kognitivna obrada razliČitih hrvatskih nijeČnih … · govori engleski i njemački, služi se i s...

Sveučilišni interdisciplinarni poslijediplomski doktorski studij Jezik i kognitivna neuroznanost

Bojana Ćoso

KOGNITIVNA OBRADA RAZLIČITIH HRVATSKIH NIJEČNIH REČENICA I

NJIHOV PRIJENOS U ENGLESKI JEZIK

DOKTORSKI RAD

Zagreb, 2015.

Interdisciplinary scientific postgraduate study Language and cognitive neuroscience

Bojana Ćoso

COGNITIVE PROCESSING OF VARIOUS CROATIAN NEGATIONS AND TRANSFER

OF NEGATIONS TO ENGLISH

DOCTORAL THESIS

Zagreb, 2015.

Sveučilišni interdisciplinarni poslijediplomski doktorski studij Jezik i kognitivna neuroznanost

Bojana Ćoso

KOGNITIVNA OBRADA RAZLIČITIH HRVATSKIH NIJEČNIH REČENICA I

NJIHOV PRIJENOS U ENGLESKI JEZIK

DOKTORSKI RAD

Mentori:

Prof. dr. sc. Dražen Domijan

Prof. dr. sc. Zrinka Jelaska

Zagreb, 2015.

Interdisciplinary scientific postgraduate study Language and cognitive neuroscience

Bojana Ćoso

COGNITIVE PROCESSING OF VARIOUS CROATIAN NEGATIONS AND TRANSFER

OF NEGATIONS TO ENGLISH

DOCTORAL THESIS

Supervisors:

Prof. dr. sc. Dražen Domijan

Prof. dr. sc. Zrinka Jelaska

Zagreb, 2015.

v

MENTORI

Prof. dr. sc. DRAŽEN DOMIJAN

Dr. sc. Dražen Domijan rođen je u Rijeci, 13. kolovoza 1973. godine. Diplomirao je

psihologiju 1996. na Filozofskom fakultetu u Rijeci, a doktorirao 2000. godine na Filozofskom

fakultetu u Zagrebu. Godine 1996. dobio je rektorovu nagradu Sveučilišta u Rijeci, a 1997.

godine dobio je zlatnu značku Ramiro Bujas za osobito vrijedan diplomski rad. Od 1997. radi na

Odsjeku za psihologiju Filozofskog fakulteta u Rijeci gdje je 2014. godine izabran u znanstveno-

nastavno zvanje redovitog profesora. Do sada je objavio više od 30 znanstvenih i preglednih

radova iz područja percepcije, pažnje, radnog pamćenja i jezičnog razumijevanja. S priopćenjima

je sudjelovao na više od 50 domaćih i međunarodnih znanstvenih skupova. Bio je voditelj

nekoliko domaćih i međunarodnih znanstvenih projekata kao što je projekt Uspostavne potpore

kojeg je financirala Hrvatska zaklada za znanost i međunarodni projekt iz područja

neurofiziologije kojeg je financirala zaklada Bial iz Portugala. Bio je predstojnik Katedre za

Metodologiju i opću psihologiju te voditelj Laboratorija za eksperimentalnu psihologiju.

Prof. dr. sc. ZRINKA JELASKA

Rođena je u Zagrebu, gdje je na Filozofskomu fakultetu Sveučilišta u Zagrebu

diplomirala kroatistiku i fonetiku, magistirala iz fonetike, a doktorirala iz filologije. Od 1990. radi

na Odsjeku za kroatistiku Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, gdje je sada redovita

profesorica. Tri godine je bila prodekan za znanost i međunarodnu suradnju matičnoga fakulteta.

Predaje na doktorskim studijima Jezik i kognitivna znanost, Lingvistika, Hrvatska kultura,

Kroatistika, a vodi i doktorski studij Glotodidaktika. Vodila je 6 znanstvenih domaćih i

međunarodnih projekata o hrvatskome kao materinskome i inome jeziku i sudjelovala na još 13

drugih projekata. Dva je puta bila dobitnik Fulbrightove stipendije. Objavila je 11 knjiga

(znanstvenih, stručnih, rječnika) i više od 100 radova, održala je oko 120 izlaganja na

znanstvenim skupovima. Član je uredništva Suvremene lingvistike. Osnovala je znanstveni

časopis Lahor, kojemu je glavnom urednicom. Bila je predsjednica Hrvatskoga filološkoga

društva, a sada je predsjednica Odjela za kulturu hrvatskoga jezika i Odjela za hrvatski kao ini

jezik. Govori engleski i njemački, služi se i s nekoliko drugih jezika te prevodi.

vi

ZAHVALA

Zahvaljujem mentoru, Prof. Draženu Domijanu na prenošenju znanja, pomoći i podršci u

svim fazama prije i za vrijeme izrade doktorskog rada. Dostupnost i pomoć Prof. Dražena

Domijana i u trenutcima kada mi nije bio odobreni mentor zaista je od posebne vrijednosti.

Također se zahvaljujem mentorici, Prof. Zrinki Jelaski na podršci u ključnim trenutcima

doktorskog studija, a naročito na potpuno novom pogledu na jezik i njegovu važnost.

Zahvaljujem se Odsjeku za psihologiju Filozofskog fakulteta u Rijeci na ustupljenom

laboratoriju za provođenje eksperimenata. Zahvaljujem se prijateljici i kolegici Ireni Bogunović

na inspirativnim jezično-filozofskim raspravama, razmjeni ideja i pomoći pri studiranju. Hvala

mojoj bivšoj ravnateljici Jadranki Sokal što je imala povjerenja i tolerirala mi izostanke u

najintenzivnijem periodu studiranja. Zahvaljujem se svim kolegicama iz poslovnog dijela života

koje su ponekad, zbog moje odsusnosti, morale povući za dvoje.

Zahvaljujem Marku na velikom strpljenju i razumijevanju. Posebno hvala mami Nadi, tati

Mili, i sestrama Višnji i Iri, na emocionalnoj i financijskoj podršci tijekom cijelog obrazovanja.

Rijeka, 2015.

Bojana Ćoso

vii

SAŽETAK

Univerzalno je svojstvo različitih jezika postojanje sintaktičkih formi za izražavanje

niječnosti. S kognitivnoga stajališta iznimno su zanimljive dvostruke i višestruke negacije u

rečenici te niječni slijed. Pojedini jezici dopuštaju, katkad i zahtijevaju upotrebu dvostrukih

negacija i niječnoga slijeda u standardnome govoru, dok se kod drugih jezika ovakvi oblici mogu

pronaći vrlo rijetko, kao iznimka ili čak gramatička pogreška. Hrvatski jezik, poput ostalih

slavenskih jezika, dopušta upotrebu niječnih slijedova koji rečenici daju niječno značenje.

Dosadašnja istraživanja pokazala su razliku u kognitivnoj obradi jesnih i niječnih

rečenica, pri čemu je, prema situacijskome modelu rečeničnoga razumijevanja, za obradu

niječnih rečenica potrebno dulje vrijeme zbog postojanja više koraka u obradi. Dvostruke niječne

rečenice i niječni slijed do sada nisu eksperimentalno ispitivani.

U istraživanju je korišten zadatak podudarnosti rečenice i slike, a provedena su tri

eksperimenta. U eksperimentima su sudjelovali studenti psihologije i anglistike. Svi provedeni

eksperimenti pokazali su bržu i točniju obradu jesnih rečenica u odnosu na niječne rečenice.

Ovisno o vrsti riječi koja je zanijekana, nisu se pokazale razlike u brzini i točnosti obrade između

rečeničnih, leksičkih i dvostrukih negacija. Usporedba niječnih rečenica koje u sebi sadrže

kvantifikatore pokazala je razliku u brzini i točnosti obrade, pri čemu se niječni slijed brže i

točnije obrađuje u odnosu na sastavničke negacije te točnije u odnosu na rečenične negacije.

Jezik na kojemu su zadane rečenice nije se pokazao značajnim za brzinu i točnost obrade rečenica

kod dvojezičnih ispitanika.

Ispitivanja obrade niječnosti u hrvatskome jeziku potvrđuju dosadašnje rezultate o obradi

niječnosti u dva koraka. Ipak, čini se kako za obradu niječnoga slijeda i sastavničkih negacija

objašnjenje kroz dva stupnja obrade nije dovoljno te se predlaže kombinacija situacijskog i

kompeticijskog modela, pri čemu se kvantifikatori u rečenicama ponašaju kao jaki ključevi za

obradu niječnosti.

Ključne riječi: obrada niječnosti, dvostruke negacije, niječni slijed, situacijski model,

kompeticijski model

viii

EXTENDED (STRUCTURED) ABSTRACT

Introduction

Sentence comprehension usually includes two different levels of processing: quick

structure processing on the syntactic level and sentence interpretation on the semantic level.

There are different models of sentence comprehension, each providing a different view on the

process. For example, Situational Model explains sentence comprehension not only through

syntactic and semantic structures, but also in terms of mental models created from a situation

described in a sentence (Johnson-Laird, 1983; van Dijk & Kintsch, 1983; Zwaan & Radvansky,

1998). According to this model, the sentence "There was an eagle in the sky." will not result in

the same situational model as the sentence "There was an eagle in the nest." (Zwaan & Madden,

2005). In the first example a model of an eagle with its wings stretched out will be created, while

the second sentence will create a model of an eagle with its wings drawn in. Competition model

(Bates & MacWhinney, 1982; 1987; 1989), on the other hand, emphasizes the importance of

linguistic cues. Competition cues direct and accelerate sentence comprehension through

numerous linguistic components, like word order, morphological rules or semantic knowledge.

For instance, the sentence "The grass is eating a horse." is not in accordance with our knowledge

about subject/object role in a sentence, or with morphological cues. Interpretation of the sentence

depends on relations between different cues.

The expression of negation is a universal phenomenon, which differs across languages in

structure and meaning. From linguistic and cognitive perspective double negation and negative

concord are very interesting forms of negation. Double negative refers to a sentence with two

negatives, which semantically results in a positive sentence. Negative concord, on the other hand,

refers to a sentence with two negatives resulting in negative meaning. Some languages allow, and

sometimes require, the use of negative concord in standard language. In others, such forms can be

rarely found - either as an exception or grammatical error. In English and German just one

negative word is allowed in a sentence with negative meaning. Thus, negative concord is not a

standard form (eg. Cheshire, 1999). The Croatian language, like all Slavic languages, allows

negative concord (Menac, 1954; Zovko Dinković, 2013).

ix

In Croatian, negative concord is mostly formed by negation of a universal quantifier. If a

quantifier (eg. every) is negated as a null quantifier (eg. none), the verb must match polarity of

the null quantifier. Moreover, if a sentence contains a null quantifier, all undefined parts of the

sentence must follow their negative form (Zovko Dinković, 2013). For example, negation of

"svaki" (Eng. every) into "nijedan" (Eng. no, none) in the sentence "Svaki auto je crven." (Eng.

"Every car is red."), forms negative concord with two negations (verb and null quantifier),

semantically resulting in the negative sentence "Nijedan auto nije crven." (Eng. "No car is (not)

red."). Another type of quantifier-made negations are constituent negations - sentences in which

a non-universal quantifier is the negative marker in a sentence. An important characteristic of a

non-universal quantifier is lack of any precise information about quantity, which can be seen in

the following sentence: "Nije svaki auto crven." (Eng. "Not every car is red.").

The influence of language rules between two or more languages usually occurs during

language learning (second, foreign, and hereditary) and bilingual language processing, and it is

known as language transfer. It generally refers to the transfer of first language (mother tongue)

rules on sentences in second language. Unified competition model (MacWhinney, 2008) argues

that language transfer will occur whenever one language is stronger than the other. Different

language cues have a key role in language transfer, depending on how strong they are.

Consequently, language transfer researches are particularly interested in successive bilingualism,

a type of bilingualism that implies time difference in language learning. No experimental

research data on language transfer has been found for Croatian, but some research results indicate

that negative concord is perceived as difficult when learning Croatian as a foreign language

(Macan & Kolaković, 2008). This often leads to the omission of one negation. In current

qualitative research negative transfer occurs due to grammatical difference between Croatian and

German.

Sentence comprehension is found to be more difficult for negative than affirmative

sentences (Cheng & Huang, 1980; Clark & Chase, 1972; Just & Carpenter, 1971; Kaup et al.,

2005; Margolin & Abrams, 2009), because negations require more processing time. According to

the Situational model, the difference in reaction time is a result of the two-step processing of

negative sentences. During comprehension, pieces of information well incorporated in a

situational model are easier to comprehend, and therefore need less time for comprehension and

reaction. On the other hand, in case of negations, two models are created: a model of negated

x

state and another of real state. Negation is incorporated in the second step of the process. This can

be illustrated by the following sentence: "Doors are not open." (Kaup et al. 2006), where the first

negated state is processed as "Doors are open.", and the negation is added in the second step,

representing the real state. When reaction time between this sentence is compared to the

affirmative version, "Doors are closed.", with no change in meaning, it will take more time to be

processed. Not only reaction time is affected by this two-step processing; accuracy of answers is

also found to be lower for negative sentences (Just & Carpenter, 1971; Margolin & Abrams,

2009).

Picture-sentence verification task is often used in negation processing research (eg.

Carpenter & Just, 1975; Carpenter et al., 1999; Clark & Chase, 1972; Kaup et al., 2005; Kaup et

al., 2007; Knoeferle & Crocker, 2005). The most common picture-sentence verification task

consists of simple sentences, followed by pictures that are either congruent or incongruent with

the sentences. Reaction time and accuracy of answers are indicators of linguistic complexity, with

negative sentences being more difficult for comprehension than affirmative sentences. Moreover,

there appears to be a different pattern in interaction between congruence and sentence type.

Positive sentences are easier to comprehend when paired with congruent picture, while negative

sentences are easier to process when paired with incongruent picture (Cheng & Huang, 1980;

Clark & Chase, 1972; Just & Carpenter, 1971; Kaup et al., 2005; Kaup et al., 2007a).

No experimental research on negation processing has been found for the Croatian

language. It also seems that double negatives and negative concord have not been experimentally

examined in other languages either. The aim of this study is to investigate whether processing of

positive and negative sentences in Croatian differs in the same way as it was previously found in

English. To be more precise, the notion of two-step processing of negative sentences will be put

to test. Moreover, this research will attempt to investigate if there is a difference between

processing of negative sentences with one versus two negations and negative concord. Potential

differences between sentential and lexical negative will also be examined. Finally, one of the

aims is to verify if negative concord from Croatian interferes as negative transfer with processing

of English negation in bilingual participants.

xi

Method

In the first experiment participants were 32 psychology students, while 27 psychology

students participated in the second experiment. In the third experiment participants were 30

students of English. All participants were from the Faculty of Humanities and Social Sciences,

University of Rijeka.

The first experiment consisted of 72 picture-sentence pairs; 8 in test trial and 64

experimental pairs. Sentences were given randomly in affirmative and negative form. There were

four types of sentences, each in 16 repetitions: affirmative, double negative, lexical and sentential

negations. Pictures were randomly created based on 16 different symbols varying in color (grey

or colorless). Each picture consisted of three symbols of the same kind, and there was no color

difference - either all three were grey or they were colorless.

The second experiment also consisted of 72 picture-sentence pairs, 64 being experimental

pairs. Pictures were created on the basis of twenty different symbols. Each picture consisted of

two different symbols, randomly placed above or below the line separating them. There were four

types of sentences, each in 16 repetitions: affirmative, negative concord, sentential and

constituent negations.

The third experiment consisted of two parts: Croatian part was the same as in the second

experiment, and English part had the same experimental task, only translated into English.

Picture-sentence verification task was used in all three experiments. First, the participants

were instructed to read a sentence on a computer screen. After reading and understanding the

sentence, participants were required to press both buttons on the response box. Then, blank white

screen was shown for 750 ms, followed by a picture that either matched (congruent pair) or did

not match the sentence (incongruent pair). Participants were instructed to respond depending on

pair congruence by pressing an appropriate key on the response box. Key for the correct answer

was randomized for each participant. Feedback about incorrect answers was given (duration 300

ms), but there was no feedback for correct answers. Having responded to the task, participants

were shown a fixation mark (+) for 500 ms to keep their attention. It took no longer than fifteen

minutes per participant to complete the experiment. Reaction time in milliseconds and accuracy

of answers were measured and recorded by E-prime 2.0.

xii

Results and discussion

The first experiment showed there is a difference in processing between affirmative and

negative sentences, with affirmative sentences being processed with lower reaction time and

higher accuracy than negative sentences. These results are in line with the previous findings for

English (Cheng & Huang, 1980; Clark & Chase, 1972; Just & Carpenter, 1971; Kaup et al., 2005;

Kaup et al., 2007a; Margolin & Abrams, 2009; Just & Carpenter, 1971; Margolin & Abrams,

2009). The results also showed there is a difference between the processing of affirmative

sentences and double negation, sentential negation, but also lexical negation. However, no

difference in reaction time and accuracy between different types of negation is found. Results

suggest that negations in Croatian are processed in the two-step way, with negation incorporated

in the second step of the processes. The fact that there was no difference between sentential and

lexical negation suggests that all negations are processed equally in the second step. An

interesting finding is that no difference between processing of sentences with one negation and

double negation was shown. Presumably, both negations in a double negation are processed

simultaneously, using rules from mathematics and logic, and resulting in an affirmative sentence.

Also, the first experiment showed lower reaction time for congruent, compared to incongruent

pairs, without differences for affirmative and negative sentences.

The second experiment showed there are differences in affirmative and negative sentence

processing. Affirmative sentences are processed faster and with higher accuracy compared to

negative concord, sentential negation and constituent negation. Negative concord is found to be

processed with lower reaction time in comparison to constituent negation, and more accurately

than constituent and sentential negation. According to the results, it is obvious that all Croatian

negations follow the same two-step way of processing, while quantifiers that form negations

appear to have the key role in differentiating between processing of different negations.

With respect to the results, and due to the nature of negative concord, it seems that null

quantifiers are not negative markers in the sentence. Moreover, it seems that they facilitate the

processing of negative concord as cues, described in the Competition model of sentence

processing. Null are perceived as strong cues for forthcoming negated verbs. It may be that null

xiii

quantifiers underline the necessity of the second step, which leads to lower reaction time

compared to constituent negations and higher accuracy compared to both, sentential and

constituent negations.

Constituent negations seem to be the most difficult to process. It is presumed that non-

universal quantifiers are strong cues for processing of quantity. Quantifiers could be cues

indicating that specific type of negation may need additional verification during processing.

Higher reaction time and lower accuracy are supposed to be due to the non-universal quantifier

with no precise information about quantity.

Unlike the first experiment, the second experiment showed interaction between sentence

type and congruence of pairs. Incongruent constituent negations were processed faster and more

accurately than congruent constituent negations. These results correspond to the prediction that

negations are easier to process when paired with incongruent picture (Cheng & Huang, 1980;

Clark & Chase, 1972; Just & Carpenter, 1971; Kaup et al., 2005; Kaup et al., 2007a).

Finally, the third experiment confirmed the data from the second experiment. However,

the experiment did not show any difference between the processing of affirmative and negative

sentences in Croatian and English in bilingual participants. No evidence for negative transfer

from Croatian negative concord was found.

Key words: negation processing, double negative, negative concord, situational model,

competition model

xiv

SADRŽAJ

1. UVOD .......................................................................................................................................... 1

1.1. REČENIČNO RAZUMIJEVANJE .................................................................................. 1

1.1.1. SINTAKTIČKI PRISTUP REČENIČNOME RAZUMIJEVANJU ................................................. 2

1.1.2. MEĐUDJELUJUĆI PRISTUP REČENIČNOME RAZUMIJEVANJU............................................ 3

1.1.3. REFERENCIJALNI PRISTUP REČENIČNOME RAZUMIJEVANJU ........................................... 6

1.1.4. NEUROKOGNITIVNI PRISTUP REČENIČNOME RAZUMIJEVANJU ........................................ 7

1.1.4.1. EEG ISTRAŽIVANJA REČENIČNOGA RAZUMIJEVANJA .......................................... 8

1.1.4.2. FMRI ISPITIVANJA REČENIČNOGA RAZUMIJEVANJA .......................................... 11

1.1.5. SITUACIJSKI MODEL REČENIČNOGA RAZUMIJEVANJA .................................................. 13

1.1.6. KOMPETICIJSKI MODEL REČENIČNOGA RAZUMIJEVANJA .............................................. 23

1.2. STRUKTURA JEZIČNE NIJEČNOSTI ....................................................................... 25

1.2.1. DVOSTRUKE NEGACIJE I NIJEČNI SLIJED U RAZLIČITIM JEZICIMA .................................. 29

1.2.2. DVOSTRUKA NEGACIJA I NIJEČNI SLIJED U HRVATSKOME JEZIKU ................................. 34

1.3. DVOJEZIČNOST ............................................................................................................. 38

1.3.1. VRSTE DVOJEZIČNOSTI ................................................................................................. 39

1.3.2. LOKALIZACIJA DVAJU JEZIKA ....................................................................................... 42

1.3.3. MEĐUJEZIČNI UTJECAJ I PRIJENOS ................................................................................ 44

1.4. ISTRAŽIVANJA KOGNITIVNE OBRADE NEGACIJA ........................................... 45

1.4.1. PRIJENOS NIJEČNOSTI ................................................................................................... 51

1.4.2. ZADATAK SLAGANJA REČENICE SA SLIKOM ................................................................. 53

1.4.3. KODIRANJE INFORMACIJA U PARADIGMI SLAGANJA REČENICE I SLIKE ......................... 57

1.4.4. VRIJEME REAKCIJE ...................................................................................................... 60

1.4.5. ISTRAŽIVANJE OBRADE NIJEČNOSTI U HRVATSKOME JEZIKU........................................ 61

1.4.6. ISTRAŽIVANJE PRIJENOSA NIJEČNOSTI IZ HRVATSKOGA JEZIKA ................................... 63

2. PROBLEMI .............................................................................................................................. 64

3. HIPOTEZE ............................................................................................................................... 65

xv

4. METODA .................................................................................................................................. 67

4.1. EKSPERIMENT 1 ............................................................................................................ 67

4.1.1. ISPITANICI .................................................................................................................... 67

4.1.2. PRIBOR ......................................................................................................................... 67

4.1.3. POSTUPAK .................................................................................................................... 68

4.1.4. NACRT ......................................................................................................................... 70

4.2. EKSPERIMENT 2 ............................................................................................................ 71

4.2.1. ISPITANICI .................................................................................................................... 71

4.2.2. PRIBOR ......................................................................................................................... 71

4.2.3. POSTUPAK .................................................................................................................... 72

4.2.4. NACRT ......................................................................................................................... 75

4.3. EKSPERIMENT 3 ............................................................................................................ 76

4.3.1. ISPITANICI .................................................................................................................... 76

4.2.2. PRIBOR ......................................................................................................................... 76

4.3.3. POSTUPAK .................................................................................................................... 77

4.3.4. NACRT ......................................................................................................................... 79

5. REZULTATI ............................................................................................................................ 81

5.1. REZULTATI EKSPERIMENTA 1 ............................................................................... 81

5.1.1. VRIJEME REAKCIJE ....................................................................................................... 81

5.1.2. TOČNOST ODGOVORA ................................................................................................... 83







6. RASPRAVA ............................................................................................................................ 100

xvi

6.1. EKSPERIMENT 1 ......................................................................................................... 100

6.1.1. UTJECAJ VRSTE REČENICE I PODUDARNOSTI PAROVA NA VRIJEME REAKCIJE .............. 100

6.1.2. UTJECAJ VRSTE REČENICE I PODUDARNOSTI PAROVA NA TOČNOST ODGOVORA ......... 104

6.2. EKSPERIMENT 2 ......................................................................................................... 106

6.2.1. UTJECAJ VRSTE REČENICE I PODUDARNOSTI PAROVA NA VRIJEME REAKCIJE .............. 106

6.2.2. UTJECAJ VRSTE REČENICE I PODUDARNOSTI PAROVA NA TOČNOST ODGOVORA ......... 111

6.3. EKSPERIMENT 3 ......................................................................................................... 114

6.3.1. UTJECAJ JEZIKA, VRSTE REČENICE I PODUDARNOSTI PAROVA NA VRIJEME REAKCIJE . 114

6.3.2. UTJECAJ JEZIKA, VRSTE REČENICE I PODUDARNOSTI PAROVA NA TOČNOST ................ 116

6.4. USPOREDBA REZULTATA PRVOGA I DRUGOGA EKSPERIMENTA .......... 117

6.5. PRIJEDLOG POVEZIVANJA SITUACIJSKOGA I KOMPETICIJSKOGA

MODELA ............................................................................................................................... 119

6.6. PRIJEDLOZI ZA DALJNJA ISTRAŽIVANJA ........................................................ 125

7. ZAKLJUČAK ......................................................................................................................... 128

8. LITERATURA ....................................................................................................................... 130

9. PRILOZI ................................................................................................................................. 156

9.1. PRIKAZ ZADANIH REČENICA IZ EKSPERIMENTA 1 ....................................... 156



9.4. PRIKAZ TABLICA TUCKEYEVIH POST HOC TESTOVA .................................. 163

9.5. POPIS SLIKA ................................................................................................................. 168

9.5. POPIS TABLICA ........................................................................................................... 169

9.6. POJMOVNIK ................................................................................................................. 170

9.6.1. ENGLESKO - HRVATSKI POJMOVNIK ........................................................................... 170

9.6.2. HRVATSKO - ENGLESKI POJMOVNIK ........................................................................... 171

1

1. UVOD

1.1. Rečenično razumijevanje

U najširem smislu, rečenično razumijevanje podrazumijeva sposobnost brze obrade

rečenične strukture na sintaktičkoj razini te njenu interpretaciju na semantičkoj razini u

određenome kontekstu. Obrada podrazumijeva integraciju informacija dobivenih različitim

kognitivnim procesima (Just i sur., 1996; Swinney, 1979). U literaturi ne postoji konsenzus oko

definiranja pojma i procesa rečeničnoga razumijevanja. Definicije se razlikuju unutar jednoga

znanstvenoga područja, a još su veće razlike među definicijama iz različitih područja, npr.

usporedba modela lingvista i kognitivnih psihologa te u novije vrijeme kognitivne neuroznanosti.

Ovisno o definiciji rečeničnoga razumijevanja, razlikuju se i elementi koji se smatraju

uključenima u proces obrade rečenica (eng. sentence processig).

Istraživanja rečeničnoga razumijevanja i modeli proizašli iz njih većinom se dijele na tri

osnovna pristupa (Harrington, 2001; 2010; Treiman i sur., 2003): sintaktički, međudjelujući te

referencijalni pristup temeljen na diskursu. Pristupi se dijele ovisno o načinu gledanja na

rečenično razumijevanje kroz tri glavne komponente: simboličkome naspram raspodijeljenome

znanju, modularnoj naspram interaktivnoj obradi te serijalnoj naspram paralelnoj obradi.

Prva komponenta koja razlikuje modele je način reprezentacije rečeničnoga znanja

(prikaza koji ima ulazne i izlazne podatke). Simboličko shvaćanje jezika podrazumijeva kako je

jezik u neuralnim strukturama reprezentiran u formi simbola, npr. gramatička pravila, fonemi i

morfemi, a oni su nositelji rečenične obrade (Newell i sur., 1989; Wilson i sur., 1997). Glavna

zamjerka ovom viđenju je nemogućnost odgovarajućega objašnjenja viših kognitivnih procesa

koji zahtijevaju semantičku obradu i obradu konteksta (Cowley, 2011; Fodor i Pylyshyn, 1988).

Suprotno ovome shvaćanju, raspodijeljeno shvaćanje (eng. distributed) podrazumijeva više

nositelja rečenične obrade (Cowley, 2011; Linell, 2013).

Druga komponenta se odnosi na razinu uključenosti sintaktičke obrade i njenu povezanost

s ostalim razinama (Harrington, 2001; Treiman i sur., 2003). Prema modularnome pristupu,

obrada se događa na striktno odvojenima razinama, pri čemu je prva i najznačajnija sintaktička

2

razina, a semantička obrada ili obrada diskursa se uključuje tek nakon što je sintaktička obrada

već dala krajnji rezultat te služi za njenu evaluaciju (Fodor, 1983; Truscott i Smith, 2004).

Interakcija među razinama je minimalizirana. Upravo suprotno ovome pristupu, interaktivnost

pretpostavlja istovremenu uključenost različitih razina obrade (McClelland, 1987; Newport,

2011). U obradi sve razine imaju jednak značaj, a sintaktička razina je samo jedna od mnogih

koje sudjeluju u obradi.

Posljednja komponenta odnosi se na sam način vršenja obrade informacija. Serijalna

obrada pretpostavlja stvaranje jednoga rješenja obrade koje se naknadno provjerava (Fromkin,

1971; Truscott i Smith, 2004), dok paralelna obrada podrazumijeva istovremeno stvaranje svih

alternativnih opcija interpretacije pri čemu nedvosmislene komponente daju konačno rješenje

(McClelland, 1987; McClelland i sur., 1986; Rumelhart i McClelland, 1986).

1.1.1. Sintaktički pristup rečeničnome razumijevanju

Lingvistički modeli rečeničnoga razumijevanja većinom spadaju u sintaktički (eng.

principle-based ili syntax-based) pristup (Harrington, 2010) te u prvi plan stavljaju sintaktičku

strukturu rečenice, a najdalje je u sintaktičkim analizama (eng. parsing) odmakla računalna

lingvistika. Osnova ovih modela je razumijevanje sintaktičke strukture rečenice te prepoznavanje

ključnih sintaktičkih elemenata odgovornih za odgovarajuću obradu rečenice. Sintaktičko znanje

je hijerarhijska struktura, koja se sastoji od poznavanja niza sintaktičkih jedinica ili simbola i

pravila o odnosima simbola te se na rečenično razumijevanje može gledati kao na proces

izgradnje značenja temeljenoga na tim pravilima. Svaki simbol se u strukturu ugrađuje zasebno,

pri čemu je sintaktička forma odgovorna za razumijevanje i neovisna je o semantici, a semantički

i kontekstualni elementi tek djelomično utječu na obradu.

Kao jedan od ranijih i utjecajnijih primjera ovog pristupa obično se navodi sintaktički

model kojeg su predložili Fraizer i Fodor (1978), a koji podrazumijeva obradu u dva koraka (eng.

Garden Path Model). Ključnu ulogu ima obrada na sintaktičkoj razini koja se dešava u prvome

koraku obrade prema strogo postavljenim pravilima ili heuristikama, dok se u drugome koraku

ishod obrade provjerava unutar zadanoga konteksta. Glavno pitanje istraživanja sintaktičkih

3

teorija jeste na koji način se gradi interpretacija rečenice, odnosno koja pravila slijede simboli

prilikom obrade rečenice i stvaranja ishoda obrade. Model se najčešće provjeravao pomoću

dvoznačnih rečeničnih formi poput (1) koja u prijevodu s engleskoga jezik,a ovisno o strukturi

rečenice, može značiti radnju (2) ili subjekt (3).

(1) ...visiting relatives...

(2) ...posjećivati rodbinu...

(3) ...rodbina koja dolazi u posjet...

Glavna zamjerka lingvističkim modelima rečeničnoga razumijevanja je pretjerano

razdvajanje sintaktičke obrade od ostalih razina (Cowley, 2011; Fodor i Pylyshyn, 1988;

Harrington, 2001; Treiman i sur., 2003). Kritike modela najčešće negiraju prvenstvo sintaktičkih

struktura te smatraju kako modeli prekasno u obradu uključuju semantičku razinu. Istraživanja

koja koriste novije metode, poput funkcionalne magnetske rezonance (fMRI) te

elektroencefalografije (EEG), podupiru kritike upućene modelu. Rezultati brojnih istraživanja

pokazali su kako se semantička obrada događa puno ranije nego što to pretpostavljaju lingvistički

modeli rečenične obrade (pr. Hagoort, 2003; Muller i Hagoort, 2006; Zhang i sur. 2010).

1.1.2. Međudjelujući pristup rečeničnome razumijevanju

Suprotno od prethodno opisanog pristupa rečeničnome razumijevanju, interaktivni tj.

međudjelujući pristup (eng. constraint-based) odbacuje ključnu ulogu sintakse u razumijevanju

rečenice te pretpostavlja istovremenu obradu različitih razina: sintaktičke, semantičke,

kontekstualne i pragmatičke razine (Harrington, 2001; 2010; Treiman i sur., 2003).

Međudjelujući modeli pretpostavljaju postojanje jezičnih obrazaca povezanih unutar neuronske

mreže te se oslanjaju na konekcionistička istraživanja.

Početci konekcionizma nalaze se u istraživanjima Hebba (1949) koji predstavlja

mehanizam jačanja sinaptičkih veza dva neurona ako su aktivirana istovremeno, Lashleya (1950)

koji primjećuje kako u mozgu štakora ne postoji lokalizirano pamćenje već je ono široko

distribuirano u korteksu, Rosenblatta (1959) s idejom ljudskoga kognitivnoga sustava kao

4

dinamičkoga, međudjelujućega sustava te Selfridgeovog Pandemoniuma (1959) s vizijom mozga

kao sustavom jedinica zaduženih za različitu razinu obrade, a koje naziva demonima.

Pojava konekcionističkog pristupa značila je zaokret u kognitivnoj psihologiji te potpuno

drugačiji koncept obrtade i spremanja informacija. Do tada se smatralo kako postoji točno

određeni put za obradu svake pojedine informacije te njeno konačno odredište. Nasuprot tome,

konekcionizam uvodi raspršene uzorke (eng. distributed representations) koji nemaju zasebne

položaje, već je cjelokupna mreža skup informacija/iskustava iz prošlosti i razlika u jačini veza

među njima (Thomas i McClelland, 2008). Ako aktiviramo jednu informaciju, nužna je aktivacija

i svih ostalih informacija, a do koje će se mjere ostale aktivirati ovisi o jačini veza s početnom

informacijom. Dotadašnji modeli pamćenja smatrali su kako dozivanje spremljene informacije

vraća potpuno istu informaciju koja je i spremljena, dok ovaj model smatra kako se doziva

ponešto izmijenjena verzija informacije, ovisno o vezama s drugim reprezentacijama koje su se u

međuvremenu stvorile (McClelland i sur., 1986). Dakle, konekcionistički modeli

podrazumijevaju pokretljive (eng. dynamic) sustave obrade informacija, koji ovise o dvije

komponente – zadanim karakteristikama mreže i jačini veza između jedinica te pravilima prema

kojima svaka jedinica mijenja aktivaciju i izlazni signal (Horgan i Tienson, 1996). Veliki

doprinos razvoju konekcionizma kroz teoriju paralelnoga distribuiranoga procesiranja ili

usporedne distribuirane obrade (eng. Parallel distributed processing, PDP) dali su Rumelhart i

McClelland (1986).

Konekcionistički modeli se ispituju istraživanjima koja integriraju računarstvo i

neuroznanost stvaranjem umjetnih neuronskih mreža te ispitivanjem njihovog učenja. Umjetna

neuronska mreža sastoji se od nekoliko različitih vrsta umjetnih neurona (često se nazivaju i

čvorovima) – ulaznih jedinica, jednoga ili više setova skrivenih jedinica (eng. hidden units)

odnosno unutarnjih reprezentacijskih jedinica (Munakata i McClelland, 2003) te izlaznih

jedinica. Istovjetno biološkom neuronskom sustavu, ulazne jedinice odgovaraju senzornim

neuronima koji primaju podražaj, izlazne jedinice motoričkim neuronima, dok su skrivene

jedinice svi ostali neuroni koji obrađuju informacije između osjetilnih i motoričkih neurona.

Ulazne jedinice imaju određenu aktivacijsku vrijednost koju šalju do svake unutarnje

reprezentacijske jedinice, koje zatim sumiraju ulazne signale (eng. input) ovisno o aktivacijskoj

vrijednosti koju su zaprimile. Jedinice imaju definiran prag i ako su vrijednosti veće od praga,

signal prolazi jedinicu. Signal se zatim šalje do svih izlaznih jedinica, odnosno u kompliciranijim

5

modelima neuronskih mreža do slijedeće razine unutarnjih jedinica. Pri tome signal ovisi o jačini

veza među jedinicama te o predznaku tih veza koje mogu biti pozitivne ili poticajne (eng.

excitatory) i negativne ili zadržavajuće (eng. inhibitory).

Veliki broj konekcionističkih istraživanja odnosi se na istraživanja jezika – usvajanje

jednostavnih i složenih gramatičkih struktura (Ling, 1994; Rumelhart i McClelland, 1986), razvoj

vokabulara (Altmann, 2002), usvajanje sintakse te testiranje hipoteze kritičnog perioda za

usvajanje jezičnih struktura (Ellefson i Christiansen 2000). Prva konekcionistička istraživanja

podrazumijevala su modele usvajanja gramatičkih struktura engleskoga jezika poput usvajanja

prošloga glagolskoga vremena kod pravilnih i nepravilnih glagola (Plunkett i Marchman, 1991;

Plunkett i Marchman, 1996; Rumelhart i McClelland, 1986). Istraživanje je potvrdilo

podudaranje u napretku učenja kod djeteta s promjenama koje pri učenju prolazi umjetna

neuronska mreža. Osnovna karakteristika usvajanja glagolskoga vremena je karakteristična U-

krivulja, koja ima tri faze – period slobodnoga produciranja, period primjene naučenoga pravila

za pravilne glagole i na nepravilnim glagolima te redukcija broja pogrešaka. Njihova prva

istraživanja izazvala su kritike (Dawson i Shamanski, 1994; Fodor i Pylyshyn, 1988; Pinker i

Prince, 1988), ali su istodobno potaknula istraživače na korištenje neuronskih mreža u

istraživanjima, sve u nastojanjima kako bi dokazali ili opovrgnuli početna istraživanja.

Konekcionistički modeli rečeničnog razumijevanja podrazumijevaju postojanje velikoga

broja neurona, koji usporednom obradom obrađuju sve razine rečenice. Davanjem različite

značajnosti postojećim i novim vezama (eng. ponder) dovode do zaključaka obrade tj. rečeničnog

razumijevanja. U objašnjenjima procesa rečeničnoga razumijevanja, konekcionistički su modeli

vrlo bliski situacijskom modelu (eng. Situational model) rečeničnoga razumijevanja, opisanome

kasnije u tekstu, a situacijski model ispituju trenirajući umjetne neuronske mreže (Frank, 2005;

2011). Jedan od utjecajnijih modela interaktivnoga pristupa postavili su Bates i MacWhinney

(1987; 1989), koji predlažu kompeticijski model rečeničnoga razumijevanja. U svojoj osnovi,

model je nastao kao model usvajanja jezika temeljen na leksičkome funkcionalizmu te

pretpostavlja funkcionalno preslikavanje obrazaca. Ključnu ulogu u procesu usvajanja jezika

imaju ključevi koji se međusobno odnose kao natjecateljske ili surađujuće komponente jezika.

Kako počiva na pretpostavkama važnosti učestalosti pojave ključeva, model je blizak

konekcionističkome shvaćanju rečeničnoga razumijevanja. Model će biti pobliže opisan u

nastavku rada.

6

1.1.3. Referencijalni pristup rečeničnome razumijevanju

Referencijalni pristup (eng. discourse-based) kombinira komponente sintaktičkoga i

međudjelujućega pristupa. Referencijalni pristup podrazumijeva i sintaktičku osnovu kao početni

dio rečenične obrade, no za razliku od sintaktičkoga pristupa pretpostavlja postojanje više

mogućih sintaktičkih strategija za interpretaciju rečenice (Harrington, 2001; 2010; Treiman i sur.,

2003). Drugim riječima, sintaktička pravila i simboli modeliraju zaključak, no istodobno postoji

više mogućih sintaktičkih strategija. Na izbor strategije ponajprije utječe kontekst diskursa ili

ranije iskustvo konteksta. Prema tome, u situaciji dvosmislenosti opisanoj u kontekstu

sintaktičkoga pristupa, na razumijevanje rečenice utječe ranija izloženost dvosmislenosti u

određenome kontekstu.

Na tom je tragu model diskursa stvaranja-objedinjavanja (eng. Construction-Integration,

CI model) prema kojemu veći broj izvora informacija vodi prema točnijoj rečeničnoj obradi u

rečenicama koje sadrže dvosmislenost, a značajan učinak ima utjecaj prethodne izloženosti

određenome kontekstu (Kintsch, 1988; 1998; 1992; Kintsch i Welsch, 1991). Model u osnovi

pretpostavlja postojanje međudjelovanja između sintaktičke forme teksta i općega znanja te

prethodnoga iskustva koji se također unose u proces obrade. Od sintaktičkoga pristupa preuzima

postojanje pravila koja s prethodnim znanjem čine asocijativnu mrežu. U drugome koraku

komponente se objedinjuju prema konekcionističkim principima. Pri tome određeni kontekst ima

ulogu medijatora, koji aktivira značajne, a sporadične sintaktičke obrasce deaktivira te tako

pomaže i usmjerava sintaktička pravila prema konačnome rezultatu. U cijelome procesu razlikuju

se tri razine reprezentacije. Lingvistička razina odnosi se na riječi i njihovo značenje u smislu

gramatičke strukture, a semantička razina podrazumijeva složenu propozicijsku obradu.

Posljednja reprezentacija odnosi se na situacijsku razinu, u kojoj dolazi do interakcije prethodno

obrađenih informacija s postojećim znanjem te nastaje mentalni model situacije. Situacijski

model rečeničnoga razumijevanja detaljnije je opisan u narednome poglavlju.

7

1.1.4. Neurokognitivni pristup rečeničnome razumijevanju

U novije vrijeme pojavljuju se modeli rečeničnoga razumijevanja bazirani na

neurokognitivnim istraživanjima. Neurokognitivni pristup rečeničnome razumijevanju se

usmjerava na aktivaciju različitih regija mozga prilikom rečenične obrade, u pokušaju da

rezultatima neurobioloških studija provjeri i eventualno podupre postojeće modele rečeničnog

razumijevanja (Bornkessel i Schlesewsky, 2006; Friederici, 2002; 2009; 2011; Just i sur., 1996;

Ludtke i sur., 2008).

Jezik i obrada njegovih komponenti dinamičan su proces u koji su uključena brojna

mozgovna područja. Neurokognitivnim istraživanjima se pokušava odgovoriti na tri osnovne

razine: ispituju se funkcionalne, anatomske i vremenske karakteristike jezične obrade. Na

funkcionalnoj razini se ispituje što se događa prilikom jezične obrade (pr. Bornkessel i

Schlesewsky, 2006; Carpenter i sur., 1999; Ludtke i sur., 2008), anatomska odgovara na pitanje

gdje se obrada događa (pr. Friederici, 2011; Seikel i sur., 2010), dok vremenska razina otkriva

kada se obrada događa (pr. Kutas i Hillyard, 1980; Osterhout i Holcomb, 1992). U istraživanjima

se koriste elektroencefalografija (EEG), magnetoencefalografija (MEG), pozitronska emisijska

tomografija (PET) i funkcionalna magnetska rezonanca (fMRI), a u novije vrijeme i aMEG ili

anatomski ograničena magnetoencefalografija. Ipak, većina istraživanja koristila je

elektroencefalografiju te funkcionalnu magnetsku rezonancu.

EEG mjeri električnu aktivnost grupe neurona, pri čemu se veća aktivnost određenoga

frekvencijskoga pojasa veže uz kognitivnu obradu (pr. Haarmann i sur., 2002; Weiss i sur.,

2005). EEG mjeri i evocirane potencijale. Evocirani potencijali ili ERP komponente su signali

povezani s događajem, koji omogućuju praćenje brzih promjena moždane aktivnosti, a

uprosječeni su na velikom broju podražaja (pr. Luck, 2005; Otten i Rugg, 2004). Signal koji mjeri

fMRI, odnosi se na mjerenje magnetskoga polja u dijelovima mozga koje je aktivirano

podražajem. Jači signal pokazuje pojačanu aktivnost određenoga dijela mozga – aktivirane

živčane stanice u tom dijelu mozga traže kisik, koji dobivaju putem krvi (hemoglobin; BOLD

tehnika), što utječe na jačinu magnetskog polja (pr. Logothetis i Wandell, 2004). Poznavanje

jačine signala daje nedvojben odgovor o tome koje su moždane strukture uključene u obradu

zadanoga podražaja. EEG i MEG metode daju nam uvid u vremensku dinamiku rečeničnoga

8

razumijevanja (čak do preciznosti u milisekundu), no ne mogu potpuno odrediti područje mozga

u kojemu se rečenično razumijevanje događa (Debener i sur., 2006). S druge strane, PET i fMRI

nam mogu odgovoriti na pitanje gdje se događa rečenično razumijevanje, no ne utvrđuju i

njegovu vremensku dinamiku, jer je za hemodinamske promjene potrebno više od sekunde.

Kao odgovor na problem odgovarajuće vremenske dinamike i određivanja mjesta obrade

unutar mozga nameće se kombinacija dviju metoda, poput anatomski-ograničene

magnetoencefalografije (Marinković, 2004; Marinković i sur., 2011; Marinković i sur., 2012)

Anatomski-ograničena MEG (aMEG) metoda kombinira MEG i MRI. Metoda podrazumijeva

ocrtavanje i lokalizaciju mozgovnih područja magnetskom rezonancom kao i mjerenje brze

električne aktivnosti mozga magnetoencefalogramom. Koristi se MEG koji pokriva cijelu glavu i

ima veliku gustoću senzora (oko 300 jednica) i čija je vremenska rezolucija manja od

milisekunde te se kombinira sa strukturalnim MRI-em visoke prostorne rezolucije. Metoda je vrlo

izazovna, jer omogućuje istodobno dobivanje dobre anatomske i vremenske rezolucije. Drugim

riječima, istodobno određuje gdje se obrada događa u odnosu na vrijeme u kojemu se događa.

Poteškoća svih metoda je što su istraživanja za sada uglavnom ograničena na obradu

jedne rečenice. Kod istraživanja rečeničnoga razumijevanja najčešće se koristila EEG metoda. Na

primjer, u zadatcima leksičke odluke (LDT), ispitanik treba klasificirati riječi, pseudoriječi i ne-

riječi. Pri tome se EEG uređajem mjere ERP komponente.

1.1.4.1. EEG istraživanja rečeničnoga razumijevanja

Istraživanja sintaktičke i semantičke obrade najčešće se odnose na ispitivanja obrazaca

moždanih reakcija u zadatcima u kojima su narušena načela sintakse i semantike. Među prvim

ispitivanjima semantičke obrade bilo je ono Kutasa i Hillyarda (1980) koji su ispitivali rečenični

kontekst i evocirane potencijale (ERP komponente) pri čitanju rečenica. Istraživanje je pokazalo

kako riječi koje ne pripadaju kontekstu rečenice, odnosno nisu semantički prikladne, izazivaju

negativni val, N400, koji se pojavljuje između 300-500 ms nakon podražaja. Pri tome se pokazalo

kako najveći N400 izazivaju riječi koje su semantički nepovezane i kontekstualno udaljene od

9

rečenice i potpuno su neočekivane poput (4), dok nešto manji izazivaju riječi koje su semantički

povezane s više očekivanom riječi poput one u rečenici (5).

(4) i. I like my coffee with milk and salt.

ii. Volim kavu s mlijekom i soli.

(5) i. I like my coffee with milk and socks.

ii. Volim kavu s mlijekom i čarapama.

(6) i. I like my coffee with milk and sugars.

ii.Volim kavu s mlijekom i šećer.

Ovaj nalaz je bio jedan od prvih dokaza o neurofiziološkoj obradi rečeničnog značenja i

veže se uz semantički prajming tj. aktiviranje riječi koje su bliske prema semantičkim

kategorijama. Komponenta N400 ne pojavljuje se kod malih gramatičkih pogrešaka, poput one u

rečenici (6) te se ne veže uz sintaktičku obradu (Hillyard i Kutas, 1983). Od otkrića, komponenta

N400 se ispitivala u brojnim jezičnim i nejezičnim istraživanjima, a općenito se vezuje uz

narušeno značenje. Dva su osnovna pristupa koja objašnjavaju pojavu N400. Prema jednome

pristupu, pojava N400 se veže uz aktivaciju semantičkih struktura unutar mentalnoga leksikona,

pa viša amplituda N400 pokazuje težu obradu semantički nepovezanih i nepodudarnih riječi

unutar mentalnog leksikona (Borovsky i sur., 2012; Kutas i Federmeier 2000). Drugi pristup

smatra kako viši N400 pokazuje otežanu integraciju nepodudarne informacije u dani kontekst

(Lau i sur., 2013; Nigam i sur., 1992; Osterhout i Holcomb 1992). Vrlo je malo istraživanja

pomaka N400 u hrvatskome jeziku. Palmović i sur. (2010) su koristeći paradigmu slaganja riječi i

slike ispitali pomak na zadatku s nepodudarnom fotografijom i slikom, pri čemu je npr.

fotografija limuna uparena s riječi kruška te je dobiven očekivani pomak od N400 na

nepodudarnim parovima. Komponenta N400 shvaćena je kao odgovor na pogrešnu fotografiju pri

usporedbi sa zadanom riječi. Pretpostavka je kako je slika aktivirala drugu, očekivanu riječ, koja

je značenjem odudarala od prikazane riječi.

Ispitivanja sintaktičke obrade vršena EEG uređajem potvrdila su postojanje pozitivnoga

pomaka nazvanog sintaktički pozitivni pomak ili P600. Pomak se događa između 500-800 ms

nakon zadanog podražaja, a veže se uz gramatičke pogreške i kršenje brojnih sintaktičkih

komponenti. P600 prvi puta je otkriven istraživanjem Osterhouta i Holcomba (1992), koji su

primijetili kako odstupanje od pretpostavljene sintaktičke strukture ne dovodi do poznatog N400

10

pomaka, već do pozitivnoga pomaka prosječno 600 ms nakon podražaja. Njihova pretpostavka

bila je kako razlike u pomaku kod narušavanja sintaktičke i semantičke strukture ukazuju na

neuralnu različitost u obradi sintakse i semantike. Raniji uočljivi pomak ili ERP komponenta koja

se javlja kao posljedica sintaktičkih anomalija je LAN – lijeva anteriorna negativnost koja se

javlja u intervalu između 300-450 ms nakon podražaja i često prethodi pomaku P600 pa se te dva

pomaka javljaju u poznatom obrascu LAN-P600 (Osterhout i Holcomb, 1992). Ispitivanjima

sintaktičkih strukturalnih pogrešaka uočena je i komponenta ELAN – rana lijeva anteriorna

negativnost koja se javlja nešto ranije, između 100 i 250 ms nakon podražaja (Friederici i sur.,

1993; Herrmann i sur., 2011; Neville i sur., 1991), a među autorima ne postoji konsenzus je li

ELAN samo rana verzija LAN pomaka ili se te dvije komponente funkcionalno razlikuju

(Steinhauer i Drury, 2012). Osim glavne i odmah uočljive razlike u vremenu javljanja, LAN

pomak uočen je u širemu spektru sintaktičkih pogrešaka, dok se ELAN javlja kod negramatične

pozicije prijedloga u rečenici.

