Michael Scott Čarobnjak: Tajne besmrtnog Nicholasa

Flamela - knjiga druga

Naslov izvornika THE MAGICIAN: THE SECRETS OF THE IMMORTAL

NICHOLAS FLAMEL-BOOK TWO

GIGA

2

Posvećeno Courtney i Piersu Hoc opus, hic labor est.

GIGA

3

Umirem. I Perenelle umire. Čarolija koja nas je ovih šest stoljeća držala na životu slabi, pa sada svakoga dana starima jednu godinu. Da bih obnovio čaroliju besmrtnosti, trebam Kodeks, KnjiguAbrahama Židova; u protivnom nam preostaje manje od mjesec dana života. Ali u jednom se mjesecu štošta može postići. Dee i njegovi mračni gospodari zatočiti su moju dragu Perenelle i napokon se domogli Knjige, pa znaju da su Perenelle i meni dani odbrojeni. Ali sigurno nemaju miran san. Još se nisu dočepali cijele Knjige, jer su zadnja dva lista kod nas. Do sada su već shvatili da su Sophie i Josh Newman blizanci opisani u drevnom rukopisu: blizanci srebrne i zlatne aure,, brat i sestra s moći da spase svijet... ili da ga unilte. Djevojčine su moći Probuđene i počela je učiti osnove čaranja., ali mladićeve, nažalost, još nisu. Sada smo u Parizu, mojem rodnom gradu, gradu u kojem sam pronašao Kodeks i počeo dugu potragu za njegovim značenjima. Naposljetku sam otkrio da postoji Starija rasa, odgonetnuo misterij kamena mudraca, a onda, napokon, i tajnu besmrtnosti. Volim ovaj grad. Pun je tajni i u njemu očitava mnogo besmrtnih ljudi i drevnih Starijih. Ovdje ću pronaći način da probudim Josheve moći i nastavim Sophieno školovanje. Moram. Radi njih. - i radi opstanka ljudske vrste.

Iz dnevnika Nicholasa Flamela, alkemičara Napisano danas, u subotu, 2. lipnja, u Parizu, gradu moje mladosti

GIGA

4

SUBOTA,

2. lipnja

GIGA

5

PRVO POGLAVLJE Dobrotvorna dražba počela je tek dobrano nakon ponoći, nakon završetka svečane večere. Već je bilo četiri ujutro kad se dražba napokon bližila svršetku. Digitalni zaslon iza zvijezde u ulozi dražbo-vatelja - glumca koji je godinama glumio Jamesa Bonda u filmovima pokazivao je da je do tog trenutka prikupljeno više od milijun eura. "Predmet broj dvjesto deset: par japanskih kabuki krabulja s početka devetnaestog stoljeća." Krcata prostorija zatitrala je od uzbuđenja. Te kabuki krabulje, optočene komadima punog žada, bile su vrhunac dražbe i očekivalo 8e da će postići cijenu višu od pola milijuna eura. Visok, mršav muškarac kratke, čekinjaste sijede kose u stražnjem dijelu prostorije bio je spreman platiti dvostruko više. Niccolo Machiavelli stajao je izdvojen iz gomile, ruku lagano prekriženih na prsima kako ne bi zgužvao crno, svileno večernje odijelo skrojeno u Saville Rowu. Olovnosivim očima prelijetao je ostale ponuđače, analizirajući ih i procjenjujući. Zapravo su mu samo petorica predstavljala ozbiljniju prijetnju: dvojica privatnih sakupljača kao što je on sam, nižerangirani pripadnik jedne od europskih kraljevskih obitelji, nekoć slavan američki filmski glumac i kanadski antikvar. Ostali gledatelji su se umorili, istrošili, ili se nisu željeli nadmetati za pomalo jezive krabulje. Machiavelli je bio zaljubljenik u sve vrste krabulja. Dugo ih je sakupljao, a ovaj par mu je trebao da upotpuni zbirku japanskih kazališnih kostima. Te su se krabulje posljednji put pojavile na tržištu 1898. u Beču, kada mu ih je na dražbi preoteo kraljević iz ruske obitelji Romanov. Machiavelli je strpljivo čekao, znajući da će se krabulje ponovno naći na tržištu kad kraljević i njegovi potomci umru. Machiavelli je znao da će on još biti u prilici da ih kupi; to je jedna od mnogih prednosti besmrtnosti. "Početna cijena sto tisuća eura?" Machiavelli podigne pogled, privuče dražbovateljevu pozornost i kimne mu. Dražbovatelj je i očekivao njegovu ponudu pa mu je kimnuo u odgovor. "Sto tisuća eura nudi monsieur Machiavelli, jedan od najvelikodušnijih podupiratelja i pokrovitelja ove dobrotvorne akcije." Većina gledatelja je zapljeskala, a nekolicina se okrenula prema njemu i nazdravila mu, podižući čaše. Niccolo uzvrati ljubaznim osmijehom. "Nudi li tko stotinu i deset?" upita dražbovatelj. Jedan od privatnih sakupljača jedva primjetno podigne ruku. "Stotinu i dvadeset?" dražbovatelj ponovno pogleda Machiavellija koji spremno kimne. U iduće tri minute žestoko nadmetanje podignulo je cijenu na dvjesto pedeset tisuća eura. U igri su ostala samo tri ozbiljna ponuđača: Machiavelli, američki glumac i Kanađanin. Machiavellijeve se tanke usne izviju u rijetko viđen osmijeh; njegovo će se strpljenje uskoro isplatiti i krabulje će mu napokon pripasti. No osmijeh mu ubrzo izblijedi jer je osjetio kako mu mobitel nijemo vibrira u stražnjem džepu. Nakratko je bio u iskušenju da se ogluši; svojem je osoblju strogo zabranio da ga ometa, osim ako nije apsolutno nužno. Također je znao da ga se toliko pribojavaju, da ga ne bi zvali da se doista ne radi o krajnjoj nuždi. Posegnuvši u džep, izvadi nevjerojatno tanak mobitel i spusti pogled. Na velikom LCD zaslonu prigušeno je bljeskao crtež mača. Machiavellijev osmijeh ispari. Odmah mu je postalo jasno da se ni ovog stoljeća neće dočepati tih kabuki krabulja. Okrenuvši se na peti, odlučnim je koracima izašao iz prostorije i priljubio telefon uz uho. Čuo je iza sebe dražbovateljev čekić kako udara o govornicu. "Prodano. Za dvjesto šezdeset tisuća eura..." "Ovdje sam", reče Machiavelli, prešavši na talijanski, jezik svoje mladosti. Veza je zapucketala i odgovorio mu je glas na istom jeziku, premda I engleskim naglaskom i na narječju koje se u Europi nije čulo više od četiri stoljeća. "Trebam vašu pomoć." Muškarac s druge strane nije se predstavio, niti je to bilo potrebno; Machiavelli je znao da je

GIGA

6

to besmrtni čarobnjak i negromant John Dee, jedan od najmoćnijih i najopasnijih ljudi na svijetu. Niccolo Machiavelli izašao je iz malog hotela na prostrani, popločani Trg Tertre i zastao da udahne svjež, noćni zrak. "Kako vam mogu pomoći?" oprezno upita. Mrzio je Deeja i znao da mu ovaj uzvraća istom mjerom, ali su obojica služila Mračnima Starijima, zbog čega su stoljećima bili prisiljeni na suradnju. Machiavelli je pomalo »vidio Deeju na tome što je mlađi od njega — a tako je i izgledao. Machiavelli je rođen u Firenci 1469., tako da je bio pedeset i osam godina stariji od engleskog Čarobnjaka. Prema povijesnim zapisima, on je umro iste godine kad je Dee rođen, 1527. "Flamel se vratio u Pariz." Machiavelli se uspravi. "Kad?" "Upravo. Došao je zmajevom brazdom1. Nemam pojma gdje joj je izlaz. Doveo je Scathach..." Machiavellijeve se usne ružno izviju. Posljednji put kad se susreo s Ratnicom, gurnula ga je kroz vrata. Bila su zatvorena, pa je nekoliko tjedana vadio iverje iz grudi i ramena. "Doveo je i dvoje djece humana. Amerikanci su", reče Dee, a glas mu je odjekivao i slabio putujući prekooceanskom vezom. "I blizanci", doda. "Sto ste rekli?" upita Machiavelli. "Blizanci," ponovi Dee, "s aurama od čistog zlata i čistog srebra. Znate što to znači", otrese se. "Da", promrmlja Machiavelli. To znači nevolje. Ali tada mu se usne izviju u jedva primjetan osmijeh. To znači i dobru priliku. Veza zapucketa, a onda Deejev glas nastavi: "Djevojčine moći je Probudila Hekata prije nego što su Božica i njezino Carstvo sjena uništeni." "Djevojka nije opasna ako nije poučena", promrmlja Machiavelli, na brzinu procjenjujući situaciju. Udahne i doda: "Osim možda za sebe i svoju okolinu." "Flamel ju je odveo u Ojai. Tamo ju je Vještica od Endora poučila Zračnoj magiji." "Pretpostavljam da ste ih pokušali spriječiti", reče Machiavelli, kao da ga to zabavlja. "Pokušao sam. Ali nisam uspio", ogorčeno prizna Dee. "Djevojka ima nešto znanja, ali ne i vještine." "Sto želite da poduzmem?" oprezno upita Machiavelli, premda je slutio odgovor. "Pronađite Flamela i blizance", naredi Dee. "Zarobite ih. Ubijte Scathach budete li mogli. Upravo odlazim iz Ojaija. Ali od Pariza me dijeli još četrnaest-petnaest sati." "A što je sa zmajevom brazdom?" začudi se Machiavelli. Ako zmajeva brazda povezuje Ojai i Pariz, zašto Dee nije...? "Uništila ga je Vještica od Endora," plane Dee, "a i mene je zamalo došla glave. Imao sam sreće što sam na svršetku umakao samo s pokojom posjekotinom i masnicom", doda, a onda bez pozdrava prekine vezu. Niccolo Machiavelli pažljivo sklopi telefon i počne kuckati njime po donjoj usni. Nekako je sumnjao da se Deeju posrećilo — da je Vještica od Endora željela njegovu smrt, čak joj ni legendarni doktor Dee ne bi umaknuo. Machiavelli se okrene i prijeđe na drugu stranu trga gdje ga je strpljivo čekao vozač s automobilom. Ako su Flamel, Scathach i američki blizanci stigli u Pariz kroz zmajcvu brazdu, mogli su izaći na samo nekoliko mjesta u gradu. Bit će ih razmjerno lako pronaći i zarobiti. A uspije li ih zarobiti već večeras, imat će dovoljno vremena da ih obradi prije Deejeva dolaska. Machiavelli se nasmiješi; u samo nekoliko sati izvući će iz njih sve što znaju. U pola tisućljeća na zemlji naučio je biti iznimno uvjerljiv. 1 U nekim krugovima poznata i kao "poljanska vrata".

GIGA

7

DRUGO POGLAVLJE Josh Newman pruži ruku i osloni se dlanom desnice na hladan kameni zid kako ne bi pao. Što se to maločas dogodilo? U jednom trenutku stajao je u trgovini Vještice od Endora u kalifornijskom gradiću Ojaiju. Njegova sestra Sophie, Scathach i muškarac za kojeg je doznao da je Nicholas Flamel gledali su ga iz zrcala. U sljedećem trenutku Sophie je stupila kroz staklo, uzela ga za ruku i provukla ga kroz zrcalo. Čvrsto je zatvorio oči i na koži osjetio ledeni dodir od kojeg su mu se nakostriješile dlačice na zatiljku. Kad je ponovno otvorio oči, stajao je u prostoriji koja je izgledala kao malo skladište. Kantice s bojom, sklopljene ljestve, razbijena grnčarija i zgužvana odjeća poprskana bojom bile su naslagane oko velikog, posve običnog, prljavog zrcala učvršćenog na kameni zid. Prostorija je bila osvijetljena mutnim, žućkastim sjajem jedne slabe žarulje. "Sto se dogodilo?" upita, ali mu glas napukne. Pokuša ponovno. "Što se dogodilo? Gdje smo?" "U Parizu", oduševljeno će Nicholas Flamel, otirući prašnjave dlanove o crne traperice. "Mojem rodnom gradu." "Parizu?" šapne Josh. Zaustio je da kaže "nemoguće", ali mu je postalo jasno daje ta riječ izgubila značenje. "Kako?" upita naglas. "Sophie?" Pogleda sestru blizanku, ali ona je naslonila uho na jedina vrata u sobi i napeto osluškivala. Mahnula mu je da ušuti. Tada se okrene prema Scathach, ali riđokosa ratnica samo odmahne glavom, prekrivajući usta objema rukama. Izgledala je kao da će povratiti, Josh se naposljetku okrene legendarnom alkemičaru Nicholasu Flamelu. "Kako smo dospjeli ovamo?" upita. "Planet presijecaju nevidljive energetske linije koje se nazivaju zmajeve brazde ili litopunkturni meridijani", objasni Flamel. Prekriži kažiprste. "Na sjecištima dviju ili više linija nastaju portali. Danas su iznimno rijetki, ali u davna vremena Starije rase njima su putovale s jednog kraja svijeta na drugi u trenu — kao mi maločas. Vještica je otvorila portal u Ojaiju, a izašli smo ovdje, u Parizu." Govorio je kao da se to podrazumijeva. "Mrzim zmajeve brazde", promrmlja Scatty. Na slabom svjetlu njezina je blijeda, pjegava koža djelovala zeleno. "Jesi li ikada dobio morsku bolest?" upita. Josh odmahne glavom. "Nikad." Još oslonjena o vrata, Sophie podigne pogled. "Lažljivac! Zlo mu je i u bazenu." Naceri se i ponovno prisloni obraz na hladno drvo. "Morska bolest", gunđala je Scatty. "Baš je takav osjećaj. Samo gori." Sophie ponovno okrene glavu prema Alkemičaru. "Znate li gdje smo u Parizu?" "U nekoj staroj zgradi, rekao bih", reče Flamel, pridruživši joj se pred vratima. I on osloni obraz o vrata i osluhne. Sophie se odmakne. "Nisam baš sigurna da je tako", nesigurno reče. "Zašto?" upita Josh. Ogledao se po neurednoj prostoriji. Izgledala je baš kao da se nalazi u prastaroj zgradi. Sophie odmahne glavom. "Ne znam... ne zrači starošću." Pružila je ruku i dodirnula zid dlanom, ali ga je odmah naglo povukla. "Što je bilo?" šaptom upita Josh. Sophie vrati dlan na zid. "Čujem glasove, pjevanje i nešto što me podsjeća na orgulje." Josh slegne ramenima. "Ništa ne čujem." Tada ušuti, iznenada svjestan goleme razlike između sebe i svoje sestre blizanke. Hekata je Probudila Sophien magijski potencijal, pa su joj osjeti vida, sluha, njuha, opipa i okusa bili iznimno izoštreni. "Ja mogu." Kad je odmaknula dlan od zida, zvukovi u glavi su joj utihnuli. "Čuješ sablasti", objasni joj Flamel. "To su samo zvuči koje je zgrada upila i zabilježila u svojim zidovima." "Ovo je crkva", odlučno će Sophie, a onda se namršti. "Nova crkva... moderna je, s kraja

GIGA

8

devetnaestog ili početka dvadesetog stoljeća. Ali podignuta je na temeljima mnogo, mnogo starijeg zdanja." Flamel zastane pred drvenim vratima i osvrne se preko ramena. Na mutnom svjetlu sa stropa crte lica bile su mu oštre i uglate, a oči posve skrivene u sjeni, tako da je jezivo podsjećao na lubanju. "Mnogo je crkvi u Parizu," reče, "ali vjerujem da samo jedna odgovora tom opisu." Posegne za kvakom. "Stanite malo", brzo će Josh. "Zar ne mislite da će se uključiti alarm?" "Ma, sumnjam", samouvjereno će Nicholas. "Tko bi postavio alarm na vrata crkvenog skladišta?" upita i odlučno otvori vrata. Istog je trenutka alarm proparao zrak, odbijajući se od kamenog poda i zidova. Crvene sigurnosne svjetiljke rotirale su i bljeskale. Scatty uzdahne i promrmlja nešto na drevnom keltskom jeziku. "Nisi li mi ti sam jednom rekao da čekam prije pokreta, gledam prije koraka i uočavam sve?" upita. Nicholas odmahne glavom i uzdahne nad vlastitom glupošću. "Očito starim", odvrati na istom jeziku. Ali nije bilo vremena za isprike. "Hajdemo!" vikne da nadglasa prodorni alarm i otrči hodnikom. Sophie i Josh slijedili su ga u stopu, dok je Scatty bila na začelju, krećući se polagano i gunđajući na svakom koraku. Izašli su u kratak, uzak kameni hodnik koji je vodio do još jednih vrata. Flamel je bez zastajkivanja otvorio i njih - na što je odmah počeo pištati novi alarm. Skrenuo je lijevo u golemu prostoriju koja je mirisala na ustajali tamjan, laštilo za pod i vosak. Zapaljene svijeće na stepenastim policama obasjavale su zidove i pod žutim svjetlom i, zajedno sa sigurnosnim svjetiljkama, otkrivale golema, dvokrilna vrata nad kojima je pisalo IZLAZ. Flamer pohita prema njima dok su mu koraci odzvanjali prostorijom. "Nemojte dirati..." zausti Josh, ali je Nicholas Flamel već dohvatio kvake i svom ih snagom povukao. Uključi se treći alarm - mnogo glasniji od prethodnih — a crveno svjetlo nad vratima počne bljeskati. "Rekao sam vam da ne dirate", gunđao je Josh. "Ne razumijem - zašto nisu otvorena?" upita Flamel, nadglasavajući buku. "Ova je crkva uvijek otvorena." Okrene se i ogleda oko sebe. "Gdje li su svi? Koliko je sati?" upita kad ga je određena sumnja počela kopkati. "Koliko traje putovanje zmajevom brazdom?" upita Sophie. "Trenutačno je." "A sigurni ste da smo u Parizu, u Francuskoj?" "Posve." Sophie pogleda na sat i na brzinu izračuna. "U Parizu je devet sati više nego u Ojaiju, zar ne?" upita. Flamel kimne i tada mu sine. "Ovdje je oko četiri ujutro; zato je crkva zatvorena", reče Sophie. "Policija je već na putu", smrknuto će Scatty. Posegne za svojim nunčakama. "Ne volim se boriti dok mi je mučno", gunđala je. "Što ćemo sad?" paničnim glasom upita Josh. "Mogla bih pokušati raznijeti vrata udarom vjetra", nesigurno predloži Sophie. Nije bila sigurna ima li snage tako brzo ponovno podignuti vjetar. Svojim se novim magijskim moćima poslužila u borbi sa živim mrtvacima u Ojaiju, ali ju je to posve iscrpilo. "Zabranjujem", poviče Flamel, lica prošarana grimiznim nijansama i sjenama. Okrenuo se i pokazao preko redova drvenih klupa prema kićenom oltaru ukrašenom čipkastim uresima od bijelog mramora. Svjetlo svijeća davalo je naslutiti zamršen mozaik blistavih nijansi plave i zlatne u kupoli nad oltarom. "Ovo je nacionalni spomenik. Ne dopuštam da ga uništite." "Gdje smo?" uglas upitaše blizanci, ogledavajući se po zgradi. Sad kad su im se oči privikle

GIGA

9

na polumrak, pojmili su koliko je zgrada golema. Mogli su razabrati stupove koji su sezali u sjene visoko nad njihovim glavama i razaznati obrise manjih, sporednih oltara, kipova u nišama i nebrojenih polica sa svijećama. "Ovo je", ponosno će Flanel, "crkva Sacre-Coeur." Niccolo Machiavelli sjedio je na stražnjem sjedalu svoje limuzine, ukucavajući koordinate u prijenosno računalo i gledajući kako se na zaslonu pojavljuje zemljovid Pariza u visokoj rezoluciji. Pariz je nevjerojatno star grad. Prvo naselje na tome mjestu nastalo je prije više od dvije tisuće godina, premda su tada ljudi već naraštajima obitavali na adi rijeke Seine. Kao i ostali najstariji gradovi na zemlji, podignut je na sjecištu nekoliko zmajevih brazdi. Machiavelli pritisne jednu tipku, na što se zemljovid grada prošara zamršenim uzorkom zmajevih brazdi. Tražio je brazdu koja ga povezuje sa Sjedinjenim Državama. Napokon je uspio svesti broj mogućnosti na šest. Savršeno manikiranim noktom pratio je dvije brazde koje su izravno povezivale američku Zapadnu obalu i Pariz. Jedna je završavala u katedrali Notre Dame, a druga u novijoj, ali jednako slavnoj bazilici Sacre-Coeur na Montmartreu. Ali kojom su došli? Iznenada parišku noć propara zavijanje nekoliko sirena za uzbunu. Machiavelli udari tipku za električno upravljanje prozorom, na što se zatamnjeno staklo šušteći spusti. U auto prodre kovitlac svježeg noćnog zraka. U daljini se visoko nad krovove na suprotnoj strani Trga Tertre uzdizala crkva Sacre-Coeur. Velebno zdanje s kupolom noću je uvijek bilo osvijetljeno drečavim bijelim svjetlom. No sada su oko cijele zgrade bljeskala crvena sigurnosna svjetla. Ovom. Machiavelli se sablasno iskesi. Pokrenuvši program u računalu, čekao je dok se tvrdi disk vrtio. Unesite lozinku. Prsti su mu letjeli tipkovnicom dok je pisao: Discorsi sopra la prima deca di Tito Livio. Tu lozinku nitko nije mogao razbiti. To mu je bilo jedno od manje poznatih djela. Na zaslonu se pojavio posve običan tekstualni dokument, napisan mješavinom latinskog, grčkog i talijanskog. Nekoć su čarobnjaci morali čuvati magijske formule i zazive u rukopisnim svescima koji se zovu grimoriji, ali Machiavelli se oduvijek služio najnovijim tehnološkim dostignućima. Svoje je magijske formule čuvao na tvrdom disku. Sada mu je trebala samo neka sitnica kojom bi zaokupio Flamela i njegove prijatelje dok on ne prikupi snage. Josh naglo podigne glavu. "Čujem policijske sirene." "Prema nama vozi dvanaest policijskih vozila", reče Sophie, napeto osluškujući, glave nagnute u stranu i sklopljenih očiju. "Dvanaest? Kako znaš?" Sophie pogleda svog blizanca. "Razaznajem različite položaje sirena." "Razaznaješ ih?" upita. Ponovno se zapita koliki je novi domet sestrinih osjetila. "Sve do jedne", odgovori mu. "Policija nas ne smije uhititi", oštro se umiješa Flamel. "Nemamo ni putovnice, ni alibije. Moramo pobjeći!" "Kako?" uglas upitaju blizanci. Flamel odmahne glavom. "Mora postojati još jedan ulaz..." zausti, a onda zanijemi raširenih nosnica. Josh je uznemireno gledao kako Sophie i Scatty odjednom reagiraju na miris koji on nije osjećao. "Što... što je bilo?" upita, a onda odjednom osjeti posve blag smrad nečeg memljivog i užeglog. Takav smrad povezivao je sa zoološkim vrtovima. "Nevolja", mrko će Scatty, spremi nunčake i isuče mačeve. "Velika nevolja."

GIGA

10

TREĆE POGLAVLJE Što?" ponovi Josh, ogledavajući se. Smrad je postao jači, ustajao i gorak, gotovo poznat... "Zmija", reče Sophie, duboko udišući. "To je zmija" Josh osjeti kako mu se želudac steže. Zmija. Zašto baš zmije? Užasavao se zmija - premda to nikome ne bi priznao, a ponajmanje sestri. "Zmije..." zausti, ali mu je glas zazvučao kreštavo i grčevito. Pročistio je grlo i pokušao ponovno. "Gdje?" upita, očajnički se ogledavajući, zamišljajući ih posvuda, kako gmižu ispod klupa, uvijaju se oko stupova i padaju sa stropnih svjetiljaka. Sophie odmahne glavom i namršti se. "Ne čujem ih... samo ih njušim." Još jedanput duboko udahne tako da su joj se nosnice raširile. "Ne, samo je jedna..." "Njušiš zmiju, nema što... ali onu koja hoda na dvije noge", plane Scatty. "Njušiš truli smrad Niccoloa Machiavellija." Flamel klekne na pod pred masivna ulazna vrata i prijeđe rukama po bravama. Iz prstiju su mu počele istjecati vitice zelenog dima. "Machiavelli!" gadljivo će Nicholas. "Vidim da je Dee okupio suradnike, ne časeći ni časa." "Zar ga prepoznajete po smradu?" upita Josh, još uvijek iznenađen i pomalo zbunjen. "Svatko ima prepoznatljiv magijski miris", objasni mu Scatty, stojeći leđima okrenuta Alkemičaru i čuvajući ga. "Vas dvoje mirišete na sladoled od vanilije i naranče, Nicholas miriše na metvicu..." "A Dee je zaudarao na trula jaja..." dometne Sophie. "Sumpor", reče Josh. "Ime mu potječe od sanskrtskog sulva-ari što znači neprijatelj bakra", reče Scatty. "Doktoru Deeju taj smrad dobro pristaje." Okretala je glavu lijevo-desno, posebno pozorno motreći duboke sjene iza kipova. "E pa, Machiavelli smrdi po zmijama. I njemu njegov smrad pristaje." "Tko je on?" upita Josh. Ime mu je bilo odnekud poznato, kao da ga je već negdje čuo. "Deejev prijatelj?" "Machiavelli je besmrtnik povezan s Mračnima Starijima", objasni Scatty, "i nije Deejev prijatelj, premda su na istoj strani. Machiavelli je stariji od Čarobnjaka, neizmjerno opasniji i mnogo lukaviji. Trebala sam ga ubiti kad mi se pružila prilika", gorko reče. "Posljednjih pet stoljeća u samom je srcu europske politike i povlači konce iz sjene. Zadnje što sam čula o njemu jest da je postavljen na čelo DGSE-a. To je Direction Generale de la Securite Exterieure." "To je neka banka?" upita Josh. Scattyne se usne izviju u sitan osmijeh koji je razotkrio njezine neobično duge vampirske sjekutiće. "To je Glavna uprava za vanjsku sigurnost. Francuska obavještajna služba." "Obavještajna služba! Baš sjajno", kiselo će Josh. "Smrad postaje sve jači", primijeti Sophie, jer su joj Probuđeni osjeti bili iznimno osjetljivi na mirise. Duboko se usredotočivši, dopustila je da joj se malo moći prelije u auru, koja je sablasno zasjala oko nje. Blistave srebrne niti zapucketale su joj u plavoj kosi, a oči joj se pretvorile u srebrnjake koji su zrcalili prostor oko sebe. Josh nehotice ustukne od sestre. Prestrašila ga je, premda ju je već vidio takvu. "To znači da je blizu. Čara", reče Scatty. "Nicholase...?" "Treba mi još minuta." Flamelovi vršci prstiju sjajili su smaragdno zeleno i pušili se dok je iscrtavao uzorak u zraku oko ključanice. Iz nje se začuje snažan škljocaj, ali kad je Alkemičar pritisnuo kvaku, vrata se nisu ni pomaknula. "Možda malo više od minute." "Prekasno", reče Josh, pokazujući rukom. "Nešto je ondje." Na drugom kraju velike bazilike ugaslo je nekoliko polica sa svijećama. Kao da je propuh koji nisu osjetili prostrujao crkvenom lađom, gaseći u prolazu titrave, okrugle svjetiljke za orijentaciju i debele svijeće, ostavljajući za sobom samo sivobijeli dim koji je lebdio u zraku.

GIGA

11

Iznenada miris voska postane jači, mnogo, mnogo jači i gotovo nadjača zmijski smrad. "Ništa ne vidim..." zausti Josh. "Ovdje je!" poviče Sophie. Stvorenje koje je izraslo iz hladnog kamenog poda bilo je na granici ljudskosti. Bilo je više od čovjeka, glomazno i nakazno. Bijelo, zelatinozno tijelo na plecatim ramenima nosilo je nešto što je samo izdaleka podsjećalo na glavu. Nije imalo raspoznatljivih crta lica. Pred njihovim očima, od trupa su se s mljackavim zvukom odlijepile dvije ručetine na čijim je krajevima izraslo nešto nalik na šake. "Golem!" užasnuto povika Sophie. "Voštani golem!" Odlučno pruži ruku preda se, a aura joj se zažari. Ledeni vjetar sunuo joj je iz prstiju da smlavi stvorenje, ali se bijela, voštana koža samo zalelujala i zavijorila na povjetarcu. "Zaštiti Nicholasa!" naredi joj Scathach, jureći naprijed isukanih mačeva koje je zatim zarila u stvorenje, ali bez uspjeha. Mačevi su joj zapeli u mekom vosku tako da ih je jedva jedvice izvukla. Kad je drugi put udarila, komadići voska raspršili su se zrakom. Stvorenje je tada zamahnulo na nju, pa je morala ispustiti mačeve da odskoči i izbjegne udarac koji bi je smlavio. Gomoljasta šaka tresnula je o pod gdje je maločas stajala, prskajući oko sebe kuglice bijelog voska. Josh zgrabi jednu od drvenih stolica na sklapanje naslaganih pred suvenirnicom u dnu crkve. Držeći je za dvije noge, tresnuo je njome o golemova prsa... gdje je zapela. Kad se voštano stvorenje okrenulo prema Joshu, istrgnulo mu je stolicu iz ruku. Zgrabio je drugu, optrčao stvorenje i udario ga stolicom u leda. Smrskala mu se na ramenima i ostavila za sobom iverje koje je stršilo iz voska poput neobičnih dikobrazovih bodlji. Sophie se sledi. Očajnički se pokušavala dosjetiti nekih od tajni Zračne magije kojima ju je prije samo nekoliko sati poučila Vještica od Endora. Vještica je rekla da je to najmoćnija od svih grana magije - Sophie je i sama vidjela kako je njome poražena vojska odavno umrlih ljudi i zvijeri koje je Dee podignuo iz grobova u Ojaiju. Ali nije imala pojma čime bi mogla nauditi voštanom stvorenju pred sobom. Znala je podignuti minijaturni tornado, ali to nije mogla riskirati u zatvorenom prostoru bazilike. "Nicholas!" zazove Scatty. Otkako su joj mačevi zapeli u stvorenju, Ratnica je napadala golema nunčakama - to su dvije drvene šipke spojene kratkim lancem. Ostavljale su mu duboka uleknuća na koži, ali ništa drugo. Zadala mu je tako silovit udarac da se ulašteno drvo zaglavilo u stvorovu boku. Vosak se prelio preko drške nunčaki i zarobio ih. Kad se stvorenje okrenulo prema Joshu, oružje je izletjelo Ratnici iz ruku, a ona poletjela preko prostorije. Šaka koja se sastojala samo od palca i spojenih prstiju, kao kakva divovska dječja rukavica, ščepala je Josha za rame i stegnula ga. Bol je bio tako nevjerojatan da je dječak pao na koljena. "Josh!" vrisne Sophie. Krik odjekne golemom crkvom. Josh pokuša odgurnuti ruku, ali je vosak bio suviše klizav i prsti su mu tonuli u bijelu kašu. Sa stvorove ruke počeo je teći topli vosak koji se uvijao oko dječakova ramena i prekrivao ga te potekao prema prsima, otežavajući mu disanje. "Josh, sagni se!" Sophie je dohvatila drvenu stolicu i zavitlala je. Zazviždala je njezinu bratu preko glave tako da mu se kosa zavijorila. Sophie je svom silinom udarila bridom naslona u mjesto na debeloj voštanoj ruci gdje je trebao biti lakat. Stolica je dopola utonula u ruku, ali je njezina kretnja privukla pozornost stvorenja tako da se ostavilo Josha, koji je ostao natučen i prekriven slojem voska. Klečeći na tlu, Josh je užasnuto promatrao kako dvije želatinozne ruke posežu za vratom njegove blizanke. Sophie prestrašeno krikne. Josh je gledao kako šestrine oči trepere, a njihova se plava boja pretapa u srebrnu. Čim su joj golemove šape dodirnule kožu, aura joj se zažarila. Voštane šake odmah su se rastopile i

GIGA

12

počele kapati po podu. Sophie pruži ruku raširenih prstiju i položi je na golemova prsa tako da je cvrčeći i šišteći, utonula u voštanu masu. Josh je čučnuo blizu Flamela, podignutim rukama štiteći oči od blistavog, srebrnastog svjetla. Vidio je kako sestra prilazi korak bliže stvorenju, sada već nepodnošljivo blještave aure, raširenih ruku, topeći stvorenje vrućinom koju drugi nisu mogli ni vidjeti ni osjetiti, taleći vosak od kojeg je bilo sazdano. Scathachini mačevi i nunčake zazveketali su na kamenom podu, na koji su nekoliko trenutaka potom pali i ostaci drvene stolice. Sophiena aura zatreperi, a Josh ustane i priskoči joj da je pridrži kad se zaljuljala. "Vrti mi se u glavi", promuklo reče, padajući mu u naručaj. Bila je napola u nesvijesti i ledena, a njezina aura, koja je inače odisala slatkastim mirisom vanilije, sada je bila kiselkasta i gorka. Scatty se brzo sagne da pokupi oružje s hrpe napola rastaljenog voska koja je sada nalikovala na rastopljenog snjegovića. Pomno obrisavši sječiva, vratila ih je u korice koje je nosila na leđima. Skidajući ljuske bijelog voska s nunčaki, vratila ih je u tok koji joj je visio s pojasa. Zatim se obrati Sophie: "Spasila si nas", svečano reče. "Taj dug neću zaboraviti." "Uspio sam", iznenada se oglasi Flamel. Ustao je i odmaknuo se, a Sophie, Josh i Scathach gledali su kako vitice zelenog dima izviru iz ključanice. Alkemičar gurne vrata, a ona se sa škljocajem otvore tako da je izvana navro svjež vjetar, rastjerujući gust miris rastopljena voska. "Bila bi nam dobro došla tvoja pomoć", gunđala je Scatty. Flamel se naceri i obriše prste o hlače, ostavljajući tragove zelenog svjetla na tkanini. "Znao sam da vladate situacijom", rekao je, kročeći van iz bazilike. Scathach i blizanci pođu za njim. Policijske sirene sada su se glasnije čule, ali je prostor pred crkvom bio prazan. Crkva Sacre-Coeur bila je smještena navrh brda, na jednoj od najviših točaka Pariza, pa su odande imali pogled na cijeli grad. Lice Nicholasa Flamela oduševljeno se ozari. "Dom!" "Zašto europski čarobnjaci toliko vole goleme?" upita Scatty, prateći ga. "Prvo Dee, a sad i Machiavelli. Zar nemaju mašte?" Flamel je bio iznenađen. "Nije to bio golem. Golemi u tijelu moraju imati magijsku formulu koja ih pokreće." Scatty kimne. Znala je to, naravno. "Onda, što...?" "Ono je bio tulpa." Scattyne žarkozelene oči iznenađeno se razrogače. "Tulpa! Zar je Machiavelli tako moćan?" "Očito." "Što je tulpa?" upita Josh Flamela, ali mu je odgovorila sestra, ponovno podsjetivši Josha na golem ponor koji se otvorio među njima u trenutku kad su njezine moći Probuđene. "Stvorenje stvoreno i pokretano isključivo pomoću moći mašte", glatko objasni Sophie. "Upravo tako", potvrdi Nicholas Flamel i duboko udahne. "Machiavelli je znao da će u crkvi biti voska, pa ga je oživio." "Ali zar nije znao da nas to stvorenje neće moći zaustaviti?" upita Scatty. Nicholas izađe iz sjene središnjeg luka koji je obrubljivao ulaz u baziliku i zastane na prvoj od dvije stotine dvadeset i jedne stube koje su vodile do ulice daleko pod njima. "Znao je on dobro da nas neće zaustaviti", strpljivo objasni. "Samo nas je želio usporiti, zadržati nas do svog dolaska." Pokaže. Daleko pod njima, zvukovi i svjetla automobila francuske policije napravili su metež na uskim ulicama Montmartrea. Tuceti policajaca u odorama okupili su se u dnu stubišta, a još ih je stizalo iz uskih sporednih uličica, tvoreći obruč oko zgrade. Začudo, nisu se počeli uspinjati. Flamel, Scatty i blizanci nisu se obazirali na policiju. Promatrali su visokog, mršavog, sijedog muškarca u otmjenom večernjem odijelu koji se polako uspinjao prema njima. Zastao je vidjevši kako izlaze iz bazilike, oslonio se o nisku, metalnu ogradu i lijeno podignuo desnicu u znak pozdrava.

GIGA

13

"Da pogodim," reče Josh, "ono je Niccolo Machiavelli." "Najopasniji besmrtnik u Europi", smrknuto će Alkemičar. "Vjerujte mi: u usporedbi s njim, Dee je puki amater."

GIGA

14

ČETVRTO POGLAVLJE Dobro došao u Pariz, Alkemičare." Sophie i Josh poskoče. Machiavelli je bio predaleko da bi ga tako jasno čuli. Začudo, glas kao da je dopirao do njih s leđa pa su se oboje osvrnuli da utvrde odakle, ali su vidjeli samo dva zelena kipa prekrivena patinom, iznad tri luka na pročelju crkve: zdesna im je bila jahačica koja je u podignutoj ruci držala mač, a slijeva muškarac sa žezlom. "Čekao sam vas." Činilo se da glas dopire iz kipa muškarca. "To je jeftin trik", prijezirno će Scatty, ljušteći vrpce voska s vršaka svojih vojničkih čizama okovanih čeličnim kapicama. "Obično trbuhozborstvo." Sophie se postiđeno nasmiješi. "Ja sam mislila da je kip progovorio", posramljeno prizna. Josh se počne smijati svojoj sestri, ali se odmah predomisli. "Valjda ni mene ne bi iznenadilo da je doista progovorio." "Pozdravlja vas milosrdni doktor Dee." Machiavellijev glas još je lebdio u zraku oko njih. "Znači da je preživio Ojai", nehajno će Nicholas, ne podižući glas. Stojeći uspravno i ponosno, stavio je obje ruke iza leda i dobacio Scatty pogled ispod oka. Prsti desnice počeli su mu plesati po dlanu ljevice. Scatty odmakne blizance od Nicholasa i polako se s njima povuče u sjenu lukova. Stojeći između njih, položila im je ruke na ramena i primakla im glave k sebi. Pod njezinim dodirom i Josheva i Sophiena aura zapucketale su srebrnim i zlatnim sjajem. "Machiavelli je majstorski lažljivac." Scattyn šapat bio je jedva malo čujniji od daha koji im je strujao pokraj ušiju. "Ne smije nas čuti." "Ne mogu reći da mi je drago što vas vidim, signor Machiavelli. Ili ste možda u ovom dobu monsieur Machiavelli?" tiho će Alkemičar, oslanjajući se na balustradu, pogleda spuštena prema Machiavelliju koji je stajao na bijelim stubama, sitan u daljini. "U ovom sam stoljeću Francuz", odgovori Machiavelli, kristalno jasnim glasom. "Obožavam Pariz. To mi je omiljeni europski grad - nakon Firence, dakako." Razgovarajući s Machiavellijem, Nicholas je držao ruke za leđima da ih besmrtnik ne vidi. Prstima je kuckao neki zamršen ritmički uzorak. "Zar čara?" šaptom upita Sophie, promatrajući mu ruke. "Ne, razgovara sa mnom", odgovori Scatty. "Kako?" upita Josh. "Magijom? Telepatijom?" "Američkim znakovnim jezikom." Blizanci se pogledaju. "Znakovnim jezikom?" upita Josh. "Zna znakovni jezik? Kako to?" "Zaboravljate da je jako dugo živio", reče Scathach, pokazujući vampirske zube širokim osmijehom. "A u osamnaestom stoljeću sudjelovao je u stvaranju francuskog znakovnog jezika", nehajno dometne. "Što govori?" nestrpljivo upita Sophie. U Vještičinu sjećanju nije uspijevala pronaći znanje potrebno za tumačenje starčevih gesta. Scathach se namršti, nijemo usnama oblikujući riječi. "Sophie... brouillard... magla", prevede. Odmahne glavom. "Sophie, traži da stvoriš maglu. To nema smisla." "Meni ima", reče Sophie dok je u glavi vrtjela desetke prizora magle, oblaka i dima.

* * *

Niccolo Machiavelli zastane na stubama i duboko udahne. "Moji su ljudi okružili cijelo područje", reče, polako prilazeći Alkemičaru. Bio je malo zadihan i srce mu je snažno udaralo. Pomisli kako će se morati više posvetiti tjelovježbi. Stvaranje voštanog tulpe ga je iscrpilo. Nikada prije nije napravio tako velikog tulpu i nikad to nije izveo na stražnjem sjedištu automobila koji juri uskim i vijugavim uličicama Montmartrea. Nije to bilo najelegantnije rješenje, ali je morao samo zadržati Flamela i

GIGA

15

njegove prijatelje zarobljene u crkvi do svojeg dolaska, što je i postigao. Sad je crkva bila okružena, još je policijskih službenika bilo na putu, a pozvao je i sve druge raspoložive agente. Imao je gotovo neograničenu moć kao predsjednik službe za vanjsku sigurnost, pa je naredio medijsku blokadu. Inače se ponosio činjenicom da uvijek vlada svojim osjećajima, ali je sada morao priznati da je pomalo uzbuđen: uskoro će zatočiti Nicholasa Flamela, Scathach i djecu. Uspjelo mu je ono što Deeju nije pošlo za rukom. Poslije će nekome narediti da novinama podmetne priču o kradljivcima uhićenima pri provali u nacionalni spomenik. Netom prije zore - da vijest uđe u prve ranojutarnje vijesti — pustit će novu priču o tome kako su očajni zarobljenici svladali čuvare i pobjegli na putu u policijsku postaju. Nitko ih više nikada neće vidjeti. "Imam te u šaci, Nicholase Flamelu." Flamel je stao navrh stubišta i gurnuo ruke duboko u džepove crnih traperica, "čini mi se da si to posljednji put izjavio kad si mi oskvrnuo grobnicu." Machiavelli zatečeno zastane. "Kako to znaš?" Prije više od tri stoljeća, Machiavelli je usred noći razbio nadgrobnu ploču Nicholasove i Perenelline grobnice, tražeći dokaz da su Alkemičar i njegova žena doista mrtvi i želeći utvrditi jesu li pokopani s Knjigom Abrahama Zidova. Talijan se nije začudio kad je vidio da su oba lijesa puna kamenja. "Perry i ja stajali smo ti iza leđa, u sjeni. Bio si nam nadohvat ruci dok si podizao našu nadgrobnu ploču. Znao sam da će netko doći... ali nisam mislio da ćeš to biti ti. Priznajem da sam bio razočaran, Niccolo", doda. Sijedi muškarac nastavio se uspinjali stubama crkve Sacre-Coeur. "Oduvijek si vjerovao da sam bolji nego što jesam, Nicholase." "Vjerujem da u svakome ima nešto dobra", šapne Flamel. "Čak i u tebi." "U meni ne, Alkemičare, više ne. I to odavna." Zastavši, Machiavelli rukom pokaže prema policiji i teško naoružanim francuskim specijalcima u crnom koji su se okupljali u dnu stubišta. "Dođite sad. Predajte se. Nećemo vam nauditi." "Ne brojim koliko mi je to ljudi reklo", tužno će Nicholas. "I svi su redom lagali", doda. Machiavelli nastavi hladnijim glasom. "Možeš se predati meni ili doktoru Deeju. A znaš da engleski Čarobnjak nikada nije bio strpljiv čovjek." "Postoji i treća mogućnost", reče Flamel, sliježući ramenima. Tanke usne izviju mu se u osmijeh. "Mogu se ne predati nijednome od vas." Napola se okrenuo, a kad je ponovno pokazao lice Machiavelliju, Alkemičarov izraz natjerao je besmrtnog Talijana da zaprepašteno ustukne. Na trenutak je nešto drevno i neumoljivo prosijalo kroz Flamelove svijetle oči, koje su sada blistale žarkom smaragdnozelenom bojom. Sada je i Flamel nastavio šaptom koji je, međutim, jasno i glasno dopirao do Machiavellija. "Bilo bi najbolje da se ti i ja više nikada ne sretnemo." Machiavelli se pokušao nasmijati, ali mu je smijeh zazvučao drhtavo. "To zvuči kao prijetnja... ali, vjeruj mi, nisi u situaciji da prijetiš." "Nije to prijetnja", reče Flamel i odmakne se od vrha stubišta. "Nego obećanje." Hladan, vlažan pariški noćni zrak iznenada je ispunio gust miris vanilije, a Niccolo Machiavelli odmah je znao da je nešto pošlo po zlu. Stojeći uspravno, sklopljenih očiju, ruku pruženih niz bokove, otvorenih dlanova, Sophie Newman duboko udahne ne bi li umirila srce koje joj je divlje tuklo i pustila misli da slobodno lutaju. Kad ju je Vještica od Endora ovila kao mumiju vrpcama zgusnuta zraka, u nekoliko je trenutaka prenijela djevojci tisućljećima prikupljano znanje. Sophie je imala dojam da joj se glava širi dok joj se mozak puni Vještičinim uspomenama. Otada joj je bolno bubnjalo u glavi, vrat joj je bio ukočen i krut, a trpjela je i tupu glavobolju. Prije dva dana bila je obična američka tinejdžerica, glave pune običnih svakodnevnih stvari: domaće zadaće i školskih radova, najnovijih pjesama i spotova, dečki koji su joj se sviđali, brojeva mobitela i

GIGA

16

e-mail adresa, blogova i internetskih stranica. Sada je znala stvari koje nitko ne bi trebao znati. Sophie Newman preuzela je sjećanja Vještice od Endora; znala je sve što je Vještica vidjela, sve što je činila posljednjih tisućljeća. Bilo je tu koječega: mješavine misli i želja, komentara, strahova i čežnji, nejasne zbrke neobičnih prizora, strašnih slika i nerazumljivih zvukova. Kao da je tisuću filmova izrezano i montirano u cjelinu. Cijelo to klupko uspomena bilo je prošarano nebrojenim prigodama u kojima se Vještica poslužila svojom posebnom moći, Zračnom magijom. Sophie je sada samo morala pronaći onu u kojoj je Vještica stvorila maglu. Ali kako, gdje i kada? Ne obazirući se na Flamela koji se dovikivao s Machiavellijem, potiskujući kiselkasti smrad bratova straha i zveckanje Scathachinih mačeva, Sophie se usredotoči na maglu i izmaglicu. San Francisco je često bio obavijen maglom i viđala je most Golden Gate nad gustim slojem oblaka. Baš su prošle jeseni, kad je cijela obitelj posjetila katedralu Svetog Pavla u Bostonu, stupili na Ulicu Tremont i našli se u vlažnoj izmaglici koja je posve zakrila gradski park. Navrle su joj i druge uspomene: magla u Glasgowu; uskovitlana, vlažna izmaglica u Beču; gust, smrdljiv, žućkast smog u Londonu. Sophie se namršti; ona nikad nije bila u Glasgowu, Beču i Londonu. Ali Vještica jest... to su bile uspomene Vještice od Endora. Slike, misli i uspomene gibale su se i uvijale poput oblačića magle koje je vidjela u mislima. A onda se iznenada sve raščistilo. Sophie se jasno sjetila kako je stajala pokraj čovjeka odjevena u devetnaesto-stoljetno svečano ruho. U mislima je posve jasno vidjela tog muškarca duga nosa i visoka čela navrh kojeg je imao prosijede kovrče. Sjedio je za visokim radnim stolom na kojemu je stajao debeo svežanj žućkastog papira i umakao jednostavno pero u prepunu tintarnicu. Trebalo joj je nekoliko trenutaka da shvati kako to nije njezina vlastita uspomena, niti nešto sto je vidjela na televiziji ili na filmu. Sjećala se nečega Sto je Vještica od Endora vidjela ili učinila. Dok se okretala du bolje vidi čovjeka pokraj sebe, preplavila su je Vještičina sjećanja: taj je muškarac bio slavni engleski pisac koji je upravo započinjao novu knjigu. Pisac joj nasmiješeno dobaci pogled i usne mu se pomaknu, ali zvuka nije bilo. Zavirivši mu preko ramena, vidjela je kako otmjenim, vitičastim rukopisom piše: Magla posvuda. Magla Uzvodno. Magla nizvodno. Pred prozorom piščeve radne sobe, gusta i neprovidna magla valjala se poput dima pred prljavim staklom, zaklanjajući pozadinu poput neprozirne plahte. Pred stupovima trijema crkve Sacre-Coeur u Parizu, zrak je postao hladan i vlažan, pun teškog mirisa sladoleda od vanilije. S jagodice svakog od Sophienih ispruženih prstiju sukljala je bjelina. Uvijeni pramenovi padali su joj pod noge. Iza zatvorenih očiju promatrala je pisca kako umače pero u tintu i nastavlja: Magla gmiže... magla naliježe... magla pada... magla u očima, u grlima... Gusta, bijela magla istjecala je iz Sophienih prstiju i širila se kamenim podom, valjajući se poput teškog dima, tekući u vijugavim vrpcama i paučinastim nitima. Uvijala se i valjala, provlačeći se i/.među Flamelovih nogu i kotrljala se niza stube, postajući sve gušća i mračnija. Niccolo je gledao kako se magla slijeva niza stube pred crkvom poput prljava mlijeka, pritom se zgušnjavajući i bujajući. U tom je trenutku shvatio da će mu Flamel umaknuti. Kad je magla stigla do njega, bila je vlažna, sezala mu do grudi i mirisala na vaniliju. Duboko udahnuvši, prepoznao je miris magije. "Nevjerojatno", rekao je, ali mu je magla prigušila glas, otupivši njegov brižno njegovani francuski naglasak i razotkrivši grublji talijanski izgovor u pozadini. "Pusti nas na miru", Flamelov je glas odjeknuo kroz maglu. "Opet zvučiš kao da prijetiš, Nicholase. Vjeruj mi kad ti kažem da nemaš predodžbu o tome kakve su snage sada okupljene protiv tebe. Tvoji te salonski trikovi neće spasiti." Machiavelli

GIGA

17

izvadi mobitel i pritisne tipku za brzo biranje. "U napad! U napad, odmah!" Govoreći, potrčao je uza stube, krećući se tiho u skupim cipelama kožnatih potplata, dok su daleko pod njim čizme bubnjale o kamen a okupljene policijske snage jurišale stubištem. "Dugo sam preživio." Flamelov glas nije dopirao iz smjera koji je Machiavelli očekivao, pa je zastao, pogledavajući lijevo i desno, pokušavajući razabrati njegov obris u magli. "Svijet se promijenio, Nicholase", reče Machiavelli. "Ti nisi. U Americi si nam možda uspio pobjeći, ali ovdje u Europi ima previše Starijih, previše besmrtnika koji te poznaju. Nećeš se moći dugo kriti. Pronaći ćemo te." Machiavelli pretrči nekoliko zadnjih stuba koje su ga dovele ravno pred crkvena vrata. Ondje nije bilo magle. Neprirodna magla počinjala je na najvišoj stubi i tekla nadolje, tako da je crkva lebdjela poput otoka na moru oblaka. Čak i prije negoli je utrčao u crkvu, Machiavelli je znao da ih ondje neće zateći: Flamel, Scathach i blizanci su pobjegli. Za sada. Ali Pariz nije više bio Flamelov grad. Odavno je nestao grad koji je nekoć slavio Flamela i njegovu ženu kao zaštitnike bolesnih i siromašnih, grad koji je po njima nazivao ulice. Pariz je sada pripadao Machiavelliju i Mračnima Starijima kojima je služio. Gledajući svisoka na drevni grad, Niccolo Machiavelli zakleo se da će pretvoriti Pariz u stupicu - a možda čak i grobnicu - za legendarnog Alkemičara.

GIGA

18

PETO POGLAVLJE Perenelle Flamel probudili su duhovi Alcatraza. Žena je nepomično ležala na uskoj slamarici u skučenoj, ledenoj ćeliji duboko pod napuštenim zatvorom i slušala kako šapuću i mrmore u sjenama oko nje. Razabrala je dvanaest jezika koje je razumjela, mnogo onih koje je samo mogla prepoznati i nekoliko koji su joj bili posve strani. Ne otvarajući oči, Perenelle se usredotočila na jezike, pokušavajući razabrati zasebne glasove i pitajući se poznaje li koji od njih. A onda joj iznenada nešto padne na pamet: kako to da čuje duhove? Vani pred ćelijom stražarila je sfinga, čudovište lavljeg tijela i orlovskih krila s glavom ljepotice. Imala je moć crpljenja magijske energije i drugog živog bića. Onesposobila je Perenelle, isisavši joj svu moć, te je tako zarobila u toj odvratnoj zatvorskoj ćeliji. Perenelline se usne izviju u mali osmijeh jer je nešto shvatila: bila je sedma kći sedme kćeri; rođena je s moći da čuje i vidi duhove. To je mogla davno prije negoli je naučila oblikovati auru i služiti se njome. Njezin dar nije imao nikakve veze s magijom, pa sfinga nije imala moći nad njim. U stoljećima svog dugog života služila se magijom da bi se obranila od duhova, da bi prikrila i zakrila auru velovima boja koji su je zaklanjali od pogleda sablasti. Ali kad joj je sfinga isisala moć, ti su štitovi nestali, tako da je više ništa nije odvajalo od svijeta sablasti. Upravo dolaze. Perenelle Flamel vidjela je prvog duha sa sedam godina - bila je to njezina voljena baka Mamom. Perenelle je znala da se ne treba bojati duhova jer nisu tjelesni, premda su naporni, često nesnosni, a katkad čak i bezobrazni. Čak je nekolicinu s vremenom počela smatrati prijateljima. Tijekom stoljeća neki su joj se duhovi opetovano vraćali, privučeni spoznajom da ih ona vidi, čuje i da im može pomoći - a katkad i samo zato što su bili osamljeni, smatrala je Perenelle. Mamom bi joj se ukazala svakog desetljeća samo da vidi kako je. Ali premda nisu tjelesni u stvarnome svijetu, duhovi nisu posve nemoćni. Otvorivši oči, Perenelle se usredotoči na okrhnuti kameni zid ravno pred sobom. Zidom su se slijevali potočići zelenkaste vode koja je mirisala na hrđu i sol, dva elementa koja su razorila zatvor Alcatraz. Dee je pogriješio, što je i očekivala. Ako je doktor Dee imao mana, onda je umišljenost svakako bila jedna od njih. Očito je smatrao da je bespomoćna ako je zatoči duboko u Alcatrazu i postavi sfingu na stražu. Imao je potpuno krivo. Alcatraz je bio kuća duhova. A Perenelle Flamel odlučila mu je pokazati točno koliko je moćna. Zatvorivši oči i opustivši se, Perenelle je slušala duhove Alcatraza, a onda im se polako počela šaptom obraćati i dozivati ih.

GIGA

19

ŠESTO POGLAVLJE Dobro sam," sanjivo je mrmljala Sophie, "zbilja jesam." "Ne izgledaš dobro", protisne Josh kroza stisnute zube. Drugi put u dva dana Josh je nosio sestru u naručju, jedne ruke pod njezinim leđima, a druge pod koljenima. Oprezno se spuštao stubama crkve Sacre-Coeur, bojeći se da će ispustiti blizanku. "Flamel nam je rekao da će te svako čaranje iscrpiti", doda. "Ali ti izgledaš skršeno." "Dobro sam..." mrmljala je. "Spusti me." Ali tada joj vjeđe ponovno zatrepere i spuste se. Mala družina šuljala se kroz maglu s mirisom vanilije sa Scathach na čelu i.Flamelom na začelju. Svuda oko sebe čuli su bat čizama, zveckanje oružja i prigušene naredbe francuske policije i specijalaca koji su se uspinjali stubama. Neki su im se opasno približili, a Josh je dvaput čak morao čučnuti kako bi muškarac u odori protrčao mimo njega. Scathach se iznenada pojavi pred njim iz guste magle sa zdepastim prstom na usnama. Čupava riđa kosa bila joj je načičkana kapima vode, a bijela koža djelovala bljeđe nego inače. Pokazala je desno bogato izrezbarenim nunčakama. Magla se uskovitlala i odjednom je francuski policajac stajao ravno pred njima, nadohvat ruci, u tamnoj odori na kojoj su svjetlucale kapi. Josh je iza njega razabrao skupinu policajaca okupljenih oko nečega sto je nalikovalo na starinski vrtuljak. Svi su zurili uvis, a Josh je čuo kako ponavljaju riječ brouillard. Znao je da govore o neobičnoj magli koja se iznenada spustila oko crkve. Policajac je držao službeni pištolj u ruci, uperen uvis, ali mu je prst bio lagano ovijen oko okidača, što je Josha podsjetilo na to kakva im prijeti pogibelj — ne samo od Flamelovih neljudskih i nehumanih dušmana, nego i od ovih posve običnih smrtnika. Prešli su još desetak stuba... kadli se magla iznenada raziđe. Josh je u jednom trenutku nosio sestru kroz gust oblak; a onda se iznenada, kao da je prošao kroz zastor, našao pred malom umjetničkom galerijom, kavanom i suvenirnicom. Osvrnuvši se, vidio je da je iza njega još uvijek gust, magleni zid. Policajci su bili samo mutni obrisi u žutobijeloj maglici. Scathach i Flamel istupili su iz mraka. "Dopusti", reče Scathachi, uzimajući Sophie iz Josheva naručja. Pokušao se usprotiviti - Sophie je bila njegova blizanka i njegova odgovornost - ali bio je premoren. Listovi su mu se grčili, a mišići u rukama žarili se od naporna nošenja sestre niz naizgled bezbrojne stube. Josh pogleda u Scathachine žarkozelene oči. "Hoće li biti dobro?" Drevna keltska ratnica zausti da odgovori, ali Nicholas Flamel odmahne glavom da je ušutka. Položio je ljevicu na Joshevo rame, ali je dječak otrese trzajem. Ako je Flamel i primijetio tu kretnju, nije se na nju obazirao. "Treba joj samo sna. Podizanje magle tako brzo nakon topljenja tulpe posve ju je iscrpilo", objasni Flamel. "Vi ste tražili da podigne maglu", spremno ga optuži Josh. Nicholas raskrili ruke. "Što mi je drugo preostalo?" "Ne... ne znam", prizna Josh. "Sigurno ste vi nešto mogli poduzeti. Vidio sam kako bacate koplja zelene energije." "Magla nam je omogućila da pobjegnemo, nikome ne naudivši", reče Flamel. "Osim Sophie", gorko odvrati Josh. Flamel se zagleda u njega, a onda okrene glavu. "Hajdemo." Pokaže glavom na sporednu uličicu koja se strmo spuštala, pa pohitaju u noć. Scathach je s lakoćom nosila Sophie, a Josh se trudio držati korak s njom jer se nije želio ni na trenutak odvojiti od sestre. "Kamo?" upita Scathach. "Moramo se maknuti s ulice", promrmlja Flamel. "Izgleda da su se svi policajci u Parizu sjatili oko Sacre-Coeura. Vidio sam i specijalcc, i policajce u civilu koji su vjerojatno obavještajci. Kad shvate da nismo u crkvi, vjerojatno će zatvoriti područje i pročešljati ulice." Scathach se nasmiješi i nakratko pokaže duge očnjake nad usnama. "Budimo realni, nismo baš neupadljivi." "Moramo pronaći mjesto da..." zausti Nicholas Flamel.

GIGA

20

Iza ugla je dotrčao policajac kojemu nije moglo biti više od devetnaest godina. Bio je visok, mršav i krakat - imao je žarkorumene obraze i paperjaste brčiće nad gornjom usnom. Jednu ruku držao je na futroli, a drugom je pridržavao šešir. Zakočio je točno pred njima tako da se malo otklizao i iznenađeno kriknuo, nespretno pokušavajući izvući pištolj. "Hej! ArretezV Nicholas pohrli prema njemu, a Josh je gledao kako zelena magla kulja iz Alkemičarove ruke kojom je okrznuo policajčeva prsa. Smaragdno svjetlo bljesne oko policajčeva tijela i ocrta mu obris žarkozelenim sjajem. U sljedećem trenutku, muškarac se skljoka na tlo. "Što ste mu učinili?" užasnutim šaptom upita Josh. Kad je pogledao nepomičnog mladog policajca na tlu, iznenada se sledi i pozli mu. "Niste... niste... niste ga valjda ubili?" "Nisam", umorno će Flamel. "Samo sam mu prenapregnuo auru. Kao da je doživio strujni udar. Ubrzo će se probuditi s glavoboljom." Pritisnuo si je prstima čelo, masirajući područje iznad lijevog oka. "Nadam se da neće biti tako gadna kao moja", doda. "Sigurno znaš", mrko će Scathach, "da je tvoja predstavka otkrila Machiavelliju naš položaj." Nosnice joj se rašire, a i Josh duboko udahne; zrak oko njih mirisao je na metvicu: bio je to prepoznatljiv miris moći Nicholasa Flamela. "Što sam drugo mogao?" pobuni se Nicholas. "Ti si imala pune ruke." Scatty prijezirno izvije usne. "Mogla sam ga svladati. Sjeti se tko te izbavio iz zatvora Lubjanka s obje ruke okovane na leđima?" "O čemu to govorite? Gdje je Lubjanka?" smeteno upita Josh. "U Moskvi." Nicholas pogleda Josha ispod oka. "Ne pitaj, duga je to priča", promrmlja. "Strijeljali bi ga kao uhodu", veselo objasni Scathach. "Jako duga priča", ponovi Flamel. Slijedeći Flamela i Scathach vijugavim ulicama Montmartrea, Josh se sjeti kako je John Dee prethodnoga dana opisao Nicholasa Flamela. "Svojedobno je svašta bio: liječnik i kuhar, knjižar, vojnik, učitelj jezika i kemije, čuvar zakona i lopov. Ali oduvijek je bio i ostao lažljivac, šarlatan i varalica." I uhoda, dodao je u sebi Josh. Pitao se zna li Dee za to. Zagledao se u tog muškarca posve obične vanjštine: kratke kose i blijedih očiju, u crnim trapericama i majici kratkih rukava pod iznošenom jaknom od crne kože. Prošao bi neopažen na svakoj ulici ovoga svijeta. Pa ipak, nije bio nimalo običan: rođenje 1330. godine i tvrdio da radi za dobrobit čovječanstva čuvajući Kodeks od Deeja i sjenovitih, jezivih stvorenja kojima služi, takozvanih Mračnih Starijih. Ali Josh se pitao kome Flamel služi. Tko je zapravo besmrtni Nicholas Flamel?

GIGA

21

SEDMO POGLAVLJE Jedva jedvice obuzdavajući ćud, Niccolo Machiavelli spuštao se stubama Sacre-Coeura dok se magla uvijala i kovitlala iza njega poput plašta. Premda se zrak počeo bistriti, još se osjećao blag miris vanilije. Machiavelli zabaci glavu i duboko udahne, uvlačeći miris u nosnice. Taj će miris zapamtiti; bio je osebujan poput otiska prsta. Svatko na svijetu ima auru - strujno polje koje okružuje ljudsko tijelo - a kad se to polje zgusne i usmjeri, počinje djelovati na izlučivanje endorfina i adrenalinske žlijezde pa stvara prepoznatljiv vonj svojstven samo toj osobi: njezin osebujni miris. Machiavelli još jedanput udahne. Gotovo je mogao okusiti čistu, bistru i jasnu vaniliju u zraku: bio je to miris sirove, neuvježbane moći. Machiavelli je u tom trenutku spoznao da je Dee nedvojbeno imao pravo: to je bio miris jednog od blizanaca iz predaje. "Želim da okružite cijelo područje", otrese se Machiavelli na više policijske časnike koji su stajali u polukrugu u dnu stubišta na trgu Willette. "Blokirajte svaku ulicu, prolaz i put od Ulice Custine do Ulice Caulaincourt, od Bulevara Clichy do Bulevara Rochechouart i Ulice Clignancourt. Ti ljudi moraju biti pronađeni!" "To bi značilo zatvaranje cijelog Montmartrea", oglasi se preplanuli policajac u tišini koja je zavladala. Pogledom je potražio potporu kolega, ali su svi do jednoga izbjegavali njegove oči. "Usred turističke sezone", pobuni se, vrativši pogled na Machiavellija. Machiavelli se okrene prema višem inspektoru, lica bezizražajnog kao u krabulja koje je sakupljao. Probode čovjeka hladnim, sivim pogledom, ali progovori staloženim i obuzdanim glasom, malo glasnijim od šapta: "Znate li vi tko sam ja?" blago upita. Viši inspektor, odlikovani veteran francuske Legije stranaca, osjetio je nešto hladno i kiselo u dubini grla dok je gledao u njegove hladne oči. Navlaživši iznenada suhe usne, reče: "Vi ste monsieur Machiavelli, novi predsjednik Direction Generale de la Securite Exterieure. Ali ovo je slučaj za policiju, a ne pitanje vanjske sigurnosti. Nemate ovlasti..." "Ja sam odlučio da je ovo slučaj za DGSE", tiho ga prekine Machiavelli. "Ovlastio me izravno sam predsjednik države. Bude li potrebno, zatvorit ću cijeli grad. Ovi ljudi moraju biti pronađeni. Večeras smo spriječili katastrofu." Mahne rukom u smjeru crkve Sacre-Coeur, koja se počela pomaljati iz sve rjeđe maglice. "Tko zna kakve su još strahote naumili? Želim da me izvještavate o napretku svakog punog sata", završi pa se okrene, ne čekajući odgovor i odlučnim se koracima udalji prema automobilu u kojem ga je čekao vozač u tamnom odijelu, ruku prekriženih na širokim prsima. Vozač, lica skrivena širokim sunčanim naočalama zrcalnih stakala, otvori Machiavelliju vrata i blago ih zatvori za njim. Vrativši se u automobil, vozač je strpljivo sjedio dlanova lagano položenih na kožnati upravljač, čekajući upute. Tada se uz lagano zujanje spusti staklena pregrada koja dijeli vozača od putnika na stražnjem sjedalu. "Flamel je u Parizu. Sto misliš, kamo bi mogao ići?" upita Machiavelli bez uvoda. Stvorenje poznato kao Dagon služilo je Machiavelliju već gotovo četiristo godina. Pod tim je imenom poznat već tisućljećima i, usprkos vanjštini, s ljudima je imao malošto zajedničko. Okrenuvši se na sjedalu, skine sunčane naočale. U polumraku koji je vladao u automobilu, oči su mu bile izbuljene kao u ribe, goleme i vodenaste iza bistre, staklaste površine: kapaka nije imao. Kad je progovorio, iza uskih usana pokazale su se dvije polukružne niske sićušnih, neravnih zuba. "Tko su mu saveznici?" upita Dagon, prebacujući se s lošeg francuskog na jeziv talijanski, a na kraju se vratio na klokotav, vodenast jezik svoje davno izgubljene mladosti. "Flamel i njegova žena oduvijek su bili samotnjaci", reče Machiavelli. "Zato su tako dugo i opstali. Koliko znam, u ovome gradu nisu živjeli Od kraja osamnaestog stoljeća." Izvadi tanki crni laptop i prijeđe kažiprstom po ugrađenom čitaču otisaka prsta. Uređaj pisne i zaslon se osvijetli. "Ako su došli kroz portal, stigli su nepripravni", vlažnim glasom odgovori Dagon. "Bez

GIGA

22

novca, bez putovnica, bez odjeće osim one koju nose." "Upravo tako", šapne Machiavelli. "To znači da će morati potražiti saveznika." "Humana ili besmrtnika?" upita Dagon. Machiavelli nakratko razmisli. "Besmrtnika", napokon odgovori. "Nisam siguran da poznaju mnogo humana u ovome gradu." "A koji besmrtnici trenutačno žive u Parizu?" upita Dagon. Talijanovi prsti otkucaju zamršen uzorak na tipkovnici, na što se na zaslonu pojavi mapa naslovljena Temp. Unutra je imao desetke .jpg, .bmp i .tmp dokumenata. Machiavelli označi jedan od njih i pritisne enter. Nasred zaslona otvori se prozor. Unesite lozinku. Vitki prsti kuckali su po tipkovnici, unoseći lozinku Del modo di trattare i sudditi della Val di Chiana ribellati, na što se otvori baza podataka šifrirana neprobojnim 256-bitnim AES kodom, istim kojim većina vlada čuva svoje strogo povjerljive spise. U svojem dugom životu Niccolo Machiavelli zgrnuo je veliko bogatstvo, ali je taj dokument smatrao svojom najvećom dragocjenoscu. Bio je to iscrpan dosje o svakom besmrtnom čovjeku još živom u dvadeset prvom stoljeću, koji su mu prikupile njegove uhode diljem svijeta — od kojih većina nije ni znala da radi za njega. Listao je imena. Čak ni njegovi gospodari, Mračni Stariji, nisu znali da ima taj popis i bio je siguran da bi bili jako nesretni kad bi otkrili da zna gdje se nalaze i kakve moći imaju svi Stariji i Mračni Stariji koji još hode zemljom ili obitavaju u Carstvima sjena što graniče s ovim svijetom. Machiavelli je vrlo dobro znao da je znanje moć. Premda su tri puna zaslona bila posvećena Nicholasu i Perenelle Flamel, pouzdani podaci bili su malobrojni. Prikupio je stotine bilježaka o tome kad su Flameli viđeni nakon svoje tobožnje smrti 1418. Posjetili su gotovo sve svjetske kontinente — osim Australije. Proteklih 150 godina žive na sjevernoameričkom kontinentu, a u prošlom stoljeću prvi put su potvrđeno i provjereno viđeni u gradu Buffalo u državi New York, u rujnu 1901. godine. Spustio se do zaglavlja Poznati besmrtni suradnici. Bilo je prazno. "Ništa. Nemam zabilježeno da su se Flameli povezali s ijednim drugim besmrtnikom." "Ali sad se vratio u Pariz", reče Dagon, a na usnama su mu dok je govorio nastajali mjehurići. "Potražit će stare prijatelje. Ljudi se kod kuće uvijek drukčije ponašaju", doda. "Opuste se. A koliko god Flamel dugo živio drugdje, ovaj grad i dalje će smatrati domom." Niccolo Machiavelli pogleda preko vrha zaslona. Ponovno se sjetio koliko malo zna o svom vjernom zaposleniku. "A gdje je tvoj dom, Dagone?" upita. "Nema ga. Odavna ga više nema." Providna površina njegovih golemih, okruglih očiju zatitra. "Zašto si ostao uza me?" naglas se zapita Machiavelli. "Zašto nisi potražio druge pripadnike svoga roda?" "Ni njih više nema. Ja sam posljednji od svoje vrste, a uz to, vi se ne razlikujete toliko od mene." "Ali ti nisi čovjek", tiho će Machiavelli. "A vi jeste?" upita Dagon, gledajući ga razrogačenim očima koje nisu treptale. Tek nakon duge stanke Machiavelli kimne i vrati pogled na zaslon. "Znači, tražimo nekoga koga su Flameli poznavali dok su stanovali ovdje. A znamo da se nisu vraćali ovamo od osamnaestog stoljeća, pa možemo ograničiti potragu na besmrtnike koji su tada živjeli ovdje." Kuckao je po tipkovnici, probirući rezultate pretraživanja. "Samo ih je sedam. Od njih je petero odano nama." "A preostalo dvoje?" "Katarina Medici živi u Ulici Dragon." "Ona nije Francuskinja", ljepljivim je usnama mumljao Dagon. "E pa, majka je trojice francuskih kraljeva." Machiavellijevo se lice ozari jednim od rijetkih osmijeha. "Ali ona je odana samo sebi..." Utihne i uspravi se. "Ali tko nam je ovo?"

GIGA

23

Dagon je ostao nepomičan. Niccolo Machiavelli okrene zaslon da pokaže sluzi fotografiju muškarca koji zuri ravno u fotoaparat, očito pozirajući za novine. Guste crne kovrče padale su mu niz ramena, uokvirujući okruglo lice. Oči su mu bile začudno plave. "Taj mi muškarac nije poznat", reče Dagon. "Ali meni jest. Jako mi je dobro poznat. Ovaj je besmrtnik nekoć bio znan kao Comte de Saint-Germain. Bio je čarobnjak, izumitelj, glazbenik... i alkemičar." Machiavelli zatvori program i sklopi računalo. "Saint-Germain je bio i učenik Nicholasa Flamela. I sada živi u Parizu", pobjedonosno završi. Dagon se nasmiješi, oblikujući usnama savršen krug zuba oštrih poput britve. "Zna li Flamel da je Saint-Germain ovdje?" "Ne znam. Nitko ne zna granice Flamelova znanja." Dagon vrati sunčane naočale na nos. "A ja mislio da vi sve znate."

GIGA

24

OSMO POGLAVLJE Moramo se odmoriti", napokon će Josh. "Ne mogu dalje.'" Zastane i osloni se o zid zgrade, pognut i zadihan. Svaki mu je dah bio muka i pred očima su mu plesale crne točkice. Imao je dojam da bi svaki tren mogao povratiti. Tako se katkad osjećao nakon nogometnog treninga, pa je iz iskustva znao da mora sjesti i nadoknaditi tekućinu. "Ima pravo", obrati se Scatty Flamelu. "Moramo počinuti, makar nakratko." Još uvijek je nosila Sophie na rukama, a na ulici su se počeli pojavljivati ranojutarnji radnici dok su na istoku pariški krovovi sjajili prvim sivkastim svjetlom. Bjegunci su se držali mračnih, sporednih uličica i do sada nitko nije obratio pozornost na neobičnu družinu, ali to će se ubrzo promijeniti kad se ulice ispune Parižanima, a zatim i turistima. Nicholas je zastao na ulazu u usku uličicu gdje mu se obris jasno ocrtavao. Pogledao je lijevo, desno, a potom i preko ramena. "Moramo dalje", usprotivi se. "Svaka sekunda oklijevanja smanjuje udaljenosti između nas i Machiavellija." "Ne možemo dalje", reče Scatty. Žarkozelene oči joj se na trenutak zažare dok ga je gledala. "Blizancima je potreban odmor", reče pa tiho doda: "A i tebi, Nicholase. Iscrpljen si." Alkemičar je odmjeri, a onda kimne i poguri se. "Imaš pravo, naravno. Poslušat ću te." "Da odemo u hotel?" predloži Josh. Bio je tako umoran da ga je sve boljelo, oči i grlo su ga grebli, a u glavi mu bubnjalo. Scatty odmahne glavom. "Tražili bi putovnice..." Sophie se prene iz sna, pa je Scathach nježno spusti na tlo i osloni o zid. Josh joj odmah priskoči. "Budna si", reče s olakšanjem. "Zapravo nisam spavala", odgovori Sophie, teška jezika. "Bila sam svjesna što se događa, ali sam imala dojam da sve promatram sa strane. Kao da gledam televizijski program." Snažno pritisne rukama donji dio kralježnice i izvije je, istodobno razgibavajući vrat. "Jao. Kako boli." "Sto boli?" odmah upita Josh. "Sve." Pokušala se uspraviti, ali su se bolni mišići tome protivili, a u glavi joj je bubnjala strašna glavobolja. "Ima li ovdje ikoga koga biste mogli zamoliti za pomoć?" Josh je pogledavao Nicholasa i Scathach. "Ima li tu kakvih besmrtnika ili Starijih?" "Posvuda ima besmrtnika i Starijih", reče Scatty. "Ali malo ih je ovako simpatično kao mi", doda s kiselim smiješkom. "U Parizu sigurno ima besmrtnika," polako će Flamel, "ali ne znam gdje da ih nađem, a i kad bih ih našao, ne bih znao na čijoj su strani. Perenelle bi znala", tužno doda. "Bi li znala tvoja baka?" upita Josh Scatty. Ratnica ga pogleda. "Sigurna sam da bi." Okrene se prema Sophie. "Možeš li u svojim novostečenim sjećanjima pronaći neko koje se odnosi na besmrtnike ili Starije koji žive u Parizu?" Sophie sklopi oči i pokuša se sabrati, ali su joj pred očima bljeskali samo zbrkani i strašni prizori — vatra koja kiši s krvavocrvenog neba, golema piramida ravna vrha koju preplavljuje divovski val. Počne odmahivati glavom, ali odustane. Bolio ju je i najmanji pokret. "Nisam u stanju misliti", uzdahne. "Glava mi je tako puna da će se rasprsnuti." "Možda Vještica zna," reče Flamel, "ali ne možemo do nje. Nema telefon." "A njezini susjedi, prijatelji?" upita Josh. Ponovno se obrati sestri. "Znam da ne želiš razmišljati o tome, ali morat ćeš. Važno je." "Ne mogu misliti..." zausti Sophie, svrne pogled i odmahne glavom. "Nemoj misliti. Samo odgovori", plane Josh. Onda brzo udahne, pa nastavi tiho i polako: "Seko, tko je najbliži prijatelj Vještice od Endora u Ojaiju?" Sophiene jarkoplave oči ponovno se sklope, a ona se zaljulja kao da će se onesvijestiti. Ponovno otvorivši oči, odmahne glavom. "Ondje nema prijatelja. Ali svi je poznaju. Možda

GIGA

25

bismo mogli nazvati trgovinu do njezine..." predloži. Zatim odmahne glavom. "Ne, ondje je sada prekasno." Flamel kimne. "Sophie ima pravo. Ovako kasno navečer trgovine su sigurno zatvorene." "Zatvorene su, dakako," uzbuđeno se složi Josh, "ali kad smo otišli iz Ojaija, ondje je vladao metež. Ne zaboravite da sam se zabio Hummerom u vodoskok u parku Libbev; to je netko jamačno primijetio. Kladio bih se da su sad ondje policija i novinari. A novinari nam možda odgovore na pitanja, postavimo li ih na pravi način. Mislim, ako je Vještičina trgovina oštećena, sigurno žele izvijestiti o tome." "Možda upali..." počne Flamel. "Moramo samo doznati ime novina." "Ojai Valley News, 646-1476", spremno će Sophie. "Toliko se ipak sjećam... bolje rečeno, Vještica se sjeća", doda i zadršće. Imala je toliko sjećanja u glavi, toliko misli i ideja... ne samo strašne i čudesne slike ljudi i mjesta za koje je mislila da ne postoje, nego i svakodnevne sitnice: brojeve telefona i recepte, imena i adrese ljudi za koje nikad nije čula, prizore iz starih televizijskih serija, filmske plakate. Znala je naslove svih pjesama Elvisa Presleyja. Ali sve su to bile Vještičine uspomene. Uzalud se trudila sjetiti broja vlastitog mobitela. Što ako Vještičina sjećanja postanu tako snažna da potisnu njezina vlastita? Pokušala se usredotočiti na lica svojih roditelja, Richarda i Sare. Pred očima su joj proletjele stotine lica: ljudi na kamenim rezbarijama, glave divovskih kipova, likovi s murala na pročeljima, sićušni oblici urezani u krhotine grnčarije. Sophie uhvati panika. Zašto se ne može sjetiti lica vlastitih roditelja? Zatvorivši oči, pokušala je prizvati u sjećanje posljednji susret s ocem i majkom. Bilo je to prije otprilike tri tjedna, netom prije njihova odlaska na nalazište u Utahu. Iza Sophienih spuštenih vjeđa valjala su se nova lica: slike s poderanih pergamenata, djelića rukopisa ili ispucanih ulja na platnu; lica s izblijedjelih smećkastih fotografija, zamućeni portreti iz novina... "Sophie?" Uto joj pred očima bijesnu roditeljska lica u boji i osjeti kako Vještičina sjećanja blijede, a njezina se vraćaju na površinu. Odjednom se sjetila svog telefonskog broja. "Seko?" Otvorila je oči i trepnula, gledajući brata. Stajao je točno pred njom, lica blizu njezinu, zabrinuto stisnutih očiju. "Dobro sam", šapne. "Samo sam se pokušavala nečega sjetiti." "Čega?" Pokušala se nasmiješiti. "Svog telefonskog broja." "Svog telefonskog broja? Zašto?" Ušutio je, a onda dodao: "Nitko ne zna vlastiti broj telefona. Kad si posljednji put zvala samu sebe?" Ruku ovijenih oko kipućih šalica gorkoslatke vruće čokolade, Sophie i Josh sjedili su sučelice u praznom kafiću otvorenom cijele noći nedaleko od kolodvora Gare du Nord. Za šankom je stajao jedini poslužitelj, namrgođeni konobar obrijane glave na čijoj je naopako okrenutoj pločici s imenom pisalo ROUX. "Morala bih se istuširati", snuždeno će Sophie. "Želim oprati kosu i zube, želim se presvući. Osjećam se kao da se danima nisam tuširala." "Mislim da i nisi. Izgledaš grozno", složi se Josh. Pruži ruku i skine sestri s obraza vlas plave kose koja se ondje zalijepila. "Osjećam se grozno", šapne Sophie. "Sjećaš li se kad sam se prošlog ljeta u Long Beachu prejela sladoleda, pa pojela hot-dog s čilijem, čips i popila veliki sok?" Josh se iskesi. "Onda si dovršila moja pržena krilca u ljutom umaku. I moj sladoled!" Sophie se nasmiješi, sjetivši se toga, ali joj osmijeh brzo izblijedi. Premda je toga dana temperatura skočila na trideset i sedam stupnjeva, počela je drhtati, kapljice ledenog znoja klizile su joj niz leđa i osjećala se kao da ima kamen u želucu. Na svu sreću, nije vezala

GIGA

26

sigurnosni pojas u autu prije negoli je povratila, ali je svejedno napravila nered za pamćenje, a automobilom se nije moglo koristiti najmanje tjedan dana. "Tako se i sada osjećam: promrzla sam, drhtim i sve me boli." "Dobro, samo nemoj ovdje povratiti", promrmlja Josh. "Mislim da se to Rouxu, našem prpošnom poslužitelju, ne bi ni najmanje svidjelo." Roux je u tom kafiću radio već četiri godine i u tom su ga razdoblju dva puta opljačkali i često mu prijetili, ali mu nikada nisu naudili. Kroz kafić koji radi cijelu noć prođu kojekakvi čudni i nerijetko opasni ljudi, a Roux je zaključio da ovaj čudni kvartet nesumnjivo spada u prvu skupinu, a možda i u obje. Dvoje tinejdžera bilo je prljavo i smrdljivo, a djelovali su prestrašeno i premoreno. U puno boljem stanju nije bio ni stariji muškarac, za kojeg je Roux pretpostavio da im je djed. Poletno i vedro djelovala je samo četvrta osoba - ridokosa, zelenooka mlada žena u crnoj majci, crnim hlačama i glomaznim vojničkim čizmama. Pitao se u kakvom je odnosu s ostalima; nije izgledala kao da im je u rodu, ali su si mladić i djevojka dovoljno sličili da budu brat i sestra. Roux je oklijevao kad je starac izvadio kreditnu karticu da plati dvije vruće čokolade. Ljudi obično tako male iznose plaćaju gotovinom, pa je posumnjao da je kartica ukradena. "Nestalo mi je eura", nasmiješeno objasni starac. "Biste li mogli naplatiti dvadeset i vratiti mi ostatak u gotovini?" Rouxu se učini da čovjek govori francuski s neobičnom, staromodnom, gotovo knjiškom melodijom. "To je protivno pravilima ovoga lokala..." zausti Roux, ali se predomisli čim baci još jedan pogled na riđokosu djevojku hladnih očiju. Pokušavajući joj se nasmiješiti, reče: "Svakako, nema problema." Uostalom, ako je kartica ukradena, uređaj je neće očitati. "Bio bih vam jako zahvalan", nasmiješi se muškarac. "I biste li mi mogli dati nešto kovanica?" Roux naplati osam eura dvije vruće čokolade i provuče Visu kroz uređaj da naplati dvadeset eura. Iznenadio se vidjevši da je kartica američka; po naglasku bi se bio zakleo da je muškarac Francuz. Nakon kraće stanke, kartica je prošla provjeru, pa je oduzeo cijenu dva pića i vratio mu ostatak u kovanicama od jednog i dva eura. Roux se zatim vrati udžbeniku iz matematike koji je držao pod šankom. Pogrešno je procijenio tu družinu. Nije mu to bilo prvi put, a neće biti ni posljednji. Vjerojatno su putnici koji su upravo sišli s nekog od ranojutarnjih vlakova; očito su posve obični ljudi. Doduše, možda ne baš svi. Svejednako pognute glave, kradomice je podignuo pogled prema riđokosoj mladoj ženi. Bila mu je okrenuta leđima i razgovarala sa starcem. A onda se polako i smišljeno okrenula i pogledala ga. Nasmiješila se, jedva primjetno izvivši usne, a Rouxu je njegov udžbenik iznenada postao neodoljivo zanimljiv. Flamel je stajao za šankom kafića, gledajući Scathach. "Želim da ostanete ovdje", tiho reče, prebacivši se s francuskog na latinski. Oči su mu poletjele prema blizancima koji su sjedili i pili vruću čokoladu. "Čuvaj ih. Idem pronaći telefon." Sjena kimne. "Pazi se. Ako se iz nekog razloga razdvojimo, nađimo se na Montmartreu. Machiavelli neće očekivati da ćemo se vratiti odakle smo krenuli. Čekat ćemo te pred nekim restoranom - možda La Maison Rose - po pet minuta svakog punog sata." "Dogovoreno. Ako se ne vratim do podneva," nastavi jedva čujno, "želim da povedeš blizance i odeš." "Neću te napustiti", bezizražajno će Scathach. "Ne vratim li se, znači da me se dočepao Machiavelli", ozbiljno će Alkemičar. "Scathach, čak me ni ti ne bi mogla spasiti od njegove vojske." "Ne bi mi bilo prvi put da se suprotstavljam vojsci." Flamel pruži ruku i položi je na Ratničino rame. "Blizanci su sada na prvom mjestu. Moramo ih zaštititi po svaku cijenu. Nastavi poučavati Sophie; pronađi nekoga tko će Probuditi Josha i poučiti ga. I spasi moju dragu Perenelle, ako možeš. I reci joj da će je, ako umrem, moj duh

GIGA

27

potražiti", doda. Prije negoli je stigla išta reći, okrenuo se i izašao na svjež zrak praskozorja. "Vrati se što prije..." šapne Scatty, ali Flamel je već nestao. Odlučila je da će, ako ga zarobe, prerovati cijeli grad da ga nađe, što god on govorio. Duboko udahnuvši, osvrnula se preko ramena i primijetila da obrijani konobar zuri u nju. Na bočnoj strani vrata imao je tetoviranu paučinu, uši su mu cijelom dužinom bile probušene i ukrašene s najmanje tuce naušnica. Pitala se koliko je to bilo bolno. Oduvijek je željela probušiti uši, ali joj je meso jednostavno prebrzo zacjeljivalo, pa bi se rupa zatvorila čim bi je napravila. "Hoćete li nešto popiti?" upita Roux, napeto se smiješeći tako da mu se nazrela metalna kuglica na jeziku. "Vode", reče Scatty. "Svakako. Perrier?" "Iz slavine. Bez leda", doda i sjedne k blizancima za stol. Okrenula je stolicu oko osi i zajahala je te oslonila podlaktice na vrh naslona, a bradu na podlaktice. "Nicholas je otišao nazvati moju baku da vidi poznaje li ona koga ovdje. Nisam sigurna što ćemo ako je ne dobije." "Zašto?" upita Sophie. Scatty odmahne glavom. "Moramo se maknuti s ceste. Posrećilo nam se da pobjegnemo sa stubišta Sacre-Coeura prije negoli policija zatvori obruč. Ne sumnjam da su u međuvremenu pronašli onog ošamućenog policajca i proširili područje koje pretražuju, a sigurno već sve ophodnje imaju naš opis. Samo je pitanje vremena kad će nas ugledati." "Što će se tada dogoditi?" naglas se zapita Josh. Scathach mu uputi jeziv smiješak. "Vidjet će zašto me zovu Ratnicom." "Ali što će se nama dogoditi ako nas uhvate?" ustraje Josh. Još mu je bilo nepojmljivo da ih lovi policija. Bilo mu je gotovo lakše prihvatiti da ga proganjaju mitska stvorenja ili besmrtnici. "Sto će nam se dogoditi?" "Predat će vas Machiavelliju. Mračni Stariji smatrali bi vas glavnim zgoditkom." "Što..." Sophie dobaci pogled bratu. "Što bi nam učinili?" "To zaista ne želite znati," iskreno će Scathach, "ali vjerujte kad vam kažem da ne bi bilo ugodno." "A ti?" upita Josh. "Nemani prijatelja medu Mračnima Starijima", tiho će Scathach. "Ratujem protiv njih već više od dva i pol tisućljeća. Vjerojatno me u tamnici Carstva sjena čeka nešto posebno. Nešto hladno i vlažno. Znaju da to mrzim." Nasmiješila se, utisnuvši vrhove zuba u usne. "Ali nisu nas se još domogli", nehajno doda, "i nećemo im lako dopasti šaka." Okrene se prema Sophie i zagleda se u nju stisnutih očiju. "Izgledaš grozno." "To sam već čula", reče Sophie pa sklopi oba dlana oko kipuće šalice čokolade i prinese je usnama. Duboko udahne. Njušila je svaku nijansu bogatog mirisa kakaa i osjetila kako joj želudac kruli podsjećajući je koliko su davno jeli. Vruća čokolada bila joj je gorkasta na jeziku i tako snažna okusa daje zamalo prosuzila. Sjetila se kako je negdje pročitala da europska čokolada ima viši udio kakaa nego američka čokolada uz koju je odrasla. Scatty se nagne naprijed i spusti glas: "Morate si dati vremena za oporavak od stresa koji ste doživjeli. Put zmajevom brazdom s jedne strane svijeta na drugu nije bez posljedica — kažu mi da podsjeća na strašan jet lag." "Ti vjerojatno nikad ne patiš od toga?" gunđao je Josh. Njegova se obitelj šalila da on osjeća jet lag i prelazeći automobilom iz jedne države u drugu. Scatty odmahne glavom. "Ne, ne patim. Zato što ne letim", objasni. "Nikada me ne biste nagovorili da uđem u te naprave. Zrak je namijenjen stvorenjima koja mašu krilima. Ali zato sam jednom letjela na lungu." "Lungu?" smeteno upita Josh. "Jing lungu, kineskom zmaju", reče Sophie.

