scott turow - obični heroji

7/23/2019 Scott Turow - Obini Heroji

1/304


2/304

Scott Turow

OBINIheroji

Zagreb, sijeanj 2011prvo izdanje


3/304

U spomen na mog oca


4/304

.


5/304

Najdraa Grace,

bolest me je prola i volim te i nedostaje mi vie nego ikad!Juer sam ustao i osjeao se dobro i otrao na doruak i otadsam stalno dobro. Poinjem se upoznavati s rutinom na ovomrekviriranom putnikom brodu, na kojem je veina civilneposade ostala na dunosti ukljuujui indijske nosae koji

posluuju asnike u kabinama. Imamo i sjajan orkestar koji triili etiri puta na dan izvodi klasine sentimentalne stvari ubivoj blagovaonici prve klase, koja je i dalje opremljenaukraenim lusterima i crvenim zavjesama od baruna. Vojniciispod mene uivaju u neto manjem luksuzu, ali i sami znajuda je njihov smjetaj znatan napredak prema onom kakav biimali na veini starih korita Mornarice.

Uz ajkovskog, ponekad zaboravim da smo u ratnoj zoni i uvrlo opasnim vodama. Ipak, uz vrijeme koje mi je na

raspolaganju, vjerujem da je normalno da me ponekad zaokupemisli o onome to bi nas moglo doekati. U etiri dana bolestinakon to smo isplovili iz Bostona, prirodno je da sam punovremena provodio na palubi. Usprkos svoj profinjenosti, za kojuvolim pomisliti da sam je stekao na Easton Collegeu i napravnom fakultetu, ja sam i dalje seljak sa Srednjeg zapada.Sve do sada nikad nisam bio na vodenoj povrini veoj od rijekeKindle, a bilo je trenutaka u kojima me je prostranstvoAtlantika uasavalo. Dok gledam van, postaje mi jasno koliko

sam se daleko maknuo od kue, kako sam sada usamljen ikako je moj ivot nevaan oceanima ili veini ljudi oko mene.

Naravno, s prelaskom u JAG, mnogo manje se morambojati nego onda kad sam bio na obuci za pjeakogasnika.


6/304

Najvea vjerojatnost da naiem na nekog Nijemca je da damsavjet kako da s njim postupaju kao s ratnim zarobljenikom.Znam da je tebi i mojim roditeljima laknulo, kao to je i meni,takoer, ali u drugim trenucima osjeam se kao riba iz vode.(Ha ha!)

Nisam siguran zato Bog ratovima suprotstavlja ljude jednedrugima ustvari, vie nego ikad nisam siguran da vjerujem uBoga. Ali znam da moram obaviti svoj dio. Svi moramo obavitisvoj dio, vi kod kue i mi ovdje. Sve to su nas nai roditeljinauili moji roditelji i tvoji roditelji, koliko god da su razliiti

sada je na provjeri. Znam da je ovaj rat pravedan. I to je onoto mukarci a Amerikanci osobito rade. Bore se za ono to

je pravedno na ovom svijetu, ak polau i svoje ivote ako jepotrebno. I dalje osjeam isto ono to sam osjeao kad sam seprijavio da, ako se ne ukljuim u borbu, neu biti ovjek,kakav ovjek treba biti. Kakav i ja moram biti. Ima trenutaka u

kojima sam zapravo ljubomoran na vojnike s kojima putujem,ak i kad vidim da ih je obuzela neka iznenadna praznina, kojaznam da je, ustvari, strah. Zamiljaju metke koji zvide premanjima u njihovim zaklonima, trenju zemlje i munje bombi itopnitva. Ali zavidim im na tome to e postati u talionicibitaka.

Uvjeravam te da me takve ludosti prou u trenu i da eu sazadovoljstvom ostati pravnik, a ne pjeak. Kasno je, a govore da

je nemirno more pred nama. Moram odspavati dok mogu.

Laku no, draga. Vidimo se u snovima!

Volim te zauvijek,

David


7/304

1. STEWART:

SVI RODITELJI UVAJU NEKE TAJNE

SVI RODITELJI UVAJU NEKE TAJNE PRED SVOJOM DJECOM. MOJ OTAC,inilose, uvao ih je vie od veine.

Prva naznaka pojavila se kad je tata umro u veljai 2003., u dobi odosamdeset osam, nakon plovidbe po Bermudskom trokutu bolesti bolestsrca, rak plua i emfizem koje se sve manje ili vie mogu pripisatiezdesetogodinjem druenju s cigaretama. Karakteristino, moja majka jedetalje oko pogreba odbila prepustiti mojoj sestri i meni, i na sastanak spogrebnikom otila je zajedno s nama. Izabrala je lijes velik kao limuzina, azatim je pomno razmiljala o svakoj rijei dok je pogrebnik itao predloenu

objavu o smrti.Je li David bio ratni veteran? upitao je. Pogrebnik je bio najuredniji

ovjek kojeg sam ikad vidio, s lakiranim noktima, oblikovanim obrvama i slicem toliko glatkim da sam pomislio na elektrolizu.

Iz Drugog svjetskog rata, zareala je Sarah, koja se u dobi od pedesetdvije jo uvijek natjecala da odgovori prije mene.

Pogrebnik nam je pokazao mali crni otisak zvijezda i pruga1koji e se unovinama pojaviti pokraj tatina imena, ali majka je ve poela tresti svojimprorijeenim sivim uvojcima.

Ne, rekla je. Neu rat. Ne za ovog Davida Dubina.

Kad je bila uzrujana, mamu je engleski izdavao. A sestra i ja smo dobroznali da moramo utjeti kad bi bila u takvom raspoloenju. Rat je, osim ugolim detaljima o tome kako su se moj otac, ameriki asnik, i moja majka,logoraica u jednom njemakom koncentracijskom logoru, zaljubili, doslovcena prvi pogled, predstavljao preveliku neugodu da bi se o njemu prialolijekom naih ivota. Ali sve vrijeme pretpostavljao sam da se o tome nijeprialo zbog nje, a ne zbog njega.

Kad su zavrili posjeti i izraavanja suuti, mama je bila spremna suoitise s pospremanjem tatinih stvari. Sarah je izjavila da je u prevelikoj stisci

da bi pomogla i vratila se svom knjigovodstvenom poslu u Oaklandu,nesumnjivo uivajui u usporedbi s mojom nezaposlenou. U ponedjeljakujutro mama mi je dala zadatak da pregledam tatinu garderobnu prostoriju,ustrajui na tome da razmislim o tome da uzmem veinu njegove odjee.Gotovo sva je bila stravino izvan mode, a samo je moja majka moglazamisliti da u se ja, dugogodinji debeljko, dovoljno suziti da se uvuem u

1Amerika zastava.


8/304

ikoji komad te robe. Izabrao sam nekoliko kravata da je usreim, a ostalenjegove koulje i odijela poeo sam spremati u kutije za donaciju Havenu2,idovskoj dobrotvornoj organizaciji iji je osnutak moja majka pomogladesetljeima prije, i koju je gotovo sama, kao izvrna direktorica, guralaskoro dvadeset godina.

Ali nisam bio pripremljen za osjeaje koji su me tada obuzeli. Svog ocasam znao kao hladna, oprezna ovjeka, vrlo sreena gotovo u svemu,izvanredna, promiljena, uvijek ljubazna. Rad je pretpostavljao drutvenimobvezama, iako je imao neki svoj pristojni arm. Ipak, njegovi najveiuspjesi dogaali su se unutar zidova mone tvrave zakona. Na ostalimmjestima osjeao se manje oputenim. Majci je dopustio da vlada u kui, uzistu otrcanu alu koja se ponavljala vie od pedeset godina nikada ne bi,rekao je, kao pravnik, smogao dovoljno vjetine da izae kao pobjednik unekoj raspravi s mamom.

Talmud govori da otac sina jednom rukom mora privlaiti, a drugom ga

odguravati. Tati uglavnom nije uspijevalo ni jedno ni drugo. S njegovestrane osjeao sam postojano zanimanje koje sam doivljavao kao ljubav. Uusporedbi s mnogim drugim oevima, on je bio prva liga, osobito u generacijiije se osnovno naelo oinstva svodilo na to da bude dobar opskrbljiva.Ali zapravo, bio je neuhvatljiv, skoro kao da se bojao da ga dokraja neupoznam. Na tipine izazove koje sam mu kao dijete postavljao, on biuglavnom odgovarao povlaenjem ili bi me prepustio majci. Trajno me prateuspomene na vremena kad sam kao dijete bio sam s njim u kui, bijesanzbog tiine. Je li znao da sam ondje? Je li ga uope bilo briga?

Sada kad tate nema, poslao sam itekako svjestan svega onoga to nikad

nisam rijeio s njime u mnogim sluajevima nisam ni poeo. Je li mu biloao to nisam pravnik kao i on? to je mislio o mojim kerima? Je li smatraoda je svijet dobar ili lo, i kako je objanjavao injenicu da Trappersi, za kojeje strastveno navijao, nikad za njegova ivota nisu osvojili World Series3.Djeca i roditelji nikad ne mogu rijeiti sve. Ali boljela je spoznaja da je ak inakon smrti ostao tako zagonetan.

I tako me je to dodirivanje stvari koje je on dirao, mirisanje njegovaMennen talk pudera i Canoe vodice za brijanje, povremeno preplavljivaloosjeajima odsutnosti i enje. Pregledavanje njegove privatne imovine bilaje intimnost koju si nikad ne bih dopustio da je iv. Boljelo me je, ali cijelovrijeme bio sam duboko ganut i glasno sam plakao, jaajui u dnu garderobeu nadi da me majka nee uti. Ona sama jo nije ispustila suzu, i sigurno jemislila da je takva vrsta eljeznog stoicizma primjerenija mukarcu starompedeset est godina.

Kad je odjea bila zapakirana, poeo sam pregledavati stup od kartonskihkutija koje sam otkrio u mranom kutu. Nala se tamo iznimna zbirka

2U prijevodu sklonite, luka, zaklon.3Prvenstvo SAD-a u bejzbolu.


9/304

raznih stvari, mnoge od njih imale su peat sentimentalnosti, a uvijek sammislio da je tati nedostaje. uvao je poruke s jeftinim osjeajima koje smoSarah i ja izraivali za Valentinovo kao dio naeg umjetnikog projekta uosnovnoj koli i medalju koju je osvojio u lenom plivanju nasrednjokolskom prvenstvu okruga Kindle. Desetke potamnjelih fotografija

na Kodachromu koje su priale o ivotu njegove mlade obitelji. U najdonjojkutiji naao sam uspomene iz Drugog svjetskog rata; sveanj istroenihnovina, nekoliko crvenih nacistikih traka za ruku koje je bio uzeo,pretpostavljao sam, kao ratne trofeje, te hrpu svinutih kvadratnih snimaka,lijepih malih crno-bijelih fotografija koje mora da je snimio netko drugi, jermoj otac je esto bio na njima, mrav i utljiv. Napokon, naiao sam nasveanj pisama spremljenih u staru limenu kutiju od slatkia, na kojem jezelenom vunom, s vremenom izblijedjelom, bila privezana poruka. Bila jenapisana itkim rukopisom i nosila datum 14. svibnja 1945.

Dragi Davide,vraam tvojoj obitelji pisma koja si mi slao dok si bio preko oceana.

Pretpostavljam da bi ti u budunosti mogla neto znaiti. Budui da siodluio da vie nee biti dio mog ivota, moram se pomiritis time dami, jednom kad proe vrijeme i kad nestane moje boli, nee nitaznaiti. Uvjerena sam da te je otac obavijestio da sam mu proli mjesecvratila tvoj prsten.

Usprkos svemu, Davide, ne mogu se prisiliti da se ljutim na tebezato to si prekinuo nae zaruke. Kad sam srela tvog oca, rekao mi jeda si sada na vojnom sudu i da ti ustvari prijeti zatvor. Teko to mogu

povjerovati za nekoga kao to si ti, ali, isto tako, nikad ne bihpovjerovala da e me ostaviti. Moj otac kae da je poznato da ljudi uratu polude. Ali vie ne mogu ekati da se ponovno urazumi.

Kad u noima plaem a neu se pretvarati radi tebe da ne plaem jedna mi stvar najvie smeta. Toliko sam sati molila Boga da tesretno vrati; preklinjala sam Ga da te pusti da ivi, i ako On budeosobito dobar, da te pusti da se vrati itav. Sada kad su borbe ondje

prestale, ne mogu vjerovati da su moje molitve usliane i da sam bilatoliko naivna kad sam Ga molila kad se vrati, da se vrati meni.

elim ti najbolju sreuu tvojim sadanjim neprilikama.

Grace.

To pismo oborilo me s nogu. Na vojnom sudu! Zadnja stvar koju bih mogaozamisliti kod mog neumorno ispravnog oca bila je da je optuen za ozbiljanzloin. I da je lomio srca! Nikad ni rijei nisam uo o tome. Ali jo vie odiznenaenja, iz daljine tog vremena, kao svjetlom desetljeima prijeodaslanim s udaljenih zvijezda, osjeao sam se probodenim patnjom te ene.