U hrvatskome jeziku je provedeno istraživanje narušavanja sintaktičkih struktura na

nekoliko razina (Palmović, 2007). Narušavanje sintaktičke strukture padeža u rečenici (8), u kojoj

se objekt nalazi u dativu, dovelo je do poznatog obrasca lijeve prednje negativnosti LAN, nakon

koje slijedi pozitivni pomaka 600 ms nakon zadanog podražaja. Pomaka nije bilo u rečenici (7) u

kojoj se objekt nalazi u akuzativu te je sintaktički odgovarajuća. Identičan rezultat dobiven je pri

manipulaciji rodom te je rečenica koja je sadržavala neodgovarajući par poput (9) pokazala

karakterističan LAN-P600 pomak.

(7) Dječak je u knjižnici pročitao knjigu.

(8) Dječak je u knjižnici pročitao knjizi.

(9) ...mali kuća...

S druge strane, komponenta P600 promatra se i u kontekstu pozitivnoga pomaka P300

koji se općenito vezuje uz donošenje odluke pri neočekivanim podražajima, odnosno

podražajima koji nisu relevantni za zadatak (Donchin i sur., 1973; Picton, 1992), pri čemu se

P600 može smatrati odgođenom verzijom P300 pomaka (Coulson i sur., 1998). Ipak, unatoč tome

što dilema o samom odnosu P300 i P600 nije riješena, mogućnost da je pomak P600 dio pomaka

P300 ne mijenja činjenicu da je P600 izazvan narušavanjem sintaktičke strukture i time ukazuje

11

na procese koji se događaju tijekom obrade sintaktičke strukture rečenice (Osterhout i sur., 1994;

Osterhout i sur., 1996).

1.1.4.2. fMRI ispitivanja rečeničnoga razumijevanja

Područja korteksa relevantna za jezik su: inferiorni frontalni girus nazvan Brocino

područje, superiorni temporalni girus ili Wernickeovo područje, dijelovi središnjeg temporalnoga

girusa te inferiorni parietalni i angularni girus u parietalnome režnju (Friederici, 2011). Brocino

područje obično podrazumijeva dio lijevoga inferiornoga frontalnoga girusa koji se sastoji od

anteriornoga triangularnoga dijela poznatoga pod nazivom Brodmannovo područje 45 te

posteriornoga opekularnoga dijela poznatoga pod nazivom Brodmannovo područje 44. S obzirom

na veze između regija koje su uključene u jezičnu obradu, dva se puta spominju kao osnova

jezične obrade: dorzalni i ventralni put (Brauer i sur, 2013; Saur i sur., 2008). Ispitivanja su

pokazala kako je u ranu jezičnu percepciju uključen superiorni temporalni girus, nakon čega se

leksička obrada razdvaja u dva sustava ili puta obrade. Ventralni put zadužen je za pridavanje

značenja zvuku, odnosno prepoznavanje govora i obradu signala za razumijevanje, a dorzalni za

artikulaciju u smislu pronalaska određene riječi. Dorzalni put proteže se dorzoposteriorno prema

inferiornome parietalnome i posteriornome frontalnome režnju, dok se ventralni proteže

ventrolateralno do srednjega i inferiornoga temporalnoga režnja. Suprotno od prethodnih modela,

ovaj model dvije staze (eng. dual-stream) pretpostavlja kako govor nije orijentiran samo na lijevu

hemisferu jer, iako je dorzalni put snažno dominantan u lijevoj hemisferi, ventralni je put

bilateralno organiziran (Hickok, 2009; Saur i sur., 2008; Seikel et al., 2010). Ispitivanja

rečeničnoga razumijevanja pokazuju uključenost različitih dijelova mozga u jezičnu obradu na

različitim jezičnim razinama, a rezultati istraživanja potvrđuju model dvije staze, pri čemu je

područje lijevoga temporalnoga korteksa i lijevoga inferiornoga frontalnoga korteksa vezano uz

sintaktičku obradu (Grodzinsky i Friederici, 2006; Tyler i sur., 2011; Vigliocco, 2000), pa obrada

sintakse pokazuje jasnu lateralizaciju u lijevo. S druge strane, semantička obrada se veže uz

temporo-frontalna područja i ne pokazuje takvu striktnu lateraliziranost (Friederici, 2011).

Funkcionalna magnetska rezonanca omogućila nam je sagledati gdje se događa

semantička obrada. Binder i sur. (2009) napravili su pregled 120 fMRI ispitivanja semantičke

12

obrade, a rezultati su pokazali kako je za semantičku obradu zaduženo sedam regija mozga za

koje se pretpostavlja kako su uključene u više integrativne procese:

a) posteriorni inferiorni parietalni režanj (angularni girus i supramarginalni girus),

b) lateralni temporalni korteks (središnji i dio inferiornoga temporalnoga girusa),

c) ventralni temporalni korteks (fuziformni i parahipokampalni girusi),

d) dorzomedijalni prefrontalni korteks,

e) inferiorni forntalni girus,

f) ventromedijalni prefrontalni korteks te

g) posteriorni cingularni girus.

Lijevi inferiorni parietalni režanj i područje angularnog girusa izdvajaju se kao najčešće

aktivirana područja u istraživanjima semantičke obrade (Binder i sur., 2008). Pri tome valja

naglasiti, kako se zbog nejasne granice angularnoga girusa u istraživanjima ovo područje ne

svrstava uvijek u inferiorni parietalni režanj, već se ponekad naziva i temporo-parietalnim

čvorom.

Prikazani rezultati fMRI istraživanja ukazuju gdje se događa semantička obrada, ali ne i

kada se događa. Novije metode omogućuju istodobno praćenje gdje i kada se semantička obrada

događa. Marinković i sur. (2011) koristili su kombiniranu MEG i MRI metodu (aMEG) za

ispitivanje razumijevanja rečenica zadanih u humorističnoj formi. Rezultati su pokazali kako se

najmanji N400 u prvoj fazi obrade pojavljuje kada je rečenica humoristična (očekivani podražaj),

a najveći kada je šala besmislena. U drugoj fazi aktivirala se desna strana mozga zadužena za

shvaćanje obrata unutar šale, tj. dozivanja alternativnoga značenja.

Ispitivanja obrade sintakse fMRI uređajem pokazuju kako je ventralni put uključen u

obradu jednostavne sintakse na razini vrste riječi unutar rečenice, dok je dorzalni put uključen u

obradu hijerarhijskih ili viših sintaktičkih struktura kojima se otkriva odnos među riječima

(Brauer i sur, 2013; Friederici i sur., 2000; Friederici, 2009; 2012). Ispitivanja su djelomično

potvrdila i sintaktički pristup rečeničnom razumijevanju, pokazujući kako sintaksa ima prvenstvo

pri obradi (Bornkessel i Schlesewsky, 2006; Bornkessel-Schlesewsky i Schlesewsky, 2013) u

odnosu na sintaktičke procese. Problem kod istraživanja dvostruke sintaktičke obrade fMRI

metodom je niska vremenska rezolucija metode. Zbog toga je teško uhvatiti brze promjene u

13

obradi jednostavnih sintaktičkih elemenata i izdvojiti ih od obrade viših sintaktičkih struktura.

Stoga se prilikom istraživanja većinom koristi narušavanje sintaktičke strukture rečenice.

Unatoč postojanju različitih modela rečeničnoga razumijevanja i objašnjenja na različitim

razinama, većina autora se slaže kako težina materijala, koji je potrebno obraditi tijekom procesa

rečeničnog razumijevanja, direktno utječe na kvalitetu i brzinu obrade. Ispitivanja koja koriste

metode oslikavanja mozga potvrđuju ovu tvrdnju, pokazujući veću moždanu aktivaciju kod

lingvistički kompleksnijih zadataka (Bahlmann i sur., 2011; Just i sur., 1996; Tettamanti i sur.,

2008). Stoga je, kod ispitivanja jezika, nužno odabrati eksperimentalne zadatke unutar dobro

provjerenih paradigmi.

1.1.5. Situacijski model rečeničnoga razumijevanja

Rečenično razumijevanje do osamdesetih se godina XX. stoljeća sagledavalo kroz prizmu

strukture pojedine rečenice, ali ne i situacije koja je opisana u rečenici. Gotovo istodobno

pojavljuju se dva modela koji se usmjeravaju na mentalnu reprezentaciju situacija opisanih u

rečenici. Van Dijk i Kintsch (1983) u rečenično razumijevanje uvode situacijski model, dok

Johnson-Laird (1983) uvodi mentalni model. Ova dva modela najčešće se u literaturi izjednačuju

iako postoji razlika među njima: mentalni model podrazumijeva mentalnu reprezentaciju svijeta,

dok situacijski model govori o lingvističkoj reprezentaciji toga svijeta (Ferguson, 2008). Pojavom

dvaju modela, rečenično razumijevanje ne sagledava se samo kroz sintaktičke i semantičke

strukture, već se fokus pomiče na konstrukciju mentalnih reprezentacija opisanoga teksta.

Drugim riječima, model ne podrazumijeva stvaranje mentalnih reprezentacija lingvističkih

struktura (riječi, rečenica ili fraza), već mentalne reprezentacije situacija opisanih u tekstu -

objekata, događaja ili osoba (Zwaan, 1999). Za razumijevanje modela, važno je razlikovati model

stvaranja mentalnih reprezentacija od modela stvaranje shema, jer shema uključuje stvaranje

mentalnih reprezentacija dobro poznatih, stereotipnih situacija. Na primjer, shema putovanja na

posao uključivala bi mentalnu reprezentaciju stereotipne situacije: odlazak na autobusnu stanicu,

ulazak u autobus i vožnju do posla. S druge strane, situacijski model odlaska na posao uključivao

bi npr. točno određeni datum, specifične uvjete vožnje te neki poseban događaj za vrijeme te

vožnje (Zwaan i Radvansky, 1998).

14

Potreba za nadopunom osnovnoga situacijskoga modela javila se, čim su se u analizu

umjesto jednostavnih formi, uvele složenije slike. Klasičan primjer je rečenica (10) koja ne može

stvoriti istu mentalnu reprezentaciju kao rečenica (11), s obzirom na to kako od ranije već postoji

naučeno znanje o situacijama opisanima u rečenici. Iskustveno i teoretski već postoji model orla,

ili neke druge ptice koja u letu ima raširena krila, dok mentalnoj reprezentaciji orla u gnijezdu

odgovaraju krila skupljena uz tijelo (Zwaan i Madden, 2005). Primjer je detaljnije opisan te

ilustriran u poglavlju o ispitivanju kognitivne obrade niječnih rečenica.

(10) Vidio je orla na nebu.

(11) Vidio je orla u gnijezdu.

Situacijski model Van Dijka i Kintscha, nadopunili su Zwaan i Radvansky (1998),

razlikovanjem stvaranja trenutnoga, integriranoga i kompletnoga mentalnoga modela. Trenutni

mentalni model odnosi se na čitanje pojedine rečenice i stvaranje njene reprezentacije. Spajanjem

rečenica tijekom čitanja redom, nastaje integrirana reprezentacija, dok se nakon pročitanoga

čitavoga teksta stvara kompletni mentalni model. U dugoročno pamćenje sprema se zadnja

izrađena mentalna reprezentacija. Ako dođe do promjena u nekoj mentalnoj reprezentaciji, npr.

dodavanjem novih elemenata, potrebno je stvaranje novoga mentalnoga modela te više vremena

za obradu pročitanoga. Jednako tako, konzistentne informacije dobro uklopljene u mentalnu

reprezentaciju, zahtijevaju manje vremena za obradu, nego nekonzistentne informacije (Zwaan i

Madden, 2004).

Prema situacijskome modelu, pet je osnovnih dimenzija koje utječu na mentalnu

reprezentaciju: vrijeme, uzročnost, prostor, namjera te protagonisti ili objekti situacije. Dimenzija

prostora interesantna je stoga što često postoji razlika između lingvistički opisanoga prostora i

stvarnih prostornih odnosa. Verbalni iskaz prostornih odnosa u situaciji mora imati svoj početak i

kraj, dok vizualno možemo zahvatiti sve objekte istodobno. Drugim riječima, verbalni opis može

biti cirkularan na način da opisuje prvi i posljednji element kao najudaljenije, iako je prostor

kružni pa oni stoje jedan uz drugoga. Također, određenim priložnim oznakama mjesta može se

utjecati na percepciju udaljenosti (Jahn, 2004; Rinck i sur., 1996). Jedno klasično istraživanje

pokazuje kako percepcija prostora ovisi i o veličini objekta opisanoga u situaciji, pa se veći

objekt iz rečenice (13) čini udaljenijim nego manji objekt iz (12) rečenice (Morrow i Clark,

1988).

15

(12) Miš se približio prozoru.

(13) Traktor se približio prozoru.

Vrijeme je dimenzija koju situacijski model smatra najvažnijom. Svakodnevni život

funkcionira na način da događaji slijede jedan iza drugoga, bez ispuštanja sredine te se stoga

smatra kako pri čitanju teksta pretpostavljamo da su događaji prikazani redom. Ipak, jezik nam

dopušta da preskočimo vremenski kontinuum, npr. frazom u rečenici (14). Upotreba takvih fraza,

koje razbijaju vremenski kontinuum, otežava rečenično razumijevanje i smanjuje brzinu reakcije

(Radvansky i sur., 1998; Zwaan, 1996; Zwaan i sur., 1995; Zwaan i sur., 1998). Jednako tako,

rečenice u kojima dvije informacije ne prate prirodni vremenski kontinuum (15), duže se čitaju

nego rečenice poput (16), u kojima se obje informacije vremenski podudaraju (Gennari, 2004).

(14) … nekoliko dana kasnije ...

(15) i. A journalist confirmed today that population growth was stable this year despite…

ii. Novinar je danas potvrdio kako je rast populacije ove godine bio stabilan, unatoč…

(16) i. A journalist confirmed today that population growth was stable last year despite…

ii. Novinar je danas potvrdio kako je rast populacije prošle godine bio stabilan, unatoč…

Na dimenziju uzročnosti također se može utjecati jezičnim elementima, poput riječi zbog

ili jer. Istraživanja su pokazala kako se brže odgovara na rečenice koje imaju jasnu uzročno-

posljedičnu vezu, naročito ako se uklapa u već postojeće znanje o odnosima u opisanoj situaciji

(Singer i sur, 1992). Ako se kao primjer izdvoji rečenica (17), ona će biti puno brže obrađena

nego rečenica (18), koja po uzročnosti ne odgovara postojećima mentalnim modelima.

(17) Otišao je kupiti sendvič jer je bio gladan.

(18) Otišao je kupiti sendvič jer je bio žedan.

Objekti ili protagonisti situacije važna su dimenzija situacijskoga modela, jer zaključci o

njima učvršćuju mentalni model, a nelogičnosti dovode do povećanja vremena reakcije (Carreiras

i sur., 1996; Zwaan i sur., 1998). Na primjer, ako osoba u rečenici (19) obavlja spolno stereotipan

posao, a zatim se u sljedećoj rečenici pojavi suprotan spol kao u (20), potrebno je više vremena

16

za reakciju na zadatak. U hrvatskome jeziku nastavci određuju spol osobe, dok se u engleskome

identično pišu zanimanja i muške i ženske osobe pa je zadatak prikazan na engleskome jeziku.

(19) i. The electrician examined the light fitting.

ii. Električar/ka je pregledao/la svjetiljku.

(20) i. She took out her screwdriver.

ii. Ona je uzela odvijač.

Posljednja, peta dimenzija namjera odnosi se na donošenje zaključaka o ciljevima ili

namjerama protagonista (ili objekata) u situaciji, a nelogičnosti poput one u rečenici (21), ponovo

dovode do produljenja vremena reakcije (Zwaan i sur., 1998). Stoga će vrijeme reakcije biti brže

za npr. rečenicu (22) jer ispitanici već imaju mentalni model o namjerama protagonista u

situaciji, od koje prethodna rečenica značajno odstupa.

(21) Nakon što je jako ogladnio, Nikola je krenuo prema trgovini i kupio sok.

(22) Nakon što je jako ogladnio, Nikola je krenuo prema trgovini i kupio sendvič.

U novije vrijeme unutar situacijskoga modela ispitivale su se vizualne karakteristike

objekata, poput boje, položaja ili oblika u zadatcima uspoređivanja rečenice i slike. Ispitivanja su

pokazala brže odgovore za slike gdje je orijentacija odgovarala situaciji opisanoj u tekstu (Ashley

i Carlson, 2007; Pecher i sur., 2009; Stanfield i Zwaan, 2001). Ispitivanja oblika također su

pokazala kako se tijekom rečeničnoga prepoznavanja aktiviraju već postojeće mentalne

reprezentacije (Zwaan i sur., 2002; Zwaan i Madden, 2005). Prema nalazima, objekt iz rečenice

(23) brže se prepoznaje ako se upari sa slikom čitavoga jaja, nego ako se upari sa slikom jaja

pripremljenoga kao jaje na oko tj. ispečenog jaja (Zwaan i sur., 2002). Obrnuto vrijedi za

rečenicu (24).

(23) Jaje je u hladnjaku.

(24) Jaje je u tavi.

17

Slika 1. Različit izgled jaja u hladnjaku i u tavi (Zwaan i sur., 2002)

Yaxley i Zwaan (2007) proširili su prethodno ispitivanje oblika u okviru situacijskoga

modela na ispitivanje vidljivosti, pri čemu se pokazalo kako na brzinu reakcije ne utječu samo

specifične karakteristike subjekta iz rečenice, odnosno nisu samo one ukomponirane u stvaranje

situacijskoga modela rečenice. Nespecifične kontekstualne karakteristike situacije, također su se

pokazale značajne pri obradi. Ispitanicima su prezentirane slike visoke i smanjene rezolucije

(slika 2.) te rečenice koje su upućivale na visoku rezoluciju odnosno čistu sliku poput (25) i koje

su upućivale na neodgovarajuću vidljivost i smanjenu rezoluciju slike poput (26). Rezultati su

pokazali brže vrijeme reakcije na podudarnu sliku i kontekst. Drugim riječima, na rečenicu (25),

koja je sugerirala na zamagljenu sliku, brže se odgovaralo kada je bila uparena sa slikom

smanjene rezolucije. Na rečenicu (26) brže se odgovaralo kada je bila uparena sa slikom visoke

rezolucije.

(25) i. The biker saw the moose through foggy googles.

ii. Biciklist je vidio soba kroz zamagljene naočale.

(26) i. The biker saw the moose through clear googles.

ii. Biciklist je vidio soba kroz čiste naočale.

18

Slika 2. Sob smanjene i visoke rezolucije (Yaxley i Zwaan, 2007)

Prednosti situacijskoga modela očituju se u pet osnovnih komponenti (Zwaan i

Radvansky, 1998). Prva je integracija informacija iz više rečenica, koja se očituje u stvaranju

mentalne reprezentacije povezanih informacija. Npr. ukoliko se u nekoliko rečenica govori o

jednoj osobi, rijetko će koji autor u svakoj upotrijebiti ime osobe, već će uglavnom tijekom

pripovijedanja koristiti i zamjenice ili neke druge specifičnosti, izbjegavajući tako ponavljanje.

Informacije iz više rečenica potrebno je povezati, tako da se sve odnose na istu osobu. Druga

prednost modela je povezivanje informacija iz različitih senzornih modaliteta. Model

pretpostavlja kako se stvara mentalna reprezentacija događaja, neovisno o modalitetu iz kojeg su

došle informacije (Engelen i sur., 2011; Magliano i sur, 2012). Nadalje, model dobro objašnjava

efekte stručnosti na razumijevanje, odnosno situacije kada osoba slabijih verbalnih sposobnosti u

području svoje stručnosti ima bolji učinak od osobe boljih verbalnih sposobnosti, unatoč tome što

većinom osobe s boljim verbalnim sposobnostima pokazuju bolje rezultate (Zwaan i Brown,

1996). Četvrta prednost situacijskoga modela očituje se u prijevodima s jednog jezika na drugi,

jer se u tom procesu ne prevode riječi zasebno i doslovno, već je potrebno od teksta stvoriti

mentalni model te ga prevesti na ini jezik. Posljednja prednost modela je integracija informacija

iz različitih dokumenata, odnosno stvaranja i nadograđivanja mentalnih modela iz više izvora.

Situacijski model nije nužno uključen u sve komponente lingvističke obrade i ne može objasniti

sve vezane fenomene (Zwaan i Radvansky, 1998). Ipak, smatra se kako je model potpuno

odgovarajući za analizu procesa rečeničnoga razumijevanja.

19

U novije vrijeme situacijski model rečeničnoga razumijevanja opisuje se u terminima

širega pristupa utjelovljene kognicije i jezika (eng. embodied cognition and language) i modela

utjelovljenoga jezičnoga razumijevanja. Termin utjelovljenosti relativno je nov u kognitivnoj

znanosti, a odnosi se na modele koji smatraju kako centralnu ulogu u kogniciji ima način na koji

je ljudsko tijelo u interakciji s vanjskim svijetom, a lingvističko značenje riječi i rečenica ima

korijen u percepciji i planiranju akcija (Kaschak i Jones, 2014). S kognitivnoga aspekta ključnu

ulogu imaju kognitivne kategorije i koncepti te donošenje odluka i zaključaka, dok je s pozicije

ljudskog tijela ključna interakcija s okolinom putem perceptivnih i motoričkih sustava. Ideja

utjelovljenosti je radikalna te predstavlja zaokret u kognitivnoj znanosti s pretpostavkom da pri

donošenju odluka i rješavanju problema ne koristimo samo kognitivne kapacitete, već važnu

ulogu igra i kretanje kroz svijet vođeno percepcijom, čime se smanjuje potreba za korištenjem

viših kognitivnih funkcija (Wilson i Golonka, 2013). Istodobno, kognitivni i neuralni mehanizmi,

ključni za opažanje i izvršavanje akcija, sudjeluju i pri stvaranju koncepata.

Prema Glenbergu (2010) svi psihologijski procesi pod utjecajem su tjelesne morfologije,

motoričkoga i senzornoga sustava te emocija. Prva pretpostavka, od koje polazi, odnosi se na

nužnost poznavanja svojih tjelesnih kapaciteta, mogućnosti i slabosti za reagiranje na vanjske

podražaje, zbog čega vjeruje kako brojni psihološki procesi proizlaze iz potrebe za djelovanjem.

Nadalje, pojam sličnosti objekata koji je ključan za kognitivnu obradu i socijalnu interakciju

uvelike ovisi o značajkama tjelesnih iskustava. Kao posljednji argument navodi kako su ljudi

simbolička bića te se iz simbola stvaraju koncepti i značenja. Kako bi simboli bili smisleni,

moraju biti povezani s ljudskom percepcijom i interakcijom s objektima koje predstavljaju ti

simboli.

Osnovna pretpostavka utjelovljenoga jezičnoga razumijevanja je kako se pri

razumijevanju rečenica poput (27) uključuje vizualni sustav koji stvara unutrašnju simulaciju

događaja iz rečenice, odnosno automobila koji se približio osobi (Kaschak i sur., 2005). I sam

subjekt iz rečenice (27) može se promatrati iz kuta utjelovljenosti jezičnoga razumijevanja, gdje

čitanje riječi automobil uključuje postojeće senzomotorne, vizuospacijalne i auditorne

informacije o subjektu. Pri čitanju riječi dozivaju se informacije povezane s njom: npr. izgled

automobila, zvuk koji automobil stvara ili kako se automobil kreće u prostoru. U terminima

neuroznanosti, čitanjem riječi automobil okidaju neuroni u vizualnome, auditornome i

20

motoričkome sustavu koji su bili uključeni u raniju obradu tog pojma (Barsalou, 1999; vidi još

Domijan i Šetić, 2010).

(27) i. The car approached you.

ii. Automobil ti se približio.

Jedno od prvih istraživanja u kontekstu utjelovljenoga jezičnoga razumijevanja bilo je

istraživanje Stanfielda i Zwaana (2001), kao nastavak ranijih istraživanja Rolfa Zwaana i

suradnika u sklopu situacijskoga modela rečeničnoga razumijevanja. Ispitanicima je prezentiran

zadatak slaganja rečenice sa slikom, a prezentirane rečenice sadržavale su informacije o subjektu

poput (28) koja je upućivala na njegov horizontalni položaj ili poput rečenice (29) koja je

sugerirala vertikalni položaj subjekta. Rečenice su uparene sa slikom olovke u horizontalnoj ili

vertikalnoj poziciji, a ispitanici su trebali odgovoriti je li se u prethodnoj rečenici nalazio i objekt

sa slike. Rezultati su pokazali jasan efekt usmjeravajuće informacije o položaju te su ispitanici

brže odgovarali na parove gdje je određenom položaju prethodila rečenica koja je, osim

nedvosmislenog postojanja subjekta, sugerirala i isti položaj subjekta u rečenici. Dakle,

informacija koja je sugerirala položaj subjekta utjecala je na obradu (stvaranje situacijskog

modela) unatoč tome što je sama informacija bila nevažna za točno rješavanje zadatka.

(28) i. The pencil is on the desk.

ii. Olovka je na stolu.

(29) i. The pencil is in the cup.

ii. Olovka je u šalici.

Istraživanje koje su proveli Šetić i Domijan (2007) pokazalo je kako manipulacija

elementom unutar vidnoga polja također utječe na semantičke procjene. Ispitanicima su

prezentirane životinje koje lete i životinje koje ne lete, s manipulacijom u prostornoj orijentaciji.

Rezultati su pokazali kako ispitanici brže prepoznaju galeba kao životinju koja leti kada je

prikazana u gornjemu dijelu ekrana, nego kada je prikazan u donjemu dijelu ekrana. S druge

strane, miša, kao životinju koja ne leti, brže prepoznaju kada je prikazana u donjemu dijelu

ekrana. U drugome dijelu istraživanja, pokazalo se kako jednak obrazac vrijedi i za nežive

predmete. Predmeti koji se prepoznaju kao gornji (eng. top) brže se obrađuju kada su prikazani u

gornjemu dijelu ekrana, dok se donji predmeti (eng. bottom) brže obrađuju kada su prikazani u

donjemu dijelu ekrana.

21

Serija istraživanja ispitala je aktivaciju motornih reprezentacija tijekom procesa

rečeničnoga razumijevanja (Glenberg i Kaschak, 2002; Glenberg i sur., 2008; Zwaan i Taylor,

2006). Rezultati su pokazali kako zadani lingvistički podražaj, koji sugerira smjer kretanja od

tijela ili prema tijelu poput (30), utječe na izvođenje motoričke aktivnosti (pokreta rukom) na

način da se brže izvodi pokret u smjeru koji je sugerirala rečenica koja je prethodila pokretu.

Rečenica (30) sugerira pokret prema tijelu te se toga brže izvodi pokret rukom u smjeru tijela

(Glenberg i Kaschak, 2002).

(30) i. John gave you the pen.

ii. John ti je dao olovku.

Pristup utjelovljenoga jezičnoga razumijevanja pretpostavlja kako kognitivna obrada

rečenica ne podrazumijeva samo stvaranje mentalnih reprezentacija značenja rečenica, već

aktivira i motoričku komponentu prilikom obrade. Zwaan i Taylor (2006) daju primjer rečenice

(31). Pretpostavka je kako će obrada rečenice istodobno uključivati stvaranje mentalnih

reprezentacija stišavanja glazbe, ali i motornih reprezentacija okretanja kotačića na glazbenoj

liniji.

(31) i. Eric turned down the volume.

ii. Erik je smanjio glasnoću glazbe.

Pretpostavka se temelji na fenomenu motorne rezonance, koji pretpostavlja aktivaciju

istih neuralnih struktura prilikom izvođenja radnje, ali i promatranja drugoga kako izvodi radnju.

Zamah istraživanjima motorne rezonance dalo je otkriće zrcalnih neurona kod majmuna. Zrcalni

neuroni su vrsta neurona koji okidaju za vrijeme izvršavanja nekog pokreta kod vršitelja pokreta,

ali i kod promatrača izvršavanja pokreta. Drugim riječima, motorička aktivnost izaziva okidanje

određenih neurona koja se zrcali u neuronima promatrača pokreta. Zrcalni neuroni prvi puta su

otkriveni na Sveučilištu u Parmi pri ispitivanju premotornoga korteksa macquari majmuna

(Pellegrino i sur., 1992; Rizzolatti i sur., 1996). Ventralni premotorni korteks kod majmuna, u

kojemu su otkriveni zrcalni neuroni, naziva se područje F5, a smatra se kako to područje

odgovara Brocinom području u ljudskome korteksu (Rizolatti i Arbib, 1999). Prema osnovnim

nalazima ova se područja funkcionalno razlikuju, jer se Brocino područje općenito smatra

odgovornim za obradu govora, a područje F5 za pokrete ruke. Ipak, autori smatraju kako postoje

preklapanja između područja s obzirom na to kako su oba smještena u inferiornom području 6 u

22

istom dijelu frontalnoga korteksa te postoje sličnosti i u sitoarhitektonskim strukturama. Također,

Brocino područje aktivira se tijekom mentalne imaginacije izvođenja pokreta rukom (Grafton i

sur., 1996) te kod imitacije pokreta (Heiser i sur., 2003). Osnovna pretpostavka je kako su ova

područja uključena u stvaranje mentalnih reprezentacija motoričkih pokreta te predstavljaju

poveznicu između percepcije i akcije u terminima motoričke utjelovljenosti (Rizolatti i Arbib,

1999). Drugim riječima, gledanje određene akcije povezuje percepciju i motoriku na način da

promatrač priprema identične mišiće potrebne za izvođenje akcije kao i vršitelj radnje.

Zwaan i Taylor (2006) pretpostavljaju kako se isti mehanizmi aktiviraju i prilikom čitanja

ili slušanja rečenica i rečeničnoj obradi. Prema utjelovljenoj semantici, prilikom čitanja rečenice

poput (32) stvara se mentalna simulacija rečenice pa je i za razumijevanje rečenice obavezna

sposobnost stvaranja reprezentacije te rečenice. Stoga je za razumijevanje rečenice važno ukupno

kontekstualno znanje o rečenici kako bi se stvorila odgovarajuća simulacija.

(32) i. Eric turned down the volume.

ii. Erik je smanjio glasnoću glazbe.

Pri stvaranju mentalne simulacije aktiviraju se identični dijelovi korteksa koji se aktiviraju

pri percepciji i izvođenju motoričkih radnji. Drugim riječima, čitanje ili slušanje rečenice (32) bi

aktiviralo neurone koji se aktiviraju pri posezanju i okretanju kotačića na glazbenoj liniji,

gledanju posezanja i okretanja kotačića na liniji i stvaranju mentalne reprezentacije i okretanja

kotačića na liniji. Većina ispitivanja utjelovljene semantike usmjerila se na istraživanje aktivacije

korteksa tijekom obrade riječi i rečenica vezanih uz motoričku akciju (Aziz-Zadeh i sur., 2006;

Hauk i sur., 2004; Tettamanti i sur., 2005).

Unatoč brojnim istraživanjima kod ljudi napravljenima fMRI metodom, još uvijek nije

potvrđeno postojanje zrcalnih neurona. S druge strane, može se reći kako je pronađena grupa

neurona koji se ponašaju kao zrcalni neuroni kod majmuna, a rezultati su dobiveni pri ispitivanju

različitih fenomena poput pokreta rukom (Iacoboni i sur., 1999), ispitivanju zrcaljenja emocija

(Wicker i sur., 2003) ili taktilne empatije (Keysers i sur., 2004). Ipak, zbog brojnosti neurona još

uvijek nije moguće sa sigurnošću tvrditi kako potpuno isti neuron okida i prilikom izvođenja

pokreta rukom i prilikom gledanja kako se takav pokret izvodi ili prilikom čitanja rečenice o toj

radnji. S obzirom na veliki broj neriješenih pitanja vezanih uz zrcalne neurone i utjelovljeno

rečenično razumijevanje, ovi novi predloženi modeli zahtijevaju daljnja ispitivanja.

23

1.1.6. Kompeticijski model rečeničnoga razumijevanja

Bates i MacWhinney (1982; 1987; 1989) predstavili su svoj kompeticijski model jezične

obrade kao alternativu dotadašnjim generativističkim modelima koji su podrazumijevali

postojanje univerzalne gramatike (Chomsky,1965; 2012; Clahsen i Muysken, 1986) i kritičkoga

perioda za odgovarajuće usvajanje jezika (Lenneberg, 1967; vidi još Boeckx i Longa, 2011).

Originalni model uvodi pojmove: kompeticije, ključa ili ukazivača (eng. cue), jačine ključa te

valjanost ključa. Jezični ključevi ili ukazivači su brojne jezične komponente koje pomažu u

jezičnoj obradi, poput redoslijeda riječi u rečenici, morfoloških oznaka tj. oblikovanja riječi ili

npr. semantičkoga znanja o objektima u rečenici. Ako imamo rečenicu poput (33), ključevi u

rečenici su položaj subjekta na prvom i objekta na posljednjemu mjestu u rečenici, subjekt u

nominativu i objekt u akuzativu, glagol u trećemu licu jednine, ali i znanje o tome kako je subjekt

životinja, a objekt biljka kojom se subjekt hrani. Pri tom se semantički i sintaktički ključevi

podupiru ili sukobljavaju i daju značenje rečenici. Primjer sukobljavanja ključeva je rečenica (34)

gdje naše znanje o subjektu i predikatu nije u skladu s morfološkim ključevima. Međuodnos

ključeva osnova je kompeticije, o čemu u konačnici ovisi interpretacija rečenice.

(33) Konj pase travu.

(34) Trava pase konja.

Gore opisani ključevi se razlikuju prema tipovima ključa, no oni se istodobno razlikuju i

prema dostupnosti i pouzdanosti. Pouzdanost ključa je vjerojatnost navođenja na točnu

interpretaciju, dok je dostupnost njegova učestalost. Na primjeru prethodnih rečenica, glagol s

nastavkom u trećemu licu jednine je ključ visok po pouzdanosti u usmjeravanju na subjekt u

jednini. U hrvatskome jeziku ključ glagola je visoko pouzdan ključ jer ima različite morfološke

nastavke koji određuju lice, dok npr. engleski jezik nema tako pouzdan ključ glagola, jer su

gotovo sva lica jednaka. Kao primjer dostupnosti možemo navesti semantički ključ subjekta

životinje koji se hrani objektom koji je biljka. Ključ je visoko dostupan u hrvatskome jeziku, jer

su semantički nedostupne biljke koje se hrane životinjama.

Pojam valjanosti ključa ovisi o dostupnosti i pouzdanosti ključa, a valjanost određenoga

ključa različita je u različitim jezicima. Na primjer, valjanost ključa padež visoka je za hrvatski

jezik koji ima sedam padeža, srednja za njemački koji ima četiri padeža te niska za engleski jezik

24

koji nema padeže. Kako bi se ispitala valjanost ključeva unutar kompeticijskog modela,

uglavnom se koriste jezični govorni ili pisani korpusi, prema kojima se određuje dostupnost i

pouzdanost ključeva.

Pojam snage ključa podrazumijeva različitu važnost koja se pridaje pojedinome ključu

tijekom jezične obrade. Statističkim rječnikom govoreći, različitim ključevima daje se različita

značajnost (eng. ponder), ovisno o svim prethodno opisanim elementima kompeticijskog modela.

Rezultat kompeticije i podupiranja ključeva ovisi o njihovoj jačini. Istraživanja pokazuju kako

podupirući ključevi olakšavaju jezičnu obradu, što se kod bihevioralnih istraživanja očituje

manjim vremenom reakcije i manjim brojem pogrešnih odgovora (Li i MacWhinney, 2012).

Jednako tako, jezična obrada ključeva koji se međusobno sukobljavaju vodi do većeg vremena

potrebnoga za davanje odgovora, kao i do većega broja pogrešaka. Snaga ključa u

kompeticijskim modelima ispituje se eksperimentalnim nacrtima.

MacWhinney (2008; 2011) u istraživanja dvojezičnosti uvodi Unified competition model

ili u prijevodu Objedinjeni kompeticijski model (Dobravac i sur., 2011) kao doradu početnoga

kompeticijskoga modela usvajanja jezika. Osnovna pretpostavka ovog modela je kako se

materinji jezik i strani jezici uče jednako, pri čemu se koristi identična kognitivna obrada kao i

isti kognitivni sustavi. Ipak, MacWhinney pretpostavlja tri osnovne razlike pri učenju inoga

jezika kod djece i odraslih - odrasli već imaju usvojeno znanje o svijetu (metajezično znanje), a

njihovo je učenje pod utjecajem već naučenoga prvoga jezika i trenutnih okolnosti učenja, dok

istovremeno djeca tek usvajaju znanja o svijetu i prvome jeziku pri čemu imaju snažnu podršku

okoline. Na ovim pretpostavkama, MacWhinney razrađuje već postojeće komponente

kompeticijskoga modela - kompeticiju, jačinu i valjanost ključa. Model, također, ne osporava

nalaze o neurološkim različitostima djece i odraslih. Za razliku od ranijih modela, koji su teškoće

u učenju inoga jezika u odrasloj dobi pripisivali spomenutome kritičkome periodu tj. biološkome

vremenu za učenje jezika koje je propušteno. Objedinjeni kompeticijski model ih pripisuje

opadanju sposobnosti kognitivnih funkcija.

25

1.2. Struktura jezične niječnosti

Svi istraživani jezici imaju mogućnost gramatičkim pravilima i jezičnim operacijama

naznačiti niječni polaritet rečenice (Bahlmann i sur., 2011) koji se naziva negacijom. Kada se

govori o negacijama u jeziku ili niječnim rečenicama, najčešće se misli na rečenice koje su

eksplicitno zanijekane i u sebi sadrže nositelja niječnosti poput riječi ne ili nije. U lingvistici se

ove riječi nazivaju specifičnim niječnim markerima (Zeijlstra, 2004). Lingvistički pogled na

niječnost ove specifične niječne markere naziva još i N-riječi (eng. N-words), a definira ih kao

riječi koje čine sastavni dio niječnih rečenica i koriste se kako bi u rečenici označile negaciju

(Giannakidou, 2000; Giannakidou, 2006; Laka, 1990). U engleskome jeziku za nijekanje rečenice

najčešće se koriste niječne riječi not, no i never te kombinacija tih riječi s drugim vrstama riječi

koje tvore zanijekani oblik te druge riječi poput none, nobody, nowhere ili nothing. U hrvatskome

jeziku, primjer N-riječi su riječi nikad, nitko, nigdje, ne, ni. Niječni markeri prisutni su u većini

svjetskih jezika, no među jezicima se razlikuju u položaju i broju unutar rečenice. U hrvatskome

jeziku broj niječnih markera može biti neograničen (35).

(35) Nikada nitko nije ništa nikome netočno rekao.

Barić i sur. (1999) opisuju negaciju u hrvatskome jeziku kao poricanje sadržaja potvrdne

rečenice, što se čini stavljanjem riječi ne ispred predikata. U slučaju kada je negacija ispred

predikata, ona negira značenje čitave rečenice. Iznimka su složene rečenice, gdje se negira dio

rečenice u kojemu se niječnost pojavljuje. Većina hrvatskih autora (Barić i sur., 1999; Hudeček i

sur., 2011; Kapetanović, 2008; Kordić, 2004; Kuzmić, 2002; Menac, 1954; Vulić, 2010), koje

Zovko Dinković (2013) svrstava u pristalice asimetričnosti, slaže se s definicijom kako niječnost

poriče jesnu rečenicu. Samim time autori podrazumijevaju postojanje jesne rečenice kao

suprotnost svakoj niječnoj rečenici. Pri tome valja naglasiti kako se niječnost podrazumijeva kao

„manje vrijedna“ u odnosu na potvrdnost. Ipak, negacija u rečenici ne nastaje samo jednostavnim

dodavanjem niječne riječi, niti je ona svaki put nužna kako bi rečenica bila negirana. Arimitsu

(2000) niječne rečenice gleda kroz prizmu geštaltističkoga lika i pozadine (eng. Figure-ground),

pri čemu su obje komponente nužne za postojanje i značenje one druge. U kontekstu negacija, za

postojanje niječne rečenice nužno je postojanje jesne rečenice te se negiranu rečenicu treba

promatrati u njihovom zajedničkome kontekstu. Također navodi kako negacija može biti izražena

26

pomoću izravne (eng. explicit) niječne riječi, morfološke negacije ili neizravne (eng. implicit)

niječne riječi. Kao primjer navodi rečenice u nastavku (36). Pri tome treba napomenuti kako su

treća i četvrta rečenica iz primjera u suprotnosti s prvom te su stoga semantički niječne.

(36) i. On je sretan.

ii. On nije sretan.

iii. On je nesretan.

iv. On je tužan.

Rečenice koje nisu eksplicitno zanijekane, često ovise o osobnoj interpretaciji ispitanika

prilikom čitanja, dok je kod nedvosmisleno zanijekanih rečenica niječnost nedvojbena i jednako

je shvaćaju različiti subjekti. Općenito se smatra kako niječne rečenice ostavljaju manjak

informacija (Arimitsu, 2000; Noveck, 2009; Zovko Dinković, 2013). Na primjer u rečenici (37)

nedvojbena je uzročno posljedična veza subjekta i objekta, dok rečenica (38) ne razjašnjava u

potpunosti uzrok i posljedicu:

(37) Ivan je uništio školsku klupu.

(38) Ivan nije uništio školsku klupu.

Rečenica (37) jasno govori kako je školska klupa uništena te kako je Ivan taj koji je klupu

uništio. S druge strane, rečenica (38) govori kako Ivan nije uništio klupu, ali ne naznačuje tko je

krivac za njeno uništenje, ali ni je li klupa uopće uništena. Stoga pojedini autori smatraju kako se

jesne rečenice općenito preferiraju u odnosu na niječne (Arimitsu, 2000). Noveck (2009) također

primjećuje kako negacije često nisu jasno određene, odnosno ne informiraju potpuno. Rečenica

(39) je niječna rečenica, što je jasno naznačeno upotrebom riječi not (hrv. ne). Ipak, značenje te

rečenice može biti (40) ili (41), što negacijom nije jasno naznačeno.

(39) i. All the children did not fall into the water.

ii. Sva djeca nisu pala u vodu.

(40) i. Not all the children fell into the water.

ii. Nisu sva djeca pala u vodu. (neka jesu)

(41) i. None of the children fell into the water.

ii. Nijedno dijete nije palo u vodu.

27

Do dvoznačnosti u engleskome jeziku često dolazi u rečenicama s modalnim glagolom. U

takvim rečenicama nije važno je li modalni glagol u dosegu niječnosti ili nije pa se rečenica može

interpretirati na više načina, poput primjera (42), koji daje Zovko Dinković (2013). Ovisno o

dosegu, riječ not u rečenici (42) može se shvatiti kao negacija modalnoga glagola may te će se

rečenica interpretirati kao (43). S druge strane, ako se riječ not shvati kao nijekanje objekta,

rečenica će se interpretirati kao (44).

(42) i. Linda may not go to the party.

ii. Linda neće ići na zabavu.

(43) i. Linda (may not) go to the party.

i. Linda ne može (ili ne smije) ići na zabavu.

(44) i. Linda may (not go to the party).

ii. Linda možda neće ići na zabavu.

U engleskome jeziku razlikuju se rečenična negacija (eng. sentential negation) i

sastavnička negacija (eng. constituent negation), pri čemu sastavnička negacija ima manji doseg

u odnosu na rečeničnu negaciju (Beukema, 1999; De Clercq, 2012; Klima, 1964; Zovko

Dinković, 2013). Klima (1964) daje primjer negacije u engleskome jeziku kroz prijedlog not even

(hrv. čak ni) kao indikator sastavničke negacije. Ipak, ovisno o dosegu negacije, rečenica (45) je

rečenična negacija, dok je rečenica (46) sastavnička negacija. Prva rečenica (45) zanijekana je u

potpunosti, dok se u drugoj rečenici (46) niječe samo jedna sastavnica.

(45) i. George didn’t attend Professor Lee’s lecture.

ii. George nije pohodio predavanje profesora Leeja.

(46) i. George decided not to attend Professor Lee’s lecture.

ii. George je odlučio ne otići na predavanje profesora Leeja.

Kao što je prikazano, zanijekati rečenicu moguće je na nekoliko načina, a u hrvatskome

jeziku izdvajaju se nijekanje na rečeničnoj razini, na leksičkoj razini, sastavničkoj razini te na

razini teksta (Barić i sur., 1999; Zovko Dinković, 2013). Nijekanje na rečeničnoj razini najčešće

podrazumijeva nijekanje glagola u toj rečenici kao u primjeru (47), dok nijekanje na leksičkoj

razini najčešće podrazumijeva nijekanje pridjeva odnosno karakteristike subjekta, kao u rečenici

28

(48). Sastavnička negacija u hrvatskome jeziku izražava se riječima ne i ni poput subjekta u

rečenici (49).

(47) Kocka nije obojana.

(48) Kocka je neobojana.

(49) Kocka je ne sasvim obojana.

(50) Nisu sve kocke obojane.

Sastavnička negacija često se koristi za isticanje određenoga dijela rečenice, iako se ta

rečenica može izraziti pomoću rečenične negacije (47) ili leksičke negacije (48). S obzirom na to

kako sastavnička negacija ima učinak isticanja određenog dijela rečenice, takve rečenice su

značenjski označene (Zovko Dinković, 2013). Sastavničke negacije mogu se pojaviti i uz

kvantifikator kao u rečenici (50), pri čemu naglašavaju smanjeni obim univerzalnog

kvantifikatora svi.

Prema vrsti riječi negacije se dobivaju na različite načine (Zovko Dinković, 2013). Dok se

glagoli uglavnom negiraju pomoću riječi ne, ni ili niječnoga oblika glagola biti, nešto drugačije

se ponašaju negirani pridjevi. Ponekad je pridjeve moguće negirati pomoću dodavanja prefiksa

ne, kao u rečenici (48) gdje je dodavanje prefiksa naznačilo jasan niječni polaritet. S druge strane,

neizravna ili semantička negacija od pridjeva dobar je loš, pri čemu sintaktičko nijekanje

pridjeva nije dobar ne znači isto što i semantičko nijekanje pridjeva pomoću riječi loš te

istodobno dodavanje negacije semantičkoj negaciji pridjeva dobar stvaranjem sintagme nije loš

ne stvara značenjski pridjev dobar. Semantički pridjev nije loš iz rečenice (51) ima manje

pozitivno značenje nego pridjev dobar u (52) rečenici.

(51) Današnji ručak nije bio loš.

(52) Današnji ručak bio je dobar.

Osim pomoću pridjeva, rečenica može biti neizravno negirana pomoću kvantifikatora

poput nekoliko, rijetko ili ponekad. Aramitsu (2000) daje primjer rečenice iz engleskoga jezika

(53) koja, iako ne sadrži eksplicitnu negaciju, semantički navodi na neizravnu negaciju koja bi

kao rečenična negacija glasila kao (54).

(53) i. Few people know the news.

29

ii. Nekolicina ljudi zna novosti.

(54) i. A few people don't know the news.

ii. Nekoliko ljudi ne zna novosti.

Nadalje, Aramitsu (2000) naglašava kako je neizravnu niječnost moguće tvoriti i pomoću

riječi suprotnoga značenja. Na primjer, ako se u rečenici koristi imenica momak, neizravno se

niječe ženski spol i bračno stanje osobe.

1.2.1. Dvostruke negacije i niječni slijed u različitim jezicima

S lingvističkoga, psiholingvističkoga, ali i kognitivnoga stajališta iznimno su interesantne

dvostruke i višestruke negacije u rečenici. Njihova pojava može se uočiti u većini svjetskih

jezika, no među jezicima se razlikuju u svojoj strukturi i značenju. Pojedini jezici dopuštaju,

ponekad i zahtijevaju upotrebu dvostrukih negacija u govoru, dok se kod drugih jezika ovakvi

oblici mogu pronaći vrlo rijetko, kao iznimka ili čak gramatička pogreška. Van der Wouden

(1994) primjećuje kako u jezicima postoje četiri vrste dvostrukih negacija koje semantički imaju

različiti učinak. U prvu skupinu spadaju višestruke negacije poput (55) koje nemaju međusobni

utjecaj te, neovisno o njihovom broju, daju niječno značenje rečenici, a nazivaju se negativni

konkord ili niječni slijed (eng. negative concord). Druga i treća skupina su rečenice u kojima se

drugom negacijom umanjuje (56) ili uvećava (57) semantički značaj prve negacije. Četvrtu

skupinu čine rečenice u kojima se niječnosti međusobno poništavaju (58) te je konačan rezultat

jesna rečenica, a u lingvistici se često nazivaju i prave dvostruke negacije (eng. true double

negative).

(55) i. She doesn't like to eat no fruit.

ii. Ona ne voli jesti (nikakvo) voće.

(56) i. Her new car is not bad.

ii. Njen novi auto nije loš.

(57) i. He never comes on time, not even on a business meeting.

ii. On nikada ne dođe na vrijeme, čak ni kada ima poslovni sastanak.

30

(58) i. We cannot not to go.

ii. Ne možemo ne ići. (Moramo ići.)

U engleskome jeziku unutar rečenice samo je jedna riječ negirana, ona na koju stavljamo

naglasak da je odrična. Tako je npr. u rečenici kao u (59) negiran glagol, riječ koja se želi

istaknuti, dok su ostale semantički povezane s njom i daju značenje u obliku negacije. Rečenica

bi mogla glasiti i kao (60) (Coles-White, 2004), pri čemu bi glagol bio u potvrdnome obliku, dok

bi se dodavanjem riječi no ispred objekta naglasilo nijekanje samoga objekta. Na taj se način u

engleskome jeziku negacija prenosi semantički, dok se u pojedinim jezicima koji dopuštaju

niječni slijed, negacija prenosi gramatički.

(59) i. He doesn't have friends.

ii. On nema prijatelje.

(60) i. He has no friends.

ii. On ima (nema) prijatelje.

Autori se obično koncentriraju na dvije osnovne vrste višestrukih negacija u engleskome

jeziku: niječni slijed i pravu dvostruku negaciju (Coles-White, 2004; Van der Wouden i Zwarts,

1993). Prava dvostruka negacija podrazumijeva rečenice kao u (61) kojom se podrazumijeva

značenje kao u (62) i može se pronaći u engleskome jeziku.

(61) i. I suppose that is not impossible.

ii. Pretpostavljam kako to nije nemoguće.

(62) i. I suppose that is possible.

ii. Pretpostavljam kako je to moguće.

S druge strane, niječni slijed poput (63) ne podrazumijeva značenje kao u (64), odnosno u

ovome se slučaju negacije ne uzimaju odvojeno, već zajedno čine jednu negaciju. Ovakva jezična

forma u standardnome engleskome jeziku nije dopuštena.

(63) i. He don't have no friends.

ii. On nema ne-prijatelje.

(64) i. He has friends.

ii. On ima prijatelje.

31

Prema pravilima logike i matematike, množenje dvaju brojeva s negativnim predznakom

daje pozitivan broj, prema ovom viđenju i dvije negacije unutar rečenice trebale bi se poništavati

i dati jesnu rečenicu. Iako izvješćuje upravo o nelogičnosti kao razlogu izostanka niječnoga

slijeda u engleskome jeziku, Kapović (2008) se ne slaže s takvim gledištem te smatra kako je

pravilo zabrane korištenja niječnoga slijeda umjetno uvedeno. Kao potvrdu tezi navodi kako se

niječni slijed u engleskoj književnosti koristio do 18. stoljeća. Upravo na tom istom tragu.

Kalogjera (1996) navodi kako je za zabranu odgovoran londonski biskup Robert Lowth, koji u

„Kratkom uvodu u englesku gramatiku“ iz 18. stoljeća opisuje kako se dvije negacije poništavaju,

stoga podrazumijevaju jesnu rečenicu.

