giuseppe verdi falstaff · subota, 14. prosinca 2013., 19 sati giuseppe verdi falstaff the hd...

Giuseppe Verdi

FALSTAFFSubota, 14. prosinca 2013., 19 sati

Foto

: Met

rop

olit

an o

per

a

Subota, 14. prosinca 2013., 19 sati

Giuseppe Verdi

FALSTAFF

The hD BroDcasTs are supporTeD By

The MeT: LiVe in hD series is MaDe possiBLe By a Generous GranT FroM iTs FounDinG sponzor

Neubauer Family Foundation

GLoBaL corporaTe sponsorship oF The MeT LiVe in hD is proViDeD By

Praizvedba opere: Milano, 9. veljače 1893.

Prva izvedba u Metropolitanu: 4. veljače 1895.

suBoTa, 14. prosinca 2013.

počeTak u 19 saTi.

Giuseppe Verdi

FALSTAFF

Lirska komedija u tri čina (šest slika)Libreto prema Shakespeareovim

Veselim ženama windsorskim napisao Arrigo Boito

sir John FaLsTaFF Ambrogio MaestriForD Franco VassalloaLice Angela MeadenanneTTa Lisette OropesaGospoĐa QuickLy Stephanie Blythe

MeG paGe Jennifer Johnson CanoFenTon Paolo Fanale DiriGenT James LevinereDaTeLJ Robert Carsen

Foto

: Met

rop

olit

an o

per

a

radnja se događa u engleskom gradu Windsoru, u doba vladavine henrika iV., oko 1400. g.

stanka nakon drugoga čina.svršetak oko 22 sata.Tekst: talijanski.Titlovi: engleski.

„Amen, neka bude tako! Napravit ćemo Falstaffa! I ostaviti po strani sve prepreke, starost i bolesti!“

Verdi u pismu arrigu Boitu, 10. srpnja 1889.

6 · Metropolitan u Lisinskom: Sezona 2013./2014.

Foto

: Met

rop

olit

an o

per

a

PRVI ČINU windsorskoj krčmi gradski fizik dr. Caius upada u sobu sir Johna Falstaffa optužujući ga za nedolično ponašanje prethodne noći. Osim njega, optužuje i njegove sluge Bardolpha i Pistola da su ga opljačkali dok je bio pijan. Falstaff ga ironično otpravlja pa dr. Caius odlazi bijesan. Falstaff kontemplira o velikom računu koji je napravio u krčmi. Obavještava svoje sluge o planu kojim će se domoći novca: zavest će Alice Ford i Meg Page, imućne građanke i vlasnice bogatih imanja. Falstaff je objema damama napisao ljubavna pisma, no Bardolph i Pistol odbijaju

pomoći mu ovaj put, izjavljujući da bi im to bilo ispod časti. Falstaff naređuje pažu da dostavi pisma, a zatim ismijava novostečeni osjećaj časti Bardolpha i Pistola te ih izbacuje iz svoje sobe. U vrtu Fordove kuće Alice Ford i Meg Page ismijavaju identična ljubavna pisma koja su primile od sir Johna Falstaffa. S njima se zabavljaju i Aliceina kćerka Nannetta te prijateljica, gospođa Quickly. Dolazi Ford u pratnji četvorice muškaraca, od kojih svatko nudi savjet: dr. Caius, kojeg Ford favorizira kao potencijalnog Nannettina supruga, Bardolph i Pistol, koji se sada nadaju zaposlenju kod


Foto

: Met

rop

olit

an o

per

aForda, te Fenton, koji je zaljubljen u Fordovu kćer Nannettu. Kad Ford sazna za Falstaffov plan da zavede njegovu ženu, istog trena osjeti ljubomoru. I dok Alice i Meg planiraju osvetu svojem nametljivom udvaraču, Ford odlučuje posjetiti Falstaffa pod lažnim identitetom. U cijeloj strci, Nannetta i Fenton uspijevaju ukrasti nekoliko dragocjenih zajedničkih trenutaka.

