Putnicima na Istok Igra staklenim perlama

Pokušaj opce shvatljiva uvoda u njezinu povijest ... non entia enim licet quodammodo levibusque hominibus facilius atque incuriosius verbis reddere quam entia, verumtamen pio diligentique rerum scriptori plane aliter res se habet: nihil tantum repugnat ne verbis illustretur, at nihil adeo necesse est ante hominum oculos

proponere ut certas quasdam res, quas esse neque demonstrari neque probari potest, quae contra eo ipso, quod pii diligentesque viri illas quasi ut entia tractant, enti nascendique

facultati paululum appropinquant. Albertus Secundus tract. de cristall. spirit. ed. Clangor et Collof. lib. I. cap. 28

U rukopisnom prijevodu Josefa Knechta: ... ako je u stanovitu smislu i za lakoumne ljude lakše i manje odgovorno prikazati nepostojece od postojecih stvari, za ozbiljna je i savjesna ljetopisca upravo obratno: ništa tako lako ne umakne prikazivanju rijecima i ništa nije toliko potrebno ljudima predociti kao odredene stvari cije postojanje nije dokazivo ni vjerojatno, a koje se, medutim, upravo po tomu što ih ozbiljni i savjesni ljudi uzimaju kao postojece, za korak približuju postojanju i mogucnosti rodenja. Nakanili smo u ovoj knjizi sacuvati ono malo biografske grade što je uzmogosmo pronaci o Josefu Knechtu, ucitelju Igre, Magistru ludi Josephusu III, kako je nazvan u Arhivu Igre staklenim perlama. Nismo slijepi pred cinjenicom da ovaj pokušaj u neku ruku proturjeci zakonima i obicajima što vladaju duhovnim životom, ili se bar cini da im proturjeci. Ta upravo brisanje osobnoga, po mogucnosti savršeno podredivanje pojedinca hijerarhiji odgojnih vlasti i znanosti, jedno je od vrhovnih nacela našega duhovnog života. A to se nacelo, i to u dugoj tradiciji, tako temeljito primjenjivalo da je danas neobicno teško - u mnogim slucajevima cak posve nemoguce - o pojedinim osobama, koje su ovoj hijerarhiji primjemo služile, iznaci biografske i psihološke pojedinosti; u mnogim se slucajevima više ne daju utvrditi ni osobna imena. Najposlije, prava je odlika duhovnog života naše Provincije što je njezinu hijerarhijskom sustavu anonimnost idealom koji je gotovo blizu svome ostvarenju. Što smo unatoc tomu postojani u svom pokušaju da pronademo nešto o životu ucitelja Igre, Josephusa III, te da prizovemo obrise njegova lika, nece biti zbog kulta licnosti, ni zbog nedostatka poštovanja spram obicaja, nego naprotiv, uvjereni smo, samo u duhu služenja istini i znanosti. Stara je misao: što oštrije i nemilosrdnije srocimo neku tezu, to neodoljivije zazivamo njezinu antitezu. Prihvacamo i cijenimo misao na kojoj se temelji anonimnost naših vlasti i našega duhovnog života. Ali jedan pogled u pretpovijest baš toga duhovnog života, u razvitak Igre staklenim perlama posebice, neizbježno nam pokazuje da svaki stupanj razvoja, svaka razrada, svaka izmjena, svaki važan potez, bilo da se tumaci kao napredan ili nazadan, neosporno otkriva, doduše ne onog jedinog i pravog njezina zacetnika, ali zato njezino najjasnije nalicje upravo u osobi onoga koji je unio izmjenu, koji je postao orudem preobrazbe i usavršavanja. Dakako, ono što danas shvacamo kao licnost uvelike se razlikuje od onoga što su pod tim pojmom razumijevali životopisci i povjesnicari predašnjih vremena. Za njih je - narocito za autore razdoblja u kojima je postojala izrazita sklonost biografiji - cini se, ili bi se moglo reci, bit osobnosti bila u onome što odudara, što je protivno propisanome, cesto cak i patološko, dok mi današnji pocinjemo govoriti o znacajnim licnostima tek onda kad susretnemo ljude kojima je posvema uspjelo podrediti se opcemu, izvan svega izvornoga i neuobicajenoga, i koji su se usavršili u službi nadosobnome. Ako bolje pogledamo, taj je ideal bio poznat vec i starom vijeku: lik »mudraca« ili »savršenoga«, u starih Kineza, na primjer, ili sokratovski ideal vrline, jedva da se razlikuje od našega današnjeg ideala, a mnoga je velika duhovna organizacija - kao na primjer Rimska crkva - na vrhuncima moci priznavala slicna nacela, te nas mnoge od njihovih najvecih figura, poput svetoga Tome Akvinskoga, podsjecaju na ranogrcke kipove; više se doimaju kao klasicni predstavnici tipova nego kao pojedinci. Kako god bilo, u doba prije reformacije duhovnog života koja je pocela u dvadesetom stoljecu i koje smo mi nasljednici, onaj se pravi drevni ideal bio ocito gotovo posve izgubio. Cudimo se kad se u životopisima onih vremena opširno prica o tomu koliko je junak imao sestara ili koji su mu duševni ožiljci i brazgotine ostali od raskida s djetinjstvom, iz puberteta, u nadmetanju za priznanje, u nadmetanju za ljubav. Nas današnje ne zanima ni patologija ni obiteljska povijest, ni nagonski život, ni probava ili nesanica nekog junaka; cak nam nije osobito važna njegova duhovna pretpovijest, njegov odgoj, predmeti koje je sam birao za studij, lektira koju je najviše volio ili slicno. Nama je narocite pažnje vrijedan tek onaj junak koji je od prirode i odgojem stekao takve sposobnosti da se njegova osobnost posve stopila s njezinom hijerarhijskom funkcijom, a da pri tom nije izgubio onu snažnu, svježu i divnu poletnost što individuumu daje vrijednost i miris. A kad izmedu pojedinca i hijerarhije nastanu sukobi, onda te sukobe shvacamo kao kamen kušnje velicine neke licnosti. Koliko malo odobravamo

