Tim POWERS KAD TAMNO ISTEKNE

NASLOV IZVORNIKA

The Drawing of the Dark Copyright 1979 © by Tim Powers

PRIJEVOD: Marko Fan ovi

Nek' samo mi krš ani imamo svoje pivo, I sve e biti zdravo i živo.

Sir William Ashbless

Prolog, Ve er uo i Svih svetih, 1529.

Sa skoro komi nom pažnjom starac je prenio vr piva preko suncem obasjane sobe do još starijeg ovjeka koji se poduprt ispružio na krevetu pokraj prozora. Mrlja sasušena blata bila je skorena u podnožju kreveta. „Izvolite, gospodaru“, rekao je to i crnu teku inu u glinenu ašu koju je stari kralj podignuo sa stola pokraj kreveta. Kralj je podignuo ašu do usana i pomirisao je. „Ah“, uzdahnuo je. „Ovaj put je jako mo no. ak i isparenja okrepljuju.“ Onaj drugi je sad odložio vr na stol, odguruju i u stranu zahr ali vršak koplja koji je stajao pokraj aše. „Nedostaje par gutljaja", priznao je. „On se prikrao ovdje dolje na uskršnju ve er i ukrao jednu ašu.“ Kralj je otpio gutljaj i sklopio o i u zanosu. „Eh, to je dobro pivo.“ Otvorio je o i i pogledao drugog starca. „Pa, mislim da mu ne možemo zamjeriti tu jednu ašu, Aureliane. Zbilja mislim, kad se sve uzme u obzir, da ne bi bilo pošteno da mu je zamjerimo."

Knjiga prva

Nije poznatih oblika Preostalo, ni ugodnih prizora drve a. Ni mora ni neba, ni boje zelenih polja; Ve se veliki i mo ni oblici, što ne žive Poput živih ljudi, kretahu polako kroz um Po danu, i bjahu nevolja u mojim snovima.

William Wordsworth

Prvo poglavlje Cijele no i vru vjetar meo je Jadran i, od vreve punih dokova dolje kod arsenala pa do Isole di San Chiara na zapadnom uš u Kanala Grande, stari grad je škripao na svojim stupovima poput ogromnog, umornog broda, a oblaci otrcani poput dronjaka jedrenine promicali su preko lica punog mjeseca, petljaju i se u siluete stotinu fantasti nih tornjeva i kupola. No u uskoj Rio de San Lorenzo ava uljanica na pramcu gondole bacala je više odraza u vodu nego mjesec i Brian Duffy je posegnuo preko ruba da prstima promiješa crnu vodu i umnoži to ke žutog svjetla. Nelagodno se pomakao na sjedalu, srame i se jer je putovao na ra un nekog drugog. „Pristani uz fondamentu“, kona no je zagun ao. „Odatle u pješice do svog broda.“ Gondolijer je poslušno ukopao svoju dugu motku u dno kanala i maleno se plovilo okrenulo, zastalo, a onda pomaklo do obale, grebu i kobilicom po potopljenoj stubi. „Hvala ti.“ Duffy se izmaknuo ispod felze i ispružio korak do suhe stube dok je brodar držao gondolu u mjestu. Na plo niku se Irac okrenuo. „Marozzo ti je platio da me odvedeš sve do Rive degli Schiavoni. Vrati mu ostatak novca.“ Gondolijer je slegnuo ramenima. „Možda.“ Odgurnuo se od stuba, vješto okrenuo svoje plovilo i po eo se odgurivati natrag duž blistavog vodenog puta, tiho zazivaju i: „Stali!“ da privu e mogu e mušterije. Duffy je na tren gledao za njim, a onda se okrenuo na peti i krenuo obalnom calle prema Ponte del Greci, Mostu Grka. Pomalo se ljuljao u hodu zbog koli ine valpolicelle koju je konzumirao te ve eri i pospani sjecikesa skupljen pod mostom razbudio se uvši Ir eve neravnomjerne korake. Lopov je kriti no promotrio prilaze i lik, primje uju i dug, iznošen ogrta , svjedo anstvo estog spavanja na otvorenom, izme do koljena, izlizane na petama i dvadeset godina iza najnovije mode, i rapir i bodež koji su izgledali kao jedino vrijedno što taj ovjek posjeduje. Polako se povukavši natrag u sjenu, pustio je da Duffy pro e nenapadnut. Irac nije ni bio svjestan razbojnikova promatranja. Zurio je, zadubljen u misli, naprijed u visoki obris crkve San Zaccarije, iju gotsku konstrukciju nisu skrivali renesansni ukrasi koji su joj nedavno dodani, i pitao se koliko e mu to no nedostajati taj grad kad ga napusti. „Samo je pitanje vremena", rekao je Marozzo za ve erom. „Venecija je ve sad više nego pola turski posjed, s onim uliziva kim sporazumom koji su potpisali prije osam godina. Pazi što kažem, Briane - prije no što nam kosa potpuno pobijeli, ti i ja emo podu avati kako se koristi handžar umjesto pošteni ravni ma , a naši u enici nosit e turbane." Duffy je odgovorio da bi radije obrijao glavu i gol golcat skakutao po džungli s pigmejcima prije no što bi Tur ina podu io i kako obrisati nos, i razgovor je skrenuo na druge stvari - ali Marozzo je bio u pravu. Dani kad je Venecija bila mo na prošli su prije pedeset godina. Duffy je šutnuo zalutali kamen u tamu i uo ga kad je bu nuo u kanal nakon što je dvaput odsko io od plo nika. Vrijeme je da se krene dalje, rekao je sam sebi potišteno. Venecija je obavila svoj posao zacjeljivanja i ovih se dana moram dobro zagledati da bih vidio ožiljke koje sam dobio na Moha u prije dvije i pol godine. A Bog zna da sam ve odradio svoj dio ubijanja Turaka - neka se ovaj grad klanja Polumjesecu ako ho e, dok ja idem nekamo drugamo. Možda ak odem na brod natrag za Irsku.

Pitam se, pomislio je, ho e li se bilo tko doma u Dingleu sjetiti Briana Duffyja, bistrog mom a kojeg su poslali u Dublin da u i za sve enika. Svi su se oni nadali da u ja na kraju

preuzeti Connaughtsku nadbiskupiju, kao i mnogi od mojih predaka. Duffy se žalosno nasmijao. E, tu sam ih razo arao. Dok je trupkao pored samostana San Zaccaria, uo je prigušeno hihotanje i šapat iz uvu enih vratnica. Neka zgodna opatica, pomislio je, zabavlja jednog od mladih moneghina koji se stalno motaju okolo. Tako to bude kad silom guraš nevoljne k eri u samostan da uštediš na mirazu - na kraju budu mnogo razuzdanije nego da si ih jednostavno pustio da se motaju po ku i. Pitam se, pomislio je sa smiješkom, kakav bi od mene ispao sve enik. Zamisli sebe blijedoga i blagoga glasa, Duffy moj mali, kako šetkaš amo-tamo u mantiji koja vonja na tamjan. Ha-ha. Nisam tome došao ni blizu. Ma, zamislio se, ni tjedan dana od dolaska u samostan po ele su me proganjati udne slu ajnosti koje su dovele, nedugo zatim, do mog otpusta - bogohulne fusnote, rukopisom koji ja svakako nisam prepoznao, otkrivene su na skoro svakoj strani mog brevijara. O da, i jednom se, tijekom šetnje u sumrak s jednim postarijim sve enikom, sedam hrastovih mladica, jedna za drugom, iskrivilo do zemlje dok sam ja prolazio. A naravno, najgori od svega bio je onaj put kad sam dobio napad u crkvi za uskršnje polno ke, vi i, kasnije su mi rekli, da se vatre za opasnost zapale na vrhovima brda i da se stari kralj izvede van i ubije. Duffy je odmahnuo glavom, prisje aju i se da je ak bilo govora o tome da se pošalje po egzorcista. Naškrabao je žurno, neodre eno pismo obitelji i pobjegao u Englesku. I bježao si s više no jednog mjesta u potonjim godinama, rekao je sebi. Možda je vrijeme da pobjegneš natrag onamo odakle si krenuo. To u svakom slu aju zvu i lijepo simetri no. Uska calle završavala je na Rivi degli Schiavoni, ulici koja je išla rubom širokog Kanala San Marco, i Duffy je sad stajao na trošnom rubu od cigle, par jarda iznad uzbibane vode, i nesigurno pogledavao uz i niz mirni pli ak. Što, za ime vraga, pomislio je ozloje eno, ešu i sivu strnjiku na svojem obrazu. Jesam li oplja kan ili sam se izgubio? Trenutak kasnije tri dobro odjevena mladi a izašla su iz nadsvo enog dovratka s njegove desne strane. Okrenuo se na peti kad je uo njihove korake, a onda se opustio kad je vidio da oni nisu banda kanalskih ubojica. Ovo su kulturni de ki, o ito, pomislio je, s nauljenom kosom i ma evima ki enih drški, a jedan od njih namreškao je nos zbog slanog, ustajalog vonja obližnjeg Kanala Greci. „Dobra vam ve er, gospodo“, rekao je Duffy na svom talijanskom barbarskog naglaska. „Jeste li vidjeli, možda, brodicu koju mislim da sam privezao ovdje ranije ve eras?“ Najviši od mladi a iskora io je naprijed i blago se naklonio. „Doista, gospodine, vidjeli smo taj brod. Bili smo toliko slobodni, ako vam je po volji, da ga potopimo." Duffy je podigao svoje guste obrve, a onda koraknuo do ruba kanala i zagledao se u tamnu vodu gdje se, dakako, mjese ina mutno odbljeskivala od bokova probušenog i kamenjem ispunjenog amca. „Željet ete znati zašto smo to u inili." „Da“, suglasio se Duffy, naslanjaju i ruku u rukavici na držak svog ma a. „Mi smo sinovi Ludovica Grittija." Duffy je odmahnuo glavom. „Pa? Tko je on, lokalni prijevoznik?" Mladi je nestrpljivo napu io usne. „Ludovico Gritti", odbrusio je. „Duždev sin. Najbogatiji trgovac u Konstantinopolju. O kojem ste govorili, ove ve eri, kao ,onom kurvinom sinu od Sulejmanovog svodnika‘.“ „Ah!“ rekao je Duffy, pomalo žalosno kimaju i glavom. „Sad vidim odakle vjetar puše. Pa, gledajte, de ki, popio sam i onako, pljuvao po svakome koga sam se mogao sjetiti. Nemam ništa protiv vašeg oca. Vi ste mi sad potopili brod, pa recimo da je to dosta za ovu no . Nema-" Najviši Gritti izvukao je svoj ma , što su trenutak kasnije u inila i njegova bra a. „To je pitanje asti", objasnio je.

Duffy je promrsio nervoznu kletvu izvla i rapir lijevom rukom, a bodež koštane drške desnom i savio koljena u obrambenom položaju s oružjima prekriženim ispred sebe. Vjerojatno e me uhititi zbog ovoga, pomislio je, borim se u duello alia mazza s duždevim unucima. Od svih

vražjih gluposti. Najviši Gritti jurnuo je na kršnog Irca s draguljima opto enim rapirom povu enim unatrag za rez, a bodežom držanim na boku za blokiranje. Duffy se lako izmaknuo širokom zamahu i, blokiraju i udarac bodeža štitnikom svog rapira, koraknuo u stranu i mladi a snažno opalio izmom u baršunom prekrivenu stražnjicu, što ga je podiglo od plo nika i s odjekuju im

pljuskom gurnulo u kanal. Okre i se da se su eli s druga dva napada a, Duffy je odgurnuo vršak ma a koji je išao prema njegovu licu, dok ga je drugi udario u trbuh i savio se zbog njegove verižnja e. Duffy je udario jednog od mladi a u lice drškom ma a, a onda posko io prema drugom i brzom fintom i rezom svog bodeža razrezao de ku obraz od nosa do uha. Gritti u kanalu se pra akao, bijesno kunu i i pokušavaju i prona i ljestve ili stube. Od dvojice na plo niku, jedan je ležao onesviješten na kaldrmi, krvare i iz slomljenog nosa, drugi je stajao pritiš i okrvavljenu ruku na lice. „Barbaru sjevernja ki,“ rekao je taj, skoro žalosno, „od stida bi trebao plakati, tako nositi skrivenu pancirku.“ „Pa za Boga miloga,“ odvratio je Duffy razdraženo, „u državi u kojoj plemstvo napada trojica na jednog, mislim da sam budala što uop e izlazim van bez kompletnog oklopa.“ Mladi Gritti žalosno je odmahnuo glavom i zakora io do ruba kanala. „Giacomo,“ rekao je, „prestani kleti i daj mi ruku.“ Za koji tren je izvukao brata iz vode. „Moj ma i bodež su oboje na dnu kanala,“ zarežao je Giacomo, dok mu je voda tekla iz upropaštene odje e i pravila lokve oko njegovih nogu, „a bilo je više dragulja na njihovim drškama nego što se usudim pomisliti.“ Duffy je suosje ajno kimnuo. „A i ti pantaluni su sad više-manje gotovi, rekao bih.“ Giacomo nije odgovorio na to, ve je pomogao mla em bratu da podigne onesviještenog. „Sad emo oti i“, rekao je Duffyju. Irac je promatrao dok su njih dvojica nespretno šepesala, nose i brata poput komada razbijenog poku stva. Kad su nestali u udaljenim sjenama calle, Duffy je vratio oružje u korice, oteturao dalje od ruba vode i umorno se naslonio na najbliži zid. Dobro je što sam im vidio le a, pomislio je, ali kako u se sad vratiti do svoje sobe? Istina je da sam, ponekad, znao preplivati tih etvrt milje ledene slane vode - jednom, da zadivim curu, ak i drže i baklju iznad vode cijelim

putem - ali ve eras sam umoran. A i ne osje am se baš najbolje. Naporna borba nakon cijele ve eri i a i pi a nikad mi ne prija. Kakav na in da se okon a ve er - „pokraj vode Kanala San Marco sjedio sam i bljuvao“. Zatvorio je o i i duboko udahnuo. „Oprostite, gospodine,“ za ule su se njema ke rije i koje je izgovorio muški glas, „vladate li vi slu ajno jezikom Habsburga?" Duffy je digao pogled, iznena en, i vidio mršavog starca bijele kose kako se naginje kroz prozor dva kata iznad. Prozra ne zavjese, mutno osvijetljene otraga, lepršale su mu oko ramena poput blijede vatre. „Da, stari“, odgovorio je Duffy. „Spremnije no ovim zamršenim talijanskim." „Hvala Bogu. Mogu se na tren prestati oslanjati na pantomimu. Evo.“ Bijela ruka je zamahnula i dvije sekunde kasnije mjedeni je klju zazve ao na plo niku. „Do ite gore.“ Duffy se zamišljeno sagnuo i podignuo klju . Bacio ga je u zrak da se okrene, uhvatio ga i nasmiješio se. „U redu“, rekao je. Stubište je bilo mra no i hladno i vonjalo na pljesnivi kupus, ali vrata na vrhu, otklju ana

i otvorena, otkrila su prizor zasjenjene, svije ama osvijetljene raskoši. Zlatom otisnuti hrbati u kožu i pergament uvezanih knjiga bili su nanizani u visokoj polici duž jednog zida, a kitnjasti stolovi, lakirane kutije, blistave halje i tamne, uznemiruju e slike ispunjavali su ostatak sobe. Starac koji je zazvao Duffyja stajao je pored prozora, nervozno se osmjehuju i. Bio je odjeven u tešku crnu halju s crvenim i zlatnim vezom oko vrata. Za pasom je nosio uzak stiletto, ali ne i ma . „Sjednite se, molim“, rekao je, pokazuju i na stolac. „Ne smeta mi da stojim“, rekao mu je Duffy. „Što god vam je draže.“ Otvorio je jednu kutiju i izvadio iz nje uski cilindar. „Moje ime je Aurelian.“ Duffy je pobliže pogledao cilindar i iznenadio se kad je vidio da je to malena zmija, izravnana i osušena, širom otvorenih sitnih usta i odsje ena vrha repa. „A vaše?“ Duffy je trepnuo. „Što?“ „Upravo sam vam rekao svoje ime - Aurelian - i pitao vas za vaše.“ „O! Ja sam Brian Duffy.“ Aurelian je kimnuo glavom i stavio repni kraj zmije u usta, a onda se nagnuo naprijed tako da joj je glava bila u dugom plamenu jedne od svije a. Po eo je pucketati i tinjati i Aurelian je puhnuo dim iz repnog kraja. „Što to, za ime Božje, radite?“ zaprepastio se Duffy, napola izvla i bodež. „Ispri avam se. Vrlo bezobrazno od mene. Ali ovo je bio dan ... teških manevara i potrebno mi je opuštanje.“ Sjeo je i povukao dug dim iz te stvari jantarne glave, ispuštaju i aromati an dim kroz zube trenutak kasnije. „Ne brinite se. To je samo jedna vrsta vodene zmije koja, kad se osuši s odgovaraju im - ahhh - travama i za inima, proizvodi dim vrlo ... okrepljuju e prirode.“ „Ha!“ Irac je odmahnuo glavom i gurnuo bodež natrag u tok. „Imate li neku svakodnevniju okrepu koju biste ponudili gostu?“ „Kako sam nemaran. Morate me ispri ati. Iznimne okolnosti... ali da, tu je pristojan izbor vina u onom ormaru kraj vaše desne ruke. aše su iza vas.“ Duffy je otvorio ormar, odabrao bocu sauternesa i vješto izvukao ep. „Razumijete se u vina“, rekao je Aurelian dok je Duffy to io zlatnu teku inu u ašu. Irac je slegnuo ramenima. „Nemate li možda slu ajno kakav brod? Moram sti i do San Giorgija, a oni lakrdijaši potopili su amac koji sam imao.“ „Da, to sam uo. Što je u San Giorgiju?“ „Moja soba. Moja stvari. Tamo trenutno živim.“ „Ah. Ne, nemam amac. Me utim, imam jedan prijedlog.“ Duffy je skepti no pogledao Aureliana. „O? A kakav?“ „O zaposlenju.“ Nasmiješio se. „Vi niste, usudio bih se re i, onoliko imu ni koliko ste bili u pre ašnjim vremenima.“ „Pa, nisam,“ priznao je Duffy, „ali te stvari idu u valovima. Bio sam i bogat i siromašan, i nedvojbeno u oboje opet biti. Ali što ste imali u vidu?“ Aurelian je povukao dug dim iz pucketaju e, cvr e zmijice i zadržao ga u plu ima dobrih deset sekundi prije nego što ga je ispustio. „Pa - huuuuuf! - po vašem naglasku ocijenio bih da ste proveli dosta vremena u Austriji.“ Irac je djelovao uznemireno, a onda je slegnuo ramenima i otpio još gutljaj vina. „To je to no. Živio sam u Be u do prije tri godine.“ „Zašto ste otišli?" „Zašto pitate?“ „Ispri avam se, nisam htio zabadati nos. Ne znam zašto mi je toliko teško da prije em na

stvar.“ Prošao je mršavim prstima jedne ruke kroz kosu, i Duffy je primijetio da drhti. „Da vam objasnim: postao sam vlasnik Zimmermannove kr me.“ Duffy je uljudno podigao obrve. „Gdje je to?“ Aurelian je izgledao iznena eno. „Zar ne - oh, naravno. Nije vas bilo tri godine. Prije nego što sam ja preuzeo, to je bio samostan Sv. Josipa." „O, da. Gdje prave Herzwesten pivo. Niste zatvorili pivovaru, nadam se?“ Aurelian se tiho nasmijao. „O ne.“ „Pa, hvala Bogu za to.“ Duffy je iskapio svoju ašu. „Kako ste, kog vraga, dobili Crkvu da vam to proda?“ „Ustvari, naslijedio sam ga. Pre ašnje pravo na zemljište. Vrlo komplicirano. Ali da nastavim - sad tu držim kr mu i posao ne ide nimalo loše. Be je odli na lokacija, a pivovara Herzwesten ima isto toliko dobru reputaciju kao i Weihenstepan u Bavariji. Moj problem, pak, vidite, je u tome što smatram da nemam -“ Za ulo se oklijevaju e kuc-kuc-kuc na vratima, a Aurelian je posko io. „Tko je to?“ zazvao je nervoznim glasom. Odgovor je stigao na gr kom narje ju. „Bella je. Pusti me unutra, ljubavni u.“ Aurelian je stisnuo šake. „Do i kasnije, Bella. Imam gosta.“ „Meni ne smetaju gosti. Ja volim goste.“ Kra un se zatresao. Starac je pritisnuo ruku na svoje zacrvenjelo elo. „Odlazi, Bella“, prošaputao je, toliko tiho da ga je Duffy jedva uo. „Ju-hu, gostu!“ za uo se raskalašen, od pi a otupio glas iza vrata. „Reci starom žongleru da me pusti unutra.“ Dobri Bože. pomislio je Duffy, ku na neugodnost. Pravi se da ne primje uješ. Otišao je do police s knjigama i po eo škiljiti u latinske naslove. „Imam novosti“, procvilila je Bella uliziva ki. „Vrijede dukat-dva, mislim da eš se složiti.“ „Novosti o emu?“ protisnuo je Aurelian. „El Kanuniju, što bi rekli moji tamnoputi prijatelji.“ „Ti si bezvrijedna namiguša, Bella,“ uzdahnuo je starac nezadovoljno, „ali u i.“ Otklju ao je vrata. Predvo ena snažnim vonjem ustajalog parfema i grappe, sredovje na žena u haljini koja je pucala po šavovima upala je u sobu. „Daj mi malo vina, za ime Djevice!“ uzviknula je. „Ubit e me ova zapara.“

„Za ije ime?“ upitao je Aurelian bijesno. „Vino zaboravi. Zapara bi bila blagoslov, s obzirom na to što sve ve imaš.“ „Istrunut e ti ta blijeda jetra od zavisti, fratru maleni.“ Žena se nasmijala. Duffy se, kao barem donekle dobro odgojen ovjek, pretvarao da se zaokupljen knjigama isklju io iz svega ostalog. Aurelian mu se ispri avaju i okrenuo: „Možete li, gospodine, biti tako dobri da nas ispri ate na tren?“ Samo što nije kršio ruke od nelagode. „Naravno“, umirio ga je Duffy nonšalantno odmahnuvši. „Pozabavit u se vašom sjajnom knjižnicom.“ „Odli no.“ ovjek u halji grubo je primio ženu za ruku i odveo je u udaljeni kut sobe, gdje su nastavili razgovarati užurbanim šapatom. Duffy je zabio nos u jednu knjigu, ali je, kao oprezan ovjek, na ulio uši da uje koliko god može. uo je kako Bellin promukli glas kaže: „Pri a se da su po eli okupljati akindžije u Konstantinopolju.“ Aurelian je pitao za opskrbu i janji are, ali Duffy nije uspio uti ženin odgovor.

Novosti o Turcima, pomislio je Irac. Samo o tome se pri a ovih dana. Pitam se zašto je ova stara pti urina toliko zainteresirana. „Dobro, dobro“, kona no je rekao Aurelian, odmahuju i rukama. „Tvoje osobne pretpostavke me ne zanimaju. Evo ... evo ti nešto novaca. A sad van. Ali prvo vrati taj bodež natrag.“ Bella je tužno uzdahnula i izvadila draguljima opto en bodež iz ogromnih njedara svoje haljine. „Samo sam mislila da jednoj ženi treba nešto za zaštitu.“ „Hah!“ nasmijao se starac neveselo. „Turski mornari su ti kojima treba zaštita, vampiru jedan stari. Van!“ Izašla je, zalupivši vratima, a Aurelian je odmah u plamenu svije e zapalio nekoliko štapi a tamjana i postavio ih u mjedene plitice po sobi. „Otvorio bih prozor,“ rekao je, „ali u vrlo starim gradovima nikad ne znaš što može proletjeti u tami.“ Duffy je nesigurno kimnuo glavom, a onda podignuo knjigu koju je listao. „Vidim da prou avate tehnike ma evanja.“ „Što to imate? O, da, knjigu Pietra Moncija. Jeste li je pro itali?“ „Da. Što se toga ti e, baš sam s Moncijem i Achilleom Marozzom bio maloprije na ve eri.“ Starac je trepnuo. „O. Pa, ja nisam osobno koristio ma ve dugi niz godina, ali još uvijek pokušavam biti u tijeku s razvitkom te vještine. Onaj primjerak della Torrea tamo, u tamnom pergamentu, veoma je rijedak." „Je li?“ primijetio je Irac odlaze i do stola i ponovo pune i svoju ašu. „Onda u morati prodati svoj primjerak. Možda zaradim nešto novaca. Tekstom nisam bio baš impresioniran.“ Duga pau ina mirišljavog dima rasplela se po prostoriji i Duffy je mahnuo po zraku malim portfoliom grafika. „Ovdje postaje malo zagušljivo“, potužio se. „U pravu ste“, rekao je starac. „Slab sam doma in. Možda ako ga malo odškrinem ...“ Otišao je do prozora, na trenutak se zagledao kroz njega, a onda okrenuo Duffyju sa smiješkom isprike. „Ne, ne u ga otvoriti. Da vam brzo objasnim zašto sam vas pozvao, pa onda možete krenuti prije nego što vam dim po ne ozbiljno smetati. Spomenuo sam kr mu Zimmermann, iji sam vlasnik. To je popularno mjesto, ali ja stalno putujem i, iskreno govore i, esto ima nevolja s mušterijama koje ja ne mogu kontrolirati ni kad sam tamo. Znate ve - lutaju i fratar u e u raspru s nekim sljedbenikom onog Luthera, bundschnh preostao od Selja kih ratova e izbosti luterana nožem, i za tili as je blagovaonica u rasulu, a sluškinje sve u suzama. A te stvari u velikoj mjeri štete zaradi - odšteta, fine mušterije od straha ne dolaze, teže je zaposliti pipni are. Treba mi ovjek koji može stalno biti tamo, koji može govoriti s ve inom mušterija na njihovom

materinjem jeziku i koji može tu njavu na smrt prekinuti bez da bilo koga ubije - kao što ste vi maloprije u inili s onim Grittijevim de kima pored kanala.“ Duffy se nasmiješio. „Vi ho ete da vam budem izbaciva .“ „To no tako“, složio se Aurelian, trljaju i ruke. „Hm." Duffy je lupkao prstima po stolu. „Znate, da ste me pitali prije dva dana, rekao bih vam da zaboravite na to. Ali ... baš u zadnjih par dana Venecija mi je postala malo zamorna. Priznajem da sam se ak zatekao da mi nedostaje stari Be . Baš sam prošle no i sanjao —" Aurelian je nedužno podigao obrve. „O?“ „Da, o curi koju sam tamo poznavao. Ne bi mi smetalo da je vidim - da vidim što sad radi. A ako se zadržim ovdje, oni de ki Grittiji e me izazvati na pravu borbu u službenom champ closu, a prestar sam za takve stvari.“ „Vjerojatno ho e“, složio se Aurelian. „Ti su mladi i baš usijane glave.“ „Znate ih?“

„Ne. Znam za njih.“ Aurelian je uzeo svoju napola potrošenu zmijicu i ponovno je zapalio. „Znam za prili an broj ljudi,“ dodao je, skoro za sebe, „bez da ih ustvari znam. Tako mi je draže. Onda, prihvatit ete posao?“ Ma, kvragu, pomislio je Duffy. Ionako se nikad ne bih uklopio doma u Dingleu, realno govore i. Slegnuo je ramenima. „Da. Zašto ne?“ „Ah. Nadao sam se da ho ete. Pogodniji ste za to od ikoga koga sam upoznao.“ Sastavio je ruke na le ima i hodao po zakr enoj sobi. „Imam posla na jugu, ali cijenio bih ako biste mogli tout de suite krenuti za Be . Dat u vam nešto novca za put i vjerodajnicu za meštra pivara u Zimmermannu, jednog starog tipa imenom Gambrinus. Uputit u ga da vam da još jednu nov anu isplatu kad stignete onamo. Koliko skoro mislite da to može biti?“ Duffy je po ešao svoju sijedu glavu. „Pa. ne znam. Koji je dan danas?“ „Dvadeset etvrti velja e. Pepelnica.“ „To no. Moncio je imao sivi križ na elu. Da vidimo - krenut u brodom do Trsta, kupiti konja i prije i zadnji dio Alpa malo isto nije od tamo. Onda bih mogao za vožnju na sjever uhvatiti nekog od ma arskih trgovaca drvnom gra om; obi no ih ne nedostaje u tim krajevima. Prije em Savu i Dravu i onda duž starog Dunava do Be a. Recimo, otprilike mjesec dana.“ „Prije Uskrsa, nesumnjivo?“ pitao je Aurelian gorljivo. „O, svakako.“ „Dobro. Tad otvaramo ba ve bocka i ne želim da bude tu njave.“ „Da, tad u ve biti tamo dobra dva tjedna.“ „To mi je drago uti.“ Aurelian je nato io sebi ašu sauternesa i ponovo napunio Duffyjevu. „ ini se da vam je zapadna Ma arska dosta poznata“, primijetio je oprezno. Irac se na tren mrštio na svoje vino. a onda opustio i kimnuo glavom. „Jest“, rekao je tiho. „Borio sam se s kraljem Ludovikom i nadbiskupom Tomorijem na Moha u u kolovozu dvadeset šeste. Nisam trebao biti tamo; kao Austrijancu u tom trenutku, Ugarska mi nije bila ništa. Valjda sam pretpostavljao da je Be sljede i na Tur inovu popisu.“ Nema smisla damu sad pri am o Epifaniji, pomislio je Duffy. Vino je otklju avalo Duffyjeva sje anja. Nebo je bilo obla no, prisjetio se, i obje strane su se samo motale po suprotnim stranama moha ke ravnice do dobro iza podneva. A onda je ugarska konjica napala, turski centar je popustio, i Duffyjeva postrojba njema kog pješaštva slijedila je Ma are u klopku. To je bio pakleni kovitlac u kakvom se ne bih volio opet na i, pomislio je pijuckaju i vino - kad su se ti prokleti Turci najednom prestali povla iti i okrenuli na vojsku progonitelja. Usne su mu se spustile u kutovima kad se prisjetio reske tutnjave turskih topova i šištanja karte a koji je jurio preko ravnice da pokosi redove krš ana, razmahanih handžara udno zapijevaju ih janji ara koji su blokirali napredovanje i o ajnog krika branitelja Zapada kad je postalo jasno da su ih Turci okružili na oba boka. „O ito imate sre e", rekao je Aurelian nakon stanke. „Malo se ljudi izvuklo iz toga.“ „To je istina“, rekao je Duffy. „Skrivao sam se u rije nom gustišu poslije toga dok nisu stigli Ivan Zapolja i njegova vojska, dan poslije bitke. Morao sam mu objasniti da je onaj idiot Tomori napao ne ekaju i njega i Frankopana i druga poja anja, da su skoro svi s ugarske strane - Ludovik, Tomori, još tisu e njih - mrtvi, i da su Sulejman i njegovi Turci pobijedili. Zapolja se tad pokupio, pobjegao na zapad. Ja sam bježao na jug.“ Starac je ugasio svoju dime u zmijicu u jednoj plitici tamjana i oklijevaju i izdahnuo zadnji dim. „ uli ste, pretpostavljam, da je Zapolja sad prešao na tursku stranu?“ Duffy se namrštio. „Jesam. On samo želi biti vladar Ugarske, pretpostavljam, i ljubit e ruku svakome tko je posjeduje. Premda, još uvijek jedva da mogu u to povjerovati: poznavao sam

ga od 1515., a još tad je išao u napade protiv Turaka. Od svih stvari za koje bih se zakleo da su nemogu e...“ Aurelian je suosje ajno kimnuo glavom. „Kad bismo se mogli oslanjati na nemogu nosti, svi bismo bili u boljoj situaciji." Prešao je preko sobe i sjeo za jedan pretrpan stoli . „Ali ispri avam se - nisam htio kopati po vašoj prošlosti. Evo,“ rekao je dižu i platnenu vre icu iz otvorene ladice, „tu je petsto dukata." Duffy je uhvatio doba enu vre icu i spremio je u džep. „I evo,“ nastavio je Aurelian, vade i list papira, „napisat u vam vjerodajnicu." Umo io je pero u tintarnicu i po eo pisati. Duffy je odavno ustanovio da je korisno znati itati naopako i sad je pažljivo bacio pogled preko pisa eg stola na Aurelianov uredan rukopis. „Dragi moj Gambriniise," pro itao je Duffy, „donositelj ovog pisma. Brian Duffy (tu je Aurelian zastao i nacrtao brzu, preciznu skicu Ir eva lica), „ ovjek je kojeg smo tražili - uvar ku e Herzwesten. Pobrini se da mu se isplati petsto dukata kad do e i nakon toga kakvu god mjese nu pla u ti i on dogovorite. Ja u vam se pridružiti uskoro, sredinom travnja, vjerojatno, sigurno do Uskrsa. Nadam se da se pivo ponaša kako treba i da ove sezone nema kiselosti. — Najtopliji pozdravi. AURELIAN!“ Starac u crnoj halji presavio je pismo, izlio na njega malo gustog crvenog voska iz svije om grijanog lon a i utisnuo u to pe at. „Izvolite“, rekao je podižu i pe at i mašu i pismom po zraku da ohladi vosak. „Samo predajte ovo meštru pivaru.“ Duffy je uzeo pismo. Pe at je, primijetio je, bio prikaz dva zmaja u borbi. „Koje su moje dužnosti?“ pitao je. „Recite mi ponovo.“ Aurelian se nasmiješio. „Kao što ste vi sami rekli: izbaciva . Sprije iti da bagra dolazi. Održavati mir.“ Krupni Irac je sumnji avo kimnuo glavom. „ ini se udnim da ste potegli i do Venecije da na ete nekog tko e raditi u austrijskoj kr mi.“ „Pa nisam ovamo došao radi toga. Ovdje sam iz sasvim drugih razloga. Potpuno. Ali kad sam vidio na in na koji ste riješili one de ke vani, znao sam da ste vi baš ovjek kakvog taj posao traži -" „Ah. Dobro, u redu. Vaši su novci.“ Vjetar je jako zapuhao, pomislio je Duffy. uj samo kako se taj prozor trese! Aurelian je ustao. „Hvala vam za vašu pomo u toj stvari“, rekao je brzo, rukuju i se s Duffyjem i doslovno ga vuku i prema vratima. „Vidimo se za nekih mjesec dana.“ „U redu“, složio se Duffy, i trenutak kasnije našao se na mra nom stubištu dok su se vrata zatvarala za njim. Baš je to udan tip, pomislio je pipaju i si put niz stube. Jako e me zanimati da vidim je li u toj vre ici zbilja petsto dukata. Vonj ustajalog pi a osje ao se na dnu stuba i Bella je iskliznula iz sjene kad je on stigao do dna. „Mali eunuh dao ti je nešto novaca, zar ne?“ „Oprostite, gospo o“, rekao je Duffy. „Ništa takvoga.“ „Zašto ne bismo ti i ja otišli negdje popiti malo vina?“ predložila je. „Mogla bih ti mnogo re i o njemu.“ „On me ne zanima. Ispri avam se.“ Duffy je kliznuo pored nje van na plo nik. „Možda bi te zanimalo malo ženskog društva." „A zašto bi se to vas ticalo?“ upitao je preko ramena, odlaze i. Povikala je nešto za njim nepristojnim glasom, premda nije razaznao rije i. Jadna starica, pomislio je. Poludjela od jeftinog talijanskog pi a. Vi e ružne rije i strancima i uznemiruje jadne stare udake. Pogledao je u nebo - oko sat vremena iza pono i. Sad nema smisla, pomislio je, vra ati se do San Giorgija; jedina stvar spomena vrijedna koja me tamo eka je ku evlasnik, opravdano

bijesan jer sam propustio platiti stanarinu. Bolje da na em nekakvo preno ište u kojem u provesti no , a onda krenem rano ujutro. Nekoliko sati sna u relativno istom krevetu ono je što mi sad treba. Bila je to zamorna no . „Makni se, djedice, pokušavamo tu istovariti." Duffy je ljutito pogledao mršavog mladog lu kog radnika, ali se poslušno izmaknuo. Jutarnje sunce blistalo je na vodi poput šake novoiskovanih zlatnika i Duffy je škiljio i trljao o i. Rekli su mu da potraži ciparsku galiju zvanu Morphou, koja je trebala zastati u Trstu na putu doma. „Potraži trokutasto jedro na kojem su tri tužna oka“, rekao je ljubazni mali Egip anin. „To e biti Morphou“

Pa, pomislio je iživcirano, ne vidim nikakva prokleta tri oka. Pol tih brodova ionako ima skupljena jedra. Sjeo je na jednu balu pamuka i ne odobravaju i gledao aktivnost svih tih glasnih, potpuno budnih ljudi oko sebe. Tamnoputa djeca koja su se dovikivala kolopletom mediteranskih jezika tr ala su mimo, ga aju i komadima kupusa ljutitog bradatog trgovca. Preplanuli mornari šepurili su se po dokovima, jedva ekaju i da zadive venecijanske cure svojim stranim kovanicama i finim svilenim dubletima, a starice granitnih lica budno su stražarile nad svojim štandovima s dimljenom ribom, spremne se nasmiješiti mušteriji ili puknuti kradljivca za uho. Duffy se probudio u zoru u smrdljivom hostelu, osje aju i se otrovanim pi em koje je sino popio, ali razvedren sje anjem da je otvorio platnenu vre icu pod treperavom uli nom svjetiljkom i ustanovio da u njoj zbilja jest pet stotina dukata. A još me pet stotina eka u Be u. pomislio je, ako samo uspijem na i tu prljavu ciparsku Morphou. Sijedi Irac s mukom se podigao na noge - a ovjek na nadsvo enom balkonu tridesetak jarda iza njega nuo je i zaškiljio duž cijevi arkebuze s kota em. Povukao je okida , kota se okrenuo i bacio iskre u ležište i trenutak kasnije puška je udarila ovjeku u rame kad je naboj opalio. Kerami ki vr pokraj Duffyjeva uha je eksplodirao, posuvši mu lice gorkim vinom i komadi ima grn arije. Zapanjeno je posko io natrag i prevrnuo se preko bale pamuka, psuju i i cimaju i svoj zapetljani rapir. Strijelac se nagnuo preko ograde balkona i slegnuo ramenima. Dolje na plo niku, dvojica ljudi su se nestrpljivo namrštila, olabavila bodeže u tokovima i po ela se laktariti kroz gužvu. Ponovo na nogama, Duffy je stiskao svoj goli ma i bijesno se osvrtao. Vjerojatno je to jedan od onih furioso Grittija. pomislio je. Ili sva trojica. I to nakon što sam sino bio tako strpljiv s njima! E pa jutros ne u biti. Visoki ovjek s perom na šeširu, iji je brk izgleda bio nauljen, prišao je Ircu i nasmiješio se. „Onaj koji je pucao na vas bježi onuda", rekao je pokazuju i. Duffy se okrenuo, a ovjek je sko io na njega, zarivaju i bodež svom snagom u Ir eva prsa. Pancirka pod iznošenim dubletom spasila je Duffyja od prvog uboda. Uhvatio je uboji ino zapeš e desnom rukom prije nego što je drugi udarac mogao pasti, a onda, zakora ivši unatrag da dobije potrebnu udaljenost, probio rapirom njegovo bedro. Pernatošeširaš je pao na koljena, blijed od šoka. Odlazim iz Venecije nimalo prerano, pomislio je Duffy ošamu eno. Primijetio je s nelagodom da mu se ruke tresu. Uplašeni trgovci i lu ki radnici žurno su se udaljavali pa je odmah uo io dva lika koja su tr ala prema njemu - jedan je bio stranac, a drugi mladi Giacomo Gritti, a obojica su držala isukane noževe. „Dozovite guardiju, za ime Božje!“ kreštavo je povikao Duffy na gomilu, ali znao je da je

prekasno za to. S mu ninom od napetosti izvukao je svoj bodež i stao savijenih koljena iza prekriženih oružja. Stranac je sko io ispred Grittija, ruke povu ene za jak ubod - a onda su mu se o i raširile od bolnog iznena enja, i prevrnuo se naprijed na lice. Drška Grittijeva bodeža stršila mu je iz le a. Na razdaljini od tri jarda, Gritti i Duffy su se na trenutak zgledali. „Na Morpliouu ekaju ljudi da te ubiju,“ istisnuo je Gritti, „ali stari gr ki trgova ki brod, usidren tri doka južnije, tako er ide za Trst. Požuri,“ rekao je pokazuju i, „upravo odvezuju konopce." Duffy je zastao samo dovoljno dugo da oba oružja vrati u korice i škrto i zbunjeno kimne glavom u znak zahvalnosti, prije nego što je energi no potr ao na jug, prema tre em doku.