DRUGI ČINU windsorskoj krčmi Bardolph i Pistol, glumeći duboku pokoru, ponovno se pridružuju Falstaffovoj službi. Dolazi gospođa Quickly koja govori Falstaffu kako su se Alice i Meg ludo zaljubile u njega. Objašnjava mu kako će biti lakše zavesti Alice, s obzirom na to da njezin muž izbiva iz kuće svakog popodneva između dva i tri sata. Falstaff

radosno iščekuje svoje udvaranje Alice. U to Bardolph najavljuje dolazak gospodina Brookea (prerušeni Ford) koji želi razgovarati s Falstaffom. Na Falstaffovo iznenađenje, Brook ga nudi vinom i novcem kao nagradom za njegovo udvaranje Alice Ford, objašnjavajući da je on već dugo zaljubljen u tu damu, no bez ikakva uspjeha. Tvrdi da će, ako je zavede iskusniji Falstaff, možda idući put „pasti“ na njega. Falstaff pristaje na njegov plan te govori iznenađenom novom prijatelju kako već istog popodneva ima dogovoren sastanak s damom. Falstaff napušta goste kako bi se spremio za ljubavni sastanak s Alice, a Ford jedva skriva svoj ljubomorni bijes. Kad se Falstaff vrati sav dotjeran i odjeven u najbolju odjeću, dvojica muškaraca izmjenjuju komplimente te zajedno odlaze. U Fordovoj kući gospođa Quickly, Alice i Meg


pripremaju se za Falstaffov posjet. Nanneta u suzama povjerava svojoj majci očevu želju da se uda za dr. Caiusa. Alice je tješi, govoreći da se nema zašto brinuti. Stiže Falstaff te se počinje udvarati Alice, nostalgično se razmećući svojom aristokratskom mladošću dok je bio paž vojvode od Norfolka. Dok Falstaff postaje sve zaljubljiviji, Meg prema planu prekida njihovu intimnu atmosferu najavljujući u šali Fordov dolazak. No u tom trenutku iznenada nailazi gospođa Quickly te panično javlja Alice da se Ford doista vraća kući bijesan od ljubomore. Ford ulijeće s gomilom ljudi, a prestrašeni Falstaff traži mjesto gdje bi se sakrio, te završava u velikoj košari s prljavim rubljem. Fenton i Nannetta također se skriju. Ford sa svojim ljudima pretresa cijelu kuću. Čuvši zvukove poljubaca, Ford

je uvjeren da čuje svoju suprugu s njezinim ljubavnikom Falstaffom, no otkriva Nannettu i Fentona. Dok se Ford i Fenton svađaju, Alice nalaže slugama da isprazne košaru s prljavim rubljem kroz prozor. Na opće veselje, Falstaff leti kroz prozor ravno u rijeku.

TREĆI ČINIspred windsorske krčme, mokar i blatan, Falstaff lamentira o pokvarenosti svijeta, no uskoro se razveseli čašom kuhanog vina. Ponovno nasjeda uvjeravanju gospođe Quickly da je Alice nevina te da je incident u Fordovoj kući bio nepredviđen. Kao dokaz tomu, Alice će ga čekati u ponoć u windsorskom velikom parku. U pismu koji Quickly daje Falstaffu, Alice traži od svojeg viteza da je čeka u ponoć, maskiran u Crnog Lovca. Ford,

Foto

: Met

rop

olit

an o

per

a


Ambrogio Maestri

Nannetta, Meg i Alice pripremaju drugi dio svoje spletke: Nannetta će biti Kraljica vila, dok će ostali, također zamaskirani, pomoći u kostimiranom vilinskom prepadu na Falstaffa. Tom prilikom Ford u tajnosti obećava dr. Caiusu da će se te noći oženiti njegovom kćeri Nannettom. Gospođa Quickly prisluškuje njihov razgovor. Prije ponoći u windsorskoj šumi, Fenton i Nannetta se ponovno sastaju. Alice im pripovijeda o Fordovu planu za vjenčanje Nannette i dr. Caiusa. Falstaff prilazi i svi se skriju. Kad otkuca ponoć, Alice se pojavljuje pred Falstaffom te mu izjavljuje ljubav. No nakon nekoliko trenutaka, tobože ustrašena, pobjegne, tvrdeći da čuje pjesmu duhova. Nannetta, maskirana u Kraljicu vila okuplja svoje sljedbenike koji opkole prestravljenog Falstaffa te ga stanu mučiti na razne načine. Usred njihova napada, Falstaff ipak prepoznaje Bardolpha te shvaća da je nasamaren. Ford mu priznaje da je on bio Brook, a gospođa Quickly grdi Falstaffa zbog njegova plana da zavede dvije mlade, moralne žene. Falstaff se ne ljuti zbog prijevare čija je bio žrtva, no ističe da je on bio pravi izvor domišljatosti. U to dolazi dr. Caius s figurom odjevenom u bijelo. Oni žele da ih Ford vjenča. Alice istupa s još jednim parom koji također traže Fordov blagoslov da se vjenčaju. Kad mladenka skine veo, svima postane jasno da je Ford upravo vjenčao Fentona i Nannettu, te dr. Caiusa i Bardolpha. I dok se svi smiju na Fordov račun, on nema izbora nego oprostiti zaljubljenima te blagosloviti njihov brak. Prije nego što će sjesti na svadbenu večeru, sir John Falstaff i cijelo društvo slože se da je cijeli svijet samo šala puna ludosti, a tko se zadnji smije, najslađe se smije.