buntovniku kad ga pohota i strasti navedu na kršenje ustaljena reda, toliko nam je štovanja vrijedan spomen na žrtve, na one koji su uistinu tragicni. Kod junaka, dakle, kod tih doista uzornih ljudi, zanimanje za osobu, za ime, za lik i kretnje cini nam se dopuštenim i prirodnim, jer ni u najsavršenijoj hijerarhiji, u sustavu koji je i ponajviše lišen trvenja, nikako ne vidimo neki mehanizam sastavljen od mrtvih i jednolicnih dijelova, nego živo tijelo, sazdano od dijelova i oživljeno organima od kojih svaki posjeduje svoj nacin i svoju slobodu i sudjeluje u cudu življenja. U tom smo smislu tragali za bilješkama o životu Meštra Igre staklenim perlama, Josefa Knechta, a poglavito za svime što je sam napisao, i došli smo tako u posjed nekoliko rukopisa koje smatramo vrijednima citanja. Ono što nam je priopciti o Knechtovoj osobi i njegovu životu nekima je od clanova Reda, posebice medu igracima Igre staklenim perlama, zasigurno vec potpuno ili djelomice poznato, pa se vec stoga ova knjiga ne obraca samo tom krugu, nego se i mimo njega nada sklonu citatelju. Za taj uži krug našoj knjizi ne bi trebalo ni uvoda ni komentara. Ali kako životu i pisanju našega junaka želimo citatelje i izvan Reda, zapala nas je pomalo teška zadaca da radi onih manje upucenih štilaca ovoj knjizi proslovimo mali pucki uvod u smisao i povijest Igre staklenim perlama. Naglašavamo da je uvod pucki i takav ce biti, te ne iziskuje objašnjavanje pitanja o problemima i povijesti Igre, o kojima se raspravljalo unutar samoga Reda. Objektivnom prikazivanju ove teme još zadugo nece doci cas. Neka se, dakle, od nas ne ocekuje cjelovita povijest i teorija Igre staklenim perlama, jer joj ni dostojniji i spretniji autori od nas ne bi danas bili dorasli. Ova ce zadaca ostati prepuštena buducim vremenima, ako se prije ne izgube izvori i duhovni preduvjeti. Ovaj bi naš sastavak ponajmanje imao biti nekim udžbenikom Igre staklenim perlama, jer takav i nece nikad biti napisan. Pravila ove Igre ne izucavaju se nikako drukcije doli na uobicajen, propisan nacin, što iziskuje višegodišnji trud, a nikome od posvecenih ne bi moglo biti od koristi da se pravila Igre ucine lakše savladivima. Ta pravila, znakovni jezik i gramatika Igre neka su vrsta visoko razvijena tajnog jezika u kojemu su djelomice sadržane razlicite znanosti i umjetnosti, ali poglavito matematika i glazba (odnosno znanost o glazbi) i kojim se sadržaji i rezultati gotovo svih znanosti mogu izraziti i postaviti u medusobne odnose. Prema tome, Igra staklenim perlama igra je sa svim sadržajima i vrednotama naše kulture, ona se njima igra kao što se, u razdobljima u kojima su cvjetale umjetnosti, možda neki slikar igrao bojama svoje palete. Sve spoznaje, uzvišene misli i sva umjetnicka djela što ih je covjecanstvo stvorilo u svojim plodnim epohama, a koje su potom druga razdoblja znanstvenim razmatranjem svela na pojmove i ucinila intelektualnim posjedom, svom ovom golemom gradom duhovnih vrednota igra Igrac staklenim perlama kao što orguljaš svira na orguljama, a te su orgulje vrhunski usavršene, tipke i pedale doticu im cio duhovni svemir, registri su im gotovo nebrojivi; teoretski bi se s tim instrumentom u Igri dao iznova proizvesti citav duhovni sadržaj svijeta. Ti su manuali, pedale i registri sada stalni; izmjene i pokušaji usavršavanja u njihovu redoslijedu ili broju moguci bi bili još samo u teoriji: obogacivanje jezika Igre ukljucivanjem novih sadržaja podložno je najstrožem zamislivom nadzoru vrhovnog vodstva Igre. Pri tom se unutar toga cvrstog ustrojstva, odnosno - da bismo slijedili sliku - unutar složenog mehanizma tih divovskih orgulja, igracu pojedincu pruža cijeli jedan svijet mogucnosti i kombinacija, a gotovo je nemoguce da su izmedu tisucu ispravno izvedenih igara i samo dvije nalik jedna drugoj osim površno. Kad bi se jednom i dogodilo da slucajno dva igraca isti uži izbor tema ucine sadržajem svoje igre, izgledale bi te igre i odvijale se posve razlicito, prema nacinu mišljenja, karakteru, raspoloženju i virtuoznosti igraca. Naposljetku, potpuno se prepušta nahodenju povjesnicara kako ce daleko ici unatrag u otkrivanju pocetaka i pretpovijesti Igre staklenim perlama. Kao i svaka velika ideja, ona zapravo nema pocetka, nego je upravo kao zamisao vazda postojala. Nalazimo je kao ideju, kao slutnju i viziju izraženu vec u razna drevna vremena, na primjer u Pitagore, pa u kasnoj antickoj kulturi, u helensko-gnostickom krugu, ne manje u starih Kineza, zatim ponovo na vrhuncima arapsko-maurskoga duhovnog života; trag njezine pretpovijesti vodi potom dalje kroz skolasticko razdoblje i humanizam do matematicarskih akademija sedamnaestog i osamnaestog stoljeca, pa do romantickih filozofa i runa Novalisovih magickih snova. Svakom kretanju duha prema idealnom cilju, prema universitas litterarum, svakoj platonickoj akademiji, svakoj društvenosti neke duhovne elite, svakom pokušaju zbližavanja izmedu egzaktnih i slobodnijih znanosti, svakom pokušaju pomirbe izmedu znanosti i umjetnosti, ili znanosti i religije, u osnovi je bila ova ista, vjecita ideja, koja je za nas poprimila svoj oblik u Igri staklenim perlama. Duhovi poput Abelarda, Leibniza i Hegela nedvojbeno su poznavali san o tome kako bi se mogao obujmiti duhovni svemir u koncentricne sustave i sjediniti živa ljepota duhovnoga i umjetnosti s magicnom moci izricaja na nacin egzaktnih disciplina. U

vrijeme kad su gotovo istodobno glazba i matematika dosegle klasiku, te su se discipline cesto zbližavale i medusobno oplodivale. Dva stoljeca ranije, u Nikole Kuzanskog, nalazimo recenice iz toga istog raspoloženja, kao primjerice: »Duh se oblikuje prema potencijalnosti da bi sve mjerio na nacin potencijalnosti, i prema apsolutnoj nužnosti, da bi sve mjerio na nacin jedinstva i jednostavnosti, kako to cini Bog, te prema nužnosti povezivanja, da bi tako sve mjerio s obzirom na svoju osobitost, i - napokon - oblikuje se prema determiniranoj potencijalnosti, da bi sve mjerio u odnosu na svoju egzistenciju. Nadalje, duh mjeri i simbolicki, usporedivanjem, kao da se služi brojevima i geometrijskim likovima i kao da sebe spram njih postavlja u jednadžbe.« Ne cini se, uostalom, da samo ova Kuzanskijeva misao upucuje na našu Igru staklenim perlama, ili da odgovara i proistjece iz slicnoga pravca kretanja mašte kao njezine igre mislima; moglo bi se kod njega ukazati na razne, cak mnoge slicne odjeke. Njegova ljubav za matematiku, pa njegova vještina i žar s kojim je primjenjivao figure i aksiome Euklidove geometrije na teološko-filozofske pojmove u obliku jednadžbi kojima ce ih pojasniti, vrlo su, cini se, bliski duhu Igre, a ponekad cak i njegov latinski (u kojemu su rijeci cesto proizvoljno izmišljene, ali tako da ih nijedan poznavalac latinskoga ne bi mogao pogrešno tumaciti) podsjeca na slobodu i razigranost jezika Igre. Gotovo isto tako ubraja se medu pretke Igre staklenim perlama Albertus Secundus, što daje naslutiti vec motto ove rasprave. Predmnijevamo, premda ne možemo potkrijepiti citatima, da je zamisao te igre zaokupljala i one ucene muzicare šesnaestog, sedamnaestog i osamnaestog stoljeca koji su svoje skladbe zasnivali na matematickim spekulacijama. U starim književnostima cesto nalazimo legende o mudrim i magicnim igrama što su ih smišljali ucenjaci, svecenici, ili su ih igrali na gostoljubivim plemickim dvorovima, primjerice u obliku šaha u kojemu su figure i polja osim ustaljenih imali i tajna znacenja. Opce su poznata kazivanja, bajke i price s pocetka svih kultura, u kojima se glazbi, osim svega samo umjetnickog, pripisivala i moc ovladavanja dušama i narodima, moc koja je cini tajnim vladaocem ili zakonikom za ljude i njihove države. Od stare Kine do grckih mitova stanovitu je ulogu igrala misao o idealnom, nebeskom životu ljudi pod vlašcu glazbe. S tim kultom glazbe (»u vjecnim mijenama pozdravlja nas ovdje pjesme tajna moc« - Novalis) najuže je povezana upravo Igra staklenim perlama. Spoznamo li ideju Igre kao vjecnu i zato oduvijek postojecu i davno prije njezina uoblicenja probudenu, tada njezino ostvarenje u nama poznatu obliku ima svoju odredenu povijest, o cijim cemo najvažnijim etapama pokušati kratko izvijestiti.

*** Duhovni pokret, medu cije brojne plodove pnpadaju i osnivanje Reda i Igra staklenim perlama, ima svoje pocelo u povijesnom razdoblju koje nosi ime što mu ga je, na temelju iscrpnih istraživanja, dao književni povjesnicar Plinius Ziegenhals: »feljtonisticko razdoblje«. Takva su imena zgodna, ali opasna i uvijek nas zavedu, tako da bilo kakve okolnosti ljudskog života iz prošlosti nepravedno prosudujemo. Ni »feljtonisticko« razdoblje ni u kojem smislu nije bilo bez duha, cak ni siromašno duhom. Samo nije znalo, cini se, što bi s duhom zapocelo ili, bolje receno, nije mu našlo primjereno mjesto i funkciju u životnom i državnom gospodarstvu. Otvoreno govoreci, to razdoblje poznajemo vrlo slabo, iako je to bilo tlo iz kojega je izniklo gotovo sve ono u cemu su danas sadržana obilježja našega duhovnog života. Bilo je to, prema Ziegenhalsu, uvelike »buržoasko« razdoblje, doba poklonstva zamašnom individualizmu, i kad - prema Ziegenhalsovu prikazu - nabrojimo nekoliko odlika ocrtavajuci tu atmosferu, onda bar jedno znamo pouzdano, a to je da te odlike nisu izmišljene ili u biti pretjerano i pogrešno zabilježene, jer ih je veliki istražitelj potkrijepio nebrojenim književnim i drugim dokumentima. Priklanjamo se ucenjaku koji je dosad jedini ovom »feljtonistickom« razdoblju posvetio ozbiljnu pozomost, a pri tom necemo zaboraviti kako je lako i neozbiljno mrštiti se nad zabludama ili nepodopštinama dalekih vremena. Pocevši od kraja srednjega vijeka, razvoj duhovnog života u Evropi imao je, cini se, dvije velike tendencije: oslobadanje mišljenja i vjerovanja od svakog autoritativnog utjecaja, dakle borbu razuma, koji se smatrao suverenim i punopravnim, protiv vladavine Rimske crkve i - drugo - tajno ali strastveno traganje za ozakonjenjem te njegove slobode, za nekim novim autoritetom što iz njega samog proizlazi i njemu je primjeren. Uopcavajuci, može se gotovo reci: duh je ovu cesto cudesno proturjecnu bitku za dva medusobno nacelno oprecna cilja uglavnom dobio. Je li pobjeda opravdavala bezbrojne žrtve, je li današnji red duhovnoga života posve dostatan i hoce li dovoljno dugo trajati da nam se sve patnje, grcevi i nepravde od progona heretika i lomaca do sudbina mnogih »genija«, što su završili ludilom ili samoubojstvom, ucine žrtvama koje su imale smisla, nije nam dopušteno pitati. Povijest se dogodila - je li bila dobra ili bi bolje bilo da je izostala, možemo li prihvatiti njezin »smisao«, posve je beznacajno. Tako su se vodile i one bitke za »slobodu« duha koje su u kasnijem, feljtonistickom razdoblju dovele dotle da je duh doista uživao necuvenu i njemu samome nepodnošljivu slobodu,

