pdf, 18. 12. 2009).

Večerina, S. (1991). Fonijatrija. U I. Padovan i sur., Otorinolaringologija. Zagreb: Školska knjiga.


Vilkman, E. (2000). Voice problems at work: A challenge for occupational safety and health arrangement. Folia Phoniatr Logop., 52, 120–125.

Vilkman, E. (2004). Occupational safety and health aspects of voice and speech professions. Folia Phoniatrica et Logopedica, 56, 220–253.

Vintturi, J., Alku, P., Sala, E., Sihvo, M., Vilkman, E. (2003). Loading-related symptoms during a vocal loading test with special reference to gender and some ergonomic factors. Folia Phoniatr Logop., 55, 55–69.

Welham, N. V., Maclagan M. A. (2003). Vocal fatigue: Current knowledge and future directions. Journal of Voice, 17(1), 21–30.

Yiu, E. M-L. (2002). Impact and prevention of voice problems in the teaching profession: Embracing the consumers' view. Journal of Voice, 16 (2), 215–229.

A. Bonetti, M. Heđever, B. Šimunjak: Promjene u kvaliteti glasa nastavnica117-128

128

Ana Bonetti, Mladen Heđever Faculty of Special Education and Rehabilitation, Zagreb

Croatia

Boris Šimunjak University Hospital "Sveti Duh", Department of Otorinolaringology and Head

and Neck Surgery, Zagreb Croatia

VOICE QUALITY CHANGES IN FEMALE TEACHERS DURING THE WORKING DAY

SUMMARY The aim of this paper was to examine the impact of workload on voice

quality of a group of female teachers aged between 25 and 55. Accordingly, acoustic characteristics of their voices at the beginning and at the end of one working day were examined and compared. Sustained phonation of the vowel /a/ was acoustically analysed by means of EzVoicePlus Program (TM VoiceTek Enterprises, 1998). Statistical analysis of acoustic measurements showed significant changes in some of the observed parameters at the end of the day, which is indicative of early signs of functional vocal difficulties.

Key words: female teachers, voice quality, acoustic analysis of voice, working day


Znanstveni pregled

Gabrijela Kišiček Filozofski fakultet, Zagreb

Hrvatska

POGREŠKE U ARGUMENTACIJI – DVOJBE U TUMAČENJU I KLASIFIKACIJI

SAŽETAK

U proučavanju teorije argumentacije i argumentacijskim analizama, poznavanje pogrešaka vrlo je važno. Brojni autori, od klasičnih do suvremenih, pogreškama u argumentaciji pridavali su veliku pozornost. U ovome radu daje se pregled najvažnijih radova koji se bave pogreškama u argumentaciji, te se iznose katkada i vrlo različite klasifikacije pogrešaka. Neke od argumentacijskih pogrešaka vrlo su česte pa privlače dodatnu pozornost, ali izazivaju i dvojbe u tumačenju. Često se isticalo kako su granice između različitih vrsta pogrešaka arbitrarne i ne sasvim jasne. Ovim radom nastoji se ukazati na kompleksnost argumentacijskih pogrešaka, različite pristupe pogreškama, od formalno logičnih i filozofskih, preko retoričkih, do pragmadijalektičkih.

Ključne riječi: pogreške u argumentaciji, argumentacija, retorika, govor

G. Kišiček: Pogreške u argumentaciji – dvojbe u tumačenju i klasifikaciji 129-143 130

UVOD

Poznati engleski filozof John Stuart Mill u svom djelu A System of Logic

(u Tindale, 2007:1) rekao je: "Da bi filozofija zaključivanja bila potpuna, moraju se promatrati ne samo dobri već i loši oblici zaključivanja." Upravo zbog toga gotovo svi autori koji se bave argumentacijom, logikom, filozofijom ili retorikom manje ili više pozornosti posvećuju upravo pogreškama u argumentaciji. Rasprave o vrstama pogrešaka, o njihovu tumačenju i klasifikaciji traju od antičke Grčke i Aristotela do 21. stoljeća i suvremene argumentacijske teorije. Zapravo čini se kako rasprave još nisu završile jer gotovo svaki novi broj poznatog časopisa Argumentation ili Informal Logic donosi nova promišljanja o argumentacijskim pogreškama. Prvi popis pogrešaka nalazimo kod Aristotela (2007) u djelu O sofističkim pobijanjima. No najvažniji doprinos i najopsežniji pregled pogrešaka daje Charles Hamblin 1970. u svojoj knjizi Fallacies, gdje iznosi više od 200 argumentacijskih pogrešaka. Često se govori o "pre--Hamblinovu" i "post-Hamblinovu" pristupu pogreškama, odnosno klasičnom i suvremenom tumačenju. Klasičnom ili pre-Hamblinovu razdoblju svakako pripada Aristotel i njegovo djelo O sofističkim pobijanjima. Važan je i John Locke (1959; u Tindale, 2007:82) koji uvodi nazive i tumačenje pogrešaka kao što su argumentum ad verecundiam, ad ignorantiam, ad hominem i ad judicium. Brojni su autori koji krajem 20. i početkom 21. stoljeća rade svoje klasifikacije, razvijaju nove pristupe argumentacijskim pogreškama i različita tumačenja određenih pogrešaka. Među najznačajnijima svakako je Douglas Walton (1979, 2004a i b, 2006) koji samostalno ili u koautorstvu izdaje niz radova o pogreškama, s posebnom pozornošću proučavajući pogreške irelevantnosti.

John Woods (1989) u koautorstvu s Waltonom također tumači pogreške u argumentaciji u djelu Fallacies: Selected Papers 1972–1982, u kojem se kritički analizira gotovo svaka argumentacijska pogreška. Uz Woodsa i Waltona važni su radovi Tindalea (2007), Groarkea (1991), Krabbea i Waltona (1993), Johnsona (1995).

Kraj 20. stoljeća donosi i nove pravce u argumentacijskoj teoriji, pri čemu je posebno važan pragmadijalektički pristup argumentaciji, ali i pogreškama u argumentaciji. Van Eemeren i Grootendorst 1984. razvijaju tzv. pragma-dialectiacal (PD) procedure for critical discussion. Dakle uvode svojevrsna pravila za sudjelovanje u racionalnoj diskusiji, a argumentacijske pogreške vide kao kršenje tih pravila.

Pragmadijalektičkim pristupom argumentacijskim pogreškama danas se bavi čitav niz autora, od Hansena (2002) do Johnsona (1995) i Zenkera (2007, 2008).


DEFINICIJE POGREŠAKA U ARGUMENTACIJI

Definicije pogrešaka u argumentaciji uglavnom se oslanjaju na Aristotela koji svoj rad O sofističkim pobijanjima (2007) započinje rečenicom: "Neki oblici zaključivanja su dobri, a neki samo izgledaju kao dobri, ali su zapravo pogrešni." Whately (1848; u Schmidt 1986:2) pogreškama naziva bilo kakav nerazuman i pogrešan način argumentacije.

Hamblin (1970:12) ističe: "Pogrešan argument je argument koji izgleda poput valjanog, ali on to zapravo nije."

Copi i Cohen (1990:91) pogreške jednostavno tumače kao greške u načinu zaključivanja.

Weston (1992:52) pogreške u argumentaciji definira kao greške u procesu argumentiranja. Pogreškom se naziva nešto što narušava dobru argumentaciju, naglašavajući da je za razumijevanje pogrešaka važno poznavati pravila argumentacije koja se krše.

Walton (2004a:13) ističe da pogreške u argumentaciji nisu samo argumenti koji su nelogični, već su naizgled logični i točni. Pogreške u argumentaciji također imaju retoričnost jer moraju izgledati kao pravi argumenti, ako žele uvjeriti sugovornika ili publiku u ispravnost tvrdnje.

Freely i Steinberg (2005:172) govore o preprekama jasnom razmišljanju i pogreške svrstavaju u jedan tip takvih prepreka koje su "(…) profinjene i ne jasno uočljive pa time i varljivije. One nisu u prvi mah uočljive jer nalikuju ispravnom i razumskom razmišljanju". Nadalje, ističu da je pogreške lako prepoznati kada su izolirane, međutim kada su stavljene u kontekst i izrečene kao dio argumenta, teško ih je primijetiti.

Tindale (2007:1) pogrešku definira kao specifičan način pogrešnog rezoniranja koje ozbiljno potkopava snagu razumskog argumenta. Uz to, Tindale objašnjava zašto do pogrešaka u argumentaciji dolazi. Argumenti se u retoričkom govorenju koriste u različitim oblicima i situacijama: da publiku uvjerimo u ispravnost naših tvrdnji, da se postigne bolji dogovor u pregovorima, da se pokrene neka akcija, da se riješe nesuglasice... Upravo zbog toga što se koriste u različitim kontekstima i argumentativnim situacijama, imaju širok spektar jakosti. Od onih jakih i nedvojbenih do pogrešnih.

KLASIFIKACIJE ARGUMENTACIJSKIH POGREŠAKA

Klasifikacija argumentacijskih pogrešaka u logici

Podjela pogrešaka na koju najčešće nailazimo u priručnicima logike, a potječe još od Aristotela, jest podjela na paralogizme i sofizme. Paralogizmima se nazivaju nesvjesne, nehotične pogreške koje činimo bez namjere da nekoga prevarimo, dok su sofizmi namjerne pogreške koje činimo u cilju zbunjivanja i manipuliranja oponentom ili publikom. U knjizi O sofističkim pobijanjima Aristotel je dao listu od 13 pogrešaka i podijelio ih u dvije kategorije, a rimski retoričari tim su pogreškama dali latinska imena:


1. Pogreške ovisne o jeziku, a nastaju zbog pogrešne upotrebe riječi, gramatičke strukture i sl. (fallaciae dictionis). U tu skupinu ubraja: fallacia aequivocationis ili ekvivokacija – pogreška dvoznačnosti fallacia ambiguitatis ili ambigvitet – pogreška dvosmislenosti fallacia compositionis – pogreška kompozicije fallacia divisionis – pogreška divizije fallacia accentus – pogreška naglaska fallacia figure dictionis – pogreška govornog oblika. 2. Pogreške neovisne o jeziku koje nastaju zbog pogrešna zaključivanja (fallaciae extra dictionem). U tu skupinu ubraja: ignoratio elenchi – irelevantan zaključak fallacia accidentis – pogreška akcidencije fallacia consequentis – pogreška konzekvensa fallacia secundum et simpliciter – pogreška brkanja relativnog i

apsolutnog peticio principii – pogreška cirkularne argumentacije fallacia de non causa ut causa – pogreška uzimanja ne-uzroka za

uzrok fallacia plutium interrogatioum – pogreška više pitanja. Nakon Aristotela, logičari su propitivali i proširivali podjelu pogrešaka u

argumentaciji, od Aristotelove jedne pogreške načinili nekoliko podtipova, uočavali razlike među njima i pri tome se koristili različitim kriterijima podjele.

Richard Whatley (u Schmidt, 1986:3) pogreške dijeli na logičke i materijalne. Logičke se javljaju kada je pogreška isključivo u procesu umovanja, na primjer zaključak ne slijedi iz premisa.

U materijalnim pogreškama, iako zaključak slijedi iz premisa, do pogreške dolazi iz drugog razloga, bilo da je neka od premisa netočna, nepotkrijepljena ili irelevantna. U tu vrstu, među ostalim pogreškama, ubraja ignoratio elenchi, peticio principii.

No Whatley ističe da je klasifikacija pogrešaka do određenog stupnja arbitrarna i nesigurna, te da ne postoje jasne granice među pogreškama.

Fewrnside (1980:13) iznosi svoju klasifikaciju pogrešaka i dijeli ih na psihološke, materijalne i logičke. Zanimljivo je njegovo poimanje procesa argumentacije koji uspoređuje s proizvodnjom tkanina. Naime i u proizvodnji tkanine može doći do triju vrsta problema: materijal može biti loš, radnici mogu biti nestručni, i aparatura može biti pokvarena.

Fewrnside materijalnim pogreškama smatra generalizaciju iz nepotpune informacije, post hoc ergo propter hoc pogrešku, kompoziciju i diviziju, slippery slope pogrešku, peticio principii...

Primjerice post hoc ergo propter hoc doslovno znači "nakon toga, dakle zbog toga" pa pogreška nastaje kada se zaključuje da nešto uzrokuje određenu posljedicu samo zato što joj je vremenski blisko. Pogreška slippery slope


(doslovno: pogreška skliskog terena) sastoji se u pogrešnom uzročno-posljedičnom zaključivanju, ističući negativne, loše stvari koje će se dogoditi. Primjerice kada se tvrdi da ne treba dopustiti legalizaciju homoseksualnih brakova jer će doći do općeg moralnog kolapsa.

U psihološke pogreške ubraja argumentum ad populum, ad hominem, ad ignorantiam, ad baculum, ad misericordiam... To su pogreške koje na različite načine djeluju na publiku ili sugovornike; bilo uvredljivo (ad hominem), bilo ulagivanjem (ad populum), bilo zastrašivanjem (ad baculum).

Logičke pogreške su pogrešne analogije, pogreška akcidencije, pogreška konzekvensa.

Pogreška akcidencije bila bi primjerice tvrditi: "Život je lijep". To znači da je lijepo i zatvorenicima izloženima mučenju. To je pogreška umovanja koja se sastoji u tome da je nešto što vrijedi općenito prihvaćeno i pod posebnim okolnostima koje nisu uzete u obzir.

Munson (u Schmidt, 1986:5) pogreške ne klasificira kao ostali, prema izvoru nastanka, već prema ulozi koju imaju. Dakle umjesto uobičajene klasifikacije prema tome jesu li nastale zbog pogrešnog korištenja jezika, predrasuda, pogrešaka u zaključivanju, pogrešaka u dokazivanju i slično, on ih dijeli ovisno o tome jesu li usmjerene na:

1. argumentiranje tvrdnje koju izričemo; 2. pobijanje tuđe tvrdnje; 3. pobijanje protuargumenata.

Prema tim kriterijima razlikuje: 1. pogreške (fallacies) – uključuje ad hominem, ad misericordiam, ad

baculum, ad populum, peticio principii, false cause, ad ignorantiam... 2. sofistička pobijanja (sophistical refutations) – uključuje ad hominem

tu quoque, straw man pogrešku; 3. sofističke obrane (sophistical sefenses) – sužavanje svoje tvrdnje,

proširivanje protivnikove... Hrvatski udžbenici logike (Kovač, 1994; Petrović, 2005) uglavnom

navode i objašnjavaju Aristotelovu podjelu pogrešaka na one ovisne i one neovisne o jeziku.

Petrović (2005:108) govori o logičkim pogreškama u zaključku, navodeći da postoje:

1. logičke pogreške u širem smislu, u koje ubraja sve pogreške koje formalno izgledaju kao valjani zaključak (A je B, C je D, dakle E je F), ali su toliko očito krive da ih ni ne doživljavamo kao pogrešku u zaključivanju, već kao da netko "bulazni ili zbija šalu". Primjerice "Ruža je biljka, roda je ptica, dakle katedrala je crkva";

2. logičke pogreške u užem smislu, koje su nevaljani zaključci slični valjanima pa se mogu shvatiti kao otkloni ili odstupanja.


Klasifikacija argumentacijskih pogrešaka u filozofiji Proučavanje i analiziranje logičkih pogrešaka razvijali su se i u filozofiji,

oslanjajući se ponovno na Aristotela. Međutim kako se filozofija kao znanost razvijala tako su se javljali i novi pristupi tumačenju i klasificiranju pogrešaka. Najčešća je podjela na formalne i neformalne pogreške.

Formalnim pogreškama smatra se oblik zaključivanja koji je nevaljan zbog pogreške unutar formalne logičke strukture argumenta, dok je neformalna pogreška ona koja može imati valjanu strukturu argumenta, ali je zaključak pogrešan zbog nevaljanosti jedne od premisa.

Gupta (1995:13) pogreške dijeli na: 1. formalne pogreške, u koje ubraja: propozicijske, kvantifikacijske i

silogističke; 2. neformalne pogreške, u koje ubraja: pogreške distribucije

(kompozicija, divizija), peticio principii, ekvivokaciju, pogrešne generalizacije, red herring pogreške...

3. kondicionalne pogreške, u koje ubraja slippery slope pogrešku, broken window pogrešku...

Podjela pogrešaka po kategorijama u Guptinoj klasifikaciji ne poklapa se u potpunosti s klasifikacijama drugih autora. Primjerice pogrešku red herring ubraja u neformalne pogreške (kao i Walton, 1979 i Tindale, 2007), međutim unutar red herring pogreške ubraja: ad hominem, ad baculum, ad populum... dok autori poput Tindalea i Waltona red herring klasificiraju kao jednu u nizu pogrešaka irelevantnosti. Dok primjerice ad hominem argumente izdvajaju u posebnu kategoriju koju dijele na potkategorije. Autori poput Tindalea, Waltona i Groarkea izvorno su filozofi koji su danas predstavnici suvremene teorije argumentacije o čijoj će klasifikaciji i pristupu pogreškama biti riječi kasnije.