10/304

Na neki nain, njezino neshvaanje stopilo se s mojom zbunjenou irazoaranjem i neuzvraenom ljubavi, i isti tren potaknulo snanuznatielju da saznam to se dogodilo.

Tatina smrt dola je u vrijeme kad sam hvatao zrak ispod jednog od

vodopada ivota. Na kraju prole godine, nakon to sam napunio pedesetpet, otiao sam u mirovinu iz Tribunea okruga Kindle, mog jedinogposlodavca u odrasloj dobi. Bilo je vrijeme. Mislim da su me smatraliodlinim novinarom na zidu sam kao dokaz imao priznanja ali nitko senije pretvarao, od svih ponajmanje ja, da imam otrovidnosti ili znanja uradu s ljudima da postanem urednikom. Do tog vremena skoro dvadesetljea obilazio sam sudnice. Uzevi u obzir vjenu prirodu ljudskihpromaaja, osjeao sam se kao TV kritiar kojemu su dali da gleda jedinoreprize. Nakon trideset tri godine u Tribu moja mirovina, spojena svelikodunom otpremninom, bila je gotovo kao moja plaa, a moj akademski

cinizam prema kapitalizmu na neki je nain uzrokovao moje uspjenuposlovanje na burzi. Uz nae skromne prohtjeve, Nona i ja nismo trebalibrinuti o novcu. Dok sam jo bio pri snazi, elio sam ostvarili matanjesvakog novinara: napisat u knjigu.

Nije uspjelo. Ponajprije, nedostajala mi je tema. Koga bi, za ime boga,zaista zanimao desetljeima star proces o ubojstvu prvog zamjenika javnogtuitelja to sam nekad smatrao vrlo zanimljivom temom?

Umjesto toga, tri puta na dan zatekao bih se kako preko stola gledamNonu, moju srednjokolsku ljubav, i tada je isti tren postajalo jasno da se nijednome od nas dvoje nije jako svialo ono to smo vidjeli. Volio bih da mogu

navesti neku melodramu u stilu ljubavne afere ili prijetnje smru da bihobjasnio to je polo krivim putem. Ali istina je da su znakovi ve tako visjeliu zraku da smo ih smatrali dijelom pokustva. Nakon trideset godina upalismo u jedan od onih brakova koji vie nikad nije uspostavio svoj smisao kadsu nam keri odrasle. Devet tjedana prije tatine smrti Nona i ja smo serazili. Jednom u tjednu bismo zajedno veerali, i tada bismo ugodnorazgovarali o naim poslovima, frustrirali jedno drugo kao to smo to uvijekinili, i nismo pokazivali nikakve znakove enje ili predomiljanja. Naekeri bile su oajne, ali ja sam smatrao da oboje zasluujemo izvjesnopriznanje jer smo imali odlunosti nadati se boljem u naoj kasnoj dobi.

Kako bilo, ve prije tatine smrti bio sam slomljen. Kad smo ga pokapali,bio sam na pola puta da skoim u jamu pokraj njega. Znao sam da u seprije ili poslije pridignuti i nastaviti. Bilo mi je ponueno da radim kaoslobodni novinar za dva asopisa, jedan lokalni, jedan nacionalni. Sa svojihsto sedamdeset centimetara i sto sedam kila nisam ba neka partija, aliperspektive u srednjim godinama mnogo su povoljnije za mukarce nego zaene i ve je bilo naznaka da u nai drutvo, ako i kada budem spreman.

Trenutano, iako bez posla i bez ljubavi, ipak sam bio znatno vie


11/304

zainteresiran za inventuru. Moj ivot bio je kao i svaiji. Neke stvari ile sudobro, neke nisu. Ali u ovom trenutku usredotoio sam se na promaaje, aoni su, inilo se, poeli s mojim ocem.

I tako, tog ponedjeljka, dok je majka mislila da se pokuavam uvui utatine hlae, ostao sam u njegovoj garderobi i itao desetke njegovih pisama

iz rata, od kojih je veina bila otipkana kao vojna V-pota, u prekomorskimkrajevima prebaena na mikrofilm, a kod kue u potanskim uredimaponovno otipkana. Prestao sam tek kada me je mama pozvala iz kuhinje ipredloila da predahnem. Naao sam je za ovalnim sklopivim stolom nakojem su bili vidljivi tragovi tisua obiteljskih rukova i veera pojedenihtijekom 1950-ih.

Jesi li znala da je tata bio zaruen prije nego to je upoznao tebe? upitaosam s vrata. Okrenula se polako. Pila je aj, uzimajui ga kroz kocku eerakoju je zagrizla svojim razdvojenim prednjim zubima, navika koja joj jeostala iz tetla. Smei komadi kocke koji je ostao bio je odloen na rub

tanjuria.Tko ti je to rekao?

Prepriao sam Graceino pismo. Budui da je sve morala nadgledati,mama je zahtijevala da ga smjesta vidi. U dobi od osamdeset moja majka jeostala lijepa ena, s godinama izblijedjela, ali i dalje sa skladnim crtama licai koom koja je bila vidljivo neuvela. Bila je patuljasta uvijek sam smatraoda je ona kriva to nisam bio visok kao otac ali ljudi su je rijetkodoivljavali takvom zbog agresivne snage njezine inteligencije, kao da vasnetko pozdravlja u oklopu i sa sabljom. Mama je pismo Grace Mortonprouavala takvim intenzitetom da se inilo da stranica moe planuti svaki

as. U njezinu izrazu, kad ga je odloila, nazirala se sasvim lagana naznakasmijeka.

Jadna djevojka, rekla je.

Jesi li znala za nju?

Znala? Mislim da jesam. Bilo je to davno prije nego to sam upoznalatvog oca Stewarte. Bilo je to ratno vrijeme. Parovi su godinama bilirazdvojeni. Djevojke su upoznavale druge mladie. Ili obratno. uo si, ne, zapisma Dragi Johne?4

Ali to je s ostatkom? Na vojnom sudu? Jesi li znala da je tata iao navojni sud?

Stewarte, ja sam bila u koncentracijskom logoru. Jedva da sam govorilaengleski. Postojao je neki pravni problem u neko doba, vjerujem. Bio je tonesporazum.

Nesporazum? Ovdje kae da su ga htjeli poslati u zatvor.

Stewarte, upoznala sam tvog oca, udala se za tvog oca, dola sam s njime

4 Pisma u kojima djevojka prekida s momkom.


12/304

ovamo 1946. Iz toga moe vidjeti da nije otiao u zatvor.

Ali zato to nije meni rekao? Dvadeset godina pratio sam svaki veikriminalni sluaj u okrugu Kindle, mama. Razgovarao sam s njime opolovici tih suenja. Ne misli li da u neko doba ne bi spomenuo da jejednom i on bio optuen?

Mislim da mu je bilo neugodno. Svaki otac eli da ga sin potuje.Iz nekog razloga, taj odgovor frustrirao me je vie od iega do tada. Ako je

moj otac brinuo o mom miljenju o njemu, to mi je promaknulo.

Opet na rubu suza, bijesno sam izgovorio svoju vjenu jadikovku. On jebio prokleti grob od ovjeka! Kako je tata mogao ivjeti i umrijeti a da minikad nije dopustio da ga stvarno upoznam?

Ni sekunde u ivotu nisam posumnjao u razumijevanje svoje majke, znaosam da je eljela da odrastem malo vie nalik na oca, s malo vie kontrolenad emocijama, ali vidio sam da moje emocije prima onako kako to mamerade, kao da ih upija iz korijena. Ispustila je teak uzdah Starog svijeta.

Tvoj otac, rekla je, zastajui da s jezika oisti mrvicu eera i sredi mislio onom to e rei. Zatim je izrekla jedino objanjenje koje je imala o onomekroz to sam s njime prolazio. Stewarte, rekla je, tvoj otac je ponekadimao problema u odnosu sa samim sobom.

Tog dana sam tatina pisma potajno odnio iz kue. ak i u mojoj dobi, bilo mije lake majku prevariti nego joj se suprotstavljati. A trebalo mi je ivremena da promislim o onome to je u njima. Tata je o ratu pisao slikovito.Ipak, u njegovu dopisivanju bilo je naznaka neizreene nesretnosti, kao kad

se sablasna filmska glazba pojaava prije nego se neto loe dogodi. Upismima Grace Morton, odravao je lanu fasadu hrabrosti, ali prije negolije, u veljai 1945., naglo raskinuo njihovu vezu, inilo se da je vojniki ivotuzdrmao njegove osnove, a to sam odmah povezao s njegovim pojavljivanjempred vojnim sudom.

Jo vanije, taj dojam uvrstio je moju ivotnu sumnju koja da sada nijebila izreena: neto se dogodilo mom ocu. U pravnikom svijetu, ako sintreba prosuditi, otac je bio ope potovan. Petnaest godina bio je glavnisavjetnik u osiguranju Moreland, i bio je poznat po svojoj upornosti, svojojmirnoj uglaenosti i po svojoj velikoj sposobnosti da se probija kroz

beskrajne komplikacije u zakonima o osiguranju. Ali, kao i svi ostali, imao jesvoj privatni ivot i kod kue je oko njega uporno lebdjela mrana aura neketraume. Bile su tu cigarete kojih se nije mogao odrei, i tri prsta viskija kojeje svake noi ispijao kao lijek da uhvati etiri ili pet sati sna prije nego to biga grubo probudili neeljeni snovi. lanovi obitelji ponekad bi komentiralida je u mlaoj dobi bio otvoreniji. Teorija moje bake, koju je rijetko drala zasebe, bila je da je Gilda, moja majka, uvelike zavezala Davidov jezik time tobi uvijek progovorila prva i s tolikim autoritetom. Ali on je prolazio kroz


13/304

ivot kao da mu demon dri ruku na ramenu i usporava ga.

Jednom, dok sam bio djeak, vidio je kako me je zamalo pregazio auto kojije zacvilio iza ugla, jedva me izbjegavi ondje gdje sam se s prijateljimazabavljao na svom biciklu. Tata me je zgrabio za ruku i podignuo s kolnika inosio me tako sve dok me nije mogao baciti na na travnjak. ak i tako

mlad, shvatio sam da je bio vie ljut zbog straha koji sam mu zadao negozbog opasnosti kojoj sam se bio izloio.

A sada se prilika da saznam to je muilo mog oca pretvorila u istragu. Omeni kao novinaru kruila je pria da sam neumoran, novinarska kola psatragaa, kako sam ja to opisivao, u kojoj sam progonio svoje rtve sve dok nebi pale. Nabavio sam kopiju tatinog 201, njegova vojnog dosjea, izNacionalnog arhiva osoblja u St. Louisu, i s tim u rukama ispucao samnekoliko pisama u Ministarstvo obrane i u Nacionalni arhiv. Poetkomsrpnja, glavna slubenica na Vojnom sudu u Alexandriji u Virginiji potvrdilaje da je nala spis o pojavljivanju mog oca pred tim sudom. Tek nakon to

sam platio da mi se napravi kopija, odgovorila mi je da se dokumenti sadavode pod oznakom tajno, ne u vojsci, nego od svih agencija, u CIA-i.

Tvrdnja da je moj otac prije ezdeset godina napravio neto to se danastrebalo smatrati pitanjem nacionalne sigurnosti bila je vie nego apsurdna.Otvorio sam vatru putem bijesnih faksova, telefonskih razgovora, pisama, e-mailova po raznim vaingtonskim uredima, to je privuklo pozornost koliko isva ostala bezvrijedna pota. Napokon, moj kongresnik, Stan Sennett, stariprijatelj, isposlovao mi je sporazum prema kojem mi je vlada dopustila uvidu neke dokumente s vojnog suda, dok je CIA preispitivala status tajnostidokumenta.

Tako sam, u kolovozu 2003., otputovao u Suitland u Marylandu uNacionalni registar Washington. Zgrada pomalo nalikuje nosau aviona nasuhom doku, nizak blok od crvene opeke veliine etrdeset nogometnihigralita. U njoj su javni prostori ogranieni na jedan jedini hodnik ijeureenje je tipino administrativno, istovjetno udobnim ali runimcipelama, zidovi od cigle, stropovi sa zvunom izolacijom i obiljefluorescentnog svjetla. Tamo mi je bilo doputeno proitati ali ne ipreslikati desetak stranica izvaenih iz Arhiva procesa koje je 1945.napisao parnini odvjetnik JAG-a5, tuitelj na vojnom sudu. Stranice su bileizblijedjele i nesavitljive poput zidnih tapeta, ali meni su blijetale kaoblago. Napokon, saznat u.

Rekao sam samome sebi da u bili spreman na sve, a ono to je lulonapisano teko da je moglo biti prozainije, izloeno namjerno neutralnimpravnim jezikom i dodatno skueno vojnom terminologijom. Ali dok samitao, osjeao sam se kao baen na glavu. Protiv tate bile MI podignute etiri

5 Skraenica od Judge Advocate Generals Corps. JAG je samostalni dio u svim rodovima amerike vojske.Sastoji se od vojnih asnika pravnika koji obavljaju pravnu slubu i provode vojne zakone. Na procesimapred vojnim sudom pripadnici JAG-a su i tuitelji i hranitelji.