VečeraŠnJi inTerpreTi slavnog shakespeareova lika, sir Johna Falstaffa, u Boitovoj i Verdijevoj interpretaciji tumači bas-bariton iz pavije, Ambrogio Maestri, čija je karijera počela strelovito: upravo je ulogom Falstaffa debitirao 2001. u scali za obilježavanja stogodišnjice Verdijeve smrti, pod ravnanjem riccarda Mutija u režiji Giorgia strehlera. iste je godine pjevao Falstaffa u Bussetu. često nastupa pod Mutijevim ravnanjem. pjeva u velikim kazalištima i na festivalima, između ostalih Jaga u Otellu u scali, nabucca u areni u Veroni, scarpiju u Tosci na puccinijevu festivalu Torre del Lago. u Metropolitanu je prvi put nastupio 2004. kao amonasro u Aidi, a pjevao je i alfija u Cavalleriji rusticani. Talijanski bariton Franco Vassallo ostvario je operni debi 1994. godine u ulozi Davida u Mascagnijevoj operi Prijatelj Fritz (L’amico

Foto

: Met

rop

olit

an o

per

a


Lisette Oropesa, Angela Meade, Stephanie Blythe, Jennifer Johnson Cano

Fritz) u Milanu, a međunarodnu karijeru počeo je u Beču 1997. ulogom enrica u Donizettijevoj operi Lucia di Lammermoor. prvi je put nastupio u Metu 2005. godine u Seviljskom brijaču. uloga Forda u večerašnjoj izvedbi Falstaffa već mu je donijela sreću u karijeri. naime, 1997. godine bio je pobjednik pjevačkog natjecanja u Budimpešti u organizaciji arene di Verona na kojem je bio odabran za ulogu Forda. alice pjeva jedna od pobjednica Metropolitan opera national council auditions 2007., Angela Meade. pjevala je tada castu Divu iz Bellinijeve Norme i svrnula na sebe pozornost. To ju je dovelo do profesionalnog debija u Metropolitanu u ožujku 2008. u ulozi elvire u Verdijevoj operi Ernani, kad je zamijenila bolesnu kolegicu. Meade se već smatra jednom od najistaknutijih vokalnih umjetnica

svoje generacije. u Metropolitanu je još pjevala Groficu u Figarovu piru i annu Bolenu. Godine 2011. dobila je nagradu Richard Tucker, a 2012. godine nagradu Metropolitana Beverly Sills. snažna veza sopranistice Lisette Oropesa i Metropolitan opere počela je još 2005. kad je pobijedila na Metovu natjecanju The Metropolitan opera national council auditions. Tri godine poslije bila je diplomantica Metova programa za razvoj mladog umjetnika (Met’s Lindemann young artist Development program). Već je debijem u Metu kao susanna u Figarovu piru primila velike pohvale publike i kritike (2007.), a od tada smo je gledali u mnogim Metovim produkcijama: Lastavica, Manon Lescaut, Orfej i Euridika, Prsten Nibelunga, Začarani otok, Rigoletto te naposljetku Falstaff u kojem pjeva ulogu nannette.

Foto

: Met

rop

olit

an o

per

a


Stephanie Blythe pjeva Gospođu Quickly. Diplomantica je Metropolitanova programa za razvoj mladog umjetnika (Met’s Lindemann young artist Development program), debitirala je 1995. kao Glas u Parsifalu, a već je u sezoni 1995./1996., uskočivši umjesto Marilyn horne u ulogu Gospođe Quickly u Falstaffu, počela karijeru jednog od najcjenjenijih mezzosoprana današnjice. Dobitnica je ugledne nagrade zaklade Richarda Tuckera 1999., nagrade časopisa opera news 2007., a 2009. časopis Musical america proglasio ju je svjetskom vokalnom umjetnicom (Vocalist of the World).Mezzosopranistica Jennifer Johnson Cano, diplomantica Metropolitanova programa za razvoj mladog umjetnika (Met’s Lindemann young artist Development program), pjeva ulogu Meg page. Debitirala je u Metu u sezoni 2009./2010. i od tada redovito nastupa na pozornici te najveće američke operne kuće (Mercedes, emilia, Wellgunde, Waltraute). osim opernih nastupa, posvećena je i njegovanju koncertnog repertoara 20. i 21. stoljeća. Talijanski tenor Paolo Fanale kao vrlo mlad pjevač etablirao se kao jedan od najpoželjnijih interpreta lirskog opernog repertoara. u karijeri je surađivao s najvećim svjetskim dirigentskim imenima, od Mehte, Masura, Gattija do abbada i petrenka, a nastupao je u najuglednijim opernim kućama svijeta: pariz, Marseille, Ženeva, Berlin, Barcelona, Verona, Torino, rim, Tokio, a vrhunac njegove dosadašnje karijere svakako je Metov debi u ulozi Fentona u Falstaffu. i z v e d b o m r a v n a m u z i č k i d i r e k t o r Metropolitana, James Levine, koji u Metu nastupa već više od četrdeset godina. prvi put stao je za dirigentski pult 1971. u izvedbi Tosce. u Metu je ravnao najviše od svih