Na filozofsku klasifikaciju nadovezuje se suvremeni pragmadijalektički pristup logičkim pogreškama, čiji su najznačajniji autori H. Van Eemeren i R. Grootendorst (1992:38). Potrebu za novim pristupom klasifikaciji pogrešaka obrazlažu riječima: "Mnoge prepoznate pogreške očito izlaze izvan okvira definicije pogreške u argumentaciji kao argumenta koji izgleda kao valjan, ali zapravo to nije – u nekim slučajevima zato što argumenta uopće nema (npr. ad baculum), a u nekima zato što logički gledano argument zapravo nije pogrešan (peticio principii)."

Pragmadijalektika pogreške u argumentaciji vidi kao kršenje pragmadijalektičkih pravila diskusije, pri čemu je važno istaknuti da u pragmadijalektici diskusija ima više faza, a argumentacijska faza je samo jedna od njih.

"Naš koncept pogrešaka je širi nego općeprihvaćeno viđenje pogrešaka kao nevaljanih argumenata. On je širi zato što pogreške ne vezuje isključivo za određenu fazu diskusije, konkretno argumentacijsku fazu, u kojem se provjerava ispravnost zaključivanja diskutanta, već pogreške eksplicitno i implicitno povezuje s cjelokupnim procesom diskusije." (Van Eemeren i Grootendorst, 2004:162)


Pragmadijalektički pristup pogreškama nastavljaju i razvijaju mnogi suvremeni autori poput Zenkera (2007, 2008) i Lumera (2007). Treba istaknuti da upravo pragmadijalektički pristup pogreškama pokazuje kako definitivan broj pogrešaka nije utvrđen i kako rasprava o pogreškama nije završena. Naime, kao što je spomenuto, u pragmadijalektici argumentacijska je pogreška kršenje pravila diskusije, a kako se broj tih pravila mijenja, mijenja se i broj pogrešaka.

"Pragmadijalektički model sastoji se od utvrđivanja jesu li sudionici rasprave prekršili neko od 10 pravila diskusije, ako jesu, napravili su pogrešku u argumentaciji. Međutim, u raspravi o pragmadijalektičkim pravilima diskusije, općeprihvaćenih 10 pravila svakako je nedovoljno." (Zenker, 2008:3)

Klasifikacija argumentacijskih pogrešaka u suvremenoj teoriji argumentacije

Suvremeni autori argumentacijskih priručnika, poput Waltona i Tindalea, argumentacijskim pogreškama posvećuju veliku pozornost. U uvodu svoje knjige Tindale (2007) kaže: "Pokušao sam klasificirati i ilustrirati one pogreške koje se najčešće pojavljuju u svakodnevnoj komunikaciji."

Razlikuje pogreške diverzije (irelevantnosti), pogreške u strukturi, pogreške ovisne o jeziku, ad hominem argumente, ostale ad argumente, ad verecundiam i ostale pogreške korištenja autoriteta, pogreške u zahvaćanju uzroka, pogreške u uzročno-posljedičnim vezama i pogreške u analogijama. Pogreške irelevantnosti i ad hominem argumenti izazvali su među stručnjacima razilaženja u tumačenju, pa će se tim pogreškama posvetiti više pozornosti u idućim poglavljima. Svaku od pogrešaka Tindale ilustrira stvarnim primjerima, bilo iz dnevnog tiska bilo iz televizijskih emisija. Primjerice argumentum ad ignorantiam je pogreška koja se temelji na tvrdnji da nešto jest, samo zato što nije dokazano suprotno. Ilustrirano je primjerom rasprave o zabrani reklamiranja duhanskih proizvoda: "Da reklamiranje pušenja ne utječe na povećanje konzumacije, bogata duhanska industrija zasigurno bi već platila studiju kojom bi se to dokazalo, a budući da to nikada nije napravljeno zaključujemo da reklamiranje proizvoda utječe na povećanje konzumacije." (Tindale, 2007:117)

Zanimljivi su i primjeri pogrešnog navođenja autoriteta ili argumentum ad verecundiam, a koje možemo prepoznati i u svakodnevnom političkom govoru. Primjerice kada se u tvrdnjama o vrednovanju nekog rada, projekta, umjetničke slike i sl. poziva na mišljenje predsjednika.

Iako Walton (2006:84–128) spominje ad hominem i ad populum argumente, uglavnom se bavi pogreškama irelevantnosti (Walton, 1979, 2004a i b, 2006), budući da upravo one predstavljaju i najveći problem u klasifikaciji pogrešaka. Walton ističe da je granica između pogrešaka u argumentaciji vrlo tanka i gotovo da se može staviti pod pogrešku irelevantnosti. Stoga se vrlo često događa da kada je teško prepoznati pogrešku, ona se "strpa" u kategoriju pogrešaka irelevantnosti.

Weston (1992:52) smatra da su neke pogreške toliko česte da su dobile svoja imena, međutim izbjegava kompleksnu klasifikaciju te navodi samo "dvije


velike pogreške". Pogreška generalizacije iz nepotpune informacije (generalizing from incomplite information), primjerice: "Na temelju nestanka jednog broda u Bermudskom trokutu, National Enquierer zaključuje da je to ukleto mjesto."

Pogreška zanemarivanja alternativa (overlooking alternatives), primjerice: "Ako želimo izbjeći razvod, važno je često voditi ljubav budući da se supružnici koji češće vode ljubav, rjeđe razvode." Riječ alternativa i u hrvatski i u engleski jezik ulazi iz latinskog te izvorno označava da može postojati samo jedna, pa je za hrvatski jezik primjereno reći zanemarivanje alternative. Međutim Weston koristi množinu i podrazumijeva veći broj mogućnosti.

Ostale pogreške navodi u svojevrsnom "rječniku pogrešaka" i uključuje pogreške poput argumentum ad hominem, argumentum ad populum, argumentum ad misericordiam, kompozicija, divizija, kompleksno pitanje, ekvivokacija... Pogreške su navedene abecednim redom, većina ih je ukratko objašnjena i potkrijepljena primjerom.

Freely i Steinberg (2005:173) pogreške dijele u četiri velike skupine: 1. pogreške u očitostima, u koje ubraja neprovjerene podatke, pogrešne

primjere... 2. pogreške u umovanju tj. logičkim vezama, u koje ubraja pogrešne

analogije, pogrešne uzročno-posljedične veze, pogrešno zaključivanje po znakovima...

3. pogreške jezikom, u koje ubraja dvosmislenosti (ambigvitet), prezasićen jezik...

4. pseudoargumenti, u koje ubraja pogreške irelevantnosti (koje ne dijeli u podtipove kao ostali autori), cirkularnu argumentaciju, napad na protivnika, kompleksna pitanja, korištenje populizama...

Iako Freely i Steinberg, kao što i sami napominju, radi lakšeg razumijevanja namjerno izbjegavaju korištenje latinskih naziva pogrešaka, iz opisa, definicija i primjera, jasno je da u pseudoargumente ubrajaju: ad hominem, ad populum, ad ignorantiam, peticio principii, ignoratio elenchi, non sequitur, argumentum ad antiquitatem...

Thagard (1983:26) uvodi novu klasifikaciju argumentacijskih pogrešaka ističući: "Posljednjih godina porastao je interes za proučavanje logičkih pogrešaka, kako u argumentacijskoj teoriji tako i u filozofiji i logici. No prema mojim saznanjima, još nitko nije ponudio klasifikaciju pogrešaka koje se tiču praktičnog rezoniranja, koje se tiču onoga što treba učiniti, a ne misliti." Thagard u svome radu iznosi popis pogrešaka praktičnog rezoniranja koje svrstava u tri velike skupine:

1. zanemarivanje relevantnih alternativnih postupaka; 2. zanemarivanje relevantnih ciljeva; 3. pogreške u izboru najboljeg načina postizanja cilja. Među hrvatskim retoričarima koji su se bavili argumentacijom treba

istaknuti Škarića (2004), čija je knjiga pod naslovom Argumentacija u tisku. Međutim u Skripti za mentore govorničke škole (2004:76–87) daje pregled najvažnijih i najčešćih pogrešaka, služeći se pritom Westonovom klasifikacijom


te erističkim smicalicama Schopenhauera (1985), ali dopunjujući ih vlastitim primjerima.

DVOJBE U TUMAČENJU

Pogreške irelevantnosti

Tradicionalan naziv za pogrešku irelevantnog zaključka jest ignoratio elenchi. Ta se pogreška nalazi na prvom, Aristotelovu popisu pogrešaka u argumentaciji. Unutar te pogreške, tijekom godina i brojnih istraživanja, prepoznali su se određeni tipovi i podtipovi koji se međusobno jasno razlikuju, pa je utvrđeno da se nikako ne bi trebali nazivati istim imenom. Mnogi suvremeni autori, posebice Tindale, govoreći o pogreškama irelevantnosti često se referiraju na logičare Copija i Choena. U knjizi Introduction to Logic (1990), čije je prvo izdanje 1968, ova dva autora u pogreške irelevantnosti ubrajaju argumentum ad ignorantiam, argumentum ad verecundiam, kompleksno pitanje, argumentum ad hominem, pogreška akcidencije, argumentum ad populum, argumentum ad misericordiam, argumentum ad baculum, pogrešna uzročno--posljedična veza i irelevantan zaključak ili ignoratio elenchi.

Tindale radi detaljniju klasifikaciju, razlikujući više skupina pogrešaka. Govori o pogreškama diverzije koje predstavljaju pogreške irelevantnosti u užem smislu, a uključuju straw man (pogreška interpretacije), red herring (pogreška promjene teme) te non sequitur (pogreška irelevantnog zaključka). Ostale pogreške svrstava u različite kategorije, ističući time da zajednički nazivnik irelevantnosti imaju samo straw man, red herring i non sequitur.

Walton (2004a:4) posvećuje veliku pozornost upravo pogrešci irelevantnog zaključka (ignoratio elenchi). Kao primjer navodi slučaj stvarne parlamentarne rasprave o zakonu o stanogradnji. Jedan od političara ističe da svi ljudi imaju pravo na pristojan dom. To je primjer za ignoratio elenchi jer je logički gledano za predmet o kojem se raspravlja nebitno, a i trivijalno pitanje "prava na pristojno stanovanje". Predmet rasprave mogu biti drugi argumenti poput troškova izgradnje, javnih natječaja za izvođenje radova, državne subvencije... Ovaj primjer pokazuje potencijalnu opasnost ovakva argumenta u političkom diskursu jer može biti populistički. Naime, cijeli govor može biti temeljen na isticanju potrebe da svi ljudi moraju imati pristojne uvjete stanovanja. Time se zadovolji publika, ali nema nikakva doprinosa raspravi o zakonu.

Walton (1979:3) navodi četiri osnovne pogreške irelevantnosti: 1. argumentum ad hominem – napad na osobu, umjesto na argument

(isticanje lošeg karaktera govornika, smanjivanje kredibiliteta...); 2. argumentum ad misericordiam (poziv na sažaljenje); 3. argumentum ad baculum (prijetnja, strah); 4. argumentum ad populum (isticanje popularnih mišljenja i osjećaja u

cilju da se prihvati naša tvrdnja).


Copi i Cohen (1990:54) u zajedničku kategoriju svrstavaju ad misericordiam, ad baculum i ad populum jer sve pozivaju na osjećaje. "Zajedničko im je da koriste premise nebitne za zaključak, koje su namjerno izabrani instrumenti za manipuliranje osjećajima publike."

U pogreške irelevantnosti ubrajaju se i straw man i red herring pogreška, a Little, Groarke i Tindale (1989:30) nazivaju ih kontekstualnim pogreškama irelevantnosti. Budući da obje pogreške koriste slične taktike, Walton (2004b:3) ističe da ih se u priručnicima logike često zamjenjuje i dvojbeno tumači.

Straw man je pogreška u interpretaciji suparnikovih stavova. Little, Groarke i Tindale (1989:36) ovako opisuju straw man: "Kada razmišljamo o poziciji i stavovima našeg suparnika, vrlo često njegove stavove sumiramo i atribuiramo. Pri tome moramo biti oprezni. Ako je naša verzija suparnikove pozicije loša, radimo straw man."

Dakle, straw man je pogreška krive interpretacije suparnikovih tvrdnji. Na primjer, POLITIČAR A postavlja pitanje: "Zašto je vlada na prvo mjesto stavila borbu protiv kriminala, kada još nisu riješeni problemi socijalno ugrožene djece i uništavanje okoliša" (implicirano je da su to važnija pitanja). POLITIČAR B odgovara: "Iznenađen sam što moj kolega misli da je borba protiv kriminala tako nevažno pitanje budući da je u posljednjim godinama zabilježen rast gangsterskih obračuna."

Pogreška se sastoji u tome što je političar B pripisao političaru A tvrdnju da je borba protiv kriminala nevažna (što ovaj nikada nije tvrdio).

Red herring u prijevodu znači dimljeni sleđ. Naziv potječe iz vremena kada su zločinci koristili ribu kako bi njezin intenzivan miris omeo policijske pse tragače i udaljio ih s pravog puta. Pogreška se sastoji od uvođenja nove teme koja je slušateljima jednako zanimljiva, pa zapravo ni ne primijete da se udaljilo od zadane teme.

Red herring nije karakteriziran pogrešnom interpretacijom, već proširivanjem opsega argumentacije uvođenjem nove teme. Dakle red herring je pogreška pokušaja da se ostane izvan granica jedne teme ili da se diskusija okrene u drugome smjeru.

Tindale (2007:29) navodi primjer: "Mnogi vaši čitatelji zgroženi su brojem ubijenih tuljana godišnje i njihovim iskorištavanjem, ali njihova briga je pogrešno usmjerena jer pravi zločin su tisuće ubijene nerođene djece. Pobačaj je uzrok smrti tolikog broja nedužnih koliko nije uzrokovao nijedan rat."

S red herring pogreškom susrećemo se i u svakodnevnom političkom životu, slušajući primjerice političare koji raspravljaju o radu nedjeljom. Na pitanje zašto ste protiv zabrane rada nedjeljom, političar odgovara: "Zato što ta zabrana ne rješava probleme radnika. Njihova su prava ugrožena, uvjeti rada su nesnosni, cijene života su previsoke, a plaće preniske..."

Ad hominem argumenti

Ad hominem argumenti u klasifikacijama argumentacijskih pogrešaka našli su se u različitim skupinama – kao dio ignoratio elenchi pogrešaka (Walton,


1979), kao dio red herring pogrešaka (Gupta, 1995), ili kao samostalna kategorija podijeljena na nekoliko podtipova (Tindale, 2007). Noviji radovi govore o tome da se ad hominem argumenti uopće ne bi trebali smatrati pogreškama (Battaly, 2010). Dvojbe oko tumačenja javljaju se djelomično i zbog učestalosti pojavljivanja te pogreške u različitim kontekstima. Naime u javnome govoru ad hominem argumenti često se koriste, posebice tijekom debata, sučeljavanja i sl., kada se napada sam govornik (a ne njegova tvrdnja). Veliku učestalost ad hominem argumenta objašnjava već Aristotel govoreći o važnosti ethosa u argumentaciji. "Uvjerljivost postiže čvrstim karakterom tada kada je govor takav da govornika čini dostojnim povjerenja, jer mi uopće najradije i najspremnije poklanjamo povjerenje čestitim ljudima, naročito onda kada je riječ o stvarima koje nisu jasne i u koje se može sumnjati." (Aristotel, u Meyer i sur., 2008:40)

Budući da veliku važnost ima vjerodostojnost govornika, napad na tu vjerodostojnost ključan je.

Tindale (2007:81) ističe: "U brojim govorničkim vrstama koje uključuju raspravljanje ili polemiziranje o određenim problemima, osobnost govornika često dolazi do izražaja pa je i napad na tu osobnost, bilo zbog određenih karakteristika, situacije ili okolnosti, česta strategija argumentacije." Upravo zbog učestalosti pojavljivanja, ad hominem je privukao veliku pozornost suvremenih autora koji o toj pogrešci pišu opširno, ističući i niz podvrsta ad hominema. Uz to, među logičarima česte su rasprave o tome je li ad hominem nedvojbeno pogreška u argumentaciji. U tradicionalnim priručnicima logike, ad hominem se uvijek svrstavao u pogreške. Danas međutim suvremeni autori ističu kako nije uvijek pogrešno korištenje ad hominema, te da on može biti važan prilog raspravi. Primjerice ako u raspravi o zaštiti mora i morskih životinja od istjecanja nafte sudjeluje većinski vlasnik British Petroliuma, te ako jedan od sudionika Green Peacea izriče sumnju u njegovu iskrenost da problem riješi jer su mogući financijski gubici njegove tvrtke, tada taj ad hominem nije pogreška već relevantan doprinos raspravi.