Suprotno od biskupa Lowtha, Cheshire (1998), pišući o dvostrukim negacijama i

niječnom slijedu u engleskome jeziku, naglašava kako riječi imaju više značenja koja često ovise

o kontekstu, stoga se matematička pravila ne mogu jednostavno prenijeti na jezik. Ipak, niječni

slijed nije sadržan u standardnome britanskome engleskome i američkome engleskome jeziku,

stoga se u američkim školama djecu od prvog razreda uči kako je niječni slijed nelogičan oblik

(Finengan i Rickford, 2004). U skladu s edukacijom, interesantno je izviješće BBC-a iz 1986.

godine, koje naglašava upotrebu niječnoga slijeda kao gramatičke greške na koju se slušatelji

najviše žale (Cheshire, 1998).

Labov (2003) napominje kako sa sociolingvističkoga gledišta, niječni slijed ima značajnu

ulogu u rječniku osoba koje nisu izvorni govornici engleskoga jezika. Stavljajući dvostruku

negaciju unutar rečenice, posebno naglašavaju želju govornika da se izrazi odričnim oblikom.

Unatoč tome što se niječni slijed ne koristi u standardnome engleskome jeziku, u kolokvijalnome

se jeziku može pronaći. Pri tome se korištenje niječnoga slijeda veže uz niži socijalni status,

naročito afro-američke populacije (Wolfram, 2004).

Coles-White (2004) je ispitivala sintaktičke i semantičke elemente niječnoga slijeda kod

djece govornika afričko-američkog engleskoga (AAE) u odnosu na govornike standardnoga

američkoga engleskoga jezika (SAE). Ispitivane su obje vrste dvostrukih negacija, prave

dvostruke negacije i niječni slijed. SAE u pravilu ne podržava niječni slijed, dok AAE sadrži

dvostruki konkord. Primjer naveden u (65) na SAE glasio bi kao u (66).

(65) i. He doesn't like no sports.

ii. On ne voli nijedan sport.

32

(66) i. He doesn't like any sports.

ii. On ne voli sve sportove.

Rezultati nisu pokazali odstupanja u razumijevanju niječnoga slijeda između skupina, no

pokazala se razlika u njegovom razumijevanju između kombiniranih grupa. Ovisno o dobi

djeteta, mlađa djeca davala su netočnije odgovore na niječni slijed, što je u skladu s formalnim

znanjem o prirodi dvostrukih negacija koje stječu u kasnom predškolskom ili ranom školskom

uzrastu. Eckert (2004) nalazi značajne razlike u korištenju niječnoga slijeda kod učenika koji

pripadaju srednjoj klasi i namjeravaju nastaviti školovanje, u odnosu na burnout skupinu

(karakterizira ih niži socijalni status i nezainteresiranost za školu) koja ih koristi znatno češće. Pri

tome, korištenje niječnoga slijeda u engleskome jeziku može utjecati na percepciju osobe koja

govori. Wolfram (2004) navodi kako pitanje korištenja niječnoga slijeda na intervjuu za posao

može kod sugovornika stvoriti snažnu impresiju o socijalnome porijeklu i (ne)sposobnosti

kandidata za obavljanje toga posla.

Njemački jezik, poput engleskoga, dopušta dvostruke negacije samo u situacijama kada

one semantički znače jesnu rečenicu, dok niječni slijed nije gramatički ispravna struktura.

Bahlmann i sur. (2011) daju primjer njemačke dvostruke negacije kojom se izražava jesna

rečenica (67).

(67) i. Es ist nicht wahr, dass ich nichts gelernt habe.

ii. Nije istina da nisam ništa naučio.

Standardni nizozemski jezik također ne dopušta niječni slijed, iako je interesantno kako se

takve konstrukcije, kao i u engleskome jeziku, često nalaze u starijim verzijama jezika sve do 17.

stoljeća (Zeijlstra, 2004). Danas nizozemski jezik dopušta samo prave dvostruke negacije, koje u

konačnici daju jesan ishod poput (68).

(68) i. … dat Jan niet niemand ziet.

ii. …da Jan ne vidi nikoga. (sa značenjem: da Jan vidi nekoga)

U kineskome jeziku dvostruke negacije se koriste identično kao u engleskome i

njemačkome jeziku, dakle kao prave dvostruke negacije, s uzajamnim poništavanjem. Jou (1988)

je ispitao razumijevanje pravih dvostrukih negacija kod djece govornika kineskog jezika te

pronašao dobne razlike u njihovom shvaćanju, pri čemu ih mlađa djeca shvaćaju kao jednu

negaciju, što je u skladu s ispitivanjima djece govornika engleskoga jezika (Coles-White, 2004).

33

Slavenski jezici pokazuju posebnosti kada se govori o negacijama i izdvajaju se ponajprije

dvostrukim negacijama (Kordić, 2006), odnosno dopuštaju postojanje niječnoga slijeda.

Fitzgibbons (2008) govori o postojanju niječnoga slijeda u ruskome jeziku, pri čemu naglašava

da je u rečenici zapravo samo glagol negiran, dok je druga negacija Ni-riječ i nema niječno

značenje već samo niječnu morfologiju. Kao primjer navodi rečenicu (69) u kojoj je glagol znaet

(hrv. znati) negiran, a riječ ničego (hrv. ništa) je Ni-riječ. Ipak, postoje i slučajevi kada Ni-riječ

stoji samostalno, bez druge negacije poput (70).

(69) i. Ivan ne znaet ničego.

ii. Ivan ne zna ništa.

(70) i. Kto byl ničem, tot stanet vsem.

ii. Tko je bio nitko, postat će netko.

I ostali se slavenski jezici ponašaju jednako. Niječni slijed standardna je gramatička

struktura u češkome jeziku (Zejilstra, 2004) poput primjera niječnoga slijeda u rečenici (71),

odnosno višestrukoga niječnoga slijeda u rečenici (72).

(71) i. Milan nevidím nikoho.

ii. Milan ne vidi nikoga.

(72) i. Nikdo nedá nikomu nic.

ii. Nitko ne da nikome ništa.

Romanski jezici poput francuskoga, španjolskoga, katalonskoga i talijanskoga (Corblin i

sur, 2004; Kahrel, 1996; de Swart i Sag, 2002; Zeijlstra, 2004) te portugalskoga (Matos, 1999)

također dopuštaju niječni slijed u standardnome jeziku. Alonso-Ovalle i Guerzoni (2004) daju

primjer niječnoga slijeda u talijanskome (73) te španjolskome jeziku (74), a Zejilstra (2004) u

francuskome (75) te portugalskome jeziku (76).

(73) i. Non e venuto nessuno.

ii. Nitko nije došao.

(74) i. No ha venido nadie.

ii. Nitko nije došao.

(75) i. Jean ne dit rien.

ii. Jean ne govori ništa.

34

(76) i. O Rui não viu ningém.

ii. Rui nije gledao u nikoga.

U japanskome jeziku također postoje pravilne nelogičnosti odnosno zaobilasci, kako ih

naziva Yamamori (1993). Yamamori upozorava na postojanje niječnoga slijeda koji ne čini

značenje rečenice jesnim, što bi slijedilo iz zakona logike. Takve negacije Yamamori naziva

meta-stavkama, koje odražavaju jačinu govornikovoga stava. Arimitsu (2000) opisuje takve

rečenice kao one koje žele izraziti snažno negiranje.

1.2.2. Dvostruka negacija i niječni slijed u hrvatskome jeziku

Interesantno je kako autori hrvatskih gramatika kao i hrvatski autori radova o negacijama

(Barić i sur., 1999; Hudeček i sur., 2011; Kapetanović, 2008; Kordić, 2004; Kuzmić, 2002;

Menac, 1954; Vulić, 2010), rečenice poput (77) nazivaju dvostrukim negacijama, dok strani

autori takve rečenice nazivaju dvostrukim konkordom. Stoga Zovko Dinković (2013) uvodi

pojam niječnoga slaganja koji odgovara pojmu negativnoga konkorda ili niječnog slijeda te

naglašava kako je rečenice poput (77) pogrešno promatrati kao dvostruku negaciju, već se trebaju

ispitivati kao niječni slijed.

(77) Nijedna lopta nije crvena.

Hrvatski jezik dopušta upotrebu niječnoga slijeda u rečenici, s naizgled dva nositelja

niječnosti koji se međusobno ne poništavaju i ukupno joj daju niječno značenje. Korištenje

niječnoga slijeda moguće je naći još kod hrvatskih zapisa iz 15. i 16. stoljeća (Kuzmić, 2002;

Vulić, 2010). Ipak, čini se kako se u hrvatskome jeziku ranije niječni slijed nije nužno koristio te

je npr. današnji niječni slijed ništa nisam glasio nišće jesam. Kapetanović (2008) analizirajući

„Osmanšćicu“ Ivana Tomka Mrnavića, književnika iz 17. stoljeća, primjećuje kako Mrnavić

izostavlja niječni slijed, primjeri navedeni u (78).

(78) i. ...da me itko ne bi mogal...

ii. ...kih itkor kriv ne bi...

35

Kao moguće objašnjenje ove pojave autor navodi kako se u usporedbi s ostalim jezicima,

koji ne dozvoljavaju niječni slijed, našim piscima onog doba ta pojava mogla činiti suvišnom.

Jednako tako, Kuzmić (2002) pretpostavlja kako je takvo izostavljanje pod utjecajem jezika s

kojih su tekstovi najčešće prevođeni, naročito latinskoga, koji ne dopušta niječni slijed.

Današnja upotreba niječnoga slijeda u hrvatskome jeziku kompleksna je na sintaktičkoj i

semantičkoj razini. Menac (1953) s lingvističkoga aspekta govori kako je upotreba nekoliko

negacija u hrvatskome jeziku potpuno normalna pojava, a istodobno negacije ne utječu jedna na

drugu. Kao primjer daje rečenicu (79) koja sadrži četiri negacije koje se međusobno ne

poništavaju.

(79) On nikada nikome ništa ne govori.

Kao iznimku ovom pravilu navodi često izostajanje niječnoga slijeda u rečenicama s

glagolskim pridjevom trpnim kada uz njega stoji atribut ili je on dio sintagme, kao u (46). Jonke

(1964) navodi kako izostavljanje niječnoga slijeda u rečenicama s glagolskim pridjevom trpnim

nije u duhu hrvatskoga jezika i ne odgovara jezičnim pravilima. Pri donošenju ovog zaključka

oslanja se na tekstove hrvatskih pisaca Jure Kaštelana i Dobriše Cesarića, koji uz glagolski

pridjev trpni koriste niječni slijed. Stoga bi rečenica (80) trebala glasiti kao (81):

(80) ...nikad viđena sreća.

(81) ...nikad neviđena sreća.

U pojedinim slučajevima, kao u rečenici u (82) značenje rečenice slijedi načelo zbrajanja.

U navedenome primjeru prva riječ nemojte ima istu ulogu kao druga riječ ne te se u kontekstu

zbrajaju i daju značenje kao u (83). Ovakva rečenica ne susreće se često u svakodnevnome

govoru te će izvorni govornici češće svoju želju izraziti rečenicom kao u (83).

(82) Nemojte ne doći.

(83) Obavezno dođite.

S druge strane, izgovorena na prvi način zahtjev (odnosno želja) za ponovnim susretom,

poprima veću težinu. Ipak, u opisanome kontekstu češće se koriste dvostruke negacije. Zovko

Dinković (2013) daje primjer dvostruke negacije koja nema jasno jesno ili niječno značenj, stoga

izražava stupnjevitost (84). Semantički ova rečenica ne govori apsolutno pozitivno o Lidijinoj

privlačnosti kao u rečenici (85), niti potpuno negira njenu privlačnost poput rečenice (86), već

36

otkriva njenu djelomičnu privlačnost (87). Za razliku od dvostrukih negacija koje naglašavaju

značenje rečenice (82), ovakve rečenice služe kako bi umanjile, odnosno ublažile značenje same

rečenice i često se koriste u društvenom kontekstu.

(84) Lidija nije neprivlačna.

(85) Lidija je privlačna.

(86) Lidija nije privlačna.

(87) Lidija je donekle privlačna.

Kod rečenica kao u (88) značenje rečenice ne slijedi načelo zbrajanja i nema značenje kao

u (89), a koje bi imala kada bi se pravilo primijenilo, već mora biti shvaćena doslovno (90).

(88) Nikoga nisam vidio.

(89) Svih sam vidio.

(90) Nisam vidio niti jednu osobu.

Na primjeru ovakvih rečenica, Kordić (2004) naglašava kako sintaksa hrvatskoga jezika

pretpostavlja da, ako su zamjenica ili prilog niječni, tada i glagol mora biti u niječnom obliku.

Barić i sur. (1999) primjećuju kako niječni sljed nastaje kada se veznik i zamijeni svojom

niječnom verzijom ni. Veznik i je intenzifikator, pojačava rečenični element koji slijedi. Stoga se

ni može promatrati kao niječni intenzifikator. Kao primjer navode rečenice (91):

(91) Ivan neće ni danas doći.

Kod rečenica koje sadrže niječni intenzifikator, nužno je primijetiti kako on ne može biti

samostalan u rečenici, već mora biti negiran i glagol. Hudeček i sur. (2011) spominju niječni

slijed kao oblik pleonazma ili suvišnih elemenata u riječi ili rečenici. Niječni slijed primjer je

obaveznog pleonazma, uvjetovan jezičnim sustavom, iako je za razumijevanje rečenice

nepotrebno dvostruko negiranje.

Niječni slijed u hrvatskome jeziku može nastati negiranjem jezičnih kvantifikatora, pri

čemu vrsta kvantifikatora određuje odnos potvrdne i niječne rečenice. Šarić (2002) i Zovko

Dinković (2013) prikazuju dva načina negiranja univerzalnih kvantifikatora (pr. svi, svaki,

uvijek). Prvi način je dodavanje riječi ne ispred univerzalnoga kvantifikatora (ne svi, ne svaki, ne

uvijek) čime se tvori neuniverzalni kvantifikator poput onog u rečenici (93). Drugi način

37

negiranja univerzalnih kvantifikatora je tvorba nultih kvantifikatora (nitko, ništa, nijedan) koji

imaju suprotno značenje (94).

(92) Uvijek je bilo ratova u svijetu

(93) Nije uvijek bilo ratova u svijetu.

(94) Nikad nije bilo ratova u svijetu.

Rečenice koje negaciju tvore pomoću neuniverzalnih kvantifikatora podrazumijevaju

tvorbu sastavničkih negacija (Zovko Dinković, 2013) ili djelomičnih negacija (Šarić, 2002). One

izražavaju proturječan odnos s jesnom rečenicom (92) te imaju značenje kao u rečenici (95). Ovu

rečenicu moguće je bilo izraziti rečeničnom negacijom kao u (96), a upotrebom sastavničke

negacije stavljen je naglasak na nijekanje univerzalnog kvantifikatora uvijek.

(95) Nekada je na svijetu bilo ratova, a nekada nije.

(96) U svijetu ne ratuju uvijek.

S druge strane, tvorba semantičke negacije nultim kvantifikatorom dovodi do niječnoga

slijeda koji ima suprotno značenje kao u rečenici (94) u odnosu na jesni oblik u rečenici (92).

Zovko Dinković (2013) ovu pojavu naziva rečeničnom negacijom, dok ju Šarić (2002) naziva

općom negacijom. Ukoliko se tvori s nultim kvantifikatorima, rečenična negacija mora biti

izražena i na predikatu. Također, ako rečenica sadrži univerzalni kvantifikator (npr. svi) i

istodobno zanijekani glagol, univerzalni kvantifikator se obvezno mijenja u nulti kvantifikator

(npr. nijedan).

Zovko Dinković (2013) napominje kako postojanje više niječnih izraza u jednoj rečenici

ne podrazumijeva nužno kako svi oni izražavaju niječnost, već pretpostavlja kako jedan niječni

izraz izražava niječnost, a ostali se pojavljuju kao obilježivači niječnosti. Svoju tvrdnju podupire

činjenicom kako i uz izostanak niječnoga obilježivača rečenica ima identično niječno značenje

koje je prepoznatljivo te ne dovodi u zabludu o semantičkom značenju rečenice. Prema Zovko

Dinković, rečenica (97) je niječni slijed sa nultim kvantifikatorom u ulozi niječnoga obilježivača

nijedna i nositeljem niječnosti nije. Ako se izostavi niječni obilježivač, rečenica glasi poput (98).

(97) Nijedna točka nije obojana.

(98) Svaka točka nije obojana.

38

Kao što je ranije naglašeno, univerzalni kvantifikator u niječnoj rečenici mora, također,

biti zanijekan te rečenice poput primjera (98) nisu gramatički ispravne. Ipak, takve su rečenice

česte kod učenja jezika i u kolokvijalnome jeziku, pa se mogu naći u jezičnome korpusu.

S obzirom na to kako većina hrvatskih autora (Barić i sur., 1999; Hudeček i sur., 2011;

Kordić, 2004; Menac, 1954) tretira rečenice poput (97) kao dvostruku negaciju s niječnim

značenjem, a tek se u novije vrijeme piše o nultom kvantifikatoru kao o obilježivaču, ali ne i

nositelji niječnosti (Zovko Dinković, 2013), eksperimentalno ispitivanje dalo bi dodatan uvid u

nositelje niječnosti u hrvatskome niječnome slijedu.

1.3. Dvojezičnost

Dvojezičnost u širem smislu podrazumijeva usvojenost dvaju ili više jezika jednoga

govornika, pri čemu se usvojenost tri i više jezika jednoga govornika često naziva i višejezičnost.

Dvojezičnost je kao pojavu moguće naći u svim jezičnim skupinama svijeta koje su dolazile u

dodir s drugim jezičnim skupinama pa se stručnjaci interdisciplinarnoga područja ovladavanja

inim jezikom (Medved Krajnović, 2010) dvojezičnošću i višejezičnošću u novije doba najviše

bave učenjem i poučavanjem inih jezika: stranoga, drugoga i nasljednoga (Jelaska, 2012).

Psiholingvističkim istraživanjima došlo se do spoznaje kako dvojezičnost nema samo

komunikacijskih prednosti, već pokazuje i niz prednosti za kognitivno funkcioniranje.

Dvojezičnost olakšava učenje novih riječi (Kaushanskaya i Marian, 2009), no utječe i na ostale

kognitivne procese, na primjer stvara određene kognitivne rezerve koje se očituju u većem

očuvanju kognitivnih funkcija u starijoj dobi (Bialystok, Craik i Luk, 2012; Craik i sur., 2010),

pomaže očuvanju epizodnoga pamćenja (Schroeder i Marian, 2012) te povećava efikasnost

kontrole pri rješavanju izmjenjivih neverbalnih zadataka koji zahtijevaju brzo prilagođavanje

različitim situacijama (Prior i MacWhinney, 2010). Rezultati psiholingvističkih istraživanja

dodatno su zainteresirali znanstvene krugove, a fenomen dvojezičnosti postao je u novije vrijeme

jedan od istraživanijih jezičnih fenomena interdisciplinarnih područja.

39

Važno je naglasiti kako u literaturi ne postoji slaganje oko terminologije. Jelaska (2005)

navodi kako su se ranije jezici kod dvojezičnih osoba razlikovali kao materinski i strani jezik,

dok se u novije vrijeme nazivaju drugačije.

Jelaska (2005) razlikuje materinski jezik koji se najčešće odnosi na jezik koje je dijete

naučilo od majke ili od druge bliske osobe koja se djetetom bavila tijekom ranih godina života. S

druge strane, rodni ili rođeni jezik je jezik zajednice u kojoj se dijete rodilo te koji je dijete

usvojilo. S obzirom na to kako majke nisu isključivo odgovorne za odgoj djece u najranijoj dobi,

materinski jezik često se zamjenjuje pojmom prvi jezik, a koji podarzumijeva jezik kojem je

dijete bilo prvo izloženo.

Drugi jezik je jezik naučen u nekoj užoj ili široj zajednici, a koji se najčešće usvaja nakon

materinjeg jezika. U literaturi, uz navođenje drugog jezika, materinjski se jezik najčešće naziva

prvim jezikom. Razvojno se drugim jezikom naziva drugi jezik na kojem je dijete progovorilo.

Pojam strani jezik najčešće se odnosi na situacije u kojima se jezik ne uči u prirodnom

okružju te se ne govori u državi u kojoj se uči. Jelaska (2005) naglašava kako je pojmove drugog

i stranog jezika teško razgraničiti pa je opravdano koristiti ini jezik kao naređeni pojam.

1.3.1. Vrste dvojezičnosti

Definiranje dvojezičnosti ovisi o brojnim čimbenicima. Najčešće se kao kriterij ističe

jezična sposobnost (Hržica i sur., 2011), odnosno glatkoća ili tečnost (Vijeće Europe 2005) u

korištenju jezikom (Grosjean, 1982), koja se katkada naziva i međunarodnicom fluentnost.

"Glatkoća govora odnosi se na brzinu i povezanost u govoru, kada je govorenje prirodno,

prikladne brzine, bez velikih stanka ili čestih poštapalica" (Jelaska i sur. 2014: 29). Pod tečnošću

se, dakle, podrazumijeva neopterećeno vladanje dvama jezicima u govoru. Često se navodi da

govornici koji posve tečno proizvode ini jezik vladaju njime poput izvornih govornika. Ako ne

postoji razlika u stupnju tečnosti među dvama jezicima kojima vladaju, govornici se smatraju

uravnoteženim dvojezičnim govornicima (Hržica i sur., 2011; Jelaska, 2005). Do neuravnotežene

ili dominantne dvojezičnosti najčešće dolazi zbog različite uporabe jezika, pri čemu jezik kojim

se osoba više služi postaje dominantan. Kategorija tečnosti u poimanju dvojezičnosti često je

izvor neslaganja kod autora u rasponu od potpune tečnosti u oba jezika ili savršene dvojezičnosti,

40

do dvojezičnosti koja podrazumijeva dobru ovladanost barem jednim jezičnim vidom u oba

jezika (Hamers i Blanc, 2000). S obzirom na brojnost donekle različitih odrednica tečnosti, pri

definiranju se moraju uzeti u obzir i drugi jezični, kognitivni i sociokulturalni čimbenici.

Vrijeme usvajanja drugoga jezika također je bitna odrednica dvojezičnosti. Ono se

razlikuje s obzirom na vrijeme usvajanja prvoga i vrijeme usvajanja drugoga jezika. Ako su oba

jezika usvajana istodobno, govori se o istovremenoj dvojezičnosti (Liddicoat, 1991; McLaughlin,

1984), dok se usvajanje dvaju jezika u različitom razdoblju naziva slijedna, naknadna ili

sukcesivna dvojezičnost (Hržica i sur., 2011; Liddicoat, 1991; McLaughlin, 1984; Medved

Krajnović, 2005). Načelno se kao granica uzima treća godina, pa se istovremenom dvojezičnošću

smatra početak usvajanja drugoga jezika do navršene treće godine, koja se smatra razdobljem

kada se usvajaju osnove materinskoga jezika (Jelaska, 2005). Pod pojmom rane dvojezičnosti

podrazumijeva se usvajanje drugoga jezika do jedanaeste-dvanaeste godine, a usvajanje drugoga

jezika poslije toga naziva se kasnom dvojezičnosti. Ta je granica u određivanju dvojezičnosti

prema vremenu usvajanja postavljena stoga što se dob od jedanaest-dvanaest godina smatra

granicom jezične automatizacije (Jelaska, 2005).

U literaturi vlada neslaganje je li kasna slijedna dvojezičnost kvalitativno jednaka

dvojezičnosti koja nastaje u ranom djetinjstvu te može li se stoga uopće smatrati dvojezičnošću

(Meisel, 2008). Pitanje proizlazi iz modela jezičnoga usvajanja koji pretpostavlja postojanje

kritičnoga razdoblja kod usvajanja jezika (Lenneberg, 1967; 1969; Pinker, 1994; Snow i

Hoefnagel-Hohle, 1978). Zagovornici toga modela smatraju kako jezik usvojen nakon kritičnoga

razdoblja ne može biti automatiziran i kvalitativno odgovarati jeziku naučenomu prije njega.

Unatoč tomu što su pojedini elementi modela potvrđeni te su ustanovljene kvalitativne razlike u

učenju jezika u starijoj dobi (pr. Birdsong i Molis, 2001; Grimshaw i sur., 1998; Hurford, 1991),

strogo određeno kritično razdoblje nametnuto modelom nije potvrđeno (npr. Flege i sur., 1999;

Fromkin i sur., 1974; Hakuta i sur, 2003; Steinhauer i sur., 2009). Stoga Meisel (2008) prema

modelu kritičnoga razdoblja razlikuje istovremenu dvojezičnost koja se razvija do četvrte godine,

slijednu dvojezičnost kod djece usvojenu prije kritičnoga razdoblja između četvrte i desete

godine te slijednu dvojezičnost kod odraslih, usvojenu nakon kritičnoga razdoblja odnosno nakon

desete godine života. No, kako se neki istraživači služe nazivom osjetljivo razdoblje umjesto

kritično razdoblje, upravo zbog toga što nije potvrđeno da je razdoblje doista kritično, u radu će

se služiti tim nazivom.

41

Iz pretpostavke kako je u pamćenju jezik organiziran na dvije razine, konceptualnoj koja

uključuje značenje i leksičkoj koja se odnosi na izraz riječi, razlikuju se spojena, nezavisna te

podređena dvojezičnost. Spojena ili složena dvojezičnost pretpostavlja kako ista riječ iz dva

jezika dijeli konceptualnu razinu riječi, ali je riječ na leksičkoj razini nezavisna (Weinreich,

1953) - jedan sklop značenja ili jedna reprezentacija vezani su uz dva sklopa lingvističkih

znakova. Nasuprot spojenoj, nezavisna dvojezičnost podrazumijeva nezavisnu reprezentaciju

riječi na obje razine. Pri tome valja naglasiti kako nezavisna reprezentacija pojma u dva jezika ne

podrazumijeva uvijek različito značenje dviju reprezentacija, iako se razvija zbog izloženosti

različitomu lingvističkomu kontekstu dvaju jezika (Liddicoat, 1991). Treća vrsta, podređena

dvojezičnost, pretpostavlja kako konceptualna razina uključuje samo riječ na prvom jeziku, dok

su na leksičkoj razini riječi na dva jezika nezavisne, s time da je riječ na inom jeziku u

podređenom položaju, odnosno predstavlja prijevod riječi s prvoga jezika (D'Acierno, 1990;

Heredia i Cieslicka, 2014). Prema ovomu modelu vrsta dvojezičnosti ovisi o vremenu učenja

jezika i na tragu je modela koji podrazumijeva postojanje kritičnoga ili osjetljivoga perioda.

Model pretpostavlja kako se u prve četiri godine razvija spojena dvojezičnost, dok je

dvojezičnost stečena nakon toga razdoblja usklađena ili podređena.

Slično prethodnomu razlikovanju dvojezičnosti, Lambert (1974) predlaže razlikovanje

dodane i odbojne dvojezičnosti, a koja uključuje kombinaciju ranoga usvajanja jezika i

međusobni utjecaj dvaju jezika. Dodana dvojezičnost podrazumijeva jednak razvoj obaju jezika,

pri čemu učenje drugoga jezika ne ometa učenje prvoga jezika. Odbojna se dvojezičnost odnosi

na situaciju kada učenje drugoga jezika ometa učenje prvoga jezika te ga čak i zamijeni što se

katkad događa kod djece koja se odsele iz sredine prvoga jezika.

S aspekta društvene okoline jezika, razlikuju se usporedna, funkcionalna i područna

dvojezičnost (Niemeier, 1999). Usporedna ili paralelna dvojezičnost odnosi se na dvojezičnost

stanovnika država koje imaju više službenih jezika pa pojedinci moraju imati prikladno znanje

svakoga od njih kako bi mogli funkcionirati u okolini. Područna ili teritorijalna dvojezičnost

podrazumijeva područja unutar jedne države koja imaju veliki broj pripadnika određene jezične

skupine te je potrebno poučavati oba jezika, unatoč samo jednomu službenomu jeziku. Učenje i

poučavanje inoga jezika u jednojezičnome društvu naziva se funkcionalnom dvojezičnošću.

42

Prema društvenoj okolini jezika autori razlikuju i uklopljenu i izdvojenu dvojezičnost.

Uklopljena dvojezičnost podrazumijeva postojanje veće zajednice u društvo koja govori drugim

jezikom, dok se izdvojena dvojezičnost može naći kod npr. miješanih obitelji u kojoj se govori

jezik zajednice koja nije prisutna u društvu (Hržica i sur., 2011; Jelaska, 2005).

1.3.2. Lokalizacija dvaju jezika

Kod istraživanja dvojezičnosti kao osnovno pitanje izdvaja se pogled istraživača na

obradu dvaju jezika unutar našega kognitivnoga sustava te kortikalnu lokalizaciju različitih

jezika. S jedne strane istraživanja ukazuju kako su za obradu različitih jezika zadužene i različite

moždane strukture, pa čak i da se kompletni jezici spremaju na različito mjesto u mozgu (Agliotti

i Fabbro, 1993; Fabbro, 2001; Kim i sur., 1997). Nasuprot tome, konekcionizam smatra kako su

svi kognitivni procesi povezani i koriste identične moždane strukture (MacWhinney, 1992;

McClelland i sur., 1986; Rumelhart i McClelland, 1986). Kompeticijski modeli, bliski

konekcionističkome pristupu, također smatraju kako se jezici ne spremaju na različita mjesta u

mozgu te su identični procesi uključeni u njihovu općenitu obradu. Ipak, priznaju kako

specifičnosti svakoga jezika dovode do manjih kvalitativnih razlika u jezičnoj obradi (Devescovi

i D'Amico, 2005). U novije se vrijeme pojavljuju interakcionističke pretpostavke o postojanju

dva jezična sustava koja su međusobno snažno povezana (Heredia i Cieslicka, 2014).

S razvojem modela koji su pretpostavljali različitu kortikalnu lokalizaciju različitih

kognitivnih funkcija, predloženi su i modeli dvojezičnosti koji su podrazumijevali različitu

lokalizaciju dvaju jezika. Većina vršenih istraživanja usmjerila se na ispitivanje jezičnoga

funkcioniranja dvojezičnih osoba koje su pretrpjele oštećenja mozga. Istraživanja su pokazala

kako postoji šest načina na koji dvojezični pacijenti obnavljaju svoje jezične sposobnosti nakon

pretrpljenih oštećenja (Paradis, 1977). Najčešće se događa paralelni oporavak, odnosno

istovremeni oporavak oba jezika na raniju razinu usvojenosti (Marangolo i sur., 2009). Kod

otprilike polovice pacijenata dolazi do paralelnog oporavka. Diferencijalni oporavak

podrazumijeva brži ili bolji oporavak u jednom od jezika (Gil i Goral, 2004), dok je selektivni

oporavak ekstreman oblik diferencijalnog, ograničen na oporavak samo jednog od ranije

usvojenih jezika (Agliotti i Fabbro, 1993). Nadalje, miješani oporavak podrazumijeva često

43

prebacivanje u korištenju dva jezika, odnosno miješanje njihovih komponenata (Fabbro i sur.,

2000; Marien i sur., 2005). Slijedni oporavak podrazumijeva situaciju u kojoj se najprije

oporavlja poznavanje jednoga jezika nakon kojega započinje oporavak inoga jezika (Nilipour i

Ashayeri, 1989) dok antagonistički oporavak u prvoj fazi pretpostavlja oporavak jednoga jezika,

koji ipak počinje slabiti nakon što se i ini jezik počinje oporavljati (Paradis, 1989).

Upravo se diferencijalni i selektivni oporavak afazičnih pacijenata smatra dokazom

različite lokalizacije dvaju jezika u mozgu. Na primjer, Agliotti i Fabbro (1993) izvješćuju o

pacijentici koja je nakon pretrpljenih oštećenja u potpunosti oporavila poznavanje talijanskog

jezika, no istodobno nije došlo do oporavka venetskog dijalekta kojim se ranije svakodnevno

služila. Ibrahim (2009) opisuje pacijenta kojemu se djelomično nakon ozljede oporavila

usvojenost arapskog i hebrejskog jezika, no s teškoćama u gramatičkim strukturama, imenovanju

i jezičnoj fluentnosti, pri čemu je oporavak bio manji u hebrejskome jeziku kojega je kasnije

naučio. Unatoč višestruko potvrđivanim rezultatima, kritički nastrojeni autori smatraju kako

rezultati zapravo ne sugeriraju različitu kortikalnu lokalizaciju, već pokazuju utjecaj različitih

leksičkih struktura dvaju jezika (Fabbro, 2001). Potpora kritici su rezultati istraživanja koji ne

pokazuju izostanak pravila koji će se od jezika oporavljati brže i bolje te u kojem će smjeru

selektivni oporavak ići. Pojedini pacijenti bolje se oporavljaju u prvome jeziku (Ibrahim, 2009)

dok je kod drugih oporavak veći u inome jeziku (Agliotti i Fabbro, 2003), a pojedina istraživanja

pokazuju različit oporavak u jezicima unutar različitih jezičnih komponenata (Rossi, 2007).

Pretpostavke kako u ljudskom mozgu ne postoje različiti prostori za spremanje različitih

jezika potvrdila su i istraživanja provedena metodama oslikavanja mozga. Abutalebi (2008) u

kontekstu mozgovnih struktura uključenih u obradu prvoga i inoga jezika, napominje kako se

pokazalo da su iste moždane strukture uključene u obradu oba jezika. Kao primjer se mogu

navesti ispitivanja koja su proveli Klein i sur. (1995) te Klein i sur. (1999). Pri ispitivanju

dvojezičnih govornika koristili su pozitron emisijsku tomografiju PET, a istraživanje je potvrdilo

aktiviranje identičnih moždanih struktura kod zadataka sa zadanim semantičkim i fonološkim

ključevima kod sličnih jezika (francuski i engleski) ali i udaljenih jezika (engleski i mandarinski).

Do razlika u strukturama uključenima u obradu može dovesti stupanj automatiziranosti

obrade inoga jezika, tako da opažanje PET i fMRI metodama može pokazati povećanu aktivnost

ili veći broj uključenih struktura kod slabije naučenoga inoga jezika. Dvojezični ispitanici sa

44

slabije usvojenim drugim jezikom pokazuju više aktivnosti u lijevom prefrontalnom području

(Wartenburger i sur, 2003) i Brokinom području (Sakai i sur, 2004). Razlike se smanjuju s

automatizacijom inoga jezika, pa tako ispitanici s bolje usvojenim drugim jezikom pokazuju

manju aktivnost u lijevome inferiornome frontalnome girusu (Tatsuno i Sakai, 2005).

1.3.3. Međujezični utjecaj i prijenos

Kod dvojezičnosti i učenja inoga jezika prisutan je fenomen međusobnoga utjecaja jezika

i jezičnih pravila, koji se naziva i jezični transfer ili jezični prijenos (eng. language transfer,

language interference). Jezični prijenos podrazumijeva korištenje pravila prvoga (često

materinjeg) jezika u konstrukciji rečenica na inome jeziku, odnosno njihov međuodnos

(MacWhinney, 2004; Odlin, 1989). Prijenos može biti podupirući ili ometajući, ovisno o sličnosti

i razlikama u dva jezika. U literaturi prevladavaju dva osnovna čimbenika za pojavu jezičnog

prijenosa, koja su u svojoj osnovi vrlo slična. Prvi podrazumijeva međujezični utjecaj (Odlin,

2003) koji se može očitovati na svim jezičnim razinama, a pod utjecajem je sličnosti dvaju jezika.

Pri tome srodni jezici uzrokuju češću pojavu jezičnoga prijenosa, dok će kod udaljenijih jezika

učestalost prijenosa biti manja. Kellerman (1977; 1992) uvodi pojam psihotipologije, koja

podrazumijeva subjektivni doživljaj sličnosti dvaju jezika, koji naglašava važnost vlastite, a ne

objektivne percepcije udaljenosti dvaju jezika. Psihotipologija podrazumijeva kako će se jezične

strukture koje pojedinac percipira kao posebne rjeđe prenositi u ini jezik, dok će one koje smatra

općenitima češće biti dio prijenosa.

Jezični prijenos dugi se niz godina promatrao kao generalizacija pravila iz prvoga jezika

na ini jezik pri njegovome učenju (MacWhinney, 1992). Takvo viđenje nije imalo mnogo

empirijskih dokaza te su se tijekom 70-ih godina ustalila vjerovanja kako jezični prijenos nema

veliku ulogu prilikom učenja inoga jezika (Dulay i Burt, 1974). Takva su stajališta prestala

dominirati pojavom kompeticijskog modela koji nanovo uvodi fenomen jezičnog prijenosa.

Istodobno, konekcionistički modeli također naglašavaju važnost prijenosa, vjerujući kako će se

prijenos pojaviti svaki puta kada je to moguće jer su svi kognitivni procesi povezani i jednako se

obrađuju (MacWhinney, 1997).

45

Objedinjeni kompeticijski model pretpostavlja postojanje pozitivnog i negativnog

prijenosa. Pozitivni prijenos događa se kada su jezični oblici usklađeni i olakšavaju učenje i

korištenje jezika. S druge strane, ako postoje odstupanja u dva jezika, doći će do negativnoga

prijenosa koji će stvarati poteškoće. Prema modelu, prijenos će se pojaviti kad god je to moguće,

naročito u situacijama kada je jedan jezik jači od drugoga, a javlja se zbog istodobne aktivacije

oba jezika tijekom obrade (Tokowicz i MacWhinney, 2005). Pretpostavka objedinjenoga

kompeticijskoga modela je kako u procesu prijenosa najveću važnosti imaju snaga i valjanost

ključeva iz prvoga jezika, koje se pokušava implementirati pri obradi inoga jezika. Utjecaj i

posljedice prijenosa vidljive su u raznim aspektima jezika i jezične obrade uključujući obradu

sintaktičkih obrazaca, jezično razumijevanje i interpretaciju (MacWhinney, 2004; 2008). Kod

rečeničnog razumijevanja pretpostavka je kako se značenje rečenice na inome jeziku pokušava

shvatiti preko poznatih pravila iz prvoga jezika (McDonald, 1987).

Ispitivanja prijenosa u okviru Objedinjenoga kompeticijskoga modela posebno su

interesantna kod slijedne ili sukcesivne dvojezičnosti koja podrazumijeva vremensku razliku u

učenju inoga jezika. Vremenska razlika očituje se u ovladavanju drugim jezikom nakon treće

godine ili učenjem jezika u školi (Hržica i sur., 2011). U takvu se dvojezičnu skupinu ubrajaju i

studenti jezika koji jezik poznaju izvrsno, no nisu ga usvajali kada i osnove prvoga jezika.

Odrasli dvojezični ispitanici mogu donositi brze odluke pri ispunjavanju eksperimentalnog

zadatka poput donošenja odluka u zadatcima mjerenja brzine reakcije stoga predstavljaju bolji

uzorak za ispitivanje mehanizama dvojezičnosti od ispitanika dječje dobi (MacWhinney, 1992).

1.4. Istraživanja kognitivne obrade negacija

Negacija kao kompleksna lingvistička forma najviše se ispitivala 70-ih i 80-ih godina

prošloga stoljeća, u kontekstu rečeničnoga razumijevanja i mjerenja brzine reakcije (Cheng i

Huang, 1980; Clark i Chase, 1972; Just i Carpenter, 1971; 1976). Kao eksperimentalna metoda

najčešće se koristio zadatak određivanja podudarnosti rečenice i slike. Neke od najpoznatijih

eksperimenata proveli su Clark i Chase (1972), koji su ispitanicima dali rečenice u obliku

46

jednostavnih premisa poput (99), nakon čega su slijedile jednostavne slike koje su odgovarale ili

odstupale od zadanih premisa.

(99) i. Star is / isn't above plus.

ii. Zvijezda je/nije iznad plusa.

Provedeni eksperimenti pokazali su kako je za davanje odgovora na niječne rečenice

potrebno više vremena u odnosu na prikazane jesne rečenice. Prema fazama rješavanja zadatka

određivanja podudarnosti rečenice i slike koje su postavili autori, duže vrijeme reakcije započinje

već u prvoj fazi, prilikom stvaranja mentalne reprezentacije rečenice. Jesna rečenica stvara jedan

sud (zvijezda iznad plusa), dok negacija stvara dvije propozicije (zvijezda iznad plusa) i (nije

točno). Druga skupina istraživala je dozivanje rečenica iz pamćenja kod kojeg se ispitanici

dosjećaju značajno manje niječnih nego jesnih rečenica (Cornish i Wason, 1970; Smith, 1980).

Novija psiholingvistička ispitivanja utjecaja negacija na obradu rečenice usmjerila su se

na rečenično razumijevanje te dostupnost informacija. Rečenično razumijevanje pokazalo se teže

za niječne nego za jesne rečenice (Budiu i Anderson, 2005; Kaup, 2001; Kaup i Zwaan, 2003;

Lea i Mulligan, 2001; Margolin i Abrams, 2009), a praćeno je ranije spomenutim dužim

vremenom reakcije za negirane u odnosu na jesne čestice.

Dva su osnovna modela koja objašnjavaju dobivene rezultate. Prvi model sagledava

negacije kao faktor koji pomiče fokus s informacije u rečenici pa na taj način reducira

dostupnost informacije (MacDonald i Just, 1989; Paterson i sur., 1998). Ovaj je model opovrgnut,

pri čemu su ispitivanja pokazala potpuno suprotno - kako negacija u određenim uvjetima pomaže

zadržavanju informacija (Giora i sur., 2005; Giora i sur., 2009). Ostali autori objašnjavaju

rezultate u terminima situacijskog modela (van Dijk i Kintsch, 1983; Zwaan i Radvansky, 1998),

koji podrazumijeva kako rečenično shvaćanje zahtijeva pojavu mentalne reprezentacije teksta i

situacijskoga modela koji se sastoji od svojstava opisanih u situaciji (Kaup, 2001; Kaup i Zwaan,

2003; Kaup i sur., 2007). Drugim riječima, nastaju simulacije negiranoga i stvarnoga stanja

informacije, pri čemu je negacija ukomponirana u drugome koraku procesa razumijevanja. Sam

model proizlazi iz osnovne postavke kako jezično razumijevanje lingvističke informacije

podrazumijeva stvaranje (simuliranje) mentalnog modela (Johnson-Laird, 1983) tj. situacijskog

modela (van Dijk i Kintsch, 1983). Kaup i sur. (2007) kao primjer daju rečenicu (100) te

pretpostavljaju kako se sastoji od dva stanja. Prvo stanje je ono koje je u rečenici negirano, a

47

drugo je prvo stanje stvari, kao u (101). U usporedbi s potvrdnom rečenicom istoga značenja kao

u (102) ispitanicima je bilo potrebno više vremena pri odgovaranju na niječnu rečenicu. Rezultati

ovoga istraživanja idu u prilog situacijskome modelu, koji pretpostavlja postojanje dvije

reprezentacije kod niječnih rečenica.

(100) i. Doors are not open.

ii. Vrata nisu otvorena.

(101 i. Doors are open.

ii. Vrata su otvorena.

(102) i. Doors are closed.

ii. Vrata su zatvorena.

Budiu i Anderson (2005) promatraju negaciju iz geštaltističke pozicije lika i pozadine te

smatraju kako na dužu obradu negacija utječe naše poznavanje subjekta kao jesnog oblika, što

olakšava obradu. Ukoliko bi od ranije poznavali subjekt kao Ne-subjekt, jesni oblik tog Ne-

subjekta bio bi teži za obradu. Jesne rečenice (101) i (102) obje sadrže isti subjekt vrata. Naše

ranije stečeno znanje o vratima je da ona mogu biti otvorena i zatvorena, stoga nam je obrada tih

dviju rečenica olakšana i odvija se u jednome koraku. Obrada niječne rečenice (100) zahtijeva

dva koraka u obradi, jer da bi se razumjela negacija, ona se mora negirati te se dobiva

reprezentacija jesne rečenice (101). Teoretski, kada bi kao polaznu točku uzimali znanje o

vratima kao subjektu koji je ne-otvoren ili ne-zatvoren, brže bi obrađivali niječnu rečenicu (100).

Nalazi ovog istraživanja upućuju na to kako neizravna niječnost (102) ne dovodi do jednake

dvostupanjske obrade negacije, jer nema drugi korak u kojemu se dodaje izravna negacija.

Otežana obrada niječnosti i zavisnost o kontekstu vidljiva je i na primjeru istraživanja

koje su proveli Lüdtke i Kaup (2006), čiji su ispitanici čitali kratak opis dogovora dviju djevojaka

za susret kraj bazena. Manipulacija se sastojala u razmišljanju hoće li voda u bazenu biti topla,

topla ili hladna, odnosno kakva će voda biti. Ispitivanje je pokazalo snažan utjecaj konteksta na

obradu niječnih rečenica, jer su ispitanici kojima je ranije bila napomenuta mogućnost da voda

bude topla-hladna brže obrađivali niječne rečenice, nego što su to činili ispitanici kojima ranije

nije stvoren mentalni model vode kao tople ili hladne.

Interesantni su rezultati dobiveni kada se u fokus stavila podudarnost rečenice u odnosu

na sliku. Većina je istraživanja pokazala kako se podudarne jesne rečenice obrađuju brže nego

48

nepodudarne niječne rečenice, dok je kod niječnosti upravo obratno – nepodudarne niječne

rečenice obrađuju se brže nego podudarne niječne rečenice (Cheng i Huang, 1980; Clark i Chase,

1972; Kaup i sur., 2005; Kaup i sur., 2007 Vender i Delfitto, 2010). Kao primjer mogu poslužiti

rečenice u odnosu na prikazanu sliku 3: jesna podudarna (103), jesna nepodudarna (104), niječna

podudarna (105) te niječna nepodudarna rečenica (106).

(103) Zvijezde su iznad točaka.

(104) Točke su iznad zvijezda.

(105) Točke nisu iznad zvijezda.

(106) Zvijezde nisu iznad točaka.

Slika 3. Prikaz eksperimentalnoga zadatka sa zadanim različitim parovima rečenica i slika

Nepodudarni parovi rečenica i slika općenito se sporije obrađuju u odnosu na podudarne

parove rečenice i slike (Clark i Chase, 1972; Carpenter i Just, 1975; Kaup i sur., 2006: Kaup i sur,

2007b; Underwood i sur., 2004), što odgovara usporedbi rezultata obrade jesnih rečenica, gdje se

obrada rečenica poput (103) pokazuje brža u odnosu na rečenicu (104). Kod niječnih rečenica

dolazi do obrnutog procesa, jer je pretpostavka kako se niječne rečenice najprije obrađuju kao

jesne, a zatim se uvodi niječnost te se ona provjerava sa slikom. Rečenica (106) stoga se najprije

obrađuje kao jesna točna (103) koja odgovara slici, a u drugom koraku se dodaje negacija te se

ona obrađuje kao nepodudarna slici (Kaup, 2006). S druge strane, niječna rečenica (105) se

najprije obrađuje kao jesna koja odudara od slike (104), a zatim se središte interesa prebacuje na

49

negaciju. Zbirno, rezultati pokazuju kako se brže obrađuju rečenice koje odgovaraju jesnoj

rečenici, odnosno početnom stadiju obrade.

Kaup i sur. (2007) proširili su istraživanje oblika podražaja koji tijekom rečeničnoga

prepoznavanja aktiviraju već postojeće mentalne reprezentacije (Zwaan i Madden, 2005)

dodavanjem negacija u eksperiment. Ispitivanje je potvrdilo obrnutu interakciju podudarnosti

para rečenice i slike i polarnosti rečenice, pri čemu podudarnost podrazumijeva uklopljenost u

odgovarajuću shemu oblika. Rečenica (108) prvo se obradi kao jesna rečenica (107) te se stvori

situacijski model orla koji je na nebu s raširenim krilima (upravo situacija koja je negirana u

rečenici) i kao takav se usporedi sa slikom orla raširenih krila (slika 4.). Na taj način

nepodudarnost para slike i negacije ubrzava obradu rečenice.

(107) i. The eagle was in the sky.

ii. Orao je bio na nebu.

(108) i. The eagle was not in the sky.

ii. Orao nije bio na nebu.

Dakle, niječna rečenica obrađuje se brže kada je uparena s oblikom koji ne odgovara

kontekstu, nego kada je uparena s odgovarajućim oblikom. Za jesne rečenice vrijedi suprotno -

brže se obrađuju odgovarajući oblici u danom kontekstu.

Slika 4. Eksperimentalni zadatk korišten u istraživanju Barbare Kaup i sur. (2005)

50

U posljednje vrijeme koriste se nove metode za ispitivanje obrade niječnih rečenica. Ova

istraživanja omogućuju drugačiji pogled na niječne rečenice i obogaćuju dosadašnje bihevioralne

podatke dobivene mjerenjem brzine reakcije te različite zadatke pamćenja i verifikacije. Lüdtke i

sur. (2008) u ERP ispitivanju dali su ispitanicima zadatke podudarnosti rečenice i slike. Rezultati

su pokazali negativni pomak evociranih potencijala kada su ispitanici čitali niječne rečenice, u

odnosu na rečenice koje su bile jesnog oblika. Pomak je pronađen u situacijama kada je

odgođeno vrijeme pojave slike nakon rečenice te je negacija kompletno integrirana u značenje

rečenice.

Neiuwland i Kuperberg (2008) su ispitanicima dali rečenice poput (109). Istraživanje je

pokazalo kako u niječnim rečenicama netočne riječi, u odnosu na točne, utječu na pojavu veće

N400 komponente ERP-a.

(109) i. In moderation, drinking red wine isn’t bad/good.

ii. Ako je umjereno, ispijanje crnog vina nije loše/dobro.

Nekoliko je autora koristilo funkcionalnu magnetsku rezonancu (fMRI) u istraživanju

kako bi dobili dodatni uvid u kognitivnu obradu niječnih rečenica. Funkcionalna magnetska

rezonanca omogućuje uvid u neuralne elemente koje se nalaze u osnovi razumijevanja i obrade

negacija. Carpenter i sur. (1999) testirali su hipotezu kako su niječne rečenice lingvistički

kompleksnije te će dijelovi mozga uključeni u obradu pokazati veću aktivaciju u usporedbi s

obradom jesnih rečenica. Ispitanicima su najprije prikazali rečenice poput (110) koje su u sebi

sadržavale dodatnu riječ koja naglašava istinitost, nakon koje je slijedila slika koja je odgovarala

ili nije odgovarala rečenici. Rezultati su pokazali višu aktivaciju lijevog posteriornog

temporalnog girusa (uključenog u jezično razumijevanje) te lijevih i desnih parietalnih regija

(uključenih u vizuo-spacijalnu obradu) nakon što su ispitanici čitali niječne rečenice. Treba

naglasiti kako su rečenice bile izjednačene po dužini i leksičkom sadržaju, a razlikovale su se u

rječici ne (eng. not) koja ne može sama po sebi utjecati na dužinu obrade i veću aktivaciju

parietalnih regija. Do veće aktivacije došlo je zbog veće zahtjevnosti prilikom obrade negacija,

zbog čega je nužno korištenje više bioloških resursa.

(110) i. It is not/It is truth that star is above plus.

ii. Nije istina/Istina je da je zvijezda iznad plusa.