14/304

toke optunice, objanjenja svake odnosila su se na isti sluaj. U listopadu1944., mom ocu, privremenom zamjeniku voditelja JAG-a Tree armije, biloje nareeno da istrai tvrdnje generala Rolanda Teedlea iz 18. oklopnedivizije, koje su se odnosile na mogue privoenje bojnika Roberta Martinapred vojni sud. Martin je pripadao odjelu za specijalne operacije pri Uredu

za strateke djelatnosti, OSS-u, prethodniku CIA-e, koji je bio osnovan uDrugom svjetskom ratu (zbog ega je, pretpostavljao sam, Agencija sada u togurnula svoj nos). 11 studenom 1944. tati je bilo nareeno da uhiti bojnikaMartina. Umjesto toga, u travnju 1945., u blizini Hechingena u Njemakoj,moj otac je Martina drao u pritvoru i tamo je, prema opisu, namjernodopustio Martinu da pobjegne i izazvao veliku tetu za sigurnost iblagostanje Sjedinjenih Drava. Nije to bilo samo retoriki. Najozbiljnijaoptuba, namjerni neposluh prema nadreenom asniku, bila je kanjivasmru.

Slijedio je jednotjedni proces u lipnju 1945. Na poetku, odustalo se odtoke optube koja ga je mogla odvesti pred streljaki vod, ali preostale tritoke sadravale su potencijalnu kaznu od trideset godina. to se njih tie,pronaao sam novi izblijedjeli dokument s oznakom PRESUDA.

Sud je zasjedao, a predsjednik je objavio da je optuenik kriv posvim stavkama i optubama iz toke II, III i IV; nadalje, prematajnom glasovanju, sloile su se dvije treine prisutnih lanova,optuenik se osuuje na pet godina zatvora s prisilnim radom uKaznionici Sjedinjenih Drava u Fort Leavenworthu i bit etrenutno neasno otputen iz Vojske SAD-a, odluka o otputanju

bit e objavljena u mjestu njegova boravka.

Tu stranicu proitao sam nekoliko puta nadajui se da joj mogu dati nekodrugo znaenje. Srce i ruke bili su mi kao led. Moj otac je bio zloinac.

Tatinu presudu urno je potvrdio Odbor za predstavke na europskomratitu vojni ekvivalent prizivnom sudu i ostavio generalu Teedleu daizvri kaznu. Umjesto toga, krajem srpnja 1945., general je opozvao optubekoje je sam bio podnio. Jednostavno je na formularu prekriio kvadrati, bezrijei objanjenja. Ali nije to bila administrativna pogreka. Porotnici vojnogsuda su se prema generalovoj naredbi ponovno sastali sljedeeg tjedna i

objavili presudu od jednog retka kojom povlae sve ono to su presudili samomjesec i pol prije. Moj otac, koji je bio u kunom pritvoru od travnja, bio jeosloboen.

Praznine u toj prii potaknule su divlju znatielju, osjeao sam se kaoSamson izvaenih oiju, okovan u hramu. Ni Vojska, ni CIA, nitko me neesprijeiti da pronaem odgovor na osnovno pitanje potomstva: jesam li ja sinosuenika koji je izdao svoju zemlju i izvukao se zbog nekih tehnikihpitanja, ili sam, moda, dijete ovjeka koji je izdrao primitivnu nepravdu i


15/304

ostavio je da lei zakopana u prolosti.

Ispunio sam bezbroj administrativnih formulara i nekoliko puta preaokontinent dok sam slagao kockice, obiao sam desetke skladitadokumenata i vojnih knjinica. Najuspjenije od svih putovanja bilo je ono uConnecticut, gdje sam napokon doao do zabiljeaka Barringtona Leacha,

odvjetnika koji je neuspjeno branio mog oca na suenju prije nego to jegeneral Teedle povukao optube.

Gotovo istodobno s poetkom mojih putovanja vrsto sam odluio napisatitatinu priu. Tata je bio jedini lan JAG-a koji je u Drugom svjetskom ratubio izveden pred vojni sud, a to je bio tek mali dio onoga zbog ega sunjegova iskustva bila posebna. Sretan sam se provlaio po tamnimhodnicima knjinica arhiva i pisao do iza ponoi. Od toga nee nastati samoneka knjiga, nego moja knjiga, i to velika knjiga, knjiga koja e, kaonajotrcaniji deus ex machina, uzdignuti moj ivot iz ove sadanje doline dovrhunca vieg od svih do kojih sam se ikad uspeo. A zatim, kao i odvjetnici u

sudnicama koje sam pratio tolike godine, napravio sam kardinalnupogreku postavio sam jedno pitanje previe i otkrio jednu jedinuinjenicu, jedini zamisliv detalj koji bi me mogao preduhitriti u prii o momocu.

On ju je ve bio sam napisao.


16/304

2. DAVID:

RAZMATRANJE OPTUBI PROTIV MENE

POVJERLJIVO

PREPISKA ODVJETNIK KLIJENT

ZA: Pukovnik Barrington Leach, Zamjenik u JAG-u, Glavni stoer,Ratne operacije u Europi, Vojska SAD-a (GSROEVS).

OD: Satnik David Dubin.

PREDMET: Optube protiv mene.

DATUM: 5. svibnja, 1945.

Odluio sam slijediti vae upute da iznesem glavne detalje kojih se sjeam uvezi s mojom istragom o bojniku Robertu Martinu iz OSS-a i dogaajimakoji su slijedili i koji e me uskoro odvesti pred ovaj vojni sud. Budui danemam namjeru o tome ni s kim drugim raspravljati, ukljuujui i vas kaomog odvjetnika, pisanje smatram prihvatljivom alternativom, iakopriznajem da trenutano nemam namjeru pokazati vam ni rijei od ovoga.Znam da vas moja utnja frustrira, da vas tjera da pomislite kako nisam do

kraja svjestan okolnosti u kojima se nalazim, ali budite sigurni da mimogunost izlaska pred streljaki vod nije promaknula. Ali kao pripadnikJAG-a, koji je, u godinu dana otkako sam otprilike ovdje, bio i tuitelj ibranitelj na stotinama procesa pred vojnim sudom, potpuno sam uvjeren danemam rei nita u svoju obranu. Optube generala Teedlea navode da samprolog mjeseca u Hechingenu namjerno dopustio bojniku Martinu dapobjegne iz mog zakonitog pritvora. A to je istina. Jesam. Dopustio samMartinu da ode. Namjeravam izjaviti da sam kriv, jer jesam kriv. Razlozizbog kojih sam pustio Martina u oima zakona su nevani i oni su, iskrenogovorei, moja stvar. Ipak, uvjeravam vas da iznoenje cijele prie mojusituaciju ni za djeli ne bi poboljalo.

Najbolje je da ponem s nekim informacijama koje rutinski traim odsvojih stranaka. Ja sam ovjek sa Srednjeg zapada, roen 1915. u graduDuSableu u okrugu Kindle. Oba moja roditelja su useljenici, podrijetlom izmalih gradia sa zapada Rusije. Nijedno nema vie od osnovnokolskenaobrazbe. Moj otac od svoje etrnaeste radi kao postolar i ima malu radnju,jedan blok udaljenu od trokatnice u kojoj su moji roditelji odgojili mojustariju sestru, mog mlaeg brata i mene.


17/304

Bio sam dobar uenik u srednjoj koli, a osvojio sam i prvenstvo okrugaKindle u lenom plivanju na sto metara. Ta kombinacija omoguila mi jestipendiju na Easton Collegeu. Easton je samo tridesetak kilometaraudaljen od stana mojih roditelja, ali je svjetovima daleko, to je dugogodinjemjesto za kolovanje otmjene elite Tri-Citiesa. Kao dijete roditelja iji je

jedini san bio da im djeca postanu pravi Amerikanci, Easton sam prihvatiou svakom pogledu, sve do kaputa od rakuna, ukulelea i lule od vrijeska.Diplomirao sam u Phi Beta Kappa6, a zatim se upisao na cijenjeni pravnifakultet u Eastonu. Nakon toga, imao sam dovoljno sree i naao posao upravnom odjelu Moreland osiguranja. Moji roditelji su isticali da sam, inise, bio prvi idov koji je u Morelandu dogurao dalje od pisarnice, ali uvijeksam se trudio da stvari ne gledam na taj nain.

Dvije godine na Opinskom sudu vodio sam sporove u vezi s osobnimozljedama, ali u rujnu 1942. prijavio sam se u vojsku. Nitko kome je bilostalo do mene nije to odobravao. I moji roditelji i moja draga, Grace Morton,htjeli su da ekam da me pozovu, uzaludno se nadajui da e me izostaviti,ili u najmanju ruku da e ograniiti vrijeme mog boravka u opasnimpodrujima. Ali nisam vie namjeravao odgaati svoju dunost.

Grace sam upoznao tri godine prije, kad sam joj pomogao da ue u parsalonki na odjelu cipela u robnoj kui Morton, u kojoj sam za vrijemekoleda i pravnog fakulteta zaraivao deparac. U svom demperu sokruglim ovratnikom, s tankom bisernom ogrlicom i u plisiranoj suknji,Grace je slika sveamerike djevojke. Ali ono to me je najvie privuklo nijebila njezina kratka plava kosa ni njezino stidljivo dranje, nego njezinaplemenitost. Ona je najdobronamjernija dua koju sam ikad upoznao. Graceje radila kao uiteljica u opasnom sjevernom dijelu grda i priekala jenekoliko mjeseci prije nego to je priznala da je kua u kojoj sam je prvi putspazio bila u vlasnitvu njezine obitelji. Kad sam odluio ui u vojnu slubu,zaprosio sam je, tako da budemo zajedno, barem dok sam u zemlji. Pristalaje istog trena, ali nai planovi za enidbu podignuli su oluju u obje obitelji, aona se mogla stiati jedino odgodom vjenanja.

Nakon osnovne obuke u Fort Rileyju otiao sam u Pjeaku asnikukolu u Fort Benningu u Georgiji. Postao sam potporunik 6. travnja 1943.Dva dana poslije odmah sam bio premjeten u JAG. Ba sam bio napuniodvadeset osam, to me je inilo podesnim za JAG, a za premjetaj me jeodredio jedan obzirni vii asnik. Na tipino vojniki nain, nitko me nije

pitao to sam ja htio, a vjerojatno ni do danas nemam odgovor na to. Jouvijek s neodreenim osjeajima, poslan sam u velianstveni etverokutPravnog fakulteta na Sveuilitu Michigan kako bih nauio ratne zakone.Diplomiranje u gornjoj polovici rezultata moje generacije studenata,automatski mi je donijelo promaknue u in porunika.

Kad sam uao u JAG, traio sam slubu na Pacifiku, mislio sam da postoji

6Najstarija amerika studentska udruga.


18/304

vea vjerojatnost da budem blizu aktivnih borbi, ali u kolovozu 1943. poslalisu me u Fort Barkley, u Teksasu, da proem pripravniki sta, takozvanupripravnu obuku, za pomonika u JAG-u u ratnim uvjetima. Veinuvremena provodio sam objanjavajui pravne mogunosti vojnicima koji suod svojih ena dobili pisma Dragi John i, kao udnu suprotnost, rjeavao

sam vrlo proturjene zahtjeve za uzdravanje koje je Vojska primila od petena kojima se vojnik imenom Joe Hark oenio na svojih pet prijanjihpremjetaja, svakom bez prethodne rastave.

U oujku 1944. napokon su me premjestili u prekomorske krajeve, ali uSredinju postaju u Londonu, a ne na Pacifik. Ipak, imao sam sreu da samdospio pod zapovjednitvo brigadira Halleyja Maplesa. Bio je u kasnimpedesetima, i prava slika pravnika, vii od sto osamdeset, mrav, s kosomkoja je poinjala sijedjeti i s velikim brkovima. inilo se da ima visokomiljenje o meni, vjerojatno zato to sam, kao i on, zavrio pravni fakultetna Sveuilitu Easton. U neko doba u srpnju, samo nekoliko tjedana nakonDana D, brigadir je bio imenovan elnikom JAG-a Tree armije koja seosnivala, a ja sam bio oduevljen kad me je postavio za svog privremenogpomonika. Kanal sam preao 16. kolovoza 1944., na opskrbljivaupodmornica Holland,te se napokon pribliio ratu.

asnici JAG-a bili su dio Pattonova stoera pozadinskog eelona, a kretalismo se u brazdi koja je ostajala iza generala dok je Trea armija jurila prekoEurope. Bio je to ugodan zadatak. Nismo sudjelovali ni u kakvim borbamanego smo, jedan za drugim, ulazili u francuska sela i gradove koji suoduevljeno proslavljali osloboenje nakon godina njemake okupacije. Spolutonskih kamiona i oklopnih transportera pjeaci su mnotvu dobacivalicigarete i okolade dok su Francuzi otvarali boce vina koje su godinamaskrivali pred Nijemcima i slali nam poljupce, vie naalost bradati starci,nego zavodljive djevojke.