dirigenata � više od 2500 predstava i 83 naslova! Među njima se trinaest odnosilo na prve izvedbe djela u Metu. ravnao je novom produkcijom Walküre 1986., a od 1989. i svim produkcijama cijelog Prstena Nibelunga. režiju Falstaffa potpisuje veliki poznavatelj Verdijeva opusa, kanadski redatelj Robert Carsen koji je prvi profesionalni kazališni angažman imao još 1987. u Grand Théâtre de Genève. uslijedile su mnoge opere za velike baletne i operne kuće (kanadski državni balet, Glyndebourne opera Festival, san Francisco opera...) te naposljetku suradnja s Metom, gdje je debitirao režiranjem Evgenija Onjegina.

VIVA VERDI!Talijanski skladatelj Giuseppe Verdi rođen je 10. listopada 1813. godine u selu Le roncole pokraj Busseta, u pokrajini parma. potječe iz siromašne obitelji, a prve glazbene poduke dobiva od seoskog učitelja i orguljaša. i sam svira orgulje u mjesnoj crkvi, a 1826. nalazi dobrotvora, imućnog trgovca i glazbenog amatera antonija Barezzija. na njegov poticaj traži stipendiju za školovanje u Milanu, ali ga konzervatorij odbija jer je prekoračio dobnu granicu. Verdi to neće zaboraviti i mnogo godina poslije protivit će se ideji da ta institucija nosi njegove ime. Godine 1836. sklapa brak s Margheritom Barezzi, kćeri svojega dobrotvora, no u sljedeće četiri godine doživljava obiteljsku tragediju: umiru mu kći Virginia, sin icilio i supruga.

samo mjesec dana nakon sinove smrti 1839. u milanskoj scali održana je prva Verdijeva praizvedba, opera Oberto, a 1840. nakon suprugine smrti bila je i praizvedba komične opere Jedan dan kraljevanja (Lažni Stanislav) koja je doživjela neuspjeh. u sljedećih nekoliko


godina Verdi će nanizati nova djela: 1842. Nabucca u kojem abigailu pjeva Giuseppina strepponi koja će postati njegovom životnom suputnicom, 1843. Lombardijce, a 1844. Ernanija i Dva Foscarija u Veneciji, odnosno u rimu. To je i vrijeme prvih Verdijevih izvedbi izvan italije; u bečkom kärnthnerthor-Theateru 1843. prikazuje se Nabucco. u političkim prilikama tada razjedinjene italije Nabucco postaje sinonim slobodarskih ideja koje će kao provodni motivi biti i u mnogim drugim majstorovim djelima.na putu do revolucionarne 1848. godine bit će još nekoliko praizvedbi i važnih datuma: godine 1845. uslijedit će Giovanna d’Arco i Alzira, a u toj je godini izvedeno i prvo Verdijevo djelo u hrvatskoj: u riječkom kazalištu otac ivana pl. zajca ravna izvedbom Nabucca. u 1846. godini praizvedena je opera Attila, a 1847. čak tri djela: Macbeth, Razbojnici i Jeruzalem (prerada Lombardijaca). Te se godine prvi put izvelo Verdijevo djelo u americi; u palmo’s opera houseu u new yorku izvode se Lombardijci. Godine 1848. Verdi je u parizu jedan od potpisnika deklaracije za ujedinjenje italije te na nagovor revolucionara Giovannija Mazzinija sklada domoljubnu himnu Suona la tromba (zvuči trublja). iste godine praizvedena je opera Gusar. u sljedeće dvije godine ponovno se održavaju praizvedbe: 1849. Bitka kod Legnana i Luisa Miller, a 1850. Stiffelio. i tada stiže prvi veliki sukob s cenzorima zbog Rigoletta, u kojem su očite nepoćudne političke konotacije na aktualnu vlast. ipak, nakon nužnih preinaka 1851., uspjeh Rigoletta je golem. Tim djelom počinje realizam na opernoj sceni, ali i Latinska trilogija koju će uskoro, 1853., dopuniti Trubadur i Traviata. potonja opera ostat će Verdijev najveći fijasko na praizvedbi, ali i jedno od njegovih najpopularnijih djela. u zagrebu