GIGA

28

Scathach pogleda djevojku. "Prizivanje magle zacijelo ti je sagorjelo mnogo auralne energije. Važno je da se ne koristiš moći što duže možeš." Trojac se nasloni kad je Roux obišao šank, noseći visoku čašu vode. Položio ju je na rub stola i uzmaknuo, napeto se pokušavajući nasmiješiti Scatty. "Mislim da mu se sviđaš", primijeti Sophie, slabašno se smiješeći. Scatty se okrene da ponovno osine konobara pogledom, ali blizanci primijete da joj se usne krišom izvijaju u smiješak. "Ima probušene uši", reče dovoljno glasno daje on čuje. "Ne sviđaju mi se dečki s probušenim ušima." Obje su se djevojke nasmiješile, gledajući kako Rouxov zatiljak oblijeva rumenilo. "Zašto je važno da se Sophie ne služi moćima?" upita Josh, vraćajući se na ono što je Scatty maloprije izjavila. U mozgu mu se uključio alarm. Scathach se nagne preko stola, a Josh i Sophie primaknu se da je čuju. "Kad osoba potroši svu svoju auralnu energiju, moć počne crpiti energiju iz tijela." "A što se tada dogodi?" upita Sophie. "Jeste li čuli za spontano samosagorijevanje?" Sophie je zbunjeno pogleda, ali Josh kimne. "Ja jesam. Ljudi bez razloga buknu u plamen: to je urbana legenda." Scatty odmahne glavom. "Nije to legenda. Tijekom povijesti zabilježeno je mnogo slučajeva", bezizražajno reče. "I sama sam tome nekoliko puta svjedočila. Događa se u trenu, a vatra, koja obično počinje negdje u želucu ili plućima, gori takvom žestinom da od tijela ostane samo pepeo. Sada se moraš čuvati, Sophie: štoviše, voljela bih da mi obećaš kako se danas više nećeš služiti moćima, što god se dogodi." "Flamel je to znao", odmah će Josh, ne uspijevajući zatomiti gnjev u glasu. "Naravno", glatko odvrati Scatty. "I to nam se nije potrudio reći?" plane Josh. Roux se osvrne čuvši podignuti glas, pa Josh duboko udahne i nastavi promuklim šaptom. "Što nam je još zaboravio reći?" upita. "Što još donosi taj darl" Posljednju je riječ gotovo pljunuo. "Sve se dogodilo tako brzo, Josh", reče Scatty. "Jednostavno nije bilo vremena da vas valjano uvježbamo i uputimo. Ali želim da imate na umu da Flamel sve čini za vaše dobro. Želi vas zaštititi." "Bili smo zaštićeni dok ga nismo upoznali", reče Josh. Scatty se koža zategne preko jagodica, a mišići vrata i ramena se tržnu. U zelenim očima zatitra joj nešto mračno i zlokobno. Čarobnjak 55 Sophie pruži obje ruke i položi ih na Seattynu i Joshevu podlakticu. "Dosta je bilo", umorno reče. "Ne bismo se trebali međusobno svađati." Josh je zaustio da odgovori, ali se prestrašio, vidjevši sestrino izmučeno lice, pa je samo kimnuo. "Dobro. Za sada", doda. Scatty također kimne. "Sophie ima pravo." Okrene se Joshu. "Nesretna je okolnost da je trenutačno sve na Sophienim plećima. Šteta je što i tvoje moći nisu Probuđene." "Tebi nije ni upola toliko žao zbog toga kao meni", reče, neuspješno zatomljujuci gorčinu. Usprkos svemu što je vidio i opasnostima za koje je doznao, još je uvijek želio moć kakvu je dobila njegova sestra. "Nije prekasno, zar ne?" brzo upita. Scatty odmahne glavom. "Možeš biti Probuđen u bilo kojem trenutku, ali ne znam tko ima moć da te Probudi. To mora učiniti jedan od Starijih, a malo ih ima upravo tu sposobnost." "Tko, primjerice?" upita Josh Scathach, ali mu dremljivo odgovori sestra. "U Americi to mogu Crna Annis i Perzefona." Josh i Scatty je pogledaju. Sophie iznenađeno trepne. "Znam im imena, ali nemam pojma tko su." Iznenada joj se oči napune suzama. "Imam sva ta sjećanja... a nisu moja."

GIGA

29

Josh uzme sestrinu ruku i nježno je stegne. "To su sjećanja Vještice od Endora", blago će Scathach. "I budi sretna što ne poznaješ Crnu Annis i Perzefonu. Pogotovo Crnu Annis", mrko doda. "Čudi me što je moja majka pušta da živi, ako zna gdje stanuje." "Živi u Catskillsu", počne Sophie, ali je Scathach uštipne za nadlanicu. "Jao!" "Samo sam ti željela odvratiti pozornost", objasni Scathach. "Nemoj ni razmišljati o Crnoj Annis. Neka imena nije dobro izgovarati naglas." "To je kao kad ti netko zabrani da razmišljaš o slonovima," reče Josh, "a ti ih onda ne možeš izbaciti iz glave." "Onda dopusti da ti zadam drugu temu za razmišljanje", blago će Scathach. "Pred izlogom stoje dva policajca i zure u nas. Ne gledajte ih", brzo doda. Prekasno. Josh se okrene, a ono što mu se čitalo na licu - bilo to zaprepaštenje, užas, krivnja ili strah - ponukalo je policajce da utrče u kafić. Jedan je izvlačio automatski pištolj iz korica, a drugi žurno govorio u radioprijamnik, vadeći palicu.

GIGA

30

DEVETO POGLAVLJE Ruku zavučenih duboko u džepove kožnate jakne, još uvijek odjeven u ne baš čiste crne traperice i iznošene kaubojske čizme, Nicholas Flamel nije upadao u oči ni medu ranojutarnjim radnicima, ni među beskućnicima koji su počeli miljeti pariškim ulicama. Policajci okupljeni u manjim skupinama na uglovima, koji su užurbano razgovarali ili slušali radioprijamnike, uopće se nisu obazirali na njega. Nije mu bilo prvi put da je bjegunac na tim ulicama, ali je prvi put bio bez saveznika ili prijatelja koji bi mu priskočili u pomoć. On i Perenelle vratili su se u svoj rodni grad nakon Sedmogodišnjeg rata, 1763. godine. Jednom je starom prijatelju trebala njihova pomoć, a Flameli nikada nisu uskratili pomoć prijatelju. Nažalost, Dee je otkrio gdje su i gonio ih ulicama vojskom ubojica odjevenih u crno, među kojima nitko nije bio baš posve ljudsko biće. Tada su im pobjegli. Možda im to ovaj put neće tako lako poći za rukom. Pariz se posve promijenio. Kad je barun Haussmann u devetnaestom stoljeću preoblikovao Pariz, razorio je većinu srednjovjekovnog dijela grada, grada koji je Flamel poznavao. Izbrisana su sva Alkemičarova skrovišta i utočišta, skriveni podrumi i tajni tavani. Nekoć je znao svaku parišku ulicu, svaki zavojiti prolaz i skriveno dvorište; sada je znao koliko i prosječan turist. Uz to sada ga nije progonio samo Machiavelli, nego im je i cijela francuska policija bila za petama. Baš kao i Dee. A Flamel je vrlo dobro znao da Dee neće prezati ni pred čim. Nicholas udahne svjež zrak pariškog praskozorja i baci pogled na jeftin, digitalni sat na lijevom zapešću. Još je pokazivao vrijeme na američkoj Zapadnoj obali, gdje je sada bilo osam i dvadeset navečer, što je značilo — na brzinu je izračunao — da je sada u Parizu pet i dvadeset ujutro. Razmišljao je o tome da prebaci sat na srednje vrijeme po Greenwichu, ali se predomislio. Kad je prije nekoliko mjeseci pokušao prebaciti sat na ljetno računanje vremena, počeo je mahnito pištati i bljeskati. Neuspješno je prčkao po njemu više od sata; Perenelle ga je popravila za trideset sekundi. Sad ga je nosio samo zato što je imao štopericu. Perenelle i on su svakog mjeseca miješali novu zalihu napitka besmrtnosti, pa bi namjestio odbrojavanje na 720 sati i pustio da odbroji do ništice. S godinama je uočio da vrijeme uzimanja napitka prati lunarni ciklus koji traje tridesetak dana. Tijekom mjeseca polako su i gotovo neprimjetno starjeli, ali bi se proces starenja u hipu obrnuo čim bi popili napitak — kosa bi im potamnjela, bore se ublažile i nestale, bolni zglobovi i kruti mišići ponovno postali gipki, a vid i sluh se izoštrili. Nažalost, recept je bilo nemoguće prepisati; formula se svaki mjesec mijenjala i svaki je recept bio djelotvoran samo jedanput. Knjiga Abrahama Židova bila je napisana jezikom koji se upotrebljavao prije dolaska ljudske vrste, pismenima koja su se neprestano mijenjala i gibala, tako da je jedan tanki svezak sadržavao cijelu knjižnicu znanja. Ali svakog mjeseca, na sedmoj stranici rukopisa u bakrenom uvezu, pojavila bi se tajna Vječnoga života. Kićeni rukopis ostao bi nepomičan manje od sata, kada se opet počeo gibati, izvijati i postupno blijedjeti. Flameli su samo jedan jedini put pokušali isti recept upotrijebiti dvaput, ali im je ubrzao starenje. Na svu sreću, Nicholas je otpio samo jedan gutljaj bezbojna, ni po čemu upečatljiva napitka kad je Perenelle primijetila da mu se oko očiju i na čelu pojavljuju bore te da mu otpadaju dlake iz guste brade. Izbila mu je čašu iz ruke prije negoli je stigao otpiti drugi gutljaj. Međutim, te su mu bore ostale urezane na licu, a gusta brada kojom se toliko ponosio, nikada više nije narasla. Nicholas i Perenelle posljednji su put spravili napitak prošle nedjelje u ponoć, prije gotovo tjedan dana. Pritisnuo je dugme na lijevoj strani sata da vidi štopericu: otada je prošlo 116 sati i 21 minuta. Drugim pritiskom gumba pokazalo mu se koliko je vremena preostalo: 603 sata i 39 minuta, odnosno oko dvadeset i pet dana. Dok je gledao, odbrojena je još jedna minuta: 38 minuta. On i Perenelle starjet će i slabjeti, a svaki put kad upotrijebe svoje moći, dakako,

GIGA

31

starenje će se ubrzati. Ne dočepa li se Knjige do isteka mjeseca i ne spravi li novi napitak, oboje će ubrzano ostarjeti i umrijeti. A s njima i svijet. Osim ako... Pokraj njega je protutnjio policijski automobil uključene sirene. Za njim drugi i treći. Flamel se osvrne za njima kao i svi ostali prolaznici. Nije želio privući pozornost na sebe odudaranjem od gomile. Morao se dočepati Kodeksa. Ostatka Kodeksa, podsjeti se, rukom odsutno dodirujući prsa. Skrivenu pod majicom na kožnatoj vrpci nosio je jednostavnu, kvadratnu vrećicu od pamuka koju mu je Perenelle izvezla prije pola tisućljeća, kad su tek pronašli Knjigu. Sašila ju je po mjeri tog prastarog sveska; sada je u njoj nosio samo dva lista koja je Josh uspio istrgnuti. No Knjiga je svejedno bila iznimno opasna u Deejevim rukama, ali upravo su zadnja dva lista sadržavala magijsku formulu poznatu kao Završni zaziv, koja je Deeju bila potrebna da ponovno uvede svoje Mračne gospodare u ovaj svijet. A Flamel to nije želio - nije mogao - dopustiti. Dva policajca skrenula su za ugao, šećući sredinom ulice. Prodorno su se zagledavali u pojedine pješake i virili kroz izloge, ali se za Nicholasom nisu ni osvrnuli. Nicholas je znao da prvo mora pronaći utočište za blizance. To je značilo da mora naći besmrtnika u Parizu. U svakom gradu na svijetu živi po nekoliko ljudi starih nekoliko stoljeća, pa čak i tisućljeća, a Pariz nije bio iznimka. Znao je da besmrtnici vole velike, otuđene gradove gdje se lakše izgubiti u mnoštvu, budući da se stanovništvo neprestano mijenja. Nicholas i Perenelle odavno su shvatili da u jezgri svakog mita i predaje leži zrnce istine. A svi narodi pripovijedaju o neobično dugovječnim ljudima: besmrtnicima. Proteklih stoljeća, Flamel se susretao s trima posve različitim vrstama besmrtnika. Postojali su Stariji - od kojih su malobrojni još bili na životu — rođeni u dalekoj zemljinoj prošlosti. Neki od njih svjedočili su cjelokupnoj ljudskoj povijesti zbog čega su postali nadmoćni čovjeku, premda katkad manje čovjekoljubivi. Postojala je i nekolicina onih koji su, poput Nicholasa i Perenelle, sami otkrili tajnu besmrtnosti. Tisućljećima su alkemijske tajne bezbroj puta bile otkrivane, gubljene i nanovo otkrivane. Jedna od najvećih alkemijskih tajni je formula besmrtnosti. A sva alkemija - a možda čak i moderna znanost - počiva na jednom jedinom izvoru: Knjizi Abrahama Židova. A tu su i oni kojima je besmrtnost darovana. To su ljudi koji su, slučajno ili namjerno, privukli pozornost nekog od Starijih koji su ostali na ovome svijetu nakon Pada Danu Talisa. Stariji su u vječnoj potrazi za ljudima iznimnih ili neobičnih sposobnosti koji bi mogli služiti njihovim ciljevima. Oni svojim sljedbenicima zauzvrat daruju produžen život. To je dar koji malo koji čovjek može odbiti. To je istodobno i dar koji jamči potpunu, nepokolebljivu odanost... jer ga je jednako lako dati i oduzeti. Nicholas je znao da bi, čak i kad bi sreo kojeg besmrtnika u Parizu - pa i ako ga je nekoć poznavao — postojala velika opasnost da je sada u službi Mračnih Starijih. Prolazeći pokraj videoteke otvorene 24 sata koja je oglašavala brzu internetsku vezu, u izlogu je opazio znak na deset jezika: TUZEMNI I INOZEMNI POZIVI. NAJPOVOLJNIJE CIJENE. Kad je otvorio vrata, odjednom gaje zapahnuo kiseo smrad neopranih tijela, usta-jalog parfema, masne hrane i zračenja koje nastaje kad je previše računala nagurano zajedno. Unutra je vladala neočekivana gužva: skupina studenata, koji su izgledali kao da su probdjeli cijelu noć, natiskala se oko tri računala na čijim je zaslonima svijetlio logotip igrice World ofWarcraft, dok su ostale uređaje zauzeli ozbiljni mladići i djevojke napeto zagledani u zaslone. Hodajući prema pultu u dnu prostorije, Nicholas primijeti da većina mladih ljudi piše e-mailove ili instant-poruke. Kratko se nasmiješi; samo nekoliko dana prije, u ponedjeljak poslijepodne, dok u knjižari nije bilo kupaca, Josh mu je puni sat objašnjavao razliku između

GIGA

32

tih dvaju oblika komunikacije. Josh mu je čak otvorio i adresu elektroničke pošte — no Nicholas je sumnjao da će se ikad njome služiti, premda mu se činilo da bi instant-poruke mogle dobro doći. Kineskinja za pultom bila je odjevena u pohabanu i odrpanu odjeću koja je Nicholasu izgledala kao daje za otpad, premda je slutio da je vjerojatno stajala pravo bogatstvo. Nosila je tešku darkersku šminku, a kad je Nicholas pristupio pultu, bila je zauzeta lakiranjem noktiju. "Tri eura petnaest minuta, pet za trideset, sedam za četrdeset i pet, deset za sat", izverglala je na groznom francuskom, ne podignuvši pogled. "Želim nazvati inozemstvo." "Gotovina ili kartica?" Još uvijek nije podignula glavu, a Nicholas primijeti da nokte ne zacrnjuje lakom nego flomasterom. "Kartica." Želio je sačuvati ono malo gotovine koju je imao za kupnju hrane. Premda je on sam jeo rijetko, a Scathach nikad, znao je da mora nahraniti djecu. "Kabina broj jedan. Upute su na zidu." Nicholas se uvuče u staklenu kabinu i zatvori za sobom vrata na preklop. Tako je prigušio dreku studenata, ali je govornica zaudarala na ustajalu hranu. Na brzinu je pročitao upute vadeći iz dna novčanika kreditnu karticu kojom je platio vruću čokoladu za blizance. Glasila je na ime Nick Fleming, kojim se služio proteklih deset godina, ali sada se zapitao mogu li mu Dee i Machiavelli preko nje ući u trag. Znao je da mogu, ali mu se tanke usne svejedno izviju u osmijeh: pa što? Doznat će samo da je u Parizu, a to već znaju. Slijedeći upute na zidu, otipkao je izlazni kod za međunarodne pozive, a onda broj koji je Sophie pronašla u sjećanjima Vještice od Endora. Prekooceanska veza je krčala i pucketala, a onda je oko devet tisuća kilometara dalje zazvonio telefon. Osoba se javila nakon drugog zvona. "Ojai Valley News; kako vam mogu pomoći?" Glas mlade žene dopro je do njega začudno jasno. Nicholas je namjerno glumio snažan francuski naglasak. "Dobro jutro... odnosno, kod vas treba reći 'dobra večer'. Neizmjerno mi je drago što sam vas još zatekao u uredu. Ovdje monsieur Montmorency, zovem iz Pariza u Francuskoj. Izvjestitelj sam lista Le Monde. Upravo sam na internetu vidio da ste imali uzbudljivu večer." "Bože - vijesti se doista brzo šire, gospodine..." "Montmorency." "Montmorency. Da, imali smo neobičnu večer. Kako da vam pomognem?" "Željeli bismo uvrstiti članak o tome u večernje izdanje lista — zanimalo me je li netko od vaših izvjestitelja bio na mjestu događaja?" "Štoviše, svi su nam izvjestitelji sada u gradu tim povodom." "Biste li me mogli možda spojiti s nekim od njih? Zamolit ću ga da mi ukratko opiše mjesto događaja i kaže svoj komentar." Kad nije odmah dobio odgovor, brzo doda: "Vaše će novine biti navedene kao izvor, dakako." "Provjerit ću mogu li vas spojiti s jednim od naših novinara na terenu, gospodine Montmorency." "Merci. Jako sam vam zahvalan." Začuje se škljocaj, a zatim nastane duga stanka. Nicholas je slutio da tajnica razgovara s izvjestiteljem prije negoli će mu preusmjeriti poziv. Nakon drugog škljocaja, djevojka se oglasi. "Spajam vas..." Još dok je zahvaljivao, javi se drugi glas. "Michael Carroll, Ojai Valley News. Koliko čujem, zovete iz Pariza u Francuskoj?" U glasu mu se jasno osjetila nevjerica. "Tako je, monsieur Carroll." "Vijesti se brzo šire", reče izvjestitelj, ponavljajući tajničine riječi. "Zahvaljujući internetu", neodređeno reče Flamel i doda: "Na YouTubeu je snimka." Nije sumnjao da na internetu doista već postoje snimke meteža u Ojaiju. Zagledao se kroz staklenu

GIGA

33

pregradu u internetski kafić. S mjesta gdje je stajao vidio je desetak zaslona, a na svakom je bila internetska stranica na drugom jeziku. "Zamolili su me da uzmem izjavu za našu rubriku o umjetnosti i kulturi. Jedan od naših urednika često je svraćao u vaš lijepi grad i donio nekoliko čudesnih staklenih predmeta iz antikvarijata na Aveniji Ojai. Ne znam znate li o kojoj se trgovini radi: prodaje samo zrcala i staklene predmete", doda Flamel. "Antikviteti Witcherly", spremno potvrdi Michael Carroll. "Dobro ga poznajem. Samo što je, nažalost, posve uništen u eksploziji." Flamel ostane bez daha. Hekata je umrla zato stoje doveo blizance u njezino Carstvo sjena; je li Vješticu od Endora snašla Hekatina sudbina? Pročistio je grlo i progutao knedlu. "A vlasnica, gospođa Witcherly? Je li ona...?" "Ona je dobro", reče izvjestitelj, a Flamela preplavi olakšanje. "Upravo sam uzeo njezinu izjavu. Sjajno je raspoložena s obzirom na to da joj je trgovina upravo odletjela u zrak." Nasmije se i doda: "Kaže da te više ništa ne može iznenaditi kad živiš tako dugo kao ona." "Je li još uvijek uz vas?" upita Flamel, trudeći se prikriti revnost u glasu. "Bi li možda željela dati izjavu za francuske novine? Recite da je zove Nicholas Montmorency. Jednom smo već razgovarali. Siguran sam da će me se sjetiti", doda. "Pitat ću..." Glas utihne. Flamel je čuo kako izvjestitelj doziva Doru Witcherly. U pozadini je čuo i nebrojene policajce, sirene vatrogasnih kola i hitne pomoći te tiše povike i vrisku unesrećenih ljudi. I sve to njegovom krivnjom. Brzo odmahne glavom. Ne, nije on bio kriv. Sve je to bilo Deejevo maslo. Dee nije imao osjećaja za mjeru; London je 1666. spalio gotovo do temelja, Irsku je zamalo opustošio Velikom gladi u 1840-ima, San Francisco je 1906. gotovo sravnio sa zemljom - a sada je ispraznio sva groblja u Ojaiju. Nije ni sumnjao da su ulice pune kostiju i trupala. Nicholas je čuo prigušen izvjestiteljev glas, a onda i da mobitel prelazi u tuđe ruke. "Monsieur Montmorency?" uljudno upita Dora na savršenom francuskom. "Madame. Niste ozlijeđeni?" Dora nastavi šaptom i prijeđe na arhaični francuski koji bi svakom željnom prisluškivanja danas bio posve nerazumljiv. "Nije mene tako lako ubiti", brzo doda. "Dee je pobjegao posječen, natučen, izudaran i jako, jako uzrujan. Jeste li svi na sigurnom? I Scathach?" "Scatty je na sigurnom. No, naletjeli smo na Niccoloa Machiavellija." "Znači, još je živ. Očito ga je Dee upozorio. Čuvaj se, Nicholase. Machiavelli je opasniji negoli možeš zamisliti. Lukaviji je čak i od Deeja. Moram ići", žurno doda. "Izvjestitelj postaje sumnjičav. Vjerojatno misli da ti dajem bolju priču nego njemu. Sto trebaš?" "Trebam tvoju pomoć, Dora. Moram znati kome u Parizu mogu vjerovati. Moram skloniti djecu s ulice. Premorena su." "Hmmmm." Veza zapucketa i začuje se šuškanje papira. "Ne znam tko je trenutačno u Parizu. Ali doznat ću", odlučno reče. "Koliko je sad kod vas sati?" Pogledao je na sat i na brzinu izračunao. "Pola šest ujutro." "Idite do Eiffelova tornja. Budite ondje u sedam i čekajte deset minuta. Pronađem li nekog od povjerenja, reći ću mu da vas ondje potraži. Ako ne stigne nitko poznat, vratite se u osam i opet u devet. Ako ni u devet nitko ne dođe, znajte da u Parizu nikome ne možete vjerovati i da se morate snaći sami." "Hvala vam, madame Dora", tiho reče. "Neću zaboraviti ovaj dug." "Među prijateljima nema dugova", reče. "Još nešto, Nicholase. Pokušaj spriječiti moju kćer da se uvali u nevolje." "Potrudit ću se", reče Flamel. "Ali znate kakva je: magnet za nevolje. Doduše, trenutačno čuva blizance u kafiću nedaleko odavde. Tamo se bar ne može uvaliti ni u kakvu svinjariju."

GIGA

34

DESETO POGLAVLJE Scathach podigne nogu, osloni taban o sjedalo i snažno se odgurne. Drvena stolica otkliže se podom i zabije u dva policajca na ulazu. Stropoštali su se na tlo tako da je jednom iz ruke izletio radio, a drugom palica. Radioprijamnik se, skvičeći, doklizao Joshu pod noge. Sagnuo se i zalio ga vrućom čokoladom. Uređaj na to zaiskri i krepa. Scathach skoči na noge. Ne osvrnuvši se, podigne ruku i pokaže Rouxa. "Ti. Da se nisi pomaknuo. Da ti nije palo na pamet zvati policiju." Joshu je srce divlje udaralo dok je odvlačio Sophie od stola u dubinu lokala, zaklanjajući je svojim tijelom od policajaca na vratima. Jedan od njih podigne pištolj. Scattyne nunčake takvom silinom pogode cijev da se kovina savila, a oružje odletjelo čovjeku iz ruke. Drugi se policajac s mukom osovio na noge, vadeći dugu crnu palicu. Scathach spusti desno rame i nunčake u letu promijene smjer tako da je četrdesetak centimetara ojačanog drveta tresnulo policijsku palicu tik iznad kratkog drška. Palica se smrskala u iverje. Scathach povuče nunčake prema sebi tako da su joj sletjele na pruženu ruku. "Jako sam loše volje", reče na savršenom francuskom. "Vjerujte mi kad vam kažem da ćete loše proći ako mi se suprotstavite." "Scatty..." prestrašeno prosikće Josh. "Ne sad", otrese se Ratnica na engleskom. "Zar ne vidiš da imam posla?" "Da, ali uskoro ćeš ga imati više", poviče Josh. "Puno više. Pogledaj van." Ulicom je ravno prema kafiću jurišala interventna policijska postrojba, u crnoj obrambenoj opremi, s kacigama, vizirima i štitovima, naoružana palicama i jurišnim puškama. "RAID", užasnuto šapne konobar. "To su vam nešto kao specijalci," objasni Scathach na engleskom, "samo opakiji." Zvučala je gotovo kao da uživa. Pogledavši Rouxa ispod oka, osorno mu se obrati na francuskom. "Imaš stražnji izlaz?" Konobar se skamenio od straha, zureći u policajce u jurišu pa nije odgovorio dok Scathach nije zavitlala nunčake tako da mu je njihov zaobljeni vrh proletio pred nosom, a on zatreptao od povjetarca koji se podignuo. "Postoje li stražnja vrata?" ponovno upita, ali na engleskom. "Da, da, naravno." "Onda izvedi moje prijatelje." "Ne..." zausti Josh. "Dopusti da ja nešto poduzmem", reče Sophie dok su joj u svijesti bljeskali deseci čini za prizivanje vjetra. "Mogu pomoći..." "Ne", usprotivi se Josh i zgrabi sestru upravo u trenutku kad joj je plava kosa zapucketala srebrnim iskricama. "Van!" vikne Scatty. Plohe i bridovi njezina lica odjednom su izgledali drukčije. Jagodice i brada su joj se izbočili, a zelene oči pretvorile u zrcala. Lice joj je zračilo nečim drevnim i iskonskim - i posve neljudskim. "Ja ovo mogu riješiti." Počela je vrtjeti nunčake, tvoreći neprobojan štit između sebe i dvojice policajaca. Jedan policajac baci na nju stolicu, ali su je nunčake pretvorile u iverje. "Roux, izvedi ih odavde - odmahl" zareži Scatty. "Ovuda", užasnuti konobar reče na engleskom s američkim naglaskom. Progurao se pred blizance i poveo ih uskim, hladnim hodnikom u malo, smrdljivo dvorište krcato kantama za smeće, komadima razbijenog restoranskog pokućstva i kosturom odavno odbačenog božičnog drvca. Iza njih se čuo zvuk razbijanja drva. Roux pokaže crvena dvorišna vrata i nastavi na engleskom. Lice mu je bilo blijedo kao kreč. "Vrata vode u sporednu uličicu. Skrenete li lijevo, izbit ćete na Ulicu Dunkerque; odete li desno, doći ćete do stanice podzemne željeznice Gare du Nord." Iza njih se začuo j-

GIGA

35

iomoglasan tresak, a zatim i razbijanje stakla. "Vašoj prijateljici loše se piše", žalosno zavapi. "A još će i RAID razvaliti kafić. Kako ću to objasniti vlasniku?" Iznutra je dopro još jedan tresak. Jedan crijep klizne s krova i smrska se u dvorištu. "Idite, idite sad." Okrenuo je lokot sa zaporkom i gurnuo vrata. Sophie i Josh nisu se obazirali na njega. "Sto ćemo?" upita Josh blizanku. "Idemo ili ostajemo?" Sophie odmahne glavom. Baci pogled na Rouxa i nastavi šaptom: "Nemamo kamo - u cijelom gradu ne poznajemo nikoga osim Scatty i Nicholasa. Nemamo ni novca ni putovnice." "Mogli bismo otići u američko veleposlanstvo." Josh se obrati Rouxu. "Postoji li u Parizu američko veleposlanstvo?" "Da, naravno, na Aveniji Gabriel, pokraj Hotel de Crillon." Obrijani mladić se lecne jer je strašan udar zatresao cijelu zgradu i ispunio zrak sićušnim česticama prašine. Staklo na prozoru do njih napuklo je od vrha do dna i još je nekoliko crepova kliznulo s krova i zasulo dvorište. "Ali što ćemo reći u veleposlanstvu?" ustraje Sophie. "Zanimat će ih kako smo dospjeli ovamo." "Bili smo oteti?" predloži Josh. A onda mu iznenada padne na pamet misao od koje mu se smučilo. "A što ćemo reći mami i tati? Kako ćemo to njima objasniti?" Šalice su zveckale i razbijale se, a onda se opet začuo strašan tutanj. Sophie nagne glavu u stranu i zabaci kosu za uho. "To je bio glavni izlog." Zakorači natrag prema stražnjim vratima. "Trebala bih joj pomoći." Kad je posegnula za kvakom, oko prstiju joj se već uvijala maglica. "Ne!" Josh je zgrabi za ruku tako daje medu njima zapucketala statika. "Ne smiješ se služiti moćima", panično joj šapne. "Iscrpljena si; sjeti se što ti je Scatty rekla. Mogla bi se zapaliti." "Ona nam je prijateljica - ne možemo je napustiti", plane Sophie. "Bar ja to neću učiniti." Njezin je brat bio samotnjak i nikada mu u školi nije išlo ni sklapanje i održavanje prijateljstava, ali ona je bila vatreno odana prijateljima. Osim toga, Scatty je počela doživljavati kao nešto više od prijateljice. Premda je duboko voljela brata, oduvijek je željela sestru. Josh uhvati Sophie za ramena i okrene je licem prema sebi. Već je bio za glavu viši od nje pa je morao spustiti pogled da se zagleda duboko u plave oči u kojima su se zrcalile njegove. "Ona nam nije prijateljica, Sophie", govorio je tiho i ozbiljno. "Ona je... nešto staro dvije i pol tisuće godina. Priznala nam je da je vampirica. Vidjela si kako joj se lice maloprije promijenilo: nije čak ni ljudsko biće. I... nisam siguran da je baš tako sjajna kako Flamel misli. Znam da on nije!" "Kako to misliš?" upita Sophie. "Što želiš reći?" Josh otvori usta da odgovori, ali niz udara potrese zgradu. Cvileći od straha, Roux istrči na uličicu. Blizanci se i ne osvrnu za njim. "Što želiš reći?" ponovi Sophie. "Dee je rekao..." "Dee!" "Razgovarao sam s njim u Ojaiju. Dok si ti bila u trgovini s Vješticom od Endora." "Ali on nam je neprijatelj!" "Samo zato što Flamel tako kaže", brzo će Josh. "Sophie, Dee mi je rekao da je Flamel zločinac, a Scathach običan plaćeni razbijač. Rekao je da je za svoje zločine kažnjena time što do smrti mora živjeti u tijelu tinejdžerice." Odmahnuo je glavom i brzo nastavio dubokim i očajnim glasom. "Seko, ne znamo gotovo ništa o tim ljudima... o Flamelu, Perenelle i Scathach. Jedino što znamo jest da su te promijenili - i pritom te izložili opasnosti. Poveli su nas na drugi kraj svijeta i pogledaj gdje smo završili." Dok je govorio, zgrada se opet zatresla, a još desetak crepova kliznulo je s krova i smrskalo se u dvorištu, rasprsnulo se u oštre

GIGA

36

komadiće koji su zviždali oko njih. Josh vrisne kad ga jedna krhotina pogodi u ruku. "Ne možemo im vjerovati, Sophie. Ne bismo trebali." "Josh, nemaš pojma kakve su mi moći dali..." Sophie uhvati brata za ruku, na što zrak, koji je do tada zaudarao na trulu hranu, ispuni miris vanilije a ubrzo i naranče, jer je Josheva aura na trenutak poprimila zlatni sjaj. "O, Josh, što bih li ti sve mogla ispričati. Znam sve što je znala Endorska Vještica..." "I od toga ti je loše!" ljutito poviče Josh. "I ne zaboravi da bi mogla doslovno eksplodirati poslužiš li se još samo jedanput tim svojim moćima!" Aure blizanaca blistale su zlatno i srebrno. Sophie čvrsto zatvori oči kako bi zaustavila poplavu dojmova, nejasnih misli i nepovezanih ideja koji su joj navrli u svijest. Trepne plavim očima koje na trenutak posrebre, a onda shvati da vidi bratove misli. Kad je istrgnula ruku iz njegove, njegove misli i osjeti odmah su izblijedjeli. "Zavidan si!" zaprepašteno šapne. "Zavidiš mi na moćima." Josh se blago zarumeni, ali je Sophie vidjela istinu u njegovim očima prije nego što je izgovorio laž: "Nisam!" Uto policajac u crnom izleti kroz vrata u dvorište. Vizir mu je bio napuknut cijelom dužinom i nedostajala mu je jedna crna čizma. Ne zastavsi, odšepao je mimo njih i istrčao na uličicu. Čuli su kako šljapanje njegova bosog stopala i bat kožnatog potplata nestaju u daljini. A zatim je Scatty išetala u dvorište. Vrtjela je nunčake kao što Charlie Chaplin vrti štap. Svaka joj je vlas bila na mjestu i nije imala ni ogrebotine, a zelene oči bile su joj ozarene i pozorne. "O, sad sam već puno bolje volje", objavi. Blizanci se zagledaju u hodnik iza nje. U tami se ništa nije kretalo. "Ali bila su desetorica..." počne Sophie. Scathach slegne ramenima. "Dvanaestorica, zapravo." "Naoružani..." reče Josh. Iskosa pogleda sestru, a zatim opet Ratnicu. Proguta knedlu u grlu. "Nisi ih valjda ubila. Jesi li?" Čulo se pucanje drva, a zatim se u kafiću nešto stropoštalo. "Ne, samo... spavaju", nasmiješi se Scatty. "Ali kako si..." zausti Josh. "Ja sam Ratnica", jednostavno će Scatty. Sophie krajičkom oka opazi kretanje i otvori usta da vrisne, vidjevši tamni obris koji se pomolio iz hodnika i dugoprstu ruku kako pada na Scathachino rame. Ratnica se nije ni trznula. "Ne mogu vas ni deset minuta ostaviti same", reče Nicholas Flamel, izlazeći iz sjene. Pokazao je glavom na otvorena vrata. "Trebali bismo krenuti", rekao je, izvodeći ih na uličicu. "Propustili ste borbu", obavijesti ga Josh. "Bilo ih je deset..." "Dvanaest", brzo ga ispravi Scathach. "Znam," reče Alkemičar, gorko se smiješeći, "samo dvanaest. Nisu imali izgleda."

GIGA

37

JEDANAESTO POGLAVLJE Pobjegli!" Doktor John Dee režao je u mobitel. "Imali ste ih u obruču. Kako ste mogli dopustiti da pobjegnu?" Na drugoj strani Atlantika, Niccolo Machiavelli ostao je smiren i pribran, samo stisnutom čeljusti otkrivajući koliko je ljut. "Neobično ste dobro obaviješteni." "Imam izvore", otrese se Dee, a uske usne izviju mu se u ružan osmijeh. Znao je da će Machiavellija izluditi spoznaja da ima uhodu u taboru. "Koliko čujem, vi ste ih imali u šaci u Ojaiju", smireno nastavi Machiavelli, "okružene vojskom živih mrtvaca. A ipak su pobjegli. Kako ste to mogli dopustiti?" Dee se nasloni u svom sjedalu od meke kože, u limuzini koja je jurila cestom. Lice mu je osvjetljavao samo zaslon mobitela, naglašavajući sjajem jagodice i šiljatu kozju bradicu, a ostavljajući oči u sjeni. Nije rekao Machiavelliju daje negromancijom podignuo vojsku mrtvih ljudi i zvijeri. Je li mu time Talijan uvijeno dao do znanja da ima uhodu u Deejevu taboru? "Gdje ste sada?" upita Machiavelli. Dee pogleda kroz prozor limuzine, pokušavajući pročitati putokaze pokraj kojih su jurili. "Negdje na stojedinici, vozimo prema Los Angelesu. Moj mlažnjak je napunjen gorivom i spreman za pokret, a imamo dozvolu za polijetanje čim stignem." "Očekujem da ću ih, kad sletite u Pariz, već držati u pritvoru", reče Machiavelli. Veza je snažno zapucketala, pa je nakratko zastao a onda dodao: "Vjerujem da će se obratiti Saint-Germainu." Dee se naglo uspravi u sjedalu. "Comte de Saint-Germain? Zar se vratio u Pariz? Čuo sam da je umro u Indiji tražeći izgubljeni grad Oflr." "Očito nije. Koliko znamo, ima stan na Champs-Elyseesu i dvije kuće u predgrađu. Sve ih nadziremo. Ako mu se Flamel obrati, znat ćemo za to." "Ne dajte da ponovno pobjegnu", otrese se Dee. "Našim gospodarima to ne bi bilo drago." Zalupio je telefon prije negoli je Machiavelli stigao odgovoriti. Kratkim osmijehom pokaže zube. Obruč se stezao. "Kako li je samo djetinjast", mrmljao je Machiavelli na talijanskom. "Njegova uvijek mora biti zadnja." Stojeći u razrušenom kafiću, oprezno je zatvorio mobitel i ogledao se po kršu oko sebe. Kafić je izgledao kao da ga je poharao tornado. Nijedan komad pokućstva nije bio čitav, prozori su bili razbijeni, a čak je i strop napukao. Smrvljene krhotine šalica i tanjurića bile su pomiješane s prosutim zrncima kave, razbacanim listićima čaja i zgnječenim kolačima. Machiavelli se sagne da podigne vilicu. Bila je savijena u savršen "S". Bacivši je u stranu, probije se kroz razrušeni kafić. Scathach je sama samcata savladala teško naoružane francuske specijalce. Nekako se nadao da su joj tijekom godina od njihova posljednjeg susreta borilačke vještine bar malo zahrđale, ali je to očito bila pusta nada. Sjena je bila smrtonosna kao uvijek. Bit će mu teško doći do Flamela i djece dok god je ona uz njih. U svojem dugom životu, Niccolo se s njom susreo najmanje pet-šest puta i svaki put jedva izvukao živu glavu. Posljednji put sreli su se među zaleđenim ruševinama Staljingrada u zimi 1942. godine. Da nije bilo nje, njegove bi snage zauzele grad. Zarekao se da će je ubiti: možda je sad prilika da ispuni obećanje. Ali kako ubiti neranjivu osobu? Sto bi se moglo suprotstaviti ratnici koja je poučavala sve najveće junake u povijesti, koja je sudjelovala u svakom velikom bojnom okršaju i čiji je način borbe u srcu gotovo svake borilačke vještine na svijetu? Izašavši iz razrušenog kafića, Machiavelli duboko udahne da pročisti pluća od gorkog, jetkog mirisa prolivene kave i ukiseljenog mlijeka koji je lebdio u zraku. Kad je prišao vozilu, Dagon otvori vrata, a Talijan ugleda svoj odraz u vozačevim tamnim naočalama. Prije ulaska u automobil, zastane da pogleda policajce koji su zatvarali ulice, a potom manje, teško naoružane interventne postrojbe i policajce u civilu u automobilima bez službenih oznaka. Zapovijedao je francuskom obavještajnom službom, mogao je uposliti policiju, a na

GIGA

38

raspolaganju je imao i privatnu vojsku sastavljenu od stotina muškaraca i žena koji bi bez pitanja poslušali svaki njegov nalog. Pa ipak je znao da nitko od njih ne bi imao izgleda u okršaju s Ratnicom. Donio je odluku i prije ulaska u auto pogledao Dagona. "Pronađi Dise." Dagon se ukruti, pokazujući time osjećaj, što je za njega bila rijetkost. "Je li to mudro?" upita. "Nužno je."

GIGA

39

DVANAESTO POGLAVLJE Vještica nam je naredila da odemo do Eiffelova tornja u sedam i ondje čekamo deset minuta", reče Nicholas Flamcl dok su hitali uskom uličicom. "Ako se nitko ne pojavi, moramo se vratiti u osam i opet u devet." "Tko bi se trebao pojaviti?" upita Sophie, trčeći da bi držala korak s dugonogim Flamelom. Bila je iscrpljena, a tih nekoliko minuta koliko je sjedila u kafiću samo su joj pokazali koliko je umorna. Noge su joj bile kao od olova i probadalo ju je u lijevom boku. Alkemičar slegne ramenima. "Ne znam. Netko do koga je Vještica uspjela doći." "Samo u slučaju da u Parizu postoji itko tko ti je voljan pomoći", nehajno napomene Scathach. "Opasan si neprijatelj, Nicholase, a možda još opasniji prijatelj. Ostavljaš za sobom trag smrti i razaranja." Josh pogleda sestru ispod oka, znajući da sluša. Premda je hotimice okrenula glavu, znao je da joj nije ugodno slušati taj razgovor. "Ako se nitko ne pojavi," reče Flamel, "prelazimo na plan B." Scathachine usne izviju se u neveseo osmijeh. "Nisam znala ni da imamo plan A. Koji je plan B?" "To još nisam smislio", široko se osmjehne, ali mu osmijeh brzo izblijedi. "Da je bar Perenelle s nama; ona bi znala što nam je činiti." "Trebali bismo se razdvojiti", iznenada se oglasi Josh. Flamel, koji je bio na čelu, osvrne se preko ramena. "Ne mislim da je to baš pametno." "Moramo", odlučno će Josh. "Logično je." Govoreći, pitao se zašto Alkemičar ne želi da se razdvoje. "Josh ima pravo", reče Sophie. "Policija traži četveročlanu družinu. Sigurna sam da sad već imaju opis: dvoje tinejdžera, riđokosa djevojka i starac. Nismo baš tipično društvo." "Starac!" Nicholas je zvučao pomalo uvrijeđeno, pa mu se jače osjetio francuski naglasak u glasu. "Scatty je dvije tisuće godina starija od mene!" "Da, samo što se ja dobro držim za svoje godine", nasmiješeno ga je bockala Ratnica. "Razdvajanje je dobra zamisao." Josh zastane na početku uske uličice i pogleda lijevo-desno. Posvuda oko njih zavijale su i štektale policijske sirene. Sophie stane pokraj brata i, premda je sličnost među njima bila očita, on iznenada primijeti da su joj se na čelu pojavile bore, da su joj se žarkoplave oči zamutile, a šarenice prošarale srebrom. "Roux je rekao da skrenemo lijevo želimo li na Ulicu de Dunkerque ili desno želimo li na stanicu podzemne željeznice." "Nisam siguran da je razdvajanje..." Flamel je oklijevao. Josh se naglo okrene. "Moramo", odlučno reče. "Sophie i ja ćemo..." zausti, ali ga Flamel prekine, odmahujući glavom. "Dobro. Pristajem na razdvajanje. Ali policija traži blizance..." "Ne izgledamo kao pravi blizanci", brzo se umiješa Sophie. "Josh je viši od mene." "Oboje imate plavu kosu i žarkoplave oči, i nijedno od vas ne govori francuski", doda Scatty. "Sophie, ti ideš sa mnom. Dvije djevojke neće biti previše upadljive. Josh i Nicholas mogu zajedno." "Neću se rastati od Sophie..." usprotivi se Josh, iznenada se uplašivši mogućnosti da u tom čudnom gradu bude odvojen od sestre. "Ja ću biti na sigurnom uz Scatty", reče mu Sophie sa smiješkom. "Previše se brineš. Znam da će te Nicholas čuvati." Josh nije bio tako siguran. "Radije bih ostao uz sestru", odlučno ponovi. "Pusti da djevojke idu zajedno; bolje je tako", reče Flamel. "Sigurnije." "Sigurnije?" upita Josh, ne vjerujući svojim ušima. "Ništa ovdje nije sigurno." "Josh!" plane Sophie, glasom kakvim se služila njihova majka. "Dosta." Ponovno se obrati

GIGA

40

Ratnici. "Morat ćeš nekako sakriti kosu. Ako policija ima opis riđokose djevojke u crnim, vojničkim hlačama..." "Imaš pravo." Scathachina se ljevica izvije nevjerojatnom brzinom i iznenada se u njoj nađe nožić kratke oštrice. Okrene se Flamelu. "Trebat ću malo tkanine." Ne čekajući odgovor, okrenula ga je i podignula mu pohabanu jaknu. Urednim, preciznim kretnjama izrezala je kvadrat s leđa široke Flamelove majice. Zatim mu spusti kožnatu jaknu na mjesto i presavije kvadrat tkanine u trokutasti rubac koji zaveže na zatiljku tako da joj je prekrio prepoznatljivu kosu. "To mi je bila najdraža majica", gunđao je Flamel. "Antikna je." Nelagodno podigne rame. "Sad mi je hladno za leđa." "Ne budi takav cmizdravac. Kupit ću ti novu", reče Scatty. Uhvati Sophie za ruku. "Dođi. Idemo. Vidimo se pod Tornjem." "Znaš li put?" dovikne Flamel za njom. Scatty se nasmije. "Zar si zaboravio da sam ovdje živjela gotovo šezdeset godina? Bila sam ovdje kad su ga izgradili." Flamel kimne. "No dobro, pokušaj što manje upadati u oči." "Pokušat ću." "Sophie..." zausti Josh. "Znam", odgovori mu sestra. "Čuvat ću se." Vrati se i na brzinu zagrli brata tako da su im aure zapucketale. "Sve će biti u redu", tiho mu reče, čitajući mu strah u očima. Josh se prisili na osmijeh i kimne. "Kako znaš? Opet neka čarolija?" "Samo znam", jednostavno odgovori. Kad je trepnula, oči joj na trenutak posrebre. "Ništa se od ovoga ne događa slučajno - sjeti se proročanstva. Sve će dobro završiti." "Vjerujem ti", rekao je, premda to nije bilo istina. "Čuvaj se i zapamti," doda, "nema prizivanja vjetra." Sophie ga još jedanput kratko zagrli. "Nema prizivanja vjetra", šapne mu u uho, a onda se naglo okrene. Nicholas i Josh gledali su kako Scatty i Sophie odmiču ulicom prema postaji; zatim se okrenu u suprotnom smjeru. Čas prije negoli su skrenuli za ugao Josh se osvrne preko ramena i primijeti da je njegova sestra učinila isto. Oboje podignu ruke i mahnu. Josh pričeka da se ona ponovno okrene od njega i tek tada spusti ruku. Sad je bio doista sam, u čudnom gradu, tisućama kilometara od kuće, s čovjekom kojemu nije vjerovao, čovjekom kojeg se počeo bojati. "Mislila sam da znaš put", reče Sophie. "Dugo me nije bilo", prizna Ratnica, "i ulice su se poprilično promijenile." "Ali rekla si da si bila ovdje kad su izgradili Eiffelov toranj." Sophie zastane, iznenada shvativši što je rekla. "Kad je to točno bilo?" upita. "Godine 1889. Otišla sam nekoliko mjeseci poslije." Scathach zastane pred ulazom u podzemnu željeznicu i upita prodavačicu novina za smjer. Sićušna Kineskinja jako je slabo govorila francuski, pa se Scathach brzo prebacila na drugi jezik. Sophie shvati da ga prepoznaje - bio je to mandarinski. Nasmiješena prodavačica obiđe tezgu i pokaže niz ulicu, govoreći tako brzo da Sophie nije uspijevala razabrati pojedine riječi, premda je Vještica govorila tim jezikom. Zvučalo joj je kao da pjeva. Scathach joj zahvali i nakloni se, a žena odzdravi na isti način. Sophie uhvati Ratnicu za ruku i odvuče je. "Toliko o neupadanju u oči", progunđa. "Ljudi su počeli zuriti u tebe." "U što su zurili?" upita Scathach iskreno zbunjena. "Vjerojatno u bjelkinju koja tečno govori kineski i onda se još klanja", odvrati Sophie, keseći se. "Prava predstava, nema što." "Jednoga dana svi će govoriti mandarinski, a naklon je stvar dobrog odgoja", reče Scathach i

GIGA

41

produži, držeći se Kineskinjinih uputa. Sophie je dostigne. "Gdje si naučila kineski?" upita. "U Kini. Točnije, ženi sam se obratila na mandarinskom, ali govorim i Wu i kantonski. Tijekom stoljeća često sam boravila na Dalekom istoku. Nekoć sam jako voljela taj dio svijeta." Neko vrijeme hodale su u tišini, a onda Sophie reče: "Koliko zapravo jezika govoriš?" Scathach se namršti i nakratko zatvori oči da izračuna. "Šest ili sedam..." Sophie kimne. "Šest ili sedam. Dojmljivo. Mama i tata željeli su da naučimo španjolski, a tata nas je učio latinski i grčki. Ali zapravo sam najviše željela učiti japanski. Baš bih voljela obići Japan", doda. "... šest ili sedam stotina", nastavi Scathach, pa se nasmije, vidjevši zaprepaštenje na Sophienu licu. Uhvati je ispod ruke. "Pretpostavljam da su neki od njih mrtvi, pa nisam sigurna računaju li se, ali moraš imati na umu da sam već jako dugo na ovome svijetu." "Zar doista živiš već dvije i pol tisuće godina?" upita Sophie, ispod oka mjerkajući djevojku koja nije izgledala kao da ima više od sedamnaest. Odjednom se osmjehne: nije očekivala da će ikad postaviti takvo pitanje. Bio je to samo još jedan primjer kako joj se život promijenio. "Dvije tisuće petsto sedamnaest humani godina." Scathach se nasmiješi stisnutim usnama i ne razotkrije vampirske zube. "Hekata me jednom ostavila u posebno gadnom dijelu Carstva sjena. Trebalo mi je nekoliko stoljeća da pronađem izlaz. U mladosti sam često boravila u Carstvima sjena kao što su Lyonesse, Hy-Brasil i Tir na nOg, gdje vrijeme drukčije teče. Vrijeme u Carstvu sjena nije kao ljudsko, pa zapravo brojim samo godine koje sam provela na zemlji. Uostalom, tko zna, možda i sama iskusiš nešto slično. Ti i Josh ste jedinstveni i moćni, a moć će vam još rasti kako budete svladavali različite elementarne magije. Ako sami ne otkrijete tajnu besmrtnosti, možda vam je netko daruje. Dođi, prijeđimo." Uhvativši Sophie za ruku, povuče je preko uske ulice. Premda je bilo tek šest ujutro, promet je postajao sve gušći. Kombiji su dostavljali namirnice restoranima, pa se svjež jutarnji zrak ispunio slasnim mirisima svježeg kruha, peciva i kave iz aparata. Sophie je udisala poznate mirise: kroasani i kava podsjetili su je da ih je prije samo dva dana posluživala u kafiću Coffee Cup. Treptanjem je odagnala suze koje su joj neočekivano navrle. Toliko se toga dogodilo i promijenilo u protekla dva dana. "Kako je živjeti tako dugo?" zapitala se naglas. "Osamljeno", tiho će Scatty. "Koliko dugo... koliko ćeš još živjeti?" oprezno upita Ratnicu. Scatty slegne ramenima i nasmiješi se. "Tko zna? Budem li se čuvala, redovito vježbala i pazila što jedem, možda poživim još koju tisućicu godina." Tada joj osmijeh izblijedi. "Ali nisam neranjiva i nisam nepobjediva. Moguće je ubiti me." Vidjevši žalostan izraz na Sophienu licu, stegne joj ruku. "Ali to se neće dogoditi. Znaš li koliko me humana, besmrtnika, Starijih, poluzvijeri i kojekakvih drugih čudovišta pokušalo ubiti?" Djevojka odmahne glavom. "Zapravo ne znam ni ja. Ali bilo ih je nekoliko tisuća. Možda čak deseci tisuća. A ja sam još živa; što ti to govori?" "Da si vješta?" "Hah! Nisam samo vješta. Najbolja sam. Ja sam Ratnica." Scathach zastane pred izlogom knjižare, ali Sophie primijeti da joj, dok govori, zarkozelene oči lete amo-tamo i motre prostor oko njih u odrazu. Oduprijevši se iskušenju da se osvrne, Sophie šaptom upita: "Zar nas netko slijedi?" Iznenadi se shvativši da se ni najmanje ne boji; nagonski je znala da joj nitko ne može nauditi dok je sa Scatty. "Ne, mislim da ne. To mi je stara navika." Scathach se nasmiješi. "Zahvaljujući takvim navikama, preživjela sam stoljećima." Produžila je, a Sophie ju je uhvatila pod ruku.

GIGA

42

"Nicholas te nazvao i drugim imenima kad smo se upoznavale..." Sophie se namršti, pokušavajući se sjetiti kako joj je predstavio Scathach prije dva dana u San Franciscu. "Nazvao te Ratnicom, Sjenom, Ubojicom demona, Stvarateljicom kraljeva." "To su samo imena", promrmlja Scathach, kao da se stidi. "Ne zvuče kao obična imena", ustraje Sophie. "Zvuče kao naslovi... naslovi koje si zaslužila, možda?" "Nadijevali su mi kojekakva imena," reče Scathach, "nekima su me zvali prijatelji, a neka mi prisili neprijatelji. U početku sam bila Djevičanska Ratnica, a onda sam postala Sjena, zahvaljujući sposobnosti da se pritajim. Usavršila sam prvu kamuflažnu odoru." "Zvučiš kao nindža", nasmije se Sophie. Dok je slušala Ratnicu, glavom su joj strujale slike iz Vještičina sjećanja pa je znala da Scatty govori istinu. "Pokušala sam poučavati nindže, ali nisu bili baš jako dobri, vjeruj mi. Prozvali su me Ubojicom demona kad sam ubila Raktabiju. Stvarateljica Kraljeva postala sam kad sam pomogla Arturu da se uspne na tron", reče i smrkne se. Brzo odmahne glavom. "Bila je to pogreška. I to ne prva." Nasmije se, ali je smijeh zvučao drhtavo i usiljeno. "Često sam griješila." "Moj tata kaže da iz pogrešaka treba učiti." Scatty se trpko nasmije. "Ja nisam učila." Nije uspjela prikriti gorčinu u glasu. "Čini se da si imala buran život", tiho će Sophie. "Bilo je gadno", prizna Ratnica. "Jesi li ikada imala..." Sophie zastane, tražeći pravu riječ. "Jesi li ikada imala... dečka?" Scathach je prostrijeli pogledom, a onda okrene lice prema izlogu. Sophie se na trenutak učinilo da proučava izložene cipele, ali je onda shvatila da Ratnica gleda vlastiti odraz u staklu. Djevojčica se zapita što vidi. "Ne", napokon prizna Scatty. "Nikada mi nitko nije bio blizak, poseban." Ukočeno se nasmiješi. "Stariji me se boje i izbjegavaju me. A ja pokušavam ne zbližiti se previše s humanima. Suviše mi je teško gledati kako stare i umiru. To je prokletstvo besmrtnika: moraš gledati kako se svijet mijenja i kako sve što poznaješ odumire. Imaj to na umu, Sophie, ako ti netko ponudi dar besmrtnosti." Posljednju je riječ izgovorila kao da je kletva. "Zvuči tako samotno", oprezno će Sophie. Nikada prije nije razmišljala o tome kako se besmrtnici osjećaju — nastavljaju živjeti dok se sve što poznaju mijenja, a ljudi umiru. Napravile su desetak koraka u tišini, a onda se Scatty ponovno oglasi. "Da, bila sam često osamljena", prizna. "Jako osamljena." "Znam kako je biti osamljen", zamišljeno će Sophie. "Mama i tata često putuju, a mi se selimo iz grada u grad pa nam je jako teško steći prijatelje. A gotovo ih je nemoguće zadržati. Vjerojatno smo zato .losh i ja tako bliski; nikada nismo imali nikog drugog. Moja najbolja prijateljica Elle živi u New Yorku. Cesto se čujemo, dopisujemo i razgovaramo na internetu, ali smo se posljednji put vidjele za Božić. Kad god promijeni boju kose pošalje mi mobitelom fotografiju, da bih znala kako izgleda", doda sa smiješkom. "Josh se čak i ne trudi pronaći prijatelje." "Prijatelji su važni", složi se Scathach, blago stegnuvši Sophienu ruku. "Ali prijatelji dolaze i odlaze, a obitelj je uvijek uza te." "A što je s tvojom obitelji? Vještica od Endora spomenula je tvoju sestru i brata." Dok je to izgovarala, u glavi su joj bljesnule slike iz Vještičina sjećanja: postarija žena oštrih crta lica i krvavocrvenih očiju i blijed mladić žarkocrvene kose. Ratnica s nelagodom slegne ramenima. "U posljednje vrijeme ne razgovaramo često. Moji su roditelji Stariji, rođeni i odrasli na otoku Danu Talis. Baki Dori nikada nisu oprostili što je otišla s otoka poučavati prve humane. Kao toliki Stariji, humane su smatrali malo boljim od životinja. Otac ih je nazivao 'čudnovatim nakotom'." Na licu joj zatitra gađenje. "Oduvijek smo bili skloni predrasudama. Moji roditelji još su više bili zatečeni kad sam objavila da i ja

GIGA

43

idem raditi s humanima, boriti se za njih i štititi ih kad to bude u mojoj moći." "Zašto?" upita Sophie. Scatty nastavi blagim glasom. "Meni je već tada bilo očito da su humani budućnost i da su dani Starijih rasa odbrojeni." Kad je iskosa pogledala Sophie, ona se iznenadi vidjevši da su Scathachine oči blistave kao da su suzne. "Roditelji su me upozorili da ću, odem li od kuće, okaljati obiteljsko ime i da će me se odreći." Scatty utihne. "Ali si ipak otišla", nagađala je Sophie. Ratnica kimne. "Otišla sam. Nismo razgovarali cijelo jedno tisućljeće. .. dok ih nije snašla nevolja pa im je bila potrebna moja pomoć", doda, turobno se smiješeći. "Sada povremeno razgovaramo, ali bojim se da sam u njihovim očima još uvijek crna ovca." Sophie joj nježno stegne ruku. Ratničino priznanje pobudilo je u njoj nelagodu, ali je istodobno shvatila da joj je Scatty povjerila nešto veoma osobno, što drevna ratnica vjerojatno nije podijelila ni s kim drugim. "Oprosti. Nisam te željela uzrujati." Scathach joj uzvrati stiskom ruke. "Nisi me uzrujala. Oni su me uzrujali — prije gotovo dvije tisuće godina - a to još uvijek pamtim kao da je bilo jučer. Odavna me se nitko nije potrudio pitati o mome životu. Vjeruj mi, nije bio cijeli loš. Doživjela sam kojekakve divne pustolovine", vedro reče. "Jesam li ti pričala kako sam jednom bila glavna pjevačica u ženskom bendu? Bile smo nešto kao darkersko--pankerske Spice Girls, ali smo pjevale samo obrade Tori Amos. Bile smo jako popularne u Njemačkoj." Spusti glas. "Problem je bio u tome što smo sve odreda bile vampirice..." Nicholas i Josh skrenuli su u Ulicu de Dunkerque i vidjeli da ondje sve vrvi policajcima. "Hodaj dalje", Nicholas brzo opomene Josha kad je usporio. "I ponašaj se prirodno." "Prirodno", gunđao je Josh. "Više ne znam što ta riječ uopće znači." "Hodaj brzo, ali nemoj trčati", strpljivo će Nicholas. "Ponašaj se kao posve nevin student na putu na predavanje ili na honorarni posao. Pogledaj policajce, ali nemoj zuriti u njih. Ako te itko pogleda, nemoj brzo skrenuti pogled, nego pusti da ti oči odlutaju na sljedećeg policajca. Tako bi se ponašao običan čovjek. Ako nas zaustave, ja ću govoriti. Sve će biti u redu." Kad je vidio sumnjičav izraz na dječakovu licu, još se šire osmjehne. "Vjeruj mi, ovo već jako dugo činim. Moraš se kretati kao da imaš svako pravo biti ovdje. Policija je uvježbana da uočava ljude koji izgledaju i ponašaju se sumnjivo." "Zar ne mislite da spadamo u obje kategorije?" upita Josh. "Izgledamo kao da pripadamo ovdje - zato smo nevidljivi." Tri policajca nisu ih čak ni pogledala dok su prolazili pokraj njih. Josh primijeti da svaki ima drukčiju odoru i da se svađaju. "Odlično", reče Nicholas kad ih više nisu mogli čuti. "Što je odlično?" Nicholas mahne glavom u smjeru iz kojeg su došli. "Primijetio si različite odore?" Dječak kimne. "Francuska ima složen policijski sustav, a Pariz još složeniji. Imaju Police Nationale, Gendarmerie Nationale i Prefecture de police. Machiavelli je očito povukao sve veze da nas nađe, ali je, po običaju, pretpostavio da su svi ljudi hladni i razumni kao on, a to mu je velik nedostatak. Očito misli da će se sve te postrojbe, pošalje li ih zajedno na ulicu, posvetiti isključivo potrazi za nama. Ali među njima vlada veliko suparništvo, a ne sumnjam da svi žele zaslugu za uhićenje tako opasnih zločinaca." "Zar ste nas sad i u to pretvorili?" upita Josh s neprikrivenom gorčinom u glasu. "Prije dva dana Sophie i ja bili smo sretni, normalni ljudi. Pogledajte nas sad: jedva prepoznajem vlastitu sestru. Progone nas, napadaju nas čudovišta, a sada smo i na policijskom popisu najtraženijih. Pretvorili ste nas u zločince, gospodine Flamel. Ali ovo vam nije prvi put da ste onkraj zakona, zar ne?" plane. Gurnuo je ruke duboko u džepove i stegnuo šake kako ne bi drhtale.

GIGA

44

Bio je uplašen i bijesan, a od straha je postao nepromišljen. Nikada prije nije tako razgovarao s odraslom osobom. "Nije", blago će Nicholas, a svijetle oči počnu mu opasno svjetlucati. "I prije su me proglašavali zločincem. Ali samo moji neprijatelji. Rekao bih", doda nakon duge stanke, "da si razgovarao s doktorom Deejem. A mogao si ga susresti samo u Ojaiju, budući da sam te samo ondje izgubio iz vidokruga." Joshu nije ni palo na pamet da to porekne. "Upoznao sam Deeja dok ste se vas troje bavili Vješticom", prkosno prizna. "Svašta mi je ispričao o vama." "U to ne sumnjam", promrmlja Flamel. Zastane na rubu nogostupa da pokraj njih protutnji desetak studenata na biciklima i mopedima; zatim ležernim korakom prijeđe ulicu. Josh pohita za njim. "Rekao mi je da vi nikad nikome ništa ne govorite." "Istina", složi se Flamel. "Ako ljudima sve kažeš, oduzimaš im mogućnost da nauče sami." "Rekao je da ste ukrali Knjigu Abrahama Židova iz Louvrea." Nicholas kimne tek nakon desetak koraka. "Bit će daje i to istina," reče, "premda priča nije baš tako jednostavna kako bi je on volio prikazati. Knjiga je u sedamnaestom stoljeću doista nakratko pala u ruke kardinala Richelieua." Josh odmahne glavom. "Tko je to?" "Zar nisi čitao Tri mušketira?" zaprepašteno upita Flamel. "Ne. Nisam čak ni film pogledao." Flamel odmahne glavom. "Imam primjerak u knjižari..." počne, ali ušuti. Kad su u četvrtak otišli iz knjižare, od nje je ostala samo ruševina. "Richelieu se pojavljuje kao lik u tim knjigama - i u filmovima. Povijesna je osoba poznata i kao l'Eminence Rouge - crvena eminencija - po svojoj grimiznoj, kardinalskoj halji", objasni. "Bio je glavni ministar kralja Luja XIII., ali je zapravo on bio pravi vladar zemlje. Godine 1632., Dee je uspio uhvatiti Perenelle i mene u stupicu, u starom dijelu grada. Okružili su nas njegovi neljudski poslušnici; u zemlji pod našim nogama bili su lešožderi, vrane-zlokobnice u zraku nad nama, a Baobhan Sithi progonili su nas ulicama." Nicholas nelagodno slegne ramenima, prisjećajući se toga, pa podigne pogled i ogleda se gotovo kao da očekuje ponovno vidjeti te stvorove. "Već sam pomislio da ću morati uništiti Kodeks radije nego da Deeju dopadne šaka. Tada je Perenelle predložila posljednju mogućnost: mogli bismo sakriti knjigu svima naočigled. Bio je to jednostavan i genijalan naum!" "Što ste učinili?" upita Josh, sada već znatiželjan. Flamel se kratko osmjehne, pokazujući blistavo bijele zube. "Zatražio sam audijenciju kod kardinala Richelieua i uručio mu knjigu kao dar." "Dali ste mu je? Je li on znao o čemu je riječ?" "Naravno da jest. Knjiga Abrahama Židova je glasovita, Josh — ili, bolje rečeno, zloglasna. Kad idući put budeš na internetu, upiši je u tražilicu." "Je li kardinal znao tko ste?" upita. Dok je slušao Flamela kako govori, bilo mu je lako - tako lako - povjerovati u svaku riječ. Ali tada se sjetio da je u Ojaiju Dee bio jednako uvjerljiv. Flamel se nasmiješi, prisjećajući se te zgode. "Kardinal Richelieu vjerovao je da sam jedan od potomaka Nicholasa Flamela. I tako smo mu darovali Knjigu Abrahama Židova, a on ju je pohranio u svoju knjižnicu." Nicholas se tiho nasmije, odmahujući glavom. "Na najsigurnije mjesto u cijeloj Francuskoj." Josh se namršti. "Ali kad ju je otvorio, sigurno je vidio da se tekst mijenja?" "Perenelle je isprela mrežu pričina oko knjige. To je posebna čarolija - naizgled nevjerojatno jednostavna, premda je ja nikad nisam uspio svladati. Zahvaljujući njoj, kardinal je, otvorivši knjigu, vidio samo ono što je očekivao: stranice ispunjene kićenim grčkim i aramejskim pismenima." "Je li vas Dee ulovio?"

GIGA

45

"Zamalo. Pobjegli smo mu Seinom na teglenici. Dee je osobno stajao na Pont Neufu s tucetom mušketira koji su ispaljivali za nama plotun za plotunom. Svi su nas promašili; usprkos svojoj slavi, mušketiri su bili grozni strijelci", dometne. "Nekoliko tjedana poslije, Perenelle i ja vratili smo se u Pariz, provalili u knjižnicu i ukrali vlastitu knjigu. Stoga se valjda može reći da Dee ima pravo", zaključi. "Lopov sam." Josh je šutke hodao, ne znajući više kome da vjeruje. Želio je vjerovati Flamelu; dok je radio s njim u knjižari, naučio ga je voljeti i poštovati. Želio mu je vjerovati... ali mu nije mogao oprostiti što je izložio Sophie pogibelji. Flamel pogleda lijevo-desno niz ulicu, zatim položi Joshu ruku na rame i usmjeri ga preko Ulice de Dunkerque, zakrčene zaustavljenim vozilima. "To je za slučaj da nas netko prati", tiho reče, tek jedva primjetno pomičući usne dok su trčali kroz ranojutarnju prometnu gužvu. Kad su prešli na drugu stranu, Josh strese Nicholasovu ruku s ramena. "Ono što je Dee govorio zvučalo je jako logično", nastavi. "Ne sumnjam", nasmije se Flamel. "Doktor John Dee je tijekom svojeg dugog i slikovitog života bio svašta: mag i matematičar, alkemičar i uhoda. Ali moram ti reći, Josh, da je bio i ostao hulja i lažljivac. Pravi je majstor laži i poluistina, a taj je zanat ispekao i usavršio u najopasnijem od svih razdoblja, u elizabetinskoj Engleskoj. Zna da je najbolja laž ona koja sadrži zrnce istine." Zastane, prelazeći pogledom rijeku ljudi oko njih. "Što ti je još rekao?" Josh je oklijevao. Bio je u iskušenju da mu ne razotkrije cijeli razgovor s Deejem, ali je shvatio da je vjerojatno ionako već previše izlanuo. "Dee je rekao da se magijskim formulama iz Kodeksa služite za vlastitu dobrobit." Nicholas kimne. "Pošteno. Istina je da se služim čarolijom besmrtnosti kako bih sebe i Perenelle održao na životu. I služim se formulom kamena mudraca za pretvaranje običnih kovina u zlato, a ugljena u dragulje. Moram ti priznati da trgovina knjigama nije baš unosan posao. Ali stvaramo samo onoliko bogatstva koliko je nužno - nismo pohlepni." Josh pretekne Flamela, a onda se okrene prema njemu. "Nije riječ o novcu", plane. "Tom bi se knjigom toliko toga moglo ostvariti. Dee je rekao da bi se pomoću nje ovu zemlju moglo pretvoriti u raj, izliječiti sve bolesti, pa čak i obnoviti okoliš." Nije mu bilo jasno zašto to netko ne bi želio. Flamel se zaustavi pred Joshem. Oči su mu bile gotovo u istoj ravnini s dječakovima. "Tako je, u Knjizi postoje čarolije koje bi ostvarile sve to i još mnogo više", ozbiljno mu reče. "Ali u Knjizi sam vidio i čarolije koje bi pretvorile kuglu zemaljsku u prah i pepeo, kao i one od kojih bi prolistale pustinje. Josh, čak i kad bih mogao izvesti te čarolije — a ne mogu — sadržaj te knjige nije namijenjen meni." Flamelove blijede oči prodru duboko u Josheve, pa Josh više nije nimalo sumnjao da Alkemičar govori istinu. "Perenelle i ja samo smo Čuvari Knjige. Povjerena nam je dok se ne pruži prigoda da je vratimo pravim vlasnicima. Oni će se znati njome služiti." "Ali tko su pravi vlasnici? Gdje su?" Nicholas Flamel položi obje ruke na Josheva ramena i zagleda mu se u žarkoplave oči. "E pa, nadao sam se", reče jako tiho, "da biste to mogli biti ti i Sophie. Štoviše, u tu nadu uložio sam sve — vlastiti život, Perenellin život, opstanak ljudskog roda." Stojeći na Ulici de Dunkerque, zagledan u Alkemičarove oči, čitajući u njima istinu, Josh je osjećao kako ljudi oko njega blijede, dok mu se ne učini da su na ulici posve sami. Proguta knedlu. "U to doista vjerujete?" "Svim srcem", jednostavno će Flamel. "I sve što sam učinio, učinio sam da zaštitim tebe i Sophie te vas pripremim za ono što slijedi. Moraš mi vjerovati, Josh. Moraš. Znam da si ljut zbog onoga što se dogodilo Sophie, ali nikada neću dopustiti da strada." "Mogla je umrijeti ili pasti u komu", gunđao je Josh. Flamel odmahne glavom. "Da je obična smrtnica, to bi se doista moglo dogoditi. Ali ja znam da ona nije obična. Baš kao ni ti", doda.

GIGA

46

"Zbog naših aura?" upita Josh, pokušavajući izvući što više podataka. "Zbog toga što ste blizanci iz predaje." "A ako griješite? Je li vam to palo na pamet: što ako griješite?" "Onda će se vratiti Mračni Stariji." "Zar bi to bilo tako loše?" naglas se zapita Josh. Nicholas zausti odgovor, ali brzo čvrsto stisne usne, progutavši riječi koje je kanio izgovoriti. Josh je međutim zamijetio gnjev koji mu je preletio licem. Nicholas se naposljetku uspio nasilu nasmiješiti. Nježno okrene Josha prema ulici. "Sto vidiš?" upita. Josh odmahne glavom i slegne ramenima. "Ništa... samo hrpu ljudi koji idu na posao. I policajce koji nas traže", doda. Nicholas uhvati Josha za rame i pogura ga ulicom. "Ne razmišljaj o njima kao o hrpi", oštro ga prekori Flamel. "Tako ih doživljavaju Dee i njemu slični. Ja vidim pojedince, s brigama i strepnjama, obiteljima i voljenima, prijateljima i suradnicima. Vidim ljude." Josh odmahne glavom. "Ne razumijem." "Dee i Stariji kojima služi, gledajući ove ljude, vide samo robove." Zastane pa tiho doda: "Ili hranu."

GIGA

47

TRINAESTO POGLAVLJE Ležeći ispružena nauznak, Perenelle je zurila u prljavi kameni strop nad sobom i pitala se koliko je zatočenika u Alcatrazu činilo isto. Koliko ih je pratilo pogledom crte i pukotine u kamenu, vidjelo oblike u crnim tragovima vode, zamišljalo prizore u smeđim, vlažnim mrljama? Gotovo svi, slutila je. Ali pitala se koliki su čuli glasove. Bila je sigurna da se mnogima činilo da čuju glasove u tami - šapnute riječi, prigušene rečenice — no ako nisu bili posebno daroviti kao Perenelle, ono što su čuli postojalo je samo u njihovoj mašti. Perenelle je čula glasove duhova Alcatraza. Pozorno slušajući, uspjela je razabrati stotine glasova, možda čak tisuće. Muškarce i žene - čak i djecu — koji su zamorili i vikali, gunđali i plakali, dozivali izgubljene voljene ljude bezbroj im puta ponavljajući imena, tvrdili da su nevini, proklinjali svoje tamničare. Namrštila se; nije njih tražila. Puštajući da je glasovi preplave, probirala ih je dok nije izdvojila jedan glas glasniji od svih ostalih koji se, snažan i samopouzdan, probijao kroz žamor, pa se Perenelle nehotice usmjerila na njega, usredotočena na riječi, na prepoznavanje jezika. "Ovo je moj otok." Bio je to muškarac koji je govorio španjolski s veoma starinskim i formalnim naglaskom. Zagledana u strop, Perenelle utiša ostale glasove. "Tko si?" U hladnoj i vlažnoj ćeliji, riječi joj navru iz usta poput dima, a bezbroj drugih glasova utihne. Nastala je duga stanka, kao da se duh iznenadio što mu se netko obraća; zatim uznosito reče: "Ja sam prvi Europljanin koji je doplovio u ovaj zaljev, prvi koji je ugledao ovaj otok." Na stropu točno nad njezinom glavom počeo se ocrtavati oblik. Grub obris lica pomaljao se iz pukotina i paučine, a crna vlaga i zelena mahovina oblikovali su ga i izoštrili. "Prozvao sam ga la Isla de los Alcatraces." "Otok pelikana", reče Perenelle šaptom malo glasnijim od daha. Lice na stropu na trenutak se ukruti. Bio je to naočit muškarac duga, uska lica i tamnih očiju. Kad su se na stropu nakupile vodene kapi, oči su mu zasuzile. "Tko si?" ponovno upita Perenelle. "Ja sam Juan Manuel de Ayala. Ja sam otkrio Alcatraz? Začuje se kuckanje kandži po kamenom popločanom podu pred ćelijom, a smrad zmija i užegla mesa dolebdi hodnikom. Perenelle je šutjela dok smrad i koraci nisu nestali u daljini, a zatim ponovno pogledala strop, gdje je lice poprimilo više pojedinosti, jer su pukotine u kamenu stvorile duboke bore na čovjekovu čelu i oko očiju. Pretpostavila je da su se mornaru te bore urezale u kožu od dugotrajna škiljenja prema obzoru. "Zašto si ovdje?" zapita se naglas. "Zar si ovdje umro?" 'We. Ne ovdje!' Tanke usne izviju se u osmijeh. "Vratio sam se jer sam se zaljubio u ovaj otok čim sam ga ugledao. Bilo je to ljeta Gospodnjeg 1775. i plovio sam vjernim brodom San Carlos. Pamtim čak i mjesec, kolovoz, i dan, petir Perenelle kimne. Već je susretala duhove kao što je De Ayala. Bili su to muškarci i žene na kojima je neko mjesto ostavilo tako dubok trag da su ga opetovano posjećivali u snovima, a duša bi im se nakon smrti onamo vratila da postane Duh Zaštitnik. "Naraštajima bdijem nad ovim otokom. Zauvijek ću bdjeti nad njim? Perenelle se zagleda u lice. "Sigurno te rastužilo kad je otok postao poprištem boli i patnje", ispitivala je teren. Usta se tržnu, a kapljica vode kane iz oka i rasprsne se na Perenellinu obrazu. "Mračni dani, tužni dani, ali došao im je kraj... srećom, došao im je kraj." Sablasne usne se pokrenu, a u Perenellinoj glavi začuje se šapat: "U Alcatrazu nije bilo ljudskih zatočenika od 1963., a na otoku vlada posvemašnji mir od 1971." "Ali sada je ponovno netko zatočen na tvom ljubljenom otoku", bezizražajno će Perenelle.