U osloboenim gradovima rijetko smo nailazili na uspostavljenu vlast jersu se deseci francuskih politikih stranaka prepirali oko vladanja. Lokalnistanovnici okupljali su se oko policijske postaje i naih vojnih stoera, trailisu dozvole za putovanja ili su pokuavali pronai sinove i oeve koje suodveli Nijemci. Izlozi trgovina koje su nudile njemaku robu i promidbu bilisu razbijeni kockama kaldrme, a Lorenski kri, simbol Francuskog pokretaotpora, bio je nacrtan preko svakog kukastog kria koji se nije mogaoizbrisati. Kolaboracioniste je izvlaila gomila. U Brou sam vidio ankericu

koju je pritisnulo est ili sedam mladia s trakama pokreta otpora oko rukui odrezalo joj svu kosu kao kaznu za spavanje s nacistima. Strienje jeizdrala s popustljivou koja moda nije bila jako razliita od one kojom jeprimala svoje njemake zavodnike. Nije izustila ni rijei, samo je plakala isjedila potpuno nepomino, osim jedne ruke koja se pomicala potpunoodvojeno, lupala je po njezinu boku kao krilo pripitomljene ptice kojabezuspjeno pokuava poletjeti.


19/304

Patton je bio zabrinut da bi kaotina atmosfera mogla utjecati na naepostrojbe i dao je zadatak brigadiru Maplesu i njegovu osoblju da uspostavedisciplinu. Ja i moj pandan, Anthony Eisley, zdepasti mladi satnik izDaytona koji je nekoliko godina bio pravnik u kancelariji svog oca, dobilismo zadatak da izvedemo pred opi vojni sud velik broj sluajeva koji su se

odnosili na vrlo ozbiljne prekraje ubojstva, silovanja, napade, ozbiljnepljake i neposluh od kojih su mnogi bili poinjeni prema francuskimcivilima. U drugim zapovjednitvima su takve sluajeve, osobito obranuoptuenih, vodili redoviti asnici kao dodatnu dunost, ali brigadir Maples jeu sluajevima koji su mogli zavriti kaznom strogog zatvora, ili ak ivjeanjem, elio pravnike koji su znali ratne zakone.

Osnovna zapreka u provedbi naeg zadatka bila je u tome da smo jedvauspjeli uspostaviti sud, a onda bismo ponovno bili u pokretu dok jePattonova vojska, dotad nepoznatom brzinom, jurila preko Francuske.

Kolone su hitale preko podruju ak i prije nego to su navigatori ustoerima stigli postaviti karte. Ljudima smo o njihovim ivotima sudili uvojnim atorima, uz svjedoenja koja se esto nisu ula od buke bombarderau zraku i grmljavine haubica.

Osjeao sam zahvalnost to sam bio u prvim redovima povijesti, ili unajmanju ruku u njihovoj blizini, i potovao sam brigadira Maplesa kaozapovjednika. U vojnom asnikom zboru, koji je bio ustrojen u hodu, nijebilo neuobiajeno, ak i kod viih inova, naii na zapovjednike koji nisu nimetka ispalili u borbi, ali Maples nije bio samo ugledan pravnik koji jedospio do vrha glasovite pravnike tvrtke u St. Louisu, nego i veteran iz

Prvog svjetskog rata, u kojem je proao kroz mnoge od tih gradova.Poetkom rujna stoer se ponovno premjestio u Marson, iz La Chaumea,

to nas je odvelo preko Marne. Brigadir me je zamolio da se s njim povezemu potrazi za poljem na kojem je preivio najeu bitku u kojoj se borio. Sadaje to bio panjak, ali Maples je prepoznao dugaku kamenu ogradu koja jedijelila to polje od susjednog. On je bio dvadesetpetogodinji potporunik,ukopan u jednom od uskih rovova koji su se probijali zelenim poljem, ne vieod sto metara udaljen od Nijemaca.

U posljednje vrijeme na tome mjestu ponovno su se vodile borbe, topovskegranate su u okolnim umama poruile mnoga stabla, a tragovi tenkova

izrovali su zemlju. Poginuli vojnici i potroeni materijal bili su odvezeni, aliostalo je nekoliko ivotinja, krava i vojnih konja koji su bili naduti izaudarali su prekriveni muhama. Ipak, inilo se da je bitka koja se na tommjestu vodila prije etvrt stoljea pukovnika zaokupila. Dok smo ili prekorazorena polja, sjetio se prijatelja koji je iskoio da se olaka i dobio metakravno u glavu.

Poginuo je samo tako, s gaama na koljenima, pao je natrag u latrinu.Bilo je to grozno. Sve je to bilo grozno, rekao je i pogledao me.


20/304

Iza ograde na susjednoj strani, u uskom kanalu, naili smo na njemakogvojnika s licem nadolje u vodi. Jedna ruka na obali bila je sasuena iprekrivena ljuskama koe preko neega to e uskoro postati kostur. Bio jeto prvi mrtvac kojeg sam vidio na bojnom polju, a pukovnik je prilino dugoprouavao truplo dok sam se ja borio sa svojim srcem koje je snano udaralo.

Hvala Bogu, rekao je zatim.Gospodine?

Zahvaljujem Bogu, Davide, bit u prestar da se opet u ratu vratim na ovomjesto.

Kad smo ponovno bili u dipu upitao sam: Mislite li da emo se modauskoro morati opet boriti u nekom drugom svjetskom ratu? Eisley, mojkolega iz sudnice, vjerovao je da je rat protiv Sovjeta apsolutno neizbjean ida e moda poeti prije nego to nas otpuste. Brigadir je tu ideju doekao siznimnom ozbiljnou.

To se ne smije dogoditi, Dubine, rekao je, kao da izdaje najvanijuzapovijed. Ne smije.

Do kraja rujna Pattonova trka preko Europe doslovce je stala. Nae oklopnejedinice bile su bre od opskrbe pa su pranjavi tenkovi i polugusjeniaristajali nepokretni ekajui gorivo, a vrijeme je od lijepog postalo tmurno, teje uskoro prelo u najkiovitiju dotad zabiljeenu jesen. Bojinica se unepominoj crti protezala na oko petnaest kilometara juno od planinaVosges. U meuvremenu, pjeatvo je zamijenilo oklopne postrojbe i ukopalose u rovove koji su, kao da se ponavlja Prvi svjetski rat, bili samo nekoliko

stotina metara od onih neprijateljskih iz kojih se beziznimno svake noi ulouvredljivo dobacivanje. Babe Ruth7je schwarz-crn. Crni niger kod kue tijebe tvoju enu. U naim postrojbama imali smo mnogo onih koji su govorilinjemaki, klince iz New Yorka i Cincinnatija i Milwaukeeja, koji suizvikivali svoje primjedbe o mizernosti Hitlerovih jaja, skrivenih ispodnjegove haljine.

Zastoj je omoguio da administrativno osoblje, ukljuujui pripadnikeJAG-a, u Nancyju uspostavi svoj prvi trajni stoer koji je poeo s radom 11.listopada 1944. Dok sam u srednjoj koli uio francuski, stekao sam dojamda u toj zemlji postoji samo jedan grad o kojem je vrijedno govoriti. Alisredite Nancyja je u osamnaestom stoljeu kralj bez zemlje, StanislavLeszczynski, poslije Vojvoda od Lorrainea, izgradio u grandioznosti i sjajukoji su bili jednaki mojem zamiljanju Pariza. Pattonov istureni stoer bio jeu Palais du Gouverneuru, kraljevskoj rezidenciji na kraju troredne arkade sdvoredom. Palaa je nalikovala slikama Tuileriesa koje sam jednom vidio.Nai uredi, zajedno s ostalim pozadinskim slubama, bili su na oko petnaestminuta hoda kroz grad, u Lycee Henri Poincare, najstarijoj koli u Nancyju.

7U to vrijeme najbolji igra bejzbola.


21/304

Kako bismo procesuirali nagomilane sluajeve koji su se nakupili dok smopokuavali odrati korak s Pattonom, brigadir Maples je od onih bogatuna uG-18koji su imali dovoljno osoblja, zatraio da uspostave dva stalna vojnasuda. Napokon, za svaki sud su odredili devet asnika, doputajuilanovima da se u ostale dane bave svojim dunostima. Ali Eisley i ja smo u

sudu bili sedam dana u tjednu, deset sati na dan. Kako bismo prekinulirutinu, sloili smo se da izmjenjujemo uloge vojnog tuitelja i braniteljaoptuenih.

Vojni sud bio je uspostavljen u bivoj zajednikoj prostoriji kole u kojojsmo spojili tri velika stola za jelo. U sredini je bio asnik najvii po inu ipredstavljao je predsjednika vojnog suda, a sa svake strane bila su po etirinia asnika. Sasvim lijevo sjedili bismo Eisley ili ja sa svojom strankom, ana drugom kraju netko tko je tog dana bio vojni tuitelj. U sredini sobe bio jestol za kojim su radili stenografi, biljeei svjedoenja, a odvojena stolica sravnim naslonom bila je odreena za svjedoka. Predsjednik jedne porote bioje pukovnik Harry Klike, otresit mali prijeratni nii asnik koji se uspeokroz Intendanturu i bio je odluan da iskae izobrazbu koju je smatraoprimjerenom asniku i gospodinu. Svakog dana rasprava se zavravalaKlikeovom nametljivom objavom: Vojni sud nastavlja rad sutra u nulaosamsto, kada emo se ponovno sastati da se rijeimo pravde. Nitko, kolikose ja sjeam, nije imao srca ispraviti ga.

Nastavili smo ubrzano i esto bismo za dan rijeili dva ili ak tri sluaja.U potrebi za predahom nakon rada suda, Eisley i ja esto bismo ili po RueGambettu do velianstvenog Place Stanislasa s njegovim ukraenimdravnim zgradama i fino izraenim ulaznim vratima s vrcima od zlata. Ukavani na trgu pili smo konjak i gledali lijepe gradske ene u cipelama svisokim potpeticama i s podignutom kosom. Tony, oenjen ali u punojslobodi pet tisua kilometara daleko, hvalio je matu Francuskinja i njihovneuglaeni nain voenja ljubavi. Sluao sam bez komentara, dok bipatronpokuavao potjerati francuske klince koji su prilazili naem stolu ispruenihruku, a svaki od njih svladao je barem jednu reenicu na engleskom: Imavake, stari?

Vani na aveniji prolazile su duge vojne kolone, vraale se ili odlazile nabojite. Najtee stradale postrojbe na svom su povratku prolazilebezizraajno, tmurni, ogoreni, pokunjeni ljudi, na kojima su ratne strahotevisjele kao oglasi. Povremeno bi projurile kolone ambulantnih vozila vozei

ranjenike u lokalnu poljsku bolnicu. Ali najneugodniji prizor pruale suzamjenske postrojbe koje su odlazile u bitku. Na ulici bi esto zavladao mukdok bi nas vojnici gledali s kamiona, a mi bismo gledali njih. Na licima im seesto mogao vidjeti oaj i bijes zbog okrutne lutrije koja je nas ostavila nasigurnom, a njih suoila sa smrtnom opasnou. esto sam se u timtrenucima osjeao neugodno, kad bih se sjetio naina na koji su po stoerima

8Personalni odjel.


22/304

uspjesi Tree armije bili opisivani uz uporabu rijei mi.

Na kraju, Tony i ja bismo se poeli pripremati za sljedei dan. Kad susluajevi ukljuivali napade na lokalno stanovnitvo, izlazili bismo i zajednoispitivali svjedoke. Sa svojim srednjokolskim francuskim itao sam dobro imogao sam razumjeti, ali govorio sam s dosta potekoa. Ali ipak, nakon dva

mjeseca u Europi, znatno sam napredovao i, zahvaljujui milostigestikulacije rukama, uglavnom bismo se uspijevali probiti kroz taispitivanja bez pomoi prevoditelja.

Vojnog policajca koji nas je vozio veinu dana, narednika GideonaBidwella, nazvali su Biddy, skraenim oblikom nadimka Iddy Biddy9kojimsu ga nagradili uobiajeni pametnjakovii iz regrutnog logora. U ramenimaje bio irok kao autobusno sjedalo i najmanje sto osamdeset i pet visok, skovravom crnom kosom i ruiastim licem koje je nosilo irok nos i zeleneoi. Bidwell je bio jako sposoban, ali na neveseo nain. On je bio jedan oddragovoljaca koji shvaaju da su oni sutina vojske i da se njihov zadatak

sastoji u tome da dobiju rat, istodobno sprjeavajui asnike da naprave odsebe budale. Nosio je opremu, vozio dip, okretao kartu kako bi mipokazivala pravi smjer, ali sve to s mrzovoljnim izrazom koji ga je na nekinain inio nepristupanim. Kad me je pokupio u Cherbourgu, gdje sam seiskrcao, u njegovu govoru prepoznao sam naglasak iz Georgije, nakonvremena provedenog u Fort Benningu, ali u odgovoru na moja pitanja rekaoje samo da su njegovi napustili Georgiju prije nekoliko godina. O sebi je idalje uglavnom drao zatvorena usta, nije bio otvoreno nepokoran, ali imaoje gorak izraz kojim je namjeravao pokazati da ga nije suvie briga ni zakoga. Osjetio sam da emo se prije ili poslije sukobiti.