1852. talijanska operna družina predstavlja u gornjogradskom kazalištu Ernanija.Do 1860. slijede još neuspjela prva verzija opera Simone Boccanegra i Aroldo (prerađeni Stiffelio) iz 1857. godine te nakon burnih neprilika s cenzorima, Krabuljni ples 1859. umoran od borbi s kazališnim impresarijima i cenzurom, Verdi se na neko vrijeme povlači na svoje imanje sant’agata, baveći se zemljoradnjom i vinogradarstvom. To će mu mjesto dugi niz godina biti utočište od nesmiljene svakidašnjice.u 1861. godini Viktor emanuel Drugi postaje kraljem ujedinjene italije; ostvaruje se revolucionarni poklič “Viva Verdi!” koji je niz godina bio prikrivena kratica za “Viva Vittorio emanuelle re d’ italia”. Verdi postaje narodni zastupnik, počasni je građanin parme i Bologne

Giuseppe Verdi


te član francuske akademije lijepih umjetnosti. “postao sam jedan od četrdeset besmrtnika, no to samo znači da sam postao perika”, kaže Verdi koji nije nimalo držao do počasti.sljedeće razdoblje obilježit će dvije velike majstorove opere: Don Carlos 1867. i Aida 1871. To su djela Verdijeva zrelog autorskog stila, s međunarodnim uspjesima u parizu i kairu, no nakon Aide sljedećih sedamnaest godina neće napisati niti jednu opernu notu. u međuvremenu skladat će Gudački kvartet i velebni Requiem u čast preminulom književniku alessandru Manzoniju kojemu se divio.Tek 1887., nakon nekoliko godina rada, stiže Otello, praizveden u milanskoj scali s golemim uspjehom, a šest godina poslije, 1893., i Falstaff, majstorovo posljednje operno djelo. osamdesetogodišnji Verdi polako pomišlja na odlazak iz javnosti i na utemeljenje zaklade i kuće za odmor (casa di riposo) koju želi namijeniti siromašnim glazbenicima. sve više vremena provodi na imanju sant’agata, a nakon smrti supruge Giuseppine streponi društvo mu pravi njegova nekadašnja aida, primadona Teresina stolz. Godine 1898. u parizu se praizvode tri od četiri dijela Verdijeva sakralnog ciklusa Quatro pezzi sacri. prvom talijanskom izvedbom iste godine ravna arturo Toscanini koji postaje jednim od najvećih autoriteta za Verdijevu glazbu.prijelom stoljeća i 1900. godinu Verdi dočekuje u Milanu. u lipnju je u Monzi ubijen kralj umberto i., a Verdi skicira glazbu na stihove kraljeve udovice. To su njegove posljednje note. oporučno golem dio imetka ostavlja zakladi siromašnih i bolesnih u Genovi, Villanovi, Le roncoleu i Bussetu te namjenjuje stipendije mladima iz Busseta koji žele studirati poljoprivredu. simbolično se vraća zemlji s koje je potekao.

Giuseppe Verdi umro je 27. siječnja 1901., istog datuma kad je rođen Wolfgang amadeus Mozart. na posljednji počinak otpratio ga je zbor od devet stotina pjevača koji su pod Toscaninijevim vodstvom pjevali Va pensiero iz Nabucca. Danas Verdi počiva u kapelici kuće za odmor, uz svoje siromašne glazbenike.

Arrigo Boito (1842. - 1918.) talijanski je skladatelj, književnik i libretist, autor libreta za Verdijeve opere Otello i Falstaff. sam je skladao opere Mefistofele i nedovršenog Neronea te napisao, između ostalog, i libreto za operu La Gioconda amilcarea ponchiellija pod pseudonimom Tobia Gorio. Mnoga je operna djela preveo na talijanski, a među njima su i Wagnerove opere Rienzi i Tristan i Izolda.Boito je iznimno zanimljiva i osebujna ličnost talijanske kulturne scene svojega doba, vrlo obrazovan i svestran, skladatelj moderna rukopisa, vješt polemičar i autor brojnih novinskih tekstova. sjajna i plodna suradnja sa zrelim Verdijem urodila je i velikim prijateljstvom i međusobnim poštovanjem, iako je njihovo poznanstvo u mladim danima počelo neprijateljstvom. kako bi uzvisio svojeg prijatelja, skladatelja Franca Faccija, mladi je Boito godine 1863. objavio žučljiv komentar o stanju talijanske opere, usporedivši je s poprskanim zidovima bordela. Verdi se, dakako, uvri jedio i godinama je spominjao nečuvenu drskost skladatelja kojemu je opera Mefistofele na praizvedbi neslavno propala. Tek 1879. godine posredovanjem Verdijeva izdavača i prijatelja Giulija riccordija dolazi do pomirbe i suradnje, najprije pri novoj verziji opere Simone Boccanegra, a potom i dvaju libreta Verdijevih posljednjih opera. Trajno fasciniran shakespeareom, Boito je u mladosti za