51

Slični rezultati dobiveni su prilikom studije o dvojezičnosti koju su proveli Hasegawa i

suradnici (2002). Niječne rečenice utjecale su na veću aktivaciju regija kod obrađivanja zadataka

na inome jeziku, što ukazuje na mogućnost da kontekst inoga jezika dodatno otežava obradu

niječnih rečenica.

S druge strane, Tettamanti i sur. (2008) ispitivali su jezičnu obradu rečenica koje

izražavaju djelovanje te neuralne reprezentacije povezane s njima. Koristili su fMRI za

prikupljanje podataka moždane aktivnosti ispitanika koji su pasivno slušali rečenice. Rečenice su

se razlikovale po polaritetu (jesne i niječne) te po konkretnosti (djelovanje i apstrakcija).

Rezultati su pokazali kako niječne rečenice deaktiviraju kortikalna područja i lijevi palidum te

kako se jača deaktivacija dešava kod niječnih rečenica koje su izražavale djelovanje u usporedbi s

jesnim rečenicama iste konkretnosti. Rezultati su interpretirani u terminima teorije reducirane

dostupnosti niječnih informacija te su u suprotnosti sa situacijskim modelom.

Interesantno je fMRI istraživanje koje su proveli Bahlmann i sur. (2011), a koji su

ispitivali moždanu aktivaciju potaknutu jesnim i niječnim rečenicama, ali i dvostrukim

negacijama. Pri tome valja napomenuti kako u njemačkome jeziku, na kojemu je vršeno

ispitivanje, dvostruka negacija semantički odgovara jesnoj rečenici. Rezultati su pokazali veću

aktivaciju lijevoga inferiornoga frontalnoga girusa (pars triangularis i Brocino područje) pri

obradi negacija, što je u suprotnosti s rezultatima prethodnih ispitivanja, a pripisuje se utjecaju

dvostrukih negacija. Obrada dvostrukih negacija dovela je i do veće aktivacije desnog

dorzolateralnog prefrontalnog korteksa.

1.4.1. Prijenos niječnosti

Interes za ispitivanjima obrade niječnosti u inome jeziku proizlazi iz činjenice kako je

postojanje niječnosti u jeziku univerzalno, karakteristično za sve jezike. Jednako tako,

interesantno je i u kontekstu veće težine obrade u odnosu na jesne rečenice.

Ispitivanje obrade niječnosti u inome jeziku proveo je Hasegawa sa suradnicima (2002)

koristeći mjere funkcionalne magnetske rezonance. Ispitanici su bili dvojezični govornici kojima

je prvi jezik bio japanski, a drugi engleski jezik. Za cilj su imali sagledati kortikalnu obradu

52

težine zadatka, pri čemu su manipulirali lakšim ili jesnim te težim, niječnim rečenicama.

Ispitivanje je pokazalo preklapanje aktivacijskih područja za oba jezika, ali i značajno veću

kortikalnu aktivaciju kod obrade niječnih rečenica u engleskome jeziku u odnosu na japanski

jezik. Rezultati ukazuju na povećanu težinu obrade niječnih rečenica, naročito kada se one

obrađuju na inome jeziku.

Alujević Jukić i Brešan (2010) pronašle su prijenosna odstupanja negacija kod govornika

talijanskoga jezika prilikom učenja hrvatskoga jezika. Odstupanja su na sintaktičkoj razini,

izazvana različitim rasporedom riječi u rečenici kod dva jezika. Ključ redoslijeda riječi iz

talijanskoga jezika, gdje se nenaglašena zamjenica nalazi između negacije i glagola (111) jači je

od ključa iz hrvatskoga jezika gdje niječna riječ ne stoji neposredno ispred glagola (112). Stoga

se učestalo događaju pogreške poput (113). Identične pogreške kod govornika njemačkoga jezika

koji uče hrvatski jezik primjećuje i Vrljić (2011).

(111) i. Pietro non lo vede. (tal.)

ii. Er hat das Buch nicht gelesen. (njem.)

(112) i. Petar ga ne vidi.

ii. On je knjigu ne pročitao.

(113) i. Petar ne ga vidi.

ii. On nije pročitao knjigu.

Engleski i njemački jezici u svom standardnom obliku ne dopuštaju upotrebu niječnoga

sljeda, dok je u hrvatskome jeziku upotreba dopuštena. Eksperimentalna ispitivanja negativnog

prijenosa prvog na ini jezik kod niječnih sljedova nisu rađena, no rečenice koje sadrže niječni

slijed pokazuju se kompleksnima kod učenja hrvatskoga kao inoga jezika. Macan i Kolaković

(2008) ispitivale su kakve vrste odstupanja rade izvorni njemački govornici tijekom učenja

hrvatskoga jezika. Kao često gramatičko odstupanje kod studenata prve godine navode upravo

rečenice koje zahtijevaju niječni slijed. U takvim rečenicama studenti ispuštaju jednu od dvije

potrebne niječne riječi, npr. rečenicu kao u (114) često obrade kao u (115). Identične pogreške

primjećuje i Vrljić (2011).

(114) i. Nikad ne idem na tržnicu.

ii. Nie gehe ich zum Markt.

53

(115) i. Nikad idem na tržnicu.

ii. Nie gehe ich zum Markt.

Odstupanje se događa jer njemački jezik podrazumijeva jednu niječnu riječ dovoljnom

kako bi rečenica bila niječna. Kod studenata druge godine prisutno je identično odstupanje u

složenijim rečenicama kao u (116) umjesto ispravne kao u (117). Do negativnog prijenosa i u

ovome slučaju dolazi zbog razlika u gramatičkim pravilima.

(116) i. Nikad živjela sam u stranoj zemlji.

ii. Ich habe nie in einem fremden Land gelebt.

(117) i. Nikad nisam živjela u stranoj zemlji.

ii. Ich habe nie in einem fremden Land gelebt.

Prema rezultatima opisanoga istraživanja, vidljiv je prijenos negacija koji nastaje zbog

dominantnoga ključa prvoga jezika koji nameće pravilo uporabe jedne negacije kako bi

kompletna rečenica bila semantički negirana. Tijekom učenja, snaga ključa se smanjuje te je

vidljivo smanjenje dominacije gramatičkih pravila njemačkoga jezika kod jednostavnijih

zadataka. Ipak, prijenos je i dalje uočljiv kod složenijih zadataka, gdje je snaga ključa iz prvog

jezika još uvijek dominantna u odnosu na ini jezik. Stoga, Macan i Kolaković (2008) upravo

naglašavaju važnost ispitivanja niječnoga slijeda kao primjer prijenosa koji je dijelom otporan na

stupanj naučenosti inoga jezika.

1.4.2. Zadatak slaganja rečenice sa slikom

Zadatak slaganja rečenice sa slikom (eng. sentence picture verification task, SPV)

eksperimentalni je zadatak kojim se najčešće ispituje rečenično razumijevanje (Carpenter i Just,

1975; Carpenter i sur., 1999; Kaup i sur., 2005; Kaup i sur., 2007; Knoeferle i Crocker, 2005). U

svojoj osnovi, zadatak uključuje čitanje jednostavne rečenice nakon koje slijedi slika koja se

odnosi na rečenicu, odnosno prikazuje ili ne prikazuje ono što je rečeno rečenicom.

Eksperimentalni zadatak može biti postavljen i obrnuto, tako da slika prethodi rečenici. Zadatak

ispitanika je pritiskom na zadanu tipku (točno ili netočno) odrediti podudaraju li se slika i

rečenica. Paradigmu su postavili Clark i Chase (1972) dajući ispitanicima kao podražaj

54

jednostavnu rečenicu poput (118) ili (119), a koju je pratila slika koja se podudarala s rečenicom

ili je odudarala od nje.

(118) i. Star is above plus.

ii. Zvijezda je iznad plusa.

(119) i. Star is not below plus.

ii. Zvijezda nije ispod plusa.

Vrijeme potrebno za odgovor na zadatak shvaćeno je kao pokazatelj lingvističke

kompleksnosti zadatka. Rezultati ispitivanja pokazali su kako je za rečenicu (118) potrebno više

vremena za odgovor u odnosu na rečenicu (119), pri čemu je rečenica (119) kompleksnija za

obradu.

Većina eksperimenata napravljena pomoću paradigme slaganja rečenice i slike traži od

ispitanika da nakon čitanja rečenice pritisne tipku za nastavak, nakon čega se pojavljuje prazan

ekran. Rečenica se prezentira u cijelosti, osim u ispitivanjima u kojima su mjerene ERP

komponente nakon prezentacije točno određene riječi. Vrijeme trajanja praznoga ekrana između

rečenice i slike varirano je u različitim eksperimentima od 250 ms (Kaup, 2006; Ludtke i sur.,

2008), 500 ms (Kaup i Zwaan, 2003) do 750 ms (Kaup i sur., 2005) ili čak 1500 ms (Kaup, 2006;

Kaup i Zwaan, 2003; Kaup i sur., 2005; Ludtke i sur., 2008). Nakon pojave slike, ispitanici

trebaju pritisnuti zadanu tipku kao odgovor. Vrijeme reakcije u eksperimentima ponekad je

ograničeno, a ponekad ispitanici bez ograničenja odgovaraju na zadatak.

Pri uzimanju podataka za statističku obradu, ekstremne vrijednosti ne ulaze u analizu.

Donja granica odgovora postavljena je na 200 ms (Kaup. i sur, 2005; Kaup i sur., 2006) odnosno

na 300 ms (Kaup i sur., 2007). Gornja granica odgovora postavlja se ovisno o težini zadatka,

stoga postoji i veći raspon granice od 2000 ms (Kaup. i sur., 2006), 3000 ms (kaup i sur, 2007),

4000 ms (Ludtke i sur., 2008) te čak 5000 ms (Kaup i sur., 2005).

Prema nacrtu istraživanja, većinom se ispitanicima daje povratna informacija o netočnom

odgovoru (Kaup i sur., 2005; Kaup i sur., 2006; Ludtke i sur., 2008), a ako je ispitanik točno

odgovorio na zadatak nema povratne reakcije. Manji broj ispitivanja daje povratnu informaciju o

točnom rješenju uz podatak o samom vremenu reakcije (Mathews i sur., 1980). Između svakog

para rečenice i slike pojavljuje se fiksacijska točka, obično u trajanju od 300 ms, kako bi održala

koncentraciju ispitanika na sredinu ekrana. Prototip paradigme prikazan je na Slici 5.

55

Slika 5. Prototip zadatka slaganja rečenice i slike

Kako bi ispitanici izvršili ovaj zadatak, potrebno je izvesti nekoliko mentalnih operacija, a

koje uključuju kodiranje podražaja, usporedbu dvaju kodova danih podražaja te donošenje odluke

vezane uz odgovor na podražaj (Clark i Chase, 1972; Wannemacher, 1974). Ispitanici u prvome

koraku moraju stvoriti mentalnu reprezentaciju rečenice u obliku jednostavnih sudova. U

drugome koraku, dok zadržavaju rečenicu u radnome pamćenju, moraju stvoriti mentalnu

reprezentaciju slike. Treći korak pretpostavlja usporedbu mentalnih reprezentacija rečenice i slike

po principu podudarnosti, koji podrazumijeva dodatnu operaciju u slučaju odudaranja. U

posljednjoj fazi, ispitanici konkretiziraju zaključak o podudarnosti iz treće faze. Konkretizacija se

obično izražava pritiskanjem odgovarajuće tipke na tastaturi.

Brojna istraživanja koja su u ispitivanjima koristili paradigmu slaganja rečenice sa slikom

izvijestili su kako je potrebno više vremena za rješavanje zadatka kada slika i rečenica ne

odgovaraju jedna drugoj, nego kada su podudarne (Clark i Chase, 1972; Just i Carpenter, 1971;

Knoferle i sur., 2009; Knoferle i sur., 2014; Zwaan i sur., 2002). Pretpostavka je kako ispitanici u

startu kreću s postavkom točnosti, odnosno podrazumijevaju kako se slika i rečenica podudaraju,

a tek nakon uočene nepodudarnosti uključuju taj koncept u analizu (Clark i Chase, 1972). Upravo

zbog takvoga načina obrade zadatka, dolazi do produljenja reakcije za nepodudarne parove. S

56

druge strane, pri obradi specifičnih zadataka npr. kod obrade negacija, ispitivanja pokazuju bržu

obradu nepodudarnih parova u odnosu na podudarne (Cheng i Huang, 1980; Clark i Chase, 1972;

Kaup i sur. 2005; Kaup i sur. 2007, Vender i Delfitto, 2010).

Interesantno je pitanje utječe li redoslijed davanja podražaja (slika-rečenica, rečenica-

slika) na adekvatnost korištenja eksperimentalnog zadatka u paradigmi slaganja rečenice sa

slikom. Shoben (1978) naglašava kako postoji razlika u kodiranju zavisno o redoslijedu, jer

ukoliko je rečenica prikazana prva, ona može utjecati na kodiranje slike zavisno o prijedlogu u

rečenici poput (120), gdje prijedlog ispod može utjecati na kodiranje slike kako je rečeno u

rečenici. S druge strane, ako je prvo zadana slika, a tek potom rečenica (120), vrlo je vjerojatno

kako će se slika kodirati prema prijedlogu koji je favoriziran (iznad u odnosu na ispod), odnosno

kao plus iznad zvijezde. Na taj način, i prijedlog u rečenici utječe na vrijeme reakcije.

(120) Zvijezda je ispod plusa.

Rezultati istraživanja koje su proveli Carroll i sur. (1992) ukazuju na sklonost ispitanika

da prilikom zadatka paralelnog prikaza slike i rečenice, najprije površno pogledaju sliku, zatim

pažljivo čitaju rečenicu, da bi se nakon čitanja vratili na sliku. Slične rezultate u ispitivanju

redoslijeda fokusiranja na rečenice i grafove pokazala su i ispitivanja koja je proveo Hegarty

(1992). Prema nalazima istraživanja koje su proveli Underwood i sur. (2004), kodiranje slike

koja ne uključuje samo nekoliko apstraktnih elemenata već prikazuje prirodu ili konkretnu scenu,

zahtijeva puno opsežnije kodiranje. Prikaz takve slike sadrži više komponenti, na koje se može

usmjeriti pažnja ili se čak mogu različito kodirati. Upravo se zato ne može odgovarajuće obraditi

ako je prikazana prije rečenice. S obzirom na ove nalaze, konkretne slike s nekoliko objekata koji

se geštaltistički mogu opisati kao lik, moraju se prikazivati nakon rečenice koja usmjerava pažnju

na točno određeni element slike. Druga mogućnost je prikazati konkretnu sliku i rečenicu

istovremeno. Govoreći o konkretnosti, važno je napomenuti kako se konkretne rečenice bolje

pamte nego apstraktne rečenice (Ho i Chen, 1993).

57

1.4.3. Kodiranje informacija u paradigmi slaganja rečenice i slike

Paivio (1971; 1990; Clark i Paivio, 1991) je postavio Teoriju dualnoga kodiranja, koja

pretpostavlja postojanje dvije različite mogućnosti mentalnog kodiranja ili stvaranja mentalnih

reprezentacija: verbalno i vizualno kodiranje. Pri tome, informacije dobivene verbalnim putem

stvaraju verbalne reprezentacije, dok informacije prikupljene ostalim modalitetima stvaraju

vizualne reprezentacije. Prema teoriji, mentalne strukture su isprepletena mreža verbalnih i

vizualnih kodova koji se stvaraju i međusobno povezuju referentnim i asocijativnim vezama.

Referentne veze su veze dvaju sistema te omogućavaju pridodavanje slike izgovorenoj riječi i

obrnuto. Na primjer, riječ Italija može dozvati geografsku sliku te zemlje, dok istodobno slika

geografskoga oblika države Italije doziva riječ Italija. Asocijativne veze povezuju kodove unutar

dva sistema, pa riječ Italija može dozvati riječi Europa, Njemačka, Francuska, dok istodobno

slika geografskoga izgleda te države može dozvati sliku geografskoga izgleda kontinenta na

kojemu se ona nalazi. Asocijativnim vezama povezani su i kodovi iz ostalih senzornih modaliteta,

poput slike Italije koja nam doziva zvuk talijanskih kancona. Referentne veze dvaju sustava

vidljive su u rezultatima fMRI ispitivanja slikovitosti rečenica (Just i sur., 2004) u kojima su

visoko slikovite rečenice više aktivirale nelingvističke moždane strukture. Visoko slikovita

rečenica poput (121) aktivirala je moždane strukture koje su aktivne prilikom obrade zadataka

mentalne rotacije, naročito intraparijetalni sulkus, istodobno kada i regije vezane uz jezičnu

obradu.

(121) i. Number eight, when rotated, looks like spectaculars.

ii. Broj osam, kada se rotira, izgleda kao naočale.

Različita istraživanja potvrdila su Teoriju dualnoga kodiranja, ali i pokazala bržu obradu

informacija kada su prezentirane informacije kodirane u vizualnom modalitetu. Superiornost

obrade slike nad riječima pokazala se kod zadataka prepoznavanja (Bird i Bennett, 1974;

Stenberg, 2006; ) te dozivanja informacija iz pamćenja (Madigan, 1974; Paivio i Csapo, 1973), a

vizualno kodiranje ubrzalo je i rješavanje zadatka mentalne eksploracije na mapama (Ćirović i

Zdravković, 2011).

Moguće je kako superiornost vizualnog modaliteta proizlazi iz činjenice da vizualni

podražaj češće povlači i aktivaciju verbalnog sustav (npr. naziv objekta na slici), dok verbalni

58

podražaj rjeđe izaziva aktivaciju vizualnog sustava (Stenberg, 2006). Dozivom kodiranih

informacija iz oba sustava, pospješuje se obrada dane informacije kroz bržu obradu te bolje

dosjećanje i prepoznavanje iste.

Prilikom rješavanja zadataka paradigme slaganja rečenice sa slikom, ispitanici mogu

koristiti dvije strategije – verbalno kodiranje rečenice i jednako kodiranje slike koja slijedi u

zadatku te strategiju slikovnog (vizuospacijalnog) prikaza rečenice i usporedbu s nadolazećom

slikom (Mathews i sur., 1980; MacLeod i sur., 1978; Reichle i sur., 2000). Ispitanici koji koriste

verbalno kodiranje pročitaju rečenicu, zadrže je u pamćenju, sliku prezentiraju u verbalnom

obliku te naprave usporedbu dva podražaja. Ispitanici koji koriste vizuospacijalnu strategiju,

kodiraju rečenicu kao sliku te, potom, jednostavno usporede kodiranu sliku s prezentiranom

slikom. Ovakvo neujednačeno kodiranje informacija može utjecati na podatke istraživačkog

zadatka. Kako bi se izbjegle greške u interpretaciji izazvane različitim strategijama prilikom

rješavanja paradigme, Mathews i sur. (1980) su predložili davanje točno određenih uputa kako

rješavati zadatak. Na primjer, drugi način kodiranja zahtijeva izvrsne vizuospacijalne

sposobnosti, ali olakšava i znatno ubrzava davanje odgovora na zadatak.

Istraživanje koje su proveli Reichle i sur. (2000) koristeći funkcionalnu magnetsku

rezonancu, pokazalo je razlike u obrascu i količini moždane aktivacije kod upotrebe verbalnog i

vizuospacijalnog kodiranja u zadatku podudarnosti rečenice i slike. Kao što se i pretpostavljalo

vizuospacijalno kodiranje više aktivira dijelove mozga uključene u vizuospacijalnu obradu, poput

parietalnog korteksa, naročito u lijevoj hemisferi te u frontalnome očnome području. Verbalno

kodiranje više aktivira dijelove povezane s lingvističkom obradom, naročito lijevi inferiorni

frontalni režanj, Brocino područje, bilateralni superiorni temporalni režanj i cerebelum (mali

mozak). Također, istraživanje je pokazalo postojanje individualnih razlika, jer se kod pojedinaca

s boljim vizuospacijalnim sposobnostima javljala manja aktivacija vizuospacijalnih područja.

Jednako tako, pojedinci s boljim verbalnim sposobnostima pokazali su manju moždanu aktivaciju

područja vezanih uz lingvističku obradu. Ove individualne razlike podupiru pretpostavku kako s

povećanjem sposobnosti opada potrebna moždana aktivacija, čime pojedinac racionalizira tj.

optimizira ograničenost kapaciteta radnoga pamćenja (Just i Carpenter, 1992). Kapacitet radnoga

pamćenja važna je komponenta rečeničnoga razumijevanja, jer direktno utječe na obradu i

spremanje lingvističkih informacija potrebnih za razumijevanje. Stoga, ograničenje radnoga

pamćenja može biti ograničavajuće za adekvatno rečenično razumijevanje. Važno je naglasiti,

59

kako ovi podatci ne isključuju povezanost verbalnog i vizuospacijalnog sustava prilikom obrade

eksperimentalnoga zadatka pri korištenju paradigme slaganja rečenice sa slikom. U kontekstu

radnoga pamćenja, vizuospacijalni ekran uključen je i u obradu verbalnih informacija (Baddeley,

2003; Rončević Zubković, 2010) već kod same obrade oblika slova i riječi.

Razlike u odgovoru koje nastaju kao posljedica nejednakoga načina kodiranja, mogu se

spriječiti davanjem upute koja ispitanika usmjerava na određenu vrstu kodiranja ili ranim

izdvajanjem ispitanika koji pokazuju sklonost vizualnom kodiranju. Kako bi se prije istraživanja

ispitale vizuospacijalne sposobnosti ispitanika, prije ispitivanja moguće im je dati zadatke

mentalne rotacije. Ispitivanja Reichlea i suradnika (2000) te Carpenter i suradnika (1999)

pokazala su preklapanje u područjima mozga aktiviranima kod davanja zadatka mentalne rotacije

i vizuospacijalnog kodiranja pri rješavanju zadataka paradigme slaganja rečenice sa slikom. S

obzirom na ova istraživanja, pretpostavka je kako zadatci mentalne rotacije dobro reprezentiraju

vizuospacijalne sposobnosti ispitanika.

Kako je već spomenuto, s načinom kodiranja informacija može se manipulirati unutar

istraživanja (Mathews i sur., 1980; Reichle i sur., 2000). Matthews i suradnici (1980) su kroz tri

eksperimenta pustili ispitanicima da po vlastitom izboru biraju strategiju, a zatim su ih trenirali za

verbalno i vizualno kodiranje. Treniranje je uključivalo četiri bloka zadataka s većim brojem

ponavljanja, a ukupan broj rečenica za vježbu bio je 64 rečenice, što je znatno više od

uobičajenih pet do deset parova za vježbu. Pojedini ispitanici veoma su se lagano prebacivali

između vrsta kodiranja, a svi ispitanici su uspješno savladali obje vrste kodiranja. Pri tome, niti

jedan ispitanik nije imao poteškoća u usvajanju verbalne strategije, dok je nekolicina ispitanika

imala poteškoća pri usvajanju vizuospacijalne strategije.

Noevisno što istraživanja sugeriraju kako ispitanici nemaju poteškoća pri korištenju

verbalne strategije, kod ispitivanja jezične obrade važno je obratiti pozornost i na verbalne

sposobnosti ispitanika, kao faktora koji može utjecati na dobivene rezultate istraživanja. Verbalna

strategija kodiranja dominantan je odabir kodiranja pri rješavanju zadatka podudarnosti rečenica i

slika u studentskoj populaciji (Matthews i sur, 1980; MacLeod i sur., 1978). Autori podatke

objašnjavaju kao posljedicu svakodnevnog korištenja jezika u studentskoj populaciji za učenje

gradiva koje se često ne može jednostavno vizualizirati. Stoga bi prilikom ispitivanja dvostrukih

negacija, naročito među studentskom populacijom, bilo dobro ispitanicima dati test verbalnih

60

sposobnosti ili vokabulara poput Peabody slikovnog testa rječnika (Dunn i sur., 2009; Kovačević

i sur., 2009). Test daje podatke o verbalnim sposobnostima i receptivnom poznavanju rječnika pa

bi analizom kovarijance bilo moguće izdvojiti eventualne utjecaje ovih faktora na rezultate.

1.4.4. Vrijeme reakcije

Brzina obrade informacija kao kognitivni proces, mjeri se kao brzina reakcije (eng.

reaction time, RT) na određeni unaprijed zadani podražaj i u psihologijskim istraživanjima ima

dugu povijest korištenja. Jensen (2006) napominje kako je mjerenje brzine reakcije jedan je od

prvih načina ispitivanja kojima su se pokušale ispitati individualne razlike (mentalnih

sposobnosti, inteligencije), a ispitivanja mjerenja brzine reakcije u psihologiji među prvima je

radio Donders (1869).

U prvim ispitivanjima, jednostavni zadatci mjerenja vremena reakcije obično su od

ispitanika zahtijevali jednostavan odgovor na određeni podražaj. Podražaji su uglavnom bili

slušni ili vidni, a zadatak ispitanika bio je pritisnuti polugu ili tipku kada uoče zadani podražaj.

Vrijeme reakcije u ovim zadatcima često se naziva jednostavnim vremenom reakcije (Jensen,

2006), eng. simple reaction time (SRT). Kompleksniji zadatci uključivali su razlikovanje više

podražaja te zahtijevali različite odgovore na njih ili odgovor na samo jedan podražaj s dva

moguća odgovora. Prema kognitivnome procesu koji zahtijeva razlikovanje podražaja, vrijeme

reakcije kod kompleksnijih zadataka naziva se vrijeme donošenja odluke (Jensen, 2006), eng.

choice reaction time (CRT). Vrijeme reakcije na određeni zadatak čini nekoliko komponenti –

vrijeme percipiranja podražaja te prijenos informacija o njemu do cerebralnog korteksa, vrijeme

obrade informacija, davanje naloga za izvršavanje zadatka (odgovaranje na podražaj), prijenos

naloga do izvršitelja te samo izvršenje zadatka (Drenovac, 2010). Samo je period obrade

informacija zaslužan za donošenje odluka (u jednostavnim zadatcima s izborom taj period bi

podrazumijevao odlučivanje koju tipku pritisnuti) dok se tijekom ostalih perioda odluka ne

donosi (Donkin i sur., 2011).

Pri ispitivanju vremena reakcije izuzetno je važno obratiti pažnju na ekstremna vremena

reakcija ispitanika. Ekstremna vremena podrazumijevaju prebrze odgovore na podražaj, ali i

61

odgovore koji su zahtijevali pretjerano mnogo vremena (Ratcliff, 1993). Ovakva vremena mogu

pokazati ispitanikovu nepažnju, ometenost ili pogađanje odgovora, a ukoliko se ponavlja na

određenom zadatku i samu grešku u eksperimentu.

Standardne mjere iz psihologije, poput mjerenja brzine reakcije te učestalost pogrešaka,

kao objektivni pokazatelji obrade informacija, vrlo se često upotrebljavaju u psiholingvističkim

istraživanjima (npr. Bard i sur., 2002; Bock, 1996). Ove dvije mjere proizlaze iz jednostavne

pretpostavke kako je za složenije zadatke potrebno veće vrijeme reakcije, odnosno kako će se teži

zadatci sporije rješavati. Uzimajući ovu pretpostavku u obzir, složenije jezične konstrukcije traže

više vremena za kognitivnu obradu i davanje odgovora.

U ispitivanju paradigme slaganja rečenice i slike, vrijeme reakcije se može mjeriti na

nekoliko načina. Najčešće vrijeme reakcije podrazumijeva vrijeme potrebno za davanje odgovora

nakon pojave slike do pritiska tipke točno/netočno. U obrnuto postavljenom zadatku, kada

rečenica slijedi nakon slike, vrijeme reakcije najčešće se mjeri od početka čitanja rečenice do

pritiska na zadanu tipku. Mathews i sur. (1980) su vrijeme reakcije mjerili na oba podražaja,

rečenicu i sliku. Prvo vrijeme reakcije mjerili su od početka čitanja rečenice do pritiska na tipku

za nastavak i to su vrijeme nazvali vremenom razumijevanja (eng. comprehension time). Drugo

su vrijeme reakcije mjerili od pojave slike do pritiska na tipku za odgovor i nazvali su ga

vremenom provjeravanja (eng. verification time).

1.4.5. Istraživanje obrade niječnosti u hrvatskome jeziku

Većina dosadašnjih istraživanja obrade niječnih rečenica rađena je na govornicima

engleskoga i njemačkoga jezika. U hrvatskome se jeziku obrada niječnih rečenica nije istraživala,

a obrada dvostrukih negacija i niječnih sljedova nije istraživana ni u engleskome ni u

njemačkome jeziku, zbog nepostojanja takvih struktura (niječnoga slijeda) u standardnome

govoru.

Obrada dvostrukih negacija kao i niječnoga slijeda, nije istraživana i nije jasno što se

dešava prilikom obrade ovih rečenica. U hrvatskome jeziku općenito se nisu vršila

eksperimentalna ispitivanja kognitivne obrade jesnih i niječnih rečenica. Istraživanje dvostrukih

62

negacija i niječnoga slijeda dalo bi snažan doprinos istraživanjima obrade niječnosti, a produljeno

vrijeme reakcije kod obrade ovih rečenica potvrdilo bi situacijski model obrade niječnih rečenica.

Kako je ranije opisano, prema modelu rečenica se najprije obrađuje kao jesna, a tek u drugoj fazi

se dodaje niječnost. Prema generaliziranju rezultata ovog modela, dvostruka negacija i niječni

slijed bi se trebali najprije obraditi kao jesne rečenice, zatim bi se ukomponirala prva negacija te

u trećoj fazi druga negacija. Alternativna hipoteza podrazumijevala bi da se dvostruka negacija i

niječni slijed obrađuju istodobno kad i prva negacija i zbog toga ne bi trebalo doći do dodatnog

produženja u obradi.

Važnost ispitivanja dvostrukih negacija i niječnoga slijeda očituje se i u praktičnoj

primjeni dobivenih rezultata. Korištenje dvostrukih negacija, i naročito niječnoga slijeda u

hrvatskome jeziku, kako u svakodnevnom govoru tako i prilikom edukacije, može se pokazati

izrazito kompleksnim. U psihologiji prilikom učenja sastavljanja upitnika, jedan od naputaka je

kako čestice ne smiju sadržavati dvostruke negacije i niječni slijed. Primjer dolazi iz srodnoga

jezika koji autori istraživanja nazivaju BHS jezikom (Bosanski hrvatsko-srpski). Opačić i

Vujadinović (2005) su kao metodološki nedostatak svog istraživanja naveli kako prva tvrdnja u

upitniku koja sadrži dvostruku negaciju (odnosilo se na niječni slijed, op. a.) izaziva probleme u

shvaćanju kod starijih osoba i kod osoba nižeg obrazovnog statusa. Autori su, stoga, česticu koja

bi na hrvatskome jeziku glasila „Ne bih želio imati ništa s njim“, bili primorani izbaciti iz daljnje

obrade. Šikić (2005) napominje kako je prilikom konstruiranja mjernog instrumenta o

agresivnom ponašanju po uzoru na već postojeći instrument Huesmanna i Guerre, namjerno

promijenjena forma čestica zbog pojavljivanja niječnoga slijeda, koji bi mogao utjecati na

davanje odgovora, iako pri tome ne nudi dodatna objašnjenja. Rot i Kostić (2001) u svom su

upitniku, na jeziku srodnome hrvatskome, također izostavili čestice koje su sadržavale niječni

slijed, jer su se pokazale kao teže za odgovaranje te istodobno iziskivale više vremena za

rješavanje. Šašić (2007) u svome stručnome radu, na temelju iskustva iz prakse, govori kako u

ispitnim zadatcima treba izbjegavati niječni slijed jer takva pitanja često ne mjere usvojenost

sadržaja, već logičko rasuđivanje i više kognitivne procese.

63

1.4.6. Istraživanje prijenosa niječnosti iz hrvatskoga jezika

Većina se ispitivanja dvojezičnosti u Hrvatskoj odnosi na edukacijske komponente učenja

inoga jezika (npr. Dujmović, 2006; Mihaljević Djigunović i Krevelj, 2009; Velički, 2006;

Zorman, 2011), jezične zajednice kod manjina u Hrvatskoj (npr. Hržica i sur., 2011; Skelin

Horvat i Muhlić-Dimanovski, 2012) ili dvojezičnosti kod hrvatskih iseljenika (npr. Hlavac, 2012;

Raecke, 2006; Škvorc, 2006). U novije vrijeme ispitivale su se i sociolingvističke komponente

učenja jezika i utjecaja na osobnost (Medved Krajnović i Juraga, 2009) te vremenska dinamičnost

dječje dvojezičnosti (Medved Krajnović, 2005).

Vrlo je mali broj ispitivanja koja su se bavila kognitivnom obradom kod dvojezičnih

ispitanika, naročito onih kojima je prvi jezik hrvatski jezik. Jednako tako, eksperimentalna

istraživanja prijenosa u hrvatskome jeziku nisu se provodila. Jezični prijenos se kao opažena

pojava kod dvojezičnih subjekata primjećuje u radovima pojedinih autora (npr. Hržica i sur.,

2011; Macan i Kolaković, 2008), a pri tom se većinom govori o jezičnom prijenosu kod učenja

hrvatskoga kao inoga jezika (npr. Alujević Jukić i Brešan, 2010; Gulešić, 2003: Gulešić-Machata

i Udier, 2008; Macan i Kolaković, 2008). S obzirom na mali broj autora koji se bavi ovim

temama, doprinos eksperimentalnog ispitivanja prijenosa niječnoga slijeda bio bi značajan za

ukupno razumijevanje dvojezičnosti kod hrvatskih ispitanika.

Drugi bitan doprinos predloženog istraživanja bio bi doprinos MacWhinneyevom pristupu

dvojezičnosti i njegovom Objedinjenom kompeticijskom modelu. Prema modelu, pretpostavlja

se veća snaga sintaktičkog i semantičkog ključa niječnoga slijeda u hrvatskome jeziku, stoga i

njen utjecaj na obradu niječnih rečenica u inome jeziku. Razlike u obradi niječnih rečenica kod

dvojezičnih ispitanika u inom jeziku, pod utjecajem prvoga jezika, potvrdile bi postojanje

jezičnoga prijenosa kod rečeničnoga razumijevanja niječnoga slijeda.

64

2. PROBLEMI

Osnovni problem istraživanja je ispitati razlike u načinu obrade, brzini i točnosti jesnih i

različitih vrsta niječnih rečenica kod govornika hrvatskoga jezika te kod slijednih dvojezičnih

ispitanika.

Prvi podproblem ispituje postoji li razlika u brzini reakcije na zadane jesne i niječne

rečenice na hrvatskome jeziku kod izvornih govornika hrvatskoga jezika. Ovaj podproblem

obuhvaćen je u prva dva eksperimenta, pri čemu prvi eksperiment uspoređuje kognitivnu obradu

jesnih rečenica u odnosu na rečenične, leksičke i dvostruke negacije. Drugi eksperiment

uspoređuje obradu jesnih rečenica s rečeničnim i sastavničkim negacijama te niječnim slijedom.

Drugi podproblem ispituje postoji li razlika u točnosti odgovora kod jesnih i niječnih

rečenica pri rješavanju zadatka podudarnosti rečenice i slike. Točnost odgovora u prvom

eksperimentu ispitana je kod jesnih rečenica u odnosu na rečeničnu, leksičku i dvostruku

negaciju, dok se u drugom eksperimentu uspoređuju jesne rečenice s rečeničnom i sastavničkom

negacijom te niječnim slijedom.

Trećim se podproblemom nastoji utvrditi postoji li razlika u brzini obrade između

dvostrukih negacija u odnosu na jednostruke negacije (rečenične i leksičke) te kod niječnoga

slijeda i jednostrukih negacija (rečeničnih i sastavničkih).

Četvrti podproblem ispituje točnost obrade kod dvostrukih negacija u odnosu na

jednostruke negacije (rečenične i leksičke) te kod niječnoga slijeda u odnosu na jednostruke

negacije (rečenične i sastavničke).

Naredni, peti podproblem, ispituje utjecaj podudarnosti zadanih parova rečenica i slika na

brzinu obrade i točnost obrade.

Posljednjim, šestim podproblemom, ispituje se utjecaj prijenosa niječnosti iz hrvatskoga

jezika na brzinu odgovora pri kognitivnoj obradi rečenica na engleskome jeziku.

65

3. HIPOTEZE

Hipoteza 1.

Ispitanicima će biti potrebno manje vremena za obradu zadatka podudarnosti rečenice i

slike kada im je zadana jesna rečenica u odnosu na niječne rečenice. Pretpostavka se temelji na

ranijim ispitivanjima kognitivne obrade jesnih i niječnih rečenica u engleskome i njemačkome

jeziku, pri čemu se pokazalo kako obrada niječnih rečenica zahtijeva dva koraka, zbog čega

dolazi do produljenog vremena reakcije (Kaup i Zwaan, 2003; Kaup i sur., 2007; Ludtke i Kaup,

2006; Ludtke i sur., 2008).

Hipoteza 2.

Ispitanici će točnije obraditi zadatke podudarnosti rečenice i slike kada su im zadane jesne

rečenice u odnosu na niječne rečenice. Rezultati ranijih ispitivanja pokazuju kako se na jesne

rečenice općenito odgovara točnije nego na niječne rečenice (Just i Carpenter, 1971; Margolin i

Abrams, 2009) te se može pretpostaviti kako će ispitivanja u hrvatskome jeziku biti u skladu s

postojećim rezultatima.

Hipoteza 3.

Vrijeme reakcije za jednostruke niječne rečenice bit će kraće u odnosu na dvostruke

negacije i niječni slijed. Eksperimentalna ispitivanja dvostrukih negacija i niječnoga slijeda nisu

vršena, ali pretpostavka se temelji na ranijim ispitivanjima jednostrukih niječnih rečenica koje

zahtijevaju dva koraka obrade (Kaup i Zwaan, 2003; Kaup i sur., 2007; Ludtke i Kaup, 2006;

Ludtke i sur., 2008). S obzirom na to kako niječni slijed i dvostruke niječne rečenice sadrže dvije

negacije, pretpostavka je kako je potreban dodatni korak za obradu druge negacije.

Alternativna hipoteza je kako neće biti razlika u brzini rekacije kod niječnoga slijeda u

odnosu na jednostruke niječne rečenice, s obzirom na pretpostavku kako nulti kvantifikator nije

nositelj niječnosti (Zovko Dinković, 2013).

66

Hipoteza 4.

Točnost odgovora bit će veća kod jednostrukih niječnih rečenica u odnosu na dvostruke

negacije i niječni slijed. Jednako kao kod brzine reakcije, eksperimentalna ispitivanja nisu vršena.

Ipak, s obzirom na to kako se niječni slijed pokazao otežanim za razumijevanje pri rješavanju

zadataka (Šašić, 2007) i psihologijskih testova i upitnika (Opačić i Vujadinović, 2005; Rot i

Kostić, 2001; Šikić, 2005), može se pretpostaviti kako će točnost odgovora biti manja u odnosu

na jednostruke negacije.

Alternativna hipoteza je kako neće biti razlika u točnosti odgovora kod niječnoga slijeda u

odnosu na jednostruke niječne rečenice, s obzirom na pretpostavku kako nulti kvantifikator nije

nositelj niječnosti (Zovko Dinković, 2013).

Hipoteza 5.

Vrijeme reakcije za podudarne parove jesnih rečenica i slika bit će kraće nego za

nepodudarne parove jesnih rečenica i slika, dok će kod niječnih rečenica vrijediti obrnuto te će

vrijeme reakcije biti kraće za nepodudarne u odnosu na podudarne parove rečenica i slika.

Identična pretpostavka odnosi se i na točnost odgovora. Pretpostavka se temelji na rezultatima

ranijih ispitivanja koja su pokazala kako se nepodudarni parovi slika i niječnih rečenica brže

obrađuju, nego podudarni parovi slika i niječnih rečenica (Cheng i Huang, 1980; Clar i Chase,

1972; Kaup i sur., 2005; Kaup i sur., 2007; Vender i Delfitto, 2010).

Hipoteza 6.

Vrijeme reakcije bit će duže, a odgovori manje točni za engleske negacije koje prevedene

na hrvatski jezik podrazumijevaju niječni slijed, nego za jednostruke engleske negacije koje se i u

hrvatskome jeziku prevode kao jednostruke negacije. Pretpostavka se temelji na mogućoj jačini

ključa iz prvoga jezika koji utječe na obradu rečenice na inom jeziku (MacWhinney, 1992;

Tokowicz i MacWhinney, 2005). S obzirom na to kako rečenica u kojoj se niječe univerzalni

kvantifikator nijedan zahtijeva i nijekanje glagola, što u engleskome nije slučaj, pretpostavka je

kako će snaga ključa iz prvoga jezika prevladati u obradi rečenice iz inoga jezika.

67

4. METODA

4.1. Eksperiment 1

4.1.1. Ispitanici

Ispitanici su bili studenti Sveučilišta u Rijeci, koji pohađaju prvu godinu studija

psihologije pri Odsjeku za psihologiju Filozofskog fakulteta u Rijeci. U ispitivanju je sudjelovalo

32 ispitanika u dobi između devetnaest i dvadeset godina, od čega 4 studenta i 28 studentica.

Kako su u eksperimentu sudjelovali studenti psihologije koji u sklopu svojega studija

imaju uključene odlaske u laboratorij te sudjelovanje u sličnim istraživanjima, u osnovi su bili

upoznati s metodologijom ispitivanja što uključuje poznavanje mentalne kronometrije. Svi

ispitanici bili su urednih jezičnih sposobnosti, bez evidentiranih smetnji u jezičnoj obradi,

neuroloških smetnji ili neuroloških bolesti te normalnoga vida ili normalnoga vida uz korekciju

(naočale i leće). Ispitanici su za sudjelovanje u eksperimentu dobili ocjenske bodove iz kolegija

Metodologija psihologijskih istraživanja.

4.1.2. Pribor

Kako bi ispitali obradu niječnosti, korišten je zadatak određivanja podudarnosti rečenice i

slike (eng. Picture sentence verification task). Za provođenje eksperimenata korišten je program

E-prime 2.0. Vrijeme reakcije mjerilo se uređajem za odgovaranje (eng. serial response box) koje

je spojeno na računalo i koje daje milisekundnu preciznost. Uređaj za mjerenje vremena reakcije

imao je dvije tipke, crvenu i plavu. Ovisno o podudarnosti para, ispitanik je trebao stisnuti jednu

od tipki. Podražaji su prezentirani na 19-inčnome monitoru rezolucije 1024x768. Zadavanje

podražaja i bilježenje odgovora kontroliralo je osobno računalo s programom Windows XP.

Prvi eksperiment sastojao se od ukupno 72 para rečenica i slika - 8 parova rečenica i slika

za vježbu te 64 eksperimentalna para. Parovi za vježbu bili su zadani kako bi se dostigla

optimalna razina uvježbanosti prije izvođenja eksperimentalnih zadataka, a njihovi rezultati nisu

uzeti u analizu.

68

Kako bi se adekvatno smanjio utjecaj slika i prikazanih likova na rezultate, pri izradi slika

za eksperiment korišteno je šesnaest različitih likova i simbola. Simboli su podjednako varirali

prema zastupljenosti, na način da je svaki lik bio prezentiran u paru sa svim vrstama rečenice (ili

u podudarnoj ili u nepodudarnoj varijanti). Korištenjem većeg broja likova izbjegnut je zamor te

smanjen utjecaj učenja obrazaca i brža obrada zbog naučenosti. Likovi koji su se podrazumijevali

obojenima bili su sivi, a ispitanici su upućeni u značenje riječi obojano kao ispunjeno sivom

bojom. Slike su nacrtane u Microsoft Office Power Pointu te snimljene u .png verziji. Likovi su

crtani podjednake veličine, bez obzira na proporcionalnost veličine izvan eksperimenta te su

centrirani. Korištene su slike 480 x 360 piksela, pri čemu je širina bila 480, a visina 360 piksela.

Primjer para rečenice i slike iz eksperimenta prikazan je na slici 6.

4.1.3. Postupak

Eksperiment je proveden u Laboratoriju za eksperimentalna istraživanja Odsjeka za

psihologiju, Filozofskog fakulteta u Rijeci. Laboratorij se nalazi u odgovarajuće zvučno

izoliranoj prostoriji. Eksperimenti su provođeni individualno i trajali su između deset i petnaest

minuta. Ispitanici su sjedili ispred monitora približno u visini očiju na udaljenosti oko 100 cm od

ekrana, kažiprst svake ruke držali su na tipkama uređaja za odgovaranje te ih tijekom

eksperimenta nisu pomicali.

Ispitanicima je u prikazanoj uputi rečeno kako se trebaju truditi biti što brži i što točniji.

Nakon čitanja upute pritiskom na obje tipke uređaja za davanje odgovora, kretali su sa zadatcima

za vježbu. Svaki zadatak je počinjao čitanjem rečenice koja se na ekranu prikazivala dok

ispitanici nisu bili sigurni da razumiju, nakon čega su stisnuli obje tipke na uređaju za davanje

odgovora. Potom je slijedio bijeli ekran u trajanju od 750 milisekundi. Nakon toga na ekranu se

prikazivala slika za koju su trebali odrediti podudara li se ili se ne podudara s rečenicom. Vrijeme

reakcije mjerilo se od prikaza slike do davanja odgovora, a ograničenja za odgovor nije bilo.

Nakon prikaza svakoga para i davanja odgovora, na sredini ekrana se pokazivao znak + koji je

služio kao fiksacijska točka za održavanje ispitanikove pažnje na sredinu monitora.

Ispitanici su podudarnost određivali pritiskom na jednu od dvije tipke uređaja za mjerenje

vremena reakcije (crvenu ili plavu). Ispitanici su bili podijeljeni u dvije grupe, jednima je crvena

69

tipka značila podudarnost slike i rečenica, a plava tipka označavala je odstupanje, dok je druga

grupa imala obrnutu uputu. Nakon netočnog odgovora, išla je povratna informacija o grešci

(NETOČNO!), ispisana crvenim slovima kako bi motivirala ispitanika na točno odgovaranje. Za

točan odgovor nije bilo informacija o točnosti. Obje upute sadržane u eksperimentu upućivale su

ispitanike na verbalno kodiranje informacija, kako bi se barem djelomično utjecalo na ispitanike

koji bi bez upute kodirali informacije vizualno. Shema prvog eksperimenta prikazana je na slici

6, a sve eksperimentalne rečenice prikazane su u prilogu 1.

Slika 6. Eksperimentalni postupak (E1)

SLIKA

neograničeno

UPUTA 2

TOČKA

FIKSACIJE

500ms

EKSPERIM.

ZADATCI

ZADATCI ZA

VJEŽBU

UPUTA

REČENICA

neograničeno

PRAZAN

EKRAN

750ms

POVRATNA

INF.

300 ms

70

4.1.4. Nacrt

Eksperimentalni dizajn bio je 4x2, s dvije nezavisne varijable. Prva nezavisna varijabla

bila je vrsta rečenice na 4 nivoa: jesne rečenice, rečenične negacije izražene na prezentu glagola

biti, negacija na leksičkoj razini s niječnim pridjevom te dvostruka negacija izražena na prezentu

glagola biti te niječnom pridjevu. Druga nezavisna varijabla bila je podudarnost rečenice u

odnosu na sliku, i mjerena je na dva nivoa kao podudarna i nepodudarna. Zavisne varijable bile

su vrijeme reakcije u milisekundama te točnost odgovora. Varijable su prikazane u tablici 1.

Tablica 1. Nezavisne i zavisne varijable (E1)

NEZAVISNE VARIJABLE

NIVO VARIJABLE PRIMJER

1. VRSTA REČENICE

Jesna rečenica Kocke su obojane.

Negiran glagol Kocke nisu obojane.

Negiran pridjev Kocke su neobojane.

Dvostruka negacija Kocke nisu neobojane.

2. PODUDARNOST

Podudarni parovi

rečenica i slika

Kocke nisu obojane.

Nepodudarni parovi

rečenica i slika Kocke su obojane.

ZAVISNE VARIJABLE

1. Vrijeme reakcije u milisekundama

2. Točnost odgovora

71

4.2. Eksperiment 2

4.2.1. Ispitanici

U drugome eksperimentu ispitanici su bili studenti Sveučilišta u Rijeci, koji pohađaju

drugu godinu studija psihologije pri Odsjeku za psihologiju Filozofskog fakulteta u Rijeci. U

ispitivanju je sudjelovalo 27 ispitanika, od čega 3 studenta i 24 studentice u dobi od dvadeset do

dvadeset i dvije godine.

Ispitanici su bili urednih jezičnih sposobnosti, bez evidentiranih smetnji u jezičnoj obradi,

neuroloških smetnji ili neuroloških bolesti te normalnog vida. Također, ispitanici su već ranije

sudjelovali u sličnim eksperimentalnim ispitivanjima te su upoznati s mentalnom kromometrijom.

Ispitanicima se sudjelovanje bodovalo u sklopu kolegija Praktikum iz eksperimentalne

psihologije II.

4.2.2. Pribor

I u drugom eksperimentu korišten je zadatak određivanja podudarnosti rečenice i slike te

program E-prime 2.0. Vrijeme reakcije mjerilo se uređajem za odgovaranje s milisekundnom

preciznošću. Uređaj za mjerenje vremena reakcije imao je dvije tipke, crvenu i plavu. Ovisno o

podudarnosti para, ispitanik je trebao stisnuti jednu od tipki. Podražaji su prezentirani na 19-

inčnome monitoru rezolucije 1024x768. Zadavanje podražaja i bilježenje odgovora kontroliralo

je osobno računalo s programom Windows XP.

Drugi eksperiment sastojao se od 72 para rečenica i slika, od čega je 8 parova bilo za

vježbu te 64 eksperimentalna para. Rezultati parova za vježbu nisu uzeti u kasniju analizu, a bili

su zadani kako bi se dostigla optimalna razina uvježbanosti prije izvođenja eksperimentalnih

zadataka.

Mogući utjecaj učenja i prepoznavanja obrazaca slika te, s druge strane, eventualnog

zamora kod ispitanika i u ovom je eksperimentu kontroliran pomoću većeg broja geometrijskih

72

likova i simbola korištenih u prikazu slike. Korišteno je dvadeset različitih likova, s po dva lika

(simbola) na svakoj slici.

Zbog postojanja efekta davanja prednosti riječi iznad u odnosu na riječ ispod u zadatcima

određivanja podudarnosti rečenica i slika (Clark i Chase, 1974; Singer, 1977), u svakome bloku

rečenica bio je jednak broj rečenica u kojima su ispitanici trebali usporediti likove koji se nalaze

ispod ili iznad drugih likova. Svi likovi nalazili su se na jednoj slici te su međusobno bili jasno

odijeljeni (grupirani) u gornje i donje likove. Zbog korištenja rečenica u jednini, svaki gornji lik

imao je vizualno pripadajući donji lik stvarajući dojam tri para na jednoj slici. Svi likovi korišteni

su u kombinaciji sa svim vrstama rečenice, a parovi likova (simbola) te njihov položaj varirani su

prema slučaju.

Slike su nacrtane u Microsoft Office Power Pointu te snimljene u .png verziji. Likovi su

centrirani, a pri izradi u obzir nije uzeta proporcionalnost njihove veličine izvan eksperimenta već

su bili podjednake veličine. Korištene su slike 480 x 360 piksela, pri čemu je širina bila 480, a

visina 360 piksela.

Primjer para rečenice i slike prikazan je u sklopu sheme eksperimenta na slici 7.