Pogreškom ad hominem prvi se bavio filozof John Locke u An Essay Concerning Human Understanding (u Tindale, 2007:82), koji ad hominem povezuje s nedosljednošću govornika.

Nakon njega, Krabbe i Walton (1993), Little, Groarke i Tindale (1989), Walton (2004), Tindale (2007) iznijeli su svoje podjele ad hominema.

Dok Weston (1992:54) ad hominem jednostavno opisuje kao napad na osobu umjesto na njegove tvrdnje, brojni autori unutar ad hominem pogreške razlikuju četiri do pet podvrsta te pogreške.

Tindale (2007:83) argumentu ad hominem posvećuje cijelo poglavlje i najprije govori o tzv. općenitom ad hominem kojim se nastoji srušiti kredibilitet oponenta. Ilustrira ga primjerom rasprave u Danskoj koju je izazvala knjiga Bjorna Lomborga o zaštiti okoliša. Vrlo često su se u argumentaciji protivnika koristile tvrdnje kojima se nastojao srušiti njegov kredibilitet, spominjući da on


nije stručnjak za to područje, ali i to da je vrlo mlad te da je u akademskoj zajednici još uvijek "samo" docent.

Tindale kao podtipove ad hominem navodi: 1. Ad personam – uvredljivi ad hominem koji predstavlja neposredan

napad na karakter govornika. Ilustrira ga stvarnim slučajem koji se dogodio u Kanadi kada je zaposlenica jedne tvrtke otkrila pronevjeru i prijavila je policiji te o tome izvijestila medije. Uprava tvrtke nazvala ju je jadnom starom usidjelicom kojoj se ne treba vjerovati i koju treba žaliti.

2. Situacijski ad hominem – ova pogreška nije prouzročena napadom na karakter govornika, nego na okolnosti koje su dovele do njegove tvrdnje. Vrlo često se nečije mišljenje osporava na temelju optužbe za pristranost. Npr. ako osoba tvrdi da je bolje graditi cestu na ruti A nego B. Iskrenost njegova mišljenja stavlja se pod sumnju budući da živi na ruti B.

3. Tu quoque argument – "ti također" argument. Temelji se na isticanju nedosljednosti između onoga što osoba govori i što radi ili nedosljednosti onoga što govori sad, a što je govorila u prošlosti. Tipičan primjer je odbiti sugestiju liječnika da se ode na dijetu jer je i sam liječnik gojazan.

Ili da se odbije nečija kritika zato što se i ta osoba slično ponašala u prošlosti (npr. roditelji koji su također padali na ispitima i sl.).

4. Krivnja zbog povezanosti – gulit by association vrsta je ad hominem argumenta u kojem se osobu napada zbog povezanosti s osobom ili institucijom kojoj je krivnja dokazana, a temelji se na "prenošenju krivnje". Za ilustraciju ponovno koristi knjigu Bjorna Lomborga kojeg su pokušali diskvalificirati jer je izdavač njegove knjige povezan s nekom drugom knjigom za koju je dokazano da nije bila znanstveno utemeljena.

Walton (2004:237) malo je drugačije podijelio i objasnio tipove ad hominema.

Razlikuje pet tipova: Direktni ad hominem (ethoic), kojeg objašnjava jednostavnom

formulom: "A je loša osoba, dakle argumenti osobe A ne trebaju biti prihvaćeni";

Situacijski ad hominem temelji se na načelu "ne živiš ono što propovijedaš". Nastoji ukazati na nedosljednost osobe govornika i time ga diskreditirati.

Ad hominem pristranosti – tvrdi da argumenti govornika nisu prihvatljivi jer je pristran, osobno, interesno, financijski ili na bilo koji način povezan s temom govora.

Ad hominem "trovanja izvora" (poisoning the well) – isticanje da je na oponenta nemoguće djelovati argumentima jer je snažno vezan za određene stavove zbog rigidnih, dogmatskih pa čak fanatičnih svjetonazora. Ističe se da takva osoba uopće ne treba sudjelovati u raspravama jer ne može slobodoumno procjenjivati vrijednost i snagu argumenata. Walton navodi primjer kardinala Newmana kojeg su


diskreditirali zbog katoličke vjere i tvrdili da zbog kršćanskih svjetonazora ne može sudjelovati u političkim raspravama.

Tu quoque argument kojeg objašnjava na isti način kao i Tindale.

ZAKLJUČAK

Poznavanje pogrešaka u argumentaciji ključno je za razumijevanje argumentacije općenito. No poznavanje pogrešaka nije važno samo stručnjacima koji se bave retoričkom argumentacijom ili teorijom argumentacije, već je važno i govornim profesionalcima, javnim govornicima, političarima te svima koji sudjeluju ili će sudjelovati u raspravama, debatama, polemikama i drugim govorničkim vrstama. Isto tako, uočavanje pogrešaka u govoru drugih, a temeljeno na kritičkom slušanju, pomaže razvoju bolje međuljudske komunikacije. Pregled radova koji se bave ovom temom, od Aristotela do 21. stoljeća, ali i stručnjaka iz različitih znanosti, pokazuje golem interes za argumentacijske pogreške. Rasprave o njihovoj klasifikaciji i tumačenju još uvijek traju. Stručni časopisi u gotovo svakom broju donose nove radove koji propituju jesu li klasična poimanja pogrešaka točna, ali i radove koji analiziraju pogreške u različitim sferama društvenoga života i različitim diskursima. U tom kontekstu ovaj rad pokazuje kompleksnost ovog područja, ali i njegovu važnost u bavljenju argumentacijom.

REFERENCIJE

Aristotel (2007). On Sophistical Refutations. Adelaide: web edition by

eBooks@Adelaide. The University of Adelaide Library, University of Adelaide. http://ebooks.adelaide.edu.au/a/aristotle/sophistical/

Battaly, H. (2010). Attacking character: Ad hominem argument and virtue epistemology. Informal Logic, Vol 30, No 4.

Eemeren, F. H. van, Grootendorst, R. (1992). Argumentation, Communication, Fallacies. A Pragma-Dialectical Perspective. Hillsdale NJ: Erlbaum.

Eemeren, F. H. van, Grootendorst, R. (2004). A Systematic Theory of Argumentation. The Pragma-Dialectical Approach. Cambridge: CUP.

Copi, I., Cohen, C. (1990). Introduction to Logic. New York: Macmillan. Fewrnside, W. (1980). About Thinking. New Jersey: Prentice-Hall, Inc. Freely, A., Steinberg, D. (2005). Argumentation and Debate. Belmont:

Thomson&Wadsworth. Groarke, L. (1991). Critical study of Woods and Walton on the fallacies 1972–

1982. Informal Logic, Vol 13, No 2. Gupta, B. (1995). Perceiving in Advanta Vedanta: Epistemiological Analysis

and Interpretation. Delhi: Montial Banarsidass. Hamblin, C. L. (1970). Fallacies. London: Methuen. Hansen, H. V. (2002). The straw thing of fallacy theory: The standard definition

of "fallacy". Argumentation 16, 133–155.


Johnson, R. (1995). Informal logic and pragma-dialectics: Some differences. U F. H. van Eemeren, J. A. Blair, C. A. Willard i A. F. Snoeck Henkemans (ur.), Proceedings of the Third International Conference of the International Society for the Study of Argumentation, 237–45. Amsterdam: SIC SAT.

Kovač, S. (1994). Logika. Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada. Krabbe, E., Walton, D. (1993). It’s all very well for you to talk! Situationally

disqualifying ad hominem attacks. Informal Logic, Vol 15, No 2. Little, J. F., Groarke, L., Tindale, C. (1989). Good Reasoning Matters.

Toronto: Mc Clelland and Stewart. Lumer, C. (2007). Pragma-dialectics and the function of argumentation. U F. H.

van Eemeren, J. A. Blair, C. A. Willard i A. F. Snoeck Henkemans (ur.), Proceedings of the Sixth International Conference of the International Society for the Study of Argumentation. Amsterdam.

Meyer, M., Carrilho, M. M., Timmermans, B. (2008). Povijest retorike od Grka do naših dana. Zagreb: Disput.

Petrović, G. (2005). Logika. Zagreb: Element. Schmidt, M. (1986). On classifications of fallacies. Informal Logic, Vol 8, No 2. Škarić, I. (2004). Skripta za mentore Govorničke škole. Šopenhauer, A. (1985). Eristička dijalektika ili Umeće kako da se uvek bude u

pravu objašnjeno u 38 trikova. Novi Sad: Biblioteka Svetovi. Thagard, P. (1983). Fallacies of practical reasoning. Informal Logic, Vol 5, No

2. Tindale, C. (2007). Fallacies and Argument Appraisal (Critical Reasoning and

Argumentation). Cambridge/New York: Cambridge University Press. Walton, D. (1979). Ignoratio elenchi: The red herring fallacy, Informal Logic,

Vol 2, No 3. Walton, D. (2004a). Relevance in Argumentation. London: LEA Publishers. Walton, D. (2004b). Classification of fallacies of relevance. Informal Logic, Vol

24, No 1. Walton, D. (2006). Fundamentals of Critical Argumentation. Cambridge:

Cambridge University Press. Weston, A. (1992). A Rulebook for Arguments. Indianapolis/Cambridge: Hackett

Publishing Company. Woods, J., Walton, D. (1989). Fallacies: Selected Papers 1972–1982.

Dordrecht: Foris. Zenker, F. (2007). Changes in conduct-rules and ten commandments: Pragma-

dialectics 1984 vs. 2004. U F. H. van Eemeren (ur.), Proceedings of the International Society for the Study of Argumentation (ISSA) Amsterdam 2006. 1581–1589.

Zenker, F. (2008). Pragma-dialectic’s necessary conditions for a critical discussion. U Hansen, H. (ur.), Proceedings of the 7th Int. Conference of the Ontario Society for the Study of Argumentation (OSSA), May 2008, Windsor, ON (CD-ROM), 1–16.


143

Gabrijela Kišiček Faculty of Humanities and Social Sciences, Zagreb

Croatia

FALLACIES – DUBIOUS INTERPRETATIONS AND CLASSIFICATIONS

SUMMARY In the study of argumentation theory and analysis of argumentation it is

very important to know and recognize fallacies. From classical to contemporary, authors have always been focused on fallacies. In this paper we try to give an overview of the most important work performed in the filed, showing some differing classifications of fallacies. Some of the fallacies are more frequent then others and therefore they draw more attention and consideration, often resulting in differences in opinion between authors. Distinction between many fallacies is often arbitrary and unclear. This paper aims to point out the complexity of fallacies and show different approaches from logical through philosophical and rhetorical to pragma-dialectical.

Key words: fallacies, argumentation, rhetoric, speech


Stručni rad

Renato Šoić, Šandor Dembitz Fakultet elektrotehnike i računarstva, Zagreb

Hrvatska

AUTOMATSKO PREPOZNAVANJE I SINTEZA GOVORA – MOGUĆNOSTI SUSTAVA SPICE

SAŽETAK

U radu su opisane mogućnosti sustava SPICE (Speech Processing – Interactive Creation and Evaluation toolkit for new languages) sa stajališta "naivnog" korisnika. Sustav SPICE kreiran je na Sveučilištu Carnegie Mellon i namijenjen je razvoju govornih tehnologija za tzv. necentralne jezike, u koje se ubraja i hrvatski. U radu su opisane osnovne značajke sustava i objašnjeni osnovni principi rada sustava za automatsko prepoznavanje govora i sustava za sintezu govora. Pobliže su opisane faze i pripadni procesi u postupku uhodavanja sustava SPICE. Opisi se temelje na iskustvima u radu sa sustavom, što je rezultiralo izradbom web-sustava za sintezu govora na hrvatskom jeziku.

Ključne riječi: prepoznavanje govora, sinteza govora, SPICE

R. Šoić, Š. Dembitz: Mogućnosti sustava SPICE 145-158 146

1. UVOD

Računalne govorne tehnologije u načelu bi svakome trebale omogućiti

sudjelovanje u prevladavanju jezičnih barijera (Gore, 1998). Nažalost, konstrukcija sustava za obradu prirodnog jezika i govora do sada je zahtijevala prilično velika sredstva. Makar je danas u svijetu registrirano postojanje 6 912 živućih jezika (Gordon, 2005), tradicionalna računalna obrada govora donedavno je bila dostupna samo tzv. centralnim jezicima (Streiter i sur., 2006), koji se dadu nabrojati na prste ruku. Necentralni jezici doskora su bili, zbog ekonomske neisplativosti ulaganja u konvencionalne metode istraživanja i razvoja, prepušteni znatiželji i entuzijazmu malobrojnih stručnjaka, što potvrđuje i najsvježiji hrvatski primjer (Martinčić-Ipšić i sur., 2008). Unatoč svim uspjesima u obradi govora, stvaranje podatkovnih podloga i transfer govornih tehnologija na nove jezike bili su zahtjevan posao, koji su obavljali stručnjaci. Sustav SPICE (SPICE, 2009) kreiran je kako bi se prebrodila dosadašnja ograničenja u razvoju govornih tehnologija za necentralne jezike. Ovaj sustav sa svojom javno dostupnom platformom omogućuje i tzv. naivnim korisnicima, tj. korisnicima bez stručna znanja o metodama tvorbe računalnih govornih sustava, da razviju modele za obradu govora u svome jeziku, da skupe podatke potrebne za "hranjenje" tih modela, te da evaluiraju rezultate modeliranja i "hranjenja" s mogućim iterativnim poboljšanjima.

U 2. poglavlju opisani su ciljevi sustava, opće značajke sustava i značajke korisničkog sučelja. U 3. poglavlju opisan je sustav za automatsko prepoznavanje govora. Ukratko su prikazani i Skriveni Markovljevi modeli, dominantne tehnike pri izgradnji sustava za automatsko prepoznavanje govora. Četvrto poglavlje sadrži opis sustava za sintezu govora. Podrobnije su opisani pojedini dijelovi sustava i postupci za sintezu govora. U 5. poglavlju opisan je rad sa sustavom SPICE. Tu je također uključen pregled svih bitnih faza i procesa u postupku uhodavanja sustava. Prikaz se temelji na iskustvima u radu sa sustavom SPICE (Šoić, 2008), što je u konačnici rezultiralo prvim javnim sustavom za sintezu govora na hrvatskome (Šoić, 2010; HascheckVoice, 2010). Šesto poglavlje donosi naš zaključni osvrt na provedena istraživanja i njihove rezultate.

2. ZNAČAJKE SUSTAVA SPICE

SPICE (Speech Processing – Interactive Creation and Evaluation toolkit

for new languages) je online sustav namijenjen razvoju govornih tehnologija. Razvijen je na Sveučilištu Carnegie Mellon, a voditelji projekta su Tanja Schultz i Alan W. Black.

Prema funkcijama, sustav se može podijeliti na dva glavna modula: ASR (Automatic Speech Recognition), koji omogućuje analizu govora (pretvaranje govora u tekst) i TTS (Text-To-Speech), koji omogućuje sintezu govora


(generiranje govora prema pisanom uzorku). U planu je i dodavanje modula koji bi omogućio i prijevod s jednog jezika na drugi na razini teksta – MT (Machine Translation) (Schultz, 2006; Schultz i sur., 2007).

Način rada sustava može se opisati pomoću slike 1, na kojoj je prikazan i modul za prevođenje na razini teksta. Govor na nekome jeziku ulazni je podatak u sustav, a ASR modul pretvara ga u tekst. Kad su na raspolaganju tekstualni podaci, MT modul može obaviti prijevod s jednog jezika na drugi jezik. Rezultat su postupka tekstualni podaci na drugom jeziku. Zatim TTS modul na temelju tekstualnih podataka stvara govor. U konačnici se, iz govora na ulazu, dobivaju tekst i govor na izlazu iz sustava (Schultz, 2006).