prijatelja Faccija napisao libreto za Hamleta, a ostarjelom Verdiju nudio je libreto Kralja Leara, o kojem je skladatelj razmišljao niz godina, ali je na kraju ipak odustao.Bogata korespondencija Verdija i Boita svjedoči o čvrstom prijateljstvu i dubokom autorskom razumijevanju i prisnosti do posljednjih Verdijevih dana. Boito je bio nazočan u trenutku Verdijeve smrti.

Falstaff: posljednji Verdijev osmijehListajući 1918. originalnu partituru Falstaffa, sedamnaest godina nakon Verdijeve smrti, arturo Toscanini pronašao je cedulju na kojoj je drhtavim rukopisom skladatelj zapisao: „sve je svršeno. idi svojim putem dokle god možeš..., veseli obješenjače, uvijek istinit pod raznim maskama. idi..., idi..., udalji se..., zbogom.“ i doista je tada osamdesetogodišnji majstor svojim Falstaffom izrekao posljednje zbogom glazbenoj sceni. zbogom opernoj kajdanci, ali i epohi koja se zatvorila djelom kakvo nitko više nije očekivao od starog Verdija. Jer upravo je Falstaffom otvorio novo poglavlje opernoga svijeta, ali se u njemu nikad više nije rodio novi Verdi.na mnogim mjestima naići ćemo na kvalifikaciju Falstaffa kao komične opere, jedine u tom žanru u Verdijevu opusu nakon mladenačkog Lažnog Stanislava (Jedan dan kraljevanja, 1840.). ipak, autor je svojeg elizabetinskog viteza označio kao naslovni lik žanra comedia lirica, dakle određenjem uvelike drugačijim od tipične opere buffo. Već se i u tom odmaku od uvriježenih kanona talijanskoga opernoga kazališta mogu iznaći motivi, razlozi i poticaji koji su Verdija nagnali da se još jedanput prihvati shakespearea, iako je to isto, ali četrdeset četiri godine prije učinio nijemac otto nicolai svojim Veselim ženama windsorskim. no pristup je

bio posve drukčiji, jer Verdiju, tom možda ipak najvećem risaču karaktera u povijesti opere, nije bilo do puke komike, nego je u situacijsku komiku jedne lakrdije unio poetske karaktere komedije velikog formata.Falstaff nije bio prvi Verdijev susret sa shakespeareom. Mladenački Macbeth (1847.) i zreli Otello (1887.) omeđili su četiri desetljeća plodnoga stvaralaštva u kojem je poput provodnog motiva neprestance bio uplitan nikad ostvareni Kralj Lear. premda Verdi katkad i nije imao sreće s libretima, njegov neupitan ukus pri odabiru vrijednih književnih predložaka rezultirao je uvijek remek-djelom. Don Carlos Fr iedricha schillera, Rigoletto (Kralj se zabavlja) Victora hugoa i Traviata (Dama s kamelijama ) alexandrea Dumasa sina, uz tri shakespearea, dokaz su pomnog literarnog promišljanja. pri tome nezaobilaznu ulogu igra arrigo Boito, u svojem vremenu neshvaćeni skladatelj i književnik goleme erudicije koji će s Verdijem podijeliti i značenje i svjetsku slavu Otella i Falstaffa. posljednjih dvadeset godina Verdijeva života Boito postaje jedan od njegovih najprisnijih prijatelja, istomišljenik, a kao skladatelj blizak Verdijevu rukopisu koji upravo u posljednjim operama ruši barijere romantičnoga opernog kazališta, okreće se novom dobu koje naslućuje instinktom genija.Gotovo tri i pol godine (uz prekide) traje zajednički rad na Falstaffu, a za taj libreto Boito crpi motive iz shakespeareovih djela, komedije Vesele žene windsorske i povijesnih kronika Henrik IV. u početku pred svima taje što rade, no s vremenom se rad pretvara u čistu radost, gotovo vedro nadmetanje, a dvojica prijatelja provode nebrojene sate zajedno ili razmjenjuju pisma koja hitaju u susret sve boljim i zanimljivijim rješenjima.