utoliko što se potpuno oslobodio crkvenog i djelomice državnog skrbništva, ali još ne našavši pravi, vlastiti oblik zakona koji bi poštivao, neki pravi, novi autoritet i legitimitet. Stoga primjeri poniženja, potkupljivosti i samozataje duha iz toga doba, o kojima prica Ziegenhals, dijelom doista zapanjuju. Moramo priznati da nismo kadri dati jednoznacnu definiciju proizvoda po kojima to razdoblje nazivamo, to jest definiciju »feljtona«. Kako se cini, proizvodili su se u milijunima kao narocito omiljen sastavni dio dnevne štampe, tvorili su glavnu hranu onim za znanjem vapijucim citaocima, izvješcivali su ili, bolje receno, »naklapali« o tisucama predmeta znanja, te su se, kako izgleda, oni pametniji medu feljtonistima cesto rugali i vlastitu poslu, barem Ziegenhals tvrdi da je naišao na brojne radove koje je bio sklon tumaciti kao izrugivanje autora na vlastiti racun, jer bi inace bili posve nerazumljivi. Lako je vjerovati da se u tim clancima što su se serijski proizvodili nakupilo mnogo ironije i samoironije, za cije bi se razumijevanje tek morao iznova pronaci kljuc. Tvorci tih igrarija pripadali su dijelom novinskim uredništvima, a dijelom su bili »slobodni« pisci, cesto cak nazivani pjesnicima, ali se cini da su mnogi od njih pripadali i staležu ucenjaka, cak je bilo i uglednih nastavnika visokih škola. Omiljeni sadržaji ovih napisa bile su anegdote iz života cuvenih muškaraca i žena i njihova korespondencija, a nosili su naslove kao »Friedrich Nietzsche i ženska moda oko 1870« ili »Najmilija jela skladatelja Rossinija« ili »Uloga kucnih psetanaca u životu velikih kurtizana« i tome slicno. Nadalje, omiljena su bila historizirana razmatranja aktualnih tema razgovora iz kruga imucnih, kao »San o umjetnoj proizvodnji zlata kroz vjekove« ili »Pokušaji kemijsko-fizikalnog utjecaja na vremenske prilike«, i stotinu slicnih. Citamo li naslove što ih je Ziegenhals naveo iz tih brbljarija, tada naše cudenje manje izaziva cinjenica da su postojali ljudi koji su ih gutali kao svakodnevno štivo, a mnogo više cinjenica da su autori od ugleda, položaja i dobra obrazovanja podržavali potrošnju tih ništavnih zanimljivosti svojim »usluživanjem«, kako se to tada nazivalo: izraz uostalom oznacuje i ondašnji odnos covjeka spram stroja. Povremeno su tako bile omiljene pitalice poznatim licnostima o svakodnevnim stvarima - a njima je Ziegenhals posvetio zasebno poglavlje - pri kojima su se na primjer poznati kemicari ili pijanisti virtuozi morali izjašnjavati o politici, popularni glumci, plesaci, gimnasticari, letaci ili cak pjesnici o prednostima i lošim stranama momaštva, o vjerojatnim uzrocima financijskih kriza i tako dalje. U tome je jedino važno bilo spojiti kakvo poznato ime s nekom upravo aktualnom temom: neka se kod Ziegenhalsa procitaju frapantni primjeri, on ih navodi na stotine. Kako rekosmo, vjerojatno je u cijelu tu radinost bila umiješana i prilicna kolicina ironije, možda cak neke demonske, ocajnicke ironije, u to se tek vrlo teško možemo uživjeti; široke mase, medutim, koje su u to vrijeme ocito bile ponesene upadljivim citalackim žarom, primale su sve te grotesknosti bez dvojbe s lakovjemom ozbiljnošcu. Ako bi neka glasovita slika promijenila vlasnika, na dražbi se prodavao kakav vrijedan rukopis, izgorio kakav stari dvorac, ili bi nosilac nekoga drevnog plemickog imena bio umiješan u kakav skandal, citaoci u tisucama podlistaka nisu saznavali tek puke cinjenice, nego bi još istoga ili iduceg dana dobivali i hrpu anegdota, povijesnog, psihološkog, erotskog i drugog materijala o doticnoj natuknici, o svakom dogadaju dana slijevale bi se citave rijeke žustrog piskaranja, a nacin izlaganja, pristup i formulacija svih tih obavještenja nosili su u svakom pogledu pecat brzo i bez odgovornosti proizvedene robe široke potrošnje. Uz te podlistke pripadale su, uostalom, i stanovite igre koje su podsticale citateljstvo i pokretale njegovu presicenost predmetima znanja; o tome govori podulja Ziegenhalsova bilješka na carobnu temu »Križaljka«. Tisuce i tisuce Ijudi koji su vecim dijelom obavljali teške poslove i teško živjeli, sjedili su tada u svojim slobodnim satima pognuti nad kvadrate i križeve od slova, ispunjavajuci njihove praznine prema utvrdenim pravilima igre. Cuvat cemo se toga da vidimo samo smiješnu i ludu stranu te igre, te cemo se suzdržati od poruge. Ti ljudi sa svojim djetinjastim zagonetkama i svojim odgojnim napisima nisu bili, naime, nimalo bezazlena djeca ili zaigrani Feacani, nego su puni strepnje sjedili usred politickih, privrednih i moralnih previranja i potresa i vodili brojne strahotne ratove i gradanske ratove, pa njihove male odgojne igre nisu bile tek ljupke i besmislene djetinjarije vec odgovor na duboku potrebu da se zatvore oci, da se po mogucnosti pobjegne pred nerješivim problemima i zlogukim nagovještajima propasti u bezazleni svijet privida. Ustrajno su ucili upravljati automobilima, igrati složene kartaške igre i sanjarski su se posvecivali rješavanju križaljki - jer, stajali su gotovo bespomocni naspram smrti, strahu, boli i gladi, crkva ih više nije mogla tješiti niti duh savjetovati. Oni, koji su citali tolike napise i slušali tolika predavanja, nisu smogli vremena ni snage da pokušaju ojacati protiv straha, da u sebi svladaju bojazan od smrti, živjeli su ne mareci više, ne vjerujuci ni u kakvo sutra. Održavana su i predavanja, pa moramo i ovoj nešto otmjenijoj podvrsti podlistaka nakratko dati rijec. Osim napisa, strucnjaci a i duhovni hajduci nudili su u to vrijeme gradanima - kojima je pojam odgoja još bio vrijedan štovanja, iako je bio lišen svoga nekadanjeg znacenja - i brojna predavanja, i to ne samo u obliku prigodnih svecanih govora nego u divljoj konkurenciji