Slika 1. Sustavi za procesiranje govora Figure 1. Speech processing system

Opisani postupak promatra se na trima razinama obrade. Prva razina

povezuje se s radom na govornim podacima (prepoznavanje i sinteza). Druga razina temelji se na povezivanju govora i teksta – tu se nalaze pravila izgovora. Treća razina povezuje se s obradom tekstualnih podataka, tj. prijevodom. Prednost je opisane podjele povećana prenosivost i iskoristivost sustava. Najbolji primjer jest prva razina obrade: stvaranje kvalitetne tekstualne i govorne baze podataka prilično je zahtjevan posao i poželjno je da se postojeće snimke i fonemska struktura mogu ponovno iskoristiti (Schultz, 2006; Schultz i sur., 2007). Korisničko sučelje sustava SPICE

Korisničko sučelje sustava SPICE prilagođeno je svim potencijalnim korisnicima, od početnika do stručnjaka. Početnicima su na raspolaganju upute


koje ih vode korak po korak kroz izgradnju jezičnih komponenti. Rezultat takva pristupa jest mogućnost skupljanja informacija od vrlo široke skupine ljudi: od uobičajenih korisnika interneta koji nemaju iskustva s alatima za obradu govora, sve do stručnjaka za govor i jezik.

Kako bi sustav bio dostupan širokom krugu korisnika, bilo je bitno osigurati vrlo male hardverske i softverske zahtjeve. SPICE ne zahtijeva ništa više od računala sposobnog za "surfanje" internetom. Svi procesi koji se koriste za obradu podataka i izgradnju komponenti sustava odvijaju se na poslužitelju. Korisnik ne zna i ne može vidjeti što se događa u pozadini njegovih radnji. Na taj način postiže se jednostavnost korištenja sustava. U svakom koraku moguće je pregledati log-datoteke kako bi se mogli utvrditi mogući problemi.

Komponenta sustava zadužena za snimanje govora ostvarena je kao Java applet. Kad se pokrene, komponenta za snimanje govora korisniku predstavlja redom odabrane rečenice, dobivene analizom tekstualne baze podataka, i snimanje se provodi jednostavnim postupkom. Snimljene datoteke zatim se šalju na poslužitelj, ali se spremaju i lokalno, na korisnikovu računalu, zbog sigurnosti. Pri snimanju govora potrebno je stvoriti profil za svaku osobu koja se snima. Snimanje je moguće obaviti u više navrata (sesija). U slučaju prekida veze s poslužiteljem, aplikacija za snimanje govora prelazi u offline način rada. Time je omogućeno pravilno snimanje govora korisnicima s problemima u internetskoj povezanosti (Badaskar, 2008).

Postupak biranja fonema također je vrlo jednostavan. Korisniku je prikazana IPA (International Phonetic Alphabet) tablica koja sadrži sve foneme. Za većinu fonema postoji i zvučni zapis koji omogućuje korisnicima da uspješno definiraju fonemsku strukturu svog jezika, bez poznavanja fonetske abecede. Fonemi se odabiru jednostavnim upisivanjem znakova u kućice pored fonema koji se želi odabrati. I u sljedećoj fazi, određivanju prijelaza iz grafema u foneme, korisniku je ponuđena tablica koja uvelike pojednostavljuje postupak. U ostalim koracima sučelje predstavlja vezu s aplikacijama koje se izvode na poslužitelju, a korisničke akcije svode se na jednostavno pokretanje pojedinih koraka.

3. SUSTAV ZA AUTOMATSKO PREPOZNAVANJE GOVORA (ASR)

Osnovne osobine sustava

Sustavi za automatsko prepoznavanje govora (ASR) vrlo su složeni, i njihov razvoj zahtijeva mnogo resursa. Potrebna su brza računala s mnogo memorije i prostora za pohranu podataka. Osim toga, potrebna je skupina znanstvenika koja uključuje fonetičare, lingviste, računalne stručnjake i matematičare.

Način rada sustava za automatsko prepoznavanje govora može se opisati pomoću slike 2.


Slika 2. Princip rada ASR-a Figure 2. Working principles of ASR system

Za funkcioniranje sustava za automatsko prepoznavanje govora potrebno

je imati što veću bazu podataka teksta i pripadnog snimljenog govora zato što se cijeli sustav uhodava na temelju tih podataka: grade se zvučni i jezični model koji su neophodni za funkcioniranje sustava.

Postupak prepoznavanja govora može se jednostavno opisati kao obrada zvučnog zapisa govora postupkom koji spaja zvučne podatke sa zvučnim i jezičnim modelom, a zatim kao rezultat prepoznavanja generira prepoznatu izjavu.

Digitalni ulazni signal prvo se transformira korištenjem mel-skale. Mel-skala koristi se zato što se na taj način može bolje aproksimirati odziv ljudskog slušnog sustava. Tako se omogućuje bolji prikaz signala i olakšavaju se daljnje operacije, budući da je signal prikazan pomoću niza vektora značajki (engl. feature vector) čiji su elementi MFCC koeficijenti (MIT, 2003; Brookes, 2008).

U tijeku faze prepoznavanja, postojeći, pripremljeni zvučni modeli uspoređuju se s obrađenim ulaznim glasom. Viterbijevim se algoritmom (Viterbi, 1967) ostvaruje odabir (dekodiranje), kako bi se promatranom govoru dodijelili najvjerojatniji zvučni modeli. Dekoder prepisuje kontinuirani govor u niz tekstualnih simbola koje aplikacija može izravno obraditi. Cilj je rasporediti simbole u prepoznatljive grupe, usporedbom sa zvučnim modelima. Na kraju postupka slijedi proces najbolje aproksimacije ulaznog govora u formi koju će koristiti nadređena korisnička aplikacija.

Automatsko prepoznavanje govora složeniji je postupak od sinteze govora i zahtijeva mnogo procesorske snage i memorije. Tu nije riječ samo o izgradnji potrebnih modela na temelju skupljenih podataka. Najveći je izazov obavljanje svih potrebnih operacija prilikom testiranja u realnom vremenu.

Sustavima za automatsko prepoznavanje govora problem predstavljaju izrazi koji zvuče (gotovo) isto, ali poruka je bitno različita. Rješenje je u


korištenju baze podataka u kojoj su riječi međusobno povezane s obzirom na kontekst u kojem se zajedno mogu nalaziti (Lieberman i sur., 2005).

Skriveni Markovljev model

Skriveni Markovljev model (HMM – Hidden Markov Model) statistički je model u kojem se modelirani sustav obrađuje kao Markovljev proces s nepoznatim parametrima, a cilj je odrediti skrivene parametre na osnovi vidljivih parametara. Izlučeni parametri modela zatim se koriste u daljnjim analizama. Jedan od razloga zašto se Skriveni Markovljev model koristi u prepoznavanju govora jest činjenica da se govorni signal može prikazati kao stacionarni signal po dijelovima, odnosno može se aproksimirati stacionarnim procesom. Drugi razlog za korištenje Skrivenih Markovljevih modela jest zato što su jednostavni za korištenje i praktični za izračune (Rabiner, 1989).

Skriveni Markovljevi modeli koriste se u kombinaciji s dodatnim tehnikama kako bi se povećala učinkovitost modela. Primjer su normalizacija ulaznog signala i omogućavanje dodatnih stanja u modelu kako bi se ostvarila kontekstna ovisnost fonema. Uz Skrivene Markovljeve modele najčešće se koriste algoritmi koji izračunavaju vjerojatnosti izlaznih nizova na temelju parametara modela, ili izračunavaju vjerojatnosti vrijednosti skrivenih stanja modela. Najčešći su forward-backward, Baum-Welch i Viterbijev algoritam (Forney, 1973; Rabiner, 1989; Ephraim i Merhav, 2002).

4. SUSTAV ZA SINTEZU GOVORA (TTS)

Osnovne osobine sustava

Proces pretvorbe teksta u govor (TTS) može se podijeliti na tri osnovna dijela, kao što je prikazano na slici 3. Prvi dio je analiza teksta, zatim slijedi lingvistička analiza i konačno, generiranje valnog oblika.

Slika 3. Princip rada TTS-a Figure 3. Working principles of TTS system


Analiza teksta Analiza teksta uključuje postupke čiji je rezultat prepoznavanje riječi u

tekstu, tj. nalaženje dobro definiranih metoda izgovora iz leksikona, ili uporaba pravila prijelaza grafema u foneme.

Ulazni tekst prvo se podijeli na manje dijelove, takozvane "izjave", koje se najčešće podudaraju s rečenicama. Podjela teksta u izjave omogućuje sustavu sintetiziranje govora po dijelovima, što znači da će zvučni valovi prve izjave biti raspoloživi prije nego što bi bili kad bi se tekst obrađivao kao cjelina. U većini jezika riječi su odvojene prazninama, a izjave se uglavnom razdvajaju nakon točke, upitnika i uskličnika. U hrvatskom jeziku izjave se odvajaju još i dvotočkom, crticom i točka-zarezom.

Često se u tekstu pojavljuju tokeni koji nemaju izravnu vezu s izgovorom. Tu se pojavljuju dva problema: netrivijalna veza riječi i izraza, te homografi (istopisnice). Primjer su brojevi, koji se drugačije izgovaraju, ovisno o tome koju ulogu imaju. Osim brojeva, posebnu obradu zahtijevaju i simboli za novac, vrijeme, datum, te imena i riječi preuzeti iz drugih sustava pisanja u izvornoj grafiji itd. Normalizacija teksta postupak je koji rješava spomenute probleme, a sastoji se od sljedećih koraka: izoliranje takvih tokena u tekstu, pronalaženje brojeva (ili zapisa poput datuma i vremena) i zamjena riječima u skladu s jezičnim i kontekstualnim pravilima, prevođenje skraćenica u neskraćeni oblik i transkripcija stranih imena, odnosno riječi. Postupak normalizacije brine i o znakovima interpunkcije, bilježi ih i prema potrebi također zamjenjuje riječima (npr. točka unutar e-mail adrese).

Poseban problem predstavljaju homografi koji se ispoljavaju kao heterofoni (raznozvučnice), kao npr. u hrvatskome "žena", imenica koju treba izgovoriti "žèna", ako se radi o nominativu jednine, odnosno "žénā", ako se radi o genitivu množine. Homografska raščlamba obično se programski obavlja zajedno s normalizacijom teksta. Značenje sastavnica rečenice procjenjuje se na osnovi poretka i vrsta riječi (parsiranje), što ne jamči uvijek pogađanje konteksta za homografe-heterofone, pa je potrebno koristiti i baze podataka u kojima su pohranjena pravila razlikovanja (Mansoor, 2009).

Lingvistička analiza

Cilj je lingvističke analize pronalaženje izgovora riječi i dodjeljivanje prozodijske strukture izgovoru. Ulazni podaci u lingvističku analizu izjave su sastavljene u fazi analize teksta. Svakoj riječi ulaznih podataka dodjeljuje se fonetska transkripcija, tj. izvršava se prijelaz grafema u foneme. Tekst se zatim dijeli na prozodijske jedinice, poput fraza i rečenica. Prvi je korak u definiranju prozodije određivanje početka i kraja rečenica, čime se određuje visina tona izgovora, ovisno o rečenici i jeziku. Zatim se između rečenica i kod zareza umeću pauze. Ako sustav prepozna fraze, one se naglašavaju slično rečenicama. Izlazni su podaci iz lingvističke analize fonemi, s visinom tona, trajanjem i glasnoćom (Brookes, 2008; Mansoor, 2009).


Stvaranje valnog oblika Nakon što su određena izgovorna i prozodijska pravila, generira se valni

oblik. U ovoj fazi sustav pretvara listu fonema i njihove prozodijske značajke u digitalni zvuk.

SPICE za sintezu govora koristi SPS metodu (Statistical Parametric Synthesis). Metoda se pokazala uspješnom u radu s relativno malim bazama podataka snimljena govora, pa je iz tog razloga odabrana za SPICE. Sintetizirani govor nije tečan kao kod drugih, razvijenijih metoda, ali je jednostavnije stvoriti jasan glas koji dobro oponaša originalnog govornika (Black i Lenzo, 2007).

5. RAD SA SUSTAVOM

Za postizanje funkcionalnosti ASR i TTS sustava, potrebno je obaviti

iste zadatke: stvoriti tekstualnu i govornu bazu podataka, odabrati foneme, definirati pravila prijelaza grafema u foneme, izgraditi jezični i zvučni model, stvoriti izgovorni rječnik i konačno, testirati sustav. Navedeni koraci uhodavanja sustava detaljnije su opisani u nastavku.

Stvaranje tekstualne baze podataka

Kako bi se dobili dobri rezultati, sustavu je potrebno predati što veću količinu teksta. Tekst koji se predaje mora zadovoljavati sljedeća pravila: datoteka u kojoj se tekst nalazi mora biti u .txt formatu s UTF-8 načinom zapisa, a svaka rečenica mora biti u vlastitom retku. Jednom kad je skupljena zadovoljavajuća količina teksta, potrebno je pokrenuti analizu teksta kako bi se definirale učestalosti pojavljivanja pojedinih riječi i znakova, prema čemu se stvara skup rečenica prikladnih za snimanje. Na temelju čestotnika teksta, sustav formira skup riječi (leksikon) koje se najčešće pojavljuju. Sljedeći korak predstavlja odabir rečenica prikladnih za snimanje. Sustav u obzir uzima rečenice koje su razumne duljine, sastoje se većinom od riječi iz leksikona i imaju pravilan raspored interpunkcijskih znakova. Jednom kad je stvoren skup prikladnih rečenica, provodi se odabir prema najboljoj fonetskoj zastupljenosti. Završni korak predstavlja formiranje rječnika iz skupa odabranih rečenica. Rječnik se kasnije koristi za izgradnju izgovornog leksikona i govorne baze podataka.

Stvaranje govorne baze podataka

Postupak snimanja vrlo je jednostavan. Nakon što se odabere sesija snimanja i identificira govornik, sve se svodi na snimanje rečenica koje je sustav odredio. Kod postupka snimanja za potrebe ASR sustava, poželjno je snimati što više osoba kako bi se sustav bolje prilagodio. Kod TTS sustava preporuča se snimanje samo jednog govornika, u kontroliranim uvjetima, s jasnim izgovorom.


Odabir fonema Kako bi sustav inicijalizirao potrebne foneme i mogao ih prepoznavati

tijekom analize govornog uzorka, potrebno je definirati fonemsku strukturu jezika. Postupak se temelji na biranju potrebnih fonema iz ugrađenog alata koji sadrži popis svih fonema i pripadne snimljene uzorke. Kad su svi potrebni fonemi odabrani, alat predaje sustavu podatke i stvara se datoteka koja sadrži fonemsku strukturu jezika.

Izgradnja zvučnog modela

Zvučni model (Acoustic Model) modelira zvučne jedinice jezika na temelju govornih značajki izlučenih iz zvučnog signala. Izgradnja zvučnog modela odvija se u dva dijela. Prvi dio predstavlja kreiranje Janus baze podataka (JANUS, 1998). Tim se postupkom analizira snimljeni govor, i na temelju dobivenih podataka konfigurira se izgradnja ASR-a. Ovisno o količini podataka i broju govornika, odlučuje se koliko puta će se izvršavati drugi dio. Drugi dio odnosi se na pripremu zvučnog modela, a sastoji se od više koraka: inicijalizacija procesa, određivanje oznaka itd.

Izgradnja jezičnog modela

Jezični model predstavlja izračun vjerojatnosti svih mogućih nizova riječi u određenom jeziku. Funkcija jezičnog modela jest pridružiti veće vjerojatnosti pojavljivanja nizovima riječi koji imaju smisla, gramatički su ispravni ili se često pojavljuju, a manje vjerojatnosti besmislenim, gramatički netočnim i rijetkim nizovima riječi. Jednostavnije rečeno, jezični model pokušava predvidjeti sljedeću riječ u govornom uzorku.

Kod postupka izgradnje jezičnog modela, najprije se izračunaju učestalosti pojavljivanja znakova i riječi, a nakon toga gradi se rječnik. U rječnik ulaze sve riječi koje su se u tekstu pojavile više od jednog puta. Slijedi parsiranje izlaznih vrijednosti rječnika i izgradnja modela n-grama.

Pravila prijelaza grafema u foneme

Na temelju pravila prijelaza grafema u foneme, sustav "pogađa" točan izgovor riječi u jeziku. Predviđeni izgovor riječi zatim se prikazuje pri stvaranju izgovornog leksikona, i može se mijenjati, ako nije pravilan. Postupak stvaranja pravila prijelaza svodi se na ispunjavanje tablice koja sadrži sve znakove koji su se pojavili u tekstualnoj bazi podataka. Pored svakog znaka potrebno je odabrati vrstu znaka (veliko ili malo slovo, broj, interpunkcijski znak i ostalo) i u polje za unos teksta upisati pripadni fonem.

Stvaranje izgovornog rječnika

Stvaranje izgovornog rječnika postupak je definiranja pravila izgovora – LTS (Letter To Sound) pravila. Za izvršavanje te faze potrebno je imati završen jezični i zvučni model. Sustav automatski stvara leksikone na temelju riječi iz tekstualne baze podataka i primjenjujući pravila prijelaza grafema u foneme.