Drugo poglavlje Nakon što se reda radi malo mrštio i ešao bradu, trbušasti kapetan pristao je primiti Duffyja na brod - premda je zatražio cijenu višu od uobi ajene, „zbog nedostatka rezervacije". Irac je odavno nau io kad treba šutjeti i platiti koliko traže, i to je i u inio. Brod je, primijetio je prebacuju i se preko visoke krme, bio vidljivo oronuo. Bože, dva vesla za upravljanje i etvrtasto, podvezano jedro, primijetio je, sumnji avo odmahuju i glavom. Ovaj je dovoljno star da je i Kleopatra mogla izre i nešto uvredljivo na ra un njegove oronulosti. Pa, valjda je preplovio put od Venecije do Trsta više puta nego što sam ja nazuo svoje izme i pretpostavljam da ne e potonuti baš na ovoj plovidbi. Sjeo je u otvorenom teretnom prostoru izme u dvije velike amfore s vinom i postavio jednu od cerada, okvir s upletenom jutom, uspravno na njene ureze u ogradi. Eto, pomislio je naslanjaju i se na nju, sad kona no nisam na vidjelu, Boga mu. Mornari su motkama izgurali plovilo kroz nizove usidrenih galija, a onda je jedro razvezano na svojih desetak konopa i napuhalo se na hladnom jutarnjem vjetru. Prastari brod se okrenuo dok se kršni kormilar hvatao za preklopljene drške vesala i krenuli su. Kapetan se šetkao po palubi, kritiziraju i rad svoje posade, dok Lido nije promaknuo s desne strane. Tad se opustio i došetao do krme, gdje je Duffy sad sjedio najednom sanduku, dokono bodežom rezbare i glavu djevojke od komada drva. Kapetan se naslonio na ogradu do njega i maramom obrisao elo. Kimnuo je glavom na Duffyjev ma . „Jesi ti borac?“ Irac se nasmiješio. „Ne.“ „Zašto se toliko žuriš u Trst?" „Idem se zarediti u samostan", rekao je Duffy, gule i crtu djevoj ina obraza. Kapetan se grohotom nasmijao. „O, kako da ne. A što misliš da eš na i u samostanu?" „Zavjet šutnje.“ Kapetan se po eo smijati, a onda namrštio i ustao. Razmišljao je trenutak, a onda rekao: „Ne znaš rezbariti ni za pišljiva boba“, i otišao do uskog pramca. Duffy je držao blok drva u ispruženoj ruci i kriti ki ga promatrao. On je u pravu, znaš, rekao je sebi. Teško natovareni stari brod sporo je plovio i pored „nove“ olovne obloge koju je, kapetan je ponosno objavio, postavio njegov djed. Trš anski gatovi bili su osvijetljeni naran astom i zlatnom zalaze eg sunca dok su se usidrili. Kapetan je režao nestrpljive zapovijedi svojoj umornoj posadi dok su izbijali klinove ispod stuba i spuštali jarbol unatrag preko palube i Duffy se neupadljivo popeo ljestvama i pošao duž doka prema zamršenim kulama i ulicama grada. U mnogim prozorima ve su blistale svjetiljke i po eo je ozbiljno razmišljati o ve eri. Ubrzao je korak i pokušao procijeniti u kom dijelu grada bi ga mogli jeftino poslužiti dobrom hranom. Bijelo obojeni zidovi uske Via Dolores odjekivali su od kuckanja peta na Duffyjevim izmama dok je vonj dokova na sol i sušenu ribu ostajao iza njega. Jedna otvorena vrata bacala su

trak svjetla na plo nik, i smijeh i zveket vinskih aša mogli su se uti iznutra. Duffy je ušao unutra i razvedrio ga je vru zrak iz kuhinje, pun mirisa ešnjaka i curryja. Skinuo je šešir i po eo razvezivati svoj dugi ogrta s krznom, kad r.iu je jedan ovjek s prega om žurno prišao i po eo eretati na talijanskom. „Što?“ prekinuo ga je Irac. „Govori sporije."

„Mi“, rekao mu je ovjek naprežu i se da zvu i razgovijetno, „ne-ma-mo-mje-sta. Ve previše ljudi eka red.“ „Oh. Dobro." Duffy se okrenuo da po e, a onda se sjetio svog šešira i okrenuo se. Sve enik za obližnjim stolom odobravaju e je kimao glavom ovjeku u prega i, kojeg je Duffy iznenadio dok se križao. Duffy je bez rije i uzeo svoj šešir i izašao van. Provincijski idioti, pomislio je bijesno dok je gurao ruke u džepove i hodao dalje niz ulicu. Nikad u životu nisu vidjeli nemediteransko lice, valjda. Mislili su da sam ja nekakav bauk. Krpe safirnog i ruži astog još su sjale na kasnozimskom nebu, ali no je ve pala na ulice. Duffy se morao oslanjati na svjetlo iz prozora da vidi kuda ide i po eo se brinuti zbog sjecikesa i razbojnika. A onda. sa zvukom poput grana vu enih po kaldrmi, uzburkane plahte jakog pljuska spustile su se na njega. Dobri Bože, pomislio je o ajni ki dok su hladne kapi udarale po obodu njegova šešira, moram se skloniti s ovog. Još u se prehladiti - a moja verižnja a je ve sramotno zahr ala. Ugledao je otvorena vrata ravno ispred sebe i potr ao prema njima, gacaju i po najednom ispunjenom jarku. ujem li ja to mlinski kamen kako tutnji, zapitao se, ili je to samo neki prizvuk oluje? Nije se vidio cimer kr me, ali liš e loze visjelo je na dovratku i nasmiješio se s olakšanjem kad je zakora ivši unutra vidio slabo popunjene stolove. Ovdje mi ne e re i da su previše puni, pomislio je lupaju i šeširom u bedro da strese vodu. Otišao je do jednog praznog stola, bacio svoj ogrta na klupu i sjeo pored njega. Ovo je udno mjesto, pomislio je ogledaju i se uokolo. Onaj pijani sjedobradi pokraj vrata je izgleda doma in. Kimnuo mi je s poštovanjem kad sam ušao, u svakom slu aju. Jedan mladi pojavio se iz kuhinje i prišao Duffyjevu stolu. „Što možemo u initi za vas?“ upitao je. „Dajte mi za ve eru što god vam je u loncu i ašu vašeg najboljeg crnog vina.“ Mladi se naklonio i povukao. Duffy je znatiželjno bacio pogled po drugim gostima raštrkanim po mra noj prostoriji niskog stropa. Kiša ih je o ito sve oneraspoložila. Svi su izgledali potišteno - ne, zabrinuto - i osmjesi su im bili sjetni i kratkotrajni. Duffy je uzeo komad drva iz svog džepa i, vade i bodež, nastavio rezbariti. Kad je hrana stigla, ispostavilo se da je malo za injenija nego što bi mu bilo po ukusu i sve je izgleda bilo umotano u liš e, ali vino - kojeg su mu donijeli pun vr - bilo je najbolje koje je ikad okusio. Suho, ali punog tijela i aromati no, a isparenja su mu ispunila glavu poput brendija. „Nevjerojatno“, uzdahnuo je i nato io si još jednu ašu. Nakon dosta vremena Duffy je sa žaljenjem ocijenio da bareljef koji je urezivao u površinu stola ništa ne valja. Odmahnuo je glavom i odložio bodež. Netko je izgleda ponovo napunio vr , pomislio je, dok nisam gledao. Možda nekoliko puta. Ne mogu se sjetiti koliko sam aša toga popio, ali bila je to poštovanja vrijedna koli ina. Mutno je pogledao okolo, i primijetio

da je prostorija sad bila krcata i mnogo osvjetljenija. Pijaniji sam nego što sam mislio, rekao je sam sebi, kad nisam primijetio te ljude kako stižu. Pa ak i par ljudi sjedi sa mnom ovdje, za ovim stolom. Uljudno je kimnuo dvojici bradonja. Duffy je znao da bi se trebao pokušati izvu i iz te vinske magle. Koji sam ja idiot, pomislio je, tako se opiti u nepoznatoj gostionici u stranom gradu. Mladi koji ga je poslužio sad je stajao na stolu sviraju i frulu, i ve ina ljudi u sobi vrtjela se u ludom plesu, pjevaju i refren na jeziku koji Duffy nije mogao odrediti. Starog bradatog doma ina, sad previše pijanog da ak i stoji bez pomo i, vodila je oko sobe banda nasmijanih dje aka. Jadni stari pijanac, pomislio je Duffy ošamu eno - rugaju mu se djeca. Oni su vjerojatno

ti koji su mu upleli te smiješne listove loze u kosu. Duffy je opet mogao uti tutnjavu mlinskog kamena, dublju i rezonantniju nego prije, poput bila zemlje. Visoke, ludo zamršene melodije frule, uo io je sad, bile su ispletene oko tog sporog, dubokog ritma. Odjednom je bio uplašen. Nejasna, ali neodredivo snažna misao ili ideja, sje anje, podizala se kroz mutne dubine njegova uma, i iznad svega se htio izbje i suo iti s njom. Trzaju i se podigao, obaraju i svoju vinsku ašu na pod. „Ja sam...“ zamucao je. „Moje ime je... “ ali u tom se trenutku nije mogao sjetiti. Stotinu imena padalo mu je na pamet. Bradonja pored njega podigao je ašu, ponovo je napunio svjetle im vinom, i pružio je Ircu. Gledaju i dolje, Duffy je prvi put primijetio da je taj ovjek nag i da su mu noge prekrivene kratkim, grubim krznom, i da su udne po zglobovima, i završavaju malim rascijepljenim papcima. S krikom, Duffy je potr ao prema vratima, ali noge mu nisu radile kako treba i sporo je napredovao. Onda je valjda pao jer je izgubio svijest i padao kroz stotine uznemiruju ih snova ... bio je dijete koje pla e od straha u mra noj kamenoj sobi; bio je stari, obeš aš eni kralj, koji krvari na smrt na kiši, pod stražom jedinog odanog pratitelja; stajao je s dvije žene pored vatre na pono noj vrištini, gledaju i u crno nebo s o ajnom nadom; u uskom amcu plovio je po ogromnom, mirnom jezeru; sjedio je za stolom preko puta šokantno starog ovjeka, koji je gledao u njega sa sažaljenjem i rekao: „Mnogo je izgubljeno, a još e mnogo tek biti izgubljeno." Snovi su nakon toga postali nejasni i nerazumljivi, poput parade koja nestaje u daljini, ostavljaju i ga kona no samog u zemlji toliko mra noj i hladnoj da nije mogla nikad spoznati sunce. Nekoliko udaraca nogom u rebra probudilo gaje. Prevrnuo se u ledenom blatu i sklonio mokru sijedu kosu s lica. „Prokleta mi duša“, protisnuo je. „Gdje sam to, kog vraga, ja?“ „Ho u da odete iz ovog grada“, za uo se muški glas. Duffy se podigao u sjede i položaj. Bio je na praznom, razlokanom zemljištu izme u dvije ku e. Kiša je prestala i plavo nebo je blistalo iza razmrvljenih olujnih oblaka. Podigao je pogled prema ljutitom i zabrinutom licu sve enika. „Ti si ...“ promrmljao je Duffy, „ti si onaj sve enik koji je bio u prvom mjestu u koje sam ušao sino . Tamo gdje su me otjerali.“ „To je to no. Premda, vidim da ste našli ... drugog doma ina. Kad odlazite iz Trsta?“ „Prokleto uskoro, to vam mogu re i.“ Pritisnuvši obje ruke u blato, s mukom se podignuo na noge. „Uhhh.“ Pažljivo je protrljao kuk. „Nisam spavao na kiši još od osamnaeste godine. Nama sredovje nim tipovima bolje je da to izbjegavamo“, rekao je sve eniku. „Ja nisam spavao na kiši“, rekao je sve enik nestrpljivo. „Oh. To no tako. Ja sam. Znao sam da jedan od nas dvojice jest.“ „Ovaj ...“ Sve enik se duboko namrštio. „Trebate li novaca?“ „Ne, ustvari - pri ekajte trenutak.“ Ruka mu je zašla u dublet, i bio je pomalo iznena en što je tamo još uvijek napipao tvrdu kvrgu vre e s novcem. „Ha! Ne, trenutno sam pun, hvala vam.“ „U redu. Budite danas izvan grada, onda - ili u re i osmorici najkrupnijih ljudi u svojoj župi da uzmu batine i prebiju vas kao ma ku i bace vas u more.“ Duffy je trepnuo. „Što? Ja - slušaj, nisam napravio ništa - ti bijedo mala, jetra u iš upati toj tvojoj osmorici seljaka." Zakora io je prema sve eniku, ali je izgubio ravnotežu i morao se ispraviti s dva skoka u stranu. To ga je potreslo pa se morao spustiti na ruke i koljena da se žestoko izbljuje po tlu. Kad se opet podigao, blijed i slab u koljenima, sve enik je ve otišao.

Pitam se tko on misli da sam ja, pomislio je Duffy. Mrzim takve nesporazume. Oprezno je zapitao samog sebe: što se jest dogodilo sino ? Sasvim jednostavno, brzo je odgovorio racionalni dio njegova uma: bio si toliko glup da se napiješ ko zemlja u stranoj kr mi, pa su te prebili i bacili na ovu parcelu i imaš sre e što izgledaš toliko otrcano da nijednom razumnom ovjeku ne bi palo na pamet da ti ukrade kesu. Oni snovi i privi enja nisu imali nikakav zna aj. Baš nikakav. Zubi su mu cvokotali i drhtao je kao mokra ma ka. Moram se pokrenuti, pomislio je, moram prona i ugodnu gostionicu u kojoj se mogu sabrati, malo se o istiti. Kupiti nešto namirnica. A onda se kvragu izgubiti iz Trsta. Duboko uzdahnuvši, krenuo je nesigurno natrag niz Via Dolores. Dva sata kasnije iskora ivao je iz kade koja se pušila i ru nikom žustro trljao glavu. „Stiže li taj moj doru ak?" zazvao je. Kad nije dobio odgovor, otišao je do vrata i otvorio ih. „Stiže li taj moj doru ak?" povikao je niz hodnik. „Na stoluje i eka vas, gospodine." „Dobro. Stižem za trenutak.“ Duffy je uzeo upravo osušene vunene hla e sa stolca pored ognjišta i navukao ih. Nabavio ih je u Britaniji prije mnogo godina i, premda su se sad sastojale više od zakrpa nego od britanske vune, a Talijani su se smijali tom odjevnom predmetu i nazivali ga orangutanom, naviknuo se nositi ih. A pri prelasku Alpa krajem zime bit e mi drago što ih imam, kimnuo je potvrdno sam sebi. Usko io je u svoj dvaput probušeni kožni dublet, navukao izme i otklipsao na doru ak.

Kr mar mu je postavio zdjelu nekakve kaše s umu enim jajima, crni kruh sa sirom i vr kuhanog piva. „Izgleda odli no“, rekao je Duffy, spustio se na stolac i prionuo jelu. etvoro drugih gostiju sjedilo je grickaju i prepe enac na drugom kraju stola i znatiželjno gledalo u kršnog, sjedokosog Irca. Jedan od njih, mršavko s vre astim baršunastim šeširom i svilenim tajicama, pro istio je grlo. ujemo da idete na prelazak Julijskih Alpa, gospodine“, rekao je. Duffy se namrštio, što je navikao initi kad stranci pokažu interes za njegove planove. „To je to no“, zarežao je. „Jako rano za ovo doba godine“, primijetio je taj. Duffy je slegnuo ramenima. „Prerano za neke, možda.“ Gostioni ar se nagnuo iz kuhinje i kimnuo Duffyju. „Mali kaže da je skinuo svu hr u s vaše verižnja e“, rekao je. „Recite mu da je protrese u pijesku još sto puta, za sre u“, rekao je Duffy. „Zar se ne bojite Turaka?“ dometnula je jedna žena, o ito supruga Vre astog Šešira. „Ne, gospo o. Turci ne mogu biti toliko daleko na sjeveru ovako rano u godini.“ A volio bih da mogu isto re i i za bandite, pomislio je. Duffy se posvetio svojoj hrani, a drugi gosti, premda su se došaptavali me usobno, nisu mu više postavljali pitanja. U pravu su što se jednog ti e, priznao je sam sebi. jest rano. Ali kvragu, bit u pripravan, vrijeme je lijepo, i prijevoj Predel sigurno e biti ist. Bit e ga lako prije i - ne kao zadnji put kad sam išao na jug u rujnu i listopadu 1526, napola mrtav od gladi i s glavom u zavojima popni turbana. Tako sam vjerojatno i provukao živu glavu kroz ma arske pustare pune Turaka - Sulejmanovi de ki, ako su me vidjeli, sigurno su uo ili taj zavoj i smatrali da sam jedan od njihovih. Gostioni ar se opet nagnuo unutra. „Mali kaže da e se, ako je još sto puta protrese, raspasti."

Duffy je umorno kimnuo glavom. „Vjerojatno je u pravu. Dobro, neka onda istrese pijesak iz nje, nježno, i naulji je.“ Ustao je, uljudno kimnuo glavom prema ostalim gostima, i otišao do svoje sobe. Njegov rapir ležao je na krevetu i on ga je podignuo, kliznuvši rukom pod polumjese ast štitnik drške. Izlizana kožna drška toliko je oblikovana njegovim prstima da je izvla enje ma a iz korica bilo kao izvla enje ruke iz rukava kaputa. Izglancao je stari ma i nauljio ga. Oštrica je blistala sjajnim crnilom dok je gledao duž nje, a onda je malo protresao ma da se riješi ponavljaju eg iskrivljenja koje mu je išlo na živce. Mahnuo je njime par puta po zraku. Evo ti, turski nevjerni e. Za ulo se kucanje na vratima. „Vaša verižnja a, gospodine." „Ah. Hvala." Duffy je uzeo otrcani odjevni predmet i procjenjiva ki se zagledao u njega. Ma. pomislio je, uop e ne izgleda loše. Neke od željeznih karika su se odlomile tu i tamo i bile zamijenjene u vorenom žicom, i rukavi su bili neravni i iskrzani na zapeš u, ali u cijelosti je to još uvijek bio dragocjen zaštitni oklop. Mala drvena kutija bila je na stolcu i Duffy ju je otvorio i pogledao u zbirku niti, prašine, mucica, perja i komadi a drva. Bocnuo ju je prstom - fino i suho, kimnuo je u znak odobravanja. Ispod svega toga bio je malen, okrugao komad stakla, za koji je provjerio da nije slomljen. Zatvorio je kutiju i gurnuo je u unutarnji džep svog dubleta. Vrijeme je da se krene, rekao je sam sebi. Skinuo je dublet, navukao dvije hr om zamrljane pamu ne potkošulje i navukao verižnja u preko njih, ignoriraju i zveket par karika koje su pale na pod. Navukao je dublet, opasao se ma em i bodežom i, pokupivši svoj ogrta s krznom i šešir, izašao iz sobe. „Gazda! Evo." Spustio je nekoliko kovanica na gostioni arev dlan. „Usput, gdje mogu kupiti konja?" „Konja?“ „To sam i rekao. Konja. Equus. Znate.“ „Mislim da vam ja mogu prodati jednog.“ „Izdržljivu beštiju? Koja me može prenijeti preko Alpa?“ „Svakako, ako s njim dobro postupate." „Bolje vam je da izdrži. Ili u se vratiti ovamo i u initi nešto grozno." Duffy je dovršio svoje razgledanje konja dugim pogledom u njegove o i. „Koliko za njega?" „Oh ...“ Gostioni ar je napu io usne. „Šezdeset dukata?" „Nek’ bude etrdeset.“ Duffy mu je dao još novaca. „Ne šalim se kad kažem da u se vratiti, jako ljut, ako krepa poda mnom." „Dobar je to konj", pobunio se gostioni ar. „Brinuo sam se za njega otkad se rodio. Pomagao dok se ra ao.“ „Dobrih mu nebesa, ne želim slušati o tome. uj, trebat e mi i nešto hrane. Uh ... etiri, ne, pet dugih štruca kruha, pet debelih štapova tvrde salame, za tjedan dana zobi koju god konj voli jesti, dva galona 1 suhog crnog vina, boca zbilja jakog brendija ... i vre a luka, šaka ešnjaka i dvije funte bijelog sira. Stavi sveto u etiri vre e i reci mi koliko to još do e na moj ra un.“ „Da, gospodine." Gostioni ar se okrenuo i krenuo natrag prema zgradi. „I mislim zbilja jakog brendija“, dobacio je Duffy za njim. „Usudi se dati mi razvodnjeni i eto me natrag, makar vražji konj mogao letjeti.“

Tre e poglavlje Sunce se još zadržavalo na jutarnjoj strani neba kad je Duffy napustio Trst, jašu i na istok, uspinju i se uzbrdo prema bijelim zubima talijanskih Alpa. Zastao je još jednom prije izlaska iz grada, da kupi par kožnih hla a do koljena i ranac, i obje te stvari je sad imao na sebi. Jarko sunce odbljeskivalo se u njega od brojnih novih potoka koji su tekli dolje kroz brda, ali je još mogao vidjeti bijelu izmaglicu svog daha i bilo mu je drago što je pokupio par dobrih rukavica tijekom svog boravka u Veneciji. Zgrbljen u sedlu, kimanjem je pozdravio plavu krpicu na obzoru koja je bila Venecijanski zaljev. Ostaj mi zbogom, Mediteranu, pomislio je. Bile je to ugodna me uigra, s tvojim suncem, vinima madeira i tamnookim curama - ali ini se da se ja po prirodi osje am više kod ku e u hladnijim sjevernim zemljama. Bogzna zašto. Irac je zabacio šešir i zbunjeno odmahnuo glavom. Neobi no je, pomislio je, kako je tamo sve postalo tako udnovato na kraju. Grittijevi de ki pokušaju me ubiti tri na jednog u srijedu nave er, a onda mi sutra ujutro jedan od njih spasi život i uputi me na siguran brod. A kako je uop e znao da mi treba brod za Trst? Gra ani Venecije izgleda znaju više o mojim poslovima nego ja sam. A što jesu moji poslovi uop e? Još uvijek mi nije jasno zašto mi je onaj mali crnomantijaški pajac iz kutije - Bože, ne mogu mu se ni imena sjetiti - dao sve te novce. Jesam lija zbilja jedini ovjek kojeg je sreo sposoban održavati red u njegovoj austrijskoj gostionici? I otkad izbaciva i dobivaju toliko novaca? Meni se ini da im obi no dobro ide ako dobiju samo stan i hranu. Ma, nemoj o tome dvojiti, stari moj, savjetovao je sam sebi. Novac je stvaran, a to je ono što se ra una. Put je sad vijugao kroz visoku crnogoricu i prohladan zrak bio je za injen mirisom borovine. Duffy je napunio plu a i nostalgi no se nasmiješio. Ah, to je miris doma, pomislio je. Austrijo, nedostajala si mi. I, priznao je nelagodno, i ti si mi nedostajala, Epifanijo. Dobri Bože - Duffy se najednom osjetio starim - ona vjerojatno sad ve ima dijete. Možda i dva. Ili je - razvedrio se - ono strašilo Hallstadt pao s konja jednog dana dok je sokolario, ostavljaju i staru curu neudanom i bogatom. Ho-ho. Naravno, mogu e je i da ne bi htjela razgovarati sa mnom. Slugo, isprazni no ne posude na onog odrpanca pred prednjim vratima. Brza vizija Duffyja. ukaljanog i pobješnjelog, kako upada kroz prozor blagovaonice, grozna utvara na gozbi. Topot polaganih kopita prekinuo je njegovo snatrenje. Okrenuo se i vidio, kako lijeno jaše pedesetak jarda otraga, krupnog tipa koji je nosio kožnu povezanu tuniku i luk lovca na divokoze. Duffy mu je uljudno mahnuo, ali, ne žele i razgovor, nije usporio. Kona no je usredoto io misli na pomisao koja ga je najviše uznemirivala. Može li biti, s oklijevanjem se zapitao, da postajem ozbiljan pijanac? Pijem od jedanaeste, ali nikad prije nisam imao halucinacije i nesvjestice. Pa, sve si stariji svaki dan, znaš. Ne možeš o ekivati da budeš u stanju rušiti aše kao kad ti je bilo dvadeset. Nakon ovog putovanja neko u se vrijeme držati piva, obe ao je sam sebi, i to u nevelikim koli inama. Svakako ne želim opet po eti vi ati ljude kozjih nogu. Put je sada bio strmiji. Blatnjava padina, upava od sme ih hrpa borovih iglica, dizala mu se s lijeve strane, a sli na se spuštala s desne, dok su visoki borovi str ali sa svih visina poput kosmatih zelenih gledatelja u nizovima. Pti ji krici odjekivali su šumom, a vjeverice na visokim granama zainteresirano su gledale u ovjeka i konja. Duffy je zamahao rukama i huknuo na njih i

zapanjeno su pobjegle. Dostizao je još jednog jaha a, debelog fratra na sporoj mazgi. Taj je izgleda spavao, labavo se ljuljaju i u sedlu i puštaju i životinju da bira put. Podosta prometa na putu za ovo doba godine, pomislio je Duffy. Najednom je bilo tiše. Koji je to zvuk upravo prestao? upitao je sebe. Oh, naravno - topot kopita divokozareva konja. Duffy se opet okrenuo - i naglo isko io iz sedla dok je strijela željeznog vrha zaparala zrak šest palaca iznad vrha njegova sedla. Prekobacuju i se nespretno preko puta, mašu i izmama, bacio se u polukontrolirano klizanje niz padinu zdesna. Desetak jarda je usijecao brazde u blatu i upletenim iglicama, a onda je njegova grabe a ruka napipala jedan korijen stabla i žurno se podigao na noge. Bio je iza jednog širokog debla i, pomolio se, valjda ne na vidiku bilo kome tko je gore na putu. Obrisao je hladno blato s lica drhtavom rukom u rukavici i pokušao umiriti disanje. Bandit, Boga mu, pomislio je Duffy. Nadam se da e onog jadnog fratra ostaviti na miru. S ovim je to tre i napad na moj život u tri dana - prili na koincidencija. A jest samo koincidencija, odlu no je rekao sam sebi. „Vidiš li njegovo tijelo?“ pitao je netko gore na putu. „Kažem ti, idiote, promašio si“, dopro je odgovor. „Tvoja strijela je odsko ila negdje me u stablima. On se skriva tamo dolje.“ Nakon duge stanke prvi glas je, sad tiše, rekao: „Pa baš sjajno.“ Tko je taj drugi ovjek, zapitao se Duffy. I gdje je fratar? Ili je to fratar? Volio bih da mogu vidjeti tamo gore. „Hej“, povikao je jedan od njih. „Znam da me možeš uti. Do i odmah gore i ne emo te ozlijediti." Ma zbilja, pomislio je Duffy s neveselim osmjehom. Ma zar zbilja. „Znaš da imam luk ovdje gore. Ja mogu samo ekati. Moraš iza i kad-tad, pa u ti smjestiti strijelu u oko kad se pojaviš." Pa, ako do e do toga, promišljao je Irac, mogu ekati do mraka, a onda se nevi en došuljati natrag uzbrdo i prerezati tvoj podmukli grkljan, prijatelju moj. A gdje bi moj konj i zalihe mogli završiti? udan ste vi soj bandita kad niste pošli za njim nego za mnom. Onda je odozgor uslijedilo nekoliko minuta šutnje, pa najednom štropot i šuškanje dvojice ljudi koji klize dolje. „Pažljivo! Vidiš li ga?" povikao je jedan od njih. „Ne“, povikao je onaj drugi. „Kamo si krenuo? Moramo ostati blizu." Kad je procijenio da jedan od njih samo što nije kliznuo pokraj njegova stabla, Duffy je isukao svoj rapir i sko io mu na put. Bio je to debeli fratar, koji je mahao dugim ma em, i zakri ao je od užasa i blokirao Duffyjev zamah više sre om nego vještinom. Snažno se sudario s Ircem i obojica su kliznula niz strmu, mokru nizbrdicu - s ma evima o ajni kim prekriženim - ne mogavši zaustaviti svoje sve brže klizanje. Duffy se, drže i fratrov ma blokiran svojim, pokušavao okrenuti i vidjeti što im se nalazi na putu. Jedna tupa grana u le a, pomislio je smrknuto, lijepo bi okon ala sve ovo. Fratrova halja zapela je za jednu šiljatu stijenu i s trzajem je stao dok su im se ma evi razdvojili, a Duffy nastavio kliziti. Kona no oslobo en nespretnog corps-a-corps, Irac se brzo ukopao kapicama izama, desnom rukom i drškom ma a i ubrzo doklizao u uspravan stav, poslavši malenu lavinu iš upane zemlje nizbrdo. Onda je nabio izme u padinu da bi dobio vrš i oslonac. Drugi bandit verao se i skakutao pani nom žurbom niz padinu, ali je još uvijek bio dosta iznad Duffyja i fratra. Tad se tkanina poderala i fratar je opet krenuo dolje. Pokušao je blokirati Duffyjev ma

kao što je i prije u inio, ali je ovaj put Irac zavrtio svoj ispruženi šiljak u brzom feint disengage i fratar je kliznuo ravno na njega, primaju i ma kroz trbuh. Duffyjev bal ak bio je ono što je zaustavilo njegovo klizanje nadolje i lice mu je bilo na manje od pola jarda od Ir eva. Fratar je gr evito zamahnuo svojim ma em, ali ga je Duffy uhvatio za zapeš e slobodnom rukom i držao ga dalje od sebe. Njih dvojica su na trenutak zurila jedan u drugog. „Ti nisi pravi fratar“, prodahtao je Duffy. „Ti ... idi dovraga“, zahroptao je ovaj, a onda klonuo u smrti. Pridržavaju i truplo desnom rukom, Duffy je izvukao svoj ma i pustio tijelo da se otkotrlja nizbrdo. Pogledao je prema gore. Lovac na divokoze oslanjao se na stijenu i deblo drveta nekih sedam jarda više, ne mogavši se spustiti niže bez da se na e na milost i nemilost Duffyjeva ma a. I on je nosio ma , ali nije se inio vješt s njim. Luk je ostao gore na putu. „Do i, huljo“, zaškrgutao je Duffy. „Da vidimo malo one hrabrosti koju si imao prije pet minuta kad si me pokušao pogoditi u le a.“ ovjek je liznuo znoj sa svoje gornje usne i nervozno pogledao preko ramena, uz padinu.

ito se pitao bi li se mogao uzverati natrag do puta prije nego što ga Irac dostigne i proburazi. „Nemoj misliti da u oklijevati", dobacio je Duffy, pogodivši o emu ovaj razmišlja. Divokozar je posegnuo i zagrebao zemlju oštricom svojeg ma a, poslavši kamen e i hrpe liš a prema Ircu. Duffy se gromoglasno nasmijao, šalju i odjeke me u stabla. „Prekasno je sad, prijatelju moj, da po neš obra ivati zemlju! Ne znam gdje ste ti i tvoj debeli kompanjon skrivali ma eve dok ste jahali, ali trebali ste ih ostaviti tamo." Kamen veli ine šake bolno mu je odsko io od glave. „Joj! U redu, ti pasji skote Duffy se bijesno uzverao uz padinu. ovjek je ispustio svoj ma , okrenuo se i zakoprcao prema gore poput preplašene vjeverice. Duffy, teži i nevoljan ostaviti svoj ma , zaostao je za njim i pored žestokih napora da ga dostigne. Moglo bi po i po zlu, shvatio je, ako on stigne do puta i bude imao vremena napeti svoj luk. Duffy je zastao da do e do daha i izvadi jedan kamen iz zemlje. Bacio ga je uvis i uhvatio da mu procijeni težinu. Nije loše. Pružaju i lijevu ruku unatrag i naslanjaju i je na granu stabla, opustio se i pri ekao da mu se ukaže plašljivi razbojnik, lomljava ijeg se dahtavog napredovanja mogla uti na milju. Kona no mu je bio na vidiku, zastaju i na rubu puta, ocrtan naspram komadi a neba. Duffyjeva ruka jurnula je naprijed, bacaju i kamen gore svom snagom koju je mogao prikupiti. Trenutak kasnije razbojnik se žestoko trgnuo i pao unatrag, izvan pogleda. Jesam te, kurvin sine, pomislio je Duffy nastavljaju i se penjati. Trebalo mu je nekoliko minuta da se popne uzbrdicom, ali kad je kona no stao na put još uvijek nije uo ništa od kamenom oborenog razbojnika. Pretpostavljam da sam ga pogodio u glavu i ubio, pomislio je Irac smrknuto. No razvedrio se kad je ugledao svojeg konja, s netaknutim zalihama, kako njuška blatnjavu zemlju tridesetak jarda odatle. „Zdravo, konju", zazvao je, prilaze i životinji. Konj je podigao glavu i pogledao svog vlasnika nimalo oduševljeno. „A gdje si ti bio, beštijo, dok su mene klali tamo dolje? Ha?" Konj je odvratio pogled, o ito se dosa uju i. Duffy je tužno odmahnuo glavom i vinuo se u sedlo. „Naprijed, stvore bezdušni." Do ranog popodneva put je postao široki ispust koji je strmo vijugao gore uz liticu. Izlizano kamenje bilo je utisnuto u zemlju da služi kao plo nik, a strana prema provaliji bila je ogra ena krhkom, prema van nagnutom ogradom od oronulih kolaca. Kad je sunce bilo na samo par širina prsta od zapadnih vrhova, Duffy je došao do hospicija Sv. Jakova, zgrade uskih prozora s krovom od škrilj anih plo a ugnijež ene izme u dva ogromna krila alpskog granita.

