ceeol article.pdf

The following ad supports maintaining our C.E.E.O.L. service

RAZLOMLJENIIDENTITETIUANDRIEVIMPRIPOVIJETKAMA

FRAGMENTEDIDENTITIESINANDRICSSHORTSTORIES

byTamaraDamjanoviBrankaBrleniVuji

Source:Hum(Hum),issue:8/2012,pages:109122,onwww.ceeol.com.

109srpnja 2012.

UDK 821.163.41/.42(497.6)-32.09 Andri I.821.163.4-32.09 Andri I.

Pregledni lanakPrimljen 31. I. 2012.

Branka Brleni-Vuji Tamara DamjanoviFilozofski fakultet Sveuilita J. J. Strossmayera u [email protected]

RAZLOMLJENI IDENTITETI U ANDRIEVIM PRIPOVIJETKAMA

ovek je tragino bie kratka veka. Ako mu i poe za rukom da se probije kroz sve prepreke, savlada sve patnje i nedae i ostvari svoje tenje neizbeno ga eka udarac o tako blizu granice linoga ivota.

(Ivo Andri, Znakovi pored puta)

Saetak

U naslovljenoj temi autorice istrauju pitanje identiteta u Andrievim paradi-gmatskim pripovijetkama. Razlomljenost identiteta oituje se u odnosu prema drugomu u potrazi za cjelovitosti. Ujedno se nastoji osvijetliti uloga fluidnih iden-titeta koji, poput mostova, povezuju udaljene obale.

Kljune rijei: razlomljeni identitet, pripovijetka, lik, fluidnost, kolektiv

Za Ivu je Andria povijest zapamena prolost. Bez prolosti nema sjeanja koje je za pisca osobni izbor iz selektivne i stilizirane prolo-sti unutar koje je pria nadopuna povijesti kao (pri)povijest u poveznici fikcionalnoga i historiografijskoga diskursa. Bezlinom protjecanju vre-mena Andri e suprotstaviti trenutke zrcalnoga prepoznavanja unutar isprepletenih sudbina u kontekstu pamenja i odupiranja zaboravu u reverzibilnome slijedu zbivanja koje se ispisuje kao cikliko ponavljanje. O zbivanjima doznajemo preko vremena isprianoga i vremena samoga

110 HUM 8

Branka Brleni-Vuji Tamara Damjanovi

prianja. Vrijeme naslovljene prie Anikina vremena dobiva realni vre-menski odsjek u kojem kao sluatelji (itatelji) slijedimo glasove onih ije pripovijedanje pratimo kao slijed zbivanja u kojemu su utkane dvije usporedne naracije. Prva se javlja kao prostorni, a time i vremenski od-sjek. To je pria vezana za pop-Vujadina. Druga je vezana za vrijeme ve isprianoga, koje se javlja kao historiografijska metafikcija zapisa uve-nog mutevelije Mula Mehmeda koju prenosi sluateljima mula Ibrahim iskazom raskriljujui priu: Eto kako je bilo.

Izmeu ovih dvaju realnih vremenskih odsjeka odvija se prolo kao vrijeme isprianoga i kao prezent samoga pripovijedanja. Fabularno vrijeme tvore osobe. U tome obliku vrijeme je vanjsko u preprianim priama u kojima fragmentarni identiteti sa svojim sudbinama kako se pojavljuju, tako i iezavaju u tome svijetu. U fragmentarnome prosto-ru unutarnjega intimnog vremena postupci likova postaju slijed dvo-smislenoga krajolika pojedinanih i rascijepljenih identiteta koji se ne mogu ostvariti u odnosu s Drugim. Nepronalazak sebe u Drugome kao unutarnja stvarnost prostire se u vanjskome tijeku vremena kroz poje-dinana zbivanja. Likovi se razotkrivaju u meusobnim odnosima, to znai da imaju jednu unutarnju istinu u mjeri iz koje slijedi pounutrenje prethodno razlomljenoga identiteta i jednu vanjsku istinu u kojoj traje pria unutar cjelokupnoga pripovijedanja.