4.2.3. Postupak

Eksperiment je proveden u Laboratoriju za eksperimentalna istraživanja Odsjeka za

psihologiju, Filozofskog fakulteta u Rijeci. Laboratorij se nalazi u adekvatno zvučno izoliranoj

prostoriji. Ispitivanja su provođena individualno i trajala su između deset i petnaest minuta.

Ispitanici su sjedili ispred monitora približno u visini očiju na udaljenosti oko 100 cm od ekrana

te su kažiprst svake ruke držali na tipkama uređaja za odgovaranje te ih tijekom eksperimenta

nisu pomicali.

Ispitanicima je dana kratka usmena uputa o izvođenju eksperimenta kojom su usmjereni

na čitanje upute koja slijedi i pridržavanje iste. Na ekranu im je prvo prikazana uputa za

rješavanje eksperimenta u kojoj je naglašeno kako trebaju biti što brži, ali i što točniji.

Nakon čitanja upute za izvršavanje eksperimentalnog zadatka, pritiskom na obje tipke

uređaja za davanje odgovora kretali su sa zadatcima za vježbu. Rečenica se na ekranu prikazivala

73

dok ispitanici nisu bili sigurni da razumiju, nakon čega su stisnuli obje tipke na response boxu.

Bijeli ekran koji je uslijedio trajao je 750 milisekundi, nakon čega se na ekranu prikazivala slika.

Zadatak je bio odrediti podudarnost rečenice i slike, a vrijeme reakcije mjerilo se od prikaza slike

do davanja odgovora pri čemu nije bilo ograničenja za odgovor. Nakon prikaza svakog para i

davanja odgovora, na sredini ekrana se pokazivao znak + koji je služio kao fiksacijska točka za

održavanje ispitanikove pažnje na sredinu monitora. Ispitanici su podudarnost određivali

pritiskom na jednu od dvije tipke uređaja za davanje odgovora (crvenu ili plavu).

Ispitanici su bili podijeljeni u dvije grupe, jednima je crvena tipka značila podudarnost

slike i rečenica, a plava tipka označavala je odstupanje, dok je druga grupa imala obrnutu uputu.

Nakon netočnog odgovora, išla je povratna informacija o grešci (NETOČNO!) ispisana crvenim

slovima kako bi motivirala ispitanika na točno odgovaranje. Istodobno, nije bilo informacija o

točnosti kada je odgovor ispitanika bio točan. Kako bi se barem djelomično utjecalo na ispitanike

koji bi bez upute kodirali informacije vizualno, upute u eksperimentu upućivale su ispitanike na

verbalno kodiranje informacija. Shema eksperimenta prikazana je na slici 7., a sve se

eksperimentalne rečenice nalaze u prilogu 2.

74

SLIKA

neograničeno

UPUTA 2

TOČKA

FIKSACIJE

500ms

EKSPERIM.

ZADATCI

ZADATCI ZA

VJEŽBU

UPUTA

REČENICA

neograničeno

PRAZAN

EKRAN

750ms

POVRATNA

INF.

300 ms


75

4.2.4. Nacrt

Eksperimentalni dizajn bio je 4x2 s dvije nezavisne varijable – vrsta rečenice na četiri

nivoa i podudarnost para rečenice i slike na dva nivoa. Varijabla vrsta rečenice, razlikovala se

prema polarnosti i vrsti negacije te su ispitane jesne rečenice, rečenične negacije izražene na

prezentu glagola biti, sastavničke negacije s neuniverzalnim kvantifikatorom te niječni slijed s

nultim kvantifikatorom i rečeničnom negacijom na prezentu glagola biti. Zavisne varijable bile su

vrijeme reakcije u milisekundama te točnost odgovora. Sve varijable prikazane su u tablici 2.


NEZAVISNE VARIJABLE


1. VRSTA REČENICE

Jesna rečenica Svako srce je iznad strelice.

Rečenična negacija Srca nisu iznad strelica.

Sastavnička negacija Nije svako srce iznad strelice.

Niječni slijed Nijedno srce nije iznad strelice.

2. PODUDARNOST

Podudarni parovi

rečenica i slika

Strelice nisu

iznad srca.

Nepodudarni parovi

rečenica i slika

Srca nisu

iznad strelica.

ZAVISNE VARIJABLE



76

4.3. Eksperiment 3

4.3.1. Ispitanici

Ispitanici trećega eksperimenta bili su studenti Sveučilišta u Rijeci, koji pohađaju

diplomski studij anglistike pri Odsjeku za anglistiku Filozofskog fakulteta u Rijeci te apsolventi

diplomskog studija anglistike. U ispitivanju je sudjelovalo 30 ispitanika, od čega 8 studenata i 22

studentice.

Jednako kao i prethodna dva eksperimenta, prava svrha trećeg eksperimenta nije smjela

biti otkrivena zbog valjanosti podataka pa su ispitanici tek djelomično upoznati s istraživanjem.

U ispitivanju su sudjelovali dobrovoljno te nisu bili ekstrinzično motivirani. Ispitanici nisu ranije

sudjelovali u sličnim eksperimentalnim ispitivanjima te im je posebno trebalo skrenuti pozornost

na izvedbu ispitivanja: micanja ruku s uređaja za davanje odgovora, gledanja u stranu ili

postavljanja pitanja za vrijeme ispitivanja. Također, ispitanici su bili urednih jezičnih

sposobnosti, bez evidentiranih smetnji u jezičnoj obradi, neuroloških smetnji ili neuroloških

bolesti te normalnog vida.

4.2.2. Pribor

Eksperiment slaganja rečenice sa slikom programirana je u E-primeu, a vrijeme reakcije i

točnost odgovora mjerilo se uređajem za odgovaranje s milisekundnom preciznošću.

Eksperiment se sastojao od dva dijela, dijela na hrvatskome i dijela na engleskome jeziku.

Dio eksperimenta na hrvatskome jeziku sadržavao je 72 para rečenica i slika od čega je 8 parova

bilo za vježbu te 64 eksperimentalna para. Jednak broj rečenica i slika bio je zadan i u dijelu

eksperimenta na engleskome jeziku, s razlikom što su rečenice bile zadane na engleskome jeziku.

Kao i u prethodnim eksperimentima utjecaj, učenja i prepoznavanja obrazaca i zamora

kod ispitanika kontroliran je pomoću dvadeset različitih geometrijskih likova i simbola u prikazu

slike. Kako je ranije navedeno, zbog utjecaja davanja prednosti riječi iznad u odnosu na riječ

ispod u zadatcima određivanja podudarnosti rečenica i slika (Clark i Chase, 1974; Singer, 1977) u

77

svakom bloku rečenica bio je jednak broj rečenica u kojima su ispitanici trebali usporediti likove

koji se nalaze ispod ili iznad drugih likova. Svi likovi nalazili su se na jednoj slici te su

međusobno bili jasno odijeljeni (grupirani) u gornje i donje likove, pri čemu je svaki gornji lik

imao vizualno pripadajući donji lik. Na taj se način stvorio dojam o postojanju tri para simbola na

jednoj slici. Eksperimentalna kontrola pojačana je kombiniranjem likova i vrste rečenice pa su svi

likovi korišteni u kombinaciji sa svim vrstama rečenice. Parovi likova i njihov položaj iznad ili

ispod varirani su prema slučaju. Likovi su centrirani, a pri izradi u obzir nije uzeta

proporcionalnost njihove veličine izvan eksperimenta, već su bili podjednake veličine. Kao i u

prethodnim eksperimentima, slike su crtane u Microsoft Office Power Pointu te snimljene u .png

verziji. Korištene su slike 480 x 360 piksela, pri čemu je širina bila 480, a visina 360 piksela.

Primjer para rečenice i slike prikazan je u sklopu sheme eksperimenta dva na Slici 6.

4.3.3. Postupak

Poput prethodna dva eksperimenta i treći je proveden u Laboratoriju za eksperimentalna

istraživanja Odsjeka za psihologiju, Filozofskog fakulteta u Rijeci koji se nalazi u adekvatno

zvučno izoliranoj prostoriji. Za provođenje eksperimenata korišten je program E-prime 2.0.

Eksperimenti su provođeni individualno i trajali su između dvadeset i trideset minuta. Monitor

ispred kojeg su sjedili ispitanici bio je postavljen približno u visini očiju na udaljenosti oko 100

cm od ekrana. Ispitanici su kažiprst svake ruke držali na tipkama uređaja za odgovaranje te ih

tijekom eksperimenta nisu pomicali. Podražaji su prezentirani na 19-inčnom monitoru rezolucije

1024x768. Zadavanje podražaja i bilježenje odgovora kontroliralo je osobno računalo s Windows

XP programom.

Ispitivanje se sastojalo od dva dijela eksperimenta, jedan u kojem su rečenice bile

prezentirane na engleskome jeziku te drugi u kojem su rečenice prezentirane na hrvatskome

jeziku. Između dva ispitivanja napravljena je pauza u trajanju od pet minuta. Polovina ispitanika

prvo je rješavala eksperiment na hrvatskome jeziku, a polovina je prvo riješila dio eksperimenta

na engleskome jeziku.

78

Ispitanicima je dana kratka usmena uputa o izvođenju eksperimenta kojom su usmjereni

na čitanje upute koja slijedi i pridržavanje iste. S obzirom na to kako ranije nisu sudjelovali u

istraživanjima, naglašena je važnost usmjerenosti na zadatak, držanja kažiprsta na uređaju za

mjerenje odgovora. Upućeni su da pitanja postavljaju nakon završetka eksperimenta.

Uputa je ispitanike usmjeravala na čitanje rečenica te pritiskanje obje tipke uređaja za

davanje odgovora nakon što su sigurni da su razumjeli rečenicu. Bijeli ekran koji je uslijedio

trajao je 750 milisekundi, nakon čega se na ekranu prikazivala slika. Ispitanici su podudarnost

određivali pritiskom na jednu od dvije tipke uređaja za davanje odgovora (crvenu ili plavu), a

ograničenja za odgovor nije bilo. Zbog eksperimentalne kontrole bili su podijeljeni u dvije grupe,

jednima je crvena tipka značila podudarnost slike i rečenica, a plava tipka označavala je

odstupanje, dok je druga grupa imala obrnutu uputu. Pojedinačno, ispitanici su imali isto

značenje crvene i plave tipke i u hrvatskome i u engleskome dijelu zadatka.

Nakon prikaza svakog para i davanja odgovora, na sredini ekrana se pokazivao znak +

koji je služio kao fiksacijska točka za održavanje ispitanikove pažnje na sredinu monitora. Nakon

netočnog odgovora, ispitanik je dobio povratnu informaciju o grešci. Kada je odgovor ispitanika

bio točan, nije bilo povratne informacije. Kako bi se barem djelomično utjecalo na ispitanike koji

bi bez upute kodirali informacije vizualno, upute u eksperimentu upućivale su ispitanike na

verbalno kodiranje informacija. Shema dijela eksperimenta na engleskome jeziku prikazana je na

slici 8., a sve se eksperimentalne rečenice nalaze u prilogu 3.

79

4.3.4. Nacrt

Eksperimentalni dizajn bio je 4x2x2 s tri nezavisne varijable – vrsta rečenice na četiri

nivoa, jezik na dva nivoa te podudarnost para rečenice i slike na dva nivoa. Zavisne varijable bile

su: vrijeme reakcije u milisekundama i točnost odgovora. Varijabla vrsta rečenice, u dijelu

eksperimenta na hrvatskome jeziku, razlikovala se prema polarnosti i vrsti negacije te su ispitane

jesne rečenice, rečenične negacije izražene na prezentu glagola biti, sastavničke negacije s

SLIKA

neograničeno

UPUTA 2

TOČKA

FIKSACIJE

500ms

EKSPERIM.

ZADATCI

ZADATCI ZA

VJEŽBU

UPUTA

REČENICA

neograničeno

PRAZAN

EKRAN

750ms

POVRATNA

INF.

300 ms

Each heart is not above an arrow.


80

neuniverzalnim kvantifikatorom te niječni slijed s nultim kvantifikatorom i rečeničnom

negacijom na prezentu glagola biti. Dio eksperimenta na engleskome jeziku sadržavao je

podudarne nivoe jesnih i niječnih rečenica u engleskome obliku. Sve varijable prikazane su u

tablici 3.


NEZAVISNE VARIJABLE


1. JEZIK Hrvatski jezik -navedeno u nastavku-

Engleski jezik -navedeno u nastavku-

2. VRSTA REČENICE

Jesna rečenica Svako srce je iznad strelice.

Each heart is above an arrow.

Rečenična negacija Srca nisu iznad strelica.

Hearts are not above an arrows.

Sastavnička negacija Nije svako srce iznad strelice.

Not every heart is above an arrow.

Niječni slijed

Negacija subjekta

Nijedno srce nije iznad strelice.

No heart is above an arrow.

3. PODUDARNOST

Podudarni parovi

rečenica i slika

Strelice nisu

iznad srca.

Nepodudarni parovi

rečenica i slika

Srca nisu

iznad strelica.

ZAVISNE VARIJABLE



81

5. REZULTATI

5.1. Rezultati eksperimenta 1


Kako bi se analizirala vremena reakcije u prvom eksperimentu, najprije su izračunati

medijani odgovora svakoga pojedinoga ispitanika prema vrsti rečenice. U analizu su uzeti samo

točni odgovori ispitanika. Medijani su, kao mjera centralne tendencije, manje podložni utjecaju

ekstremnih vrijednosti, stoga su dobili prednost pred aritmetičkom sredinom. Prilikom analize

rezultata, isključen je jedan ispitanik uslijed ekstremnih vremena reakcije.

Za analizu postojanja glavnoga efekta vrste rečenica i podudarnosti na brzinu reakcije,

napravljena je 4x2 dvosmjerna ANOVA s ponovljenim mjerenjima (eng. repeated measures) na

oba faktora. Rezultati ANOVE prikazani su u Tablici 4., a deskriptivni podatci u tablici 5. i

tablici 6.

ANOVA je pokazala postojanje statistički značajanoga glavnoga efekta vrste rečenice na

brzinu reakcije, F (3,90) = 8.55, p < 0.001.

Rezultati Tukeyevog post hoc testa pokazali su kako se na jesne rečenice (M = 904.00 ms,

SE = 74.54) odgovara značajno brže nego na dvostruke negacije (M = 1137.23 ms, SE = 130.63),

p < 0.001. Također, na jesne se rečenice odgovara značajno brže u odnosu na rečenice u kojima

je negiran glagol (M = 1153.12 ms, SE = 92.81), p < 0.001, ali i na leksičke negacije, odnosno

jesne rečenice u kojima je negiran pridjev (M = 1055.54 ms, SE = 98.03), p = 0.036.

Među rečenicama s različitom vrstom i brojem negacija nije se pokazala razlika u brzini

obrade. Dvostruka negacija (M = 1137.23 ms, SE = 130.63) se obrađuje jednakom brzinom kao

rečenice u kojima je negiran glagol (M = 1153.12 ms, SE = 92.81), p = 0.992, i jednakom

brzinom kao leksičke negacije, odnosno jesne rečenice u kojima je negiran pridjev (M = 1055.54

ms, SE = 98.03), p = 0.453. U usporedbi brzine reakcije na rečenice u kojima je negiran glagol

(M = 1153.12 ms, SE = 92.81) i leksičkih negacija u kojima je negiran pridjev (M = 1055.54 ms,

SE = 98.03), također nije bilo značajne razlike, p = 0.295.

82

Tablica 4. 4x2 dvosmjerna ANOVA s ponovljenim mjerenjima za vrijeme reakcije (E1)

EFEKT KVADRATNA ODSTUPANJA

(SS)

STUPNJEVI SLOBODE (df)

PROSJEČNI KVADRAT (MS)

ZNAČAJNOST (F)

pogreška (p)

VRSTA REČENICE 2415941 3 805314 8.5498 0.000047

greška 8477218 90 94191

PODUDARNOST 3323877 1 3323877 34.8517 0.000002

greška 2861163 30 95372

VRSTA* PODUDARNOST 72725 3 24242 0.3270 0.805821

greška 6671731 90 74130

Tablica 5. Deskriptivni podatci brzine reakcije prema vrsti rečenice (E1)

VRIJEME REAKCIJE (ms)

N ARITMETIČKA SREDINA (M)

STANDRADNA POGREŠKA (SE)

-95% +95%

Jesne rečenice 31 904.00 74.54 751.77 1056.23

Dvostruka negacija 31 1137.23 130.63 870.45 1404.00

Negiran glagol 31 1153.12 92.81 963.58 1342.67

Negiran pridjev 31 1055.54 98.03 855.33 1255.75

Nadalje, ANOVA je pokazala postojanje glavnog efekta podudarnosti parova na brzinu

reakcije, F (3,90) = 34.85, p < 0.001, tablica 4.

Rezultati su pokazali kako se na podudarne parove (M = 946.70 ms, SE = 135.13)

odgovara brže nego na nepodudarne parove (M = 1178.24 ms, SE = 128.63), p < 0.001.

Tablica 6. Deskriptivni podatci brzine reakcije prema podudarnosti (E1)




-95% +95%

Podudarni parovi 31 946.70 135.13 670.73 1222.67

Nepodudarni parovi 31 1178.24 128.63 915.54 1440.94

ANOVA nije pokazala postojanje značajne interakcije između vrste rečenica i

podudarnosti rečenica i slika, F (3,90) = 0.33, p = 0.806, tablica 4.

83

5.1.2. Točnost odgovora

Pri analizi točnosti odgovora, svi su odgovori ispitaniku uzeti u obradu te su izračunate

proporcije odgovora. Prilikom analize rezultata, isključen je jedan ispitanik uslijed malog broja

točnih odgovora koji su upućivali na slučajne odgovore uslijed pogađanja.

Za analizu postojanja glavnog efekta vrste rečenica i podudarnosti na točnost odgovora,

napravljena je 4 x 2 dvosmjerna ANOVA s ponovljenim mjerenjima na oba faktora. Rezultati

ANOVE prikazani su u tablici 7., a deskriptivni podatci u tablici 8. i tablici 9.

ANOVA je pokazala postojanje statistički značajanog glavnog efekta vrste rečenice na

točnost odgovora, F (3,90) = 3.57, p = 0.017.

Rezultati Tukeyevog post hoc testa su pokazali kako se na jesne rečenice (M = 97.58 %,

SE = 0.80) odgovara točnije u odnosu na dvostruke negacije (M = 92.94 %, SE = 1.94), p <

0.001. Istovremeno, nije bilo značajne razlike u točnosti odgovora između jesnih rečenica (M =

97.58 %, SE = 0.80) i rečenica u kojima je negiran glagol (M = 93.75 %, SE = 1.39), p = 0.074,

kao i leksičkih negacija u kojima je negiran pridjev (M = 95.77 %, SE = 1.06), p = 0.652.

Značajnih razlika u točnosti odgovora nije bili niti u usporedbi dvostrukih negacija (M =

92.94 %, SE = 1.94) i rečenica u kojima je negiran glagol (M = 93.75 %, SE = 1.39), p = 0.993,

kao i leksičkih negacija u kojima je negiran pridjev (M = 95.77 %, SE = 1.06), p = 0.453.

Također nije bilo razlika u točnosti odgovora između rečenica u kojima je negiran glagol (M =

93.75 %, SE = 1.39) i leksičkih negacija u kojima je negiran pridjev (M = 95.77 %, SE = 1.06), p

= 0.294.

84

Tablica 7. 4x2 dvosmjerna ANOVA s ponovljenim mjerenjima za točnost odgovora (E1)


(SS)



ZNAČAJNOST (F)

pogreška (p)

VRSTA REČENICE 0.0808 3 0.0269 3.572 0.017100

greška 0.6789 90 0.0075

PODUDARNOST 0.0006 1 0.0006 0.061 0.806557

greška 0.2787 30 0.0093

VRSTA* PODUD. 0.0083 3 0.0028 0.585 0.626497

greška 0.4234 90 0.0047

Tablica 8. Deskriptivni podatci za točnost odgovora prema vrsti rečenice (E1)

TOČNOST %



-95% +95%

Jesne rečenice 31 97.58 0.80 95.94 99.22

Dvostruka negacija 31 92.94 1.94 88.98 96.90

Negiran glagol 31 93.75 1.39 90.91 96.59

Negiran pridjev 31 95.77 1.06 93.60 97.93

ANOVA nije pokazala postojanje glavnog efekta podudarnosti parova na točnost

odgovora, F (1,30) = 0.06, p = 0.807, tablica 7.

Rezultati su pokazali kako se na podudarne parove (M = 94.86 %, SE = 0.97) odgovara

jednako točno kao i na nepodudarne parove (M = 95.16 %, SE = 1.31), p = 0.807. Deskriptivni

podatci prikazani su u tablici 9.

Tablica 9. Deskriptivni podatci za točnost odgovora prema podudarnosti (E1)

TOČNOST %



-95% +95%



Konačno, ANOVA nije pokazala postojanje interakcije između vrste rečenica i

podudarnosti rečenica i slika na točnost odgovora, F (3,90) = 0.59, p = 0.626.

85



Jednako kao i u prvom eksperimentu, za analizu vremena reakcije ispitanika, izračunati su

medijani odgovora svakoga pojedinoga ispitanika prema vrsti rečenice, a u analizu su uzeti samo

točni odgovori ispitanika. Medijani su kao mjera centralne tendencije manje podložni utjecaju

ekstremnih vrijednosti te su, stoga, dobili prednost pred aritmetičkom sredinom. Na temelju

medijana iz analize je izuzet jedan ispitanik zbog ekstremnih vremena reakcije.

Za analizu postojanja glavnoga efekta vrste rečenica i podudarnosti na brzinu reakcije,

napravljena je 4x2 dvosmjerna ANOVA s ponovljenim mjerenjima na oba faktora. Rezultati



brzinu reakcije, F (3,75) = 37,02, p < 0.001.

Rezultati Tukeyevog post hoc testa su pokazali kako se na jesne rečenice (M = 1297.50

ms, SE = 76.37) odgovara značajno brže, nego na niječni slijed (M = 1799.54 ms, SE = 113.56), p

< 0.001. Također, na jesne se rečenice (M = 1297.50 ms, SE = 76.37) odgovara značajno brže u

odnosu na rečenične negacije (M = 1796.31 ms, SE = 129.54), p < 0.001, jednako kao i na

sastavničke negacije (M = 2245.35 ms, SE = 171.94), p < 0.001.

Ispitanici su značajno brže odgovarali na niječni slijed (M = 1799.54 ms, SE = 113.56), u

odnosu na sastavničku negaciju (M = 2245.35 ms, SE = 171.94), p < 0.001. Na rečeničnu

negaciju (M = 1796.31 ms, SE = 129.54) također su odgovarali brže u odnosu na sastavničku

negaciju (M = 2245.35 ms, SE = 171.94), p < 0.001. Istovremeno, rezultati nisu pokazali značaju

razliku u brzini reakcije između niječnoga slijeda (M =1799.54 ms, SE = 113.56) i rečenične

negacije (M = 1796.31 ms, SE = 129.54), p = 0.099.

86

Tablica 10. 4x2 dvosmjerna ANOVA s ponovljenim mjerenjima za vrijeme reakcije (E2)


(SS)



ZNAČAJNOST (F)

pogreška (p)

VRSTA REČENICE 13395509 3 7798503 37.0158 0.000000

greška 15801024 75 210680

PODUDARNOST 851456 1 851456 4.5773 0.042347

greška 4650409 25 186016

VRSTA* PODUDARNOST 3288321 3 1096107 9.5478 0.000020

greška 8610154 75 114802





-95% +95%

Jesna rečenica 26 1297.50 76.37 1140.22 1454.78

Niječni slijed 26 1799.54 113.56 1565.66 2033.42

Rečenična negacija 26 1796.31 129.54 1529.51 2063.10

Sastavnička negacija 26 2245.35 171.94 1891.23 2599.46

Nadalje, ANOVA je pokazala postojanje glavnoga efekta podudarnosti parova na brzinu

reakcije, F (1,25) = 4.58, p = 0.042, tablica 10.

Rezultati su pokazali kako se na nepodudarne parove (M = 1720.70 ms, SE = 103.41)

odgovara brže nego na podudarne parove (M = 1848.65 ms, SE = 132.49), p = 0.042.





-95% +95%



87

ANOVA je pokazala postojanje interakcije vrste rečenice i podudarnosti parova na brzinu

reakcije, F (3,75) = 9.55, p = 0.042. Rezultati su prikazani u tablici 10. i na slici 9.

Rezultati Tukeyevog post hoc testa su pokazali kako kod jesnih rečenica nema razlike u

brzini odgovora na podudarne parove (M = 1175.16 ms, SE = 74.37) u odnosu na nepodudarne

parove (M = 1419.85 ms, SE = 87.38), p = 0.171 iako je iz grafičkog prikaza (slika 9.) vidljiva

tendencija bržeg odgovaranja na podudarne parove.

Kod sastavničkih rečenica postoji značajna razlika u brzini reakcije na podudarne i

nepodudarne rečenice, pri čemu se na nepodudarne rečenice (M = 2016.92 ms, SE = 136.05)

odgovara značajno brže u odnosu na podudarne rečenice (M = 2473.77 ms, SE = 218.95), p <

0.001.

Rečenične negacije nisu pokazale značajnu razliku u brzini reakcije na podudarne parove

(M = 1896.11 ms, SE = 140.15) u odnosu na nepodudarne parove (M = 1696.50 ms, SE =

134.83), p = 0.410. Jednako tako, rezultati nisu pokazali značajnu razliku kod niječnoga slijeda

prilikom odgovaranja na podudarne (M = 1849.58 ms, SE = 143.70) u odnosu na nepodudarne

parove rečenica i slika (M = 1749.50 ms, SE = 111.64), p = 0.962.

Tablica 13. Deskriptivni podatci za interakciju rečenice i podudarnosti na RT (E2)


PODUDARNOST N ARITMETIČKA

SREDINA (M)

STANDRADNA POGREŠKA

(SE) -95% +95%

Jesna rečenica podudarni 26 1175.16 74.37 1021.99 1328.31

nepodudarni 26 1419.85 87.38 1239.89 1599.80

Niječni slijed podudarni 26 1849.58 143.70 1553.62 2145.53

nepodudarni 26 1749.50 111.64 1519.57 1979.43

Rečenična negacija podudarni 26 1896.11 140.15 1607.48 2184.75

nepodudarni 26 1696.50 134.83 1418.81 1974.19

Sastavnička negacija

podudarni 26 2473.77 218.95 2022.84 2924.70

nepodudarni 26 2016.92 136.05 1736.73 2297.12

88

Slika 9. Interakcija vrste rečenice i podudarnosti na brzinu reakcije (E2)


Pri analizi točnosti odgovora, svi su odgovori ispitaniku uzeti u obradu te su izračunate

proporcije odgovora. Prilikom analize rezultata, isključen je jedan ispitanik uslijed malog broja

točnih odgovora koji su upućivali na slučajne odgovore uslijed pogađanja.

Za analizu postojanja glavnoga efekta vrste rečenica i podudarnosti na točnost odgovora,

napravljena je 4x2 dvosmjerna ANOVA s ponovljenim mjerenjima na oba faktora. Rezultati


ANOVA je pokazala postojanje statistički značajnoga glavnoga efekta vrste rečenice na

točnost odgovora, F (3,75) = 28.70, p < 0.001.

89

Rezultati Tukeyevog post hoc testa su pokazali kako se na jesne rečenice (M = 96.63 %,

SE = 0. 87) odgovara točnije u odnosu na niječni slijed (M = 85.58 %, SE = 1.92), p < 0.001.

Također, jesne rečenice (M = 96.63 %, SE = 0. 87) su imale značajno točnije odgovore u odnosu

na rečenične negacije (M = 77.16 %, SE = 1.99), p < 0.001, kao i u odnosu na sastavničke

negacije (M = 78.37 %, SE = 2.43), p < 0.001. Također, rezultati su pokazali značajno točnije

odgovaranje na niječni slijed (M = 85.58 %, SE = 1.92) u odnosu na rečeničnu negaciju (M =

77.16 %, SE = 1.99), p = 0.004. Jednako tako, na niječni slijed (M = 85.58 %, SE = 1.92)

značajno se točnije odgovaralo nego na sastavničke negacije (M = 78.37 %, SE = 2.43), p =

0.016. Nije bilo značajnih razlika u točnosti odgovora na rečeničnu negaciju (M = 77.16 %, SE =

1.99) i sastavničku negaciju (M = 78.37 %, SE = 2.43), p = 0.957.

Tablica 14. 4x2 dvosmjerna ANOVA s ponovljenim mjerenjima za točnost odgovora (E2)


(SS)



ZNAČAJNOST (F)

pogreška (p)

VRSTA REČENICE 1.2472 3 0.4157 28.691 0.000000

greška 1.0868 75 0.0145

PODUDARNOST 0.2110 1 0.2110 7.165 0.012934

greška 0.7363 25 0.0295

VRSTA* PODUDARNOST 0.2076 3 0.0692 4.513 0.005779

greška 1.1499 75 0.0153

Tablica 15. Deskriptivni podatci za točnost odgovora prema vrsti rečenice (E2)

TOČNOST %



-95% +95%

Jesne rečenice 26 96.63 0.87 94.856 98.42

Niječni slijed 26 85.58 1.93 81.62 89.54

Rečenična negacija 26 77.16 1.99 73.07 81.26

Sastavnička negacija 26 78.37 2.43 73.36 83.38

90

ANOVA je pokazala postojanje glavnoga efekta podudarnosti parova na točnost

odgovora, F (1,25) = 7.17, p = 0.013, tablica 14.

Rezultati su pokazali kako se na podudarne parove (M = 81.25 %, SE = 1.79) odgovara

manje točno nego na nepodudarne parove (M = 87.62 %, SE = 1.61), p = 0. 013. Deskriptivni

podatci prikazani su u tablici 16.

Tablica 16. Deskriptivni podatci za točnost odgovora prema podudarnosti (E2)

TOČNOST %



-95% +95%



ANOVA je pokazala postojanje interakcije vrste rečenice i podudarnosti parova na

točnost odgovora, F (3,75) = 4.51, p = 0.006.

Rezultati Tukeyevog post hoc testa su pokazali kako kod jesnih rečenica nema razlike u

točnosti odgovora na podudarne parove (M = 97.60 %, SE = 0.99) u odnosu na nepodudarne

parove (M = 95.67 %, SE = 1.38), p = 0.999.

Kod sastavničkih rečenica postoji značajna razlika u točnosti odgovora na podudarne i

nepodudarne rečenice, pri čemu se na nepodudarne rečenice (M = 86.06 %, SE = 2.97) odgovara

značajno točnije u odnosu na podudarne rečenice (M = 70.67 %, SE = 3.79), p < 0.001.

Rečenične negacije nisu pokazale značajnu razliku u točnosti odgovora na podudarne

parove (M = 73.08 %, SE = 3.51), u odnosu na nepodudarne parove (M = 81.25 %, SE = 2.43), p

= 0.266, iako se na grafu može uočiti tendenciju prema točnijem odgovaranju nepodudarnih

parova. Jednako tako, rezultati nisu pokazali značajnu razliku kod niječnoga slijeda prilikom

odgovaranja na podudarne (M = 83.65 %, SE = 2.75) u odnosu na nepodudarne parove rečenica i

slika (M = 87.50 %, SE = 2.40), p = 0.962.

91

Tablica 17. Deskriptivni podatci za interakciju rečenice i podudarnosti na točnost (E2)

TOČNOST %

PODUDARNOST N ARITMETIČKA

SREDINA (M)

STANDRADNA POGREŠKA

(SE) -95% +95%

Jesna rečenica podudarni 26 97.60 0.99 95.57 99.63

nepodudarni 26 95.67 1.38 92.84 98.51

Niječni slijed podudarni 26 83.65 2.75 77.98 89.32

nepodudarni 26 87.50 2.40 82.55 92.45

Rečenična negacija podudarni 26 73.08 3.51 65.84 80.32

nepodudarni 26 81.25 2.43 76.25 86.25


podudarni 26 70.67 3.79 62.86 78.49

nepodudarni 26 86.06 2.97 79.94 92.17

Slika 10. Interakcija vrste rečenice i podudarnosti na točnost odgovora (E2)

92



Kako bi se analizirala vremena reakcije u trećem eksperimentu, najprije su izračunati

medijani odgovora svakoga pojedinoga ispitanika prema vrsti rečenice. U analizu su uzeti samo

točni odgovori ispitanika. Medijani su kao mjera centralne tendencije manje podložni utjecaju

ekstremnih vrijednosti, stoga su dobili prednost pred aritmetičkom sredinom. Prilikom analize

rezultata, isključena su četiri ispitanika uslijed ekstremnih vremena reakcije (čak do 14000

milisekundi) te zbog velikog broja netočnih odgovora.

Za analizu postojanja glavnog efekta vrste rečenica i podudarnosti na brzinu reakcije,

napravljena je 2 (jezik) x 4 (vrsta rečenice) x 2 (podudarnost parova) ANOVA s ponovljenim

mjerenjima na sva tri faktora. Podatci su prikazani u tablici 18.

ANOVA nije pokazala postojanje statistički značajanoga glavnoga efekta jezika na kojem

je zadana rečenica na brzinu reakcije, F (1,25) = 0.02, p = 0.898. Ispitanici su jednakom brzinom

odgovarali na rečenice zadane na hrvatskome jeziku (M = 2019.88 ms, SE = 109.46) i rečenice

zadane na engleskome jeziku (M = 2032.33 ms, SE = 116.49).

Tablica 18. 2x4x2 ANOVA s ponovljenim mjerenjima za vrijeme reakcije (E3)

EFEKT ST. SLOBODE (df) ZNAČAJNOST (F) pogreška (p)

JEZIK 1 0.0168 0.897890

greška 25

VRSTA REČENICE 3 39.3956 0.000000

greška 75

PODUDARNOST 1 0.6679 0.421508

greška 25

JEZIK*REČENICA 3 1.8722 0.141542

greška 75

JEZIK*PODUDARNOST 1 0.0738 0.788126

greška 25

REČ.*PODUDARNOST 3 9.4627 0.000022

greška 75

JEZIK*REČENICA*PODUDARNOST 3 0.7743 0.511999

greška 75

93

Tablica 19. Deskriptivni podatci brzine reakcije prema jeziku (E3)




-95% +95%

Hrvatski jezik 26 2019.88 109.46 1794.44 2245.32

Engleski jezik 26 2032.33 116.49 1792.41 2272.25


brzinu reakcije, F (3,75) = 39.40, p < 0.001. Rezultati Tuckeyevog post hoc testa pokazali su

kako se na jesne rečenice (M = 1439.40 ms, SE = 73.32) odgovara značajno brže nego na niječni

slijed i rečenice u kojima je negiran subjekt (M = 2124.20 ms, SE = 119.59), p < 0.001. Također,

na jesne se rečenice odgovara značajno brže u odnosu na rečenične negacije (M = 2043.05 ms, SE

= 97.51), p < 0.001, kao i na sastavničke negacije (M = 2497.76 ms, SE = 165.34), p < 0.001.

Među rečenicama u kojima je negiran subjekt i rečeničnim negacijama nije se pokazala

razlika u brzini obrade. Hrvatski niječni slijed i engleske rečenice u kojima je negiran subjekt (M

= 2124.20 ms, SE = 119.59) obrađuje se jednakom brzinom kao rečenične negacije (M = 2043.05

ms, SE = 97.51), p = 0.844. Istodobno, sastavničke negacije (M = 2497.76 ms, SE = 165.34) su

zahtijevale značajno više vremena za reakciju u usporedbi s hrvatskim niječnim slijedom i

engleskim rečenicama u kojima je negiran subjekt (M = 2124.20 ms, SE = 119.59), p = 0.002,

kao i usporedbi s rečeničnim negacijama (M = 2043.05 ms, SE = 97.51), p < 0.001.





-95% +95%

Jesne rečenice 26 1439.40 73.32 1288.39 1590.42

Nijekanje subjekta 26 2124.20 119.59 1877.89 2370.51

Rečenične negacije 26 2043.05 97.51 1842.21 2243.88

Sastavničke negacije 26 2497.76 165.34 2157.25 2838.28

94

Nadalje, ANOVA nije pokazala postojanje glavnoga efekta podudarnosti parova na brzinu

reakcije, F (1,25) = 0.67, p = 0.422. Ispitanici su jednakom brzinom odgovarali na podudarne (M

= 2053.45 ms, SE = 111.36) i nepodudarne (M = 1998.76 ms, SE = 103.83) parove rečenica i

slika.





-95% +95%



ANOVA nije pokazala postojanje značajne interakcije između jezika na kojem je rečenica

zadana i vrste rečenica, F (3,75) = 1.87, p = 0.142. Ispitanici su jednakom brzinom odgovarali na

hrvatske i engleske jesne rečenice, kao i na hrvatske i engleske niječne rečenice.

Također, ANOVA nije pokazala postojanje značajne interakcije između jezika na kojem

je rečenica zadana i podudarnosti parova rečenica i slika, F (1,25) = 0.07, p = 0.788. Ispitanici su

jednakom brzinom odgovarali na hrvatske i engleske rečenice podudarne sa slikom, kao i na

hrvatske i engleske rečenice koje nisu bile podudarne sa slikom.

Interakcija vrste rečenica i podudarnosti parova pokazala se značajnom, F (3,75) = 9.46, p

< 0.001. Rezultati Tukeyevog post hoc testa pokazali su kako kod jesnih rečenica nema razlike u

brzini odgovora na podudarne parove (M = 1318.84 ms, SE = 70.07) u odnosu na nepodudarne

parove (M = 1559.97 ms, SE = 85.90), p = 0.232.

Kod sastavničkih rečenica postoji značajna razlika u vremenu rekacije na podudarne i

nepodudarne rečenice, pri čemu se na nepodudarne rečenice (M = 2273.64 ms, SE = 144.78)

odgovara značajno brže u odnosu na podudarne rečenice (M = 2721.86 ms, SE = 205.89), p <

0.001.

95

Rečenične negacije nisu pokazale značajnu razliku u brzini reakcije na podudarne parove

(M = 2104.19 ms, SE = 115.96) u odnosu na nepodudarne parove (M = 1981.90 ms, SE =

100.43), p = 0.916. Jednako tako, rezultati nisu pokazali značajnu razliku u brzini rekacije kod

hrvatskoga niječnoga slijeda i engleskih rečenica s negiranim subjektom prilikom odgovaranja na

podudarne (M = 2068.86 ms, SE = 129.19) u odnosu na nepodudarne parove rečenica i slika (M =

2179.52 ms, SE = 143.65), p = 0.950.

Slika 11. Interakcija vrste rečenice i podudarnosti parova na brzinu rekacije (E3)

Konačno, ANOVA nije pokazala postojanje značajne interakcije između jezika na kojemu

je rečenica zadana, vrste zadane rečenice i podudarnosti parova rečenica i slika, F (3,75) = 0.77, p

= 0.512.

96


Za analizu točnosti odgovora, svi su odgovori ispitaniku uzeti u obradu te su izračunate

proporcije odgovora. Prilikom analize rezultata, isključena su četiri ispitanika uslijed malog broja

točnih odgovora.

Za analizu postojanja glavnoga efekta vrste rečenica i podudarnosti na točnost odgovora

napravljena je 2 (jezik) x 4 (vrsta rečenice) x 2 (podudarnost parova) ANOVA s ponovljenim

mjerenjima na sva tri faktora. Rezultati ANOVE prikazani su u tablici 22.

ANOVA nije pokazala postojanje statistički značajanoga glavnoga efekta jezika na kojem

je zadana rečenica na točnost odgovora, F (1,25) = 0.91, p = 0.348. Ispitanici su jednako točno

odgovarali na rečenice zadane na hrvatskome jeziku (M = 89.06 %, SE = 1.36) i rečenice zadane

na engleskome jeziku (M = 87.44 %, SE = 1.62).

Tablica 22. 2x4x2 ANOVA s ponovljenim mjerenjima za točnost odgovora (E3)


(SS)



ZNAČAJNOST (F)

pogreška (p)

JEZIK 274 1 274 0.914 0.348223

greška 7490 25 300

VRSTA REČENICE 18198 3 6066 49.482 0.000000

greška 9194 75 123

PODUDARNOST 3390 1 3390 15.281 0.000625

greška 5546 25 222

JEZIK*REČ. 335 3 112 1.141 0.338037

greška 7331 75 98

JEZIK*POD. 30 1 30 0.240 0.628143

greška 3163 25 127

REČ*POD. 2681 3 894 6.875 0.000374

greška 9750 75 130

JEZIK*REČ*POD 416 3 139 1.721 0.169867

greška 6039 75 81

97

Tablica 23. Deskriptivni podatci točnosti odgovora prema jeziku (E3)

TOČNOST ODGOVORA (%)



-95% +95%

Hrvatski jezik 26 89.06 1.36 86.26 91.87

Engleski jezik 26 87.44 1.62 84.11 90.77


točnost odgovora, F (3,75) = 49.48, p < 0.001. Rezultati Tuckeyevog post hoc testa pokazali su

kako se na jesne rečenice (M = 97.60 %, SE = 0.58) odgovara značajno točnije nego na rečenice u

kojima je negiran subjekt (M = 90.63 ms, SE = 1.53), p < 0.001. Također, na jesne se rečenice

odgovara značajno točnije u odnosu na rečenične negacije (M = 79.81 %, SE = 1.60), p < 0.001 te

na sastavničke negacije (M = 84.98 %, SE = 2.09), p < 0.001.

Također, hrvatski niječni slijed i engleske rečenice u kojima je negiran subjekt (M = 90.63

%, SE = 1.53) obrađuju se točnije od rečeničnih negacija (M = 79.81 %, SE = 1.60), p < 0.001, ali

i sastavničkih negacija (M = 84.98 %, SE = 2.09), p = 0.003. Istodobno, rečenične negacije (M =

79.81 %, SE = 1.60) obrađivale su se manje točno u odnosu na sastavničke negacije (M = 84.98

%, SE = 2.09), p = 0.007.

Tablica 24. Deskriptivni podatci točnosti odgovora prema vrsti rečenice (E3)




-95% +95%

Jesne rečenice 26 97.60 0.58 96.40 98.80

Nijekanje subjekta 26 90.63 1.53 87.47 93.78

Rečenične negacije 26 79.81 1.60 76.51 83.10

Sastavničke negacije 26 84.98 2.09 80.68 89.28

ANOVA je, također, pokazala postojanje glavnog efekta podudarnosti parova na točnost

odgovora, F (1,25) = 15.28, p < 0.001. Ispitanici su točnije odgovarali na nepodudarne (M =

91.11 %, SE = 0.95) u odnosu na podudarne (M = 85.40 %, SE = 1.79) parove rečenica i slika.

98

Tablica 25. Deskriptivni podatci točnosti odgovora prema podudarnosti (E3)




-95% +95%



ANOVA nije pokazala postojanje značajne interakcije između jezika na kojemu je

rečenica zadana i vrste rečenica na točnost odgovora, F (3,75) = 1.14, p = 0.338. Ispitanici su

jednako točno odgovarali na hrvatske i engleske jesne rečenice, kao i na hrvatske i engleske

niječne rečenice.

Također, ANOVA nije pokazala postojanje značajne interakcije između jezika na kojemu

je rečenica zadana i podudarnosti parova rečenica i slika na točnost odgovora, F (1,25) = 0.24, p

= 0.628. Ispitanici su jednako točno odgovarali na hrvatske i engleske rečenice podudarne sa

slikom, kao i na hrvatske i engleske rečenice koje nisu bile podudarne sa slikom.

Interakcija vrste rečenica i podudarnosti parova na točnost odgovora pokazala se

značajnom, F (3,75) = 6.88, p < 0.001. Tukeyev post hoc test pokazao je kako kod jesnih

rečenica nema razlike u točnosti odgovora na podudarne parove (M = 97.12 %, SE = 0.79) u

odnosu na nepodudarne parove (M = 98.08 %, SE = 0,76), p = 0.999.

Rečenične negacije, također, nisu pokazale značajnu razliku u točnosti odgovora na

podudarne parove (M = 77.40 %, SE = 2.35) u odnosu na nepodudarne parove (M = 82.21 %, SE

= 1.58), p = 0.394. Jednako tako, rezultati nisu pokazali značajnu razliku u točnosti odgovora kod

hrvatskoga niječnoga slijeda i engleskih rečenica s negiranim subjektom prilikom odgovaranja na

podudarne (M = 89.18 %, SE = 1.85) u odnosu na nepodudarne parove rečenica i slika (M =

92.07 %, SE = 1.79), p = 0.900.

S druge strane, kod sastavničkih rečenica postoji značajna razlika u točnosti odgovora na

podudarne i nepodudarne rečenice, pri čemu se na nepodudarne rečenice (M = 92.07 %, SE =

1.57) odgovara značajno točnije u odnosu na podudarne rečenice (M = 77.88 %, SE = 3.56), p <

0.001.

99

Slika 12. Interakcija vrste rečenice i podudarnosti na točnost odgovora (E3)

Konačno, ANOVA nije pokazala postojanje značajne interakcije između jezika na kojemu

je rečenica zadana, vrste zadane rečenice i podudarnosti parova rečenica i slika na točnost

odgovora, F (3,75) = 1.72, p = 0.170.

100

6. RASPRAVA

6.1. Eksperiment 1

6.1.1. Utjecaj vrste rečenice i podudarnosti parova na vrijeme reakcije

Rezultati prvog eksperimenta pokazali su produljeno vrijeme reakcije kod svih zadanih

niječnih rečenica u odnosu na jesne rečenice. Rezultati potvrđuju podudaranje kognitivne obrade

kod razumijevanja niječnih rečenica u hrvatskome jeziku s ranijom teorijom o obradi negacija u

dva koraka, postavljenom u okviru situacijskog modela rečeničnog razumijevanja (Kaup, 2001;

Kaup, 2003; Kaup i sur. 2005; 2007a). Navedeni model pretpostavlja kako se niječne rečenice u

prvome koraku obrađuju kao jesne rečenice, a negacija se dodaje u drugome koraku.

Eksperiment je pokazao razliku u brzini obrade jesnih rečenica i rečeničnih negacija.

Prema podatcima iz istraživanja, jednako kao u engleskome jeziku i hrvatske niječne rečenice

zahtijevaju dva koraka prilikom obrade pa se rečenična negacija u kojoj je negiran glagol (123)

najprije obradi kao jesna rečenica, a u drugom koraku se dodaje negacija. Drugim riječima,

subjekti iz rečenice (123) najprije se obrade poput onih u rečenici (122), a u nastavku se dodaje

odsutnost karakteristike iz rečenice (122), koja je negirana niječnim oblikom glagola biti.

(122) Kocke su obojane.

(123) Kocke nisu obojane.

(124) Kocke su neobojane.

(125) Kocke nisu neobojane.

Negacija na leksičkoj razini također donosi produljeno vrijeme reakcije. Rečenice u

kojima je negiran pridjev poput (124) nazivaju se leksičkim negacijama, iako je prema glagolskoj

osnovi rečenica postavljena kao jesna. Rezultati eksperimenta pokazali su razliku u obradi jesnih

rečenica (122) u odnosu na rečenicu koja sadrži leksičku negaciju u vidu negiranog pridjeva

(124). Dakle, rečenica (122) obrađuje se značajno brže nego rečenica (124). Prema tome, model

obrade negacija na leksičkoj razini odgovara modelu obrade rečeničnih negacija – kocke se

najprije obrade kao obojane, a u drugome se koraku dodaje odsutnost takve karakteristike.

Postojeći mentalni modeli kocke su npr. da je ona obojana, žuta ili crvena, dok mentalni modeli

101

kocke koja je necrvena, nežuta ili u ovome slučaju neobojana ne postoje te se nijekanje pridjeva

dodaje u drugome koraku obrade prezentirane rečenice. Teoretski, kada bi u startu imali mentalne

modele kocke koja je neobojana ili necrvena ne bi došlo do vremenske i kvalitativne razlike u

obradi rečenica. Prava dvostruka negacija (125), koja ima identično značenje kao jesna rečenica,

također zahtijeva više koraka prilikom obrade, a pretpostavljeni mehanizam obrade opisan je u

zasebnom odlomku u nastavku rasprave.

Također, obrada dvostrukih negacija (126) zahtijeva više vremena u odnosu na obradu

jesnih rečenica (127), no ne i u odnosu na obradu jednostrukih negacija (128) i (129).





Prema prvoj pretpostavci, prilikom obrade dvostrukih negacija, obje negacije se obrađuju

istodobno, stoga nema povećanja vremena reakcije. U slučaju rečenice (126) rečenična negacija

izražena na prezentu glagola biti i negacija na leksičkoj razini izražena nijekanjem pridjeva

obojan bi se obradile istodobno. Problematično je u ovome objašnjenju što rečenica (126) mora

biti istodobno obrađena i kao rečenica (128) i kao rečenica (129) kako bi semantički dobila

značenje rečenice (127). Veća je vjerojatnost kako se prilikom kognitivne obrade dvostrukih

negacija primjenjuje pravilo iz logike i matematike te se, nakon čitanja rečenice kao dvostruke

negacije, rečenica najprije obradi u jesnome obliku kroz stvaranje situacijskog modela rečenice.

U drugome se koraku dodaju obje negacije te se obrade nanovo kao jesna rečenica. S obzirom na

to kako se obje niječnosti obrađuju i logički poništavaju u drugome koraku, nije potreban treći

korak za obradu dvostrukih negacija i one se obrađuju istom brzinom kao i jednostruke niječne

rečenice.

Prvim eksperimentom obuhvaćeno je i pitanje utjecaja niječnosti različitih vrsta riječi,

odnosno ispitano je donosi li nijekanje različite vrste riječi i različitu kognitivnu obradu zadanih

niječnih rečenica. Kako bi se zadržala eksperimentalna kontrola te kako bi zadane niječne

rečenice mogle biti uspoređene s jesnim rečenicama, eksperimentom su obuhvaćene samo dvije

102

vrste riječi – glagoli i pridjevi. Pri tom su zadane tri vrste rečenica – niječne rečenice u kojima je

negiran glagol (130), leksičke negacije s negiranim pridjevom (131) te dvostruke negacije u

kojima su negirani i glagol i pridjev (132). Dvostruke negacije u ovome slučaju imaju semantički

pozitivno značenje, istovjetno značenju zadane jesne rečenice.




Govoreći o vremenu reakcije, rezultati prvog eksperimenta nisu pokazali postojanje

razlike u obradi negacija, ovisno o vrsti negacije i nositeljima niječnosti. Čini se, kako pri obradi

niječnosti ne igra ulogu vrsta riječi koja je zanijekana. Drugim riječima, nije važno je li u rečenici

negiran glagol ili pridjev te postoji li negacija na rečeničnoj ili leksičkoj razini - sve rečenice se

obrađuju jednakom brzinom, ali sporije u odnosu na gramatički i leksički jesne rečenice. Prema

tome, prilikom obrade niječnih rečenica, u drugome se koraku obrađuju niječnosti različitih vrsta

riječi pa se tako u drugome koraku obrade rečenice (130) dodaje niječnost glagolu, a u rečenici

(131) pridjevu pa se u konačnici te rečenice obrađuju jednakom brzinom. Izostanak razlika

ovisno o vrsti negacije pokazalo je ispitivanje koje su proveli Vender i Delfitto (2010), a u

kojemu nije bilo razlika između internih negacija (133) i eksternih negacija (134).