GIGA

48

"Zatočenik kojeg čuva tamničar strasniji od ijednog što je ikad kročio na ovaj otok." Lice na stropu se promijeni, a vodenaste oči stisnu se i trepnu. "Tko? Ti? "Drže me ovdje protiv moje volje", reče Perenelle. "Ja sam zadnji zatočenik Alcatraza i ne čuva me čovjek, nego sfinga." "Ne!" "Uvjeri se na vlastite oči." Žbuka zapucketa, a vlažna prašina zaspe Perenellino lice. Kad je ponovno otvorila oči, lica na stropu više nije bilo, a za njim je ostala samo obična mrlja. Perenelle si dopusti osmijeh. "Što te zabavlja, humani?" začulo se sluzavo siktanje na jeziku starijem od ljudskog roda. Naglo se uspravivši u sjedeći položaj, Perenelle obrati pozornost na stvorenje koje je stajalo na hodniku nepuna dva metra od nje. Drevni narodi naraštajima su pokušavali prikazati to stvorenje na zidovima špilja i grnčariji, klešući njegov lik u kamenu, slikajući ga na pergamentu. Ali nijedan prikaz nije uspio ni izdaleka dočarati sfingu u svoj njezinoj strahoti. Imala je tijelo mišićava lava, krzna prepuna ožiljaka i tragova starih rana. Orlovska krila izvijala su joj se nad ramenima i ležala sklopljena na leđima, pohabana i prljava perja. A na tijelu nosila je malu, gotovo otmjenu glavu lijepe, mlade žene. Sfinga priđe rešetkama ćelije palucajući crnim, zmijskim jezikom u zraku pred Perenelle. "Nemaš razloga za smijeh, humani. Doznala sam da su tvoj muž i Ratnica okruženi u Parizu. Uskoro će biti zarobljeni, a doktor Dee ovaj će se put pobrinuti da nikada više ne pobjegnu. Koliko čujem, Stariji su napokon ovlastili Deeja da ubije slavnog Alkemičara." Perenelle osjeti kako joj se steže želudac. Mračni Stariji stoljećima su pokušavali zarobiti Nicholasa i Perenelle žive. Ako se sfingi može vjerovati i ako su doista bili spremni ubiti Nicholasa, onda se sve promijenilo. "Nicholas će pobjeći", uvjereno reče. "Ovaj put neće." Sfingin lavlji rep uzbuđeno je šibao amo-tamo, podižući oblake prašine. "Pariz pripada Talijanu Machiavelliju, a njemu će se uskoro pridružiti engleski Čarobnjak. Alkemičar im ne može obojici izmaknuti." "A djeca?" upita Perenelle, prijeteći stisnuvši oči. Ako se išta dogodi Nicholasu i djeci..." Sfingi se nakostriješi perje i ispusti težak, kiselkasti smrad. "Dee vjeruje da su ta ljudska djeca moćna i da su možda doista blizanci iz proročanstva i predaje. Ali vjeruje i da ih se može nagovoriti da nam služe, umjesto da slijede trabunjanje ludog, starog knjižara." Sfinga iznenada duboko, drhtavo udahne. "No, ne budu li nam se pokorili, i oni će umrijeti." "A ja?" Sfinga rastvori ljupke usne i pokaže ralje pune zvjerskih, oštrih zuba. Dug, crn jezik divlje je lamatao zrakom. "Ti si moja, Carobnice", sikne. "Stariji su mi te darovali u zahvalu za tisućljeća služenja. Kad tvog muža zarobe i ubiju, meni će biti dopušteno požderati tvoje us-pomene. Kakva li će to gozba biti! Kanim uživati u svakoj mrvici. Kad završim, nećeš se sjećati ničega, čak ni vlastita imena." Sfinga prasne u siktav, podrugljiv smijeh koji se odbijao od golih, kamenih zidova. A onda se začuje tresak vrata neke ćelije. Neočekivan zvuk tako je zatekao sfingu da je zanijemjela. Mala glava se okrene, a jezik zapaluca, ispitujući zrak. Još se jedna vrata zalupe. Pa još jedna. I još jedna. Sfinga se okrene tako naglo da su između kandži i kamenog poda zafrcale iskrice. "Tko je ondje?" Škripav glas odjekivao je među vlažnim zidovima. Odjednom se sva vrata ćelija na gornjem katu redom otvore i s treskom zatvore, stvarajući tutnjavu koja je odjeknula duboko u samom srcu zatvora, a prašina počela sipiti sa stropova.

GIGA

49

Režeći i sikćući, sfinga otrči u potragu za izvorom buke. Perenelle s ledenim osmijehom podigne noge natrag na klupu, zavali se i položi glavu na isprepletene prste. Otok Alcatraz pripada Juanu Manuelu de Ayali i očito je to odlučio objaviti. Čuvši kako zatvorska vrata treskaju, drvo bubnja, a zidovi podrhtavaju, Perenelle je znala u što se Ayala pretvorio: u poltergajsta. U bučnu sablast. Znala je i što Ayala radi. Sfinga se hranila Perenellinom magijskom moći; poltergajst je samo morao nakratko udaljiti to stvorenje od Perenelline ćelije da bi joj se moć počela obnavljati. Podignuvši lijevu ruku, žena se usredotoči iz sve snage. Medu prstima joj zapleše sićušna ledenobijela iskra, ali odmah zgasne. Uskoro. Uskoro. Čarobnica stegne ruku u šaku. Kad joj se moći vrate, zatrpat će sfingu u ruševinama Alcatraza.

GIGA

50

ČETRNAESTO POGLAVLJE Prelijepo zamršena struktura Eiffelova tornja sezala je više od dvjesto sedamdeset metara uvis nad Joshevom glavom. Jednom je za domaću zadaćo morao sastaviti popis Deset čuda suvremenog svijeta. Taj metalni toranj bio mu je drugi na popisu i obećao si je da će ga jednoga dana posjetiti. A sad kad je napokon bio u Parizu, nije čak ni podignuo pogled. Stojeći gotovo točno u sredini podnožja tornja, podignuo se na prste, okrećući glavu lijevo-desno, tražeći svoju blizanku u neobično velikoj gužvi ranojutarnjih turista. Gdje je? Josh je bio uplašen. Ne, nije bio samo uplašen - bio je izvan sebe od straha. U posljednjih nekoliko dana doista je naučio strahovati. Do četvrtka Josh se bojao samo jedinice na testu ili javnog poniženja u razredu. Iskusio je i druge strahove, one neodređene, drhtave misli koje bi ga obuzele u sitne noćne sate dok je ležao budan, pitajući se što bi se dogodilo da njegovi roditelji stradaju u prometnoj nesreći. Sara i Richard Newman bili su doktori arheologije i paleontologije, no premda njihovo zvanje nije među najopasnijima na svijetu, povremeno su odlazili na istraživanja u zemlje gdje je bilo vjerskih i političkih nemira, ili su iskapali u predjelima kojima je prijetila opasnost od tornada, potresa ili vulkanskih erupcija. Iznenadni pomaci Zemljine kore nerijetko bi na površinu izbacili iznimno vrijedne nalaze. Ali u dubini duše najviše se bojao da se njegovoj sestri ne dogodi nešto strašno. Premda je Sophie bila dvadeset i osam sekundi starija, doživljavao ju je kao mlađu sestru. Bio je veći i jači od nje, pa mu je bila dužnost da je čuva. A sada se, na neki način, njegovoj blizanki doista dogodilo nešto strašno. Promijenila se na načine koje on nije mogao ni izdaleka pojmiti. Sada je bila više nalik na Flamela, Scathach i njihov soj nego na njega: nije više bila običan čovjek. Prvi put u životu bio je osamljen. Gubio je sestru. Postojao je samo jedan način da joj ponovno bude ravan: i njegove su moći morale biti Probuđene. Josh se okrene - baš dok su mu Sophie i Scathach prilazile, hitajući širokim mostom koji je vodio prema tornju. Preplavi ga olakšanje. "Stižu", reče Flamelu koji je gledao u drugom smjeru. "Znam", reče Nicholas s jačim francuskim naglaskom nego obično. "I nisu same." Josh otrgne pogled sa sestre i Scathach koje su im se primicale. "Kako to misliš?" Nicholas nagne glavu u stranu, pa se Josh okrene u tom smjeru. Na Trg Joffre upravo su stigla dva turistička autobusa i iz njih je prokuljala rijeka ljudi. Turisti su se razmiljeli posvuda — Josh je po odjeći zaključio da su Amerikanci — čavrljajući i smijući se, a fotoaparati i kamere već su im zujali kao ludi dok su ih vodiči pokušali okupiti oko sebe. Uto se zaustavi i treći autobus, žarkožute boje, iz kojeg su na pločnik izišli deseci uzbuđenih japanskih turista. Josh smeteno pogleda Nicholasa: zar misli na autobuse? "U crnom", zagonetno će Flamel, pokazujući podignutom bradom na koga misli. Okrenuvši se, Josh ugleda muškarca u crnom kako im prilazi krupnim koracima, vješto se probijajući kroz mnoštvo izletnika. Nijedan se turist nije ni osvrnuo za neznancem koji je vijugao između njih, izvijajući se i vrteći poput plesača, pazeći da nijednoga od njih i ne okrzne. Josh procijeni da je muškarac njegove visine, ali nije uspijevao razabrati kako je građen jer je nosio crni kožnati kaput do koljena koji je lepetao za njim u hodu. Podignuo je ovratnik i gurnuo ruke duboko u džepove. Josh osjeti kako mu se želudac steže: što li se pak sad sprema? Sophie pritrči i tresne brata u nadlakticu. "Stigao si", reče mu zadihana. "Je li sve u redu?" Josh pokaže glavom na čovjeka u kožnatom kaputu. "Nisam baš siguran." Scathach se odjednom pojavi uz blizance. Josh primijeti da se nije ni zapuhala. Štoviše, uopće nije disala. "Nevolja?" upita Sophie gledajući Scathach.

GIGA

51

Ratnica se nasmiješi stisnutih usana. "Ovisi o tome kako definiraš nevolju", promrmlja sebi u bradu. "Baš naprotiv", reče Nicholas, široko se osmjehujući. Odahnuo je. "To mi je prijatelj. Stari prijatelj. Dobar prijatelj." Muškarac u crnom kaputu sad im je bio bliže pa su blizanci vidjeli da ima sitno, gotovo okruglo lice, jako preplanulu put i prodorne plave oči. Gustu kosu koja mu je padala do ramena imao je začešljanu s visokoga čela. Uspinjući se uza stube, izvadio je ruke iz džepova i raskrilio ih. Na svakom prstu, pa čak i na palcu, bljeskalo mu je srebrno prstenje, a prikladne srebrne naušnice sjajile su mu u oba uha. Širok osmijeh otkrivao je neravne, žućkaste zube. "Učitelju", reče, grleći Nicholasa objema rukama i kratko ga ljubeći u oba obraza. "Vratio si se." Muškarac trepne suznim očima, a zjenice mu na trenutak zaiskre crveno. Odjednom se u zraku osjetio blag miris spaljenog lišća. "A ti nikada nisi otišao", toplo će Nicholas, držeći ga za ramena pruženim rukama i kritički ga odmjeravajući. "Dobro izgledaš, Francis. Bolje nego kad sam te posljednji put vidio." Okrene se i prebaci mu ruku preko ramena. "Scathach poznaješ, dakako." "Tko bi zaboravio Sjenu?" Plavooki čovjek zakorači naprijed, uzme Ratničinu blijedu ruku u svoju i prinese je usnama u starinskom, dvorskom stilu. Scathach se nagne naprijed i uštipne ga za obraz tako snažno da mu je ostao crveni trag. "Još sam ti prošli put rekla da to više ne činiš." "Priznaj da to obožavaš", nakesi se. "A ovo su sigurno Sophie i Josh. Vještica mije pričala o njima", doda. Naizmjence ih je odmjeravao raširenim, jasnoplavim očima, nijednom ne trepnuvši. "Blizanci iz predaje", promrmlja, mršteći se i pozorno ih promatrajući. "Jesle li sigurni?" "Siguran sam", odlučno će Nicholas. Neznanac kimne i nakloni se. "Blizanci iz predaje", ponovi. "Čast mije. Dopustite da se predstavim. Ja sam le Comte de Saint-Germain", dramatično objavi, a zatim zastane, kao da je pretpostavljao da im je to ime poznato. Blizanci su ga tupo gledali, istovjetnih izraza lica. "Ali morate me zvati Francis, kako me svi prijatelji oslovljavaju." "Moj najdraži učenik", raznježeno doda Flamel. "A nedvojbeno i najbolji. Već se dugo znamo." "Koliko dugo?" automatski upita Sophie, premda joj je odgovor sinuo još dok je izgovarala pitanje. "Tristotinjak godina", reče Nicholas. "Francisa sam poučavao alkemiji. Ubrzo me nadmašio", doda. "Usavršio se za stvaranje dragulja." "Sve što znam o alkemiji naučio sam od majstora: Nicholasa Flamela", brzo dometne Saint-Germain. "U osamnaestom stoljeću Francis je uz to bio i uspješan pjevač i svirač. A čime se baviš u ovom stoljeću?" upita Nicholas. "Moram priznati da sam razočaran što nisi čuo za mene", reče na engleskom bez prepoznatljiva naglaska. "Očito ne pratiš glazbene ljestvice. Imam pet hitova na vrhu ljestvice u Sjedinjenim Državama i tri u Njemačkoj, a osvojio sam i nagradu europskog MTV-ja za najbolju mladu nadu." "Najbolju mladu nadu?" naceri se Nicholas, naglašavajući riječ 'mladu'. "Ti!" "Znaš da sam oduvijek bio glazbenik, Nicholase, ali u ovom sam stoljeću rock-zvijezda!" ponosno objavi. "Ja sam Germain!" Dok je to izgovarao, pogleda blizance podignutih obrva, kimajući i čekajući da reagiraju na tu novost. Istodobno su odmahnuli glavama. "Nikad čuo", neuvijeno će Josh. Saint-Germain razočarano slegne ramenima. Podigne ovratnik kaputa sve do ušiju. "Pet hitova na vrhu glazbenih ljestvica", progunda.

GIGA

52

"Kojom se vrstom glazbe bavite?" upita Sophie i, vidjevši snužden izraz na njegovu licu, zagrize unutrašnju stranu obraza kako bi suspregnula smiješak. "Dance... electro... techno... i tome slično." Sophie i Josh ponovno odmahnu glavama. "To ne slušamo", odgovori Josh, ali Saint-Germain više nije obraćao pozornost na blizance. Okrenuo je glavu prema Aveniji Gustave Eiffel, gdje se dugi, otmjeni Mercedes zaustavio na rubu nogostupa. Iza njega je stao crni kombi bez oznaka. "Machiavelli!" plane Flamel. "Francis, slijedili su te!" "Ali kako..." zausti grof. "Imaj na umu da imamo posla s Niccoloom." Flamel se brzo ogleda oko sebe, procjenjujući situaciju. "Scathach, povedi blizance i idi sa Saint-Germainom. Branite ih svojim životima." "Možemo ostati, ja se mogu boriti", reče Scathach. Nicholas odmahne glavom. Pokazao je rukom na okupljene turiste. "Previše je ljudi. Netko bi mogao stradati. Ali Machiavelli nije Dee; ima istančanije metode. Neće se poslužiti čarolijama - osim u krajnjoj nuždi. To možemo okrenuti u vlastitu korist. Ako se razdvojimo, slijedit će mene; mene želi. Ne samo mene." Zavukavši ruku pod majicu, izvadi kvadratnu krpenu torbicu. "Što je to?" upita Saint-Germain. Nicholas je odgovorio Saint-Germainu, ali je pritom gledao blizance. "Nekoć je unutra bio cijeli Kodeks, ali sada ga ima Dee. Josh je uspio istrgnuti dva lista s kraja knjige. Oni su unutra. Na tim je stranicama Završni zaziv", naglasi. "Dee i Stariji trebaju ove listove." Zagladio je tkaninu, a onda iznenada pružio torbicu Joshu. "Čuvaj ih", reče mu. "Ja?" Josh je pogledavao s torbice na Flamelovo lice, ali nije pružio ruku da je prihvati. "Da, ti. Uzmi", naredi Flamel. Dječak nevoljko posegne za torbicom. Tkanina je pucketala i iskrila dok ju je gurao pod majicu. "Zašto baš ja?" upita. Pogleda sestru. "Mislim, Scathach ili Saint-Germain bili bi bolji..." "Ti si spasio ove listove, Josh. TI ih trebaš i čuvati." Flamel uhvati Josha za ramena i zagleda mu se duboko u oči. "Znam da ti ih s punim povjerenjem mogu prepustiti na brigu." Josh si pritisne dlan na trbuh, osjećajući tkaninu torbice na goloj koži. Kad su Josh i Sophie počeli raditi u knjižari i kafiću, otac mu je gotovo isto rekao za Sophie. 'Znam da ti je s punim povjerenjem mogu prepustiti na brigu.' U tom je trenutku bio istodobno ponosan i pomalo uplašen. Sada je bio samo uplašen. Uto se otvore vozačka vrata Mercedesa i iz njega izađe muškarac u crnom odijelu, u čijim se sunčanim naočalama zrcalilo jutarnje nebo tako da je izgledalo kao da ima dvije rupe na licu. "Dagon", zareži Scathach, iznenada pokazavši oštre zube i posegne za oružjem koje je nosila u torbi, ali je Nicholas ščepa za ruku i zaustavi. "Nije pravi trenutak." Dagon otvori stražnja vrata i iz automobila izađe Niccolo Machiavelli. Premda je bio udaljen najmanje stotinjak metara, jasno se razabirao pobjedonosan izraz na njegovu licu. Istodobno se otvore i oboja vrata kombija koji je stao iza Mercedesa i iz njega iskoče teško naoružani i oklopljeni policajci pa potrče prema tornju. Jedna turistkinja vrisne, a deseci ljudi koji su stajali u podnožju tornja istodobno okrenu fotoaparate prema njima. "Vrijeme je za pokret", brzo će Flamel. "Vi prijeđite rijeku, a ja ću ih povesti u suprotnom smjeru. Saint-Germain, prijatelju", šapne Nicholas, "morat ćemo im nekako odvratiti pozornost dok bježim. Treba mi nešto spektakularno." "Kamo ćeš?" upita Saint-Germain. Flamel se nasmiješi. "Ovo je bio moj grad mnogo prije Machia-vellijeva dolaska. Možda još postoje neka od mojih starih skrovišta." "Mnogo se toga promijenilo otkako si posljednji put bio ovdje", upozori ga Saint-Germain.

GIGA

53

Govoreći, primi Flamelovu desnicu objema rukama, okrene je i utisne jagodicu svog desnog palca u sredinu Alkemičarova dlana. Sophie i Josh stajali su im dovoljno blizu da vide kako je na Flamelovoj ruci ostao otisnut sićušan leptir crnih krila. "Dovest će te k meni", tajnovito će Saint-Germain. "A sada, tražio si nešto spektakularno." Nakesio se i podvio rukave kožnatog kaputa, otkrivajući gole podlaktice. Koža mu je bila prekrivena desecima sićušnih, tetoviranih leptira koji su mu se ovijali oko zapešća poput narukvice i vrludali mu rukama sve do lakta. Ispreplevši prste, okrenuo je zapešća tako da su čujno krenula, poput klavirista koji se priprema za svirku. "Jeste li ikada vidjeli kako je Pariz proslavio ulazak u novi milenij?" "Milenij?" Blizanci ga zbunjeno pogledaju. "Milenij. U dvije tisućitu godinu. Doduše, početak novog tisućljeća trebali su slaviti 2001.", doda. "A, taj milenij!" reče Sophie. Smeteno pogleda brata. "Kakve sad veze ima milenij?" "Naši su nas roditelji izveli na njujorški Times Square", reče Josh. "Zašto?" "Onda ste propustili doista velik spektakl ovdje u Parizu. Kad idući put budete na internetu, pogledajte fotografije." Saint-Germain tada žustro protrlja ruke i visoko ih podigne, stojeći pod divovskim, metalnim tornjem, a zrak se ispuni mirisom spaljena lišća. Sophie i Josh gledali su kako se tetovirani leptirići na Saint--Germainovim podlakticama grče, a onda počinju podrhtavati i titrati. Paučinasta krila treperila su i lepetala, ticala se trzala... a onda su se tetovaže odvojile od njegove kože. Beskrajan niz sićušnih crvenih i bijelih leptirića odlijepio se od Saint-Germainove blijede kože i uskovitlao se u svjež, pariški zrak. Vrtložili su se uvis i udaljavali od niskog muškarca kao naizgled beskrajan vir grimiznih i pepeljastih točkica. Leptirići su se uvijali oko potpornih stupova i lukova, zakovica i klinova metalnog tornja, presvlačeći ga treperavom kožom koja se prelijevala u duginim bojama. "Ignis", šapne Saint-Germain, zabaci glavu i pljesne rukama. Na to se toranj pretvorio u pucketav, iskričav vodoskok svjetlosti. Razdragano se smijao izrazima na licima blizanaca i rekao: "Upoznajte me: ja sam Comte de Saint-Germain, Gospodar vatre!"

GIGA

54

PETNAESTO POGLAVLJE Vatromet!" zadivljeno uzdahne Sophie. Eiffelov toranj obasjao je veličanstven vatromet. Plave i zlatne ukrasne vitice svjetla granale su se i širile duž gotovo 300 metara tornja do motke na samom vrhu, gdje su procvale u vodoskoke što su prskali piave kuglice. Niti u duginim bojama iskrile su, šištale i siktale, uvijajući se oko potpornih stupova, prskajući i pucketajući. Debele zakovice na tornju prštale su bijelim plamenovima, dok su s potpornih lukova kišile ledenoplave kapi na ulicu daleko pod njima. Dojam je bio dramatičan, ali je postao uistinu spektakularan kad je Saint-Germain pucnuo prstima obiju ruku na što je cijeli Eiffelov toranj postao brončan, zatim zlatan, zelen i napokon plav na ranojutarnjem suncu. Treperave vitice svjetla šibale su gore-dolje kovinom. Vatreno prstenje i rakete, vodoskoci i baklje, leteći vrtuljci i zmije prštali su sa svakog kata. S motke na vrhu tornja frcale su crvene, bijele i plave iskrice koje su se slijevale poput pjenušava slapa kroz samo srce tornja. Mnoštvo je bilo opčinjeno. Ljudi su se okupili u podnožju, prateći zbivanja oduševljenim povicima, pljesćući pri svakom novom prasku, bjesomučno škljocajući fotoaparatima. Vozači su se zaustavljali na ulicama i izlazili iz automobila podignutih mobitela s ugrađenim fotoaparatima kako bi ovjekovječili taj nevjerojatno lijep prizor. U nekoliko trenutaka, broj ljudi pod tornjem nabujao je s desetaka na stotine, a onda se višestruko umnožio jer su ljudi istrčavali iz trgovina i domova da vide tu čudesnu predstavu. A Nicholas Flamel i njegovi prijatelji nestali su u gomili. Pokazavši osjećaje, što je za njega bila rijetkost, Machiavelli tresne bočnu stranu auta tako da ga je ruka zaboljela. Gledao je sve veće mnoštvo i znao da se njegovi ljudi neće uspjeti probiti kroz njega na vrijeme da spriječe Flamela i ostale u bijegu. Vatromet je cvrčao i pucketao u zraku; rakete su, zviždeći, šibale uvis gdje bi se rasprsnule u svjetleće kugle i perjanice. Petarde i praskalice pucketale su oko svake divovske, metalne noge tornja. "Gospodine!" Mladi policijski istražitelj stupio je pred Machiavellija i salutirao mu. "Što naređujete? Budemo li se probijali kroz mnoštvo, bit će ozlijeđenih." Machiavelli odmahne glavom. "Ne, nemojte." Znao je da Dee ne bi prezao pred tim. Dee bi bez oklijevanja sravnio cijeli toranj sa zemljom i pobio stotine ljudi samo da ščepa Flamela. Kad se uspravio u svoj svojoj visini, Niccolo je uspio razabrati obris Saint-Germaina odjevena u kožu i pogibeljnu Scathach kako tjera mladića i djevojku na pokret. Stopili su se s nastalom gomilom i nestali. Ali kad je vratio pogled, ostao je iznenađen i zatečen vidjevši da se Nicholas Flamel nije pomaknuo s mjesta, stojeći gotovo pod samim središtem tornja. Flamel mu je podrugljivo salutirao desnicom, a srebrni lančić na zapešću odražavao je svjetla nad njim. Machiavelli zgrabi istražitelja za rame, okrene ga neobičnom silinom i upre dugim, tankim prstima u Flamela. "Onoga! Čak ako danas ništa drugo ne postignete, uhvatite mi onoga. Želim ga živog i zdravog!" Dok su ga zajedno promatrali, Flamel se okrenuo i požurio prema zapadnoj nozi Eiffelova tornja prema Pont d'Iena, ali dok su ostali trčali preko mosta, Flamel je skrenuo desno prema muzeju Quai Branly. "Razumijem, gospodine!" Istražitelj potrči dijagonalno, kaneći presresti Flamela. "Za mnom", poviče svojim ljudima koji su ga slijedili jedan za drugim. Machiavelliju priđe Dagon. "Želite li da pronađem Saint-Germaina i Sjenu?" Okrene glavu, a nosnice mu se rašire, proizvodeći vlažan i mljackav zvuk. "Njušim im trag." Niccolo Machiavelli lagano odmahne glavom, vraćajući se u automobil. "Vozi nas odavde prije negoli navru novinari. Saint-Germain je strašno predvidiv. Ne sumnjam da se zaputio

GIGA

55

prema jednoj od svojih kuća, a sve ih držimo pod prismotrom. Možemo se samo nadati da ćemo uhvatiti i Flamela." Dagon bezizražajna lica zalupi automobilska vrata za gospodarom. Okrene se u smjeru kojim je otrčao Flamel i ugleda ga kako nestaje u gomili. Policajci su mu bili za petama, hitri, premda opterećeni štitnicima i oružjem. No, Dagon je znao daje Flamel tijekom stoljeća već uspijevao pobjeći ljudskim i neljudskim lovcima, provući se pokraj stvorenja koja su prešla u mit prije pojave čovjekolikih majmuna i nadmudrio čudovišta koja ne bi smjela postojati izvan noćnih mora. Dagon je sumnjao da će policija uhvatiti Alkemičara. Zatim nagne glavu u stranu, nosnice mu se ponovno rašire njušeći Scathach. Sjena se vratila! Neprijateljstvo Dagona i Sjene trajalo je tisućljećima. On je bio posljednji od svoje vrste... zato što je ona satrla cijeli njegov soj jedne strašne noći prije dvije tisuće godina. Oči mu se ispune ljepljivim., bezbojnim suzama iza širokih, zrcalnih naočala i stvorenje se zakune da će se ovaj put osvetiti Sjeni kakav god bio ishod Machiavellijeva i Flamelova okršaja. "Hodajte, ne trčite", naredi Scathach. "Saint-Germain, idi prvi, Sophie i Josh za njim, a ja ću na začelju." Takav ton slušalo se bez pogovora. Pretrčali su most i skrenuli desno na Newyorsku aveniju. Nakon nekoliko skretanja lijevo i desno, ušli su u usku, sporednu uličicu. Još je bilo rano, pa je cijela bila u sjeni. Temperatura se osjetno spustila, a blizanci su odmah primijetili da prsti Saint-Germainove ljevice ostavljaju trag iskrica za sobom na zidu kojim su blago klizile. Sophie se namršli, razvrstavajući sjećanja o grofu Saint-Germainu - sjećanja Vještice od Endora, podsjetila se. Primijetila je daje brat motri ispod oka, pa je upitno podignula obrve. "Oči su ti posrebrile. Na trenutak", reče. Sophie pogleda preko ramena Scathach, koja ih je slijedila, a onda pogleda i muškarca u kožnatom kaputu. Procijenila je da ih nijedno od njih ne može čuti. "Pokušavala sam se sjetiti što znam..." odmahne glavom, "što Vještica zna o Saint-Germainu." "Sto s njim?" reče Josh. "Nikada nisam čuo za njega." "On je slavni francuski alkemičar," šapne, "i uz Flamela jedan od najtajanstvenijih ljudi u povijesti." "Je li ljudsko biće?" zapita se Josh, ali Sophie nastavi, ne obazirući se na nj. "Ne pripada ni Starijima, ni Sljedećem naraštaju. Čovjek je. Čak ni Vještica od Endora ne zna mnogo o njemu. Upoznala ga je 1740. u Londonu. Odmah je vidjela da je besmrtnik, a on je tvrdio da je otkrio tajnu besmrtnosti dok je šegrtovao kod Nicholasa Flamela." Brzo odmahne glavom. "Ali mislim da mu Vještica to nije povjerovala. Rekao je daje, putujući Tibetom, usavršio magijsku formulu besmrtnosti tako da je nije potrebno obnavljati svakoga mjeseca. Ali kad je tražila primjerak, tvrdio je da ju je izgubio. Navodno tečno govori svaki jezik na svijetu, vrhunski je glazbenik i ugledan draguljar." Oči joj ponovno bijesnu srebrom, a uspomene izblijede. "A Vještici se nije sviđao niti mu je vjerovala." "Onda ni mi ne bismo trebali", prestrašeno šapne Josh. Sophie kimne. "Ali Nicholasu se sviđa, a očito mu i vjeruje", polako reče. "Kako to?" Josh se smrkne. "Već sam ti rekao: mislim da ne bismo trebali vjerovati ni Nicholasu Flamelu. Nešto kod njega nije na mjestu, u to sam uvjeren." Sophie proguta odgovor i svrne pogled. Znala je zašto Josh bjesni na Alkemičara; brat joj je zavidio na Probuđenim moćima, a znala je i da krivi Flamela za to što ju je izložio opasnosti. No to nije značilo da griješi. Uskom uličicom izbili su na široku aveniju s drvoredom. Premda je još bilo prerano za pravu prometnu gužvu, spektakularna igra svjetala i vatrometa na Eiffelovu tornju posve je zakrčila promet. Zrak je paralo drečanje automobilskih truba i zavijanje policijskih sirena. U čepu su zapela i jedna vatrogasna kola čija je sirena još uvijek tulila, premda kola nisu imala kamo. Saint-Germain dugim koracima prijeđe ulicu, ne gledajući ni lijevo ni desno, već tražeći tanki, crni mobitel u džepu. Otklopio ga je i pritisnuo prečac za brzo pozivanje. Zatim je ispalio

GIGA

56

nešto na francuskom. "Zovete pomoć?" upita Sophie kad je sklopio telefon. Saint-Germain odmahne glavom. "Naručujem doručak. Umirem od gladi." Pokazao je palcem prema Eiffelovu tornju s kojeg je još prštao vatromet. "Onakvo nešto - oprostite na igri riječi - sagorijeva mnogo kalorija." Sophie kimne, shvativši zašto joj u želucu kruli od gladi otkako je prizvala maglu. Scathach dostigne blizance i ulovi korak sa Sophie dok su hitali pokraj Američke katedrale. "Mislim da nas nitko ne slijedi", iznenađeno reče. "Očekivala sam da Machiavelli pošalje nekoga za nama." Trljala je donju usnu vrhom palca grizući neravne nokte. Sophie bez razmišljanja odgurne Scatty ruku od usta. "Ne grizi nokte." Scathach iznenađeno trepne, a onda postiđeno spusti ruku. "Stara navika", promrmlja. "Jako stara navika." "Što ćemo sad?" upita Josh. "Moramo se skloniti s ceste i počinuti", mrko će Scathach. "Moramo li još daleko hodati?" dovikne Saint-Germainu koji je još bio na čelu. "Nekoliko minuta", reče, ne osvrnuvši se. "U blizini je jedna od mojih manjih gradskih rezidencija." Scathach kimne. "Kad stignemo, pritajit ćemo se ondje do Nicholasova povratka, odmoriti se i presvući." Namreška nos gledajući Josha. "I istuširati se", naglasi. Mladić se zarumeni. "Želiš reći da smrdim?" upita, istodobno postiđen i ljutit. Sophie položi ruku na bratovu podlakticu prije negoli je Ratnica stigla odgovoriti. "Možda malo", reče mu. "Vjerojatno svi smrdimo." Josh svrne pogled, vidno uzrujan, a onda ponovno pogleda Scathach. "Ti vjerojatno nikad ne smrdiš", obrecne se. "Ne", odgovori. "Nemam znojne žlijezde. Vampiri su znatno razvijenija rasa od ljudi." Produžili su u tišini dok Ulicom Pierre Charron nisu stigli na široki Champs-Elysees, žilu kucavicu Pariza. Njima slijeva bio je Are de Triomphe, Slavoluk pobjede. Promet je u oba smjera bio prekinut, a vozači su stajali pokraj svojih automobila i žustro pričali, divlje mašući rukama. Sve su oči bile uprte u vodoskoke vatrometa koji su još prštali s Eiffelova tornja. "Sto mislite kako će ovo prikazati u vijestima?" upita Josh. "Neočekivan vatromet na Eiffelovu tornju!' Saint-Germain se osvrne preko ramena. "Zapravo to nije tako neuobičajeno. Toranj je često osvijetljen vatrometom — na Staru godinu i na Dan pada Bastille, primjerice. Vjerojatno će izvijestiti da se preuranjeno aktivirao vatromet postavljen za Dan pada Bastille koji se slavi idući mjesec." Zastao je i ogledao se, čuvši da ga netko doziva imenom. "Ne osvrćite..." zausti Scatty, ali prekasno: blizanci i Saint-Germain već su se okrenuli u smjeru iz kojeg su dopirali povici. "Germain..." "Ej, Germain..." Dvojica mladića stajali su pokraj svojeg automobila, pokazivali na Saint-Germaina i dozivali ga. Obojica su bili odjeveni u traperice i majice kratkih rukava, veoma nalikujući jedan na drugoga s istovjetno zalizanom crnom kosom i golemim sunčanim naočalama. Ostavivši auto nasred ulice, vijugali su između zaustavljenih vozila, držeći u rukama nešto što je Joshu izgledalo kao duga, uska oštrica. "Francis", brzo ga upozori Scatty i stisne ruke u šake. Zakoračila je prema prvom čovjeku koji je stigao do Saint-Germaina. "Pusti da ja to..." "Gospodo." Saint-Germain se nasmiješeno okrene prema dvojici muškaraca, ali su blizanci, stojeći iza njega, vidjeli žutoplave plamičke koji su mu zaigrali na vršcima prstiju. "Sjajan koncert sinoć", zadihano će prvi na engleskom s jakim njemačkim naglaskom.

GIGA

57

Podigne naočale na čelo i pruži desnicu, a Josh shvati da je ono što je smatrao nožem zapravo samo golem flomaster. "Bih li možda mogao dobiti autogram?" Plamičci na Saint-Germainovim prstima zgasnu. "Naravno", reče i razdragano se nasmiješi, vadeći kemijsku olovku i bilježnicu spiralnog uveza iz unutarnjeg džepa. "Jeste li već kupili moj novi CD?" upita, otvarajući bilježnicu. Drugi muškarac u istovjetnim naočalama izvadi crno-crveni iPod iz stražnjeg džepa traperica. "Jučer sam ga skinuo s iTunes", odgovori s istim prepoznatljivim naglaskom. "Ne zaboravite kupiti snimku koncerta koja će za mjesec dana biti dostupna na DVD-u. Na njemu ima sjajnih dodataka, nekoliko remiksova i jedan odličan miks dvije pjesme", doda Saint-Germain kićeno se potpisujući i trgajući listove iz bilježnice. "Volio bih popričati s vama, dečki, ali sam u žurbi. Hvala vam što ste se javili, cijenim to." Na brzinu su se rukovali, a onda su se dva muškarca požurila natrag u svoj automobil, oduševljeno udarajući jedan drugom dlanom o dlan i uspoređujući autograme. Široko se osmjehujući, Saint-Germain duboko udahne i okrene se blizancima. "Rekao sam vam da sam slavan." "A uskoro ćeš biti slavni pokojnik ako se ne sklonimo s ulice", podsjeti ga Scathach. "Još par koraka", progunđa Saint-Germain. Preveo ih je preko Champs-Elyseesa i uveo u sporednu ulicu, a zatim naglo skrenuo u uzak, popločan prolaz okružen visokim zidovima koji je vijugao oko začelja okolnih zgrada. Zastavši nasred uličice, gurnuo je ključ u neugledna vrata u ravnini sa zidom. Drvena vrata bila su iskrzana i izgrebena, a gadna zelena boja ljuštila se u dugim prugama, otkrivajući ispucano drvo; dno je bilo napuklo i neravno od grebanja po tlu. "Mogu li predložiti da kupiš nova vrata?" upita Scathach. "Ovo jesu nova vrata." Saint-Germain se brzo nasmiješi. "Drvo je samo krinka. Pod njim je čelična ploča i zaporna brava s pet pera." Odmakne se i propusti blizance prve unutra. "Uđite slobodno i od svoje volje", svečano reče. Blizanci zakorače unutra i pomalo se razočaraju. Iza dvorišnih vrata bilo je malo unutarnje dvorište i trokatnica. Slijeva i zdesna, visoki zidovi sa šiljcima na vrhu odvajali su kuću od susjednih. Sophie i Josh očekivali su nešto egzotično ili bar dramatično, ali zatekli su samo zapušteno stražnje dvorište posuto lišćem. Usred dvorišta bilo je postavljeno ružno, golemo pojilo za ptice, ali je umjesto vode u plitici bilo suho lišće i ostatak ptičjeg gnijezda. Sve biljke u teglama i košarama oko pojila bile su mrtve ili uvele. "Vrtlar je na godišnjem," reče Saint-Germain bez imalo stida, "a meni baš ne ide s biljkama." Podigne desnicu i ispruži prste. Na svakom je buknuo plamičak druge boje. Naceri se, a raznobojni plamenovi oslikaju mu lice raznobojnim sjenama. "To mi nije specijalnost." Scathach zastane na vratima, gledajući lijevo i desno uličicom, osluškujući, glave nagnute u stranu. Kad se uvjerila da ih nitko nije slijedio, zatvorila je vrata i okrenula ključ u bravi. Pera kliznu na mjesto s umirujućim škljocajem. "Kako će nas Flamel pronaći?" upita Josh. Premda je sumnjao u Alkemičara i bojao ga se, još je nemirniji bio u Saint-Germainovu društvu. "Dao sam mu malog vodiča", objasni Saint-Germain. "Hoće li se izvući?" upita Sophie Scathach. "Sigurna sam da hoće", odgovori joj, premda je glasom i pogledom odavala bojazan. Dok se okretala od vrata, odjednom se ukruti i otvori usta, neočekivano - i neugodno - pokazujući vampirske zube. Nenadano se otvore vrata na začelju kuće i netko uđe u dvorište. Sophiena aura zažari se srebrnobijelim sjajem, a ona poleti unazad i zaleti se u brata, pritom užgavši i njegovu auru, tako da mu je tijelo dobilo zlatnobrončani obris. Držeći se jedno za drugog, zaslijepljeni srebrnim i zlatnim sjajem vlastitih aura, blizanci začuše Scathachin krik. Bio je to najstrašniji zvuk koji su ikad čuli.

GIGA

58

ŠESNAESTO POGLAVLJE " Stani!" Nicholas Flamel nastavio je trčati i skrenuo desno, jureći prema muzeju Quai Branly. "Stani ili ću pucati!" No Flamel je znao da policija neće zapucati - ne smije. Machiavelli je želio da ga uhvate neozlijeđenog. Bat kožnih potplata na betonu i zveket oružja sada su mu već bili toliko blizu da je čuo dahtanje svojih progonitelja. I Nicholas je sada već teško i duboko disao, a i probadalo ga je pod rebrima. Zahvaljujući receptu u Kodeksu bio je živ i zdrav, ali nije mogao pobjeći tom uvježbanom policajcu koji je očito bio u odličnoj formi. Nicholas Flamel zaustavi se tako naglo da se policijski zapovjednik zamalo zatrčao u nj. Zastavši kao ukopan, Alkemičar okrene glavu i pogleda preko lijevog ramena. Policajac je izvadio ružan, crni pištolj, čvrsto ga držeći objema rukama. "Ne miči se. Ruke uvis." Nicholas se polako okrene prema policajcu. "No dobro, hoćete li se već jednom odlučiti?" blago upita. Čovjek iznenađeno trepne kroz zaštitne naočale. "Da se ne mičem? Ili da podignem ruke?" Policajac mahne cijevi pištolja prema gore, pa Flamel podigne i uke. Uto im pritrči još šest RAID-ovih specijalaca. Uperili su u Alkemičara cijelu lepezu oružja, raspoređujući se jedan do drugog uz bok svom zapovjedniku. S rukama u zraku, Nicholas je okretao glavu, odmjeravajući svakog redom. U crnim odorama, kacigama, potkapama i zaštitnim naočalama izgledali su kao kukci. "Na tlo. Odmah!" naredi zapovjednik. "Ruke ostaju u zraku!" Nicholas se polako spusti na koljena. "Sad lezi! Licem dolje!" Alkemičar se ispruži na pariški kolnik i položi obraz na hladan, hrapav beton. "Raširi ruke u stranu." Nicholas ispruži ruke. Policajci se žurno prerazmjeste ukrug oko njega, ali ostanu na sigurnoj udaljenosti. "Imamo ga", reče zapovjednik u mikrofon koji je nosio učvršćen pred ustima. "Ne, gospodine. Nismo ga ni taknuli. Da, gospodine. Odmah." Nicholas zažali što Perenelle sad nije uz njega; ona bi znala što poduzeti. Ali da je Čarobnica bila uza nj, ne bi se ni našao u ovom škripcu. Perenelle je bila borac. Koliko li ga je samo puta nagovarala da prestanu bježati, već da se posluže njegovim alkemijskim znanjima prikupljanima pola tisućljeća i njezinim vradžbinama i čarolijama te se suprotstave Mračnima Starijima? Željela je da okupe besmrtnike, pripadnike Starijih i Sljedećeg naraštaja koji podupiru ljude i zarate se s Mračnima Starijima, Deejem i njegovim sojem. Ali on to nije mogao; cijeli je život čekao blizance prorečene u Kodeksu. "Dvoje što su jedno, jedno što je sve." Nikada nije sumnjao da će pronaći blizance. Proročanstva u Kodeksu nikada nisu bila pogrešna, ali Abrahamove riječi bile su višeznačne i napisane različitim arhaičnim ili zaboravljenim jezicima, kao i ostatak knjige.

Dvoje što su jedno, jedno što je sve. U vrijeme kad Knjiga ugrabljena bude

Kad Kraljičin čovjek s Vranom urotu skuje, Tad Stariji kročit' će iz Sjena

A besmrtnik smrtnika poučit'. Dvoje što su jedno postat moraju jedno što je sve.

GIGA

59

Nicholas je bio siguran — izvan svake sumnje — da je upravo on besmrtnik predviđen u proročanstvu: to mu je rekao čovjek s kukom umjesto šake. Prije pola tisućljeća Nicholas i Perenelle Flamel proputovali su cijelu Europu, pokušavajući iščitati zagonetnu knjigu u metalnom uvezu. Naposljetku su u Španjolskoj sreli tajanstvenog, jednorukog muškarca koji im je pomogao prevesti ulomke teksta što se neprestano mijenjao. Jednoruki čovjek otkrio im je da se tajna Vječnoga života za punog mjeseca pojavljuje na sedmoj stranici Kodeksa, dok se na četrnaestoj pojavljuje recept za pretvorbu, odnosno za mijenjanje sastava bilo koje kovine. Kad je jednoruki preveo prvo proročanstvo, zagledao se u Nicholasa kao ugljen crnim očima i kucnuo Francuzova prsa kukom koju je imao na mjestu ljevice. "Alkemičare, ovdje ti je zapisana sudbina", šapnuo je. Flamel je iz tajanstvenih riječi zaključio da će jednoga dana pronaći blizance... proročanstvo nije spominjalo da će skončati ispružen na prljavoj pariškoj ulici, okružen naoružanim i prilično napetim policajcima. Flamel sklopi oči i duboko udahne. Pritisnuvši prste o tlo, nevoljko se posluži snagom svoje aure. Jedva vidljiva, paučinasta nit zelenozlatne energije istekne mu iz prstiju i upije se u kamen. Nicholas je pratio viticu svoje auralne energije dok je vijugala pločnikom i probijala se u zemlju pod njim. Nit tanka poput vlasi gmizala je tlom, tražeći... rujući... a onda je napokon pronašla što je tražila: užurbanu masu koja je vrvjela životom. Sada je samo trebao izvesti jednostavnu preobrazbu, koja je osnova alkemije, da bi stvorio fruktozu i glukozu te ih povezao glikozidnom vezom i dobio saharozu. Život se budio, gibao, tekao prema slatkoći. Policijski zapovjednik podigne glas. "Stavite mu lisičine. Pretražite ga." Nicholas je čuo kako mu prilaze dva policajca, svaki s jedne strane. Točno pred licem pojavile su mu se ulaštene, crne, kožnate čizme debelih potplata. A tada Nicholas ugleda mrava, tako blizu svome licu daje djelovao golem. Izašao je kroz pukotinu u pločniku, mašući ticalima. Za njim je došao drugi, a onda i treći. Alkemičar pritisne palčeve obiju ruku o srednjake i pucne prstima. Sićušne zelenozlatne iskrice s mirisom metvice vinu se u zrak, prekrivajući policajce neizmjerno sitnim česticama moći. Zatim te čestice pretvori u šećer. Odjednom se pločnik oko Flamela zacrni. Gomila sitnih mrava navre iz tla pod ulicom, kuljajući kroz pukotine među kamenim pločama. Razlili su se pločnikom poput ljepljiva sirupa, a onda se odjednom počeli uvijati oko nogu policajaca, zaodijevajući ih uzbibanim slojem kukaca. Muškarci su se na trenutak skamenili od zaprepaštenja. Odijela i rukavice štitili su ih još jedan trenutak, a onda su se počeli redom trzati jer su mravi počeli pronalaziti jedva primjetne otvore u odijelima i navirati unutra, škakljući ih nožicama, grizući čeljustima. Muškarci su se počeli trzati, izvijati, vrtjeti i pljeskati se, odbacujući oružje, svlačeći rukavice, skidajući kacige, bacajući naočale i potkape dok su im tisuće mrava gmizale tijelima. Policijski zapovjednik gledao je kako zarobljenik - kojeg je uzbibana rijeka mrava posve zaobišla — ustaje i pomno stresa sa sebe prašinu. Zapovjednik pokuša uperiti u nj pištolj, ali su mu mravi grebli zapešća i škakljali dlanove, grickajući mu meso, pa nije mogao čvrsto držati oružje. Želio je narediti tom čovjeku da sjedne, ali su mu mravi gmizali preko usana pa je znao da će navrijeti unutra ako ih otvori. Strgnuo je kacigu s glave, svukao potkapu i bacio je na tlo pa izvio leđa jer su mu mravi puzali kralježnicom. Prešavši rukom po glavi, stresao je najmanje desetak mrava. Pali su mu na lice pa je čvrsto stisnuo oči. Kad ih je ponovno otvorio, zarobljenik je već šetao prema postaji Pont deAlma s rukama u džepovima, kao da nema ni jedne jedine brige na svijetu.

GIGA

60

SEDAMNAESTO POGLAVLJE Josh se prisili da otvori oči. Pred njima su mu plesale crne točkice, a kad je prinio ruku licu, još je vidio odsjaj svoje zlatne aure. Pruživši ruku, napipao je sestrinu i stegnuo je. Kad mu je blago uzvratila stisak, okrenuo se prema njoj i vidio kako, trepćući, otvara oči. "Sto se dogodilo?" mumljao je, previše zatečen i obamro čak i da bi se bojao. Sophie odmahne glavom. "Nekakva eksplozija..." "Čuo sam Scathachin krik", doda. "Meni se učinilo da sam vidjela nekoga kako izlazi iz kuće..." dometne Sophie. Oboje su se okrenuli prema kući. Scathach je bila na vratima i držala neku mladu ženu u čvrstom zagrljaju, vrteći je oko sebe. Obje žene razdragano su se smijale i ciktale, vičući uglas na rafalnom francuskom. "Rekao bih da se poznaju", reče Josh, pomažući sestri da ustane. Blizanci se okrenu prema grofu Saint-Germainu koji je stajao po strani, ruku prekriženih na prsima s oduševljenim smiješkom na usnama. "Stare prijateljice", objasni. "Jako se dugo nisu vidjele... jako dugo." Saint-Germain pročisti grlo. "Ivana", uljudno zazove. Žene se razdvoje, a ona koju je nazvao Ivanom okrene se prema Saint-Germainu, glave upitno nagnute u stranu. Nije bilo moguće procijeniti joj dob. Bila je odjevena u traperice i bijelu majicu kratkih rukava, bila je Sophiene visine, gotovo neprirodno vitka, a preplanula i besprijekorna koža naglašavala joj je krupne, sive oči. Kestenjasta kosa bilo joj je podrezana u kratku, dječačku frizuru. Žustrim pokretom dlana otrla je suze koje su joj zaostale na obrazima. "Francis?" upita. "A ovo su naši gosti." Držeći Scathach za ruku, mlada žena priđe Sophie. Dok joj je prilazila, Sophie osjeti pritisak u zraku između njih kao da je neka nevidljiva sila odguruje unatrag. Zatim joj aura neočekivano bljesne srebrno a zrak se ispuni slatkim mirisom vanilije. Josh zgrabi sestru za ruku pa se i njegova aura zaiskri, dodajući zraku i miris naranči. "Sophie... Josh..." počne Saint-Germain. Dvorište se ispuni bogatim, slatkim mirisom lavande, a oko kratkokose mlade žene šišteći zasvijetli srebrna aura. Zgusnula se i skrutila tako da je počela nalikovati na ulaštenu kovinu koja je potom poprimila oblik prsnog oklopa, štitnika za potkoljenice te oklopnih rukavica i čizama koji su se na kraju stopili u cjelovit srednjovjekovni oklop. "Da vam predstavim svoju suprugu, Ivanu..." "Tvoju suprugu!" zaprepašteno cikne Scatty. "... koju vi - i povijest - poznajete pod imenom Ivana Orleanska." Doručak su im poslužili na dugom kuhinjskom stolu od ulaštenog drveta. Zrak je bio prepun mirisa tek pečena kruha i svježe kave. Tanjuri su bili natrpani svježim voćem, palačinkama i krušcićima, dok su kobasice i jaja cvrčali u tavi na starinskom, željeznom štednjaku. Joshev je želudac počeo kruliti čim je ušao u prostoriju i ugledao hranu. Potekla mu je slina, podsjećajući ga koliko je prošlo otkako je posljednji put objedovao. Toga je jutra u kafiću prije dolaska policije stigao popiti samo nekoliko gutljaja vruće čokolade. "Jedite, samo jedite", nukao ih je Saint-Germain, držeći tanjur u jednoj ruci i debeli kroasan u drugoj. Zagrizao je kruščić i zasuo pločice na podu tankim ljuskicama tijesta. "Sigurno umirete od gladi." Sophie se nagne prema bratu. "Bi li mi mogao uzeti nešto za jelo? Željela bih porazgovarati s Ivanom. Moram je nešto pitati." Josh pogleda mladoliku ženu koja je upravo vadila šalice iz perilice posuđa. Zbog kratke kose, bilo je teško procijeniti koliko joj je godina. "Zar vjeruješ da je doista Ivana Orleanska?" Sophie stegne bratovu nadlakticu. "Zar još sumnjaš nakon svega što smo do sada vidjeli?" Pokaže glavom prema stolu. "Ja ću samo voće i žitarice." "Zar nećeš ni kobasice ni jaja?" iznenađeno je upita. Sestra je bila jedina osoba u njegovu životu koja je mogla pojesti više kobasica od njega samog.

GIGA

61

"Ne." Namršti se, a plave oči joj se zamrače. "Čudno, ali mučno mi je pri samoj pomisli na meso." Dohvatila je kruščić i okrenula se prije negoli je stigao išta reći pa prišla Ivani koja je točila kavu u visoku staklenu šalicu. Sophiene nosnice se rašire. "Je li ta kava havajska Kona?" upita. Ivana iznenađeno trepne i nagne glavu u stranu. "Zadivljena sam." Sophie se nakesi i slegne ramenima. "Radila sam u kafiću. Svugdje bih prepoznala miris Kone." "Zaljubila sam se u nju kad sam prvi put bila na Havajima", reče Ivana. Govorila je engleski s jedva zamjetnim američkim naglaskom. "Čuvam je za posebne prigode." "Obožavam njezin miris, ali ne volim okus. Pregorka mi je." Ivana otpije mali gutljaj kave. "Kladim se da nisi došla razgovarati o kavi." Sophie odmahne glavom. "Ne, nisam. Samo sam..." ušuti. Premda je tu ženu tek upoznala, kanila joj je postaviti veoma osobno pitanje. "Smijem li te nešto pitati?" brzo reče. "Sve", iskreno će Ivana i Sophie joj povjeruje. Duboko udahne, a onda riječi samo navru iz nje. "Scathach mi je rekla da si ti posljednja osoba rođena sa srebrnom aurom." "Zbog toga je tvoja reagirala na moju", reče Ivana i obujmi šalicu objema rukama, gledajući djevojku preko ruba. "Ispričavam se. Moja aura prcnapreže tvoju. Mogu te naučiti kako da to spriječiš." Nasmiješi se, pokazujući ravne, bijele zube. "Premda su nevjerojatno mali izgledi da ćeš u cijelome životu upoznati još nekoga sa srebrnom aurom." Sophie je napeto grickala kruščić s borovnicama. "Oprosti što pitam, ali jesi li ti doista... prava Ivana Orleanska, ona Ivana Orleanska?" "Da, ja sam prava Ivana Orleanska." Žena se nakloni. "La Pucelle, Orleanska djevica, na usluzi." "Ali ja sam mislila... ovaj, čitala sam da si umrla..." Ivana sa smiješkom pogne glavu. "Scathach me izbavila." Kad joj je položila ruku na nadlakticu, Sophie se pred očima ukazala Scathach na golemom vrancu u bijelo-crnom oklopu kako vitla dvama plamenim mačevima. "Sjena se sama samcata mačem probila kroz gomilu koja se okupila da gleda moje smaknuće. Nitko joj se nije mogao oprijeti. U panici, kaosu i metežu koji su zavladali, odnijela me pred nosom mojih krvnika." Sophie su u glavi plesale slike: Ivana u oprljenim prnjama čvrsto se drži za Scathach dok Ratnica usmjeruje oklopljenog vranca natrag kroz uspaničenu gomilu, krčeći plamenim mačevima put na obje strane. "Dakako, svi su morali svjedočiti da su vidjeli Ivaninu smrt", dometne Scatty, koja im se u međuvremenu pridružila, oprezno režući svijenim nožem ananas na jednake komadiće. "Nijedna strana - ni Englezi, ni Francuzi - nisu bili spremni priznati da im je Orleansku djevicu otela jedna jedina ratnica, i to pred nosom petstotinjak teško naoružanih vitezova." Ivana uzme jedan komadić ananasa iz Scathachinih prstiju i ubaci ga u usta. "Scatty me odvela Nicholasu i Perenelle", nastavi. "Oni su mi pružili utočište i njegovali me. Bila sam ranjena u bijegu i slaba od mjeseci provedenih u zatočeništvu. No usprkos Nicholasovim predanim naporima, bila bih umrla da nije bilo Scatty." Ponovno stisne prijateljici ruku, očito ne opažajući suze u njezinim očima. "Ivana je izgubila mnogo krvi", objasni Scathach. "Sto god Nicholas i Perenelle poduzeli, nije joj bivalo ništa bolje. I tako je Nicholas izveo prvu transfuziju u povijesti." "Čijom krvlju..." zausti Sophie, ali joj iznenada sine odgovor. "Zar tvojom?" "Spasila me Scathachina vampirska krv. Nije me samo održala na životu... nego mi je i podarila besmrtnost." Ivana se iskesi. Sophie primijeti da su joj zubi normalni, a ne oštri kao Scattyni. "Na svu sreću, nije mi prenijela i popratne posljedice vampirizma. Ali vegetarijanka

GIGA

62

ipak jesam", doda. "Posljednjih nekoliko stoljeća." "A vi ste se vjenčali", prijekorno će Scathach. "Kad i kako se to dogodilo, i zašto mene niste pozvali?" upita u jednom dahu. "Vjenčali smo se prije četiri godine na havajskom Sunset Beachu, u sumrak, dakako. Tražili smo te posvuda kad smo se na to odlučili", brzo objasni Ivana. "Doista sam željela da budeš uz nas; željela sam da mi budeš kuma." Scathach stisne oči, pokušavajući se sjetiti gdje je bila. "Prije četiri godine... mislim da sam bila u Nepalu u potjeri za nekim nevaljalim jetijem. To je snježno čudovište", doda, primijetivši da je Josh i Sophie tupo gledaju. "Nismo mogli do tebe. Mobitel ti je bio isključen, e-poruke su nam se vraćale s obavijesti da ti je pretinac pun." Ivana uhvati Scathach za ruku. "Dođi, pokazat ću ti fotografije." Žena se tada ponovno obrati Sophie. "Sada bi trebala nešto pojesti. Moraš nadoknaditi izgubljenu energiju. Pij puno tekućine. Vodu, voćne sokove, ali ništa s kofeinom — ni čaj, ni kavu, ništa od čega ne bi mogla zaspati. Kad se nasitiš, Francis će vas odvesti u vaše sobe, gdje se možete istuširati i naspavati." Polako odmjeri Sophie od glave do pete. "Donijet ću ti nešto odjeće. Otprilike smo istih mjera. A poslije ćemo razgovarati o tvojoj auri." Ivana podigne lijevu ruku i raširi prste. Oko kože joj zasvjetluca oklopna rukavica sa zglobovima. "Pokazat ću ti kako da ovladaš njome i kako da je oblikuješ u što god zaželiš." Rukavica se pretvori u šapu dinosaura mesoždera upotpunjenu svijenim čaporcima, a onda se ponovno pretopi u Ivaninu preplanulu kožu. Samo su joj nokti ostali srebrni. Nagnula se i poljubila Sophie u oba obraza. "Ali prvo se moraš odmoriti. A sada", ponovno se obrati Scathach, "daj da ti pokažem fotografije." Dvije žene žurno izađu iz kuhinje, a Sophie se vrati za dugi stol za kojim je Saint-Germain povjerljivo razgovarao s Joshem. Josh joj pruži tanjur pun kruha i voća. Njegov je bio pretrpan jajima i kobasicama. Sophie osjeti kako joj se želudac buni pri samom pogledu, pa se prisilila da okrene glavu. Grickala je voće, slušajući razgovor. "Ne, ja sam čovjek i ne mogu probuditi tvoje moći", govorio je Saint-Germain kad im se priključila. "Za to ćeš morati pronaći nekog od Starijih ili Sljedećeg naraštaja." Nasmiješi se, pokazujući nepravilne zube. "Ne brini se, Nicholas će već pronaći nekoga da te Probudi." "Ima li ikoga ovdje u Parizu tko bi to mogao?" Saint-Germain porazmisli. "Machiavelli sigurno nekoga zna. On sve zna. Ali ja ne znam." Okrene se prema Sophie i pozdravi je malim naklonom. "Koliko čujem, ti si imala sreće da te Probudi legendarna Hekata i da te Zračnoj magiji pouči moja nekadašnja učiteljica, Vještica od Endora." Odmahne glavom. "Kako je stara vještica? Nikada joj nisam bio simpatičan", doda. "Niste ni sada", izlane Sophie, pa se zarumeni. "Oprostite. Ne znam zašto sam to rekla." Grof se nasmije. "O, Sophie, nisi to ti rekla... bar ne doslovno. Bila je to Vještica. Trebat će ti još neko vrijeme da razvrstaš sjećanja. Jutros me nazvala. Rekla mi je da te nije samo uputila u Zračnu magiju, nego ti i predala sve svoje znanje. Tehnika mumije nije se rabila od pamtivijeka; neopisivo je opasna." Sophie dobaci bratu pogled. Pozorno je promatrao Saint-Germa-ina, upijajući svaku riječ. Opazila je da su mu mišići vrata i čeljusti iskočili od napora da drži jezik za zubima. "Trebala si počinuti najmanje dvadeset i četiri sata kako bi dala vremena svijesti i podsvijesti da rasporede nagli pritok stranih sjećanja, misli i ideja." "Nije bilo vremena", promrmlja Sophie. "E pa, sad ga ima. Pojedi, a onda ću vas odvesti u vaše sobe. Spavajte koliko vas volja. Ovdje ste posve sigurni. Nitko ne zna da ste ovdje."

GIGA

63

OSAMNAESTO POGLAVLJE Sada su u Saint-Germainovoj kući nedaleko od Champs-Elyseesa." Prinijevši telefon uhu, Machiavelli se nasloni u crnoj, kožnatoj stolici i okrene je da pogleda kroz visoki prozor. U daljini je nazirao vrh Eiffelova tornja iznad kosih krovova prekrivenih crijepom. Vatromet je napokon prestao, ali su oblačići u duginim bojama još lebdjeli u zraku. "Ne brinite se, doktore, kuću držimo pod prismotrom. Unutra su Saint-Germain, Scathach i blizanci. Nema drugih stanara." Machiavelli odmakne telefon od uha jer je veza počela krčati i šumjeti. Deejev mlažnjak upravo je polijetao s male privatne piste u sjevernom dijelu Los Angelesa. Sletjet će u New York da dotoče gorivo, pa preletjeti Atlantik do Shannona u Irskoj, gdje će ponovno napuniti spremnik prije nastavka leta do Pariza. Pucketanje se utišalo, pa je Deejev glas jasno i glasno dopirao u slušalicu. "A Alkemičar?" "Izgubljen u Parizu. Moji su ga ljudi držali na nišanu ispruženog na tlu, ali ih je nekako zasuo šećerom i pustio na njih sve pariške mrave. Uspaničili su se, a on umaknuo." "Transmutacija", primijeti Dee. "Voda se sastoji od dva atoma vodika i jednog kisika: saharoza sadrži isti omjer. Pretvorio je vodu u šećer; salonski trik - od njega bih više očekivao." Machiavelli si prođe rukom kroz kratku, sijedu kosu. "Meni se činilo da je to baš dobro smislio", dobrodušno reče. "Strpao je šest policajaca u bolnicu." "Vratit će se blizancima", netrpeljivo će Dee. "Trebaju mu. Čeka ih cijeli život." "Svi smo ih čekali", Machiavelli tiho podsjeti Čarobnjaka. "A sada znamo gdje su, što znači da znamo kamo će Flamel ići." "Ne poduzimajte ništa do mojeg dolaska", naredi Dee. "Imate li kakvu ideju što će..." započne Machiavelli, ali se veza prekine. Nije bio siguran je li Dee spustio slušalicu ili je veza pukla. Poznavajući Deeja, zaključio je da je on poklopio; to je bilo u njegovu stilu. Visok, otmjen muškarac nekoliko si puta kucne slušalicom usnu, a onda je vrati na uređaj. Nije kanio poslušati Deejeve naredbe. Odlučio je zarobiti Flamela i blizance prije negoli Deejev zrakoplov takne pariško tlo. Uspjet će mu ono što Deeju stoljećima ne polazi za rukom, pa će mu Stariji zauzvrat dati sve što zaželi. Machiavelliju zazuji mobitel u džepu. Izvadi ga i pogleda zaslon. Njime je tekao neobično dug niz brojeva, koji nije nalikovao nijednom telefonskom broju koji je ikad vidio. Ravnatelj DGSE-a se namršti. Taj su broj imali samo francuski predsjednik, nekoliko najuglednijih vladinih ministara i njegovi osobni zaposlenici. Pritisnuo je tipku "odgovori", ali nije ništa rekao. "Engleski Čarobnjak vjeruje da ćeš pokušati zarobiti Flamela i blizance prije nego što on sleti." Glas s druge strane govorio je grčkim narječjem koje je izumrlo prije nekoliko tisućljeća. Niccolo Machiavelli naglo se uspravi u stolici. "Gospodaru?" reče. "Pruži Deeju punu potporu. Do njegova dolaska ne poduzimaj ništa protiv Flamela." Veza se prekine. Machiavelli pažljivo položi mobitel na prazan stol pred sobom i nasloni se. Kad je podignuo obje ruke pred lice, nije se iznenadio vidjevši da lagano drhte. Posljednji put je razgovarao sa Starijim kojeg zove gospodarom prije više od stoljeća i pol. Bio je to Stariji koji ga je obdario besmrtnošću početkom šesnaestog stoljeća. Je li Dee pronašao način da mu se obrati? Machiavelli odmahne glavom. Nimalo vjerojatno; Dee se vjerojatno obratio svojem gospodaru i zamolio ga da se zauzme za njega. Ali Machiavellijev je gospodar bio medu najmoćnijim Mračnima Starijima... To ga je podsjetilo na pitanje koje ga muči već stoljećima: tko je zapravo Deejev gospodar? Svaki smrtnik dužan je služiti onom Starijem koji mu je darovao besmrtnost. Naime, Stariji

GIGA

64

koji ju je darovao, može je jednako lako oduzeti. Machiavelli je viđao takve slučajeve: gledao bi kako naizgled zdrav čovjek kopni i stari u samo nekoliko trenutaka te se na koncu pretvori u hrpicu lomljivih kostiju i mrvljive kože. Machiavelli je u svojim dosjeima besmrtnih humana čuvao i podatke o Starijima ili Mračnima Starijima kojima služe. Bilo je jako malo humana - među njima Flamel, Perenelle i Saint-Germain - koji nisu bili vazali nijednog Starijeg jer su postali besmrtni zahvaljujući vlastitim naporima. Nitko nije znao kome Dee služi. Ali očito nekome moćnijem čak i od Machiavellijeva gospodara. A to je značilo i da je Dee opasniji negoli je mislio. Nagnuvši se naprijed, Machiavelli pritisne tipku telefona na svom stolu. Vrata se istog trenutka otvore i u prostoriju uđe Dagon, zrcaleći gole zidove u sunčanim naočalama. "Ima li novosti o Alkemičaru?" "Nikakvih. Dobili smo pristup snimkama zaštitnih kamera na postaji Pont de FAlma i svakoj postaji s kojom je ona povezana pa ih sada pregledavamo, ali to će potrajati." Machiavelli kimne. Nije imao vremena na bacanje. Zamahne dugoprstom rukom po zraku. "No dobro, možda ne znamo gdje je sada, ali znamo kamo se zaputio: u Saint-Germainovu kuću." Dagonove se usne rastvore uz ljepljiv zvuk. "Kuća je pod prismotrom. Nadziremo sve ulaze i izlaze. Naši su ljudi čak i u kanalizaciji pod zgradom. Nitko ne može ući ni izaći nezapažen. Dvije RAID-ove postrojbe čekaju u kombijima na okolnim ulicama, a treća je postrojba u kući do Saint-Germainove. Mogu preskočiti zid u nekoliko sekundi." Machiavelli ustane i obiđe stol. Hodao je svojim bezličnim uredom s rukama na leđima. Premda mu je to bila službena adresa, rijetko se služio tom sobom, pa su u njoj bili samo radni stol, dvije stolice i telefon. "Ali pitam se je li to dovoljno. Flamel je upravo umaknuo šestorici dobro uvježbanih specijalaca koji su ga držali na nišanu, potrbuške ispruženog na pločniku. A znamo da je u kući i Sainl--Germain, Gospodar Vatre. Jutros smo vidjeli mali primjer njegovih sposobnosti." "Vatromet je bio bezopasan", reče Dagon. "Uvjeren sam da je s istom lakoćom mogao rastaliti toranj. Ne zaboravi da ugljevlje pretvara u dragulje." Dagon kimne. Machiavelli nastavi. "Znamo i da su Probuđene moći male Amerikanke, a vidjeli smo i dio onoga što može. Magla oko Sacre-Coeura bila je dojmljiv uspjeh za tako neuvježbanu i mladu osobu." "A tu je i Sjena", doda Dagon. Lice Niccoloa Machiavellija ružno se izobliči. "A tu je i Sjena", složi se. "Jutros je u kafiću porazila dvanaestoricu teško naoružanih specijalaca", bezizražajno istakne Dagon. "Gledao sam kako se suprotstavlja cijelim vojskama, a preživjela je i nekoliko stoljeća u Carstvu sjena. Flamel se očito njome služi za zaštitu blizanaca. Nju moramo uništiti prije negoli se pozabavimo ostalima." "Doista." "Za to će nam trebati vojska." "Možda neće. Zapamti, lukavstvo i himbajači su od sile", citira. "Tko je to rekao?" upita Dagon. "Ja, jednom davno, u knjizi. To je vrijedilo na dvoru Medicijevih, a vrijedi i danas." Podigne pogled. "Jesi li pozvao Diše?" "Na putu su." Dagonov glas postane sluzav. "Ne vjerujem im." "Nitko ne vjeruje Disama", Machiavelli se neveselo nasmiješi. "Jesi li ikada čuo kako je Hekata zatočila Scathach u Podzemlju?" Dagon ostane nepomičan.

GIGA

65

"Hekata je uposlila Diše. Njihovo neprijateljstvo sa Sjenom seže još u doba neposredno nakon potonuca Danu Talisa." Položivši ruke na stvorova ramena, Machiavelli se primakne Dagonu, pazeći da diše na usta. Dagon je smrdio po ribi; blijeda koža bila mu je presvučena tim smradom kao uljastim, ustajalim znojem. "Znam da mrziš Sjenu i nikada te nisam pitao zašto, premda slutim. Očito te duboko povrijedila. No, želim da sada te osjećaje ostaviš po strani; mržnja je beskorisna. Pobjeda je najbolja osveta. Želim da budeš sabran i da budeš na mojoj strani. Sada smo tako blizu, tako blizu pobjedi, tako blizu povratku Mračnih Starijih na ovaj svijet. Prepusti Scathach Disama. Budu li one poražene, tvoja je. Obećavam." Dagon otvori usta i pokaže krug oštrih zuba. "Neće biti poražene. Diše kane dovesti Nidhogga." Niccolo Machiavelli iznenađeno trepne. "Nidhogg... je slobodan? Kako to?" "Svjetsko stablo je uništeno." "Puste li Nidhogga na Scathach, onda imaš pravo. Neće biti poražene. Ne mogu izgubiti." Dagon podigne naočale. Goleme, izbočene oči bile su razrogačene i izbuljene. "Izgube li nadzor nad Nidhoggom, razorit će cijeli grad." Machiavelli kratko porazmisli. Zatim kimne. "Bit će to mala cijena za uništenje Sjene." "Zvučite kao Dee." "O, nisam ja nimalo nalik na tog engleskog Čarobnjaka", žarko će Machiavelli. "Dee je opasan fanatik." "A vi niste?" upita Dagon. "Ja sam samo opasan." Doktor John Dee zavalio se u mekom, kožnatom sjedalu, gledajući kako treperava mreža svjetala Los Angelesa nestaje pod njim u daljini. Pogledavši na kićeni džepni sat, zapitao se je li Machiavellija već nazvao njegov gospodar. Pretpostavio je da jest. Dee se naceri, pitajući se kakve će zaključke Talijan izvesti iz toga. Ako ništa drugo, bar je pokazao Machiavelliju tko je glavni. Nije trebalo biti genij da bi se zaključilo kako Talijan kani sam krenuti u potjeru za Flamelom i djecom. Ali Dee je predugo progonio Alkemičara da bi ga sad na koncu pustio iz šaka... a pogotovo za volju nekome kao što je Niccolo Machiavelli. Sklopio je oči dok je zrakoplov uzlijetao jer mu se želudac grčio. Nagonski je posegnuo za papirnatom vrećicom na susjednom sjedalu: obožavao je letjeti, ali njegovu želucu to nije bilo po volji. Pođe li sve prema planu, uskoro će biti vladar cijeloga planeta i nikada više neće morati letjeti. Svi će dolaziti k njemu. Mlažnjak se uzdizao pod velikim kutom, pa je progutao slinu; u zračnoj luci pojeo je piletinu u tortilji i to je sada zažalio. Piće s mjehurićima bilo je velika pogreška. Dee se radovao povratku Starijih. Možda ponovno uspostave mrežu zmajevih brazda pa će letenje postati nepotrebno. Zatvorivši oči, Dee se udubi u misli o Starijima i blagodatima koje će donijeti svijetu. Znao je da su u dalekoj prošlosti Stariji stvorili raj na zemlji. Sve drevne knjige i svici, mitovi i legende govorili su o tom zlatnom dobu. Njegov mu je gospodar obećao da će Stariji svojim magijskim moćima vratiti planet u to rajsko stanje. Obrnut će učinke globalnog zatopljenja, zakrpati rupe u ozonskom omotaču i oživiti pustinje. Sahara će prolistati; polarni led će se otopiti i razotkriti plodnu zemlju. Dee pomisli kako će svoj glavni grad utemeljiti upravo na Antarktici, na obalama jezera Vanda. Stariji bi mogli obnoviti svoja drevna kraljevstva u Sumeru, Egiptu, Središnjoj Americi i Angkoru, a pomoću znanja sadržanih u Knjizi Abrahama Židova, moći će ponovno podignuti i Danu Talis. Naravno, Dee je znao da će ljudsko stanovništvo postati roblje, a dio i hrana za one Starije koji još uvijek trebaju jesti, ali to je smatrao malom cijenom za tolike blagodati. Mlažnjak se izravnao u letu, pa se Deeju smirio želudac. Otvorivši oči, duboko je udahnuo i ponovno pogledao na sat. Nije mogao vjerovati da će već za nekoliko sati — doslovno, sati — napokon zarobiti Alkemičara, Scathach i iskrsnule blizance. Oni su bili neočekivan dodatak.

GIGA

66

Čim se dočepa Flamela i stranica Kodeksa, svijet će se promijeniti. Nikada mu neće biti jasno zašto se Flamel i njegova žena toliko trude spriječiti Starije da vrate iskonsku civilizaciju na Zemlju. Svakako će ga to pitati... a onda ga ubiti.

GIGA

67

DEVETNAESTO POGLAVLJE Nicholas Flamel zastao je u Ulici Beaubourg i polako se okrenuo, motreći ulicu svijetlim očima. Nije mislio da ga itko slijedi, ali je morao provjeriti. Odvezao se vlakom do postaje Saint-Michel Notre-Dame, prešao Seinu mostom d'Arcole i zaputio se prema nakazi od stakla i čelika koju nazivaju Centar Pompidou. Nije se žurio, često je zastajkivao i pretrčavao s jedne strane ulice na drugu. Stao je na kiosku kupiti jutarnje novine, a onda se zadržao da kupi i odvratnu kavu u kartonskoj šalici, cijelo vrijeme jednim okom provjeravajući prati li ga tko. Koliko je vidio, nitko mu nije bio za petama. Pariz se promijenio od njegova posljednjeg posjeta, no premda mu je San Francisco sada bio dom, grad u kojem se rodio uvijek će biti njegov grad. Josh je prije samo nekoliko tjedana postavio program Google Earth u računalo koje je stajalo u stražnjoj prostoriji knjižare i pokazao mu kako da se njime služi. Nicholas je satima gledao ulice kojima je nekoć hodao, tražeći zgrade koje je poznavao u mladosti, a pronašao je čak i crkvu Nevine dječice u kojoj je tobože pokopan. Jedna ga je ulica posebno zanimala. Pronašao ju je na digitalnom zemljovidu i virtualno prošetao njome, i ne sanjajući da će uskoro njome proći i u stvarnosti. Nicholas Flamel skrenuo je lijevo iz Ulice Beaubourg u Ulicu Montmorency - i zastao jednako naglo kao da se zabio u zid. Duboko je i drhtavo udahnuo, osjećajući kako mu srce divlje tuče. Preplavila ga je bujica nevjerojatno snažnih osjećaja. Ulica je bila tako uska da jutarnje sunce nije dopiralo u nju, ostavljajući je u sjeni. S obje strane bila je obrubljena visokim zgradama uglavnom bijele i krem boje, od kojih su mnoge bile ukrašene košarama s kojih su se cvijeće i zelenilo prelijevali po zidovima. Crni metalni stupovi s kuglama na vrhu ugrađeni su u beton s obje strane kolnika kako bi se spriječilo parkiranje automobila. Nicholas je polako hodao ulicom, gledajući je kakva je nekoć bila. Prisjećajući se. Prije više od šesto godina, on i Perenelle stanovali su u toj ulici. U glavi su mu bljeskale slike srednjovjekovnog Pariza koji je tada bio zbrkana i neskladna mješavina drvenih i kamenih kuća. Uske, vijugave ulice; truli mostovi; ruševne, nakošene zgrade i ulice koje nisu bile gotovo ništa bolje od nenatkrivene kanalizacije. Buka, ta nevjerojatna, beskrajna buka, i kužni oblak koji je lebdio nad gradom - mješavina neopranih, prljavih ljudi i smrdljivih životinja - sve to nikada neće zaboraviti. Na kraju Ulice Montmorency pronašao je što je tražio. Nije se puno promijenila. Kamen koji je nekoć bio krem boje, sada je bio star, okrhnut, oštećen suncem i kišom, zacrnjen čađom. Tri drvena prozora i vrata bili su novi, ali je sama zgrada bila jedna od najstarijih u Parizu. Točno nad srednjim vratima bila je plava, metalna pločica s brojem - 51 - a nad njom se nazirao uklesan natpis koji je svjedočio da je to nekoć bio MAISON DE NICOLAS FLAMEL ET DE PERENELLE, SA FEMME. Na crvenom znaku u obliku štita pisalo je da je to AUBERGE NICOLAS FLAMEL. To je sada bio restoran. A nekoć je bio njegov dom. Prišavši prozoru, pravio se da čita jelovnik, a zapravo je virio unutra. Unutrašnjost je bila temeljito preuređena, dakako, vjerojatno već bezbroj puta, ali su tamne grede što su presijecale bijeli strop bile iste one u koje je tako često zurio prije više od šest stoljeća. Tada mu sine koliko su on i Perenelle ondje bili sretni. I sigurni. Životi su im bili jednostavniji: nisu znali za Starije i Mračne Starije; nisu znali ništa o Kodeksu, ni o besmrtnicima koji ga čuvaju ili se nadmeću za nj. I on i Perenelle tada su bili pravi ljudi. Na prastarom kamenju kuće bile su uklesane raznovrsne slike, simboli i slova za koje je znao da već stoljećima zbunjuju i privlače proučavatelje. Uglavnom su bili nevažni, samo trgovački

GIGA

68

natpisi svoga doba, ali bilo je i znakovitih. Bacivši pogled lijevo i desno te se uvjerivši da je uska ulica pusta, podigne desnicu i prijeđe prstima obris slova N uklesan u kamen lijevo od srednjeg prozora. Oko slova počne prsiti zeleni prah. Zatim prijeđe prstima po kićenom F na drugoj strani prozora tako da je u zraku ostao lebdjeti treperav obris slova. Uhvativši se ljevicom za okvir prozora, povuče se na prozorsku dasku, a desnicu pruži uvis, tražeći prstima slova uklesana u prastari kamen. Puštajući da mu aura istječe kroz prste, pratio je niz slova... a kamen pod njegovim mesom postajao je topao i mek. Pritisne ga ... i prsti mu utonu u kamen. Sklopili su se oko predmeta koji je u petnaestom stoljeću sakrio u čvrst granit. Izvadivši ga, skočio je s prozorske daske i s lakoćom se dočekao na noge pa brže-bolje umotao predmet u kupljeni Le Monde. Udaljio se ulicom, čak se i ne osvrnuvši. Prije negoli je izbio u Ulicu Beaubourg, Nicholas okrene ljevicu. U sredini dlana imao je savršen otisak crnog leptira koji mu je Saint-Germain utisnuo u ruku. "Dovest će te k meni", rekao mu je. Nicholas Flamel prijeđe desnim kažiprstom po tetovaži. "Povedi me Saint-Germainu", promrmlja sebi u bradu. "Povedi me k njemu." Tetovaža mu je zatitrala na koži, a crna krila zalepetala. Onda mu se odjednom odlijepi od mesa i stane lebdjeti u zraku pred njim, mašući krilima. U idućem trenutku već je plesao i vijugao ulicom. "Pametno", gunđao je Nicholas. "Jako pametno." I zaputi se za njim.

GIGA

69

DVADESETO POGLAVLJE Perenelle Flamel izađe iz zatvorske ćelije. Vrata nisu ni bila zaključana. Nije bilo potrebe: nitko se nije mogao provući pokraj sfinge. Ali sfinge više nije bilo. Perenelle duboko udahne: sada se slabije osjećao kiselkasti smrad čudovišta, ta memljiva mješavina mirisa zmije, lava i ptice, tako da su opet prevladavali uobičajeni mirisi Alcatraza: sol, hrđava kovina, alge i mrvljiv kamen. Okrenula se nalijevo i pohitala dugim hodnikom između nizova ćelija. Znala je da je na Stijeni, ali nije imala pojma gdje se nalazi unutar tog golemog, ruševnog kompleksa. Premda su ona i Nicholas godinama živjeli u San Franciscu, nikada nije bila u napasti da posjeti taj sablasni otok. Znala je samo da se nalazi duboko pod zemljom. Jedini izvor svjetlosti bile su nepravilno raspoređene žarulje s malo volta, zaštićene mrežastim kavezima. Perenelline se usne izviju u ciničan osmijeh; svjetlo nije gorjelo zbog nje. Sfinga se bojala mraka; to je stvorenje došlo s mjesta i iz vremena u kojem je tama doista napučena čudovištima. Sfingu je nekamo odmamio duh Juana Manuela de Ayale. Otišla je u potragu za izvorom tajanstvenih zvukova koji su iznenada počeli odjekivati cijelom zgradom, za brenčanjem rešetaka koje se tresu i vrata koja se s treskom zatvaraju. Sto je sfinga duže izbivala sa svog stražarskog mjesta, to se Perenellina aura više punila energijom. Još nije bila u punoj snazi - za to će se morati naspavati i najesti - ali bar više nije bila bespomoćna. Samo se morala kloniti tog stvorenja. Negdje visoko nad Perenelle zalupe se vrata, a ona se sledi začuvši kuckanje kandži. Uto se začuje zvonjava, spora i svečana, samotna i daleka. Prostorom odjekne bubnjanje kandži tvrdih poput čelika po kamenu jer je sfinga očito otrčala istražiti što se događa. Perenelle se, drhtureći, obgrli rukama i počne se žustro trljati da se zagrije. Bila je odjevena u ljetnu haljinu bez rukava i inače bi prilagodila tjelesnu temperaturu podešavanjem aure, ali joj je ostalo tako malo snage da je nije željela trošiti osim u nuždi. Sfinga je, među ostalim, bila u stanju osjetiti magijsku energiju te je crpsti. Perenelline ravne sandale bešumno su padale na vlažno kamenje dok je hitala hodnikom. Bila je oprezna, ali ne i uplašena. Perenelle Flamel živjela je već više od šesto godina, i dok je Nicholas bio opčinjen alkemijom, ona se bavila čarobnjaštvom. Put ju je znao nanijeti na veoma mračna i opasna mjesta, ne samo na ovoj zemlji nego i u susjednim predjelima Carstva sjena. Negdje u daljini razbilo se staklo i rasulo po podu. Čula je kako sfinga sikće i zavija u bespomoćnom bijesu, ali je i taj zvuk dopirao izdaleka. Perenelle se nasmiješi: De Ayala je zadavao sfingi muke jer ga nikako nije mogla vidjeti, koliko god ga tražila. Čak ni tako moćno biće kao što je sfinga nema nikakve moći nad duhom ili poltergajstom. Perenelle je znala da se mora probiti do gornje razine i izaći na sunce, gdje će joj se aura brže napuniti. Kad se nađe na otvorenom, moći će se poslužiti desecima jednostavnih čarolija, vradžbina i zaziva koje bi mogle sfingi zagorčati život. Skitski mag, koji je tvrdio da je pomogao izgraditi piramide za preživjele stanovnike Danu Talisa što su se naselili u Egiptu, naučio ju je jako korisnu čaroliju za taljenje kamena. Perenelle ne bi oklijevala srušiti cijelo zdanje sfingi na glavu. Vjerojatno bi preživjela — sfinge je gotovo nemoguće ubiti - ali bi je to ipak usporilo. Perenelle ugleda hrđave metalne stube i potrči prema njima. Baš kad je namjerila stati na prvu prečku, primijeti sivu nit koja se ovila oko kovine. Perenelle se ukipi, stopala u zraku... a onda polako i oprezno odstupi. Čučnuvši, zagleda se u metalno stubište. Iz tog je kuta vidjela niti paučine koje su se križale i ovijale oko stuba. U njih bi se zapleo svatko tko bi kročio na metalno stubište. Odmaknula se i pozorno zagledala u nejasne sjene. Niti su bile predebele da bi bile djelo običnog pauka i bile su načičkane sitnim, srebrnim kapima. Perenelle je znala za desetak stvorova koji bi bili u stanju ispresti takve mreže i nijednog od njih nije željela susresti sada i ovdje, dok je tako oslabljena.