Jedne veeri zaustavili smo se pokraj vojnog zatvora da ispitam svojustranku prije rasprave sljedeeg dana. Biddy je bio sa mnom kad smo uli udvostrukom icom opkoljen krug u kojem su tri duga reda malih atora bilapodignuta pretjerano blizu jedan drugom. Kad se moja stranka izvukla izstraarnice s okovima oko nogu i u lisiinama, Biddy je u grudima zatomiodubok uzdah.

Zato su to uvijek obojeni? Zapitao se, ali dovoljno glasno da ga ujem.Dovoljno Georgije je s Bidwellom ve dolo do Sjevera tako da mi je bilodrae ne uti njegov odgovor. Prodorno sam ga pogledao, nakon ega seukrutio, ali je shvatio da je bolje da se okrene.

udno, ali Biddyjeva primjedba navela me je da razmislim o njegovupitanju, iako iz drugog kuta. Uz moje saaljenje prema francuskimobiteljima koje su se tako esto kao rtve pojavljivale u naim sudnicama, upoetku nisam niti opazio da su mnogi vojnici koji su bili poslani na sluenjedugotrajnih kazni u vojnim kaznionicama bili crnci. Ipak, Biddy je imaopravo, barem to se uzorka tie, a sljedei put kad sam se nasamo naao s

9Budala.


23/304

brigadirom Maplesom, pitao sam ga to misli zato su tako esto vojnicikojima smo sudili bili crnci.

Crnci? Maples me je otro pogledao. to, zaboga, pokuava sugerirati,Dubine? Ima mnogih u zatvoru koji su bijeli. Svakako da ili je bilo. Mnogovojnika zavrilo je u vojsci jer su im suci ponudili taj izbor umjesto odlaska u

zatvor. Ljudi koji su kod kue bili okorjeli pljakai i narkomani nisu baesto okretali kaput, ak ni na bojnom polju. Sumnja li da su ti dekikrivi?

U veini sluajeva koje sam vodio, vojnici su, onda kad sam ih ja vidio, bilive trijezni i ponizno su izjavljivali da su krivi. A zloini zbog kojih su bilioptueni rijetko su bili laki. Samo prije nekoliko dana bio sam tuiteljobojenog vojnika koji je doslovce razvalio vrata na kui jedne djevojke kojaga je odbila; pozabavio se s njom tek nakon to je brutalno istukao njezineroditelje. Zbunjivalo me je da su se obojeni vojnici u Engleskoj uglavnomjako dobro pridravali reda, ali na Kontinentu bi gubili disciplinu.

Krivi su, gospodine, nema dvojbe. Ali kako sam razmiljao o tome, poeosam se pitati, gospodine, imamo li isto toliko razumijevanja prema obojenimvojnicima?

Nisam morao navesti neki odreeni izgred jer smo taj tjedan razmatralisluaj odlikovanog asnika koji je na bojitu bio od Dana D. Dok je gledaokako prolazi kolona njemakih zarobljenika, odjednom je podignuo puku ipoeo pucati, ubio je trojicu i ranio etvoricu. Njegovo jedino objanjenje biloje: Nije mi se svialo kako su me gledali. Brigadir Maples je odluio daemo zatraiti kaznu od samo tri godine.

Ti crni deki nisu u borbi, Dubine, veim dijelom nisu. Ne moemo se

prema njima odnositi jednako kao prema ljudima koji su proli kroz to.Mogao sam istaknuti da obojenim bataljunima za to u pravilu nije bilapruena mogunost, ali osjetio sam da sam otiao dovoljno daleko. To sualkohol i ene, Dubine, dodao je pukovnik. Ti si dovoljno pametan da sekloni alkohola i ena.

Vidio sam da su moja pitanja zabrinula brigadira i nisam bio iznenaenkad me je dva dana poslije pozvao u svoj ured. Bio je to nekadanji uredravnatelja kole, soba s visokim antiknim ormarima od stare hrastovine.

Sluaj, Dubine, ne znam kako to rei, zato u biti izravan. to se tieprimjedaba koje si mi postavio neki dan, bolje ti je da bude oprezan s tim

stvarima, ovjee. Ne eli valjda da ljudi pomisle da si kriva vrsta idova.Je li to dovoljno jasno?

Naravno da ne elim. Istinu govorei, brigadirovu primjedbu prihvatiosam s uobiajenim osjeajem nelagode koju je podsjeanje na moje podrijetlonepogreivo izazivalo. Moji roditelji bili su socijalisti koji nisu puno drali dovjerskih obiaja, tako da je za mene osnovno znaenje toga to sam idovbilo kao neto zbog ega su me ljudi pouzdano smatrali manje vrijednim, kao


24/304

prepreka koju treba svladati. Cijeli ivot trudio sam se vjerovati u zemlju ukojoj su svi jednaki i zasluuju da ih se naziva samo jednim imenom Amerikanac.

Vojska nije uvijek na taj nain gledala na to. Bio sam tjedan dana naosnovnoj obuci prije nego to sam saznao da H na mojoj metalnoj ploici

znai Hebrej, to me je beskrajno iritiralo, budui da Talijani i Irci nisu biliobiljeeni s T ili I. Ali oruane snage bile su preplavljene predrasudama.Vojnici nisu meusobno mogli razgovarati bez epiteta. Meks, Poljaina,digi, Irina, bjelina, seljaina, Okie10, kombra. Svatko ga je imao.

Da ne spominjemo obojene i istonjake za koje je Vojsci bilo drae da ihuope ne prima. Kako bilo, asnici JAG-a su prvenstveno bili dobro odgojeniepiskopalci i prezbiterijanci sa savrenim manirama koji nisu sudjelovali uprostakim uvredama. Brigadir Maples se jako potrudio da bude jasno kakone gaji nikakve predrasude. Jednom mi je rekao da, onog dana kad uemo uBerlin, namjerava otii do Reichstaga s ispisanom rijei Jude na kacigi. Ali

njegova primjedba sada je bila upozorenje da to to moji kolege ne spominjumoje podrijetlo ne znai da ga je ijedan od njih zaboravio.

Nekoliko dana poslije brigadir je ponovno zatraio da me vidi.

Moda ti treba predah od ovog svakodnevnog sudskog posla, rekao je.Gadno rintanje, nije li? U usporedbi s onim s ime su se susretali vojnicina bojitu, nikada ne bih dopustio prigovaranje, ali pukovnik je imao pravo.U mom svakodnevnom radu nije bilo mnogo toga to bi podignulo moral slati u zatvor momke koji su ovamo doli riskirati ivote za svoju zemlju. Alibrigadir je imao plan kako da nam svima omogui predah. Eisley e nanekoliko tjedana zamijeniti mjesto s bojnikom Haggertyjem, zamjenikom

proelnika JAG-a, koji je provjeravao presude i pruao pravne savjete kaopravnik u jednoj od porota. to se mene tie, ja sam trebao provesti istraguprema Pravilu 35 i razvidjeti mogue privoenje jednog asnika pred vojnisud.

Postoji mali problem u Glavnom stoeru. Britanci za to imaju izraz:strka-zbrka. Boe, nedostaju mi Britanci. Nain na koji govore svoj jezik! Tideki su me nekoliko puta na dan natjerali u smijeh. Ali to je ono to to jest,strka-zbrka. Pretpostavljam da si uo za Rolanda Teedlea. General Teedlebio je doslovce legenda, esto se govorilo da je bio Pattonov ljubimac meubrigadnim generalima. Njegova 18. oklopna divizija bila je na elu juria

kroz Francusku. Teedle se jako razbjesnio zbog jednog bojnika iz OSS-a kojije djelovao na njegovu boku. Koliko zna o OSS-u, Dubine?

Ne mnogo vie od onoga to sam proitao u novinama. pijuni ikomandosi, rekao sam.

To je uglavnom tono, rekao je brigadir. A osobito vrijedi za tog momka.Bojnika Roberta Martina. Na neki nain je ovjek bez domovine. U

10ovjek iz Oklahome.


25/304

panjolskoj se borio za republikance. ivio je u Parizu kad su ga Nijemcipregazili. OSS ga je, oito, zavrbovao i dobro je napredovao. Na Kontinentuje negdje od 1942. Vodio je Operativnu grupu iza njemakih linija skupinusaveznikih pijuna i snaga Francuskog pokreta otpora, koja je sabotiralanacistike operacije. Nakon Dana D, on i njegovi ljudi postavljeni su pod

Teedleovo zapovjednitvo. Izbacivali su vlakove s opskrbom iz tranica,hvatali njemake izviae, bili su nacistima kost u grlu dok se 18. divizijaobruavala na njih.

Rekao sam kako se ini da je Martin hrabar.

Vraki hrabar, rekao je Maples. Nema sumnje o tome. Heroj, iskrenogovorei. Dobio je Kri za posebne zasluge. I dva puta Srebrnu zvijezdu. A uto se ne ubrajaju trakice koje mu je De Gaulle prikvaio na grudi.

Isuse, rekao sam spontano.

U kratkoj tiini, koja se esto javlja kod vojnika kad su suoeni sdokazima o hrabrosti drugih, brigadir je dostojanstveno kimnuo. U tim

trenutcima svima nam se provlae iste misli: Bih li ja to mogao?Ali, vidi, rekao je brigadir, to je jedna od onih avoljih ironija.

Vjerojatno je ona odvela Martina u neprilike. Predugo je bio vuk samotnjak,zaista. On nema straha. Ne samo od neprijatelja. Nego i od vlastitihzapovjednika. Vojska nije mjesto za individualce. Bilo mi je jasno da jebrigadir dugo razmiljao o tom sluaju. Pogladio je krajeve svojih dugihbrkova prije nego to je nastavio. Ne znam pojedinosti. To je tvoj posao. AliTeedle tvrdi da se Martin opirao njegovim naredbama. Nekoliko puta dosada. Kae da Martin samo sjedi u nekom chteauu, provodi bezbrian ivoti prkosi. Izgleda da se radi o nekoj djevojci.

Brigadir je tu zastao, oito je razmiljao o svojoj estoj opasci da su ene iratnici loa kombinacija.

U svakom sluaju, rekao je, mora se provesti istraga prema Pravilu 35.Dri se prirunika. Ispitaj Martina. Ispitaj generala. Razgovaraj sasvjedocima. Obavi slubena ispitivanja. Pripremi izvjetaj. I budidiplomatian. Formalno, nii asnik ne bi smio ispitivati vie po inu.Obvezujem te, Davide, da ne die prainu. Upamti, djeluje u moje ime.

Da, gospodine.

G-l se nada da e bojnik Martin progledati kad shvati da stvari postaju

ozbiljne. Vojni sud bi, iskreno, bio tragedija. Teedle i taj momak Martin obojica su jako dobri vojnici, Dubine. General Patton mrzi takve meusobnearke. Urazumi Martina, ako moe. Ali pazi se. Ne zaboravi da e, kad sepodvue crta, Roland biti taj kojeg e Patton posluati.

Brigadir je obiao stol da mi stavi ruku na rame, a kroz to sam osjetioteinu njegove oinske sklonosti prema meni.

Mislio sam da e ti se svidjeti ovaj predah, Davide. Odvesti te malo bliebojitu. Neto e se za koji dan ondje opet poeti dogaati. Znam da e ti se


26/304

svidjeti. I moda ne bude vie mnogo prilika. Pria se da se Monty11kladio sIkeom12u pet dolara da e rat ovdje zavriti prije Nove godine. To bi namsvima bio lijep boini dar, je li tako?

Sjao je dok mu neto nije zamrzio crte lica, shvativi, pretpostavljam, daBoi njemu znai mnogo vie nego meni. Ali odgovorio sam: Da,

gospodine, svojim najoduevljenijim nainom i otro sam salutirao prijenego to sam otiao saznati sve to sam trebao znati o bojniku RobertuMartinu.

11Bernard Law Montgomery, zapovjednik britanskih snaga u invaziji na Francusku.12Dwight Eisenhower, vrhovni zapovjednik saveznikih snaga u Zapadnoj Europi.


27/304

3. DAVID:

GENERAL

18. OKLOPNA DIVIZIJA UTABORILA SE NA OKO ETRDESET kilometarasjeveroistono od Nancyja, nedaleko od Arracourta, gdje su ljudi uivali urazdoblju odmora i oporavka. Kad smo se Biddy i ja pojavili na mjestu zaopskrbu vozila kako bismo napunili dip i produili na razgovor s generalomTeedleom, rekli su nam da emo se, zbog drastine discipline oko opskrbebenzinom, morati stisnuti i primiti etiri momka iz 134. pjeake koji suizgubili svoj konvoj. 134. je ila u ispomo postrojbama na bojinici XII.korpusa, a ti vojnici, koji su ve proli svoj dio u borbi, bili su smrknutisuputnici. Obian vojnik koji je sjedio iza mene, deko koga su zvali Patka izKentuckyja, ispalio je nekoliko stihova iz Mairzy Doats13, sve dok se

njegovi prijatelji napokon nisu sloili u jednoj stvari da bi Patka, dovraga,mogao zavezati.