Nisam mogao bolje tempirati, pomislio je Irac vode i svoga konja stazom do hospicija. Da me ona dvojica ubojica nisu zadržala jutros, došao bih ovamo prerano i bio u iskušenju da nastavim do nekog drugog, vjerojatno ni upola tako dobrog, skloništa za no . Teška prednja vrata otvorila su se kad je Duffy sjahao i dvojica redovnika prišla su preko snijegom osutog dvorišta. „Dobra ve er, stran e“, rekao mu je viši. „Brat Eustahije odvest e vašeg konja u štalu. Do ite sa mnom.“ Duffy je slijedio redovnika unutra i skinuo šešir i ogrta dok su se vrata zatvarala. Usko predvorje bilo je osvijetljeno bakljom obješenom u željezni okvir i pola tuceta ma eva bilo je naslagano u jednom kutu. „Inzistiramo“, rekao je redovnik, „da svi naši gosti odlože svoje oružje ovdje.“ Duffy se nasmijao vade i svoj ma iz toka i predaju i ga redovniku. „Zvu i kao dobra ideja, ako možete dobiti svakoga da pristane na nju.“ „Nije teško“, rekao je redovnik stavljaju i Duffyjev rapir me u ostale. „Svi koji ne poslušaju moraju preno iti vani.“ Nakon ve ernjeg objeda pola tuceta gostiju sjedilo je oko velikog kamina i pilo brendi. Nekolicina je sjedila na drvenim stolcima, ali Duffy se ispružio na podu, položivši glavu na bok velikog usnulog psa kao na jastuk. Irac je dopustio sebi ašu brendija, odabravši to smatrati predostrožnoš u protiv hladno e. Prešutno se suglasivši da ne raspravljaju o porivima za svoja putovanja, gosti su vrijeme kratili pri anjem pri a. Jedan Talijan ispri ao je morbidnu pripovijest o djevojci plemenita roda koja je držala odsje enu glavu svog ljubavnika, štalskog sluge, u loncu za cvije e i svojim suzama zalijevala biljku koja je rasla iz nje. Redovnik koji je uveo Duffyja unutar ispri ao je urnebesnu i opscenu pri u o erotskim zabunama u jednom samostanu, a Duffy je ispri ao staru irsku pri u o Saeve, ženi junaka Finna Mac Coola, i kako je ona pretvorena iz košute. Tusti postariji gospodin baš je po eo recitirati dugu poemu o caru Maksimilijanu izgubljenom u Alpama kad su se prednja vrata hospicija s treskom otvorila. Trenutak kasnije krupan ovjek u teškim izmama i kaputu planinskog vodi a ušao je u sobu, nestrpljivo etkaju i snijeg iz brkova. „Hladna no , Olause?“ pitao je redovnik, ustaju i da nato i ašu pridošlici. „Ne“, rekao je Olaus, zahvalno uzimaju i pi e. „Zima se pakira i vra a na sjever.“ Otpio je dug gutljaj. „Ali no as vani ima udovišta.“ Duffy je podignuo pogled, zainteresiran. „ udovišta?“ Vodi je potvrdno kimnuo sjedaju i uz vatru. „Jest. Grifona, ljudi zmija, demona svake vrste.“ „Jesi li ih vidio, Olause?“ pitao je redovnik, široko namiguju i ostalim gostima. Olaus je ozbiljno odmahnuo glavom. „Ne. Vrlo ih malo ljudi vidi i preživi. Ali danas sam ih na Montachu uo kako zborno pjevaju u planinama, i dolaze i ovamo prešao sam u snijegu nekoliko tragova neprirodnih nogu. Pitam se što je to njih podiglo." „Ma ne znam“, rekao je redovnik vedro. „Vjerojatno je danas udovištima neki blagdan. Ona su otvorila svoje ba ve proljetnog piva, kladim se.“ Olaus, svjestan da s njim zbijaju šalu, utonuo je u namrgo enu šutnju. To me podsje a, pomislio je Duffy - pitam se kako pivo Herzwesten bock napreduje. Vjerujem da taj ovo Gambrinus zna svoj posao, i nije dopustio da se pokvari. Duffy je zijevnuo. Od brendija, povrh napora tog dana, postao je pospan. Pažljivo je ustao da ne probudi psa. „Mislim da u ja na spavanje, brate“, rekao je. „Gdje mogu na i ležaj?“ Redovnik se okrenuo Ircu sa smiješkom koji je Duffy prije vidio na licima starih opatica

koje njeguju ranjene vojnike - lagan osmjeh nekoga tko se zavjetovao na neutralnost i može si dopustiti uljudnost sa svim stranama i podjelama. „Kroz ona vrata“, rekao je i pokazao. „Doru ak je u zoru.“ Pomalo zbunjen, Duffy je kimnuo glavom i otišao do pokazanih vrata, pitaju i se na as, i bez ikakvog razloga, je li redovnikova nevjerica na Olausovu izjavu bila hinjena. Bilo je to besmisleno pitanje, pa ga je odbacio. U sljede oj sobi bilo je dvadeset ležajeva, postavljenih u zid poput polica za knjige. Duffy je ostavio izme na podu i popeo se na jedan viši ležaj. Jedna deka bila je raširena na daskama i on se ispružio po njoj prebacivši ogrta preko sebe i koriste i ranac kao jastuk. U susjednoj sobi mogao je uti tiho mrmljanje ostalih gostiju kako izgovaraju molitvu. Izvukao sam se baš na vrijeme, pomislio je sa smiješkom. Okrenuo se i zaspao, sanjaju i o Be anki imenom Epifanija. Sniježilo je tijekom no i i kad je Duffy izašao do štale sljede eg jutra da osedla svojeg konja, zrak je bio toliko leden da su ga zubi boljeli kad bi udahnuo. Konj je odmahivao glavom i uvrije eno frktao, ne mogavši vjerovati da se od njega o ekuje rad u to doba. „Hajde, budi se“, rekao je Duffy penju i se u sedlo. „Sunce je izašlo, i saže i e ovu vražju maglu prije deset sati. Do podneva emo zaboraviti kako je ovo izgledalo." Magla se me utim uporno zadržavala, kao da su njezini prozra ni prsti odlu no obavijeni oko svake stjenovite izbo ine. Duffy je sad ve bio na prijevoju Predel i s desne strane staze provalija se spuštala ravno i isto poput reza nožem, daju i magli iluziju svjetlucavog zida koji je odgovarao tamnom kamenom zidu s njegove desne strane. Jednom, da iskuša dubinu nevidljivog ponora, izvadio je kamen iz planinske litice i bacio ga preko ruba staze. Nije bilo zvuka koji bi rekao da je negdje udario. Oko onog što je procijenio da je sredina jutra staza se proširila kad je zavila oko širokog oboda grebena Martinjec. Putni ke zavjetne kapelice, suhozidi i „kameni ljudi“ jasno su ozna avali put i Duffy se komotno zavalio i po eo pjevati: Znate l' za Pticu udnicu koju love na otocima od ovjeka zapadnije? Jer tamo galije ljudske plove Otkad je svijeta bilo i nije, S jedrima šarenim i pjesmama veselja Trubljama zvonkim i smiješkom na licu Stižemo na i što kralju je želja. Tu iznimnu udnicu Pticu. Nejasno kroz paru, Duffy je ve neko vrijeme vidio greben usporedan sa svojim, a sad, pogledavši na njega, vidio je kako po njemu ide silueta ogromnog konja i jaha a. „Bože nas sa uvaj“, protisnuo je Duffy, instinktivno se hvataju i za držak ma a. Taj ovjek je barem pet jarda visok, pomislio je. Olaus je bio u pravu. Mutni div je posegnuo za svojim ma em, pa je Duffy izvukao svoj rapir i podignuo ga - a div je u inio baš to isto. Irac se malo opustio, skepti no. Onda je vratio ma u tok. Pa ga je i div vratio. Duffy je ispružio ruke i polako njima zamahao, poput nekakve spore pti urine, a sjenoviti jaha je istodobno izveo isti pokret.

Duffy se nasmijao s olakšanjem. „Ne treba se ni ega bojati, konju“, rekao je. „To je samo naša sjena na magli.“ Konj je prezrivo frknuo nozdrvama. Mlije no blještavilo zraka bilo je previše opojno i ošamu uju e da se u njega gleda i Irac je pogled držao na svojim rukama, stazi i oznakama koje su prom icale. Kad je opet pogledao na sjenovitog jaha a, bio je zapanjen što je uz njega vidio cijelu paradu silueta. Sa zebnjom je pogledao sive oblike, a onda se uko io od stvarnog straha. Jedan je bio životinja s glavom ptice i tijelom velike ma ke, a skupljena krila ljuljala su joj se na dugim le ima dok je hodala. Iza nje je išao stvor poput guštera, s grotesknom, krestastom glavom pijetla. Bazilisk, ili sam ja otac ispovjednik, pomislio je Duffy dok mu je znoj curio po ovratniku ogrta a. Bilo je i drugih likova u mutnoj, nijemoj povorci - patuljaka, udovišnih rakova i stvorova koji kao da nisu bili ništa osim vora mrdaju ih pipaka. Sve su

sjene skakutale, šepale ili kora ale mirno, kao da su hodale ve satima, a još uvijek vrstama daleko od svog odredišta. A usred njih išla je uko eno figura jaha a koja je bila Duffyjeva sjena. Poput djeteta koje se boji da je vidjelo bijelo lice bez o iju kako stenje u prozoru, Duffy se jedva usu ivao disati. Polako se okrenuo od fantomskog grebena i zurio ravno naprijed gdje je, na svoj užas, mogao vidjeti nejasan obris u magli. Pretpostavljam da bih i iza sebe vidio nešto, pomislio je, ali nema toga zbog ega bih se okrenuo. Jedan dio njegova uma, koji se jako trudio ignorirati, neprekidno je prestrašeno vrištao: Što oni ho e? Što oni ho e? Njegova racionalna strana savjetovala mu je da izbjegava nagle pokrete i eka da fantasti ne zvijeri odu. Nisu otišle. Kad se sjaj na nebu po eo smanjivati s približavanjem ve eri, Duffyja su još uvijek okruživali njegovi nijemi suputnici. Šuplja jeza straha je, tijekom dugodnevnog jahanja, ustupila mjesto nekoj vrsti nestvarnog, fatalisti kog enja. Konj, pak, kao da uop e nije bio svjestan tih bi a. Otupjelom mirno om ovjeka u šoku, Duffy je zaustavio svog konja - bajkovite životinje su tako er zastale - i po eo postavljati logor pod niskom izbo inom stijene. O ito sam ili uklet ili lud, pomislio je, ali mogu baš biti i ugrijan. Po eo je skupljati drva za potpalu i ak došao vrlo blizu jednog od udovišta da uzme posebno dobru granu; to stvorenje, nekakva ptica pse eg lica, naklonilo se i odsko ilo unatrag. Irac je upuzao pod stijenu i složio komade drva u hrpu. Izvadio je svoju drvenu kutijicu s kresivom i postavio par komadi a brižljivo uvanog paperja na dno hrpice drva. Magla je inila uve avaju e staklo beskorisnim, pa je navlažio jedan kut palila brendijem i onda iz bal aka ma a izbio iskre drškom svog noža. Klink ... klink ... klink bio je jedini zvuk u hladnoj tišini. Kona no je slabašan potez plamena zaplesao po drvu i minutu kasnije vatra se razbuktala dovoljno da osvijetli Duffyjevo skromno sklonište. Vrlo svjestan da je jedino ljudsko bi e unutar desetak ledenih milja, blagoslovio je lepetav zvuk vatre zbog na ina na koji je prekrivao zlokobnu tišinu tame s druge strane. Popio je dosta brendija, a onda se umotao u svoj krzneni ogrta . Sadje mogao da pretpostaviti su udovišta bila iluzija, efekt razlomljenog sunca, magle i snijega. Ujutro ih ne e biti, rekao je sebi. * * * Bilo ih je. Kad je otvorio o i u zoru, srce mu je otežalo na prizor polukruga visokih udovišnih likova na nekoliko jarda od njega. Snijeg nagomilan na njihovim krilima i rogatim

glavama pokazivao je da su stajala tamo cijelu no i da nije bilo jasne budnosti u svakom oku, on bi vjerojatno pokušao vjerovati da su to kipovi. Kad je ustao i nahranio svog nezabrinutog konja, odgrizao malo salame i uz nju popio hladnog vina, dva su stvora koraknula unatrag, otvaraju i polukrug. Duffy se poslušno vinuo u

sedlo i zajahao naprijed, a stvorovi koji su koraknuli unatrag krenuli su naprijed da vode putem, dok se ostatak pokrenuo iza Irca. Nebo je u to nedjeljno jutro bilo vedra kobaltnoplava površina, naspram koje bi planinski vrhovi mogli izgledati kao da su britvom isje eni iz zgužvanog bijelog papira da osje aj ogromne daljine i prostora nije toliko prevladavao. Duffyjev dah pun pare vio se iza njega poput perjanice u rijetkom ledenom zraku tih katedralnih visina i osje ao je da gazi po samom rubu svijeta, bliži kraljevstvima nebeskim nego toplom srcu zemlje. U jednom trenutku ukazao se izbor putova iza izbo ene granitne stijene: novi put, koji je vijugao dolje nalijevo, ije su dobro održavane kapelice i suhozidi ukazivali na stalan promet, i put oštro prema gore koji, premda se kroz nanose snijega na njemu vidjelo par starih oznaka,

ito nije bio u upotrebi barem nekoliko sezona. udna parada je bez ikakve stanke zavijugala starom cestom. Duffy se namrštio, neodre eno se nadaju i da e nai i na neku veliku grupu putnika koja bi odagnala te fantasti ne životinje. Okrenuo se i pogledao njih desetak u svojoj pratnji. Pretpostavljam da nije bitno, razmišljao je beznadno. Ionako bi to morala biti prili no velika grupa, i iznimno sr ana. Opet su se pomakli kad je blistavo sunce bilo par stupnjeva iza zenita. Nije bilo oznaka koje bi ocrtavale taj novi, liticama uokvireni put, ali zamjetna ravno a i pravilnost nagovještavale su da jest, u neko doba, bio namijenjen prometu. Duffy je bio gotovo u panici. Kamo me ta stvorenja vode? skoro je naglas zacvilio. Još uvijek se kre emo otprilike na istok, hvala Bogu, ali sad smo ve nekoliko milja sjevernije nego što bih trebao biti. Mogu li seja nekako riješiti tih beštija? I ako to u inim, mogu li na i put natrag do prvobitne ceste? Njihov strmi put promijenio je smjer još nekoliko puta i inilo se da sa svakom prije enom vrstom postaje ravniji i konzistentniji u širini i površini. Bilo je kasno poslijepodne i Duffy je pokušavao skupiti hrabrost da usmjeri svog konja izvan procesije kad su sva, dotad nijema stvorenja, istodobno pustila glas u onom što bi se moglo nazvati pjesmom. Bilo je to nekoliko produženih pojedinih nota, poput neopadaju ih odjeka desetina divovskih gongova, i akord u koji su se kombinirale, odjekuju i gore-dolje prolazom u kamenu i odzvanjaju i praznim nebom, napunio je Ir eve o i suzama, toliko je velik bio osje aj neljudske veli ine i usamljenosti koji je izazivao. Kad se pjesma uzdigla i podigla ogromnim koracima na nekoj tu inskoj ljestvici, uspinju i prijevoj izravnao se u široku, snijegom oprašenu kamenu zaravan. Usprkos dubokom iznena enju, Duffy je samo na trenutak zatvorio o i prije nego što ih je opet otvorio da se ogleda. Strahovito stari, vremenom zaobljeni stupovi nejednake visine pružali su se po vrhu planine u dva reda koja je razdvajalo više od petsto jarda smrvljenog plo nika. ak je i najniži od stupova pružao svoj erodirani vrh prema nebu na etiri jarda iznad Duffyjeve glave, a svaki je od njih bio dovoljno širok da u njega stane omanji hram. Dvojica vodi a ispred njega pomakla su se u stranu i Duffyjev se konj i bez poticaja pomaknuo naprijed da preuzme elno mjesto. Sve anim korakom, Duffy i njegova udna pratnja nastavili su sredinom ogromne aleje obrubljene s dva reda stupova. Crveno sunce bilo je to no iza njih i Irac je shvatio da bi nekomu tko stoji na drugom kraju zaravni i gleda na tu stranu sunce tonulo to no na zapadnom kraju gigantskog beskrovnog hrama. Boga mu, rekao je Duffy sam sebi, pitam se kako je ovo mjesto izgledalo kad je imalo krov, ma prije koliko to tisu a godina bilo? Zamisli stotine baklji koje nosi pastva okupljena na sjajno izra enom mozai nom plo niku; prizore oslikane na visokom lu nom stropu, a gore ispred mramorni oltar, viši od ovjeka, ali neznatan u usporedbi s kipom koji se diže iza njega; kipom žene koja gleda preko glava vjernih, ravno u oko zalaze eg sunca ... Duffy je duboko udahnuo nekoliko puta, boje i se da bi razrije eni planinski zrak mogao

izazvati delirij. Samo polako, mladi u, natezao se sam sa sobom - bio si na rubu gubitka razlu ivanja zamišljanja i sje anja. Hod preko zaravni trajao je skoro sat vremena i kad je Irac stigao do druge strane, njegova metrima duga sjena prethodila mu je nekoliko minuta. Velika kvadratna oznaka nalazila se pred njim i, pogledavši pažljivije, vidio je da je to rupa u oronulim plo ama, kao da je netko pažljivo iš upao jedan njihov dio ... ili, palo mu je na pamet, kao da nešto stajalo tamo prije nego što je pod položen, ali je kasnije uklonjeno. Nervozno je pogledao lijevo i desno i srce mu je otežalo kad je vidio dva oronula kamena stupa koja su, i pored izlizanosti olujama tisu a alpskih zima, jasno predstavljala stopala i noge nestalog kolosa. Duffy je ustanovio da drhti i posegnuo u bisage da izvu e brendi. Od epio je bocu, ali prije nego što ju je uspio podi i do usana, konj ga je prenio preko tridesetak stopa koje su razdvajale dvije kamene noge i jeza je naglo nestala. Kad mu je ve bio u ruci, potegnuo je gutljaj brendija - toplog od konjskih slabina na kojima je ležao - ali je to sad bilo pi e da mu pomogne u uživanju u ljepoti tog mjesta, a ne lokanje da mu ga izbriše iz uma. Jedno staro stubište, vjetrom ugla ano do neravne rampe, vodilo je niz planinsku padinu od kraja zaravni i Duffy je pogledao visoke vrhove još uvijek obasjane suncem, naizgled vidjevši u njihovim obrisima oblike pradavnih zidova i bedema. Sad je bio u sjeni i alpska je hladno a s tamom dobivala na snazi, pa je usmjerio konja u sklonište jedne udubine u zavjetrini, sjahao i po eo namještati ležaj za tu no . Kona no je ležao umotan u svoj ogrta , utisnut izme u tijela svog dekom pokrivenog konja i zida od stijene, gledaju i kako nebo tamni iza kamenih silueta njegovih vodi a dok sve nije postalo sasvim crno.

etvrto poglavlje Pet dana kasnije Johannes Freiburg sjedio je u to ionici gostionice St. Mungo i, odlažu i svoju kriglu piva, kimnuo glavom starcu raširenih o iju koji je sjedio s druge strane stola. „Baš tako sam rekao. Pra en svim demonima Alpa. Bilo je to baš u suton i ja sam sa svojim kozama prelazio most preko Drave, kad sam uo sve to pjevanje - stotine glasova, svi visoki kao rub aše, kruže poput ptica oko neke udne melodije - i na trenutak sam zaklju io da su to Bog i svi sveci, da su kona no došli po mene. Pa sam se okrenuo natrag prema planini, kad tamo, stiže taj sjedokosi ovjek na hramaju em konju, jaše niz stazu a crveno sunce na njemu kao njegova osobna svjetiljka; a iza njega, na svakom grebenu i stijeni, bili su redovi i redovi demona s pti jim glavama, i zmajeva, i svake vražje vrste udovišta za koju si ikad uo, svi pjevaju kao crkveni zbor.“ Starac se prekrižio i progutao knedlu. „Još piva ovamo“, drhtavo je dobacio kr maru. „Pa tko je to bio?“ upitao je svog kompanjona. „Belzebub?" „Ne znam. Brzo sam zbrisao - nisam htio da mi se on dovoljno približi da me za ara - ali je izgledao ... O moj Bože, to je baš on sad ušao na vrata.“ Duffy nije ak ni primijetio starca koji je pokrio rukama lice i prodorno skvi i izjurio iz sobe kad je on ušao. Irac je došao do šanka i mirno zatražio ašu piva. Lice mu je bilo ispijeno i pod o ima je imao nove bore. Kad mu je pivo nato eno, odnio ga je do stola otraga i sjeo da ga polako popije, nesvjestan Freiburgova intenzivnog, zaprepaštenog zurenja. Pa, pomislio je Duffy, ne mogu se pretvarati da je to bio delirum tremens - ne kad je tako potrajao šest dana. Uzdahnuo je i odmahnuo glavom. Zbilja me kroz prijevoj Predel pratila ekipa fantasti nih beštija koje ak i mitologija samo nagovještava. Vodili su me, skretali me oko mjesta za koja sam poslije vidio da su nestabilni nanosi, držali me na onom putu, koji god to bio, kojim smo išli. Uvijek su se držali podalje s poštovanjem, i klanjali kad bih im prišao! Bilo je to kao ... kao da sam ja neki poštovani i odavno odsutni kralj koji prolazi kroz njihovu oblast. Sjetio se udnog straha koji je osjetio prije tjedan dana u onoj ludoj kr mi u Trstu - straha od prepoznavanja ili prisje anja ne ega. To je još jedna stvar zbog koje treba brinuti, pomislio je, možda je ovjek kozjih nogu bio stvaran, a uop e ne halucinacija. Kvragu, on je bio svakodnevan prizor u usporedbi s onima s kojima sam se družio ovih proteklih šest dana. Vrata kr me su se otvorila i zdepast, bradat ovjek utrupkao je u izmama širokog vrha koje su mu dosezale do bedara. „Kvragu, Freiburgu,“ zarežao je, „jesi li vidio Ludviga? Rekao je da e ovdje piti.“ Freiburg je mrdao glavom gore-dolje. „Da, gos’n, g. Younte. On je ... ovaj ... baš istr ao na stražnja vrata.“ „Vidio me da dolazim, je li? Lijeni stari majmun - zube u mu polomiti. Zna da trebamo -“ Freiburg se vrpoljio na stolcu, namigivao, tresao glavom i mahao rukama. Yount ga je zapanjeno gledao, a onda skop ao da mu pastir ima nešto povjerljivo šapnuti. Yount se nagnuo naprijed. „Što je sad, kog vraga?“ „Ne krivite Ludviga", prošaputao je pastir. „On se samo boji demona, s kojima je onaj sjedokosi ovjek tamo vrlo prisan." Yount je pogledao preko sobe na Duffyja, koji je još uvijek zamišljeno zurio u svoje pivo. „Ma kvragu,“ rekao je bradonja Freiburgu, „vi prokleti seljaci ne možete prije i ni dva koraka, a da ne na ete što e vam utjerati strah od vraga.“ „Hej, istina je“, pobunio se pastir. „Nisam ništa izmislio „Ma da, nesumnjivo. Kao prošle

godine, kad ste razapeli sve ma ke u gradu jer su one pomaga ice vještica.“ „Gle, g. Younte, bilo je udnih pojava-“ Yount je izrekao nepristojan prijedlog glede položaja koji bi Freiburg trebao zauzeti sljede i put kad sretne udnu pojavu. „A gdje je sad onaj moj uplakani pisar? Tu unutra? Dobri Bože, skriva se me u metlama i vjedrima. Van, Ludviže, kukavico jedna. Moramo na put, da dopremimo one kože do Be a prije nego što istrunu od kiša.“ Duffy je digao pogled. „Idete prema Be u?“ pitao je. Sva tri lica okrenula su se prema njemu, dva blijeda i prestrašena i jedno zamišljeno, procjenjiva ko. „To no tako, stran e“, rekao je Yount. „Rado bih vam platio da me povezete“, rekao je Duffy. „Moj konj je prošepao na ... nekoj vrsti forsiranog marša kroz Alpe, i ne mogu ovdje ekati dok se ne oporavi. Ne bih bio prevelika dodatna težina, a ako nai ete na neke razbojnike, rekao bih da e vam biti drago što je još jedan ma s vama.“ „Za ljubav Božju, gospodaru,“ protisnuo je Ludvig, „nemojte -" „Za epi“, odbrusio je Yount. „Kupaj se u svetoj vodici ako moraš ili si tetoviraj križ na elo - ja biram naše osoblje.“ Okrenuo se Duffyju, koji je bio silno zbunjen tim reakcijama.

„Svakako, stran e. Možete se voziti s nama. Naplatit u vam deset dukata, a dvostruko toliko vratiti u slu aju da nam pomognete u odbijanju bandita.“ Ludvig se rasplakao, a Yount ga je ušnuo po glavi. „Daj šuti, pisaru.“ Ptice su se dozivale me u stablima kad je Yountova skromna karavana kretala na put.

etiri konja širokih prsa bila su upregnuta u elna kola, na ijem su sjedalu sjedili Yount i pisar, dok su se Yountova dva sina, skinuvši košulje, ispružila na svežnjevima koža da malo preplanu. Još jedna kola bila su vu ena iza i Duffy se ispružio na njihovoj klupi, napola drijemaju i na jutarnjem suncu. Dje urlija se gurala pored puta, veselo kli i zbog odlaska tereta zbog kojeg je njihov grad dva dana prodorno bazdio na kožaru. Irac je mahnuo šeširom. Ostaj zbogom, konju, pomislio je. Vjerujem da e ti biti bolje bez mene. Dok je jutarnje sunce sjalo i dok je gledao ptice kako skaku u po tek propupalim granama i slušao škripu i štropot kola, bilo mu je lako smatrati uznemiruju e susrete u planinama i Trstu slu ajnostima, pogledima nasumce na nešto preostalo od drevnog svijeta. Te stvari još postoje, rekao je sam sebi, u mra nim zakutcima i jazbinama svijeta i putnik se ne bi trebao uznemiriti ako ih s vremena na vrijeme ugleda. Te no i ulogorili su se uz obale Raaba. Ludvig se pažljivo držao podalje od Duffyja i stalno sjedio na suprotnoj strani vatre. Da bi svoje osje aje u inio potpuno jasnima, svakih pola sata pobjegao bi iza jednih od parkiranih kola odakle ga se moglo uti kako se glasno moli. Yountovi su se sinovi, pak, sasvim dobro slagali s Ircem i on im je pokazao kako svirati melodije na vlati trave držanoj me u pal evima. Obradovano su se nasmijali kad je svoje koncertiranje završio strastvenim izvo enjem jednog dijela iz Blaylockove Wilde Manne, ali je Ludvig, koji se opet skrivao iza kola, zakukao Bogu da utiša avolje frule. „Dosta je“, rekao je kona no Yount. „Nasmrt plašiš jadnog Ludviga. Ionako je ve kasno - mislim da je bolje da svi po inemo.“ Potaknuo je vatru i provjerio kako su konji sapeti dok su se njegovi sinovi uvukli u vre e za spavanje, a Duffy se umotao u svoj stari krzneni ogrta . Oblaci su se sljede e jutro šaku po šaku prostirali nebom, i Yount se zabrinuo za svoje kože. „Kvragu i doru ak, de ki,“ povikao je, pljeskaju i konje da se probude, „ho u da budemo pet milja sjevernije od rijeke za pet minuta od sad.“ Duffy se popeo na klupicu drugih kola, podignuo svoj izlizani ovratnik i nastavio prekinuti san.

Ono što ga je opet probudilo bio je udno neskladan pti ji zov. Mislim da je to bila šljuka, rekao je sam sebi ošamu eno sjedaju i na klupu kola, ali nikad nisam uo neku toliko bez sluha. Tad je na zov odgovoreno, s druge strane puta, istim ne-baš-to nim tonom - i Duffy se potpuno razbudio. To nisu šljuke, pomislio je smrknuto. Nisu ak ni ptice. Pokušavaju i da to izgleda nonšalantno, ustao je, na trenutak hvatao ravnotežu na osloncu za noge, a onda presko io razmak do stražnje ograde prednjih kola. Prevukao se preko šipke, preverao preko uzbibanih bala koža - veselo kimnuvši dvojici mladi a dok je prolazio - i kucnuo Younta po ramenu. „Nastavi se smješkati kao i ja“, rekao mu je, ignoriraju i Ludviga koji se tresao, „ali dodaj mi luk ako ga imaš. U ovoj šumi su plja kaši.“ „Kvragu“, protisnuo je Yount. „Ne, nemam luk.“ Duffy se ugrizao za usnu, razmišljaju i. „Sigurno ne možeš s ovakvim kolima biti brži od njih. Rekao bih da nemaš izbora nego predati se kad se oni pojave.“ „Kvragu s tim. Borit emo se.“ Duffy je slegnuo ramenima. „Dobro. Ja u se onda vratiti do zadnjeg vagona i pokušati sprije iti da ih odvoje.“ Otpuzao je natrag po kožama, rekao de kima da za minutu odu popri ati s ocem, a onda se napola popeo, napola sko io natrag na svoja kola. Ponovo na ko ijaškoj klupici, navukao je obod šešira preko o iju i pretvarao se da opet spava, ali je ruke držao blizu drški oružja. Jedna niska grana posko ila je uvis kad su dvoja kola prošla ispod nje i etvorica ljudi su poput ma aka sko ila na karavanu. Dvojica su se zakotrljala po balama na drugim kolima i Duffy je za tili as bio na nogama, suo en s njima, a ma mu je sik i izašao iz korica. Jedan od njih i sam je zamahnuo svojim ma em, upu uju i snažan obaraju i udarac prema Duffyjevoj lubanji. Irac ga je zaustavio iznad glave i odmah ripostirao svojim rezom prema glavi. Tip je odsko io unatrag izvan dometa, ali je Duffy uspio usmjeriti svoju spuštaju u oštricu tako da ga je porezala po zapeš u ruke kojom je držao ma . „Ha!“ povikao je Irac. „Plja kaši, Younte! Ne zaustavljaj kola!“ Trojica na konjima, primijetio je sad, galopiraju uz njih. Dobri Bože, pomislio je Duffy, pa oni nas zbilja imaju u šaci. Dvojica bandita na kolima, ma eva isukanih i podignutih, teturaju i, ali skupa, navalila su na njega. Stoje i na klupici, Duffy je imao stabilniji položaj - jedan ma odbio je svojim bodežom i, hvataju i ga u štitnik bodeža, istrgnuo napada u iz ruke i odbacio preko ograde kola. Onom drugom je ma blokirao, snažno, tako da se na tren zabio u drvo naslona klupe dok je Irac ripostirao ubodom u dušnik. Stiš i grlo, razbojnik se prevrnuo unatrag preko bo ne ograde. Onaj drugi, razoružan i suo en s Duffyjeve dvije oštrice, presko io je ogradu i svojevoljno se spustio na tlo. Možda je deset sekundi prošlo otkad su ta dvojica sko ila sa stabla na kola. Duffy se okrenuo da vidi kako stoje stvari u prednjim kolima. Jedan od Yountovih sinova šibao je uzdama i sipao kletve na uspuhane konje. Yount i drugi sin, koji su obojica krvarili iz manjih rana, mahali su sjekirama i držali na odstojanju dvojicu plja kaša, koji su stajali otraga. Prije nego što su jaha i stigli povikati upozorenje, Duffy je opet sko io preko razmaka izme u kola, mašu i ma em u velikom vodoravnom luku, i jedna glava je trenutak kasnije odsko ila u prašinu puta. Drugi razbojnik, kojeg je Duffy samo oborio ni ice, pani no je pokušao dohvatiti svoj pali ma , ali je Irac zamahnuo bodežom na njega, žarivši ga do bal aka pod njegovu vilicu. Dvojica od trojice jaha a sad su se naginjala iz sedla i sjekla konopac koji je povezivao kola. „Bože“, umorno je uzdahnuo Duffy ustaju i. Nagnuo se preko ograde i ma em pljoštimice snažno udario po lubanji jednog od galopiraju ih konja. Životinja je zanjištala. posrnula i pala u kolutu, bacivši jaha a glavom naprijed na put. Konj iza njega sapleo se na palog i tako er zakotrljao.

Zadnji jaha , ustanovivši da je jedini preostali predstavnik bande plja kaša, zaostao je, ajan i zdvojan.