GIGA

70

Okrenula se i potrčala dugim hodnikom osvijetljenim samo s po jednom žaruljom na svakom kraju. Sad kad je znala što traži, posvuda je vidjela srebrne mreže, razapete po stropovima i napete po zidovima, dok su u najsjenovitijim zakucima bila ispredena velika gnijezda. Takva paučina objašnjavala je zašto u cijelom zatvoru nije vidjela nikakvu gamad — ni mrave, ni muhe, ni komarce, ni štakore. Kad se stanovnici gnijezda izlegu, cijelim će zdanjem vrvjeti pauci... ako su tvorci mreža uopće pauci. Tijekom stoljeća, Perenelle se susretala sa Starijima koji su bili srodni paucima, uključujući Arahne i tajanstvenu, strašnu Ženu Pauka, ali, koliko je znala, nijedan od njih nije se udružio s Deejem i Mračnima Starijima. Trčeći pokraj otvorenih vrata zastrtih savršenom paučinom, Perenelle nanjuši kiselkasto-gorak smrad. Usporila je, a onda i stala. Bio je to nov smrad, a ne sfingin. Vrativši se do vrata, primakne se mreži što je bliže mogla i poviri unutra. Trebalo joj je nekoliko trenutaka da se oči priviknu na tamu i još jedan trenutak da shvati što to vidi. Vetale. Perenellino srce počne tako silovito udarati daje osjetila kako joj meso podrhtava. Sa stropa je naglavačke visjelo desetak bića. Sape, koje su bile nešto između ljudskih stopala i ptičjih čaporaka, žarile su se duboko u naizgled mek kamen, dok su se kožnata šišmišja krila ovijala oko ljudskih tijela ispijenih do kostura. Glave koje su visjele naopako bile su lijepe, s licima mladića i djevojaka koji još nisu navršili ni trinaestu. Vetale. Perenelle nijemo oblikuje riječ usnama. Bili su to vampiri s indijskog potkontinenta. Za razliku od Scathach, ovaj je klan pio krv i jeo meso. Ali što rade ovdje? I, što je još važnije, kako su dospjeli ovamo? Vetale su oduvijek bili vezani za područje ili pleme: Perenelle nikad nije čula da bi ijedan od njih napustio domovinu. Carobnica se polako okrene prema ostalim otvorenim vratima u polumračnom hodniku. Što se još krije u ćelijama pod Alcatrazom? Što to doktor John Dee smjera?

GIGA

71

NEDJELJA,

3. lipnja

GIGA

72

DVADESET PRVO POGLAVLJE Sophien prodorni vrisak prenuo je Josha iz dubokog sna bez snova tako da se otkotrljao iz kreveta i ostao se ljuljati na nogama pokušavajući se pribrati u potpunom mraku. Sophie ponovno vrisne, tako bolno da se od zvuka ledila krv u žilama. Josh je bauljao po sobi i udario koljenom u stolicu prije negoli je nabasao na vrata, vidljiva samo zahvaljujući tankoj pruzi svjetla pod njima. Sestra je bila u sobi prekoputa njegove. Saint-Germain ih je bio dopratio i dao im na izbor sobe na najvišem katu svoje gradske rezidencije. Sophie je odmah odabrala onu s pogledom na Champs-Elysees - kroz prozor je preko krovova vidjela i sam Slavoluk pobjede - dok je Josh uzeo onu prekoputa, s pogledom na sasušeni vrt na začelju. Sobe su bile male. Imale su niske stropove i nejednake, malo nakošene zidove, ali je svaka imala vlastitu kupaonicu sa sićušnim tušem koji se mogao podesiti samo na ledeno ili kipuće. Kad je Sophie pustila vodu u svojoj sobi, Joshev je tuš posve prestao raditi. Premda je obećao sestri da će doći porazgovarati s njom kad se istušira i presvuče, pao je u san gotovo istog trenutka kad je, iscrpljen, sjeo na krevet. Sophie treći put vrisne i ispusti drhtav jecaj od kojeg ga je zaboljclo srce. Josh odlučno otvori vrata i pretrči uzak hodnik. Otvorio je vrata sestrine sobe i... stao kao ukopan. Na rubu sestrina kreveta sjedila je Ivana Orleanska, držeći Sophienu ruku svojima. U sobi nije bilo upaljeno svjetlo, ali nije vladao potpuni mrak. Ivanina ruka sjajila je hladnim, srebrnkastim svjetlom i činilo se da nosi meku, sivu rukavicu. Pred njegovim očima sestrina je ruka poprimala istu teksturu i boju. Zrak je mirisao na vaniliju i lavandu. Kad se Ivana okrenula prema Joshu, on se zaprepasti vidjevši da su joj se oči pretvorile u blistave srebrnjake. Zakoračio je prema krevetu, ali je ona podignula prst na usta i blago odmahnula glavom, upozoravajući ga da šuti. Sjaj u očima joj ugasne. "Tvoja sestra sanja", reče Ivana, premda Josh nije bio siguran je li to izgovorila naglas ili ju je čuo u glavi. "Noćna mora prolazi. Neće se vratiti", reče, izgovarajući posljednju rečenicu kao obećanje. Josh iza leđa začuje škripu drva, pa se žurno osvrne i ugleda grofa Saint-Germaina kako se spušta uskim stubištem na kraju hodnika. Francis s dna stubišta mahne Joshu da mu priđe i, premda mu se usne nisu micale, dječak mu jasno začuje glas: "Moja će se žena pobrinuti za tvoju sestru. Dođi." Josh odmahne glavom. "Trebao bih ostati." Nije želio ostaviti Sophie samu s tom čudnom ženom, ali je istodobno nagonski znao da joj Ivana nikada ne bi naudila. "Nikako joj ne možeš pomoći", naglas će Saint-Germain. "Odjeni se i dođi na tavan. Ondje imam radnu sobu." Okrene se i ponovno nestane na gornjem katu. Josh jedanput pogleda Sophie. Spokojno je spavala, disanje joj se usporilo, a primijetio je i da su joj se povukli kolobari oko očiju. "Idi sad", reče Ivana. "Moram nešto priopćiti tvojoj sestri. Nešto privatno." "Ali spava....." zausti Josh. "Svejedno ću govoriti", reče žena ispod glasa. "A ona će me svejedno čuti." Josh se žurno odjene u svojoj sobi. Na stolici pod prozorom ostavljen mu je svežanj odjeće: donje rublje, traperice, majice kratkih rukava i čarape. Nagađao je da odjeća pripada Saint-Germainu: odgovarala je grofovu stasu. Josh brže-bolje navuče crne, dizajnerske traperice i svilenu, crnu majicu, a potom nazuje vlastite cipele i baci pogled na svoj odraz u zrcalu. Nasmiješio se i protiv svoje volje: nije mogao ni zamisliti da će ikada odjenuti tako skupu odjeću. U kupaonici je izvadio novu četkicu za zube iz omota, oprao zube, umio se hladnom vodom i pročešljao prstima predugu plavu kosu, zabacujući je s čela. Kopčajući sat na zapešće, zaprepastio se vidjevši da je nedjelja ujutro, malo nakon ponoći. Prespavao je cijeli dan i veći dio noći. Izašavši iz kupaonice, zastao je na vratima sestrine sobe i zavirio unutra. Miris lavande bio je tako jak da su mu oči zasuzile. Sophie je nepomično ležala na krevetu, pravilno i ravnomjerno

GIGA

73

dišući. Ivana je još bdjela uz nju, držeći je za ruku i tiho mrmljajući na jeziku koji nije razumio. Žena polako okrene glavu prema njemu i pogleda ga. Opazi da su joj oči opet plosnati, srebrni krugovi, bez i najmanjeg traga bjeloočnica ili zjenica. Žena se zatim ponovno okrene prema Sophie. Josh je još trenutak stajao zagledan u njih, a onda se okrenuo. Dok je Vještica od Endora poučavala Sophie, naređeno mu je da se udalji; sada su ga opet otjerali. Bilo mu je sve jasnije da u tom novom, čarobnom svijetu nema mjesta za ljude kao što je on, za ljude bez moći. Josh se polako uspinjao uskim, kružnim stubištem koje je vodilo u Saint-Germainovu radnu sobu. Što god Josh očekivao zateći na tavanu, to sigurno nije bila golema, jarko osvijetljena prostorija namještena pokućstvom od bijelog drva i kroma. Tavan se prostirao po cijeloj površini kuće i bio preuređen u velik, jedinstven prostor kojemu je na jednom kraju bio prozor u nadsvođenoj niši s pogledom na Champs-Elysees. Golema prostorija bila je prepuna elektroničkih uređaja i glazbala, ali Saint-Germainu ni traga. Duž cijelog desnog zida pružao se dug stol. Bio je prekrcan stolnim i prijenosnim računalima, zaslonima različitih veličina i oblika, sintesajzerima, miksetama, klavijaturama i elektroničkim bubnjevima. Na suprotnoj strani prostorije stajale su tri gitare na stalcima, dok su raznolike klavijature bile poslagane oko golemog LCD zaslona. "Kako se osjećaš?" upita Saint-Germain. Joshu je trebala sekunda da odredi odakle glas dopire. Glazbenik je ležao ispružen nauznak pod stolom sa stručkom USB kabela u rukama. "Dobro", reče Josh, i sam iznenađen što je doista tako. Već se dugo nije osjećao tako dobro. "I ne sjećam se da sam legao..." "Oboje ste bili iscrpljeni, tjelesno i psihički. Koliko čujem, zmajeve brazde isisaju ti i zadnju kap energije. Sam nikada nisam putovao njima", doda. "Istinu da ti kažem, iznenadio sam se što ste uopće još na nogama", mrmljao je Saint-Germain, ispuštajući kabele. "Spavao si samo četrnaest sati." Josh klekne do Saint-Germaina. "Sto pokušavate učiniti?" "Ispao mi ja kabel dok sam premještao zaslon; sad više nisam siguran koji je pravi." "Trebali biste ih obilježiti ljepljivim vrpcama različitih boja", reče Josh. "To ja radim." Uspravivši se, dohvati kraj kabela spojenog sa širokim zaslonom i zamahne njime gore-dolje. "Taj je pravi." U Saint-Germainovim rukama tržne se jedan od kabela. "Hvala!" Zaslon se odjednom rasvijetli i pokaže brojne klizne i kružne podešivače zvuka. Saint-Germain se osovi na noge i otrese prašinu sa sebe. Bio je odjeven istovjetno kao Josh. "Lijepo ti pristaje." Josh kimne. "I dobro ti stoji. Trebao bi češće nositi crno." "Hvala na odjeći..." Zastane. "Ali ne znam kako ću to platiti." Francis se kratko nasmije. "Nisi je dobio u najam, nego na dar. Ne želim je natrag." Prije negoli mu je Josh stigao ponovno zahvaliti, Saint-Germain pritisne tipke klavijature, tako daje Josh počeo poskakivati u ritmu silovitih klavirskih akorda koji su treštali iz skrivenih zvučnika. "Ne brini se, tavan je zvučno izoliran", reče Saint-Germain. "Neću probuditi Sophie." Josh pokaže glavom na zaslon. "Svu glazbu skladate u računalu?" "Gotovo svu." Saint Germain se ogleda po prostoriji. "U današnje vrijeme svatko može biti skladatelj; treba ti samo računalo, pokoji program, strpljenja i mnogo mašte. Ako mi za završni miks zatreba pravo glazbalo, platim svirača. Ali većinu toga uspijevam izvesti ovdje." "Jednom sam skinuo s interneta program za prepoznavanje ritmova", prizna Josh. "Ali nikad nisam pogodio pravu stvar." "Što skladaš?" "Ne bih to baš nazvao skladanjem... sklepao sam nekoliko ambijentalnih miksova." "Volio bih poslušati što imaš."

GIGA

74

"Nemam više ništa. Izgubio sam računalo, mobitel i iPod kad je Yggdrasill uništen." Želudac mu se stisnuo pri samom zvuku tih riječi. Najgore je bilo što nije ni znao što je sve izgubio. "Izgubio sam školski zadatak kojim sam se imao baviti tijekom ljeta i svu glazbu, oko 90 gigabajta. Imao sam sjajnih piratskih snimaka koncerata. Njih neću moći nadomjestiti." Uzdahne. "Izgubio sam stotine fotografija; slike mjesta na koja su nas vodili mama i tata. Naši su roditelji bili znanstvenici - arheolozi i paleontolozi", doda, "pa smo obišli čudesna odredišta." "Izgubio si ama baš sve! Mora da ti je strašno", suosjećao je Saint-Germain. "A pričuvni diskovi?" Žalostan izraz na Joshevu licu bio je dovoljan odgovor. "Jesi li radio na Mac-u ili PC-ju?" "Zapravo, i jedno i drugo. Tata se kod kuće služi PC-em, ali u većini škola koje smo Sophie i ja pohađali koristili su se Mac-ovi. Sophie obožava svoj Mac, ali meni je PC draži", reče. "Ako se što poremeti, znam ga sam rastaviti i popraviti." Saint-Germain priđe jednom kraju stola i prekopa ispod njega. Izvadi tri prijenosna računala različitih proizvođača i veličina zaslona, pa ih poslaže jedan do drugoga na pod. Dramatično mahne. "Uzmi jedan." Josh iznenađeno trepne. "Da uzmem jedan?" "Svi su PC", nastavi Saint-Germain, "pa meni ne trebaju. Posve sam se prebacio na Mac." Josh je pogledavao sa Saint-Germaina na računala i natrag. Tog je čovjeka tek upoznao, ne zna ništa o njemu, a već mu nudi da bira između skupih računala. Odmahne glavom. "Hvala, ali ne mogu to prihvatiti." "Zašto ne?" upita Saint-Germain. Na to Josh nije znao odgovoriti. "Trebaš računalo. Nudim ti jedno od ovih. Bilo bi mi drago da ga uzmeš." Saint-Germain se nasmiješi. "Odrastao sam u doba kada je darivanje bilo umjetnost. Otkrio sam da u ovom stoljeću ljudi više ne znaju pristojno primiti dar." "Ne znam što da kažem." "Možda 'hvala'?" predloži Saint-Germain. Josh se naceri. "Da, ovaj... hvala vam", reče, zastajkujući. "Puno vam hvala." Već je govoreći znao točno koji uređaj želi; mali laptop debeo nešto više od tri centimetra sa zaslonom od dvadeset pet centimetara. Saint Germain ponovno potraži nešto pod stolom i izvuče tri strujna kabela pa ih položi na pod do računala. "Ja se njima ne služim. Vjerojatno se nitko njima više neće koristiti. Na kraju ću im formatirati tvrde diskove i darovati ih mjesnim školama. Uzmi koji god želiš. Pod stolom ćeš naći i naprtnjaču." Zastao je, blistavih plavih očiju, kucnuo po poklopcu uređaja u koji je Josh zurio pa dodao sa širokim osmijehom: "Za taj imam i dodatnu dugovječnu bateriju. Taj mi je bio najdraži." "Pa, ako se doista njime ne služite..." Saint-Germain prijeđe prstom po poklopcu malog laptopa, rišući crtu u prašini, a zatim ga podigne da bi Josh vidio trag prljavštine na njegovoj jagodici. "Vjeruj mi: ne služim se njime." "Dobro... hvala ti. Ovaj, hvala vam. Nitko mi nikad nije darovao ništa slično", reče, uzimajući maleno računalo i okrećući ga u rukama. "Uzet ću ovaj... ako ste posve sigurni." "Siguran sam. Ima sve programe, čak i bežičnu vezu, i automatski se prebacuje s američkog na europski napon. A uz to su na njemu i svi moji albumi," reče Saint-Germain, "kao temelj tvoje nove glazbene zbirke. Pronaći ćeš i snimku mojeg posljednjeg koncerta. Pogledaj ga, baš je bio dobar." "Hoću", reče Josh, uključujući uređaj u struju da napuni bateriju. "Javi mi kako ti seviđa. Slobodno budi iskren", doda Saint--Germain. \

GIGA

75

"Zbilja?" Grof kratko porazmisli, pa odmahne glavom. "Ne, ne zbilja. Reci mi samo ako ti se svidi. Ne volim negativne kritike, premda bi čovjek pomislio da sam se nakon tri stoljeća navikao na njih." Josh rasklopi računalo i uključi ga. Stroj je zašumio i rasvijetlio se. Nagnuvši se naprijed, Josh nježno otpuhne prašinu s tipkovnice. Kad se sustav podignuo, zaslon je zatitrao i pokazao fotografiju Saint-Germaina na pozornici, okruženog s desetak glazbala. "Imate vlastitu sliku kao podlogu na zaslonu?" u nevjerici upita Josh. "Ta mi je jedna od najdražih", reče glazbenik. Josh pokaže glavom na zaslon, a onda se ogleda po prostoriji. "Svirate sva ta glazbala?" "Sva do zadnjeg. Odavna sam naučio svirati violinu, a onda sam se prebacio na klavir čembalo i flautu. Ali držao sam korak s vremenom, pa sam stalno usvajao nova glazbala. U osamnaestom stoljeću služio sam se najnovijom tehnologijom - suvremenim violinama i najnovijim klavijaturama - a isto radim i danas, tri stotine godina poslije. Ovo je odlično doba za glazbenike. Zahvaljujući novoj tehnologiji, napokon mogu odsvirati sve zvukove koje čujem u glavi." Preletio je prstima tipkovnicu, na što je iz zvučnika zaorio cijeli cjelcati zbor. Josh poskoči. Glasovi su bili tako jasni da se nehotice osvrnuo. "Punim računalo uzorcima zvukova, pa se pri skladanju služim gotovo svime." Saint-Germain se ponovno okrene prema zaslonu, a prsti mu zaplešu po tipkama. "Vatromet koji sam napravio jučer ujutro proizvodio je sjajne zvukove, zar ne? Pucketao je. Praskao. Možda je vrijeme za još jednu Vatrometnu suitu." Josh je prošetao prostorijom, razgledavajući uokvirene zlatne ploče, potpisane plakate i ovitke CD-a. "Nisam znao da jedna već postoji", reče. "Georg Friedrich Handel, 1749., Glazba za kraljevski vatromet. Kakva lije to samo bila noć! Kakva glazba!" Saint-Germain prijeđe prstima po tipkovnici na što se soba ispuni melodijom koja je Josh u bila mutno poznata. Možda ju je čuo u nekoj televizijskoj reklami. "Dobri stari Georg", reče Saint-Germain. "Nikada mi se nije sviđao." "Vi se ne sviđate Vještici od Endora", oklijevajući napomene Josh. "Kako to?" Saint-Germain se naceri. "Vještici se nitko ne sviđa. A ja ponaj-manje, zato što sam postao besmrtan zahvaljujući vlastitim naporima, samo što meni, za razliku od Nicholasa i Perry, ne treba recept iz knjige da ostanem na životu." Josh se namršti. "Zar postoji više vrsta besmrtnosti?" "Postoji više vrsta besmrtnosti i isto toliko vrsta besmrtnika. Najopasniji su oni koji su besmrtnost zaradili odanošcu nekome od Starijih. Padnu li u nemilost, Stariji će im dar oduzeti, dakako." Pucnuo je prstima tako da je Josh poskočio. "U trenu postaje star. Prastar, štoviše. To je sjajan način za osiguravanje vjernosti." Ponovno se okrene tipkovnici, na što se prostor ispuni sjetnim zvukom nalik na dah. "Ali pravi razlog netrpeljivosti Vještice od Endora prema meni jest to što sam ja - običan smrtnik - postao Gospodarom vatre." Podigne ljevicu, a na svakom mu vrhu prsta zatreperi plamičak druge boje. Tavanski prostor iznenada prožme miris spaljenog lišća. "Zašto bi joj to smetalo?" upita Josh, opčinjeno zagledan u nemirne plamenove. Želio je — očajnički je želio — moći nešto slično. "Možda zato što sam tajnu vatre dobio od njezina brata." Glazba se promijeni, postane neskladna i škripava. "Dobro, kad kažem dobio, mislim ukrao." "Ukrali ste tajnu vatre!" reče Josh. Grof Saint-Germain oduševljeno kimne. "Od Prometeja." "A moj će je ujak prije ili poslije tražiti nazad." Scathachin glas obojicu ih tako prepadne da su poskočili. Nijedan nije čuo kad je ušla. "Nicholas je stigao", reče i ode.

GIGA

76

DVADESET DRUGO POGLAVLJE Nicholas Flamel sjedio je na čelu kuhinjskog stola, grijući obje ruke na šalici punoj kipuće juhe. Pred njim je stajala dopola prazna boca Perriera, visoka čaša i tanjur krcat kruhom debele kore i sirom. Kad su Josh i Saint-Germain ušli za Scathach u prostoriju, podigne pogled i nasmiješeno kimne. Sophie je također sjedila za stolom, prekoputa Ivane Orleanske, pa se Josh brzo uvuče na mjesto do sestre, a Saint-Germain sjedne uz svoju suprugu. Samo je Scathach ostala na nogama, oslonjena na sudoper iza Alkemičarovih leđa i zagledana u noć. Josh primijeti da još nosi rubac koji je izrezala iz Flamelove široke majice. Josh obrati pozornost na Alkemičara. Čovjek je izgledao iscrpljeno i staro, a kratka kosa kao da je bila prošarana novim sjedinama. Koža mu je bila začudno blijeda, naglašavajući kolobare tamne poput masnica i duboke bore na čelu. Odjeća mu je bila zgužvana i pokapana kišom, a rukavom kožnate jakne, koju je prebacio preko naslona stolice, pružala se duga, blatna pruga. Na pohabanoj koži blistale su vodene kapi. Nitko se nije oglasio dok Alkemičar nije popio juhu, a onda počeo otkidati komade kruha i sira. Žvakao je polako i sustavno, a onda natočio vodu iz zelene boce u čašu pa je popio malim gutljajima. Završivši, obrisao je usne ubrusom i dopustio si zadovoljan uzdah. "Hvala vam." Kimne Ivani. "Ovo je bilo savršeno." "Imamo punu smočnicu hrane, Nicholase", reče, zabrinuto ga gledajući krupnim, zelenim očima. "Zaista bi trebao pojesti nešto više od juhe, kruha i sira." "Dovoljno je", blago odvrati. "Trenutačno mi najviše treba počinak, pa nisam želio pretrpati želudac hranom. Ujutro ćemo pojesti obilan doručak. Čak ću ga sam i spraviti." "Nisam znao da kuhaš", reče Saint-Germain. "Ne kuha", promrmlja Scathach za sebe. "Mislio sam da čovjek ružno sanja ako kasno navečer jede sir", reče Josh. Pogleda na sat. "Uskoro će jedan." "Ma, ne treba meni sir da bih imao noćne more. Gledam ih i uživo", nasmiješi se Nicholas, premda ne baš veselo. "Nisu tako strašne." Pogledavao je s Josha na Sophie. "Jeste li živi i zdravi?" Blizanci se pogledaju i kimnu. "I odmorni?" "Spavali su cijeli dan i veći dio noći", reče Ivana. "Dobro", kimne Flamel. "Trebat će vam sva snaga koju imate. A sviđa mi se i odjeća koju nosite." Josh je bio odjeven u dlaku kao Saint-Germain, a Sophie je nosila tešku košulju od bijelog pamuka i traperice podvijene tako da se vide gležnjače. "Ivana mi ju je dala", objasni Sophie. "Gotovo joj savršeno pristaje", reče starija žena. "Uskoro ćemo pregledati moju garderobu da ti nađemo još pokoju presvlaku za ostatak puta." Sophie se zahvalno nasmiješi. Nicholas se obrati Saint-Germainu. "Jučerašnji vatromet na Eiffelovu tornju bio je nadahnut, nevjerojatno nadahnut." Grof se nakloni. "Hvala, Učitelju", reče nevjerojatno samodopadno. Ivani se ote hihot, koji je zvučao kao nježno predenje. "Već mjesecima traži izgovor da izvede nešto takvo. Trebali ste vidjeti kakav je vatromet napravio na Havajima kad smo se vjenčali. Čekali smo do zalaska sunca; onda je Francis rasvijetlio nebo na gotovo jedan sat. Bilo je prekrasno, ali je poslije bio tjedan dana premoren", doda, široko se osmjehujući. Na grofovim se obrazima pojave dvije crvene mrljice, pa pruži ruku da stegne ženinu. "Isplatilo se samo da vidim izraz tvoga lica." "Posljednji put kad smo se sreli, nisi još bio ovladao vatrom", polako će Nicholas. "Ako se

GIGA

77

dobro sjećam, bio si vješt, ali nisi imao moć kakvu si jučer pokazao. Tko te poučio?" "Neko vrijeme boravio sam u izgubljenom gradu Ofiru, u Indiji", odgovori grof, dobacivši Alkemičaru pogled ispod oka. "Tamo te još pamte. Jesi li znao da su na glavnom trgu podignuli kip tebi i Perenelle?" "Nisam. Obećao sam Perenelle da ću je jednoga dana ponovno odvesti onamo", čeznutljivo će Nicholas. "Ali kakve to ima veze s tvojim ovladavanjem vatrom?" "Ondje sam nekoga upoznao... nekoga tko me uvježbao", zagonetno će Saint-Germain. "Pokazao mi je kako da se poslužim tajnim znanjem koje sam izvukao iz Prometeja..." "Ukrao", ispravi ga Scathach. "Pa on ga je prvi ukrao", plane Saint-Germain. Flamelova ruka tresne o stol takvom žestinom da je boca vode zazveketala. Samo Scathach nije poskočila. "Dosta!" vikne. Plohe i bridovi lica odjednom mu se razmjeste a jagodice se izboče, naglašavajući obrise lubanje pod kožom. Gotovo bezbojne oči naočigled potamne, postajući prvo sive, zatim smeđe i na koncu crne. Oslonivsi se laktima o stol, protrljao je lice dlanovima obiju ruku i duboko, drhtavo udahnuo. U zraku se osjetio jedva primjetan dašak metvice, ali nekako kiselkast i gorak. "Oprostite. Neoprostivo sam se ponio. Nisam smio podignuti glas", tiho reče u zaprepaštenom muku koji je zavladao. Kad je spustio ruke s lica, usne mu se rastegnu u osmijeh koji mu nije ozario oči. Pogledao je svakog redom, zadržavajući se na zatečenim licima blizanaca. "Morate mi oprostiti. Umoran sam, jako umoran; mogao bih spavati tjedan dana. Nastavi, Francis, molim te. Tko te uvježbao?" Comte de Saint-Germain udahne. "Rekao mije... rekao mije da nikada ne smijem naglas izgovoriti njegovo ime", brže-bolje završi rečenicu. Flamel položi lakte na stol, ispreplele prste i osloni na njih bradu. Zagleda se u glazbenika bezizražajna lica. 'Tko je to bio?" odlučno upita. "Dao sam mu riječ", žalosno će Saint-Germain. "To je bio jedan od uvjeta koje mije nametnuo da bi me uopće poučio. Rekao je da su riječi moćne i da određene riječi pokreću vibracije kako u ovome svijetu, tako i u Carstvima sjena, privlačeći neželjenu pozornost." Scathach mu priđe i lagano spusti ruku na Alkemičarovo rame. "Nicholase, znaš da je to istina. Postoje riječi koje se nikada ne bi trebale izgovarati, imena kojima se nikada ne bi smjelo koristiti. Stare riječi. Neumrle." Nicholas kimne. "Ako si toj osobi dao riječ, ne bi se o nju smio ogriješiti, dakako. Ali reci mi..." zastane, ne gledajući grofa, "koliko je ta tajanstvena osoba imala šaka?" Saint-Germain se iznenada nasloni, a zaprepašten izraz njegova lica otkrivao je istinu. "Kako si znao?" šapne. Alkemičarova se usta iskrive u ružnu grimasu. "Prije šest stoljeća u Španjolskoj upoznao sam jednorukog čovjeka koji me uputio u neke tajne Kodeksa. I on je odbio izgovoriti svoje ime naglas." Flamel se odjednom okrene prema Sophie i zagleda se u nju raširenih očiju. "Ti u sebi nosiš Vještičina sjećanja. Ako ti sad u svijest ispliva ime — bilo bi bolje za sve nas da ga ne izgovoriš naglas." Sophie je tako brzo zatvorila usta da se ugrizla za unutrašnju stranu usne. Znala je ime osobe o kojoj su Flamel i Saint-Germain govorili. A znala je i tko - što — je on. I doista gaje upravo zaustila. Flamel se ponovno obrati Saint- Germainu. "Znaš da su Sophiene moći Probuđene. Vještica ju je poučila osnovama Zračne magije, a ja sam odlučio da ona i Josh moraju uvježbati čaranje svim prirodnim elementima što je prije moguće. Znam gdje su majstori Čarolija Zemlje i Vode. Još sam jučer mislio da ćemo morati u potragu za jednim od Starijih povezanih s vatrom, za Mauijem, Vulkanom ili čak tvojim starim neprijateljem Prometejem. Sada se nadam da to neće biti nužno." Zastao je da udahne. "Misliš li da bi mogao Sophie poučiti čaranju vatrom?" Saint-Germain iznenađeno trepne. Prekriži ruke na prsima i prijeđe pogledom s djevojke na

GIGA

78

Alkemičara, a onda odmahne glavom. "Nisam siguran da bih mogao. Nisam čak siguran ni da bih trebao..." Ivana položi desnicu na stražnju stranu muževljeve nadlaktice. On se okrene prema njoj, a ona mu jedva primjetno kimne. Usne joj se nisu pomaknule, ali svi su jasno čuli njezine riječi: "Francis, moraš to učiniti..." Grof nije oklijevao. "Učinit ću to... ali je li to mudro?" ozbiljno upita. "Nužno je", jednostavno će Ivana. "Bit će joj teško sve to odjednom usvojiti..." Nakloni se Sophie. "Oprosti. Nisam želio govoriti o tebi kao da nisi ovdje." Ponovno pogleda Nicholasa i, oklijevajući, doda: "Sophie se još muči s Vještičinim sjećanjima." "Više ne. To sam riješila." Ivana jače stisne muževu ruku. Prelazila je pogledom sve okupljene za stolom i na kraju se zaustavila na Sophie. "Dok je Sophie spavala, obraćala sam joj se i pomogla joj da sredi sjećanja, rasporedi ih, odvoji vlastite misli od Vještičinih. Mislim da je sada više neće onoliko mučiti." Sophie je bila zaprepaštena. "Ušla si u moju glavu dok sam spavala?" Ivana Orleanska blago odmahne glavom. "Nisam ti ušla u um... samo sam ti se obraćala, upućujući te što da radiš i kako." "Vidio sam kako govoriš..." počne Josh, pa se namršti. "Ali Sophie je čvrsto spavala. Nije te mogla čuti." "Čula me", reče Ivana. Pogleda Sophie ravno u oči i položi ispruženu lijevu ruku na stol. Oko vršaka prstiju pojavi joj se pucketava srebrna izmaglica, a točkice svjetla zaplešu joj oko kože i počnu skakutati poput kuglica žive po stolu prema djevojčinim rukama, položenima na ulašteno drvo. Dok su joj prilazile, Sophieni su nokti poprimali prigušen, srebrnkast sjaj, a onda joj točkice svjetla počnu kružiti oko prstiju. "Joshu si možda blizanka, ali ti i ja smo sestre. Mi smo Srebrne. Znam kako je čuti glasove u glavi; znam kako je vidjeti nemoguće, znati nespoznatljivo." Ivana pogleda prvo Josha, a onda Alkemičara. "Dok je Sophie spavala, obraćala sam se izravno njezinoj podsvijesti. Poučila sam je nadzirati Vještičina sjećanja, zatomiti glasove, potisnuti slike. Poučila sam je kako da se zaštiti." Sophie polako podigne glavu, iznenađena pogleda. "Znači zato se osjećam drukčije!" reče, istodobno zatečena i zadivljena. "Više ne čujem glasove." Pogleda svog blizanca. "Javili su se kad je Vještica prelila u mene svoje znanje. Tisuće glasova vikale su i šaputale na jezicima koje sam gotovo razumjela. Sada je sve tiho." "Još su tu", objasni Ivana. "Uvijek će biti tu. Ali sada ćeš ih moći dozvati prema potrebi, da se poslužiš njihovim znanjem. Uz to sam te počela poučavati kako da ovladaš aurom." "Ali kako si to mogla dok je spavala?" ustrajao je Josh. I sama je pomisao u njemu budila duboku nelagodu. "Spava samo svjesni dio uma - nesvjesno je uvijek budno." "Što znači ovladati aurom?" zbunjeno upita Sophie. "Mislila sam da je aura samo srebrno strujno polje oko mojeg tijela." Ivana otmjeno slegne ramenima. "Aura ti je moćna koliko i mašta. Možeš je oblikovati i zgušnjavati po volji." Pružila je lijevu ruku. "Zbog toga mogu ovo." Na ruci joj se stvori metalna, oklopna rukavica. Svaka zakovica bila je savršeno oblikovana, a gornja strana prstiju čak joj je bila posuta mrljicama hrđe. "Pokušaj", predloži joj. Sophie pruži ruku i prodorno se zagleda u nju. "Zamisli rukavicu", predloži Ivana. "Prizovi je u misli." Na Sophienu malom prstu pojavi se sitan, srebrni naprstak, a zatim ispari. "Dobro, možda će ti trebati malo vježbe", prizna Ivana. Iskosa pogleda Saint-Germaina, a zatim Alkemičara. "Omogući mi da nekoliko sati radim sa Sophie, da je naučim nadzirati i oblikovati auru, prije negoli je Francis počne poučavati čaranju vatrom."

GIGA

79

"A to čaranje vatrom... je li to opasno?" upita Josh, ogledavajući se po sobi. Još se živo sjećao što se njegovoj sestri dogodilo kad ju je Hekata probudila - zamalo je umrla. A što je više doznavao o Vještici od Endora, to mu je bilo jasnije da je mogla stradati i ovladavajući Zračnom magijom. Kad mu nitko nije odgovorio, obratio se Saint-Germainu: "Je li opasno?" "Jest", jednostavno će glazbenik. "Jako." Josh odmahne glavom. "Onda ne želim..." Sophie stegne bratu ruku. On spusti pogled: ruka koja je stezala njegovu nosila je oklopnu rukavicu od prstenova. "Josh, moram to učiniti." "Ne, ne moraš." "Moram." Josh se zagleda sestri u lice. Imalo je svojeglav izraz koji je tako dobro poznavao. Naposljetku se okrene bez riječi. Nije želio da njegova sestra nauči još čarolija - to nije bilo samo opasno... već ju je i dodatno udaljavalo od njega. Ivana se obrati Flamelu. "A sada se, Nicholase, moraš odmoriti." Alkemičar kimne. "Hoću." "Mislili smo da ćeš se puno prije vratiti", reče Scathach. "Već sam razmišljala o tome da te odem potražiti." "Leptir me doveo ovamo još prije nekoliko sati", umorno će Nicholas, frfljajući od iscrpljenosti. "Kad sam shvatio da ste ovdje, želio sam pričekati do mraka za slučaj da je kuća pod prismotrom." "Machiavelli ne zna ni da ova kuća postoji", samouvjereno će Saint-Germain. "Perenelle me odavna poučila jednostavnoj čaroliji skrivanja, ali djeluje samo kad kiši — koristi se vodom da odrazi svjetlo od korisnika", objasni Flamel. "Odlučio sam čekati do mraka kada će biti manje izgleda da me vide." "Što si radio cijeli dan?" upita Sophie. "Lutao sam gradom, tražeći neka od svojih starih skrovišta." "Pretpostavljam da ih više nema", reče Ivana. "Većine. Ali neka još postoje." Flamel podigne s poda predmet umotan u novine. Kad ga je položio na stol, tresnuo je kao da je unutra nešto tvrdo. "Kuća u Ulici Montmorency još uvijek stoji." "Mogla sam pretpostaviti da ćeš obići Montmorency", reče Scathach sa sjetnim osmijehom. Pogleda blizance i objasni: "U toj su kući Nicholas i Perenelle živjeli u petnaestom stoljeću. Ondje smo proveli sretne trenutke." "Jako sretne", složi se Flamel. "Još postoji?" zaprepašteno upita Sophie. "Jedna je od najstarijih kuća u Parizu", ponosno će Flamel. "Što si još radio?" upita Saint-Germain. Nicholas slegne ramenima. "Posjetio sam Musee de Cluny. Nemaš svaki dan mogućnost vidjeti vlastiti nadgrobni spomenik. Tješi me što me ljudi još uvijek pamte — pravoga mene." Ivana se nasmiješi. "Jedna je ulica nazvana po tebi, Nicholas« Ulica Flamel. A jedna je nazvana u Percnellinu čast. Ali sve mi se nekako čini da to nije pravi razlog tvog obilaska muzeja, zar ne?" Lukavo doda: "Ne djeluješ mi kao sentimentalan tip." Alkemičar se nasmiješi. "Nije to bio jedini razlog", prizna. Posegne u džep jakne i izvadi usku, cilindričnu posudicu. Svi za stolom nagnu se naprijed. Čak se i Scatty primaknula jedan korak da pogleda. Odvivši čepove na oba kraja, Flamel izvadi i razvije komad šuškavog pergamenta. "Prije gotovo šest stotina godina, ovo sam sakrio u svojem nadgrobnom spomeniku, ne misleći da će mi ikad doista zatrebati." Rastvorio je debeli, žuti pergament na stolu. Crvenom tintom, koja je od starosti poprimila boju hrđe, bio je nacrtan oval, a u njemu krug obrubljen s tri crte koje su tvorile grubi trokut. Josh se nagne naprijed. "Već sam negdje vidio nešto slično." Namršti se. "Je li nešto takvo na

GIGA

80

dolarskoj novčanici?" "Zanemari kako izgleda", reče Flamel. "Nacrtano je ovako da se prikrije pravo značenje." "Što je to?" upita Josh. "Zemljovid", odjednom će Sophie. "Tako je, zemljovid", složi se Nicholas. "Ali kako znaš? Vještica od Endora to nikad nije vidjela..." "Ne, nema to nikakve veze s Vješticom", nasmiješi se Sophie. Nagnula se preko stola, okrznuvši glavom bratovu. Pokazala je gornji desni vrh pergamenta gdje je crvenom tintom bio nacrtan malen, jedva vidljiv križić. "Ovo svakako izgleda kao S", reče, pokazujući vrh križića, "a ovo je J." "Sjever i jug." Josh je kimao u znak slaganja. "Genij si, Soph!" Pogleda Nicholasa. "Ovo je doista zemljovid." Alkemičar kimne. "Sjajno. Ovo je zemljovid svih zmajevih brazdi u Europi. Naselja i gradovi, pa čak i granice mogu se mijenjati do neprepoznatljivosti, ali zmajeve brazde ostaju iste." Podigne papir. "Ovo nam je putovnica za izlazak iz Europe i povratak u Ameriku." "Nadajmo se da ćemo je imati prilike iskoristiti", progunda Scatty. Josh dodirne rub smotuljka u novinskom papiru koji je stajao nasred stola. "A što je ovo?" Nicholas smota pergament i vrati ga u cjevčicu, pa ga ubaci u džep jakne. Zatim počne razmatati slojeve novinskog papira u koje je predmet na stolu bio zamotan. "Perenelle i ja bili smo krajem četrnaestog stoljeća u Španjolskoj, gdje nam je jednoruki čovjek otkrio prvu tajnu Kodeksa", rekao je, ne obraćajući se nikome posebno, s vrlo izraženim francuskim naglaskom. "Prvu tajnu?" upita Josh. "Vidjeli ste tekst — mijenja se... ali mijenja se u strogom matematičkom slijedu. Ne nasumce. Promjene su povezane s kretanjem zvijezda i planeta, mjesečevim mijenama." "Kao kalendar?" reče Josh. Flamel kimne. "Baš kao kalendar. Znali smo da ćemo se moći vratiti u Pariz jednom kad naučimo redoslijed kodova. Trebat će nam cijeli život - nekoliko života - da prevedemo cijelu knjigu, ali bar smo znali odakle početi. I tako sam pretvorio nešto kamenja u dragulje, nekoliko plosnatih komada škriljevca u zlato, pa smo se otisnuli na dug povratak u Pariz. Ali tada smo, dakako, privukli pozornost Mračnih Starijih, a Bacon, Deejev gnusni prethodnik, bio nam je za petama. Umjesto da se zaputimo ravno u Pariz, držali smo se sporednih cesta i izbjegavali uobičajene planinske prijevoje, znajući da će njih motriti. No, zima je te godine rano stigla - vjerujem da su Mračni Stariji u tome imali prste - pa smo zapeli u Andori. A ondje smo pronašli ovo..." Dodirne predmet na stolu. Josh pogleda sestru upitno podignutih obrva. Andora? Nijemo oblikuje usnama pitanje. Njoj je zemljopis išao puno bolje nego njemu. "Jedna od najmanjih država na svijetu", objasni mu ispod glasa. "Smještena je u Pirenejima između Španjolske i Francuske." Flamel rastvori još jedan list papira. "Prije svoje 'smrti', sakrio sam ovaj predmet duboko u kamen iznad nadvratnika naše kuće u Ulici Montmorency. Nisam mislio da će mi ikada više trebati." "U kamen?" zbunjeno upita Josh. "Rekli ste da ste ga sakrili u kamen?" "U kamen. Promijenio sam molekularnu strukturu granita, ugurao ovo u kamen i vratio nadvratnik u izvorno, kruto stanje. Jednostavna transmutacija: kao kad gurneš lješnjak u posudicu sladoleda." Zadnji list novinskog papira podere se dok ga je rastvarao. "Pa to je mač", zadivljeno šapne Josh, gledajući usko oružje na stolu prekrivenom razbacanim papirima. Procijenio je da je dug pola metra, a jednostavan križni držak bio je omotan vrpcama od zamrljane, tamne kože. Oštrica je bila od blistave, sive kovine. Ne, nije to bila kovina. "Kameni mač", reče naglas, mršteći se. Bio mu je poznat kao da ga je već negdje

GIGA

81

vidio. No još dok je govorio, Ivana i Saint-Germain navrat-nanos odskoče od stola, a ona čak prevrne stolicu u želji da se što prije odmakne od sječiva. Scathach je, stojeći iza Flamela, počela siktati poput mačke, pokazujući vampirske zube u rastvorenim ustima, a kad se oglasila, govorila je drhtavo s napadnim barbarskim naglaskom. Zvučala je gotovo Ijutito... ili uplašeno. "Nicholase", reče vrlo polako. "Što će ti taj odvratni predmet?" Alkemičar se nije obazirao na nju. Gledao je Josha i Sophie koji su ostali sjediti za stolom, tako iznenađeni reakcijom ostalih da su se ukipili, ne znajući što se događa. "Postoje četiri velika mača moći", važno će Flamel. "Svaki je povezan s jednim od elemenata: Zemljom, Zrakom, Vatrom i Vodom. Priča se da su stariji čak i od najstarijih pripadnika Starijih rasa. Ti su se mačevi tijekom stoljeća nazivali kojekakvim imenima: Excalibur i Joyeuse, Mistelteinn i Curtana, Durendal i Tyfring. Jedan od njih posljednji je put korišten u ljudskom svijetu kad je Karlo Veliki, car Svetoga Rimskog Carstva, u bitku ponio Joyeuse." "Ovo je Joyeuse?" šapne Josh. Njegovoj je sestri možda dobro išao zemljopis, ali on je bio dobar u povijesti i oduvijek je bio opčinjen Karlom Velikim. Scathach se nasmije, ali joj je smijeh zvučao kao gorko rezanje. "Joyeuse je prelijep predmet. Ovo je... gadarija." Flamel dodirne rukom balčak na što sitni kristali u kamenu bijesnu zelenim svjetlom. "Ovo nije Joyeuse, premda je istina da je pripadao Karlu Velikome. Vjerujem da je sam car ovo sječivo sakrio negdje u Andori u devetom stoljeću." "Baš kao Excalibur", reče Josh, jer mu je odjednom sinulo odakle mu je mač poznat. Pogleda sestru. "Dee je imao Excalibur; njime je uništio Svjetsko stablo." "Excalibur je Ledeni mač", nastavi Flamel. "Ovo mu je par: Clarent, Vatreni mač. Jedino oružje koje se može oprijeti Excaliburu." "Ukleti mač", odlučno će Scathach. "Neću ga ni taknuti." "Ni ja", brzo će Ivana, a Saint-Germain kimne u znak slaganja. "Ne tražim ni od koga od vas da ga nosi ili vitla njime", plane Nicholas. Okretao je mač na stolu dok balčak nije dodirnuo dječakove prste, a zatim prelazio pogledom s brata na sestru. "Znamo da Dee i Machiavelli dolaze. Josh je jedini među nama koji se nema čime braniti. Dok mu se moći ne Probude, trebat će oružje. Želim da uzme Clarent." "Nicholase!" užasnuto vrisne Scathach. "Zar si poludio? On je samo neuvježbani humani..." "... s aurom od čistog zlata", hladno dovrši Nicholas. "A ja ga po svaku cijenu želim zaštititi." Gurne mač pod Josheve prste. "Tvoj je. Uzmi ga." Josh se nagne naprijed i osjeti kako mu se dva lista Kodeksa u krpenoj vrećici priljubljuju uz kožu. Bio je to drugi dar koji je dobio od Alkemičara u isto toliko dana. Dio njega želio je prihvatiti darove zdravo za gotovo — vjerovati mu i držati da mu Flamel uzvraća ljubav i povjerenje. Pa ipak, ipak... čak i nakon razgovora s njime na ulici, Josh negdje duboko u sebi nije mogao zaboraviti što mu je Dee rekao kod vodoskoka u Ojaiju: pola svega što Flamel govori je laž, a druga polovica je samo polovična istina. Namjerno je svrnuo pogled s mača i zagledao se u Flamelove svijetle oči. Alkemičar je piljio u njega, posve bezizražajna lica. Josh se pitao što to Alkemičar smjera. Kakvu to igru igra? Sjetio se Deejevih riječi: "Oduvijek je bio i ostao lažac, šarlatan i varalica." "Zar ga ne želiš?" upita Nicholas. "Uzmi ga." Gurne balčak Joshu u šaku. Gotovo protiv njegove volje, Joshevi se prsti stegnu oko glatkog balčaka omotanog kožom. Podigne kameni mač - bio je začudno težak za svoju dužinu - i okrene ga. "Nikada prije nisam držao mač u rukama", reče. "Ne znam kako..." "Scathach će ti pokazati osnove", reče Flamel, ne gledajući Sjenu, pretvarajući običnu izjavu u naredbu. "Naučit će te kako da ga nosiš, kao i osnove napada i obrane. Pazi da sam sebe ne probodeš", doda. Josh odjednom shvati da se široko osmjehuje i pokuša izbrisati osmijeh s lica, ali neuspješno:

GIGA

82

mač mu je čudesno ležao u ruci. Zatim pomakne zapešće, a mač se tržne. Pogledavši Scatly, Francis i Ivanu, opazi kako su im oči prikovane za oštricu i kako prate svaki njezin pokret. Osmijeh mu izblijedi. "Što nije u redu s tim mačem?" upita. "Zašto ga se svi toliko bojite?" Sophie položi ruku na bratovu podlakticu, a oči joj zablistaju srebrnim sjajem od Vještičina znanja. "Clarent je zlo, ukleto oružje", reče, "koje se katkad naziva Kukavičje sječivo. Tim je mačem Mordred ubio svojega ujaka, kralja Artura."

GIGA

83

DVADESET TREĆE POGLAVLJE U svojoj spavaćoj sobi na zadnjem katu kuće Sophie je sjedila na širokoj prozorskoj dasci i gledala dolje na Champs-Elysees. Široka ulica s drvoredom bila je mokra od kiše pa je blistala u smeđoj, crvenoj i bijeloj boji, zrcaleći svjetla automobila i autobusa. Pogledala je na ručni sat: uskoro će dva u noći, nedjelja je ujutro, a promet je još gust. Ulice San Francisca uvijek opuste nakon ponoći. Ta ju je razlika samo podsjetila koliko je daleko od doma. Kad je bila mlađa, prošla je fazu kad je mislila da je sve na njoj dosadno. Svjesno se trudila biti mondenija — poput svoje prijateljice Elle koja je svaki tjedan mijenjala boju kose i čija je garderoba uvijek bila u trendu. Sophie je prikupila pregršt podataka o egzotičnim europskim gradovima o kojima je čitala u časopisima, o mjestima gdje se stvaraju moda i umjetnost: u Londonu i Parizu, Rimu, Milanu, Berlinu. Čvrsto je odlučila da neće pratiti modne trendove, nego stvarati vlastite. To ju je držalo oko mjesec dana. Moda je ipak skupa igra, a ona i brat dobivali su skromne džeparce. Ali svejedno je željela posjetiti velike svjetske gradove. Ona i Josh čak su počeli razgovarati o mogućnosti da prije polaska na fakultet uzmu slobodnu godinu i odu na proputovanje Europom. A sad kad su se našli u jednom od najljepših gradova na svijetu, nije imala volje za istraživanjem. Samo se željela vratiti u San Francisco. Ali čemu će se vratiti? Sledila se pri toj pomisli. Premda joj se obitelj često selila, a još češće putovala, Sophie jc uvijek znala stoje očekuje u idućih nekoliko mjeseci. Ostatak godine uvijek je bio dosadno osmišljen do potankosti. Najesen će roditelji nastaviti predavati na Sveučilištu San Francisco, a ona i Josh vratit će se na nastavu. U prosincu će obitelj, kao svake godine, otputovati u Providence na Rhode Islandu, gdje otac već dva desetljeća drži božično predavanje na Sveučilištu Brown. Na rođendan, 21. prosinca, blizance će odvesti u New York da obiđu trgovine, dive se svjetlima, pogledaju bor u Rockefellerovu centru i zatim odu na klizanje. Ručat će u Stage Door Deliju: naručit će juhu s knedlama i sendviče velike kao njihove glave, a zatim podijeliti krišku pite od bundeve. Na Badnjak će otići k teti Christini u Montauk na Long Islandu, gdje će provesti blagdane i dočekati Novu godinu. Takav je bio običaj već deset godina zaredom. A sad? Sophie duboko udahne. Sada je imala moći i sposobnosti koje je samo djelomice razumjela. Imala je pristup sjećanjima koja su bila mješavina istine, mita i mašte; znala je tajne koje bi promijenile povijesne udžbenike. A ona bi najradije da se može vratiti kroz vrijeme, u četvrtak ujutro... prije negoli se sve ovo dogodilo. Prije negoli joj se svijet promijenio. Sophie osloni čelo o hladno staklo. Što će biti? Što da radi... ne samo sada, nego i idućih godina? Njezin brat nije se još odlučio za karijeru; svake godine objavio bi neku novu zamisao - kanio je biti dizajner računalnih igrica ili programer, profesionalni nogometaš, bolničar ili vatrogasac - ali ona je oduvijek znala čime se želi baviti. Znala je to otkako ju je učiteljica u prvom razredu pitala: "Što želiš biti kad odrasteš, Sophie?" Željela je studirati arheologiju i paleontologiju poput svojih roditelja, putovati svijetom i opisivati povijest, možda čak doći do novih otkrića koja će rasvijetliti prošlost. Ali sada je to postalo nemoguće. Preko noći je shvatila daje proučavanje arheologije, povijesti, zemljopisa i znanosti za nju postalo beskorisno... ako ne beskorisno, a ono bar suvišno. Zatekla ju je iznenadna navala osjećaja jer je osjetila peckanje u dubini grla i suze na licu. Pritisnula je oba dlana na obraze i otrla suze. "Kuc, kuc..." Joshev je glas prene. Sophie se okrene prema svome blizancu. Stajao je na vratima s kamenim mačem u jednoj ruci i malim laptopom u drugoj. "Smijem ući?" "Obično ne pitaš", nasmiješi mu se. Josh uđe u sobu i sjedne na rub bračnog kreveta. Oprezno odloži Clarent na pod do svojih

GIGA

84

nogu, a laptop na koljena. "Mnogo se toga promijenilo", tiho reče, zabrinutih plavih očiju. "Baš sam i ja razmišljala o tome", složi se. "Bar se to nije promijenilo." Blizancima se često događalo da u isti tren pomisle isto, a poznavali su se tako dobro da su si mogli međusobno dovršavati rečenice. "Zaželjela sam da se možemo vratiti kroz vrijeme, prije svih ovih događaja." "Zašto?" "Da ne budem ovakva... da među nama ne bude razlike." Josh se zagleda sestri u lice i malo nagne glavu u stranu. "Odrekla bi se toga?" posve tiho upita. "Moći, znanja?" "U trenu", spremno odgovori. "Ne sviđa mi se ovo što mi se događa. Nisam to željela." Glas joj prepukne, ali ipak nastavi. "Želim biti obična, Josh. Želim opet biti čovjek. Želim biti poput tebe." Josh spusti pogled. Otvori laptop i posveti se pokretanju programa. "Ali ti ne", polako će Sophie, tumačeći njegovu šutnju. "Ti želiš moć, želiš moći oblikovati vlastitu auru i vladati elementima, zar ne?" Josh je oklijevao. "To bi bilo... zanimljivo, mislim", naposljetku reče, zagledan u zaslon. Zatim podigne pogled, očiju osvijetljenih odrazom početne slike programa koji je pokrenuo. "Da, želim to moći", prizna. Sophie otvori usta da mu odbrusi, da mu kaže kako nema pojma o čemu govori, da mu kaže koliko se ona loše osjeća, koliko je uplašena. Ali zaustavila se; nije joj bilo do svađe, a i znala je da je Josh ionako neće razumjeti dok to sam ne iskusi. "Odakle ti računalo?" upita, mijenjajući temu kad se program na računalu napokon pokrenuo. "Dao mi ga je Francis", reče Josh. "Bila si onesviještena kad je Dee uništio Yggdrasill. Probo je stablo Excaliburom i zaledio ga tako da se rasprsnulo poput stakla. Uglavnom, moj novčanik, mobitel, iPod i laptop bili su u stablu", tužno reče. "Sve sam izgubio. Uključujući sve naše fotografije." "A grof ti je jednostavno darovao laptop?" Josh kimne. "Darovao mi ga je, nije se dao odbiti. Očito je za mene danas dan darova." Blijedi sjaj sa zaslona obasja ga odozdo tako da mu je lice poprimilo pomalo jeziv izraz. "Prešao je na Mac-ove; tobože imaju bolji glazbeni software, pa se PC-ima više uopće ne služi. Ovaj je pronašao odbačen pod stolom na katu", nastavi, pogleda svejednako prikovana za mali zaslon. Dobaci sestri pogled. "Istina je", reče, protumačivši njezinu šutnju kao sumnjičavost. Sophie svrne pogled. Znala je da brat govori istinu, i to bez pomoći Vještičinih sjećanja. Oduvijek je znala kad joj Josh laže, premda, začudo, on nije znao kad ona laže njemu... što nije često činila, a i kad jest, bilo je to za njegovo dobro. "Što sad radiš?" upita ga. "Provjeravam poštu", naceri se. "Život ide dalje..." započne. "... a mailovi nikoga ne čekaju", dovrši Sophie sa smiješkom. Bila je to Josheva omiljena izreka koja ju je obično izluđivala. "Imam hrpu poruka", promrmlja. "Osamdeset na Gmailu, šezdeset i dva na Yahoou, dvadeset na AOL-u, tri na Fast Mailu..." "Nikada mi neće biti jasno što će ti toliko adresa", reče Sophie. Privukla je noge grudima, obgrlila rukama potkoljenice i oslonila bradu na koljena. Godilo joj je voditi običan razgovor s bratom; to ju je podsjetilo na to kako bi život trebao izgledati... kako je i izgledao do dva i petnaest prošlog četvrtka poslijepodne. Sjećala se točnog vremena jer je razgovarala s prijateljicom Elle u New Yorku kad je ugledala dug, crn automobil koji se zaustavio pred knjižarom. Pogledala je na sat trenutak prije negoli je iz automobila izašao čovjek za kojeg je poslije doznala da je doktor John Dee. Josh podigne pogled. "Dobili smo dvije poruke od mame i jednu od tate." "Pročitaj mi ih. Počni od najstarije." "Dobro. Mama je poslala poruku u petak, prvog lipnja. Nadam se da se pristojno ponašate.

GIGA

85

Kako je gospoda Fleming? Je li se posve oporavila?" Josh podigne pogled i zbunjeno se namršti. Sophie uzdahne. "Zar si zaboravio? Rekli smo mami da se knjižara zatvara zato što se Perenelle ne osjeća dobro." Odmahne glavom. "Pokušaj biti u toku!" "Prilično sam zauzet u posljednje vrijeme", podsjeti je Josh. "Ne mogu sve držati u glavi. Uostalom, to je tvoj posao." "Rekli smo im i da su nas Nicholas i Perenelle pozvali da odsjed-nemo u njihovoj kući u pustinji." "Aha." Josh pogleda sestru, a prsti su mu lebdjeli nad tipkama. "Što da kažem mami?" "Reci joj da je sve u redu i da se Perenelle osjeća mnogo bolje. Ali ne zaboravi da ih moraš zvati Nick i Perry", podsjeti ga. "Hvala", reče i pritisne tipku za brisanje kako bi Perenelle pretvorio u Perry. Prsti su mu skakali s tipke na tipku. "Dobro, sljedeća poruka", nastavi. "Opet od mame, poslano jučer. Pokušala sam vas nazvati, ali me tvoj mobitel spaja na glasovnu poštu. Je li sve u redu? Zvala me vaša tetaAgnes. Kaže da niste došli po odjeću i toaletni pribor za put. Dajte mi broj na koji vas mogu nazvati. Zabrinuti smo." Josh pogleda sestru. "Što da joj sad kažem?" Sophie je grickala donju usnu, razmišljajući naglas. "Mogli bismo reći..." Oklijevala je. "Reci joj da smo stvari imali kod sebe u knjižari. Zna da ondje držimo nešto odjeće. To bar nije laž. Ne volim joj lagati." "Shvatio sam", reče Josh, brzo tipkajući. Oboje su držali odjeću u njegovu ormariću u pomoćnoj prostoriji knjižare, za slučaj da navečer odluče otići u kino ili prošetati rivom Embarcadero. "Reci joj da ovdje nema signala za mobitele. Samo ne spominji gdje je to ovdje", doda sa smiješkom. Josh se snuždi. "Zapravo želiš reći da uopće nemamo mobitele..." "Ja svoj još imam, ali mi se ispraznila baterija. Reci mami da ćemo je nazvati čim dođemo do signala." Josh nastavi tipkati. Zadrži prst nad tipkom enter. "Je li to sigurno to?" "Šalji." Pritisne enter. "Poslano!" "Za mene je." Otvori ga, na brzinu ga pročita i široko se osmjehne. "Poslao mi je .jpg okamine zuba morskog psa koju je pronašao. Dobro izgledaju. I neke nove koprolite za moju zbirku." "Koproliti." Sophie odmahne glavom, glumeći gađenje. "Fosilni drekići! Zašto radije ne skupljaš marke ili novčiće kao normalan čovjek? Ovo je previše čudno." "Čudno?" Josh podigne pogled, odjednom razdražen. "Čudno! Reći ću ja tebi što je čudno: u kući smo s dvije tisuće godina starom vampiricom vegetarijankom, besmrtnim alkemičarom, besmrtnim glazbenikom koji se bavi Vatrenom magijom i francuskom junakinjom koja je tobože umrla sredinom petnaestog stoljeća." Trknuo je nogom mač na podu. "Ne zaboravimo ni mač kojim je ubijen kralj Artur." Josh je postupno govorio sve glasnije, pa je iznenada umuknuo i duboko, drhtavo udahnuo da se smiri. Slabašno se nasmiješi. "U usporedbi s tim, mislim daje skupljanje fosilnog dreka najmanje čudno u cijeloj priči!" Smiješak mu je prerastao u kešenje, pa mu je Sophie uzvratila osmijeh te su se ubrzo oboje valjali od smijeha. Josh se tako silovito smijao daje počeo štucati, zbog čega su prasnuli u još žešći smijeh dok im suze nisu potekle niz obraze i trbusi ih zaboljeli. "Joj, prestani", zapomagao je Josh. Ponovno štucne, zbog čega ih oboje opet spopadne histeričan smijeh. Pribrali su se na jedvite jade, ali je Josh ponovno osjetio bliskost sa sestrom, prvi put otkako su Sophiene moći Probuđene. Inače su se svaki dan smijali; posljednji put su prasnuli u smijeh u četvrtak ujutro na putu prema poslu, gledajući kako golemi dalmatiner vuče ulicom nekog mršavog čovjeka u trkaćim hlačicama na koturaljkama. Morali su samo i dalje

GIGA

86

pronalaziti razloge za smijeh — no njih je, nažalost, proteklih dana bilo jako malo. Sophie se prva pribrala i ponovno se okrenula prema prozoru. Vidjela je bratov odraz u staklu i pričekala da spusti pogled na zaslon, a zatim progovorila: "Čudim se što se nisi žešće protivio kad je Nicholas predložio da me Francis pouči Vatrenoj magiji", reče. Josh podigne pogled i pronađe odraz sestrina lica u staklu. "Bih li time što postigao?" ozbiljno upita. Sophie kratko razmisli. "Ne. Bojim se da ne bi", prizna. "To sam i ja mislio. Svejedno bi to učinila." Sophie se okrene da izravno vidi brata. "Moram. Trebam." "Znam", jednostavno odvrati. "Sada to znam." Sophie iznenađeno trepne. "Znaš?" Josh sklopi računalo i odloži ga na krevet. Zatim podigne mač i položi si ga na koljena, zamišljeno gladeći glatko sječivo. Kamen mu je bio topao pod prstima. "Bio sam... ljut, uplašen — ne, ne samo uplašen — užasnut kad je Flamel zatražio od Hekate da te Probudi. Nije nam rekao koje opasnosti to nosi. Nije nam rekao da si mogla umrijeti ili pasti u komu. To mu nikada neću oprostiti." "Bio je prilično siguran da se to neće dogoditi..." "To nije dovoljno." Sophie kimne, ne usuđujući se ništa reći. "A onda sam se opet prestrašio kad ti je Vještica od Endora predala svoja znanja. Nisam se više toliko bojao za tebe... koliko sam se bojao tebe", jedva čujno prizna. "Josh, kako to uopće možeš reći?" započne Sophie, iskreno zatečena. "Ja sam ti sestra blizanka." Ušutka je izraz njegova lica. "Ti nisi vidjela isto što i ja", otvoreno joj reče. "Gledao sam kako se suprotstavljaš ženi s mačjom glavom. Vidio sam kako ti se usne miču, ali kad si se oglasila, riječi se nisu podudarale s gibanjem tvojih usana. Kad si me pogledala, nisi me prepoznala. Ne znam što si u tom trenutku bila — ali nisi bila moja sestra blizanka, to je sigurno. Bila si opsjednuta." Sophie trepne i krupne joj se suze skotrljaju niz obraze. Posve se mutno sjećala događaja o kojima je brat govorio, pamteći samo nešto nalik na ulomke snova. "Onda sam u Ojaiju gledao kako prizivaš vihore, a danas sam - jučer — vidio kako stvaraš maglu ni iz čega." "Ne znam kako mi to polazi za rukom", mrmljala je. "Ja znam, Soph, ja znam." Ustane i priđe prozoru te se zagleda preko pariških krovova. "Sada razumijem. Mnogo sam o tome razmišljao. Tvoje su moći Probuđene, ali ćeš moći ovladati njima i zaštititi se samo bude li te netko poučavao. Trenutačno si jednako opasna za sebe kao i za naše neprijatelje. Ivana Orleanska ti je danas pomogla, zar ne?" "Jest, puno mi je pomogla. Više ne čujem glasove. To je veliko olakšanje. Ali to nije jedini razlog zašto si se predomislio, zar ne?" upita Sophie. Josh okrene mač a na sječivu, koje je u polumraku bilo gotovo crno, komadići kristala treperili su poput zvijezda. "Nemam pojma u kakvoj smo točno nedaći", polako reče. "Ali znamo da smo u pogibelji... pravoj pogibelji. Petnaest nam je godina - ne bismo trebali strahovati da će nas netko ubiti... pojesti... ili nešto gore!" Neodređeno zamahne prema vratima. "Ne vjerujem im. Vjerujem jedino tebi... pravoj tebi." "Ali, Josh", blago će Sophie. "Ja im vjerujem. Dobri su ljudi. Scatty se bori za ljudski rod više od dvije tisuće godina, a Ivana je dobra i blaga osoba..." "A Flamel je stoljećima skrivao Kodeks", prekine je Josh. Kad je dodirnuo prsa, Sophie je čula šuštanje dvaju listova u vrećici koje mu je Flamel povjerio. "U toj su knjizi formule kojima bi se ovaj svijet mogao pretvoriti u raj i izliječiti sve bolesti." Vidio je tračak sumnjičavosti u njezinim očima, ali je svejedno nastavio. "Znaš da je to istina." "Vještičina sjećanja mi kažu i da su u toj knjizi i formule kojima se svijet može uništiti."

GIGA

87

Josh brzo odmahne glavom. "Mislim da vidiš samo ono što žele da vidiš." Sophie pokaže na mač. "Ali zašto bi ti onda Flamel dao mač i stranice Kodeksa?" pobjedonosno upita. "Mislim - znam — da nas iskorištava. Ali ne znam za što. Još ne znam." Primijeti da njegova blizanka počinje odmahivati glavom. "Uglavnom, tvoje će nam moći oboma trebati da se zaštitimo." Sophie pruži ruku i stegne bratovu. "Znaš da nikad ne bih dopustila da ti itko naudi." "Znam", ozbiljno će Josh. "Bar ne hotimice. Ali što ćemo ako te netko iskoristi, kao u Carstvu sjena?" Sophie kimne. "Tada nisam vladala sobom", prizna. "Osjećala sam se kao da u snu gledam nekoga tko nalikuje na mene." "Moj nogometni trener kaže da prije nego što preuzmeš vlast, moraš ovladati sam sobom. Naučiš li vladati vlastitom aurom i savladaš različite grane elementalne magije", nastavi Josh, "nitko ti !u više nikada neće moći učiniti. Bit ćeš nevjerojatno moćna. Recimo, primjerice, da moje moći nikada ne budu Probuđene. Mogu se naučiti služiti ovim mačem." Okrenuo gaje, pokušavajući zavrtjeti sječivo, ali mu je kliznulo u stranu i usjeklo duboku brazdu u zidu. "Joj." "Josh!" "Što? Jedva se vidi." Protrljao je rukavom udubinu. Boja i žbuka se oljušte i razotkriju opeku. "Samo pogoršavaš stvar. Vjerojatno si okrhnuo i mač." Ali kad je Josh podignuo sječivo prema svjetlu, na njemu nije bilo ni ogrebotine. Sophie polako kimne. "Svejedno mislim - znam — da griješiš u pogledu Flamela i ostalih." "Sophie, moraš mi vjerovati." "Vjerujem ti. Ali zapamti da Vještica poznaje te ljude i vjeruje im." "Sophie," nemoćno će Josh, "ne znamo ama baš ništa o toj Vještici." "O, Josh, ja znam sve o toj Vještici", vatreno će Sophie. Kucnula se kažiprstom o sljepoočnicu. "A radije bih da ne znam. Ovdje unutra nosim cijeli njezin život, tisuće godina." Josh zausti odgovor, ali Sophie podigne ruku. "Evo što ću: radit ću sa Saint-Germainom i usvojiti sve čemu me može poučiti." "I istodobno ga drži na oku; pokušaj doznati što on i Flamel namjeravaju." Sophie se nije obazirala na njega. "Tako ćemo se možda moći obraniti sljedeći put kad nas napadnu." Pogleda preko pariških krovova. "Ovdje smo bar na sigurnom." "Ali koliko će to trajati?" upita njezin blizanac.

GIGA

88

DVADESET ČETVRTO POGLAVLJE Doktor John Dee isključi svjetlo i izađe iz goleme spavaće sobe na balkon, osloni se podlakticama na ogradu i zagleda se u Pariz. Do maloprije je kišilo, pa je zrak bio vlažan i prohladan, onečišćen kiselkastim smradom Seine i natruhama ispušnih plinova. Mrzio je Pariz. Nije ga oduvijek mrzio. Nekoć mu je to bio najdraži europski grad, ispunjen najdivnijim, nevjerojatnim uspomenama. Na kraju krajeva, u tom je gradu stekao besmrtnost. U tamnici duboko pod Bastilleom, u zatvorskoj utvrdi, Božica Vrana odvela ga je Starijem koji mu je darovao vječni život u zamjenu za slijepu poslušnost. Doktor John Dee radio je za Starije, uhodio za njih i otisnuo se na mnoge pogibeljne zadatke u nebrojena Carstva sjena. Borio se protiv vojski neumrlih i živih mrtvaca, progonio čudovišta po kužnim pustarama, ukrao neke od najdragocjenijih čarobnih predmeta svetih desecima civilizacija. S vremenom je postao prvi vitez Mračnih Starijih; ništa nije nadmašivalo njegove moći, nijedan mu zadatak nije bio pretežak... osim kad se radilo o Flamelima. Engleski Čarobnjak više je puta uzalud pokušao zarobiti Nicholasa i Perenelle Flamel, a nekoliko puta upravo u ovom gradu. To je bila najveća zagonetka njegova dugog života: kako to da mu Flameli uvijek klisnu iz šaka? Predvodio je vojske ljudskih, neljudskih i nehumanih stvorova; vladao je pticama u visinama; zapovijedao je štakorima, mačkama i psima. Na raspolaganju su mu bila stvorenja s najmračnijih stranica svjetske mitologije. Ali Flameli su mu svejedno izmicali već četiri stoljeća, prvo ovdje u Parizu, zatim diljem Europe, a potom i u Americi. Uvijek su bili jedan korak ispred njega, često bježeći tek nekoliko sati prije njegova dolaska. Gotovo kao da ih je netko upozoravao. Ali to je, dakako, bilo posve nemoguće. Čarobnjak nikome nije povjeravao svoje naume. Vrata se iza njegovih leđa otvore i zatvore. Deejeve se nosnice rašire, njušeći pljesniv zadah zmije. "Dobra večer, Niccolo", reče Dee, ne osvrćući se. "Dobro došli u Pariz." Niccolo Machivelli govorio je latinski s talijanskim naglaskom. "Nadam se da ste ugodno letjeli i da ste zadovoljni smještajem?" Machiavelli je uredio da Deeja dočekaju u zračnoj luci i s policijskom pratnjom dovezu u njegovu velebnu gradsku vilu nedaleko od Trga du Canada. "Gdje su?" nepristojno upita Dee, ne obazirući se na domaćinova pitanja, da pokaže tko je gazda. Možda je bio nekoliko godina mlađi od Talijana, ali je svejedno bio glavni. Machiavelli izađe iz sobe i stane do Deeja na balkon. Ne želeći zgužvati odijelo na metalnoj ogradi, ostane stajati s rukama na leđima. Visoki, otmjeni, glatko obrijani Talijan kratke sijede kose bio je sušta opreka niskom čovjeku izraženih crta lica, šiljate bradice i sijede kose začešljane u rep. "Još su u Saint-Germainovoj kući. Flamel im se nedavno pridružio." Doktor Dee iskosa pogleda Machiavellija. "Čudi me što niste bili u napasti da ih pokušate samostalno zarobiti", prepredeno reče. Machiavelli je stajao zagledan u grad kojim je vladao. "Ma, odlučio sam ipak vama prepustiti uhićenje", smireno odgovori. "Želite reći da vam je naređeno da ih prepustite meni", plane Dee. Machiavelli je šutio. "Saint-Germainova kuća okružena je sa svih strana?" "Sa svih." "T samo je petero ljudi u kući? Nema slugu ni stražara?" "Alkemičar i Saint-Germain, blizanci i Sjena." "Scathach je problem", gunđao je Dee. "Možda imam rješenje", tiho predloži Machiavelli. Pričekao je da se Čarobnjak okrene prema njemu i pogleda ga sivim očima u kojima su bljeskali odrazi narančastih uličnih svjetiljaka. "Poslao sam po Diše, Scathachine najžešće neprijateljice. Tri su upravo stigle."

GIGA

89

Deejeve se usne izviju u rijedak osmijeh. Zatim se odmakne od Machiavellija i nakloni se. "Valkire - doista sjajan izbor." "Na istoj smo strani", Machiavelli uzvrati naklon. "Služimo istim gospodarima." Čarobnjak krene natrag u sobu, ali zastane i još jedanput pogleda Machiavellija. Na trenutak se u zraku osjetio dašak sumpora, kao da se u blizini pokvarilo jaje. "Nemate vi pojma kome ja služim", reče. Dagon raskrili visoka, dvokrilna vrata i odmakne se u stranu. Niccolo Machiavelli i doktor John Dee uđu u kićenu knjižnicu krcatu knjigama da pozdrave svoje gošće. U prostoriji su bile tri žene. Na prvi su pogled bile toliko slične da su mogle biti trojke. Bile su visoke i vitke, plave kose koja im je padala do ramena, u istovjetnim majicama bez rukava pod mekim, kožnatim jaknama i u trapericama uvučenima u čizme do koljena. Imale su iznimno oštre crte lica: izbočene jagodice, duboko upale oči, isturene brade. Razlikovale su se jedino po očima. Bile su različitih nijansi plave, od najsvjetlije boje safira do tamnog, gotovo ljubičastog indiga. Sve tri izgledale su kao da im je šesnaest ili sedamnaest, ali su zapravo bile starije od većine civilizacija. Bile su to Diše. Machiavelli stane u sredinu prostorije i prijeđe pogledom djevojke ne bi li ocijenio koja je koja. Jedna je sjedila za koncertnim glasovirom, druga se ispružila na sofi, a treća oslanjala o prozorsku dasku zagledana u noć, držeći zatvorenu knjigu u kožnatom uvezu. Kad im se primaknuo, glave im se naglo okrenu prema njemu, a on primijeti da im lak na noktima odgovara boji očiju. "Hvala vam što ste došle", reče na latinskom kojim se, uz grčki, služila većina Starijih. Djevojke ga pogledaju s nerazumijevanjem. Machiavelli pogleda Dagona koji je ušao u sobu i zatvorio za sobom vrata. Skinuo je naočale, razotkrivajući gomoljaste oči, i obratio im se na jeziku koji nijedno ljudsko grlo i jezik ne bi mogli izgovoriti. Žene se nisu obazirale na njega. Doktor Dee teatralno uzdahne. Spusti se u kožnati naslonjač visokog naslona i glasno pljesne rukama. "Dosta tih gluposti", reče na engleskom. "Ovdje ste zbog Scathach. Dakle, želite li je ili ne?" Djevojka koja je sjedila za glasovirom pogleda Čarobnjaka. Ako je i primijetio da joj je glava sad savijena pod nemogućim kutom, nije to pokazao. "Gdje je?" upita na savršenom engleskom. "U blizini", reče Machiavelli, polako kružeći prostorijom. Tri djevojke obrate pozornost na njega, prateći glavama njegovo kretanje kao sove koje vrebaju miša. "Što radi?" "Štiti Alkemičara Flamela, Saint-Germaina i dvoje humana", reče Machiavelli. "Mi želimo samo humane i Flamela. Scathach je vaša." Nakon kraće stanke doda: "Možete uzeti i Saint-Germaina ako ga želite. Nama ne treba." "Sjena. Želimo samo Sjenu", reče žena koja je sjedila za glasovirom. Prsti indigoplavih noktiju zaplesali su po tipkama, stvarajući profinjene i ugodne zvuke. Machiavelli priđe stoliću i natoči kavu iz visokog, srebrnog vrča. Pogledavši Deeja, istodobno podigne obrve i vrč. Čarobnjak odmahne glavom. "Morate znati daje Scathach još moćna", nastavi Machiavelli, obraćajući se sada ženi za glasovirom. Zjenice njezinih indigo očiju bile su uske i vodoravne. "Jučer ujutro porazila je odred uvježbanih policajaca." "Humani", Disa ispljune riječ. "Nijedan se humani ne može suprotstaviti Sjeni." "Ali mi nismo humani", reče žena pred prozorom. "Mi smo Dise", dovrši žena koja je sjedila sučelice Deeju. "Mi smo Štitonoše, Birateljice

GIGA

90

palih boraca, Ratnice..." "Da, da, da", nestrpljivo će Dee. "Znamo tko ste. Valkire. Vjerojatno najveće ratnice koje je svijet ikad vidio - bar u vlastitim očima. Zanima nas možete li poraziti Sjenu." Disa indigo očiju okrene se od glasovira i glatko ustane. Prešla je sag i stala pred Deeja. Njezine dvije sestre odjednom se nadu uz nju, a u prostoriji osjetno zahladi. "Griješite ako mislite da nam se smijete rugati, doktore Dee", reče jedna. Dee uzdahne. "Možete li poraziti Sjenu?" ponovno upita. "Jer ako ne možete, siguran sam da ima mnogo onih koji bi rado pokušali." Podigne mobitel. "Mogu nazvati amazonke, samuraje ili bogatire." Dok je Dee govorio, temperatura u sobi i dalje je padala tako da mu se dah zabijelio u zraku, a na obrvama i bradici nastali kristali leda. "Dosta tih trikova!" Dee pucne prstima i aura mu bljesne žutom bojom. Prostorija se zagrije, a onda usije i napuni smradom trulih jaja. "Ne trebaju vam ti ništavni borci. Diše će ubiti Sjenu", reče Disa koja je stajala Deeju zdesna. "Kako?" osorno upita Dee. "Mi imamo ono što ti drugi ratnici nemaju." "Govorite u zagonetkama", nestrpljivo će Dee. "Recite mu", umiješa se Machiavelli. Disa najsvjetlijih očiju okrene se prema njemu, a onda vrati pogled na Deeja. Dugi prsti zatitraju pred njegovim licem. "Uništili se Yggdrasill i oslobodili našeg ljubimca koji je dugo bio zatočen među korijenjem Svjetskog stabla." U Deejevim očima nešto zatreperi i tržne mu se mišić u kutu usana. "Nidhogg?" Pogleda Machiavellija. "Znali ste za to?" Machiavelli kimne. "Dakako." Disa indigo očiju priđe Deeju i spusti pogled na njegovo lice. "Da, oslobodili ste Nidhogga, Žderača trupala." Još uvijek nagnuta nad Deeja, okrene glavu prema Machiavelliju. Njezine sestre također se okrenu u istom smjeru. "Povedite nas do mjesta gdje se skrivaju Sjena i ostali, a onda nas ostavite. Kad oslobodimo Nidhogga, Sjeni je kucnula smrtna ura." "Možete li vladati tom zvijeri?" radoznalo upita Machiavelli. "Jednom kad se nahrani Sjenom, proždrijevši joj sjećanja a potom meso i kosti, utonut će u san. Nakon poslastice kakva je Scathach, vjerojatno će spavati nekoliko stoljeća. Tada ćemo ga ponovno zauzdati." Niccolo Machiavelli kimne. "Nismo razgovarali o vašoj nagradi." Tri Dise nasmiješe se tako da je čak i Machiavelli, koji se nagledao užasa, ustuknuo pred izrazima njihovih lica. "Ne tražimo nagradu", reče Disa indigo očiju. "Vratit ćemo čast svojem klanu i osvetiti stradalu obitelj. Scathach Sjena ubila je mnoge naše sestre." Machiavelli kimne. "Razumijem. Kada napadate?" "U zoru." "Zašto ne odmah?" upita Dee. "Mi smo stvorenja sutona i svitanja. Najjače smo u razdobljima između dana i noći", reče jedna. "Tada smo nepobjedive", doda njezina sestra.