(133) i. The hen is not going shopping.

ii. Kokoš ne ide u kupovinu.

(134) i. It is not true that the hen is going shopping.

ii. Nije istina kako kokoš ide u kupovinu.

Sve opisane rečenice sadrže jednu negaciju, dok rečenica (132) sadrži dvije negacije, iako

semantički odgovara jesnoj rečenici. U obradi ovih vrsta rečenica nije pronađena razlika u

odnosu na obradu jednostrukih negacija, što upućuje na identičnu obradu u dva koraka.

Pretpostavka je kako se rečenica (132) obrađuje najprije kao jesna rečenica, a u drugome koraku

dodaju se obje negacije istodobno. S obzirom na logiku rečenice, drugi korak uključuje

poništavanje dvostruke negacije i njenu daljnju obradu kao jesnu rečenicu. Drugim riječima,

produljeno vrijeme reakcije u odnosu na jesnu rečenicu nastaje zbog drugoga koraka u kojem se

103

obrađuju obje negacije, što ne dovodi do produljivanja reakcije u odnosu na rečenice koje sadrže

jednu negaciju, neovisno o tome je li u rečenici negiran glagol ili pridjev.

Analiza utjecaja podudarnosti parova rečenica i slika na vrijeme reakcije pokazala je kako

se na podudarne parove rečenica i slika odgovara brže nego na nepodudarne parove, uz izostanak

razlika ovisno o vrsti zadanih rečenica.

Govoreći o jesnim rečenicama, rezultati prvoga eksperimenta u skladu su s postavkom

kako se podudarni parovi rečenica i slika obrađuju brže u odnosu na nepodudarne (Gough, 1965;

Kaup i sur., 2006; Knoferle i sur., 2009; Knoferle i sur., 2014). Ranije spomenuto istraživanje

Zwaana i sur. (2002) ispitalo je brzinu obrade jesnih rečenica poput (135) kada su uparene sa

slikom koja se podudara ili ne podudara sa zadanom rečenicom. Rezultati su pokazali kako se

jesne rečenice poput (135) brže obrađuju kada su zadane s odgovarajućom slikom razbijenog jaja

(slika 1., str. 17).

(135) i. Egg is in a pan.

ii. Jaje je u tavi.

Pretpostavka je kako do brže obrade podudarnih parova dolazi stoga što se za vrijeme

obrade rečenice stvara situacijski model opisan u rečenici. Kada se stvoreni model jaja u tavi

(razbijenoga jaja) upari s podudarnom slikom (razbijenoga jaja), ispitanici brže odgovaraju na

zadane podražaje nego kada stvoreni mentalni model odudara od prezentirane slike (Zwaan i sur.,

2002). Rezultati ispitivanja podudarnosti u prvome eksperimentu odgovaraju ovim nalazima te se

jesne i niječne rečenice, koje su podudarne sa slikom, obrađuju brže nego kada su parovi

nepodudarni. Prilikom obrade rečenice poput (136) stvara se model kocke ispunjene bojom te se

brže obradi u kombinaciji sa slikom na kojoj je kocka obojana. Jednako tako, niječna rečenica

poput (137) brže se obradi kada je zadana u paru sa slikom na kojoj kocke nisu ispunjene bojom.



Identičan obrazac obrade za niječne i jesne rečenice odudara od rezultata ranijih

istraživanja utjecaja podudarnosti zadanoga para kod niječnih rečenica. Naime, rezultati

provedenih istraživanja sugeriraju kako se niječne rečenice koje nisu podudarne sa slikom

104

obrađuju brže nego niječne rečenice podudarne sa slikom (Cheng i Huang, 1980; Clark i Chase,

1972; Gough, 1965; Kaup i sur. 2005; Kaup i sur. 2007a). Drugim riječima, rečenica (137) bi se

trebala brže obraditi kada je uparena sa slikom obojanih kocaka. Kaup i sur. (2007a)

pretpostavljaju kako ispitanici prilikom obrade niječne rečenice stvore situacijski model stanja

koje je negirano u rečenici, a koje odgovara jesnoj rečenici (136). Stoga su odgovori brži kada

slika odgovara negiranoj situaciji u rečenici, nego kada je podudarna sa samom negacijom.

S druge strane, moguće je kako je na nalaze utjecalo trajanje odgode prikaza slike,

odnosno duljina prikaza praznog ekrana između rečenice i slike. Naime, rezultati istraživanja

koje su proveli Kaup i sur. (2005) sugeriraju kako trajanje odgode utječe na rečeničnu obradu.

Njihovo ispitivanje sadržavalo je odgodu od 0 ms te 1500 ms. Pokazalo se kako od zadataka koji

nisu imali odgodu postoji obrnuti efekt kod jesnih i niječnih rečenica, pri čemu se podudarni jesni

parovi obrađuju brže nego nepodudarni, dok je kod niječnih rečenica obrnuto. Ipak, kod zadataka

s odgodom prikaza slike postoji općeniti utjecaj podudarnosti na obradu te su se brže obrađivali

podudarni parovi i kod jesnih i kod niječnih rečenica. S obzirom na navedene nalaze i činjenicu

kako je u prvom eksperimentu ovog ispitivanja korištena odgoda od 750 ms, moguće je kako su

na izostanak interakcije vrste rečenica i podudarnosti na brzinu reakcije utjecale postavke

eksperimenta. Pretpostavka je kako duža odgoda prikaza slike omogućuje stvaranje konačnog

situacijskog modela prema zadanoj rečenici i kod jesnih i kod niječnih rečenica te se ispitanik

fokusira na stvarnu situaciju u rečenici (Kaup i sur., 2005; Kaup i sur., 2006). Kod kraće odgode

između negacije i slike, automatski se stvara negirana situacija (koja odgovara niječnoj rečenici),

a naknadno se dodaje negacija.

6.1.2. Utjecaj vrste rečenice i podudarnosti parova na točnost odgovora

Rezultati analize točnosti odgovora prema vrsti rečenice pokazali su veću točnost obrade

kod jesnih rečenica u odnosu na dvostruku negaciju. U usporedbi točnosti obrade jesnih rečnica s

rečeničnim i leksičkim negacijama, nije bilo razlika u točnosti odgovora.

Razlika u točnosti odgovora između jesnih rečenica i dvostrukih negacija odgovora

rezultatima ranijih istraživanja, koja su pokazala veću točnost kod jesnih rečenica u odnosu na

negacije (Just i Carpenter, 1971). Pretpostavka je kako do razlike u točnosti dolazi zbog opisane

105

dvostupanjske obrade dvostrukih negacija, pri čemu se u drugome koraku poništavaju negacija

glagola i negirani pridjev. Istodobno, rezultati prvoga eksperimenta nisu pokazali razliku u

točnosti odgovora između različitih vrsta negacija. Jednako su se točno obrađivale rečenice u

kojima je negiran glagol u usporedbi s rečenicama u kojima je negiran pridjev. Jednako tako, nije

se pokazala niti razlika u točnosti odgovora na prave dvostruke negacije u odnosu na obje vrste

jednostrukih negacija. S obzirom na rezultate, čini se kako vrsta zadane negacije ne utječe na

točnost odgovora. Ovi rezultati u skladu su s ispitivanjem različitih vrsta negacija koje su proveli

Kaup i sur. (2007) u kojemu su usporedili određene (138) i neodređene niječne rečenice (139).

Rezultati ovog ispitivanja pokazali su kako nema razlike u točnosti obrade rečenica koje se

razlikuju prema dosegu negacije.

(138) i. There was no X in/on the Y.

ii. Nije bilo X-a u/na Y-u.

(139) i. The X was not in/on the Y.

ii. X nije bio u/na Y-u.

Analiza točnosti izvršavanja zadatka u prvome eksperimentu nije pokazala razliku u

točnosti odgovora na podudarne i nepodudarne parove rečenica i slika. Izostanak razlika

odgovara ispitivanju koje su proveli Vender i Delfitto (2010), koji su razlike u točnosti obrade

pronašli samo kod djece s dijagnosticiranom disleksijom. S druge strane, rezultati nisu u skladu s

istraživanjem koje su proveli Just i Carpenter (1971) te Kaup i sur. (2007a), a koje je pokazalo

kako ispitanici točnije odgovaraju na niječne rečenice koje su uparene s nepodudarnom slikom.

Pretpostavka je kako do razlika dolazi zbog stvaranja mentalnoga modela stanja koje je negirano

u rečenici te se točnije obradi slika koja odgovara negiranome stanju, a ne samoj negaciji.

Moguće je kako se u prvome eksperimentu razlike nisu pokazale zbog relativno maloga broja

ispitanika, stoga bi u budućim ispitivanjima trebalo uključiti veći broj ispitanika.

Razlike u vremenu reakcije i točnosti odgovora u prvome eksperimentu ne upućuju na

trgovinu između brzine-točnosti. Trgovina podrazumijeva kompromis kod rješavanja zadatka koji

zahtijeva brzinu i točnost, pri čemu se manja točnost kompenzira većom brzinom rješavanja

zadatka. Drugim riječima, što se točnije rješava zadatak, treba duže vrijeme za njegovo rješenje i

obrnuto. U prvom eksperimentu, jesne rečenice obrađuju se brže i točnije u odnosu na negacije.

Dvostruke negacije se obrađuju manje sporo i manje točno u odnosu na niječne rečenice, dok

106

među različitim negacijama nema razlike u brzini i točnosti odgovora. Jednako tako, iako se

podudarni parovi rečenica i slika obrađuju brže nego nepodudarni, nema razlike u točnosti obrade

te se može smatrati kako pri rješavanju zadataka nije bilo trgovine između brzine i točnosti.

6.2. Eksperiment 2

6.2.1. Utjecaj vrste rečenice i podudarnosti parova na vrijeme reakcije

Drugi eksperiment u analizu obrade niječnosti uveo je nijekanje verbalnih kvantifikatora.

Rezultati su potvrdili razliku u kognitivnoj obradi jesnih rečenica u usporedbi s različitim vrstama

niječnih rečenica i kada rečenice sadrže verbalne kvantifikatore. Ispitanici su na zadanu rečenicu

u paru sa slikom odgovarali značajno brže na jesene rečenice (140) u odnosu na rečeničnu

negaciju (141), sastavničku negaciju (142) te niječni slijed (143). Rezultati drugoga istraživanja,

također, potvrđuju dvostupanjski model obrade niječnih rečenica (Kaup, 2001; Kaup i sur. 2005;

2007a; 2007b), koji pretpostavlja kako se niječne rečenice najprije obrade kao jesne, a negacija se

dodaje tek u drugome koraku obrade.

(140) Svaka kocka je iznad elipse.

(141) Kocke nisu iznad elipsi.

(142) Nije svaka kocka iznad elipse.

(143) Nijedna kocka nije iznad elipse.

Prema modelu obrade niječnih rečenica u dva stupnja, rečenična negacija (141) i

sastavnička negacija (142) najprije se obrade kao jesna rečenica (140), odnosno kocke se obrade

kao iznad elipsi, a u drugome se koraku dodaje negacija kojom se niječe njihov položaj (141),

odnosno njihovu ukupnost u određenome položaju (142). Niječni slijed (143), također, zahtijeva

dužu obradu, odnosno opisana dva koraka prilikom obrade rečenice, a pretpostavljena obrada

niječnoga slijeda opisana je u nastavku rasprave.

Zadane rečenice sadržavale su različite kvantifikatore u jesnoj i niječnoj formi. Za

usporedbu niječnih rečenica korištene su sastavnička negacija s neuniverzalnim kvantifikatorom

nije svaki, rečenična negacija bez kvantifikatora te rečenična negacija s nultim kvantifikatorom

nijedan. Kako bi u hrvatskome jeziku zanijekali rečenicu (144), nije dovoljno zanijekati samo

107

glagol već je potrebno zanijekati i verbalni kvantifikator svi čime tvorimo niječni slijed (145) s

negacijom na glagolu i nultim kvantifikatorom (Zovko Dinković, 2013).

(144) Svaka kocka je iznad strelice.

(145) Nijedna kocka nije iznad strelice.

(146) Kocke nisu iznad strelica.

Rezultati drugoga eksperimenta pokazali su kako nema razlika u brzini obrade između

niječnoga slijeda i rečenične negacije. Drugim riječima, nulti kvantifikator nijedan iz niječnoga

slijeda nije utjecao na brzinu obrade rečenice (145) kada se ona usporedi s rečeničnom negacijom

koja ne sadrži verbalni kvantifikator (146). Dva su moguća objašnjenja ovih rezultata, a ovise o

načinu gledanja na niječni slijed i jezične komponente koje ga tvore.

U hrvatskome jeziku većina autora ne razdvaja jasno dvostruku negaciju i niječni slijed te

ih analizira kao dvostruku negaciju u kojoj svaki element ima niječno značenje i daje rečenici

niječni karakter (Barić i sur., 1999; Kordić, 2004; Menac, 1954). Opisani pristup u nositelje

niječnosti ubraja i nulte kvantifikatore. Pri tome se na nulte kvantifikatore ne gleda kroz prizmu

kvantifikatora, već ih se smatra jedinicama niječne polarnosti (Progovac, 1994; Giannakidou,

2002). U novije vrijeme javljaju se modeli koji kvantifikatore poput riječi nijedan ne svrstavaju u

nositelje niječnosti, već smatraju kako se oni ponašaju kao niječni kvantifikatori tj. nulti

kvantifikatori (Zeijlstra, 2004; Zovko Dinković, 2013). Prema tome, da bi nulti kvantifikator bio

nositelj niječnosti, niječni slijed (145) morao bi glasiti kao rečenica (147). Kako je prikazano u

primjeru, nulti kvantifikator koji negira subjekt morao bi imati doseg negacije nad cijelom

rečenicom, stoga glagol ne bi morao biti u niječnom obliku. U hrvatskome jeziku ne postoje

ovakve gramatičke strukture te se nulti kvantifikator ne može smatrati nositeljem niječnosti.

(147) Nijedna kocka je iznad strelice.

Rezultati eksperimenta ne pokazuju razliku u vremenu reakcije kod obrade niječnoga

slijeda i rečenične negacije te potvrđuju gornju pretpostavku kako nulti kvantifikator nijedan nije

nositelj niječnosti u zadanim rečenicama. Stoga niječni slijed ima identično vrijeme reakcije kao

rečenična negacija.

S druge strane, i niječni slijed i rečenična negacija brže se obrađuju u odnosu na

sastavničku negaciju s neuniverzalnim kvantifikatorom. Ovi rezultati u skladu su s rezultatima

ranije provedenoga ispitivanja obrade različitih vrsta verbalnih kvantifikatora u kontekstu jesnih i

108

niječnih rečenica (Ćoso i sur., 2014). U njemu je dugotrajnija obrada sastavničkih negacija u

odnosu na rečenične negacije povezana s postojanjem trećega koraka obrade negacija koje sadrže

neuniverzalni kvantifikator (148) i relativni neproporcionalni kvantifikator (149).

(148) Nije svaka kocka iznad strelice.

(149) Neke kocke nisu iznad strelica.

Navedene rečenice su logički jednake i semantički se podudaraju (Spychalska, 2009) i

među njima nije nađena razlika u brzini i točnosti obrade (Ćoso i sur., 2014), no obje su se

obrađivale duže u odnosu na rečeničnu negaciju. Drugim riječima, osim niječnosti na obradu ovih

rečenica utječe i kvantifikator koji ne daje potpunu informaciju o količini. Za razliku od nultih

kvantifikatora koji niječu sve subjekte, neuniverzalni kvantifikatori i relativni neproporcionalni

kvantifikatori niječu pojedine subjekte, odnosno niječu barem jedan subjekt. Unatoč

pretpostavkama kako bi se brže trebali obraditi kvantifikatori koji uključuju barem jedan član te

ne zahtijevaju provjeru svih članova (Meyer, 1970; Szymanik i Zajenkowski, 2010), rezultati nisu

u skladu s opisanim pretpostavkama, već u skladu s rezultatima istraživanja koje pokazuje

preferenciju kvantifikatora koji se odnose na veću količinu (Just i Carpenter, 1971). Stoga, s

obzirom na rezultate i na postojanje dva koraka obrade negacija, moguće je kako se dodatak

vremena odnosi na obradu kvantifikatora koji ne daje potpunu informaciju o količini. Prema

tome, moguće je kako se informacija ovih kvantifikatora obrađuje neovisno o obradi niječnosti u

rečenici pa se i rečenična negacija iz drugoga eksperimenta obrađuje brže nego sastavnička

negacija.

Interesantni su rezultati ispitivanja niječnoga slijeda koji se sastoji od nultoga

kvantifikatora i rečenične negacije. Rezultati drugoga eksperimenta pokazuju kako je potrebno

više vremena za obradu niječnoga slijeda u usporedbi s jesnom rečenicom koja sadrži univerzalni

kvantifikator, ali manje u usporedbi sa sastavničkom negacijom koja sadrži neuniverzalni

kvantifikator. Ispitani niječni slijed za razliku od ove sastavničkih i rečeničnih negacija sadrži

nulti kvantifikator koji u rečenici podrazumijeva i niječnost glagola (150).

(150) Nijedna kocka nije iznad srca.

Prema tome, nulti kvantifikator nijedan se ne ponaša poput neuniverzalnog kvantifikatora

nisu svi koji zahtijeva pretpostavljeni dodatni korak obrade u rečenici. Upravo suprotno, čini se

kako kvantifikator nijedan pospješuje obradu niječnoga slijeda. Bates i MacWhinneya (1982;

109

1987; 1989) pretpostavljaju kako u rečeničnoj obradi ulogu imaju brojni ključevi koji pomažu

obradu. Među ostalim, pretpostavljaju kako mjesto u rečenici može utjecati na kognitivnu obradu,

a kako je u prezentiranim rečenicama kvantifikator nijedan stajao na prvome mjestu u rečenici,

mogao je osim značenjem i položajem upućivati na obveznu pojavu zanijekanoga glagola. Prema

kompeticijskom modelu, ključ u rečenici koji ima veliku snagu pospješuje brzinu obrade

rečenice, što se u ovakvim zadatcima očituje manjim vremenom reakcije (Li i MacWhinney,

2012). S obzirom na to kako nulti kvantifikator nijedan pospješuje obradu niječnoga slijeda u

odnosu na sastavničku negaciju, može ga se promatrati kao ključ u rečenici koji ima veliku snagu

pri kompeticiji ključeva unutar niječnoga slijeda. Pri tome se niječni slijed, također, obrađuje u

dva koraka, s time da se nijedan ne obrađuje kao nositelj niječnosti, već kao nulti kvantifikator u

prvome koraku obrade dok se ostatak rečenice obrađuje kao jesna rečenica. U drugome koraku

obrade niječnoga slijeda dodaje se niječnost glagolu. Opisani koraci obrade vidljivi su na slici

13., str.112.

Analiza podudarnosti u drugome eksperimentu pokazala je bržu obradu nepodudarnih

parova rečenica i slika u odnosu na podudarne parove. Ovi nalazi u suprotnosti su s općom

postavkom kako se podudarni parovi rečenica i slika obrađuju brže u odnosu na nepodudarne

(Gough, 1965; Kaup i sur., 2006; Knoferle i sur., 2009; Knoferle i sur., 2014). S obzirom na to

kako ispitanici značajno točnije odgovaraju na nepodudarne parove sastavničkih negacija, čini se

kako je efekt sastavničkih negacija bio dovoljno jak da utječe na ukupan rezultat. Treba

napomenuti kako, iako ne statistički značajno, rečenične negacije pokazuju tendenciju k istom

obrascu. Također, pretpostavka je kako je na opći nalaz drugoga eksperimenta, prema kojemu se

nepodudarni parovi obrađuju točnije od podudarnih, utjecala brojnost negacija u zadatku.

Eksperimentalni zadatak sadržavao je 16 jesnih rečenica i čak 48 različitih niječnih rečenica.

Prema značajno bržoj obradi nepodudarnih sastavničkih negacija i slika te tendenciji ostalih

niječnih rečenica da se obrađuju brže kada nisu podudarne sa slikom, broj zadanih niječnih

rečenica mogao je utjecati na opći rezultat.

Istodobno, nalazi su u skladu s rezultatima istraživanja koji sugeriraju kako se niječne

rečenice koje nisu podudarne sa slikom obrađuju brže nego niječne rečenice podudarne sa slikom

(Cheng & Huang, 1980; Clark & Chase, 1972; Just & Carpenter, 1971; Kaup et al., 2005; Kaup

110

et al., 2007a). Navedena ispitivanja pokazala su postojanje interakcije podudarnosti parova i vrste

rečenice na brzinu rečenične obrade, pri čemu se podudarni parovi jesnih rečenica obrađuju brže i

točnije nego nepodudarni parovi, dok su kod niječnih rečenica rezultati suprotni i nepodudarni se

parovi brže i točnije obrađuju. Kao primjer se mogu navesti rezultati ispitivanja niječnosti koje su

proveli Kaup i sur. (2007a), a koji su pokazali kako ispitanici brže i točnije odgovaraju na parove

u kojima je slika odgovarala negiranoj situaciji. Na rečenice poput (151) značajno se brže i

točnije odgovaralo kada je slika prikazivala orla koji je u gnijezdu. Drugim riječima, na

nepodudarne parove niječnih rečenica i slika odgovaralo se brže nego na podudarne parove

niječnih rečenica i slika.

(151) i. There was no eagle in the sky.

ii. Orao nije bio u zraku.

(152) i. There was an eagle in the sky.

ii. Orao je bio u zraku.

Ovi rezultati potvrđuju pretpostavku kako se niječna rečenica najprije obradi kao jesna

rečenica odnosno stvori se model negirane situacije (152) te se kao takav uspoređuje sa slikom

koja prikazuje upravo takav model koji je negiran (Hasson i Glucksberg, 2006; Kaup i sur., 2005;

Kaup i sur., 2007a; Kaup i sur., 2007b). Time se u prvome koraku obrade stvoreni model rečenice

i slike podudaraju. U drugome koraku dodaje se negacija te se brže i točnije odgovara na zadatak

kao nepodudaran. U parovima koji se prema zadatku podudaraju, u prvome koraku stvoreni

model nije u skladu sa slikom, što u kombinaciji s dodavanjem negacija u drugome koraku vodi k

sporijoj i manje točnoj obradi podudarnih parova rečenica i slika.

Rezultati drugoga eksperimenta djelomično su u skladu s prikazanim rezultatima.

Sastavničke negacije pokazuju identičnu razliku u brzini obrade i točnosti odgovora, pri čemu se

značajno brže i točnije obrađuju nepodudarni parovi u odnosu na podudarne parove rečenica i

slika. Rečenica (153) u kombinaciji sa slikom na kojoj su prikazane kocke iznad trokuta obrađuje

se brže i točnije nego u kombinaciji sa slikom na kojoj su trokuti iznad kocaka. S obzirom na to

kako se rečenica (153) najprije obradi kao da su kocke iznad trokuta, pri obradi se stvori model

negirane situacije. Istodobno, stvoreni model odgovara zadanoj slici te se takav par, iako zadan

kao nepodudaran, obradi brže od podudarnoga para.

(153) Neke kocke nisu iznad trokuta.

111

Za razliku od očekivanoga, ostale vrste rečenica - jesne rečenice, rečenične negacije i

niječni slijed, nisu pokazale razliku u brzini obrade kod podudarnih i nepodudarnih parova. Ipak,

valja napomenuti kako se jesne rečenice podudarne sa slikom obrađuju brže od svih vrsta

podudarnih i nepodudarnih parova niječnih rečenica i slika. Rezultat je očekivan, s obzirom na

pretpostavku kako se pri obradi jesnih rečenica stvara mentalni model koji u podudarnome paru

odgovara slici koja slijedi nakon rečenice te se takav par u jednome koraku brzo obrađuje kao

podudaran.

6.2.2. Utjecaj vrste rečenice i podudarnosti parova na točnost odgovora

Drugi eksperiment pokazao je značajne razlike u točnosti obrade jesnih rečenica na sve

vrste zadanih negacija – niječni slijed, sastavničku negaciju te rečeničnu negaciju. Rezultati

analize točnosti drugoga eksperimenta odgovaraju ranijim rezultatima sličnih istraživanja, pri

čemu se na jesne rečenice odgovara točnije nego na niječne rečenice (Just i Carpenter, 1971;

Margolin i Abrams, 2009).

Također, u drugom eksperimentu, rečenična i sastavnička negacija nisu pokazale razliku u

točnosti odgovora, iako bi se razlika mogla očekivati u korist rečenične negacije. Naime,

istraživanja su pokazala kako ispitanici na dva načina obrađuju informacije kvantifikatora koji ne

daju točnu brojku o količini. Kombinacija rečenice s relativnim neproporcionalnim

kvantifikatorom u kombinaciji s podudarnom slikom prikazana na slici 13. obrađuje se na dva

načina: pragmatički i logički (Bott i Noveck, 2004; Noveck i Sperber, 2007; Rips, 1975;

Spychalska, 2009). Istraživanja pokazuju kako 40% ispitanika obrađuje ovaj par logično te na

njega odgovara kao da je podudaran. Ostalih 60% ispitanika na njega odgovara kao da nije

podudaran smatrajući kako rečenica, s obzirom na korištenje kvantifikatora neke umjesto

kvantifikatora sve, implicira postojanje zvijezda koje nisu obojane. Kako su na slici sve zvijezde

obojane, par smatraju nepodudarnim jer to nije izričito naglašeno kvantifikatorom sve.

112

S obzirom na dva različita načina obrade, pretpostavka je kako će gotovo polovina

ispitanika pogrešno odgovarati na zadani par sastavničke negacije s neuniverzalnim

kvantifikatorom te će smanjiti ukupnu točnost obrade sastavničkih negacija. Čini se kako u

ovome eksperimentu nije bio očekivani omjer ispitanika koji su odgovarali pragmatički i logički

pa su tako sastavničke i rečenične negacije obrađivane s jednakom točnošću.

Analiza točnosti drugoga eksperimenta podupire prijedlog o nultom kvantifikatoru

nijedan kao facilitatoru obrade rečenice. Niječni slijed se obrađuje manje točno u usporedbi s

jesnim rečenicama, ali se obrađuje točnije i od sastavničkih i od rečeničnih negacija. Rezultati

nisu neobični u kontekstu sastavničkih negacija, s obzirom na postojanje ranije opisana dva tipa

obrade kvantifikatora koji ne daju potpuno informaciju o količini. S druge strane, unatoč

izostanku razlika u vremenu reakcije između niječnoga slijeda i rečenične negacije, razlika u

točnosti je značajna u korist niječnoga slijeda. Čini se kako kvantifikator nijedan navodi

ispitanika na nužnost zanijekanoga glagola, stoga isto vrijeme reakcije rezultira točnijim

odgovorima u korist niječnoga slijeda. Istodobno, manja točnost i jednaka brzina u odgovaranju

na rečeničnu negaciju u usporedbi s niječnim slijedom mogla bi sugerirati na trgovinu brzine i

točnosti.

(A) Nepodudarni par (B) Podudarni par

Slika 13. Parovi rečenica i slika s relativnom neproporcionalnim kvantifikatorom

113

Analiza podudarnosti u drugome eksperimentu pokazala je točniju obradu nepodudarnih

parova rečenica i slika u odnosu na podudarne parove. Pri tome nije bilo razlika ovisno o

podudarnosti kod jesnih rečenica i niječnoga slijeda. Sastavničke su negacije pokazale točniju

obradu nepodudarnih parova u odnosu na podudarne parove, a iako ne značajno, rečenične

negacije pokazuju identičnu tendenciju. Ovakvi rezultati podudarni su s postojećim nalazima koji

sugeriraju kako se niječne rečenice koje nisu podudarne sa slikom obrađuju točnije nego one

podudarne (Just i Carpenter, 1971; Kaup i sur., 2007a). Vender i Delfitto (2010) identičan su

obrazac pronašli kod djece s dijagnosticiranom disleksijom. Jednako kao kod brzine reakcije,

pretpostavka je kako je na opći nalaz analize točnosti odgovora drugoge eksperimenta, prema

kojem se nepodudarni parovi obrađuju točnije od podudarnih, utjecala brojnost negacija u

zadatku te jačina efekta kod sastavničkih negacija.

Razlike u vremenu reakcije i točnosti odgovora kod jesnih rečenica u drugome

eksperimentu ne upućuju na trgovinu između brzine-točnosti. Jesne rečenice obrađuju se brže i

točnije u odnosu na sve ostale zadane negacije. Sastavničke negacije obrađuju se sporije u odnosu

na sve ostale vrste rečenica i manje točno u odnosu na jesne rečenice i niječni slijed, no ne i u

odnosu na rečenične negacije. Jednako tako, iako se podudarni parovi rečenica i slika obrađuju

brže nego nepodudarni, nema razlike u točnosti obrade te se može smatrati kako pri rješavanju

zadataka nije bilo trgovine između brzine i točnosti.

Niječni slijed se obrađuje brže i točnije u odnosu na sastavničke negacije te jednako brzo,

ali točnije u odnosu na rečenične negacije. Ovakvi rezultati mogli bi sugerirati trgovinu između

brzine-točnosti kod rečeničnih negacija. Moguće je kako se jednaka brzina kao kod niječnoga

slijeda odrazila na manju točnost pri rješavanju.

114

6.3. Eksperiment 3

6.3.1. Utjecaj jezika, vrste rečenice i podudarnosti parova na vrijeme reakcije

Trećim se eksperimentom pokušalo odgovoriti na pitanje utječe li jezik na kojemu su

rečenice zadane na vrijeme rekacije, s posebnim naglaskom na mogući prijenos niječnoga slijeda

iz hrvatskoga jezika na obradu niječnosti u engleskome jeziku. Rezultati eksperimenta nisu

pokazali postojanje razlike u brzini obrade rečenica ovisno o jeziku na kojemu su zadane.

Interakcija jezika i vrste rečenica također se nije pokazala značajnom. Jesne rečenice zadane na

hrvatskome jeziku (154) obrađivale su se jednakom brzinom kao jesne rečenice zadane na

engleskome jeziku (155).

(154) Svaka elipsa je iznad zvijezde.

(155) Each elipse is above a star.

Jednako tako, nije se pokazala niti razlika u kognitivnoj obradi rečeničnih negacija kada

su zadane na hrvatskome (156) ili engleskome jeziku (157), a sastavničke negacije na hrvatskome

jeziku (158) su se, također, obrađivale jednakom brzino kao sastavničke negacije na engleskome

jeziku (159).

(156) Elipse nisu iznad zvijezda.

(157) Elipses are not above stars.

(158) Nije svaka elipsa iznad zvijezde.

(159) Not every elipse is above a star.

Konačno, rezultati ispitivanja nisu pokazali razliku u brzini obrade hrvatskoga niječnoga

slijeda (160) i engleske niječne rečenice u kojoj je negiran subjekt (161). Čini se kako kod

slijednih dvojezičnih ispitanika, nema prijenosa niječnosti iz prvoga jezika u ini jezik kod obrade

navedenih rečenica. Rezultati upućuju kako kod obrade niječnosti s različitim gramatičkim

pravilima u hrvatskome i engleskome jeziku nema negativnoga prijenosa.

(160) Nijedna elipsa nije iznad zvijezde.

(161) No elipses is above stars.

115

Unatoč tome što istraživanje nije pokazalo postojanje razlika u brzini obrade niječnosti,

moguće je kako razlike postoje na drugim nivoima obrade koji zahtijevaju drugačije istraživačke

metode. Istraživanje koje su proveli Hasegawa i sur. (2002) koristeći fMRI, pokazalo je kako

postoje razlike u obradi prvoga (japanskoga) i inoga (engleskoga) jezika. Pri obradi jesnosti i

niječnosti, identične su moždane strukture bile uključene u obradu na oba jezika, no prilikom

obrade niječnosti na inome jeziku, niječne rečenice pokazale su veću kortikalnu aktivaciju.

Također, moguće je kako su dobiveni rezultati pod snažnim utjecajem ispitanika koji su

sudjelovali u istraživanju, a koji se očituju kroz dva osnovna problema. Prvi problem je

nepoznatost zadatka, ali i činjenica kako studenti anglistike nisu upoznati s eksperimentalnim

metodama. Postavlja se i pitanje njihove motivacije za sudjelovanje i odgovarajuće obavljanje

ekperimentalnog zadatka.

S druge strane, valja naglasiti kako je na rezultate mogla utjecati priroda dvojezičnosti

ispitanika koji su sudjelovali u eksperimentu. Nisu svi ispitanici u istoj dobi počeli učiti engleski

jezik, niti su svi jednako automatizirani u obradi jezika.

Kada je riječ o utjecaju vrste rečenica na brzinu obrade, rezultati trećega eksperimenta

potvrdili su nalaze dobivene u drugome eksperimentu. Vrsta rečenice pokazala se značajnom za

brzinu obrade rečenice, pri čemu se na jesne rečenice odgovara brže nego na hrvatski niječni

slijed i engleske rečenice sa zanijekanim subjektom, rečenične negacije te sastavničke negacije.

Također, kao i u drugom eksperimentu nije se pokazalo postojanje razlike u brzini obrade

između niječnoga slijeda/rečenica u kojima je negiran subjekt i rečenične negacije, ali su

ispitanici na obje vrste rečenica odgovarali brže nego na sastavničke negacije.

Analiza podudarnosti parova na brzinu obrade rečenica nije pokazala postojanje razlike u

brzini obrade, no interakcija podudarnosti i brzine obrade pokazala se značajnom. Na značajnost

interakcije utjecala je brzina obrade kod sastavničkih negacija, kod kojih obrada slijedi ranije

opisani obrazac prema kojem se nepodudarne sastavničke negacije obrađuju brže nego podudarne

sastavničke negacije. Interakcija jezika i podudarnosti parova nije se pokazala značajnom, a

podudarni se parovi hrvatskih rečenica i slika obrađuju jednakom brzinom kao i podudarni parovi

engleskih rečenica, što vrijedi i za nepodudarne parove u različitim jezicima.

116

6.3.2. Utjecaj jezika, vrste rečenice i podudarnosti parova na točnost odgovora

Analiza točnosti odgovora nije pokazala postojanje razlika ovisno o jeziku na kojemu su

zadane rečenice. Ispitanici su s jednakom točnošću odgovarali i na hrvatske i na engleske

rečenice. Također, nije se pokazalo postojanje interakcije između jezika na kojem su zadane

rečenice i vrste rečenice na točnost odgovora.

Rezultati analize utjecaja vrste rečenice na točnost odgovora potvrdili su podatke

dobivene drugim eksperimentom. Ispitanici su na jesne rečenice odgovarali točnije nego na sve

vrste zadanih negacija - niječni slijed i niječnu rečenicu u kojoj je negiran subjekt, sastavničku

negaciju te rečeničnu negaciju. Prema tome, rezultati analize točnosti drugoga eksperimenta

odgovaraju ranijim rezultatima sličnih istraživanja, pri čemu se na jesne rečenice odgovara

točnije nego na niječne rečenice (Just i Carpenter, 1971; Margolin i Abrams, 2009).

Niječni slijed i engleske rečenice u kojima je negiran subjekt pokazale su točniju obradu u

odnosu na rečenične i sastavničke negacije te su tako potvrdile rezultate drugoga eksperimenta. S

druge strane, sastavničke negacije pokazale su točniju obradu u odnosu na rečenične negacije. S

obzirom na jednaku brzinu obrade niječnoga slijeda i rečenične negacije, a manju točnost

odgovora na rečenične negacije, pretpostavka je kako je kod obrade rečenične negacije i u ovome

eksperimentu došlo do trgovine između brzine i točnosti prilikom obrade rečeničnih negacija.

Kod drugih vrsta rečenica nije bilo trgovine između brzine i točnosti.

Rezultati utjecaja podudarnosti rečenica i slika pokazali su kako se nepodudarni parovi

rečenica i slika obrađuju brže nego podudarni parovi. Na ovakav rezultat utjecala je obrada

sastavničkih negacija, kod kojih se na nepodudarne parove odgovara točnije nego na podudarne

parove rečenica i slika. Konačno, analiza utjecaja jezika i podudarnosti pokazala je kako na

brzinu obrade podudarnih i nepodudarnih parova ne utječe jezik na kojemu je rečenica zadana.

117

6.4. Usporedba rezultata prvoga i drugoga eksperimenta

Uz ogradu kako nije statistički opravdano uspoređivati dvije skupine različitih ispitanika

u dva različita eksperimenta, interesantni su rezultati dobiveni u kontekstu usporedbe dviju

rečeničnih negacija koje nisu imale jednako snažan efekt u odnosu na pripadajuće jesne rečenice.

Unatoč tome što se u oba eksperimenta sporije rješavala u odnosu na jesnu rečenicu, rečenična

negacija iz prvoga eksperimenta (154) nije se pokazala težom za točnu obradu u odnosu na jesnu

rečenicu, dok se rečenična negacija iz drugoga eksperimenta (155) manje točno obrađivala u

odnosu na pripadajuću jesnu rečenicu.


(155) Kocke nisu iznad srca.

S obzirom na različiti tip zadataka postavljen u prvome i drugome eksperimentu te

različiti efekt negacija, moglo bi se pretpostaviti kako opaženi efekt vrste rečenica na točnost

izvođenja zadatka dolazi kod rješavanja težih zadataka. U prvome eksperimentu zadatak

ispitanika bio je usporediti rečenicu koja je sadržavala jedan subjekt sa slikom koja je sadržavala

taj isti subjekt u obojanoj ili neobojanoj varijanti. Pretpostavljena kognitivna obrada niječnih

rečenica zadanih u prvom eksperimentu prikazana je na slici 14.

1. KORAK

a) kocke – su – obojane

b) kocke – su – obojane

c) kocke – su – obojane

2. KORAK

a) kocke – nisu – obojane

b) kocke – su – neobojane

c) kocke – nisu – neobojane

Slika 14. Dva koraka obrade rečenica (E1)

118

S druge strane, drugi eksperiment zahtijevao je od ispitanika obradu rečenice koja sadrži

kvantifikator te subjekt i objekt koji se nalaze u međusobnome odnosu prema zadanoj lokaciji

(iznad ili ispod) i usporedbu takve rečenice sa slikom. S obzirom na opisano, može se

pretpostaviti kako takav zadatak zahtijeva kompleksniju obradu s više uključenih elemenata

poput one koja je prikazana na slici 15.

Kaup i sur. (2006) daju sličnu pretpostavku vezanu uz svoja dva istraživanja, pri čemu su

u prvome koristili dva predmeta u rečenicama poput (156), dok su u drugome ispitivanju koristili

jedan objekt s različitim fizičkim/funkcionalnim karakteristikama (157).

(156) i. The elephant is (not) above/below the giraffe.

ii. Slon je (nije) iznad/ispod žirafe.

(157) i. The door is (is not) open/closed.

ii. Vrata su (nisu) otvorena/zatvorena.

Njihova pretpostavka je kako je prva rečenica (156) teža za obradu i stvaranje modela iz

dva razloga: zato što se odnosi na dva predmeta (u prikazanome slučaju životinje), ali i stoga što

se u niječnoj rečenici ne navodi točan položaj predmeta koji, ako nije iznad ne mora nužno biti

ispod, već može biti i pokraj drugog predmeta.

U prilog pretpostavci različite obrade uslijed različite težine zadataka u prvome i drugome

eksperimentu mogu se navesti aritmetičke sredine jesnih rečenica i rečeničnih negacija prvoga i

drugoga eksperimenta. U prvom eksperimentu bilo je potrebno u prosjeku manje vremena (M =

904.00 ms, SE = 74.54) za odgovor na zadani par jesne rečenice i slike, dok je u drugome

1. KORAK

a) kocke – su – iznad/ispod - srca

b) sve kocke – su – iznad/ispod - srca

c) Ø kocke – su – iznad/ispod - srca

2. KORAK

a) kocke – nisu – iznad/ispod – srca

b) nisu sve – kocke – iznad/ispod – srca

c) Ø kocke – nisu – iznad/ispod – srca

Slika 15. Dva koraka obrade rečenica (E2)

119

eksperimentu za odgovor na sličan zadani par bilo potrebno više vremena (M = 1297.50 ms, SE =

76.37). Jednako tako, rečenične negacije iz prvoga eksperimenta imaju manju aritmetičku sredinu

vremena reakcije (M = 1153.12 ms, SE = 92.81) u usporedbi s rečeničnim negacijama iz drugoga

eksperimenta (M = 1796,31 ms, SE = 129.54). Pri tome valja napomenuti kako rečenične negacije

u oba eksperimenta nisu sadržavale kvantifikator te eventualna razlika u vremenu reakcije nije

uzrokovana kvantifikatorom, već samim zadatkom. Eventualna razlika vidljiva je i na varijabli

točnosti odgovora te je kod rečeničnih negacija točnost naizgled bila veća u prvom eksperimentu

(M = 93.75 %, SE = 1.39) u odnosu na drugi eksperiment (M = 77.16 %, SE = 1.99).

6.5. Prijedlog za povezivanje situacijskoga i kompeticijskoga modela

Rezultati provedenih eksperimenata ukazuju na nekoliko zaključaka vezanih uz

kognitivnu obradu negacija. Ponajprije, postoji razlika u kognitivnoj obradi niječnih rečenica i

jesnih rečenica, pri čemu su za obradu niječnih rečenica potrebna dva koraka. Istodobno, čini se

kako na obradu ne utječe broj negacija u rečenici, vrsta riječi koja je negirana te je li negacija

eksplicitna ili je leksička. Ipak, postoji razlika u obradi niječnih rečenica koje sadrže verbalne

kvantifikatore. Pri tome, čini se kako različiti kvantifikatori različito utječu na rečeničnu obradu.

Kod sastavničkih negacija, obrada je sporija u donosu na rečeničnu negaciju bez kvantifikatora te

sporija i manje točna u odnosu na niječni slijed koji sadrži nulti kvantifikator. S obzirom na

navedene razlike, mogu li se rezultati kognitivne obrade niječnih rečenica u hrvatskome jeziku

objasniti isključivo pomoću dva koraka unutar situacijskog modela rečeničnog razumijevanja?

Sudjeluje li verbalni kvantifikator isključivo u stvaranju situacijskog modela ili se dodatno

obrađuje na drugi način?

Za razliku od nultoga kvantifikatora nijedan ili univerzalnoga kvantifikatora svi,

neuniverzalni kvantifikator nije svaki ili nisu svi koji tvori sastavničku negaciju ne daje potpunu

informaciju o količini i nema jasnu brojčanu vrijednost. Prema situacijskome modelu, rečenice

(158), (159) i (160) bi stvarale isti situacijski model (slika 16.).

120

(158) Sve kocke su iznad zvijezda.

(159) Nije svaka kocka iznad zvijezde.

(160) Nijedna kocka nije iznad zvijezde.

Ukoliko se različitim rečenicama stvara isti mentalni model, ključnu ulogu u obradi, koja

donosi razliku u brzini reakcije i točnosti, zasigurno ima verbalni kvantifikator. No, ostaje pitanje

na koji se način verbalni kvantifikator obrađuje te u kojemu se trenutku on obrađuje.

Krene li se od pretpostavke kako verbalni kvantifikator direktno sudjeluje u stvaranju

situacijskog modela iz rečenice, sastavnička negacija bi stvorila model prikazan na Slici 14.

Nakon stvaranja modela, u drugome koraku bi se dodala negacija koja niječe količinu, s dosegom

na subjektu. Postavlja se pitanje na koji način djeluje doseg negacije na obradu niječnosti? Kada

bi se sastavnička negacija obradila isključivo na klasičan način koji pretpostavlja dvostupanjski

model, rečenica (159) bi se najprije obradila kao (161), a dodavanje negacije neovisno o dosegu

negacije mogao bi značiti rečenicu (162) koja se ne nalazi u standardnome hrvatskome jeziku.

Ovakva nestandardna rečenica mogla bi se interpretirati kao (159), kao (163) ali i kao (160).

(161) Svaka kocka je iznad zvijezde.

(162) Svaka kocka nije iznad zvijezde.

(163) Sve kocke nisu iznad zvijezda.

Nijedna kocka

nije iznad zvijezde

Svaka kocka je

iznad zvijezde

Nije svaka kocka

iznad zvijezde.

Kocke nisu iznad

zvijezda.

Slika 16. Pretpostavljeni model kojega stvaraju niječne rečenice (E2)

121

Ukoliko bi se rečenica (162) interpretirala kao (160), obrada ne bi dovela do razlika u

brzini i točnosti reakcije u odnosu na niječni slijed. Kada bi se interpretirala kao (163) ne bi bilo

razlike u brzini rekacije u odnosu na rečeničnu negaciju. Čini se kako se rečenica pravilno

interpretira kao rečenica s nedostatkom točne informacije o količini, što dovodi do više

mogućnosti koje se provjeravaju prije davanja konačnoga odgovora. Provjeravanje količine

rezultira dužim vremenom reakcije u odnosu na rečenične negacije.

S obzirom na to kako se neuniverzalni kvantifikator ispravno obrađuje kao kvantifikator

koji ne daje potpunu informaciju o količini, jednostavni situacijski model ne čini se dovoljan za

objašnjenje obrade sastavničkih negacija.

Pretpostavka kako kvantifikator direktno sudjeluje u stvaranju situacijskoga modela

postaje još kompleksnija kod obrade niječnoga slijeda. Prema shvaćanju nultoga kvantifikatora

kao nositelja niječnosti (Barić i sur., 1999; Kordić, 2004; Menac, 1954), rečenica (130) stvorila bi

situacijski model kao na Slici 8. U drugome koraku dodale bi se obje negacije – i nulti

kvantifikator i zanijekani glagol. Ukoliko se obje negacije obrađuju istovremeno, ne bi trebalo

biti razlika u brzini i točnosti obrade kada se rečenica usporedi s rečeničnom negacijom. U

slučaju da se dvije negacije obrađuju zasebno, za očekivati bi bilo produljeno vrijeme reakcije i

eventualnu manju točnost. Ipak, rezultati nisu potvrdili ove pretpostavke, pokazujući jednaku

brzinu odgovora, ali i razliku u točnosti u korist niječnoga slijeda u odnosu na rečeničnu negaciju.

Druga je pretpostavka kako nulti kvantifikator nije negacija, odnosno nositelj niječnosti u

niječnom slijedu (Zeijlstra, 2004; Zovko Dinković, 2013), što otvara mogućnost kako uključenje

kvantifikatora nijedan u direktno stvaranje modela ne dovodi do stvaranja situacijskoga modela

na Slici 8., već stvara drugačiji model. Primjeri mogućih modela prikazani su na slici 17.

122

Pri daljnjoj analizi prikazanih modela u startu je potrebno odbaciti model A. Samom

prisutnošću riječi kocka u rečenici, stvoren je model kocke pa nije moguće da kocka izostane iz

modela. Modeli B i C pretpostavljaju da pojedinačno iznad zvijezda nema kocaka, no one se

nalaze negdje u mentalnome modelu, bilo paralelno sa zvijezdama, ispod njih ili sa strane. S

obzirom na to kako se u rečenici ne spominju druge pozicije, nije vjerojatno stvaranje mentalnoga

modela kocaka koje se nalaze u bilo kojemu od prikazanih (ili uopće mogućih) prostornih

odnosa. Stoga se najvjerojatnijim modelom koji stvara niječni slijed čini model D.

Je li moguće obradom niječnoga slijeda stvoriti D model nijedne kocke koja je iznad

zvijezde? S obzirom na to kako se čini teško stvoriti mentalni model nulte količine nečega, stoga

je i kognitivnu obradu niječnoga slijeda teško objasniti isključivo situacijskim modelom, koji

podrazumijeva dva stupnja obrade negacija.

Nijedna kocka je

iznad zvijezde.

A

B C

D

Slika 17. Prijedlog modela nastalih uključenjem kvantifikatora nijedan u direktno

stvaranje situacijskoga modela

123

Imajući u vidu navedeno, čini se kako kvantifikatori daju još jednu informaciju koja se ne

vidi u dvostupanjskome modelu obrade negacija. Kompeticijski model, koji uključuje ključeve po

kojima se odvija kognitivna obrada (Bates i MacWhinney 1982; 1987; 1989), čini se

odgovarajućim za upotpunjavanje pitanja. Stoga bi rezultati provedenih eksperimenata mogli

ukazivati na povezanost postavki situacijskoga i kompeticijskoga modela rečeničnoga

razumijevanja.

U navedenim primjerima, sintaktička struktura rečenice utjecala bi na stvaranje

mentalnoga modela rečenice. Prema kompeticijskom modelu, sintaktički i semantički ključevi

koji imaju veliku snagu mogu utjecati na kognitivnu obradu, smanjujući vrijeme rekacije i

povećavajući točnost obrade (Li i MacWhinney, 2012). Snaga ključa daje važnost pojedinom

ključu, nešto poput većeg pondera pri obradi.

Kod sastavničkih negacija, vjerojatno je kako je uzastopno pojavljivanje riječi nije i riječi

svaki, u obliku nije svaki, ključ za daljnju obradu. Dvije se riječi obrade kao neuniverzalni

kvantifikator koji usmjerava ispitanika na obradu nepotpune informacije o broju, što zatim

dovodi do razlika u brzini i točnosti obrade. S obzirom na ključnu informaciju o nedostatku točne

količine, moguće je kako je stvoreni situacijski model potrebno dodatno provjeriti i nakon obrade

niječnosti.

S druge strane, niječni slijed u hrvatskome jeziku obrađuje se sporije u odnosu na jesne

rečenice, no brže u odnosu na sastavničke negacije. S obzirom na bržu obradu u odnosu na

sastavničku negaciju, ni kognitivnu obradu niječnoga slijeda ne čini se odgovarajuće objasniti

isključivo situacijskim modelom koji podrazumijeva dva stupnja obrade niječnosti. Istodobno,

zbog duže obrade u odnosu na jesnu rečenicu, što je podudarno s obradom ostalih negacija, ne

čini se dovoljnim objašnjenje o snazi ključeva unutar kompeticijskog modela. Kada bi

kompeticijski model bio dovoljan, nije jasan razlog zašto negacija ne bi bila dovoljno jak ključ za

jednako brzu i točnu obradu kao kod jesnih rečenica. Stoga bi bilo potrebno naglasiti postojanje

još jednoga snažnoga ključa – ključa jesnosti, koji je superioran u odnosu na niječnost. Ipak, i

dalje ostaje neobjašnjeno koji se točno proces odvija prilikom obrade ta dva ključa.

Stoga se može pretpostaviti, kako do razlika u obradi kod niječnoga slijeda dovodi nulti

kvantifikator nijedan, koji pospješuje i ubrzava prvi korak obrade usmjeravajući daljnju

kognitivnu obradu prema drugome koraku i obradi niječnosti. Nulti kvantifikator nijedan snažan

124

je podupirući ključ za nadolazeću negaciju pa olakšava jezičnu obradu. Upravo zbog prisutnosti

nultoga kvantifikatora u prvome koraku obrade, niječni slijed se brže obrađuje u odnosu na

sastavničku negaciju i točnije u odnosu na rečeničnu negaciju. Istodobno, unatoč snažnome

ključu koji usmjerava kognitivnu obradu, i dalje je prisutan drugi korak obrade u kojemu se

dodaje negacija te se niječni slijed obrađuje sporije i manje točno od jesne rečenice.