„Bilo bi ti pametno da odeš doma dok još možeš“, dobacio mu je Duffy. Oh ne, pomislio je trenutak kasnije - on ima poja anja. Još dvojica jaha a brzo su pristizala otraga. Ma evi su im bili isukani i držali su ih nisko, i Duffy se nije radovao izgledima za borbu s njima. Za sekundu e prete i onog obeshrabrenog, pomislio je, a kad on vidi da ima podršku, morat u se nositi s njima trojicom. Tad je Duffy trepnuo od iznena enja jer se jedan od novih jaha a, u prolazu, usput nagnuo i zabio svoj ma u rebra sporojašu eg razbojnika. Ma, pa to su poja anja za nas, pomislio je Irac s olakšanjem. Nasmiješio se i sjeo kad je jedan od njih, plavokosi kovr avi mladi , prišao usporedo. „Lijepo je vidjeti vas, de ki“, dobacio je Duffy. „Premda, da ste se pojavili malo ranije - Tad je sko io unatrag poput osupnute ma ke jer je jaha strelovitom brzinom zarezao ma em prema njegovu licu. Vrh ma a okrznuo je Ir ev nos i onda mu krenuo prema prsima, ali sad je Duffy ve isukao svoj ma i blokirao udarac. „Što se doga a?" doviknuo je Yount. „Tko su ovi kurvini sinovi?" „Ne znam", povikao je Duffy pokušavaju i fintu i ubod prema mladom jaha u. Taj je bez napora parirao Duffyjevom ma u, a njegov blok i ripost bili su jedan pokret. Nije loše, s obzirom da se bori s konja, pomislio je Duffy ponovo ska i natrag, a stran ev ma lagano mu je zarezao dublet. Kola su se žestoko zaljuljala kad je drugi iz tog para sko io sa svog konja i prebacio se preko ograde s druge strane. Prokletstvo, pomislio je Duffy okre i se taman na vrijeme da blokira bo ni rez tog novog putnika, ovi de ki su brzi. Yount i njegov sin, sa sjekirama u rukama, po eli su se verati preko stražnje ograde prvih kola. „Nemojte da vas ozlijedimo", dobacio im je mladi . „Njega ho emo." Pokazao je na Duffyja. „Rekao sam vam!" zacvilio je stari Ludvig, vire i iza naslona prednje klupe. „On je vrag!" Tad se za uo brzi zuj i udar i mladi je nesigurno nagnuo glavu i trenutak kasnije se srušio naprijed, s pernatom strijelom koja mu je stršila iz le a. Bog nam pomogao, pomislio je Duffy histeri no, što je sad? „Goni konje dalje", povikao je. „Moramo se izvu i iz ove ludnice." Bilo je ljudi - malih ljudi - u grmlju pored puta. Duffy je bolje pogledao i na svoje zaprepaštenje shvatio da su to patuljci, naoružani lukovima i odjeveni u malene verižnja e. I plavokosi jaha ih je vidio, problijedio, i mamuznuo svog konja u bijeg, me utim, prije nego što je prešao deset jarda, tucet snažno odapetih strijela pronašlo je razmak izme u njegovih rebara i iskotrljao se iz sedla dok je konj odgalopirao dalje. Vagoni su zakloparali dalje putem, truplo izbušeno strijelama mlitavo se zaustavilo, a patuljci su prebacili lukove preko ramena i kleknuli pognutih glava dok je Yountov tovar koža prolazio. Niz kle ih patuljaka protezao se skoro etiristo jarda, s obje strane puta. Irac je polako obrisao svoj ma i vratio ga u tok, ali nitko na kolima nije progovorio do pet minuta nakon što su prošli i zadnjeg patuljka. „Oni su ... spasili tebe, zar ne? Patuljci?“ Yountov glas bio je zamišljen. Duffy je smrknuto slegnuo ramenima. „Ne znam. Valjda jesu.“ „Prevozim kože kroz ove šume ve godinama“, rekao je Yount. „Vidio sam razbojnike i

prije. Ovo je prvi put da sam vidio patuljke.“ „Klanjali su mu se!“ Ludvig je dobacio prestrašeno. „Kleknuli su dok je on prolazio! On je kralj patuljaka!“ „Ma, za ime Božje, pisaru,“ rekao je Yount iživcirano, „on je viši od mene.“ Duffy je sjeo na jednu od bala, obeshrabren tim novim razvojem situacije. Mrzim ta vremena, pomislio je, kad se ini da postoji nekakvo ... me unarodno bratstvo iji je jedini cilj ubiti Briana Duffyja. U takvu stvar, istinitu ili ne, suludo je vjerovati. A još udnije je bratstvo izgleda posve eno tome da mi pomaže. Zašto mi je, naprimjer, Giacomo Gritti spasio život u Veneciji prošli tjedan? Zašto su se sva udovišta u Julijskim Alpama okupila da me provedu prijevojem? A zašto su se sad ti patuljci - poznati po skrovitosti i tajnovitosti - pojavili hrpimice i ubili moje napada e? „Ja se ne u voziti s njim.“ Ludvig je bio u suzama. „Ja sam pobožan ovjek, i ne u putovati s kraljem patuljaka i planinskih vragova.“ Hmmm, pomislio je Irac nelagodno - kako je on uo za moje alpske vodi e? „Za epi“, zarežao je Yount, glasa oštrog od nesigurnosti. „Bit emo u Be u sutra popodne, ako požurimo. Tko god bio, stran e, rekao sam da možeš putovati s nama i ne u te sad izbaciti, pogotovo nakon što si nas spasio od onih hajduka.“ „Onda mene izbacite", rekao je Ludvig. „Zaustavite kola i dajte da uzmem svoje stvari.“ Yount mu je nestrpljivo odmahnuo. „Daj za epi i smiri se.“ „Ne šalim se“, rekao je pisar. „Zaustavite kola ili u isko iti dok se kre u.“ Duffy je ustao. „Da, Younte, bolje nagazi na ko nice. Ja u pješice odavde. Ne želim te lišiti tvojeg pisara - on bi sam ovdje sasvim sigurno umro.“ Stari trgovac kožama bio je vidljivo zdvojan: o ito bi bio sretan da se riješi uznemiravaju eg Irca, ali nije htio prekršiti putni ke obi aje. „Jesi li siguran da nas želiš napustiti?“ pitao je. „Ne bih te silio da si eš, ak ni da spasim jadnu budalu Ludviga.“ „Siguran sam. Bit e mi dobro ovdje. Ako upadnem u neku nevolju, samo u zazviždati da pozovem patuljke.“ Kola su se uz škripu zaustavila kad je Duffy bacio ranac na rame, umotao svoj krzneni ogrta i prebacio se na tlo. Yountovi sinovi tužno su mu mahnuli za zbogom - o ito im je on bio mnogo zanimljiviji suputnik od nabožnog pisara. Duffy je mahnuo, i kola su se zaljuljala u ponovnom pokretu. Irac je umorno opsovao i sjeo pod jedno stablo da popije gutljaj-dva vina jer je jutro bilo iscrpljuju e. Pretpostavljam, rekao je sam sebi uživaju i u mlakom i sad pomalo octastom chiantiju. Da sam mogao nekako izbje i ovo napuštanje, okrenuti se starom Ludvigu i zasiktati: Ako ne umukneš i ne pustiš me da se vozim s vama. dat u da te moj bliski prijatelj Sotona naganja odavde do Gibraltara. Ha-ha. Duffy si je narezao komade sira, salame, luka i kruha i sve to sprao s još vina. Onda je protrljao rasje eni ešanj ešnjaka oko porezotine na svom nosu, da se ne bi upalila. Minutu-dvije kasnije je ustao, nabio šešir vrsto na sijedu glavu, i laganim trkom krenuo na sjever, slijede i tragove kola po prašnjavom putu. Opuštenim ritmom tr anja milje su promicale pod njegovim izmama. Oko sredine popodneva dopustio si je zastanak za odmor, ali je nakon pet minuta opet bio u pokretu. Disanje mu tad ve nije bilo onako lagano i u skladu s korakom kao kad je po eo, ali se silio, daš i i znoje i se, da prije e koliko je god mogu e više prije nego se smrkne. Nebo je ve po elo gorjeti na zapadu kad je skrenuo oko jedne okuke i vidio pred sobom uzak isto ni rukavac Nežiderskog jezera kako blista poput potamnjela srebra pod sve mra nijim nebom. Kolotur i pristan za skelu, napuštena izgleda, bili su zavu eni u zaljev s njegove lijeve

strane. Kona no je vrijeme za odmor, pomislio je sjedaju i nasred puta i hvataju i svoju mješinu s vinom. Nitko ne može od mene o ekivati da pokušam prije i jezero u ovo doba. To kica naran astog svjetla poja avala se i smanjivala na sjevernoj obali. To je sigurno Yount, pomislio je Duffy. Skoro sam ga dostigao, premda sam išao pješice. Zemlja je bila vlažna, zbog ega je pomislio na zmije i zloduhe, pa se popeo na jedan hrast i smjestio u prirodnoj ležaljci od grana koje su se obavijale oko njega poput prstiju na ruci. Ve erao je još kruha, sira, salame i vina, za kojima je nategnuo iz boce brendija da odagna hladno u. Onda je objesio svoj ranac na jednu granu i umotao se u stari ogrta , meškolje i se dok nije pronašao najudobniji položaj. Od umora i brendija vrsto je zaspao u svom ležaju na stablu, ali nešto iza pono i probudilo ga je promuklo zazivanje dubokim glasovima. Ma kvragu, pomislio je; grupa ljudi na putu. A onda se sledio - jer su glasovi dopirali odozgor, a govornici su se, ako Duffy nije bio žrtva nekakvog trbuhozborstva, kretali po nebu. Nije mogao razaznati jezik kojim su se dozivali, ali zvu ao je isto nja ki; egipatski, pomislio je, ili turski ili arapski. Može li to biti stvarno, pomislio je, ili je to nekakvo ludilo koje je izazvao brendi? Uza zvuk poput barjaka koji lepe u na jakom vjetru, glasovi su odmaknuli na sjever i Duffy si je dopustio dubok uzdah olakšanja kad ih je uo kako odjekuju nad jezerom. Nikad u životu, pomislio je, nisam bio toliko spopadan natprirodnim kao tijekom zadnjih tjedan i pol dana. otkad sam otišao iz Mletaka. Mogao se prisjetiti dva ili tri udna vi enja tijekom djetinjstva - postariji gospodin kojeg je vidio kako peca na obali Liffeva, koji je nestao kad je mladi Duffy na trenutak skrenuo pogled, dva oblaka koja su neobi no podsje ala na zmaja i medvjeda u borbi iznad brda Wicklowa, majušan ovjek koji je ao na grani drveta, namignuo mu, a onda sko io i šmugnuo u liš e - ali bilo je lako, trideset godina kasnije, vjerovati da su sve to bile igre ili snovi. Ovi nedavni doga aji su, me utim, bili beznadno stvarni. Pitam se što ih je sve izvuklo iz njihovih rupa, pomislio je. Pitam se što se sprema. Po eo je ponovo tonuti u san kad se niz krikova za uo izdaleka sa sjevera. Duffy je ak i na toj udaljenosti mogao uti goli strah u njima. Dobri Bože, pomislio je, to mora biti Yountova grupa. Te lete e stvari su tamo preko. Izdignuo se - a onda bespomo no slegnuo ramenima i zavalio se natrag u grane. Što ja tu mogu? pomislio je. Usred je no i, mjesec je zašao, a ja sam na drugoj strani jezera. ak i da sam još s njima, ne mislim da bih mogao bilo što u initi protiv tih stvari, što god one bile. Nakon nekoliko minuta krici su prestali. Irac je opet nategnuo brendi - i još jednom - a onda sklopio o i i pokušao zaspati. Sljede eg jutra Duffy je sišao sa svog pognutog, škriputavog stabla dok mu je žestok vjetar sa sjevera lepetao ogrta em i bacao dugu kosu u lice. Kad se spustio na zemlju, komadi i gran ica i liš e kovitlali su se zrakom poput otpada nošenog poplavom, a sivi oblaci krivili su se u izmu enim klupcima miši avih oblika i poderanih velova po nebu. Dobri Isuse, pomislio je Duffy pridržavaju i si šešir na glavi, mogao bih povjerovati da je ovo kraj svijeta. Pošao je putem do jezera, naginju i se u vjetar sa svakim korakom i stežu i ovratnik svog ogrta a da ne bi odlepršao poput krznatog šišmiša. Pitam se, pomislio je, mogu li uop e rukovati skelom po ovakvom vremenu. Mogu pokušati, odlu io je - pitaju i se, istodobno, zašto mu se toliko žuri da do e do Be a. Jesam li toliko nestrpljiv da vidim Epifaniju? Na trenutak je skoro zaboravio na Younta. Jezero je izgledalo kao ogromno staklo po kojem je nevidljiva vojska marširala u

cokulama s avlima. Vjetar ga je bacao u stotine pojedinih struja i prskao bijelim vršcima. Pogledao je niz obalu u platformu skele, užasavaju i se posla da je dovu e natrag preko jezera, i bio iznena en što je skela ve bila privezana s ove strane. Tko ju je dovukao natrag? Prešao je preko otpacima posute obale do platforme i najednom primijetio starca koji je stajao na pramcu skele. Premda su mu lepršava kosa i brada bile bijele poput kosti, bio je punih šest stopa (185cm) visok, širokih ramena i miši av poput hrva a. I pored ledenog vjetra na sebi je imao samo prega u oko bedara i sandale. „Dva nov a za prijelaz“, rekao je starac, dubokim glasom bez napora nadja avaju i hu anje vjetra. Duffy je dotrupkao preko platforme i pažljivo zakora io na skelu. „Kakva nov a?“ prodahtao je, pipaju i pod ogrta em. Hvala Bogu što je voljan riskirati prelazak, pomislio je, ja ni za vraga ne bih da je skela moja. „Što me briga?“ zarežao je skelar. „Dva nov a.“ Blagoslovljeni ti neobaviješteni ljudi iz zabiti, pomislio je Duffy, i spustio dva cekina u star ev kao uštavljeni dlan prije nego što je sjeo na dio klupe visokom ogradom djelomi no zašti en od vjetra. Stari skelar odvezao je konopce, a onda napeo svoje vornate noge i po eo napregnuto povla iti konop, pa se ravno plovilo, skre i i trzaju i po uzburkanoj vodi poput ribe na uzici, po elo odmicati od platforme. Duffy je zapanjeno zurio u ovjeka, o ekuju i da e vidjeti, na jednoj ili drugoj obali, volove koji okre u kota . On sam samcat vu e, pomislio je. I to po ovakvom moru? Srce e mu prepu i za dvije minute. „Da vam pomognem s tim“, rekao je oprezno se podižu i na noge. „Ne“, rekao je skelar. „Ostani gdje jesi.“ Zbilja zvu i umorno, pomislio je Duffy sliježu i ramenima i sjedaju i natrag, ali više od dugotrajnog umora, u kojem napor ovog jutra nije ništa zna ajniji od skoro bezvrijednih kovanica koje sam mu dao. Duffy je pogledao naprijed preko uzburkane vode i najednom se sjetio dozivanja i krikova koje je sino uo. Pitam se, pomislio je s umorom poput skelarovog, jesu li oni krici preko jezera zbilja bili Yountova grupa. Pretpostavljam da jesu. Volio bih misliti da te lete e stvari nisu imale nikakve veze sa mnom, ali mislim da je možda stari Ludvig ipak bio u pravu. Bio sam Jona za Yountove ljude. Pogledao je nervozno u naobla eno nebo, napola o ekuju i da e vidjeti crne likove šišmišjih krila kako kruže. A onda mu je palo na pamet da, ma što da su, nisu mogli ne biti otpuhnuti na istok ovim žestokim vjetrom. Bilo je to kao da je njihova prisutnost tu zasvrbjela zemlju, pomislio je, pa je kihnula. Konopac je bio zategnut iznad vode i zujao poput bas-žice na lutnji svaki put kad bi ga starac stegnuo. Duffy se uhvatio za ogradu i držao, još uvijek napola o ekuju i da se starac sruši mrtav. No, neprimjetnim napredovanjem obala je bila sve bliže i kona no je izlizani pramac skele udario u rampu doka na sjevernoj strani. Duffy je ustao. „Pa, gospodine,“ rekao je, „hvala vam za iznimnu -" „Sad iza i iz amca“, rekao mu je starac. Duffy se namrštio i popeo van. Ti seoski tipovi su zbilja škrti na rije ima, pomislio je. istina je bila posuta poderanim kožama i izlomljenim drvetom i zgaženim ostacima logorske vatre, ali nije mogao vidjeti nijedno truplo. Nije bio siguran treba li se zbog toga osje ati bolje ili ne.

Peto poglavlje Pred sredinu dana vjetar je uminuo. Otpuhnuo je oblake i od sunca je Duffy postao pospan pa je prostro ogrta pod jednim stablom i ispružio se na njemu, drijemaju i u šarenom hladu crnogorice. Naglo ga je probudio, sat vremena kasnije, zvuk koji mu je u zadnje vrijeme postao neugodno poznat: zveket ma eva. Ustao je, smotao svoj ogrta , i odšuljao se nekoliko jarda dublje u šumu. Ovo je barem, odlu io je, jedna borba u kojoj ne u sudjelovati. „Uhvati kurvinog sina!“ netko je zazivao. „Zar ga ne vidiš?“ „Ne," odjeknuo je odgovor. „Bio je dolje u onom gustišu sekundu prije.“ „Pa - O Isuse - „ uslijedila su tri brza zveketa i krkljavi krik. Nekoliko trenutaka vladala je tišina, a onda je drugi glas opet progovorio. „Bobe? Jesi li ti grbavca ili je grbavac tebe?“ Nije bilo odgovora. Rekao bih da grbavac jest Boba, pomislio je Duffy s mrkim osmjehom. Koraci su zašuškali negdje blizu njega i opsovao je sebi u bradu. Opkoljen, pomislio je. Možda u se morati popeti na stablo. Eksplodiraj u i odjednom iz grma u pljusku slomljenih gran ica i liš a, maleni ovjek kovr ave kose s apsurdno dugim ma em sko io je na Irca, zamahuju i za brzi rez u glavu. Budu i da nije imao izvu en ma , Duffy je sko io uvis i blokirao udarac petom svoje izme, i udar ga je odbacio dva jarda dalje. Mališan je nastavio bijesno napadati, ali Duffy se nekako podigao i sad ve izvukao ma te je blokirao udarce dosta lako jer je mališanov dvosjekli ma bio pretežak za fintiranje. Morat u ripostirati uskoro, pomislio je Duffy, ili e mi slomiti oštricu. „Što je ovo?“ pitao je Duffy, blokiraju i jak udarac prema prsima. „Nisam ti ništa u inio!“ Grbavac - jer, primijetio je Irac, to je bio on - na trenutak ga je gledao, guše i se od bijesa. „Maje li?“ povikao je kona no, udvostru uju i napade. „Ti sve ono zoveš ništa, je li? Gledaj onda kako ja radim to ništa tvojim prljavim crijevima!“ Prvo demoni, pomislio je Duffy nezadovoljno, a sad lu aci. ini mi se da u ga morati ubiti. Prebacio je svoj ma na unutarnju crtu, mame i na rez prema ramenu. Kad krene u to, ra unao je, blokirat u izvana, fintirati izravni ripost na njegovu unutarnju crtu, a onda zaobi i njegov blok i zabiti mu vrh u vrat. Grbavac je izvio ruku za o ekivani udarac, ali u tom trenutku su se etiri naoružana ovjeka probila kroz zapleteni šiprag. „Ubijte ih obojicu“, zarežao je jedan od pridošlica, i krenuli

su naprijed ispruženih ma eva. „Bog nam pomogao“, prodahtao je Duffy, iznena en tom eskalacijom. „Možemo svoju borbu dovršiti kasnije“, dobacio je grbavcu. „Pobrinimo se sad za ove de ke.“ Mališan je kimnuo glavom i okrenuli su se prema etvorici napada a. Duffy je privukao ma eve dvojice, pokušavaju i navu i jednog da krene naprijed da bi mu mogao uputiti zaustavni ubod u lice, ali je grbavac sko io na svoj par, mašu i prema njima manija kim eki anjem. Suma je odjekivala poput deset kova nica. Duffy je oborio jednog od svojih protivnika sretnim remijem kojim mu je prerezao grlo. Drugi je pokušao napasti dok je Duffy bio zauzet time, ali je Irac odmah sko io natrag izvan dosega i pustio da oštrica neometana propara zrak. Onesposobit u ovog, pomislio je, onda

dograbiti svoje stvari i potr ati kao kopilan. Taj ludi grbavac morat e se zadovoljiti komadanjem sljede eg stranca kojeg sretne. Odbijaju i u stranu loše naciljan ubod, Duffy se bacio naprijed u punta sopra mano - ali kad mu je noga udarila u zemlju, peta izme se slomila i on je pao, o ajni ki se izvijaju i u zraku da zadrži ma izme u sebe i napada a. Udarci su pljuštali po Duffyju dobrih deset sekundi - dok je on ležao u liš u, o ajni ki blokirao i pokušavao ripostirati protivniku u noge - a onda se za uo mesnati tupi zvuk i ovaj je pao na njega. Duffy je na vrijeme dignuo vrh ma a da ga nabode pod grudnu kost, ali kad je odbacio truplo i sko io na noge, vidio je dubok rez kroz kralježnicu preko njegovih le a. „Ve sam ga ja“, objasnio je grbavac, brišu i znoj s ela. „Kakav je to uop e bio potez? Tako se baciti na zemlju?“ Duffy se kiselo nasmiješio. „Bio bi to prokleto dobar potez da mi ti nisi presjekao petu na izmi prije par minuta.“ Pogledao je mimo grbavca i vidio drugu dvojicu ispruženu i krvavu na istini. „Pretpostavljam da me još želiš ubiti?“

Grbavac se namrštio. „Ovaj, ne.“ Obrisao je oštricu svog dvosjeklog ma a i uvukao ga u tok preba en preko ramena. „Za to ti dugujem ispriku. Ti podlaci slijede me ve danima, i pomislio sam da si jedan od njih. Žao mi je zbog tvoje izme.“ „Ne brini za to. Jedan od ovih de ki sigurno ima stopala moje veli ine, a vidim da su svi bili otmjeni pla eni ubojice, dobro obuveni.“ „Nikad se ne bih uspio sam obraniti od njih etvorice", rekao je grbavac. „Tvoj sam dužnik.“ Ispružio je desnu ruku. „Ja sam Bluto, Švicarac.“ Duffy se rukovao s njim. „Brian Duffy, Irac.“ „Daleko si od doma, Duffy. Gdje ti je konj?“ „Pa ...“ Znatiželjan mali prdavac, pomislio je. Ipak, spasio mi je život - nakon što ga je on i ugrozio. „Pješa im.“ „Krenuo malo u šetnjicu, ha? Pa, ova gospoda imala su konje. Ostavili su ih sapete na istini nekih pola milje niz put. Kad si odabereš par izama, možda bi ti bilo po volji da odabereš

i konja.“ Duffy se nasmijao i obrisao svoj ma o mrtva evu košulju. „Dobrog rekao je, „hajdemo ih pogledati.“ Pola sata kasnije njih dvojica jahala su na sjever. Duffy je priuštio sebi gutljaj vina, kojeg mu je ponestajalo, i ponudio mješinu Blutu. „Ne, hvala“, rekao je Bluto. „Ne smijem sad, bilo bi mi zlo. Krenuo si u Be , pretpostavljam?“ Duffy je potvrdno kimnuo. „I ja. Uposlili su me da organiziram gradsko topništvo." „O? Razumiješ se u te stvari, je li?“ „Time se bavim. Ja sam najamni bombardjer. A što tebe vodi do Be a?“ „Ništa tako dramati no. Zaposlili su me da budem izbaciva u jednoj kr mi tamo.“ „Ha! Ti Be ani baš naširoko traže zaposlenike. Nisu našli nikog lokalnog?“ Irac je slegnuo ramenima. „Izgleda da nisu. Tip koji me unajmio - udni ovje uljak po imenu Aurelian -" „Aurelian?" uzviknuo je Bluto. „Crna odje a? Drhtav? Boji se otvarati prozore?“ Duffy se zbunjeno namrštio. „To je on. Kako znaš?“ „Sreo sam ga prije dva mjeseca, u Bernu. On je taj koji me angažirao da preuzmem

topništvo.“ Minutu-dvije jahali su u tišini. Kona no je Bluto progovorio. „Da nisu možda tebe ganjale nekakve ubojice, je li?“ „Pa ... bio je pokoji incident.“ „Ah. Usudio bih se naga ati, onda, da ima onih, možda Aurelia - novih neprijatelja, koji ne žele da mi do emo do Be a.“ Duffy je skepti no otpuhnuo. „Koga bi bilo briga dobiva li kr ma Zimmermann novog izbaciva a ili ne?“ „Ne bih znao re i. Pitam se, pak, tko je još zaposlen, i za što.“ „Jesi li...“ otpo eo je Duffy. „Jesi li naišao na bilo kakve udne tipove, osim obi nih ubojica? udne ... stvari ... koje na tebe obra aju neželjenu pozornost?“ Grbavac se s nerazumijevanjem zagledao u njega. „Zar nisu ubojice dovoljne? Na kakve to ,stvari’ misliš? Lavove? Vukove?“ „Da", rekao je Irac brzo. „Vukove. Oni su me progonili." Bluto je odmahnuo glavom. „Ne. Ali mi dolazimo s razli itih strana. Teško da bismo naišli na iste vrste beštija.“ „To je to no“, suglasio se Duffy, puštaju i da razgovor zamre. udno, pomislio je. Bluto

ito nije vidio nikakva natprirodna bi a. Zašto sam ih ja vidio toliko mnogo? Polovicom popodneva potkove njihovih konja zaklepetale su po Litavskom mostu i do sutona su stigli do visokih, kamenih, bedemima okrunjenih zidina Be a. „Bože, velik je“, primijetio je Bluto dok su jahali do Koruških vrata. „Jesi li ikad prije bio u njemu?“ „Nekad sam živio ovdje“, rekao je Duffy tiho. „O. Možeš li mi re i gdje bih mogao preno iti? Htio bih se malo odmoriti prije nego se predstavim gradskom vije u." Duffy se namrštio. Ako ima jedna stvar do koje mi baš sad nije, pomislio je, to je društvo. Ali on je pristojan tip, i da nije njega ne bih imao ovog konja. „Pretpostavljam da e ti dati sobu u Zimmermannu. Aurelian je vlasnik. Je li ti dao nekakvu vjerodajnicu?“ „Da. Zape enu s dva zmaja u borbi.“ „Pokaži taj pe at kr maru. Sumnjam da e ti ak naplatiti bilo kakve novce.“ „Dobra ideja. Duboko sam ti zahvalan.“ Projahali su pod starim kamenim lukom i zakloparali laganim tempom duž Kartnerstrasse. Duffy je duboko udahnuo, uživaju i u zadimljenom mirisu grada. Prokletih mi o iju, pomislio je, baš je dobro vratiti se. Sje am se kako sam jahao baš ovom ulicom prije šesnaest godina s vitezovima Franza von Sickingena, da odemo odgurnuti Francuze natrag preko Rajne. Da. i sje am se kako sam se vratio, slijep i napola paraliziran od udarca ma em u dno lubanje. Lije nici su mi rekli da više ne u mo i ustati sa stolca bez pomo i, a kamoli boriti se. Ha. Brendi, moja irska krv i Epifanija u inili su ih lašcima. itao sam, hodao sa štapom i davao poduku iz ma evanja za godinu dana, a kad sam imao trideset i tri i pustio da mi kosa na vratu naraste preko ovratnika, ne biste znali da sam ikad bio ranjen. „Gdje je ta kr ma Zimmermann?“ pitao je Bluto, okre i se uokolo. „Malo gore uz ovu ulicu, odmah kod Rotenturmstrasse.“ „Kakav je smještaj?" „Ne znam. U moje vrijeme to je bio samostan. Ali oduvijek su pravili odli no pivo - ak i u danima kad je ovo još bila rimska tvr ava, koliko znam.“ Ljudi na ulici zastajali su da pogledaju dvojicu jaha a barbarskog izgleda: Duffyja

visokog, kršnog i sijedog, i Bluta žilavog i grbavog, s drškom dugog ma a koja mu je stršila s ramena poput kobre koja mu šapu e u uho. U dvorištu katedrale Sv. Stjepana djeca su pokazivala na njih i smijala se. A tamo s naše lijeve strane, pomislio je Duffy smrknuto, ocrtana zalaze im suncem, je crkva Sv. Petra, u kojoj se Epifanija udala za Maxa Hallstadta u lipnju dvadeset šeste. Nisam je vidio od tog popodneva, kad mi je rekla da sam se sramotno ponio na njezinom vjen anju. Bila je u pravu, naravno. I evo me opet doma, tri godine i nekoliko ožiljaka kasnije. Vra am se u dvojbenom trijumfu rastjerivati skitnice da ne bljuju po podu Zimmermannove to ionice. Nebo je sad brzo tamnilo i bilo je vedro prvi put u posljednjih nekoliko no i. Duffy je pozdravno namignuo zvijezdi Ve ernjaci. „Ovdje idemo lijevo“, rekao je. Tri ulice kasnije, Irac je pokazao: „Evo, tu s lijeve strane. Koliko se sje am, štale su otraga.“ Bila je to duga zgrada na kat na drvenom okviru s izbo enim krovom od crijepa i tri visoka dimnjaka. Žuto svjetlo je ugodno blistalo u skoro svim prozorima i Duffy se gotovo požudno radovao velikoj krigli kuhanog Herzwesten piva i pravoj postelji. Štalski sluge pomalo su teturali i bazdjeli na pivo, ali Duffy je rekao grbavcu da se to može o ekivati u štalama svake bolje kr me. Ostavili su konje i krenuli - pomalo se ljuljaju i od dugih sati provedenih u sedlu - natrag do ulice i prednjih vrata. Zastali su u predvorju, pod stropnom freskom koja je prikazivala neuobi ajeno veselu Posljednju ve eru. „Tebi treba kr mar,“ rekao je Duffy, „a meni su rekli da se javim meštru pivaru. Bog zna zašto. Pa se možda i vidimo kasnije ve eras, a možda i ne.“ Bluto se nasmiješio. „Imaš neku curicu ili dvije s kojima bi htio obnoviti vezu, ha? Pa, ja ti se ne u prikrpati. U svakom slu aju, sad znam gdje do i po najbolje pivo u Be u, to no?“ „To no.“ Rukovali su se, i Bluto je gurnuo vrata prostorije za goste, dok je Duffy krenuo kroz ona s natpisom Sluge. Žena mršavog lica zinula je kad ga je vidjela, i skoro ispustila svoj pladanj s pivskim kriglama. „U redu je, k eri“, rekao joj je Duffy, posežu i da pridrži pladanj. „Nisam došao silovati poslugu. Možeš li mi re i gdje u na i pogledao je na kuvertu, Gambrinusa? Meštra pivara?“ „Svakako, gospodine“, promucala je ona. „On je u podrumu - dolje niz one stube na kraju hodnika - kuša proljetno pivo.“ „Hvala ti.“ Duffy je otišao hodnikom do re enog prolaza i spustio se mra nim stubama polako i bu no da ne bi isto tako preplašio i pivara. Bilo je mnogo stuba i kad je kona no kro io na vlažno kamenje poda, ocijenio je da je nekih desetak jarda ispod razine zemlje. Zrak je bio zaparen i gust od mirisa slada, ali na trenutak nije ništa mogao vidjeti u tami. „Što mogu u initi za vas, strance?“ za uo se dubok, opušten glas. „Jeste li vi Gambrinus?“ „Jesam. Ho ete li ašu novog schenk piva?“ „Hvala, ho u.“ Duffyjeve su se o i sad privikle na tamu i sjeo je na jednu preokrenutu vjedricu, spuštaju i ranac kraj sebe. Glatko obrijani starac guste bijele kose napunio je ašu to enim pivom iz obližnje ba ve i dodao mu je. „Ne emo više praviti schenk ove godine“, rekao je ozbiljno. „Kad ove ba ve budu prazne, otvorit emo bock.“ „Pa dobro“, rekao je Duffy. „ ujte, sreo sam tipa imenom Aurelian prije par tjedana u Mlecima i on je rekao da vam dam ovo.“ S tim mu je uru io pismo, pomalo zamrljano od puta. Gambrinus je slomio pe at i pogledom preletio preko teksta. Sigurno provodi dosta vremena ovdje dolje, pomislio je Duffy, kad može itati u ovom mraku.

Irac je zainteresirano pogledao okolo. Popio sam galone i galone Herzwesten piva, pomislio je, ali je ovo prvi put da vidim, premda u mraku, podrum u kojem se vari. Strop se nije vidio u sjeni, ali skele su bile postavljene oko bakarnih ba ava koje su se dizale dobrih šest jarda od poda, a duge cijevi protezale su se kroz nekoliko starih zidova od cigle. Zvonaste hrastove ba vice bile su posvuda: pune su bile naslagane užom stranom dolje u nekoliko slojeva uz jedan zid. Gambrinus je sjedio na jednoj praznoj, a druge prazne bile su razbacane okolo kao da ih je netko koristio kao unjeve u prili no žestokoj partiji kuglanja. Veliki jednotonski badnjevi, u kojima se samo fermentiranje odvijalo, nisu bili na vidiku i Duffy je pretpostavio da su oni iza jednog od zidova. Gambrinus je znatiželjno digao pogled prema Duffyju. „On izgleda misli da ste vi ovjek kojeg smo tražili,“ rekao je, „a on valjda zna. Evo.“ Naškrabao je nešto crvenom kredom na pole ini pisma. „Pokažite ovo kr maru i on e vam dati vaš novac.“ „Dobro.“ Duffy je iskapio ašu i ustao. „Hvala na pivu.“ Gambrinus je raširio ruke. „Zahvalite Bogu na tome.“ Duffy je nesigurno kimnuo glavom, onda pokupio svoj stari ranac i popeo se natrag stubama do prizemlja. Ista ona konobarica koju je prije uplašio vra ala se s punim rukama praznih krigli. „Jeste li ga našli?“ pitala je, još uvijek pomalo nesigurno. „Jesam“, nasmiješio se Duffy. „A možeš li mi sad re i gdje je kr mar?" „Werner? Svakako. On je onaj puniji gospodin koji pije burgundac na kraju šanka u to ionici.“ Zaškiljila je na njega. „Zar vi niste nekad živjeli ovdje negdje?“ „Još nisam siguran“, rekao joj je. „Hvala.“ Valjda je taj stari tip pse eg lica onaj koji mi treba, pomislio je Duffy vijugaju i kroz krcatu blagovaonicu do uzdignute, malo u stranu izmještene to ionice. Stari samostanski stolovi duljine cijele sobe bili su izrezani na tre ine i razmješteni po sali na manje jednoli an na in, a nekoliko o ito novih lustera bacalo je jarko svjetlo u sve kutove. Skoro mogu vidjeti, pomislio je Duffy sa smiješkom, ljutite duhove starih redovnika kako vire kroz te prozore. Sjeo je pored ovjeka sitnih o iju. „Vi ste, gospodine, ovdašnji kr mar?“ Werner se nepovjerljivo zagledao u njega. „Zašto?" „Imam tu pismo -" „Još jedan muktaš! Aurelian nas o ito želi upropastiti. uj, ako misliš krasti olovo ili mjed iz soba, Kristom se kunem-" Duffy je položio jednu ruku polako, ali odlu no na šank, i Werner je prestao s tiradom. „Ja nisam muktaš“, rekao je Irac tiho. „Aurelian me zaposlio da održavam red ovdje. Pa prestanite vikati.“ „Oh. Jest? Da vidim to.“ Duffy mu je pružio pismo. „Pa, vidim da je naš podrumski pustinjak to odobrio. Ovaj ... pet stotina dukata? To uop e ne dolazi u obzir. O ito je greška. Dat u ti da spavaš ovdje negdje i možeš jesti s kuhinjskim osobljem - ve eras možeš i popiti piva

koliko god ho eš - ali toliki novci ne -" „Onda ne ete ispuniti uvjete navedene u pismu?“ upitao je Duffy konverzacijskim glasom. „Naravno da ne u. To je nekakva greška." Duffy je ustao. „Onda ja odlazim iz Be a ujutro. Objasnite Aurelianu kad do e ovamo da sam otišao jer niste postupili u skladu s njegovim napismenim uputama. A sad idem iskoristiti onu ponudu piva koliko god mogu popiti."

ekaj malo“, pobunio se Werner zbunjeno. „Ako ne uzimaš posao ... ali ... zbilja eš oti i ujutro?“ „U cik zore.“ Werner je nesretno otpio malo svog vina. „Dobro onda“, rekao je kona no. „Platit u ti. Valjda on ne može mene optuživati za svoje greške i Gambrinusov nemar. Dat u ti novac tijekom sutrašnjeg dana. Onda se možemo dogovoriti i kolika e ti biti pla a.“ Namrštio se na Duffyja svojim podbuhlim crvenim o ima. „Ali slušaj me - ovdje ne e biti ni tu njava, ak niti grubih rije i. Jasno? Ako moram dati tolike novce za izbaciva a, taj e raditi vraški dobar posao.“ Irac se nakesio i lupio kr mara po le ima. „To volim uti, Wernere, stari moj! Zaslužit u pla u. Blagoslovit eš dan kad sam došao.“ „Idi pij svoje pivo.“ Duffy je sišao na razinu glavne blagovaonice i otišao do stola pokraj zida da može cijelu prostoriju držati na oku. Izgleda kao dosta mirno mjesto, pomislio je sjedaju i, premda vidim da u morati malo pritegnuti zbog vandalizma. Netko je rezbario ovaj stol.