Historiografijska metafikcija zapoinje priom o pop-Vujadinu kao vanjski okvir Andrieve pripovijetke u obliku ekspozicije iza koje se niu fragmenti isprianih pria u kojima je obuhvaen cijeli ivotni krug njezinih likova.

ezdesetih godina prologa stolea prodirala je i u najudaljenije krajeve ove zemlje neodreena ali jaka elja za znanjem i boljim ivotom koji znanje i prosveenost donose sobom. Ni Romanija ni Drina nisu mogle spreiti da ta elja ne prodre i u Dobrun i ne ozari i popa Kostu Porubo-via. A pop Kosta, ovek ve u godinama, bacio je pogled na svog sina jedinca Vujadina, bledog i bojaljivog deaka. Odluio je po svaku cenu da ga d na kole. [] Pred samu austrijsku okupaciju zadesi popa Vu-jadina nesrea: umrla mu je popadija pri poroaju drugog deteta. Otada jo se vie otui od sveta. [] Tako je njegova odvratnost prema ljudima rasla, taloila se u njemu i, kao skrivena gorina, trovala ga nerazumlji-

Access via CEEOL NL Germany

111srpnja 2012.


vom i nesvesnom, ali stvarnom mrnjom iji se krug sve vie irio. To je bio tajni ivot popa Vujadina. Mrzeo je sama sebe i svoje muke, muke samakog ivota udovca popa. Jer, bilo je dana, kad je, onako ozbiljan i prosed, po itav sat stajao sakriven u senci pored prozora i vrebao da vidi seoske ene kako prolaze na reku da ispiraju rublje. A kad bi ih doekao i video kako zamiu za vrbak, okretao bi se s gnuanjem u neprovetrenu polupraznu sobu i nazivao ih glasno najpogrdnijim reima. Nerazumlji-va mrnja bi u njemu tada porasla do grla, nestajalo bi mu rei i daha. Pljuvao je oko sebe glasno, ne nalazei drugog oduka ni izlaza. Ali kad bi doao sebi, i uhvatio sam sebe u poslednjem besnom pokretu, i raza-brao u tiini ustajala vazduha svoje poslednje psovke, on bi se ledio od straha i, sa jezom uz kimu i lobanju, prola bi ga svega misao: evo on sebe gleda kako ludi i gubi se.1

Pop-Vujadin kao razlomljen i rascijepljen subjekt izgubio je neposre-dan i prirodan poloaj prema drutvu i sredini u kojoj se nalazi, o emu svjedoi i umetnuto sjeanje na pop-Jaku, zvanoga akon:

Tup je i izgubljen alili su se seljaci, i seali se odmah pop-Vujadino-vog oca, pokojnog pop-Koste, oveka gojazna, vesela, a pametna i reita, koji je iveo lepo i s narodom i s Turcima, i s malim i s velikim, ija je sahrana bila opta alost. Stariji ljudi su pamtili i Vujadinova deda, pop-Jaku, zvanog akon. I to je bio sasvim drukiji ovek. U mladosti je bio hajduk, i nije to krio. [] To je bio starac sa bujnom kosom i velikom bradom koja je rasla u strane, i do pred smrt nije pobelela nego ostala ria i nepokorna. Plahovit, nasilan i otar, on je imao i meu pastvom i meu Turcima iskrenih prijatelja i velikih neprijatelja. Voleo je pie i nije mu bilo mrsko ensko sve do pod starost. Ali pored svega toga, bio je mnogo voljen i uvaen.2

Andri na taj nain uspostavlja reverzibilni slijed zbivanja unutarnje-ga traumatinog pop-Vujadinova krajolika koji potiskuje svoje traumat-sko iskustvo. Pop-Jaka, zvani akon, lice je Drugoga koje se oituje kao neeljeni svjedok njegova stanja. Meutim konfliktnu vrijednost pop-Vujadinova identiteta pisac e uspostaviti kroz historiografijski diskurs ovjere koja ujedno treba biti vjerodostojnost objavljivake funkcije, ali

1 Ivo Andri, Pripovijetke, Hrvatska knjievnost Bosne i Hercegovine u 100 knjiga, knjiga 21, Matica hrvatska u Sarajevu, FMC Svjetlo rijei d. o. o., Sarajevo, 2007., str. 309.