i jedva shvatljivoj kolicini. U to vrijeme gradanin srednje velikoga grada ili njegova supruga mogli su otprilike jednom tjedno, a u velikim gradovima gotovo svake veceri, slušati predavanja koja su ih teoretski poucavala o bilo kojem predmetu, o umjetnickim djelima, o pjesnicima, ucenjacima, istraživacima, putovanjima oko svijeta, predavanja koja su slušatelja ostavljala posve pasivnim i koja su prešutno pretpostavljala nekakav odnos slušateljstva prema sadržaju, bilo kakvo predznanje, pripremljenost i sposobnost poimanja, što u vecini slucajeva nije postojalo. Bilo je zabavnih, temperamentnih i duhovitih predavanja, primjerice o Goetheu kako je u plavom fraku izlazio iz poštanske kocije i zavodio strasburške ili wetzlarske djevojke, ili predavanja o arapskoj kulturi, u koja su miješane odredene kolicine pomodnih intelektualnih pojmova kao u kakvoj kockarskoj caši, pa se svatko obradovao ako bi uspio ijedan od njih makar približno prepoznati. Ljudi su slušali predavanja o piscima cija djela nisu nikad procitali ili ih nisu ni namjeravali citati, gledajuci pri tom možda i projekcije slika i boreci se, jednako kao s novinskim podlistkom, s poplavom izoliranih obrazovnih pojmova - lišenih svakog smisla - i djelicima znanja. Ukratko, bilo se doprlo tik pred ono strahovito poništenje vrijednosti rijeci, što je isprva samo u tajnim i najužim krugovima izazvalo herojski asketski protupokret koji se uskoro zatim razotkrio i osnažio postavši ishodištem novoga duhovnog samoodgoja i dostojanstva. Nesigurnost i patvorenost duhovnog života onoga vremena, koje je umnogome inace ipak pokazalo djelatnu moc i velicinu, objašnjavamo mi današnji ljudi kao neki simptom prestravljenosti što je bila spopala duh kad se na kraju razdoblja prividnih pobjeda i procvata pred njim isprijecilo Ništa: velika materijalna bijeda, razdoblje politickih i ratnickih oluja i preko noci izniklo nepovjerenje prema samome sebi, prema vlastitoj moci i dostojanstvu, cak prema vlastitom postojanju. K tome je, u raspoloženju sloma i rasapa, to vrijeme doživjelo još i vrlo visoka duhovna dostignuca, medu ostalim zacetke znanosti o glazbi, koju smo zahvalno naslijedili. Ali, koliko je lako bilo kojem dijelu prošlosti lijepo i smisleno odrediti mjesto u svjetskoj povijesti, toliko je svaka suvremenost nesposobna za vlastito odredenje, pa je u ono vrijeme, uz brzo opadanje duhovnih dostignuca i zahtjeva na vrlo skromnu razinu, baš medu intelektualcima stala harati strahovita nesigurnost i ocaj. Upravo se, naime, bilo otkrilo (vec od Nietzscheova doba ponegdje naslucivano) da su mladost i stvaralacko razdoblje naše kulture prošli, da je vec pocelo starenje i suton, pa se tom naglom spoznajom i tim sveopcim predosjecajem što su ga mnogi nezgrapno opisivali, tumacilo razlicito zastrašujuce znamenje Vremena: pusta mehanizacija života, nagli pad morala, bezvjernost naroda, patvorenost umjetnosti. Bilo je kao u onoj cudesnoj kineskoj bajci, zazvucala je »glazba propasti«: kao što bas orgulja dugo tutnji, lebdjela je nad desetljecima, uvukla se u spodobi korupcije u škole, casopise i akademije, ponirala je u liku tjeskobe i duševne bolesti u nutrinu vecine suvremenih umjetnika i kriticara koje je još bilo moguce ozbiljno shvacati; razularila se kao divlja i diletantska hiper-produkcija u svim umjetnostima. Držanje spram tog neprijatelja, što je tako prodro i više se nikakvom carolijom nije dao otjerati, bilo je raznovrsno. Gorka istina mogla se šutke spoznati i stojicki podnositi, to su radili i mnogi od najboljih. Moglo se pokušati poreci je, a tomu su literarni navjestitelji znanosti o propasti kulture pružali mnoge olake mete napada; osim toga, tko se uhvatio ukoštac s prorocima što su prijetili, naišao je na odziv gradana i imao je utjecaja, jer je gradanima pretpostavka da više nema kulture za koju su još jucer vjerovali da je posjeduju i kojom su se veoma dicili, zamisao da njima tako mio odgoj, tako draga umjetnost, nisu više ni pravi odgoj ni prava umjetnost, cinila im se ništa manje drskom i nepodnošljivom od nagle novcane inflacije i prijetnje njihovu imetku što je dolazila od revolucija. Osim toga, bilo je i cinicna držanja protiv tog raspoloženja propasti, išlo se plesati i svaka se briga za buducnost proglašavala staromodnom ludošcu, u veselim podliscima pjevalo se o bliskom kraju umjetnosti, znanosti i jezika, te se u tom feljtonistickom svijetu, na vlastiti racun izgradenom od papira, s nekom samoubilackom slašcu otkrivala posvemašnja duhovna izopacenost i inflacija pojmova, a hinilo se kao da se sa strane cinicki hladnokrvno ili bakantski zaneseno tek promatra kako u propast ne srljaju samo umjetnost, duh, cudorede, cestitost, vec i sama Evropa i cijeli »svijet«. U dobrih je vladao neki tiho turobni, u zlih pakosni pesimizam, pa je politikom i ratom valjalo uništiti preživjelo i iznova urediti svijet i moral prije nego što je u kulturi opet postalo moguce prodrijeti u bit i uspostaviti novi poredak. Medutim, u tim prijelazima desetljecima kultura nije drijemala, nego je upravo za svoga propadanja i svoje prividne samozataje, u umjetnika, profesora i feljtonista, u svijesti pojedinaca dospijevala do najistancanije budnosti i samoispitivanja. Vec usred procvata feljtona bilo je posvuda izdvojenih i malih skupina koje su odlucno ostale vjerne duhu i svim snagama nastojale spasiti srž dobre tradicije, reda, metode i intelektualne svijesti u vrtlogu onoga vremena. Koliko danas možemo razaznati te postupke, cini se da se postupak samoispitivanja, osvješcivanja i svjesna otpora rasulu uglavnom odvijao u dvije skupine. Kulturna svijest ucenjaka pribjeglaje istraživanjima i rnetodama nastave povijesti glazbe, jer je

upravo u to vrijeme ova znanost dosezala svoje vrhunce, a u samom feljtonistickom svijetu procula su se dva seminara što su njegovala uzorno cistu i savjesnu metodu rada. I, kao da se sudbina htjela utješno osmjehnuti tim nastojanjima beznacajno male i hrabre kohorte, dogodilo se baš u to najmracnije doba ono divno cudo, posve slucajno, ali djelujuci kao božanska potvrda: pronadeno je jedanaest rukopisa Johanna Sebastiana Bacha iz negdašnjeg posjeda njegova sina Friedemanna! Druga okosnica otpora protiv izopacenosti bila je bratovština Putnika na Istok, cija su braca njegovala više dušu nego duh, stanovitu pobožnost i strahopocitanje. Baš otuda je naš današnji oblik duhovne njege i Igre staklenim perlama dobio znacajne'poticaje, poglavito u pravcu kontemplacije. I u novom nacinu poimanja biti naše kulture i mogucnosti njezina daljnjeg opstanka imali su udjela Putnici na Istok, ne toliko svojom znanstveno-analitickom ulogom koliko svojom, na starim tajnim vježbama zasnovanom, sposobnošcu magicnog poniranja u daleka vremena i kulturne prilike. Medu njima je tako bilo glazbenika i pjevaca, za koje se tvrdi da su glazbu starijih vremena znali izvoditi sa savršenom izvornom cistocom, dakle svirati i pjevati na primjer neku glazbu iz 1600. ili 1650. godine tocno tako kao da su još posve nepoznati svi u meduvremenu steceni nacini, usavršenja i vještine. Bilo je to nešto necuveno, u ono vrijeme kad je u svakom muziciranju pomama za dinamikom i povisivanjem bila uzela toliko maha, da se radi izvodenja i dirigentova »shvacanja« gotovo zaboravljalo na samu glazbu; izvješcuju nas da su slušaoci dijelom ostali bez ikakva razumijevanja, a dijelom pažljivo slušali, vjerujuci da prvi put u životu cuju muziku, kad je jedan orkestar Putnika na Istok prvi put javno odsvirao jednu suitu iz Händelova vremena, potpuno bez crescenda i diminuenda, s naivnošcu i cednošcu iz nekoga drugog vremena i svijeta. Jedan je clan u dvorani bratovštine, izmedu Bremgartena i Morbioa, bio sagradio orgulje savršeno nalik onima kakve bi bio dao izraditi Johann Sebastian Bach da je za to imao sredstava i mogucnosti. Graditelj orgulja krio je - prema nacelu bratovštine koje je vec u ono vrijeme bilo na snazi - svoje ime i prozvao se Silbermann, po svome preteci iz osamnaestog stoljeca. Time smo se približili vrelima iz kojih je nastao naš današnji pojam kulture. Jedno od važnijih bila je najmlada znanost, povijest i estetika glazbe, uskoro zatim naglo uznapredovala matematika, k tome je pridošla kaplja mudrosti Putnika na Istok i najposlije - u najužoj svezi s novim shvacanjem i tumacenjem glazbe - onaj vedri i ujedno rezignirani, odvažni stav prema problemu trajanja kulturnih razdoblja. Bilo bi ovdje beskorisno o tome mnogo govoriti, jer je to svakome poznato. Najvažniji posljedak toga novog stava, štoviše, toga novog svrstavanja u kulturni tijek, bilo je posvemašnje odricanje od stvaranja umjetnickih djela, postupno izdvajanje duhovnih ljudi iz svjetovnog prometa i - ne manje važna - kruna svega: Igra staklenim perlama. Znanost o glazbi, koja je odmah oko 1900, dok je feljton doživljavao svoj najveci procvat, postajala predmetom sve dubljeg zanimanja, imala je najveci zamislivi utjecaj na pocetke Igre. Mi, baštinici te znanosti, vjerujemo da bolje poznajemo glazbu velikih stvaralackih razdoblja, posebice sedamnaestog i osamnaestog stoljeca, te da je u stanovitom smislu i razumijemo bolje nego sva pokoljenja predašnjih vremena (ukljucujuci i samo razdoblje klasicne glazbe). Dakako, kao nasljednici, imamo spram klasicne glazbe u svakom pogledu drukciji odnos nego ljudi stvaralackih razdoblja; naše produhovljeno i od rezignirane melankolije ne uvijek dovoljno oslobodeno štovanje prave glazbe nešto je posve drugo od ponizne i naivne radosti muziciranja onih vremena kojima smo skloni zavidjeti kao sretnijima, jer vrlo cesto uz njihovu glazbu zaboravljamo okolnosti i sudbine iz kojih je nastajala. Vec desetljecima više ne smatramo filozofiju ili pjesništvo - kao što je cinilo gotovo cijelo dvadeseto stoljece - vec samo matematiku i glazbu velikim i trajnim dostignucima kulturnog razdoblja koje je trajalo od kraja srednjega vijeka do našeg vremena. Otkako smo se - barem opcenito uzevši - odrekli nadmetanja u stvaralaštvu s tim generacijama, otkako smo odbacili kult prevlasti harmonije i iskljucivo osjetilne dinamike u muziciranju, kakav je glazbom vladao dva stoljeca, pocevši negdje od Beethovena i pocetaka romantike, vjerujemo da - na svoj nacin, dakako, na svoj nekreativni, epigonski nacin, ali sa strahopocitanjem! - jasnije i ispravnije razaznajemo sliku kulture koju smo naslijedili. Više nikako nismo opsjednuti onim razuzdanim stvaralackim porivom iz tih vremena, pa nam se to što su se u petnaestom i šesnaestom stoljecu stilovi u glazbi mogli tako dugo održati neizmijenjeno cistima cini kao neka gotovo nepojmljiva predstava, cini se neshvatljivim kako se u silnoj gomili tada pisane glazbe naoko uopce ne može pronaci ništa loše, da još i osamnaesto stoljece, stoljece u kojemu je zapocela degeneracija, izbacuje citav vatromet stilova, moda i škola, blistajuci kratkotrajno i samouvjereno, ali vjerujemo da smo u onome što danas zovemo klasicnom glazbom spoznali duh, krepost i pobožnost tih pokoljenja, a to nam je postalo uzorom. Danas, primjerice, malo ili ništa ne držimo do teologije ili crkvene kulture