Mršava konobarica se vratila, dijele i zapjenjene vr eve i krigle piva, i Duffy joj je mahnuo. „Dajte mi veliku kriglu grijanog piva, gospodi na, i nato ite i sebi jednu - ku a asti. Ja sam novi vunbacitelj ovdje.“ Ona se umorno nasmiješila. „Vrlo rado. Premda, nemojte se vrije ati, prvo to moram provjeriti s Wernerom.“ Onda ga je pogledala iskosa. „Ti si Brian Duffy, zar ne? Stari landsknecht ma evala ki majstor?“ Uzdahnuo je. „Pa da, jesam. Tko si ti?“ „Anna Schomburg. Svi su mislili da si odavno poginuo u borbama s Turcima u Ugarskoj.“ „Ima biti da je to bio netko drugi. Uh, reci mi, Anna, sje aš li se cure po imenu Epifanija Vogel?“ „Cure? Ha. Da, sje am se Epifanije Hallstadt. Udala se, znaš.“ „A gdje je ona sad?“ Duffy se trudio zadržati nonšalantnost u glasu. „Gdje bih je mogao na i?“ „Ovdje, ako dovoljno ekaš. Ona radi u jutarnjoj smjeni.“ „Kvragu, Anna, gdje je moje vražje pivo?“ za uo se nestrpljiv poziv s drugog stola. „Uuups.“ Ana je opet pokupila svoj pladanj. „Vidimo se kasnije", rekla je i odjurila. Duffy je bio zaprepašten. Je li mogu e da ta cura govori istinu? Ako je tako, pomislio je, kakva udesna koincidencija! Nikad nisam imao neko mišljenje o koincidencijama, ali ovih dana samo što se ne spoti em o njih na ulici. Pa Boga mu, pri ekat u baš ovdje do jutra, navu i šešir na lice pa ga strgnuti kad mi ona pri e da pita što u naru iti. Pogodi tko, Pif! Ha-ha. Ali zašto ona radi ovdje? U vražjoj kr mi? Hallstadt je bio bogat. Valjda su se novci nekako istopili, kao što sam i ja, sam Bog zna, vidio da se zna dogoditi. Možda i stari Hallstadt radi ovdje, etkom riba prljave krigle u nekoj sobi otraga. Kako smo nisko svi mi mo ni pali. Dva ovjeka po ela su vikati jedan na drugoga za stolom najbližim njegovom. Uh-uh, vrijeme je da zaradiš pla u, rekao je Irac sam sebi, brzo se dižu i na noge. „Gospodo!“ rekao je. „U emu je problem?“ Obojica su zbilja problijedjela kad su digli pogled i vidjeli mrko lice novog izbaciva a, i uo ili izlizane drške njegova bodeža i ma a. „Pa“, progovorio je trenutak kasnije jedan od njih, „Otto, ovaj ovdje, kaže da je u predvi anju vremena ak i Papa potpuni amater.“ Duffy je izgledao šokirano. „ iju mater?“ Otto je trepnuo. „Ne,“ rekao je, „ja sam mu rekao da Papa „Ne želim uti nikakve prljave laži o Papi i majci ovog gospodina“, rekao je Duffy tiho, ali bijesno. „Jeste li pijani, kad govorite takve svinjarije?“

„Niste razumjeli“, pobunio se onaj prvi. „Mi smo „Razumijem ja savršeno. Vaše sramotno izražavanje uvrijedilo je sve ovdje prisutne“ - ustvari, nitko nije obra ao pozornost - „i mislim da je vama dvojici bolje da platite jednu rundu piva za sve, uklju uju i i mene, u znak isprike.“ „Što? Dobri Bože, nemamo tolike novce pri sebi. Zar ne „Recite kr maru da sam ja rekao da možete otvoriti ra un. Bit e mu drago. A onda da niste povisili glas. Ako vas još jednom ujem da se prepirete, do i u ovamo i izvaditi vam crijeva.“

Duffy je opet sjeo baš kad je Anna stavljala njegovo pivo na stol. „Što si rekao onima?“ upitala je. „Rekao im da u ih nožem ako ne umuknu. Ako ti Werner ikad dopušta odmor, nato i si pivo i pridruži mi se. Reci mi što se sve doga alo za ove tri godine.“ „Svakako. Ali tek za nekoliko minuta.“ Duffy ju je gledao kako žurno odlazi i divio se, kao i uvijek, izmi em plesu, napola na vrhovima prstiju, iskusne konobarice koja nosi pladanj kroz prepunu prostoriju. * * * Pola sata kasnije Anna je klonula na stolac pored njegova. „Uf". izdahnula je. „Hvala za pivo. Ono mi je život i dah i maj ino mlijeko u ovakvim trenucima." Puhnula je da skine pramen vlažne kose s ela i dobro potegnula iz svoje krigle. „Pa gdje si ti bio tri godine,“ pitala je, odlažu i pivo na stol, „ako ne u paklu, kao što su svi mislili?" „U Veneciji," rekao joj je Duffy, „gdje sam i sreo Aureliana, koji mi je dao ovaj posao." „O, da", kimnula je Anna glavom. „Našeg odsutnog gazdu. Ja sam ga vidjela samo jednom ili dvaput - od njega mi se ježi koža." „Jasno mi je i zašto, s onim držanjem goru ih zmija u ustima i svim tim. Kad je on stekao ovo mjesto? Ne sje am se da sam ga vidio tu dok sam živio ovdje." „Došao je ovamo tek prije godinu dana. Iz Engleske, ja mislim, premda tu možda griješim. Imao je papir, s biskupovim potpisom, na kojem je pisalo da samostan Sv. Kristofera pripada njemu. Njegovi preci posjedovali su zemljište, kako se ini, i nikad ga nisu prodali. Opatje slao proteste, naravno, ali je biskup osobno došao ovamo. Rekao im je, da, stara pti urina jest vlasnik, svi vi redovnici morat ete oti i nekamo drugamo. Premda ni biskup nije izgledao baš sretno zbog toga." „Samo su bacili sve stare redovnike van?" „Pa. ne. Aurelian im je kupio drugu zgradu na Wipingerstrasse. Još uvijek su bili dosta ljuti na njega, ali od Speyerskog sabora postalo je popularno oduzimati posjede Crkvi i svi su rekli da se Aurelian ponio velikodušno." nasmijala se. „Premda, da nije obe ao da e pivovara nastaviti raditi, gra ani bi ga objesili." „Mora biti da je bogat kao Jakob Fugger." „Financija ima, bez sumnje. Troši ih svuda, na svakojake besmislice." Nonšalantnim glasom Irac je okrenuo razgovor na stvar koja mu je najviše bila na pameti. „Kad spominjemo novce," rekao je, „zar nije Max Hallstadt bio bogat? Kako to da Epifanija radi?" „O, inio se bogat, s velikom ku om i zemljom i konjima. ali sve je to dugovao lihvarima. Stalno je posu ivao na ovo da plati hipoteku na ono, i jednog dana pogledao je svoje knjige i vidio da nema ništa, i da bi osam razli itih zelenaša moglo legalno polagati pravo na njegovu ku u. Pa je", pri ala je Anna s odre enim užitkom„.stavio posrebrenu arkebuzu s kota em na svoj rezbareni stoli od mahagonija, kleknuo pred nju i raznio si donju vilicu. Htio se ubiti, vidiš, ali kad je Epifanija dotr ala da vidi kakav je to bio prasak, on se valjao po tepihu, štrcaju i krv

kao vodoskok i urlaju i. Trebala su mu etiri dana da umre.“ „Isuse blagi“, uzviknuo je Duffy užasnuto. „Jadna moja Epifanija-“ Anna je suosje ajno kimnula. „Nije joj bilo lako, to svakako. ak i kad je sve bilo prodano na dražbi, još uvijek je dugovala novce svima. Aurelian, to mu treba priznati, opet je bio velikodušan. Otkupio je njezine dugove i sad je pušta da radi tu za istu pla u koju i mi drugi dobivamo." Duffy je primijetio kako Bluto nekoliko stolova dalje sjedi s nekom punijom plavokosom curom. Grbavac mu je namignuo. „Gdje je ona?“ pitao je Duffy. „Živi li ovdje?“ „Da. živi ovdje. Ali no as je otišla u posjet svom ocu, umjetniku. On je na samrti, koliko ja znam. Samo što nije oslijepio, u svakom slu aju." On je kimnuo glavom. „Bio je skoro slijep prije tri godine.“ Anna ga je pogledala. „Sad se sje am", rekla je. „Ti si bio slab na nju, zar ne? Je, tako je, a onda se ona udala za Hallstadta, a ti si otišao u Ugarsku, nakon što si vikao jako ružne stvari na vjen anju. Svatko zna zašto si otišao." „Svatko je idiot", rekao je Irac smrknuto. „Nesumnjivo. Evo, ti dovrši moje pivo, ja moram natrag na posao." Soba je bila pometena prije nego što su svjetla pogašena, ali su miševi tr karali po starom drvenom podu, nalaze i u mraku komadi e sira i kruha u kutovima i oko nogu stolova. Povremeno bi se prigušen kašalj ili lupa vrata uli s kata, i miševi bi zastali, najednom napeti; ali deset sekundi tišine povratilo bi im samopouzdanje i opet bi se rastr ali. Nekoliko je zastalo da gricne kožu para izama pod jednim od stolova uza zid, ali bilo je ukusnijih stvari drugdje i nisu se previše zadržavali. Kad je nebo po elo blijedjeti iza neravnih prozorskih stakala, miševi su znali da je no skoro gotova. Poneka kolica zatutnjala bi po uli noj kaldrmi, vrane su se dovikivale po krovovima, a jedan ovjek protapka o je pokraj prozora, fu kaju i. Kona no ih je zveket klju a u bravi na prednjim vratima poslao u trk prema njihovim rupama. Teška vrata su se otvorila i sredovje na žena je ušepesala. Njezina skoro sasvim sijeda kosa bila je otraga povezana šalom, a ruke su joj nespretno petljale s klju evima zbog vunenih rukavica koje je nosila. „I, kako ti izgleda jutros, Briane?" upitala je odsutno. Duffy je ustao. „Dobro je vidjeti te, Pif.“ ,Jiiiiih!“ zavrištala je, bacaju i klju eve preko sobe. Trenutak je zurila u njega s istim užasom, a onda uzdahnula i onesviještena se srušila na pod. Za ime Božje, pomislio je Duffy tr i preko sobe do klonule žene, ubio sam je. Ali zašto se obra ala meni, ako nije znala da sam tu? Bose noge zatoptale su po stubama. „Što si joj u inio, udovište?" povikao je Werner, stoje i u zgužvanoj bijeloj no noj košulji na prvom odmorištu. Prijete e je mahnuo prema Ircu dugim nožem. „Tko e sad poslužiti doru ak jutros?" „Samo se onesvijestila", rekao je Duffy ljutito. „Poznajem je. Pozdravio sam je i ona se iznenadila i onesvijestila." I drugi glasovi sad su se uli na stubama. „Što se dogodilo?" „Onaj sjedokosi pijanac kojeg smo vidjeli sino upravo je priklao onu staru što služi doru ak." „Baš tako. Pokušao ju je silovati." „Nju?“ O Bože, pomislio je Duffy, drže i Epifanijinu glavu u krilu, ovo je najgore dosad. Gore od vjen anja. Ono je barem imalo malo dostojanstva, vuklo na poštenu tragediju. Ovo je

prizemna farsa. Epifanijine o i su se s treptajem otvorile. „O, Briane", rekla je. „To si zbilja ti, je li? I ja nisam ni luda niti me progone duhovi?" „Itekako jesam ja. Sad se saberi i objasni onim gra anima da te nisam priklao." „Kojim gra anima ...? O Gospode. U redu sam, g. Werneru. Ovaj gospodin je moj stari prijatelj. Iznenada sam naišla na njega pa me to prestrašilo. Jako mi je žao što sam vas probudila." Werner je izgledao pomalo razo arano. „Pa, ubudu e takvo komedijanje izvodi u svoje slobodno vrijeme. Isto vrijedi i za tebe, ovaj, Duffy.“ Kr mar je nestao uza stube, a znatiželjni gosti, mrmljaju i „komedijanje?“ s nekoliko razli itih prizvuka u glasovima, vratili su se u svoje sobe. Duffy i Epifanija ostali su sjediti na podu. „O, Briane", rekla je ona, polažu i mu ruku na rame. „Mislila sam da si sigurno mrtav. Rekli su da nitko osim Turaka nije preživio bitku kod Moha a." „Pa. prokleto mali broj, recimo", ispravio ju je Irac. „Ali ako si mislila da sam mrtav, zašto si govorila meni kad si ušla? Nisam te htio prestrašiti. Mislio sam da ti je netko rekao da sam u gradu." „O - stare žene upadnu u glupe navike", rekla je ona posramljeno. „Ovu zadnju godinu, otkad je Max umro, ja sam ... kad sam sama ... pa, ja pri am s tvojim duhom. Samo kao nekakva igra, znaš. Nisam luda ili tako nešto. Samo što je to raznovrsnije nego da stalno pri am sama sa sobom. Svakako nisam nikad o ekivala da eš odgovoriti." Napola rastužen, napola obradovan, Duffy ju je držao u zagrljaju. Nezvane, rije i starca iz njegova trš anskog sna vratile su mu se u sje anje: Mnogo je izgubljeno, a još e mnogo tek biti izgubljeno.

Knjiga druga

... doba jedno za drugim do e. dok jezika i djela bu enje pro e, prašina budu i vjere i vo e.

Alfred, Lord Tennyson

Šesto poglavlje Kad se Duffy probudio, jastuk mu je bio posut otpacima iz njegovih snova. Vi ao je to i prije, preživljavanje do danjeg svjetla nekoliko likova iz sna, i strpljivo je lupkao po plahti na kojoj su ona naizgled bila dok se nisu raspršila poput oblika od dima. Spustio je noge s kreveta i umorno razbarušio kosu, dok je zaprepaštena ma ka sko ila s kreveta na prozorsku dasku. Kakav je to uop e san mogao biti, zapitao se, da za sobom ostavi tako nezanimljivo sme e - nekoliko zahr alih karika iz pancira i Epifanijinu staru torbicu za sitniš? Ustao je nesigurno, stenju i, pitaju i se koje je doba i što mora napraviti danas. Na svoje žestoko ga enje primijetio je da bazdi po ustajalom pivu. Kriste, pomislio je, u ova protekla tri tjedna kao izbaciva u Zimmermannu mislim da sam konzumirao više piva od bilo koje tri mušterije - etiri, vjerojatno, ako ura unaš i ono što prolijem po sebi. Navukao je hla e i košulju i pošao vidjeti može li se okupati. Dolje u prizemlju, stražnja kuhinjska vrata su se sa škripom otvorila i kr mar je ušao u hodnik za poslugu, impresivno top i po kamenom podu svojim cipelama ravnog vrha. Bio je elegantno odjeven, izgledaju i skoro komi no u širokoj tunici od baršuna boje burgundca razrezanoj i podstavljenoj plavom svilom. Anna se nagnula iz kuhinje. „A gdje si ti bio cijele no i, Werneru?“ pitala je. Werner je podignuo obrvu prema njoj. „Kako to biva,“ rekao je, „bio sam gost Johanna Kretchmera. Pretpostavljam da nikad nisi ula za njega.“ Anna je razmislila o tome. „To nije onaj Šuster preko na Griechengasse?“ Kr mar je pogledao prema stropu. „Sasvim drugi Kretchmer, glupa o. Ovaj o kojem ja govorim je slavni pjesnik.“ „A. Ja baš nisam upoznata sa slavnim pjesnicima, bojim se." „O ito. Njemu su objavljene knjige i osobno mu je komplimentirao sam kralj Karlo!“ Sjeo je na jednu pletenu košaru. „Daj mi nato i ašu burgundca, ho eš li?“ „Stiže.“ Anna je nestala na tren i vratila se s ašom crnog vina koju mu je pružila. „A što si ti tome pjesniku?“ Werner je napu io usne i podcjenjiva ki slegnuo ramenima. „Pa ... kolega, ustvari. ini se da je on nekako došao do nekih djeli a koje sam ja napisao u mla im danima - adolescentske stvari uglavnom, ni blizu onoga što sam uradio poslije toga - i on je rekao ... a sad ga citiram, pazi ... da to pokazuje lirsku gracilnost kakvu svijet nije vidio još od Petrarce.“ „Otkad?“ „Božjeg mu prokletstva, Petrarca je bio pjesnik. Zašto uop e zapošljavam takve neznalice?“ Duffy, svježe oriban i osje aju i se mnogo manje kao ilustracija za plodove grijeha, sišao je niz stube do hodnika, u kojem se još osje ao miris vru eg gulaša. „Anna!“ zazvao je. „Ima li šanse da se dobije neki doru ak, ha?“ Werner je ustao na noge. „Pospremili smo doru ak“, odbrusio je. „Morat eš ekati do ru ka.“ „O, to je u redu,“ odvratio je Duffy nonšalantno odmahnuvši, „samo u se ušuljati u kuhinju i vidjeti mogu li iš eprkati nešto.“ Pogledao je na kr mara. „Oho-ho! Baš smo se nagizdali. Ideš pozirati za portret?“

„Bio je u posjetu nekome tko se divi njegovoj poeziji“, objasnila je Anna. „Neki starkelja imenom Petrarca, koliko ja znam.“ „Da, mislim da je taj zbilja ve poprili no zašao u godine“, suglasio se Duffy. „Poezija, ha, Wernere? Jednom eš morati staviti smiješnu kapu i vezati inele na koljena pa mi malo odrecitirati. Imaš nekih so nih?“ Irac je teatralno namignuo. Zvona na katedrali Sv. Stjepana zazvonila su dok je Duffy govorio i Werner je pokazao neodre eno na jug u njihovu smjeru. „Do deset sati spavaš, je li? Pa, uživaj u kasnom ustajanju dok još možeš.“ Duffy je znao da Werner o ekuje da ga pita što je time mislio, pa se okrenuo natrag Anni. „Jesi li vidjela Pif tu negdje? Trebao bih -" „Moglo bi te zanimati da znaš“, prekinuo ga je kr mar hladno, „da u dati da se u tvoju sobu stave tri ležaja. etiri, možda! Svakim danom sve više vojnika pristiže u grad, znaš, a naša je dužnost pobrinuti se za njihov smještaj. Na to se ne buniš, vjerujem?“ Duffy se nasmijao. „Ni najmanje. Pa i ja sam stari veteran.“ Werner se mrko zabuljio u Irca, a onda okrenuo i krenuo prema stubama, a njegov šešir s nojevim perom obješen koncem oko vrata skakutao mu je na le ima poput ptice na nezgodnoj grani. Kad je nestao, Anna je odmahnula glavom prema Duffyju. „Zašto nikad nisi nimalo uljudan prema njemu? Samo eš izgubiti dobar posao.“ On je uzdahnuo i posegnuo prema kvaki na vratima blagovaonice. „To je grozan posao, Anna. Osje ao sam se vrjednijim dok sam s dvanaest godina pometao štale.“ Otvorio je vrata i nasmijao joj se. „A što se Wernera ti e, meni on izgleda kao osoba koju i treba živcirati. Hah. Poezija, za ime Božje.“ Odmahnuo je glavom. „ uj, mislim da je Pif ostavila jedan paket u kuhinji - hrana i još neke stvari, možeš li ga potražiti? Trebao bih posjetiti njezina oca danas i dati mu to. I posluži mi ašu jutarnjeg lijeka u blagovaonici, ha?“ Ona je prevrnula o ima i krenula u kuhinju. „Da nas Turci ne e sigurno sve pobiti prije Boži a, Briane, bila bih ozbiljno zabrinuta za tebe.“ U osun anoj blagovaonici Duffy je prešao do svog uobi ajenog stola i sjeo. Bilo je i drugih gostiju, koji su pivom kratili vrijeme od doru ka do ru ka, i Duffy je znatiželjno pogledao po njima. Pola tuceta oko najve eg stola bili su najamnici iz postrojbe švicarskih landsknechta koji su stigli u grad prije tjedan dana, a unajmio ih je, ispostavilo se, Aurelian, a u kutu iza njih sjedio je visok crn ovjek sa stožastom crvenom kapom. Dobri Bože, pomislio je Duffy, Crnomaurin. Kakva li je svrha njega dovela ovamo? Nezapam en broj ljudi ulazio je u grad proteklih tjedana i Irac je primijetio da ih se može svrstati u tri grupe: ve ina su bili ili europski vojnici ove ili one vrste, ili sitni trgovci kojima cijeli du an stane na jedna kola, kojima posao cvate u ratnom gospodarstvu, ali postojala je i tre a grupa, udni, šutljivi pojedinci, esto o ito porijeklom iz barbarskih zakutaka svijeta, koji su se naizgled zadovoljavali time da izgledaju zabrinuto i napeto zure u prolaznike. A prva i zadnja grupa, razmišljao je Duffy, ponajviše se okupljaju baš u blagovaonici kod Zimmermanna. „Hej tamo, slugo!“ zavikao je jedan od landsknechta, kršan tip s bradom prošaranom sjedinama. „Trkni po još jednu rundu za nas, ha?“ Duffy je bio zavaljen i zurio u frizove oslikane po stropu, ali je odustao kad mu se jedna bukara odbila od goljenice. „Probudi se“, doviknuo mu je najamnik. „Zar nisi uo da tražim pivo?“ Irac se nasmiješio i podignuo na noge. Posegnuo je u stranu i, vrsto stegnuvši jedan željezni svije njak zakovan za zid, iš upao ga iz drveta jednim snažnim trzajem. Teško stupaju i do stola s pla enicima, odvagnuo je u ruci komad kovine oštrih rubova. „Tko je tu tražio pivo?“

upitao je ljubazno. Landsknecht je ustao zbunjeno opsovavši, izvla i bodež. „Malo si nemaran prema poku stvu, slugo“, rekao je. „Nema problema“, umirivao ga je Duffy. „Objesit u tamo tvoju glavu, i nitko ne e ni primijetiti razliku. Morat u, naravno, staviti manju svije u.“ Ovaj drugi se malo opustio i nagnuo glavu. „Moj Bože ... ma je li to Brian Duffy?“ „Pa Duffy je koraknuo unatrag, „manje-više da. Poznaješ me?“ „Nego što.“ Gurnuo je bodež natrag u korice i povukao vre asti rukav do iznad lakta, otkrivaju i širok ožiljak prepleten preko kosmate podlaktice. „Ti nosiš drugu polovicu ovog ožiljka na svom ramenu.“ Nakon jednog trenutka Duffy se nasmiješio i odbacio svije njak koji je zazveketao. „To no. Na bojištu Villalara dvadeset prve, kad smo razbili communerose. A etirifuntaška kugla razbila se na stijenu dok smo jurišali i prsnula metal i kamen po nama etvorici-petorici.“ „Kvragu, jest! Ali je li nas to zaustavilo?“ Duffy se po ešao po bradi. „Meni se ini da jest.“ „Ne! Mrvicu nas usporilo, možda.“ Irac je ispružio ruku, a drugi najamnici su se opustili i vratili svom pivu. „Ime bješe Eilif, zar ne?“ „Jest. Sjedi, mladi u, i pri aj s kojom si postrojbom. Oprosti što sam te zamijenio za slugu.“ „Tu nisi baš mnogo promašio, ustvari“, priznao je Duffy, dovla i jednu klupu i zajahavši je. „Ah, blaženo ti srce, Anna“, dometnuo je kad je ona stigla s kriglama i kr agom i paketom za Epifanijina oca. „Ustvari nisam ni s jednom postrojbom. Ja sam izbaciva u ovoj kr mi.“ Eilif je otfrknuo dok je to io pjenušavo pivo u dvije krigle. „Krista mu, Duffe, pa to je jedva bolje nego biti onaj koji ujutro mete pred pragom. Ne, tako ne e i i. Ne e i i! Ali sre om si na pravom mjestu u pravo vrijeme!“ „O?“ Duffy je tu imao nekih dvojbi. „Ma svakako. Pitam ja tebe: planira li Sulejman do i uz Dunav ravno do mjesta gdje mi sad sjedimo i povesti sa sobom svakog turskog bijesnog psa iz Konstantinopolja? Nego što! I ho e li biti bitaka, forsiranih marševa, panika, zbjegova, haranja gradova? Ukoliko ne griješim! A tko najbolje žanje takvu gadnu sjetvu?“ Irac se nasmiješio prisje aju i se. „Najamnici. Landsknechti.“ „To no tako! Ne vitezovi, zaklju ani u svojih pedeset kila pe nice od oklopa, bu ni i nespretni kao kotlokrpina kolica, i ne ni biskupi i kraljevi, koji imaju ulog u zemlji i ne mogu se odbatrgati na bolji položaj. A Bog zna da to nisu gra ani, s domovima spaljenim, k erima silovanim i rebrima koja strše od gladi. Ne, mladi u, to smo mi - profesionalci, koji se bore za najboljeg ponu a i znaju situaciju iz prve ruke, a mogu se brinuti sami za sebe bez i ije pomo i.“ „Pa da", potvrdio je Duffy. „Ali se mogu sjetiti vremena kad su landsknechti zgutali svašta, skupa sa svima ostalima.“ „O, da. To se može o ekivati u svakom trenutku, i uvijek moraš riskirati. Ali daj mi rat a ne mir, u svako doba. Stvari su jasne u ratu, ljudi stanu u crtu i ne prepiru se niti ti odgovaraju. Žene rade ono što se od njih o ekuje bez da moraš pro i svu onu preliminarnu pantomimu koju obi no o ekuju. Novac postaje manje bitan od avala za potkove i sve je besplatno. Ja kažem hvala Bogu za Luthera. i kralja Franju, i Karlstadta, i Sulejmana, i izaziva e nevolja posvuda. Kvragu, kad veliki de ki bacaju šahovsku plo u na zemlju nakon svakih par poteza, ak i pijun

uz malo pameti može izbje i da bude satjeran u kut.“ Polagan osmjeh udubio je crte Duffyjeva lica dok je uživao u sje anjima koja su pobudile Eilifove rije i: vizijama ludih, znojnih juriša pod nebom ispruganim od dima, gledanja preko razorenih bedema na uzorke vojni kih vatri koje su bile jedine to ke svjetla u no i silovanih gradova, divljih, bakljama osvijetljenih veselica u zba enim dvorovima, i punjenja svoje aše mlazom iz sjekirom razbijene ba vice brendija. „Da, Duff,“ nastavio je Eilif, „morat eš se ubaciti u sve to. Sad o ekuju da carske postrojbe stignu svaki dan, ali ti si preopasan stari vuk da stupaš usporedo s tom hrpom licemjernih balavaca.“ Irac se nasmiješio na Eilifov tipi an pla eni ki prijezir prema redovnoj vojsci. „Sre om, u gradu ima najmanje tucet neovisnih eta landsknechta koje e te primiti za minutu, sa svim zaslugama koje su ti se tijekom godina nakupile; ak i, vjerojatno, jedna do dvije u kojima si i prije služio. Na kraju krajeva, mladi u, to je ono što najbolje znaš raditi, a sad je tržište takvo da prodava odre uje cijenu.“ Prije nego što je Duffy stigao odgovoriti, uli na vrata su se otvorila i ovjek u dugoj zelenoj halji uklizao je u prostoriju, a bademaste o i na njegovu zlatnom licu visokih jagodica preletjele su pogledom prostoriju da bi uo ile tko je sve prisutan. „Tko je, kog vraga, to?“ pitao je Eilif ljutitim glasom. „Naš mandarino“, rekao mu je Duffy. „Nijedno jutro tu ne pro e bez njegova posjeta.“ Isto njak je nestrpljivo pogledao u Annu preko prostorije. „Ima li još što o Aurelianu?“ zazvao je. „Ne“, odgovorila je Anna strpljivo. „Ali ga, kao što sam rekla, o ekujemo svaki dan.“ „Mislim da znam što je to, kapetane“, dobacio je jedan od Eilifovih sudruga. „Vjerujem da je to zmija koja eka starog arobnjaka da je popuši.“ U op em smijehu kojim je to popra eno, ovjek u halji prezrivo je pogledao njihov stol. „Blago je itekako bu no u Be u.“ „Što? O, blago, je li?“ zaurlao je Švicarac koji je to izrekao, najednom razbješnjen. Ustao je toliko naglo da se klupa prevrnula iza njega, prosuvši dvojicu njegovih sudruga na hrastovinu poda. „Gubi se odavde, majmune, dok te nisam pretvorio u sto nu hranu!“ Isto njak se namrštio, a onda su se njegove tanke usne uzdigle u kutovima. „Pa, mislim da u ostati.“

Nakon trenutka stanke Eilif je bacio dvije kovanice na stol. „Dva venecijanska dukata na našeg de ka Boba.“ „Pokrivam“, rekao je Duffy, vade i dvije kovanice. Ostatak landsknechta po eo je vikati i polagati svoje oklade, a Irac je pratio tijek novca. Bobo je šutnuo par klupa u stranu i pažljivo kružio oko vitkog isto njaka, koji se samo okretao na jednoj peti i hladnokrvno ga promatrao. Kona no je Švicarac jurnuo naprijed, uputivši krupnu šaku prema licu drugog ovjeka - ali je onaj u halji jednostavno nuo pod taj nalet, a onda istog trena sko io gore i zavrtio ruke tako da se Bobo prekobacio kroz jard i pol zraka prema jednom od prednjih prozora od olovnog stakla, i na kraju kroz njega. Iznenadan glasan prasak zamro je u cilik i zveket pojedinih komada stakla na kaldrmi vani, i nakon par trenutaka Duffy je mogao uti Bobove stenju e uzdahe kako stižu s hladnim vjetrom koji je sad nahrupio kroz rupu. „Ako više nema zainteresiranih za diskusiju o cijeni sto ne hrane,“ rekao je pobjednik uljudno, „mislim da u vas nakon svega ipak napustiti.“ Nitko nije prihvatio pa se naklonio i izašao. Duffy je pokupio novac sa stola i po eo ga dijeliti izme u sebe i druge dvojice koji su se kladili protiv Boba. Za uo se brz topot po stubama, a onda kr marev glas koji je zakriještao: „Što se, kog

vraga, doga a? Duffy, zašto to ne sprje avaš?“ „On se kladi na ishod“, zarežao je jedan od onih koji su izgubili. „O, pa naravno!“ rekao je Werner uz prenaglašeno kimanje glavom. „Što bi drugo izbaciva radio? Slušaj me, ti olupino stara: kad se Aurelian vrati ovamo - daj Bože da to bude što prije! - bit eš nezaposlen. Shva aš li me?“ Irac je stavio svoj dio u džep i pokupio Epifanijin paket. „Shva am!“ Naklonivši se eti, prešao je prag i zakora io van. Zrak je u sebi imao još malo ugriza jutarnjeg mraza, ali sunce je bilo ve dosta visoko na vedrom nebu i para se dizala sa crjepova obližnjih krovova. Bobo se podigao na ruke i koljena i puzao je prema vratima. Duffy je ispustio nekoliko kovanica tamo gdje e on sigurno nai i na njih, a onda krenuo dalje, fu kaju i. Ispod tog veselja, Irac je bio opskurno potišten cijelo jutro, kao i svaki put kad je namjeravao posjetiti Epifanijina oca invalida. Što je to, pitao se, što me toliko uznemirava kod tog starog umjetnika? Rekao bih da je to uglavnom vonj kobi koji ga se drži. On je tako jasno na donjem okretu Fortunina kota a - studirao pod Castagnom u mladosti, hvalio ga sam Dürer prije deset godina, a sad je pijanac koji gubi vid, crtaju i po zidovima svoje otrcane sobe u Schottengasse. Kad je Duffy krenuo niz Wallnerstrasse, par pasa mješanaca namirisao je hranu u taninom omotanom paketu koji je nosio i po eli su skakati oko njega dok je hodao. Ulica se širila prilaze i sjeverozapadnoj strani gradskih zidina i Irac se probijao kroz njenu sredinu, slijedivši jarak, vijugaju i oko kolica s povr em i grupa bu ne djece. Ma gdje je, pomislio je istežu i vrat, uvijek se bojim da sam je prošao. Ah, evo tu. Prijete i je zamahnuo slobodnom rukom. „Bježite, psi, ovdje se razilazimo.“ Izvla i se iz tijeka prometa i otvaraju i škripava vrata pansiona, Irac je s oklijevanjem zakora io s jutarnjeg sunca u polumrak ustajalog mirisa u ulaznom hodniku. Možda je, pomislio je, ono što me toliko uznemirava mogu nost da u i ja uskoro biti ovakav, živjeti u bijednoj rupi i mrmljati zbrkana sje anja ljudima koji ionako ne slušaju. Prešao je prašnjavi ulaz, prošao kroz vrata za stubište - i sledio se. Ispred njega, iza uske klupe, protezalo se do obzora ogromno, nepomi no jezero ili more, odražavaju i skoro bez ikakva izobli enja pun mjesec na duboko no nom nebu. Duffyjev zapanjeni um o ajni ki je ganjao objašnjenje poput ateista pri Drugom dolasku. Udarili su me otraga, pomislio je, i doveli ovamo (Kamo ovamo? Nema vode ovakve veli ine na sto milja od Be a.) i bio sam u nesvijesti satima. Upravo sam se osvijestio i pokušavam pobje i. Krenuo je dva koraka naprijed prema jezeru i bolno se nabio na najdonje stube starog drvenog stubišta. Ska i na noge, zbunjeno je zurio oko sebe u zbijene zidove i stube. Potr ao je natrag kroz ulazni hodnik na ulicu, dobro se zagledao u pro elje zgrade, osun anu ulicu punu ljudi i plavo nebo, a onda polako opet ušao unutra. Stisnuo je zube kad je opet koraknuo na stubište, ali stari, oguljeni zidovi ostali su vrsti, skoro mu se rugaju i svojom svakodnevnoš u. Žurno je otkaskao na prvi kat i pokucao na vrata Vogelove sobe. Onda je opet pokucao. Punu minutu nakon njegova tre eg i najglasnijeg kucanja lanac je zazve ao i vrata su se otvorila prema unutra, otkrivaju i zakr enu hrpu deka, knjiga, boca i rola papira koju je Duffy uvijek vi ao tamo. „Tko je to?“ zahripao je starac neuredne brade koji je glavom provirio preko ruba vrata. „Brian Duffy je, Gustave. Donio sam ti hrane i tinte.“ „A, dobro, dobro! U i, sinko. Jesi donio štogod...?“ Napravio je pokret cuclanja grli a

boce. „Bojim se da ne. Samo tintu.“ Podignuo je tintarnicu. „Ovo je tinta. Ovaj put je nemoj popiti, ha?“ „Naravno, naravno“, rekao je Vogel rastreseno. „Drago mi je što si svratio danas. Želim ti pokazati kako Smrt arhan ela Mihaela napreduje.“ Duffy se sjetio kako je posjetio starog slikara prije dva tjedna. prvi put u tri godine, i bio pozdravljen istim nemarnim „Drago mi je što si svratio danas“. „Hajde“, zahripao je starac. „Reci mi što misliš.“ Irac je dopustio da bude odveden do suprotnog zida, koji je bio treperavo osvijetljen s dvije svije e. Ispunjavaju i zid u potpunosti, od poda do stropa i od kuta do kuta. nacrtana velikom pažnjom na žbuci u skoro beskrajnom nizu tankih, zbijenih poteza perom, bila je ogromna slika. Duffy je iz pristojnosti pogledao vrtlog izvijenih likova. Kad je prvi put vidio sliku, prije možda sedam godina, morao je pažljivo gledati da vidi blage obrise likova na bijeloj žbuci; a kad je otišao iz Be a dvadeset šeste, zid je bio fino osjen en crtež, zbijen i neodre ene teme. ali besprijekorne izvedbe. Sad je bio mnogo mra niji jer je slikar svaki dan dodavao na stotine poteza, produbljuju i sjene i, vrlo postupno, totalno zacrnjuju i neke periferne likove. Prije tri godine, prikazana scena kao da se doga ala u podne; sad su se izmu eni likovi izvijali i pozirali u nijansi dubokog sumraka. „Napreduje sjajno, Gustave“, rekao je Duffy. „Misliš? Odli no! Naravno da je tvoje mišljenje bitno u ovome“, brbljao je starac gorljivo. „Pozvao sam Albrechta da je do e vidjeti, ali u zadnje vrijeme ak ni ne odgovara na moja pisma. Skoro sam završio, znaš. Moram završiti to prije nego što potpuno izgubim vid.“ „Zar ne bi mogao re i da je sad gotova?“ „O ne! Ti se ne razumiješ u te stvari, mladi u. Ne, tu ima još dosta posla.“ „Ako ti tako kažeš. Evo, spremit u ti hranu u smo nicu. Nemoj zaboraviti da je tu!“ Još uvijek gledaju i u starca, Duffy je otvorio vrata uske smo nice. Nalet svježeg. hladnog zraka koji je nosio miris poput morskog zamrsio mu je kosu s le a i zatvorio je vrata ne okrenuvši se. „Kad bolje razmislim,“ rekao je pomalo nesigurno, „dat u tebi da je spremiš.“ Epifanijin otac, koncentriran na dotjerivanje jedne sjene oblaka, nije ga ak ni slušao. Duffy je nervozno prošao rukom kroz kosu. a onda položio hrpicu kovanica na sanduk koji je služio kao stol i izašao iz sobe. Spuštaju i se niza stube, pažljivo je gledao ravno naprijed i uspio je do i do ulice bez da ga spopadne neka nova vizija. Nezadovoljno je krenuo natrag do kr me Zimmermann. Što se to, pitao se skoro na rubu pla a, doga a? Do danas nisam skoro mjesec dana vi ao neke udne stvari. Nadao sam se da je sa svime time gotovo. Barem su oni satiri, grifoni i nevidljivi no ni leta i prošli mjesec bili, rekao bih, stvarni, jer su ih drugi ljudi vidjeli ili su na njih utjecali. Ali što je s tim prokletim jezerom? Bi li netko drugi to vidio? Možda sam i lud i progonjen duhovima. To je to. Epifanijo, bi li uzela ludog muža da bude u skladu s tvojim ocem? Sa zidova je dopro odjek topovske paljbe jer su Bluto i njegovi pomo nici iskušavali gradsko topništvo da odrede domet. Pitam se, pomislio je Duffy, ne prvi put. ho e li Turci zbilja pokušati osvojiti Be ove godine. Pretpostavljam da ho e. A s obzirom na to u kakvom je stanju staro Sveto Rimsko Carstvo, oni e vjerojatno pomesti sve pred sobom i biti u Irskoj za dvije godine. Trebao bih poslušati Eilifov savjet - samo se baciti u ratnu plimu i biti previše zauzet da bih poludio.