2 Isto, str. 310.

112 HUM 8


kao povijesna fikcija radi oblikovanja prie i pripovijedanja podastire samo iluziju provjerljivosti. Literarna je fikcija nadopuna relativnosti povijesne istine u kojoj je pripovjedni tekst odreen svojim odnosom prema zbiljskomu predloku u kojemu i pop-Vujadinovo vanjsko okru-je predstavlja alteritet koji odbija prihvatiti Drugoga, pop-Vujadina. Rascijepljeni subjekt potiskuje svoje traumatsko iskustvo koje je i psi-holoko i vodi pop-Vujadina u ludilo, to je posljedica niza razlikovnih oitovanja u kojima ga fikcija nije mogla osloboditi od pogubnih obma-na stvarnosti.

Unutar bezimene kronologije prolaznosti i zaborava Ivo e Andri u (pri)povijestima pojedinaca podastrijeti u historiografijskoj metafikciji proitanoga zapisa Mule Mehmeda zrcalnu sliku kanoniziranih Aniki-nih vremena i isprepletenih sudbina. U nizu mikrocjelina ulananih u pripovjedni diskurs unutar kompozicijskoga paralelizma Ivo e Andri utkati reverzibilnu (pri)povijest o Tijani i Kosti, zvanome Grk, navjeta-vajui buduu sudbinu Anike

U vezi s Anikom prepriavala se mnogo puta Tijanina uzbuna, koju niko ne pamti, ali je znaju po prianjima starijih. Pre dobrih sedamdeset godina bila se proula zbog svoje lepote neka Tijana, obanska ki. Bacila je obraz pod noge i zapalila kasabu. Meu prvima koji su se vrzli oko Tijane, bio je neki Kosta, zvani Grk, bogat mladi bez oca i majke. [] Saznalo se da je otiao u manastir u Banju, da se zakaluerio, i da tamo [] Ubica se izgubio u umi. [] Ali su ga nali trei dan gde se sam preklao, na Tijaninoj humci.3

koja e u ulozi umetnute epizode proeti cjelokupni dvosmisleni krajolik razlomljenoga i rascijepljenoga Anikina identiteta u odnosu spram pojedinca. Anikin razlomljeni identitet uzrok je rascjepa unutar ostalih likova, ali u kojih kao i u Anike razlomljenost i rascjep opsto-je u njihovoj nutrini ne samo kao uzrok nego i kao posljedica nemogu-nosti pronalaska sebe u Drugome.

Mihailo, zvani Stranac, povezan je s ispresijecanim i isprepletenim sudbinama likova unutar ustajale kasabe koju oivljuju seanja na druge nesree i druga vremena odavno zaboravljena i dogaaje kao 3 Isto, str. 334. 335.

113srpnja 2012.


(pri)povijesti razotkrivenoga vremena u prostoru osobne sudbine. Subjektivna transpozicija objektivnoga svijeta pojavljuje se u Mihai-la te prethodno u pop-Vujadina u razliitim odnosima racionalnoga i iracionalnoga.

U raspuklini Mihailova vremena razotkriva se zrcalna slika ispriana kao kompozicijski paralelizam:

Mihailo je patio mnogo od elje za enom, ali ga je bilo stid da se na toj stvari sukobi i razie s bratom.4

koji je oit prethodno u pop-Vujadina, u odnosu prema onomu to mu nedostaje unutar razlomljenoga identiteta:

Mrzeo je sama sebe i svoje muke, muke samakog ivota udovca popa. [] sakriven u senci pored prozora i vrebao da vidi seoske ene [] Ta-kvi nastupi kidali su i udvajali njegovu linost u tolikoj meri da mu je sve tee bivalo da ivi i radi kao ovek i svetenik.5

i gotovo identian u Mihaila, pukarskog sina i nesuenog popa:

Niko nije mogao ni zamisliti ta krije gazda-Nikolin ortak iza svoje spo-ljanosti mirna i radina oveka.6

Mihailove bolne krhotine sjeanja koje se pretapaju u tjeskobne sno-ve o Krstinici, ubojstvu njezina mua kojemu je aktivno nazoio, unu-tarnji su doivljaji traumatina stanja koje ga tjera da bei ne samo od sebe samog nego i u odnosu spram Drugoga Anike