osamnaestog stoljeca, ili do filozofije prosvjetiteljstva, ali zato u Bachovim kantatama, Mukama i preludijima vidimo krajnju sublimaciju kršcanske kulture. Odnos naše kulture prema glazbi ima, uostalom, još jedan pradavni i precasni uzor, i njemu Igra staklenim perlama iskazuje najdublje štovanje. U bajoslovnoj Kini »starih kraljeva« bila je, sjecamo se, glazbi dodijeljena jedna od vodecih uloga u državnom i dvorskom životu; gotovo se poistovjecivalo napredovanje glazbe s prilikama u kulturi i moralu, štoviše, u samom carstvu, a muzicki su majstori morali strogo paziti na cistocu i cuvanje »starih tonaliteta«. Ako bi se u glazbi što pokvarilo, bio je to siguran predznak propadanja vlade i države. Pjesnici kazivahu strašne price o zabranjenim, davolskim i nebu stranim tonalitetima, kao o »Glazbi propasti« Cing Šanga i Cing Cea, pri cijem bi se bezocnom izvodenju na kraljevskom dvoru odmah nebo smracilo, zidine se potresle i pocele rušiti, a vladar i carstvo doživjeli bi pad. Umjesto mnogo rijeci starih pisaca navest cemo ovdje nekoliko mjesta iz poglavlja o glazbi Lu Bu Veova rukopisa »Proljece i Jesen«. »Izvori glazbe vrlo su stari. Ona nastaje iz Mjere i korijen je velikog Jedinstva. Veliko Jedinstvo stvara dva pola; ta dva pola tvore silu tmine i svjetla.«

*** Kad je svijet u miru, kad sve stvari miruju, kad svi u svojim mijenama slijede svoga višnjeg, tada se glazba može ozbiljiti. Kad pohota i strasti ne krenu stramputicama, glazba se može usavršiti. Savršena glazba ima svoj uzrok. Ona nice iz ravnovjesja. Ravnovjesje nastaje iz ispravnoga, a ispravno iz smisla svijeta. Zbog toga se o glazbi može govoriti samo sa covjekom koji je spoznao smisao svijeta.

*** Glazba pociva na skladu izmedu neba i zemlje, na suglasju izmedu tmine i svjetla.

*** Države u rasulu, pa ni za propast zreli ljudi, ne žive, dakako, bez glazbe, ali njihova glazba nije vedra. Stoga: što je muzika opojnija, to ljudi postaju sjetnijima, a zemlja ugroženijom, to dublje grezne vladar. Tako se gubi i bit glazbe.

*** Ono što su svi sveti vladari cijenili u glazbi, bila je upravo njezina vedrina. Tirani Gia i Cu-Sin stvarali su zanosnu glazbu. Glasne su tonove smatrali lijepima, a masovne efekte zanimljivima. Težili su za novim i neobicnim ucinkom zvukova, za tonovima kakve još nijedno uho nije culo; nastojali su jedan drugoga nadmašiti, pa su prevršili svaku mjeru i svrhu.

*** Uzrok propasti države Cu bilo je otkrice magicne glazbe. Takva glazba uistinu je uzbudljiva, ali se zapravo posve udaljuje od biti glazbe. A zato što se udaljila od biti prave glazbe, takva glazba nije vedra. Kad glazba nije vedra, tada narod gunda i život se poremeti. Sve dolazi otuda što se pogrešno tumaci narav glazbe i što se ide samo za opojnim djelovanjem zvukovnoga. Stoga je glazba jednog staloženog vremenskog razdoblja mirna i vedra, a vlada uravnotežena. Glazba nemimih vremena burna je i gnjevna, a vlasti su izopacene. Glazba države u rasulu sentimentalna je i sjetna, a njezina vlada ugrožena.«

*** Rijeci ovoga Kineza ukazuju nam posve jasno na izvore i na istinski, gotovo zaboravljeni, smisao svake glazbe. Kao i ples i bilo koja umjetnicka djelatnost, glazba je u pretpovijesnim vremenima, naime, bila carolija, jedno od drevnih i priznatih sredstava magije. Pocevši s ritmom (pljeskanje, udaranje takta nogom, udaranje drvcima - najdrevnija vještina bubnjanja) bila je mocno i prokušano sredstvo kojim se brojno mnoštvo ljudi dovodilo u jednako raspoloženje, uskladivalo se njihovo disanje, lupanje srca i opce stanje, i hrabrilo se na istjerivanje i prizivanje vjecnih sila, na ples, borbu, ratni pohod, na sveta djela. A ta se iskonska, cista i pramocna narav - narav carolije - mnogo duže sacuvala u glazbi nego u drugim umjetnostima; sjetimo se samo brojnih iskaza povjesnicara i pjesnika o glazbi, od starih Grka do Goetheovih novela. U praksi ni marš ni ples nikada nisu izgubili svoje znacenje. Ali, vratimo se pravom predmetu!

*** O pocelima Igre staklenim perlama ispripovjedit cemo sad ukratko ono što je najvrednije znati. Nastala je, cini se, istodobno u Njemackoj i u Engleskoj, doduše u obje zemlje kao vježba igranja u onim uskim krugovima glazbenika i ucenjaka koji su radili i studirali u novim seminarima glazbene teorije. Ako se prispodobi pocetni oblik Igre s kasnijim i današnjim, to je nalik usporedbi nekoga notnog rukopisa iz vremena prije 1500. godine, s njegovim primitivnim oznakama nota medu kojima nema ni oznaka za odjeljivanje taktova, s kakvom partiturom iz osamnaestog stoljeca ili s nekom iz devetnaestoga, sa zbunjujucim obiljem