Vojnici su dolje bili razulareni, vikali da se ba ve bocka otvore samo dva dana ranije i galama je kona no uspjela probuditi Irca iz njegova neuobi ajeno dubokog i dugog popodnevnog drijemeža. Zurio je u strop nekoliko trenutaka i pokušao se sjetiti koji ga je to san ostavio s takvim snažnim, premda neodre enim, osje ajem užasa. Za ulo se kucanje na vratima. „G. Duffy“, zazvao je Shrub, štalski sluga. „Werner kaže da do ete dolje ili ete biti izba eni ve eras.“ „Stižem, Shrube.“ Bio je zahvalan ak i za tu neugodnu upadicu, jer je to bio poziv da se ponovo uklju i u svijet, a na trenutak se inilo da je svijet na rubu raspadanja poput prizora naslikanog na poderanom platnu. „Evo stižem.“ Navukao je izme i opasao ma i izašao iz sobe. Na vratima blagovaonice zastao je da provu e ruku kroz svoju sijedu kosu, i par puta zatrese glavom. udno, pomislio je - osje am se kao da još napola spavam ... kao da se taj prokleti san, onaj kojeg se ne mogu sjetiti, još odvija, i na neki na inje stvarniji od moje percepcije ovih starih vrata, mojih ruku i mirisa kuhane govedine u toplom zraku. „Nemoj zakr ivati put“, dopro je Annin vedro razdražen glas iza njega. „Kre i dalje.“ Poslušno je zakora io u široku dvoranu i maknuo se u stranu, pustivši nju da pro e sa svojim pladnjem vr eva. Sve su svije e u svije njacima i drvenim lusterima bile upaljene, a duga prostorija bila je krcata mušterijama svake vrste, od stranih najamnika s udnim naglascima do sredovje nih trgovaca koji su se znojili pod težinom izložbenih kaputa s mnogo džepova. Oko tre ine prisutnih je preokrenulo svoje prazne ili skoro prazne krigle i Anna i još dvije žene imale su pune ruke posla pune i ih. Nekoliko pasa koji su nekako ušli unutra režalo je i gložilo se oko ostataka pod stolovima. Duffy je stekao dojam da je ve eras natruha histerije izoštrila druženje, kao da je no ni vjetar koji je zviždao pod strehama nosio nekakav polen nestalnosti, ine i svakoga nostalgi nim za stvarima koje još nije izgubio. Mladi studenti oko jednog stola blizu šanka poveli su pjesmu veselog zvuka sa stihovima na latinskom: Feror ego veluti. Sine nauta navis, Ut per vias aer is Vaga fertur avis: Non me tenent vincula. Non me tenet clavis. Quero mihi similes Et adiungor pravis! Prizivaju i svoje zahr alo znanje iz sjemeništa, Irac je bio pomalo užasnut kad ju je u glavi preveo: Silom me odnose Kao brod bez kapetana. Kao što niz nebeske ceste Ptica skitnica je gonjena. Ne drže me nikakvi okovi

Niti drži me nikakav klju . Tragam za drugima poput mene. I moji sudruzi su nakazni otpadnici. Namrštio se, odbacivši kao beznadnu zamisao da na e klupu na kojoj nije gužva. Odlu io je sjediti u kuhinji i samo osluškivati da uje je li izbio neki ve i nemir. Privukao je pogled jedne od konobarica kad je kliznula pored njega i povikao da nadja a galamu: „Znaš li je li Epifanija u kuhinji?“ Od pi a zajapureno lice podiglo se pokraj Duffyjeva lakta. „Ne, nije“, dometnuo je pijanac veselo. „Bila je pod stolom prije par minuta ...“ S izrazom nekoga tko pokušava pomo i, pogledao je oko svojih nogu. „Nema je! Pobjegla s Wernerovim mastifom, rekao bih, i uskoro emo imati još jedno leglo štenaca. A da je na uzici -“

Ir eva ruka se munjevito pokrenula i dograbila vor pijan eva vunenog šala. Napinju i ramena, Duffy je izvukao ovjeka koji se gušio iz njegova sjedala, na tren ga držao iznad glave dok se bolje oslonio na noge, a onda cvile eg tipa zavitlao zrakom i pustio da poruši pivske krigle na obližnjem stolu i padne na pod, koji je odjeknuo poput velikog bubnja. Buka razgovora naglo je prestala, a onda ponovo po ela mnogo glasnije. Prkosno bacaju i poglede u gužvu, Irac je uspio primijetiti sužene o i orijentalca koji je sredio Boba tog jutra. Da, pomislio je Duffy, što zbog mandarinka, a što zbog mene, bilo je dosta ljudi koji su letjeli zrakom ovuda u zadnje vrijeme. Onda, primijetivši bljesak razmišljanja u podrugljivu pogledu, Irac je odjednom nešto shvatio. Što god to bilo, pomislio je, što me drži toliko napetim - ta frustracija ili iš ekivanje ili naslu ivanje - taj ovjek to dijeli sa mnom. Werner je po eo ispuštati histeri ne proteste s druge strane dvorane, pa se Duffy okrenuo i prošao kroz zaparu kuhinje i kroz stražnja vrata izašao u dvorište. To je bila vraški glupa stvar, pomislio je. Tako planuti u ljubavnom bijesu kao neki tinejdžer. Gdje mi se ovih dana izgubila samokontrola? Duboko je udahnuo prohladani zrak ve eri, gledaju i na zapad preko visokog krova gradske vije nice prema u crno tamne im slojevima sutona. U nekoj zemlji tamo preko je pol bijela dana, rekao je sam sebi. No navire iza mene, a dan je tako daleko. Je li to bio šum koraka? Okrenuo se i primijetio drveno vjedro kako se ljulja vise i na vratima pivovare. Ah, pomislio je, samo dostava. Vjerojatno onaj maslac koji je Anna o ekivala, greškom obješen na kriva vrata. Pa, Shrub ga može unijeti ujutro. Ne želim baš ovog trena sresti bilo koga. Pogledavši gore, smirilo ga je što vidi sve guš i pokriva od oblaka. Bolje je ne stajati pod otvorenim nebom po ovakvom vremenu, pomislio je. Navu i sve pokriva e koje imaš preko glave. Povjetarac je za arlijao dvorištem i zadah barutnog dima zapekao ga je u nosnicama. Instinktivno se okrenuo i pogledao uokolo, a onda sko io do vjedra na vratima. Fitilj je virio ispod ukucanog drvenog poklopca, i brzo nestao unutra, pucketaju i poput zapaljene masti, dok je Irac vikao i podizao vjedro s kuke. Premda je težilo dobrih tridesetak funti, Duffy ga je jednom rukom odbacio preko dvorišta, puštaju i da ga zamah povu e licem dolje na kaldrmu. Bljesak i zaglušuju i prasak proparali su no , a iverje, uskovitlane daske i komadi i kamena odbili su se od zida kr me i zakloparali po dvorištu dok je odjek eksplozije odzvanjao mra nim ulicama. Duffy je sjeo, kašlju i od prašine i dima kojima je zrak bio zagušen, a krv mu

je tekla niz obraz od porezotine koju je lete i komad drva usjekao u njegovo elo. Teturavo se podignuo na noge i izvukao ma , napola o ekuju i juriš neprijateljskih likova iz mraka. Jedini juriš, me utim, stigao je kroz kuhinjska vrata, kad su se sluškinje i mušterije progurale van vidjeti što se dogodilo. Jedan glas, Wernerov, nadja ao je žamor. Odgurnuo je nekoliko ljudi u stranu i iskora io naprijed. „Bog te prokleo, Duffy!“ povikao je. „Što si sad napravio? Nije ti bilo dosta što si mi jutros razbio prozore, sad si mi morao raznijeti pola štale? Gubi se iz moje ku e, ti lijeni, pijani kurvin sine!“ Da naglasi svoje rije i, udario je Irca u široka prsa. „Oho!“ dobacio je netko iz gomile. „Werner zna i divlji biti!“ Duffy jedva da je osjetio udarac, ali nešto kao da mu je prsnulo u glavi. „Pseto jedno gradsko!“ zaurlao je, odbacivši svaku pomisao da objašnjava. „Na mene bi digao ruku? Na mene? Bjež, gamadi jedna, i veseli se što ne u ma ukaljati tvojom kurvinskom pljuva kom od krvi!“ Gledatelji su automatski koraknuli natrag na novi, oštri prizvuk autoriteta u Duffyjevu glasu, a on je kr mara žestoko ošinuo pljosnatom stranom ma a. „Gubi se“, naredio je Irac, „ili u ti, Manannana mi i Llyra, glavu drškom smrskati!“ Werneru su pukli živci, i zaždio je iza kuta

zgrade. „I slušaj ovo, slugo!“ povikao je Duffy za njim. „Nisi ti kompetentan da me izbacuješ iz ku e svog gospodara. Aurelian vlada ovdje, a ne ti.“ Okrenuvši se prema mnoštvu privu enom iz blagovaonice, Irac je upro prstom u dvojicu švicarskih najamnika s kojima se tog jutra kockao. „Vas dvojica“, objavio je, „no as ete spavati ovdje u dvorištu da budemo sigurni da se ovo ne e ponoviti. Možete založiti vatru, i pobrinut u se da vam pošalju deke. Držite ma eve pri ruci. Jasno?“ Zbunjeni landsknechti su progutali knedle, bespomo no se zgledali i kimnuli glavama. „Odli no.“ Rulja se razmakla pred njim dok je ulazio natrag kroz kuhinjska vrata. Nakon nekoliko trenutaka Shrub je donio vjedro vode i krotko po eo gasiti nekoliko manjih vatri koje su buknule od eksplozije, dok su dvojica starijih štalskih momaka po ela smirivati preživjele konje. Zakinuta za objašnjenje, žamore a skupina ljudi polako se povukla natrag unutra, izmišljaju i vlastite lude teorije kojima bi objasnili eksploziju, ostavljaju i za sobom dvojicu najamnika koja su po ela potišteno skupljati razbijene komade drva za vatru. Sat kasnije Duffy je objesio svoju odje u na stolac i legao u krevet. Puhnuo je da ugasi svije u, inilo mu se, zadnjim ostatkom snage. Još uvijek je bio pomalo zapanjen svojim ranijim spektakularnim bijesom. Izgleda da sam još napetiji nego što sam mislio, rekao je sam sebi. Nikad prije nisam tako potpuno izgubio živce. Bilo je to kao da sam na as bio netko drugi. Odmahnuo je glavom. Mislim da u ostaviti za ujutro pitanje tko bi htio raznijeti pivovaru i zakopati jadnog starog Gambrinusa u njegovu podrumu. Tad su mu se o i najednom otvorile, jer ga je pomisao na podrum podsjetila na dotad zaboravljeni popodnevni san. U njemu se, sad se sjetio, opušteno motao po staroj irskoj kolibi u kojoj je proveo djetinjstvo, ali je nakon nekog vremena pronašao jednu stvar koja se nije uklapala u njegovo sje anje na to mjesto: vrata s poklopcem u podnim plo ama, još napola skrivena prostirkom koju je netko gurnuo u stranu. Iz nekog razloga pogled na njih ispunjavao ga je strahom, ali je skupio hrabrost da uhvati prsten i podigne ih na škripavim šarkama. Sišavši u tako otkriven podrum, zatekao se u starinski raskošnoj prostoriji. Pažnju mu je, me utim, privukao kameni odar na kojem je ležalo tijelo muškarca, kralja, ili ak i boga, sude i po tragi nu dostojanstvu izraženu u svakoj crti jakog, tugom izboranog lica. Duffy je stao nad tijelo - a onda

ustuknuo natrag sve do budnosti, zahvalan za Shrubovo kucanje na vratima. Duffy je sad odmahnuo glavnom, pokušavaju i iz nje stresti sje anje na zadnjih par sekundi sna jer, premda lik na odru nije bio živ, otvorio je o i i zagledao se u njega ... i na trenutak je Duffy gledao gore u sebe kroz o i mrtvog kralja.

Sedmo poglavlje Bluto je odgurnuo kosu koju mu je vjetar nanio na lice i zaškiljio duž cijevi željeznog topa. „Gurni je nalijevo", rekao je. Dvojica oznojenih, polugolih ljudi dohvatila su šipke sa strane cijevi i, stenju i od napora, povukla cijev palac-dva ulijevo. „Dobro,“ rekao je grbavac, sko ivši gore, „mislim da je na crti. Još malo kucni kuglu nabija em za slu aj da smo je olabavili.“ Duffy se naslonio i gledao dok je jedan od kršnih tipova dograbio nabija i gurnuo ga u grlo cijevi. Prokleto mi je drago što ja nisam taj koji se hrva s tim topovima po jutarnjoj magli, pomislio je Irac. „U što sad pucaš, Bluto?“ pitao je. Grbavac se naslonio na bedem i pokazao. „Primje uješ onaj bijeli kvadrat, na oko pola milje odavde? Ne možeš ga baš dobro vidjeti po ovom svjetlu, ali tako i treba biti. To je drveni okvir s platnom preba enim preko. Dao sam de kima da ga izrade i otr e ga tamo postaviti. Zamišljamo da je to Sulejmanov šator.“ Njegovi pomo nici su se gorljivo nasmijali. Ti jadni ludi skotovi uživaju u ovome, shvatio je Duffy. Njima je to igra, a ne posao. Bluto je odšepao do zadnjaka i istresao crni prah u rupicu. „Gdje mi je fitilj, kvragu?“ povikao je. Jedan od topnika ponosno je iskora io naprijed i dodao mu štap oko kojeg je bio omotan tinjaju i konopac. „Deus vult," nasmiješio se grbavac i, stoje i dosta po strani, nagnuo se i dotaknuo zadnjak topa krajem tinjaju eg fitilja. Uz gromoglasan prasak koji je ošamutio Duffyjeve napa ene bubnji e i odjeknuo od udaljenih stabala, top se trgnuo unatrag, bljuju i višak vatre u skoro prozirnom jezi ku plamena. Žmirkaju i kroz veliku koprenu ljutog dima koja se sad kovitlala preko bedema, Duffy je vidio kako stup prašine i bujadi ska e u zrak nekoliko jarda lijevo od „Sulejmanovog šatora“. „Ha-ha!“ likovao je Bluto. ..Poštovanja vrijedno, za prvi pokušaj. Ti tamo - da, ti - lupi po cijevi sa svoje strane, može? Onda je o isti spužvom i pripremi za ponovno punjenje.“ Okrenuo se Duffyju. „Kona no dovodim ovo gradsko topništvo u red. Prva dva tjedna što smo bili u gradu, samo sam strugao hr u iz cijevi. Ti idioti ostavili su topove nepokrivene tijekom kiša; nisu ak ni stavili tompjone u usta cijevi. ini mi se da vije e gleda na te stvari kao nekakve ... željezne demone, koji se mogu brinuti sami za sebe.“ „Bluto,“ rekao je Irac tiho, „ti si manje-više zadužen za be ki arsenal dok carske postrojbe ne do u, zar ne? To no. Pa, uj - jesi li primijetio nekakvu kra u baruta?“ Grbavac je slegnuo ramenima. „Nisam provjeravao koli ine. Zašto?“ Duffy mu je ispri ao sažetu verziju sino njih doga aja. „Raznio je dva boksa u štali“, završio je. „Ubio dva konja i na smrt prepao sve ljude i životinje tri ulice unaokolo.“ „Dobri Gospode, petard“, rekao je Bluto iznena eno. „Obješen na vrata pivovare?“ „Baš tako. Po injem se pitati da li nas možda, ma koliko to udno zvu alo, neka konkurentska pivovara pokušava izbaciti iz posla.“ „Ali Herzwesten nema takmaca“, istaknuo je Bluto. „Najbliža komercijalna pivovara je u Bavarskoj.“ „To no tako“, priznao je Duffy. „Pa. ne znam ... konkurentska kr ma, ogor eni fratar ...“ Slegnuo je ramenima. Bluto je zbunjeno odmahnuo glavom. „Provest u inventar cijelog arsenala. Možda nije barut jedina stvar koju je netko krao.“ „Spremna je za punjenje, gospon“, prodahtao je jedan od topovskih pomaga a. „Dobro, sad s puta.“ Grbavac je podignuo dugu šipku sa žlicom na vrhu i zabio je poput

lopate u ba vu s barutom. Odvagnuo ju je jednom ili dvaput. „To su tri funte2, procijenio je i gurnuo ju u cijev. Kad je kucnula u zadnjak, okrenuo ju je i praznu izvukao van. Onda je nabio kudjelju, za kojom je uslijedila šestofuntaška kugla. „A sad, bando,“ rekao je sa smiješkom, „da vidimo možemo li Zapolji skinuti šešir. Dodajte mi fitilj.“ „Mislio sam da si rekao da je to Sulejman", rekao je Duffy, pomalo kiselo. Prošlo je godinu dana otkako je upravitelj Ugarske prešao Turcima, ali Duffy ga je davno poznavao i još ga je peklo kad bi uo da se Zapolju i Sulejmana izjedna uje kao neprijatelje Zapada. „Smatramo da su obojica unutra, igraju šah," objasnio je Bluto. Grbavac je pripalio naboj, i još jednom je top zagrmio i trznuo se i iskašljao veliki oblak dima nad bedeme. Nekoliko sekundi kasnije stablo s lijeve strane mete najednom se srušilo, podižu i još jedan oblak prašine. „Još bliže“, rekao je Bluto. „Ti - daj je još malo pomakni.“ Duffy se podignuo na noge. „Ne mogu se ovdje zadržavati cijelo jutro“, rekao je. „Sutra otvaramo bock, a dotad imam još dosta toga obaviti.“ „Vidimo se kasnije, onda“, rekao je Bluto, zaokupljen topom. „Svratit u na kriglu-dvije ako su na ra un ku e.“ „A zašto bi bile na ra un ku e?“ pitao je Irac naprasito. „Hmmm?“ Bluto se s oklijevanjem okrenuo od promatranja kako njegovi ljudi spužvom iste cijev. „Pa, za ime Božje, ja sam ti spasio život, zar ne?“

„Kad?“ „Vrag te zaboravnog. Prije mjesec dana, kad su te napali u šumi.“ „Skoro si me ubio“, rekao je Duffy. „A i ti si bio napadnut, a ne ja.“ „Hej, što vi to radite, majmuni jedni?“ povikao je grbavac svojim pomo nicima. „Daj to ovamo.“ Odgurnuo je pomo nike od topa i sam dograbio šipku sa spužvom. „Tri okreta lijevo i tri desno“, rekao im je. „Ili možda želite da neka zaostala iskra bude još unutra kad stavljate novi barut, ha? IdiotiNjegovi pomo nici su se ispri avaju i smješkali i premještali s noge na nogu. Duffy je odmahnuo glavom i krenuo prema stubama koje e ga odvesti do ulice. Tom grbavcu je zbilja samo jedna stvar na pameti, pomislio je. Kad je stigao do plo nika i dignuo pogled sa svojih izama, zastenjao je u sebi. O, kvragu, pomislio je, to je onaj Englez, Lothario Mothertongue. Mogu li ga izbje i? Ne, kvragu, vidio me. „Bok, Lothario“, rekao je umorno visokom plavokosom muškarcu koji je išao prema stubama. „Bok, Duffy“, odviknuo je Mothertongue energi no. „Došao sam u inspekciju topništva. Da dam tvom grbavcu koji savjet o postavljanju topova.“ Duffy je kimnuo glavom. „Siguran sam da e biti zahvalan.“ Mothertongue je išao u „inspekcije topništva“ svakodnevno otkad je prije tjedan dana stigao u grad i Bluta su dvaput morali držati da ga ne gurne sa zidina. „Re i u ti nešto, Duffy, u najstrožem povjerenju“, rekao je Mothertongue malo tiše, stavljaju i ruku Ircu na rame i gledaju i uz i niz ulicu. Duffy je znao što e mu re i, govorio je to ve danima, u najstrožem povjerenju, svakomu tko bi ga slušao, i Duffy je to uo ve dvaput. „Odre eni autoriteti ...“ namignuo je tajanstveno. „ ... pozvali su me natrag iz poprili ne daljine da porazim te Turke, i namjeravam to u initi!“ „Krasno, Lothario, samo ti daj. Volio bih ostati i pri ati, ali imam nešto dogovoreno.“ Namjestio je osmijeh i prošao mimo njega. „Sasvim u redu. Vidjet emo se sutra.“ Da, pomislio je Duffy smrknuto, valjda ho emo. Taj vražji bock privla i svakoga poput osvijetljenog prozora u oluji. Pa, rekao je sam sebi, proguraj još dvije ve eri i bit eš kvit sa starim Aurelianom - obe ao si da eš biti tu na Uskrs, a to je sutra. Nakon toga možeš mirne duše

di i sidro, uzeti Epifaniju i napustiti grad prije nego što zaklju aju sve kapije pred Turcima. Djeca su skakutala kraj njega, vi i: „Vikinzi! Borit emo se s Vikinzima!" Dajte im izmom u stražnjicu i za mene, pomislio je Duffy umorno. * * * Kad je ušao u toplinu blagovaonice, starac bijele kose ustao je od jednog od stolova. „Gospon Duffy!" rekao je obradovano. „Stigli ste ovamo živi, koliko vidim.“ Irac se zagledao u njega. „Pa to je Aurelian!“ uzviknuo je. „Nisam vas prepoznao zbog poveza na oku. Kako se to dogodilo?" Aurelian je zamahao svojim blijedim rukama. „Ništa naro ito. Nisam izgubio oko, samo ga ozlijedio u jednoj arki u Ateni, prije dva da ... mislim, prije dva tjedna. Da. Uskoro u mo i skinuti povez." Mahnuo je prema svom stolu. „Ali dajte mi se pridružite! Mnogo toga trebamo raspraviti." Duffy je sjeo. Nekoliko trenutaka kasnije Anna je stavila dvije pozamašne krigle piva na stol i on je zahvalno otpio iz svoje. „O, gospodine," primijetila je Anna Aurelianu, „bilo je neke vrlo udne gospode koja su se u zadnje vrijeme raspitivala za vas. Neki visoki ovjek koji je izgleda iz Kitaja ili tako negdje, nekoliko crnih Etiopljana, jedan ovjek bakarne kože odjeven skroz u perje -" Starac se namrštio, a onda tiho nasmijao. „Ah, Tamne Ptice ve su ovdje, ha? Bojim se da u ih morati razo arati ovaj put. Daj ih, curo, odvrati od mene ako možeš, ho eš li?"

„Da, da." Prije nego što se vratila u kuhinju zakolutala je o ima na Duffyja iza Aurelianovih le a. „Ta cura mi kaže da Werner nije tu", rekao je starac. „Otišao je nekuda, u goste kod nekog ...je li ona rekla pjesnika?" „Da", odgovorio je Irac skoro se ispri avaju i. „ ini se da naš kr mar zna složiti stihove kao nitko na svijetu još od Petrarce. Nisam itao ništa od toga, hvala Bogu." „Pisanje poezije." Aurelian je uzdahnuo. „U njegovim godinama." Otpio je dug gutljaj piva i lupio kriglom o stol. „U svakom slu aju," rekao je okre i se Ircu s lakim, makar pomalo trzavim osmjehom, „nadam se da vam je put dovde bio lak i ugodan?" Duffy je razmislio o tome. „Nijedno, ni drugo, bojim se." „O? O!" Aurelian je kimnuo glavom s razumijevanjem. „Ugledali ste, možda, nekakva bi a one vrste na koju se obi no ne nailazi? Ili uli udne zvukove u no i koji se ne mogu pripisati vukovima ili sovama? Pomišljao sam da vas upozorim na tu mogu nost, ali sam odlu io -" Irac je bio zlovoljan. „Ne govorim o vi enjima ili no nim zvukovima. U Trstu sam sreo ovjeka s kozjim nogama. Pratila me kroz Alpe cijela vražja parada neprirodnih zvijeri. Patuljci

su mi spasili život. Lete i stvorovi koji su se dozivali na arapskom, ili tako ne emu, uništili su karavanu s kojom sam putovao.“ Odmahnuo je glavom i otpio još piva. „A ne u vam dosa ivati pri ama o svim obi nim, svakodnevnim ljudima koji su me pokušali probosti strijelama i ma evima.“ Aurelianovo dobro raspoloženje nestalo je poput koprene, ostavljaju i ga blijedog i nemirnog. „Dobrih mu nebesa,“ promrmljao je, napola sebi u bradu, „stvari se kre u brže nego što sam mislio. Ispri ajte mi, prvo, o tom ovjeku kozjih nogu.“ Duffy je opisao bezimenu tavernu u koju se sklonio te kišne no i, rekao mu za vino i kona no za svog udno gra enog sudruga za stolom. „Je li se uo“, pitao je Aurelian, „zvuk mlina?“ uo se. Jeste li i vi bili u njoj?“

„Da, ali ne u Trstu. Bilo koja ulica bilo kojeg mediteranskog grada mogla vas je dovesti do tog mjesta. Bili ste ... naštimani na njega, pa ste ga vidjeli.“ Protrljao je elo. „Recite mi za te arapske leta e.“ „Pa, spavao sam na stablu i uo ih kako kruže po nebu, govore i nekakvim isto nim jezikom jedni s drugima. Onda su odletjeli preko jezera i ubili Boga u karavani jadnog trgovca kožama koji me prije toga povezao.“ Starac je odmahnuo glavom, skoro u panici. „Motrili su me ve godinama, naravno,“ rekao je, „i pretpostavljam da sam ih ja nenamjerno usmjerio na vas. Ibrahim ubrzava korak, to je jasno.“ Preklinju i je pogledao Duffyja. „Je li bilo, nadam se, nekakve pojave poslije? Ta stvorenja ne spadaju ovamo, i sama zemlja to zna. Je li bilo potresa, poplava ...“ Duffy je odmahnuo glavom. „Ne, ništa tako - ekajte! Bio je strašan vjetar sutra ujutro.“ „Na koju je stranu puhao?“ „Sa zapada.“ Aurelian je uzdahnuo.Hvala zvijezdama na tome, barem. Stvari nisu otišle predaleko." „Koje stvari?“ pitao je Duffy. „Ostavite se tog tajanstvenog govora. Što se zbilja doga a? I za što ste me vi ustvari unajmili?“ „Kad bude vrijeme“, zatreperio je Aurelian. „Kad bude vrijeme, možete si prona i drugog otrcanog skitnicu da vam bude izbaciva !“ povikao je Duffy. „Ja uzimam Epifaniju i idem natrag u Irsku.“ „Ne možete, ona mi je dužna mnogo novaca.“ Brzo je podigao ruke da sprije i da Irac još jednom prasne. ..Ali! Vrlo dobro, objasnit u.“ Ustao je od stola. „Do ite sa mnom u pivovaru.“ „Zašto ne možete objasniti ovdje?“ „Pivovara je u srcu cijele stvari. Do ite.“ Duffy je slegnuo ramenima i krenuo za starcem kroz hol za poslugu do podrumskih stuba. „Što znate o Herzwestenu?“ pitao je iznenada Aurelian, dok su se oprezno spuštali stubama. „Znam da je staro“, odgovorio je Duffy. „Samostan je sagra en na ruševinama rimske tvr ave, a pivo se pravilo još i onda.“ Starac se tiho nasmijao, zaustio da nešto kaže, a onda se predomislio. „Gambrinuse!“ zazvao je. „To sam ja, Aurelian!“ Duffy je pomislio da starac udno naglašava svoje ime; možda bi ga Gambrinus ina e oslovio nekim drugim? Bjelokosi pivar pojavio se dolje. „Kad si se vratio?“ zapitao je. „Jutros. Ha.“ nasmijao se, okre i se Ircu, „nisu mislili da u dospjeti do Uskrsa. Pa, Gambrinuse, moram ponekad stvari izvoditi dosta tijesno, to priznajem, ali nisam još doživio izravan neuspjeh. Ne bitan. Imaš li tri stolca? Ovaj naš prijatelj smatra da ga ide nešto informacija." Uskoro su njih trojica sjedila na praznim ba vicama oko stola na kojem je bila jedna treperava svije a i svaki je držao ašu novoisto enog bock piva. Aurelian je mahnuo svojom do vrha punom ašom i nasmiješio se. „Bock ne e biti službeno otvoren do sutra nave er, ali mislim da nas trojica zaslužujemo malo kušati unaprijed." „A sad,“ rekao je Duffy, opuštenije, „o emu se ovdje ustvari radi? Jesi li ti nekakav arobnjak ili tako nešto? A ak i da jesi, ne vidim kako bi to objasnilo stvari poput zapaljenog

petarda koji sam pronašao na vratima pivovare sino . Pa da ujem.“ Aurelian je opet problijedio. „Našao si petard na vratima pivovare? Ju er? To je bio prvi dan Pashe“, rekao je okre i se starom pivaru. „Ja sam bio krv janjeta, onda“, primijetio je Duffy. „Odbacio sam tu stvar, pa je samo razorila dio štale.“

„Stvari su, vidiš, mnogo brže nego što smo pretpostavljali“, rekao je Aurelian Gambrinusu. Malo tiše je dodao: „Gospodin Duffy vidio je Bakhovu tavernu - ak i pio vino! - i izvijestio da su ga afriti tražili no u. Ibrahim se ne suzdržava; više ne može biti dvojbe da je ono što on priprema udarac na samo srce, i to otvara tajna mjesta svijeta. Stvari koje nisu inile ništa više od povremenog mrmljanja u snu su budne, hodaju i po danjem svijetlu.“ „Stani malo s time“, rekao je Duffy iritirano. „Na takve stvari sam mislio. Tko je taj Ibrahim? Misliš na Sulejmanovog velikog vezira?“ „Da“, rekao je Aurelian. „On je vo a naših neprijatelja.“ ijih neprijatelja? Pivovarinih?“ Cijela stvar je Duffyju imala sve manje ni manje smisla. „Zapada“, rekao je Aurelian kimnuvši glavom. „Oh.“ Duffy je slegnuo ramenima. „Mislite na Turke. Pada. Premda bih ja nazvao Sulejmana stvarnim šefom.“ „Ja ne bih“, rekao je Aurelian. „A ne bi ni Sulejman, rekao bih. Koliko znaš o Ibrahimu?“ Duffy je odlu io ne gubiti živce dok ne dobije neke koherentne odgovore. „Pa,“ rekao je, „znam da ga je Sulejman postavio za svog velikog vezira prije šest godina, kad je stari Piri-paša bio zba en, premda su svi smatrali da taj položaj treba i i Ahmed-paši. Ahmed je bio prili no ljut zbog toga - podigao je bunu u Egiptu i na kraju mu je za svu tu njegovu muku odrubljena glava, koliko se sje am.“ Otpio je bock, odsutno razmišljaju i o tome na što ga njegov okus podsje a. „O, i uo sam još da pri aju i da je Ibrahim eunuh.“ Aurelian je izgledao šokirano, a Gambrinus se nasmijao. „Takve pri e su bez veze“, rekao je Aurelian strogo. „Ali da krenemo dalje: što si uo o njegovu ... porijeklu, njegovu ro enju?" Irac je odmahnuo glavom. „Ništa. Premda imam neki dojam da je niskog roda.“ Aurelian se na to ovaj put nasmijao, neveselo. „Nižeg nego što znaš. Ro enje u Pargi, na Jonskom moru, i re i e ti da je njegov otac bio mornar. To bi u nekom smislu moglo biti istina, ali nije bio mornar po zemaljskim morima.“ „Što?“ Kvragu i te arobnja ke bljezgarije, pomislio je Duffy nestrpljivo. „Njegov pravi otac bio je demon zraka koji je njegovu majku posjetio jedne no i u obli ju njezina muža.“ Irac se po eo buniti, a onda se prisjetio nekih od bi a koja je vi ao u zadnje vrijeme. Drži jezik za zubima, Duffy, rekao je sam sebi. Tko si ti da kažeš da demoni zraka ne postoje? „Nastavi“, rekao je. „Takva za a se doga aju“, rekao je Aurelian. „Ovaj, Merlin, da odaberemo ... najbliži primjer, bio je takav hibrid. Oni imaju veliku, premda ukaljanu, duhovnu mo , i obi no za u u crnu magiju i sli ne nesretne poduhvate. Neki se odupru ili budu sprije eni od takvog skretanja. Merlin je, sjetit eš se, bio kršten. Ibrahim je prihvatio islamsku vjeru.“ Aurelian se namrštio na Duffyja. „Mo i takvih napola-ljudskih, napola-demonskih osoba, pak, budu ozbiljno umanjene seksualnim odnosom, pa stoga nau e izbjegavati privla ne osobe suprotnog spola. To je, vidiš - da ne u inimo nepravdu našem neprijatelju - nesumnjivo temelj za takve tra erske klevete poput one koju si maloprije spomenuo.“ „Oh,“ rekao je Duffy nesigurno, „ispri avam se.“ Dobri Bože, pomislio je; sad ne smijem ak ni Turke vrije ati? „A ti kažeš da taj polutan govori Sulejmanu što initi?“

„To no tako. Ibrahim podliježe samo volji Isto nog kralja.“ „Kvragu sve to,“ prasnuo je Duffy, „daj malo razuma, ho eš? Ako je podložan Sulejmanu -“ „Sulejman nije Isto ni kralj. Uvijek postoje više razine. Karlo nije Zapadni kralj.“ „Nije, ha?“ Duffyju je sad bilo zabavno. Aurelian je otišao predaleko. „Tko jest? Ti?“