Jer, zanesen i srean zbog Anike, on je u isto vreme strepeo od Krstinice u sebi. Po neodoljivom nagonu, on je vrebao devojine osmejke i pokre-te, merio, posle u samoi, njene rei; i u svemu tome traio slinost sa Krstinicom, i u isto vreme strahovao da je zaista ne pronae. [] Ne sea se vie pravo kad je poeo da mea i izjednauje Aniku sa Krstinicom; u njemu, one su odavno, oduvek ini mu se, jedno lice.7

4 Isto, str. 323.5 Isto, str. 311.6 Isto, str. 322.7 Isto, str. 328. 352.

114 HUM 8


Umreene i ulanane fragmentarne ispriane prie o pojedincima preko odnosa s Drugim u igri privlaenja i odbijanja u pronalasku ili nepronalasku sebe u Drugome vode prema pounutrenju rascjepa kao svjedoenje. Lice Drugoga (to je za Mihaila Anika) oituje se kao nee-ljeni svjedok njegova sjeanja: Mihailo Krstinica sa slikom ubojstva Anika. Odbijajui prihvatiti Drugoga, Aniku, kao sastavni dio svoga ja, Mihailo e otvoriti ne samo vlastiti dvosmisleni krajolik identiteta nego e prouzroiti kao odbijanje Anikin razlomljeni identitet koji uspostav-lja kompleksne vrijednosti.

U raspuklini vremena u prostoru kronike preplet sudbina ispisuje se kroz psiholoka stanja likova koji uvjetuju slijed zbivanja iz jedno-ga fragmenta u drugi kao unutarnji doivljaj vlastita svijeta u kojima se situacije ponavljaju, preklapaju i razotkrivaju u metafori vremena kao ciklikoga konstrukta poetak je kraj, a kraj je poetak.

Andrieva reaktualizacija arhetipskih dogaaja unutar krunoga po-navljanja obnavlja mentalne slike subjektivna vlastita vremena. Potraga je za istoom identiteta prodirui u zastrte predjele svake pojedinane osobe koje razotkrivaju svoje istinske identitete preko odnosa s Drugim u fragmentarnome i razlomljenome unutarnjem doivljaju. U isto vrije-me Andri unutar svoje pripovijetke gradi svojevrsne kulturne mosto-ve ije potporne stupove nose fluidni identiteti koji funkcioniraju kao krhki likovi pripajanja na rubnim prostorima koji premouju obale s otvorenom mogunosti unutarnjega hoda prema njemu.

Razlomljeni identiteti enskih likova u Andrievim pripovijetkama formiraju se fragmentarno u odnosu izmeu individualnoga i kolektiv-noga djelovanja. Razlomljenost pojedinane enske identitetne slike, koja se neprestano pokuava graditi i ujedno se sama u sebi neprestano uruava, rezultat je meudjelovanja samostalnih i drutvenih oekiva-nja. Pojedinac se ogleda u paradigmatskome primjeru osobnosti koji je ponudila drutvena sredina, najee ruralna kasaba, i trai sebe unutar takvih, unaprijed mu zadanih okvira po kojima se treba formirati. Kasa-ba, kao geografski malo i fizikom (rijenom, brdskom) barijerom ome-eno mjesto, uspostavlja se i kao slika mentaliteta u kojem vrijeme sto-ji: donosi dosadnu, rutiniranu svakodnevicu koja svojom neizreenom

115srpnja 2012.