Verdi se doslovce zaljubio u svojeg viteza obješenjaka, iznalazeći za njegove ljubavne pustolovine sve smjelija glazbena rješenja, dok će za Falstaffovu narav koja rađa ulančane nepodopštine neskriveno iskazivati simpatiju. Boito pak ima tešku zadaću napisati komediju karaktera, čipku nanizanih ansambl scena na tragu slavne tradicije građanske komedije koja je nastavak i Molièrea i Goldonija u dramskome kazalištu, ali i brojnih djela vedre operne scene, od cimarosina Tajnog braka i Mozartova Figarova pira sve do rossinijeva Seviljskog brijača ili Donizettijeva Don Pasqualea. Gotovo bi se moglo reći da je Falstaff kompendij žanra koji se obračunava s duhom naslovnog komičnog lika, obavijajući ga ostalim sudionicima kao omotačem dramske situacije, i kao takav je posljednji u nizu povijesnoga slijeda. nakon njega stići će još dva lika u operi sličnog, ali ne i istog

žanra: puccinijev lukavi Gianni schicchi i lakovjerni ochs u Kavaliru s ružom richarda straussa, no niti jednom neće biti nimalo jednostavno nasljedovati samouvjerenog, oholog, zaigranog i autoironičnog Verdijeva viteza Falstaffa.„Falstaff je teži nego što se čini čitajući partituru, teškoće rastu sa scenskim pokusima“, rekao je dirigent praizvedbe edoardo Mascheroni, misleći pritom i na Verdijevu pomnu asistenciju na pokusima za prvu izvedbu, 9. veljače 1893. godine u milanskoj scali, s Victorom Maurelom u naslovnoj ulozi. nije sačuvana ni jedna knjiga postavljanja Falstaffa na pozornicu, ali postoji mnogo dokaza da je Verdi nadgledao pokuse i tražio što realističniju izvedbu.u Falstaffu nema mjesta za umjetnike koji žele previše pjevati ili zaspati nad notama; iznad svega moraju opustiti svoje jezike i pojasniti izgovor.

Foto

: Met

rop

olit

an o

per

a


htio je životnu interpretaciju komedije situacija koja upravo vrvi zapletima, a u njih su umiješani svi likovi. Tako je satkana i vrtoglava partitura s obiljem akcije i razrađenim ansambl scenama, skrivenim motivima, tek pokojom arijom, više kao solo meditacijom nego kao klasičnom arijom, uz orkestralno tkivo koje se poput najfinijih niti ispreda glasovima. raskošno su duhoviti Falstaffovi monolozi o časti i poniženju, komična je gospođa Quickly s karakterističnom frazom prijetvornoga pozdrava reverenza, plemenit je ljubomorni bijes supruga Forda, a vilinski zaljubljen par nannetta i Fenton u finalu zakrabuljenog raspleta u kojem će i Falstaff napokon spoznati zablude vlastite starosti. i nakon svih turbulentnih situacija kojima neće nedostajati ni briljantnih mini portreta čudnovatih likova kao što su Falstaffovi sluge Bardolph i pistol,

svi će se oni okupiti u majstorskoj fugi rugajući se svima, ali ponajviše sebi:„Tutto nel mondo è burla, sve na svijetu tek je šala“, zbori na kraju stari Verdi i šalje nasmiješeni pozdrav s ruba groba, u operi koju je skladao za osobno zadovoljstvo.Doista, taj posljednji osmijeh velikoga majstora kao da je izvirio s kakvog starog portreta na kojem se zajednički smiju shakespeare, Boccaccio, Molière i Goldoni, britki satirici svojih, ali i svih drugih vremena. ironija u smijehu s pokojom kapi gorčine izvire iz svakog takta opere koja jest posveta vremenu u kojem se odigrava, ali je i posveta naravi plahog, povučenog, počesto zamišljenog autora koji se potkraj života tako blagonaklono osvrnuo na sve proživljeno.praizvedba je u scali 1893. prošla s ushitom; već je sljedeće godine djelo izvedeno u