„Ne. Ali taj ovjek živi vrlo blizu Be a.“ Vidjevši Duffyjev skepticizam, nastavio je, strože: „Misliš li, možda, da su jedini redovi i vlasti - i ratovi - oni koje možeš vidjeti sa svog ku nog praga? Ponadao bih se da e ovjek s tvojim iskustvom prerasti takve na ine razmišljanja iz seoske zabiti.“ Nakon jednog trenutka Duffy je kimnuo glavom, iskreno posti en. „U pravu si“, priznao je. „Svakako ja ne mogu tvrditi da znam što jest ili nije mogu e.“ „Ti od svih ljudi“, suglasio se Aurelian. „Priznat u ti, onda“, rekao je Duffy, odbrojavaju i tvrdnje na prste, „daje ova borba Istoka i Zapada možda viša - ili dublja - od obi ne raspre izme u Karla V. i Sulejmana oko vlasništva nad nešto zemljišta. Tako er, ne mogu odbaciti mogu nost da ratna oružja obuhva aju aroliju. Krasno! Ali što ja, ili ova pivovara, imamo s tim? Zašto sam ja tako žestoko proganjan -

i neobi no pomagan - na putu dovde?“ Aurelian se naslonio, spajaju i vrhove prstiju. „Moram ovo pažljivo izraziti“, rekao je. „Ovaj ... kao što je u ma evanju u inkovitije zamahnuti na srce nego vje ito sjeckati po ne ijoj ruci i prstima „To nije uvijek to no, ni u kom slu aju“, istaknuo je Duffy. „Ovo je samo usporedba. Budi tiho. Tako general može prištedjeti vrijeme i napor tako što e udariti ravno u srce neprijateljevog kraljevstva." Otpio je jakog bocka. „Je li ti nekad palo na pamet da razmisliš o imenu ove pivovare?“ „Herzwesten“, rekao je Duffy zamišljeno. „Srce zapada.“ namrštio se. „Pokušavaš li mi re i -" „Prestani govoriti pa eš doznati. Da; ova pivovara je jedan od glavnih - za to nema rije i - fokusa, srca, stupova Zapada. Istok, naravno, ima sli na središta, ali u ovom trenutku Istok je taj koji napada.“ Duffy se smiješio sebi usprkos. „Ali zašto pivovara? Pomislio bih ... pa, katedrala, knjižnica ...“ „O, nesumnjivo", rekao je Aurelian. „Znam. Te stvari izgledaju starije, dostojanstvenije, više kao pravi predstavnici naše kulture. Ali nisu. uj, tri tisu e godina prije nego što se Krist rodio, jedan narod došao je iz Španjolske i proširio se Europom. Bili su nomadi, stranci gdje god su došli, ali uvažavani - skoro štovani - jer su donijeli sa sobom tajnu varenja piva. Vještinu pivarstva širili su skoro misionarski gorljivo - možeš na i njihove urešene vr eve u grobovima od Sicilije do sjevernog vrha Škotske. Fermentirani dar koji su donijeli Europi temelj je ve eg broja vjerovanja nego što ti se sad usu ujem re i, ali re i u ti da je u najstarijim verzijama pri e pivo, a ne vatra, bilo ono što je Prometej ukrao bogovima i donio ovjeku." Duffy je žmirnuo, impresioniran star evim govorom. „I zato je Herzwesten jedan od najhitnijih centara, ha?“ „Možda i baš najbitniji.“ Aurelian se zagledao u Irca, kao da procjenjuje koliko otkri a može podnijeti u jednom komadu. „Kao Irac,“ rekao je polako, „nesumnjivo si uo za Finna Mac Coola.“ Duffy je kimnuo glavom. „Zbilja je postojao takav ovjek“, rekao je Aurelian. „On je bio Veliki Kralj tih ljudi o kojima sam govorio, nomadskog naroda vr eva - zovi ih Keltima ako ho eš, to nije sasvim neto no - i umro je ovdje.“ Pokazao je na pod. Duffy je automatski zavirio pod stol. „Ovdje?“ „Pokopan je pod ovom zgradom“, rekao mu je Aurelian. „Spomenuo si staru rimsku tvr avu koja je nekad bila ovdje; ona je sagra ena oko ovog pivskog podruma, u kojem se pivo pravilo ve dvije tisu e godina kad je prvi Rimljanin ugledao to mjesto. Pivovara je sagra ena prije trideset pet stolje a, da bude znamen nad Finnovim grobom.“ zastao je. „Ti ne znaš kako je

nastalo ime Vienna, zar ne?“ „Ne.“ „Prvobitno je zvana Vindobona - grad je, vidiš, ak i nazvan po Finnu.“ Sve je ovo jako zanimljivo, pomislio je Duffy, ali pomalo nebitno. Raširio je ruke. „Pa?“ Aurelian je klonuo poput plesa a koji je izašao s pozornice. „Pa ... dobio si lekciju iz povijesti“, rekao je umorno. „U svakom slu aju, sve je to nesumnjivo razlog što si bio napadnut na dolasku ovamo. Došlo je do Zapolje - Sulejmanova ovjeka u Ugarskoj - da si ti unajmljen za obranu Herzwestena, i on je poslao ubojice da te sprije e. O ito su ti pomogli neki od starog, tajnog naroda: imao si sre e što su lojalni Zapadu, i što su te prepoznali.“ Irac je kimnuo glavom, ali se u sebi mrštio. Mnogo je toga što mi ne govoriš, maleni ovje e, pomislio je. Sve ovo je samo pogled na jednu ili dvije od mnogih karata koje držiš.

Jesam li ja jedna od karata? Ili nov u ulogu na stolu? Tvoji odgovori su samo postavili još pitanja. „A što je sve to tebi uop e?“ upitao je Duffy. „Zašto si unajmio Bluta i mene, i bogzna koliko još drugih?“ „Ja nisam baš slobodan u tome. Nitko od nas nije.“ „A“, rekao je Duffy, „ti ,podliježeš volji’ tog Zapadnog kralja.“ Aurelianov glas bio je jedva ujan. „Svi mi podliježemo.“ „On živi blizu Be a, kažeš? Volio bih ga jednom upoznati.“ Starac se s treptajem trgnuo iz razmišljanja. „Hm? O, srest eš ga, ne boj se. Premda njemu nije dobro. Ozlije en je, ne može putovati. Ali bit eš mu predstavljen." Nekoliko trenutaka šutnje je prošlo, a onda je Duffy ustao. „Pa, gospodo, ako je to sve, vidjet emo se kasnije. Sutra e biti velika gužva i ja moram presložiti stolove i skinuti krhkije ukrase sa zidova." Iskapio je svoju ašu piva i kona no shvatio zašto mu je bilo toliko poznato na jeziku - imalo je nešto, neki nagovještaj dubokog, aromati nog okusa vina koje je pio u fantomskoj taverni u Trstu.

Osmo poglavlje Zadnja stvar koju je Duffy skinuo sa zidova blagovaonice bila je slika u teškom okviru koja je prikazivala svadbu u Kani, i sumnji avo se zagledao u od dima potamnjelo platno dok ga je nosio do ormara gdje je poslagao preostale slike, raspela i tapiserije. udno, pomislio je - ovo je prvi put da sam vidio udesno vino prikazano kao bijelo. Nisam siguran ni da su imali bijelo vino u Palestini tada. Ali i pored zatamnjenosti prizora, o ito je žuti mlaz ono što to e u Isusovu ašu.

Isto njak je stigao i sjedio je za svojim uobi ajenim stolom, piju i pivo i povremeno usmjeravaju i zmijski pogled na Irca. Duffy je pomislio, i onda odbacio tu ideju, da ode do podruma i upozori Aureliana na prisutnost „Tamne Ptice“. Na kraju krajeva, pomislio je, on mene nije upozorio na moje putovanje dovde - zašto bih ja njemu inio usluge? Duffy je bu no dovla io stolove u uredniji položaj - prili no nalik onom kako su fratri držali prostoriju, pomislio je - kad je Aurelian otvorio vrata iz hodnika i ušao u dvoranu. „Aureliane!“ progovorio je isto njak, ska i na noge i klanjaju i se. „Zadovoljstvo je ponovo vas vidjeti.“ Stari arobnjak se osupnuo, a onda prijekorno pogledao Irca pa se i sam naklonio. „Tako er je zadovoljstvo vidjeti vas, Antoku Ten-no. Mnogo je prošlo od našeg zadnjeg susreta.“ Antoku se nasmiješio. „Što je nekoliko godina me u starim prijateljima?" Mahnuo je prema drugoj klupi za svojim stolom. „U inite mi ast da mi se pridružite." „Dobro.“ Aurelian je polako otišao do stola i sjeo. A otkud, pitao se Duffy guraju i još jedan stol namjesto, taj izraz „Tamne Ptice“? Razumio bih što Crnomaurina zovu tamnim, ili onog u perju pticom - ali kako, naprimjer, stari Bacikrozprozor Antoku potpada pod to? Kona no je i posljednji stol - osim onog za kojim su dvojica ljudi razgovarali tiho ali žu no - bio na mjestu, i Duffy se okrenuo da ode kad je klupa oštro zaškripala jer je Antoku sko io na noge. „Pokušavaš li se cjenjkati sa mnom?“ pitao je Aureliana. „Ako je tako, samo reci svoju cijenu i prekini lihvarsko nadmudrivanje.“ „Govorim pošteno“, odgovorio je Aurelian strogo. „Ovaj put ti ne mogu pomo i ... ni po koju cijenu.“ „Ja ne tražim mnogo -“ „Ne mogu ti pomo i nimalo.“ „Znaš li,“ sad je bilo straha u isto njakovu glasu, „znaš li na što me osu uješ? Treperavi poluživot utvare, pramen oni-bi koji vje no luta po obali u Dan-no-ura?“ ,Ja te ne osu ujem na to“, odvratio je Aurelian odlu no. „To je u inio klan Minamoto, prije osam stotina godina. Ja sam ti samo jednom dao odgodu ... koju sada ne mogu obnoviti. Žao mi je.“ Dvojica ljudi su napeto zurila jedan u drugog nekoliko sekundi. „Još ne odustajem“, rekao je Antoku i krenuo prema vratima. „Nemoj ni pomišljati na borbu sa mnom“, rekao je Aurelian tiho, ali prodorno. „Ti si možda mo an poput morskog psa, ali ja sam sunce koje može isušiti cijelo tvoje more.“ Antoku je zastao u predvorju. „Veoma staro, crveno sunce“, rekao je, „na sve tamnijem nebu.“ Nakon toga je izašao. Duffyjeva šaljiva primjedba zamrla je na usnama kod je pogledao Aureliana i vidio bore umora koje kao da su uklesane u kameno lice. Stari arobnjak zurio je u svoje ruke, a Duffy je,

nakon trenutka oklijevanja, tiho izašao iz dvorane. U kuhinji je Irac privukao stolac do otvorene pe i od cigle i po eo zamišljeno upkati i grickati pola štruce kruha ostavljenog na ciglama sa strane. Izgleda da je još par zuba ostalo u glavi starog arobnjaka, razmišljao je. Nije birao rije i s Antokuom uskra uju i mu ono, što god to bilo, što je ovaj htio - prljavi opijum, tako je zvu alo. Pitam se zašto je uvijek tako uljudan i zakukuljen i dvosmislen sa mnom. Volio bih da nije - znanje je bolje od enja, kao što je moja stara mati uvijek govorila. Shrub se nagnuo unutra kroz stražnja vrata. „Ovaj ... gospon?" „Što je, Shrube?“ „Zar se ne ete do i boriti s Vikinzima?" Duffy je uzdahnuo. „Ne gnjavi me s tim dje jim igrama koje si nekako propustio prerasti." „Dje je igre? Jeste li spavali? Vikinški brod sa zmajem na pramcu doplovio je niz kanal Donau rano jutros i stao pod mostom Taborstrasse." Shrubov glas zvu ao je uvjerljivo. Duffy se zagledao u njega. „To je nekakva karnevalska izmišljotina", kona no je rekao. „Ili putuju a predstava. Nije bilo pravih Vikinga ve etiri stotine godina. Što to prodaju?" „Meni izgledaju stvarno", rekao je Shrub i otklatio se u dvorište. Irac je odmahnuo glavom. Ne u, rekao je sam sebi odlu no, napustiti ovu toplu prostoriju da idem vidjeti družinu lutkara ili džepara ili što ve jesu. Barem sam dovoljno star da ne padam na jeftina uzbu enja. Ali, dobri Bože, prošaputao je drugi dio njegova uma ... vikinški brod. „No, dobro", zarežao je nakon par minuta, izazvavši za en pogled kuhara koji je prolazio. Irac je nestrpljivo ustao i krenuo van. Prva stvar koja je upala u o i gomili na kanoj po krovovima i naguranoj po ulici - nakon što su se na udili obojenu jedru i visoku pramcu sa zmajevom glavom - bila je starost i obeshrabren izgled tih Vikinga. Svi su bili krupni ljudi, prsa impresivno zaodjenutih u krljuštaste oklope, ali kose i brade pod sjajnim eli nim kapama bile su prošarane sijedima, a sjevernjaci su gledali prenapu ene obale kanala mješavinom bezvoljnosti i razo aranja. Sjede i na krmi broda, pored vesla za upravljanje, Rickard Bugge odvojio je svoj umoran pogled od be ke gomile kad se njegov pobo nik provukao izme u vesla kih klupa i kleknuo pred njega. „Pa," rekao je Bugge nestrpljivo, „što je?" „Gunnar kaže da smo se vrsto upleli, kapetane, u travu u kanalu. Smatra da bismo trebali zagacati s ma evima i prosje i da oslobodimo korito." Bugge je razo arano pljunuo preko ograde. „Zna li on gdje smo? Ovo nije Dunav, ja bih rekao.“ „On je mišljenja da je ovo Be , kapetane. Izgleda da smo sino skrenuli u ovaj kanal ne shva aju i da napuštamo rijeku." „Be ? Onda smo promašili Tulln. To je zbog onih prokletih zapadnih vjetrova prošli mjesec." Odmahnuo je glavom. „Da bar Gunnar zna navigaciju. Sretan je što samo s rijekom ima posla - što da smo na moru?" uj," rekao je pobo nik pomalo prijekorno, „Gunnar ima svojih problema." „Pa se trebam smiješiti kad nas usmjeri u smrdljivi jarak da nam se smiju prosjaci i djeca?" Rje ito je pokazao na gomilu. „Pa, hajde, onda. Daj ih preko ograde i neka po nu rezati

lopo e." Bugge je klonuo natrag, pokušavaju i po ešati trbuh kroz suncem ugrijan oklop. Ali ne valja, pomislio je. Možemo isto tako natrag ku i. Sad nikad ne emo na i Sigmunda ni mogilu, ak i ako, kako se Gardvord kleo, postoje.

Sijedi kapetan prisjetio se, nostalgi no, svije om osvijetljene prostorije niskog krova u kojoj su on i drugih trideset umirovljenih vojnika župe Hundested sjedili za stolom i kleli zapanjeno i bijesno zbog pri e koju im je ispri ao stari Gardvord, dok je žestoki vjetar fijukao na njih iz mraka vani i drmao zasune na prozorima. „Znam da su mnogi od vas ju er uli neodredivi glas iz fjorda Ise,“ šištao je Gardvord na tom sastanku prije pet i pol tjedana, „glas koji je zazivao, uvijek iznova cijelih sat vremena ju er ujutro, as je došao, ali ne i ovjek." Stari arobnjak raširio je svoje izborane ruke. „To me tištalo. Stoga sam ve inu prošle no i proveo naporno ispituju i senilne i skrovite žitelje huldrea o tom predznaku - i loše sam vijesti dobio tim svojim naporima." „Što je bilo?" pitao je Bugge, iznerviran pripovjeda kim stilom starog seoskog vra a. Uz evo-ti-na-onda mrštenje, Gardvord se okrenuo njemu. „Surter, kralj Muspelheima daleko na jugu, vodi vojsku na sjever da zauzme i uništi pogrebnu mogilu boga Baldera." Nekoliko okupljenih ljudi je na to baš zinulo, jer su stare legende bile suglasne u tome da kad Surter od Muspelheima zamaršira na sjever, Ragnarok, kraj svijeta, nije daleko. Nekoliko ih se gr evito prekrižilo, gonjeno svojim starim poganskim naslije em u traženje uto išta pod novijim krš anstvom, a jedan starkelja, blebe i po etak Pater Nostera, ak je pokušao otpuzati pod stol. „Odin da ne vidi“, narugao se Gardvord. „Ljudi Sjevera nisu više što su bili.“ Posramljen strašljivoš u svojih sudruga, Bugge je lupio šakom po stolu. „Mi emo, naravno, okupiti vojsku da odbijemo Surtera.“ Ta izjava ulila je malo sr anosti u druge stare vojnike i kimnuli su glavama u malo zakašnjelom iskazivanju odlu nosti. „Ukoliko“, protisnuo je jedan nervozno nasmiješeni ovjek, „ sve ovo nije samo izmišljotina, poput grobljanskih pri a koje djeca izmišljaju da sama sebe preplaše, pa na kraju napola povjeruju u njih.“ „Idiote!“ uzviknuo je Gardvord. „ uo si glas iz fjorda ju er! A magleni huldre-narod bio je lucidniji ju er nego ikad, a da ja to znam.“ Starac je namršteno pogledao oko stola. „Ovo nije obi no naga anje, ratnici moji neustrašivi.“ Bugge se tad nagnuo naprijed. „Tko je ovjek?“ upitao je. „Onaj koji još nije došao, premda je as?“ „To je ovjek koji e vas voditi. Slušajte me sad, vi spokojni o evi i doma ini, i nemojte u svojim sitni avim umovima odlu iti da je ono što vam govorim bajka. Sje ate li se pri a o Sigmundu, koji je lako izvukao Odinov ma iz hrasta Branstocka kad ga nijedan drugi muž u Volsungovoj dvorani nije mogao ni pomaknuti najve im naporom?“ „Svakako“, kimnuo je Bugge glavom. „A sje am se i što je bilo s tim ma em kad se jednooki bog neizbježno okrenuo protiv njega. Odin ga je skrhao u bici, i Sigmunda su, nenaoružanog, ubili Lyngijevi kopljanici.“ Vra je kimnuo glavom. „To je istina. Sad slušajte, Odin je dopustio - naredio, bolje re eno - samom Sigmundu da se vrati u krv i meso, da vas vodi u odbacivanju hordi Muspelheima.“ Ljudi oko stola bili su sumnji avi, ali su se bojali to iskazati pred Gardvordom. „Kako emo ga sresti?“ protisnuo je jedan od njih.

„Morate ploviti uz Elbu, kroz razne pritoke i prelaze preko kopna, i kona no niz Dunav. Kad do ete do grada koji je izgra en oko Balderove mogile, to ete znati, jer“, zastao je

uvjerljivo, „Sigmund e ustati iz vode da vas pozdravi. Pretpostavljam da je mogila blizu grada Tullna, ali ne mogu biti siguran. Prepoznat ete to mjesto, u svakom slu aju, po Sigmundovu vodenom uskrsnu u.“ Pokazalo se nemogu im okupiti vojsku, pa su Bugge i dvadeset sudruga, svi neoženjeni ili zamjetno nemirni, sami krenuli na teško putovanje kopnom i vodom. A ovdje, pomislio je sad tužno, naša nepromišljena potraga neslavno završava. Nasukani na hrpu odvodnog korova u be kom kanalu, dok nas pozdravljaju gra ani koji izgleda misle da smo mi družba žonglera ili lakrdijaša. Toliko o našem pokušaju da zaustavimo Surtera i Muspelheim, i odložimo Sudnji dan. Bugge je žalosno odmahivao glavom gledaju i kako se nekoliko njegovih ljudi spušta u kanal, daš i i hu i zbog hladno e vode. Bili smo ludi što smo slušali staru budalu, rekao je sam sebi. Sadje o ito da je cijela pri a bila samo pivski san tre erazrednog arobnjaka. Duffyjev rapir u koricama nespretno je kuckao otraga po njegovu desnom bedru dok je šprintao pored crkve Sv. Ruprechta. Tad je morao usporiti jer je ulica pod sjevernim zidom bila krcata razdraganim gra anima. Sluškinje su dobacivale lascivna primjedbe jedna drugoj, mladi i su zauzimali gard i razgibavali svoju ma evala ku ruku sa za-svaki-slu aj izrazom lica, a djeca i psi motali su se okolo u ludilu neodre enog uzbu enja. Vrh zida bio je isto tako napu en, i Duffy se zapitao koliko e ljudi pasti s njega prije kraja dana. Pomalo se boje i da e opet vidjeti jezero na mjese ini, svjesno je tjerao sebe da pozornost obra a isklju ivo na spektakl s Vikinzima. A kako u vidjeti što se doga a? zapitao se, iživciran gusto om promatra a. Vidio je Bluta u gužvi na bedemima kako pokušava sprije iti djecu da skinu pokrivala s topova. „Bluto!“ zazvao je Irac svojim najprodornijim glasom. „Kvragu, Bluto!“ Grbavac se okrenuo i namrštio na mnoštvo dolje, a onda vidio Duffyja i mahnuo. „Baci mi konop!“ povikao je Duffy. Bluto je izgledao kao da mu je svega dosta, ali je kimnuo glavom i nestao iza ruba. Irac se progurao, proklizao i proispri avao kroz gužvu do dna zida. Nadam se da se ovih dana mogu penjati po konopu, pomislio je. Ne bi valjalo da do em do pola puta, a onda nespretno kliznem natrag dolje pred onim što bi baš moglo biti cijelo stanovništvo Be a i okolice. Nakon nekoliko minuta konopac se spustio niza zid i Duffy ga je dograbio prije druge dvojice traga a za boljim pogledom. A onda se, povremeno oslanjaju i noge na staro kamenje zidina, po eo vu i gore. Ispod sebe je, i pored teških uzdaha koji su mu grmjeli u glavi, mogao uti primjedbe na svoj ra un. „Tko je onaj stari prosjak što se penje uz konop?“

„Krepat e nakon deset stopa.“ Ma je li? pomislio je Duffy ljutito, ulažu i malo više žustrine u svaki potez rukom. Uskoro je vidio grbav evo zabrinuto lice kako viri na njega s ruba ophodnice, i bilo mu je sve bliže sa svakim o ajni kim povla enjem konopa. Kona no je jednu ruku prebacio preko ruba bedema i Bluto mu je pomogao da se povu e na plo e, na kojima je neko vrijeme ležao uzdišu i. „Previše si star za penjanje po konopu“, prodahtao je Bluto dovla i konop natrag. „Kao što sam ... upravo dokazao“, suglasio se Irac. Sjeo je. „Želim vidjeti ... te slavne Vikinge.“ „Pa, korakni ovamo. Ustvari, pomalo su razo aravaju i. Par njih je sad u kanalu, sijeku kroz zapletene alge, ali ostali samo sjede i izgledaju uvelo.“ Duffy se podigao na noge i zalegao u jednu od sjeverno okrenutih ambrazura. Desetak jarda pod njim bio je kanal Donau, a u vodi pod mostom na Taborstrasse bio je brod, ije se crveno i bijelo prugasto jedro mlitavo njihalo. „Jesu to pravi Vikinzi?“ pitao je Duffy. „Što oni uop e rade ovdje?“ Bluto je samo slegnuo ramenima.

„Pogledat u izbliza“, odlu io je Duffy. „Veži taj konop oko ovog merlona i baci ga niz vanjsku stranu zida. Ili nema besplatnog piva sutra nave er“, dometnuo je na grbavcev iživcirani izraz. Irac je izvukao rukavice koje su mu bile zadjenute za pas i navukao ih dok se Bluto bavio konopom; onda se popeo na zupce - zaprepastivši nekoliko dje a - i zabacio konop iza svojeg desnog bedra i preko lijevog ramena. „Vidimo se kasnije“, rekao je i nagnuo se od zida, klize i niz konop i ko i stiskom desne ruke. Za minutu je stajao na plo niku uz obalu kanala dok je Bluto vukao konop natrag gore. ak je i tu bilo ljudi, i me usobno su se podbadali laktovima i dovikivali podrugljiva pitanja potuljenim moreplovcima. Mrmljaju i živ ane psovke sebi u bradu, Duffy je krenuo na zapad duž obale do hrpe drvenih kaveza za patke koji su inili nešto poput mola izba enog u vodu prekrivenu zelenom sluzi. Oprezno se popeo na prvi, koji je izdržao njegovu težinu, premda su patke u njemu digle kva u, lepetavu galamu. „Umuknite, patke“, zarežao je, puze i duž kaveznog mola, jer je njihova buka privla ila podrugljivu pozornost gomile na obali kanala. Kad je stigao do najudaljenijeg kaveza, sjeo je na njega i kao nagradu za svoje napore dobio jasan pogled na nasukan, ali graciozan brod. Vesla, od kojih je nekoliko bilo prelomljeno i skra eno, bila su uvu ena i pobodena uspravno u utore pokraj rupa, i skoro inila ogradu oko ruba. Duffy se trudio biti impresioniran tim prizorom, i zamisliti sebe kao jednog od svojih predaka koji su se su eljavali s takvim sjevernim barbarima u Dublinskom zaljevu ili na ravnici Clontarfa, ali ovi umorni starci koji su bezvoljno sjekli kanalsko raslinje prili no su gasili njegovu maštu. Ima biti da su to zadnji od svojeg soja, ocijenio je, koji su posvetili svoje preostale godine potrazi za odgovaraju im mjestom za umiranje. Oštar prasak za uo se pod njim i njegovo sjedalo je naglo utonulo. Svetog mu Boga, pomislio je, bit u ba en u kanal ako se brzo ne pokrenem. Prebacio se na drugu dasku, koja je potpuno popustila ostavljaju i ga da visi o koljenima i jednoj ruci, skoro naopako. Za ula se salva smijeha s obale. Njegov rapir je napola iskliznuo iz korica; riskirao je da ga dograbi, zadnja daska je popustila, i bio je ba en u ledenu vodu u klupku dasaka i histeri nih patki. Koprcavo se okrenuo, pokušavaju i zaplivati prije nego što ga verižnja a povu e dolje, i ma mu je zapeo na jednu od plutaju ih dasaka i pukao napola. „Pas mater!“ zaurlao je, grabe i dršku prije nego što je potonula. Zaplivao je dalje od krhotina i ustanovio da ga slabašna struja nosi nizvodno, prema vikinškom brodu i uzbibanim plahtama zelene sluzi. Nijedan od sjevernjaka ga još nije primijetio, premda su se gra ani na zidu i obali valjali od smijeha. Još uvijek stežu i svoj slomljeni ma , Duffy je zaronio i preplivao jedan dio pod površinom - ustanovio je da mu je verižnja a podnošljivo optere enje - nadaju i se da e izbje i najgori dio sluzi i izrugivanja. Još uvijek je mogu e da me nitko nije prepoznao, pomislio je probijaju i se žabljim pokretima kroz hladnu vodu. Bugge je podignuo pogled kad je uo pljuskanje uz lijevi rub broda i prvo je pomislio da je neki Be anin upao u kanal pa se pokušava popeti na brod. A onda je, dok mu je krv nestajala iz lica skroz raširenih o iju, ugledao dvije sluzave zelene ruke kako se pojavljuju na ogradi, popra ene trenutak kasnije svojim vlasnikom, visokim ovjekom mrkog izgleda, prekrivenim kanalskom sluzi, koji je stezao slomljeni ma . Za tren se taj znakoviti pridošlica uzverao na brod i stajao je u lokvi vode izme u vesla kih klupa. Bugge je pao na koljena, a ostali Vikinzi na brodu slijedili su njegov primjer. „Sigmunde!“ zinuo je. „Moji ljudi i ja te pozdravljamo i ekamo tvoje zapovijedi.“ Duffy nije razumio nordijski, ali je razumio da su ga ti Vikinzi nekako pobrkali s nekim -

a tko bi to mogao biti? Samo je stajao tamo i izgledao strogo, nadaju i se da e se nekakvo rješenje pojaviti. Za ulo se komešanje na mostu iznad. Nekoliko ljudi je povikalo daj se ne guraj! a onda se Aurelian nagnuo preko ograde. „Što je ovo?“ dobacio je uznemireno. „Propustio sam po etak.“ Duffy je mahnuo prema kle im sjevernjacima. „Oni izgleda misle da sam ja netko drugi.“ Bugge je skrušeno digao pogled, ugledao Aurelianovo bijelim okruženo lice s povezom na oku kako viri na njega, i jednostavno se ni ice opružio po palubi. „Odin!“ zakri ao je. I drugi mornari pali su ni ice. a oni u vodi, koji su sad virili kroz rupe za vesla, cviljeli su obuzeti stvarnim strahopoštovanjem. „Ovo je vrlo neobi no“, primijetio je Aurelian. „Jesu li oni rekli tko vjeruju da si ti?“ „Ovaj... Sigmund“, rekao je Irac. „Ukoliko to ne zna i ,tko si, kog vraga, ti'.“ „Ah!“ rekao je Aurelian nakon trenutka-dva, kimaju i glavom s poštovanjem. „Ovdje imamo posla s pravom stvari, nedvojbeno!" „Što, kog vraga, ho eš re i? Izvla i me odavde. Prava sam sprdnja - prekriven prljavštinom i držim slomljeni ma .“ „Drži ma . Objasnit u kasnije." Spretnije nego što bi Duffy o ekivao, starac u crnini presko io je ogradu mosta i spustio se u opušteni anj na središnju šetnicu broda. Tada je, na Ir evo daljnje iznena enje, Aurelian samouvjereno došao do opruženog kapetana, dotaknuo ga po ramenu i po eo mu pri ati na nordijskom. Duffy je samo stajao, osje aju i se kao lakrdijaš, dok su vikinški kapetan i njegova posada s poštovanjem ustajali. Bugge je odgovorio na nekoliko pitanja koja mu je Aurelian postavio, a onda došao do Irca i kleknuo pred njega. „Dotakni mu rame svojim ma em“, rekao mu je Aurelian. „U ini to!“ Duffy je to u inio, s onoliko dostojanstva koliko je mogao prikupiti. „Jako dobro“, rekao je Aurelian kimaju i glavom. „Oj!“ zazvao je zainteresirane gledatelje na obali. „Donesite neke vrste daske ovamo, brzo! Kapetan Bugge i njegovi ljudi spremni su se iskrcati." Bizarna je bila povorka koju je Epifanija vidjela kako stupa ulicom, najavljena divlja kim lavežom pasa. Stajala je u vratima Zimmermanna i zurila u dvadeset i jednog Vikinga koje je predvodio naizgled oživljeni utopljenik. A onda gaje, problijedjevši, prepoznala. „O, Briane!“ zaje ala je. „Opet su te ubili!“ Istog trena joj je Aurelian bio iza ramena, ušavši neopaženo u zgradu. „Ušuti“, zašištao je. „S njim je sve u redu, samo je upao u kanal. Može ti sve ispri ati kasnije. Sad se vrati poslu.“ Duffy je poveo svoje sijede ratnike otraga do štala i pozdravio Wernera koji je pažljivo skupljao listove salate ispale iz kante za sme e. „Što je ovo?“ htio je znati kr mar. „Tko su ti de ki?“ Duffy je odgovorio kako mu je re eno. „To je dvadeset i jedan danski najamnik koje je Aurelian unajmio da pomognu u obrani grada od Turaka.“ „Kojih Turaka? Ja ne vidim nikakve Turke - samo hrpu starih skitnica koji e mi popiti sve pivo. A u što je netko tebe umo io? Ovo je prebudalasto. Vodi ih odavde.“ Irac je odmahnuo glavom. „Aurelian je u blagovaonici“, rekao je. „Bolje idi razgovaraj s njim.“ Werner se pokolebao. „Ne eš ništa napraviti ovdje dok me nema ...?“

„Pa ... rekao mi je da izvedem konje iz štale da bi ova gospoda mogla spavati tamo. Rekao je da je prolje e blago, pa bi konji trebali mo i preživjeti no ni zrak, a tijekom naleta hladno e, ako ih bude, mogu no i provoditi u kuhinji.“ „Konji u mojoj kuhinji? Vikinzi u mojoj štali? Sišao si s uma Duffy, ja u -" „Idi govori s Aurelianom“, rekao mu je Irac opet. Vikinzi su raspri anog kr mara gledali s velikom znatiželjom, i jedan od njih ga je nešto upitao na norveškom. „Tiho budi, propalice!“ zarežao je Werner. „Dobro, idem ga pitati za ovo. Re i u mu da se riješi cijele ove bande - uklju uju i i tebe, Duffy! Moje mišljenje kod njega ima težinu, ako to možda nisi znao!“ „Odli no!“ iskesio se Duffy. „Idi ga upoznaj s njim.“ Srda no je lupio Wernera po le ima gurnuvši ga polovicu razdaljine do kuhinjskih vrata. Ustvari, pomislio je Irac okre i se štali, Werner je jedini ovdje koji zvu i razumno. Zašto bismo, kog vrag,a trebali primiti te olinjale Dance? Oni e zasigurno uvijek biti ili svadljivo pijani ili potišteni, a u oba slu aja od njih ne emo imati nikakve koristi.“ „Ajmo sad, de ki!“ zazvao je Irac, pljeskaju i rukama da im privu e pažnju. „Premještate konjare iz štale u dvorište, ha?“ Sjevernjaci su se svi nakesili i kimnuli glavama, i ak i prisko ili pomo i kad su vidjeli što on radi. „Hej, Shrube!“ povikao je Duffy kad su svi konji stajali na kaldrmi izgledaju i zbunjeno. „Donesi nam piva!“ Dje ak je provirio iza dovratka kuhinjskih vrata. „Jesu li to prijateljski Vikinzi?“ zapitao je. „Najprijateljskiji“, uvjerio ga je Duffy. „Daj pivo.“ „Mojim ljudima se ne e servirati alkoholna pi a“, za uo se sve ani glas iza njega. Irac se okrenuo i nezadovoljno uzdahnuo kad je ugledao Lotharija Mothertonguea kako se kraljevski mršti na njega. „O, to su tvoji ljudi, je li, Lothario?“ „Doista. Prošlo je nekoliko života otkad smo se zadnji put sreli, ali prepoznajem duše iza njihovih o iju. Bedivere!“ povikao je, pokušavaju i zagrliti Buggea. „Joj, kvragu“, dodao je, jer ga je Bugge opalio laktom u trbuh. „Ah, vidim. Tvoja stvarna sje anja su još uvijek zastrta. To e se nedvojbeno ispraviti kad Ambrozije do e.“ Onda se okrenuo Ircu. „I ti bi mogao biti netko, Duffy.“ „To bi bilo lijepo." „Premda to donosi odgovornost. Veliku. Kad si mu enik, poput mene, moraš svoj život smatrati sitnicom." „Siguran sam da si u tome sasvim u pravu", rekao mu je Duffy. „Ali svakako negdje postoji nekakav zmaj ili tako nešto što treba ubiti? Ne bih te zadržavao." Mothertongue se namrštio na Duffyjev ton. „Postoje stvari koje ekaju na moju odluku", priznao je. „Ali nemoj davati tim ljudima alkohola, oni su trezveni krš ani ... ispod svega toga." „Naravno da jesu." Ba va piva iznesena je minutu-dvije nakon Mothertongueva odlaska i Duffy je napunio dvadeset dvije krigle. „Hajde, ispijte, vi trezveni krš ani", rekao je sjevernjacima, nepotrebno.