Rezultat postupka su dva izgovorna leksikona i definirana LTS pravila koja će se primjenjivati na nepoznate riječi. Automatski postupak vrlo je jednostavan: sustav odabere riječ iz tekstualne baze podataka, predloži izgovor i omogući slušanje sintetizirane verzije riječi kao diskretnog niza fonema. Korisnik može izgovor prihvatiti ili promijeniti.

Slika 4. Opis stvaranja izgovornog rječnika Figure 4. Pronunciation dictionary creation

U fazi izgradnje izgovornog rječnika (slika 4), definiraju se i pravila

izgovora pojedinih riječi ovisno o kontekstu. SPICE zasad ne sadrži alate koji bi to omogućili, a s obzirom da je postupak prilično složen i nije namijenjen širem krugu korisnika, vjerojatno se neće ni naknadno implementirati.

Izgradnja sintetizirana glasa

Operacije koje se izvode pri stvaranju sintetizirana glasa zahtijevaju već korištene podatke. Na temelju snimljena govora, pripadnog teksta i stvorenog izgovornog leksikona, izračunavaju se parametri (mel cepstrum) potrebni za izgradnju modela glasa. Iz dobivenih parametara grade se modeli fundamentalne frekvencije i spektralnih koeficijenata u mel-skali – F0 i MCEP CART stablo odluke. Slijedi izgradnja modela trajanja pomoću Skrivena Markovljeva modela, nakon čega preostaje testiranje glasa (Black, 2006; Zen i sur., 2007).


Ocjena uporabljivosti sustava Tvorci sustava SPICE gotovo su u potpunosti ostvarili postavljene ciljeve.

Postignuta je željena razina jednostavnosti kako bi se korištenje sustava omogućilo širokom spektru korisnika. Rad je sa sustavom jednostavan i ne zahtijeva posebno informatičko znanje, niti znanje o radu sustava za razvoj govornih tehnologija. Koraci koje treba poduzeti tijekom rada sa sustavom jasni su, i korisnik doslovno treba samo obavljati zadatke kako mu sustav predloži.

S druge strane, postoje i problemi. U slučaju bilo kakva neočekivana ponašanja sustava, korisnik ne može lako pronaći rješenje. Stranice za pomoć objašnjavaju postupke uhodavanja sustava dovoljno dobro, ali kad je riječ o rješavanju problema, sustav nažalost ne nudi nikakvu podršku.

Najozbiljniji propust jest što ne postoji naputak da se ne koriste UTF-8 znakovi pri definiranju fonemske strukture jezika i pravila prijelaza grafema u foneme. Ako korisnik koristi UTF-8 znakove u spomenutim koracima, sustav javlja o pogrešci iz koje se ne može zaključiti u čemu je problem. Osim toga, pri izgradnji zvučnog modela dolazi do pogrešaka u povezivanju seta fonema i izgovornog rječnika. S obzirom na činjenicu da se korisnik ipak nerijetko susreće sa spomenutim poteškoćama, to je nešto što bi se trebalo što prije ispraviti, inače bi rezultati sustava mogli biti ispod očekivanja.

Konačni rezultati rada sa sustavom mogu se ipak pozitivno ocijeniti. Uz skromnu količinu teksta (uzorak od oko 40 000 riječi) moguće je postići funkcionalni sintetizirani glas. Za funkcionalni sustav za automatsko prepoznavanje govora preporučeno je osigurati još veću količinu teksta i snimljena govora.

6. ZAKLJUČAK

S obzirom na resurse potrebne za razvoj sustava za automatsko

prepoznavanje govora i sustava za sintezu govora, necentralnim jezicima, u koje nedvojbeno spada i hrvatski, donedavno je bio otežan razvoj takvih sustava. Sustav SPICE ponudio je rješenje za prevladavanje dosadašnjih poteškoća jer omogućuje svakom pojedincu koji ima računalo i mogućnost spajanja na internet sudjelovanje u razvoju govornih tehnologija za vlastiti jezik. Ideja tvoraca sustava SPICE nije da se razvoj sustavâ u potpunosti prepusti nestručnim pojedincima. Njihova je namjera omogućiti što širem krugu zainteresiranih da sudjeluju u razvoju i postignu određene rezultate u prepoznavanju i/ili sintezi govora za vlastiti jezik. Pri tome se stvaraju odgovarajuće kolekcije podataka u obliku tekstovno-govornih paralelnih korpusa različitih veličina za različite jezike. Vrednovanje uporabljivosti pojedinih segmenata kolekcije, pored onih koji su neki segment kreirali, obavljaju i stručnjaci koji sustav SPICE održavaju. Ovakav pristup omogućuje da se s vremenom formiraju velike baze uporabljivih tekstovnih i govornih podataka za neki jezik, koje mogu poslužiti za daljnji stručni razvoj boljih i uspješnijih sustava za prepoznavanje i sintezu govora. Da bi se opisana interakcija stručnjaka okupljenih oko SPICE-a i "naivnih" korisnika koji sustav "hrane" podacima o svome jeziku pospješila, poželjna je suradnja lingvističkih, tehničkih i srodnih profila u


oblikovanju reprezentativnih tekstovno-govornih korpusa za SPICE. Od te suradnje može profitirati jedino jezik zbog kojega su se okupili.

Iskustva stečena u radu sa SPICE-om poslužila su nam da kreiramo HascheckVoice, prvi javni sustav za sintezu govora na hrvatskom jeziku s potencijalno neograničenom uporabom vokabulara. HascheckVoice je o SPICE-u neovisan sustav, no u njegovu razvoju iskorištena su stručna znanja inkorporirana u SPICE. Tehnološka podloga im je zajednička (FESTIVAL, 2010; FestVox, 2010), s time da nas je autonomno korištenje te podloge riješilo nekih problema s kojima smo se susreli u radu sa SPICE-om. Posebna vrijednost autonomnosti mogućnost je kreiranja izgovornog rječnika za hrvatski jezik, sa svim značajkama potrebnim za opis hrvatskog jezika i izgovora, što sâm SPICE ne omogućuje u potpunosti.

REFERENCIJE

Badaskar, S. (2008). Speech interface for SPICE, radni izvještaj, 6. str., http:

//www.is.cs.cmu.edu/11-733/Spice/badaskar.pdf [pristupljeno 29. travnja 2009].

Black, A. W. (2006). CLUSTERGEN: A statistical parametric synthesizer using trajectory modeling. Proc. Interspeech 2006, 1762–1765, Pittsburgh, SAD, rujan 2006.

Black, A. W., Lenzo, K. A. (2007). Building Synthetic Voices, http://festvox.org/ bsv/, [pristupljeno 29. travnja 2009].

Brookes, M. (2008). Speech Processing, http://www.ee.ic.ac.uk/hp/staff/dmb/courses/speech/speech.htm, [pristupljeno 29. travnja 2009].

Ephraim, Y., Merhav, N. (2002). Hidden Markov processes, IEEE Transactions on Information Theory, 48 (6), 1518–1569.

FESTIVAL (2010). The Festival Speech Synthesis System, http://www.cstr.ed.ac.uk/projects/festival/, [pristupljeno 3. studenog 2009].

FestVox (2010). http://festvox.org/, [pristupljeno 3. studenog 2009]. Forney, G. D. (1973). The Viterbi algorithm. Proceedings of the IEEE, 61 (3),

268–278. Gordon, R. G., Jr. (ur.) (2005). Ethnologue: Languages of the World, 15th

edition. SIL International, Dallas, SAD. http://www.ethnologue.com/ [pristupljeno 29. travnja 2009].

Gore, A. (1998). Digital declaration of interdependence, in Remarks from Vice President Al Gore, 15th International ITU Plenipotentiary Conference, Minneapolis, SAD, www.itu.int/newsarchive/press/PP98/Documents/Statement_Gore.html [pristupljeno 29. travnja 2009].

HascheckVoice (2010). http://hascheck.tel.fer.hr/voice2/voice.html, [pristupljeno 3. studenog 2010].

JANUS (1998). Janus Speech Recognition Toolkit,

http://www.is.cs.cmu.edu/11-733/Spice/badaskar.pdf

http://www.is.cs.cmu.edu/11-733/Spice/badaskar.pdf

http://festvox.org/%20bsv/

http://festvox.org/%20bsv/

http://www.ee.ic.ac.uk/hp/staff/dmb/courses%20/speech/speech.htm

http://www.cstr.ed.ac.uk/

http://festvox.org/

http://www.ethnologue.com/

http://www.itu.int/newsarchive/press/PP98/Documents/Statement_Gore.html

http://hascheck.tel.fer.hr/voice2/voice.html


http://www.cs.cmu.edu/~tanja/Lectures/JRTkDoc/index.html [pristupljeno 29. travnja 2009].

Lieberman, H., Faaborg, A., Daher, W., Espinosa, J. (2005). How to wreck a nice beach you sing calm incense. Proc. 10th Int. Conference on Intelligent User Interfaces, 278–280, San Diego, SAD, siječanj 2005.

Mansoor, A. (2009). How Text-to-Speech Works, http://project.uet.itgo.com/ textto1.htm, [pristupljeno 29. travnja 2009].

Martinčić-Ipšić, S., Ribarić, S., Ipšić, I. (2008). Acoustic modelling for Croatian speech recognition and synthesis. Informatica, Litva, 19 (2), 227–254.

MIT (2003). MIT OpenCourseWare: Automatic Speech Recognition, http://ocw.mit.edu/OcwWeb/Electrical-Engineering-and-Computer-Science/6-345Automatic-Speech-RecognitionSpring2003/LectureNotes/, [pristupljeno 29. travnja 2009].

Rabiner, L. R. (1989). A tutorial on hidden Markov models and selected applications in speech recognition. Proceedings of the IEEE, 77 (2), 257–286.

SPICE (2009). http://plan.is.cs.cmu.edu/Spice/spice/index.php [pristupljeno 29. travnja 2009].

Streiter, O., Scannell, K. P., Stuflesser, M. (2006). Implementing NLP projects for non-central languages: Instructions for funding bodies, strategies for developers. Machine Translation, Kluwer, SAD, MT-20 (4), 267–289.

Schultz, T. (2006). Rapid language portability of speech processing systems. ISCA Tutorial and Research Workshop on Multilingual Speech and Language Processing, Stellenbosch, Južnoafrička Republika, travanj 2006, pozvano predavanje.

http://www.cs.cmu.edu/~tanja/Papers/MULTILING2006-Schultz-Spice.pdf [pristupljeno 29. travnja 2009].

Schultz, T., Black, A. W., Badaskar, S., Hornyak, M., Kominek, J. (2007). SPICE: Web-based tools for rapid language adaptation in speech processing systems. Proc. Interspeech 2007, 2125–2128, Antwerp, Belgija, kolovoz 2007.

Šoić, R. (2008). Upoznavanje sa sustavom SPICE, završni rad, Fakultet elektrotehnike i računarstva, Zagreb, lipanj 2008.

Šoić, R. (2010). Sinteza hrvatskog govora uporabom sustava Festival, diplomski rad, Fakultet elektrotehnike i računarstva, Zagreb, lipanj 2010.

Viterbi, A. (1967). Error bounds for convolutional codes and an asymptotically optimum decoding algorithm. IEEE Transactions on Information Theory, 13 (2), 260–269.

Zen, H., Nose, T., Yamagishi, J., Sako, Sh., Masuko, T., Black, A. W., Tokuda, K. (2007). The HMM-based speech synthesis system (HTS) Version 2.0. Proc. 6th ISCA Workshop on Speech Synthesis, 33–46, Bonn, Njemačka, kolovoz 2007.

http://www.cs.cmu.edu/%7Etanja/%20Lectures/JRTkDoc/index.html

http://project.uet.itgo.com/%20textto1.htm

http://project.uet.itgo.com/%20textto1.htm

http://ocw.mit.edu/OcwWeb/Electrical-Engineering-and-Computer-Science/6-345Automatic-Speech-RecognitionSpring2003/LectureNotes/

http://ocw.mit.edu/OcwWeb/Electrical-Engineering-and-Computer-Science/6-345Automatic-Speech-RecognitionSpring2003/LectureNotes/

http://plan.is.cs.cmu.edu/Spice/spice/index.php

http://www.cs.cmu.edu/%7Etanja/Papers/MULTILING2006-Schultz-Spice.pdf

http://www.cs.cmu.edu/%7Etanja/Papers/MULTILING2006-Schultz-Spice.pdf

R. Šoić, Š. Dembitz: Mogućnosti sustava SPICE 145-158

158

Renato Šoić, Šandor Dembitz Faculty of Electrical Engineering and Computing, Zagreb

Croatia

AUTOMATIC SPEECH RECOGNITION AND SYNTHESIS – ABILITIES OF SPICE SYSTEM

SUMMARY

This paper describes SPICE system capabilities (Speech Processing – Interactive Creation and Evaluation toolkit for new languages) from a "naive" user viewpoint. The system is created at the Carnegie Mellon University and it is dedicated to the development of speech technologies for the so-called non-central languages. The Croatian language belongs to that group of languages. The paper presents basic characteristics of the SPICE system and explains how the creation of automatic speech recognition (ASR) and text-to-speech (TTS) system for a new language can be performed. SPICE system tuning processes and phases are described in detail. The description was based on the working experience with the system, which resulted in a Web-based Croatian Speech Synthesis System.

Key words: speech recognition, speech synthesis, SPICE


PRIKAZ

Jelena Vlašić Duić Filozofski fakultet, Zagreb

Hrvatska

I. MEĐUNARODNI UMJETNIČKO-ZNANSTVENI SIMPOZIJ O ZBORSKOJ UMJETNOSTI, PJEVANJU I GLASU ARS CHORALIS 2010

Zagreb, Hrvatska, od 8. do 10. travnja 2010. godine

Prvi međunarodni umjetničko-znanstveni simpozij o zborskoj glazbi Ars Choralis 2010 održao se u organizaciji Hrvatske udruge zborovođa na dvjema lokacijama: u Nadbiskupijskom pastoralnom centru i na Institutu za crkvenu glazbu Albe Vidakovića. Predsjednik organizacijskog odbora skupa bio je Branko Starc. Na skupu su sudjelovala 43 predavača iz 14 zemalja (Austrije, Njemačke, Italije, Japana, Letonije, Malezije, Norveške, Portugala, Slovenije, Južnoafričke Republike, Švedske, Turske, Velike Britanije i Hrvatske). Održano je 39 predavanja, 9 radionica te okrugli stol. Simpozij je posvećen maestrima: Emilu Cossettu i Sergijeu Rainisu. Uvodno predavanje održao je predsjednik skupa Branko Starc, predsjednik Hrvatske udruge zborovođa. Nakon njega uslijedilo je pozvano predavanje uglednoga švedskog znanstvenika koji se bavi pjevanjem i glasom, Johana Sundberga (The science of the singing voice) koji je proglašen i počasnim gostom skupa.

Predavanja i radionice obuhvaćali su sljedeća tematska područja: zbor/zborovođa (metodika rada sa zborom, psihologija, dirigent i njegovi zadaci), pjevačko umijeće/pjevačka pedagogija (vokalna tehnika, impostacija glasa, metodika poduke pjevanja), znanost/glas i sluh (fonetika, otorinolaringologija, logopedija, rehabilitacija glasa, neurologija, stomatologija), znanost/glazba (muzikologija, etnomuzikologija, istraživanje umjetničke i tradicijske glazbe), glazbena pedagogija/obrazovanje, dirigiranje/interpretacija (manualna tehnika, dirigentska ekspresivnost, izvođenje djela, povijesna stilistika), glazbeno djelo/analiza (skladateljski postupci, prikaz sadržaja i smisla djela, analiza djela), izvedba/vokalna stilistika (vokalno djelo i vrste impostacija glasa, ekspresivne mogućnosti glasa), Musica sacra (liturgijska glazba, umjetnička sakralna glazba), glazbeni mediji/tehnologija (glazbena produkcija, tonsko snimanje, diskografija, digitalna tehnika).