zaparom gui svakoga pojedinca koji nije spreman samim sobom prido-nijeti toj globalnoj slici ovjeka sastavljenoj od niza sebi slinih, ali ne sebi nego drutvu svrhovitih individuuma. Rije je tu o odnosu spram Drugoga jaega, brojnijeg, nadmonijeg nadidentiteta koji je u svojoj strukturi jednoobrazan, implicitno sastavljen od ena ija se drutvena uloga definira preko uloga to ih vre: ponajprije ona, ena, mora biti slijepo posluna supruga, potom majka i pobona vjernica. Sve to izlazi iz takvih okvira automatski nije dobrodolo i unosi nemir i razdor. Iako to Andri ne opisuje izravno, dobiva se dojam kao da sve ene koje pri-staju na takav ivot (zbog linije manjega otpora, nezainteresiranosti za neto drugo, drukije ili bolje ili zbog nedovoljne hrabrosti da svoj ivot samostalno promijene) stvaraju averziju prema bilo emu to se u takav ivot ne uklapa. Istom tada svi ti bezlini, isti, tipski, izmeu redova drukijih sudbina ispriani enski identiteti postaju vidljivi kada se udrue u skupinu. Ona pak, usprkos veemu broju svojih pripadnica, nosi svega jedno lice, odnosno jedan pozadinski identitet isti za svaku od njih. Takav kolektiv uva svoje i boji se svake nove intervencije u, u pravilu umaloj, sredini. Neovisno o tome postoji li uope mogunost da se ugrozi ono to je njihovo enski se kolektiv formira kako bi se suprotstavio kao (iako samo brojano) jai i kako bi se to prije rijeio nepoeljnoga enskog individuuma. Ako ena na bilo koji nain odstu-pa, nepoeljna je u svojoj okolini i upravo na tome sukobu izmeu stvar-nosnoga kalupa i osobnih htijenja razvija se razlomljenost identiteta. Ona pokuava drati ravnoteu izmeu svojih potencijala i elja kojima se ne uklapa u predestiniranu sliku o sebi samoj, ali unaprijed osuujua okolina odbacuje ju i stoga joj je sudbina neminovno nesretna. Primjere za takve identitete nalazimo u nizu Andrievih pripovijedaka. Andrie-vi kolektivni enski identiteti tako potvruju da su ene eni vuk, i to u dvjema situacijama.

U jednome sluaju kolektiv se formira po naelu slinosti i zatvore-nosti radi izolacije i neprihvaanja pojedinca. Takav kolektiv pokazuje da u njemu za nove pripadnice nema mjesta ne zato to ga nema, nego zato to ga ne ele napraviti. Tako u pripovijetki Mara milosnica itamo:

116 HUM 8


Stale su da se izmjenjuju ceremonije i utivosti, sve brzo i usiljeno, kao kad se u bogataku kuu dovodi sirota dunerska kerka. Nakon etiri nedjelje ona je vjenana na ranoj misi i prevedena u Pamukovia kuu. Doekale su je jetrve i zaove sa onom okrutnom, hladnom ljubaznou koju ima bogat svijet.8

I u istoj pripovijetki neto kasnije:

Vidila je da ine krivo svakom, da ne priznaju nikom nita, da ne vole nikog, da ih mrzi cio svijet, iako im dolaze sva gospoda i fratri. I izmeu sebe se biju, ali gluhim barutom, a nevjeste i jetrve se potkradaju, panj-kaju, i svaaju, nou, dugo i apatom.9

Iako ni kolektiv sam nije izgraen na dobrim, odnosno pozitivnim te-meljima, cilj mu je dakle izolacija pojedinca: i one koje se kao pripadni-ce jedne grupe zapravo ne vole ili bar ne potuju, namiriu razliitost i udruuju se po slinostima svojih mana kako bi ga, odnosno nju, odbacili. Kolektiv je sam po sebi zagaen, prezasien istim likovima koji se meu-sobno ne podnose, ali zajedno uivaju u pakosti koju mogu projicirati na nekoga tko je nov u njihovu krugu jer ako se iz nekih obiteljskih ili dru-tvenih veza ve nuno moraju trpjeti, to ne znai da e jednako postupati prema onoj osobi koja svojim identitetom nije u tome okviru.

Slino itamo u istoj pripovijetki:

Kad se pomolila na crkvena vrata, sve se glave okrenue prema njoj. Sta-re i mlade ene, ispod crnih ili arenih marama, premjerie je od glave do pete, pa onda jo dublje oborie glave u molitvu. Zasue je mrnja i prezir sa svih strana; toliko da se ukoi i zastade u po crkve. Niko nije htio da se skloni i da joj naini mjesta.10

U navedenome primjeru rije je o situaciji u kojoj lik Mare dolazi u kransku crkvu na misu, no nazone ju ene osuuju otac ju je dao Turinu i to se iz njihove vizure doivljava kao izdaja kranske vjere; ona je odmetnica, turska milosnica, iako sama nije mogla utjecati na