Foto

: Met

rop

olit

an o

per

a


londonskom covent Gardenu i u Berlinu, a 1895. i u new yorku. premda su se svi divili majstorstvu koje nisu očekivali, Falstaff je ponegdje izazivao i čuđenje ili bar prikrivenu ironiju u odnosu na ono što se od Verdija očekivalo. Takve odjeke majstor je teško primao, o čemu svjedoči i ulomak pisma arrigu Boitu od 14. travnja 1894. godine, nakon izvedbe Falstaffa u Berlinu:“kad je popustila prva zanesenost, pomislio sam: pa što to oni žele, ti idioti? i zbog čega u komičnoj operi ne bi moglo biti nešto lagano i briljantno? kako tako malo djelo može vrijeđati nečiji osjećaj za estetiku? preskočit ću glazbeni motiv, iako je prikladan situaciji. Falstaff kojem se rugaju zbog njegova velikog trbuha, kaže: ‘kad sam bio paž, bio sam vitak.’ Glasovno je napisan odlično; lake orkestracije, tako se svaka riječ može jasno i dobro čuti bez uplitanja inače bezobraznih orkestralnih kontrapunkta koji prekidaju govor; uz još i neispravnu melodičnost… i gdje je onda u svemu tome krivnja ako se pokazalo popularnim?!... i tako se piše kritika? Meni to malo znači, već sam na zalazu, uostalom ne pridajem svemu tome previše pozornosti, kao što nikad i nisam. ali to je pogubno za mlade koji bi se mogli povesti za tim da rade nešto što zapravo ne žele. u biti, sva glazba koja je sada napisana, kod nas u italiji ili u drugim zemljama, neiskrena je. svemu tome nedostaje prirodnosti.”iskreni su, međutim, bili mnogi majstorovi kolege suvremenici koji su znali što je Verdi ostavio glazbenoj sceni. i oni koji su došli poslije, poput igora stravinskog, koji u Memoarima i razgovorima kaže:„Mene zapravo iznenađuje, osobito u Falstaffu, snaga kojom se odupirao vagnerijanstvu,

odnosno kojom se držao po strani od onoga što je obuzelo napredni glazbeni svijet. Monolozi u Falstaffu čine mi se originalnijima od onih u Otellu. originalna je instrumentacija, harmonija i vođenje glasa, ali ništa od toga nije dalo bilo kakav element na kojem bi se izgradila škola, toliko je drugačija Verdijeva originalnost od Wagnerove. Verdijeva je darovitost čista, ali važnija od njegove darovitosti je snaga kojom se razvio od Rigoletta do Falstaffa, dviju opera koje najviše volim.“u tekstu Verdi i Shakespeare k. h. ruppel ističe: „cedulja koju je Toscanini pronašao u originalnoj partituri Falstaffa oproštajni je pozdrav autora svojem najdražem liku, zadnjem, najsočnijem i najbogatijem među nekoliko stotina likova kojima je ulio tonski život, liku koji ujedno predstavlja vrhunsko utjelovljenje svih komičnih figura talijanskoga kazališta. sir Johnu Falstaffu, jednom englezu. niti jedan od brojnih buffo tipova bogate komediografije njegove domovine, ni jedan vragolan Boccaccia ili Bandella, ni jedan komični lik Goldonija, nije Verdija tako privukao kao taj bujni mesni cvijet dobre stare engleske, koji je izabrao za glavno lice svoje jedine vedre opere i koji je uvio u toliko obilje komike da drži ravnotežu cijeloj legiji njegovih tragičnih junaka.“Falstaff je Verdijevo savršenstvo u znaku shakespearea, to je njegov oproštaj od pozornice. sve komponente njegove umjetnosti dolaze tu još jedanput do izražaja. osamdesetogodišnji maestro pokreće ih začudnom lakoćom, sad kad više na njega ne nalijeću demonskom snagom, već mu služe hitro i okretno kao shakespeareov ariel prosperu.


NakladnikKoncertna dvorana Vatroslava Lisinskog

Za nakladnikaDražen Siriščević, ravnatelj

Producentica programaIvana Kostešić

UrednicaIvana Kostešić

TekstJagoda Martinčević

Oblikovanje i grafička pripremaIntergrafika TTŽ d.o.o.

LektoricaRosanda Tometić

TisakIntergrafika TTŽ d.o.o.

Naklada 400 kom.

Cijena20 kuna

www.lisinski.hr

Foto

: Met

rop

olit

an o

per

a


RUSALKASubota8. velja e 2014.19 sati

a. Dvo ak:

Dirigent: Yannick Nézet-Séguinredatelj: Otto Schenkuloge: Renée Fleming, Emily Magee, Dolora Zajick, Piotr Beczala, John Relyea

u Dvo ákovoj glazbeno raskošnoj operi, Renée Fleming pjeva naslovnu ulogu ljupke vodene vile rusalke. Yannick Nézet-Séguin ravnat će pjevačkom postavom u kojoj će Piotr Beczala tumačiti ulogu zgodnog kneza kojeg rusalka želi zavesti; Dolora Zajick je vještica Ježibaba, Emily Magee je kneginja, rusalkina suparnica, dok je John Relyea rusalkin otac, Vodenjak.


sponzori Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog:

giuseppe verdi falstaff · subota, 14. prosinca 2013., 19 sati giuseppe verdi falstaff the hd...

Documents