Iz bogatoga i raznovrsnoga programa izdvojit ću neke teme i izlagače. U poslijepodnevnom dijelu programa prvoga dana skupa obrađivale su se stomatološke i ORL-teme (Žabarović, Herbst i Hočevar-Boltežar). Drugoga i trećega dana skup je počinjao pjevačkom radionicom, polusatnim jutarnjim zagrijavanjem glasa

J. Vlašić Duić: Prikaz simpozija Ars Choralis 2010 159-160

160

(Good morning, Voice!). Predavanja drugoga dana skupa tematizirala su obrazovanje pjevača (Šulentić-Begić), osobito obrazovanje djece s posebnim potrebama (Bratuša, Škojo) te strane jezike kao strukovni predmet u obrazovanju pjevača. Autorice Nataša Klarić Bonacci i Maura Filippi pokazale su da se strani jezici u poduci pjevača na Muzičkoj akademiji trebaju promatrati kao stručni, a ne kao općeobrazovni predmeti. Održana je i zanimljiva radionica o japanskom zborskom pjevanju. Japanski su pjevači nastupali i na koncertu koji se te večeri održao u Hrvatskome glazbenom zavodu. Posebno je dojmljiva bila završna pjesma We move the World Branka Starca koja je premijerno izvedena i koju je otpjevalo 150 pjevača iz svih zborova koji su te večeri nastupili. Riječ je o himni posvećenoj zborskom pjevanju koja sve ljude poziva na pjevanje. S posljednjega dana skupa istaknula bih predavanje Vesne Mildner pod naslovom Glazba u mozgu u kojem je autorica govorila o neurofiziološkoj pozadini glazbenih aktivnosti. Nakon kratkoga pregleda mozgovne reprezentacije motoričkih, senzoričkih i kognitivnih funkcija, autorica se usredotočila na vezu između proizvodnje i percepcije glazbe i mozgovne aktivnosti. Tako su uspoređeni profesionalni glazbenici i laici, različiti aspekti glazbene djelatnosti, efekti učenja i vježbe, kao i posljedice mozgovnih ozljeda. Posebice su uspoređeni slušanje i govorno-jezična obrada s jedne strane i glazbena s druge. O nordijskom pristupu suvremenoj zborskoj glazbi govorio je Bojan Pogrmilović te se zapitao treba li jedno vokalno tijelo za različita djela zvučati uvijek jednako ili se vokalno treba prilagođavati svakom pojedinom izrazu? Ustvrdio je da nije moguće jednostavno odgovoriti na to pitanje jer je često bolje da pjevači budu savršeni u onom izrazu u kojem se najbolje osjećaju, nego da se kameleonski prilagođavaju različitim vokalnim izrazima.

Na okruglom se stolu raspravljalo o zborskoj glazbi i institucijama, tj. o edukacijskim programima za zborovođe. Sudionici iz različitih zemalja zaključili su da su teškoće s kojima se susreću slične, ali su se složili i da je njihova strast prema zborskom pjevanju dovoljno jaka da te teškoće nadvlada. Priznanje za rad u zborskoj glazbi, počasni naslov Magister chori/Magistra chori i počasno članstvo u Hrvatskoj udruzi zborovođa (HUZ) dobili su Giovanni Acciai i Andrea Angelini (Italija), Thomas Caplin (Norveška), Rudolf de Beer (Južnoafrička Republika), Joy Hill (Velika Britanija), Herald Jers (Njemačka), Susanna Saw (Malezija) te Romans Vanags (Letonija). Johan Sundberg dobio je nagradu HUZ-a za cjelokupno životno djelo posvećeno istraživanju glazbe i glasa.

Predsjednik skupa Branko Starc upoznao je sudionike skupa s osnivanjem Međunarodnoga zborskoga instituta pri HUZ-u koji će objavljivati radove u elektroničkom časopisu, a težište će biti na zborologiji (chorusology), novoj disciplini za znanstveno i umjetničko istraživanje pjevačkih umjetnosti. Prilozi autora skupa Ars Choralis 2010 zasad su objavljeni u knjizi sažetaka na hrvatskome i engleskome jeziku. Zajedničko jutarnje upjevavanje, trodnevno druženje i šetnje Kaptolom, raznovrsne teme, predavači i glazba iz cijeloga svijeta učinili su ovaj skup ugodnim i umjetnicima i znanstvenicima i svim ostalim slušateljima namjernicima. Sljedeći Ars Choralis održat će se od 12. do 14. travnja 2012. godine u Zagrebu.


PRIKAZ

Ines Carović Filozofski fakultet, Zagreb

Hrvatska

XXIV. MEĐUNARODNI ZNANSTVENI SKUP HDPL-A PROUČAVANJE DISKURSA I DIJALOGA IZMEĐU TEORIJE, METODA I PRIMJENE

Osijek, Hrvatska, od 20. do 22. svibnja 2010. godine

Hrvatsko društvo za primijenjenu lingvistiku treći je put zaredom organiziralo međunarodni znanstveni skup u Osijeku. Bio je to 24. skup HDPL-a koji se održavao u prostorijama Filozofskoga fakulteta u Osijeku od 20. do 22. svibnja 2010. godine. Glavni organizatori Skupa bili su Vladimir Karabalić i Melita Aleksa Varga koji su se, osim za profesionalizam i odličnu organizaciju, pobrinuli i za ugodnu atmosferu i glatku tečnost samoga Skupa. Naslov ovogodišnjeg Skupa bio je Proučavanje diskursa i dijaloga između teorije, metoda i primjene te je pobudio mnogo zanimanja jer su popunjene sve sekcije u trima dvoranama u sva tri dana. Na Skupu je održano više od osamdeset predavanja s više od 130 izlagača iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije, Makedonije, Njemačke, Mađarske, Litve, Velike Britanije, Irana, Italije, Luksemburga i Sjedinjenih Američih Država. Predavači su izlagali na hrvatskom, engleskom i njemačkom jeziku. U četvrtak 20. svibnja, Skup je počeo u 9.00 sati svečanim otvaranjem i umjetničkim programom. Recital "Osječko-baranjska županija u stihu i prozi" izvodili su glumci osječkoga HNK-a. Uvodna predavanja, a ujedno i pozvana predavanja u svečanoj dvorani, držali su gosti iz SAD-a i Velike Britanije. Douglas Biber sa Sveučilišta Northern Arizona govorio je o spoju istraživačkih ciljeva korpusne lingvistike i diskursne analize na primjeru diskursnih jedinica u istraživačkim člancima iz područja biologije (Merging corpus linguistic and discourse analytic research goals: Discourse units in biology research articles). Istraživanje se bavi analizom i ispitivanjem metoda korpusne analize i njezinom uporabom na velikom uzorku. Izlagač je predstavio dva pristupa tom problemu: top-down i bottom-up analizu te interpretirao tipove diskursnih jedinica s obzirom na njihovu funkciju. Drugi pozvani predavač sa Sveučilišta u Birmighamu, Wolfgang Teubert, govorio je o značenju, intertekstualnosti i dijakronijskoj dimenziji diskursa (Meaning, intertextuality and the diachronic dimension of the discourse) te se, za razliku od primjene diskursa, o čemu je bilo riječi u prvom izlaganju, pozabavio teorijskim postavkama proučavanja diskursa. U razmišljanjima između mehaničkih i mentalističkih teorija jezika 20. stoljeća, koje ne daju konačan odgovor na jezik

I. Carović: Prikaz XXIV. međunarodnog znanstvenog skupa HDPL-a 161-163 162

kao valjani sustav činjeničnog i postojećeg stanja, daje rješenje u izboru "sustava", a to je korpusna lingvistika koja ne propisuje, već na temelju statističke analize donosi općenite zaključke koji nisu obveza, već im je smisao mogućnost izbora i parafraziranja. Upravo zbog toga diskurs nije statičan i predvidljiv te ga se mora promatrati dijakronijski. Nakon uvodnih predavanja, predavači su raspoređeni po sekcijama u trima prostorijama gdje se publika mogla usmjeriti na teme koje ih zanimaju. Najviše je predavanja bilo o diskursima (različitim tipovima) i o nastavi jezika. U tri paralelne sekcije raspoređene su ove teme: Korpus kao izvor informacija i njegova obradba, Retorika i Suvremeni oblici komunikacije: SMS, chat, small talk, a nakon ručka nastavljena su predavanja po sekcijama: Corpus driven approaches, Glazbeni i filmski diskurs, Ekonomski, administrativni i pravosudni diskurs, te najopsežnije sekcije o temama Književni diskurs, Politički diskurs i Pravni diskurs. Navečer, nakon izlaganja, već je tradicionalno održano predstavljanje novih knjiga te jedna novost korisna upravo za područje primijenjene lingvistike. Mateusz-Milan Stanojević i Eszter Papp prikazali su prezentaciju projekta o e-učenju i ECL jezičnim ispitima.

Na samom kraju programa prvog dana prije domjenka, u četvrtak, priređen je umjetnički program s dramskim, proznim i lirskim diskursom i glazbenim programom, a upriličena je i izložba mladih fotografa iz osječke regije s izborom najbolje fotografije koja je bila proglašena na kraju Skupa i koja će biti objavljena na naslovnoj stranici zbornika Skupa.

U petak 21. svibnja uvodna su predavanja imali gosti iz Njemačke i Mađarske. Franz Hundsnurscher iznio je svoja razmišljanja o metodološkim aspektima dijaloške gramatike (Methodologische Aspekte der Dialoggrammatik). Pokušao je na temelju sintaktičke teorije Noama Chomskog i Searlove teorije govornih činova objasniti promjenu principa i istraživanja komunikacijske interakcije. U filozofiji jezika i lingvističkim teorijama trebalo bi rekonstruirati i prikazati temeljne strukture komunikacije i tekstova. Na tom bi se tragu mogle objasniti i mnoge komunikacijske aktivnosti modernoga društvenoga života u praksi (politika, trgovina, učenje, mediji...). Endre Lendvai vrlo zanimljivo donosi temu suvremenih ruskih šala u interkulturalnoj komunikaciji (Contemporary Russian joke-system in intercultural communication). Analiziran je sarkastični poddiskurs povijesnih događaja između 50-ih i 80-ih godina 20. stoljeća. Sustavna analiza šala omogućila je komparativnu analizu ruskih, mađarskih i dijelom engleskih šala iz spomenutog razdoblja. Zahvaljujući tradicionalnim lingvističkim i kulturnim kontaktima, granice su među kulturama propusne, pa je tako mađarski sustav prihvatio velik broj političkih šala ruskog porijekla, kako izvornih tako i onih koje su prošle kroz različite modifikacije. Cijeli je dan C-sekcija bila predviđena za vrlo opsežnu i zanimljivu temu Nastava jezika. Ostale sekcije bile su podijeljene prema sljedećim temama (kako na hrvatskom tako i na njemačkom ili engleskom jeziku): Dialogue features and strategies, Dijaloški modeli i strategije, Športski diskurs i metafore u medijskom diskursu, Contrastive approaches, Medicinski diskurs i Deutsche Sektion. Posteri


163

su izloženi za trajanja cijelog Skupa u hodniku između prostorija br. 63 i 64, što se pokazalo jako dobro prihvaćenim jer su sudionici mogli i u stankama za kavu pogledati postere. Stanke su na taj način prožete raspravama i nakon završenih sekcija te isprepletene spoznajama i tezama koje su sudionici mogli vidjeti na posterima. Nakon programa, u petak je organiziran odlazak autobusima u Zmajevac (Baranja) te degustacija vina i večera u restoranu Vinarija Josić. U subotu su odmah ujutro započela izlaganja po sekcijama: Tvorba riječi, neologizmi i jezične igre i realizacija rodne perspektive u medijskom diskursu, Govor u medijima; Semantika i rod imenica u medijskom diskursu te Local coherence and intertextuality.

Zatvaranje Skupa uslijedilo je nakon svih završenih izlaganja s predavanjem pozvane izlagačice iz SAD-a, Randi Reppen, koja je zaokružila Skup izlaganjem o proučavanjima diskursa i dijaloga u primjeni, temom o načinima korištenja korpusa za istraživanje uporabe jezika (Methods for using corpora to explore language use). Naglasila je vrijednost korpusa u deskriptivnoj lingvistici na području primijenjene lingvistike. U svojoj je prezentaciji dala prikaz triju slučaja kako bi naglasila različite metode koje se upotrebljavaju u različitim istraživanjima na konkretnom slučaju različitih jezičnih razina i situacija. Skup je završio zahvalom organizatora te najavom idućeg skupa sljedeće godine, ponovo u Osijeku. Nakon zatvaranja Skupa, održana je Skupština HDPL-a i šetnja gradom uz stručno vodstvo i posjet izložbi Vodeni svijet u Tvrđi. Ovogodišnji skup HDPL-a posebno je bio zanimljiv proučavateljima govora, kako lingvistima tako i fonetičarima, jer su teme bile usko vezane uz proučavanja govora, pa su se tako ove godine fonetičari prijavili u velikom broju. Posebno su pozornost posvetili proučavanjima diskursa i dijaloga u primjeni te su izlagali u gotovo svim sekcijama, a najviše su proučavali retoriku, različite vrste diskursa (glazbeni, filmski, politički, pravni, športski i medijski) i govor u medijima. Nadamo se da će odaziv i sljedeće godine biti tako velik jer se novim istraživanjima u primijenjenoj lingvistici razvija i teorija i primjena samih spoznaja u znanosti. Sve informacije o skupu i budućim događanjima mogu se naći na stranicama Hrvatskoga društva za primijenjenu lingvistiku – http://www.hdpl.hr.


PRIKAZ

Davor Nikolić Filozofski fakultet, Zagreb

Hrvatska

7. MEĐUNARODNA KONFERENCIJA O ARGUMENTACIJI (7th INTERNATIONAL CONFERENCE ON ARGUMENTATION)

Amsterdam, Nizozemska, od 29. lipnja do 2. srpnja 2010.

U organizaciji Međunarodnog društva za proučavanje argumentacije (International Society for the Study of Argumentation – ISSA) svake se četiri godine održava četverodnevna konferencija o argumentaciji. Ovogodišnja, sedma po redu, održala se, kao i sve prethodne, u Amsterdamu, gradu koji je i sjedište društva organizatora. Kao što su istaknuli i govornici na otvaranju konferencije, mnogo je argumenata da baš Amsterdam bude domaćin konferencije posvećene argumentaciji, ali najvažniji je taj što Amsterdam još od renesanse figurira kao simbol slobode mišljenja i govora, a posebice onog valjano argumentiranog. Proučavatelji argumentacije danas Amsterdam prepoznaju i po tome što je njegovo sveučilište iznjedrilo pragmadijalektički model komunikacije – jedan od najutjecajnih suvremenih smjerova u interdisciplinarnom polju koje je najjednostavnije nazvati teorijom argumentacije.

Interdisciplinarnost je nužna odrednica suvremenog proučavanja argumentacije. Još od prve konferencije iz 1986. godine, ovaj je skup postao važno susretište stručnjaka raznih nacionalnosti i disciplinarnih temelja. Tako se, uz tradicionalno najbrojnije formalne logičare i retoričare, na Issinim konferencijama mogu susresti i neformalni logičari, sociolingvisti, književni teoretičari, ali i pravnici, pedagozi te marketinški stručnjaci.

Za ovogodišnju konferenciju bilo je prijavljeno oko 450 radova, a dvije trećine (otprilike 300 radova) prihvaćeno je za izlaganje na skupu. Spomenuta širina teorijskih pristupa argumentaciji očitovala se i u temama radova. Od širih tema kao što su odnos argumentacije i persuazije, te argumentacije u različitim kontekstima (politički, sudski, religijski i sl.), do užih tema kao npr. argumentacijske pogreške, toposi i sl.

Konferenciju je u utorak 29. lipnja otvorio predsjednik Programskog odbora Frans van Eemeren, jedan od vodećih stručnjaka za argumentaciju, utemeljitelj pragmadijalektičkog modela komunikacije te glavni urednik časopisa Argumentation. Radni prostor konferencije bile su prostorije Pravnog fakulteta, a

D. Nikolić: Prikaz konferencije o argumentaciji 165-167 166

plenarna izlaganja održavala su se u staroj luteranskoj crkvi koja je danas Auditorij amsterdamskog sveučilišta. Tradicija je Issinih konferencija da plenarni izlagači budu dobitnici godišnjih nagrada koje Društvo dodjeljuje istaknutim stručnjacima u razdoblju između dvaju skupova. Laureti na 7. konferenciji bili su M. Finocchiaro, J. Klumpp i J. Freeman koji su ovim redoslijedom održavali svoja izlaganja na početku svakog radnog dana pred prepunim auditorijem. Svi plenarni izlagači imali su sat vremena za svoja izlaganja koja su bila posvećena najnovijim autorskim istraživanjima.

Radni dio konferencije bio je organiziran kroz jedanaest paralelnih tematskih sekcija. Osobitost je ovog skupa što je svaka sekcija svojim nazivom odala počast zaslužnim teoretičarima argumentacije (npr. Perelmanova, Toulminova ili Hamblinova sekcija). Svim izlagačima dodijeljen je polusatni blok: dvadeset minuta za izlaganje, pet minuta za diskusiju, a nakon toga bilo je moguće "prošetati" do druge sekcije. Nije potrebno naglašavati kako su se voditelji sekcija striktno držali vremena te su sva izlaganja započinjala i završavala u predviđeno vrijeme, a slušači su mogli napraviti vlastiti dnevni "itinerar" i poslušati do jedanaest referata.