skracenica za dinamiku, tempo, fraziranje i slicno, zbog kojih tiskanje takvih partitura cesto stvara teške tehnicke probleme. Igra u pocetku nije bila ništa drugo do duhovit oblik vježbe pamcenja i kombiniranja, medu studentima i glazbenicima, a igrala se - kako smo rekli - u Engleskoj i u Njemackoj, još prije nego što je »otkrivena« na visokoj glazbenoj školi u Kölnu, gdje je dobila i ime što ga nosi i danas, nakon toliko pokoljenja, premda sa staklenim perlama odavno nema više ništa. Ovim se staklenim perlama umjesto slovima, brojkama, notama ili drugim grafickim znakovima služio izumitelj, Bastian Perrot iz Calwa, pomalo cudan, ali pametan i druželjubiv, glazbeni teoreticar. Perrot, koji je, uostalom, za sobom ostavio i raspravu o »Procvatu i propasti kontrapunkta«, zatekao je kod ucenika u kölnskom seminaru vec razmjerno razvijenu naviku igranja: u skracenim formulama svoje znanosti dovikivali bi jedan drugome proizvoljne motive ili pocetke klasicnih kompozicija, na što je prozvani morao odgovoriti bilo nastavkom doticnog komada bilo - još bolje - višim ili nižim glasom, odnosno kontrastnom protutemom, i tako dalje. Bila je to vježba pamcenja i improviziranja kakva je vjerojatno nekada bila slicno uvriježena (makar ne i teoretski u formulama, nego prakticno na cembalu, lutnji, flauti ili glasovno) u marljivih ucenika glazbe i kontrapunkta u doba Schütza, Pachelbela i Bacha. Bastian Perrot, poklonik bavljenja rucnim zanatom, koji je vlastitim rukama sagradio više glasovira i klavikorda po uzoru na stare, koji je vrlu vjerojatno pripadao Putnicima na Istok i o kojemu legenda kaže da je znao svirati violinu na stari, od 1800. godine zaboravljeni nacin, s visoko svinutim lukom i rucno reguliranim strunama, za sebe je konstruirao - po uzoru na naivne djecje naprave s kuglicama za brojenje - okvir s nekuliko tuceta žica na koje su se mogle nanizati staklene perle u razlicitim velicinama, oblicima i bojama. Žice su odgovarale notnim crtama, perle vrijednostima nota i tako dalje, pa je iz staklenih perli tako gradio glazbene citate ili izmišljao teme, mijenjao ih, prenosio, razvijao, preokretao i drugima ih suprotstavljao. Što se tice tehnike, to je doduše bila igrarija, ali se dacima svidjela, pa je postala modom koja se oponašala i u Engleskoj, i neko su se vrijeme muzicke vježbe izvodile na taj primitivno-ljupki nacin. I, kao što cesto biva, jedna trajna i znacajna institucija dobila je tako svoje ime od prolazne i sporedne stvari. Ono što je poslije nastalo od igre onih seminaraca i od Perrotovih žica s povješanim perlama, još i danas nosi u narodu vec uvriježeno ime: Igra staklenim perlama. Jedva dva-tri desetljeca kasnije Igra je, cini se, medu studentima glazbe izgubila na popularnosti, ali su je zato preuzeli matematicari, i dugo je jedno od obilježja u povijesti Igre bilo to što je nju uvijek radije prihvacala i njome se služila ona znanost koja je upravo doživljavala svoj procvat ili preporod, te je Igru i dalje razvijala. Matematicari su Igru usavršili do visoke pokretljivosti i sposobnosti pretvaranja u nešto uzvišeno; ona je stekla nešto nalik na svijest o sebi i svojim mogucnostima, a to se zbivalo usporedo s opcim razvitkom tadašnje kulturne svijesti nakon što je prebrodila veliku krizu i - kako se izrazio Plinius Ziegenhals - »snašla se, sa skromnim ponosom, u ulozi kasne kulture koja pripada prilikama kakve su približno odgovarale kasnoj antici, odnosno helenisticko-aleksandrinskom razdoblju.« Toliko prema Ziegenhalsu. Nastojat cemo sada dovršiti svoju skicu povijesti Igre staklenim perlama, te ustvrdujemo: prešavši od glazbenih u matematicke seminare (promjena koja se još brže zbivala u Francuskoj i Engleskoj nego u Njemackoj), Igra je bila tako daleko doprla u svome razvoju da su se njome s pomocu posebnih znakova i skracenica mogli izraziti matematicki postupci; Igraci su, uzajamno razvijajuci Igru, jedan drugoga posluživali tim apstraktnim formulama i predstavljali jedan drugome mogucnosti i razvojni slijed svoje znanosti. Ta matematicko-astronomska igra formulama zahtijevala je veliku pozornost, budnost i koncentraciju. Medu matematicarima je vec tada ugled dobrog igraca Igre staklenim perlama mnogo znacio, bio je ravan ugledu vrlo dobra matematicara. S vremenom su Igru preuzimale i oponašale gotovo sve znanosti, odnosno, primjenjivale je na svoja podrucja, kao što je dokazano za klasicnu filologiju i logiku. Analiticko razmatranje glazbenih vrednota bilo je dovelo dotle da su glazbeni tokovi obuhvacani u fizikalno-matematicke formule. Nešto malo poslije pocela se filologija služiti tom metodom i mjeriti jezicke tvorevine onako kako se u fizici mjere prirodni procesi. To je prihvatila i znanost o likovnim umjetnostima, gdje je vec iz arhitekture odavno postojao odnos s matematikom. Tako su se medu apstraktnim formulama, dobivenim na taj nacin, poceli otkrivati uvijek novi odnosi, analogije i sukladnosti. Svaka znanost, koja bi svladala ovu igru, stvarala bi u tu svrhu poseban jezik Igre, sacinjen od formula, skracenica i mogucnosti kombinacija, a u elitnim krugovima duhovne omladine posvuda su bile omiljene igre sa slijedovima formula i dijalozima u formulama. Igra nije znacila samo vježbu ili puku razonodu, bio je to sabrani osjecaj pouzdanja u odgoj duha, poglavito u matematicara koji su se Igrom bavili u isti mah asketski - virtuozno poput sportaša - i s formalnom strogošcu, te su u tome nalazili užitak koji im je olakšavao vec tada medu ljudima duha dosljedno provodeno odricanje od svjetovnih

užitaka i težnji. Igra staklenim perlama imala je velikog udjela u potpunoj pobjedi nad feljtonom i u iznova probudenoj želji za krajnje egzaktnim vježbama duha, kojoj dugujemo nastanak novoga duhovnog odgoja, samostanski strogog. Svijet se bio promijenio. Duhovni život feljtonistickog razdoblja mogao bi se usporediti s nekom od svoje vrste odrodenom biljkom koja se rasula u hipertrofirane izrasline, a korekture što su slijedile - s podrezivanjem te biljke sve do korijena. Mladi ljudi, koji su se tada htjeli posvetiti duhovnim naukama, nisu time više mislili obilaženje visokih škola, na kojima bi im cuveni i blagoglagoljivi profesori bez autoriteta nudili ostatke negdašnjeg visokog obrazovanja, morali su sad isto tako strogo i još strože i metodicnije uciti nego što su nekad morali inženjeri na politehnikumima. Morali su se strmom stazom penjati uzbrdo, morali su u matematici i aristotelovsko-skolastickim vježbama procišcavati i krijepiti svoju moc rasudivanja i uz to se nauciti odricati svih onih dobara što su prije toga nizu ucenih pokoljenja bila vrijedna težnje: odricati se brze i olake novcane zarade, ugleda i javnih pocasti, novinskih pohvala, brakova sa kcerima bankara i tvomicara, razmaženosti i luksuza u materijalnom životu. Pjesnici s visokim nakladama, Nobelovim nagradama i lijepim ladanjskim kucama, priznati lijecnici s odlikovanjima i livriranom poslugom, akademici s bogatim suprugama i blistavim salonima, kemicari sa savjetnickim namještenjima u industriji, filozofi s tvornicama podlistaka i zanosnim predavanjima u prepunim dvoranama s aplauzom i buketima - sve su takve figure išcezle i do danas se više nisu ponovo pojavile. Dakako, bilo je još mnogo nadarenih mladih ljudi kojima su takve figure bile uzori kojima se zavidi, ali putovi do javnih pocasti, bogatstva, ugleda i luksuza nisu više vodili kroz predavaonice, seminare i doktorate, jer su duboko potonula duhovna zvanja u ocima svijeta bila pala pod stecaj, a to su nadomjestila novim osvajanjem skrušeno-fanaticne predanosti duhu. Oni talenti, koji su više stremili blagostanju i sjaju, morali su okrenuti leda duhovnosti - jer je ona postala neprivlacnom - i poci za onim zvanjima u kojima se zadržala mogucnost probitka i zaradivanja novca. Predaleko bi nas odvelo kad bismo htjeli pobliže prikazati kako se duh nakon svoga procišcavanja uspio probiti i u državi. Ubrzo se pokazalo da je samo nekoliko pokoljenja nehajnog i neodgovorna duhovnog odgoja bilo dovoljno da se osjetno ošteti i prakticni život, pa su znanje i odgovomost bili sve rjedi i u svim višim zanimanjima, i u tehnickima, i tako je njegovanje duha u narodu i u državi, a poglavito cijelo školstvo, malo-pomalo prešlo u iskljucivu nadležnost duhovnika. Tako su škole i danas, u gotovo svim zemljama Evrope, ukoliko nisu ostale pod nadzorom Rimske crkve, još u rukama onih anonimnih redova koji se popunjavaju iz intelektualne elite. Ma koliko strogost i takozvana oholost te kaste mogu javnom mišljenju povremeno biti neugodne, ma koliko se pojedinci protiv nje bunili, ona i dalje nepokolebljivo prednjaci; održava je i štiti ne samo njezin integritet, sposobnost odricanja od svih dobara i privilegija izuzevši duhovne, nego i odavno opce usvojena spoznaja ili barem pretpostavka o nužnosti te stroge škole za održanje civilizacije. Zna se ili predmnijeva: kad mišljenje jednom ne bude cisto i budno, a duh više ne bude cijenjen, tada ni brodovi ni automobili uskoro nece ici ispravno, tada ce se i inženjerovu racunalu poljuljati svaka vrijednost i autoritet, kao i matematika bankama i burzama, tada ce nastati kaos. Trebalo je, napokon, prilicno vremena dok je svoj put prokrcila spoznaja da su i vanjskim oblicima civiliziranosti i tehnike - industriji, trgovini i tako dalje - nužno potrebni zajednicki temelji duhovnog morala i poštenja. U ono je doba Igri staklenim perlama nedostajalo još nešto, a to je sposobnost svestranosti, izdizanja iznad svih pojedinacnih disciplina znanosti. Astronomi, grecisti, latinisti, skolastici, studenti glazbe, svi su igrali svoju Igru prema pravilima, s mnogo duha, ali je Igra za svaki pojedini fakultet, za svaku disciplinu i njezine ogranke imala drugi jezik i drugi splet pravila. Trebalo je pol stoljeca dok je napravljen prvi korak u premošcivanju tih granica. Razlog takvoj sporosti bio je bez dvojbe više moralne nego formalne i tehnicke naravi: sredstva za mostove bila bi se vec našla, ali kraj toliko strogog morala novonastale duhovnosti postojao je puritanski zazor od zastranjivanja, od miješanja disciplina i kategorija, duboka i opravdana plahost i bojazan od povratka grijesima površnosti i feljtonizma. Cinom jednog pojedinca Igra staklenim perlama privedena je, gotovo jednim jedinim potezom, spoznaji o vlastitim sposobnostima, a time joj je otvorena i mogucnost univerzalnog usavršavanja; i opet je povezivanje s glazbom bilo ono što je Igri donijelo taj napredak. Jedan švicarski znanstvenik na polju glazbe, ujedno fanaticni ljubitelj matematike, dao je Igri nov smjer i time mogucnost vrhunskog razvitka. Gradansko se ime toga velikog covjeka više ne da utvrditi, njegovo vrijeme nije više poznavalo kult licnosti na duhovnom polju, on u povijesti i dalje živi kao Lusor (isto: Joculator) Basiliensis. Njegov pronalazak, kao svaki pronalazak, bio je doduše njegovo osobno dostignuce i blagodat, ali nikako nije nastao iz neke privatne potrebe i težnje, nego je bio pokrenut mnogo jacim »motorom«. Medu intelektualcima njegova vremena posvuda se osjecala strastvena želja za mogucnošcu iskazivanja novih misaonih sadržaja,