GIGA

91

DVADESET PETO POGLAVLJE Očito sam još na američkom vremenu", reče Josh. "Zašto?" upita Scathach. Stajali su u potpuno opremljenoj teretani u podrumu Saint-Germainove kuće. Cijeli jedan zid prekrivalo je zrcalo u kojem su se ogledali mladić i vampirica okruženi najsuvremenijom opremom za tjelovježbu. Josh baci pogled na zidni sat. "Tri ujutro je... trebao bih biti iscrpljen, ali još sam posve budan. Možda zato što je kod kuće tek šest poslijepodne." Scathach kimne. "To je jedan od razloga. Drugi je taj što si u društvu ljudi kao što su Nicholas i Saint-Germain, a posebno tvoja sestra i Ivana. Premda ti moći nisu Probuđene, okružen si nekim od najsnažnijih aura na planetu. Tvoja aura upija dio njihove moći i daje ti snage. Ali to što ne osjećaš umor ne znači da se ne bi trebao odmarati", doda. "I pij puno vode. Aura ti troši mnogo tekućine. Moraš paziti da ne dehidriraš." Vrata se otvore i u teretanu uđe Ivana. Dok je Scathach bila sva u crnom, Ivana je nosila bijelu majicu dugih rukava, široke bijele hlače i bijele tenisice. No i ona je nosila mač kao Scathach. "Zanimalo me treba li vam pomoć", reče gotovo stidljivo. "Mislila sam da si otišla na spavanje", reče Seathach. "U posljednje vrijeme ne spavam baš mnogo. Kad spavam, muče me snovi. Sanjam vatru." Sjetno se nasmiješi. "Zar to nije vrhunska ironija: udana sam za Gospodara vatre, a more me snovi o vatri." "Gdje je Francis?" "U uredu, radi. Tamo će sad provesti nekoliko sati. Mislim da više uopće ne spava. A sada", reče, pogledavši Josha da promijeni temu, "reci kako ti ide." "Još uvijek učim držati mač", progunđa Josh kao da mu je zbog toga neugodno. Nagledao se filmova pa je mislio da zna kako treba izgledati mačevanje. Nije mogao ni zamisliti da bi već držanje mača moglo biti tako teško. Seathach gaje proteklih pola sata pokušavala naučiti da drži Clarent i zamahne njime, a da mu ne ispadne. Za sada nije postigla velik uspjeh; kad god bi zavitlao mačem, ispao bi mu iz ruke od same težine. Savršeno ulašten drveni pod bio je sav izgreben i udubljen na mjestima gdje ga je okrznula oštrica. "Teže je nego što sam mislio", napokon prizna. "Nisam siguran da ću to ikad naučiti." "Seathach te može poučiti mačevanju", uvjereno će Ivana. "I mene je poučila. Pretvorila je običnu seljančicu u ratnicu." Kad je izvila zapešće, njezin se mač, dug gotovo koliko je ona visoka, pokrenuo i, zavrtjevši se, proizveo zvuk nalik na ljudski jauk. Josh pokuša oponašati tu kretnju, ali mu Clarent izleti iz ruke i okrene se u zraku. Zarivši se u pod, napravi duboku pukotinu u drvetu i ostane klatiti se. "Oprostite", promrmlja Josh. "Zaboravi sve što misliš da znaš o mačevanju", reče mu Seathach. Dobaci pogled Ivani. "Previše gleda televiziju. Misli da se može vitlati mačem kao da je mažoretkinjina palica." Ivana se široko osmjehne. Vješto okrene mač i pruži balčak Joshu. "Uzmi ga." Josh desnicom posegne za mačem. "Mislim da bi ti bilo lakše s dvije ruke", predloži sitna Francuskinja. Josh se na tu uputu ogluši. Obujmivši prstima držak Ivanina mača, pokuša ga podignuti iz njezina stiska. Nije uspio. Bio je nevjerojatno težak. "Sad ti je jasno zašlo se još uvijek bavimo osnovama", reče Scally. Istrgne Joshu mač iz ruke i dobaci ga Ivani koja ga dohvati s lakoćom. "Počnimo onda od pravilnog držanja mača." Ivana zauzme položaj Joshu zdesna, a Scathach mu stane slijeva. "Gledaj ravno preda se." Josh pogleda u zrcalo. Dok se njega i Scathach jasno vidjelo u staklu, odraz Ivane Orleanske bio je obrubljen srebrnkastom izmaglicom. Trepnuo je i čvrsto stisnuo oči, ali maglica nije nestala kad ih je opet otvorio. "To je moja aura", objasni Ivana, preduhitrivši njegovo pitanje. "Obično je ljudskom oku

GIGA

92

nevidljiva, ali katkad se pojavi na fotografijama i u zrcalima." "Tvoja aura je poput Sophiene", reče Josh. Ivana Orleanska odmahne glavom. "Ne, nije ni izbliza poput njezine", iznenadi ga odgovorom. "Njezina je mnogo snažnija." Ivana podigne mač i okrene ga tako da joj je vrh bio među stopalima, a obje ruke položene na jabuku balčaka. "A sada čini što i mi... ali polako." Ispružila je desnicu, mirno držeći sječivo u zraku. Scathach, s Josheve lijeve strane, podigne oba svoja kratka mača ravno preda se. Josh ovije prste oko balčaka kamenog mača i podigne desnicu. I prije negoli ju je posve ispružio, počela je drhtati od težine mača. Skrgućući zubima, pokuša spriječiti drhtanje. "Pretežak je", dahne pa spusti ruku i razgiba rame kružnim pokretom; osjećao je žarenje u mišićima. Osjećao se kao prvog dana nogometnog treninga nakon ljetnih praznika. "Pokušaj ovako. Gledaj me." Ivana mu pokaže kako da stegne balčak objema rukama. Otkrio je da mu je s dvije ruke doista lakše držati sječivo mirno u zraku. Pokuša ponovno, ovaj put jednom rukom. Oružje je ostalo nepomično tridesetak sekundi, a onda se vrh počeo tresti. Josh s uzdahom spusti ruke. "Jednom rukom ne ide", progunđa. "S vremenom će ići", plane Scathach, izgubivši strpljenje. "Do tada ću te poučiti kako da ga vitlaš dvjema rukama, na istočnjački način." Josh kimne. "To će možda ići lakše." Godinama je učio tae kwan do i oduvijek je želio učiti kendo, japansko umijeće mačevanja, ali su mu roditelji to zabranili, tvrdeći da je preopasno. "Treba mu samo vježbe", ozbiljno će Ivana, gledajući Scathachin odraz u zrcalu svjetlucavim, bistrim, sivim očima. "Koliko vježbe?" upita Josh. "Najmanje tri godine." "Tri godine?" Duboko udahnuvši, otre prvo jedan, a onda i drugi dlan o hlače i ponovno stegne balčak. Pogleda se u zrcalo i ispruži obje ruke. "Samo se nadam da Sophie ide bolje nego meni", promrmlja ispod glasa. Comte de Saint-Germain odveo je Sophie u majušni vrt na krovu zgrade. Pogled na Pariz bio je veličanstven pa se naslonila na balu-stradu da pogleda Champs-Elysees pod sobom. Promet se napokon prorijedio pa je grad bio miran i tih. Duboko je udahnula; zrak je bio svjež i vlažan, a kiselkasti smrad rijeke nadjačao je mirise biljaka koji su dopirali iz desetaka prepunjenih tegli i otmjenih posuda razmještenih širom krova. Sophie si ovije ruke oko struka, žustro protrlja podlaktice i zadrhti. "Hladno ti je?" upita Saint-Germain. "Malo", reče, premda nije bila sigurna drhti li od hladnoće ili napetosti. Znala je da ju je Saint-Germain doveo na krov kako bi je uputio u tajne Vatrene magije. "Nakon ove noći nikada ti više neće biti hladno", obeća Saint--Germain. "Moći ćeš šetati Antarktikom odjevena u kratke hlače i majicu, a da ne osjetiš hladnoću." Sklonivši si dugu kosu s čela, otrgne list s biljke u tegli i smota ga među dlanovima, a onda ih protrlja. Zrak se ispuni svježim mirisom metvice. "Ivana obožava kuhati. Ovdje gore uzgaja sve začine", objasni, duboko udišući. "Ovdje rastu deseci vrsta metvice, origana, majčine dušice, kadulje i bosiljka. I lavande, dakako. Obožava lavandu; podsjeća je na mladost." "Gdje ste upoznali Ivanu? Ovdje u Francuskoj?" "Ovdje smo se napokon zbližili, ali, vjerovala ili ne, upoznao sam je u Kaliforniji. Bilo je to 1849. godine; ja sam se bavio stvaranjem zlata, a ona je bila misionarka te vodila javnu kuhinju i bolnicu za one koji su došli na Zapad u potrazi za zlatom." Sophie se namršti. "Stvarali ste zlato u vrijeme zlatne groznice? Zašto?" Saint-Germain slegne ramenima i činilo se daje pomalo postiden. "Kao i svi drugi u Americi '48. i '49., otišao sam na Zapad tražiti zlato." "Mislila sam da znate stvoriti zlato. Nicholas tvrdi da on zna." "Stvaranje zlata dug je i mukotrpan postupak. Učinilo mi se da bi ga bilo lakše iskopati iz

GIGA

93

zemlje. A kad alkemičar ima malo zlata, može ga lako umnožiti. To mi je bila namjera. Ali pokazalo se da je zemljište koje sam kupio beskorisno. Stoga sam zakopao nešto grumenja zlata u tlo kako bih prodao to zemljište novopridošlicama." "Ali to nije lijepo", zgrozila se Sophie. "Bio sam mlad", reče Saint-Germain. "I gladan. Ali to nije isprika", doda. "Uglavnom, Ivana je radila u Sacramentu i susretala mnoge koji su od mene kupili beskorisno zemljište. Mislila je da sam neki šarlatan - što sam i bio — a ja sam nju smatrao jednom od onih jezivih dobročiniteljica. Nijedno od nas nije znalo, dakako, da je ono drugo besmrtno, pa smo se zamrzili na prvi pogled. Tijekom godina, neprestano smo se sudarali, a onda smo se u vrijeme Drugoga svjetskog rata sreli u Parizu. Ona se borila na strani Pokreta otpora, a ja uhodio za Amerikance. Tada smo shvatili da nismo obični ljudi. Preživjeli smo rat i otada smo nerazdvojni, premda se Ivana skriva od javnosti. Za naš brak ne znaju ni najednom blogu mojih obožavatelja, ni u jednoj reviji. Vjerojatno smo mogli prodati slike s vjenčanja za basnoslovan iznos, ali Ivani je miliji samozatajan život." "Zašto?" Sophie je znala da zvijezde cijene privatnost, ali joj je bilo čudno da bi netko želio ostati posve nevidljiv. "Pa... moraš imati na umu da su je posljednji put kad je bila slavna željeli spaliti na lomači." Sophie kimne. Odjednom joj je njezina želja za neupadljivošču zvučala posve razumno. "Koliko dugo poznajete Scathach?" upita. "Stoljećima. Kad smo se Ivana i ja zaljubili, otkrili smo da imamo mnogo zajedničkih poznanika. Sve samih besmrtnika, dakako. Ivana je poznaje dulje od mene. Doduše, nisam siguran poznaje li itko Sjenu u dušu", doda s gorkim osmijehom. "Uvijek se doima tako..." Zastane, tražeći pravu riječ. "Osamljeno?" predloži Sophie. "Tako je. Osamljeno." Zagleda se u grad, a onda tužno odmahne glavom i pogleda Sophie preko ramena. "Znaš li koliko se puta sama suprotstavila Mračnima Starijima i koliko se puta izložila strašnoj pogibelji samo da zaštiti ovaj svijet od njih?" Još dok je odmahivala glavom, Sophie kroz svijest prolete ulomci Vještičinih sjećanja: Scathach u oklopu od kože i lanaca, sama na mostu s dva plamteća mača u rukama, čeka dok se na drugom kraju okupljaju čudovišta nalik na goleme puževe. Scathach u punom oklopu na vratima golema dvorca, ruku prekriženih na prsima, mačeva zabijenih u tlo pred stopalima. Njoj sučelice, vojska divovskih guštera. Scathach u koži tuljana i krznima, održava ravnotežu na santi dok je okružuju stvorenja koja izgledaju kao da su isklesana iz leda. Sophie navlaži usne. "Zašto... zašto to radi?" "Zato što je takva. To je ona." Grof pogleda djevojku i tužno joj se nasmiješi. "I zato što je to sve što zna raditi. A sada", žustro nastavi, ponovno trljajući dlanove tako da su iz njih počele frcati iskre i žar, kovitlajući se na noćnom zraku. "Nicholas želi da ovladaš Vatrenom magijom. Bojiš li se?" upita. "Malo. Jeste li kad već koga poučavali?" oklijevajući upita Sophie. Saint-Germain se široko osmjehne, pokazujući neravne zube. "Nikoga. Ti ćeš mi biti prva učenica... i vjerojatno zadnja." Osjeti kako joj se mućka u želucu i odjednom joj se učini da to nije baš tako dobra zamisao. "Zašto to kažete?" "Pa, izgledi da naiđem na još jednu osobu čije su magijske moći Probuđene iznimno su mali, a izgledi da sretnem nekoga s tako čistom aurom kao što je tvoja gotovo su ravni ništici. Srebrna aura nevjerojatno je rijetka. Ivana je posljednje ljudsko biće rođeno s njom, a ona je rođena 1412. godine. Jako si posebna, Sophie Newman." Sophie proguta knedlu; nije se osjećala baš posebno. Saint-Germain sjedne na jednostavnu drvenu klupu pred dimnjakom. "Sjedni do mene pa ću ti

GIGA

94

reći što znam." Sophie sjedne do grofa Saint-Germaina i pogleda grad koji se prostirao iza krovne ograde. Tuđa sjećanja treperila su joj na rubu svijesti, pokazujući joj sablast grada drukčijeg obrisa, grada sačinjena od niskih kućica zbijenih oko goleme utvrde s tisuću perjanica dima što se viju u noć. Namjerno je potisnula te misli, shvativši da gleda neki davni Pariz kakav pamti Vještica od Endora. Saint-Germain se okrene prema djevojci. "Daj mi ruku", tiho reče. Sophie položi desnicu u njegovu i odmah osjeti da joj toplina kola tijelom, rastjerujući hladnoću. "Reći ću ti što je meni moj učitelj rekao o vatri." Govoreći, grof prijeđe blistavim kažiprstom po djevojčinu dlanu, prateći crte i izbočine na mesu, slijedeći uzorak na njezinoj koži. "Moj je učitelj rekao da postoje oni koji tvrde da je Zračna magija, Vodena magija, pa čak i Zemljana magija najmoćnija od svih. Griješe. Vatrena magija sve ih nadmašuje." Dok je govorio, zrak točno pred njima počeo se žariti, a onda se i ljeskati. Kao kroz vrućinsku izmaglicu, Sophie je gledala kako se dim uvija i pleše u ritmu grofovih riječi, stvarajući slike, simbole, prizore. Poželjela je pružiti ruku i dodirnuti ih, ali je ostala nepomična. Zatim krov izblijedi, a Pariz nestane; čula je samo blagi, ali ustrajni Saint- Germainov glas i vidjela samo žeravicu. No dok je govorio, u vatri su počele nastajati slike. "Vatra troši zrak. Može zagrijati vodu tako da ispari i sasušiti zemlju tako da se raspukne." Pred njezinim očima vulkan je rigao rastaljene stijene visoko u zrak. Crveno-crna lava i usijana žeravica zapljuskivali su grad od blata i kamena... "Vatra razara, ali i stvara. Šuma treba vatru da bi bujala. Postoji sjemenje kojemu je ona nužna za klijanje." Plamenovi poprime oblik lišća pa Sophie ugleda pougljenjenu i razrušenu šumu, stabla nagrđena tragovima strašnog požara. Ali u podnožju stabala, jarkozeleni izdanci provirivali su kroz ugarke... "U minulim je dobima vatra grijala humane, omogućavala im da opstanu u surovim podnebljima." U vatri se pokaže pust, stjenovit i snijegom prekriven krajolik, ali je litica bila načičkana špiljama osvijetljenima toplim žutocrvenim plamenovima... Odjednom se začuje prasak i plameni jezičac širok kao olovka sune u noćno nebo. Izvila je vrat, prateći ga pogledom sve više i više dok nije nestao među zvijezdama. "To je Vatrena magija." Sophie kimnc. Osjetivši trncc na koži, spusti pogled i ugleda sićušne žutozelene plamičke kako se uvijaju oko Saint-Germainovih prstiju. Palucali su joj po koži, obavijali joj se oko zapešća, meki poput perca i hladni, ostavljajući joj crne tragove na koži. "Znam koliko je vatra važna. Moja je majka arheologinja", sanjivo reče. "Jednom mi je rekla da je čovjek počeo put prema civilizaciji tek kada je prvi put skuhao meso." Na Saint-Germainovu licu bljesne osmijeh. "Za to možeš zahvaliti l'rometeju i Vještici. Oni su donijeli vatru prvim primitivnim humanima. Kuhanje je čovječanstvu olakšalo probavu mesa lovine i omogućilo im da bolje iskoriste hranjive sastojke. Vatra ih je grijala i čuvala u špiljama, a Prometej im je pokazao i kako da njome očvrsnu oruđe i oružje." Grof stegne Sophieno zapešće kao da joj opipava puis. "Vatra je pokretala sve velike civilizacije od staroga svijeta do dana današnjeg. Bez vrućine Sunca, ovaj planet bio bi prekriven stijenama i ledom." Dok je govorio, pred Sophienim licem ponovno su zapucketale slike sačinjene od dima koji mu je navirao iz prstiju. Lelujale su na nepomičnom zraku. ... Sivosmeđi planet vrtio se u svemiru i oko njega je kružio Mjesec. Nije bilo bijelih oblaka, ni plave vode, zelenih kontinenata ni zlatnih pustinja. Samo sivilo. I jedva primjetni obrisi geoloških oblika uklesanih u tvrdu stijenu. Sophie odjednom shvati da gleda Zemlju, vjerojatno u dalekoj, dalekoj budućnosti. Zaprepašteno je dahnula i rastjerala dahom dim, a s

GIGA

95

njime i sliku. "Vatrena magija najjača je na Suncu." Saint-Germain pomakne desnicu i ispiše simbol kažiprstom. Ostao je lebdjeti u zraku, a oko njega se širio zrakast krug nalik na Sunce. Grof puhne, a simbol se rastvori u iskrice. "Bez vatre nismo ništa." Saint-Germainova ljevica sada je bila sva u plamenu, ali je još uvijek stezao Sophieno zapešće. Crveno-bijele vatrene vrpce ovijale su se oko djevojčinih prstiju i nakupljale joj se u dlanu. Svaki joj je prst gorio poput svjećice - crveno, žuto, zeleno, plavo i bijelo - ali svejedno nije osjećala ni bol, ni strah. "Vatra iscjeljuje; može zatvoriti ranu i zaustaviti bolest", vatreno nastavi Saint-Germain. Zlatna žeravica gorjela mu je u svijetloplavim očima. "Razlikuje se od drugih vrsta magije jer je jedina izravno povezana s čistoćom i snagom tvoje aure. Gotovo svatko može ovladati osnovama Zemljane, Zračne i Vodene magije. Formule i zazivi mogu se zapamtiti i zapisati u knjige, ali moć paljenja vatre dolazi iznutra. Sto je aura čišća, to je vatra jača, a to znači, Sophie, da moraš biti veoma oprezna, jer tvoja je aura iznimno čista. Kad upotrijebiš Vatrenu magiju, bit će nevjerojatno snažna. Je li te Flamel upozorio da se ne smiješ prečesto služiti moćima kako se ne bi zapalila?" "Scatty mi je to objasnila", reče Sophie. Saint-Germain kimne. "Nikada ne stvaraj vatru kad si umorna ili oslabljena. Izgubiš li nadzor nad tim elementom, okrenut će se protiv tebe i u hipu te pretvoriti u prah." U Sophienoj desnici sada je već stabilno gorjela čvrsta vatrena kugla. Osjeti trnce u ljevici pa je brzo podigne s klupe. Na drvetu je ostao pougljenjeni otisak dlana koji se pušio. Na lijevoj joj ruci s prigušenim praskom nastane lokvica plavog plamena i svaki joj se prst zaiskri. "Zašto to ne osjećam?" naglas se začudi Sophie. "Štiti te aura", objasni Saint-Germain. "Možeš oblikovati vatru kao što možeš oblikovati svoju auru u srebrne predmete, čemu će te Ivana poučiti. Možeš stvarati vatrene kugle i koplja." Pucne prstima, na što nekoliko debelih, okruglih iskrica počne skakutati krovom. Zatim upre kažiprstom i na to mali, zupčasti plamenčić nalik na koplje poleti prema najbližoj iskrici i pogodi je s ubojitom točnošću. "Kad budeš u potpunosti vladala svojim moćima, moći ćeš se poslužiti Vatrenom magijom kad zaželiš, ali do tada će ti trebati okidač." "Okidač?" "Inače bi ti trebali sati meditacije da zgusneš auru dovoljno da plane. Ali jednom, u dalekoj, dalekoj prošlosti, netko je otkrio kako napraviti okidač. Prečac. Jesi li vidjela moje leptire?" Sophie kimne, sjećajući se desetaka sitnih, tetoviranih leptira koji su se ovili grofu oko zapešća i vijugali mu oko podlaktica. "Oni su moj okidač." Saint-Germain podigne djevojčine ruke. "Ti sada imaš vlastiti." Sophie Spusti pogled na ruke. Vatra je ugasla, ostavivši joj crne, čađave pruge na koži i oko zapešća. Protrljala je ruke, ali je samo razmazala prašinu. "Dopusti meni." Saint-Germain podigne kanticu za zalijevanje i protrese je. Čulo se pljuskanje tekućine. "Ispruži ruke." Izlio joj je vodu na dlanove — zacvrčala je kad joj je takla meso — ispirući crne mrlje. Grof izvadi iz džepa besprijekorno bijeli rupčić, umoči ga u kanticu i pomno obriše ostatak čađe. Ali na desnom zapešću, na mjestu gdje gaje Saint-Germain držao, čađa se nije mogla isprati. Široka, crna pruga obujmila joj je zapešće poput narukvice. Saint-Germain pucne prstima, na što mu kažiprst i mali prst počnu sjajiti. Prinese svjetlo tik do Sophiene ruke. Spustivši pogled, ugleda da joj je tetovaža osmudila kožu. Šutke podignuvši ruku, okretala je zapešće da razgleda kićenu narukvicu. Dvije niti, srebrna i zlatna, isprepletale su se i ovijale jedna oko druge, tvoreći zamršen, gotovo keltski uzorak. Na unutrašnjoj strani zapešća, gdje je Saint-Germain držao palac, bio je savršen, zlatni krug s crvenom točkom u sredini.

GIGA

96

"Kad zaželiš upotrijebiti Vatrenu magiju, pritisni palcem krug i zgusni auru", objasni joj Saint-Germain. "To će odmah užgati vatru." "I to je to?" iznenađeno upita Sophie. "To je sve?" Saint-Germain kimne. "To je to. Zar si još nešto očekivala?" Sophie odmahne glavom. "Ne znam, ali kad me Vještica od Endora upućivala u Zračnu magiju, omotala me zavojima kao mumiju." Saint-Germain stidljivo se nasmiješi. "Ja nisam Vještica od Endora, dakako. Ivana mi kaže da ti je Vještica ulila sva svoja sjećanja i znanja. Nemam pojma zašto je to učinila; nije bilo nužno, to je sigurno. Ali ne sumnjam da je imala razlog. Osim toga, ja to i ne znam učiniti — i nisam siguran da bih želio da znaš baš sve moje misli i sjećanja", doda sa širokim osmijehom. "Nisu baš sva uzorna." Sophie se nasmiješi. "Laknulo mi je - ne bi mi bilo lako nositi se s još jednim zbrojem sjećanja." Podignuvši ruku, pritisne krug na zapešću, na što joj se mali prst počne pušiti; zatim joj nokat bljesne prigušenim, narančastim sjajem koji se razbukta u tanak, titrav plamen. "Kako ste znali što treba učiniti?" "Ja sam u prvom redu alkemičar. Danas bi me vjerojatno zvali znanstvenikom. Kad me Nicholas zamolio da te poučim Vatrenoj magiji, nisam imao pojma što bih, pa sam ovome pristupio kao bilo kojem eksperimentu." "Eksperimentu?" Sophie trepne. "Je li mogao poći po zlu?" "Postojala je samo mogućnost da ne uspije." "Hvala", napokon reče i široko se osmjehne. "Očekivala sam puno dramatičniji postupak. Baš mi je drago što je bio ovako..." zastane tražeći pravu riječ, "... prirodan." "Možda ne baš posve običan. Ne učiš svaki dan gospodariti vatrom. Možemo li reći da je bio natprirodan?" predloži Saint-Germain. "I to." "To je sve. Ma, postoje još trikovi koje te mogu naučiti, ali to ćemo sutra. Pokazat ću ti kako da napraviš vatrene kugle, karike i prstenje. Ali sad kad imaš okidač, možeš u svakom trenutku prizvati vatru." "Moram li pritom nešto reći?" upita Sophie. "Trebam li naučiti koju riječ?" "Koju, na primjer?" "Pa, kad ste rasvijetlili Eiffelov toranj, rekli ste nešto stoje zvučalo kao iris." "Ignis", reče grof. "Latinska riječ za vatru. Ne, ne trebaš ništa reći." "Ali zašto ste onda to izgovorili?" Saint-Germain se naceri. "Zvučalo mi je guba."

GIGA

97

DVADESET ŠESTO POGLAVLJE Perenelle Flamel bila je zbunjena. Šunjajući se polu mračnim hodnicima, otkrila je da su sve ćelije na najnižem katu otočnog zatvora pune stvorenja iz mračnih zakutaka mitologije. Čarobnica je naišla na desetak različitih sojeva vampira i poluzvijeri i brojna druga čudovišta kao što su ispolini, trolovi i irski kućni duhovi klerikoni. U jednoj izbi spavalo je samo mlado minotaura, dok su u ćeliji prekoputa dva kanibalska stvorenja, koja indijanska plemena nazivaju wendigo, ležala onesviještena uz bok trojici japanskih onija. Ćelije duž jednog cijelog hodnika zauzeli su zmajinci, zmijci i vatreni zmajići. Perenelle nije imala dojam da su zatočeni - nijedna ćelija nije bila zaključana — ali su svi bili uspavani i izdvojeni blistavom, srebrnom paučinom. No nije bila sigurna služi li paučina sprečavanju bijega ili međusobnih sukoba. Stvorenja koja je otkrila nisu bila međusobni saveznici. Prošla je pokraj jedne ćelije na čijim je vratima paučina bila razderana. Ćelija je bila prazna, ali su paučina i pod bili puni kostiju, od kojih nijedna čak ni izdaleka nije podsjećala na ljudsku. Bilo je tu stvorova iz dvanaestak zemalja i jednakog broja mitologija. Za neke je samo čula - za windogoe, na primjer - ali oni su bar bili autohtoni na američkom kontinentu. Drugi se, koliko je znala, nikada nisu proširili na Novi svijet, nego su ostali na sigurnom u svojim domovinama ili u Carstvima sjena koja s njima graniče. Japanski zlodusi, oni ne bi smjeli supostojati s keltskim jezerskim čudovištima peistima. Shvatila je da se nešto gadno kuha. Skrenuvši za ugao, Perenelle osjeti kako joj propuh mrsi kosu. Raširenih nosnica okrene se u smjeru iz kojeg je dopirao, njušeći sol i alge. Pogledavši preko ramena, požuri se hodnikom. Dee je lovio stvorenja i okupljao ih na jednome mjestu, ali zašto? I, što je još važnije, kako? Bio je nezamisliv pothvat zarobiti jednog jedinog vetalu, a kamoli tuce! I kako je uspio odvojiti minotaurovo mlado od majke? Čak bi Scathach, neustrašiva i smrtonosna, radije izbjegla sukob s pripadnikom tog bikoglavog soja. Perenelle stigne do stubišta. Ondje se sol jače osjećala, a povjetarac je bio svježiji, no zastala je prije negoli je položila stopalo na stubu i sagnula se da provjeri ima li srebrnih niti. Nije ih bilo. Izbezumljivalo ju je što još nije ugledala tvorca svih tih silnih mreža kojih je podrum bio pun. To je značilo da stvor vjerojatno spava... a to je, pak, značilo da će se prije ili poslije probuditi. Kad se probudi, cijeli će zatvor vrvjeti paucima — ili nečim gorim - a ona im se nije željela naći na putu. Donekle joj se vratila moć - posve dovoljno da se obrani - ali je znala da će, čim se posluži čarima, privući sfingu, a sebe oslabiti i postarati. Perenelle je bila svjesna da će imati samo jednu priliku da svlada sfingu i željela je - morala je - biti što moćnija kad se taj sukob dogodi. Potrčavši uz škripave metalne stube, zaustavila se pred hrđavim vratima. Zabacivši kosu, prislonila je uho na nagrizenu kovinu. Čula je samo prigušene udare mora koje je ustrajno izjedalo otok. Stegnuvši kvaku objema rukama, oprezno se osloni na nju i gurne vrata, stišćući zube dok su škripa i cvilež starih šarki odjekivali hodnicima. Perenelle istupi u široko dvorište okruženo ruševnim i srušenim zgradama. Zdesna, na zapadu, sunce je brzo zalazilo, bojeći kamenje toplim, narančastim svjetlom. S uzdahom olakšanja raširi ruke, okrene lice prema suncu, zabaci glavu i sklopi oči. Aura joj se odmah počne puniti energijom, pa joj je statički elektricitet pucketao cijelom dugom, crnom kosom, podižući joj je s ramena. Duboko je udisala svjež vjetar koji je šibao iz zaljeva, čistoći pluća od smrada truleži, plijesni i čudovišta u podrumu. Ali onda joj iznenada sine stoje svim tim stvorenjima u ćelijama zajedničko: upravo to da su čudovišta. Gdje su nježniji stvorovi kao kućni duhovi i vile, huldre i rusalke, elfi i inari? Dee je okupio samo lovce, grabežljivce: Čarobnjak je okupljao vojsku čudovišta.

GIGA

98

Uto otok propara divljački urlik od kojeg se zatreslo čak i kamenje pod njezinim nogama. "Carobnice!" Sfinga je otkrila da je Perenelle nestala. "Gdje si, Carobnice?" Svjež, morski zrak odjednom je onečistio sfingin smrad. Okrećući se da zatvori za sobom vrata, Perenelle primijeti da se sjene u dubini gibaju. Predugo je zurila u sunce, pa joj se na mrežnici zadržao gorući odraz zlatne kugle. Čvrsto je stisnula oči, a onda ih opet otvorila i zagledala se u tamu. Sjene su se gibale, tekle zidovima, nakupljale se u dnu stubišta. Perenelle odmahne glavom. Nisu to bile sjene. Bila je to gomila stvorova, tisuće, deseci tisuća stvorova. Hrlili su stubama, usporavajući tek kad bi se primaknuli svjetlu. Perenelle je tada već znala što je to - bili su to smrtonosni, otrovni paukovi - a znala je i zašto im se mreže razlikuju od običnih. Zurila je u uzbibanu masu paukova vučnjaka i tarantula, crnih udovica i američkih račjih paukova, krstaša i sidnejskih pogrebnih paukova. Znala je da se oni ne bi trebali naći na istome mjestu... što vjerojatno znači da trenutačno dolje vreba ono što ih je dozvalo i što vjerojatno njima vlada. Čarobnica zalupi metalnim vratima i navali na njih gromadu građevinskog otpada. Tada se okrene i potrči. Ali pretrčala je samo desetak koraka kadli vrata iskoče iz šarki od težine nagomilanih paukova.

GIGA

99

DVADESET SEDMO POGLAVLJE Josh oprezno otvori kuhinjska vrata i uđe u dugu, nisku prostoriju. Okrenuvši se od sudopera, Sophie je gledala kako joj se brat ruši u stolicu, baca mač na pod, polaže ruke na stol i spušta glavu na ruke. "Kako je bilo"? upita Sophie. "Jedva se krećem", mrmljao je. "Bole me ramena, bole me leđa, bole me ruke, boli me glava, ruke su mi pune žuljeva i jedva mogu stisnuti šaku." Pokazao joj je oderane dlanove. "Nisam mislio da bi već i držanje mača moglo biti tako teško." "Ali jesi li što naučio?" "Naučio sam ga držati." Sophie gurne pladanj pun prepečenaca preko stola, na što se Josh odmah uspravi, zgrabi komad i strpa ga u usta. "Bar još možeš jesti", primijeti Sophie. Primi ga za desnicu i okrene je da mu pogleda dlan. "Jao", suosjećajno reče. Koža u dnu palca bila mu je crvena i bubrila je u očito bolan vodeni žulj. "Rekao sam ti", reče, usta punih prepečenca. "Trebam flaster." "Dopusti da ja nešto pokušam." Sophie na brzinu protrlja dlanove, pa palcem ljevice pritisne desno zapešće. Sklopivši oči, usredotoči se... mali prst joj plane i počne gorjeti hladnim, plavim plamenom. Josh prestane žvakali i zablene se u nju. Prije negoli se stigao pobuniti, Sophie mu prijeđe prstom po nažuljanoj koži. Pokušao je otrgnuti ruku, ali mu je držala zapešće neobično čvrsto. Kad ga je napokon ispustila, naglo povuče ruku. "Kog si to vraga..." zausti, gledajući dlan. Tada otkrije da je žulj nestao i da je od njega ostao samo jedva vidljiv, svijetao krug na koži. "Francis mi je rekao da vatra može biti ljekovita." Sophie podigne desnicu. Iz prstiju su joj izbijali vijugavi oblačići dima koji su zatim planuli. Čim je zatvorila šaku, vatra se ugasila. "Mislio sam..." Josh proguta knedlu u grlu i pokuša ponovno. "Nisam znao ni da si počela učiti o vatri." "Počela i završila." "Završila?" "Posve." Otre dlanom o dlan, na što iz njih vrcnuše iskre. Žvačući prepečenac, Josh kritički odmjeri sestru. Kad je bila Probuđena i kad je ovladala Zračnom magijom, odmah je na njoj uočio razliku, posebno na licu i u očima. Zapazio je čak i nove nijanse u boji njezinih šarenica. Ovaj put nije vidio nikakvu promjenu. Izgledala je isto kao prije... ali nije bila ista. Vatrena magija dodatno ih je razdvojila. "Ne izgledaš drukčije", reče. "Niti se osjećam drukčije. Samo mije toplije", doda. "Ne osjećam hladnoću." 'Znači, ovo je sad moja sestra', pomisli Josh. Izgledala je kao svaka druga tinejdžerica koju je poznavao. Pa ipak... nije bila slična nikome na cijelom planetu: ovladala je dvjema elementarnim magijama. Možda gaje upravo to najviše plašilo: svi ti besmrtnici - Flamel i Perenelle, Ivana, razmetljivi Saint-Germain, pa čak i Dee - izgledali su posve obično. Bili su od onih ljudi za kojima se ne bi ni osvrnuo na ulici. Scathach je, doduše, privlačila pozornost riđom kosom i očima zelenim poput trave. Ali ona nije bila ljudsko biće. "Je li... je li boljelo?" radoznalo upita. "Nimalo." Nasmiješi se. "Gotovo sam se razočarala. Francis mi je na neki način oprao ruke vatrom... a i dobila sam ovo", rekla je, podižući desnicu i puštajući da joj rukav spuzne kako bi mu pokazala crtež na koži. Josh se nagne naprijed da izbliza pogleda Sopliieiiu ruku. "To je tetovaža", zavidno reče. Blizanci su se dogovarali da će se jednoga dana zajedno tetovirati. "Mama će pošiziti kad to

GIGA

100

vidi." Zatim doda: "Gdje si je dala napraviti? I zašto?" "Nije to tinta, užeženo mi je u kožu", objasni Sophie, okrećući zapešće da pokaže cijelu sliku. Josh je odjednom zgrabi za ruku i pokaže crvenu točkicu u zlatnom krugu na unutrašnjoj strani zapešća. "Nešto slično sam već vidio", polako reče i namršti se, pokušavajući se sjetiti gdje. Njegova sestra blizanka kimne. "I meni je trebalo neko vrijeme, ali sam se sjetila da Nicholas nosi nešto slično na zapešću", reče Sophie. "Križ u krugu." "Tako je." Josh sklopi oči. Prvi put je primijetio malu tetovažu na Flamelovu zapešću kad je počeo raditi za njega u knjižari i, premda se pitao zašto se tetovirao na tako neobičnom mjestu, nikada ga nije pitao o tome. Otvorivši oči, ponovno pogleda tetovažu i iznenada shvati da je Sophie žigosana magijom, obilježena kao osoba koja vlada elementima. To mu se nije svidjelo. "Sto će ti to uopće?" "Kad se želim poslužiti vatrom, moram pritisnuti središte ovog kruga i usmjeriti auru. Saint-Germain je to nazvao prečacem, okidačem za moć." "Pitam se za što Flamelu treba okidač", zapita se Josh. Čajnik zapišti, pa se Sophie ponovno okrene prema sudoperu. I sama se isto pitala. "Možda ga možemo pitati kad se probudi." "Ima li još prepečenaca?" upita Josh. "Umirem od gladi." "Ti uvijek umireš od gladi." "Pa da, ogladnio sam od mačevanja." Sophie nabode komad kruha na vilicu i pruži je preda se. "Gle ovo", reče. Pritisne unutarnju stranu zapešća na što joj iz kažiprsta sukne plamen. Duboko se namrštivši i usredotocivsi, pretvori titrav plamen u slabiju, plavu vatricu pa je stavi pod kruh da ga lagano prepeče. "Želiš li ga pečenog s obje strane?" Josh je zurio, istodobno očaran i užasnut. Znao je sa satova fizike da se kruh počinje peći na oko 160 Celzijevih stupnjeva.

GIGA

101

DVADESET OSMO POGLAVLJE Machiavelli je sjedio na stražnjem sjedalu svog automobila pokraj doktora Johna Deeja. Njima sučelice sjedile su tri Dise. Dagon je bio na vozačkom mjestu, očiju skrivenih naočalama čija su mu stakla sezala do ušiju. Unutrašnjost automobila blago je poprimila njegov kiselkasti, riblji miris. Neugodan muk prekine mobitel koji je zazujao. Machiavelli ga rasklopi, ne pogledavši zaslon. Gotovo ga odmah ponovno zaklopi. "Teren je čist. Moji su se ljudi povukli, a po svim okolnim ulicama raspoređeni su policijski kordoni. Nitko neće slučajno zalutati u to područje." "Što god se dogodilo, ne ulazite u kuću", reče Disa ljubičastih očiju. "Jednom kad oslobodimo Nidhogga, nećemo ga moći nadzirati dok se ne nahrani." John Dee se nagne naprijed kao da kani potapšati mladu ženu po koljenu. U tome ga spriječi izraz njezina lica. "Flamel i djeca ne smiju pobjeći." "To zvuči kao prijetnja, doktore", reče ratnica koja je sjedila slijeva. "Ili zapovijed." "A mi ne volimo prijetnje", doda njezina sestra koja je sjedila zdesna. "I ne primamo zapovijedi." Dee polako trepne. "Nije to ni prijetnja, ni zapovijed. Nego samo... molba", naposljetku reče. "Mi smo ovdje zbog Scathach", reče ratnica ljubičastih očiju. "Ostali nas se ne tiču." Dagon izađe iz automobila i otvori vrata. Ne osvrnuvši se, Valkire kroče na prve zrake praskozorja, razmaknu se i polako zapute sporednom uličicom. Izgledale su kao tri mlade žene koje se vraćaju iz cjelonoćnog provoda. Dee se premjesti prekoputa Machiavellija. "Uspiju li, pobrinut ću se da naši gospodari doznaju kako su Diše bile vaša zamisao", srdačno reče. "U to ne sumnjam." Machiavelli nije gledao engleskog Čarobnjaka, nego pratio pogledom tri djevojke koje su odmicale ulicom. "A podbace li, također možete reći gospodarima da su Diše bile moja zamisao i oprati se od svake krivnje", doda. "Svaljivanje krivnje na drugoga: vjerujem da sam tu strategiju/a osmislio dvadesetak godina prije vašeg rođenja." "Mislio sam da će dovesti Nidhogga", reče Dee, ne obazirući se na njegove riječi. Niccolo Machiavelli kucne na prozor manikiranim noktima. "I jesu." Dok su se Diše kretale uskom popločanom uličicom okruženom visokim zidovima, nešto se na njima promijenilo. Preobražaj se dogodio dok su prolazile kroz sjenu. Ušle su kao mlade žene, odjevene u meke kožnate jakne, traperice i čizme... a u idućem trenutku bile su Valkire: djeve bojovnice. Dugi, ledenobijeli lančani oklopi sezali su im do koljena, visoke, metalne čizme sa šiljcima na prstima štitile su im stopala, a ruke im zakrivale teške oklopne rukavice od kovine i kože. Glave su im štitile okrugle kacige koje su im zaklanjale oči i nosove, ali ne i usta. O bijelim pojasovima nosile su korice mača i noževe. Sve su Valkire u jednoj ruci držale mač široke oštrice, ali je svaka na leđima nosila drugo oružje: koplje, dvosjeklu sjekiru i bojni malj. Zaustavile su se pred trulim, zelenim vratima u zidu. Jedna Valkira osvrne se prema automobilu i pokaže na vrata rukom u rukavici. Machiavelli pritisne tipku i prozor se spusti. Podigne palac i kimne, kao da želi reći da su, usprkos oronulom dojmu, to doista stražnja vrata Saint-Germainove kuće. Svaka Disa posegne u kožnatu vrećicu koja im je visjela o pojasu. lzvadivši šaku plosnatih predmeta nalik na kamičke, bace ih na tlo pod vrata. "Bacaju rune", objasni Machiavelli. "Prizivaju Nidhogga... stvorenje koje ste vi oslobodili, stvorenje koje su Stariji zatočili." "Nisam znao daje zarobljen u Svjetskome stablu", gunđao je Dee. "To me čudi. Mislio sam da vi sve znate." Machiavelli se okrene na sjedalu da pogleda Deeja. U turobnom polumraku, primijeti bljedilo Carobnjakova lica i jedva primjetan sjaj znoja na njegovu čelu. Machiavelli se nije nasmiješio samo zahvaljujući tome što je stoljećima vježbao

GIGA

102

vladati osjećajima. "Zašto ste uništili Yggdrasill?" upita. "Bio je izvor Hekatine moći", tiho će Dee, pozornim pogledom prateći Valkire. Odmaknule su se od bačenih kamičaka i sada su tiho razgovarale, pokazujući pojedine rune. "Bio je star kao planet. A vi ste ga uništili bez razmišljanja. Zašto?" naglas se čudio Machiavelli. "Učinio sam što je bilo potrebno", ledeno će Dee. "Uvijek ću učiniti sve što bude potrebno da se Stariji vrate na ovaj svijet." "Ali niste razmišljali o posljedicama", tiho će Niccolo Machiavelli. "Svaki čin nosi posljedice. Yggdrasill koji ste uništili u Hekatinu kraljevstvu pružao se kroz nekoliko drugih Carstava sjena. Najviše grane sezale su u Carstvo sjena Asgard, a korijeni duboko u Niflheim, Svijet tame." Primijetio je da se Dee ukrutio. "Uništivši Svjetsko stablo, niste samo oslobodili Nidhogga, nego i razorili najmanje tri Carstva sjena - a možda i više." "Nisam znao..." "Stvorili ste mnogo neprijatelja", glatko nastavi Machiavelli, ne obazirući se na njega, "opasnih neprijatelja. Čuo sam da je Hel izmaknula razaranju svojega kraljevstva. Koliko čujem, krenula je u potjeru za vama." "Ne bojim je se", plane Dee, ali mu je glas zadrhtao. "O, trebali biste", reče Machiavelli ispod glasa. "Jaje se užasavam." "Moj će me gospodar zaštititi", samouvjereno će Dee. "Mora da je moćnik među Starijima kada vas može zaštititi od Hel; njoj se nitko nije usprotivio i preživio." "Moj gospodar je svemoćan", ljutne se Dee. "Jedva čekam doznati tko je taj tajanstveni Stariji." "Možda vas upoznam kad ovo završi", reče Dee. Pokaže glavom na uličicu. "A to bi moglo biti jako brzo." Kamenčići ispisani runama šištali su i cvrčali na tlu. Bili su to nepravilni, plosnati komadi crnog kamena na kojima su bili urezani uglati uzorci, kvadrati i urezi. Crte su sada bile zažarene, a grimizni dim kovitlao se na nepomičnom zraku praskozorja. Jedna Disa vrhom mača poreda tri kamena. Druga čeličnim vrhom čizme odgurne jedan u stranu, a drugi pomakne na njegovo mjesto u nizu. Treća pronađe kamičak s runom na samom rubu hrpe i gurne ga mačem na kraj niza znakova. "Nidhogg", šapnu Dise, zazivajući noćnu moru čije su ime ispisale drevnim kamenčićima. "Nidhogg", posve tiho reče Machiavelli. Pogledao je preko Deejeva ramena Dagona, koji je sjedio na prednjem sjedalu zagledan ravno preda se, kao da ga ne zanima što se događa njemu slijeva. "Znam što o njemu kažu legende, Dagone, ali što je on zapravo?" "Moj ga narod zove Žderačem trupala", odgovori vozač, gnjecavim i mjehuričastim glasom. "Već je bio ovdje kad je moj rod osvojio mora, a mi smo među prvima stigli na ovaj planet." Dee se brzo okrene u sjedalu da pogleda vozača. "Što si ti?" Dagon se ogluši na to pitanje. "Nidhogg je tako opasan da je vijeće Starijih stvorilo strašno Carstvo sjena zvano Niflheim, Svijet tame, da zatoče to stvorenje koje su zatim sputali nesalomljivim Yggdrasillovim korijenjem i okovali ga za vijeke vjekova." Machiavelli nije micao pogleda s crnocrvenog dima koji se vio iz kamenčića s runama. Učinilo mu se da počinje nazirati neki obris. "Zašto ga Stariji nisu ubili?" "Nidhogg je bio oružje", reče Dagon. "Zašto je Starijima trebalo oružje?" začudi se Machiavelli. "Gotovo su svemoćni. Nisu imali neprijatelja." Premda je sjedio ruku lagano položenih na upravljač, Dagon pomakne ramena i okrene glavu za gotovo pola kruga tako da je sada gledao Deeja i Machiavellija. "Stariji nisu bili prvi na ovome svijetu", jednostavno reče. "Bilo je... drugih." Tu je riječ izgovorio polako i oprezno.

GIGA

103

"Stariji su se služili Nidhoggom i nekim drugim iskonskim stvorenjima kao oružjem u Velikom ratu za njihovo potpuno uništenje." Zaprepašteni Machiavelli pogleda Deeja, koji je djelovao jednako zatečen tim otkrićem. Dagon rastvori usta u nešto nalik na osmijeh, pokazujući zubate ralje. "Trebali biste znati da je skupina Disa, kad se posljednji put poslužila Nidhoggom, izgubila nadzor nad njim. Sve ih je proždro. U tri dana, koliko je trajala potjera za njim kako bi ga se ponovno okovalo pod korijenje Yggdrasilla, istrijebio je narod Anasazi u sadašnjem Novom Meksiku. Priča se da se pogostio s deset tisuća humana i nije se zasitio." "Mogu li ove Dise vladati njime?" upita Dee. Dagon slegne ramenima. "U Novom Meksiku nije ga uspjelo obuzdati trinaest vrsnih Disa-bojovnica..." "Možda bismo trebali..." zausti Dee. Machiavelli se odjednom ukoči. "Prekasno", šapne. "Stigao je."

GIGA

104

DVADESET DEVETO POGLAVLJE Idem u krevet." Sophie Newman zastala je na kuhinjskim vratima s čašom vode u ruci i osvrnula se prema Joshu koji je još sjedio za stolom. "Francis će me sutra ujutro naučiti nekoliko konkretnih čarolija vatrom. Obećao mije pokazati i kako se radi vatromet." "Sjajno, više nikada nećemo morati kupovati petarde za Dan neovisnosti." Sophie se umorno nasmiješi. "Nemoj predugo bdjeti, uskoro će zora." Josh utrpa još jedan prepečenac u usta. "Još sam na pacifičkom vremenu", nerazgovijetno reče. "Ali poći ću leći za nekoliko minuta. Scatty želi da sutra nastavimo vježbati mačevanje. Baš se radujem." "Lažeš kao da ti gori pod petama." Josh se podsmjehne. "Ti se bar možeš braniti magijom... a ja imam samo kameni mač." Gorčina mu se jasno čula u glasu, ali se Sophie suzdržala od odgovora. Dozlogrdilo joj je neprestano bratovo prigovaranje. Nije tražila daje Probude; nije željela usvojiti Vještičinu magiju, baš kao ni Saint-Germainovu. To joj se dogodilo i sad se mora nositi s time, a njezin će se brat uskoro morati s tim pomiriti. "Laku noć", reče. Zatvori za sobom vrata, ostavivši Josha samog u kuhinji. Pojevši prepečenac, odnese čašu i tanjur u sudoper. Tanjur ispere toplom vodom i ostavi ga da se cijedi na žičanom cjedilu pokraj dubokog, keramičkog sudopera. Napunivši ponovno čašu iz vrča s filtrom, priđe kuhinjskim vratima, otvori ih i izađe u majušni vrt. Premda će uskoro svanuti, nije bio ni najmanje pospan, ali se sjetio da je to zato što je prespavao gotovo cijeli dan. Od visokog zida nije vidio mnogo okolnog Pariza osim toplog, narančastog sjaja uličnih svjetiljki. Podigne pogled, ali na nebu nije bilo vidljivih zvijezda. Sjedne na stubu i duboko udahne. Zrak je bio hladan i vlažan, baš kao u San Franciscu, premda mu je nedostajala ona poznata mu i draga, slana primjesa; ovdje je zrak bio obojen nepoznatim mirisima od kojih je malo koji bio ugodan. Osjetivši da će kihnuti, snažno šrnrcne a oči mu zasuze. Njušio je prekrcane kante za otpatke i trulo voće, ali je osjetio i gadniji, opakiji smrad koji mu je odnekud bio poznat. Zatvorivši usta, duboko udahne kroz nos, pokušavajući utvrditi odakle ga zna: što je to? Bilo je to nešto što je nedavno nanjušio... Zmija. Josh skoči na noge. U Parizu valjda nema zmija, zar ne? Josh osjeti kako mu duboko u grudima srce počinje užurbano tući. Užasavao se zmija, ispunjale su ga strahom što ga je ledio do kosti i koji je prvi put osjetio s deset godina. Logorovao je s ocem u Spomeniku prirode Wupatki u Arizoni, kada se poskliznuo sa staze i otklizao niz padinu ravno u gnijezdo čegrtuša. Kad se prašina slegla, shvatio je da leži pokraj dvometarske zmije. Stvorenje je podignulo klinastu glavu, zureći u njega očima crnim poput ugljena. To vjerojatno nije trajalo duže od sekunde — premda je Joshu ta sekunda trajala cijelu vječnost - dok se nije uspio iskoprcati iz gnijezda, previše užasnut i zadihan čak i da bi vrištao. Nikada nije shvatio zašto ga zmija nije napala, premda mu je otac objasnio da su čegrtuše zapravo plašljive i da je ova vjerojatno bila sita. Tjednima je imao noćne more od tog događaja i svaki bi se put prenuo s jetkim mirisom zmije u nosnicama. Isti je miris osjećao sada. I to sve jače i jače. Josh počne natraške uzmicati stubama. Začuo je nekakvo grebanje, kao kad se vjeverica vere uza stablo. Zatim su se točno pred njim, na suprotnoj strani malog dvorišta, na vrhu tri metra visokog zida, pojavile kandže, svaka velika poput njegove ruke. Kretale su se polako, gotovo otmjeno, tražeći oslonac, a onda odjednom stegnule zid takvom silinom da su se žarile duboko u staru opeku. Josh se sledi i od šoka izdahne tako snažno da mu je sav zrak izletio iz pluća. Ruke koje su se pokazale za kandžama bile su prekrivene debelom, kvrgavom kožom... a onda se nad zidom pojavi čudovišna glava. Bila je izdužena i plosnata s po jednom okruglom

GIGA

105

nosnicom na svakoj strani tupe njuške i s masivnim, crnim očima duboko uvučenim u kružne udubine na bočnim stranama lubanje. Josh se nije mogao pomaknuti, nije mogao disati, a srce mu je tako snažno tuklo da mu je doslovno treslo cijelo tijelo. Gledao je golemog guštera kako lijeno ljulja glavu lijevo-desno, a nevjerojatno dug, sablastan, bijeli jezik paluca u zraku. Ukipio se, a onda polako, posve polako, pomaknuo glavu i spustio pogled na Josha. Vrškom jezika ispitivao je zrak, a onda razjapio usta — nevjerojatno široko, kao da bi Josha mogao cijelog proždrijeti - pokazujući dječaku zube u raljama: oštre, neravne, svijene bodeže. Josh se želio okrenuti i vrisnuti, ali nije mogao. To odvratno stvorenje koje se veralo preko zida kao da ga je hipnotiziralo. Cijeli je život bio opčinjen dinosaurima: sakupljao je okamine, jaja, kosti i zube - čak i dinosaurske koprolite. A sada je gledao živog dinosaura. Djelićem mozga čak je prepoznao kojoj vrsti pripada — ili bar kome sliči. Bio je to komodski varan. Na slobodi dosežu dužinu od najviše tri metra, ali je jasno vidio da je ovaj stvor najmanje triput veći. Kamen počne pucati. Jedna stara opeka rasprsne se u prašinu, a za njom druga i treća. Začulo se mrvljenje, pucanje i cijepanje, a onda je Josh - gotovo kao na usporenoj snimci - gledao kako se zid za čiji se vrh držalo čudovište ljulja i pada na tlo. Metalna vrata presavila su se napola, iskočila iz šarki i prevalila se na kameno pojilo za ptice, otkidajući golem komad. Čudovište tresne na tlo, ne hajući za kamenje koje ga je zasipalo. Buka prene Josha pa, teturajući, potrči uza stube baš u trenutku kad se stvorenje osovilo na noge i krenulo teškim koracima ravno prema kući. Dječak zalupi vrata i navuče zasune. Baš dok se okretao, kroz kuhinjski prozor ugleda osobu u bijelom kako, stežući nešto nalik na mač, prolazi kroz rupu u urušenom zidu. Josh zgrabi kameni mač s poda i potrči u predsoblje. "Probudite se!" vikao je tako užasnutim glasom da ga ni sam nije prepoznao. "Sophie! Flamel! Bilo tko!" Vrata iza njegovih leda zalresu se na sarkama. Bacivši pogled preko ramena, ugleda kako čudovište bijelim jezikom guli drvo i staklo. "Upomoć!" Staklo se smrskalo, a jezik prodro u kuhinju, pomeo tanjure sa slola, razbacao zdjele i tave, pa prevrnuo stolicu. Kovine su šištale kad bi ih jezik okrznuo; drvo je ugljenilo i gorjelo; plastika se topila. Kap korozivne sline pala je na pod i zapjenila se na pločicama, i/grizajući kamen. Josh nagonski zamahne Clarentom na jezik. Mač ga je jedva okrznuo, ali ga je stvorenje svejedno u hipu uvuklo nazad u usta. Zatišje je vladalo jedan jedini trenutak, a onda je stvorenje bubnulo glavom u vrata. Vrata su se raspala u iverje; potporni je zid s obje strane napuknuo i s njega su izletjele izbijene opeke. Povukavši glavu, stvorenje se ponovno njome zaleti u otvor i probije kuhinjski zid. Cijela je kuća zlokobno zaškripala. Na Joshevo rame padne nečija ruka tako da mu je srce zamalo otkazalo. "Pogledaj što si sad učinio; samo si ga razjario." Scathach uđe u razrušenu kuhinju i stane na otvor koji je čudovište probilo u zidu. "Nidhogg," reče, a Josh nije bio siguran obraća li se njemu, "to znači da su Dise ovdje negdje." Zvučala je gotovo kao da joj je drago. Scathach vješto odskoči unazad kad se Nidhogg glavom ponovno zaleti u zid. Goleme nosnice mu se rašire, a bijeli jezik pljesne mjesto na kojem je tren prije stajala Sjena. Gvalja sline izjedala je pločicu, pretvarajući je u blato. Scathach u hipu isuče svoja dva jednaka mača koja zatrepere srebrnosivim sjajem, a na bijelom mesu stvorova rašljastog jezika pojave se dvije duge posjekotine. Ne mičući pogleda s čudovišta, Scathach se gotovo posve smireno obrati Joshu: "Izvedi ostale iz kuće, ja ću ovo riješiti..." Uto se golema šapa s kandžama probije kroz prozor, stegne oko Ratničina tijela poput škripca i tresne njome o zid takvom silinom da je žbuka popucala. Ratnici su ruke bile zarobljene uz

GIGA

106

tijelo, pa se nije mogla poslužiti mačevima. Nidhoggova golema glava pojavi se na razrušenoj strani kuće, usta mu se razjape, a jezik poleti prema Scathach. Čim ovije ljepljivi jezik obložen kiselinom oko bespomoćne Ratnice, uvući će je u svoje goleme ralje.

GIGA

107

TRIDESETO POGLAVLJE Sophie strci niza stube dok su joj plave iskrice i vatrene strelice frcale iz ispruženih prstiju. Bila je u kupaonici i prala zube kad se odjednom cijela kuća zatresla. Čula je tutnjavu opeka koje se ruše, a u idućem trenutku i bratov vrisak. Proparao je tišinu u kući i bio sigurno najstrašniji zvuk koji je ikad čula. Dok je, trčeći, prolazila pokraj Flamelove sobe, njegova se vrata otvore. Zamalo nije prepoznala smetenog starca koji se na njima pojavio. Kolobari pod očima bili su mu tako tamni da su nalikovali na modrice, a koža mu je poprimila nezdravu žutu boju. "Što se događa?" mumljao je, ali Sophie je hitala dalje. Nije imala odgovora. Znala je samo da je njezin brat dolje. Uto se kuća ponovno zatrese. Sophie osjeti podrhtavanje zidova i podova. Sve slike na zidu njoj slijeva zatresoše se i nakosiše. Sophie se u panici stušti stubama na prvi kat, baš kad je Ivana izašla na vrata svoje spavaće sobe. U jednom je trenutku sitna žena bila odjevena u sjajnu plavozelenu satensku pidžamu, a u idućem u puni oklop s oklopnim rukavicama i s dugim mačem široke oštrice u rukama. "Vrati se gore", naredi joj Ivana glasa obojena snažnim francuskim naglaskom. "Neću", vikne Sophie. "Josh je dolje - u nevolji je!" Ivana uhvati korak s njom, a oklop joj je zveckao i škripao. "Dobro, ali ostani meni iza leđa zdesna kako bih u svakom trenutku znala gdje si", naredi joj Ivana. "Jesi li vidjela Nicholasa?" "Budan je. Ali izgleda bolesno." "Iscrpljen je. U ovom stanju neće se usuditi služiti magijom. To bi ga ubilo." "Gdje je Francis?" "Vjerojatno na tavanu. Ali prostorija je zvučno izolirana i sigurno ima slušalice na ušima s basovima na maksimumu. Sumnjam da je išta čuo." "Sigurna sam da je osjetio podrhtavanje kuće." "Vjerojatno je mislio da je posebno dobra bas-dionica." "Ne znam gdje je Scatty", reče Sophie. S mukom je svladala paniku koja je bujala u njoj. "Ako nas prati sreća, dolje je u kuhinji s Joshem. Ako je tako, onda je on živ i zdrav", doda Ivana. "Slijedi me." Držeći mač okomito objema rukama, žena oprezno prijeđe zadnjih nekoliko stuba i stupi u prostrano mramorno predvorje u prednjem dijelu kuće. Zastala je tako naglo da se Sophie zamalo zaletjela u nju. Ivana pokaže na ulazna vrata. Sophie ugleda sablasno bijeli obris iza obojenih stakala, a onda se začuje pucketav prasak... i glava sjekire probije vrata. U sljedećem trenutku ulazna vrata bila su razvaljena, a iverje i krhotine letjeli na sve strane. U predvorje stupe dvije osobe. Na svjetlu kićenog kristalnog lustera, Sophie spazi da su to mlade žene u bijelim lančanim oklopima, lica skrivenih kacigama. Jedna je vitlala mačem i sjekirom, a druga je nosila mač i koplje. Postupila je nagonski. Stegnuvši lijevom rukom desno zapešće, raširila je prste, dlana okrenuta prema van. Pucketavi, plavozeleni plameni val pogodi tlo točno pred dvjema djevojkama i sune uvis, stvarajući neproziran zid treperave, smaragdne vatre. Žene bez oklijevanja prođu kroz plamen, ali zastanu ugledavši oklopljenu Ivanu. Pogledale su se, očito smetene. "Ti nisi srebrna humani. Tko si ti?" upita jedna. "Ovo je moja kuća i mislim da samo ja imam pravo na to pitanje", mrko će Ivana. Okrene se lijevim bokom prema djevojkama, držeći mač objema rukama i iscrtavajući vrhom osmicu u zraku između dviju ratnica. "Skloni se. S tobom nemamo posla", reče jedna. Ivana podigne mač u okomit položaj i prinese balčak licu. "Dolazite u moju kuću i naređujete mi da se sklonim", u nevjerici reče. "Tko ste vi... što ste vi?" upita.

GIGA

108

"Mi smo Dise", tiho će žena s mačem i kopljem. "Ovdje smo radi Scathach. S njom moramo poravnati račune. Ali ne stoj nam na putu jer će u protivnom to postati i tvoja posla." "Sjena mi je prijateljica", reče Ivana. "To te čini našom neprijateljicom." Valkire bez upozorenja napadnu zajedno, jedna vitlajući mačem i kopljem, druga mačem i sjekirom. Ivanino teško sječivo se pokrene, praćeno zveketom kovine, krećući se takvom brzinom da je bila gotovo nevidljiva dok je parirala maču i odvraćala udarce sjekire i koplja. Diše uzmaknu i razmaknu se, tako da je sada svaka bila Ivani s jedne strane. Morala je okretati glavu da bi ih obje držala na oku. "Dobro se boriš." Ivana pokaže zube, divlje se keseći. "Imala sam najboljeg učitelja. Uvježbala me sama Scathach." "Činilo mi se da prepoznajem stil", reče druga Disa. Ivana je samo očima pratila kretanje dviju ratnica. "Nisam znala da imam stil." "Nema ga ni Scathach." "Tko si ti?" upita Disa njoj zdesna. "U cijelome životu susrela sam samo nekoliko boraca koji su nam se mogli suprotstaviti. I nijedan od njih nije bio humani." "Ja sam Ivana Orleanska", jednostavno odgovori. "Nikad čula", odvrati Disa, a dok je govorila, njezina sestra koja je stajala Ivani slijeva podigne ruku da zavitla koplje... Oružje bukne u usijane bijele plamenove. Divlje kiiknuvši, Disa baci koplje u stranu; kad je udarilo o tlo, od drška je ostao samo prah i pepeo, a opako oštar metalni šiljak laslalio se u mjehuričastu lokvicu. Sophie iznenađeno trepne stojeći u dnu stubišta. Nije ni znala da to može. Disa s Ivanine desne strane potrči naprijed, stvarajući smrtonosan koloplet u zraku pred sobom, nasrćući na Ivanin mač tako da je ova morala uzmaknuti pred njezinim bjesomučnim napadom. Druga Disa okomi se na Sophie. Nju je iscrpilo paljenje koplja i taljenje metalnog vrha, pa se klonulo oslonila na ogradu stubišta. Ali morala je pomoći Ivani; morala je doći do Josha. Čvrsto pritisnuvši donju stranu zapešća, Sophie pokuša prizvati Vatrenu magiju. Ruka joj se počne pušiti, ali vatri ni traga. Disa joj je prilazila odlučnim koracima i stala točno pred njom. Sophie je stajala na stubi, tako da su lica dviju djevojaka bila u ravnini. "Dakle, ti si srebrna humani koju engleski Čarobnjak tako očajnički želi." Valkirine ljubičaste oči pod metalnom krabuljom prijezirno su je gledale. Nakon duboka, drhtava udaha, Sophie se uspravi. Ispruži obje ruke, čvrsto stisnutih šaka. Zatvorivši oči, pokuša dubokim udisajima smiriti bubnjanje srca i zamisli plamene rukavice; u mislima se vidjela kako sklapa dlanove i oblikuje vatrenu kuglu kao daje tijesto, a onda je baca u spodobu pred sobom. No kad je otvorila oči, na koži su joj treperili samo jedva vidljivi paučinasti plavi plamičci. Pljesnula je rukama, ali iskrice su samo bezazleno zaplesale po ratničinu lančanom oklopu. Disa je lupkala mačem po svojoj ruci u oklopnoj rukavici. "Tvoji bijedni trikovi vatrom nisu me se dojmili." Uto kuću zatrese nova gromoglasna tutnjava iz kuhinje. Kićeni luster koji je visio nasred predsoblja počne se ljuljati amo-tamo, skladno zveckajući i stvarajući rasplesane sjene. "Josh", šapne Sophie. Njezin strah pretvori se u gnjev: ovo stvorenje ispriječilo joj se na putu do brata. A gnjev joj da snagu. Sjetivši se što je Saint-Germain učinio na krovu, djevojka uperi kažiprst u ratnicu i odašalje bijes zgusnut u jednu jedinu zraku. Prljavo žutocrno koplje zgusnutog plamena sukne iz Sophiena prsta i rasprsne se na Disinu lančanom oklopu. Vatra oblije cijelu ratnicu, koja od siline udarca padne na koljena. Krikne nerazumljivu riječ nalik na vučje zavijanje. Ivana je na drugoj strani predsoblja iskoristila oslabljenu pozornost svoje protivnice da prijeđe

GIGA

109

u silovitiji napad, tjerajući je natrag prema provaljenim vratima. Dvije žene bile su ravnopravne protivnice. Dok je Ivanin mač bio duži i teži od protivničina, Disa je imala tu prednost da vitla dvama oružjima istodobno. Uz to Ivana se odavno nije macevala u punom oklopu. Osjećala je kako joj se žare mišići u ramenima, a kukovi i koljena boljeli su je od težine kovine koju je nosila. Morala je brzo završiti borbu. Druga Valkira osovi se na noge pred Sophie. Prednja strana oklopa primila je glavninu napada pa se prstenje rastalilo i razlilo poput zagrijanog voska. Ratnica zagrabi punu šaku prstenova, strgne ih s tijela i baci u stranu. Jednostavna, bijela halja pod oklopom bila je oprljena i pougljenjena, a blistavi komadići kovine stopili su se s tkaninom. "Djevojčice", prosikće Disa. "Naučit ću te da se ne igraš vatrom."

GIGA

110

TRIDESET PRVO POGLAVLJE Nidhoggov ljepljivi jezik razmota se u zraku ciljajući Scathach, koja je još bila prikliještena uz kuhinjski zid, u čvrstom stisku stvorovih kandži. Ratnica se borila u potpunoj tišini, batrgajući se u stisku čudovišta, izvijajući se lijevo-desno, koprcajući se u pokušaju da petama čizama pronađe oslonac na kliskom, popločanom podu. Budući da su joj ruke bile prikliještene uz bokove, nije se mogla poslužiti kratkim mačevima. Josh je znao da neće uspjeti u svom naumu ako makar i na trenutak zastane da promisli. Povraćalo mu se od stvorova smrada i srce mu je tako divlje tuklo da je jedva dolazio do daha. Rašljasti jezik preleti preko stola i užegne pougljenjeni trag na drvetu. Probio je drvenu stolicu i sunuo ravno prema Ratničinoj glavi. Josh se podsjećao da mač mora doživjeti kao nogometnu loptu. Držeći Clarent visoko nad glavom i stežući ga objema rukama kako mu je Ivana pokazala, pohrlio je u napad kojem ga je nogometni trener u prošloj školi cijele godine uzalud pokušavao poučiti. Ali već je usred skoka shvatio da je pogrešno procijenio. Jezik je bio prebrz, a on predaleko. U posljednjem očajničkom pokušaju, baci mač iz ruke. Oštrica ploštimice udari o Nidhoggov mesnati jezik. I zalijepi se za nj. Dok je Josh padao na popločani pod, tijelo mu se sjetilo godina vježbanja tae kwon doa. Tresnuo je svom snagom, ali se nagonski uspio osloniti dlanom o pod i odraziti se u spretan premet kojim se osovio na noge... nekoliko centimetara od mesnatog jezika s kojeg je kapala kiselina. I mača. Zgrabivši balčak, potegne svom snagom - i izvuče sječivo iz jezika, proizvodeći ljepljiv zvuk nalik na rastvaranje čičak-vrpce, a jezik se, šišteći i sikćući, povuče čudovištu u usta. Josh je znao da će i on i Scatty stradati bude li oklijevao. Zario je Clarent u zmijoliku ruku malo iznad zgloba. Glatko tonući u krokodilsku kožu, sječivo počne podrhtavati, ispuštajući prodoran lelek od kojeg se Josh sav naježio. Osjeti val topline kako mu teče od ruke prema prsima. U idućem trenutku bujica snage i energije izbriše mu svaku bol i neugodu. Aura mu se ražari jarkim zlatnim sjajem, a kad je istrgnuo mač iz čudovišta, oko sive kamene oštrice počnu se uvijati zamršene vitice svjetla. "Kandže, Josh. Odsijeci mu kandžu", protisne Scathach dok ju je Nidhogg snažno tresao. Oba mača ispadnu joj iz ruku i zveknu na pod. Josh zamahne na čudovište, pokušavajući mu odsjeći kandžu, ali se kamena oštrica u posljednjem trenutku okrene i bezazleno odbije od šape. Pokuša ponovno, i ovaj put, kad je udario oklopljenu kožu čudovišta, s nje vrcnu iskre. "Ej! Pazi malo", vrisne Scathach kad joj je oštrica u zamahu proletjela opasno blizu glavi. "To je jedno od malobrojnih oružja koja me doista mogu ubiti." "Oprosti", procijedi Josh kroza stisnute zube. "Prvi put pokušavam ovakvo nešto." Ponovno zamahne na šapu. Iskre polete u Ratničino lice. "Zašto mu želimo odsjeći kandžu?" gunđao je, udarajući po koži tvrdoj poput željeza. "Moguće ga je ubiti samo jednom od njegovih kandži", reče Scathach neobično mirnim glasom. "Pazi! Odmakni se!" Josh se okrene baš u trenutku kad je golemo stvorenje sunulo glavom naprijed i prošlo kroz srušeni zid kuće, ponovno palucajući bijelim jezikom pred sobom. Išlo je ravno na njega. Prebrzo se kretalo; nije imao kamo — a pomakne li se, čudovište će udariti Scatty. Stoga se Josh ukopa u mjestu, stežući objema rukama Clarentov držak, iječiva podignuta pred lice. Zatvorio je oči pred strahotom koja je jurišala na njega - i odmah ih opet otvorio. Ako već mora umrijeti, umrijet će otvorenih očiju. Osjetio se kao u videoigrici - samo što je ova bila opasna po život. (iotovo kao na usporenoj snimci, vidio je kako se rašljasti jezik ovija oko sječiva - kao da će mu ga istrgnuti iz ruku. Josh pojača stisak, odlučan da ne ispusti mač. Čudovište je reagiralo čim mu je meso jezika dotaknulo kamenu oštricu.

GIGA

111

Sledilo se, a onda se počelo grčiti i šištati poput parne lokomotive. Kiselina s jezika pjenila se na oštrici koja se tresla u Joshevoj ruci, podrhtavajući poput vilica za ugađanje glazbala. Prvo je postala topla, zatim vruća, a onda počela sjajiti jarkim, bijelim svjetlom. Josh čvrsto stisne oči... ... i iza spuštenih kapaka ugleda niz treperavih prizora: razrovan i razoren krajolik crnih stijena, načičkan lokvama mjehuričaste crvene lave, pod nebom na kojem su se komešali prljavi oblaci i iz kojih je kišio žar i pepeo. Nebom se protezalo nešto nalik na korijenje divovskog stabla koje je visjelo s oblaka. To je korijenje bilo izvor gorkog, bijelog pepela: raspadalo se, sušilo, umiralo... Nidhogg odlijepi pocrnjeli jezik sa sječiva. Josh dahne i otvori oči baš u trenutku kad mu se aura ponovno ražarila - ovaj put jarca i snažnija - i zaslijepila ga. Uspaničivši se, počne mahati mačem pred sobom i uzmicati dok nije pod lopaticama osjetio kuhinjski zid. Bjesomučno je treptao, želeći protrljati oči, ali se nije usudio ispustiti mač. Posvuda oko njega padalo je kamenje, žbuka se mrvila a drvo škripalo i pucalo, pa zguri ramena očekujući da će mu svakog časa nešto pasti na glavu. "Scatty?" zazove. Nije bilo odgovora. Ponovi glasnije. "Scatty!" Škiljeći i pokušavajući treptanjem rastjerati crne točkice koje su mu plesale pred očima, ugleda kako čudovište vuče Scathach iz kuće. Jezik mu je sada bio crn i smeđ, mlitavo mu viseći iz jednog kuta usta. Držeći Ratnicu u čeličnom stisku, okrene se oko svoje osi i probije se u razrušen vrt, odvaljujući repom gromade kuće pa razbije jedini prozor koji je do tada bio čitav. Zatim se propria na stražnje noge poput guštera na uzici i odjuri uličicom, gotovo pregazivši spodobu u bijelom lančanom oklopu na straži. Ona bez oklijevanja otrči za čudovištem. Josh istetura kroz rupu u zidu i zastane. Baci pogled preko ramena. Nekoć uredna kuhinja sada je bila u ruševinama. Zatim pogleda mač u svojoj ruci i nasmiješi se. Zaustavio je čudovište. Osmijeh mu se rastegne od uha do uha. Suprotstavio mu se i spasio sestru i sve ostale stanare... osim Scatty. Duboko udahnuvši, Josh skoči niza stube i, pretrčavši vrt, izleti na uličicu, slijedeći čudovište. "Ne mogu vjerovati da ovo činim", gunđao je. "Scatty mi čak i nije draga. No dobro, ali ne toliko", ispravi se.

GIGA

112

TRIDESET DRUGO POGLAVLJE Niccolo Machiavelli oduvijek je bio oprezan čovjek. Preživio je, a često i napredovao, na po život opasnom dvoru Medicijevih u Firenci u petnaestom stoljeću, u vrijeme kada su spletke bile način života, a nasilne smrti i potajna ubojstva svakodnevna pojava. U svojoj slavnoj knjizi, Vladar, prvi je ustvrdio da su izgovori, laži i prijevare posve prikladne odlike vladara. Machiavelli je uvijek preživio jer je bio profinjen, oprezan, pametan i, prije svega, lukav. Pa gdje mu je onda bila pamet kad je pozvao Dise? Valkire u svojem rječniku nisu imale riječ profinjenost niti su znale što znači oprez. Mislile su da je pametno i lukavo dovesti Nidhogga - iskonsko čudovište kojim nitko ne može vladati — u središte suvremenoga grada. A on im je to dopustio. Sada je ulicom treštala lomljava stakla, pucanje drva i kotrljanje kamenja. Drečali su svi automobilski i kućni alarmi u okrugu, a u svim kućama koje su gledale na uličicu upalila su se svjetla, premda se još nitko nije usudio izaći. "Sto se događa ondje unutra?" zapita se Machiavelli. "Možda Nidhogg ždere Scathach?" odsutno odgovori Dee. Pozornost mu je odvratio mobitel koji je počeo zujali. "Ne, nije tako!" odjednom krikne Machiavelli. Gurne automobilska vrata, iskoči i zgrabi Deeja za ovratnik, pa ga izvuče u noč. "Dagone! Van!" Dee se pokušavao osoviti na noge, ali gaje Machiavelli ustrajno vukao unatrag, što dalje od vozila. "Zar ste poludjeli?" vrisne doktor. Začulo se rasprskavanje stakla jer se Dagon bacio kroz vjetrobran. Odgmizao je niz poklopac motora i sletio pokraj Machiavellija i Deeja, ali se Čarobnjak nije ni osvrnuo prema njemu. Vidio je što je prestrašilo Talijana. Nidhogg je tutnjio uskom uličicom prema njima, stojeći na snažnim stražnjim nogama. U prednjim šapama visjelo mu je mlitavo, riđokoso tijelo. "Natrag!" vikne Machiavelli, bacajući se na tlo i vukući Deeja za sobom. Nidhogg pregazi dugi, crni njemački automobil. Jedna stražnja šapa spusti se posred krova i sravni ga s pločnikom. Prozori iskoče, a staklo se rasprsne na sve strane poput šrapnela. Automobil se ulekne po sredini, a prednji i stražnji kotači podignu se s tla. Čudovište nestane u noći. U idućem trenutku, Disa u bijelom ruhu preleti olupinu automobila jednim jedinim skokom, jureći za čudovištem. "Dagone?" šapne Machiavelli okrećući se na trbuh. "Dagone, gdje si?" "Ovdje sam." Vozač se glatko osovi na noge, otresajući blistave krhotine stakla s crnog odijela. Skine napukle sunčane naočale i baci ih na tlo. Okrugle oči koje nisu treptale prelijevale su se u duginim bojama. "Držalo je Scathach", reče pa olabavi kravatu i otkopča prvo dugme bijele košulje. "Je li mrtva?" upita Machiavelli. "Neću vjerovati da je Scathach mrtva dok se u to ne uvjerim vlastitim očima." "Dogovoreno. Tijekom godina previše smo puta čuli vijest o njezinoj smrti. A onda se iznenada pojavi! Moramo vidjeti tijelo." Dee se iskoprca iz blatne lokve; sumnjao je da ga je Machiavelli namjerno gurnuo u nju. Izlije vodu iz cipele. "Ako je se Nidhogg dočepao, onda je Sjena mrtva. Uspjeli smo." Dagonovo riblje oko spusti se na Čarobnjaka. "Zaslijepljena, umišljena budalo! Nešto u kući natjeralo je Nidhogga u bijeg — zato (rči. To očito nije mogla biti Sjena, jer je nju zarobio. I imajte na umu da to biće ne zna za strah. Tri su Diše ušle u tu kuću i samo je jedna izašla! Unutra se događa nešto strašno." "Dagon ima pravo. Ovo je katastrofa. Moramo temeljito preraditi strategiju." Machiavelli se obrati vozaču. "Obećao sam ti da je Scathach tvoja budu li Diše poražene."

GIGA

113

Dagon kimne. "A do sada ste se uvijek držali svoje riječi." "Uza me si već gotovo četiri stotine godina. Uvijek si mi bio odan i moram ti zahvaliti na svome životu, i slobodi. Oslobađam te obveze da mi služiš", svečano će Machiavelli. "Pronađi Sjenino truplo... a ako je još živa, učini što moraš. Idi — i čuvaj se, stari prijatelju." Dagon se okrene od njih. Onda iznenada zastane i osvrne se prema Machiavelliju. "Kako ste me nazvali?" Machiavelli se nasmiješi. "Starim prijateljem. Čuvaj se", blago reče. "Sjena je nezamislivo opasna i pobila mi je već previše prijatelja." Dagon kimne. Izuo je cipele i čarape, razotkrivajući troprsta stopala s plivaćim kožicama. "Nidhogg će zacijelo potražiti utjehu u rijeci." Dagon odjednom rastvori usta puna zuba u nešto što je vjerojatno trebalo biti osmijeh. "A ja sam u vodi kao kod kuće." Na to otrči u noć, šljapkajući bosim stopalima po nogostupu. Machiavelli se osvrne prema kući. Dagon je imao pravo; Nidhogga je očito nešto prestrašilo. Što se to dogodilo unutra? I gdje su preostale dvije Dise? Na pločniku su odjednom odjeknuli koraci, a Josh Newman izjurio je iz uličice, noseći kameni mač na kojem su palucali zlatni plamenovi. Ne gledajući ni lijevo ni desno, optrčao je olupinu slijedeći jasan trag automobilskih sigurnosnih sustava koji su se uključivali kud god čudovište prošlo. Machiavelli pogleda Deeja. "Pretpostavljam da je to taj mali Amerikanac?" Dee kimne. "Jeste li vidjeli što drži u ruci? Izgledalo je kao mač", polako reče. "Kameni mač? Nije valjda Excalibur?" "Nije Excalibur", odsiječe Dee. "Ali o čito je riječ o sivoj, kamenoj oštrici." "Nije Excalibur." "Kako znate?" upita Machiavelli. Dee zavuče ruku pod kaput i izvadi kratki, kameni mač, veoma sličan onome koji je nosio Josh. Sječivo je jedva primjetno podrhtavalo. "Zato što ja imam Excalibur", reče Dee. "Dječak nosi njegov parnjak, Clarent. Oduvijek smo sumnjali da ga Flamel skriva." Machiavelli sklopi oči i podigne lice prema nebu. "Clarent. Nije čudo što je Nidhogg pobjegao iz kuće." Odmahne glavom. Može li stanje postati gore? Deejev mobitel ponovno zazuji tako da su oba muškarca poskočila. Čarobnjak je gotovo prepolovio mobitel dok ga je otvarao. "Što?" zareži. Nekoliko je trenutaka slušao, a onda oprezno sklopio telefon. Kad je napokon progovorio, glas mu je bio jedva glasniji od šapta. "Perenelle je pobjegla. Slobodno luta Alcatrazom." Odmahujući glavom, Machiavelli se okrene i odmakne uličicom prema Champs-Elvseesu. Njegovo je pitanje dobilo odgovor. Noć je upravo postala još gora - mnogo gora. Machiavelli se bojao Nicholasa Flamela, ali Perenelle se užasavao.

GIGA

114

TRIDESET TREĆE POGLAVLJE Nisam djevojčica!" Sophie Newman bila je izvan sebe od bijesa. "I nisam upućena samo u Čaroliju vatre. Dise." Ime joj iskrsne u glavi i odjednom je znala o tim stvorenjima sve što i Vještica od Endora. Vještica ih je prezirala. "Znam tko ste vi", osorno reče, a oči joj zasvijetle zlobnim srebrnim sjajem. "Valkire." Dise su bile posebne čak i među Starijima. Nikada nisu živjele na Danu Talisu, nego su se držale zaleđenih predjela na sjeveru svijeta, osjećajući se kao kod kuće među britkim vjetrovima i ledenim kišama. Tijekom strašnih stoljeća nakon pada Danu Talisa, os svijeta se nakosila, pa je Velika studen zahvatila veći dio planeta. Od sjevera do juga ledene su plohe plutale krajolicima, stjeravajući humane u uzak, još nezamrznut, zeleni pojas oko ekvatora. Cijele su civilizacije izumirale, a istrijebile su ih nagle promjene podneblja, bolesti i glad. Razina mora se podignula pa su obalni gradovi bili poplavljeni, a krajolici izmijenjeni, dok je u unutrašnjosti led, šireći se, netragom brisao gradove i sela. Dise su ubrzo otkrile da je njihova sposobnost preživljavanja u oštrom sjevernom podneblju prednost spram rasa i civilizacija koje se nisu znale nositi sa smrtonosnom, beskrajnom zimom. Družine divljih ratnica ubrzo su osvojile glavninu sjevera, porobljavajući gradove koji su izbjegli zaleđivanje. Nemilosrdno su klale svakoga tko bi im se suprotstavio, pa su Dise uskoro dobile drugo ime: Valkire, Birateljice palih boraca. Valkire su ubrzo zavladale ledenim carstvom koje je obuhvaćalo veći dio sjeverne Zemljine polutke. Prisiljavali su svoje humane robove da ih štuju kao božice, pa čak i tražile žrtve. Ustanke su gušile u krvi. Kako je Ledeno doba postajalo sve surovije, tako su Dise počele pogledavati na jug, bacivši oko na ostatke civilizacija koje su se borile za opstanak. Sophie su se u glavi vrtjeli i plesali prizori, pa je sada gledala kako je vladavina Disa slomljena u jednoj jedinoj noći. Njezino je znanje obuhvaćalo nekoliko tisućljeća. Vještica od Endora surađivala je s jednim odvratnim Starijim, Kronom, koji je mogao putovati kroz vrijeme. Morala je žrtvovati vlastite oči da bi vidjela vijugave niti vremena, ali tu žrtvu nikad nije zažalila. Pretražujući desetke tisućljeća, iz svakog je odabrala po jednog ratnika da bi Kron na to zakoračio u njegovo doba i prenio ratnika u vrijeme Velike studeni. Sophie je znala da je Vještica posebno zatražila da i njezinu unuku Scathach dovedu u prošlost kako bi se suprotstavila Disama. Upravo je Sjena predvodila napad na uporište Disa, grad okovan ledom gotovo na samom vrhu svijeta. Ubila je kraljicu Valkira, Brunhildu, i bacila joj srce u razbuktali vulkan. Kad se sunce pomolilo na obzoru, moć Valkira već je bila zauvijek skršena i njihov zaleđeni grad pretvoren u rastopljenu ruševinu, a preživjela je samo šačica ratnica. One su pobjegle u sablasno, ledeno Carstvo sjena u koje se čak ni Scathach nije usuđivala poći. Preživjele Dise taj su dan nazvale Ragnarok, Sumrak bogova, i zaklele se da neće mirovati dok se ne osvete Sjeni. Sophie sklopi ruke i među dlanovima joj nastane sićušan vihor. Vatra i led već su jednom porazili Dise. Što bi se dogodilo kad bi sada jednom malom vatrenom čarolijom zagrijala vjetar? Baš kad joj je to palo na pamet, Disa se zaleti na nju, držeći objema rukama mač podignut visoko iznad glave. "Dee te želi živu, ali nije spomenuo da moraš biti i zdrava..." zareži. Sophie prinese dlanove ustima, pritisne palcem ljevice okidač na desnom zapešću i puhne iz sve snage. Vihor u spiralnoj putanji sleti na tlo i naraste. Odskoči jednom, dvaput... i pogodi Disu. Sophie je zagrijala zrak dok nije postao vrući nego u peći. Kipući vihor dohvatio je Valkiru, zavrtio je, okrenuo naglavačke i bacio visoko u zrak. Udarila je u kristalni luster i smrskala sve žarulje osim jedne. Naglo je nastao polumrak, a vihor nastavio plesati podom, sjajeći titravim narančastim žarom. Valkira tresne na pod, ali se istog trena osovi na noge, još dok su

GIGA

115

krhotine kristala padale oko nje poput staklene kiše. Blijeda koža bila joj je žarkocrvena, kao da je jako izgorjela na suncu, a plave obrve oprljene do korijena. Bez riječi je zavitlala mačem i presjekla oštricom stubišnu ogradu pod Sophienom rukom. "Scatty!" Sophie začuje bratov glas kako doziva iz kuhinje. Bio je u nevolji! "Scatty!" ponovno je čula kako viče. Valkira se zaleti naprijed. Dohvati je još jedan usijani vihor, istrgne joj mač iz ruke te je ponese u vrtlogu i tresne je svom težinom u sestru, koja je upravo bjesomučnim napadom stjerala Ivanu u kut i natjerala je na koljena. Obje Dise tresnu na pod uz zveket oružja i oklopa. "Ivana - odmakni se!" vikne Sophie. Iz djevojčinih prstiju poteče magla i počne se vrtložiti na podu; široke vrpce i konopci dima ovijali su se oko dviju žena, stežući ih lancima usijana zraka. Uprijevši svu snagu volje, Sophie je uspjela zgusnuti maglu, omatajući je sve brže i brže oko Disa koje su se batrgale sve dok nisu bile poput mumija sputane u čahuru sličnu onoj kakvom je nju ovila Vještica, Sophie je osjetila da slabi, a od duboke iscrpljenosti zasvrbjele su je oči i otežala joj ramena. Iskoristivši posljednje ostatke moći, pljesne rukama i tako naglo spusti temperaturu zraka u maglenoj čahuri da se u hipu smrznula u pucketavu grudu čvrstoga leda. "Evo. Trebale biste se osjećati kao kod kuće", promuklo šapne Sophie. Klone, a zatim se prisili da ustane kako bi otrčala u kuhinju kadli Ivana pruži ruku i zaustavi je. "E, ne ideš. Ja prva." Žena zakorači prema kuhinjskim vratima, pa se osvrne preko ramena na gromadu leda u kojoj su se nazirale dvije Dise. "Spasila si mi život", tiho reče. "Pobijedila bi je ti", uvjereno će Sophie. "Možda," složi se Ivana, "a možda i ne bih. Nisam mlada kao nekoć. Ali svejedno si mi spasila život", ponovi. "A taj dug nikada neću zaboraviti." Ispruživši ljevicu, položi pružen dlan na kuhinjska vrata i blago ih gurne. Vrata se otvore sa škljocajem. I ispadnu iz šarki.