Zrak je i dalje bio teak i vlaan, a kako smo se pribliavali bojitu nijesamo vrijeme ostalo tmurno, bili su tmurni i vojnici koji su se vukli cestama.Posvuda su bili vidljivi znakovi nedavnih borbi. Zemlja je bila sprena iizrovana, a slikovite francuske kue na imanjima, sa slamnatim krovovimaprema kojima su izgledale kao da su izale iz Ivice i Marice, bile su veinomporuene. ak i one koje su prole relativno dobro bile su esto nakrovovima otvorene, sliile su ovjeku bez eira. Grede su bile razasute pozemlji, a esto je sve ono to je ostalo od graevine koja je nekoj obitelji

desetljeima, ak i stoljeima, bila dom, bio okreeni dimnjak ili samo jedanzid. Ruevine su buldoerima bile odgurnute uz rub ceste, ali svako tolikonailazili smo na potresne tragove civilnih rtava, lutku bez glave, ranjenukao i njezine ive kopije, ili kaput bez jednog rukava.

S obzirom na stanje na cestama, trebalo nam je nekoliko sati da stignemodo 18. divizije. Razvukli su se po manje mokroj zemlji, preko nekolikoprostranih kosih polja mahunarki i sjenokoa. Budui da sam se bavioodtetnim zahtjevima za zemlju koju su nae postrojbe unitile u Engleskoj,mogao sam samo zamisliti veselje francuskog seljaka koji e sada dobitinaknadu za uporabu zemlje na kojoj su usjevi ve prije bili uniteni.

18. oklopna divizija bila je heroj na svim filmskim vijestima koje smoposljednjih mjeseci gledali, postrojbe koje su prohujale Francuskom i koje estjerati Hitlera u neku rupu u Berlinu te kao zahvalu ispaliti minobaca unju. Ozraje je ovdje, nakon to je preivljeno bojite, bilo bodro i prialo seglasno. Dok je Patton ekao gorivo, topnitvo i sljedovanja, mnogimpjeakim divizijama naredio je otar trening, ali vojnicima 18., s njezinim

13Pjesma besmislenog sadraja, popularna meu amerikim vojnicima na fronti u Europi.


28/304

tenkovima i pokretnim topnitvom, striktna tednja goriva ostavila je malotoga ime bi se svaki dan zanimali, osim ienjem oruja i pisanjem dugihpisama kui.

Dok smo s naim naprtnjaama prelazili tabor u potrazi za Teedleovimstoerom, Biddy i ja privlaili smo ljutite poglede. Nae su odore jo bile

iste, nisu bile pune masnih mrlja ni poderane, a nae kacige nisu bileopremljene maskirnim mreama koje su izdavali za borbu. Jedanput ilidvaput proli smo pokraj vojnika koji su za nama kokodakali, ali samaBiddyjeva veliina bila je dovoljna da utia veinu uvreda koje sam senavikao sluati dok su nam ih dobacivali s konvoja postrojbi koje suprolazile kroz Nancy.

Umjesto da za sebe uzme jednu kuu u gradu, kao to bi to modanapravili neki generali, Teedle je ostao sa svojim ljudima u velikom atorukoji mu je sluio, kao i u borbi, i kao boravite i kao stoer. Danju su tekizaklopci za zamraivanje bili podignuti. U unutranjosti, pod od dasaka bio

je podijeljen na odjeljke, bilo je tu nekoliko radnih stolova, dva od njihpostavljena licem u lice, za kojima su dva desetnika lupala poRemingtonkama. Jedan drugi radni stol, pokraj poljskog kreveta, koji jezasigurno bio generalov, bio je prazan. Dva mala ormaria bila supostavljena jedan na drugi, a na vrhu je bila petrolejka za itanje nou.

Priao sam prvom od desetnika koji je radio s olovkom stisnutom zubima ipredstavio sam se. Bio je to vrlo mrav momak s iskrivljenim pogledom ipoeo je ustajati. Rekao sam: Na mjestu odmor, ali je kratko salutirao sastolice.

Desetnik Billy Bonner, vojnik za paragrafe iz divizije fotelja.

Oh, nije li to zgodno? rekao je drugi desetnik a da nije podignuo pogledsa svojih papira. Kad se rat zavri, Bonner e se vratiti u varijete. Bonnerse drugom desetniku obratio sa Frank i rekao mu tlu zavee. Nakratko suse podbadali.

Pa, onda nemoj uopesa mnom razgovarati, zavrio je Frank. Glas muje bio visok, dramatino je odmahnuo glavom. Razmijenio sam pogled sBiddyjem, koji je ostao na ulazu u ator. Nije bilo potrebe pitati se zato tajnije bio u borbi.

Frustriran, Bonner ustane i odepa prema Biddyju, usput mi domahujui.Bonner se pokazao dovoljno dobroudnim pa sam bio slobodan upitati ga za

njegovu nogu. Bio je pogoen u Anziju i odluio je radije postati inovnikomnego otii kui. Nagrada za njegovu odluku, rekao je, bila je rad s Frankom.Dobrodoli u Vojsku, dodao je. Sjetio sam se jednog narednika koji me jena osnovnoj obuci upozorio da nikom ne kaem da znam pisati na stroju,dobar savjet kojemu je Bonner sada bio potvrda.

Desetnik je upravo bio zavrio s objanjavanjem da se Teedle svakogtrenutka mora vratiti s obilaska prednjih poloaja kad je ugledao generala i


29/304

odjurio za svoj stol kao uenik u razredu.

Ja sam stao u stav pozor kad je Teedle projurio pokraj nas. Vojnik izpostrojbe za veze ga je pratio teglei kuite golemog radiotelefona dok jeTeedle urlao u slualicu, naizmjence se iskaljujui na jadnika na drugomkraju veze i na vezista kad god bi se signal izgubio.

Reci mu da mi dva bataljuna primaju samo jedno sljedovanje na dan. Ne,dovraga. Dva bataljuna, jedno sljedovanje. Jedno sljedovanje. Vojskanapreduje preko svog trbuha. Pitaj ga je li uo za to. Ako nacisti ubiju tedeke, to je jedna stvar, ali neka budem proklet ako vidim da ih je njihovazemlja izgladnjela do smrti. Ve sam prije uo da su postrojbe na bojituesto bile gladne. U asnikoj kantini u Nancyju hrane je bilo u izobilju konzervi, kolaa s medom, aja, Nescafea. Podnevni obroci esto su biliobilni. Meso i perad, zaplijenjeni od lokalnog stanovnitva, plivali su ugustim umacima.

Teedle je grubo vratio telefon vezistu i otpustio ga, zatim je uronio u

stolicu, s nezadovoljnim pogledom na gomilu papira na svom stolu. Jo nijeniti skinuo kacigu. General je odjednom zareao na Bonnera.

Hoe mi rei da je Halley Maples poslao tog balavca da se baviMartinom? Koliko sam primijetio, Teedle me nije niti pogledao.

Bonner se okrenuo prema meni i rekao uz svoj razarajui osmjeli:General e vas sada primiti.

Kada sam prvi put uo Teedleovo ime, oekivao sam nekog malogokruglog momka koji bi pristajao u glazbeni film u Technicoloru, na primjeru arobnjaka iz Oza. Ali general je ostavljao dojam kompletnog vojnika, onevrste koja bi voljela da ih se opisuje kao tvrde i na sve spremne kukinesinove. Teedle je bio velik ovjek crvena lica, s prsima zaobljenima kao ucrvendaa, i s malim blijedim oima iroko smjetenim ispod kapaka koji suizgledali kao da su bili trljani do krvi, vjerojatno od iscrpljenosti, ili modazbog alergije, ili ak, pretpostavljao sam, zbog suza.

Ispred generalova stola ponovno sam stao u stav pozor, rekao svoje ime,in i postrojbu i objasnio da bih, uz njegovu dozvolu, uzeo od njega izjavupovezanu s Pravilom 35 koje se odnosi na Martina. Teedle me je pomnoprouavao.

Na koji si koled iao, Dubine?

Easton.Aha. Ja sam iz Kanzasa. U Kanzasu nema ni jedne od tih kola za fineguzice. to je s pravnim fakultetom?

Easton. Ako dopustite, generale, studirao sam uz stipendiju, gospodine.

O, shvaam. Pametnjakovi. Pokuava li mi to rei?

Nisam to htio sugerirati, gospodine.

Pa, ako skakue naokolo i svima koje sretne prvo pria o tome kako si


30/304

bistar, onda uope nisi jako pametan, je li tako, porunie?

Nisam odgovorio. Priklijetio me je, a to mu je svakako bila namjera.Teedle je jednostavno bio jo jedan od onih zapovjednika koji je elio danjegovi vojnici znaju da se moe nositi sa svakime od njih. Zastao je natrenutak da odloi kacigu na stol. Njegova kosa, ono malo to je od nje

ostalo, bila je negdje izmeu crvene i plave i strila mu je na glavi kao golaica. Naao je svoju uturicu i odvrnuo ep. ak i s udaljenosti od dva metraosjetio sam miris viskija. Dobro i dugo je potegnuo.

U redu, dakle, to ti moram rei o Martinu?

to god moete, gospodine.

O, to neu napraviti. Poet e misliti da je Martin divan momak. Ionakoe vjerojatno misliti da je on divan momak. Neto u ti odmah rei Dubine.Robert Martin e ti se puno vie svidjeti nego ja. On je armantan,slatkorjeiv. I hrabar. Martin je moda najhrabriji kukin sin na europskomratitu. Jesi li bio u borbi, Dubine?

Ne, gospodine. Volio bih.

Tako? Posprdno se nasmijeio i usmjerio pogled prema oznakama JAG-ana ovratniku moje bluze. Pa, ako se ikad nae usred bojnog polja,porunie, ono to e vidjeti oko sebe je gomila momaka usranih od straha,to i moraju biti, i jednog ili dva gada koji skau gore-dolje i ponaaju se kaoda ih meci ne mogu dohvatiti. Budu pogoeni prije ili poslije, vjeruj mi, aliza to treba puno due nego to misli. Martin je jedan od tih. Misli da jenepobjediv. Ni to mi se ne svia. Vojnik koji se ne boji poginuti opasnost jeza sve ostale.

Je li u tome problem, gospodine? Korijen svega?Teko. Problem je, ako to tako eli nazvati, u tome da taj jebeni gad neslua naredbe. Krenuo je u nekoliko akcija bez mog odobrenja, iako bi trebaobiti pod mojim zapovjednitvom. Bile su to ak uspjene akcije, ne poriem,sabotae eljeznikih pruga, uglavnom, tako da ti nacistiki pizduni nemogu prebaciti postrojbe i opremu onamo kamo mi idemo. U tome jeizvanredan. Izgleda da mu se svaki francuski eljezniar klanja do nogu.

Ali dva puta sam poslao postrojbe na krivi poloaj jer nisam znao da jeve prije dignuo prugu. Morao sam zaustaviti topnitvo jer sam prekasnosaznao da su se Martin i njegovi ljudi pojavili na ciljanom podruju, a da

prije toga nisu stupili u vezu sa mnom. A nekoliko puta sam usporiorazmjetaj jer se Martin ondje zajebavao s Nijemcima umjesto da zavriizvianje na koje je bio poslan. I nije samo disciplina koja me zabrinjava,porunie, iako vjerujem u disciplinu isto koliko i bilo koji general kojeg siupoznao. Ono zbog ega me bole hemoroidi je to da su ljudi svaki put bili uopasnosti, ljudi koji nisu trebali poginuti. Ne tog dana. Ne na tom mjestu. Ito primam osobno.

Mora da mi se na licu ogledavala sumnja zbog njegova izbora rijei.


31/304

uo si me, porunie, rekao je i ustao iza stola. To je osobno. Svakoprokleto jutro budim se, porunie, uz spoznaju da e mladii pod mojimzapovjednitvom poginuti ak i sada, kad se nita osobito ne dogaa.Gubim tridesetoricu na dan, njihove due pratit e me dok god ivim,Dubine. Ozbiljno to mislim. Sve dok I rajem na ovoj zemlji, trajno e

postojati sjena boli. Ovu zvijezdu sam silno elio, porunice, vjerojatno bihnekog ubio da doem do nje, ali nisam znao da mrtvi toliko proganjajugenerale. Dok sam nosio nie inove, tugovao sam za mnogima koji supoginuli pod mojim zapovjednitvom, ali to optereenje je prolazilo, Dubine,ali sada ne prolazi, a kad sam pitao ostale, sve to su mogli rei bilo je: to jejednostavno tako kako jest.