Govoriti o pojedinačnim referatima nije moguće unutar ovog prikaza cjelovitog skupa, ali potrebno je istaknuti određene teme koje su obilježile ovogodišnju konferenciju. Od tradicionalnih argumentacijskih tema izlagači su se najviše bavili pogreškama u argumentaciji, etosom govornika i argumentacijskim shemama, čime su potvrdili kako živa argumentacijska praksa iznova propituje naizgled neprijeporne teorijske postavke. Tema koja je zaintrigirala velik broj izlagača bila je i uloga emocija u argumentaciji, što je zapravo stara retorička tema koju suvremeni teoretičari argumentacije pokušavaju tumačiti kroz najnovije spoznaje o ljudskoj komunikaciji. Najviše je pak pozornosti privukla sekcija vizualne argumentacije (Leffova sekcija) koja se bavila temama izvan klasičnog područja tzv. verbalne argumentacije. Ova je sekcija pokazala kako suvremeni čovjek, kao iznimno vizualno biće, percipira svijet oko sebe i stvara zaključke i onda kada verbalni element u komunikaciji potpuno izostaje.

Karakter međunarodnog znanstvenog skupa nije proizlazio samo iz brojnosti izlagača različitih nacionalnosti, nego prije svega iz visoke akademske razine koja je pratila kako izlaganja tako i popratne diskusije. Iz retoričke perspektive dalo bi se prigovarati kvaliteti izvedbe pojedinih izlagača, a ponegdje i sadržajnom dijelu (neke potpuno anakrone ili iznimno loše argumentirane postavke npr.), ali s velikom se sigurnošću može reći da je takvih referata bilo u manjini. Treba spomenuti i pojedine vrlo plodne diskusije koje su izlagačima mogle samo otvoriti nove vidike ili ih navesti da preispitaju neke teze iz referata.

Sedma konferencija o argumentaciji zanimljiva je i po tome što su se na njoj prvi put pojavili sudionici iz Hrvatske, odnosno četvero autora dvaju radova. Gabrijela Kišiček s Odsjeka za fonetiku Filozofskoga fakulteta u Zagrebu i Davor Stanković iz Službe za jezik i govor HRT-a održali su izlaganje pod naslovom Analysis of fallacies in Croatian parliamentary debate u kojem su na osnovi dvadeset sjednica Hrvatskoga sabora analizirali odnos lijevih i desnih


167

parlamentarnih stranaka i argumentacijskih pogrešaka koje se javljaju u njihovim raspravama. Analiza je pokazala da su "desni" skloniji pogreškama generalizacije i argumentum ad hominem, dok "lijevi" češće rade pogreške zanemarivanja alternative i argumentum ad misericordiam.

Davor Nikolić s Odsjeka za kroatistiku Filozofskoga fakulteta u Zagrebu izlagao je rad Toulmin's model facing non-deductive types of reasoning, koji je sastavljen u koautorstvu s Dianom Tomić s Odsjeka za fonetiku. Poznati argumentacijski model koji je osmislio Stephen Toulmin još davne 1958. godine testiran je kao pedagoško sredstvo za poučavanje argumentacije, ali i kao shema za stručno procjenjivanje valjanosti argumentacije. I u ovom je radu procjenjivana argumentacija hrvatskih parlamentarnih govornika, ali i završnih govora učenika Govorničke škole "Ivo Škarić". Naime, govornička škola od svojih početaka uspješno primjenjuje Toulminov model u nastavi govorništva, ali i u stručnim procjenama govornika, prije svega samih polaznika.

Za kraj je važno naglasiti kako su svi hrvatski sudionici na 7. međunarodnoj konferenciji o argumentaciji ujedno i dugogodišnji mentori na govorničkoj školi koju je još 1992. utemeljio pokojni prof. emeritus Ivo Škarić. Znanje koje su ovi (još uvijek) mladi autori stekli od svoga učitelja primijenili su u vlastitim istraživanjima te se odvažili istupiti sa svojim malim radovima na veliki međunarodni kongres. Ovdje nećemo upotrijebiti izreku o prvim mačićima nego radije onu da jedna lasta ne čini proljeće pa će tek Osma Issina konferencija 2014. pokazati koliko hrvatski retoričari i kvantitetom i kvalitetom mogu pridonijeti međunarodnom proučavanju argumentacije.


PRIKAZ

Gabrijela Kišiček Filozofski fakultet, Zagreb

Hrvatska

19. KONFERENCIJA INTERNATIONAL ASSOCIATION FOR FORENSIC PHONETICS AND ACOUSTICS (IAFPA)

Trier, Njemačka, od 18. do 21. srpnja 2010.

Godišnja konferencija IAFPA ove se godine održala u najstarijem njemačkom gradu, Trieru, na Odsjeku za fonetiku Sveučilišta u Trieru. Gostovanje IAFPA označilo je završetak proslave 40-te godišnjice trierskog sveučilišta. Organizatori konferencije, profesori s Odsjeka za fonetiku, ponosno su istaknuli da, iako je Sveučilište vrlo mlado, fonetika se kao samostalni odsjek razvija i unapređuje iz godine u godinu, od njezina osnutka 1985. Jedan od organizatora konferencije, Jans-Peter Köester, bio je ujedno i osnivač Instituta, a zatim i Odsjeka za fonetiku.

The International Association for Forensic Phonetics and Acoustics (IAFPA) osnovano je u Yorku u Velikoj Britaniji 1992. Prva konferencija održana je iste godine u Yorku, a nakon toga forenzični fonetičari iz cijeloga svijeta okupljaju se svake godine kako bi predstavili najnovija istraživanja na području identifikacije i verifikacije govornika. Nakon konferencije održane 1992. u Yorku, uslijedile su konferencije organizirane redom u Trieru, Cardiffu, Orlandu, Wiesbadenu, Edinburghu, Vooburgu, Yorku, Rimu, Parizu, Moskvi, Beču, Marrakeshu, Gothenburgu, Plymouthu, Lausannei, prošle godine u Cambridgeu te posljednja u Trieru. Vidljivo je da IAFPA ima članove, fonetičare iz cijeloga svijeta, koji se svake godine izmjenjuju i preuzimaju ulogu organizatora, a broj članova, a time i sudionika na konferenciji, raste iz godine u godinu. Ovogodišnja je konferencija ugostila više od 100 sudionika iz 14 zemalja koji su predstavili oko 40 radova u obliku izlaganja ili postera.

Trodnevna konferencija započela je svečanim otvaranjem i pozdravnim govorima rektora Sveučilišta, Petera Schwenkmezgera, predsjednika IAFPA-e, Petera Frencha, i predsjednice Organizacijskog odbora, Angelike Braun.

Nakon svečanog otvaranja uslijedila su znanstvena izlaganja koja su se održavala svakodnevno od 9 do 17 sati, uz stanke za ručak i kavu.

Prvo izlaganje održao je Francis Nolan, govoreći o percepciji sličnosti glasa i akustičkim mjerenjima kojima se ta sličnost utvrđuje. Iznio je rezultate

G. Kišiček: Prikaz 19. konferencije IAFPA 169-171 170

eksperimenta kojim se provjeravalo koji akustički parametri utječu na percepciju sličnosti govornika. Uz to, eksperimentom se pokušalo utvrditi kolika je razlika glasova snimanih u studiju i telefonom. Izneseni su rezultati LTF-a (Long-Term Formant Analysis), mjerenja F0 i drugih akustičkih parametara.

Nakon F. Nolana, predstavljena su istraživanja forenzičnih fonetičara sa Sveučilišta u Yorku. Govorilo se o mjerenju formanata nazala i njihovu doprinosu u prepoznavanju govornika, o utjecaju telefona na vrijednosti formanata, o utjecaju Lombardi efekta na vrijednosti formanata, o razlikama u akustičkim parametrima različitih varijeteta njemačkoga jezika...

Jedno od vrlo zanimljivih izlaganja bilo je ono Allena Hirsona, o utjecaju tzv. CSI-efekta na rad forenzičnih fonetičara. Naime, u Velikoj Britaniji postoji inicijativa da se tijekom suđenja dokazi forenzično-fonetskog vještačenja poroti prezentiraju elektroničkim putem. Dakle, da se puštaju primjeri, prikazuju provedena akustička mjerenja... Upravo zbog brojnosti i popularnosti CSI serija, stvorila se iskrivljena slika o postupku identifikacije govornika, a mogući problem je u tome što bi se sâmo svjedočenje i prezentacija fonetičara mogli pretvoriti u svojevrstan šou koji bi zasigurno utjecao na porotu.

Predstavljeno je i nekoliko istraživanja koja su provjeravala vjerodostojnost svjedoka (tzv. earwitnesses) u prepoznavanju osumnjičenika. Anders Eriksson predstavio je eksperiment u kojem se od ispitanika tražilo da slušaju razgovor ispred kabine u trgovini i da nakon dva tjedna pokušaju prepoznati glas koji su čuli, pripremajući tzv. voice line up. Eksperiment je pokazao da je potreban veliki oprez u korištenju rezultata voice line upa jer je prepoznavanje glasa s vremenskom distancom vrlo teško.

Dio izlaganja bio je posvećen i osobitostima pojedinih jezika te izazovima s kojima se forenzični fonetičari susreću u analizi brojnih varijeteta i dijalekata, primjerice njemačkog, engleskog ili kineskog jezika.

Jedno od vrlo zanimljivih izlaganja održala je Anna Czajkowski iz Londona, dajući odgovor na pitanje što utječe na procjenu dubine glasa i koji su akustički korelati glasa procijenjenog dubokim. Istraživanje je pokazalo da su najdubljima procijenjeni glasovi s najnižim vrijednostima F1 i F2, ali ne i najnižim F0, te je zaključeno da rezonancija vokalnog trakta više utječe na procjenu dubine negoli fundamentalna frekvencija.

Jedna cijela sesija bila je posvećena radu na projektu LADO – Language Analysis for the Determination of Origin. Rad na tom projektu već nekoliko godina potiče rasprave među stručnjacima podijeljenima u dvije skupine – one koji smatraju da rad na prepoznavanju podrijetla govornika treba uključivati ne samo lingviste i fonetičare, već i izvorne govornike, te one koji su protiv suradnje s izvornim govornicima, smatrajući da njihov doprinos nije značajan te da je to posao isključivo za stručnjake.

Posljednji dan konferencije sadržavao je izlaganja vezana uz karakteristike govora pod utjecajem alkohola i procjene dobi govora u šaptu.

Posljednje predavanje na konferenciji bilo je u praktičnom smislu i najvažnije. Hermann Künzel predstavio je najnovija dostignuća u automatskom


171

prepoznavanju govornika, tzv. BATVOX. Predstavljeni su vrlo ohrabrujući rezultati učinkovitosti i uspješnosti BATVOX-a u automatskom prepoznavanju govornika.

Od hrvatskih izlagača svoj rad pod nazivom Phonetic and linguistic forensic identification of male speaker (real case) predstavile su Gordana Varošanec-Škarić i Gabrijela Kišiček.

Organizatori konferencije pobrinuli su se i da slobodno vrijeme sudionika bude kvalitetno ispunjeno, pa je, osim svečanog domjenka u povodu otvorenja konferencije, organizirano i turističko razgledavanje brojnih povijesnih znamenitosti Triera, degustacija domaćih vina te svečana večera. Na konferenciji je tradicionalno održan i godišnji sastanak članova International Association for Forensic Phonetics and Acoustics (IAFPA) gdje je odlučeno da će se sljedeća konferencija održati u Beču približno istoga datuma iduće godine.


GODIŠNJA SKUPŠTINA ODJELA ZA FONETIKU HRVATSKOG

FILOLOŠKOG DRUŠTVA Zagreb, 7. srpnja 2010.

IZVJEŠTAJ O RADU ODJELA ZA FONETIKU

od lipnja 2009. do lipnja 2010. U razdoblju od lipnja 2009. do lipnja 2010. Odjel za fonetiku redovito je

održavao sastanke s raspravama o znanstvenim i stručnim temama. Časopis Govor redovito izlazi, a održane su i dvije Govorničke škole "Ivo Škarić".

Predsjedništvo Odjela za fonetiku HFD-a

U listopadu 2009. predsjednica Odjela za fonetiku dr. sc. Elenmari Pletikos privremeno je, zbog odlaska na rodiljni dopust, prestala vršiti funkciju predsjednice Odjela. Prema odluci dr. sc. Pletikos i nakon sastajanja ostalih članova Odjela za fonetiku, sredinom listopada odlučeno je da će funkciju v. d. predsjednice Odjela vršiti Nataša Klarić Bonacci, prof. Predsjednik Hrvatskog filološkog društva, prof. dr. sc. Stipe Botica, u ožujku 2010. pismeno je obaviješten o izmjenama u Predsjedništvu. Na posljednjem sastanku Odjela za fonetiku, 14. lipnja 2010. izglasano je da Nataša Klarić Bonacci, prof., preuzima funkciju predsjednice Odjela za fonetiku do povratka dr. sc. Elenmari Pletikos s rodiljnog dopusta. Promjena voditeljice Odjela prihvaćena je na sastanku Predsjedništva HFD-a 16. lipnja 2010, a zatim i potvrđena na godišnjoj skupštini HFD-a 7. srpnja 2010.

Predavanja i sastanci

U akademskoj godini 2009/2010. održano je sedam sastanaka s predavanjima i stručnim raspravama. Ciklus Hrvatski dijalekti otvoren je prvim predavanjem Martine Bašić, prof., pod naslovom: Na more u Crikvu (dijalektološke osobitosti crikveničkog govora) 30. studenog 2009.

U ciklusu Hrvatski dijalekti održana su još dva predavanja: Marija Malnar, prof. (Odsjek za kroatistiku Filozofskog fakulteta u

Zagrebu): Naše goransko kaj (opis čabarskih govora) (14. prosinca 2009)

Dijana Ćurković, prof. (Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje): Umire li govor Rekaša u Hrvatskoj? (25. siječnja 2010) U ciklusu predavanja pod naslovom Scenski govor održana su četiri predavanja:

Rene Medvešek, izv. prof. (Akademija dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu): Govor kao drama (1. ožujka 2010)

dr. sc. Jelena Vlašić Duić (Odsjek za fonetiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu): Govor u hrvatskom filmu (29. ožujka 2010)

N. Klarić Bonacci: Izvještaj o radu Odjela za fonetiku 173-176 174

Marina Petković Liker, ak. redateljica (Akademija dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu): Glas za ulogu (26. travnja 2010)

Ognjen Sviličić, ak. redatelj: Govor na hrvatskom filmu (između sela i grada) (31. svibnja 2010) Posljednji sastanak u akademskoj godini 2009/2010. održan je 14. lipnja

2010. Na njemu je iznesen izvještaj o radu Odjela za fonetiku u ovoj akademskoj godini. Članovi Odjela ukratko su izvijestili o sudjelovanju na nekim stručnim i znanstvenim skupovima. Ines Carović, prof. izvijestila je o temama i događanjima na XXIV. međunarodnom znanstvenom skupu HDPL-a: Proučavanje diskursa i dijalog između teorije, metode i primjene, održanog 20–22. svibnja u Osijeku.

Nataša Klarić Bonacci, prof. izvijestila je o dojmovima s prvog međunarodnog umjetničko-znanstvenog simpozija o zborskoj umjetnosti, pjevanju i glasu: Ars choralis, održanog 8–10. travnja 2010. u organizaciji Hrvatske udruge zborovođa i Instituta za crkvenu glazbu Albe Vidakovića. Također je spomenuto i redovito sudjelovanje naših stručnjaka na Verbotonalnom seminaru u Poliklinici SUVAG i drugim znanstvenim skupovima s temama iz područja rehabilitacije slušanja i govora.

Najavljeno je i održavanje sljedećeg, sedmog po redu znanstvenog skupa s međunarodnim sudjelovanjem Istraživanja govora, u organizaciji Odsjeka za fonetiku i Odjela za fonetiku HFD-a početkom prosinca 2010.

Na posljednjem sastanku Odjela za fonetiku u ovoj akademskoj godini studenti Odsjeka za fonetiku koji su pohađali kolegij Govorništvo izveli su trominutne govore. Studente je pripremala asistentica Gabrijela Kišiček, a studenti su nas zabavili sljedećim govorima:

Ivana Kranjčec: Dostojanstvo u posljednjim trenucima Tomislav Hrebak: Utapanje Westina Sandra Grgić: Opća opasnost Marija Fabek: Ljubavna fonetika

Rad Predsjedništva Odjela za fonetiku Članovi Predsjedništva Odjela za fonetiku u ovoj su se akademskoj

godini sastali dva puta: u listopadu 2009. i u svibnju 2010. Osim o spomenutim izmjenama u obavljanju funkcije v. d. predsjednice Odjela (u listopadu 2009), raspravljalo se o temama predavanja i mogućim predavačima za tekuću i sljedeću akademsku godinu. Iznesen je prijedlog da se prvi ciklus predavanja u idućoj akademskoj godini (2010/2011) bavi temama vezanim uz nove tehnologije u fonetici, dok bi drugi obuhvaćao teme iz područja fonetike u elektroničkim medijima.