GIGA

116

TRIDESET ČETVRTO POGLAVLJE Comte de Saint-Germain došetao se stubištem iz svojeg studija, s malim slušalicama u ušima, koje zatomljuju sve vanjske zvukove, očiju priljubljenih na zaslon MP3-playera u ruci. Pokušavao se koncentrirati na sastavljanje novog popisa pjesama: želio je u njega uvrstiti svojih deset omiljenih filmskih tema. Onu iz Gladijatora, dakako... iz Stijene... iz Ratova zvijezda, ali samo iz prvog dijela... iz El Cida, naravno... možda iz Vrane... Zaustavi se u dnu stubišta i bez razmišljanja poravna nakošenu sliku. Napravivši još jedan korak, shvati da je nakošena i njegova uokvirena zlatna ploča. Pogledavši niz hodnik, primijeti da sve slike vise pod neobičnim kutovima. Namrštivši se, izvadi slušalice iz ušiju... I začuje Josha kako doziva Scatty... I zveket kovine... I primijeti da zrak miriše na vaniliju i lavandu... Saint-Germain se stušti stubištem na prvi kat. Uspori, zatekavši ondje iscrpljenog Alkemičara skljokanog na vratima svoje sobe, ali mu Nicholas mahne da se požuri dalje. "Požuri se", šapne. Saint- Germain protrči pokraj njega i produži hodnikom prema stubištu... Predvorje je bilo uništeno. Ostatak ulaznih vrata visio je s okova. Od kristalnog lustera ostala je cijela samo jedna jedina žarulja koja je zujala. Tapete su visjelo sa zidova u golemim, svijenim prugama, razotkrivajući ispucanu žbuku pod sobom. Stubišna ograda bila je rasječena, a pločice pougljenjene i napukle. A u samoj sredini predvorja stajala je masivna gromada leda. Saint-Germain joj priđe i oprezno prijeđe prstima po glatkoj površini. Bila je tako hladna da mu se koža lijepila za nju. U ledu je razabrao obrise dvaju isprepletenih tijela u bijelom kojima su lica bila zaleđena u ružnom, iskesenom izrazu; njihove začudno modre oči pratile su ga dok se kretao. Iz kuhinje je dopro zvuk pucanja drva, pa se okrenuo i potrčao onamo. Na rukama su mu zablistale rukavice od neprovidnog plavobijelog plamena. Premda se Saint-Germainu činilo da je predvorje u lošem stanju, ništa ga nije moglo pripremiti na rasulo koje gaje dočekalo u kuhinji. Cijeli jedan zid kuće bio je srušen. Sophie i Ivana stajale su usred razvalina. Njegova žena držala je drhtavu djevojku u čvrstom zagrljaju, pridržavajući je da ne padne. Ivana je još bila odjevena u sjajnu plavozelenu pidžamu, ali je mač držala oklopnom rukavicom. Kad je njezin muž ušao u sobu, osvrnula se preko ramena. "Propustio si zabavu", obrati mu se na francuskom. "Nisam ništa čuo", ispriča se na istom jeziku. "Reci mi sto je bilo." "Sve je bilo svršeno za nekoliko minuta. Sophie i ja čule smo metež u stražnjem dijelu kuće. Štrcale smo se u prizemlje baš kad su dvije žene razvalile ulazna vrata. Bile su to Dise i rekle su da su došle zbog Scathach. Jedna je napala mene, a druga se okomila na Sophie." Premda je govorila starinskim francuskim narječjem, nastavi šaptom: "Francis... ova djevojka. Nevjerojatna je. Spojila je dvije čarolije: pobijedila je Dise služeći se Vatrom i Zrakom istodobno. Zatim ih je sputala maglom i okovala ih u gromadu leda." Saint-Germain odmahne glavom. "Fizički je nemoguće upotrebljavati više od jedne vrste magije istodobno..." reče, ali postupno utihne. Dokaz Sophienih moći stajao je nasred predvorja. Prema predaji, samo su se najmoćniji među Starijima mogli služiti čarolijama svih četiriju prirodnih elemenata istodobno. Prema jednom od drevnih mitova, to je bio razlog - jedan od razloga - potonuća otoka Danu Talisa. "Josh je nestao." Sophie se naglo izvuče iz Ivanina zagrljaja i žustro se okrene prema grofu. Zatim se zagleda preko njegova ramena jer je na vratima stajao Flamel, blijed kao smrt. "Nešto je otelo Josha", reče, sada već očajnički prestrašena. "A Scatty je otišla za njima." Alkemičar teškim korakom dođe u sredinu prostorije, obgrlivši se kao da se smrzava, i ogleda se. Zatim se sagne i podigne Sjenine istovjetne kratke mačeve koji su ležali među krhotinama.

GIGA

117

Kad se ponovno okrenuo prema ostalima, zaprepastili su se vidjevši da su mu oči sjajne od suza. "Žao mije," reče, "tako mije žao. Sručio sam na vaš dom ovaj užas i razaranje. To je neoprostivo." "Zgradu ćemo obnoviti", nehajno će Saint-Germain. "Ovo će nam poslužiti kao izgovor za preuređenje doma." "Nicholase," smrtno ozbiljno reče Ivana, "što se to ovdje dogodilo?" Alkemičar privuče jedinu cijelu stolicu u sobi i klone u nju. Poguri se i nasloni laktove na koljena, zagledan u Sjenine blistave mačeve koje je opetovano okretao. "Ono u ledenoj gromadi su Dise. Valkire. Zaklete Scathachine dušmanke, premda mi nikada nije ispričala zašto. Znam da je progone već stoljećima i da su oduvijek sklapale saveze s njezinim neprijateljima." "One su ovo učinile?" Saint-Germain se ogleda po razrušenoj kuhinji. "Ne. Očito su dovele nešto što je to učinilo." "Što se dogodilo Joshu?" upita Sophie. Nije ga smjela ostaviti samog u kuhinji, trebala je čekati s njim. Bila bi porazila to nešto što je napalo sa začelja kuće. Nicholas podigne Scathachino oružje. "Mislim daje pravo pitanje što se dogodilo Ratnici. Svih stoljeća koliko je poznajem, nikada nije ispustila mačeve iz ruku. Bojim se da je oteta..." "Mačevi... mačevi..." Sophie se otrgne od Ivane i počne očajno prekapati po ruševinama. "Kad sam otišla u krevet, Josh se upravo vratio s mačevanja sa Scatty i Ivanom. Imao je kameni mač koji ste mu dali." Prizvala je vjetar da podigne težak komad zida i baci ga u stranu, kako bi vidjela što je pod njim. Gdje li je mač? U njoj zaiskri nada. Da je zarobljen, mač bi bio na podu, zar ne? Uspravi se i ogleda po sobi. "Clarent nije ovdje." Saint-Germain pride otvoru na mjestu gdje su nekoć bila stražnja vrata. Vrt je bio razrušen. Komad kamena bio je odvaljen s pojila, koje se uz to i raspuklo po sredini. Trebalo mu je nekoliko trenutaka da u komadu kovine savijenom u slovo U prepozna svoja dvorišna vrata. Tek je tada primijetio da je srušen cijeli dvorišni zid. Od trometarskog zida ostao je jedva kamen na kamenu. Smrvljene i razbijene opeke ležale su po cijelom vrtu, gotovo kao da je netko prevrnuo zid, gurajući ga s vanjske strane. "U vrtu je bilo nešto veliko - jako veliko", reče nikome posebno. Flamel podigne pogled. "Njušite li što?" upita. Saint-Germain duboko udahne. "Zmiju", odlučno reče. "Ali nije to Machiavellijev miris." Izađe u vrt i punim plućima udahne svjež zrak. "Vani se jače osjeća." Zakašlje se. "Ovaj smrad je gadniji... mnogo gadniji..." dovikne. "Ovo je smrad nečeg jako, jako starog..." Privučen zavijanjem automobilskih sirena, Saint-Germain prijeđe vrt, popne se preko ostataka srušenog zida i pogleda lijevo-desno uličicom. Kućni i automobilski alarmi još su zvonili, uglavnom njemu slijeva, a na toj strani uličice gorjela su i svjetla u svim kućama. Na ulazu u svoju usku ulicu vidio je olupinu crnog automobila. "Ne znam što je napalo kuću," reče, trkom se vraćajući u kuhinju, "ali na kraju ulice je automobil vrijedan dvjesto tisuća eura koji je sada samo za reciklažno dvorište." "Nidhogg", užasnuto šapne Flamel. Kimao je jer mu je sada sve bilo jasno. "Dise su dovele Nidhogga", reče. Zatim se namršti. "Ali čak ni Machiavelli ne bi tako nešto pustio u velegrad. Preoprezan je." "Nidhogg?" uglas upitaju Ivana i Sophie, pogledavši se. "Zamislite ga kao spoj dinosaura i zmije", objasni Flamel. "Vjerojatno je stariji od ovog planeta. Mislim da je ugrabio Scathach, a Josh se dao u potjeru." Sophie odlučno odmahne glavom. "Ne bi to učinio - ne bi to bio u stanju - previše se boji zmija." "Gdje je onda?" upita Flamel. "Gdje je Clarent? Samo je jedno moguće objašnjenje: ponio je mač i otišao u potragu za Sjenom." "Ali čula sam da je doziva upomoć..."

GIGA

118

"Čula si da je doziva. Možda ju je tražio." Saint-Germain kinine. "To ima smisla. Diše su željele samo Scalhach. Nidhogg ju je ščepao i odjurio. Josh gaje zacijelo slijedio." "Možda je ščepao njega, a ona ga slijedila", napomene Sophie. "To je njoj slično." "Nije ga zanimao Josh. Njega bi samo pojeo. Ne, otišao je svojevoljno." "To je znak velike hrabrosti", reče Ivana. "Ali Josh nije hrabar..." započne Sophie. No još govoreći, shvati da to nije posve točno. U školi bi se uvijek zauzeo za nju i branio je. Ali zar bi pošao spasiti Scatty? Znala je da mu nije draga. "Ljudi se mijenjaju", reče Ivana. "Nitko ne ostaje kakav jest." Buka je u međuvremenu postala glasnija, a kakofonija policijskih, bolničkih i vatrogasnih sirena se približavala. "Nicholase, Sophie, morate ići", užurbano će Saint-Germain. "Mislim da će uskoro doći policija, brdo policajaca s previše pitanja na koja nemamo odgovora. Bojim se da će vas zadržati na ispitivanju zateknu li vas bez dokumenata i putovnica." Izvadi kožnati novčanik pričvršćen za pojas dugim lancem. "Evo vam nešto gotovine." "Ne mogu..." zausti Alkemičar. "Uzmi", ustraje Saint-Germain. "Nemoj se služiti kreditnim karticama jer će Machiavelli u protivnom moći pratiti tvoje kretanje", nastavi. "Ne znam koliko će se policija zadržati ovdje. Budem li mogao, čekat ću vas u šest kod staklene piramide pred Louvreom. Ne dođem li u šest, pokušat ću doći u ponoć. Ne uspijem li, onda u šest ujutro." "Hvala ti, stari prijatelju." Nicholas se obrati Sophie. "Ponesi svoju odjeću, a i Joshevu. Nećemo se vraćati ovamo." "Pomoći ću ti", reče Ivana, hitajući iz sobe za Sophie. Alkemičar i njegov nekadašnji učenik stajali su u razrušenoj kuhinji, slušajući korake dviju žena koje su trčale na kat. "Što ćeš s gromadom leda u predvorju?" upita Nicholas. "Imamo veliki uspravni zamrzivač u podrumu. Strpat ću je unutra do odlaska policije. Misliš li da su Dise mrtve?" "Dise je gotovo nemoguće ubiti. Samo se pobrinite da se led ne otopi tako skoro." "Jedne večeri bacit ću gromadu u Scinu. S malo sreće neće se otopiti do Rouena." "Što ćeš reći policiji..." Nicholas rukom pokaže na razvaline oko njih. "... o svemu ovome." "Eksplozija plina?" predloži Saint-Germain. "Traljavo", nasmiješeno će Flamel, prisjećajući se što su blizanci rekli kad je on predložio isto. "Traljavo?" "Jako traljavo." "Onda ću reći da sam se vratio kući i zatekao ovakvo stanje," reče, "što i nije daleko od istine. Nemam pojma kako se ovo dogodilo." Zločesto se naceri. "Mogao bih prodati priču i slike nekom od tabloida. Tajanstvene sile razorile dom rock-zvijezde." "Svi bi mislili da izmišljaš kako bi privukao pozornost medija." "Bi, zar ne? Znaš što? Upravo mi je izašao novi album. Bila bi to sjajna reklama." Vrata se otvore i u kuhinju uđu Sophie i Ivana. Obje su se presvukle u traperice i sportske majice a nosile su i iste naprtnjače. "Idem s njima", reče Ivana prije negoli je Saint-Germain stigao postaviti pitanje koje mu je bilo na vrhu jezika. "Trebat će im vodič i zaštita." "Bi li mi se isplatilo prepirati s tobom o tome?" upita grof. "Ne." "To sam i mislio." Zagrli ženu. "Molim te, budi oprezna. Jako oprezna. Ako su Machiavelli i Dee bili spremni pustiti Dise i Nidhogga u grad, očajni su. A očajni ljudi rade gluposti." "Da", jednostavno će Flamel. "Da, rade. A glupi ljudi griješe."

GIGA

119

TRIDESET PETO POGLAVLJE Josh se neprestano ogledavao preko ramena, pokušavajući se orijentirati. Bio je sve dalje od Saint-Germainove kuće i pobojao se da će se izgubiti. Ali sad više nije mogao natrag; nije mogao prepustiti Scatty tom stvorenju. Zaključio je da će se znati vratiti do kuće dok god bude mogao pronaći Slavoluk pobjede na početku Champs-Elyseesa. U protivnom, slijedit će rijeku policijskih automobila, vatrogasnih kola i kola hitne pomoći koja su jurila glavnom ulicom u smjeru iz kojeg je on trčao. Trudio se ne razmišljati o tome što radi, znajući da bi — kad bi si osvijestio da proganja Parizom čudovište nalik na dinosaura — stao kao ukopan, a Scatty bi... nije bio posve siguran što bi bilo sa Scatty. Ali sigurno bi bilo gadno. Pratiti Nidhoggov trag bilo je nevjerojatno lako. Stvorenje je trčalo ravno, krčeći si put kroz bezbrojne uličice i prolaze koji su vodili paralelno s Champs-Elyseesom. Za sobom je ostavljao krš i lom jer je gazio automobile parkirane u sporednim uličicama, trčeći preko njihovih krovova tako da su od njih ostale samo sploštene olupine. Dok je jurio uskim prolazima, lamatajući repom, probijao je čelične rolete na izlozima trgovina na obje strane i razbijao stakla koja su štitile. Protuprovalni i automobilski alarmi pojačavali su dojam rasula. Odjednom mu pozornost privuče nešto bijelo pred njim. Josh je na sekundu ugledao spodobu u bijelom koja je stajala pred Saint-Germainovom kućom. Nagađao je da je to jedna od čuvarica čudovišta. Sada mu se činilo da i ona juri za stvorenjem, stoje značilo da im je izmaknulo nadzoru. Podignuo je pogled, pokušavajući procijeniti koliko je sati. Bližila se zora pa je nebo točno nad njim već blijedjelo, što je značilo da trči prema istoku. Što će biti ako ovo pretpovijesno čudovište još bude haralo ulicama kad se grad probudi? Nastat će panika; sigurno će na ulice izaći policija i vojska. Josh ga je zasjekao mačem, ali ništa nije postigao - mučila ga je užasna slutnja da ni meci neće biti uspješniji. Ulice su se postupno sužavale u prolaze, pa je čudovište bilo prisiljeno usporiti da se ne bi zalijetalo u zidove. Josh primijeti da dostiže osobu u bijelom. Činilo mu se da je muško, ali to je bilo teško procijeniti. Sada je već trčao lakim korakom i nije se čak ni zapuhao. Zaključio je da su se tjedni i mjeseci nogometnih treninga ipak isplatili. Tenisice su mu bešumno padale na pločnik, pa je pretpostavio da osoba u bijelom i ne sluti da je netko slijedi. Na kraju krajeva, tko bi bio tako lud da trči za čudovištem noseći samo mač za obranu? No, dok joj se primicao, primijetio je da osoba u bijelom također nosi mač u jednoj ruci i nešto nalik na divovski čekić u drugoj. To je oružje prepoznao iz igrice World ofWarcraft: bio je to bojni malj, okrutna i pogubna inačica buzdovana. Kad joj se još malo približio, uočio je daje odjevena u bijeli lančani oklop, oklopne čizme i okruglu kacigu sa žičanom potkapom koja štiti vrat. Iz nekog razloga, to ga nije nimalo iznenadilo. A zatim se spodoba odjednom preobrazi. Pred njegovim očima, oklopljena ratnica pretvorila se u plavokosu djevojku, ne mnogo stariju od njega, odjevenu u kožnatu jaknu, traperice i čizme. Isticala se samo mačem i maljem koje je još uvijek držala u rukama. Nestala je iza ugla. Josh uspori: nije želio naletjeti na tu mladu ženu s mačem i maljem. Kad je bolje razmislio, zaključio je da vjerojatno uopće nije mlada. Uto pred sobom začuje prskanje stakla i mrvljenje opeka, pa ubrza korak, trčeći skrene za ugao i stane kao ukopan. Čudovište je zapelo u uskoj uličici. Josh oprezno produži; čudovište je očito utrčalo u uličicu koja je naizgled bila ravna poput strijele. No, na jednom je kraju skretala i naglo se sužavala jer su gornji katovi dviju nasuprotnih kuća bili izbočeni nad nogostup pod sobom. Čudovište se zaletjelo kroz prolaz i otrgnulo komad obiju kuća. No pokušavajući se progurati na drugu stranu, odjednom se zaglavilo. Bacakalo se amo-tamo, zasipajući ulicu opekom i staklom. Zamijetivši krajičkom oka gibanje na obližnjem prozoru,

GIGA

120

Josh ugleda muškarca kako izviruje užasnuto razrogačenih očiju i otvorenih usta, sleđeno zureći u čudovište tik pred svojim prozorom. Na stvorovu glavu padne komad betona velik poput dvosjeda, ali on to kao da uopće nije primijetio. Josh nije znao što bi. Morao se probiti do Scatty, ali je to značilo da treba obići čudovište, a za to jednostavno nije bilo mjesta. Gledao je kako plavokosa žena trči uličicom. Bez oklijevanja je skočila čudovištu na leđa i vješto mu se popela na glavu, ruku pruženih u stranu, podignutih oružja. Josh zaključi da će ga ubiti i preplavi ga olakšanje. Možda se uspije probiti i odnijeti Scatty. Objahavši široki vrat čudovišta, žena zamahne oružjem na Scathachino mlitavo i nepokretno tijelo. Joshev užasnuti krik izgubio se u zavijanju sirena. "Gospodine, moramo vas izvijestiti o... nezgodi." Policajac blijed kao krpa pruži telefon Niccolou Machiavelliju. "RAID-ov zapovjednik želi osobno razgovarati s vama." Dee uhvati čovjeka za nadlakticu i okrene ga na stranu. "Što je bilo?" oštro ga upita na savršenom francuskom dok je Machiavelli pozorno slušao sugovornika na vezi, držeći prst u drugom uhu kako bi utišao buku oko sebe. "Nisam siguran, gospodine. Nema sumnje da se radi o nekoj zabuni." Policajac se pokuša drhtavo nasmijati. "Građani dojavljuju da je nekoliko ulica dalje između dviju kuća zapelo... čudovište. Znam da to nije moguće, ali..." Zanijemi jer se osvrnuo i ugledao nekoć stamenu dvokatnicu u čijem je zidu sad zjapila golema rupa. Machiavelli dobaci telefon natrag policajcu. "Nabavite mi automobil." "Automobil?" "Automobil i plan grada", otrese se. "Da, gospodine. Možete uzeti moj." Taj je policajac bio među prvima koji su stigli na mjesto događaja kad su u postaju počeli pristizati deseci poziva uznemirenih građana. Ugledao je Machiavellija i Deeja kako hitaju iz uličice nedaleko od izvora buke, pa ih je zaustavio, uvjeren da su povezani s navodnom eksplozijom. Njegov osorni nastup pretopio se u zgroženost kad je otkrio da je postariji sjedokosi muškarac u blatnom odijelu zapravo ravnatelj DSGE-a. Policajac pruži ključeve svog automobila i istrošenu, poderanu Michelinovu kartu središta Pariza. "Bojim se da imam samo to." Machiavelli mu je istrgne iz ruke. "Slobodni ste." Pokaže na ulicu. "Preusmjerite promet. Ne puštajte u blizinu ni novinare ni znatiželjnike. Jasno?" "Jasno, gospodine." Policajac otrči, sretan što nije izgubio posao. Nitko nije želio stati na žulj jednom od najmoćnijih ljudi u Francuskoj. Machiavelli rastvori plan grada na poklopcu motora. "Mi smo ovdje", objasni Deeju. "Nidhogg se zaputio ravno na istok, ali prije ili poslije mora prijeći Champs-Elysees i krenuti prema rijeci. Nastavi li ovim smjerom, mislim da znam gdje će skrenuti..." kucne prstom kartu. "Ovdje negdje." Dvojica muškaraca uvuku se u mali auto, a Machiavelli se ogleda oko sebe kako bi utvrdio gdje su komande. Nije se mogao sjetiti kad je posljednji put bio za upravljačem; to je oduvijek bila Dagonova briga. Napokon je pokrenuo vozilo, škripavo prebacujući iz brzine u brzinu, a zatim skrenuo u nedopuštenom smjeru i odjurio Champs--Elyseesom, zanoseći se stražnjim dijelom vozila amo-tamo i ostavljajući za sobom trag guma. Dee je šutke sjedio na suvozačkom sjedalu, jednom rukom stežući sigurnosni pojas, a drugom se oslanjajući o komandnu ploču. "Tko vas je učio voziti?" upita drhtavim glasom kad su se odbili od ruba nogostupa. "Karl Benz", otrese se Machiavelli. "Davno", doda. "Koliko je kotača imao taj automobil?" "Tri."

GIGA

121

Dee čvrsto zatvori oči dok je automobil tutnjio kroz raskrižje, za dlaku izbjegavši kamion Gradske čistoće koji im se našao na putu. "A što ćemo kad dostignemo Nidhogga?" upita, odlučivši se koncentrirati na taj problem kako ne bi razmišljao o Machiavellijevoj strahovitoj vožnji. "To je vaš problem", odvrati Machiavelli. "Na kraju krajeva vi ste ga oslobodili." "Ali vi ste pozvali Diše ovamo. Stoga ste djelomice i vi krivi." Machiavelli nagazi na kočnicu tako daje automobil počeo klizati uz strašnu škripu. Motor se ugasi, a automobil s trzajem stane. "Zašto smo stali?" ljutito upita Dee. Machiavelli pokaže kroz prozor. "Slušajte." "Ne čujem ništa osim sirena." "Slušajte", ustraje Machiavelli. "Nešto stiže." Pokaže lijevo. "Odavde." Dee spusti prozor. Pod zavijanjem policijskih, bolničkih i vatrogasnih sirena, razabiralo se drobljenje kamena, rušenje opeke te glasno pucketanje i rasipanje razbijenog stakla... Josh je bespomoćno gledao kako žena, jašući čudovištu za vratom, zamahuje mačem na Scatty. U tom trenutku čudovište slegne ramenima kako bi se otreslo zgrade koja ga je sputala, pa je sječivo promašilo i zazviždalo opasno blizu glavi onesviještene Ratnice. Povukavši se više na široki vrat čudovišta, žena se uhvati za nabor debele kože, nagne se postrance preko golema oka koje nije treptalo i pokuša probosti Scatty vrhom mača. Stvorenje se ponovno pomakne, pa mu je mač zasjekao ruku, nedaleko od kandži kojima je držao Ratnicu. Čudovište nije reagiralo, ali je Josh zamijetio koliko je oštrica doprla blizu Scatty. Žena se ponovno nagne i Josh jasno opazi da će je ovaj put dosegnuti. Morao je nešto poduzeti! Bio je Scattyna posljednja nada. Nije mogao dokono gledati kako ubijaju osobu koju poznaje. Potrči. Kad je u kući zasjekao to stvorenje, nije ništa postigao, ali kad mu je zario oštricu u debelu kožu... Držeći Clarent objema rukama kako ga je Ivana naučila, Josh ubrza iz sve snage i pritrči čudovištu. Osjetivši kako mu mač bruji u rukama, zarije ga u rep stvora. Istog mu trenutka vrućina sukne rukama i razbukta mu se u prsima. Zrak se ispuni kiselkastim mirisom naranči, a aura mu bljesne zlatno te potom potamni i poprimi isti crvenkastonarančasti sjaj kojim je zračio mač zabijen u debelu, kvrgavu kožu čudovišta. Josh okrene Clarent i iščupa ga. Rana u sivkastosmeđoj koži zažari se jarkocrveno, ali odmah otvrdne u crnu krastu. Osjetu je trebalo nekoliko trenutaka da proputuje primitivnim živčanim sustavom stvorenja. Ono se zatim naglo propne na stražnje noge, sikćući i skvičeći od boli. Probije se kroz zgrade, sipajući oko sebe kišu opeka, crepova i drvenih greda tako da Josh navrat-nanos uzmakne da ne strada. Baci se na tlo i pokrije glavu da se zaštiti od otpada koji je padao oko njega. Pomisli kako bi baš bilo u njegovu stilu da ga nakon svega dokrajči običan crijep. Kad se čudovište neočekivano propelo, žena na njegovim leđima izgubila je ravnotežu. Zaljuljala se i ispustila malj, pa se očajnički uhvatila za kožu na njegovim leđima, kako je čudovište ne bi zbacilo točno preda se. Josh je, ležeći na tlu, pod kišom opeka promatrao kako se debela crna krasta širi od rane stvorovim repom. Stvor se ponovno propne, probije kroz kut kuće i izbije na Champs-Elysees. Josh s olakšanjem primijeti da prednjim šapama još steže Scattyno mlitavo tijelo. Duboko udahnuvši, Josh se s mukom osovi na noge i zgrabi mač. Odmah osjeti kako mu snaga zuji tijelom, izoštravajući mu sve osjete. Stajao je, ljuljajući se, dok mu je čista energija prožimala tijelo; zatim se okrene i potrči za čudovištem. Osjećao se čudesno. Premda se još nije razdanilo, vidio je posve jasno, iako su boje bile poremećene. Osim užegla, zmijskog smrada čudovišta, osjećao je i cijelu paletu gradskih mirisa. Sluh mu je bio toliko izoštren da je mogao razlučiti sirene različitih hitnih službi, pa čak i razlikovati pojedine automobile. Kroz gumene potplate svojih tenisica osjećao je nepravilna uleknuća u pločniku pod

GIGA

122

stopalima. Zamahne mačem pred sobom. Lelekao je i zujao, a Joshu se učini da čuje daleki šapat i razabire gotovo razumljive riječi. Prvi put u životu osjetio je da doista živi; znao je da se tako Sophie osjećala kad su je Probudili. No dok su nju novi osjeti uplašili i zbunili... njega su oduševili. Ovo je želio više od svega na svijetu.

* * * Dagon je šljapajući utrčao u uličicu, podignuo Disin malj i odjurio za dječakom. Vidio je bljesak njegove aure i znao da je doista moćan, premda se nije zamarao pitanjem jesu li to dvoje doista blizanci iz predaje. Očito su Alkemičar i Dee bili uvjereni da jesu. No Dagon je znao da čak ni Machiavelli - jedan od najbistrijih humana s kojima je imao posla ~ nije posve siguran da je tako, a letimičan pogled na clječakovu auru nije mu bio dovoljan dokaz. Zlatne i srebrne aure bile su rijetke - premda ne tako rijetke kao crna — ali Dagon je lijekom stoljeća susreo najmanje četiri para blizanaca sa sunčanim i mjesečevim aurama, te desetke pojedinaca. No ni Dee ni Machiavelli nisu znali da je Dagon vidio izvorne blizance. Ostao je na Danu Talisu do samoga kraja, do Posljednje bitke. Nosio je očev oklop tog sudbonosnog dana kad su svi znali da sudbina otoka visi o niti. Kao i svi ostali, zadrhtao je od straha kad su srebrno i zlatno svjetlo bljesnuli s vrha Sunčeve piramide, otkrivajući svoju iskonsku moć. Čarolije četiriju prirodnih elemenata poharale su drevni krajolik i rascijepile otok u srcu svijeta. Dagon je u posljednje vrijeme rijetko spavao; nije čak ni imao krevet. Bio je poput morskog psa koji spava u pokretu. Rijetko je i sanjao, a sanjao je uvijek isto: slikovite noćne more o vremenu kada su se nebesa žarila zlatnim i srebrnim svjetlima, donoseći smak svijeta. Mnogo je godina proveo u Machiavellijevoj službi. Tijekom tih stoljeća nagledao se čuda i strahota, a zajedno su svjedočili mnogim presudnim i zanimljivim događajima u novijoj povijesti svijeta. Dagonu se sve više činilo da bi ovo mogao biti jedan od najdoj-mljivijih. "Ovo se ne vidi svaki dan", mrmljao je Dee. Čarobnjak i Machiavelli gledali su kako se Nidhogg probija kroz zgradu na lijevoj strani Champs-Elyseesa, gazi drvored i prelazi ulicu. Još je nosio riđokosu Scatty u kandžama, a za leđa mu se držala Disa. Dvojica besmrtnika gledala su kako golemi rep jednim zamahom pretvara semafor u izobličenu olupinu dok je čudovište skretalo u susjednu ulicu. "Zaputio se prema rijeci", reče Machiavelli. "Pitam se što li se dogodilo dječaku", naglas je razmišljao Dee. "Možda se izgubio," započne Machiavelli, "ili ga je pregazio Nidhogg. A možda i nije", doda kad je Josh Newman prekoračio iščupana stabla i stupio na široki kolnik. Pogledao je lijevo i desno, ali nije bilo prometa, a nije se čak ni osvrnuo na policijsko vozilo nespretno parkirano uz nogostup. Pretrčao je široku aveniju, a iz mača koji je nosio u ruci vile su se zlatne vitice dima. "Taj dječak je svašta u stanju preživjeti", zadivljeno će Dee. "A i hrabar je." Nekoliko trenutaka zatim, iz sporedne uličice izjuri Dagon na Joshevu tragu. Nosio je malj. Ugledavši Deeja i Machiavellija u automobilu, podigne drugu ruku, što je mogao biti pozdrav ili oproštaj. "Što sad?" upita Dee. Machiavelli okrene ključ motora i grubo prebaci mjenjač u prvu brzinu. Auto se tržne i malo poskoči, na što Machiavelli stisne gas do daske, a motor silovito zabruji. "Ulica de Marignan izbija na Aveniju Montaigne. Mislim da možemo stići onamo prije Nidhogga." Uključi sirene. Dee kimne. "Možda da promijenite brzinu." Usne mu se izviju u jedva zamjetan osmijeh. "Vidjet ćete da će auto brže ići."

GIGA

123

TRIDESET ŠESTO POGLAVLJE Garaža vam nije povezana s kućom?" upita Sophie, ulazeći na stražnje sjedalo malog, crveno-crnog Citroena 2CV, iza Nicholasa koji je sjeo na suvozačko mjesto do Ivane. "Ovo je preuređena staja. U prošla vremena sta je se nisu smještale preblizu kući. Vjerojatno bogataši nisu željeli živjeti u smradu konjskog izmeta. Nije ovo tako strašno, samo je nezgodno za kišnih noći kad do kuće moraš pretrčati tri bloka. Kad Francis i ja navečer izađemo, obično idemo podzemnom željeznicom." Ivana oprezno iziđe autom iz garaže i skrene desno, odmičući se od oštećene kuće oko koje su se okupljala vatrogasna kola, hitne pomoći, policijska vozila i novinari. Kad su otišli, Francis je otišao na kat da se presvuče, zaključivši da će ovakav publicitet čudesno povećati prodaju njegova novog albuma. "Presjeći ćemo Champs-Elysees i onda skrenuti prema rijeci", reče Ivana, stručno usmjeravajući Citroen uskom, popločanom uličicom. "Siguran si da se Nidhogg onamo zaputio?" Nicholas Flamel uzdahne. "Samo nagađam", prizna. "Nikada ga nisam vidio - ne znam nikoga tko ga je vidio i preživio - ali na putovanjima sam se susretao s desecima takvih stvorenja i sva su srodna morskim gušterima, kao što je mosasaur. Uplašen je, a možda i ozlijeđen. Zaputio se prema vodi u potrazi za hladnim, blagotvornim blatom." Sophie se nagne naprijed i proviri između prednjih sjedala. Koncentrirala se svom snagom na Nidhogga, razvrstavajući Vještičine uspomene u potrazi za nečim što bi joj moglo pomoći. Ali čak je i Vještica znala malo o tom iskonskom stvorenju osim daje zatočeno među korijenjem Svjetskog stabla, stabla koje je Dee uništio... "... Excaliburom", šapne. Alkemičar se okrene na sjedalu prema njoj. "Sto s njim?" Sophie se namršti, pokušavajući se sjetiti. "Josh mije rekao da je Dee uništio Yggdrasill Excaliburom." Flamel kimne. "A vi ste mi rekli da je Clarent Excaliburov parnjak." "Jest." "Imaju li istu moć?" upita. Flamelove svijetle oči bijesnu. "Zanima te bi li Clarent mogao uništiti Nidhogga ako je Excalibur uništio Svjetsko stablo?" Kimao je, govoreći. "Drevna oružja moći na svijetu su duže od Starijih rasa. Nitko ne zna odakle su došla, ali znamo da su se nekima od njih služili Stariji. Činjenica da su ta oružja još na svijetu, pokazuje koliko su neuništiva." Kimne. "Siguran sam da bi Clarent mogao Nidhogga raniti, a možda i ubiti." "I vjeruješ da je Nidhogg već sada ranjen?" Ivana ugleda prolaz kroz ranojutarnju prometnu gužvu i spretno se provuče kroza nj praćena drečanjem automobilskih truba. "Nešto ga je otjeralo iz kuće." "Znaš li što si upravo potvrdio?" upita ga. Flamel kimne. "Znamo da Scatty nikada ne bi taknula Clarent. Prema tome, Josh je ranio stvorenje - i to dovoljno ozbiljno da odjuri Parizom glavom bez obzira. Sada je u potjeri za njim." "A Machiavelli i Dee?" upita Ivana. "Oni su vjerojatno u potjeri za Joshem." Ivana presiječe dva prometna traka i stušti se Champs-Elyseesom. "Nadajmo se da ga neće sustići." Sophie nešto odjednom padne na pamet. "Dee je upoznao Josha..." Zanijemi, shvativši sto je upravo rekla. "U Ojaiju. Znam", iznenadi je Flamel odgovorom. "Rekao mi je." Sophie se nasloni, začuđena što je njezin brat blizanac to povjerio Alkemičaru. Obrazi joj se

GIGA

124

zarumene. "Mislim da ga se Dee dojmio." (iotovo se to stidjela priznati Alkemičaru i imala je dojam da izdaje brata, ali je svejedno nastavila. Nije bio pravi trenutak za tajne. "Dee mu je nešto rekao o vama. Mislim... mislim da mu je Josh na neki način povjerovao", žurno dovrši. "Znam", tiho će Flamel. "Engleski Čarobnjak zna biti veoma uvjerljiv." Ivana postupno uspori i zaustavi automobil. "Ovo ne sluti na dobro", reče. "U ovo doba ulice bi trebale biti gotovo puste." Uletjeli su u golem prometni čep. Pružao se cijelim Champs--Elyseesom pred njima. Drugi dan zaredom na pariškoj prometnoj žili kucavici nastao je potpun zastoj. Ljudi su stajali pokraj svojih vozila zagledani u rupu što je zjapila u zidu zgrade. Policija je upravo stigla i pokušavala brže-bolje uspostaviti nadzor nad situacijom, tjerajući automobile da produže kako bi kolima hitne pomoći omogućili prilaz zgradi. Ivana Orleanska nagne se preko upravljača, procjenjujući stanje smirenim, sivim očima. "Prešao je ulicu i otišao onuda", reče Ivana, brzo dajući žmigavac i skrećući desno u usku Ulicu Marignan, provezavši se pokraj izobličena semafora. "Ne vidim ih." Nicholas se uspravi na sjedalu kako bi vidio što dalje dugom, ravnom ulicom. "Kamo vodi ova ulica?" "Izbija na Ulicu Frangois, malo prije Avenije Montaigne", odgovori Ivana. "Već desetljećima obilazim ove ulice pješke, biciklom i automobilom. Poznajem ih kao vlastiti džep." Provezla se pokraj dvanaestak automobila na kojima je Nidhogg u prolazu ostavio traga: kovina je bila zdrobljena poput aluminijske folije, a prozori smrskani u paučinaste uzorke ili razbijeni. Metalno klupko, koje je izvorno bilo bicikl, bilo je utisnuto u kolnik, još pričvršćeno lancem za metalnu ogradu. "Ivana", jako se tiho oglasi Nicholas. "Bi li se možda mogla požuriti?" "Ne volim brzo voziti." Pogleda Alkemičara ispod oka, a izraz na njegovu licu očito ju je natjerao da ipak stisne gas do daske. Mali motor zabruji i automobil naglo ubrza. "Što je bilo?" upita Ivana. Nicholas je grizao donju usnu. "Upravo sam se sjetio mogućeg problema", prizna. "Kakvog problema?" uglas upitaju Ivana i Sophie. "Velikog problema." "Većeg od Nidhogga?" Ivana odlučno povuče mjenjač i naglo prebaci u najvišu brzinu. Sophie nije primijetila da idu išta brže; još je imala dojam da bi pješice brže stigli. Lupkala je po naslonu sjedala, izvan sebe od brige. Moraju što prije stići do njezina brata! "Dao sam Joshu dvije preostale stranice Kodeksa", reče Flamel. Okrene se prema Sophie. "Misliš li da ih tvoj brat nosi sa sobom?" "Vjerojatno", reče prvo, a onda kimne. "Zapravo, sigurno. Posljednji put kad sam ga vidjela, nosio ih je u vrećici pod košuljom." "Kako to da Josh čuva listove Kodeksa?" upita Ivana. "Mislila sam da tu knjigu nikad ne ispuštaš iz vida." "Dao sam mu ih." "Dao si mu ih?" iznenađeno upita. "Zašto?" Nicholas se okrene i pogleda kroz prozor na ulicu zasutu tragovima Nidhoggova prolaska. Kad je ponovno pogledao Ivanu, lice mu je bilo u smrknutom grču. "Budući da jedini među nama nije ni besmrtan, ni Stariji, ni Probuđen, mislio sam da neće biti umiješan u naše sukobe i da neće biti meta napada; on je običan humani. Mislio sam da će stranice kod njega biti na sigurnom." Sophie je nešto zasmetalo u toj izjavi, ali nije mogla odrediti točno što. "Josh ne bi nikada dao te stranice Deeju", uvjereno ustvrdi. Kad se Nicholas ponovno okrenuo prema djevojci, izraz njegovih svijetlih očiju bio je strašan. "O, vjeruj mi, Dee uvijek dobije što želi," gorko reče, "a ono što ne može dobiti - uništi."

GIGA

125

TRIDESET SEDMO POGLAVLJE Kad je Machiavelli zakočio, automobil je nastavio kliziti i zaustavio se s dvama kotačima na nogostupu. Povukao je ručnu kočnicu, ali ostavio je auto u brzini tako da se trznuo naprijed i naglo ugasio. Bili su na parkiralištu na obali Seine, blizu mjesta na kojem su očekivali da će se Nidhogg pojaviti. Zasad su čuli samo tiho kuckanje motora, a onda je Dee ispustio dug izdah. "Vi ste najgori vozač kojeg sam ikad vidio." "Ali dovezao sam nas dovde, zar ne? Znate da ćemo ovo jako teško objasniti", doda Machiavelli da skrene razgovor sa svoje vozačke nesposobnosti. Savladao je najtajanstvenija i najzamrsenija umijeća, pola tisućljeća manipulirao društvima i vladama, tečno govorio tuce jezika, znao programirati u pet računalnih jezika i bio jedan od svjetskih stručnjaka za kvantnu fiziku. Ali vožnja mu nikako nije išla. Kakva sramota. Spustivši vozački prozor, pustio je da automobilom prostruji svjež zrak. "Mogao bih narediti medijsku blokadu, dakako, tvrdeći da je riječ o pitanju nacionalne sigurnosti, ali sve je ionako već previše javno i zbrkano." Uzdahne. "Snimka Nidhogga vjerojatno je već na internetu." "Ljudi će to odbaciti kao smicalicu", uvjereno će Dee. "Mislio sam da smo nagrabusili kad je snimljen Bigfoot. Ali brzo su tu priču odbacili kao podvalu. Ako sam išta naučio tijekom godina, onda je to da su humani majstori kad treba zatvoriti oči pred onim što im je pred nosom. Stoljećima zanemaruju da postojimo, usprkos svim dokazima, odbacuju Starije i njihovo doba kao mitove i legende. Osim toga," prepredeno doda, zamišljeno gladeći kratku bradicu, "sada sve dolazi na svoje mjesto. Imamo glavninu knjige; kad se dočepamo preostalih dvaju listova, dovest ćemo Mračne Starije natrag i svijet vratiti u pravo stanje." Uznosito zamahne rukom. "Nećete se morati zamarati neznatnim sitnicama kao što su mediji." "Čini se da zaboravljate da imamo i drugih problema, kao što su Flamel i Perenelle. Oni nisu baš tako neznatni." Dee izvadi mobitel iz džepa i zamahne njime. "O, to sam već riješio. Jednim telefonskim pozivom." Machiavelli iskosa pogleda Čarobnjaka, ali ne reče ništa. Iz iskustva je znao da ljudi često govore samo da prekinu tišinu, a bilo mu je itekako poznato koliko je Dee zaljubljen u zvuk vlastitoga glasa. John Dee zagledao se kroz prljavi vjetrobran prema Seini. Nekoliko kilometara nizvodno, točno iza zavoja na rijeci, gotička katedrala Notre Dame de Paris polako se pomaljala u svjetlu praskozorja. "Nicholasa i Perenelle upoznao sam u ovome gradu prije gotovo pet stoljeća. Bio sam njihov učenik — to niste znali, zar ne? Toga nema u vašim legendarnim popisima. Ne gledajte me tako iznenađeno", reče smijući se Machiavellijevu zatečenom izrazu lica. "Već desetljećima znam za vaše popise. Moji su primjerci bolje ažurirani", doda. "Da, učio sam od legendarnog Alkemičara, baš u ovom gradu. Ubrzo sam shvatio daje Perenelle moćnija — i opasnija — od svojega muža. Jeste li je ikada susreli?" odjednom upita. "Jesam", drhtavim glasom odgovori Machiavelli. Bio je zaprepašten što Stariji — ili možda samo Dee? — znaju za njegove spise. "Da. Jednom sam je vidio. Borili smo se; ona je pobijedila", kratko odgovori. "Dojmila me se." "Iznimna je to žena; nevjerojatna. Već je u svoje doba stekla nenadmašan ugled. Što bismo samo postigli kad bi stala na našu stranu! Ne znam što vidi u tom Alkemičaru." "Nikada niste razumjeli ljudsku sposobnost za ljubav, zar ne?" upita Machiavelli ispod glasa. "Razumijem da Nicholas opstajc i napreduje zahvaljujući Čarobnici. Da bismo uništili Nicholasa, dovoljno je da ubijemo Perenelle. Moj gospodar i ja to smo oduvijek znali, ali smo vjerovali da ćemo, uhvatimo li ih zajedno, iskoristiti njihovo ukupno znanje, zbog čega se isplatio rizik da ih ostavimo na životu." "A sada?" "Taj se rizik više ne isplati. Večeras sam", doda posve tiho, "napokon učinio ono što sam odavna trebao." Govorio je gotovo kao da žali. "Johne", odjednom vikne Machiavelli, naglo se okrenuvši u sjedalu da pogleda engleskog

GIGA

126

Čarobnjaka. "Što ste učinili?" "Poslao sam Morrigan u Alcatraz. Perenelle neće dočekati zoru."

GIGA

127

TRIDESET OSMO POGLAVLJE Josh je napokon dostigao čudovište na obali Seine. Nije znao koliko je daleko trčao, vjerojatno kilometrima - ali je znao da to inače nije u stanju. Zadnju ulicu je cijelu pretrčao - učinilo mu se da na znaku piše Ulica Marignan — i to bez ikakva napora, a dok je skretao u Aveniju Montaigne, nije bio čak ni zapuhan. Za to je sigurno zaslužan mač. Dok je trčao, osjećao je kako mu zuji i bruji u rukama, čuo je kako šapuće i uzdiše neodređena obećanja. Kad bi ga pružio ravno preda se u smjeru čudovišta, šaputanje bi postalo glasnije i mač bi mu počeo vidno podrhtavati u ruci. Kad bi ga spustio, glasovi bi utihnuli. Mač ga je vukao prema čudovištu. Slijedeći uskim uličicama krš i lom koje je stvorenje ostavljalo za sobom, jureći pokraj zbunjenih, zatečenih i užasnutih Parižana, Josh je bio svjestan da mu na rubu svijesti titraju neobične i uznemirujuće misli: ... našao se u svijetu bez kopna, plivajući u oceanu tako prostranom da bi mogao potopiti cijele planete, prepunom stvorenja u usporedbi s kojima je ovo čudovište bilo sićušno... ... visio je u zraku sputan debelim korijenjem koje mu se urezivalo u meso, gledajući pod sobom razvaljenu pustaru u plamenu... ... bio je izgubljen i zbunjen, na nekom mjestu punom malih kuća i još manjih stvorenja, trpio je bol i nevjerojatna vatra žarila mu je dno kralježnice... ... bio je... Nidhogg. To mu ime odjednom iskrsne u mislima i dječak se toliko zaprepasti što je iskusio misli čudovišta da je stao kao ukopan. Znao je da taj fenomen ima neke veze s mačem. Kad je čudovište jezikom dotaknulo sječivo, na trenutak je ugledao neki strani svijet i strašne slike bizarnog krajolika, a kad je poslije zario mač u stvora, u glavi su mu se pojavili ulomci nekog života nepovezanog s njegovim osobnim iskustvom. Sinulo mu je da gleda ono što je stvorenje - Nidhogg - vidjelo nekoć davno. Iskusio je što ono sada osjeća. Očito je povezano s mačem. A ako je njegov mač Excaliburov parnjak, odjednom pomisli Josh, prenosi li i on osjećaje, osjete i dojmove kad se njime koristi? Sto je Dee osjetio kad je zario Excalibur u drevni YggdrasiU? Kakve je prizore vidio, što je iskusio i doznao? Josh se zapita je li upravo zato Dee uništio YggdrasiU: je li ga ubio da bi upio nevjerojatno znanje koje je sadržavao? Josh pogleda kameni mač i sav se strese. Takvo oružje nositelju daje nezamislivu moć - kakvo lije to samo strašno iskušenje. Sigurno se nagon da se sve češće koristi njime za prikupljanje znanja prije ili poslije otme nadzoru. Strašne li pomisli. Ali zašto mu ga je onda Alkemičar dao? Odmah mu je sinuo odgovor: zato što Flamel to nije znao! Mač je bio beživotan komad kamena dok se njime netko ne bi probo ili zasjekao - tada oživi. Josh je kimao sam za sebe; sada je znao zašto Saint-Germain, Ivana i Scatty nisu željeli ni taknuti to oružje. Trčeći ulicom prema rijeci, pitao se što bi se dogodilo kad bi ubio Nidhogga Clarentom. Što bi osjetio, što bi iskusio? Sto bi saznao? Nidhogg se probije kroz šumarak i pretrči ulicu prema Port des Champs-Elyseesu. Zaustavi se na parkiralištu na doku, gotovo točno pred Deejem i Machiavcllijem, i spusti se na sve četiri, ljuljajući golemu glavu amo-tamo, dok mu se jezik klatio iz gubice. Bio im je tako blizu da su vidjeli Scattyno mlitavo tijelo u njegovim kandžama i Disu za vratom. Zamahom repa Nidhogg nagnječi nekoliko automobila te udari u turistički autobus i probije mu motor. Jedna guma potmulo prasne.

GIGA

128

"Mislim da bismo trebali izaći iz auta..." zausti Dee i posegne za kvakom, ne skidajući pogleda s repa koji je lamatao naokolo i upravo prevrnuo teški BMW na krov. Machiavelli naglo pruži ruku i zgrabi Čarobnjakovu u čelični stisak. "I ne pomišljajte na pokret. Nemojte mu ničim privući pozornost." "Ali rep..." "Nešto ga boli, zato toliko mlatara. Ali čini se da usporava." Dee okrene glavu. Machiavelli je imao pravo: s Nidhoggovim repom nešto nije bilo u redu. Oko trećina ukupne dužine je pocrnjela - gotovo kao da se okamenila. Pred Deejevim očima, vitice i žile zapjenjene crne tekućine tekle su po otpornom mesu, polako ga prekrivajući krutom korom. Doktor John Dee odmah je znao što se dogodilo. "Dječak gaje ranio Clarentom", reče, i ne okrenuvši glavu prema Machiavelliju. "Zbog toga mu se ovo događa." "Mislio sam da je Clarent Vatreni mač, a ne Kameni." "Mnogo je oblika vatre", reče Dee. "Tko bi znao kako će energija tog sječiva reagirati u sprezi sa stvorenjem kakvo je Nidhogg?" Zurio je u rep, gledajući kako se debela kora širi kožom. Dok se stvrdnjavala, na trenutak ugleda bljesak crvenog žara. "Kora lave", reče, glasa prigušena od zaprepaštenja. "To je kora lave. Vatra gori u stvorovoj koži." "Nije čudo da ga boli", promrmlja Machiavelli. "Zvučite kao da ga žalite", plane Dee. "Ja nisam trampio ljudskost za dugovječnost, doktore. Pamtim odakle potječem." Glas mu postane hladan, čak pomalo prijeziran. "Toliko ste se trudili biti poput svojeg gospodara među Starijima da ste zaboravili kako je biti čovječan — kako je biti čovjek. A mi ljudi", naglasi posljednju riječ, "imamo moć suosjećanja s tuđom boli. Zahvaljujući tome, humani su nadmašili Starije i postali veliki." "1 ta će ili slabost na kraju doći glave", jednostavno će Dec. "Dopustite da vas podsjetim kako ovo stvorenje nije čovjek. Moglo bi vas zgaziti, a da to i ne primijeti. No, nemojmo se svađati sad kad smo ovako blizu pobjedi. Možda je dječak riješio naš problem", reče Dee. "Nidhogg se polako pretvara u kamen." Oduševljeno se nasmije. "Ako sad skoči u rijeku, težina vlastitog repa povući će ga na dno - zajedno sa Scathach." Lukavo pogleda Machiavellija. "Pretpostavljam da se vaša čovječnost ne proteže i na suosjećanje sa Sjenom." Machiavelli se iskesi. "Bio bih jako sretan kad bih znao da Scathach leži na dnu Seine u stisku kandži tog stvorenja." Dvojica besmrtnika nepomično su sjedili u automobilu, gledajući kako se stvorenje kreće teškim korakom, sve sporije i sporije, vukući težak rep za sobom. Od vode ga je dijelio još samo jedan ostakljeni brod — takozvani bateaux-mouches — koji s turistima plovi uzvodno i nizvodno. Dee pokaže glavom na brod. "Čim stane na njega, brod će potonuti, a Nidhogg i Scathach zauvijek nestati u Seini." "A Disa?" "Ona valjda zna plivati." Machiavelli si dopusti podrugljiv osmijeh. "Znači sad samo čekamo..." "... da stane na brod", dovrši Dee baš kad se Josh pojavio na rupi koja je zjapila u drvoredu što se pružao duž doka i pretrči parkiralište. Dok je Josh trčao prema stvorenju, mač mu počne plamtjeti u ruci, a dugi jezici narančaste vatre vijoriti za oštricom. Aura mu je pucketala istom zlatnom bojom, prožimljući zrak mirisom naranči. Disa odjednom spuzne sa stvorova vrata i u hipu se preodjene u svoj bijeli lančani oklop, prije negoli su joj stopala uopće dotaknula tlo. Obrušila se na Josha, lica zgrčena u ružan, razjaren izraz. "Postaješ prava gnjavaža, mali", reče mu na jedva razumljivom engleskom. Podignuvši mač široke oštrice objema rukama, baci se na Josha. "Ovo će biti gotovo za tren."

GIGA

129

TRIDESET DEVETO POGLAVLJE Zaljevom San Francisco valjale su se goleme, sveobuhvatne maglene plohe. Perenelle Flamel prekriži ruke na prsima, gledajući kako se noćno nebo puni pticama. Nad grad se u luku vinulo veliko jato nalik na gust, brz oblak, a onda su se poput razlivene tinte rascijepile u tri jata i sunule preko zaljeva, ravno prema otoku. Znala je da u samom srcu toga jata leti Božica Vrana. Morrigan stiže na Alcatraz. Perenelle je stajala na ruševinama spaljene stražarske kućice kamo je napokon uspjela pobjeći rijeci paukova. Premda je kućica izgorjela prije gotovo tri desetljeća, još je njušila mirise pougljenjena drva, napukle žbuke i rastaljenih cijevi koji su se zadržali u zraku poput sablasti. Čarobnica je znala da bi, kad bi ih prestala zatomljivati i posvetila im se, čula glasove čuvara i njihovih obitelji koji su minulih godina obitavali u toj zgradi. Zasjenivši žarkozelene oči i jako ih stisnuvši, Perenelle obrati pozornost na sve bliže ptice, pokušavajući ih razabrati u noći i procijeniti koliko joj vremena preostaje do njihova dolaska. Jato je bilo golemo, a zbog sve gušće magle bilo je nemoguće točno odrediti njegovu veličinu i udaljenost. No procijenila je da će stići do otoka za deset do petnaest minuta. Prinijela je palac malom prstu. Među njima vrcne iskrica. Perenelle kimne. Moć joj se vraćala, ali nedo-voljno brzo. Jačat će dokle god se bude klonila sfinge, ali joj se aura noću sporo punila. Znala je da ni izdaleka nije dovoljno snažna da pobijedi Morrigan i njezine ljubimice. No to nije značilo da je nemoćna; tijekom dugog života naučila je korisnih vještina. Čarobnica osjeti kako joj svjež povjetarac mrsi dugu kosu, a u idućem trenutku duh Juana Manuela de Ayale odjednom se pojavi uz nju. Sablast je lebdjela u zraku, preuzimajući puninu i obris od zrnaca prašine i kapljica vode u sve gušćoj magli. Kao mnogi duhovi s kojima se susretala, nosio je odjeću koja mu je tijekom života bila najudobnija: široku košulju od bijelog platna uguranu u hlače do koljena. Potkoljenice su mu se postupno sužavale i, kao većina duhova, nije imao stopala. Ljudi tijekom života rijetko obraćaju pozornost na vlastita stopala. "Ovo je nekoć bilo najljepše mjesto na svijetu, zar ne?" upita, vlažnih i plošnih očiju prikovanih za San Francisco. "Još je tako", odvrati Perenelle, okrenuvši se prema gradu čije su tisuće malih svjetala titrale i svjetlucale na drugoj strani zaljeva. "Nicholasu i meni dugo je godina bio dom." "Ne govorim o gradu!" odmahne De Ayala. Perenelle dobaci duhu pogled ispod oka. "O čemu onda govoriš?" upita. "Izgleda prelijepo." "Jednom sam stajao ovdje, nedaleko od mjesta gdje smo sada, i promatrao tisuće vatri na obalama. Svaka je predstavljala obitelj. S vremenom sam ih sve upoznao." Spanjolčevo se izduženo lice zgrči, vjerojatno od bola. "Upoznali su me s ovim krajem, s ovim otokom, pripovijedali mi o njegovim bogovima i duhovima. Mislim da me ti ljudi vežu za ovaj kraj. Sada vidim samo svjetla; ne vidim zvijezde, ne vidim plemena i pojedince skutrene oko vatre. Gdje je mjesto koje sam volio?" Perenelle pogleda svjetla u daljini. "Još je ondje. Ali je naraslo." "Promijenilo se do neprepoznatljivosti," reče De Ayala, "i to ne nabolje." "I ja sam gledala kako se svijet mijenja, Juan." Perenelle je govorila posve tiho. "Ali volim misliti da se promijenio nabolje. Starija sam od tebe. Rođena sam u vrijeme kad te zubobolja mogla ubiti, kad je život bio kratak i surov, a smrt nerijetko bolna. U vrijeme kad si ti otkrivao ovaj otok, prosječan životni vijek zdravog čovjeka nije prelazio trideset i pet godina. Sada je dvostruko duži. Zubobolja više nije smrtonosna - bar ne u pravilu", doda kroz smijeh. Nicholasa je bilo gotovo nemoguće natjerati k zubaru. "Ljudi su proteklih stoljeća napredovali nevjerojatnim koracima; stvorili su čuda." De Ayala je obiđe, tako da je sada lebdio točno pred njom. "A u žurbi da stvore čuda, zaboravili su na čuda koja ih okružuju, zaboravili su tajne i ljepote. Mitovi i legende nevidljivi hode medu njima, zaboravljeni, neprepoznati. Nije uvijek bilo tako!' "Ne, nije", tužno se složi Perenelle. Zagleda se preko zaljeva. Grad je brzo nestajao u magli pa

GIGA

130

su svjetla počela djelovati čarobno i nezemaljski. Sad joj je bilo lako zamisliti kako je taj kraj izgledao u prošlosti... i kako bi ponovno izgledao da Mračni Stariji zavladaju svijetom. Ljudi su u davnini doista priznavali da postoje drukčija stvorenja i druge rase — vampiri, vukodlaci, divovi - koji žive u sjenama. Čak su i neka bića moćna poput bogova obitavala visoko u planinama ili u srcu neprohodnih šuma. U zemlji su živjeli lešožderi, vuci su lutali šumom, a pod mostovima su se skrivala stvorenja mnogo strasnija od trolova. Nitko nije sumnjao u istinitost priča koje su putnici donosili iz dalekih predjela o čudovištima i stvorenjima koja su susreli, čudima koja su vidjeli. U današnje vrijeme sumnja se u iznimne i nezemaljske pojave čak i usprkos fotografijama, snimkama i svjedočenjima očevidaca - sve ih se odbacuje kao prijevaru. "A sada jedno od tih strašnih čuda dolazi na moj otok", tužno će Juan. "Osjećam da je sve bliže. Tko je to?" "Morrigan. Božica Vrana." Juan se okrene prema Perenelle. "Cuo sam za nju; pribojavali su je se neki irski i škotski mornari u mojoj posadi. Dolazi po tebe, zar ne?" "Da." Čarobnica se mrko nasmiješi. "Sto će ti učiniti!" Perenelle zamišljeno nagne glavu u stranu. "Pa... već su me pokušali zatočiti. To im nije uspjelo. Deejevi gospodari zacijelo su napokon odobrili trajnije rješenje." Drhtavo se nasmije. "Bila sam i u gadnijim škripcima..." Glas joj prepukne, pa proguta slinu i pokuša ponovno. "Ali uvijek sam imala Nicholasa uza se. Zajedno smo nepobjedivi. Da je bar on sad uz mene." Duboko udahne kako bi umirila disanje pa podigne obje ruke pred lice. Oko vrhova prstiju poput dima su joj se uvijale vitice ledenobijele aure. "Ali ja sam besmrtna Perenelle Flamel i neću se predati bez borbe." "Reci kako da ti budem na usluzi", službeno će De Ayala. "Već si mi dovoljno pomogao. Zahvaljujući tebi, pobjegla sam slingi." "Ovo je moj otok. Ti si sada pod mojom zaštitom." Sjetno se nasmiješi. "Ali ne mislim da će ove ptice zastrašiti lupanje vratima. A ne mogu baš bogzna što drugo!' Perenelle oprezno prijeđe s jedne strane ruševine na drugu. Stupivši na jedan od visokih pravokutnih prozora, zagleda se u zatvor. Sad kad se smračilo, vidio se samo mutan i zlokoban obris na ljubičastom nebu. Razmotri situaciju: bila je zatočena na otoku koji vrvi paucima, hodnike pod njom obilazi sfinga, a ćelije su pune stvorenja iz najmračnijih mitova koje je ikad čula. Osim toga moći su joj znatno oslabljene, a Morrigan stiže. De Ayali je rekla da je bila i u gadnijem škripcu, ali sad se više nije mogla sjetiti kojem. Uz Perenellin bok pojavi se duh, izobličujući svojim obrisom oblik zgrade iza sebe. "Kako da pomognem?" "Koliko dobro poznaješ ovaj otok?" upita. "Ha! Poznajem svaki pedalj. Znam sve tajne zakutke, nedovršene tunele koje su kopali zatočenici, skrivene hodnike, zazidane prostorije i stare, indijanske špilje uklesane u stijene duboko pod zatvorom. Mogao bih te sakriti tako da te nitko nikad ne nađe." "Morrigan je dosjetljiva... a tu su i pauci, oni bi me pronašli." Duh ponovno klizne u stranu, tako da se našao pred njom. U noći su mu bile vidljive samo tamnosmeđe oči. "Ali tim paucima ne vlada Dee." Perenelle iznenađeno ustukne. "Ne?" "Pojavili su se tek prije nekoliko tjedana. Počeo sam opažati mreže na vratima i stubištima. Svakog ih je jutra bilo sve više. Dolebdjeli su na nitima paučine nošeni vjetrom. U to su vrijeme na otoku bili čovjekoliki stražari... koji nisu bili ljudi", brzo doda. "Strašni stvorovi bezizražajnih lica." "Homunculi", reče Perenelle, stresavši se. "Stvorovi koje Dee uzgaja u kipućim badnjevima masti. Sto se dogodilo s njima?" "Naređeno im je da pometu paučine kako ne bi priječile prolaz kroz vrata. Jedan se

GIGA

131

spotaknuo i upao u mrežu", reče De Ayala i nasmiješi se tako da mu zubi bijesnu u polumraku. "Od njega je ostalo samo nekoliko komadića tkanine. Od kosti ni traga", dovrši užasnutim šaptom. "To je zato što homunculi nemaju kostiju", odsutno će Perenelle. "Ali što je dozvalo pauke?" De Ayala se okrene prema zatvoru. "Nisam siguran..." "Mislila sam da znaš sve o otoku", nasmiješeno će Perenelle. "Duboko pod zatvorom su podzemne špilje koje su valovi udubili u stijeni. Vjerujem da su prvim stanovnicima služile kao spremišta. Prije oko mjesec dana, jedan niski Englez..." "Dee?" "Da, Dee, donio je usred noći nešto na otok. To je zatvorio u špilje i cijelo područje zaštitio čarobnim runama i obrambenim činima. Cak ni ja ne mogu prodrijeti kroz te slojeve zaštite. Ali uvjeren sam da je ono što privlači paukeove zatvoreno u tim špiljama" "Možeš li me odvesti do tih špilja?" žurno upita Perenelle. Već je čula struganje i lamatanje tisuća krila koja su svakog trena bila sve bliže. "Ne", plane De Ayala. "Hodnik je prepun paukova i tko zna koje je još stupice Dee postavio." Perenelle nagonski posegne za pomorčevom rukom, ali joj ruka prođe kroz njega, uskomešavši kapi u zraku. "Ako je Dee nešto zakopao u tajnim tamnicama Alcatraza i zaštitio to tako moćnim činima da čak ni bestjelesna sablast ne može kroz njih proći, moramo doznati o čemu je riječ." Nasmiješi se. "Jesi li ikada čuo izreku 'Neprijatelj moga neprijatelja moj je prijatelj'?" "Ne, ali čuo sam uzrečicu 'Tko je lud, ne budi mu drug'." "Onda pođi sa mnom, brzo — prije nego što Morrigan stigne. Povedi me natrag u Alcatraz."

GIGA

132

ČETRDESETO POGLAVLJE Disin mač poleti prema Joshevoj glavi. Sve se zbilo tako brzo da se Josh nije imao vremena ni prestrašiti. Primijetio je pokret krajičkom oka i uzvratio nagonski. Podignuo je Clarent i zamahnuo njime, držeći ga vodoravno iznad glave. Disin teški mač udari u kratku kamenu oštricu i klizne njome uz škripu i iskrenje. Iskrice su se rasule Joshu po glavi i opekle ga gdje su mu pale na lice. Bol ga je razbjesnila, ali ga je silina udarca natjerala na koljena, a onda je Disa uzmaknula jedan korak i zamahnula oružjem u širokom luku. Fijukao je, šibajući prema njemu... Joshu se stisnuo želudac jer je odmah uvidio da se neće uspjeti izmaknuti. Clarent zadrhti u Joshevu dlanu. Tržne se. I pomakne. Josha zatekne val vrućine koji mu zujeći sune rukom, a grč mu stegne prste oko balčaka. Mač s trzajem poleti prema Disinu metalnom sječivu i skrene ga u posljednjem trenutku, uz još jednu eksploziju iskrica. Zaprepašteno razrogačenih plavih očiju, Disa vješto odskoči. "Nijedan humani nije tako vješt", začudi se naglas, ali posve tiho, gotovo šaptom. "Tko si ti?" Josh se drhtavo osovi na noge, ne znajući baš točno što se maločas dogodilo nego samo da je to na neki način povezano s mačem. Preuzeo je nadzor; spasio ga je. Pogleda strašnu mladu ratnicu, pogledavajući s njezina zakrabuljena lica na blistavi srebrni mač. Pruži Clarent preda se, držeći ga objema rukama, pokušavajući oponašati stav koji je vidio u Ivane i Scatty, ali mu je mač neprestano klizio u rukama, gibajući se i podrhtavajući sam od sebe. "Ja sam Josh Newman", jednostavno odgovori. "Nisam nikada čula za tebe", odmahne Disa. Na brzinu pogleda preko ramena na Nidhogga koji se vukao prema vodi. Rep mu je sada već toliko otežao od crnog kamena da se jedva kretao. "Možda nisi nikada čula za mene," reče Josh, "ali ovo je Clarent", reče, malo podižući vrh oštrice. Vidio je da je djevojka raširila oči. "Vidim da si za njega ipak čula!" Nehajno vrteći mač jednom rukom, Disa počne kružiti oko Josha. On se vrtio kako bi joj uvijek bio okrenut licem. Znao je što Disa radi — navodi ga da okrene leđa čudovištu - ali nije znao kako da je u tome spriječi. Kad je leđima zamalo dodirnuo Nidhoggovu okamenjenu kožu, Disa stane. "U rukama majstora, taj bi mač bio opasno oružje", reče Disa. "Ja nisam majstor", glasno će Josh, oduševljen što mu glas ne drhti. "Ali i ne trebam biti. Scathach mi je rekla da bi ovo oružje i nju moglo ubiti. Nisam znao što misli time, ali sada znam. A ako bi mogao ubiti nju, mislim da se isto odnosi i na tebe." Pokaže trzajem palca na čudovište iza svojih leđa. "Pogledaj što sam njemu učinio jednom jedinom posjekotinom. Moram te samo zagrepsti njime." Mač mu zadrhti u ruci, zujeći gotovo kao da se slaže. "Ne možeš mi se ni približiti", naruga mu se Disa i počne mu se primicati, tvoreći mačem hipnotički uzorak u zraku. Odjednom ga napadne, zamahujući mačem sa svih strana. Josh nije stigao ni doći do daha. Uspio je odbiti tri zamaha jer je Clarent sam presreo svaki udarac, tako da se Disino metalno sječivo odbijalo od njegova kamenog mača da je sve frcalo, ali ga je svaki zamah natjerao korak unazad, a cijelo mu je tijelo podrhtavalo od siline udaraca. Disa je jednostavno bila prebrza. Idući ga je udarac pogodio u golu ruku između ramena i lakta. Clarent je u posljednji čas uspio odgurnuti njezin mač u stranu, pa ga je pogodila ploštimice, a ne britkim sječivom. Cijela mu ruka odmah obamre od ramena do vršaka prstiju i preplavi ga mučnina od boli, straha i iznenadne spoznaje da će umrijeti. Clarent mu ispadne iz šake i, zvekećući, padne na pod. Žena se nasmiješi, a Josh primijeti da su joj zubi oštri poput igala. "Lako. Suviše lako. Legendarni mač ne čini mačevaoca." Podignuvši svoj teški mač, počne se primicati dječaku,

GIGA

133

tjerajući ga prema Nidhoggovu okamenjenom mesu. Josh čvrsto stisne oči, a ona podigne ruke i izvikne svoj jezivi bojni poklič: "Odin!" "Sophie", šapne on. "Josh!" Dvije ulice dalje, usred prometnog čepa, Sophie Newman uspravi se na stražnjem sjedalu kao ošinuta, želudac joj se zgrči od užasa, zastane joj dah, a srce počne divlje udarati. Nicholas se okrene i uhvati djevojku za ruku. "Reci mi!" Oči joj se ispune suzama. "Josh", dahne, jedva govoreći od knedle u grlu. "Josh je u opasnosti, strašnoj opasnosti." Aura joj se ražari i ispuni automobil snažnim, bogatim mirisom vanilije. Iskrice su joj zaplesale na vrhovima duge plave kose, pucketajući poput celofana. "Moramo ga dostići!" "Ovako nećemo nikamo stići", mrko će Ivana. Promet je u uskoj ulici posve stao. Sophie osjeti studen u želucu: ispunio ju je nepodnošljiv strah da će njezin brat umrijeti. "Nogostup", odlučno će Nicholas. "Vozi njime." "Ali pješaci..." "Oni se mogu skloniti. Trubi." Okrene se prema Sophie. "Od njega nas dijeli nekoliko minuta", reče dok se Ivana drndala malim automobilom preko ruba nogostupa te zatim počela tutnjiti pločnikom uz plačljiv zvuk trube. "Bit će prekasno. Vi sigurno nešto možete poduzeti", očajnički ga je preklinjala Sophie. "Bilo što." Nicholas Flamel djelovao je staro i umorno s dubokim borama urezanima u čelo i oko očiju. Turobno odmahne glavom. "Ništa ne mogu", prizna.

* * * Između Josha i Dise odjednom se ispriječi iskričav, pucketav, praskav zid od smrdljiva bijeložutog plamena. Strašna vrućina odbacila ga je unazad tako da se zaletio u Nidhoggove šape s kandžama, opržila mu kosu i ožegla obrve i trepavice. Disa također zatetura unazad, zaslijepljena odvratnim plamenovima. "Josh!" Netko ga je dozivao, ali su mu stravični plamenovi lizali pred nosom. Blizina vatre prenula je čudovište. Drhtavo je zakoračilo i odgur-nulo pokretom noge Josha tako da je pao na sve četiri, opasno blizu vatri... koja je ugasla jednako naglo kako je buknula. Tresnuo je svom težinom, oderavši u padu dlanove i koljena. Smrad trulih jaja bio je toliko gnusan da mu oči zasuze, a nos procuri, ali ipak kroz suze ugleda Clarent i pokuša ga dohvatiti, kadli ga netko ponovno zazove. "Josh!" Disa se istog trenutka ponovno baci na Josha, pokušavajući ga probosti mačem. Uto je pogodi čvrsto, žuto, plameno koplje i rasprsne joj se na lančanom oklopu koji odmah počne hrđati i raspadati se. Uto između dječaka i ratnice sukne novi plameni zid. "Josh." Na Joshevo rame padne nečija ruka tako da je poskočio, istodobno vrisnuvši od straha i boli u natučenom ramenu. Podignuvši pogled, ugleda nad sobom doktora Johna Deeja. Prljavožuti dim istjecao je iz Čarobnjakovih prstiju koje su sada samo djelomice prekrivale poderane sive rukavice, dok mu je nekoć otmjeno odijelo bilo u prnjama. Dee se ljubazno nasmiješi. "Bilo bi najbolje da sad krenemo." Pokaže na plamenove. "Ne mogu zauvijek održavati vatru." Dok je govorio, Disina oštrica počela je naslijepo probadati vatreni zid, tražeći metu dok su se plamenovi uvijali oko kovine. Dee povuče Josha na noge i odvuče ga unazad. "Čekajte", promuklo će Josh, glasa napukla dijelom od straha, a dijelom od dima. "Scatty..." Nakašlje se i pokuša ponovno. "Scatty je zarobljena..." "Pobjegla je", brzo će Dee, prebacujući ruku preko dječakova ramena, podupirući ga i vodeći

GIGA

134

prema policijskom automobilu. "Pobjegla?" zbunjeno propenta Josh. "Nidhogg ju je ispustio kad sam stvorio vatrenu zavjesu između lebe i Disc. Vidio sam kako mu se kotrlja iz kandži, skače na noge i bježi dokom." "Bježala je... pobjegla je?" To mu nije zvučalo logično. Kad ju je posljednji put vidio, bila je mlitava i beživotna. Pokušao se sabrati, ali mu je u glavi bolno bubnjalo i imao je dojam da mu je lice zategnuto od blizine plamena. "Čak se ni legendarna Ratnica nije mogla suprotstaviti Nidhoggu. Junaci preživljavaju iz bitke u bitku tako što znaju kad valja pobjeći." "Ostavila me?" "Sumnjam da je uopće znala da si tu", brzo će Dee i strpa Josha na stražnje sjedalo nevjesto parkiranog policijskog vozila pa se uvuče za njim. Kucne sjedokosog vozača po ramenu. "Hajdemo." Josh se uspravi. "Stanite... ispao mi je Clarent", reče. "Vjeruj mi," reče Dee, "ne želiš se vratiti po njega." Nagnuo se natrag da bi Josh vidio kroz prozor. Disa, čiji je nekoć savršeno bijeli lančani oklop sada visio u rastaljenim i hrđavim komadima, prošla je kroz žute plamenove koji su počeli gasnuti. Ugledavši dječaka na stražnjem sjedalu vozila, potrči prema njemu, nerazumljivo vičući na jeziku koji je zvučao poput vučjeg zavijanja. "Niccolo", brzo će Dee. "Prilično je uzrujana. Mislim da bismo sad zaista trebali krenuti. Odmah!" Josh svrne pogled sa sve bliže Diše na vozača i užasne se, shvativši da je to čovjek kojeg je vidio na stubama crkve Sacre-Coeur. Machiavelli tako divljački okrene ključ u motoru da je anlaser zaškripao. Automobil se tržne, poskoči naprijed i krepa. "Fantastično", gunđao je Dee. "Baš fantastično." Josh je gledao kako se Čarobnjak naginje kroz prozor i prinosi ruku ustima. Oštro zazviždi. S dlana mu se otkotrlja kugla žutog dima i padne na tlo. Dvaput odskoči poput gumene lopte, a onda se rasprsne u visini Disine glave točno pred njom. Disu zapljusnu debele ljepljive niti koje su bojom i teksturom nalikovale na prljavi med, a onda počnu kapati s nje u dugim nitima, lijepeći je za tlo. "To će je zadržati", zausti Dee. Disin teški mač glatko presiječe niti. "A možda i neće." Kroz izmaglicu boli, Josh primijeti da je Machiavelli ponovno neuspješno pokušao pokrenuti motor. "Dopustite meni", promrmlja i popne se preko naslona dok se Machiavelli premještao na suvozačko mjesto. Desno rame još ga je boljelo, ali je bar opet osjećao prste i činilo mu se da nije ništa slomio. Bit će to još jedna golema modrica u njegovoj sve opsežnijoj zbirci. Okrenuvsi ključ u motoru, stisne gas do daske i istodobno prebaci auto u rikverc baš u trenutku kad je Disa stigla do njega. Bio je presretan što je na očevu trošnom starom Volvu naučio voziti s mjenjačem. Ratničin mač pogodi vrata i probije kovinu, a vrh se zaustavi nekoliko centimetara od Josheve noge. Automobil, škripeći, krene unatrag, a Disa se ustoboči, čvrsto držeći mač objema rukama. Sječivo vodoravno zareže vrata i prednji blatobran, guleći kovinu kao daje papir. Razderalo je i prednju gumu s vozačeve strane, koja je muklo prasnula. "Vozi dalje!" vikne Dee. "Neću stati", obeća Josh. Dok je motor buntovno cvilio, prednja guma lepetala i kotač treskao o tlo, Josh odjuri s doka... ... baš u trenutku kad je Ivana dojurila na drugu stranu u pomalo izgrebenom Citroenu. Ivana stane svom snagom na kočnicu, a automobil se, škripeći, zaustavi na pločniku vlažnom od jutarnje rose. Sophie, Nicholas i Ivana smeteno su gledali kako Josh izudaranim policijskim vozilom vozi unatrag sumanutom brzinom, udaljavajući se od Dise i Nidhogga. Jasno su vidjeli Deeja i Machiavellija u automobilu dok se Josh nespretno okretao pod ručnom kočnicom i jurio s parkirališta.

GIGA

135

Disa je trenutak ostala na doku, izgubljena i smetena. Ali tada ugleda novopridošlice. Okrenuvsi se, pojuri prema njima, mača podignuta visoko iznad glave, vrišteći svoj barbarski bojni poklič.