Zastao je da vidi kako to primam. Na njegovu licu, osobito na njegovuveliku, grudiastom nosu, nakupilo se jo vie rumenila, zatim je potegnuojo jedan gutljaj iz uture.

To je, u nekoliko rijei, ono to ne volim kod Roberta Martina. Cijeli svoj

ivot sam vojnik, Dubine, znam kako se igra igra i jasno mi je da me nikamone bi odvelo prigovaranje u Glavnom stoeru zbog Martinovih herojstava.Ali sam prenio poruku OSS-u da je korist od njega ovdje prestala. I na krajusu se sloili. Rekli su mi da mu naredim da se vrati u London. I sada imamomelodramu. Jer Martin ne eli otii.

Taj pizdek ne eli otii. Tri puta sam mu dao pismenu naredbu, a on ondjesjedi kao da je na odmoru. Podnosio sam toga gada kad sam morao, Dubine,ali sada sam ga uhvatio na djelu i neu vie trpjeti njegova sranja. Jesmo serazumjeli? Zato to napii, samo zadnji dio, i potpisat u.

Ja sam mislio da to ima veze s nekom enom, gospodine. To je ono na to

je brigadir Maples upozorio.Teedle se odjednom nasmijao. Bio je toliko nesmiljeno estok da sam

gotovo poskoio kad sam ga zauo. Bio bih se okladio da se ovjek ispredmene nije nikada smijao.

A, to, rekao je. Rei u ti istinu, Dubine. Boli me kurac za tu enu. Otome se brine Pattonov G-l oni ele ista pravila za cjelokupno osoblje,naravno. Prije Dana D, Martin je ovdje, na Kontinentu, zapovijedao jednomoperacijskom grupom Runi sat, ili nekakvo slino ime. Izviali su i malimakcijama udari-i-bjei nacistima zagoravali ivot. Mora da je imao tridesetljudi pod sobom, nekoliko saveznikih pijuna koji su se iskrcali kao i on, ali

veina u njegovoj jedinici bili su lanovi francuskog ili belgijskog podzemlja.Francuzi su svi pobjegli kui, raspodjela plijena i to sve ne. Pretpostavljamda e se gadovi meusobno potui zbog toga tko e ovdje voditi igru.

S Martinom je i dalje ostalo nekoliko udaka, vjerojatno zato to nigdjedrugdje nisu dobrodoli. A jedan od njih je ena, lijepo malo stvorenje,prema onome to sam uo. Zavrbovao ju je u Marseilleu prije nekolikogodina, i ona je uz njega, pomae u mnogim trikovima koje OSS stalnoizvodi. ene iz OSS-a su strano uinkovite, Dubine. Ne podcjenjuj ih. Zna


32/304

jebene vabe, misle da su gospoda, zato nikad nisu toliko sumnjiavi premaenama koliko bi trebali biti. Ta djevojka se ponekad predstavlja kaomedicinska sestra. Usred rata u odjei medicinske sestre moe ii gotovoposvuda.

Istina, vjerojatno je dvadeset godina mlaa od Martina i, po svemu sudei,

dobro je servisira, a moda je ak i zaljubljen u nju, ili misli da jest. To jeteorija u Londonu, pretpostavljam, o tome zato se ne eli vratiti. Mojateorija je da ga jednostavno veseli da mi zabada prst u oko.

Ali to se tie injenice da je zaljubljen u djevojku, ili da se bori uz boksvoje partnerice iz kreveta, to se onima u Glavnom stoeru moda ne svia,misle da nije dobro za disciplinu kad se nai vojnici napale, ali mene se to netie. Vojnici uvijek ele seks. Zna zato?

Zato to su odvojeni od ena, odgovorio sam. Od svojih supruga, djevojaka.

Misli da bi obraivali svoje ene na isti nain na koji se obruavaju naove francuske cure? Ja ne mislim. Oni misle da e poginuti, Dubine. Barem

oni razumni. To je ono to jamislim. A ako provede neko vrijeme u borbi,kao to kae da bi volio, i ti e tako razmiljati. A kad osjeti da je smrtblizu, Dubine, ne eli biti sam. Izolacija je sljedea stuba, u lijesu. Ne trainita drugo nego vezu sa ivotom, sa ivotom u njegovom najiem obliku.eli seks. I Boga. Ti deki ele i Boga. ele jebati. I ele se moliti. To je onoza ime vojnik ezne kad ne ezne za time da bude kod kue. Oprosti to tidrim predavanje, ali ti si novi u svemu ovom i bit e bolje da se priviknena istinu.

Zato me nije briga jebe li Martin tu curu ili neko tele na koje naie poputu. Imamo prilino vojnika koji i to rade, dolaze mi seljaci i ale se. to se

mene tie, jebi koga eli. Ali izvravaj naredbe. Zato napii ono to morampotpisati i reci tom kukinom sinu da se goni iz mog podruja ili u ga podpratnjom odvesti u vojnu kaznionicu. To je sve. I onda je Teedle ponovnopodignuo svoju uturu. Bilo je to peti ili esti put. Trebao je ve biti pijan, alinjegov je gnjev ario tolikom snagom da je alkohol vjerojatno ve ispario dokmu je prolazio niz grlo. Nisam znao to bih tono mislio o generalu Teedleu,osobito o njegovoj velikoj elji da mi se ne svidi. Izgleda da je bio jedan odonih djeaka koje su cijelo djetinjstvo zadirkivali i koji je odrastao odluanda bude tvri od onih koji su ga muili, ali onaj koji nikad nije prevladao bolod toga to se nije uklapao. Ali njegova sirova iskrenost ostavila je dojam na

mene, osobito jer je bila tolika da je dovela do toga da prizna svoj vlastitijad.

Nakon sastanka s generalom Teedleom bilo je razumnije ne vraati se uNancy nego krenuti do bojnika Martina koji je bio u blizini. General je svomG-l izdao naredbu da nam pomognu, a asnik za osoblje, pukovnik Brunson,dao nam je daljnje upute i naruio karte. Kad smo zavrili, vratili smo se domjesta za opskrbu vozila, gdje nas je narednik na dunosti izvijestio da su


33/304

na dip poslali na zadatak i da nam do jutra ne moe dati drugi.

Biddy je odmah shvatio. Troe na benzin, ne svoj, promrmljao mi je.Naravno, imao je pravo, ali ipak neemo dobiti vozilo. Umjesto togarazdvojili smo se u potrazi za prenoitem. Satnik u stoernoj satnijipronaao mi je poljski krevet u atoru za etvoricu i pokazao mi gdje e

sluiti veeru, u asnikoj kantini sklopljenoj od dvaju velikih atora. Jelose, kad je bilo poslueno, sastojalo od toplog sljedovanja B, reduciranog nazelenkasti pire, ali nitko se ovdje nije bunio, budui da je ak i stoernasatnija, koja si je uglavnom pribavljala najbolje, bila svedena na dva obrokana dan. Jedna od mojih najudnijih malih tajni bila je ona koju sam otkriona obuci, a odnosila se na to da mi nisu smetala terenska sljedovanja, ak niono to je dolazilo u konzervama sljedovanja B i C: meso s povrem, meso sgrahom, meso sa pagetima. Uobiajena prituba bila je da to slii hrani zapse i da, isto tako, ima takav okus. Ali velik dio toga doivio sam kao netoegzotino. Moji roditelji, uza sve to to nisu puno drali do slubene vjere,nikad u nau kuu nisu donosili svinjetinu. Svinjetina s grahom mi nikadnije bila previe draga, ali unku sam smatrao poslasticom, toliko da je ak imesni doruak bio uitak.

Nakon toga odetao sam prema prostoru za postrojbe i opremu, na kojemsu se utaborili vojnici, da se uvjerim da je Bidwell pronaao neko mjesto. Bioje to doslovno grad od atora koji je udomio nekoliko bataljuna. Bio je nasvoj nain oku privlaan. Redovi malih atora bili su nanizani u savrenimlinijama koje su se protezale stotinama metara, s uskim zahodskimkanalima iskopanima u pravilnim razmacima, a sve to bilo je obasjanovatrama koje su kuhari jo uvijek odravali.

Prolazio sam razmjenjujui pozdrave s vojnicima koji su me primijetili,pokuavajui pronai divizijsku stoernu satniju u kojoj su rekli da e Biddybiti smjeten.

Tu i tamo, kad bih pitao za smjer, raspitivao sam se mogu li razmijenitiromane s nekima od ljudi. Prije nego to smo otili iz Nancyja napunio samknjigama svaki dep svoje odore; udio sam za novim materijalom zaitanje. Povremeno sam imao osjeaj da sam proitao svaki roman u gradu.Uzdao sam se u dva meu najpopularnijim naslovima, Izgubljeni horizontiSvetiteWilliama Faulknera, ovaj drugi bio je jako traen zbog Popeyeovih

runih radnji s klipom kukuruza. Nadao sam se novim Faulknerovimstvarima i imao sam sreu da ih pronaem kod jednog riokosog vojnika izTeksasa. Dobio sam i roman Jamesa Goulda Cozzensa u zamjenu za

Posljednju utvrdu.

Bilo bi teko izrei koliko mi je znailo tih nekoliko minuta koje samsvake noi provodio u itanju. Misli na roditelje, na brata i sestru, ili naGrace, bile su ispunjene osjeajima. Nisam se smio prepustiti uivanjuzamiljajui da sam ponovno meu njima, u sigurnosti ivota koji sam


34/304

ostavio iza sebe, jer sam znao da bih mogao poludjeti od enje i aljenjazbog toga to sam bio toliko odluan izvriti svoju dunost. Ali mogunost dase osjetim kao da sam na nekom drugom mjestu, ni ovdje ni kod kue,makar i na nekoliko trenutaka, bila je privremeni bijeg, vana naznaka dae ivot ponovno biti pun bogatstava i nijansi kakvima je proet u

vremenima mira.Nisam pronaao Bidwella. Ali kad sam obavio svoju zadnju knjievnurazmjenu, naletio sam na Billyja Bonnera. Pijanevao je i nosio bocukonjaka, a veina sadraja bila je ispijena.

Pokuavam nauiti narodne obiaje, natporunie, rekao je Bonner.Francuzi moda neto smjeraju s ovom stvari. Digao je bocu i na poetkupromaio usta. Polovica vojnika izvan dunosti na koje sam u Francuskojnailazio bila je mrtva pijana, napunjena starim zalihama vina i novijimnasladama poput Pernoda i Benedictina koje nikad nisu vidjeli u Americi.Nije da su asnici bili imalo bolji. Mi u stoerima i dalje smo svaki mjesec

dobivali garnizonsko sljedovanje alkohola, a ak i asnici u rovovima trebalisu dobivati litru viskija, pola litre dina, dvije boce ampanjca, bocu rakije,iako im je to rijetko bilo dostavljano s obzirom na poremeaje u lancuopskrbe. Veinu onoga to je stizalo ja sam zamjenjivao. ak i na Eastonkoledu, gdje je zabrana alkohola pretvorila opijanje u pustolovinu, nastojaosam apstinirati, nikad mi nije bilo naroito stalo do osjeaja alkoholneoputenosti.

Izgleda da si se jako duboko upustio u istraivanje lokalne kulture,Bonner.

Da, gospodine. Do granice da se ujutro mogu izvui iz kreveta.

Bonner je u mojoj ruci spazio depnu knjigu i nekoliko trenutaka smorazmjenjivali miljenja o romanima. Obeao sam mu da u mu prigodomnaeg sljedeeg posjeta u zamjenu donijeti Svjetlo u augustu. Okrenuo samse kad je Bonner iza mene jasno rekao: Naveli su vas da istraujetepogrenu osobu, porunie.

Okrenuo sam se i pogledao ga.

Teedle i Martin, rekao je. Istraujete pogrenog. U najmanju ruku,kako ja to vidim. Morali biste se raspitati uokolo.

Onda u poeti s pitanjem tebi, desetnie. Reci mi to ta primjedbaznai.

Bonner je duboko zagledao kroz grli boce, kao da je odgovor u njoj.

Vjerojatno znai da sam popio previe ovog, rekao je nakon poprilinovremena. Osmjehnuo mi se onim tankim, urotnikim osmijehom i, nepriekavi odgovor, kliznuo je u zamraeni logor.


35/304

.


36/304

4. STEWART:

ODVJETNIK MOG OCA

PREMA ZAPISNICIMA S RASPRAVE NA PROCESU MOG OCA PRED VOJNIM sudom,visoko pozicionirani odvjetnik u JAG-u iz Eisenhowerova stoera,Barrington Leach, bio je tatin odvjetnik. Njegovo ime zvualo je poznato, apretraga na internetu podsjetila me je zato.

Godine 1950. Leach je napustio cijenjeni odvjetniki ured iz Hartforda, ukojem je bio partner, da bi postao glavni savjetnik senatora EstesaKefauvera u njegovoj istrazi organiziranog kriminala. Kefauverovasasluanja koja su se prikazivala na televiziji mnoge su Amerikanceupoznala s mafijom i, ne sluajno, s mogunou da se ne optuuje sebesamog. Od tada nadalje, pozivanje na Peti14 neizbjeno je izazivalopomisao na niz crnomanjaste gospode u skupim odijelima koja su na svakopitanje odgovarala recitiranjem svojih prava iz kartica koje su drali nadlanovima. Bio je to Leach, najee, koji ih je tamo tjerao na preznojavanje.