ceznulo se za filozofijom, za sintezom, osjecalo se nedostatnim dotadašnje blaženstvo u cistoj povucenosti u svojoj disciplini; tu i tamo probio bi pokoji znanstvenik granice svoje znanosti pokušavajuci prodrijeti u opcenito, sanjalo se o novoj abecedi, o novome znakovnom jeziku kojim bi se mogla obuhvatiti nova duhovna iskustva i njime se izmjenjivati. O tome narocito podrobno svjedoci napis nekoga pariskog znanstvenika iz toga vremena, pod naslovom »Kinesko upozorenje«. Zacetnik toga napisa, kojemu su se mnogi suvremenici rugali kao nekom Don Kihotu, a koji je, uostalom, priznati ucenjak na svom podrucju - u kineskoj filologiji, raspravlja o opasnostima s kojima ce se suociti znanost i duhovni odgoj, unatoc njihovu hrabrom držanju, ako se odreknu pokušaja da izgrade medunarodni znakovni jezik kojim bi se kao starim kineskim pismom moglo nekako graficki izraziti i ono najsloženije bez iskljucivanja osobne mašte i domišljatosti, a koji bi svim ucenjacima svijeta bio razumljiv. Najznacajniji korak prema ispunjenju toga cilja ucinio je Joculator Basiliensis. On je za Igru staklenim perlama izumio osnovna nacela jednog novog jezika, odnosno jezika znakova i formula, u kojemu matematika i glazba imaju jednaki udjel i kojim je moguce povezati astronomske i glazbene formule i svesti matematiku i glazbu na zajednicki nazivnik. Ako time ni u kojem pogledu i nije dovršen razvitak, našoj je skupoj Igri Neznanac iz Basela u to vrijeme položio temelje za sve što ce potom slijediti u njezinoj povijesti. Igra staklenim perlama, nekoc izuzetna zabava cas matematicara, cas filologa ili glazbenika, stala je sad privlaciti sve više i više istinskih intelektualaca pod svoju vlast. Obracale su joj se mnoge stare akademije, mnoge lože i poglavito drevni Savez putnika na Istok. Cak i nekolicina katolickih redova osjetila je tu novi dašak duha i dala se ocarati Igrom, pa joj se u nekim benediktinskim samostanima posvecivalo toliko pažnje da je vec tada postalo akutno pitanje, koje je i kasnije povremeno iskrsavalo, treba li da crkva i kurija zapravo podržavaju i podnose Igru ili da je zabrane. Od velikog djela covjeka iz Basela naovamo Igra se ubrzo potpuno razvila u ono što je još danas: pojam svega duhovnoga i nadahnutoga, uzvišeni kult, Unio mystica, misticni savez svih razdvojenih clanova jedne Universitas litterarum. Ona je u našem životu preuzela ulogu dijelom umjetnosti, dijelom spekulativne filozofije, a u vrijeme Plinija Ziegenhalsa, na primjer, cesto je nazivana i izrazom koji je potekao još iz pjesništva feljtonisticke epohe i u kojemu je u to vrijeme mnogi duh naslucivao cilj svojih težnji: magicni teatar. lako se tada tehnicki i opsegom grade Igra staklenim perlama od svojih pocetaka razrasla do u beskonacno, a po duhovnim zahtjevima spram Igraca postala velikim umijecem i znanošcu, u Baselcevo joj je vrijeme još nedostajalo nešto bitno. Dotad je, naime, svaka igra znacila nizanje, redanje, grupiranje i suprotstavljanje koncentriranih predodžbi s mnogih podrucja misaonog i lijepog, bila je brzo podsjecanje na nadvremenske vrijednosti i oblike, virtuozni kratak let po carstvima duha. Tek mnogo kasnije, iz duhovnog inventara školstva, a posebice iz navika i obicaja Putnika na Istok, u Igru je postupno pridošao pojam kontemplacije. Pokazala se nevolja da oni vještog pamcenja a bez drugih vrlina, igraju spretno i blistavo, te brzim nizanjem bezbrojnih predodžbi mogu preneraziti i zbuniti sudionike. Malo-pomalo takva je virtuoznost dospjela pod strogu zabranu, a kontemplacija je postala važnim sastojkom Igre, za gledatelje i slušatelje svake igre cak najvažnijim. U tome se sastojao obrat protiv religioznosti. Nije više bilo važno brzom pozornošcu i izvježbanim pamcenjem intelektualno pratiti slijed ideja i cijeli duhovni mozaik jedne igre, nego se pojavio zahtjev za dubljom i duševnom predanošcu. Nakon svakog znaka, što bi ga voda Igre prizvao, u tišini bi i ozbiljno razmatrali njegov sadržaj, njegovo izvorište i njegov smisao, i svaki bi suigrac tako bio prinuden da snažno i organski zazove svu sadržajnost takva znaka. Tehniku i vještine u postupku kontemplacije donosili su svi clanovi Reda i društava Igre staklenim perlama iz elitnih škola u kojima se umijecu kontemplacije i meditacije posvecivala najveca pažnja. Tako se sprijecilo da se hijeroglifi Igre izrode u puka slova. Dotada je, uostalom, Igra staklenim perlama unatoc svojoj popularnosti medu ucenim ljudima bila tek predmet privatna zanimanja. Mogao ju je igrati covjek sam, udvoje i s više igraca, a one narocito duhovite, dobro skladane i uspjele igre povremeno su se, razumije se, bilježile, pa bi se - putujuci iz grada u grad i iz jedne zemlje u drugu - procule, divili bi im se ili ih kritizirali. Ali, tek se sada Igra pomalo pocela obogacivati jednom novom ulogom, pretvarajuci se u javnu svecanost. Privatna je Igra i danas svakome dostupna, i narocito se mladi njome marljivo bave. Ali pod nazivom »Igra staklenim perlama« danas svatko ponajprije misli ipak na svecane, javne Igre. One se održavaju pod vodstvom malobrojnih, suverenih Meštara, koji su u svakoj zemlji podredeni Meštru Igre, Magistru ludi, uz pobožno sudjelovanje uzvanika i uz napetu pozornost slušatelja iz svih krajeva svijeta. Mnoge od tih Igara traju danima i tjednima, i, dok se slavi takva Igra, svi suigraci i slušatelji žive suzdržano i samozatajno, po tocnim propisima koji zadiru i u trajanje spavanja, u apsolutnoj zadubljenosti, nalik strogu isposnickom životu što su ga vodili sudionici jedne vježbe svetoga Ignacija.