8 Isto, str. 267.9 Isto, str. 268.10 Isto, str. 242. 243.

117srpnja 2012.


oevu odluku. Takav je kolektiv nemilosrdan i njihove predrasude od-laze u apsurdnu mrnju kojom se, kao u ratnome kontekstu, jasno raz-graniuje tko je to mi, a tko to oni. Takva crno-bijela perspektiva u kojoj se izdvajaju pojedinci pokazuje da je enski kolektivni identitet bez milosti, rigidan i nakraju neovjean. Njihovim ivotima vladaju para-digmatske norme po kojima su nauile ivjeti i izvan tih granica nemaju razumijevanja ni za eventualne samostalne elje, htijenja i potrebe, a kamoli tue. Pojedincu koji stri okreu se kolektivna lea kako bi ga se ponizilo, posramilo, postidjelo, kako bi mu se stvorio osjeaj nepo-eljnosti te kako bi ga se tako implicitno natjeralo da se sam ukloni iz okruenja koje mu nije namijenjeno.

Drugo je naelo formiranja enskoga kolektiva napadako-defanziv-ni. Javlja se u pripovijetkama kojima je u aritu fatalan enski lik zbog kojega se svi mukarci doslovno zalude i pomahnitaju. Tako u Anikinim vremenima itamo:

Samo su ene bile slono i ogoreno protiv napasti s Mejdana i borile se uporno, bezobzirno, enski, bez mnogo smisla i razmiljanja. Ali i to nije uvek bilo lako ni bez opasnosti. [] Zimus, na jednoj dai, kad su se ene u jedan glas alile na Aniku i na svoje ljude i sinove, stara Ristika, ispivi au za pokojnikovu duu, rekla je glasno i prkosno: Bogami, ne dajte. Evo i ja imam sina, ali dok sam ja iva, on nee prekoraiti prag onoj rospiji.11

Slino itamo i u orkanu i vabici:

Ona je uzburkala varo, ispunila kue apatom i plaem, i muka srca velikim eljama i zanosima. U svijesti ena i odraslih keri ona je stalno ivila (i u snovima) kao bezlino, ljigavo i nedokuljivo zlo. [] A o Gos-pojini se digle ene u ajnie Bogorodici kao nijedne godine. I Turkinje im dodaju pokoju paru za zejtin ili svijee, samo ne bi li pomoglo da se skine urok i napast sa kasabe.12

U Andrievim pripovijetkama mukarac redovito dri ivot ene pod kontrolom, no u ovakvim primjerima kolektivni enski identitet uzima

11 Isto, str. 332. 333.12 Isto, str. 208. 209.

118 HUM 8


stvar u svoje ruke i svako neravnovjesje vraa u dotadanji ivotni tijek, kao da se u meuvremenu nita nije ni dogodilo.

Godine enskih likova u Andrievim se pripovijetkama rijetko ek-splicitno naznauju, no uvijek moemo znati o kojoj je otprilike dobnoj skupini rije. Najee portretira mlade ene, iako pronalazimo primje-re svih dobnih skupina: djevojice, djevojke, ene u srednjim godinama i starije ene. Svaka od tih ena, sukladno svojim godinama, ima ve u nekoj mjeri unaprijed odreen identitet koji e se neminovno formirati kao razlomljen, odnosno kao potencijalno cjelovit, ali putem razbijen poput zrcala. Andri je skloniji opisu mlaih ena jer se u mladosti one razvijaju, istom zapoinju ivot, istom se susreu sa svijetom oko sebe, dok su starije ene ve ivotom definirane, odreene, ukalupljene: nji-hovi ivoti stagniraju, a mladima se kreu.