GIGA

136

ČETRDESET PRVO POGLAVLJE Ja ću ovo srediti", reče Ivana, gotovo kao da se tome raduje. Dodirne Flamelov rukav i pokaže glavom na Ratnicu, još stiješnjenu u Nidhoggovim kandžama. "Idi po Scathach." Čudovište je sada bilo manje od dva metra od ruba doka, polako se vukući prema utočištu u vodi. Sitna Francuskinja dohvati mač i iskoči iz auta. "O, još humana s mačevima", pljune Disa, zamahnuvši oštricom prema ženi. "Nisam ja bilo koji humani", odvrati Ivana, s lakoćom odbijajući napad, a zatim nasrne na Disu i zvecne sječivom o hrđavo prstenje na njezinim ramenima. "Ja sam Ivana Orleanska!" Dugi mač u njezinim rukama okretao se i vrtio, tvoreći čelični kotač koji je silinom napada natjerao Disu na uzmak. "Ja sam Orleanska djeva!" Sophie i Nicholas oprezno su se primicali Nidhoggu. Sophie primijeti da mu je cijeli rep obložen teškim crnim kamenom, koji mu se širio leđima i stražnjim nogama. Težina kamenog repa prikovala ga je za tlo, pa je Sophie vidjela da se golemi mišići nabiru i lelujaju dok se stvor vuče prema vodi. Vidjela je duboke brazde koje su njegove kandže i rep ostavljali u pločniku. "Sophie", vikne Flamel. "Trebam tvoju pomoć!" "Ali Josh..." započne Sophie jer su joj misli bile drugdje. "Josh je otišao", plane Flamel. U skoku dohvati Clarent s tla i iznenađeno uvuče dah kroza zube ,osjetivši koliko je vruć. Zatrčavši se, tresne Nidhogga mačem. Sječivo se bezazleno odbije od skamenjene kože. "Sophie, pomozi mi da oslobodim Scatty, a onda ćemo za Joshem. Posluži se moćima." Alkemičar ponovno zamahne na Nidhogga, ali opet uzalud. Ostvario se njegov najveći strah: Dee se dočepao Josha, a Josh nosi preostale dvije stranice Kodeksa. Nicholas baci pogled preko ramena. Sophie je nepomično stajala, uplašena i potpuno smušena. "Sophie! Pomozi mi." Sophie poslušno podigne ruke, pritisne palcem tetovažu i pokuša dozvati Vatrenu magiju. Ništa se ne dogodi. Nije se mogla sabrati; bila je previše zabrinuta za brata. Što je to radio? Zašto je otišao s Deejem i Machiavellijem? Nije joj se činilo da ide silom — ta sam je vozio! "Sophie!" zazove je Nicholas. Ali znala je da je u pogibelji — pravoj i strašnoj pogibelji. Njegov je osjećaj odjeknuo duboko u njoj i odmah ga je prepoznala. Uvijek je znala kad je Josh u nevolji. Kad se zamalo utopio, kupajući se na plaži Pakala u Kauaiju, probudila se loveći dah; kad je slomio rebra na nogometnom igralištu u Pittsburghu, jasno je osjetila oštar bol u lijevom boku koji bi je žacnuo pri svakom udahu. "Sophie!" Sto se dogodilo? U jednom je trenutku bio u smrtnoj pogibelji, a u drugom... ? "Sophie!" rikne Flamel. "Sto?" ljutne se Sophie na Alkemičara. Osjeti kako je obuzima gnjev; Josh je imao pravo - cijelo je vrijeme imao pravo. Alkemičar je kriv za sve. "Sophie", ponovi blaže. "Treba mi tvoja pomoć. Ne mogu sam." Sophie se okrene prema Alkemičaru. Čučao je na tlu, a oko njega se nakupljala hladna, zelena izmaglica. Debelo smaragdno uže dima ovijalo se oko jedne divovske Nidhoggove noge i nestajalo u zemlji gdje ga je Flamel očito pokušavao uglaviti. Drugo uže od dima, nešlo tanje i providnije od prethodnog, bilo je labavo omotano oko Itražnje noge čudovišta. Nidhogg se pomakne nekoliko centimetara naprijed, na što zeleno uže pukne i rasprši se. Još nekoliko koraka i ponijet će Scathach - njezinu prijateljicu - za sobom u rijeku. Sophie to nije kanila dopustiti. Strah i srdžba pomogli su joj da se sabere. Kad je ponovno pritisnula tetovažu, na svakom joj je prstu buknuo plamen. Zapljusnula je Nidhoggova leđa srebrnom vatrom, ali uzalud. Zatim je zasula čudovište sitnom, plamenom tučom, ali to nije ni primijetilo. Nastavilo se polako

GIGA

137

vući prema vodi. Vatra nije djelovala, pa je pokušala s vjetrom. No minijaturna tornada koja je bacala neopasno su se odbijala od stvora. Pretraživši Vještičina sjećanja, pokušala je izvesti trik kojim se Hekata poslužila protiv mongolske horde. Podignula je snažan vjetar koji je nosio peckavu prašinu i zemlju Nidhoggu u oči. Stvorenje samo trepne i spusti drugi zaštitni kapak preko divovskog oka. "Ništa ne djeluje!" vrisne, dok je čudovište vuklo Scatty sve bliže rubu. "Ništa ne djeluje!" Disin mač poleti. Ivana čučne, a teška oštrica preleti joj iznad glave i zasiječe Citroen. Vjetrobran pretvori u bijeli prah i strgne mu male brisače. Ivana pobjesni; obožavala je svoj 2CV Charleston. Francis joj je za rođendan u siječnju želio darovati novi auto. Dao joj je hrpu raskošnih kataloga autokuća i rekao joj da izabere jedan. Odgurnula je kataloge u stranu i rekla mu da je oduvijek željela mali, klasični francuski auto. Prešao je cijelu Europu u potrazi za savršenim modelom, a onda potrošio pravo bogatstvo na vraćanje vozila u izvorno, besprijekorno stanje. Darovao joj gaje omotanog u tri široke vrpce, plavu, bijelu i crvenu. Drugi široki zamah Disine oštrice ulupi krov auta, a sljedeći odsiječe mali okrugli far koji je stajao nad blatobranom desnog prednjeg kotača poput oka. Svjetlo odskoči i razbije se. "Znaš li", upita Ivana, pogleda smračena od gnjeva, nastavljajući napad na Disu i prateći svaku riječ silovitim zamahom mača, "kako je teško pronaći originalne dijelove za taj automobil?" Disa je uzmicala, očajnički se braneći od Ivanine oštrice koja se vrtoglavo vrtjela, a komadići zahrdalog oklopa letjeli su na sve strane dok se mač sitne Francuskinje primicao cilju. Pokušavala se obraniti različitim stilovima, ali ništa nije djelovalo protiv tog bjesomučnog napada. "Primijetit ćeš", nastavi Ivana, gurajući ratnicu prema rijeci, "da nemam osobit stil borbe. To je zato što me poučavala najveća ratnica na svijetu. Uvježbala me Scathach Sjena." "Možeš me poraziti," zlobno će Disa, "ali sestre će osvetiti moju smrt." "Tvoje sestre", reče Ivana uz završni, divlji zamah koji je raspolovio Disino sječivo. "Jesu li to možda one dvije Valkire trenutačno zaleđene u vlastitu ledenu gromadu?" Disa se smete i zamalo izgubi ravnotežu na rubu doka. "Nemoguće. Mi smo nepobjedive." "Svi su pobjedivi." Ivanina oštrica ploštimice tresne Disinu kacigu i ošamuti je. Ivana se zatim zaleti naprijed, udari omamljenu Disu ramenom u prsa i gurne je u Seinu. "Samo su ideje besmrtne", šapne. Svejednako stežući ostatak mača, Valkira nestane u mutnoj vodi, zapljusnuvši Ivanu od glave do pete. Sophie je bila zbunjena. Njezine čini nisu djelovale na Nidhogga... ali kako ga je onda Josh...? Pa on nije imao moći. Mač! Imao je mač. Sophie istrgne Flamelu Clarent iz ruke. Aura joj se istog trenutka ražari, iskreći, pucketajući i stvarajući duge strelice ledenog svjetla koje su joj kružile oko tijela. Osjetila je navalu dojmova, vihor nesređenih misli, ružnih misli, mračnih misli, sjećanja i osjećaja muškaraca i žena koji su u prošlosti nosili taj mač. Baš kad je zamahnula da ga zgađeno baci od sebe, sjeti se daje to vjerojatno Scattyna posljednja mogućnost za spas. Nidhoggov je rep ranjen, što znači da ga je Josh zasjekao na tom mjestu. Ali vidjela je da je Alkemičar uzalud pokušavao presjeći tvrdu kožu. Osim ako... Pritrčavši čudovištu, zarije mu mač duboko u rame. Djelovanje je odmah bilo vidljivo. Crvenocrni plamenovi počeli sn sukljati iz sječiva, a stvorova koža odmah se počela ukrućivati. Sophiena aura bljesnula je jače nego ikad prije, a um joj se ispuni nemogućim vizijama i nevjerojatnim sjećanjima. A zatim joj se aura

GIGA

138

preoptereti i ugasne, uz prasak koji ju je podignuo s tla i odbacio kroz zrak. Stigla je jedanput vrisnuti prije negoli je tresnula na platneni krov Ivanina Citroena, koji se zatim polako i odmjereno rasparao po šavovima te je nježno spustio na suvozačko sjedalo. Nidhogg se zgrči, a goleme mu se kandže rastvore dok mu se meso skrućivalo. Ivana Orleanska protrči čudovištu između nogu, uhvati Scatty za struk i iščupa mu je iz šapa, ne obazirući se na goleme stvorove noge koje su udarale o tlo nekoliko centimetara od njezine glave. Nidhogg rikne i pokrene protuprovalne sirene u cijelom gradu. Istodobno se uključe i svi automobilski alarmi na parkiralištu. Zvijer se pokuša osvrnuti, prateći pogledom Ivanu koja je odvlačila Scatty, ali mu se prastaro meso stvrdnjavalo u debeli, crni kamen. Usta mu se otvore, razotkrivajući zube nalik na bodeže. Odjednom se odlomi golem komad doka; stijena se mrvila u prah i rasipala poput prašine pod stvorovom težinom. Nidhogg se nakosi, stropošta na usidreni turistički brod i prepolovi ga, pa potone u Seinu, pljusnuvši takvom žestinom da je stvorio golem val na rijeci. Ležeći na doku, blizu ruba vode, promočena do gole kože, ošamućena Scathach polako se budila. "Ovako loše nisam se osjećala stoljećima", promrmlja, neuspješno se pokušavajući uspraviti. Ivana joj pomogne da sjedne i čvrsto je zagrli. "Zadnje čega se sjećam..." Scattyne zelene oči naglo se otvore. "Nidhogg... Josh." "Pokušao te spasiti", reče Flamel, šepajući prema Scatty i Ivani. Spasio je Clarent s doka. "Probo je Nidhogga i usporio ga, što nam je dalo vremena da te dostignemo. A onda se Ivana borila za tebe s Disom." "Svi smo se borili za tebe", reče Ivana. Zagrli i Sophie koja je sva izudarana i nagnječena isteturala iz razbijenog auta s dugom posjekotinom duž podlaktice, ali inače živa i zdrava. "Sophie je na kraju porazila Nidhogga." Ratnica polako ustane, okrećući glavu lijevo-desno kako bi razgi-bala ukočene vratne mišiće. "A Josh?" upita, ogledavajući se. Panično razrogači oči. "Gdje je Josh?" "Dočepali su ga se Dee i Machiavelli", reče Flamel, lica pepeljasta od iscrpljenosti. "Nismo sigurni kako." "Moramo odmah za njima", požurivala ih je Sophie. "Auto im nije u najboljem stanju pa jamačno nisu daleko dospjeli", reče Flamel. Okrene se prema Citroenu. "Bojim se da ni naš nije više kao nov." "Baš sam obožavala taj auto..." progunđa Ivana. "Hajdemo odavde", odlučno će Scatty. "Uskoro će nahrupiti policija." U tom trenutku, poput morskog psa koji izlijeće iz valova, iz Seine sune Dagon. Više nalik na ribu nego na čovjeka, rastvorenih škrga na dugome vratu i izbuljenih okruglih očiju, ovije šape s plivaćim kožicama oko Scathach i povuče je natrag u rijeku. "Napokon, Sjeno. Napokon." Nestali su u vodi bez pljuska i nisu više izronili.

GIGA

139

ČETRDESET DRUGO POGLAVLJE Pereneile je slijedila De Avalinu sablast koja ju je vodila labirintom ruševnih zgrada Alcatraza. Pokušavala se držati mraka, skrivajući se u sjeni razvaljenih zidova i praznih dovrataka, pozorno motreći kreće li se što u noći. Vjerovala je da se sfinga neće odvažiti na izlazak iz zatvora - usprkos zastrašujućoj vanjštini, sfinge su strašljiva stvorenja i boje se mraka. No, mnoga čudovišta koja je vidjela dolje u ćelijama punim paučine bila su noćna bića. Ulaz u tunel bio je gotovo točno pod tornjem koji je nekoć sadržavao jedinu zalihu pitke vode na otoku. Metalni okvir mu je zahrđao, izgrizen mokrom solju, kiselim ptičjim izmetom i vodom koja je kapala iz bezbroj sitnih rupica na golemom vodotornju. No prostor točno pod tornjem bio je obrastao bujnim raslinjem koje se hranilo istim tim kapima. De Ayala pokaže nepravilan dio zemljane površine blizu jednog od metalnih potporanja. "Ovdje dolje ćeš pronaći okno koje vodi u tunel pod vodotornjem. Postoji još jedan ulaz u tunel uklesan u stijenu," reče, "ali on je dostupan samo čamcem kad je oseka. Tim je putem Dee doveo zatočenika na otok. Ne zna za ovaj ulaz." Perenelle pronađe hrđavu polugu i sastruže njome sloj zemlje, razotkrivajući napukao i razlomljen beton. Bridom poluge razmicala je zemlju. Neprestano je pogledavala uvis, pokušavajući procijeniti koliko su se ptice primaknule otoku, ali je vjetar brijao kroz ruševne zgrade i zavijao u hrđavim potpornjima vodotornja pa nije uspijevala razabrati nijedan drugi zvuk. Pipci guste magle koji su prekrili San Francisco i most Golden Gate sada su stigli do otoka i zakrili sve vlažnim oblakom što je mirisao na sol. Kad je uklonila zemlju, De Ayala je lebdio nad jednom određenom točkom. "Ovdje", reče glasom koji je osjetila kao dah u uhu. "Zatvorenici su otkrili da dolje postoji tunel i uspjeli iskopati okno koje vodi do njega. Shvatili su daje voda koja je desetljećima kapala s vodotornja razmočila zemlju i izjela stijene pod njom. No kad su napokon probili put do tunela, bila je plima, pa su ga zatekli poplavljenog. Odustali su od daljnjih pokušaja." Pokazao je zube savršenim osmijehom, kakav nije imao za života. "Da su barem pričekali oseku" Perenelle nastavi strugati zemlju, otkrivajući samo još razlomljeno kamenje. Uguravši polugu u pukotinu između kamenih blokova, nasloni se na nju. Kamen se nije ni pomaknuo. Ponovno pritisne polugu objema rukama, a kad je i to bilo uzalud, podigne komad stijene i tresne njome o polugu: zveket je odjeknuo cijelim otokom poput zvonjave. "Ovo je neizvedivo", mrmljala je. Nerado se služila moćima jer bi time otkrila sfingi gdje se nalazi, ali sada više nije imala izbora. Savivši desni dlan, pusti da joj se aura nakupi na njemu, stvarajući lokvu nalik na živu. Zatim lagano, gotovo nježno, položi ruku na kamen i okrene ga, puštajući da joj se sirova snaga izlije iz dlana i upije u granit. Kamen postane mek i gnjecav, a zatim se rastopi poput voska. Debele grude tekućeg kamena počele su kapati i nestajati u tami. "Već sam dugo mrtav i mislio sam da sam se nagledao čuda, ali ovakvo nešto još nikad nisam vidio", sa strahopoštovanjem će De Ayala. "Skitski me čarobnjak naučio tu čaroliju da mi zahvali što sam mu spasila život. Zapravo je vrlo jednostavna", reče. Nagne se nad otvor, a onda se naglo odmakne suznih očiju. "Kako li samo smrdi!" Duh Juana Manuela de Ayale lebdio je točno nad otvorom. Okrene se i nasmiješi, ponovno pokazujući savršene zube. "Ja više ne osjećam mirise" "Može ti biti drago, vjeruj mi", progunda Perenelle, odmahujući glavom; duhovi su često imali osebujan smisao za humor. Tunel je smrdio po truloj ribi i prastaroj morskoj travi, užeglom izmetu ptica i šišmiša, trulom drvu i hrđavoj kovini. Osjetio se još jedan miris, gorak i kiseo, pomalo nalik na ocat. Sagnuvši se, odere prugu tkanine s ruba haljine i posluži se njome kao primitivnom maskom da prekrije nos i usta.

GIGA

140

"Postoje nekakve ljestve" reče De Ayala, "ali budi oprezna, sigurno su zahrđale do srži." Odjednom podigne pogled. "Ptice su stigle do južne obale otoka. I još nešto s njima. Neko zlo. Osjećam ga." "To je Morrigan." Perenelle se nagne nad otvor i pucne prstima. Tanahno perce meke, bijele svjetlosti odlijepi joj se s prsta i odlebdi u rupu te nestane u mraku u dubini, obasjavajući titravim, mliječnim svjetlom prljave i vlažne zidove. Svjetlo razotkrije i uske ljestve koje su se sastojale samo od klinova zabijenih u zid pod nejednakim kutovima. Svi su klinovi, nijedan duži od dvanaestak centimetara, bili prekriveni debelim slojem hrđe i vlage koja je kapala. Nagnuvši se naprijed, uhvati se za prvi klin i povuče ga svom snagom. Učinilo joj se da je dovoljno čvrst. Perenelle se okrene i spusti nogu u okno. Napipa stopalom jedan od klinova, ali se odmah posklizne. Izvukavši nogu, izuje sandale i zatakne ih za pojas. Čula je sve bliži lepet ptica - tisuća ptica, možda i desetaka tisuća. Znala je da su sitne čarolije kojima se poslužila da rastali kamen i osvijetli unutrašnjost tunela pokazale Morrigan točno gdje se nalazi. Do dolaska ptica preostalo joj je samo nekoliko trenutaka... Perenelle ponovno spusti nogu u okno i položi boso stopalo na klin. Bio je hladan i sluzav na dodir, ali joj se bar manje sklizalo. Držeći se za busene trave, uvuče se u okno i pronađe stopalom drugi klin, a onda spusti ljevicu i njome se uhvati za treći. Lecne se. Bio je odvratan, ljigav pod prstima. A onda se nasmiješi; kako li se samo promijenila. Kad je onomad davno odrastala u francuskom mjestu Quimperu, odlazila se brčkati u barama uz rijeku, gdje je sakupljala i jela sirove račiće. Gacala je ulicama u kojima su joj kal i prljavština sezali do gležnjeva. Iskušavajući svaki oslonac, Perenelle se spuštala oknom. Jedan joj se klin odlomi pod nogom i, brenčeći, padne u tamu. Činilo joj se da dugo pada. Osloni se o prljavi zid, osjećajući kako joj vlaga natapa tanku, ljetnu haljinu. Očajnički se držeći, potraži novi klin. Osjeti kako joj se metalni šiljak klima pod rukom i u jednom joj se stravičnom trenutku učini da će se izvući iz zida. Ali nije. "Izvukla si se za dlaku. Već sam mislio da ćeš mi se pridružiti", reče De Ayalin duh, materijaliziravši se u mraku točno pred njezinim nosom. "Nije mene tako lako ubiti", mrko će Perenelle, nastavljajući spust. "Ali bilo bi smiješno da stradam u padu nakon što su me Dee i Mračni Stariji desetljećima neuspješno napadali." Pogleda nejasan obris lica pred sobom. "Sto se događa ondje gore?" Tržne glavom prema otvoru okna, vidljivom samo zahvaljujući oblacima sive magle koji su se vrtložili oko njega i curili u nj. "Otok je prekriven pticama", reče de Ayala. "Izgleda kao da ih je stotine tisuća; sjede na svakoj slobodnoj površini. Božica Vrana otišla je u glavnu zatvorsku zgradu, vjerojatno u potrazi za sfingom." "Nemamo mnogo vremena", upozori Perenelle. Napravi još jedan korak i stopalo joj do gležnja utone u gusto, sluzavo blato. Stigla je do dna okna. Blato je bilo ledeno i osjećala je kako joj se studen uvlači u kosti. Nešto joj je pregmizalo preko nožnih prstiju. "Kojim putem dalje?" Pred nosom joj se pojavi De Ayalina sablasno bijela ruka i pokaže lijevo. Shvati da stoji na početku visokog, grubo isklesanog tunela koji se blago spuštao. Sablasni De Ayalin sjaj obasjao je gustu paučinu kojom su bili obloženi zidovi. Bila je tako gusta da se činilo kako su zidovi obojeni srebrno. "Ja ne mogu dalje", reče duh, hrapavim glasom koji se odbijao od zidova. "Dee je u tunel postavio nevjerojatno snažne zaštitne čini i rune; ne mogu se probiti pokraj njih. Ćelija koju tražiš je deset koraka naprijed, tebi slijeva." Premda Perenelle nije bilo drago služiti se čarolijama, znala je da više nema izbora. Nije kanila lutati tunelom po mrklom mraku. Pucne prstima, na što joj nad desnim ramenom plane

GIGA

141

bijela vatrena kugla. Njezino meko svjetlo koje se prelijevalo u bojama isticalo je svaku zamršenu pojedinost na paukovim mrežama. Jedna mreža zastirala je prolaz poput guste zavjese. Vidjevši da su mreže ispredene jedna preko druge, zapitala se koliko je zapravo paukova ondje dolje. Perenelle kroči naprijed, a njezino svjetlo pomakne se s njom lako da odjednom ugleda prve obrambene čini i zaštite koje je Dee postavio u tunel. Niz dugih drvenih kopalja s metalnim vršcima bio je zabijen duboko u blatno tlo. Na plosnatom metalnom vršku svakog koplja bio je naslikan po jedan drevni simbol moći, uglati hijeroglif kakve su poznavali stari Maje iz Središnje Amerike. Vidjela je najmanje tuce kopalja, a na svakom drugi simbol. Znala je da nijedan od tih znakova zasebno ne znači ništa, ali su zajedno tvorili nevjerojatno snažnu mrežu sirove moći koja je u cik-caku presijecala hodnik nevidljivim zrakama crnog svjetla. Podsjećale su je na složene laserske sustave kakvima se koriste u bankama. Ove silnice nisu djelovale na ljude - osjećala je samo muklo zujanje i napetost u zatiljku - ali bile su neprobojna zapreka svakom od Starijih, Sljedećeg naraštaja i poluzvijeri. Čak su i De Ayali, duhu, priječile put. Perenelle je prepoznala neke od simbola na vršcima kopalja; viđala ih je u Kodeksu i uklesane u zidove ruševina meksičkog Palenquea. Većina ih je bila starija od ljudske vrste; a mnogi su bili stariji i od Starijih te pripadali rasama koje su obitavale na Zemlji u dalekoj prošlosti. Bile su to Moćne riječi, drevni Simboli vezivanja, osmišljeni da zaštite — ili zarobe — nešto neprocjenjivo dragocjeno ili neizrecivo opasno. Imala je osjećaj da će se ovdje raditi o ovom posljednjem. Ali pitala se gdje li je Dee otkrio te drevne riječi. Šljapkajući dubokim blatom, Perenelle uđe u tunel. Sve paučine zadrhte i zašušte, kao da šapuće suho lišće. Perenelle pomisli kako tu mora da su milijuni paukova. Nije ih se bojala jer se susretala s mnogo strasnijim stvorenjima od paukova, ali bila je svjesna da u toj masi kukaca zacijelo ima otrovnih šesterookih račjih paukova, crnih udovica, pa čak i južnoameričkih paukova-lovaca. Jedan njihov ugriz bio bi dovoljan da je onesposobi, a možda čak i usmrti. Perenelle istrgne jedno koplje iz blata i njime rastrga paučinu. Uglati simbol na njegovu vršku se ražari, a fine niti paučine šištale su i cvrčale gdje god bi ih taknulo koplje. Neprovidna sjena, za koju je znala da je masa paukova, povuče se dublje u tamu. Polako napredujući uskim tunelom, vadila je sva koplja redom, puštajući da prljavo blato spere Riječi moći, postupno parajući zamršen magijski uzorak. Ako se Dee ovoliko pomučio da zadrži nešto u ćeliji, to zacijelo znači da time ne vlada. Perenelle je željela doznati o čemu je riječ i osloboditi to. No dok se primicala, obasjavajući tunel kuglom treperava svjetla na ramenu, još joj je nešto palo na pamet: je li moguće da je Dee zatočio nešto čega bi se i ona trebala bojati? Nešto drevno i strašno? Odjednom više nije bila sigurna da neće napraviti veliku pogrešku. Dovratak ćelije bio je ispisan simbolima od kojih su je zapekle oči. Bili su grubi i uglati te se naizgled micali i izvijali na stjenovitoj podlozi, pomalo kao pismena u Knjizi Abrahama Židova. No dok su slova u drevnoj knjizi tvorila riječi na jezicima koje je uglavnom razumjela ili barem prepoznavala, ovi simboli izvijali su se u neizrecive oblike. Sagnula se i uzela nešto blata pa njime sprala slova. Tek kad je posve uklonila iskonske Riječi moći, stupila je kroz vrata i poslala preda se svjetleću kuglu koja je poskakivala i vrtjela se. Perenelle je istog trenutka shvatila što vidi. Istodobno je shvatila da je možda doista strašno pogriješila izbrisavši zaštitne uzorke s dovratka. Cijela je ćelija bila pretvorena u veliku čahuru od paučine. Posred prostorije, s jedne jedine niti, ne deblje od njezina kažiprsta, visio je pauk. Bilo je to divovsko stvorenje, veliko gotovo kao vodotoranj koji je dominirao otokom nad njezinom glavom. Donekle je sličio tarantuli, ali mu je cijelo tijelo bilo prekriveno čekinjastom ljubičastom dlakom sivih vrhova. Svaka od osam nogu bila je deblja od Perenelle. Nasred tijela stršila mu je golema, gotovo čovjekolika

GIGA

142

glava. Bila je glatka i okrugla, bez ušiju i nosa, samo s jednim vodoravnim zarezom umjesto usta. Poput tarantule, imao je osam malih očiju pri vrhu lubanje. Te su se oči sada otvarale; jedno po jedno oko. Svako je bilo boje stare modrice. Bile su uperene ženi u lice. Usta se zatim otvore i pokažu se dva očnjaka nalik na koplja. "Gospo Perenelle. Čarobnice", šušljao je pauk. "Areop-Enap", reče ona u čudu, prepoznavši drevnog pauka iz Starijeg roda. "Mislila sam da si mrtva." "Želiš reći da si mislila kako si me ubila!" Nit se tržne i odvratno se stvorenje baci na Perenelle.

GIGA

143

ČETRDESET TREĆE POGLAVLJE Doktor John Dee nagne se preko stražnjeg sjedala policijskog vozila. "Skreni onamo", reče Joshu. Vidjevši izraz na mladićevu licu, doda: "Molim te." Josh nagazi na kočnicu na što auto proklize i zaškripi, a budući da je prednja guma u međuvremenu posve otpala, kotač se vrtio po metalnom okviru, frcajući iskre. "Sad, ovdje." Dee pokaže usku uličicu s nizovima plastičnih kanti za otpatke uz oba zida. Gledajući ga u retrovizoru, Josh primijeti da se neprestano osvrće. "Slijedi li nas?" upita Machiavelli. "Ne vidim je," odsiječe Dee, "ali mislim da se moramo maknuti s ceste." Josh je jedva jedvice vladao vozilom. "U ovome nećemo daleko dospjeti", počne, ali onda udari u prvu kantu koja prevrne drugu, a ova treću, prosipajući otpatke uličicom. Naglo okrene upravljač kako ne bi naletio na jednu od srušenih kanti, na što motor počne zabrinjavajuće lupati. Automobil je neko vrijeme vijugao, a onda naglo stao i počeo dimiti iz motora. "Van", brzo će Josh. "Mislim da smo se zapalili." Iskoprcao se iz auta dok su Machiavelli i Dee izlazili na drugu stranu. Zatim su se okrenuli i otrčali uličicom, što dalje od vozila. Kad su prešli desetak koraka, začuo se mukao udar i automobil bukne u plamen. Gust, crn dim zavrtložio se prema nebu. "Krasno", gorko će Dee. "Sad Disa sigurno zna gdje smo. Neće biti zadovoljna." "Tobom sigurno neće", reče Machiavelli, cinično se smiješeći. "Mnome?" iznenađeno će Dee. "Nisam je ja zapalio", podsjeti ga Machiavelli. Joshu se učini da sluša dječju prepirku. "Prestanite već jednom!" otrese se Josh na dvojicu muškaraca. "Tko je bila ta... ta žena?" "Ono je bila Valkira", odgovori Machiavelli s mrkim osmijehom na licu. "Valkira?" "Katkad ih zovu Dise." "Dise?" Josh primijeti da ga odgovor uopće nije iznenadio. Bilo mu je svejedno kako se žena zove; zanimalo ga je samo zašto ga je pokušala raspoloviti mačem. Odjednom pomisli da je to možda sve san, da je sve od trenutka kad su Dee i golemi stupili u knjižaru obična noćna mora. Ali onda pomakne ruku, na što se natučeno rame oštro pobuni. Lecne se od boli. Osjećao je da mu je oprljena koža na licu zategnuta i kruta, a kad je oblizao suhe, ispucane usne, shvatio je da ne sanja. Bio je posve budan - živio je noćnu moru. Josh se odmakne korak od dvojice muškaraca. Pogleda lijevo i desno uskom ulicom. S jedne strane bile su visoke zgrade, a s druge nešto kao hotel. Zidovi su bili premazani debelim slojem natpisa i kićenih grafita, a bilo ih je i na kantama za otpatke. Stojeći na prstima, pokušao je vidjeti obris grada, ugledati Eiffelov toranj, Sacre-Coeur ili neki drugi putokaz. "Moram natrag", reče, odmičući se natraške od raščupanih muškaraca. Flamel je tvrdio da su oni neprijatelji - a pogotovo Dee. Ali Dee ga je upravo spasio od Dise. Dee se okrene prema njemu, ljubazno trepćući očima. "Ali, Josh, pa kamo ćeš?" "Vraćam se sestri." "I Flamelu, i Saint-Germainu? Reci mi što će oni učiniti za tebe?" Josh uzmakne još jedan kornk. Već je dvaput vidio Deeja kako baca vatrena koplja - u knjižari i u borbi s Disom — ali nije bio siguran koliko ih Čarobnjak daleko može zavitlati. Vjerojatno ne daleko, pomisli. Još korak ili dva, pa će se moći okrenuti i otrčati uličicom. Zaustavit će prvu osobu koju sretne i pitati za put do Eiffelova tornja. Koliko se sjećao, na francuskom se "gdje je" kaže "ou est" ili možda "qui estl" Ili to znači "tko je?" Odmahne glavom, žaleći što nije više pazio na satovima francuskog. "Ne pokušavajte me zaustaviti", reče, okrećući se. "Kako si se osjećao?" iznebuha upita Dee. Josh se polako okrene prema Čarobnjaku. Odmah je znao o čemu govori. Osjeti da su mu se

GIGA

144

prsti nagonski savili, kao oko balčaka. "Kako si se osjećao držeći Clarent dok ti je sirova snaga strujala tijelom? Kako si se osjećao dijeleći misli i osjećaje stvorenja koje si upravo probo?" Dee posegne pod razderani sako i izvadi Clarentov parnjak: Excalibur. "Takav te trenutak doista ispuni strahopoštovanjem, zar ne?" Okretao je sječivo u ruci, a na kamenom maču titrala je plavocrna pruga energije. "Znam da si iskusio Nidhoggove misli... osjećaje... sjećanja?" Josh kimne. Još su mu bile svježe — i začudno slikovite -u mislima. Te misli i prizori bili su tako strani, tako bizarni da ih sam ne bi mogao izmisliti. "Na trenutak si spoznao što znači biti bogolik; vidjeti nezamislive svjetove, iskusiti strane osjećaje. Vidio si prošlost, daleku prošlost... možda si vidio čak i Nidhoggovo Carstvo sjena." Josh je polako kimao, pitajući se odakle to Dee zna. Čarobnjak se primakne korak bliže dječaku. "Na trenutak, Josh, na jedan trenutak, osjetio si kako je biti Probuđen - premda tvoj doživljaj nije bio jednako snažan", brzo doda. "A ti želiš da ti moći budu Probuđene, zar ne?" Josh kimne. Lovio je dah, a srce mu je divlje tuklo u grudima. Dee je imao pravo; dok je držao Clarent, osjećao se živo, uistinu živo. "Ali to je nemoguće", brzo odgovori. Dee se nasmije. "Moguće je, moguće. Moguće je ovdje i danas", pobjedonosno zaključi. "Ali Flamel je rekao..." započne Josh, ali ušuti, shvativši što je upravo rekao. Kad bi mogao biti Probuđen... "Flamel govori koješta. Sumnjam da i sam više zna sto je istina." "A vi znate?" plane Josh. "Uvijek." Dee pokaže trzajem palca na Machiavellija. "Ovaj Talijan nije mi prijatelj", tiho reče, piljeći ravno u Josheve usplahirene oči. "Pitaj njega; pitaj ga mogu li tvoje moći biti Probuđene već jutros." Josh se okrene prema Niccolou Machiavelliju i odmjeri ga. Visok, sjedokos muškarac djelovao je pomalo zabrinuto, ali je kimnuo u znak slaganja. "Engleski Čarobnjak ima pravo: tvoje moći mogu biti Probuđene već danas. Mislim da bismo za manje od jednog sata mogli pronaći nekoga tko će to učiniti." Pobjednički se smiješeći, Dee se ponovno okrene prema Joshu. "Izbor je na tebi. Prema tome, odgovori — želiš li se vratiti Flamelu i njegovim neodređenim obećanjima, ili želiš da ti moći budu Probuđene?" Još dok se okretao kako bi pratio pogledom crne niti mračne energije koje su se izvijale iz Excaliburove kamene oštrice, Josh je znao odgovor. Sjetio se osjećaja, doživljaja, moći koja mu je strujala tijelom dok je držao Clarent. A Dee je rekao da taj doživljaj nije bio ni izdaleka tako snažan kao kad te Probude. "Trebam odgovor", reče Dee. Josh Newman duboko udahne. "Što moram učiniti?" /

GIGA

145

ČETRDESET ČETVRTO POGLAVLJE Ivana silovito skrene izudaranim Citroenom u uličicu i postupno ga zaustavi, zaprečujući ulaz. Nagnuvši se preko upravljača, pretraži pogledom uličicu, gledajući kreće li se što, pitajući se je li to možda stupica. Bilo je nevjerojatno lako slijediti Josha; morala je samo pratiti brazdu koju je u kolniku usjekao metalni rub njegova prednjeg kotača. Nakratko ju je obuzela panika kad ga je izgubila u labirintu sporednih uličica, ali se uto nad krovove vinula perjanica gustog, crnog dima pa se zaputila prema njoj: i tako stigla do uličice i zapaljenog policijskog vozila. "Ostanite ovdje", naredi iscrpljenom Flamelu i mrtvački blijedoj Sophie, izlazeći iz auta. Hodajući uličicom opušteno je nosila mač u desnici i lupkala njime po dlanu ljevice. Bila je prilično sigurna da su zakasnili i da su Dee, Josh i Machiavelli otišli, ali nije bila spremna riskirati. Tiho tapkajući sredinom uličice i pogledavajući kante za otpatke iza kojih se mogao skrivati napadač, Ivana shvati da je još u šoku od Scattyna nestanka. U jednom trenutku Ivana je stajala sučelice svojoj staroj prijateljici, a u drugom je iz vode sunulo stvorenje više nalik na ribu nego na čovjeka i odvuklo Scatty u vodu. Ivana trepne da rastjera suze. Poznavala je Scathach više od pet stotina godina. Prvih stoljeća bile su nerazdvojne, zajednički putujući svijetom u potrazi za pustolovinama i istražujući zemlje koje Zapad još nije otkrio, upoznajući plemena koja su još živjela kao njihovi preci prije nekoliko tisuća godina. Otkrivale su izgubljene otoke, skrivene gradove i zaboravljene zemlje, a Scatty ju je čak povela i u neka Carstva sjena, gdje su se borile protiv stvorova koji su na Zemlji izumrli. U Carstvima sjena, Ivana je gledala kako se njezina prijateljica uspješno bori protiv stvorenja koja obitavaju samo u najmračnijim zakucima mita. Ivana nije vidjela ništa što bi moglo poraziti Sjenu... no sama Scatty uvijek je govorila da može biti poražena, da je besmrtna, ali ne i neranjiva. Ivana je zamišljala da će Scatty naposljetku skončati tako što će položiti život u nekoj završnoj, dramatičnoj i jedinstvenoj bici... a ne tako da je neki nezgrapni čovjek-riba odvuče sa sobom u prljavu vodu. Ivana je žalila za prijateljicom i oplakat će je, ali ne sad. Ne još. Ivana Orleanska bila je ratnica otkako je odjahala u bitku s golemom francuskom vojskom, jedva zašavši u tinejdžerske godine. Toliko joj je prijatelja pred očima palo u bitci daje naučila kako se ne može boriti ako razmišlja o njihovim smrtima. Sada je znala da mora zaštititi Nicholasa i djevojku. Poslije će biti vremena za oplakivanje Scathach Sjene, kao i za potragu za stvorom kojeg je Flamel nazvao Dagon. Ivana čvršće stegne mač. Osvetit će prijateljicu. Sitna Francuskinja prošla je pokraj zapaljene olupine policijskog vozila i čučnula, vješto čitajući tragove i znakove na vlažnom pločniku. Čula je kako Nicholas i Sophie izlaze iz oštećenog Citroena i hodaju uličicom, zaobilazeći lokve nafte i prljave vode. Nicholas je nosio Clarent. Ivana je jasno čula kako zuji dok je Nicholas prilazio zapaljenom autu i pitala se je li možda još povezan s dječakom. "Istrčali su iz auta i stali ovdje", reče, ne podižući pogled kad su se zaustavili pokraj nje. "Dee i Machiavelli stajali su Joshu sučelice. On je stajao ovdje." Pokaže. "Tamo su protrčali kroz vodu; jasno se vide otisci njihovih potplata na tlu." Sophie i Flamel se nagnu i pogledaju u tlo. Kimnuli su, ali je Ivana znala da ništa ne vide. "A ovo je sad zanimljivo", nastavi Ivana. "Joshevi otisci u jednom trenutku pokazuju u onom smjeru, kao daje stajao na prstima spreman na bijeg. Ali pogledajte sad ovo." Pokazala je samo njoj vidljive otiske peta na tlu. "Sva trojica odlaze zajedno, Dee i Josh prvi, a Machiavelli za njima." "Možeš li slijediti tragove?" upita Flamel. Ivana slegne ramenima. "Možda do kraja uličice, a onda..." Ponovno slegne ramenima, uspravi se i strese prašinu s ruku. "Nemoguće. Bit će previše drugih otisaka."

GIGA

146

"Što ćemo?" šapne Flamel. "Kako ćemo pronaći dječaka?" Ivana prijeđe pogledom s Flamelova lica na Sophieno. "Mi to ne možemo... ali Sophie može." "Kako?" upita on. Ivana napravi vodoravan pokret rukom u zraku. Ostavila je za sobom jedva vidljiv čipkasti trag svjetla i smrdljiva uličica nakratko je zamirisala na lavandu. "Ona mu je sestra blizanka; može slijediti trag njegove aure." Nicholas Flamel uhvati Sophie za oba ramena i natjera je da ga pogleda u oči. "Sophie!" osorno joj se obrati. "Sophie, pogledaj me." Sophie podigne prema Alkemičaru oči crvenih rubova. Posve je otupjela. Scatty je nestala, a sad su Josha oteli Dee i Machiavelli. Sve je propadalo. "Sophie", reče Nicholas posve tiho, ulovivši i zadržavši svijetlim očima njezine. "Sad moraš biti snažna." "Čemu?" upita Sophie. "Svi su nestali." "Nisu nestali", uvjereno reče. "Ali Scatty..." Djevojka štucne. "... je jedna od najopasnijih žena na svijetu", dovrši Flamel. "Preživjela je više od dva tisućljeća i borila se sa stvorovima mnogo opasnijim od Dagona." Sophie nije bila sigurna uvjerava li sebe ili nju. "Vidjela sam kako je ono čudovište odvlači u rijeku, a onda smo čekali deset minuta. Nije isplivala. Sigurno se utopila." Glas joj zapne u grlu i osjeti kako joj u očima opet bujaju suze. Grlo ju je peklo kao da je u plamenu. "Vidio sam da preživljava i gore, mnogo gore stvari." Nicholas se prisili na slabašan osmijeh. "Mislim da Dagona čeka iznenađenje! Scatty je poput mačke: mrzi svaku vlagu. Seine brzo teče; vjerojatno ih je odnijela nizvodno. Javit će se ona nama." "Ali kako? Ne zna gdje smo." Sophie je iskreno mrzila kako odrasli lažu. Uvijek su prozirni. "Sophie", ozbiljno će Nicholas. "Ako je Scathach živa, pronaći će nas. Vjeruj mi." Sophie u tom trenutku shvati da ne vjeruje Alkemičaru. Ivana položi ruku Sophie na rame i nježno ga stisne. "Nicholas ima pravo." Smiješak joj ozari cijelo lice. "Nevjerojatna je. Tetka ju je jednom ostavila u nekom od podzemnih Carstava sjena: trebalo joj je nekoliko stoljeća da pronađe izlaz. Ali uspjela je." Sophie polako kimne. Znala je da govore istinu - Vještica od Endora znala je više o Scathach nego Alkemičar ili Ivana - ali je isto tako vidjela da su jako zabrinuti. "A sada, Sophie," nastavi Nicholas, "moramo pronaći tvoga brata." "Kako?" "Čujem sirene", uznemireno će Ivana, osvrćući se niz ulicu. "Mnogo sirena." Flamel se nije obazirao na nju. Zagledao se duboko u Sophiene plave oči. "Ti ga možeš pronaći", uvjeravao ju je. "Ti si mu blizanka; to je veza jača od krvne. Oduvijek znaš kad je u nevolji, zar ne?" Sophie kimne. "Nicholase..." trkne ga Ivana, "vrijeme nam istječe." "Uvijek si dijelila njegovu bol, znala kad je nesretan ili uznemiren, zar ne?" Sophie ponovno kimne. "Povezana si s njim i možeš ga pronaći." Alkemičar okrene djevojku tako da je gledala niz uličicu. "Josh je stajao ovdje", reče, pokazujući. "Dee i Machiavelli stajali su ondje negdje." Sophie je bila zbunjena i sve razdraženija. "Ali nema ih više. Odveli su ga." "Mislim da ga nisu ni na što prisilili, mislim da je otišao s njima slobodne volje", posve blago će Nicholas. Te su riječi pogodile Sophie kao grom. Josh je ne bi valjda napustio? "Ali zašto?" Flamel lagano slegne ramenima. "Tko zna? Dee je oduvijek bio uvjerljiv, a Machiavelli je majstorski manipulator. Ali siguran sam da ili možemo pronaći. Tvoja su osjetila Probuđena, Sophie. Pogledaj ponovno; zamisli Josha pred sobom, vidi ga..."

GIGA

147

Sophie duboko udahne i sklopi oči, a onda ih opet otvori. Nije vidjela ništa neobično; stajala je u prljavoj uličici posutoj otpacima, zidova prekrivenih vijugavim, kićenim grafitima, dok se oko nje vrtložio dim iz zapaljenog vozila. "Aura mu je zlatna", nastavi Flamel. "Deejeva je žuta... Machiavellijeva siva ili prljavobijela..." Sophie počne odmahivati glavom. "Ne vidim ništa", zausti. "Dopusti da ti pomognem." Nicholas joj položi ruku na rame i oštar, svjež miris metvice odjednom nadjača smrad zapaljenog vozila. Istodobno joj se ražari aura oko tijela, pucketajući i prskajući iskrice poput vatrometa, a njezina čista, srebrna boja pomiješa se sa smaragdnozelenom Flamelove aure. A onda ugleda... nešto. Ravno pred sobom opazi jedva zamjetan Joshev obris. Bio je sablastan i nestvaran, sačinjen od jedva čega drugog doli niti i blistavih čestica zlatne prašine, a kad se pomicao, ostavljao je za sobom u zraku tanke pruge paučinaste svjetlosti. Sad kad je znala što traži, razabrala je i naznake Deejeva i Machiavellijeva obrisa u zraku. Polako trepne, bojeći se da će slike ispariti, ali ostale su lebdjeti u zraku pred njom, a boje su čak postale žarče. Josheva aura bila je najsjajnija. Pružila je ruku naslijepo preda se i dodirnula prstima zlatni obrub bratove ruke. Dimoliki obris savije se kao da ga je raspuhao povjetarac. "Vidim ih", zadivljeno će Sophie, gotovo šapćući. Nije ni sanjala da bi ikad mogla nešto slično. "Vidim im obrise." "Kamo su krenuli?" upita Nicholas. Sophie je pratila pogledom višebojne pruge u zraku. Vodile su prema svršetku uličice. "Ovuda", reče i zaputi se prema glavnoj ulici, a Nicholas za njom. Ivana Orleanska baci posljednji, čeznutljivi pogled na svoj izudarani automobil, a onda pođe za njima. "O čemu razmišljaš?" upita je Flamel. "O tome kako ću, kad ovo završi, vratiti auto u besprijekorno stanje. I nikada ga više neću izvesti iz garaže."

* * * "Nešto nije u redu", reče Flamel dok su vrludali uličicama. Sophie se upregnula u praćenje svog brata blizanca, pa se nije obazirala na njega. "I meni se učinilo isto", reče Ivana. "Grad je pretih." "Upravo tako." Flamel se ogleda oko sebe. Gdje li su Parižani na putu na posao i turisti koji su odlučili razgledati sve znamenitosti prije negoli u gradu zavlada nesnosna vrućina i gužva? Malobrojni ljudi koje su susretali žurili su se mimo njih, uzbuđeno razgovarajući. Posvuda su odjekivale sirene i sve je bilo puno policije. No Nicholasu tada sine da je Nidhoggovo haračenje gradom vjerojatno dospjelo u vijesti pa su ljudima savjetovali da ostanu u kućama. Pitao se kakvim će izgovorima vlasti objasniti taj metež. Sophie je naslijepo hrlila ulicom, slijedeći paučinaste tragove koje su Josheva, Deejeva i Machiavellijeva aura ostavile za sobom. Neprestano se sudarala s prolaznicima i ispričavala, ali ni na trenutak nije svrnula pogleda sa svjetlucavih čestica. Uto primijeti da se sunce dignulo na nebu zbog čega joj je bilo sve teže razabrati raznobojne točkice svjetla. Shvati da joj vrijeme istječe. Ivana Orkanska dostigne Alkemičara. "Zar doista može vidjeti odbljeske njihovih aura?" upita na starinskom francuskom. "Može", odvrati Flamel na istom jeziku. "Djevojka je neobično moćna; nije ni svjesna dosega vlastite moći."

GIGA

148

"Imaš li predodžbu kamo idemo?" upita Ivana, ogledavajući se. Činilo joj se da su u blizini Palais de Tokyo, ali je pratila tragove koje je na cesti ostavio policijski auto pa nije obraćala previše pozornosti na okolinu. "Nikakvu", namršteno će Nicholas. "Pitam se zašto se vraćamo u sporedne uličice. Očekivao bih da Machiavelli izruči dječaka policiji." "Nicholase, žele ga za sebe ili, bolje rečeno, za Starije. Što kaže proročanstvo? 'Dvoje što su jedno, jedno što je sve.' Jedan da spasi svijet, jedan da ga uništi. Dječak im je glavni zgoditak." Ne okrenuvši glavu, baci pogled na Sophie. "I djevojka također." "Znam to." Ivana lagano položi ruku na Alkemičarovu nadlakticu. "Znaš da nikako ne smijemo dopustiti da oboje padnu Deeju u šake." Flamelovo se lice ukruti. "I to znam." "Što ćeš poduzeti?" "Što god bude potrebno", mrko odvrati. Ivana izvadi crni mobitel. "Nazvat ću Francisa; javit ću mu da smo dobro." Ogleda se u potrazi za nekim prepoznatljivim obilježjem. "Možda će on znati gdje smo." Sophie skrene u usku uličicu, jedva dovoljno široku da dvoje hodaju usporedo. U polumraku je jasnije vidjela niti i zrnca svjetla. Čak bi povremeno na trenutak razabrala sablastan bratov obris. To ju je oraspoložilo; možda će ga ipak dostići. A onda odjednom aure ispare. Stala je, zbunjena i uplašena. Što se dogodilo? Osvrnuvši se, vidjela je tragove njihovih aura u zraku: zlatna i žuta bok uz bok - Josheva i Deejeva — Machiavellijeva siva iza njih. Stigli su do sredine uličice i stali. Na tom je mjestu, gotovo točno pred sobom, posve jasno vidjela zlatni obris bratova tijela. Škiljeći, koncentrirajući se iz sve snage, pokuša izoštriti njegovu auru... Zurio si je pod noge, otvorenih usta. Sophie uzmakne jedan korak. Točno pod njezinim nogama bio je velik metalni poklopac kanalizacijskog okna na kojem su bila otisnuta slova IDC. Sićušne čestice triju aura bile su rasute po poklopcu, obrubljujući svako slovo svojom bojom. "Sophie?" zausti Nicholas. Sophie obuzme uzbuđenje i olakšanje što ga nije izgubila. "Spustili su se ovdje", reče. "Dolje?" upita on, problijedjevši kao smrt. Nastavi šaptom: "Jesi li sigurna?" "Posve", odgovori ona, prestrašena izrazom njegova lica. "Zašto, zar nešto nije u redu? Što je dolje? Kanalizacijski sustav, ne?" "Kanalizacija i... nešto gore." Alkemičar je odjednom počeo izgledati jako staro i umorno. "Pod nama su legendarne pariške katakombe", šapne. Ivana čučne i pokaže gdje je blato oko okna bilo izgaženo. "Ovo se nedavno otvaralo." Podigne pogled, mrka lica. "Imaš pravo; odveli su ga u Carstvo mrtvih."

GIGA

149

ČETRDESET PETO POGLAVLJE Prestani već jednom!" Perenelle ploštimice tresne pauka kopljem po glavi. Drevni čarobni simbol usije se do bjelila i pauk pobjegne natrag u ćeliju, a ćela mu je cvrčala i pušila se. "To je boljelo!" ljutne se Areop-Enap, više razdražena nego ozlijeđena. "Svaki put me ozlijediš. Kad smo se posljednji put vidjele, zamalo si me ubila." "Dopusti da te podsjetim kako su me posljednji put kad smo se vidjele tvoji sljedbenici pokušali žrtvovati da bi probudili ugasli vulkan. Razumljivo da sam se malo uzrujala." "Srušila si mi cijelu planinu na glavu", reče Areop-Enap, šušljajući zbog prevelikih očnjaka. "Mogla si me ubiti." "Nije to bila baš tako velika planina", podsjeti Perenelle. Vjerovala je da je Areop-Enap žensko, ali nije bila posve sigurna. "Preživjela si i gore." Sve Areop-Enapine oči bile su uperene u koplje u Perenellinoj ruci. "Možeš li mi bar reći gdje sam?" "Na Alcatrazu. Ili, bolje rečeno, pod Alcatrazom, na otoku u Zaljevu San Francisco na američkoj Zapadnoj obali." "U Novome svijetu?" upita Areop-Enap. "Tako je, u Novome svijetu", nasmiješeno odgovori Perenelle. Povučena paukolika Starija često je stoljećima spavala zimski san i propuštala goleme dijelove ljudske povijesti. "A što ti radiš ovdje?" upita Areop-Enap. "Zatočenica sam - kao ti." Odmakne se korak. "Spustim li koplje, hoćeš li napraviti nešto glupo?" "Kao što?" "Skočiti na mene, na primjer." Sve dlake na Areop-Enapinim nogama istodobno se nakostriješe i spuste. "Primirje?" predloži Starija. Perenelle kimne. "Primirje", složi se. "Čini se da imamo zajedničkog neprijatelja." Areop-Enap priđe vratima ćelije. "Znaš li kako sam dospjela ovamo?" "Nekako sam se nadala da ćeš mi to sama reći", odgovori Perenelle. S nekoliko očiju pozorno prateći zažareno koplje, pauk oprezno zakorači u hodnik. "Posljednje mjesto kojega se sjećam jest otok Igup. On pripada Polineziji", doda. "Mikroneziji", ispravi je Perenelle. "Promijenili su ime prije više od stotinu i pedeset godina. Koliko si zapravo dugo spavala, Stari Pauče?" upita, oslovljavajući stvorenje općeprihvaćenim imenom. "Nisam sigurna... kad smo se posljednji put susrele i doživjele onaj mali nesporazum? U humanskim godinama, Carobnice", doda. "Bilo je to dok smo Nicholas i ja istraživali ruševine Nan Madola na Pohnpeiju", spremno odgovori Perenelle. Imala je gotovo savršeno pamćenje. "Otada je prošlo dvjestotinjak godina", doda. "Mislim da sam otprilike u to vrijeme malo prilegla", reče Areop--Enap, izlazeći na hodnik. Ćelijom iza njezinih leđa odjednom su se razmiljeli milijuni paukova. "Sjećam se da sam se probudila iz veoma ugodnog drijemeža", polako reče. "Ugledala sam Čarobnjaka Deeja... ali nije bio sam. S njim je bio još netko - još nešto. Taj netko ga je upućivao što da radi." "Tko?" revno upita Perenelle. "Pokušaj se sjetiti, Stari Pauče, jako je važno." Areop-Enap sklopi sve oči i pokuša prizvati te događaje u sjećanje. "Nešto me priječi", reče, istodobno otvorivši sve oči. "Nešto moćno. Sto god to bilo, zaštićeno je iznimno snažnim magijskim štitom." Areop-Enap pogleda lijevo i desno hodnikom. "Onim putem?" upita. "Ovim putem." Perenelle pokaže kopljem. Premda je Areop-Enap objavila primirje, Perenelle nije bila voljna ostati nenaoružana u društvu jednog od najmoćnijih Starijih. "Pitam se zašto te poželio zatočiti." Odjednom joj nešto padne na pamet pa zastane tako naglo da se Areop-Enap otrla o nju i gotovo je srušila licem u blato. "Da moraš izabrati, Stari Pauče, da moraš birati između povratka Starijih na ovaj svijet i prepuštanja svijeta humanima, što bi odabrala?"

GIGA

150

"Čarobnice", reče Areop-Enap, razjapivši usta u nešto slično osmijehu, pokazujući pritom jezive zube. "Ja sam jedna od Starijih koji su glasovali za prepuštanje svijeta majmunskoj lozi. Shvatila sam da je naše vrijeme na ovom planetu isteklo; zamalo smo ga uništili vlastitom bahatošcu. Bilo je vrijeme da se povučemo i prepustimo ga humanima." "Znači ne bi odabrala povratak Starijih?" "Ne bih." "A kad bi buknuo rat, na čiju bi stala stranu - Starijih ili humana?" "Čarobnice", reče Areop-Enap smrtno ozbiljno. "Već sam znala stati na stranu humana. Zajedno sa svojim srodnicama, Hekatom i Vješticom od Endora, pripomogla sam rađanju civilizacije na ovome planetu. Premda ovako izgledam, na strani sam humana." "I upravo te zato Dee zatočio. Nije si mogao priuštiti da se netko tako moćan kao ti bori na strani ljudskoga roda." "To znači da se sukob doista bliži", reče Areop-Enap. "Ali Dee i Mračni Stariji neće prezati ni pred čim dok se ne domognu Knjige..." Areop-Enapin glas utihne. "Domogli su se Knjige?" "Većeg dijela", tužno potvrdi Perenelle. "A moraš znati i ostalo. Znaš li za proročanstvo o blizancima?" "Naravno. Ona stara budala Abraham neprestano je blebetao o blizancima i škrabao svoja nerazumljiva proročanstva u Kodeks. Nikada mu nisam povjerovala ni riječ. Tijekom svih godina što sam ga poznavala, nikada ništa nije pogodio. "Nicholas je pronašao blizance." "0!" Areop-Enap je trenulak šutjela, a onda slegnula onime stoje imala najsličnije ramenima, trepćući svim očima istodobno. "Znači Abraham je ipak nešto pogodio; e pa, to mu je prvi put." Klipšući kroz blato do gležnjeva i prepričavajući što je vidjela u gornjim ćelijama, Perenelle primijeti da paukolika Starija klizi po površini blata usprkos svojoj golemoj težini. Iza njihovih leđa, zidovi i stropovi podrhtavali su od milijuna paukova koji su slijedili Stariju. "Pitam se zašto te Dee nije ubio." "Nije mogao", jednostavno odgovori Areop-Enap. "Moja bi smrt odjeknula poput vala u nebrojenim Carstvima sjena. Za razliku od Hekate, ja imam prijatelje i previše bi ih došlo istražiti moju smrt. Deeju to nikako ne bi odgovaralo." Areop-Enap zastala je čim je stigla do prvog koplja koje je Perenelle oborila. Okrene ga golemom nogom i prouči izblijedjeli trag hijeroglifa naslikan na vrhu. "Znatiželjna sam", šušljala je. "Ovo su Riječi moći. Bile su prastare već dok su Stariji vladali zemljom. Mislila sam da smo uništili i njih i svaki zapis o njima. Gdje li ih je engleski Čarobnjak samo iskopao?" "I ja sam se to pitala", reče Perenelle. Okrenula je koplje u ruci da pogleda uglati hijeroglif. "Možda je odnekud prepisao magijsku formulu." "Ne", otpovrne Areop-Enap. "Zasebne su riječi moćne, to je istina, ali Dee ih je poredao u poseban uzorak koji mi je priječio izlaz iz ćelije. Kad god bih pokušala pobjeći, kao da bih naletjela na neprobojan zid. Već sam viđala taj uzorak, ali u danima prije pada Danu Talisa. Štoviše, sad kad bolje razmislim, posljednji sam ga put vidjela prije negoli smo uopće stvorili otočni kontinent i izvukli ga s dna oceana. Netko upućuje Deeja; netko tko zna postaviti ove obrambene čini, netko tko ih je vidio." "Nitko ne zna tko je Deejev Stariji, kome Dee služi", zamišljeno će Perenelle. "Nicholas je desetljećima pokušavao otkriti tko zapravo vlada Čarobnjakom." "Netko star", reče Areop-Enap. "Star kao ja, a možda i stariji. Možda jedan od Velikih Starijih." Paukolika Starija trepne svim očima. "Ali to je nemoguće; nitko od njih nije preživio pad Danu Talisa." "Ti jesi." "Ja se ne brojim u Velike Starije", jednostavno odgovori Areop--Enap. Stigli su do kraja tunela gdje se De Ayala stvorio u zraku točno pred njima. Bio je sablast već

GIGA

151

stoljećima i nagledao se čuda i čudovišta, ali nikada nije vidio ništa nalik na Areop-Enap, pa je sada zaprepašteno zanijemio. "Juan", blago će Perenelle. "Reci mi što se događa." "Božica Vrana je stigla", napokon progovori. "Gotovo je točno nad nama, čuči na vodotornju poput divovskog strvinara. Čeka da izađeš. Posvađala se sa sfingom", doda duh. "Sfinga je rekla da su te Stariji dali njoj, a Morrigan tvrdi da te Dee obećao njoj." "Baš je lijepo biti tražen", reče Perenelle, zagledavši se uz okno u tamu. Iskosa pogleda Areop-Enap. "Pitam se zna li da si ti ovdje." "Malo vjerojatno", reče Stari Pauk. "Dee ne bi smatrao da joj je to dužan reći, a uz tolika magijska i mitska bića na otoku nije mogla razabrati moju auru." Perenelline usne na trenutak se izviju u osmijeh koji joj je ozario lice. "Hoćemo li joj priuštiti iznenađenje?"

GIGA

152

ČETRDESET ŠESTO POGLAVLJE Josh Newman stane i proguta slinu. Osjećao je da će uskoro povratiti. Premda je u podzemlju bilo hladno i vlažno, znojio se tako da mu se sva kosa sljubila uz glavu, a ledena mu se košulja lijepila za kralježnicu. Više nije bio ni tjeskoban ni prestrašen, nego posve skamenjen od straha. Za to je bilo dovoljno već i samo spuštanje u kanalizaciju. Dee je bez ikakva napora iščupao poklopac okna, a onda su svi odskočili jer je val prljava, smrdljiva plina zapahnuo ulicu. Kad se razišao, Dee se uvukao u okno, za njim Josh, a onda i Machiavelli. Spustili su se kratkim metalnim ljestvama i našli se u tunelu koji je bio tako uzak da su morali hodati jedan za drugim i tako nizak da je samo Dee mogao hodati uspravno. Tunel se spuštao, a Josh ostao bez daha kad mu je ledena voda odjednom preplavila tenisice. Smrad je bio strašan i Josh se očajnički trudio ne razmišljati o tome kroza što gazi. Sumporasti smrad trulih jaja nakratko je nadjačao mirise kanalizacije kad je Dee stvorio kuglu hladnog plavobijelog svjetla. Lebdjela je i plesala u zraku četrdesetak centimetara pred Čarobnjakom, oslikavajući uzak, nadsvođen tunel drečavim, blijedim svjetlom i gustim, neprozirnim sjenama. Dok su šljapali naprijed, Josh bi povremeno čuo kako se nešto oko njih giba i ugledao iskričave, crvene točkice koja su se kretale tamom. Nadao se da su to samo štakori. "Ja ne..." zausti Josh, a glas mu se, izobličen, odbije od zidova tunela. "Ja zaista ne volim skučene prostore." "Ni ja", ukočeno odgovori Machiavelli. "Jednom davno odležao sam neko vrijeme u zatvoru. Nikada to nisam zaboravio." "Je li ondje bilo ovako gadno?" drhtavim glasom upita Josh. "Gore." Machiavelli je hodao iza Josha pa se nagnuo naprijed i dodao: "Pokušaj ostati miran. Ovo je običan servisni tunel; za nekoliko trenutaka stići ćemo u pravi kanalizacijski sustav." Josh duboko udahne i zamalo povrati od smrada. Trudio se zapamtiti da mora disati na usta. "Zašto će to biti bolje?" gunđao je kroza stisnute zube. "Pariška kanalizacija tvori zrcalnu sliku ulica nad nama", objasni Machiavelli, zapahnuvši toplim dahom Joshevo uho. "Veći kanalizacijski tuneli visoki su pet metara." Machiavelli je imao pravo; za nekoliko trenutaka izbili su iz skučenog i klaustrofobičnog servisnog tunela u nadsvođenu kanalizaciju dovoljno široku da se njome proveze automobil. Visoki zidovi od opeke bili su žarko osvijetljeni i prekriveni crnim cijevima različitih promjera. Negdje u daljini čulo se prskanje i klokot vode. Josh osjeti kako mu klaustrofobija pomalo popušta. Sophie bi povremeno obuzimala tjeskoba na otvorenom, a on se bojao skučenih prostora. Agorafobija i klaustrofobija. Duboko udahne; zrak je zaudarao po otpadnim vodama, ali ga se barem moglo disati. Podignuo je prednji dio crne majice kratkih rukava, prinio je licu i ponjušio: smrdjela je. Čim izađe odavde - ako izađe - morat će sve spaliti, uključujući otmjene dizajnerske traperice koje mu je dao Saint-Germain. Brzo spusti majicu, shvativši daje zamalo razotkrio torbicu s listovima Kodeksa koju nosi na konopčiću oko vrata. Što god se dogodilo, čvrsto je odlučio da te stranice neće dati Deeju dok ne bude siguran — jako, jako, jako siguran — da su Carobnjakove pobude časne. "Gdje smo?" upita, osvrnuvši se prema Machiavelliju. Dee je hodao sredinom tunela, sa svjetlećom bijelom kuglom koja mu se vrtjela nad pruženim dlanom. Visoki Talijan se osvrne. "Nemam pojma", prizna. "Postoji oko dvije tisuće i sto kilometara kanalizacijskih tunela — to je oko tisućutristo milja", ispravi se, vidjevši nerazumijevanje na Joshevu licu. "Ali ne brini se, nećemo se izgubiti. Većina ima ulične znakove." "Uli čni znakovi u kanalizaciji?" "Pariška kanalizacija jedno je od najvećih gradskih čuda", nasmiješi se Machiavelli. "Dođite!" oštro odjekne Deejev glas.

GIGA

153

"Znate li kamo idemo?" tiho upita Josh. Iz iskustva je znao da nečime mora zaokupiti misli; čim bi počeo razmišljati o uskoći tunela i težini zemlje nad sobom, svladala bi ga klaustrofobija. "Idemo u najdublji, najstariji dio katakombi. Ondje ćeš biti Probuđen." "Znate li kome idemo?" Machiavellijevo obično ravnodušno lice se iskrivi. "Da. Po čuvenju. Nikada ga nisam vidio." Uhvati Josha za rukav i povuče ga unazad, pa nastavi šaptom: "Nije prekasno da odustaneš", reče. Josh iznenađeno trepne. "To se Deeju ne bi svidjelo." "Vjerojatno ne bi", složi se Machiavelli, zajedljivo se osmjehujući. Josh se zbuni. Dee je spomenuo da mu Machiavelli nije prijatelj, ali sad je postalo očito da nisu složni. "Ali mislio sam da ste vi i Dee na istoj strani." "Obojica služimo Starijima, istina... ali nikada nisam podupirao Deeja i njegov način rada." Dee skrene u manji tunel i zaustavi se pred uskim metalnim vratima zaključanim debelim lokotom. Noktima koji su smrdjeli na odvratan žuti prah zahvati preklopac lokota i otvori vrata prema sebi. "Brže", nestrpljivo ih dozove. "Može li ta... ta osoba koju ćemo upoznati", polako će Josh, "doista Probuditi moje moći?" "Ne sumnjam u to", tiho će Machiavelli. "Zar ti je Buđenje toliko važno?" upita, a Josh primijeti da ga Machiavelli pozorno motri. "Moja je sestra Probuđena — moja blizanka", polako objasni. "Želim... trebam da i meni Probude moći kako bismo ponovno bili slični." Pogleda visokog, sijedog muškarca. "Razumijete li me?" Machiavelli kimne, posve nečitljiva lica. "Ali je li to jedini razlog, Josh?" Dječak gaje dugo gledao, a onda svrnuo pogled. Machiavelli je imao pravo; to nije bio jedini razlog. Držeći Clarent, nakratko je doživio navještaj Probuđenih osjetila. Na nekoliko trenutaka bio je uistinu živ, bio je cjelovit... i taj je osjećaj više od svega želio ponoviti. Dee ih je odveo u drugi tunel koji je bio još uži od prvog. Josh osjeti kako mu se želudac steže i srce ludo tuče. Tunel je zavijao i vijugao, postupno se spuštajući nizovima niskih stuba. Kamen je ovdje bio stariji, stube nepravilne, a meki su se zidovi mrvili kad bi se otrli o njih. Tunel je mjestimice bio tako uzak da se Josh morao okrenuti postrance kako bi se provukao. Zapevši u jednom posebno skučenom zavoju, odmah osjeti kako mu panika buja u grudima, oduzimajući mu dah. Tada ga Dee zgrabi za ruku i grubo ga povuče, te mu pritom razdere dugu prugu na leđima majice. "Uskoro ćemo stići", promrmlja Machiavelli. Dee malo podigne ruku, a s njom i skakutavu kuglu srebrne svjetlosti koja obasja zidove tunela od rupičaste opeke. "Stanite malo da dođem do daha." Josh se presavije u struku, oslanjajući se rukama o koljena i duboko dišući. Primijeti da mu je dobro dok prati pogledom svjetleću kuglu i ne obazire se na zidove i strop koji kao da će ga smlaviti. "Kako znate kamo idemo? Već ste bili ovdje?" "Bio sam ovdje jednom... davno", reče Dee, cereći se. "Sada samo slijedim svjetlo." Jarko, bijelo svjetlo pretvori Čarobnjakov osmijeh u nešto jezivo. Josh se sjeti trika kojemu ga je poučio nogometni trener. Ovije obje ruke oko trbuha i pri udahu ga čvrsto stegne, a zatim se uspravi. Mučnina odmah popusti. "Kome idemo?" upita. "Strpljenja, humani, strpljenja." Dee pogleda mimo Josha prema Machiavelliju. "Siguran sam da se moj talijanski prijatelj slaže sa mnom. Jedna od velikih prednosti besmrtnosti jest što te nauči strpljenju. Kaže se 'strpljen — spašen'." "Nisi uvijek spašen", promrmlja Machiavelli kad se Dee okrenuo. Na kraju uskog hodnika bila su niska metalna vrata. Izgledala su kao da desetljećima nisu otvarana pa ih je hrđa izgrizla do srži, a proširila se i na okolni vapnenački zid iz kojeg je probijala voda. Joshu se na bijelom svjetlu učini da je hrđa zamrljala prljavobijeli zid bojom osušene krvi. Svjetleća kugla skakutala je u /raku dok je Dee prelazio blistavim, žutim noktom po rubu

GIGA

154

vrata kao da ih izrezuje iz okvira, prekrivajući smradom trulih jaja kanalizacijske mirise. "Što je s druge strane?" upita Josh. Sad kad je ovladao vlastitim strahom, ponijelo gaje uzbuđenje. Kad ga Probude, klisnut će natrag k Sophie. Osvrne se prema Talijanu, ali ovaj odmahne glavom i pokaže na Deeja. "Doktore Dee?" upita Josh. Dee razvali niska vrata i istrgne ih iz okvira. Razmekšani kamen oko njih mrvio se i ljuštio. "Ako imam pravo - a gotovo uvijek imam," doda Čarobnjak, "ova vrata uvest će nas u pariške katakombe." Dee osloni vrata o zid i prođe kroz otvor. Josh se sagne da prođe za njim. "Nikada nisam čuo za njih." "Malo tko izvan Pariza jest," reče Machiavelli, "no one su, uz kanalizacijski sustav, jedno od najvećih gradskih čuda. Više od stotinu sedamdeset milja tajanstvenih i zakučastih tunela. Katakombe su nekoć bile kamenolomi vapnenca. A sada su pune..." Josh prođe kroz otvor, uspravi se i ogleda oko sebe. "... kostiju." Dječak osjeti kako mu nešto steže želudac pa proguta slinu da ispere kiselkast i gorkast okus iz dubine grla. Pred sobom je vidio polumračan tunel čiji su zidovi i lučni strop bili načinjeni od očišćenih ljudskih kostiju.

GIGA

155

ČETRDESET SEDMO POGLAVLJE Nicholas je upravo polugom zadignuo poklopac okna, kadli Ivani zazvoni mobitel tako prodorno cvrkućući glazbenu ljestvicu da su svi poskočili od straha. Alkemičar s treskom ispusti poklopac i odskoči prije nego što mu je pao na nožne prste. "Francis je", obavijesti ih Ivana, rasklopivši mobitel. Porazgova-ravši sa Saint-Germainom na rafalnom francuskom, zalupi telefon. "Stiže", reče. "Kaže da nikako ne ulazimo u katakombe bez njega." "Ali ne možemo ga čekati", pobuni se Sophie. "Sophie ima pravo. Trebali bismo..." započne Nicholas. "Čekat ćemo", odlučno će Ivana, glasom kojim je nekoć zapovijedala vojskama. Spusti malo stopalo na poklopac okna. "Odmaknut će nam", očajno će Sophie. "Francis kaže da zna kamo idu", posve tiho reče Ivana. Obrati se Alkemičaru. "Rekao je da i ti znaš. Znaš li?" upita. Nicholas duboko udahne i mrko kimne. Ranojutarnje svjetlo spralo mu je svu živost s lica tako da je poprimilo boju izblijedjela pergamenta. Kolobari pod očima bili su mu vrećasti i tamni poput masnica. "Mislim da znam." "Kamo?" upita Sophie. Pokušavala je ostati smirena. Oduvijek je bolje vladala svojom ćudi nego brat, ali sada se jedva suzdržavala da ne zabaci glavu i rikne u nemoćnom bijesu. Ako Alkemičar zna kamo idu, zašto nisu već krenuli? "Dee vodi Josha da mu Probude moći", polako će Flamel, očito pomno birajući riječi. Sophie se smeteno namršti. "Zar je to tako loše? Nismo li to svi željeli?" "Da, to smo svi željeli, ali ne ovako." Premda mu je lice bilo bezizražajno, u očima mu se čitala bol. "Mnogo ovisi o tome tko - ili što - Probudi čovjekove moći. To je opasan postupak. Može biti čak i smrtonosan." Sophie se polako okrene prema njemu. "A vi ste ipak bili voljni dopustiti Hekati da probudi i Josha i mene." Njezin je brat od početka imao pravo: Flamel ih je oboje ugrozio. Sada joj je to bilo posve jasno. "To je bilo nužno radi vaše zaštite. Bili ste izloženi opasnostima, istina, ali nijednome od vas nije prijetila pogibelj od same Božice." "Kakvim opasnostima?" "Većina Starijih nije baš velikodušna prema humanima, kako nazivaju ljude. Malo je tko voljan darovati nešto bez popratnih uvjeta", objasni Flamel. "Najveći dar koji Stariji može dati jest besmrtnost. Ljudi žele živjeti vječno. I Dee i Machiavelli sada su u službi Starijih koji su im darovali besmrtnost." "U službi?" upita Sophie, pogledavajući Flamela i Ivanu. "Sluge su im," blago će Ivana, "neki bi čak rekli 'robovi'. To je cijena besmrtnosti i moći." Ivanin telefon ponovno zazvoni istim tonom, a ona se javi. "Frangois? " "Sophie," tiho nastavi Flamel, "dar besmrtnosti moguće je u svakom trenutku oduzeti, a kad se to dogodi, čovjeka u nekoliko trenutaka dostignu sve godine koje je neprirodno proživio. Neki Stariji porobe ljude koje Bude, pretvarajući ih u stvorove jedva što bolje od zombija." "Ali meni Hekata nije podarila besmrtnost kad me Probudila", usprotivi se Sophie. "Za razliku od Vještice od Endora, Hekatu već naraštajima humani uopće ne zanimaju. Oduvijek je bila nepristrana u ratovima između nas koji branimo ljude i Mračnih Starijih." Tanke usne izviju mu se u gorak osmijeh. "Da je odabrala stranu, možda bi i dan-danas bila živa." Sophie se zagleda u Alkemičarove svijetle oči. Pomislila je kako bi Hekata još bila živa da Flamel nije došao u njezino Carstvo sjena. "Želite reći da je Josh u opasnosti", napokon reče. "Strašnoj opasnosti." Sophie nije skidala pogleda s Flamelova lica. Josh nije bio u opasnosti zbog Deeja ili

GIGA

156

Machiavellija, nego zbog toga što je Nicholas Flamel njih dvoje doveo u ovako strašan položaj. Tvrdi da ih štiti i u to je prije neupitno vjerovala. Ali sada... sada više nije znala što da misli. "Dođite", reče Ivana, zalupivši telefon, uhvati Sophie za ruku i odvuče je uličicom na glavnu cestu. "Francis stiže." Flamel baci još jedan pogled na poklopac okna, pa tutne Clarent pod kaput i pohita za njima. Ivana ih izvede iz uske, sporedne uličice na Aveniju predsjednika Wilsona, a onda brzo skrene u Ulicu Debrousse i zaputi se natrag prema rijeci. Posvuda su odjekivale nebrojene policijske i bolničke sirene, a nad njihovim glavama brujali su policijski helikopteri u niskome letu. Ulice su bile gotovo posve puste i nitko nije obraćao pozornost na troje ljudi koji trče u zaklon. Sophie zadrhti. Cijeli je prizor bio posve nestvaran. Kao da se našla u ratnom dokumentarcu kakve je gledala na tv-programu Discovery. Na kraju Ulice Debrousse dočekao ih je Saint-Germain u neupadljivom, crnom BMW-u koji je odavno trebalo oprati. Prednja i stražnja putnička vrata bila su pritvorena, a kad su prišli, zatamnjeno vozačko staklo zujeći se spusti. Saint-Germain se razdragano kesio. "Nicholase, trebao bi češće svraćati kući. Grad je u kaosu. Strašno je uzbudljivo. Stoljećima se nisam ovako dobro zabavljao." Ivana se uvuče na suvozačko mjesto do svog muža, a Nicholas i Sophie uđu na stražnja vrata. Saint-Germain stisne gas, ali se Nicholas nagne naprijed i stegne mu rame. "Ne tako brzo. Ne želimo privući pozornost", upozori ga. "Ali s obzirom na paniku koja vlada na ulicama ne bismo smjeli biti ni prespori", istakne Saint-Germain. Oprezno udalji automobil od nogostupa i odvoze se Avenijom New York. Vozio je jednom rukom na upravljaču, a drugom prebačenom preko naslona sjedala, neprestano se okrećući da bi nešto rekao Alkemičaru. Potpuno obamrla Sophie klonulo osloni glavu o prozor, zureći u rijeku koja se povremeno vidjela s lijeve strane. U daljini, onkraj Seine, nad krovovima je nazirala sada već poznat obris Eiffelova tornja. Bila je iscrpljena i u glavi joj se komešalo. Nije znala što da misli o Alkemičaru. Nicholas ne može biti zao, može li? Saint--Germain i Ivana - a i Scatty - očito ga poštuju. Čak su mu i Hekata i Vještica od Endora bile sklone. Na rubu svijesti titrale su joj misli za koje je znala da nisu njezine, ali bi se raspršile čim bi ih pokušala izoštriti. Bila su to sjećanja Vještice od Endora i nagonski je osjećala da su važna. Odnosila su se na katakombe i stvorenje koje živi u tim dubinama... "Službeno, policija je izvijestila da se dio katakombi urušio i povukao za sobom nekoliko zgrada", govorio je Saint-Germain. "Tvrde da su kanalizacijske cijevi probušene, pa da su se gradom proširili metan, ugljični dioksid i ugljični monoksid. Središte Pariza je zatvoreno, a stanovništvo evakuirano. Ljudima savjetuju da ostanu u kućama." Nicholas klone na kožnati naslon i sklopi oči. "Je li itko ozlijeđen?" upita. "Nekoliko blažih ozljeda, ali nisu izvijestili ni o jednom ozbiljnijem slučaju." Ivana začuđeno odmahne glavom. "S obzirom na to što je upravo protutnjilo gradom, to je pravo malo čudo." "Je li Nidhogg gdje zamijećen?" upita Nicholas. "Glavni programi s vijestima nisu o tome izvijestili, ali su se na blogovima pojavile zrnate slike s mobitela, a Le Monde i Le Figaro tvrde da imaju ekskluzivne snimke onoga što nazivaju 'Čudovištem iz katakombi' ili 'Zvijeri iz dubine'." Sophie se nagne naprijed, prateći razgovor. Prijeđe pogledom s Nicholasa na Saint-Germaina i natrag. "Uskoro će cijeli svijet znati istinu. Što onda?" "Ništa", uglas odgovore oba muškarca. "Ništa? To nije moguće." Ivana se okrene na suvozačkom sjedalu. "Ali tako će biti. Sve će se zataškati." Sophie pogleda Flamela. On kimne u znak slaganja. "Ionako većina neće u to povjerovati,

GIGA

157

Sophie. Odbacit će cijelu priču kao šalu ili podvalu. One koji povjeruju, prozvat će teoretičarima urote. A možeš biti sigurna da Machiavellijevi ljudi već marljivo plijene i uništavaju snimke." "Za nekoliko sati", doda Saint-Germain, "o jutrošnjim će se događajima izvještavati kao o nesretnom slučaju. Smijat će se svjedočenjima o čudovištu i otpisati ih kao plod histerije." Sophie u nevjerici odmahne glavom. "Nije moguće zauvijek zataškavati takvo nešto." "Stariji to čine već tisućljećima", reče Saint-Germain i nakosi retrovizor kako bi vidio Sophie. U mračnoj unutrašnjosti vozila učini joj se da njegove zarkoplave oči blago svijetle. "A moraš imati na umu i da ljudski rod zapravo ne želi vjerovati u čarolije. Ne želi znati da su mitovi i legende gotovo uvijek temeljeni na istini." Ivana pruži ruku i nježno je položi na muževljevo rame. "Ali ja se ne slažem; ljudi su oduvijek vjerovali u čarolije. Vjera im se poljuljala tek posljednjih nekoliko stoljeća. Mislim da zapravo žele vjerovati jer duboko u srcu znaju istinu. Znaju da čarolija postoji." "I ja sam nekoć vjerovala u čaroliju", posve tiho reče Sophie. Ponovno se okrenula prema gradu, ali je u prozorskom staklu vidjela odraz šareno oslikane dječje sobe: njezine sobe od prije pet ili šest godina. Nije znala gdje je to bilo - možda u kući u Scottsdaleu, a možda i u Raleighu; u tom su se razdoblju često selili. Sjedila je nasred kreveta okružena omiljenim knjigama. "Kad sam bila mlađa, čitala sam o kraljevnama i čarobnjacima, vitezovima i čarobnjacima. Premda sam znala da su to samo priče, željela sam da čarolija bude stvarna. Do sada", gorko doda. Okrene glavu i pogleda Alkemičara. "Je li svaka bajka istinita?" Flamel kimne. "Svaka bajka ne, ali gotovo svaka legenda temeljena je na istini; svaki mit ima korijen u stvarnosti." "Čak i oni strašni?" šaptom upita. "Pogotovo oni strašni." Nad glavama su im brujala tri novinarska helikoptera, a unutrašnjost vozila podrhtavala je od huke njihovih elisa. Flamel pričeka da odmaknu, a onda se nagne naprijed. "Kamo idemo?" Saint-Germain pokaže ravno preda se i desno. "U vrtovima Trocadero postoji tajni ulaz u katakombe. Vodi ravno u zabranjene tunele. Provjerio sam na starim kartama; mislim da će ih Dee provesti prvo kroz kanalizaciju, a onda u dublje tunele. Ovako ćemo si malo skratiti put." Nicholas Flamel se nasloni, a onda stegne Sophienu ruku. "Sve će biti u redu", reče. Ali Sophie mu nije vjerovala. U katakombe se ulazilo kroz naizgled posve običan metalni, rešetkasti poklopac na tlu. Bio je djelomice obrastao mahovinom i travom, skriven u šumarku iza raskošno izrezbarena i prelijepo oslikana vrtuljka na jednom kraju vrtova Trocadero. Obično su ti čudesni vrtovi vrvjeli turistima, ali toga su jutra bili pusti, a na vrtuljku su pod plavo-bijelom, prugastom nadstrešnicom drveni konjići poskakivali bez jahača. Saint-Germain presiječe preko uskog puteljka i dovede ih do dijela travnjaka koji je posmeđio na suncu. Zaustavio se nad neobilježenim, pravokutnim, rešetkastim poklopcem od kovine. "Ovim se prolazom nisam služio od 1941." Klekne, stegne rešetke i povuče ih. Ni makac. Ivana pogleda Sophie ispod oka. "Kad smo se Francis i ja borili protiv Nijemaca u Pokretu otpora, imali smo sjedište u katakombama. Mogli smo iskočiti bilo gdje u gradu." Lupne metalnu rešetku vrškom cipele. "Ovo nam je bilo omiljeno mjesto. Čak su i u vrijeme rata vrtovi uvijek bili krcati, pa smo se mogli lako sakriti u gomili." Odjednom zrak ispuni bogat jesenski miris spaljena lišća, a metalne rešetke u Francisovim rukama zažare se i poprime od vrućine prvo raskošnu crvenu boju, a onda se usiju do bjeline. Kovina se omekša i rastali, a krupne grude počnu nestajati u oknu. Saint-Germain strgne ostatak poklopca iz okvira i baci ga u stranu, a onda spusti noge u otvor. "Tu su ljestve." "Sophie, ti ideš sljedeća", reče Nicholas. "Ja ću za tobom. Ivana, hoćeš li preuzeti začelje?" Ivana kimne. Dohvati rub najbliže drvene klupe i dovuče je po travi. "Navući ću je preko otvora prije nego što se spustim. Ne bismo željeli da nam upadnu nepozvani gosti, zar ne?"