Nakon povratka u Connecticut, Leach je s vremenom postao sudac i nakraju napredovao do Vrhovnog suda Connecticuta. Njegovo se ime uJohnsonovo vrijeme nekoliko puta pojavljivalo u novinama kao ime moguegkandidata za Vrhovni sud SAD-a.

Leacha sam poeo prouavati u mjesecima u kojima me je vlast dovela upat poziciju u mojim nastojanjima da izvuem dosje iz vojnog suda.(Napokon sam ga dobio u lipnju 2004., ali samo zato to sam do tog vremenamogao dokazati da znam doslovce sve informacije sadrane u njemu.)Pretpostavljao sam da je Leach, koji je 1945. bio iskusan parnini odvjetnik istoga poprilino stariji od tate, morao biti mrtav, i jedino sam se nadao da jenjegova obitelj sauvala njegove dokumente.

Krajem listopada 2003. nazvao sam Vrhovni sud Connecticuta da pronaemLeachovu najbliu rodbinu.

Zar je umro? upitao me je slubenik. Okrenuo je glavu od telefona iuzbueno upitao svog kolegu: Je li sudac Leach umro? uo sam kako se

pitanje kao ping-pong loptica odbija od jednog do drugog kraja sobe dok seslubenik nije vratio na vezu. Ne, gospodine. Drago mi je da vam mogu reida je sudac Leach jo s nama. Odbio mi je dati adresu ili telefon, ali jeobeao da e proslijediti svu potu. Za tjedan dana dobio sam odgovor spovratnom adresom iz Northumberland Manora, ustanove za skrb u West

14Peti amandman amerikog Ustava koji optuenoj osobi omoguuje da se brani utnjom na pitanja koja bije mogla optuiti.


37/304

Hartfordu, napisan grubim rukopisom koji me je podsjetio na dugovjenudjeju igraku Etch A Sketch15.

Naravno da se sjeam zastupanja Vaeg oca. Sluaj Davida Dubinapred vojnim sudom ostaje jedan od najzamrenijih predmeta u

mom pravnikom ivotu i voljan sam o njemu popriati s Vama.U odgovoru na va upit, zadrao sam neke materijale koji se odnosena sluaj, a koje biste vjerojatno eljeli imati. Kao to moete vidjeti,

pisanje pisama predstavlja naroito optereenje u ovom razdobljumog ivota. Mogli bismo razgovarati telefonski, ako bude potrebno,ali, ako mogu biti toliko nepristojan, predlaem da me, ako jemogue, posjetite.

Iako mi je drago da u vam pomoi svojim sjeanjima i timdokumentima, to je pravno malo kakljivo, budui da je va otac biomoja stranka. Starom ovjeku ete umiriti savjest ako, kada doete,

sa sobom donesete pismo svih pravnih nasljednika svojeg oca svoje majke, ako je jo na ivotu, i svakog brata i sestre koje imate u kojem e biti navedeno da nitko od vas nee stavljati nikakve

primjedbe u vezi s onim to u dati vama. Predloio bih da stupite uvezu s odvjetnikom koji Vam vodi ostavtinu da Vam pomogne. Bilobi mi drago da porazgovaram s njim, ako eli.

Bez elje da budem paniar, podsjeam Vas na injenicu daimam devedeset est i da vie ne kupujem zelene banane.

Uz najbolje eljeBarrington V.S. Leach.

Dok su me gledali kako jurim po cijeloj zemlji, provodim sate u vlanimpodrumima knjinica i priam o protivljenju CIA-e, lanovi moje obitelji bilisu uvjereni da sam malo enuo umom. Nona je na to gledala kao na uvjerljivdokaz da se izvukla u pravo vrijeme, dok su moje keri svakome tko bi pitaouzvraale jezgrovitim odgovorom: Tata je na cracku.

Moja majka je govorila najmanje, ali je moda bila najnesretnija. Mama jenakon njegove smrti ostala jednako estoko posesivna oko tate kao to je

uvijek bila. Svakog dana birala mu je odijelo i kravatu i ostala mu jeglavnim savjetnikom u opreznom probijanju kroz sumnjive trikoveposlovnog svijeta u kojem je esto bio zaveden na krivi put svojom uroenomsklonou da gotovo na svaki problem gleda kao na pitanje naela. Ali umojoj kui, svatko od nas ovisio je o maminoj vitalnosti i razboritosti,

15 Igraka na kojoj se pomicanjem gumba mora nacrtati ravna ili zakrivljena crta. Ima slinosti s dananjimrasterom.


38/304

smatrali smo gotovom injenicom da je moja majka, kao preivjelalogoraica, imala viak onog neeg to je potrebno za ivot. Mojom jedinomnajveom pogrekom smatrala je to to nisam bio dovoljno mudar i oenio seosobom poput nje.

U svjetlu svega toga bilo je predvidljivo da joj se nee dopasti da sebi

uzimam pravo na dio mog oca. Nije bilo tirada, samo povremenihprimjedaba kojima je dala na znanje da smatra kako je neukusno da odtatinih vojnikih tajni radim profesionalni projekt. Za nju je to bilo kao daudaram po bubnju kostima koje sam pronaao na groblju. A bilo je gore odokrutne ironije da prekapam po vremenu iju su tjeskobu cijeli ivotnastojali pokopati.

Zbog toga je Leachovo pismo postalo problem. Moja sestra e napravitikako mama kae. Ali trebat e dosta razgovora da mama pristane potpisati.Najmanje tjedan dana smiljao sam strategiju. Zatim sam je, kad sam, kao iveinu dana, svratio jednog jutra, posjeo za kuhinjski stol za kojim su se

uvijek odravali vani obiteljski razgovori, i iznio svoj stav. Pomno jesluala, njezine male crne oi otro su gledale, i zatraila je dan ili dva darazmisli. Otiao sam s nadom.

Ali kad sam tjedan dana poslije ponovno doao, s prvim udahom znao samda sam propao. Ispekla je kola. Rugelah, oduvijek najdraa stvar, bio je nastolu. Isto tako, te kolae mogla je upotrijebiti i kao slova i napisati: HRANAZA UTJEHU. Kakav ve jesam, jeo sam, a ona, kakva ve jest, prije nego toje poela, priekala je dok nisam doao u poetno stanje delirija.

Stewarte, rekla je, to se tie tog odvjetnika i njegovih dokumenata.Stewarte, jako pomno sam razmiljala. Kaem ti, svim srcem, vjerujem da bi

tvoj otac, alav haalom,bio ganut do suza kad bi znao da si poduzeo sav tajtrud da shvati njegov ivot. A pitanje koje sam si postavljala posljednjihdana jest bi li ga to moda natjeralo da ponovno promisli. Jer slaem se sonim to si rekao kad je tata umro, Stewarte, da je sigurno donio odluku dao tome ne razgovara sa svojom obitelji. Ali na kraju, trai od mene da seodreknem svoje odanosti njemu. Nije na meni da sada zamiljam noveodluke tvog oca. On treba imati moju potporu u svojim prosudbama o onometo je elio rei o svom ivotu. Zacvilio sam, naravno. Ja sam njegovo dijete,rekao sam. Imam pravo znati. Ta ju je primjedba isprovocirala.

Stewarte, gdje to pie da se od roditelja zahtijeva da postane tvoja

novinarska tema? Je li davanje ivota djetetu, Stewarte, slino natjeaju zajavnu slubu, u kojem je svaki komad prljavog rublja otvoren za provjeru?Nije li pravo svakog roditelja da ga se razumije pod njegovim vlastitimuvjetima? Umilja li sebi da tvoje keri znaju svaki mrani detalj iz tvojemladosti?

Bio je to nizak udarac, ali djelotvoran. Zastao sam na sekundu. Mama,zar ne eli saznati priu?

Stewarte, znam jedinu priu koja je bitna, a znam je od trenutka kad


39/304

sam se zaljubila u tvog oca u koncentracijskom logoru. David Dubin bio jeprijazan. Bio je inteligentan, kolovan. idov. Od prve sam znala da jeprivrena osoba, osoba s vrijednostima. to bi mi vie od toga trebalo bitivano, ili tebi? Tada. Ili sada?

Prirodno, nazvao sam svoju sestru. Mama to moe zaodjenuti kako god

eli, rekao sam, kad tvrdi da je vezana tatinim eljama, ali zapravo se radi onjoj. I da sve ima pod kontrolom.

Boe, Stewie, zato od nje uvijek radi loeg momka? Pa to ako se radi onjoj? ivjela je s tim ovjekom pedeset osam godina. A sada se ti javlja dajoj kae kako joj je mu bio robija? Naravno da ne eli uti pojedinosti.Ostavi je na miru. Ako to mora napraviti, napravi onda kad je ne bude.

Podsjetio sam Saru da je Leachu devedeset est. Sluaj, predloio sam,kunem se da joj neu rei nita o onome to saznam.

Oh, Stew, rekla je moja sestra, zajedljivo kao i uvijek, kad si zadnji putsauvao tajnu? Nisi li jo shvatio zato ti se svidjelo da bude novinar?

Potpisat u sve to hoe kad je vie ne bude. Ali sada ne elim uti vie nirijei o tome. Moda bi trebao provesti neko vrijeme i pitati se zato si tolikozapeo da sve to sazna.

Ve jesam. Svaki dan i svaku no. Ali najjednostavniji odgovor Sari bio jevjerojatno najbolji: bio mi je otac. Svatko od nas moe zamisliti idola kakaveli biti kad odraste i svoje odrasle godine provoditi pokuavajui ivjeti tajideal, ali prije ili poslije svatko od nas shvati da nam je izbor ogranienosnovnim materijalom, onom koliinom DNK koju dobijemo i dojmovimakoje steknemo u ranom djetinjstvu. Dok sam bio mladi, nisam se vidio utati. Sada, kad gledam mnotvo njegovih slika iz djetinjstva koje sam

prikupio, na trenutke se dogaa da ne mogu odrediti je li momak na njimaon ili ja. To tijelo, koje je prije mnogo godina prestalo pripadati ijednom odnas, bilo je u svemu isto: isto iskrivljeno dranje, nekako objeeno od mjestaizmeu lopatica, ista tamna put kao osunana koa, isti neodluan pristupfotoaparatu, nesiguran u tome koliko da se opusti. Imam njegov nos, kau, i,u nekim trenucima, njegov progonjeni pogled. Od tate sam naslijediosklonost prema slanim stvarima, i sposobnost da poraze Trappersaprihvaam kao dio sudbine.

U svom istraivanju otkrio sam mnoge stvari koje sam dugovao ocu a daih nisam bio svjestan. Dok sam pregledavao njegova pisma, i poslije, ono to

je pisao Leachu, iznenadilo me je da se moj stari znao fino izraavati. Otacje svake noi provodio dva sata itajui bilo koji roman koji bi mu dopao uruke, ta navika je bila toliko stalna da je doslovce izgulio dvije trake nakonatom otomanu na mjestu na kojem bi nasadio noge. Ali nikad mi nijesinulo da je tata vjerojatno bio izvor mog zanimanja za pisanje, iako me jeuvijek veselilo to je bio potiho ponosan na moje novinske lanke. Sada,gledajui unatrag, shvatio sam da je sigurno utjecao na mamu da prestanegnjaviti zbog studiranja prava.


40/304

Ipak, nisu to bile one stvari koje sam volio kod sebe, koje su pothranjivalemoju glad da saznam u emu je zgrijeio. Na kraju, bojim se da je to bilo viezbog moje boljke, zbog koje sam desetljeima bio sretan promatra ukriminalnim sudnicama: htio sam doznati o tatinim manama kako bi mi bilolake zbog mojih.

A s obzirom na ono to se poslije dogodilo, moglo bi se rei da prihvaanjesamog sebe nije ba tako dobra stvar kao to se pria. Ali uvijek samrobovao nagonima i sporo se suoavao s injenicama. Kad se gledam uogledalo, vidim skladnog momka, neprilino optereenog s nekolikodesetaka kila koje pripadaju nekom drugom. To je zato to mraviji momak,sa svojim dobrim namjerama, openito dri kormilo moje due. Na stalnojdijeti, ja sam momak iz restorana koji naruuje malo salate na vrhu kojedolazi tanak odrezak fairanog lososa a onda pojedem pomfrit sa svihostalih tanjura.

Moje trajno propadanje dogaa se u onim trenucima kad mi apetiti

postanu vei od onoga s ime se mogu nositi. Moj najruniji obrat kaosudskog izvjestitelja dogodio se poetkom devedesetih kad sam prolaziopokraj sobe za porotu i kad sam, bez ikakva plana, prislonio uho na vrata unadi da u preduhitriti ostale

scott turow - obični heroji

Documents