Tako u Mari milosnici nailazimo na opis starice i djevojice:

Otkako su joj prole zime pomrli sin i snaha, oboje u dva mjeseca, baba Anua je uzela djecu k sebi. I prije je volila da pije, ali otkad joj je umro taj jedini sin, propila se posve. Ne moe od siromatva da nabavi rakije koliko joj treba, nego kupuje pirit kod Jevrejina pa sama pri eer i pravi od toga neko pie koje zove sagrdan. Ne jede gotovo nita, nego povazdan hoda po kui, podbula i uvezane glave. A djecu zapustila, pa samo to spavaju kod kue, a inae se povazdan skitaju po mahali. Naro-ito djevojica, rano razvijena, pjegava u licu i s neim iskusnim i drskim u oima.13

ena je, ako je dijete ili djevojka, neprestano metom brojnih nedaa koje ju mogu snai u okruju u kojem se razvija, a te opasnosti najee dolaze iz svijeta suprotnoga spola (ali i iz istoga, kao to je ve vieno na primjeru kolektivnoga enskog identiteta). Ako je rije o djevojici, njezine joj godine preduvjetuju identitet: rije je o krhkome, njenom i nezatienom biu. A kad god se takav enski lik u Andria javi, nemo-gue je da takav ranjivi identitet na neki nain ne bude nesretno presje-en. Takav je tip enskoga identiteta vrlo karakteristian za Andrieve pripovijetke, a moemo ga smatrati varijantom femme fragile koju opi-suje Dragan Buzov:13 Isto, str. 256. 257.

119srpnja 2012.


Vitkost tijela, milina blijedog lica, tjeskoba, tuga, ednost, draest, stid-ljivost govora, usporedba s anelom, skromnost, povuenost u samu sebe, sjeta, srdanost, bezazlenost pogleda, bjelina ruku i vrata te jedno-stavnih haljina, bujna kosa, rajski osmijeh, osobine su koje bez iznimke prate ove enske likove.14

Lik femme fragile u svjetskoj je knjievnosti tip lika koji uvijek i oba-vezno ima krhku fizionomiju i osobnost, a zbog nekoga razloga (po-najee zbog boleljivosti) umire mlad. U Andrievu pripovijedanju poneto je iri taj obzor u kojem se takva ena definira kao rtva: s jedne strane svojim osobnim psihofizikim sklopom, a s druge okolinom koja ju kao takva potvruje. Tako lik djevojice u navedenoj pripovijetki po-staje rtvom silovanja i jo u djetinjstvu postaje obiljeena nesreom. ensku ranjivost u tome smislu pojanjava Laura Kipnis:

...uglavnom se silovanje doivljavalo kao taktika za postizanje prevlasti koja se primjenjivala na ene kao sloj, kojom se enska populacija drala u podinjenosti. [...] Mukarci siluju jer su za to anatomski opremljeni: jednom kada su otkrili da mogu silovati, sretno su s tim nastavili i jo nisu odustali. [...] ene nisu samo prirodno predodreene da budu silo-vane; mi, naalost, nemamo ni slinu opremu kojom bismo mogle uzvra-titi; mukarci stoga mogu zlorabiti enski strah za ostvarivanje politikih i drutvenih prednosti.15

Takvi su identiteti svojom njenijom strukturom predispozicionirani da budu rtvama, a najgora je injenica to u Andrievim pripovijet-kama uvijek postoji netko tko e tu ranjivost iskoristiti zbog najjedno-stavnijega razloga: zato to moe. Taj je netko jai, ili se bar kao takav postavlja, on poniava drugoga da bi uzvisio sebe, dok tomu identitetu ne preostaje nita drugo nego se slijepo pokoravati dogaajima koji ga vode, a na koje sam nikako ne moe utjecati.

Slino se dogaa s ranjivim identitetima koji se razvijaju u djevoja-koj dobi. To se vidi na primjeru lika Mare milosnice. Rije je o identitetu koji je formiran tuim djelovanjem u paninome strahu od svega to bi

14 Dragan Buzov, Progonjena nevinost i femme fragile, Republika, 5-6, 1996., str. 100.15 Laura Kipnis, Nevolje s rodom: Feminizam i subverzija identiteta, enska infoteka, Zagreb,

2000., str. 99.