GIGA

158

nasmiješi se. Sophie se oprezno uvuče u otvor, tražeći stopalima prečke ljestvi. Pažljivo se spusti. Očekivala je nešto prljavo i jezivo, ali je mirisalo suho i memljivo. Počela je brojiti prečke, ali se izgubila u računici oko sedamdeset i druge, no po sve manjem kvadratu neba nad njihovim glavama znala je da se spuštaju duboko pod zemlju. Nije se bojala — bar ne za sebe. Tuneli i uski prostori nisu je plašili, ali je znala da se brat užasava skučenih prostorija: kako li se sada osjeća? U trbuhu joj se probude leptirići jer je — nagonski i neupitno - znala kako se njezin brat u tom trenutku osjeća. Znala je da je Josh izbezumljen od straha. /

GIGA

159

ČETRDESET OSMO POGLAVLJE "Kosti", tupo će Josh, gledajući lijevo-desno tunelom. Zid njemu točno prekoputa bio je sastavljen od stotina požutjelih i izblijcdjelih lubanja. Dee je grabio hodnikom, a njegova svjetleća kugla bacala je rasplesane i trzave sjene, stvarajući privid očiju u praznim dupljama koje se okreću za njim. Josh je odrastao uz kosti; znao je da nisu razlog za strah. Očeva radna soba bila je prepuna kostura. Kao djeca, i on i Sophie igrali su se u muzejskim spremištima punim dijelova kostiju, ali one su bile životinjske ili dinosaurske. Josh je čak pomogao složiti repni dio raptorove kralježnice koji je poslije bio izložen u Američkom prirodoslovnom muzeju. Ali ove kosti su bile... bile su... ovo su... "Sve su to ljudske kosti?" šaptom upita. "Da", tiho odgovori Machiavelli, s natruhom talijanskog naglaska u glasu. "Ovdje su pohranjeni posmrtni ostaci najmanje šest milijuna ljudi. Možda više. Katakombe su izvorno bile golem rudnik vapnenca." Tržne palcem uvis. "Od tog je vapnenca izgrađen grad. Pariz je podignut na labirintu tunela." "Kako su dospjele ovamo?" Joshev glas je drhtao. Nakašlje se i čvrsto prekriži ruke kako bi se doimao bezbrižno i prikrio da umire od straha. "Djeluju prastaro; koliko su već ovdje?" "Samo nekoliko stoljeća", reče Machiavelli na njegovo iznenađenje. "Krajem osamnaestog stoljeća pariška su groblja postala prenatrpana. Bio sam ovdje u to vrijeme", doda, zgađeno iskrivivši usta. "Nikada nisam vidio ništa slično. U gradu je bilo toliko mrtvih da su se groblja pretvorila u goleme zemljane humke iz kojih su stršile kosti. Pariz je možda bio najljepši grad na svijetu, ali je bio i najprljaviji. Bio je gori od Londona - a to nije mala stvar!" Nasmije se, a smijeh mu nekoliko puta odjekne među zidovima od kosti i izobliči se u nešto jezivo. "Smrad je bio neopisiv i doista je bilo štakora veličine pasa. Bolesti su uzele maha, a epidemije kuge postale uobičajene. Napokon je zaključeno da su prekrcana groblja nekako povezana sa širenjem zaraze. I tako je odlučeno da se isprazne groblja, a posmrtni ostaci premjeste u prazne kamenolome." Trudeći se potisnuti svijest o tome daje okružen kostima ljudi koji su najvjerojatnije pomrli od neke strašne bolesti, Josh se usredotoči na zidove. "Tko je napravio ove uzorke?" upita, pokazujući posebno kićen zrakasti uzorak izrađen od ljudskih kostiju različite dužine koje su predstavljale sunčeve zrake. Machiavelli slegne ramenima. "Tko zna? Možda netko tko je želio odati počast pokojnicima; netko tko je pokušao uvesti reda u nevjerojatan kaos koji je sigurno nastao. Ljudi uvijek teže uvođenju reda u nered", tiho doda. Josh ga pogleda. "Zovete ih... nas... 'ljudima'." Okrene se prema Deeju, ali je Čarobnjak već gotovo stigao do kraja hodnika i nije ih mogao čuti. "Dee nas zove humanima." "Ne miješaj me s Deejem", reče Machiavelli s ledenim osmijehom na usnama. Josh se smete. Tko je tu moćniji — Dee ili Machiavelli? Smatrao je da je to Čarobnjak, ali je počeo sumnjati da možda Talijan vuče više konaca. "Scathach nam je rekla da ste opasniji i lukaviji od Deeja", reče, razmišljajući naglas. Machiavellijev osmijeh preraste u oduševljeno kešenje. "To je najljepše što je ikad rekla o meni." "Je li to istina? Jeste li opasniji od Deeja?" Machiavelli kratko porazmisli. Zatim se nasmiješi i tunelom se jedva zamjetno proširi miris zmije. "Dakako." "Požurile se ovamo", dozove ih doktor Dee, a glas mu priguše uski zidovi i nizak strop. Okrene se i odmakne tunelom obloženim kostima, odnoseći svjetlo. Josh je bio u iskušenju da potrči za njim, ne želeći ostati u potpunom mraku, ali Machiavelli pucne prstima i na dlanu mu se pojavi otmjen sivobijeli plamen vitak poput svijeće. "Nisu svi tuneli ovakvi", nastavi Machiavelli, pokazujući kosti koje su uredno umetnute u

GIGA

160

zidove tvorile uglate oblike i uzorke. "U nekim su manjim tunelima obične hrpe kostiju razdijeljene po vrsti." Prošavši zavoj u tunelu naletjeli su na Deeja koji je zastao da ih pričeka, nestrpljivo lupkajući nogom. Okrenuo se i bez riječi produžio odlučnim korakom. Josh se usredotoči na Deejeva leđa i svjetleću kuglu koja mu je skakutala nad ramenom dok su vijugali sve dublje i dublje u katakombe; to mu je pomagalo da ne misli na zidove za koje mu se činilo da se svakim korakom sužavaju. U prolazu primijeti da su na nekim kostima urezani datumi, kao neka vrsta stoljećima starih grafita, a istodobno je bio svjestan da su jedini tragovi u debelom sloju prašine na podu otisci Deejevih malih stopala. Tim tunelima već jako, jako dugo nitko nije prošao. "Dolazi li itko ikada ovamo?" upita Machiavellija samo da bi razgovorom razbio nesnosan muk. "Da. Dijelovi katakombi otvoreni su za javnost", reče Machiavelli, držeći ruku visoko i obasjavajući tankim plamenom zamršene uzorke kostiju umetnutih u zidove i pridajući im, nemirnim sjenama, titrav privid živosti. "Ali pod gradom se pruža mnogo kilometara katakombi, a velike površine uopće nisu mapirane. Istraživanje ovih tunela opasno je i protuzakonito, ali to svejedno mnogi čine, dakako. Takve ljude nazivaju katafilima. Tunele čak obilazi specijalna policijska postrojba, takozvani cataflics", Machiavelli pokaže rukom na okolne zidove, na što plamen divlje zapleše, ali ne zgasne. "Ovdje nećemo naići ni na jednu od tih skupina. Ovo područje potpuno je nepoznato. Sada smo duboko pod gradom, u jednom od prvih kamenoloma iskopanih prije mnogo stoljeća." "Duboko pod gradom", polako ponovi Josh. Poguri se, zamišljajući da osjeća težinu Pariza nad glavom i pritisak tona zemlje, betona i čelika. Prijetio mu je napad klaustrofobije i imao je dojam da zidovi podrhtavaju i nadimaju se. Grlo mu je bilo suho, usne ispucane, a jezik otežao. "Mislim," šapne Machiavelliju, "mislim da bih se sad volio vratiti na površinu, ako može." Talijan trepne, iskreno iznenađen. "Ne, Josh, ne može." Machiavelli pruži ruku i stisne Joshu rame, na što dječak osjeti kako mu tijelom struji toplina. Aura mu zapucketa, a ustajali zrak u tunelu ispuni miris naranče i težak smrad zmije. "Prekasno je za to", blago će Machiavelli. Nastavi šaptom: "Zašli smo preduboko... nema natrag. Iz ovih ćeš katakombi izaći Probuđen ili..." "Ili što?" upita Josh, a onda, ispunjen sve većim užasom, shvati kako završava Talijanova rečenica. "Ili uopće nećeš izaći", jednostavno će Machiavelli. Prošavši zavoj, nastavili su dugim, posve ravnim hodnikom. Njegovi su zidovi bili još nakićeniji kostima, ali poslaganim u neobične, uglate uzorke koji su Joshu bili mutno poznati. Bili su slični crtežima koje je viđao u očevoj radnoj sobi i podsjećali ga na majanske i astečke znakove; ali što srednjoamerički hijeroglifi rade u pariškim katakombama? Dee ih je čekao na kraju tunela. Sive oči blistale su mu, odražavajući svjetlo koje je njegovoj koži istodobno pridavalo nezdrav sjaj. Kad je progovorio, u glasu mu se jače osjećao britanski naglasak, a riječi su mu navirale takvom brzinom da su ga jedva razumjeli. Josh nije bio siguran je li Čarobnjak uzbuđen ili napet, a to ga je dodatno uplašilo. "Ovo je sudbonosan dan za tebe, dječače, sudbonosan. Ne samo što će ti moći biti Probuđene, nego ćeš i upoznati jednog od malobrojnih Starijih koje ljudski rod još pamti. Velika je to čast." Pljesne dlanovima. Pognuvši glavu, podigne ruku, a s njom i svjetleću kuglu koja obasja dva visoka stupa od kostiju povezana lukom, koja su tvorila vrata. Iza otvora prostirao se samo mrkli mrak. Odmaknuvši se u stranu, uputi ga: "Ti prvi." Josh je oklijevao, ali ga Machiavelli uhvati za nadlakticu i čvrsto je stegne. Progovori tihim i užurbanim glasom: "Sto god se dogodi, ne pokazuj strah i suzbij paniku. O tome ti ovisi život i zdrav razum. Jesi li me razumio?"

GIGA

161

"Bez straha, bez panike", ponovi Josh. Počeo je hiperventilirati. "Bez straha, bez panike." "Idi sad." Machiavelli ispusti dječakovu ruku i gurne ga prema Dceju i vratima od kosti. "Neka ti Probude moći", reče, "i nadam se da će ti se to isplatiti." Nešto u Machiavellijevu glasu natjera Josha da se osvrne. Na Talijanovu licu čitalo se nešto nalik na sažaljenje, pa Josh zastane. Dee ga pogleda, blistavih sivih očiju, usana izvijenih u ružan osmijeh. Podigne obrve. "Zar ne želiš biti Probuđen?" Josh je na to mogao odgovoriti samo jedno. Dobacivši još jedan pogled Machiavelliju, napola podigne ruku u znak oproštaja, duboko udahne i zakorači kroz nadsvođena vrata u mrkli mrak. Kad je Dee prošao za njim, oko njega se proširi svjetlo, pa dječak otkrije da stoji u prostranoj kružnoj odaji naizgled isklesanoj iz jednog jedinog divovskog komada kosti - glatko zaobljeni zidovi, ulašten žuti strop, pa čak i pod boje pergamenta bili su iste nijanse i teksture kao kostima obloženi zidovi pred odajom. Dee položi ruku na dno Joshevih leđa i pogura ga naprijed. Josh napravi dva koraka i stane. Proteklih nekoliko dana naučio je očekivati iznenađenja - čuda, bića i čudovišta; ali ovo, ovo je bilo... razočaranje. Odaja je bila prazna, izuzevši dugu, pravokutnu kamenu ploču u sredini. Deejeva svjetleća kugla skakutala je nad tim postoljem, bacajući jarko svjetlo na svaku isklesanu pojedinost. Na vodoravnoj ploči od rupičastog vapnenca ležao je golem kip muškarca u naizgled prastarom oklopu od kože i kovine, koji je oklopnim rukavicama stezao debeli balčak teškog mača, dugog gotovo dva metra. Podignuvši se na prste, Josh primjeti da kip nosi kacigu koja mu posve zakriva lice. Josh se ogleda. Dee je stajao desno od ulaza, a Machiavelli je u međuvremenu također ušao u prostoriju i stao lijevo od vrata. Obojica su ga pozorno motrili. "Što... što sad?" upita Josh, a glas mu u prostoriji zazvuči bezbojno i muklo. Nijedan mu muškarac ne odgovori. Machiavelli prekriži ruke i blago nagne glavu u stranu, stisnutih očiju. "Tko je ovo?" upita Josh, pokazujući na kip trzajem palca. Od Deeja nije ni očekivao odgovor, ali, okrenuvši se prema Talijanu, shvati da on ne gleda u njega nego preko njega. Josh se naglo okrene... baš u trenutku kad su se iz sjena pojavila dva grozomorna stvorenja. Sve je na njima bilo bijelo, od gotovo providne kože do duge, tanke kose koja im je padala niz leda i vukla se po podu. Bilo je nemoguće ocijeniti jesu li muško ili žensko. Bili su visoki kao mala djeca, neprirodno mršavi, gomoljastih glava, visokih čela i šiljatih brada. Navrh lubanja imali su nerazmjerno velike uši i male batrljke rogova. Goleme, okrugle oči bez zjenica bile su uperene u nj, a kad su stvorenja zakoračila naprijed, Josh primijeti da im nešto nije u redu s nogama. Bedra su se izvijala unatrag, a potkoljenice stršile naprijed i završavale kozjim papcima. Razdvoje se da obiđu kamenu ploču, a Josh osjeti nagonsku potrebu da ustukne, no tada se sjeti Machiavellijeva savjeta i ostane nepokretan. Duboko udahnuvši, bolje pogleda stvorenje koje mu je bilo bliže i otkrije da nije tako strašno kako mu se isprva činilo: bilo je tako sitno da se doimalo gotovo krhko. Sine mu da zna tko su oni; viđao ih je na krhotinama grčke i rimske grnčarije na policama u maminoj radnoj sobi. Bili su to fauni, a možda i satiri; nije bio siguran u čemu je razlika. Stvorenja su polako kružila oko Josha, pružajući prema njemu ledene, dugoprste ruke prljavih, crnih noktiju, gladeći mu poderanu majicu, štipajući tkaninu traperica. Međusobno su razgovarala, brbljajući visokim, gotovo nečujnim glasovima od kojih su ga prolazili trnci. Jedan ledeni prst dodirne mu kožu trbuha, na što mu aura počne pucketati i frcati zlatne iskrice. "Ej!" vikne. Stvorenja odskoče, ali Joshu već od tog jednog dodira srce počne ubrzano tući. Odjednom ga obuzme svaki neodređeni strah koji si je ikad umislio, a sve noćne more koje su ga najviše strašile isplivale su na površinu, tako da je, drhteći, lovio dah, okupan gorkim, ledenim znojem. Drugi faun na to pohrli prema njemu i položi ledenu ruku na

GIGA

162

Joshevo lice. Srce mu odjednom počne divlje preskakati, a želudac mu se zgrči u bezumnoj panici. Stvorenja su se držala jedno za drugo i pocupkivala, tresući se od nečega što je mogao biti samo smijeh. "Josh." Machiavellijev odlučni glas probije se kroz dječakovu sve jaču paniku i ušutka stvorenja. "Josh. Slušaj me. Slušaj moj glas i usredotoči se na nj. Satiri su jednostavna stvorenja i hrane se osnovnim ljudskim osjećajima: jedan ždere strah, drugi se gosti panikom. Oni su Fobos i Deimos." Začuvši svoja imena, satiri se počnu povlačiti natrag u sjene dok im nisu ostale vidljive samo krupne, vodenaste oči, crne i sjajne pod svjetlom lebdeće kugle. "Oni su Čuvari Uspavanog boga." U tom trenutku, praćen škripom prastarog kamena, kip se uspravi u sjedeći položaj i okrene glavu prema Joshu. Pod kacigom su gorjela dva krvavocrvena oka.

GIGA

163

ČETRDESET DEVETO POGLAVLJE Je li ovo Carstvo sjena?" upita Sophie užasnutim šaptofn, a dah joj zapne u grlu. Stajala je na početku dugog, ravnog tunela čiji su zidovi bili ukrašeni i obloženi nečim nalik na ljudske kosti. Jedna jedina slaba žarulja obasjavala je prostor mutnim, žućkastim svjetlom. Ivana joj stegne ruku i nježno se nasmije. "Nije. Još smo u svom svijetu. Dobro došla u pariške katakombe." Sophiene oči zatrepere srebrnim sjajem jer je njome poteklo Vještičino znanje. Vještica od Endora dobro je poznavala te katakombe. Sophie se zaljulja na petama jer je odjednom preplavi bujica prizora: muškarci i žene u prnjama iznose kamen iz golemih podzemnih špilja, pod nadzorom stražara odjevenih u odore rimskih centuriona. "Ovo je bio kamenolom", šapne. "Davno", reče Nicholas. "A sada je grobnica milijuna Parižana i još nekoga..." "Uspavanoga boga", reče Sophie i glas joj prepukne. Bio je to Stariji kojeg je Vještica istodobno mrzila i žalila. I Saint-Germain i Ivana bili su zatečeni Sophienim znanjem. Čak se i Flamel lecnuo. Sophie počne drhtali. Obgrlila se rukama, trudeći se ostati uspravna dok su joj mračne misli tutnjale mozgom. Uspavani bog nekoć je pripadao Starijima... ... na bojištu u plamenu, ugledala je samotnog ratnika u oklopu od kože i kovine kako vitla mačem gotovo vlastite visine, zaustavljajući prodor stvorenja iz razdoblja Jure. ... na dverima staroga grada, ratnik u kovini i koži sam se suprotstavlja golemoj hordi majmunolikih ljudi-zvijeri dok kolona izbjeglica bježi na druga gradska vrata. ... na stubama nevjerojatno visoke piramide, ratnik brani osamljenu ženu i dijete od čudovišta koja su spoj zmije i ptice. "Sophie..." Zadrhtala je, sada već sleđena do kosti, cvokoćući zubima. Prizori se promijene; ratnikov oklop od ulaštene kovine i kože postane prljav, prekriven skorenim blatom, zamrljan i poderan. I ratnik se promijeni. ... Ratnik trči kroz primitivno zaleđeno selo, zavijajući poput zvijeri, dok ljudi odjeveni u krzna bježe pred njim ili se skrivaju u strahu. ... Ratnik jaše na čelu goleme vojske koju čini grdna mješavina zvijeri i ljudi, jurišajući na blistav grad u srcu beživotne pustinje. ... Ratnik stoji posred goleme knjižnice pune zemljovida, svitaka i knjiga u uvezu od kovine, tkanine ili kore. Knjižnica tako silovito gori da se metalne knjige tale. Zamahom mača, ratnik mete još knjiga s polica u vatru. "Sophie!" Djevojčina aura zatreperi i zapucketa jer ju je Alkemičar uhvatio za ramena i snažno stegnuo. "Sophie!" Flamelov glas prene je iz transa. "Vidjela sam... vidjela..." započne promuklim glasom. Grlo ju je peklo i tako se jako ugrizla za unutarnju stranu obraza da je u ustima osjećala gadan, metalan okus krvi. "Ne mogu ni zamisliti što si vidjela", blago reče. "Ali mislim da znam koga si vidjela..." "Tko je to bio?" dahtala je, loveći zrak. "Tko je ratnik u oklopu od kovine i kože?" Znala je da će pronaći njegovo ime u Vještičinim sjećanjima ako se usredotoči na to, ali to bi je ponovno uvuklo u ratnikov nasilni svijet, a to nikako nije željela. "Bio je to Mars Ultor, iz Starijeg roda." "Bog rata", gorko doda Ivana Orleanska. Ne okrenuvši ni glavu ni oči u tom smjeru, Sophie podigne ljevicu i pokaže niz uzak hodnik. "Ondje je", tiho reče. "Kako znaš?" upita Saint-Germain. "Osjećam ga", reče djevojka i strese se. Žestoko protrlja nadlaktice. "Osjećam nešto hladno i

GIGA

164

ljepljivo što mi gmiže kožom. Dopire odande." "Ovaj tunel vodi u samo tajno srce katakombi", reče Saint-Germain, "u izgubljeni rimski grad Luteciju." Žustro protrlja dlanove, zasipajući pod iskricama, a onda se zaputi tunelom, s Ivanom za petama. Baš kad je nakanila poći za njima, Sophie se ipak još jedanput okrene prema Alkemičaru. "Što se dogodilo Marsu? Kad sam ga prvi put vidjela, činilo mi se da je branitelj čovječanstva. Sto ga je promijenilo?" Nicholas odmahne glavom. "Nitko ne zna. Možda odgovor leži među Vještičinim sjećanjima?" predloži. "Sigurno su se poznavali." Sophie počne odmahivati glavom. "Ne tjerajte me da razmišljam o njemu..." započne, ali bilo je prekasno. Još dok joj je Alkemičar postavljao pitanje, mislima joj je prostrujao niz strašnih prizora. Vidjela je visokog, naočitog muškarca samog na vrhu vrtoglavo visoke, stepenaste piramide, ruku uzdignutih prema nebu. Na ramenima je nosio veličanstven plašt od višebojna perja. U podnožju piramide prostirao se kameni grad okružen gustom prašumom. U gradu se slavilo i široke ulice bile su zakrčene ljudima u šarenoj odjeći, s raskošnim nakitom, razmetljivim pernatim plaštevima i pernatim ukrasima za glavu. U bojama nije bio samo red muškaraca i žena odjevenih u bijelo, koji se pružao sredinom široke, glavne ulice. Pogledavši bolje, primijetila je da su vezani jedno za drugo uzetom od kože i vinove loze. Stražari su ih gonili prema piramidi, mašući bičevima i kopljima. Sophie duboko, drhtavo udahne i trepne da rastjera slike. "Poznavala ga je", hladno reče. Nije rekla Alkemičaru da je Vještica od Endora nekoć ljubila Marsa... ali to je bilo davno, prije nego što se promijenio, prije nego što je postao poznat kao Mars Ultor. Osvetnik.

GIGA

165

PEDESETO POGLAVLJE Budi pozdravljen, Marse, Gospodaru rata", glasno će Dee. Posve obamro od straha, Josh je gledao kako se golema glava pod kacigom okreće prema Deeju. Carobnjakova aura odmah bukne, cvrčeći mu oko tijela poput žute izmaglice. Pod kacigom boga ražari se crveno svjetlo. Glava se okrene, škripeći poput mlinskog kamena, a plamteće, grimizne oči upru se u dječaka. Dva sablasno bijela satira, Fobos i Deimos, išuljaju se iz sjena i čučnu iza kamenog postolja, pozorno motreći Josha. Čim bi ih okrznuo pogledom, cijelim bi mu tijelom prostrujala bujica panike i straha a bio je i uvjeren da je jednog vidio kako oblizuje tanke usne jezikom boje stare masnice. Hotimice svrnuvši pogled, posveti pozornost drevnom Starijem. 'Ne pokazuj strah i suzbij paniku', upozorio ga je Machiavelli, ali to je bilo lakše reći nego učiniti. Njemu sučelice, nadohvat ruci, bio je Stariji kojeg su Rimljani štovali kao boga rata. Josh nikada prije nije čuo za Hekatu ni za Vješticu od Endora, pa zbog njegove neupućenosti na njega nisu ostavile isti dojam. Ovaj Stariji bio je drukčiji. Sada je znao što je Dee mislio kad je rekao da ovog Starijeg čovječanstvo pamti. Ovo je bio sam bog Mars, Stariji po kojem su mjesec u godini i planet dobili ime. Josh pokuša duboko udahnuti kako bi primirio podivljalo srce, ali se tako tresao da je jedva dolazio do daha. Noge su mu bile poput hladetine pa mu se činilo da će se svakog trena skljokati na pod. Čvrsto zatvorivši usta, prisilio se da udiše kroz nos, pokušavajući se prisjetiti vježbi disanja koje je naučio na tečajevima borilačkih vještina. Čvrsto zatvori oči i stegne si ruke oko tijela. Trebao bi to moći; već je viđao Starije; susretao se s neumrlima, pa čak i borio s iskonskim čudovištem. Zar ovo može biti teže? Josh se uspravi, otvori oči i pogleda Marsov kip... samo što to više nije bio kip. Bilo je to živo biće. Kožu i odjeću prekrivala mu je debela, tvrda siva kora. Na bogu su u boji bile samo crvene oči, žareći se pod vizirom koji mu je prekrivao cijelo lice. "Veliki Marse, bliži se vrijeme," brzo nastavi Dee, "vrijeme kada će se Stariji vratiti u svijet humana." Udahne i dramatično objavi: "Imamo Kodeks." Josh osjeti pucketanje pergamenta pod majicom. Što bi mu učinili da znaju kako nosi dva izgubljena lista? Bi li ga svejedno Probudili? Na spomen Kodeksa, glava Starijega naglo se okrene prema Deeju, a oči mu se ražare tako da su vitice crvenog dima počele navirati kroz prorez u viziru. "Proročanstvo se bliži ispunjenju", brzo nastavi Dee. "Uskoro ćemo izvesti Završni zaziv. Uskoro ćemo osloboditi Izgubljene Starije i vratiti ih na svjetski tron koji im po pravu pripada. Uskoro ćemo svijet vratiti u nekadašnje rajsko stanje." Škripeći kao da je od kamena, Mars prebaci noge s postolja i sjedne sučelice dječaku. Josh primijeti da se pri svakoj kretnji s njega ljušte sitne čestice nalik na ljuskice kamene kože. Dee nastavi, gotovo vičući: "A prvo proročanstvo u Kodeksu već se ostvarilo. Pronašli smo dvoje što su jedno. Pronašli smo blizance iz predaje." Mahne rukom prema Joshu. "Ovaj humani ima auru od čistoga zlata; aura njegove sestre blizanke od besprijekornog je srebra." Mars ponovno nagne glavu da pogleda Josha, a onda pruži ruku u rukavici. Još je bila pola metra od dječakova ramena kad mu se aura zažari u tišini, a jarko svjetlo obasja unutrašnjost odaje, pridajući glatkim zidovima od kosti zlaćan sjaj, i natjera Fobosa i Deimosa da se, tapkajući, povuku u najdublje sjene iza postolja. Suh zrak odjednom ispuni bogat miris naranče. Škiljeći, zaslijepljen bliještanjem vlastite kože, osjećajući kako mu se diže sva kosa na glavi i pucketa od elektriciteta, Josh je zadivljeno promatrao kako se tvrda kora ljušti s Marsovih prstiju, otkrivajući preplanulo, mišićavo meso. Ražari se i božja aura, opisujući obris kipa gustom grimiznom izmaglicom, ali mu zdrava koža odjednom ljutito pocrveni jer su mu iz aure počele frcati iskrice i lijepiti mu se za meso, brzo se hladeći i oblažući ga sivobijelim, kamenim krastama. Josh se namršti; činilo se da se aura boga stvrdnjava u debelu ovojnicu,

GIGA

166

postupno ga ponovno okamenjujući. "Djevojčine moći su Probuđene", nastavi Dee, a glas mu je vraćala jeka u odaji. "Dječakove nisu. Želimo li pobijediti i dovesti Starije natrag na svijet, moći ovoga dječaka moraju biti Probuđene. Marse Ultore, hoćeš li Probuditi ovoga dječaka?" Bog osloni dug, težak mač na pod, a vrh mu se s lakoćom zarije u pod od kosti. Obuhvati balčak objema rukama i nagne se naprijed da pogleda Josha. Ne pokazuj strah i suzbij paniku. Josh se uspravi i ponosno stane pa se zagleda ravno u uzak, pravokutni prorez u kamenom viziru. Na trenutak mu se učini da u sjeni vidi bljesak blistavih, žarkoplavih očiju, ali se odmah ponovno ražare crveno. Josheva aura zgasne u slabašan sjaj, na što se dva satira spremno došuljaju naprijed i popnu na postolje, piljeći u dječaka preko božjih leđa. Glad u njihovim očima sada je bila očita. "Blizanci." Joshu je trebalo nekoliko trenutaka da shvati kako se to oglasio bog. Glas mu je bio začudno mek i zvučao je nevjerojatno umorno. "Blizanci?" To je očito bilo pitanje. "D-da", promuca Josh. "Imam sestru blizanku, Sophie." "I ja sam imao dva sina, blizanca... bilo je to davno", reče Mars, izgubljenim i odsutnim glasom. Crveni žar pod kacigom zgasne i ponovno trepnu plave oči. "Dobri su to bili dječaci, krepki dječaci", doda, a Josh nije bio siguran kome se obraća. "Tko je stariji?" upita. "Ti ili sestra?" "Sophie", reče Josh, a pri pomisli na sestru usne mu se odjednom izviju u osmijeh. "Ali samo dvadeset i osam sekundi." "Voliš li sestru?" upita Mars. Zatečen, Josh odgovori: "Da... pa naravno da volim. Ona mi je sestra blizanka." Mars kimne. "Romul, moj mlađi sin, tvrdio je isto. Zakleo mi se da ljubi svojega brata Rema. A onda ga je ubio." U odaji od kosti zavlada grobni muk. Zagledavši se u kacigu, Josh primijeti da su oči Marsa Ultora postale plave i vlažne, pa se i njegove ispune sućutnim suzama. Ali božje oči ubrzo se ponovno zažare, a suze, šišteći, ispare. "Probudio sam aure svojih sinova, dao im moći i sposobnosti koje znatno nadmašuju dosege humana. Svi su im osjeti i osjećaji bili izoštreni... uključujući mržnju, strah i ljubav." Nakon stanke doda: "Bili su tako bliski - tako bliski — dok im nisam Probudio osjete. To ih je uništilo." Nastane duža stanka. "Možda bi bilo bolje da te ne Probudim. Za tvoje dobro i za dobro tvoje sestre." Josh iznenađeno trepne i preko ramena pogleda Deeja i Machia-vellija. Talijanovo lice bilo je bezizražajno, ali je Dee izgledao upravo onako zatečeno kako se Josh osjećao. Zar ga Mars odbija Probuditi? "Gospodaru Marse", počne Čarobnjak. "Ovaj dječak mora biti Probuđen..." "Ta odluka je na njemu", blago će Mars. "Zahtijevam..." Žar u božjoj kacigi usije se do bjelila. "Ti zahtijevaš!" "U gospodarevo ime, dakako", brzo dometne Dee. "Moj gospodar zahtijeva..." "Tvoj gospodar ne može ništa zahtijevati od mene, Čarobnjače", šapne Mars. "A pisneš li opet, pustit ću svoje družbenike na tebe", doda. Fobos i Deimos uzveru se preko Marsovih ramena i zapilje se u Deeja. Obojici je slina išla na usta. "Strašna je to smrt." Ponovno pogleda Josha. "Ovo je tvoja i samo tvoja odluka. Mogu ti Probuditi moći. Mogu te učiniti moćnim. Pogibeljno moćnim." Crvene oči se rasplamsaju, goreći po sredini žuto od usijanja. "Želiš li to?" "Da", odgovori Josh bez oklijevanja. "To ima cijenu, jer ništa nije besplatno." "Platit ću", spremno će Josh, premda nije imao pojma što bi se od njega moglo tražiti. Mars je kimnuo krupnom glavom, a kamen se mrvio i pucketao. "Dobar odgovor, pravi

GIGA

167

odgovor. Pogrešno je pitati za cijenu." Fobos i Deimos se zahihotaju, ili je bar Josh pretpostavio da je to hihot i po tome zaključio da su drugi skupo platili pokušaj cjenkanja s Uspavanim bogom. "Doći će trenutak kad ću te podsjetiti da si mi dužnik." Bog pogleda preko Josheve glave. "Tko će biti dječakov učitelj?" "Ja", uglas rekoše Dee i Machiavelli. Josh se okrene prema dvojici besmrtnika, iznenađen njihovim odgovorom. Između njih dvojice, pomisli kako bi za učitelja radije odabrao Machiavellija. "Čarobnjače, tvoj je", reče Mars nakon kraćeg promišljanja. "Jasno čitam tvoje nakane i pobude. Dječaka ćeš iskoristiti za vraćanje Starijih na svijet; u to ne sumnjam. Ali ti..." doda, okrenuvši glavu prema Machiavelliju. "Tvoju auru ne mogu pročitati; ne znam što želiš. Možda zato što ni sam to još nisi odlučio." Dok je bog ustajao, stijenje je pucketalo i škripalo. Bio je viši od dva metra pa je kacigom zamalo okrznuo svod. "Klekni", reče Joshu, koji se spusti na koljena. Mars izvuče mač iz tla i okrene ga tako da mu se vrh zaustavio točno pred dječakovim licem. Josh je zrikavo zurio u sječivo. Bilo mu je tako blizu da je vidio kako je oštrica okrhnuta i udubljena, a razabrao je i jedva vidljiv spiralni uzorak koji se pružao sredinom mača. "Kako ti se zove klan, a kako roditelji?" Josheva su usta bila tako suha da je jedva govorio. "Klan? Aha, obiteljsko je prezime Newman. Otac je Richard, a majka Sara." Odjednom se sjeti da je Hekata postavila Sophie slično pitanje. Premda je to bilo prije samo nekoliko dana, činilo mu se da je otada prošlo sto godina. Božji glas potom promijeni boju i postane toliko snažniji i glasniji da Josh osjeti njegove vibracije u kostima. "Josh, sine Richarda i Sare iz klana Newman, iz roda humana, Probudit ću te. Izjavio si da znaš kako to nije dar i kako ćeš jednoga dana morati platiti. Ne budeš li platio, uništit ću tebe i sve što ti je milo." "Platit ću", promuklo će Josh dok mu je krv bubnjala u glavi, a adrenalin kolao tijelom. "Znam da hoćeš." Golemi se mač pomakne, prvo dodirne Joshu desno rame, zatim lijevo i onda opet desno. Oko tijela mu se pokaže slabašan obris aure. Vitice zlaćanog dima počele su mu se viti iz plave kose, a miris naranče postane snažniji. "Od sada ćeš vidjeti oštro..." Josheve jarkoplave zjenice pretvore se u neprovidne, zlatne diskove. U očima mu se odmah nakupe suze i počnu kapati obrazima. Bile su boje i gustoće rastaljena zlata. "Čut ćeš jasno..." Iz dječakovih ušiju počne se dimiti. "Kušat ćeš čisto..." Josh otvori usta i nakašlje se. Pojavi se oblačak jarkožute maglice, a sićušne iskre boje jantara zaplešu mu između jezika i zuba. "Dodirivat ćeš osjetljivo..." Dječak podigne ruke na lice. Blistale su tako jarko da su bile gotovo providne. Između prstiju frcale su mu i vrtložile se iskrice, a ružno nagrizeni nokti pretvorili su se u ulaštena zrcala. "Njušit ćeš žestoko..." Josheva glava tada je već bila gotovo cijela obavijena zlatnim dimom. Kuljao mu je iz nosnica kao da izdiše vatru. Aura mu se zgusne i stvrdne na ramenima i grudima, tvoreći blistave i zrcalne površine. Božji mač ponovno se pokrene i blago kucne dječakova ramena. "Tvoja je uistinu jedna od najmoćnijih aura koje sam ikad vidio", tiho će Mars. "Dat ću ti još nešto - bit će to dar - za nj ne tražim ništa zauzvrat. Možda ti posluži u danima koji slijede." Pruživši ljevicu, položi je dječaku na glavu. Josheva aura odmah bljesne i zažari se do bjelila. Pruge i kugle žute vatre šikljale su mu s tijela i odbijale se od zidova odaje. Val vrućine zahvati Fobosa i Deimosa te ih odbaci preko kamenog postolja. Vrištali su i četveronoške bježali, ali im je bijela koža

GIGA

168

svejedno pocrvenjela, a vrhovi snježnobijele kose potamnjeli i pougljenjeli. Nepodnošljivo jarko svjetlo natjera Deeja da se baci na koljena, čvrsto stežući oči rukama u rukavicama kako bi ih zaštitio. Prevali se na bok, zakrivajući cijelo lice rukama dok su vatrene kugle odskakivale od poda i svoda, rasprskavajući se oo zidova i ostavljajući pougljenjene otiske na glatkoj kosti. Samo je Machiavclli izbjegao punu silinu eksplozije svjetla. Okrenuo se, sagnuo i iskočio iz prostorije u posljednji čas prije negoli je Mars dodirnuo dječaka. Sklupčavši se u kuglu, sakrio se u duboke sjene pred vratima, dok su se žute, svjetleće strelice odbijale od zidova, a šištave kugle zgusnute energije šibale tunelom. Silovito je treptao kako bi odagnao svjetleće pruge koje su mu zaostale na mrežnicama. Machiavelli je i prije svjedočio Buđenjima, ali nijedno nije bilo ovako dramatično. Sto je to Mars učinio dječaku i kakav mu je dar dao? A onda mu zamućen pogled padne na nejasan srebrnasti obris koji se materijalizirao na kraju tunela. Katakombe ispuni miris vanilije.

GIGA

169

PEDESET PRVO POGLAVLJE Čučeći navrh vodotornja na Alcatrazu, okružena golemim vranama--zlokobnicama, Morrigan sije tiho pjevušila u bradu. Tu su pjesmu prvi čuli najprimitivniji praljudi i sada je bila duboko utkana u DNK čovječanstva. Bila je spora i nježna, izgubljena i sjetna, lijepa... i neizrecivo strašna. Bio je to Morriganin poj: lelek osmišljen da utjera strah i jezu u kosti. Na bojištima diljem svijeta, tijekom cijele povijesti, mnogima je to bio posljednji zvuk koji su čuli na ovome svijetu. Morrigan se čvrsto umota u crni, pernati plašt i zagleda se preko maglom okovana zaljeva u grad. Osjećala je vrućinu gomile humana, vidjela je sjaj milijuna aura koje su vrvjele San Franciscom. Svaka je aura bila obavijena oko humana, svih redom punih strahova i briga, nabijenih sočnim, slasnim osjećajima. Sklopi dlanove i prinese vrške prstiju tankim, crnim usnama. Njezini su se preci hranili ljudima, pili im sjećanja, kušali im osjećaje kao da su fino vino. Uskoro... o kako li će joj to samo skoro ponovno biti dopušteno. Ali prije toga čekala ju je gozba. Dee ju je pozvao. On i njegovi Stariji napokon su bili prisiljeni priznati da je preopasno ostaviti Nicholasa i Perenelle na životu; dopustio joj je da ubije Carobnicu. Morrigan je imala orlovsko gnijezdo visoko u planinama San Bernardino. Odnijet će Perenelle onamo i u sljedećih joj nekoliko dana isisati sjećanja i osjećaje do zadnje kapi. Carobnica je živjela gotovo sedam stotina godina; proputovala je Zemlju i nekoliko Carstava sjena, vidjela je čuda i iskusila strahote. A uz to je imala odlično pamćenje; sjećala se svega, svakog osjećaja, svake misli i strepnje. Morrigan će uživati u svakoj potankosti. Kad završi, legendarna Perenelle Flamel bit će praznoglavo dojenče. Božica Vrana zabaci glavu i razjapi usta s dugim bijelim sjekutićima pred tamnim usnama i sa sitnim, crnim jezikom. Uskoro. Morrigan je znala da je Carobnica u tunelima pod vodotornjem. Jedini drugi ulaz u tunel bio je dostupan samo po oseci. Premda oseka još satima neće doći, stijene i litica oko otvora bile su načičkane vranama britkih kljunova. Uto se Morriganine nosnice rašire. Uz morsku sol i jod, kiselkast smrad hrđave kovine i mrvljiva kamena, memljiv miris nebrojenih ptica, odjednom je nanjušila još nešto... nešto što nije pripadalo ni tome mjestu, ni tome vremenu. Nešto drevno i oporo. Podigne se vjetar i uskomeša maglu. Kapi slane vlage zablistaju na srebrnoj niti koja se odjednom pojavi u zraku pred njom. Morrigan trepne kao ugljen crnim očima. U zraku zaleluja još jedna nit, a onda još jedna, pa još jedna, križajući se u koncentrične krugove. Nalik na mrežu. To i jesu bile mreže. Dok je ustajala, iz okna pod njom sune čudovišan pauk i glatko doskoči na bočnu stranu vodotornja, zarivši bodljikave noge u kovinu. Dotapka do Božice Vrana. Golemo jato ptica koje je okruživalo vodotoranj uzvrtloži se uvis, kriješteći hrapavim glasovima... i odmah se zaplete u divovsku mrežu koja je lebdjela nad njim. Ptice popadaju natrag na svoju mračnu gospodaricu, sputavajući je migoljavom masom perja i ljepljive paučine. Morrigan se oslobodi, razderavši mrežu noktima oštrima poput britvi, ovije se plaštem i spremi na uzlet kadli pauk stigne na vrh tornja i natjera je na uzmak, sruši je i prikliješti golemom bodljikavom nogom. Perenelle Flamel, jašući na paukovim leđima s plamenim kopljem u ruci, nagne se naprijed i nasmiješi se Morrigan: "Vjerujem da si tražila mene."

GIGA

170

PEDESET DRUGO POGLAVLJE Sophie potrči. Više se nije bojala; nije osjećala mučninu ni slabost. Morala je do brata. Josh je bio ravno pred njom u prostoriji na kraju tunela. Vidjela je kako zlatni sjaj njegove aure rastjeruje tamu, prožimajući zrak slasnim mirisom naranče. Proguravši se pokraj Nicholasa, Ivane i Saint-Germaina, ne obazirući se na njihove povike da stane, Sophie potrči prema lučno nad-svođenim vratima kroz koja je dopiralo svjetlo. Bila je dobra trkačica i držala je rekord na sto metara u većini škola koje je pohađala, ali sada je gotovo letjela hodnikom. Aura joj je bujala svakim korakom - hraneći se njezinim gnjevom i odlučnošću - pucketajući, iskreći i presijavajući se. Izoštrena su joj se osjetila razbuktala i zjenice stisnule u točkice, a zatim raširile u srebrne diskove, na što pred Sophienim očima sjene odmah nestanu, a ona ugleda svaku stravičnu pojedinost tmurne katakombe. U nosnice su joj nadirali kojekakvi smradovi - zmija i sumpor, trulež i plijesan - ali sve ih je nadjačavao miris naranče kojim je odisala bratova aura. Znala je da je zakasnila; već je bio Probuđen. Ne obazirući se na muškarca koji je čučao pred odajom, Sophie pretrči prag... i aura joj se istog trenutka stvrdne u metalnu ljušturu da je zaštiti od zlatnih, plamtećih lukova koji su se odbijali od zidova i rasprskavali na njoj. Zateturala je, našavši se na udaru tih silnica. Uhvativši se za dovratak, držala se za nj kako ne bi bila izgurana na hodnik. "Josh", reče opčinjena prizorom pred sobom. Josh je klečao na tlu pred nekim tko je mogao biti samo Mars. Golemi Stariji držao je težak mač ljevicom, vrha uperena u svod, dok je desnicu svom težinom položio na glavu njezina brata. Josheva aura plamtjela je poput šumskog požara, obavijajući ga zlatnom čahurom svjetla. Oko njega su se kovitlali žuti plamenovi, šibajući naokolo kugle i pruge energije. Rasprskavale su se na svodu i zidovima, lomeći komade kosti požutjele od vremena i razotkrivajući bjelilo pod površinom. "Josh!" vrisne Sophie. Bog polako okrene glavu i upre u nju žarke, crvene oči. "Odlazi", naredi joj Mars. Sophie odmahne glavom. "Ne idem bez svog brata blizanca", protisne kroza zube. Nije kanila napustiti brata; nikada to ne bi učinila. "Više niste blizanci", blago će Mars. "Sada ste različiti." "Uvijek ćemo biti blizanci", jednostavno otpovrne. Probivši se u prostoriju, ispusti oko sebe val ledene, srebrne izmaglice koji oblije brata i Starijeg. Dotaknuvši Joshevu auru, maglica zašišti, zacvrči i počne ispuštati prljav, bijeli dim koji se nakupljao pod svodom. Za Marsovu tvrdu kožu hvatala se poput inja, a ledeni kristali svjetlucali su na svjetlu boje jantara. Bog polako spusti mač. "Znaš li ti uopće tko sam?" upita blagim, gotovo nježnim glasom. "Da znaš, bojala bi me se." "Ti si Mars Ultor", polako odgovori Sophie, crpeći znanje iz Vještičinih sjećanja. "A prije negoli su te počeli štovati Rimljani, Grci su te poznavali kao Aresa, a prije njih su te Babilonci nazivali Nergal." "Tko si ti?" Ruka Starijeg spuzne s Josheve glave, na što dječakova aura odmah utrne, a plamenovi zgasnu. Josh se zaljulja, a Sophie poleti prema njemu da ga uhvati prije nego što padne. Čim ga je dodirnula, njezina aura također nestane, ostavljajući je posve nezaštićenu. Ali ona je tada već bila onkraj straha; osjećala je samo olakšanje stoje napokon ponovno uz brata. Čučeći i ljuljajući brata u naručju, Sophie podigne pogled prema bogu rata koji se nadvio nad nju. "A prije nego što si postao Nergal, bio si branitelj čovječanstva: bio si Huitzilopochtli. Odveo si ljudske robove na sigurno kad je Danu Talis nestao u valovima."

GIGA

171

Bog zatetura unatrag. Stražnjom stranom koljena udari u postolje i naglo sjedne tako da je kamena gromada zapucketala pod njegovom nevjerojatnom težinom. "Kako to znaš?" upita glasom koji je podrhtavao nečim što je podsjećalo na strah. "Znam to zato što si ljubovao s Vješticom od Endora." Uspravi se i povuče brata na noge. Oči su mu bile otvorene, ali izokrenute, tako da su mu se vidjele samo bjeloočnice. "Vještica od Endora prenijela mi je sva svoja sjećanja", reče Sophie. "Znam što si učinio... i zašto te proklela." Pruživši ruku, dodirne vrškom prsta okamenjenu kožu boga. Vrcne iskra. "Znam zašto je ovo učinila tvojoj auri." Ovivši ruku bratu oko ramena, okrene leđa bogu rata. Flamel, Saint-Germain i Ivana u međuvremenu su stigli i natiskali se na vratima. Ivana je opušteno držala mač uperen u Deeja, koji je nepomično ležao. Nitko se nije oglasio. "Ako u sebi nosiš Vještičina sjećanja," reče Mars žurno, gotovo molećivo, "onda znaš njezine zazive i vradžbine. Znaš skinuti ovo prokletstvo." Nicholas pohita podignuti Josha iz Sophiena naručja, ali se ona odbije odvojiti od brata. Dobacivši bogu pogled preko ramena, jedva čujno reče: "Da, znam ga skinuti." "Onda ga skini", naredi Mars. "Učini to i dat ću ti što god zaželiš. Sve na svijetu!" Sophie kratko razmisli. "Možeš li ponovno uspavati Probuđene osjete? Možeš li mi brata vratiti u normalno stanje?" Bog odgovori tek nakon duge stanke: "Ne. To nije u mojoj moći." "Onda ne možeš ništa učiniti za nas." Sophie se okrene i uz Saint-Germainovu pomoć izvede brata na hodnik. Ivana se sagne i prođe kroz dovratak, a na vratima ostane samo Flamel. "Čekajte!" Božji glas zaori se odajom tako da se sva zatresla. Fobos i Deimos išunjaju se iz svog skrovišta iza postolja, glasno grajajući. "Izbrisat ćeš moje prokletstvo ili..." započne bog. Nicholas zakorači naprijed, 'ili što?" "Ili nijedno od vas neće živo izaći iz ovih katakombi", grmio je Mars. "Neću to dopustiti. Ja sam Mars Ultor!" Zasjenjene oči boga ražare se krvavim sjajem, a on zakorači naprijed, vitlajući pred sobom golemim mačem. "Tko ste vi da mi odbijate poslušnost?" "Ja sam Nicholas Flamel. A ti si", doda, "Stariji koji si je umislio da je bog." Flamel pucne prstima i zaspe koštani pod blistavim, smaragdnim česticama prašine. Brzale su uglačanom površinom, ostavljajući zelene pruge na podlozi požutjeloj od starosti. "Ja sam Alkemičar... dopusti da ti predstavim najveću tajnu alkemije: trans-mutaciju." Na to se okrene prema hodniku i nestane u sjenama. "Ne!" Mars zakorači i odmah utone do gležnja u pod koji je postao mek i hladetinast. Bog napravi još jedan nesiguran korak i izgubi oslonac jer se tlo topilo pod njegovom težinom. Tresne takvom silinom da su grude hladetinaste kosti s poda zapljusnule zidove. Mačem odsiječe golem komad zida na mjestu gdje je prije nekoliko trenutaka stajao Flamel. Mars se teškom mukom osovi na noge, ali se pod pretvorio u pomičan, živi pijesak od ljepljive, razmekšane kosti. Podignuvši se na sve četiri, Mars isturi glavu i probode gnjevnim pogledom Deeja, koji je polako puzao kroz tekućinu prema vratima. "Ovo je tvoje maslo, Carobnjače!" divlje rikne, tako da se cijela odaja zatresla od njegova gnjeva. Sa svoda su sipile razmrvljene kosti i krhotine prastarog kamena. "Smatram te odgovornim!" Dee se, teturajući, osovi na noge i osloni na dovratak, stresajući hladetinastu tvar s ruku i brišući dlanove o hlače. "Dovedi mi djevojčicu i dječaka", zareži Mars, "i možda ti oprostim. Dovedi mi blizance. U protivnom..." "U protivnom — što?" blago upita Dee. "Satrt ću te: čak te ni tvoj gospodar medu Starijima neće moći zaštititi od mojega gnjeva." "Da mi se nisi usudio prijetiti!" reče Dee, opako režeći. "Ne treba meni zaštita Starijih." "Boj me se, Carobnjače, jer si u meni stekao neprijatelja." "Znaš li što učinim onima koji me žele zastrašiti?" upita Dee, sve čujnijeg naglaska. "Satrem ih!" Odaja se ispuni smradom sumpora, a zidovi od kosti počnu se topiti i razlijevati poput

GIGA

172

sladoleda na vrućini. "Flamel nije jedini alkemičar upućen u tajnu transmutacije", reče dok se svod omekšavao i talio, kapajući na pod u dugim nitima i prekrivajući Marsa ljepljivom tekućinom. Zatim kost počne kišiti krupnim, žutim kapima. "Ubijte ga!" urlikne Mars. Fobos i Deimos skočiše s postolja na gospodarova leđa, iskesenih zuba i pruženih kandži, krupnih očiju zapiljenih u Deeja. Čarobnjak reče jednu jedinu čarobnu riječ i pucne prstima: rastaljena kost u hipu se stvrdne. Na vratima se pojavi Niccolo Machiavelli. Prekriži ruke na prsima i zaviri u dvoranu. Nasred odaje, zaustavljen u pokušaju da ustane, s dva satira na plećima, Mars Ultor bio je skamenjen pod slojem kosti. "I tako su pariške katakombe dobile još jedan tajanstveni kip od kosti", smireno će Talijan. Dee se okrene. "Prvo ste ubili Hekatu, a sada i Marsa", nastavi Machiavelli. "A ja sam mislio da ste na našoj strani. Nadam se da vam je jasno", dovikne za Deejem, "da su nam obojici dani odbrojeni. Nismo uspjeli uhvatiti Flamela i blizance. Naši nam gospodari to neće oprostiti." "Nismo još poraženi", dovikne Dee. Već je bio gotovo na kraju hodnika. "Znam gdje izbija ovaj tunel. Znam kako ćemo ih uhvatiti." Zastane i osvrne se, a onda nastavi polako, gotovo nevoljko: "Ali... Niccolo... moramo surađivati. Moramo ujediniti snage." "Što kanite?" upita Machiavelli. "Zajedno, možemo pustiti na njih Gradske čuvare."

GIGA

173

PEDESET TREĆE POGLAVLJE Morrigan se nekako uspije osoviti na noge, ali joj se nit paučine debela kao njezina ruka ovije oko struka i uvije oko nogu tako da se spotaknula. Počela je kliziti preko ruba vodotornja, kadli je dohvati druga, a onda i treća nit, obavijajući joj se oko tijela i omatajući je od glave do pete u debelu čahuru kao da je mumija. Perenelle sjaše s Areop-Enapinih leđa i čučne do Božice Vrana. Vršak koplja podrhtavao je od naboja, a crvenobijeli dim vrtložio se na vlažnom, noćnom zraku. "Vjerojatno imaš potrebu vrištati", reče Perenelle cinično se smiješeći. "Samo naprijed." Morrigan je posluša. Razjapi čeljust, rastvori crne usne, keseći zvjerske zube, i krikne. Njezin stravični krik odjekne otokom. Svaka staklena površina na Alcatrazu smrska se u prah i cijeli se vodotoranj zaljulja. Onkraj zaljeva, gdje se grad upravo budio, uključe se alarmi u svim trgovinama, kućama i automobilima na obali, stvarajući nepodnošljivu kakofoniju. Svi psi u krugu od sto kilometara počnu žalosno zavijati. Ali vrisak ujedno natjera i preostale ptice u golemom jatu da uzlete u noćno nebo, uz zaglušan lepet i prodorno kriještanje. Većina se odmah zapetlja u guste paučine razapete u zraku između napuštenih zgrada, razvučene preko svakog otvorenog prozora i prostrte od stupa do stupa. Čim bi zarobljene ptice pale na tlo, preplavili bi ih pauci svih oblika i veličina omatajući ih u guste, srebrnaste mreže. Već za nekoliko trenutaka na otoku je opet zavladao muk. Nekoliko vrana-zlokobnica uspjelo je umaknuti. Tih šest divovskih ptica nisko poleti preko otoka, izbjegavajući ljepljive girlande i mreže. Ptice se u luku vinu nad Zaljev San Francisco prema mostu, uzlete visoko i onda se okrenu odakle su došle i krenu u napad. Sada su bile iznad paučinaste stupice. Kružile su nad vodotornjem. Dvanaest garavih očiju bilo je upereno u Perenelle, a šiljati kljunovi i čaporci oštri poput bodeža rastvorili su se dok su se ptice u tišini obrušavale na ženu. Čučeći nad Morrigan, Perenelle u odrazu u crnim očima svoje protivnice nazre kretanje iza svojih leda. Carobnica jednom jedinom riječju ražari vrh koplja i zamahne njime, crtajući plameni, crveni trokut u maglovitom zraku. Razjarene ptice prolete kroz crveni plamen i... promijene se. S neba padne šest savršenih jaja koja u zraku zaustave niti tanke paučine. "Doručak", oduševljeno će Areop-Enap, spuštajući se po bočnoj strani tornja. Perenelle sjedne do Božice Vrane koja se batrgala. Položivši koplje na koljena, zagleda se preko zaljeva prema gradu koji je nazivala domom. "Sto ćeš sad, Čarobnice?" grubo upita Morrigan. "Ne znam", iskreno će Perenelle. "Čini se da Alcatraz sada pripada meni." Zvučala je gotovo razdragano tom pomisli. "No dobro, meni i Areop-Enap." "Ako nisi naučila letjeti, zatočena si ovdje", podsmjehne se Morrigan. "Ovo je Deejev posjed. Tu više ne zalaze turisti; nema izletnika ni ribarskih brodica. Zatočenica si kao i dok si bila u ćeliji. A sfinga obilazi hodnike pod nama. Doći će po tebe." Carobnica se nasmiješi. "Može pokušati." Zavrti koplje. Ono zazuji u zraku. "Pitam se u što bih je ovime pretvorila: u djevojčicu, lavića ili ptičje jaje?" "Znaš da će se Dee vratiti - i to s pojačanjem. Doći će po svoju čudovišnu vojsku." "A ja ću ga čekati", obeća Carobnica. "Ne možeš pobijediti", otrese se Morrigan. "Nicholas i ja to slušamo već stoljećima. A još smo tu." "Sto ćeš sa mnom?" naposljetku upita Božica Vrana. "Ako me ne ubiješ, neću mirovati dok ja ne ubijem tebe." Perenelle se nasmiješi. Prinese vrh koplja usnama i počne puhati u njega dok se nije usijao do bjelila. "Pitam se u što bi koplje pretvorilo tebe?" zamišljeno se zapita. "U kokoš ili jaje?" "Ja sam se rodila, a ne izlegla", jednostavno otpovrne Morrigan. "Ne možeš mi prijetiti smrću.

GIGA

174

Ne bojim je se." Perenelle ustane i zabije držak koplja u zemlju. "Neću te ubiti. Spremam ti mnogo prikladniju kaznu." Pogleda u nebo, a vjetar joj podigne kosu tako da se vihorila vodoravno iza nje. "Često sam se pitala kako bi bilo da mogu letjeti, u tišini se vinuti u nebesa." "To je nenadmašan osjećaj", iskreno će Morrigan. Perenelle se ledeno nasmiješi. "To sam i mislila. Zbog toga ću ti oduzeti ono najdragocjenije: slobodu i sposobnost letenja. Imam krasnu ćeliju baš po tvojoj mjeri." "Nijedan me zatvor ne može zadržati", prijezirno će Morrigan. "Osmišljen je za Areop-Enap", reče Perenelle. "Duboko je pod zemljom pa nikada više nećeš vidjeti sunce niti se vinuti u zrak." Morrigan ponovno rikne i počne se bacakati lijevo-desno. Vodotoranj se zaljulja i zatrese, ali je mreža Staroga pauka bila neraskidiva. Božica Vrana odjednom umukne. Vjetar je ojačao, a magla se uskovitlala oko dviju žena. Čule su zvonjavu alarma u udaljenom San Franciscu. Morrigan počnu loviti napadaji kašlja koji su joj potresali cijelo tijelo, a Perenelle je trebalo neko vrijeme da shvati da se Božica Vrana zapravo smije. Premda je slutila da joj se odgovor neće svidjeti, Perenelle upita: "Hoćeš li mi reći što ti je toliko smiješno?" "Možda si me porazila," dahtala je Morrigan, "ali umireš. Vidim ti to na licu i rukama." Perenelle podigne ruku i osvijetli kožu vrškom koplja. Zaprepastila se ugledavši na nadlanici smeđe pjege. Dodirnuvši lice i vrat, napipa nove bore. "Koliko ti je preostalo do prestanka djelovanja čarolije, Čarobnice? Kad ćeš se smežurati i postarati? Broji li se to u danima ili tjednima?" "Svašta se može dogoditi u nekoliko dana." "Čarobnice, poslušaj me sad. Poslušaj istinu. Čarobnjak je u Parizu. Zarobio je dječaka i pustio Nidhogga na tvojega muža i ostale." Ponovno se kašljavo nasmije. "Poslana sam ovamo da te ubijem zato što ste ti i tvoj muž bezvrijedni. Blizanci su ključ budućnosti." Perenelle se nagne bliže Morrigan. Vrh koplja bacao je grimizan sjaj na oba lica, pretvarajući ih u odvratne krabulje. "U pravu si. Blizanci su ključ budućnosti - ali čije: budućnosti Mračnih Starijih ili budućnosti čovječanstva?"

GIGA

175

PEDESET ČETVRTO POGLAVLJE Niccolo Machiavelli oprezno zakorači naprijed i spusti pogled na Pariz. Stajao je na krovu velike gotičke katedrale Notre Dame; dolje je bila rijeka Seine i Pont au Double, a točno pod njim prostirao se širok parvis, trg. Čvrsto se držeći za kićen zid, duboko i drhtavo udahne, pokušavajući snagom volje usporiti snažno bubnjanje srca. Upravo se uspeo uz tisuću i jednu stubu od katakombi do krova katedrale, prateći tajni put za koji je Dee tvrdio da se njime već služio. Noge su mu se tresle od napora, a koljena ga boljela. Machiavelli si je laskao da održava dobru kondiciju - bio je predani vegetarijanac i svaki je dan radio tjelovježbu — ali taj ga je uspon iscrpio. A i pomalo ga je živciralo što napor na Deeju nije ostavio ni traga. "Kad ste ono rekli da ste posljednji put bili ovdje?" upita. "Nisam to rekao", otrese se Čarobnjak. Stajao je Machiavelliju slijeva, u sjeni južnog tornja. "Ali ako baš morate znati, bilo je to 1575." Pokaza na jednu stranu. "Ondje sam upoznao Morrigan. Na ovom sam krovu i spoznao pravu prirodu Nicholasa Flamela i doznao za Knjigu Abrahama Židova. Stoga je možda i prikladno da ta priča završi ovdje." Machiavelli se nagne preko zida i pogleda dolje. Stajao je gotovo točno nad desnom rozetom. Trg pod njim trebao je biti prekrcan turistima, ali bio je sablasno pust. "Kako znate da će Mamci i ostali izaći baš ovdje?" upita. Dee se ružno iskesi, pokazujući sitne zube. "Znamo da je dječak klaustrofobičan. Osjeti su mu netom Probuđeni. Kad se prene iz transa u koji ga je Mars bacio, bit će izvan sebe od straha, a izoštreni osjeti samo će pogoršati stanje. Kako bi mu zaštitio zdrav razum, Flamel će ga biti prisiljen što prije izvesti iz podzemlja. Znam da postoji tajni prolaz koji vodi od zakopanog rimskog grada do katedrale." Odjednom pokaže na pet obrisa koji su isteturali kroz središnja vrata točno pod njima. "Vidite!" pobjednički reče. "Nikada ne griješim." Pogleda Machiavellija. "Znate li što vam je činiti?" Talijan kimne. "Znam." "Ne izgledate zadovoljni time." "Zločin je nagrditi prelijepu građevinu." "A ubijanje ljudi nije?" upita Dee. "Pa, ljudi su zamjenjivi." "Samo me pustite da sjednem", dahtao je Josh. Ne čekajući odgovor, iskoprca se iz sestrinih i Saint-Germainovih ruku pa klone na glatki, kružni kamen nasred popločanog trga. Privivši koljena prsima, položi bradu na koljena i obujmi potkoljenice. Toliko se tresao da su mu pete lupkale o kamen. "Zaista bismo trebali dalje", panično će Flamel, ogledavajući se. "Dajte nam trenutak", plane Sophie. Kleknuvši do brata, pruži ruku da ga dirne, ali između vrhova njezinih prstiju i njegove ruke vrcne iskra pa oboje poskoče. "Znam kako se osjećaš", nježno mu reče. "Sve je tako... žarko, glasno, oštro. Odjeća ti je teška i gruba na koži, cipele pretijesne. Ali naviknut ćeš se. Ti dojmovi s vremenom doista popuste." Prolazio je ono što je ona iskusila prije nekoliko dana. "Bubnja mi u glavi", mrmljao je Josh. "Imam dojam da će se rasprsnuti, da je pretrpana podacima. Mozgom mi prolaze čudne misli..." Djevojka se namršti. To joj nije zvučalo poznato. Kad je ona bila Probuđena, osjetila su joj bila prenapregnuta, ali imala je dojam da će joj se glava rasprsnuti tek kad je Vještica od Endora pretočila u nju svoje znanje. Odjednom joj nešto padne na pamet i sjeti se daje, ušavši u odaju, zatekla Starijeg kako golemom rukom pritišće bratovu glavu. "Josh", tiho reče. "Što je Mars rekao kad te Probudio?" Njezin brat nesretno odmahne glavom. "Ne znam." "Razmisli", podvikne, ali spazi da se bolno trgnuo od zvuka njezina glasa. ""Molim te, Josh," reče tiše, "važno je." "Nisi mi šefica", progunđa s blijedim osmijehom na usnama.

GIGA

176

"Znam", široko se osmjehne. "Ali još sam ti starija sestra - reci mi!" Josh se namršti, ali ga je od napora zaboljelo čelo. "Rekao je... rekao je da Buđenje nije dar, nego da ću ga poslije morati platiti." "Što još?" "Rekao je... rekao je da je moja aura jedna od najsnažnijih koje je ikad vidio." Josh je gledao boga dok je izgovarao te riječi, promatrajući ga prvi put Probuđenim očima, opažajući svaki mali ukras na njegovoj kacigi i kićeni uzorak na kožnatom prsnom oklopu, jasno razabirući bol u njegovu glasu. "Rekao je da će mi dati dar, nešto što će mi u budućnosti možda dobro doći." "I?" "Nemam pojma što je to bilo. Kad mi je položio ruku na glavu, imao sam dojam da će me utisnuti u pod. Pritisak je bio nevjerojatan." "Nešto ti je prenio", zabrinuto će Sophie. "Nicholase", zazove. Kad nije dobila odgovor, osvrne se u potrazi za Alkemičarom i ugleda ga kako sa Saint-Germainom i Ivanom zuri u golemu katedralu iz koje su upravo izašli. "Sophie," staloženo će Nicholas, ne osvrćući se, "pomozi bratu da ustane. Moramo odmah odavde. Prije negoli bude prekasno." Tim staloženim, razumnim tonom prestrašio ju je više nego da je viknuo. Uhvativši brata pod obje miške, ne obazirući se na pucketanje i praskanje njihovih aura, povuče ga na noge i okrene. Njima sučelice stajala su tri šarolika, zdepasta čudovišta. "Mislim da je već prekasno", reče. Tijekom stoljeća doktor John Dee naučio je pokretati goleme, a uspio je i stvoriti simulakrume i homunkule te upravljati njima. Jedna od prvih vještina koje je Machiavelli usvojio bilo je gospodarenje lulpama. Postupci su bili neobično slični; razlikovali su se samo materijali. Obojica su mogla oživiti neživo. Sada su Čarobnjak i Talijan stajali bok uz bok na krovu Notre Damea i usmjeravali svoju volju. Vodorige i druga groteskna bića na Notre Dameu pokrenula su se uz škripu. Vodorige - ukrasni oborinski izljevi - krenule su prve. Pojedinačno i u parovima, zatim u desecima a potom i u stotinama, otkidale su se od zidova katedrale. Iz skrovitih zakutaka - nevidljivih streha, zaboravljenih oluka — ispuzali su kameni zmajevi i zmije, koze i majmuni, mačke, psi i čudovišta, gmizeći pročeljem zgrade. Nakon njih nezgrapno su se pokrenule groteske - nakazni kameni kipovi. Lavovi, tigrovi, majmuni i medvjedi odljepljivali su se od srednjovjekovnog kamenog zdanja i spuštali se niz zgradu. "Ovo je zaista jako, jako gadno", mrmljao je Saint-Germain. Grubo isklesani lav doskoči na tlo točno pred vratima katedrale i počne tapkati prema njima, dok su mu kamene kandže kuckale i klizale se po glatkom pločniku. Saint-Germain ispruži ruku, a lava zapljusne vatrena kugla... koja na njemu nije ostavila nikakva traga, osim što je spržila stoljećima staru prljavštinu i ptičji izmet. Lav je nastavio prilaziti. Saint-Germain iskušavao je različite vrste vatre — strelice i vatrene zidove, vatrene kugle i bičeve - ali uzalud. Sve je više vodoriga skakalo na tlo. Nekoliko ih se smrskalo pri udaru, ali je većina preživjela. Raširile su se trgom, a onda se počele približavati, stežući obruč. Neka su stvorenja bila prelijepa, pomno isklesana, a druge su stoljeća kiše i vjetra svela na bezoblične grude. Veće vodorige polako su se gegale dok su manji kipovi trčkarali naokolo. Ali svi su se kretali u potpunoj tišini koju je narušavalo samo struganje kamena o kamen. Stvorenje koje je bilo napola čovjek, a napola jarac, izdvojilo se nezgrapnim korakom iz sve bliže gomile, spustilo se na sve četiri i zatrčalo se na njih, zamahujući opako svijenim

GIGA

177

kamenim rogovima na Saint-Germaina. Ivana skoči preda nj i udari stvorenje mačem tako da su mu s vrata vrcnule iskrice. Njezin ga udarac nije ni usporio. Saint-Germain se uspio u posljednji tren baciti u stranu, ali je pogriješio (resnuvši u prolazu zvijer u stražnjicu. Ruka gaje zapekla. Čovjek-jarac pokuša se zaustaviti, ali se posklizne po kamenim pločama i, I resnuvši na pod, otkine si jedan od rogova. Nicholas isuče Clarent i okrene se, držeći mač objema rukama, pitajući se koji će stvor prvi napasti. Medvjed s glavom žene bauljao je prema njemu pruženih kandži. Nicholas ga pokuša probosti Clarentom, ali vrh mača samo bezazleno zaškripi po kamenom krznu. Brže-bolje zasiječe zvijer oštricom, ali mu od vibracija obamre cijela ruka tako da mu mač zamalo izleti iz šake. Medvjed zamahe divovskom šapom koja zazviždi nad Alkemičarovom glavom. Zaljulja se kao da je izgubio ravnotežu, pa Nicholas pohrli naprijed da ga sruši svojom težinom. Medvjed tresne na tlo. Pokušavajući se osoviti na noge, kandžama je udarao po pločniku, mrveći kamene ploče. Stojeći pred svojim bratom, očajnički ga pokušavajući zakloniti, Sophie baci nekoliko malih vihora. Bezazleno su se odbijali od kamena i uspjeli samo spiralno podignuti neke odbačene novine visoko u nebo. "Nicholase", očajno dovikne Saint-Germain kad se omča kamenih stvorova još više stegnula. "Sada bi nam dobro došlo malo čarolije i koja mrvica alkemije." Nicholas pruži desnicu. Na dlanu mu nastane kuglica od zelenog stakla. Zatim se raspukne, a njezin mu se sadržaj ponovno upije u kožu. "Nemam snage", tužno odgovori Alkemičar. "Iscrpila me transmutacija u katakombama." Vodorige su se dovlačile sve bliže, a kamen se mrvio i pucketao pri svakom koraku. Veći kipovi mrvili su manje koji bi im se našli pod nogama. "Jednostavno će nas pregaziti", gunđao je Saint-Germain. "Sigurno Dee upravlja njima", mumljao je Josh. Oslanjao se svom težinom na svoju sestru, prekrivajući uši rukama. Svaki škripavi korak i svako pucketanje kamena bili su prava muka za njegov Probuđeni sluh. "Previše ih je da bi ih pokretao samo jedan čovjek", reče Ivana. "Sigurno su tu Dee i Machiavelli." "Ali morali bi biti jako blizu", reče Nicholas. "Jako blizu", složi se Ivana. "Zapovjednik uvijek zauzima povišen položaj", odjednom se oglasi Josh, iznenadivši sam sebe tim znanjem. "To znači da su na krovu katedrale", zaključi Flamel. Ivana pokaže. "Vidim ih. Ondje su, između tornjeva, točno nad središtem zapadne rozete." Dobaci mač svome mužu, a onda joj se oko tijela pokaže srebrna aura i ispuni zrak mirisom lavande. Aura joj se stvrdne, poprimajući oblik i puninu, iz lijeve ruke izraste joj dug luk, a u desnici se pojavi strijela. Napne luk desnicom, nacilja i odapne strijelu u širokom luku kroza zrak. "Ugledali su nas", reče Machiavelli. Licem su mu klizile krupne kapi znoja, a usne poplavile od napora koji je iziskivalo pokretanje kamenih stvorova. "Nije važno", reče Dee, vireći preko ruba. "Nemoćni su." Na trgu pod njima, petero ljudi stajalo je okruženo kamenim čudovištima koja su se primicala, prijeteći da će ih smlaviti. "Onda svršimo s tim", protisne Machiavelli kroza zube. "Ali zapamti da djecu trebamo živu." Ušuti, vidjevši kako prema njemu leti nešto tanko i srebrno. "Pa to je strijela", začudi se, a onda zanijemi i zastenje jer mu se strijela zarila duboko u bedro. Cijela mu je noga obamrla od kuka do prstiju. Zatetura unatrag i skljoka se na krov katedrale, stežući nogu rukama. Začudo, nije krvarila, ali bol je bio nepodnošljiv. Na tlu daleko pod njima, najmanje polovica stvorova odjednom se sledi ili prevrne. Rušili su se na tlo, a oni iza spoticali se o njih. Stijene su pucale, a istrošen kamen rasprskavao se u

GIGA

178

prašinu. No ostali su stvorovi nastavili sužavati krug. Odozdo poleti još desetak srebrnih strijela. Bezazleno su se odbijale od zidova ili razbijale. "Machiavelli!" urlikne Dee. "Ne mogu..." Bol u nozi bila je neopisiva, a niz obraze su mu se slijevale suze. "Ne mogu se sabrati..." "Onda ću sam dovršiti." "Dječak i djevojčica", slabim glasom dovikne Machiavelli. "Trebamo ih žive..." "Ne nužno. Ja sam negromant. Mogu pokrenuti njihova trupla." "Ne!" vrisne Machiavelli. Dee se nije obazirao na njega. Usmjerivši svoju iznimno snažnu volju, Čarobnjak izda vodorigama jednostavnu naredbu: "Ubijte ih. Ubijte ih sve." Stvorenja krenu u juriš. "Još jednu, Ivana!" vikne Flamel. "Odapni još jednu!" "Ne mogu." Lice sitne Francuskinje bilo je pepeljasto od iscrpljenosti. "Te su strijele sačinjene od moje aure. Nemam više snage." Vodorige su bile sve bliže i bliže, nezgrapno se gegajući uz škripu i mrvljenje kamena. Raspon kretnji bio im je veoma ograničen; neke su imale kandže i zube, druge rogove i šiljate repove, ali ljude su kanili jednostavno pregaziti. Josh podigne jedan mali groteskni kip koji su sunce i vjetar sveli na običnu zdepastu grudu pa ga zavitla natrag u masu stvorova. Pogodio je jednu vodorigu i oboje su se rasprsnuli. Lecnuo se od praska, ali je istodobno shvatio da stvorenja nisu neuništiva. Pokrivši dlanovima uši, škiljio je u razbijenog stvora, upijajući svaku pojedinost Probuđenim osjetilima. Kamena čudovišta bila su otporna na čelik i magiju... ali kamen je bio istrošen i lomljiv. Čime uništiti kamen? ... u glavi mu bljesne uspomena... ali ne njegova... na prastari grad čije se zidine urušavaju, mrve u prah... "Imam ideju", vikne. "Samo neka bude dobra", dovikne Saint-Germain. "Ima li veze s čaranjem?" "Osnova kemije." Josh pogleda Saint-Germaina. "Francis, koliko vruću vatru možete stvoriti?" "Jako vruću." "Sophie, koliko hladan vjetar možeš stvoriti?" "Jako hladan", reče, kimajući. Shvatila je što brat predlaže: izveli su taj eksperiment na nastavi. "Hajde", vikne Josh. Na njih se zaleti kameni zmaj s krnjavim šišmišjim krilima. Saint-Germain ga pogodi svom silinom svoje Vatrene magije u glavu, zapljusne je plamenom i zažari je tako daje pocrvenjela poput trešnje. Zatim Sophie pošalje na njega arktički vjetar. Zmajeva se glava raspukne i rasprsne u prašinu. "Vrućina i hladnoća", vikao je Josh. "Vrućina i hladnoća." "Širenje i skupljanje", reče Nicholas, drhtavo se smijući. Podigne pogled prema Deejevoj glavi koja se nazirala preko ruba krova. "Jedno od osnovnih alkemijskih načela." Saint-Germain oblije vepra koji je jurišao na njih valom nesnosne vrućine, a Sophie ga zapahne ledenim zrakom. Otpadnu mu noge. "Vruće!" vikao je Josh. "Mora biti vruće. A tvoje mora biti hladnije." Dovikne sestri. "Pokušat ću", šapne ona. Kapci su joj već otežali od iscrpljenosti. "Ne znam koliko ću još izdržati." Pogleda brata. "Pomozi mi", reče. "Daj da crpim tvoju snagu." Josh stane iza Sophie i položi joj ruke na ramena. Srebrna i zlatna aura zaiskre se i rasplamsaju, miješajući se i ispreplećući. Shvativši što rade, Ivana odmah stegne muževljeva

GIGA

179

ramena tako da su oko njih zapucketale njihove aure — crvena i srebrna. Kad je Saint-Germain odaslao vatreni val prema sve bližim vodorigama, bio je usijan do bjelila i toliko snažan da je počeo taliti kamen prije negoli su do njega uopće stigli arktički vjetrovi koji su šibali iz Sophienih ruku. Saint-Germain polako se kretao u krug, a Sophie ga slijedila. Kamen bi se raspuknuo, prastara opeka rasprsnula, a stijena rastalila na nesnosnoj vrućini, ali kad bi se potom našli na udaru ledenog vjetra, posljedice su bile dramatične. Usijani kameni kipovi rasprskavali su se ili rascjepljivali po sredini, rasipajući se u zrnatu, peckavu prašinu. Pao je prvi red, a onda drugi i onaj iza njega, dok se bedem stvorova nije raspao i oko ljudi u stupici nastao krug razlomljena kamenja. Kad su Saint-Germain i Ivana klonuli, Sophie i Josh su nastavili, ledeći preostalih nekoliko stvorova arktičkim vjetrom. Budući da su vodorige stoljećima služile kao izljevi za kišnicu, kamen od kojeg su sazdane bio je mek i porozan. Crpeći bratovu energiju da dopuni svoju, Sophifi je ledila vlagu zarobljenu u kamenu od čega bi se stvorenja rasprsnula. "Dvoje što su jedno", šapne Nicholas Flamel, iscrpljeno čučeći na pločniku. Gledao je Sophie i Josha, čije su aure divlje plamtjele oko njih, miješajući zlatnu i srebrnu boju, mjestimice tvoreći obris prastarog oklopa oko njihovih tijela. Moć im je bila nevjerojatno velika - i naizgled neiscrpna. Znao je da takva moć može vladati svijetom, preoblikovati ga, pa čak i uništiti. Kad se posljednja čudovišna vodoriga rasprsnula i aure blizanaca /gasnule, Alkemičar se prvi put zapita je li njihovo Buđenje bila dobra odluka. Navrh Notre Damea, Dee i Machiavelli gledali su kako se Flamel i ostali probijaju kroz hrpe građevinskog otpada koje su se pušile, pa kreću prema mostu. "U strašnoj smo nevolji", protisne Machiavelli, škrgućući zubima. Strijela u bedru je isparila, ali mu je noga još bila beživotna. "Mi?" opušteno će Dee. "A ovo je isključivo vaša krivnja, Niccolo. Bar će tako stajati u izvještaju koji ću napisati. A znate što će se tada dogoditi, zar ne?" Machiavelli se uspravi i ustane, oslanjajući se na zid i štedeći ranjenu nogu. "Moj će izvještaj pobiti vaš." "Nitko vam neće vjerovati", uvjereno će Dee, okrećući se od njega. "Svi znaju da ste majstor laži." Machiavelli gurne ruku u džep i izvadi mali digitalni diktafon. "Onda je sva sreća što imam sve snimljeno." Kucne uređaj. "Aktivira se glasom. Snimio je svaku riječ koju ste mi uputili." Dee zastane. Polako se okrene prema Talijanu i zagleda u tanki diktafon. "Svaku riječ?" upita. "Svaku riječ", mrko će Machiavelli. "Mislim da će Stariji vjerovati mojem izvještaju." Dee je neko vrijeme zurio u Talijana, a onda kimnuo. "Što želite?" Machiavelli se zagleda u krš i lom pod njima. Smiješak na njegovu licu bio je jeziv. "Pogledajte što blizanci mogu... a tek su Probuđeni, nisu čak ni do kraja uvježbani." "Što predlažete?" upita Dee. "Udružimo li se, vi i ja imamo nevjerojatne snage na raspolaganju. Budemo li djelovali zajedno - a ne jedan protiv drugoga - mogli bismo pronaći blizance, zarobiti ih i uvježbati." "Uvježbati!" Machiavellijeve oči zablistaju. "Oni su blizanci iz predaje. 'Dvoje što su jedno, jedno što je sve.' Kad ovladaju svim elementarnim magijama, bit će nezaustavljivi." Smiješak mu preraste u vučje kešenje. "Tko god vlada njima, vlada svijetom." čarobnjak se okrene i stisnutih očiju zagleda se u trg na kojem se Flamel još nazirao kroz zavjesu od prašine i zrnaca. "Mislite li da Alkemičar to zna?" Machiavelli se gorko nasmije. "Naravno da zna. Što mislite zašto ih uvježbava?"

GIGA

180

PONEDJELJAK,

4. lipnja

GIGA

181

PEDESET PETO POGLAVLJE Točno u 12:13, vlak Eurostar krenuo je s kolodvora Gare du Nord na dva sata i dvadeset minuta dugo putovanje do londonskog međunarodnog kolodvora St. Pancras. Nicholas Flamel sjedio je sučelice Sophie i Joshu za stolom u prvom poslovnom razredu. Saint-Germain im je kupio vozne karte i platio ih karticom preko koje im se neće moći ući u trag te im dao francuske putovnice s fotografijama ljudi nimalo nalik na blizance, a na slici u Nicholasovoj putovnici bio je mladić guste, vrane kose. "Reci im da si se u zadnjih nekoliko godina jako postarao", savjetovao je Saint-Germain, cereći se. Ivana Orleanska to je jutro provela u kupnji iz koje je Sophie i Joshu donijela dvije naprtnjače pune odjeće i toaletnog pribora. Otvorivši svoju, Josh pronađe mali laptop koji mu je Saint-Germain darovao prethodnoga dana. Zar je to bilo jučer? Činilo mu se da je otada prošlo sto godina. Dok je vlak kretao s postaje, Nicholas rastvori novine i izvadi jeftine naočale za čitanje koje je kupio u ljekarnici. Držao je Le Monde tako da su blizanci vidjeli naslovnicu; prikazivala je razaranje koje je prouzročio Nidhogg. "Ovdje piše", polako je čitao Nicholas, "da se urušio dio katakombi." Okrene stranicu. Slika na pola stranice prikazivala je hrpe smrskanog kamenja na trgu pred katedralom Notre Dame, koji je sad bio ograđen vrpcom. "Stručnjaci tvrde da su rušenje i raspadanje nekih od najslavnijih pariških vodoriga uzrokovale kisele kiše koje su oslabile zdanje. Ta dva događaja nisu međusobno povezana", dovrši i sklopi novine. "Dakle, imali ste pravo", reče Sophie, kojoj se iscrpljenost jasno vidjela na licu premda je spavala gotovo deset sati. "Dee i Machiavelli sve su uspjeli zataškati." Pogleda kroz prozor dok je vlak štropotao preko labirinta ispresijecanih tračnica. "Jučer je čudovište mahnitalo Parizom, a vodorige se spuštale sa zgrade... a u novinama ni riječi. Kao da se nikad nije ni dogodilo." "Ali dogodilo se", ozbiljno će Nicholas. "Ti si ovladala Vatrenom magijom, a Josheve su moći Probuđene. A jučer ste i otkrili koliko ste moćni zajedno." "I Scathach je poginula", gorko će Josh. Zbunjenost i iznenađenje na Flamelovu licu Josha smetu i razljute. Pogleda sestru, a zatim opet Nicholasa. "Scatty", ljutito će. "Sjećate je se? Utopila se u Seini." "Utopila?" nasmiješi se Flamel i produbi time nove bore u kutovima očiju i na čelu. "Ona je vampirica, Josh", blago reče. "Ne treba joj zraka. Ali kladim se da je bila ljuta jer mrzi močenje", doda. "Jadni Dagon; nije imao izgleda." Zavali se u udobnom sjedalu i sklopi oči. "Još moramo svratiti na jedno mjesto u okolici Londona, a onda ćemo se pomoću zemljovida zmajevih brazda vratiti u San Francisco, k Perenelle." "Zašto idemo u Englesku?" upita Josh. "Posjetit ćemo najstarijeg besmrtnog čovjeka na svijetu", reče Alkemičar. "Pokušat ću ga nagovoriti da vas oboje uputi u Vodenu magiju." "Tko je to?" upita Josh, posežući za laptopom. Vagoni prvog razreda imali su bežičnu internetsku mrežu. "Kralj Gilgameš."

Svršetak druge knjige

GIGA

182

AUTOROVA BILJEŠKA PARIŠKE KATAKOMBE Pariške katakombe koje istražuju Sophie i Josh doista postoje, kao i čudesan kanalizacijski sustav koji je čak obilježen, kako napominje Machiavelli, pravim uličnim znakovima. Premda Pariz svake godine posjete milijuni turista, mnogi nisu svjesni goleme mreže tunela koja se pruža pod gradom. Službeno se zovu "les carrieres de Paris", odnosno pariški kamenolomi, ali se najčešće nazivaju katakombama i jedno su od gradskih čuda. Prizori koje blizanci vide u katakombama - zidovi obloženi kostima, spektakularno složene lubanje — otvoreni su za javnost. Potječu iz osamnaestog stoljeća, kada su tijela i kosti iz prekrcanog groblja Nevine dječice iskopana i prenesena u vapnenačke tunele i špilje. Idućih stoljeća dodavana su nova trupla pa se sada procjenjuje da se na tom bizarnom groblju nalazi oko sedam milijuna tijela. Nitko ne zna tko je napravio te nevjerojatne umjetnine od kosti; možda radnik koji je želio podignuti spomenik mrtvima koji su ostali bez nadgrobnih ploča. Posebno su sablasni zidovi, potpuno obloženi kostima, od kojih su mnogi urešeni uzorcima od lubanja i mjestimice dramatično osvijetljeni. Rimljani su vjerojatno prvi vadili vapnenac iz dubine zemlje kako bi podignuli grad koji će se poslije prozvati Lutecia, najstarije rimsko naselje u IIe de la Cite. Na mjestu gdje danas stoji Notre Dame nekoć je bio hram rimskog boga Jupitera. Od desetog stoljeća iskapale su se velike količine vapnenca radi izgradnje gradskih zidina, katedrale Notre Dame i izvorne palače Louvre. Katakombe su dugo služile kao skladište krijumčarima i sklonište beskućnicima. U novije vrijeme, tijekom Drugoga svjetskog rata, i njemačka vojska i francuski Pokret otpora imali su baze u katakombama. U ovom stoljeću, cataflics, policijske postrojbe koje obilaze podzemlje, pronašle su ondje ilegalne umjetničke galerije, pa čak i jedno kino. Katakombe se službeno zovu Kosturnica Denferta Rochereaua, a ulaz je točno prekoputa postaje podzemne željeznice Denfert Rochereau. Samo je mali dio otvoren za javnost jer su tuneli opasni, uski, često poplavljeni te prepuni jama i izvora. I idealno su skrovište za Uspavanog boga.

GIGA

183

ZAHVALE Popis postaje sve duži, ali Čarobnjak ne bi nastao bez potpore tolikih ljudi... Kristi Marino, Beverly Horowitz, Jocelyn Lange i Christine Labov iz Delacorte Pressa zahvaljujem na pomoći, strpljenju i ustrajnosti... Barryju Krostu iz BKM-a i Franku Weimannu iz Literary Group na trajnoj potpori i savjetima... Posebno moram spomenuti: Libby Lavellu, koja je dala glas Perenelle... Saru Baczewski, koja daje najbolje primjedbe... Jeromyja Roberta zaslužnog za slike... Michaela Carrolla koji ga je pročitao prvi i posljednji... A napokon tu su i: Claudette, Brooks, Robin, Mitch, Chris, Elaine, David, Judith, Trista, Cappy, Andrea, Ron i, naravno, Ahmet, kojima zahvaljujem za sve ostalo! Znam da sam nekoga zaboravio...