Časopis Govor

Na sastanku održanom 1. ožujka 2010. Odjel za fonetiku kao izdavač časopisa Govor oslobodio je dužnosti glavnog urednika časopisa prof. dr. sc.


Damira Horgu. Tako je uređivanjem prvog broja za 2010. godinu završila funkcija prof. dr. sc. Damira Horge kao glavnog urednika Govora. Ostavku na mjesto tajnice Govora podnijela je i prof. dr. sc. Gordana Varošanec-Škarić. Ostavku je predsjedništvo Odjela prihvatilo na sastanku 1. ožujka 2010. Na sjednici Odjela 29. ožujka 2010. prihvaćen je prijedlog Predsjedništva Odjela da se Predsjedništvu HFD-a za novu glavnu urednicu predloži prof. dr. sc. Vesna Mildner.

Izmjene u radu Uredništva časopisa Govor potvrđene su na godišnjoj skupštini HFD-a održanoj 7. srpnja 2010. Glavna urednica časopisa od drugog broja za 2010. godinu je prof. dr. sc. Vesna Mildner, tajnik je dr. sc. Marko Liker, dok je izvršna tajnica Ana Vidović, prof.

Govor izlazi redovito. Godišnja pretplata na dva broja časopisa iznosi 40 kn, a za članove HFD-a, koji imaju pravo na popust, 20 kn. Tekstove objavljene u Govoru moguće je naći i na web adresi:

http://fonet.ffzg.hr/govor/index.php/govor/index.

XXXIV. i XXXV. govornička škola "Ivo Škarić" Od 31. listopada do 8. studenog 2009. u Dugoj Uvali u Istri održala se

34. govornička škola "Ivo Škarić". Školu je pohađao 201 učenik, a ravnala prof. dr. sc. Gordana Varošanec-Škarić. Nastavnici izvoditelji na ovoj su školi bili: prof. dr. sc. Gordana Varošanec-Škarić (Odsjek za fonetiku FF-a u Zagrebu), prof. dr. sc. Damir Horga (Odsjek za fonetiku FF-a u Zagrebu) i dr. sc. Marija Hunski (ortodontica iz Zagreba).

Računovotkinja škole bila je Goranka Švagel. Učenike škole retoričkim je vještinama podučavalo 15 mentora-fonetičara: Ana Ćalušić, prof., Gabrijela Kišiček, prof., Ankica Kovač, prof., Marija Malnar, prof., Mark Mrakovčić, Davor Nikolić, prof., Katja Peruško, Marijana Pevec, prof., Anita Runjić-Stoilova, prof., Nikolina Sokolić, Davor Stanković, prof., Ines Carović, prof., Diana Tomić, prof., Ana Vidović, prof. i Danijela Vučković. Snimatelji su bili: Jordan Bićanić, prof., Hrvoje Fruk i Tihomir Janjić, prof., a informatičku službu vodio je Jasmin Klindžić. Koordinator večernjeg programa bio je Branimir Stanić. Športski su program izvodili Ana Lucija Ramljak Stanešić i Saša Tomić.

35. govornička škola "Ivo Škarić" održana je 20–28. ožujka 2010. u HOC-u Bjelolasica. Škola je brojala 158 učenika. Ravnateljica škole bila je prof. dr. sc. Gordana Varošanec-Škarić. Nastavnici izvoditelji na 35. govorničkoj školi "Ivo Škarić" bili su: prof. dr. sc. Gordana Varošanec-Škarić, prof. dr. sc. Damir Horga i dr. sc. Marija Hunski. Računovotkinja škole bila je Goranka Švagel. Na školi su podučavali svi mentori kao i na prethodnoj školi, s izuzetkom Ane Vidović, prof. Snimatelji su bili: Jordan Bićanić, prof., Tihomir Janjić, prof. i Hrvoje Fruk, a informatičku službu vodio je Jasmin Klindžić. Koordinator večernjeg programa i ovog je puta bio Branimir Stanić. Izvoditelji športskog programa bili su Ana Lucija Ramljak Stanešić i Saša Tomić.

N. Klarić Bonacci: Izvještaj o radu Odjela za fonetiku 173-176

176

Članstvo Odjel za fonetiku, kao i svi njegovi članovi na zajedničkoj su listi s

ostalim članovima Hrvatskog filološkog društva. Godišnja članarina iznosi 50 kn, a svi članovi Društva imaju 50% popusta na pretplatu na časopise Društva. Studenti fonetike koji su članovi Hrvatskog filološkog društva imaju pravo na besplatan primjerak časopisa Govor.

Godišnja skupština Hrvatskog filološkog društva

Godišnja skupština Hrvatskog filološkog društva održana je 7. srpnja 2010. u vijećnici Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Skupštinom je predsjedao prof. dr. sc. Stipe Botica. U stručni razgovor na temu Jezik i identiteti mladih uvela nas je dr. sc. Anita Skelin Horvat. Sastanak se nastavio izvještavanjem o izmjenama i dopunama u uredništvima pojedinih časopisa, o promjenama voditelja pojedinih odjela te prihvaćanjem istih.

Podneseni su izvještaji članova Predsjedništva o aktivnostima pojedinih odjela unutar Društva i radu časopisa, te o planu aktivnosti odjela za sljedeću akademsku godinu (skupovima, tečajevima i sl.).

Također su podneseni financijsko izvješće za 2009. godinu i financijski plan za 2010. godinu.

Voditeljica Odjela za fonetiku HFD-a

Nataša Klarić Bonacci, prof.


UPUTE AUTORIMA

Časopis GOVOR objavljuje znanstvene i stručne priloge koji pridonose

razvoju znanosti o govoru – izvorne znanstvene radove, studije, stručne radove, pregledne članke, znanstvene eseje, prethodna priopćenja i prikaze.

Primaju se radovi na hrvatskom i na engleskom jeziku. Molimo Vas da svakom rukopisu pisanom na hrvatskom jeziku, a koji je pripremljen prema uputama, priložite na kraju još i na engleskom jeziku naslov, opis slika i tablica te prošireni sažetak (summary) opsega 1 800 do 2 500 znakova. Iz tog sažetka te opisa slika i tablica čitatelji, koji budu čitali samo engleski, trebaju dobiti najvažnije informacije koje je autor člankom želio prenijeti. Savjetujemo da prošireni sažetak uključuje vrlo kratak uvod i postavljanje problema, opis istraživanja, dobivene rezultate i kratak komentar. Za prijevod na engleski može se pobrinuti Uredništvo.

Oblik rukopisa. Rukopisi se pišu na papiru A4 formata, s dvostrukim proredom i sa širokim marginama (po 2,5 cm sa svake strane). Stranice numerirajte redom od naslovne do kraja. Prva stranica neka sadrži podatke o radu i autoru prema predloženom obrascu:

naslov rada na jeziku članka autor(i) institucije autora podaci o autoru za korespondenciju (puna adresa, telefoni, faks, e-mail) skraćeni (tekući) naslov do 36 slovnih mjesta uključujući razmake.

Tako izdvojeni podaci potrebni su da se sačuva anonimnost autora prilikom recenzije. U skraćenom naslovu valja zadržati dijelove koji nose najviše informacija, jer će se taj dio ponavljati pri vrhu svake stranice teksta kad bude otisnut. Ključne riječi autor može, ali ne mora davati jer njih određuju posebni stručnjaci.

Sam rukopis počinje na drugoj stranici prema sljedećem obrascu: naslov (na jeziku članka) – sve velikim slovima sažetak opsega 600 do 1 200 znakova na jeziku članka tekst

unutar teksta naslove poglavlja treba tiskati velikim slovima, a potpoglavlja početnim velikim slovima

unutar odlomka retke nemojte odvajati prelaskom u novi red nemojte uvlačiti prvi redak teksta između odlomaka i prije svakog naslova poglavlja ostavite jedan redak

proreda. Slike. Slikovni prilozi mogu biti izvedeni kompjutorskom grafikom ili

kvalitetnim crtanjem (crnim tušem) u mjerilu 2 : 1. Svaki slikovni prilog mora biti na posebnom listu opremljen oznakom redosljeda, nazivom i pripadnim tekstom (primjerice: Slika 1. Grafički prikaz rezultata), a u tekstu treba označiti mjesto na kojem dolazi taj slikovni prilog. Gdje je potrebno uključite i tumač znakova.


Tablice. Svaku tablicu treba obilježiti arapskim brojem i opisom (primjerice: Tablica 1. Prikaz rezultata prvog pokusa) te je priložiti na kraju rukopisa, a u tekstu je potrebno označiti mjesto gdje koja tablica treba doći. Da biste nam olakšali uređenje teksta, molimo Vas, u tablicama odvajajte kolone samo tabulatorom, a unutar tablice nemojte unositi nikakve crte.

Bilješke (fusnote) treba izbjegavati, a ako to nije moguće treba ih u tekstu označiti arapskom brojkom između kosih zagrada i priložiti na kraju teksta.

Referencije. Radove na koje se tekst poziva treba navesti u zagradi s navođenjem prezimena autora i godine pojavljivanja, npr. (Laver, 1994) ili Laver (1994), a ako se nešto citira, onda treba navesti stranicu, npr. (Laver, 1994:72). Ako se navodi više radova jednog autora objavljenih iste godine, ispravno je napisati npr. Kimura (1973a) ili (Kimura, 1973b). Radovi više autora navode se u tekstu za dva autora oba npr. (Studdert-Kennedy i Shankweiler, 1970), a za tri i više autora samo prvi s oznakom "i sur." npr. (Blumstein i sur., 1975). Priloženi popis literature smije sadržavati samo radove koji se izrijekom spominju u tekstu. Te radove treba poredati abecednim redom prema prezimenu prvog autora u sljedećem obliku: Članak u časopisu Gospodnetić, J. (1982). Načela fonetike i njezin napredak. Govor IV, 2, 93–108. Članak u zborniku radova Blumstein, S. (1995). On the neurobiology of the sound structure of language: Evidence from aphasia. Proceedings of the XIIIth International Congress of Phonetic Sciences (ur. K. Elenius i P. Branderud), Vol. 2, 180–185. Članak u knjizi s više autora Bialystok, E. (1992). Selective attention in cognitive processing. U R. J. Harris (ur.), Cognitive Processing in Bilinguals, 501–514. Amsterdam: North-Holland. Knjiga Malmberg, B. (1960). La Phonétique. Paris: Presses universitaires de France.

Recenzije. Recenzenti su stručnjaci s područja teme koju članak obrađuje.

Oni ne znaju tko je autor članka koji recenziraju, a autor ne zna tko su recenzenti te komuniciraju isključivo preko Uredništva.

Autori trebaju biti spremni na eventualno popravljanje teksta prema uputama recenzenata te na kontrolu lektorskih ispravaka i posljednju korekturu. Autori članaka dobit će po jedan primjerak onog broja GOVORA u kojem je njihov rad objavljen i deset separata.

Rukopise šaljite na adresu Uredništva. Molimo Vas, pošaljite dva otisnuta primjerka i disketu s tekstom uz naznaku programa i verzije (od programa za obradu teksta savjetujemo MS Word ili Word for Windows).


INFORMATION FOR AUTHORS

GOVOR publishes original research articles, studies, professional

articles, reviews, essays, scholarly notes, and letters to the editor that are relevant to speech science and communication. Contributions addressing the issues of speech and hearing disorders and rehabilitation will also be considered.

The languages of the journal are Croatian and English. Articles in Croatian should be accompanied by an extended summary in English and articles in English should be accompanied by an extended summary in Croatian (1800 to 2500 characters). Figure and table captions should also be bilingual, i.e., written in English and Croatian. We suggest that the summary be oganized into a short introduction, problem definition, description of the research, and results with a brief discussion. The purpose of this addition is to enable authors who do not read the language of the article to get the most relevant information the author wanted to convey. Translations may be provided by the Editor.

Form of Manuscript. Manuscripts should be submitted in duplicate, typewritten or printed in letter-quality or laser-quality print, double-spaced on one side of white paper, with wide margins (2.5 cm). All pages should be numbered consecutively.

Page one should contain the following information: article title in the language of the article author(s) name(s) author(s) affiliation(s) information about the author to whom correspondence should be sent

(full address, phone and fax numbers, e-mail address) abbreviated form of the title for the running page heading (maximum

36 characters including letters and spaces). The manuscript itself should start on page 2, in the following format:

title in the language of the article - in capital letters and centered abstract in the language of the article (600 - 1200 characters) key words body of the article

only section headings should be in capital letters; sub-headings should be in upper and lower case letters

within the paragraph use the word-wrapping routine on your word processor

do not use any indentations leave one blank line between paragraphs and before each heading or

subheading. figures, tables, footnotes title, extended summary and key words in the language other than the

language of the article


Figures. All figures must be on white paper. Computer graphics or original line drawings in black India ink are acceptable. Please keep in mind that there will be an approximately 50% reduction in printing. Figures should be numbered in order of appearance with Arabic numberals and enclosed on a separate sheet of paper at the end of the text. Figure captions should be in English and Croatian. In the text itself the place for each figure should be clearly marked. Legends should be included where necessary.

Tables should be numbered in order of appearance with Arabic numerals and enclosed on a separate sheet of paper at the end of the text. They should be typed double-spaced and contain a short descriptive title in English and Croatian. In the text of the article the place for each table should be clearly marked.

Footnotes should be kept to a minimum. When necessary, they should be indicated by superscript Arabic numerals in the text and enclosed on a separate page (typed double-spaced).

References should be cited in the text by the last name of the author and the publication year in parentheses, e.g. (Laver, 1994) or Laver (1994); if direct quotes are used from the reference, page number should also be given after a colon, e.g. (Laver, 1994:72). If more than one article was published by the same author in a given year, the following format should be used: Kimura (1973a) or (Kimura, 1973b). Articles with two authors are cited as (Studdert-Kennedy & Shankweiler, 1970); for articles with three or more authors the correct format is (Blumstein et al., 1975). All references cited in the text should be listed alphabetically at the end of the article. Please, observe the following formats: Article in a journal Gospodnetić, J. (1982). Načela fonetike i njezin napredak. Govor IV, 2, 93–108. Article in conference proceedings Blumstein, S. (1995). On the neurobiology of the sound structure of language: Evidence from aphasia. Proceedings of the XIIIth International Congress of Phonetic Sciences (ed. K. Elenius & P. Branderud), Vol. 2, 180–185. Article in a book Bialystok, E. (1992). Selective attention in cognitive processing. In R. J. Harris (ed.), Cognitive Processing in Bilinguals, 501–514. Amsterdam: North-Holland. Book Malmberg, B. (1960). La Phonétique. Paris: Presses universitaires de France.

Reviews are anonymous. Each article is reviewed by three independent

reviewers. The authors may be asked to modify their contributions in accordance with the reviewers' suggestions.

Proofs will be sent to the designated author. Prompt reply and return of corrected proofs will be expected.


181

Reprints. Authors will receive one copy of the journal in which their contribution has been published, and 10 reprints free of charge.

Submission of Manuscripts. An original and one copy of the manuscript should be submitted to the address below: Uredništvo časopisa Govor Sveučilište u Zagrebu Filozofski fakultet Odsjek za fonetiku I. Lučića 3 10 000 Zagreb Hrvatska Telephone: ++385 1 6120098 Telefax: ++385 1 6120096 E-mail: [email protected] The authors whose contributions are accepted for publication will be asked to send a computer disk with the final version of the article and all accompanying material.


Govor izlazi dva puta godišnje.

Članovi Hrvatskoga filološkog društva uplatom članarine za tekuću godinu imaju popust od 50% na pretplatu na časopis Govor. Godišnja pretplata: 40,00 kn. Pojedini broj: 25 kn. Uplate: Zagrebačka banka, Zagreb, broj računa: 2360000-1101551990 Hrvatsko filološko društvo, Zagreb, Ivana Lučića 3. Godišnja pretplata u inozemstvu: 10 €. Pojedini broj: 7 €. Uplate iz inozemstva slati na račun: Zagrebačka banka, Zagreb, SWIFT ZABA HR2X IBAN HR742360000-1101551990 Hrvatsko filološko društvo, Zagreb, Ivana Lučića 3. Naklada: 600 primjeraka