Pojednostavljeni prikaz kompeticijskoga modela, situacijskoga modela i predložena kombinacija

modela kognitivne obrade niječnoga slijeda u hrvatskome jeziku ilustrirani su na slici 18.

a) kompeticijski model b) situacijski model c) prijedlog kombinacije

Slika 18. Pretpostavljena obrada niječnoga slijeda u situacijskome i kompeticijskome modelu te

predloženoj kombinaciji dvaju modela

NIJEDNA ZVIJEZDA

NIJE

ISPOD KOCKE.

ZVIJEZDA JE

ISPOD KOCKE.

situacijski model

NIJEDNA ZVIJEZDA

NIJE ISPOD KOCKE.

dodavanje niječnosti

NIJEDNA ZVIJEZDA

NIJE

ISPOD KOCKE.

NIJEDNA

kompeticijski ključ

NIJEDNA ZVIJEZDA

NIJE ISPOD KOCKE.

kompeticija negacije u

odnosu na jesnu rečenicu

NIJEDNA ZVIJEZDA

NIJE

ISPOD KOCKE.

NIJEDNA

kompeticijski ključ -

usmjerava obradu

ZVIJEZDA JE

ISPOD KOCKE.

situacijski model

NIJEDNA ZVIJEZDA

NIJE

ISPOD KOCKE.

125

6.6. Prijedlozi za daljnja istraživanja

Analiza podataka dobivenih drugim eksperimentom pokazala je identičnu obradu

niječnoga slijeda i rečenične negacije. Dobiveni rezultati ranije su objašnjeni, no potrebno je

ukazati na eventualnu poteškoću prilikom slaganja eksperimenta. Unatoč tome kako su se

rečenice pokušale unificirati te učiniti što sličnijima zbog usporedbe i odbacivanja svih

sintaktičkih i semantičkih faktora koji bi mogli utjecati na rezultate, bilo je teško zadovoljiti sve

kriterije. Tako kod usporedbe niječnoga slijeda i rečenične negacije, koja je predstavljala

jednostruku negaciju, nije bilo moguće izbjeći problem jednine/množine subjekata u rečenicama.

(164) Svaka kocka je iznad strelice.

(165) Nije svaka kocka iznad strelice.

(166) Nijedna kocka nije iznad strelice.

(167) Svaka kocka nije iznad strelice.

(168) Sve kocke nisu iznad strelica.

(169) Kocke nisu iznad strelica.

Naime, rečenica (164) u svom niječnom obliku i uz zadržavanje kvantifikatora mora

mijenjati i oblik verbalnoga kvantifikatora svi i to na način da se dodaje niječna riječ ispred njega.

Na taj način tvori neuniverzalni kvantifikator i sastavničku negaciju kojom se djelomično negira

subjekt (165). Drugi način je pretvaranje univerzalnog kvantifikatora u nulti kvantifikator (166)

čime se potpuno negira subjekt. Zadržavanje kvantifikatora uz nijekanje glagola poput rečenica

(167) i (168) nije uobičajeno u hrvatskome jeziku i gramatički nije ispravno. Stoga je za analizu

rečenične negacije uzeta rečenica bez kvantifikatora (169), ali koja sadrži subjekt u množini.

Istraživanja su pokazala kako postoji razlika u obradi jednine i množine, premda rezultati nisu

konzistentni. Pojedini autori izvješćuju o preferiranju množine u odnosu na jedninu, na način da

se množina brže čita (Koh i sur., 2008). S druge strane, rezultati istraživanja iz srpskoga jezika

sugeriraju kako se imenice u jednini obrađuju brže nego imenice u množini (Todorović, 1988).

Također, kod zadataka odluke i prezentiranja imenica, a ne rečenica, na imenice u jednini brže se

odgovara u odnosu na množinu, ukoliko su prezentirane imenice koje se dominantno pojavljuju u

126

jednini, dok kod prezentiranja imenica koje se dominantno pojavljuju u množini nije bilo razlika

(Baayen i sur., 1997; New i sur., 2004).

S obzirom na konstrukcije hrvatskih negacija, trebalo bi postaviti eksperimentalni zadatak

koji bi u istom licu usporedio obradu niječnoga slijeda i rečenične negacije sa subjektom u istome

licu, a koji bi dao dodatni doprinos ispitivanju obrade hrvatskih negacija bez navedene

metodološke mane. S obzirom na razliku u točnosti odgovora u korist niječnoga slijeda, moguće

je kako bi i razlika u brzini reakcije bila značajna kada bi rečenična negacija sadržavala subjekt u

jednini. Na taj bi se način mogla provjeriti pretpostavka o nultom kvantifikatoru kao facilitatoru

obrade niječnoga slijeda. S druge strane, nisu prezentirane imenice koje se dominantno pojavljuju

u jednini ili množini, već su prezentirani simboli koji nemaju dominantno pojavljivanje pa je

pretpostavka kako dominantnost pojavljivanja nije utjecala na rezultate.

U daljnja ispitivanja hrvatskih negacija trebalo bi uvesti dodatne varijable karakteristične

za paradigmu slaganja rečenice i slike. Jedna od varijabli korištenih u paradigmi je trajanje pauze

između prikaza rečenice i slike. Zbog usporedivosti rezultata, u ovim je eksperimentima korišten

standardni razmak od 750 ms. Ipak, ispitivanja su pokazala kako postoji razlika u obradi rečenica

ovisno o dužini trajanja razmaka (Kaup i sur., 2006; Ludtke i sur., 2008), a rezultati ukazuju na to

kako rečenična negacija zahtijeva vrijeme za potpunu integraciju i razumijevanje. Kod kraćega

razmaka između rečenice i slike, na procese obrade više utječe sama izmjena podražaja nego

postojanje negacije.

Nadalje, u eksperiment bi se mogle uvesti konkretne slike kako bi se ispitala obrada

niječnosti na konkretnim slikama i rečenicama. Ispitivanja na konkretnim slikama (Ludtke i sur.,

2008; ) sadržavala su rečenice poput (170) s pripadajućim slikama.

(170) i. In front of the tower there is no ghost.

ii. Ispred dvorca nije duh.

S obzirom na razlike u točnosti odgovora rečeničnih negacija u odnosu na jesne rečenice

u prvome i drugome eksperimentu, čini se kako težina zadatka u paradigmi utječe na kognitivnu

obradu. Primjeri poput (170) uz konkretne slike sadrže i prostorne odnose. Pri ispitivanju bi

trebalo manipulirati i različitim prijedlozima poput: u, na, iznad, ispod, ispred, iza ili pored.

127

S obzirom na to kako je ovo jedno od rijetkih eksperimentalnih ispitivanja jezičnoga

prijenosa iz hrvatskoga jezika u ini jezik, bilo bi dobro uz nužne promjene ponoviti istraživanje.

Ispitivanje bi poboljšao pažljivi odabir ispitanika, pri čemu bi valjalo pobliže definirati

ispitanikovu dvojezičnost s obzirom na različite komponente učenja inoga jezika i razlikičite

tipove dvojezičnih ispitanika (Jelaska, 2005). Ponajprije, trebalo bi ujednačiti ispitanike po tipu

dvojezičnosti te usporediti različite vrste dvojezičara. Bilo bi interesantno usporediti rezultate

grupa ispitanika koji se razlikuju po stupnju naučenosti inoga jezika.

Također, za potpuni uvid u obradu niječnoga slijeda potrebno je ispitati postoji li obrnuti

jezični prijenos od predloženoga u ovome radu. Moguće je kako postoji negativni prijenos iz

prvoga jezika koji ne sadrži niječni slijed (npr. engleski ili njemački jezik) u hrvatski kao ini

jezik. Na ovu mogućnost upućuju i ranije navedeni rezultati kvalitativnog istraživanja izvornih

govornika njemačkoga (Macan i Kolaković, 2008; Vrljić, 2011) jezika, koji s teškoćama usvajaju

niječni slijed.

128

7. ZAKLJUČAK

1. Rezultati istraživanja kognitivne obrade hrvatskih negacija pokazali su kako se obrada

jesnih i niječnih rečenica razlikuje, pri čemu se na jesne rečenice odgovara značajno brže u

odnosu na dvostruke negacije, rečenične negacije, leksičke negacije, niječni slijed te sastavničke

negacije. Stoga je opravdano zaključiti kako obrada jesnih rečenica i u hrvatskome jeziku

zahtijeva jedan korak, dok obrada negacija zahtijeva dva koraka. Kod obrade negacija rečenice se

u prvome koraku obrade kao jesne rečenice, dok se tek u drugome koraku dodaje negacija.

2. Ispitivanje je,također, pokazalo kako postoji značajna razlika u točnosti odgovora, pri

čemu se na jesne rečenice odgovara točnije nego na niječni slijed, dvostruku negaciju i

sastavničku negaciju. Leksička negacija se obrađuje jednako točno kao jesna rečenica. Prvi

eksperiment nije pokazao razliku u točnosti odgovora između jesnih rečenica i rečeničnih

negacija, dok je drugi eksperiment pokazao razliku i veću točnost odgovora na jesne rečenice.

Pretpostavka je kako do razlika u točnosti odgovora dolazi zbog odgovarajućega situacijskoga

modela koje stvaraju jesne rečenice, a kojima nije potreban drugi korak obrade, koji smanjuje

točnost odgovora.

3. Ispitivanje je pokazalo kako se dvostruke negacije obrađuju jednakom brzinom kao

rečenične i leksičke negacije. Pretpostavka je kako se u drugome koraku ne obrađuju zasebno

dvije negacije, već se koristi načelo logike i matematike te se dvije negacije poništavaju zbog

čega ne dolazi do produljenoga vremena reakcije.

Istodobno, postoji razlika u brzini obrade između niječnoga slijeda i sastavničkih

negacija. Niječni slijed se obrađuje brže u odnosu na sastavničke negacije, a pretpostavka je kako

do razlika u obradi dovode različiti kvantifikatori. Moguće je kako sastavničke negacije

zahtijevaju dodatnu obradu zbog nedostatka točne informacije o količini, dok nulti kvantifikator

kod niječnoga slijeda pospješuje obradu u prvom koraku, usmjeravajući je na postojanje negacije

i nužnost drugoga koraka obrade.

4. Ispitivanje je pokazalo kako se dvostruke negacije obrađuju jednako točno kao rečenične i

leksičke negacije. S druge strane, niječni slijed se točnije obrađuje u odnosu na rečenične i

sastavničke negacije. Pretpostavka je kako nulti kvantifikator u niječnome slijedu usmjerava

129

obradu naglašavajući niječnost pa se niječni slijed obrađuje točnije u odnosu na rečenične i

sastavničke negacije.

5. Ispitivanje utjecaja podudarnosti parova rečenica i slika na brzinu obrade u prvome

eksperimentu pokazalo je kako se podudarni parovi obrađuju brže u odnosu na nepodudarne

parove, pri čemu nema interakcije podudarnosti i vrste rečenica. Drugi i treći eksperimenti su

pokazali bržu obradu nepodudarnih parova u odnosu na podudarne. Ovakav rezultat vjerojatno je

posljedica značajne razlike u brzini odgovora kod podudarnih i nepodudarnih sastavničkih

negacija, pri čemu se na nepodudarne sastavničke negacije odgovara brže u odnosu na podudarne

sastavničke negacije. Isti obrazac vrijedi i za točnost odgovora pa se na nepodudarne sastavničke

negacije odgovara točnije u odnosu na podudarne sastavničke negacije.

6. Jezik se nije pokazao značajnim za brzinu i točnost obrade rečenica. U ispitivanju nije

došlo do prijenosa niječnosti prilikom obrade hrvatskoga niječnoga slijeda. Kod slijednih

dvojezičnih ispitanika, rečenice zadane na hrvatskome i na engleskome jeziku obrađuju se

jednakom brzinom i točnošću.

130

8. LITERATURA

Abutalebi, J. (2008). Neural aspects of second language representation and language control.

Acta Psychologica, 128, 446-478.

Aglioti, S. i Fabbro, F. (1993). Paradoxical selective recovery in a bilingual aphasic following

subcortical lesions. Neuroreport, 4, 1359-1362.

Alonso-Ovalle, L. i Guerzoni, E. (2004). Double negatives, negative concord and metalinguistic

negation. Proceeding of the Chicago Linguistic Society Meeting, 38, The Main Session, 15-

31.. Chicago: CLS Publications.

Altmann, G.T. (2002). Learning and development in neural networks – the importance of prior

experience. Cognition, 85, 43-50.

Alujević Jukić, M. i Brešan, T. (2010). Prijenosne pogreške kod talijanskih izvornih govornika

tijekom pisane produkcije na hrvatskom kao stranom jeziku. Časopis za hrvatske studije, 6,

241-252.

Arimitsu, N. (2000). Review on negation in positive sentences. Papers in Linguistic Science, 6,

41-60.

Ashley, A. i Carlson, L.A. (2007). Encoding direction when interpreting proximal terms.

Language and Cognitive Processes, 22, 1021-1044.

Aziz-Zadeh, L., Wilson, S.M., Rizzolatti, G. i Iacoboni, M. (2006). Congruent embodied

representations for visually presented actions and linguistic phrases describing actions.

Current Biology, 16, 1818–1823.

Baayen, R.H., Dijkstra, T. i Schreuder, R. (1997). Singulars and plurals in Dutch: Evidence for a

parallel dual-route model. Journal of Memory and Language, 37, 94-117.

Baddeley, A.D. (2003). Working memory and language: An overview. Journal of

Communication Disorders, 36, 189–208.

Bahlmann, J., Mueller, J.L., Makuuchi, M. i Friederici, A.D. (2011). Perisylvian functional

connectivity during processing of sentential negation. Frontiers in Psychology, 2, 1-10.

Bard, E. G., Aylett, M.P. i Lickley, J.R. (2002). Towards a psycholinguistics of dialogue:

defining reaction time and error rate in a dialogue corpus. EDILOG 2002. Proceedings of the

6th workshop on the semantics and pragmatics of dialogue. Edinburgh: The University of

Edinburgh.

131

Barić, E., Hudeček, L., Koharović, N., Lončarić, M., Lukenda, M. Mamić, M., Mihaljević, M.,

Šarić, LJ., Švaćko, V., Vukojević, L., Zečević, V. i Žagar, M. (1999). Hrvatski jezični

savjetnik. Zagreb: Pergamet, Školska knjiga.

Barsalou, L.W. (1999). Perceptual symbol systems. Behavioral and Brain Sciences, 22, 577-660.

Bates, E., i MacWhinney, B. (1982). Functionalist approaches to grammar. U: Wanner, E. i

Gleitman, L. (ur.), Language acquisition: The state of the art, (str. 173-218). New York:

Cambridge University Press.

Bates, E., i MacWhinney, B. (1987). Competition, variation and language learning. U:

MacWhinney, B. (ur.), Mechanisms of language acquisition. Hillsdale, NJ: Erlbaum, 157-

194.

Bates, E. i MacWhinney, B. (1989). Functionalism and the competition model. U: MacWhinney,

B. i Bates, E. (ur.), The crosslinguistic study of sentence processing, (str. 3-73). New York:


Beukema, F. (1999). Five ways of saying no: the development of sentential negation in English in

a Government and Binding Perspective. U: Tieken-Boon van Ostade, I., Tottie, G. i van der

Wurff, W. (ur.), Negation in the History of English, (str. 9-27). Berlin: Mouton de Gruyter.

Bialystok, E., Craik, F.I. i Luk, G. (2012). Bilingualism: Consequences for mind and brain.

Trends in Cognitive Sciences, 16, 240-250.

Binder, J.R., Desai, R.H., Graves, W.W. i Conant, L.I. (2009). Where Is the Semantic System? A

Critical Review and Meta-Analysis of 120 Functional Neuroimaging Studies. Cerebral

Cortex, 19, 2767-2796.

Bird, J.E. i Bennett, A.F. (1974). A developmental study of recognition of pictures and nouns.

Journal of Experimental Child Psychology, 18, 117-126.

Birdsong, D. i Molis, M. (2001). On the evidence for maturational constraints in second-language

acquisition. Journal of Memory and Language, 44, 235-249.

Boeckx, C. i Longa, V.M. (2011). Lenneberg’s views on language development and evolution

and their relevance for modern biolinguistics. Biolinguistics, 5, 254-273.

Bock, K. (1996). Language production: Methods and methodologies. Psychonomic Bulletin &

Review, 3, 395-421.

Bornkessel, I. i Schlesewsky, M. (2006). The Extended Argument Dependency Model: A

neurocognitive approach to sentence comprehension across languages. Psychological

Review, 113, 787–821.

132

Bornkessel-Schlesewsky, I. i Schlesewsky, M. (2013). Reconciling time, space and function: A

new dorsal–ventral stream model of sentence comprehension. Brain & Language, 125, 60-

76.

Borovsky, A., Elman, J.L. i Kutas, M. (2012). Once is enough: N400 indexes semantic

integration of novel word meanings from a single exposure in context. Language Learning

and Development, 8, 278–302.

Bott, L., i Noveck, I.A. (2004) Some utterances are underinformative: The onset and time course

of scalar implicatures. Journal of Memory and Language, 51, 437-457.

Brauer, J., Andwander, A., Perani, D. i Friederici, A.D. (2013). Dorsal and ventral pathways in

language development. Brain and Language, 127, 289-295.

Budiu, R. i Anderson, J. R. (2005). Negation in nonliteral sentences. U: Bara, B., Barsalou, L. i

Bucciarelli, M. (ur.), Proceedings of the 27th Annual Conference of the Cognitive Science

Society. Mahwah, NJ: Lawrence Erlbaum Associates.

Carpenter, P.A. i Just, M.A. (1975). Sentence comprehension: A psycholinguistic processing

model of verification. Psychological Review, 82, 45–73.

Carpenter, P.A., Just, M.A., Keller, T.A., Eddy, W.F. i Thulborn, K.R. (1999). Time course of

fMRI-activation in language and spatial networks during sentence comprehension.

NeuroImage, 10, 214-224.

Carreiras, M, Garnham, A., Oakhill, J. i Cain, K. (1996). The use of stereotypical gender

information in constructing a mental model: evidence from English and Spanish. Quarterly

Journal of Experimental Psychology, 49, 639-663.

Carroll, P.J., Young, J. R. i Guertin, M.S. (1992). Visual analysis of cartoons: A view from the

far side. U: Rayner, K. (ur.), Eye movements and visual cognition: Scene perception and

reading (str. 444–461). NewYork: Springer-Verlag.

Cheng, C.-M. i Huang, H.-J. (1980). The process of verifying affirmative and negative sentences

against pictures. Memory and Cognition, 8, 573-583.

Cheshire, J. (1998). Double negatives are illogical? U: Bauer, L. i Trudgill, P. (ur.), Language

Myths, (str. 113-122). Harmondsworth: Penguin.

Chomsky, N. (1965). Aspects of the theory of syntax. Cambridge, MA: MIT Press.

Chomsky, N. (2012). New horizons in the study of language and mind. Cambridge: Cambridge

University Press.

133

Clahsen, H., i Muysken, P. (1986). The availability of UG to adult and child learners: A study of

the acquisition of German word order. Second Language Research, 2, 93-119.

Clark, H.H. i Chase, W.G. (1972). On the process of comparing sentences against pictures.

Cognitive Psychology, 3, 472-517.

Clark, J.M. i Paivio, A. (1991). Dual coding theory and education. Educational Psychology

Review, 3, 149-210.

Coles-White, J. (2004). Negative concord in child African American English: Implications for

specific language impairment. Journal of Speech, Language, and Hearing Research, 47,

212-222.

Cornish, E.R. i Wason, P.C. (1970). The recall of affirmative and negative sentences in an

incidental learning task. Quarterly Journal of Experimental Psychology, 22, 109–114.

Corblin, F., Déprez, V., de Swart H. i L. Tovena (2004). Negative concord. U: Corblin, F. i de

Swart, H. (ur.), Handbook of French Semantics. Stanford: CSLI Publications.

Coulson, S., King, J.W. i Kutas, M. (1998). Expect the unexpected: Event-related brain response

to morphosyntactic violations. Language and Cognitive Processes, 13, 21–58.

Cowley, S.J. (2011). Taking a language stance. Ecological Psychology, 23, 185-209.

Craik, F.I., Bialystok, E. i Freedman, M. (2010). Delaying the onset of Alzheimer disease:

Bilingualism as a form of cognitive reserve. Neurology, 75, 1726–1729.

Ćirović, I. i Zdravković, S. (2011). Verbal vs. visual coding in modified mental imagery map

exploration task. Psihologija, 44, 39-60.

Ćoso, B., Matešić, K. ml. i Bogunović, I. (2014). Cognitive processing of verbal quantifiers in

affirmative and negative sentences. XIX. Psychology days in Zadar, 29.-31.5.2014, paper

summaries. Zadar: University of Zadar.

D'Acierno, M.R. (1990). Three types of bilingualism. The 24th Annual Meeting of the

International Association of the Teachers of English as a Foreign Language, (Dublin,

Ireland, March 27-30, 1990).

Dawson, M.R. W. i Shamanski, K.S. (1994). Connectionism, confusion, and cognitive science.

Journal of Intelligent Systems, 4, 215-262.

De Clercq, K., Haegeman, L. i Lohndal, T. (2012). Medial adjunct PPs in English: Implications

for the syntax of sentential negation. Nordic Journal of Linguistics, 35, 5-26.

134

Debener, S., Ullsperger, M., Siegel, M. i Engel, A.K. (2006). Single-trial EEG–fMRI reveals the

dynamics of cognitive function. TRENDS in Cognitive Sciences, 10, 558-563.

Devescovi, A. i D'Amico, S. (2005). The competition model: Crosslinguistic studies of online

processing. U: Tomasello, M. i Slobin, D.I. (ur.), Beyond nature-nurture. New York:

Lawrence Erlbaum Associates.

Dobravac, G., Cvikić, L. i Kuvač Kraljević, J. (2011). Obavijesna vrijednost morfoloških i

semantičkih ukazivača u određivanju vršitelja radnje u hrvatskome jeziku. LAHOR, 12, 135-

149.

Domijan, D. i Šetić, M. (2010). Perception as a context for conceptual processing and language

understanding. Review of Psychology, 17, 47-51.

Donders, F.C. (1869; prijevod Koster, 1969). On the speed of mental processes. Acta

Psychologica, 30, 412-431.

Donchin, E., Kubovy, M., Kutas, M., Johnson, J.jr. i Hering, R.I. (1973). Graded changes in

evoked response (P300) amplitude as a function of cognitive activity. Perception &

Psychophysics, 14, 319-324.

Donkin, C., Brown, S.D. i Heathcote, A. (2011) Drawing conclusions from choice response time

models: a tutorial. Journal of Mathematical Psychology, 55, 140-151.

Drenovac, M. (2010). Kronometrija dinamike mentalnog procesiranja. Osijek: Filozofski

fakultet.

Dujmović, M. (2006). Pripovijedanje kao metoda poučavanja engleskog kao stranog jezika.

Metodički obzori, 1, 75-87.

Dulay, H.C. i Burt, M.K. (1974). Natural sequences in child second language acquisition.

Language learning, 24, 37-53.

Dunn, L.M., Dunn L. M., Kovačević, M., Padovan, N., Hržica, G., Kuvač Kraljević, J., Mustapić,

M., Dobravac, G. i Palmović, M. (2009). Priručnik za PPVT-III-HR. Jastrebarsko: Naklada

Slap.

Eckert, P. (2004). Adolescent language. U: Finegan, E. i Rickford, J.R. (ur.), Language in the

USA: themes for the twenty-first century, (str. 58-75). Cambridge: Cambridge University

Press.

Ellefson, M.R., i Christiansen, M.H. (2000). Subjacency constraints without universal grammar:

Evidence from artificial language learning and connectionist modeling. The proceedings

135

of the 22nd annual conference of the cognitive science society, str. 645-650. New

York: Erlbaum.

Engelen, J.A.A., Bouwmeester, S., de Bruin, A.B.H. i Zwaan, R.A. (2011). Perceptual simulation

in developing language comprehension. Journal of Experimental Child Psychology, 110,

659-675.

Fabbro, F. (2001). The bilingual brain: Bilingual aphasia. Brain and Language, 79, 201–210.

Fabbro, F., Skrap, M. i Aglioti, S. (2000). Pathological switching between languages after frontal

lesions in a bilingual patient. Journal of Neurology, Neurosurgery and Psychiatry, 68, 650-

652.

Ferguson, H.J. (2008) Comprehending counterfactuals. PhD thesis, University of Glasgow.

Finengan, E. i Rickford, J.R. (2004). Language in the USA: themes for the twenty-first century.

Cambridge: Cambridge University Press.

Fitzgibbons, N.V. (2008). Freestanding negative concord items in Russian. Nanzan Linguistics:

Special Issues, 2, 51-63.

Flege, J.E., Yeni-Komshian, G.H. i Liu, S. (1999). Age constraints on second-language

acquisition. Journal of Memory and Language, 41, 78-104.

Fodor, J.A. (1983). The modularity of mind. Cambridge, MA: MIT Press.

Fodor, J.A. i Pylyshyn, Z.W. (1988). Connectionism and cognitive architecture: a critical

analysis. Cognition, 28, 3-71.

Frank, S.L. (2005). Sentence comprehension as the construction of a situational representation: a

connectionist model. Proceedings of AMKLC, International Symposium of Adaptive Models

of Knowledge, Language and Cognition, str. 27-33. Helsinki University of Technology,

Espoo.

Frank, S.L. (2011). Sentence comprehension as mental simulation: an information-theoretic

analysis and a connectionist model. Proceedings of the 12th Neural Computation and

Psychology Workshop. Singapore: World Scientific.

Frazier, L. i Fodor, J.D. (1978). The sausage machine: A new two-stage parsing model.

Cognition, 6, 1-34.

Friederici, A.D. (2002). Towards a neural basis of auditory sentence processing. Trends in

Cognitive Neuroscience, 6, 78-84.

136

Friederici, A.D. (2009). Pathways to language: fiber tracts in the human brain. Trends in


Friederici, A.D. (2011). The brain basis of language processing: From structure to function.

Physiological Review, 91, 1357-1392.

Friederici, A.D. (2012). Language development and the ontogeny of the dorsal pathway.

Frontiers in Evolutionary Neuroscience, 3:4.

Friederici, A.D., Opitz, B. i von Cramon, D.Y. (2000). segregating semantic and syntactic aspects

of processing in the human brain: An fMRI investigation of different word types. Cerebral

Cortex, 10, 698-705.

Friederici, A.D., Pfeifer, E. i Hahne, A. (1993). Event-related brain potentials during natural

speech processing: Effects of semantic, morphological and syntactic violations. Cognitive

Brain Research, 1, 183-192.

Fromkin, V. (1971). The non-anomalous nature of anomalous utterances. Language, 47, 27-52.

Fromkin, V., Krashen, S., Curtiss, S., Rigler, D. i Rigler, M. (1974). The development of

language in genie: a case of language acquisition beyond the “critical period”. Brain and

Language, 1, 81-107.

Gennari, S.P. (2004). Temporal references and temporal relations in sentence comprehension.

Journal of Experimental Psychology: Learning, Memory and Cognition, 30, 877-890.

Giannakidou, A. (2000). Negative ... concord? Natural Language and Linguistic Theory, 18, 457-

523.

Giannakidou, A. (2002). N-words and Negative Concord. U: van Riemsdijk, H. (ur.), The

Linguistic Companion. Oxford: Blackwell.

Giannakidou, A. (2006). N-words and negative concord. U Everaert, M., Van Riemsdijk, H.,

Goedemans, R. i Hollebrandse, B. (ur.), Blackwell Companion to Syntax, (str. 327-391).

Oxford: Blackwell Publishing.

Gil, M. i Goral, M. (2004). Nonparallel recovery in billingual aphasia: Effects of language

choice, language proficiency and treatment. International Journal of Bilingualism, 8, 191-

219.

Giora, R., Balaban, N., Fein, O. i Alkabets, I. (2005). Negation as positivity in disguise. U:

Colston, H. L. i Katz, A. (ur.), Figurative language comprehension: Social and cultural

influences, (str. 233-258). Hillsdale, NJ: Erlbaum.

137

Giora, R, Heruti, V., Metuki, N. i Fein, O. (2009). "When we say no we mean no": Interpreting

negation in vision and language. Journal of Pragmatics, 41, 2222-2239.

Glenberg, A.M. (2010). Embodiment as a unifying perspective for psychology. Wiley

Interdisciplinary Reviews: Cognitive Science, 1, 586-596.

Glenberg, A.M. i Kaschak, M.P. (2002). Grounding language in action. Psychonomic Bulletin &

Review, 9, 558-565.

Glenberg, A.M., Sato, M., Cattaneo, L., Riggio, L., Palumbo, D. i Buccino, D. (2008). Processing

Abstract Language Modulates Motor System Activity. The Quarterly Journal of

Experimental Psychology, 61, 905-919.

Gough, P.B. (1965). Grammatical transformations and speed of understanding. Journal of Verbal

Learning and Verbal Behavior, 4, 107-111.

Grafton, S.T., Arbib, M.A., Fadiga, L. i Rizzolatti, G. (1996). Localization of grasp

representations in humans by positron emission tomography. 2. Observation compared with

imagination. Experimental Brain Research, 112, 103-111.

Grimshaw, G.M., Adelstein, A., Bryden, M.P. i MacKinnon, G.E. (1998). First-language

acquisition in adolescence: evidence for a critical period for verbal language development.

Brain and Language, 63, 237-255.

Grodzinsky, Y. i Friederici, A.D. (2006). Neuroimaging of syntax and syntactic processing.

Current Opinion in Neurobiology, 16, 240–246.

Grosjean, F. (1982). Life with two languages: An introduction to bilingualism. Harvard: Harvard

University Press.

Gulešić, M. (2003) Srodnost dvaju jezičnih sustava - prednost i/ili nedostatak u usvajanju jezika.

U: D. Stolac, N. Ivanetić i B. Pritchard (ur.) Psiholingvistika i kognitivna znanost, Opatija:

hdpl, 189–303.

Gulešić-Machata, M. i Udier, S.L. (2008). Izvorna odstupanja u hrvatskome kao inojezičnome.

LAHOR: časopis za hrvatski kao materinski, drugi i strani jezik, 1, 19-33.

Haarmann, H.I., Cameron, K.A. i Ruchkin, D.S. (2002). Neural synchronization mediates on-line

sentence processing: EEG coherence evidence from filler-gap constructions.

Psychophysiology, 39, 820-825.

Hagoort, P. (2003). Interplay between syntax and semantics during sentence comprehension:

ERP effects of combining syntactic and semantic violations. Journal of Cognitive

Neuroscience, 15, 883-399.

138

Hakuta, K., Bialystok, E. i Wiley, E. (2003). Critical Evidence: A test of the Critical-period

hypothesis for second-language acquisition. Psychological Science, 14, 31-38.

Hamers, J.F. i Blanc, M.H.A. (2000). Bilinguality and bilingualism. Cambridge: Cambridge

University Press.

Harrington, M. (2001). Sentence processing. U: Robinson, P. (ur.), Cognition and second

language instruction, (str. 91-124). Cambridge: Cambridge University Press.

Harrington, M. (2010). Computational Models of Second Language Sentence Processing. U:

Kaplan, R.B. (ur.), The Oxford Handbook of Applied Linguistics, (str. 189-203). Oxford:

Oxford University Press.

Hasegawa, M., Carpenter, P.A. i Just, M.A. (2002). An fMRI study of bilingual sentence

comprehension and workload. NeuroImage, 15, 647– 660.

Hasson, U. i Glucksberg, S. (2006). Does understanding negation entail affirmation? An

examination of negated metaphors. Journal of Pragmatics, 38, 1015-1032.

Hauk, O., Johnsrude, I., i Pulvermuller, F. (2004). Somatotopic representation of action words in

human motor and premotor cortex. Neuron, 41, 301–307.

Hebb, D.O. (1949). The organization of behavior. New York: Wiley & Sons.

Heiser, M., Iacoboni., M., Maeda, F., Marcus, J. i Mazziotta, J.C. (2003). The essential role of

Broca's area in imitation. European Journal of Neuroscience, 17, 1123-1128.

Hegarty, M. (1992). Mental animation: Inferring motion from static displays of mechanical

systems. Journal of Experimental Psychology: Learning, Memory, and Cognition, 18, 1084–

1102.

Heredia, R.R. i Cieslicka, A.B. (2014). Bilingual memory storage: Compound-coordinate and

derivatives. U: Heredia, R.R. i Altarriba, J. (ur.), Foundations of Bilingual Memory, (str. 11-

39). New York: Springer.

Herrmann, B., Maess, B. i Friederici, A.D. (2011). Violation of syntax and prosody -

disentangling their contributions to the early left anterior negativity (ELAN). Neuroscience

Letters, 490, 116-120.

Hickok, G. (2009). The functional neuroanatomy of language. Physics of Life Reviws, 6, 121-143.

Hillyard, S.A. i Kutas, M. (1983). Electrophysiology of cognitive processing. Annual Review of

Psychology, 34, 33-61.

139

Hlavac, J. (2012). Psiholingvističke, metalingvističke i sociopsihološke motivacije za

prebacivanje kodova: komparativna analiza njihove učestalosti u govoru Australaca

hrvatskog podrijetla. Suvremena lingvistika, 38, 47-71.

Ho, C.S. i Chen, H.C. (1993). Effects of syntactic structure in the memory of concrete and

abstract Chinese sentences. Journal of psycholinguistic research, 22, 505-518.

Horgan, T. and Tienson, J. (1996). Connectionism and the philosophy of psychology. Cambridge:

MIT Press.

Hržica, G., Padovan., N. i Kovačević, M. (2011). Društvenojezični utjecaj na dvojezičnost -

hrvatske dvojezične zajednice u Istri i Beču. LAHOR, 12, 175-196.

Hudeček, L., Lewis, K. i Mihaljević, M. (2011). Pleonazmi u hrvatskome standardnom jeziku.

Rasprave Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, 37, 41-72.

Hurford, J.R. (1991). The evolution of the critical period for language acquisition. Cognition, 40,

159-201.

Iacoboni, M., Woods, R.P., Brass, M., Bekkering, H., Mazziotta, J.C. i Rizzolatti, G. (1999).

Cortical mechanisms of human imitation. Science, 286, 2526-2528.

Ibrahim, R. (2008). Performance in L1 and L2 observed in Arabic-Hebrew bilingual aphasic

following brain tumor: A case constitutes double dissociation. Psychology Research and

Behaviour Management, 1, 11–19.

Jahn, G. (2004). Three turtles in danger: Spontaneous construction of causally relevant spatial

Situation models. Journal of experimental psychology: learning, memory and cognition, 30,

969-987.

Jelaska, Z. (2005). Dvojezičnost i višejezičnost. U: Jelaska, Z., Blagus, V., Bošnjak, M., Cvikić,

L., Hržica, G., Kusin, I., Novak Milić, J. i Opačić, N. (ur.) Hrvatski kao drugi i strani jezik.

Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada.

Jelaska, Z. (2012). Ovladavanje materinskim i inim jezikom. U: Češi, M., Cvikić, L. i Milović, S.

(ur.) Inojezični učenik u okviru hrvatskoga jezika: okviri za uključivanje inojezičnih učenika

u odgoj i obrazovanje na hrvatskome jeziku, str. 19-35. Zagreb: AZOO.

Jelaska, Z., Banković-Mandić, I., Bašić, M., Bošnjak, M., Grgić, A., Gulešić Machata, M., Lasić,

J., Macan, Ž., Novak-Milić, J. i Trtanj, I. (2014). Hrvatski kao ini jezik - ispitni katalog.

Zagreb: NCVVO.

Jensen, A. R. (2006). Clocking the mind: Mental chronometry and individual differences.

Amsterdam: Elsiever.

140

Johnson-Laird, P.N. (1983). Mental models: Towards a cognitive science of language, inference,

and consciousness. Cambridge, MA: Harvard University Press.

Jonke, LJ. (1964). Književni jezik u teoriji i praksi. Zagreb: Nakladni zavod Znanje.

Jou, J. (1988). The development of comprehension of double negation in Chinese children.

Journal of Experimental Child Psychology, 45, 457-471.

Just, M.A. i Carpenter, P.A. (1971). Comprehension of negation with quantification. Journal of

verbal Learning and Verbal Behavior, 10, 244-253.

Just, M.A. i Carpenter, P.A. (1976). The relation between comprehending and remembering some

complex sentences. Memory and Cognition, 4, 318-322.

Just, M.A. i Carpenter, P.A. (1992). A capacity theory of comprehension: Individual differences

in working memory. Psychological Review, 99, 122–149.

Just, M.A., Carpenter, P.A., Keller, T.A., Eddy, W.F. i Thulborn, K.R. (1996). Brain activation

modulated by sentence comprehension. Science, 274, 114-116.

Just, M.A., Newman, S.D., Keller, T.A., McEleney, A. i Carpenter, P.A. (2004). Imagery in

sentence comprehension: an fMRI study. NeuroImage, 21, 112-124.

Kahrel, P. (1996). Aspects of negation. Doctoral dissertation, University of Amsterdam.

Kalogjera, D. (1996). Preispitivanje jedne lingvističke doktrine u engleskom. Suvremena

lingvistika, 41-42, 301-308.

Kapetanović, A. (2008). Pitanje dijalekatske osnovice Mrnavićeve „Osmanšćice“. Croatica et

Slavica Iadertina 4, 89-104.

Kapović, M. (2008). Čiji je jezik? Zagreb: Algoritam.

Kaschak, M.P. i Jones, L. (2014). Grounding language in our bodies and the world. U:

Holtgraves, T.M. (ur.), The Oxford Handbook of Language and Social Psychology, (str. 317-

329). Oxford: Oxford University Press.

Kaschak, M.P., Madden, C.J., Therriault, D.J., Yaxley, R.H., Aveyard, M., Blanchard, A.A. i

Zwaan, R.A. (2005). Perception of motion affects language processing. Cognition, 94, 79-

89.

Kaup, B. (2001). Negation and its impact on the accessibility of text information. Memory and

cognition, 29, 960-967.

141

Kaup, B. (2006). What psycholinguistic negation research tells us about the nature of the working

memory representations utilized in language comprehension. U: Pishwa, H. (ur.), Language

and Memory: Aspects of Knowledge Representation (str. 313-355). Berlin: Mouton de

Gruyter.

Kaup, B., Lüdtke, J. i Zwaan, R.A. (2005). Effects of negation, truth value, and delay on picture

recognition after reading affirmative and negative sentences. U: Bara, B.G., Barsalou, L. i

Bucciarelli, M. (ur.), Proceedings of the 27th Annual Conference of the Cognitive Science

Society, (str. 1114-1119). Mahwah, NJ: Lawrence Erlbaum.

Kaup, B., Lüdtke, J. i Zwaan, R.A. (2006). Processing negated sentences with contradictory

predicates: Is a door that is not open mentally closed? Journal of Pragmatics, 38, 1033-1050.

Kaup, B., Yaxley, R.H., Madden, C.J., Zwaan, R.A. i Lüdtke, J. (2007a). Experiential simulations

of negated text information. Quarterly Journal of Experimental Psychology, 60, 976-990.

Kaup, B. i Zwaan, R.A. (2003). Effects of negative and situational presence on the accessibility

of text information. Journal of Experimental Psychology: Learning, Memory, and Cognition,

29, 439-446.

Kaup, B., Zwaan, R.A., i Lüdtke, J. (2007b). The experiential view of language comprehension:

How is negation represented? U: Schmalhofer, F. i Perfetti, C.A. (ur.), Higher level

language processes in the brain: Inference and comprehension processes, (str. 255-288).

Mahwah, NJ: Erlbaum.

Kaushanskaya, M. i Marian, V. (2009). The bilingual advantage in novel word learning.

Psychonomic Bulletin and Review, 16, 705–710.

Kellerman, E. (1977). Towards a characterization of the strategy of transfer in second language

learning. Interlanguage Studies Bulletin, 21, 58–145.

Kellerman, E. (1992). Now you see it, now you don’t. U: Gass, S. i Selinker, L. (ur.), Language

Transfer in Language Learning, (str. 112–134). Rowley: Newbury House.

Keysers, C., Wicker, B., Gazzola, V., Anton, J.L., Fogassi, L. i Gallese, V. (2004). A touching

sight: SII/PV activation during the observation and experience of touch. Neuron, 42, 335-

346.

Kim, K.H.S., Relkin, N.R., Lee K.M. i Hirsch, J. (1997). Distinct cortical areas associated with

native and second languages. Nature, 388, 171-174.

Kintsch, W. (1988). The use of knowledge in discourse processing: A construction–integration

model. Psychological Review, 95, 163–182.

142

Kintsch, W. (1992). A cognitive architecture for comprehension. U: Pick, H.L., van den Broek,

P. i Knill, D.C. (ur.), The study of cognition: Conceptual and methodological issues, (str.

143–164). Washington, DC: American Psychological Association.

Kintsch, W. (1998). Comprehension: A paradigm for cognition. Cambridge: University Press.

Kintsch, W. i Welsch, D.M. (1991). The construction–integration model: A framework for

studying memory for text. U: Hockley, W.E. i Lewandowsky, S. (ur.), Relating theory and

data: Essays on human memory in honor of Bennett B. Murdoch, (str. 367–385). Hillsdale,

NJ: Lawrence Erlbaum Associates Inc.

Klein, D., Milner, B., Zatorre, R.J., Meyer, E. i Evans, A.C. (1995). The neural substrates

underlying word generation: A bilingual functional-imaging study. Proceedings of the

National Academy of Sciences of the United States of America, 92, 2899-2903.

Klein, D., Milner, B., Zatorre, R.J., Zhao, V. i Nikelski, J. (1999). Cerebral organization in

bilinguals: A PET study of Chinese-English verb generation. Neuroreport, 10, 2841-2846.

Klima, E.S. (1964). Negation in English. U: Fodor, J. i Katz, J. (ur.), The structure of language:

Readings in the philosophy of language. Englewood Cliffs, NJ: Prentice Hall.

Knoeferle, P. i Crocker, M.W. (2005). Incremental effects of mismatch during picture-sentence

integration: evidence from eye-tracking. Proceedings of the 26th Annual Conference of the

Cognitive Science Societ,. Stresa, Italy.

Knoferle, P., Urbach, T.P. i Kutas, M. (2009). Is incremental semantic interpretation related to

end-of-sentence verification? Evidence from correlation analyses. U: Taatgen, N., van Rijn,

H., Schomaker, L. i Nerbonne, J. (ur.), Proceedings of the Annual Conference of the

Cognitive Science Society, (str. 1127-1132). Amsterdam: Cognitive Science Society, Inc.

Knoferle, P., Urbach, T.P. i Kutas, M. (2014). Different mechanisms for role relations versus

verb - action congruence effects: Evidence from ERPs in picture - sentence verification. Acta


Koh, S., Sanford, A.J., Clifton, C. Jr. i Dawydiak, E.J. (2008). Good-enough representation in

plural and singular pronominal reference: Modulating the conjuction cost. U: Gundel, J. i

Hedberg, N. (ur.), Interdisciplinary perspectives on reference processing, (str. 123-139).

Oxford: Oxford University Press.

Kordić, S. (2004). Kroatisch-Serbisch: ein Lehrbuch für Fortgeschrittene mit Grammatik.

Hamburg: Buske.

143

Kordić, S. (2006). „Miloš Kovačević, Ogledi o sintaksičkoj negaciji.“ Slavia Meridionalis, 6,

221-225.

Kovačević, M., Padovan, N., Hržica, G., Kuvač Kraljević, J., Mustapić, M., Dobravac, G. i

Palmović, M. (2009). Hrvatske norme za PPVTIII- HR. Jastrebarsko: Naklada Slap.

Kutas, M. i Federmeier, K.D. (2000). Electrophysiology reveals semantic memory use in

language comprehension. Trends in Cognitive Sciences, 12, 463-470.

Kutas, M. i Hillyard, S.A. (1980). Reading senseless sentences: Brain potentials reflect semantic

incongruity. Science, 207, 203-208.

Kuzmić, B. (2002). Jezična obilježja „Senjskog korizmenjaka“. Rasprave Instituta za hrvatski

jezik i jezikoslovlje, 28, 87-101.

Labov, W. (2003). Some Sociolinguistic Principles. In Bratt Paulston, C. i Tucker, G.R. (ur.),

Sociolinguistic: The essential readings. Oxford: Blackwell Publishing.

Laka, I.M. (1990). Negation in syntax: On the nature of functional categories and projections.

Ph. D. Dissertation. MIT.

Lambert, W.E. (1974). Culture and language as factors in learning and education. U: Aboud, F.E.

i Meade, R.D. (ur.), Cultural factors in learning and education. Bellingham, WA: Western

Washington State College.

Lashley, K.S. (1950). In search of the engram. Society of Experimental Biology Symposium, 4,

454–482.

Lau, E.F., Holcomb, P.J. i Kuperberg, G.R. (2013). Dissociating N400 effects of prediction from

association in single word contexts. Journal of Cognitive Neuroscience, 25, 484-502.

Lea, R.B. i Mulligan, E.J. (2001). The effect of negative on deductive inferences. Journal of

Experimental Psychology: Learning, Memory, and Cognition, 28, 303-317.

Lenneberg, E.H. (1967). Biological foundations of language. New York: Wiley.

Lenneberg, E.H. (1969). On explaining language. Science, 164, 635-643.

Li, P. i MacWhinney, B. (2012). Competition model. U: Chapelle, C.A. (ur.), The encyclopedia

of applied linguistics. Malden, MA: John Wiley & Sons, Inc.

Liddicoat, A. (1991). Bilingualism: An Introduction. U: Liddicoat, A. (ur.), Bilingualism and

bilingual education, (str. 1-20). Melbourne: National Languages Institute of Australia.

144

Linell, P. (2013). Distributed language theory, with or without dialogue. Language Sciences, 40,

168-173.

Ling, C.X. (1994). Learning the Past Tense of English verbs: The symbolic pattern associator vs.

Connectionist model. Journal of Artificial Intelligence Research, 1, 209-229.

Logothetis, N.K. i Wandell, B.A. (2004). Interpreting the BOLD signal. Annual Review of

Physiology, 66, 735-769.

Luck, S.J. (2005). An introduction to the event-related potential technique. Cambridge, MA: MIT

Press.

Lüdtke, J. i Kaup, B. (2006). Context effects when reading negative and affirmative sentences. U:

Sun, R. (ur.), Proceedings of the 28th Annual Conference of the Cognitive Science Society

(str. 1735-1740). Mahwah, NJ: Lawrence Erlbaum.

Lüdtke, J., Friedrich, C.K., De Filippis, M. i Kaup, B. (2008). Event-related potential correlates

of negation in a sentence–picture verification paradigm. Journal of Cognitive Neuroscience,

20, 1355-1370.

Macan, Ž. i Kolaković, Z. (2008). Prijenosna odstupanja govornika njemačkoga u ovladavanju

hrvatskim jezikom. LAHOR, 5, 34-52.

MacDonald, M.C., i Just, M.A. (1989). Changes in activation levels with negation. Journal of

Experimental Psychology: Learning, Memory, and Cognition, 15, 633-642.

MacLeod, C.M., Hunt, E.B. i Mathews, N.N. (1978). Individual differences in the verification of

sentence-picture relationships. Journal of Verbal Learning and Verbal Behavior, 17, 493–

507.

MacWhinney, B. (1992). Transfer and competition in second language learning. Advances in


MacWhinney, B. (1997). Second language acquisition and the competition model. U: de Groot,

A.M.B. i Kroll, J.E. (ur.), Tutorials in Bilingualism: Psycholinguistic Perspectives, (str. 113-

44). Mahwah, NJ: Lawrence Erlbaum and Associates.

MacWhinney, B. (2004). A Unified model of language acquisition. U: Kroll, J. i De Groot, A.

(ur.), Handbook of bilingualism: Psycholinguistic approaches, (str. 49-67). Oxford: Oxford

University Press.

MacWhinney, B. (2008) A Unified model. U: Ellis, N. i Robinson, P. (ur.), Handbook of

cognitive linguistics and second language acquisition, (str. 341-371). Lawrence Erlbaum

Press.

145

MacWhinney, B. (2011). The logic of the unified model. U: Gass, S. i Mackey, A. (ur.), The

Routledge Handbook of Second Language Acquisition, (str. 211-227). New York: Routledge.

MacWhinney, B., i Bates, E. (1989). The crosslinguistic study of sentence processing. New York:


Madigan, S. (1974). Representational storage in picture memory. Bulletin of the Psychonomic

Society, 4, 567-568.

Magliano, J., Kopp, K., McNerney, M.W., Radvansky, G.A. i Zacks, J.M. (2012). Aging and

perceived event structure as a function of modality. Neuropsychology, Development, and

Cognition. Section B, Aging, Neuropsychology and Cognition, 19, 264-282.

Marangolo, P., Rizzi, C., Peran, P., Piras, F. i Sabatini, U. (2009). Parallel recovery in a bilingual

aphasic: a neurolinguistic and fMRI study. Neuropsychology, 23, 405-409.

Margolin, S.J. i Abrams, L. (2009). Not may not be too difficult: The effects of negative on older

adults’ sentence comprehension. Educational Gerontology, 35, 308-322.

Marien, P., Abutalebi, J., Engelborghs, S. i De Deyn, P.P. (2005). Pathophysiology of language

switching and mixing in an early bilingual child with subcortical aphasia. Neurocase: The

Neural Basis of Cognition, 11, 385-398.

Marinković, K. (2004). Spatiotemporal Dynamics of Word Processing in the Human Cortex.

Neuroscientist, 10, 142-152.

Marinković, K., Baldwin, S., Courtney, M.G., Witzel, T., Dale, A.M. i Halgren, E. (2011). Right

hemisphere has the last laugh: neural dynamics of joke appreciation. Cognitive, Affective and

Behavioral Neuroscience, 11, 113-130.

Marinković, K., Rosen, B.O., Cox, B. i Kovačević, S. (2012). Event-related theta power during

lexical-semantic retrieval and decision conflict is modulated by alcohol intoxication:

anatomically constrained MEG. Frontiers in Psychology, 3, 1-14.

Mathews, N.N., Hunt, E.B. i MacLeod, C.M. (1980). Strategy choice and strategy training in

sentence-picture verification. Journal of Verbal Learning and Verbal Behavior, 19, 531-548.

Matos, G. (1999) Negative concord and the scope of negation. Catalan working papers in

linguistics, 7, 175-190.

McClelland, J.L. (1987). The case for interactionism in language processing. U: Coltheart, M.

(ur.), Attention and performance XII: The psychology of reading. London: Lawrence

Erlbaum Associates Ltd.

146

McClelland, J.L., Rumelhart, D.E. i Hinton, G.E. (1986). The appeal of parallel distributed

processing. U: Rumelhart, D.E., McClelland, J.L. i The PDP Research Group (ur), Parallel

distributed processing (str. 3-44). Cambridge, MA: MIT Press.

McDonald, J. L. (1987) Sentence interpretation in bilingual speakers of English and Dutch.

Applied Psycholinguistics, 8, 379–414.

McLaughlin, B. (1984). Second language acquisition in childhood: preschool children. Hillsdale,

NJ: Lawrence Erlbaum Associates.

Medved Krajnović, M. (2005). Dinamičnost naknadne dječje dvojezičnosti. Studia Romanica et

Anglica Zagrabiensia, 50, 25-38.

Medved Krajnović, M. (2010). Od jednojezičnosti do višejezičnosti : Uvod u istraživanja procesa

ovladavanja inim jezikom. Zagreb: Leykam international.

Medved Krajnović, M. i Juraga I. (2009). Percepcija utjecaja učenja stranoga jezika na osobnost.