Tome bi se moglo još samo malo pridodati. Igra Igara bila se razvila, u izmjenicnoj vlasti sad ove sad one znanosti ili umjetnosti, u neku vrstu univerzalnog jezika koji je Igracima omogucio da osmišljenim znakovima iskazuju vrijednosti i postavljaju ih u medusobne odnose. U sva vremena Igra je bila usko povezana s glazbom i odvijala se vecinom prema glazbenim ili matematickim pravilima. Jedna tema, dvije teme, tri teme bile su utvrdene, izvedene, varirane i doživjele bi posve slicnu sudbinu kao tema neke fuge ili koncertnog stavka. Neka je Igra, primjerice, mogla zapoceti zadanom astronomskom konfiguracijom ili temom jedne od Bachovih fuga ili nekom Leibnizovom recenicom ili stihom iz Upanišada, pa se od takve teme, vec prema namjeri i darovitosti Igraca, probudena ideja-vodilja mogla ili dalje voditi, ili razradivati ili obogatiti u izrazu pomocu aluzija na srodne predodžbe. Dok je pocetnik možda bio kadar pomocu znakova Igre postavljati paralele izmedu klasicne skladbe i formule nekog prirodnog zakona, u znalca i Majstora Igra je od pocetne teme slobodno mogla voditi do neogranicenih kombinacija. U jednoj školi Igraca dugo se rado igralo konfrontirajuci dvije suprotne teme ili ideje, vodeci jednu uz drugu i jednu protiv druge do konacnog harmonicnog spajanja, kao što se može spojiti zakon i sloboda ili pojedinac i zajednica. Narocito se pazilo da obje teme ili postavke u takvoj Igri budu posve ravnopravno i nepristrano vodene, te da se iz teze i antiteze izvede po mogucnosti glatka sinteza. Uopce, osim genijalnih izuzetaka, Igre s negativnim ili skepticnim, disharmonicnim ishodom nisu bile omiljene i povremeno su cak bile zabranjivane. To je duboko povezano sa smislom koji je Igra na svom vrhuncu poprimala za Igrace. A to je znacilo odabrani simbolski oblik traganja za savršenstvom, neku vrstu uzvišene alkemije, približavanje onom u sebi jedinstvenom duhu koji je iznad svih pojmova i mnogostrukosti, dakle Bogu. Kao što su pobožni mislioci predašnjih vremena tumacili život ljudskih stvorenja samo kao put k Bogu, a mnogostrukost pojavnog svijeta držali dovršenom i domišljenom tek u božanskom Jedinstvu, tako su figure i formule Igre staklenim perlama gradile, muzicirale i filozofirale na jednom svjetskom jeziku, napajanom iz svih znanosti i umjetnosti, igrajuci sebe u stremljenju ka savršenom, ka cistom bitku, prema potpuno ispunjenoj stvarnosti. »Realizirati« je bio omiljeli izraz u Igraca, a svoje su cinjenje osjecali kao put od Postajanja k Bitku, od mogucega ka stvarnome. Neka nam se ovdje dopusti da još jednom podsjetimo na prije navedene recenice Nikole Kuzanskoga. U znakovni jezik Igre prihvaceni su, dakako, i izrazi iz kršcanske teologije, ukoliko su bili klasicno oblikovani pa se cinilo da pripadaju opcim kulturnim dobrima, tako da je neki od glavnih vjerskih pojmova ili citat iz biblije, kakva recenica nekoga crkvenog oca ili iz latinskog misala mogla jednako lako i tocno biti izražena i prihvacena u Igri kao i kakav geometrijski aksiom ili Mozartova melodija. Jedva da bi bilo odviše odvažno reci: za uski krug istinskih Igraca staklenim perlama Igra je imala približno jednako znacenje kao služba Božja, a pri tom se suzdržavala od bilo kakve vlastite teologije. U borbi za svoje postojanje izmedu neduhovnih svjetskih sila Igraci staklenim perlama i Rimska crkva bili su odviše upuceni jedni na druge a da bi se bilo moglo zahtijevati opredjeljenje za jedno ili drugo, iako bi se za to cesto bilo našlo povoda, jer su kod obiju sila intelektualno poštenje i istinski poriv za oštrim, jasnim formuliranjem vodili do razilaženja. To se ipak nije nikad provelo. Rim se zadovoljavao time što se spram Igre odnosio cas dobronamjernije cas odbojnije, jer su i u bratovštinama i u višem i najvišem kleru bili mnogi nadareni pripadnici Igraca. Sama Igra, otkako su postojale javne Igre i Magister ludi, bila je pod zaštitom Reda i Odgojnog poglavarstva, a oni su u odnosima s Rimom vazda nastupali kao sušta uljudnost i samo viteštvo. Papa Pio XV, koji je još kao kardinal bio dobar i gorljiv Igrac staklenim perlama, nije se kao papa zauvijek oprostio od Igre - poput svojih preteca - nego je pokušao i s njom obracunati; došlo je gotovo dotle da se u to vrijeme katolicima zabrani Igra. Ali papa je umro prije nego što je došlo do toga, a u jednoj mnogo citanoj biografiji toga nimalo beznacajnog covjeka prikazuje se njegov odnos spram Igre staklenim perlama kao žestoka strast koju je kao papa mogao obuzdati još samo u neprijateljskom obliku. Igra kojom su se prvobitno slobodno bavili pojedinci i družbe, iako su je vec odavno prijateljski potpomagale, dakako, i odgojne vlasti, doživjela je svoje javno ustanovljenje ponajprije u Francuskoj i Engleskoj, a ostale su ih zemlje vrlo brzo slijedile. U svakoj je zemlji imenovana po jedna nadzorna komisija i vrhovni ravnatelj Igre s naslovom Magister ludi, te su javne Igre pod osobnim vodstvom Meštra uzdignute na razinu duhovnih svetkovina. Magister bi, dakako, kao i svi visoki i najviši duhovni djelatnici, ostao anoniman; osim nekoliko najbližih, nitko mu nije znao vlastita imena. Samo službenim, velikim Igrama, za koje je bio nadležan Magister ludi, stajala su na raspolaganju javna i medunarodna sredstva razglašavanja, kao radio i slicno. Uz ravnanje javnim Igrama, Meštrova je dužnost bilo unapredivanje Igre i škola Igre, a svaki je Magister prije svega morao najstrože bdjeti nad daljnjim razvojem Igre. Jedino svjetska komisija svih zemalja mogla je odluciti o usvajanju (što se danas još jedva dogada)

novih znakova i formula u sastojke Igre, o eventualnim dopunama pravila Igre, o poželjnosti ili izlišnosti ukljucivanja novih oblasti. Promatramo li Igru kao neku vrstu svjetskoga duhovnog jezika, tada sve komisije Igara u pojedinim zemljama - pod vodstvom svojih Meštara - zajedno cine jednu akademiju koja nadzire sadržaj, daljnje razvice i održavanje cistoce toga jezika. Svaka zemaljska komisija posjeduje arhive Igre, a to znaci sveukupne dosad iskušane i prihvacene znakove i kljuceve, kojih je broj odavno postao mnogo vecim od broja starih kineskih pismena. Za Igraca Igre staklenim perlama uglavnom je dostatno predznanje što ga je stekao završnim ispitom na nekoj višoj školi ucenosti, poglavito, medutim, na nekoj elitnoj školi, ali se prešutno pretpostavlja natprosjecno vladanje jednom od vodecih znanosti ili glazbom. Postati clanom komisije Igara ili, štoviše, steci naziv Magister ludi, bio je san gotovo svakog petnaestogodišnjaka u elitnim školama. Ali, vec bi medu doktorandima samo manji dio ostao ozbiljno postojan u stremljenju da jednom smije aktivno služiti Igri staklenim perlama i njezinu daljnjem izgradivanju. Stoga su svi ti Ijubitelji Igre marljivo proucavali vještine Igre i vježbali se u meditiranju, te su za »velikih« Igara tvorili onaj najuži krug pobožnih i privrženih sudionika koji javnim Igrama daje svecano obilježje i koji ih štiti od toga da se izopace u obican dekorativni cin. Za te prave Igrace i ljubitelje Magister ludi je vladar ili vrhovni svecenik, gotovo neko božanstvo. Za svakoga samostalnog Igraca, medutim, a cak i za Magistra ludi, Igra staklenim perlama ponajprije znaci muziciranje, otprilike u smislu u kojem je Josef Knecht jedhom govorio o biti klasicne glazbe: »Smatramo da je klasicna glazba srž i pojam naše kulture, jer je ona njezin najjasniji, najsvojstveniji izraz i ocitovanje. Posjedujemo u toj glazbi nasljede antike i kršcanstva, duh vedre i hrabre pobožnosti, nenadmašivo viteški moral. Jer, moral naposljetku znaci svako vrsno ocitovanje kulture, uzor ljudskog ponašanja sažet u izraz. Ta izmedu 1500. i 1800. godine stvarana je svakojaka glazba, stilovi i izražajna sredstva bili su najraznolikiji, ali duh - štoviše, moral - svugdje je isti. Ljudsko držanje koje se izražava u klasicnoj glazbi uvijek je bilo jednako, ono uvijek pociva na istoj vrsti životne spoznaje i teži k istoj vrsti nadmocnosti nad slijepim slucajem. Klasicna glazba znaci: svijest o tragicnosti ljudskog postojanja i potvrda covjekove sudbine, odvažnost, vedrina! Bila to gracioznost nekog menuetta od Händela ili Couperina ili prenježno izražavanje uzvišene cutilnosti kao u mnogih Talijana ili Mozarta, ili opet tiha, sabrana spremnost na smrt kao u Bacha, uvijek je tu jedno. Unatoc, jedan prkos spram smrti, nešto viteško i neki prizvuk nadljudskog smijeha, besmrtne vedrine. Tako bi valjalo da zvuci i naša Igra staklenim perlama i naš cijeli život, Djelo i Patnja.« Te je rijeci zapisao jedan Knechtov dak. Njima završavamo razmatranje o Igri staklenim perlama.

KRAJ