120 HUM 8


ga istom moglo snai: otac ju daje Turinu nakon ega ju on ostavlja da bi bila preputena osudi kranske sredine te zavrava kao pomonica u kui bogate obitelji Pamukovi, u kojoj trpi brojne poruge i maltretira-nja te u konanici doivljava mentalni slom i umire mlada:

Za nekoliko nedjelja, od djevojke koja je spajala u sebi ar djeteta i lje-potu ene ne ostade do jedna nesrenica izgubljena pogleda, odjevena u dronjke, za kojom bi djeca trala po sokacima samo da su je Pamukovii putali na ulicu.16

Andria su fascinirale mogunosti enske osobe na pragu mladena-koga sazrijevanja: ne ono to jesu, ve ono to bi mogle postati. Opcija koje bi mogle voditi srei bezbroj je, no nijedna u konanici praktino ne omoguuje iole sretnu egzistenciju: one eznu za ljubavi i sigurnosti, ali ju nikad ne e dosegnuti. Takve su ene uvijek pune blagosti, ivotne snage koja istom treba izai na vidjelo, ali do toga ne dolazi jer izlaza su dva: ili e se pokoriti starijim, iskusnijim enama koje e ih nauiti ivotnoj mudrosti, a zapravo ju pretvoriti u nita drugo od njih samih (u nesretnu, ogorenu i slijepo poslunu enu koja ne e ni vidjeti ni uti ni samu sebe ni nita izvan onoga to je u njihovoj sredini propisano) ili e ii protiv te struje i tako zavriti kao rtveno janje na ijim e se ionako krhkim leima na najgori mogui nain u ludilu i/ili smrti prelomiti sve ono u to se mogla pretvoriti, a to joj nije bilo doputeno da bude.

S obzirom na fokusiranje upravo takvih enskih likova, Andri u svo-jim pripovijetkama zauzima implicitan zatitniki stav prema njima i osuujui prema onima koji ih takvima ine jer Andrievi se enski identiteti u ovakvim sluajevima ne kreiraju sami. Oni su poput ploe na koju su sami upisali tek nekoliko vlastitih odlika, dok je svako njihovo djelovanje rezultat naredbe ispisane tuim rukopisom.

Andrievi su dakle i muki i enski likovi, svatko u svom omjeru i svatko na svoj nain, unutar procjepa u kojem pokuavaju pronai sebe u zrcalnome odnosu s Drugima, neovisno o tome je li rije o kakvu drugom individualcu ili kolektivu, nuno portretirani kao razlomljeni 16 I. Andri, n. dj., str. 280.

121srpnja 2012.


identiteti. Njihova je sudbina proizvod neuklopljenosti u drutveno pri-hvatljiv stereotip, odnosno rezultat njihova osobnog odudaranja od oe-kivanja okoline, nemogunosti poistovjeivanja s postojeim. Samim time osobnosti im se formiraju na temelju unutarnjega i vanjskoga su-koba i kao takve ne mogu biti nita drugo nego necjelovite, rascijepljene i, nakraju, nesretne.

Izvori i literatura

- Andri, Ivo, Pripovijetke, Hrvatska knjievnost Bosne i Herce-govine u 100 knjiga, knjiga 21, Matica hrvatska u Sarajevu, FMC Svjetlo rijei d. o. o., Sarajevo, 2007.

- Butler, Judith, Nevolje s rodom: Feminizam i subverzija identi-teta, enska infoteka, Zagreb, 2000.

- Buzov, Dragan, Progonjena nevinost i femme fragile, Republi-ka, 5-6, 1996.

- Fromm, Erich, ovjek za sebe, Naprijed, Zagreb, 1989.- Kaufmann, Jean-Claude, Iznalaenje sebe: Jedna teorija identi-

teta, Antibarbarus, Zagreb, 2006.- Kipnis, Laura, enska psiha, Algoritam, Zagreb, 2009.- Derrida, Jacques, Positions, Athlone Press, London, 1981.- Hall, Stuart Du Gay, Paul (ur.), Questions of Cultural Iden-

tity, Sage. London, 1996.- Lei, Zdenko, O postkolonijalnoj kritici, o Edwardu Saidu i o

drugima, Novi izraz, br. 7, Sarajevo, 1999.- Vukovi, Radovan, Velika sinteza (O Ivi Andriu), Sarajevo,

1974.

122 HUM 8


FRAGMENTED IDENTITIES IN ANDRICS SHORT STORIES

Summary

Through the title topic authors analyze the issue of identity in Andrics paradig-matic short stories. Fragmentation of identities is manifested in relation to the other in searching for completeness. At the same time they tried to throw light upon role of fluid identities which like bridges connect distant coasts.

Key words: fragmented identity, short story, character, fluidity, collective

ceeol article.pdf

Documents