Studia Romanica et Anglica Zagrabiensia, 53, 349-372.

Meisel, J.M. (2008). The Bilingual Child. U: Bhatia, T.K. i Ritchie, W.C. (ur.), The Handbook of

Bilingualism. NJ: Wiley-Blackwell Publishing Ltd.

Menac, A. (1953). O upotrebi dvostruke negacije s glagolskim pridjevom trpnim. Jezik: časopis

za kulturu hrvatskoga književnog jezika, 1, 18-22.

Meyer, D.E. (1970). On the representation and retrieval of stored semantic information. Cognitive


Mihaljević Djigunović, J. i Letica Krevelj, S. (2010). Rano usvajanje drugog jezika u formalnoj

sredini - razvoj učenikovih stavova. Studia Romanica et Anglica Zagrabiensia, 54, 137-156.

Morrow, D.G. i Clark, H.H. (1988). Interpreting words in spatial descriptions. Language and

Cognitive Processes, 3, 275-291.

Muller, O. i Hagoort, P. (2006). Access to lexical information in language comprehension:

semantics before syntax. Journal of Cognitive Neuroscience, 18, 84-96.

Munakata, Y. i McClelland, J.L. (2003). Connectionist models of development. Developmental

Science, 6:4, 413-429.

Neville, H., Nicol, J.L., Barss, A., Forster, K.I. i Garrett, M.F. (1991). Syntactically based

sentence processing classes: Evidence from event-related brain potentials. Journal of


147

New, B., Brysbaert, M., Segui, J., Ferrand, L. i Rastle, K. (2004). The Processing of singular and

plural nouns in French and English. Journal of Memory and Language, 51, 568-585.

Newell, A., Rosenbloom, P.S. i Laird, J.E. (1989). Symbolic architectures for cognition. U:

Posner, M.I. (ur.), Foundations of Cognitive Science (str. 93-131). Cambridge, MA:

Bradford Books/MIT Press.

Newport, E.L. (2011). The modularity issue in language acquisition: A rapprochement?

Comments on Gallistel and Chomsky. Language Learning and Development, 7, 279-286.

Niemeier, S. (1999). A cognitive view on bilingualism and „bilingual“ teaching and learning.

Journal of English Studies, 1, 165-185.

Nieuwland, M.S. i Kuperberg, G.R. (2008). When the truth is not too hard to handle: an event-

related potential study on the pragmatics of negation. Psychological Science, 19, 1213-1218.

Nigam, A., Hoffman, J.E. i Simons, R.F. (1992). N400 to semantically anomalous pictures and

words. Journal of Cognitive Neuroscience, 4, 15-22.

Nilipour, R. i Ashayeri, H. (1989). Alternating antagonism between two languages with

successive recovery of a third in a trilingual aphasic patient. Brain and Language, 36, 23-48.

Noveck, I.A. (2009). Meaning and inference linked to negation: An experimental pragmatic

approach. U: Sauerland, U. i Yatsushiro, K. (ur.), Semantics and pragmatics: from

experiment to theory. Basingstoke: Palgrave Macmillan.

Noveck, I.A. i Sperber, D. (2007). The why and how of experimental pragmatics: The case of

‘scalar inferences’. U: Burton-Roberts, N. (ur.), Advances in Pragmatics. Basingstoke:

Palgrave.

Odlin, T. (1989). Language Transfer: Cross-linguistic influence in language learning. New

York: Cambridge University Press.

Odlin, T. (2003). Cross-linguistic influence. U: Doughty, C. i Long, M. (ur.), Handbook of

second language acquisition (str. 436-486). Oxford: Blackwell.

Opačić, G. i Vujadinović, B. (2005). Etničke distance i etnički stereotipi kao faktor odluke o

povratku. U: Opačić, G. Vidaković, I. i Vujadinović, B. (Ur.) Život u poslijeratnim

zajednicama. Beograd: IAN Međunarodna mreža pomoći.

Osterhout, L. i Holcomb, P.J. (1992). Event-related brain potentials elicited by syntactic anomaly.

Journal of Memory and Language, 31, 785-806.

148

Osterhout, L., Holcomb, P.J. i Swinney, D.A. (1994). Brain potentials elicited by garden-path

sentences: Evidence of the application of verb information during parsing. Journal of

Experiment Psychology: Learning, Memory & Cognition, 20, 786-803.

Osterhout, L., McKinnon, R., Bersick, M. i Corey, V. (1996). On the language-specificity of the

brain response to syntactic anomalies: Is the syntactic positive shift a member of the P300

family? Journal of Cognitive Neuroscience, 8, 507-526.

Otten, L.J. i Rugg, M.D. (2004). Interpreting event-related brain potentials. U: Handy, T.C. (ur.),

Event-related potentials: A methods handbook, (str. 3-16). Cambridge, MA: MIT Press.

Paivio, A. (1971). Imagery and verbal processes. New York: Holt, Rinehartand, and Winston.

Paivio, A. (1990). Mental representations: A Dual coding approach. New York: Oxford

University Press.

Paivio, A. i Csapo, K. (1973). Picture superiority in free recall: Imagery or dual coding?

Cognitive Psychology, 5, 176-206.

Palmović, M. (2007). Electrophysiological evidence for sentence comprehension: a comparison

of adult, normal developing children and children with specific language impairment.

Doctoral dissertation, University of Zagreb.

Palmović, M., Išgum, V., Krbot, M., i Šefer, A.B. (2010). Kategorizacija i neodređenost: kako su

pojmovi pohranjeni u umnom rječniku? Suvremena lingvistika, 36, 229-244.

Paradis, M. (1977). Bilingualism and aphasia. U: Whitaker, H. i Whitaker, H.A. (ur.), Studies in

neurolinguistics, 3 (str. 65-121). Academic Press: New York.

Paradis, M. (1989). Selective crossed aphasia in a trilingual aphasic patient followed by

reciprocal antagonism. Brain and Language, 36, 62-75.

Paterson, K.B., Sanford, A.J., Moxey, L.M. i Dawydiak, E. (1998). Quantifier polarity and

referential focus during reading. Journal of Memory and Language, 39, 290-306.

Pecher, D., van Dantzig, S., Zwaan, R.A. i Zeelenberg, R. (2009). Language comprehenders

retain implied shape and orientation of objects. Quarterly Journal of Experimental

Psychology, 62, 1108-1114.

Pellegrino, G., Fadiga, L., Fogassi, L., Gallese, V. i Rizzolatti, G. (1992). Understanding motor

events: a neurophysiological study. Experimental Brain Research, 91, 176-180.

Picton, T.W. (1992). The P300 vawe of the human event-related potetntial. Journal of Clinical

Neurophysiology, 9, 456-479.

149

Pinker, S. (1994). The language instinct. New York: Morrow.

Pinker, S. i Prince, A. (1988) On language and connectionism: Analysis of a parallel distributed

processing model of language acquisition. Cognition, 28, 73-193.

Plunkett, K. i Marchman, V. (1991). U-shaped learning and frequency effects in a multi-layered

perceptron: Implications for child language acquisition. Cognition, 38, 43-102.

Plunkett, K. i Marchman, V. (1996). Learning from a connectionist model of the English past

tense. Cognition, 61, 299-308.

Prior, A. i MacWhinney, B. (2010). A bilingual advantage in task switching. Bilingualism:

Language and Cognition, 13, 253-262.

Progovac, LJ. (1994). Negative and positive polarity. Cambridge: Cambridge University Press.

Radvansky, G.A., Zwaan, R.A., Federico, T. i Franklin, N. (1998). Retrieval from temporally

organized Situation models. Journal of experimental psychology: learning, memory and

cognition, 24, 1224-1237.

Raecke, J. (2006). Hrvatski u Njemačkoj: njemački s hrvatskim riječima? LAHOR: časopis za

hrvatski kao materinski, drugi i strani jezik, 2, 151-158.

Ratcliff, R. (1993). Methods for dealing with reaction time outliers. Psychological Bulletin, 114,

510-532.

Reichle, E.D., Carpenter, P.A. i Just, M.A. (2000). The neural bases of strategy and skill in

sentence-picture verification. Cognitive Psychology, 40, 261-295.

Rinck, M., Williams, P., Bower, G.H. i Becker, E.S. (1996). Spatial Situation models and

narrative understanding: Some generalizations and extensions. Discourse Processes, 21, 23-

55.

Rips, L.J. (1975). Quantification and semantic memory. Cognitive Psychology, 7 (3), 307-340.

Rizzolatti, G. i Arbib, M.A. (1998). Language within our grasp. Trends in Neuroscience, 21, 188-

194.

Rizzolatti, G., Fadiga, L., Gallesse, V. i Fogassi, L. (1996). Premotor cortex and the recognition

of motor actions. Cognitive Brain Research, 3, 131-141.

Rončević Zubković, B. (2010). Ustrojstvo radnog pamćenja i njegova uloga u jezičnom

procesiranju. Psihologijske teme, 19, 1-29.

150

Rosenblatt, F. (1959). Two theorems of statistical separability in the perceptron. U: Blake, D.V. i

Uttley, A.M. (ur.), Mechanisation of Thought Processes: Proceedings of a Symposium Held

at the National Physical Laboratory, 1 (str. 421–456). London: HM Stationery Office.

Rossi, E. (2007). Bilingual aphasia: a filed under construction. Stem, Spraaken Taalpathologie,

15, 137-142.

Rot, N. i Kostić, A. (2001). Proučavanje verifikovanja predikativnih iskaza introspektivnim

postupkom. Psihologija, 1-2, 61-82.

Rumelhart, D.E. i McClelland, J.L. (1986). On learning past tenses of English verbs. U: D.E.

Rumelhart i J.L. McClelland (ur.), Parallel Distributed Processing: Explorations in the

microstructure of cognition. Cambridge: MIT Press.

Sakai, K.L., Miura, K., Narafu, N. i Muraishi, Y. (2004). Correlated functional changes of the

prefrontal cortex in twins induced by classroom education of second language. Cerebral

Cortex, 14, 1233–1239.

Saur, D., Kreher, B.W., Schnell, S., Kümmerer, D., Kellmeyer, P., Vry, M.S., Umarova, R.,

Musso, M., Glauche, V., Abel, S., Huber, W., Rijntjes, M., Hennig, J. i Weiller, C. (2008).

Ventral and dorsal pathways for language. PNAS, 105, 18035-18040.

Schroeder, S.R. i Marian, V. (2012). A bilingual advantage for episodic memory in older adults.

Journal of Cognitive Psychology, 24, 591-601.

Seikel, J.A., King, D.W. i Drumright, D.G. (2010). Anatomy and physiology for speech,

language, and hearing. Clifton Park, NY: Delmar.

Selfridge, O.G. (1959). Pandemonium: A paradigm for learning. U: D.V. Blake i A.M. Uttley

(ur.), Mechanisation of Thought Processes: Proceedings of a Symposium Held at the

National Physical Laboratory (str. 511–529), London: HM Stationery Office.

Shoben, E. (1978). Choosing a model of sentence picture comparisons: A reply to Catlin and

Jones. Psychological Review, 85, 131-137.

Singer, M. (1977). A constituent comparison model of a picture-first comparison task. Memory

and Cognition, 5, 269-272.

Singer, M., Halldorson, M., Lear, J.C. i Andrusiak, P. (1992). Validation of causal bridging

inferences in discourse understanding. Journal of Memory and Language, 31, 507-524.

Skelin Horvat, A. i Muhvić-Dimanovski, V. (2012). Moj materinski … hrvatski, istarski, domaći

… ovisi di se nalazim – Percepcija materinskoga jezika u višejezičnom okruženju.

Jezikoslovlje, 13, 493-511.

151

Smith, C.D. (1981). Recognition memory for sentences as a function of concreteness/abstractness

and affirmation/negation. British Journal of Psychology, 71, 125-129.

Snow, C.E. i Hoefnagel-Hohle, M. (1978). The critical period for language acquisition: Evidence

from second language learning. Child Development, 49, 1114-1128.

Spychalska, M. (2009). From inference to meaning. experimental study on reasoning with

quantifiers some and most. U: Bezhanishvili, N., S. Löbner, K. Schwabe i L. Spada (ur.)

Logic, Language, and Computation. 8th International Tbilisi Symposium on Logic,

Language, and Computation, TbiLLC 2009, Bakuriani, Georgia, September 2009.

Heidelberg: Springer.

Stanfield, R.A., i Zwaan, R.A. (2001). The effect of implied orientation derived from verbal

context on picture recognition. Psychological Science, 12, 153-156.

Stenberg, G. (2006). Conceptual and perceptual factors in the picture superiority effect. European

Journal of Cognitive Psychology, 18, 813-847.

Steinhauer, K. i Drury, J.E. (2012). On the early left-anterior negativity (ELAN) in syntax

studies. Brain & Language, 12, 135-162.

Steinhauer, K., White, E.J. i Drury, J.E. (2009). Temporal dynamics of late second language

acquisition: evidence from event-related brain potentials. Second Language Research, 25,

13-41.

Sternberg, S. (1969). The discovery of processing stages: Extensions of Donders' method. Acta


Swart de, H. i Sag, I.A. (2002). Negation and negative concord in Romance. Linguistics and

Philosophy, 25, 373-417.

Swinney, D.A. (1979). Lexical access during sentence comprehension: (Re)consideration of

context effects. Journal of Verbal Learning and Verbal Behavior, 18, 645-659.

Szymanik, J. i Zajenkowski, M. (2010). Comprehension of simple quantifiers: Empirical

evaluation of a computational model. Cognitive Science, 34, 521-532.

Šarić, LJ. (2002). Kvantifikacija u hrvatskome jeziku. Zagreb: Institut za hrvatski jezik i

jezikoslovlje.

Šašić, M. (2007). Natjecanje iz povijesti kao priprema za Nacionalne ispite i Državnu maturu iz

povijesti. Povijest u nastavi, 10, 175-186.

152

Šetić, M. i Domijan, D. (2007). The influence of vertical spatial orientation on property

verification. Language and cognitive processes, 22, 297-312.

Šikić, S. (2005). Povezanost stavova prema agresivnosti i agresivnog ponašanja kod djece

osnovnoškolske dobi. Diplomski rad: Filozofski fakultet u Zagrebu, Odsjek za psihologiju.

Škvorc, B. (2006). Hrvatski uokviren engleskim: jezik australskih Hrvata kao prvi i drugi jezik.

LAHOR: časopis za hrvatski kao materinski, drugi i strani jezik, 1, 15-26.

Tatsuno, Y. i Sakai, K.L. (2005). Language related activations in the left prefrontal regions are

differentially modulated by age, proficiency and task demands. Journal of Neuroscience, 16,

1637–1644.

Tettamanti, M., Buccino, G., Saccuman, M.C., Gallese, V., Danna, M., Scifo, P., Fazio, F.,

Rizzolatti, G., Cappa, S.F. i Perani, D. (2005). Listening to action-related sentences activates

fronto-parietal motor circuits. Journal of Cognitive Neuroscience, 17, 273–281.

Tettamanti, M., Manenti, R., Della Rosa, P.A., Falini, A., Perani, D., Cappa, S.F. i Moro, A.

(2008). Negative in the brain: Modulating action representations. Neuroimage, 43, 358-367.

Thomas, M.S. i McClelland, J.L. (2008). Connectionist models of cognition. U: Sun, R. (ur.), The

Cambridge handbook of computational psychology. Cambridge: Cambridge University

Press.

Todorović, D. (1988). Hemispheric differences in case processing. Brain and Language, 33, 365-

389.

Tokowicz, N. i MacWhinney, B. (2005). Implicit and explicit measures of sensitivity to

violations in second language grammar: An event-related potential investigation. Studies in

Second Language Acquisition, 27, 173-204.

Treiman, R., Clifton, C. Jr., Meyer, A.S. i Wurm, L.H. (2003). Language comprehension and

production. U: Healy, A.F. i Proctor, R.W. (ur.), Experimental psychology (str. 527-547).

New York: Wiley.

Truscott, J. i Smith, M.S. (2004). Acquisition by processing: A modular perspective on language

development. Bilingualism: Language and Cognition, 7, 1-20.

Tyler, L.K., Marslen-Wilson, W.D., Randall, B., Wright, P., Devereux, B.J., Zhuang, J., Papoutsi,

M. i Stamatakis, E.A. (2011). Left inferior frontal cortex and syntax: function, structure and

behaviour in patients with left hemisphere damage. Brain, 134, 415-431.

153

Underwood, G., Jebbett, L. i Roberts, K. (2004). Inspecting pictures for information to verify a

sentence: Eye movements in general encoding and in focused search. The Quarterly Journal

of Experimental Psychology, 57, 165-182.

Van der Wouden, T. (1994). Negative contexts. PhD Dissertation, University of Groningen.

Van der Wouden, T. i Zwarts, F. (1993). A semantic analysis of negative concord. U: Lahiri U. i

Wyner A.Z. (ur.), Proceedings from Semantics and Linguistic Theory III, 202-219. Ithaca:

Cornell University.

Van Dijk, T.A., i Kintsch, W. (1983). Strategies of discourse comprehension. New York:

Academic Press.

Velički, D. (2006). Ritam i pokret u ranom učenju njemačkoga jezika. METODIKA: časopis za

teoriju i praksu metodika u predškolskom odgoju, školskoj i visokoškolskoj izobrazbi, 7, 327-

335.

Vender, M. i Delfitto, D. (2010). Towards a pragmatics of negation: the interpretation of negative

sentences in developmental dyslexia. Generative Grammar in Geneva, 6, 1-27.

Vigliocco, G. (2000). Language processing: The anatomy of meaning and syntax. Current

Biology, 10, 78-80.

Vijeće Europe. (2005). Zajednički europski refrentni okvir za jezike: učenje, poučavanje,

vrednovanje. Zagreb: Školska knjiga.

Vrljić, S. (2011). Utjecaj materinskog jezika kao prvog jezika na ovladavanje drugim i stranim

jezikom. Lingua Montenegrina, 1, 101-114.

Vulić, S. (2010). Jezik Modruškog urbara. Čakavska rič, 38, 135-154.

Wannemacher, J.T. (1974). Processing strategies in picture sentence verification tasks. Memory

and Cognition, 3, 554-560.

Wartenburger, I., Heekeren, H.R., Abutalebi, J., Cappa, S.F., Villringer, A. i Perani, D. (2003).

Early setting of grammatical processing in the bilingual brain. Neuron, 37, 159–170.

Weinreich, U. (1953). Languages in Contact. Amsterdam: John Benjamins Publishing Co.

Weiss, S., Mueller, H.M., Schack, B., King, J.W., Kutas, M. i Rappelsberger, P. (2005).

Increased neuronal communication accompanying sentence comprehension. International

Journal of Psychophysiology, 57, 129-141.

154

Wicker, B., Keysers, C., Plailly, J., Royet, J.P., Gallese, V. i Rizzolatti, G. (2003). Both of us

disgusted in my insula: The common neural basis of seeing and feeling disgust. Neuron, 40,

655-664.

Wilson, A.D. i Golonka, S. (2013). Embodied cognition is not what you think it is. Frontiers in


Wilson, W.H., Halford, G.S. i Phillips, S. (1999). The properties of higher cognitive processes

and how they can be modelled in neural nets. U: Heath, R., Hates, B., Heathcote, A. i

Hooker, C. (ur.), Dynamical Cognitive Science: Proceedings of the Fourth Australasian

Cognitive Science Conference. Newcastle, 26-28 September 1997.

Wolfram, W. (2004). Social varieties of American English. U: Finegan, E. i Rickford, J.R. (ur.)

Language in the USA: themes for the twenty-first century, (str. 58-75). Cambridge:


Yamamori, Y. (1993). Japanese negative questions as a communicative meta-sign. In

Proceedings of the 4th International Pragmatics Conference, 35-45, Kobe, Japan.

Yaxley, R.H i Zwaan, R. (2007). Simulating visibility during language comprehension.

Cognition, 150, 229-236.

Zeijlstra, H. (2004). Sentential negation and negative concord. PhD Dissertation, University of

Amsterdam. Utrecht: LOT Publications.

Zhang, Y., Yu, J. i Boland, J.E. (2010). Semantics does not need a processing license from syntax

in reading Chinese. Journal of Experimental Psychology: Learning, Memory, and Cognition,

36, 765–781.

Zorman, A. (2011). Poteškoće u učenju čitanja i pisanja drugog ili stranog jezika. Metodički

obzori, 6, 119-134.

Zovko Dinković, I. (2013). Negacija u jeziku. Kontrastivna analiza negacije u engleskome i

hrvatskome jeziku. Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada.

Zwaan, R.A. (1996). Processing narrative time shifts. Journal of experimental psychology:

learning, memory and cognition, 22, 1196-1207.

Zwaan, R.A. (1999). Situation models: The mental leap into imagined worlds. Current directions

in psychological science, 8, 15-18.

Zwaan, R.A. i Brown, C.M. (1996). The influence of language proficiency and comprehension

skill on situation‐model construction. Discourse Processes, 21, 289-327.

155

Zwaan, R.A. i Madden, C.J. (2004). Updating Situation models. Journal of Experimental

Psychology: Learning, Memory, and Cognition, 30, 283-288.

Zwaan, R.A. i Madden, C.J. (2005). Embodied sentence comprehension. U: Pecher, D. i Zwaan,

R.A. (ur.), The grounding of cognition: The role of perception and action in memory,

language, and thinking. Cambridge, UK: Cambridge University Press.

Zwaan, R.A., Maligano, J.P. i Graesser, A.C. (1995). Dimensions of Situation model construction

in narrative comprehension. Journal of experimental psychology: learning, memory and

cognition, 21, 386-397.

Zwaan, R.A. i Radvansky, G.A. (1998). Situation models in language comprehension and

memory. Psychological Bulletin, 123, 162-185.

Zwaan, R.A., Radvansky, G.A. Hilliard, A.E. i Curiel, J.M. (1998). Constructing

multidimensional models during reading. Scientific Studies of Reading, 2, 199-220.

Zwaan, R.A., Stanfield, R.A. i Yaxley, R.H. (2002). Language comprehenders mentally represent

the shapes of objects. Psychological Science, 13, 168-171.

Zwaan, R.A. i Taylor, L.J. (2006). Seeing, acting, understanding: motor resonance in language

comprehension. Journal of Exp Psychol Gen, 135, 1–11.

156

9. PRILOZI

9.1. Prikaz zadanih rečenica iz eksperimenta 1

Zadatci za vježbu sadržavali su 8 parova rečenica i slika, pri čemu je svaka vrsta rečenice

bila zadana u kombinaciji sa podudarnom i nepodudarnom slikom.

1. Upitnici su obojani.

2. Krugovi su obojani.

3. Piramide nisu obojane.

4. Kvadrati nisu obojani.

5. Točke su neobojane.

6. Elipse su neobojane.

7. Zvijezde nisu neobojane.

8. Uskličnici nisu neobojani.

Eksperimentalni zadatci sadržavali su 64 para rečenica i slika, pri čemu je svaka vrsta

rečenice bila zadana osam puta u kombinaciji s podudarnom i osam puta s nepodudarnom slikom.

1. Strelice su obojane.

2. Točke su obojane.

3. Strelice nisu obojane.

4. Trokuti nisu obojani.

5. Rombovi su neobojani.

6. Kocke su neobojane.

7. Krugovi nisu neobojani.

8. Valjci nisu neobojani.

9. Srca su obojana.

10. Zvijezdice su obojane.

11. Rombovi nisu obojani.

12. Trapezi nisu obojani.

13. Elipse su neobojane.

14. Kvadrati su neobojani.

15. Zvjezdice nisu neobojane.

157

16. Rombovi nisu neobojani.

17. Upitnici su obojani.

18. Krugovi su obojani.

19. Točke nisu obojane.

20. Uskličnici nisu obojani.

21. Uskličnici su neobojani.

22. Srca su neobojana.

23. Piramide nisu neobojane.

24. Elipse nisu neobojane.

25. Elipse su obojane.

26. Zvijezde su obojane.

27. Krugovi nisu obojani.

28. Kvadrati nisu obojani.

29. Piramide su neobojane.

30. Krugovi su neobojani.

31. Upitnici nisu neobojani.

32. Srca nisu neobojana.

33. Valjci su obojani.

34. Uskličnici su obojani.

35. Srca nisu obojana.

36. Upitnici nisu obojani.

37. Trokuti su neobojani.

38. Zvijezde su neobojane.

39. Uskličnici nisu neobojani.

40. Trapezi nisu neobojani.

41. Kvadrati su obojani.

42. Piramide su obojane.

43. Zvijezde nisu obojane.

44. Zvjezdice nisu obojane.

45. Upitnici su neobojani.

46. Zvjezdice su neobojane.

158

47. Trokuti nisu neobojani.

48. Zvijezde nisu neobojane.

49. Trapezi su obojani.

50. Kocke su obojane.

51. Piramide nisu obojane.

52. Valjci nisu obojani.

53. Točke su neobojane.

54. Trapezi su neobojani.

55. Strelice nisu neobojane.

56. Kvadrati nisu neobojani.

57. Trokuti su obojani.

58. Rombovi su obojani.

59. Elipse nisu obojane.

60. Kocke nisu obojane.

61. Strelice su neobojane.

62. Valjci su neobojani.

63. Kocke nisu neobojane.

64. Točke nisu neobojane.


Zadatci za vježbu sadržavali su 8 parova rečenica i slika, pri čemu je svaka vrsta rečenice

bila zadana u kombinaciji sa podudarnom i nepodudarnom slikom.

1. Svaka elipsa je iznad uskličnika.

2. Svaki krug je ispod zvijezde.

3. Trokuti nisu iznad piramida.

4. Točke nisu ispod trapeza.

5. Nijedno srce nije iznad kvadrata.

6. Nijedan valjak nije ispod plusa.

7. Nije svaka strelica ispod križa.

159

8. Nije svaki romb iznad upitnika.

Eksperimentalni zadatci sadržavali su 64 para rečenica i slika, pri čemu je svaka vrsta

rečenice bila zadana osam puta u kombinaciji s podudarnom i osam puta s nepodudarnom slikom.

1. Svaka elipsa je iznad zvijezde.

2. Svaka točka je iznad zvijezde.

3. Dvotočke nisu iznad srca.

4. Piramide nisu iznad zvjezda.

5. Nijedna točka nije iznad zvijezde.

6. Nijedan kvadrat nije iznad piramide.

7. Svaka piramida je ispod plusa.

8. Svako srce je ispod strelice.

9. Strelice nisu ispod križeva.

10. Elipse nisu ispod uskličnika.

11. Nijedan kvadrat nije ispod dvotočke.

12. Nijedna zvijezda nije ispod trokuta.

13. Svaki valjak je iznad kruga.

14. Svaki krug je iznad trokuta.

15. Trapezi nisu iznad trokuta.

16. Kocke nisu iznad zvijezda.

17. Nijedan uskličnik nije iznad kocke.

18. Nijedna kocka nije iznad srca.

19. Svaki trapez je ispod zvjezdice.

20. Svaki kvadrat je ispod elipse.

21. Zvijezdice nisu ispod kvadrata.

22. Nijedna strelica nije ispod plusa.

23. Nijedan trapez nije ispod strelice.

24. Svaka točka je iznad romba.

25. Svaki trapez je iznad križića.

26. Zvijezde nisu iznad kocaka.

27. Postotci nisu iznad točaka.

28. Nijedan križ nije iznad kruga.

160

29. Svaka strelica je ispod uskličnka.

30. Svaki upitnik je ispod piramide.

31. Elipse nisu ispod piramida.

32. Strelice nisu ispod trapeza.

33. Nijedno srce nije ispod trapeza.

34. Nijedan valjak nije ispod postotka.

35. Svaki križ je iznad postotka.

36. Svaki uskličnik je iznad valjka.

37. Krugovi nisu iznad valjaka.

38. Kvadrati nisu iznad valjaka.

39. Nijedna dvotočka nije iznad romba.

40. Svako srce je ispod dvotočke.

41. Svaka kocka je ispod zvijezdice.

42. Točke nisu ispod pluseva.

43. Upitnici nisu ispod križeva.

44. Nijedna elipsa nije ispod točke.

45. Plusevi nisu iznad trokuta.

46. Nijedna elipsa nije iznad postotka.

47. Nijedan uskličnik nije iznad zvjezdice.

48. Nijedan valjak nije ispod upitnika.

49. Nije svaka zvijezda iznad točke.

50. Nije svaki upitnik ispod kvadrata.

51. Nije svaki romb iznad strelice.

52. Nije svaka piramida ispod valjka.

53. Nije svaka kocka iznad elipse.

54. Nije svaki trokut ispod plusa.

55. Nije svaki trapez iznad križa.

56. Nije svako srce ispod kruga.

57. Nije svaka kocka iznad srca.

58. Nije svaka piramida ispod plusa.

59. Nije svaki uskličnik ispod elipse.

161

60. Nije svaka zvijezda iznad dvotočke.

61. Nije svaki upitnik ispod strelice.

62. Nije svaka točka ispod postotka.

63. Nije svaki kvadrat iznad trokuta.

64. Nije svaki krug ispod zvjezdice.


1. Each point is above a star.

2. Each heart is below an arrow.

3. Each round is above a triangle.

4. Each square is below an ellipse.

5. Each trapeze is above a cross.

6. Each question mark is below a pyramid.

7. Each exclamation point is above a cylinder.

8. Each cube is below an asterisk.

9. Each ellipse is above a star.

10. Each pyramid is below a plus.

11. Each cylinder is above a round.

12. Each trapeze is below an asterisk.

13. Each point is above a rhombus.

14. Each arrow is below an exclamation point.

15. Each cross is above a percentage.

16. Each heart is below a colon.

17. No square is above a pyramid.

18. No star is below a triangle.

19. No cube is above a heart.

20. No trapeze is below an arrow.

21. No cylinder is below a percentage.

22. No colon is above a rhombus.

162

23. No ellipse is below a point.

24. No exclamation point is above an asterisk.

25. No point is above a star.

26. No square is below a colon.

27. No exclamation point is above a cube.

28. No arrow is below a plus.

29. No cross is above a round.

30. No heart is below a trapeze.

31. No ellipse is above a percentage.

32. No cylinder is below a question mark.

33. Pyramids are not above stars.

34. Elipses are not below exclamations.

35. Cubes are not above stars.

36. Percentages are not above points.

37. Arrows are not below trapezoids.

38. Squares are not above cylinders.

39. Question marks are not below crosses.

40. Pluses are not above triangles.

41. Colons are not above hearts.

42. Arrows are not below crosses.

43. Trapezoids are not above triangles.

44. Asterisks are not below squares.

45. Stars are not above cubes.

46. Ellipses are not below pyramids.

47. Rounds are not above cylindres.

48. Points are not below pluses.

49. Not every star is above a point.

50. Not every quastion mark is below a square.

51. Not every rhombus is above an arrow.

52. Not every pyramid is below a cylinder.

53. Not every cube is above an ellipse.

163

54. Not every triangle is below a plus.

55. Not every trapezoid is above a cross.

56. Not every heart is below a round.

57. Not every cube is above a heart.

58. Not every pyramid is below a plus.

59. Not every exclamation point is below an ellipse.

60. Not every star is above a colon.

61. Not every quastion mark is below an arrow.

62. Not every point is below a percentage.

63. Not every square is above a triangle.

64. Not every round is below an asterisk.

9.4. Prikaz tablica Tuckeyevih post hoc testova

Tablica 26. Tukeyev post hoc test za brzinu rekacije, faktor vrste rečenice (E1)

VRSTA REČENICE Jesna rečenica

M = 904.00

Dvostruka negacija

M = 1137.2

Negiran glagol

M = 1153.1

Negiran pridjev

M = 1055.5

Jesna rečenica 0.000444 0.000242 0.035806

Dvostruka negacija 0.000444 0.992671 0.452669

Negiran glagol 0.000242 0.991671 0.294454

Negiran pridjev 0.035806 0.452669 0.294454

Tablica 27. Tukeyev post hoc test za točnost odgovora, faktor vrste rečenice (E1)

VRSTA REČENICE Jesna rečenica M = 0.97581

Dvostruka negacija

M = 0.92944

Negiran glagol

M = 0.93750

Negiran pridjev

M = 0.95766

Jesna rečenica 0.019564 0.074187 0.651553

Dvostruka negacija 0.019564 0.954894 0.275769

Negiran glagol 0.074187 0.954894 0.570199

Negiran pridjev 0.651553 0.275769 0.570199

164


VRSTA REČENICE Jesna rečenica

M = 1297.5 Niječni slijed M = 1799.5

Rečenična negacija

M = 1796.3


M = 2245.3

Jesna rečenica 0.000150 0.000150 0.000149

Niječni slijed 0.000150 0.999985 0.000169

Rečenična negacija 0.000150 0.999985 0.000166

Sastavnička negacija 0.000149 0.000169 0.000166



Niječni slijed M = 0.85577


M = 0.77163


M = 0.78365

Jesna rečenica 0.000210 0.000149 0.000149

Niječni slijed 0.000210 0.003611 0.016229



Tablica 30. Tukeyev post hoc test za interakciju rečenice i podudarnosti na RT, (E2)

VRSTA REČENICE

PODUDAR-NOST

{1} M =

1297.5

{2} M =

1799.5

{3} M =

1796.3

{4} M =

2245.3

{5} M =

1297.5

{6} M =

1799.5

{7} M =

1796.3

{8} M =

2245.3

Jesna rečenica

{1} nepodudarni

0

0.1710 0

0.0168 0

0.0006 0

0.0783 0

0.0002 0

0.0001 0

0.0001 {2}

podudarni 0

0.1710

00.0001

00.0001

00.0001

00.0001

00.0001

00.0001

Niječni slijed

{3} nepodudarni

00.0168

00.0001

0

0.9621 0

0.9992 0

0.7720 0

.0993 0

0.0001 {4}

podudarni 0

0.0006 0

0.0001 0

0.9621

00.7315

00.9997

00.6348

00.0001


{5} nepodudarni

00.0783

00.0001

00.9992

00.7315

0

0.4095 0

0.0223 0

0.0001 {6}

podudarni 0

0.0002 0

0.0001 0

0.7720 0

0.9997 0

0.4095

00.9015

00.0001


{7} nepodudarni

00.0001

00.0001

00.0993

00.6348

00.0223

00.9015

0

0.0003 {8}

podudarni 0

0.0001 0

0.0001 0

0.0001 0

0.0001 0

0.0001 0

0.0001 0

0.0003

165

Tablica 31. Tukeyev post hoc test za interakciju rečenice i podudarnosti na točnost (E2)

VRSTA REČENICE

PODUDAR-NOST

{1} M =

0,9567

{2} M =

0,9759

{3} M =

0,8750

{4} M =

0,8365

{5} M =

0,8125

{6} M =

0,7307

{7} M =

0,8605

{8} M =

0,7067

Jesna rečenica

{1} nepodudarni

0.9993 0.2664 0.0172 0.0019 0.0001 0.1106 0.0001

{2} podudarni

0.9993 0.0790 0.0030 0.0003 0.0001 0.0258 0.0001

Niječni slijed

{3} nepodudarni

0.2664 0.0790 0.9505 0.6088 0.0019 0.9999 0.0002

{4} podudarni

0.0172 0.0030 0.9505 0.9968 0.0553 0.9968 0.0073


{5} nepodudarni

0.0019 0.0003 0.6088 0.9968 0.2664 0.8545 0.0553

{6} podudarni

0.0001 0.0001 0.0019 0.0553 0.2664 0.0073 0.9968


{7} nepodudarni

0.1106 0.0258 0.9999 0.9968 0.8545 0.0073 0.0008

{8} podudarni

0.0001 0.0001 0.0002 0.0073 0.0553 0.9968 0.0008



Negirani subjekt

M = 2124.20


M = 2043.05


M = 2497.76

Jesna rečenica 0.000149 0.000149 0.000149

Negirani subjekt 0.000149 0.844156 0.001836



166

Tablica 33. Tukeyev post hoc test za interakciju rečenice i podudarnosti na RT, (E3)

VRSTA REČENICE

PODUDAR-NOST

{1} M =

1318.8

{2} M =

1560.0

{3} M =

2068.9

{4} M =

2179.5

{5} M =

2104.2

{6} M =

1981.9

{7} M =

2721.9

{8} M =

2273.6

Jesna rečenica

{1} nepodudarni 0.2320 0.0001 0.0001 0.0001 0.0001 0.0001 0.0001

{2} podudarni 0.2320 0.0002 0.0001 0.0001 0.0014 0.0001 0.0001

Negiran subjekt

{3} nepodudarni 0.0001 0.0002 0.9492 0.9999 0.9866 0.0001 0.4352

{4} podudarni 0.0001 0.0001 0.9492 0.9944 0.4821 0.0001 0.9789


{5} nepodudarni 0.0001 0.0001 0.9999 0.9944 0.9158 0.0001 0.6719

{6} podudarni 0.0001 0.0014 0.9866 0.4821 0.9158 0.0001 0.0737


{7} nepodudarni 0.0001 0.0001 0.0001 0.0001 0.0001 0.0001 0.0006

{8} podudarni 0.0001 0.0001 0.4352 0.9789 0.6719 0.0737 0.0006


TOČNOST ODGOVORA

Jesna rečenica M = 97.60 %

Negiran subjekt M = 90.63 %


M = 79.81 %


M = 84.98

Jesna rečenica 0.000257 0.000149 0.000149

Negiran subjekt 0.000257 0.000149 0.002522



167

Tablica 35. Tukeyev post hoc test za interakciju rečenice i podudarnosti na točnost, (E3)

TOČNOST ODGOV.

(%)

PODUDAR-NOST

{1} M =

97.12

{2} M =

98.08

{3} M =

89.18

{4} M =

92.07

{5} M =

77.40

{6} M =

82.21

{7} M =

77.89

{8} M =

92.07

Jesna rečenica

{1} nepodudarni 0,9999 0,0149 0,3307 0,0001 0,0001 0,0001 0,3307

{2} podudarni 0,9999 0,0039 0,1427 0,0001 0,0001 0,0001 0,1427

Negiran subjekt

{3} nepodudarni 0,0149 0,0039 0,8998 0,0001 0,0501 0,0002 0,8998

{4} podudarni 0,3307 0,1427 0,8998 0,0001 0,0010 0,0001 1,0000


{5} nepodudarni 0,0001 0,0001 0,0001 0,0001 0,3936 0,9999 0,0001

{6} podudarni 0,0001 0,0001 0,0501 0,0010 0,3936 0,5319 0,0010


{7} nepodudarni 0,0001 0,0001 0,0002 0,0001 0,9999 0,5319 0,0001

{8} podudarni 0,3307 0,1427 0,8998 1,0000 0,0001 0,0010 0,0001

168

9.5. Popis slika

Slika 1. Različit izgled jaja u frižideru i u tavi (Zwaan i sur., 2002) ............................................. 17

Slika 2. Sob smanjene i visoke rezolucije (Yaxley i Zwaan, 2007) .............................................. 18

Slika 3. Prikaz eksperimentalnog zadatka sa zadanim različitim parovima rečenica i slika ......... 48

Slika 4. Eksperimentalni zadatk korišten u istraživanju Barbare Kaup i sur. (2005) .................... 49

Slika 5. Prototip zadatka slaganja rečenice i slike ......................................................................... 55

Slika 6. Eksperimentalni postupak (E1) ........................................................................................ 69



Slika 9. Interakcija vrste rečenice i podudarnosti na brzinu reakcije (E2) .................................... 88

Slika 10. Interakcija vrste rečenice i podudarnosti na točnost odgovora (E2) ............................... 91

Slika 11. Interakcija vrste rečenice i podudarnosti parova na brzinu rekacije (E3) ...................... 95

Slika 12. Interakcija vrste rečenice i podudarnosti na točnost odgovora (E3) ............................... 99

Slika 13. Parovi rečenica i slika s relativnom neproporcionalnim kvantifikatorom .................... 112

Slika 14. Dva koraka obrade rečenica (E1) ................................................................................. 117

Slika 15. Dva koraka obrade rečenica (E2) ................................................................................. 118

Slika 16. Pretpostavljeni model kojega stvaraju niječne rečenice (E2) ....................................... 120

Slika 17. Prijedlog modela nastalih uključenjem kvantifikatora nijedan u direktno stvaranje

situacijskoga modela .................................................................................................................... 122

Slika 18. Pretpostavljena obrada niječnoga slijeda u situacijskome i kompeticijskome modelu te

predloženoj kombinaciji dvaju modela ........................................................................................ 124

TEZA%2023.3._1.doc#_Toc414911577

TEZA%2023.3._1.doc#_Toc414911578

TEZA%2023.3._1.doc#_Toc414911583

TEZA%2023.3._1.doc#_Toc414911584

TEZA%2023.3._1.doc#_Toc414911585

TEZA%2023.3._1.doc#_Toc414911586

TEZA%2023.3._1.doc#_Toc414911587

TEZA%2023.3._1.doc#_Toc414911587

TEZA%2023.3._1.doc#_Toc414911588

TEZA%2023.3._1.doc#_Toc414911588

169

9.5. Popis tablica

Tablica 1. Nezavisne i zavisne varijable (E1) ............................................................................... 70



Tablica 4. 4x2 dvosmjerna ANOVA s ponovljenim mjerenjima za vrijeme reakcije (E1) .......... 82

Tablica 5. Deskriptivni podatci brzine reakcije prema vrsti rečenice (E1) ................................... 82

Tablica 6. Deskriptivni podatci brzine reakcije prema podudarnosti (E1) .................................... 82

Tablica 7. 4x2 dvosmjerna ANOVA s ponovljenim mjerenjima za točnost odgovora (E1) ........ 84

Tablica 8. Deskriptivni podatci za točnost odgovora prema vrsti rečenice (E1)........................... 84

Tablica 9. Deskriptivni podatci za točnost odgovora prema podudarnosti (E1) ........................... 84

Tablica 10. 4x2 dvosmjerna ANOVA s ponovljenim mjerenjima za vrijeme reakcije (E2) ........ 86

Tablica 11. Deskriptivni podatci brzine reakcije prema vrsti rečenice (E2) ................................. 86

Tablica 12. Deskriptivni podatci brzine reakcije prema podudarnosti (E2) .................................. 86

Tablica 13. Deskriptivni podatci za interakciju rečenice i podudarnosti na RT (E2) ................... 87

Tablica 14. 4x2 dvosmjerna ANOVA s ponovljenim mjerenjima za točnost odgovora (E2) ...... 89

Tablica 15. Deskriptivni podatci za točnost odgovora prema vrsti rečenice (E2)......................... 89

Tablica 16. Deskriptivni podatci za točnost odgovora prema podudarnosti (E2) ......................... 90

Tablica 17. Deskriptivni podatci za interakciju rečenice i podudarnosti na točnost (E2) ............. 91

Tablica 18. 2x4x2 ANOVA s ponovljenim mjerenjima za vrijeme reakcije (E3) ....................... 92

Tablica 19. Deskriptivni podatci brzine reakcije prema jeziku (E3) ............................................. 93

Tablica 20. Deskriptivni podatci brzine reakcije prema vrsti rečenice (E3) ................................. 93

Tablica 21. Deskriptivni podatci brzine reakcije prema podudarnosti (E3) .................................. 94

Tablica 22. 2x4x2 ANOVA s ponovljenim mjerenjima za točnost odgovora (E3) ..................... 96

Tablica 23. Deskriptivni podatci točnosti odgovora prema jeziku (E3) ........................................ 97

Tablica 24. Deskriptivni podatci točnosti odgovora prema vrsti rečenice (E3) ............................ 97

Tablica 25. Deskriptivni podatci točnosti odgovora prema podudarnosti (E3)............................. 98

Tablica 26. Tukeyev post hoc test za brzinu rekacije, faktor vrste rečenice (E1) ...................... 163

Tablica 27. Tukeyev post hoc test za točnost odgovora, faktor vrste rečenice (E1) ................... 163


Tablica 29. Tukeyev post hoc test za točnost odgovora, faktor vrste rečenice (E2) .................. 164

170

Tablica 30. Tukeyev post hoc test za interakciju rečenice i podudarnosti na RT, (E2) .............. 164

Tablica 31. Tukeyev post hoc test za interakciju rečenice i podudarnosti na točnost (E2) ......... 165


Tablica 33. Tukeyev post hoc test za interakciju rečenice i podudarnosti na RT, (E3) .............. 166

Tablica 34. Tukeyev post hoc test za točnost odgovora, faktor vrste rečenice (E3) .................. 166

Tablica 35. Tukeyev post hoc test za interakciju rečenice i podudarnosti na točnost, (E3) ........ 167

9.6. Pojmovnik

9.6.1. Englesko - hrvatski pojmovnik

Choice reaction time (CRT) - Vrijeme donošenja odluke

Constituent negation - sastavnička negacija

Comprehension time - vrijeme razumijevanja

Constraint-based approach - međudjelujući pristup rečeničnom razumijevanju

Construction-Integration, CI model - model diskursa stvaranja-objedinjavanja

Cue - kompeticijski ključ, ukazivač

Discourse-based approach - referencijalni pristup

Distributed knowledge - raspodijeljeno znanje

Distributed representations - raspršeni uzorci

Dual-stream model - model dvije staze

Dynamic systems - pokretljivi sustavi

Embodied cognition and language - pristup utjelovljene kognicije i jezika

Excitatory - poticajno

Figure-ground - lik i pozadina

Garden Path Model - model sintaktičke obrade u dva koraka

Hidden units - skrivene jedinice

Inhibitory - zadržavajuće

Input units - ulazni signali, ulazne jedinice

Language processing - jezična obrada

171

Language transfer - jezični prijenos

N-words - N-riječi

Negative concord - niječni slijed

Parallel distributed processing, PDP - model usporedne raspršene obrade

Parsing - sintaktičke analize

Ponder - davanje različite značajnosti

Principle-based; syntax-based approach - sintaktički pristup rečeničnom razumijevanju

Repeated measures - ponovljena mjerenja

Response box - uređaj za odgovaranje

Sentence picture verification task - zadatak slaganja rečenice sa slikom

Sentence processing - rečenična obrada

Sentential negation - rečenična negacija

Simple reaction time (SRT) - jednostavno vrijeme reakcije

Situational model - situacijski model

True double negative - prave dvostruke negacije

Unified competition model - objedinjeni kompeticijski model

Verification time - vrijeme provjeravanja

9.6.2. Hrvatsko - engleski pojmovnik

Davanje različite značajnosti - ponder

Jednostavno vrijeme reakcije - simple reaction time (SRT)

Jezična obrada - language processing

Jezični prijenos - language transfer

Kompeticijski ključ, ukazivač - cue

Lik i pozadina - Figure-ground

Međudjelujući pristup rečeničnom razumijevanju - Constraint-based approach

Model diskursa stvaranja-objedinjavanja - Construction-Integration, CI model

Model dvije staze - Dual-stream model

Model sintaktičke obrade u dva koraka - Garden Path Model

172

Model usporedne distribuirane obrade - Parallel distributed processing, PDP

N-riječi - N-words

Niječni slijed - negative concord

Objedinjeni kompeticijski model - Unified competition model

Pokretljivi sustavi - dynamic systems

Ponovljena mjerenja - repeated measures

Poticajno - excitatory

Prave dvostruke negacije - true double negative

Raspodijeljeno znanje – distributed knowledge

Raspršeni uzorci - distributed representations

Rečenična negacija - sentential negation

Rečenična obrada - sentence processing

Referencijalni pristup - Discourse-based approach

Sastavnička negacija - constituent negation

Sintaktičke analize - parsing

Sintaktički pristup rečeničnom razumijevanju - Principle-based; syntax-based approach

Situacijski model - Situational model

Skrivene jedinice - hidden units

Ulazni signali, ulazne jedinice - input units

Uređaj za odgovaranje - response box

Utjelovljena kognicija i jezik - Embodied cognition and language

Vrijeme donošenja odluke - choice reaction time (CRT)

Vrijeme provjeravanja - verification time

Vrijeme razumijevanja - comprehension time

Zadatak slaganja rečenice sa slikom - sentence picture verification task

Zadržavajuće - inhibitory

173

ŽIVOTOPIS AUTORICE

Bojana Ćoso rođena je 1982. godine. Studij psihologije završila je na Filozofskom

fakultetu Sveučilišta u Rijeci i stekla naziv diplomiranog psihologa. Nakon studija radi kao viša

istraživačica u tvrtki koja se bavi istraživanjem tržišta i javnog mnijenja te kao školska

psihologinja. Godine 2009., upisuje interdisciplinarni doktorski poslijediplomski znanstveni

studij Jezik i kognitivna neuroznanost na Sveučilištu u Zagrebu. Tijekom doktorskog studija

aktivno je sudjelovala na nekoliko domaćih i međunarodnih kongresa te dvije međunarodne

ljetne škole. Poseban interes pokazuje za područje pamćenja, jezične obrade, modele jezične

obrade te obradu niječnosti u hrvatskome jeziku. Trenutno je zaposlena u domu za starije i

nemoćne osobe u Rijeci, kao voditeljica općih poslova.

POPIS OBJAVLJENIH RADOVA

Znanstveni radovi

Bogunović, I. i Ćoso, B. (2013). Engleski u hrvatskome: znanstveni izričaj biomedicine i

zdravstva. Fluminensia : časopis za filološka istraživanja, 2 , 177-191.

Gračanin, A. i Ćoso, B. (2013). Evaluacija programa razvijanja poduzetničkih sposobnosti

mladih. Napredak, 154, 401-425.

Krapić, N., Ćoso, B. i Sušanj, Z. (2006). Crte ličnosti i stavovi prema radu kao prediktori

tjelesnih simptoma. Psihologijske teme, 1, 81-99.

Stručni radovi

Ćoso, B. (2012). Strah od škole i zadovoljstvo učiteljima. Napredak, 153, 443-461.

Sažetci u zbornicima skupova

Matešić, K., Ružić, V. i Ćoso, B. (2015). Standardization of the Achievement Motivation

Inventory in Croatia. XIV European Congress of Psychology, Milano, 7.-10.7.2015.

Ćoso, B. (2014). Cognitive processing of various Croatian negations. ECE European summer

school, Memory and mind, RUB, Bochum, 7.-20.9.2014.

174

Ćoso, B., Matešić, K. i Bogunović, I. (2014). Cognitive processing of verbal quantifiers in

affirmative and negative sentences. XIX. Dani psihologije u Zadru, Sveučilište u Zadru,

Odsjek za psihologiju, Zadar, 29.-31.5.2014.

Brdar, I. i Ćoso, B. (2012). English in Croatian Scientific Medical Discourse: A Corpus-Based

Study. Jezik medicine - od geneze do kulture i etike komunikacije, Rijeka, 10.-11.5.2012.

Matešić, K., Ćoso, B., Brdar, I. (2011). Factor Analysis Of The Beck Depression Inventory II:

The Comparison Between The Croatian And American Data. Summer school in Cognitive

neuroscience, London, 6.-8.07.2011.

Brdar, I., Ćoso, B., Hodak J. (2010). Person perception and language. Summer school in

Cognitive neuroscience, Leipzig, 19. – 21.07.2010.

Krapić, N., Ćoso, B. i Sušanj, Z. (2006). Crte ličnosti i stavovi prema radu kao prediktori

tjelesnih simptoma. 14. godišnja konferencija hrvatskih psihologa, Vodice, 25-28.10.2006.

kognitivna obrada razliČitih hrvatskih nijeČnih … · govori engleski i njemački, služi se i s...

Documents