Deveto poglavlje Do kasnog poslijepodneva sjevernjaci su hrkali u sijenu, iscrpljeni putovanjem i omamljeni trima ba vama piva koje su ispraznili. Duffy, i sam skoro usnuo, sjedio je za svojim uobi ajenim stolom u blagovaonici i gledao kako ista ice koriste metle, krpe i namo ene tkanine po zidovima i podu. Uskoro su se bezvoljni koraci dovukli do prednjih vrata i Bluto je ubauljao kroz predvorje. Vidio je Duffyja i po eo se smijati. „Posejdone! Okupao si se, to vidim, ali još uvijek vonjaš kao kanal.“ Irac se kiselo nasmiješio. „Samo se ti smij“, rekao je. „Oni sjevernjaci misle da sam ja bog ili tako nešto.“ Mahnuo je nevoljnim pozivom prema drugom stolcu za stolom. „Kako je tebi prošao dan?“ „Ma nije dobro.“ Bluto je umorno sjeo. „Dajte mi piva, netko! Neki klinac je zavukao glavu u jednu od mojih najboljih kulverina i izbljuvao se.“ „To e lijepo iznenaditi Turke“, primijetio je Duffy. „Nesumnjivo. uj, Duff, misliš li zbilja da je vjerojatno da e Sulejman do i ovamo? Vraški je daleko na sjeveru, po turskom ra unanju.“ Duffy je slegnuo ramenima. „Ukoliko Sulejman ne umre - pa ga zamijeni miroljubivi sultan, što je skoro kontradikcija samo po sebi - rekao bih, sigurno, Turci e pokušati zauzeti Be . Na kraju krajeva, zašto bi sad stali? Kretali su se stalno uz Dunav: Beograd dvadeset prve, Moha , Budim i Pešta dvadeset šeste ... a i nije baš da e Sulejman nai i na strašno organiziran otpor. Karlo je prezauzet borbom s francuskim kraljem Franjom da nam pošalje išta vojske, a Ferdinand sam ne e mo i mnogo napraviti. Papa Klement je poslao uobi ajene lijepe želje i malo što drugo. A onda imamo i starog dobrog Martina Luthera koji luta okolo i govori idiotarije poput,boriti se protiv Turaka zna i opirati se Bogu, koji na naše grijehe odgovara takvom batinom’. Prije dvije godine rekao bih da je Zapolja naša naj vrš a nada protiv njih, a sad se i on, naravno, upisao za Sulejmanovog slugu. Ustvari, Sveto Rimsko Carstvo, cijeli Zapad, nije nikad bilo toliko zrelo za rušenje." Bluto je zabrinuto odmahnuo glavom. „Dobro, dakle, oni dolaze. Misliš li da ih možemo odbiti?" „Ne znam. Ti si ovjek od topova. Ali mislim da e, ako ih potu emo, to biti uglavnom zato što su ih prirodne okolnosti oslabile - vrijeme, preduge linije opskrbe, takve stvari. Oni e biti daleko od doma. na kraju krajeva." „Da." Grbav evo pivo je isporu eno i on ga je smrknuto otpio. „Duffe, kao moj najbliži prijatelj, bi li -" „Kvragu," prekinuo ga je Irac, „znaš me tek mjesec dana." „Svjestan sam toga, naravno", nastavio je Bluto uko eno, zbog ega je Duffy poželio da nije progovorio. „Kao svog najbližeg prijatelja, tražim od tebe da mi u iniš uslugu." „Pa naravno", rekao je Duffy, posti en kao i uvijek bilo kakvim iskazivanjem sentimentalnosti. „Ako se dogodi da poginem ... ho eš li se pobrinuti da moje tijelo bude kremirano?" „Kremirano? Dobro", rekao je Duffy polako. „Popovima se to ne e svidjeti, ali pretpostavljam da ne e biti razloga da oni doznaju za to. Mogao bi me nadživjeti, naravno. Zašto želiš biti kremiran?" Blutu je bilo neugodno. „Pretpostavljam da, kad prihvatiš zadatak, zaslužuješ objašnjenje.

Ovaj ... moj otac bio je grbavac, kao i ja. Cijela loza je možda bila, koliko ja znam. On je umro kad su meni bile dvije godine. Jedan ro ak ispri ao mi je sljede e, jednom kasno no u. Bio je pijan, ali se kleo da je istina, da je on bio tamo." „Za ime Božje", rekao je Duffy. „Bio gdje?" „Na karminama mog oca. Šuti i slušaj. Moj otac po inio je samoubojstvo i lokalni sve enik je rekao da bi sva iji preci bili obeš aš eni da moj otac bude pokopan u posve enom tlu. Što je ustvari bilo dobro - ne mislim da bi stari to ionako htio. Pa je nekoliko njegovih prijatelja odnijelo njegovo truplo do jednog starog poganskog groblja par milja od grada.“ Otpio je još piva i nastavio. „Tamo je bila jedna ku ica, sa stolom, pa su iskopali grob odmah ispred, izvadili cugu i polegli truplo na stol. Ali on je bio grbav, kao što sam rekao, pa nije ležao ravno. Ne bi išlo da se karmine održe s njim licem nadolje - loša sre a ili tako nešto - pa su negdje našli konop, vezali ga tati oko grudi, i vezali pod stolom tako vrsto da je pritiskom izravnat. I, kad je po asni gost bio propisno opružen, udarili su po pi u. Do sumraka se pojavilo još dosta ljudi; svi su plakali i pjevali, ijedan od njih je grlio truplo ... i primijetio je konop zategnut poput tetive na luku.“ „Ojoj.“ „Baš tako. Nitko ga nije gledao pa je kriomice izvadio svoj nož i prerezao konop. Truplo mog starog, sa svom tom napetoš u najednom otpuštenom, isko ilo je ravno kroz prozor. Ožaloš eni su se vraški prepali dok im onaj s nožem nije objasnio što je u inio. Otišli su van, donijeti truplo natrag, i vidjeli da je palo par stopa u stranu od rake koju su iskopali. Pa su ga odvukli natrag unutra, opet ga vezali, malo pomakli stol, sklopili par oklada, i opet presjekli. Boing. Ode on van. Iz etvrtog pokušaja pao je u raku, napunili su je zemljom i otišli doma.“ „Dobri sveti Kriste!“ uzviknuo je Duffy. „Mislim da ti je tvoj ro ak lagao.“ „Možda. Ali želim biti spaljen.“ uj, samo zato što se tako nešto dogodilo tvom ocu „Spaljen, Duff.“ „O, dobro. Pobrinut u se za to, ako te nadživim.“ Rukovali su se da to potvrde. Gledaju i preko Ir eva ramena, Bluto je primijetio opuštenijim glasom: „Hm! Onaj mandarino bulji kao riba u jednog od nas.“ Duffy se pomaknuo na stolcu i ustanovio da još jednom susre e hladan pogled Antokua Ten-noa. „U pravu si“, rekao je, potiskuju i drhtaj dok se okretao natrag Blutu. „Neugodan gost, van svake sumnje.“ „Govore i o tvojim gostima.“ rekao je grbavac, „u koliko ete to no sati sutra po eti to iti bock?“ „Ne možeš to smetnuti s uma, ha? Pa, sutra nave er oko pet. valjda. Vidjet u te tad, pretpostavljam." „Mene i svakog drugog u Be u.“ U lampom osvijetljenom polumraku kuhinje nekoliko sati kasnije Duffy je hodao gore-dolje po škripavim daskama odvaguju i ma s nezadovoljnim izrazom lica. „Pa,“ rekao je Eilifu, koji je sjedio na obližnjoj ba vi, „bit u zahvalan za posudbu dok ne uspijem dobiti ma izra en za mene, ali ovaj ne bih zadržao." Švicarski najamnik po ešao je svoju sjedinama prošaranu bradu. „Zašto ne?" „Vidi," rekao je Irac, sad njišu i rapir naprijed-natrag na svom desnom dlanu, „ravnoteža je pogrešna. Sva težina je u oštrici. Trebao bi mi uteg na dršci od deset funti, a onda bi bio pretežak za fintiranje." „A zašto bi uop e fintirao? Udariš ih žestoko odmah, i nastavljaš ih žestoko udarati."

„Osje am se sigurnije s tom opcijom. Tako er, pogledaj taj štitnik - to je samo pruga elika. Zar ne misliš da bi netko mogao uvu i vrh ispod toga i odrezati mi sve prste jednim

potezom?" „Božje mu kuke, Briane, zašto toliko brineš zbog vrha? Samo ženskasti Španjolci i Talijani ga koriste - uglavnom zato što nemaju snage ni hrabrosti za dobar rez." Zamahnuo je imaginarnim ma em u snažnom luku. „Ha! Parirajte tome, vi Estebani i Juliji!" Duffy se nasmiješio. „Za tvoje dobro, Eilife, nadam se da nikad ne eš nai i na tog Estebana ili Julija. Taj bi od tebe na inio nešto poput Sv. Sebastijana kad su mu izvadili strijele." „Ma je li? Mislim da si proveo previše vremena u Mlecima, Duff, i to je sve." „Nesumnjivo. Pa, u svakom slu aju, hvala ti. S ovim se svakako mogu pobrinuti za one ma evaoce kakvih u Be u ima. Ovaj, osim, možda, nekoliko landsknechta", dodao je, vidjevši kako se Eilif odmah namrštio. „Možda par njih", suglasio se Švicarac pravi no. „Zvu i kao da se blagovaonica puni", primijetio je, pokazuju i palcem kroz dvostruka vrata. „Zar ne bi trebao oti i tamo?" „Ne, preska em ve eras“, rekao mu je Irac. „Aurelian je predložio da kr maru pružim malo odmora od svoje naprašite naravi - svaki put kad taj ovjek razgovara sa mnom, toliko se razljuti da se mora oti i opustiti u ku u tog pjesnika Kretchmera, gdje je izgleda neka vrsta ku nog ljubimca. Proveo je prošlu no tamo nakon što sam ja navodno pokušao raznijeti štale.“ Duffy je uvukao novi ma u korice i pri vrstio ga za pas. „Ali ti popij i moj dio, ho eš li?“ „Osloni se na mene.“ Duffy je napustio zgradu kroz kuhinju, nabijaju i ruke duboko u džepove ogrta a kad ga je hladan vjetar pronašao. Zakrpe oblaka jurile su preko lica mjeseca koji je bio odmah iza punog, a gotski i srednjovjekovni krovovi ocrtavali su se mutno zale eni naspram dubokog crnila neba. Osje aju i se poput bauka sjena, Duffy je tiho prošao pored nekoliko oaza toplog svjetla i glazbe, smjerom koji bi ga odveo do široke Rotenturmstrasse i, nakon lijevog skretanja, do sjevernih vrata grada. Aurelian je platio nekoliko lokalnih de ki da drže stražu na vikinškom brodu i predložio je da no as Duffy zaradi svoju pla u provjeravaju i kako im je. Zapadni vjetar curio je ulicom poput vode niz kanal i, da mu ogrta ne bi lepršao oko gležnjeva, Irac je skrenuo lijevo u uli icu koja bi ga odvela do sjevernih vrata uz crkvu Sv. Ruprechta. Bio je svjestan utješnih doma ih mirisa koji su izlazili ispod vrata i oko prozora: vru eg kruha i kupusa, i drva koje gori u ognjištu. Bilo je to baš jedne ovakve no i, prisjetio se, prije nekih petnaest godina, kad sam prvi put sreo Epifaniju Vogel. Njoj je bilo oko dvadeset pet, vitka - pa, mršava, da budemo precizni - tamnokosa cura koja je nekako uspijevala, kao što neki ljudi mogu misliti na stranom jeziku, zbilja razmišljati na udljivosti i neodoljivim besmislicama, vje ito potištena ili ushi ena zbog nerazumljivih trica, podržavaju i svoje izjave pogrešno citiranim ulomcima poezije i Svetog pisma. Pozirao sam, sjetio se Duffy, za portret njezinu ocu, koji je tad još bio poštovan slikar. To je trebala biti slika Ivana Krstitelja ili tako nekoga, i on me spopao u jednoj kr mi, govore i mi da imam to no onakvo lice kakvo mu treba. Za sliku koja se, sad se sje am, zvala Sv. arhan eo Mihael, trebalo mu je nekoliko tjedana da je dovrši i do kraja tog roka ja sam bio beznadno zaljubljen u njegovu k er. A evo kako nas godina 1529. zati e: Vogel je ludi, slijepi stari pijanac, Epifanija je sijeda sluškinja iz koje je izbijena skoro sva živost, aja sam stari ma ak pun ožiljaka, s lošim ponašanjem i nikakvim izgledima, i svi mi glupo sjedimo na putu žestokoj turskoj navali. Irac se nasmijao i otplesao par skakutavih koraka jiga jer mu se inilo da, premda bi to nesporno tako izgledalo nekomu sa strane, pa ak i njemu samome, to još uvijek nije bila baš cijela pri a.

Prelazio je maleni trg koji je okruživao uspavani vodoskok kad ga je lepet odozgor nagnao da digne pogled i njegove tihe misli raštrkale su se poput uplašenih vrabaca - jer, dva crna stvora ljudskog oblika spiralno su se spuštala prema njemu s neba. Mjese ina je blistala na njihovim raširenim krilima, zakrivljenim koricama i - zbunjuju a stvar - klompama s visokom petom. Užasnut, Duffy je refleksno posegnuo za svojim ma em, ali njegova lijeva ruka nije stigla do drške. Najednom je obuzet, ne izvana nego iznutra, kao da ga je dotad neprimije eni suvoza odgurnuo i preuzeo uzde. U bespomo noj panici gledao je svoju vlastitu lijevu ruku kako umjesto toga izvla i bodež, a onda duboko zasijeca njegovom britkom oštricom po desnom dlanu, tako da je krv potekla i prije nego što se nož podigao. Stanite malo, vragovi, pomislio je histeri no. Dajte mi dvije minute i o ito u sam sebe isje i na komade i prištedjeti vam trud. Svom snagom svojeg uma borio se da povrati kontrolu nad svojim tijelom, ali se inilo da što se više trudi oduprijeti svom sadašnjem stanju, to ono postaje potpunije. Njegova porezana desna ruka sad je izvukla ma i držala ga dolje, tako da je vrh strugao po kamenju. Krv mu je curila niz prste i tekla pod lu nim štitnikom na oštricu. Lijeva ruka odvagnula je bodež koštane drške - dok su visoki stvorovi sklapali krila i spuštali se, zveke i udnim debelim cipelama po plo ama - i ispružila ga u opreznom en guarde.

Vi eni s razdaljine od tek par jarda, ti stvorovi nisu baš izgledali jako ljudski. O i su im bile prevelike, a ela su im se spuštala natrag paralelno s dugim, višeresi astim ušima. Ramena su im bila široka, ali pogrbljena, i stalan, vu ji osmjeh krivio im se pod njuškama. Dok je Duffy prikupljao te prve dojmove, jedan od njih podigao je do usana malu frulu i po eo svirati piskavu, brzu melodiju. Duffy je zarežao psovku na jeziku koji nije razumio i, bolno vuku i ma za sobom po plo niku, dugo posko io prema frulašu i zasjekao bodežom prema njegovoj glavi. Stvor je sko io unatrag, izvan dometa, trep i zbunjeno. Njegov pratilac za eretao je s

itim razo aranjem i pokazao na Ir ev ma , duž ije brazde je njegova krv ve dotekla cijelim putem do vrha - a tada je to bi e izvuklo dugu sablju i, drže i se napeto poput kukca, krenulo na Duffyja, dok je frulaš koraknuo u natrag i nastavio sa svojom sablasnom svirkom. Sablja je jurnula munjevitim rezom prema Ir evu vratu i Duffy je odbio udarac štitnikom svojeg bodeža ... odupiru i se porivu da ripostira jer njegovo oružje nije imalo ni blizu dovoljan doseg. ak i uz to, nasmijao se s olakšanjem, jer je pokret bio njegov vlastiti - povratio je kontrolu nad svojim djelima. Još jedan rez je uslijedio brzo i dok mu je parirao, nisko, primijetio je kraji kom oka da su, u trenutku kontakta bodeža i sablje frcale iskre iz vrha njegova ma a u dodiru s plo nikom i najednom je znao, neobjašnjivim uvjerenjem, da bi dizanje ma a od zemlje zna ilo njegovu vlastitu smrt. Vrag je sad napadao žestoko, i odbijanje ubadaju e sablje samo bodežom zahtijevalo je svaki djeli umije a i spretnosti koji je Irac mogao prizvati. Frulanje je postalo glasnije i brže i plavi plamen pucketao je i sjajio oko Duffyjevog vuku eg vrha ma a dok je on skakutao u

ajni ki kompliciranom plesu napredovanja i povla enja. „Upomo !“ povikao je promuklo. „Zovite vojsku, netko! Zovite sve enika!“ Ali glazba frule kao da je prigušila njegov glas, i nije se ak ni uo odjek. Stvor je bio neljudski brz, ubadaju i sad u Duffyjevu nogu, trenutak kasnije prema

njegovu licu, a onda zamahom na ruku. Mašu i bodežom u divlja kim pariranjima, Duffy je uspio dugu oštricu držati dalje od svojih vitalnih dijelova, premda je uskoro krvario iz brojnih manjih posjekotina. Irac je teško disao i ve mu je dugin sjaj iscrpljenosti treperio na rubu vidnog polja. Tad je parirao udarac nisko i prema van, i udahnuo žestok jecaj kad je oštrica sablje zastrugala po kostima njegovih zglavaka umjesto po eli nom štitniku. U trenu je štitnik bio pun krvi, i njegov stisak bio je opasno sklizak. Njegov protivnik krenuo je brzim ubodom prema Duffyjevu oku i on je trgnuo bodež gore da to blokira - ali to je bila samo finta i oštrica sablje kliznula je usred pokreta prema njegovoj nezašti enoj lijevoj strani. Instinktivno je Duffy trgnuo ma gore i blokirao udar forteom ... ali onog trena kad mu se vrh podignuo s plo nika, piskutava glazba ugasila mu je svu snagu i mlitavo se srušio licem na plo nik. Još uvijek stisnut u lijevoj ruci, bodež - sad isprugan njegovom krvlju - vrsto se zabio u pukotinu kad je pao na njega; istog trena toplina kao da je jurnula duž oštrice iz zemlje, daju i skoro onesviještenom Ircu taman dovoljno snage da se zakotrlja i podigne teški ma u nespretnom zaustavnom zamahu kad je stvor sko io naprijed da izvede zadnji ubod. Stvor je jurnuo ravno na ispruženu oštricu i vlastita ga je sila gurnula naprijed toliko da je oštrica izašla cijelu stopu iz njegovih le a. Frulanje je najednom prestalo, a nabodeni stvor, padaju i unatrag s Ir eva ma a, ispustio je zavijaju i samrtni krik koji je neprigušen odjeknuo od svakog zida. Gr evitim drhtajem odbacio je sablju, glasno razbivši ne iji prozor, a onda klonuo naprijed, skupljaju i se dok je padao, da bi na kraju lupio glavom u tlo. Frulaš je ignorirao opruženi, daš i Ir ev lik i jurnuo do svojeg ubijenog sudruga, podignuo truplo, i onda s naporom odlepetao u no no nebo. Duffy je ostao ležati gdje je pao, daš i poput psa dok mu je skorena krv lijepila drške oružja za ranjene ruke, i slijedio pogledom leta a dok ovaj nije nestao iznad krovova. * * * „Sa svom dužnom skromnoš u," govorio je Werner, dižu i glas da bi ga se ulo preko uobi ajene galame u blagovaonici, „ovdje sam ja krio svoju svjetlost pod šepetom. Zakopavao talente koji su mi povjereni, umjesto da idem van i investiram ih.“ Aurelian se nasmiješio. „Moraš me pustiti da vidim nešto od tvojih stihova prije nego što odeš, Werneru.“ Kr mar je nabrao elo. „Pa, nisam siguran da bi mnogo dobio od njih. Prili no su ezoteri ni - puni opskurnih aluzija na klasi ne filozofe; a ja ne sputavam svoju muzu na pašnjak bilo kojeg pojedinog jezika. Pišem, iskreno, za ultrasofisticirane ... za literate ... inicirane.“ Otpio je gutljaj svog burgundca. „Samotan je to zanat, koji potpuno cijene samo drugi poput mene. Ma, Johann mi je pri ao - to je Johann Kretchmer, znaš - on mi je rekao da kad je itao svoje Observatii ab Supra Velare samom caru Karlu, Karlo je o ito propustio polovicu aluzija. Štoviše, ak nije uo io ni vrlo pogrdnu aluziju na sebe, toliko je taj ulomak bio uvijen u orijentalnu

slikovitost!“ Wernera je spopao hihot i na samu pomisao o tome i sažalno je odmahnuo glavom. „Ma zamisli samo“, suglasio se Aurelian. „Pa, nedostajat eš nam. Oko Boži a, tako misliš?“ „Da. Johann i ja planiramo obi i Gr ku i Italiju, uživati u aurama koje su ostavili veliki umovi prošlosti.“ „Zar ne e biti pomalo hladno za dugo putovanje? Usred zime?“ Werner je pogledao uokolo, a onda se nagnuo naprijed. „Ne nužno. Johann je itao djela Radziviliusa, Sacroboscusa i

Laurentiusa, i riješio je problem radikalne topline i vlage.“ „Vrag me odnio. U tom slu aju, onda, rekao bih ti - što je, Anna?“ Lice služavke bilo je namrgo eno, ustrašeno i nestrpljivo. „Brian je. Sad se vratio i on se -" „- upleo u još jednu pijanu tu njavu, o ito“, dovršio je Werner, gledaju i mimo Anne u Duffyja koji je nesigurno prilazio. „Ne želim biti prizeman, Aureliane, ali taj ovjek je jedan od razloga što planiram oti i. On je na najprostiji na in -“ Aurelian je gledao u Duffyja, koji je sad stajao pokraj stola. „Ostavi nas, Werneru", protisnuo je. „Ne, ni rije i više! Odlazi!“ Duffy je kolabirao na klupu koju je Werner upraznio. „Daj ašu piva, Anna", prošaputao je. „Idi do podruma, Anna“, rekao je Aurelian. „Reci Gambrinusu da sam ja rekao da nato i visoku kriglu bocka za Duffyja.“ Ona je kimnula glavom i otr ala. „Što se dogodilo?" Irac se slabašno nasmijao. „O, ništa posebno. Dva crna vraga sišla su s neba i pokušala od mene napraviti šiš- evap.“ Posegnuo je preko stola i prstom sme im od krvi kucnuo po prsima starog arobnjaka. „I ho u nekakve odgovore, jasne i brze.“ „Naravno, naravno. Crni vragovi, kažeš? Lete i? Veliki Bože. Kad se Anna vrati, idemo u ... što ja znam ... u kuhinju, i možeš mi ispri ati cijelu pri u. Da, da, i ja u ti re i ono što znam." Podigao je pogled. „Jock! Jock, mladi u! Do i ovamo." Visok, vitak mladi dokaskao je preko prostorije do stola. To mi je lice poznato, pomislio je Irac. Odakle si mi ti poznat, Jock? Aurelianovi prsti stisnuli su vre asti zeleni baršun mladi eva rukava. „Idite do Kralja," prošaputao je stari arobnjak promuklo, „sva etvorica, i uvajte ga - i više nego svojim životima!

ekivana opasnost pojavila se u neo ekivan as. Ostanite s njim cijelu no , i vratite se kad zora potpuno svane. Do tad u ve nešto dogovoriti, vjerujem. Idi!" Jock je kimnuo glavom i odjurio do hola za poslugu niti ne pogledavši Duffyja. Starac je nestrpljivo puckao prstima. „Ma gdje je dovraga - oh, evo je. Uzmi svoje pivo i slijedi me." „Netko mu mora previti te rane", pobunila se Anna, „ili e mu se ruke zagnojiti." „Šuti, curo", rekao je Aurelian, odmahuju i rukama prema njoj. „Ja sam krpao ranjenike davno prije nego što si se ti rodila. Do i, ovaj ... Briane." Duffy je poslušno uzeo kriglu, pažljivo je nose i s obje ranjene ruke, i krenuo za starcem, kroz drevni kameni luk kuhinjskih vrata. Aurelian je privukao dva stolca do kamenova oko otvorene vatre i odgurnuo nekoliko željeznih šipki skorenih od e i masti; umotavši ruke u stari ru nik, pažljivo je podigao lonac kipu e vode s lanca iznad vatre. Onda je petljao pod svojom haljom i kona no izvukao metalnu kutijicu i dvije vre ice. „Daj mi svoje ruke“, zatražio je. Duffy ih je ispružio i Aurelian je umo io ru nik u vru u vodu, nježno ga istresao i onda obrisao krv s Ir evih ruku. Duffy se osupnuo i samo što se nije požalio kad je starac razvezao vezicu na jednoj od vre ica i posuo zeleni prah po posjekotinama. Oštra hladno a proširila se Duffyjevim rukama kroz posjekotine i vreli, pulsiraju i bol nestao je poput ugašenog plamena svije e. „Dobro!“ rekao je. „Hvala.“ Po eo je povla iti ruke. „Ne žuri, nismo još gotovi.“ Aurelian je vadio kalem i iglu iz mnogo drugih stvari u kutiji. „Gledaj nekamo drugamo, sad, i ispri aj mi o tim vragovima.“ Pomalo nervozno zure i u neujedna eno kamenje stropa, Duffy mu je prepri ao tu ve er i bizaran, glazbom pra en dvoboj. „Ali sam na samom po etku bio siguran da sam na mjestu mrtav ovjek“, rekao je kad je završio. „Samo sam bespomo no gledao dok je moje tijelo izvodilo

pokrete koji nisu bili od moje volje. A onda, nekako, što sam se više trudio otresti op injenost i povratiti kontrolu svojem stvarnom ja, to je ja a ta ... druga kontrola postajala.“ „Da, mogu zamisliti. uj, ne znam kako da ti to nježno kažem, ali ima još jedan zadatak koji ti i ja moramo obaviti no as prije nego što se možemo izvaliti u postelju. Ne bi trebalo biti pre-“ „Kvragu, ne!“ prasnuo je Duffy. „Ti si poludio! No as? Ne u ak ni slušati -" „Tišina!“ zagrmio je Aurelian. „Slušat eš me, i to s poštovanjem, ti glupa, svadljiva neznalice. Volio bih da ti sve ovo mogu predo iti polako, s mnogo objašnjenja i vremena da to shvatiš i postavljaš pitanja, ali da stojimo dovoljno dobro da si možemo sve to priuštiti, nijedan od nas ne bi u prvom redu morao biti ovdje.“ Aurelian je bio bijesan, ali i pored njegovih rije i Duffy je pretpostavljao da bijes ustvari nije usmjeren na njega. „Želiš li znati što ti se dogodilo ve eras? Ha? O, ho eš? Onda obrati pažnju - ta dva bi a bila su ... izvidnica, recimo to tako, prethodnica Isto nog Carstva. Bog zna što su radili ovdje ve sad - Sulejman još nije ni krenuo iz Konstantinopolja, i nisam o ekivao da e se tako nešto pojaviti dok on ne bude dosta uz Dunav.“ Nezadovoljno je odmahnuo glavom. „Ali pripremaš se najbolje što možeš, i onda nosiš s teško ama kad se pojave.“ Nešto je radio s Duffyjevim rukama, ali neodre eni pritisak i povla enje bili su jedino što je Irac osje ao. „ injenica da su se ta stvorenja fokusirala na tebe, umjesto na grad uop e, ili pivovaru, posebno je zabrinjavaju a. To ukazuje da ih nije Ibrahim samo naslijepo poslao na sjever, ve ih je prizvao i uputio netko ovdje. Dao bih mnogo da znam tko bi to mogao biti.“ „I ja bih“, zarežao je Duffy. „Ali još mi nisi rekao što je taj posli ." „Idemo prizvati ekvivalentne uvare.“ „I još jedna stvar Duffy je zastao. „Jesi li rekao ekvivalentne?“ „Da. Koja druga stvar?“ „O. Ovaj ... da. Što se to no dogodilo tijekom te borbe? Što je bilo to kad je moje tijelo po elo djelovati samo od sebe, i rasjeklo mi ruku i krenulo se braniti samo bodežom? Ako mi kažeš da ne znaš, ne u ti vjerovati“, dodao je. „Vrlo dobro. Mislim da ti to mogu re i.“ Pokupio je svoje stvari. „Imaš li rukavice? Pa, evo. Istresi malo ovog praha u njih prije nego što krenemo ve eras. To e ubiti bol i održati rane istima.“ Zavalio se unatrag i nasmiješio hladno. „Ovo e tebi neizbježno zvu ati pomalo

misti no. Nadam se da ti to ne smeta.“ „Nema mi što smetati, ako je istina.“ „To je to no. Sigurno si uo za reinkarnaciju.“ „Da. Kad je netko bio egipatska princeza u nekakvom prethodnom životu.“ Duffy je uzeo svoju kriglu i otpio dug gutljaj. „Zašto su to uvijek egipatske princeze?“ „Jer ve ina ljudi nije bila baš ništa, pa izmišljaju nešto što zvu i blistavo da bi ubacili malo živosti ujedini život koji e ikad imati. Ali ne govorim o tim budalama. Nekoliko ljudi zbilja jest živjelo prethodnim životima, a ti si jedan od njih. Kad -" „Tko sam ja bio?“ Aurelian je trepnuo. „Hm? 0, to je ... teško re i. U svakom slu aju, kad su te ta dva stvora s neba napala ve eras, jedna ranija verzija tebe o ito je preuzela kontrolu." „Pa sam skoro poginuo", promrmljao je Duffy. „Daj, ne budi idiot. On je morao preuzeti. Što bi ti u inio da on nije? Samo navalio na njih mašu i ma em i bodežom, zar ne?" Duffy je slegnuo ramenima i kimnuo glavom. „To no. Ti nemaš iskustva u takvim stvarima, ali tvoje ranije ja je imalo. On je znao da su udovišta duboko na stranom tlu i da se ne usu uju dotaknuti zemlju - otud one udne, debele

cipele. On je znao i još da je jedini na in za odupiranje hipnoti koj aroliji frulaške glazbe koja oduzima volju taj da se usidriš, uspostaviš vezu krvlju i elikom sa zemljom Zapada. Vrlo nalik Anteju, sjetit eš se, koji je mogao u borbi pobijediti svakoga dok god je bio u dodiru sa zemljom. Kad si podignuo ma s plo nika i prekinuo kontakt, snaga te napustila - i hvala Finnu Mac Coolu da si pao baš drže i bodež vrhom naprijed, pa je veza odmah opet uspostavljena." Irac je otpio još jedan dug gutljaj, dok su dvojica kuhara koja su ušla u kuhinju petljala s vješanjem lonca natrag na lanac. „Pa," kona no je rekao, „to zbilja izgleda objašnjava sve injenice."

Stari arobnjak se nasmiješio. „Odli no! Drago mi je da ti um još može ponešto primiti u sebe. Dovrši to pivo i do i. Uz malo sre e, natrag smo do pono i." Ustao je. Duffy je ostao sjediti. „Ja sam ozlije en. Idi sam prizivaj svoje uvare." „Ne mogu to u initi sam", rekao je Aurelian tiho. „To ne bi trebao biti problem. Grad je - kvragu, ova kr ma je puna kršnih ma evalaca koji e u initi bilo što za pet kruna i kriglu piva. Uzmi jednog od njih." Irac je otpio svoj bock,

oprezno gledaju i starca. „To moraš biti ti," rekao je Aurelian mirno, „i bit eš. Radije bih da do eš svojom slobodnom voljom, ali ne inzistiram na tome." Duffy se namrštio na njega. „A to zna i?" „Zna i da ti mogu, ako je neophodno, re i neke stvari, pokazati ti nešto, podsjetiti te na stvari koje e vratiti natrag na površinu onu drevnu osobu koja je uspavana u tebi. Tvoje tijelo e do i u svakom slu aju; na tebi je da odlu iš ho eš li za kormilom biti ti ili ...“ raširio je ruke. „Ili on.“ Duffyju je trebao itekakav napor da prikrije naglu paniku. Osje aj kao da netko daleko dolje u tami potkopava stupove njegova uma i stalan kuc ... kuc ... kuc toga bio je jedini zvuk u svemiru. Kao u Bakhovoj kr mi u Trstu, pomislio je nervozno, užasno se bojim toga da se sjetim ne ega ... i naglašeno ne želim znati zašto, hvala vam lijepa. Podignuo je još napola punu kriglu, ali je onda zastao i spustio je. U tom trenutku inilo se da je pivo dio onoga što mu prijeti. Polako je digao pogled i zagledao se u arobnjakove o i. „Ja ... u i i“, skoro je prošaputao, „kao što pretpostavljam da si cijelo vrijeme znao.“ Umorno je ustao. „U životu sam ponekad morao natjerati ljude da ine stvari koje ne žele - ali nikad nisam uprljao ruke takvim poticajem.“ „Žao mi je“, rekao je Aurelian. „Volio bih da situacija to ne ini nužnim.“ „Idem po dublet-" Uzdahnuo je i pažljivo protrljao ruke. „Ho e li ovo biti posao za punu opremu, ma i pancir?“ „Bodež i pancir. Ne e biti mjesta za mahanje ma em.“ Duffy je podignuo obrve. „Shva am. Idemo se klati s mucicama prašine pod krevetom, ha? Daj mi nekoliko minuta." Izašao je iz kuhinje, svjesno ubacuju i malo ilosti u svoj korak. Starac se tužno nasmiješio prema praznim vratima. „Uvijek te je trebalo podbadati", promrmljao je, „i ja nikad nisam igrao pošteno. Ali ti si oduvijek bio jedina figura dovoljno vrsta da zajazi procjep."

Deseto poglavlje Aurelian ga je poveo niz nekoliko hodnika razli ite starosti i arhitekture, do one strane stare zgradurine koja je bila najdalje od podruma pivovare. Nizak strop zadnjeg hodnika bio je crn i zamaš en od stolje a dima svije a, a uljana lampa u Aurelianovoj koš atoj ruci davala je tome svoj maleni obol. „Kamo, kog vraga, idemo?“ zapitao je Duffy, šapatom da ne bi probudio nekog od stanara u sobama s obje strane. „U staru kapelu.“ Na kraju hodnika stajala su dvoja visoka željezna vrata pod romanskim lukom i Aurelian je ispecao svežanj klju eva iz svoje halje i okrenuo jedan od njih u bravi. Vrata su se s lako om otvorila i njih dvojica su prošli kroz njih. Mjesec je obasjavao obojena stakla prozora nijansama sivog svjetla i Duffy je mogao vidjeti i bez pomo i Aurelianove zadimljene lampe. Visoki kupolasti strop, propovjedaonica i klupe za sjedenje i kle anje jasno su ukazivali da je ta prostorija kapela, i pored štitnika protiv prašine navu enih na kipove i raspelo i hrpa kutija, vjedara i ljestava pored vrata. Duffy je mahnuo prema naslaganom arsenalu etaka i metli. „Jedino za što koristiš ovu prostoriju je jedno veliko skladište za sprema ice?" Starac je slegnuo ramenima. „Nitko nije htio ni uti da se upotrebljava za nešto tako prizemno kao što je dodatna blagovaonica," rekao je, „a ne mogu je koristiti kao kapelu jer je, kad sam ja preuzeo, biskup zabranio da se ovdje ikad više izgovori misa." Zatvorio je i opet zaklju ao vrata. Tiho se smijulje i, Irac ga je pratio duž središnjeg prolaza do ograde za pri est. Aurelian je otkva io prašnjav baršunast konop i pustio da kuka na slobodnom kraju zazve i po mramornoj stubi. „Hajde“, rekao je kora aju i do oltara. Duffy ga je slijedio i za udio se što osje a nelagodu jer nije kleknuo. Desna ruka mu se ak trgnula u refleksu da se prekriži. Znam koja je to prethodna osoba, pomislio je. To je

desetogodišnji Brian, ministrant. Aurelian je prošao do desne strane uzdignutog oltara i onda se provukao kroz uzak prostor izme u njega i zida. Premda ne baš zadovoljan time, Brian ga je slijedio. U tom zatvorenom, mra nom prostoru Aurelianova lampa opet je izgledala jarko i Irac se iznenadio kad je ugledao naslikane likove na zidu etiri palca od svog lica. Freska. Boga mu, pomislio je, potpuno skrivena oltarom. Bio je stisnut previše uz nju da bi vidio što predstavlja, ali se jest provukao blizu jednog jasno vidljivog detalja: povorka golih žena koje nose snopove žita do mlina. Oho-ho, pomislio je. Ti lupeški stari fratri. „Ovdje je stuba“, dobacio je Aurelian preko ramena. „Gore?“ pitao je Duffy. „Dolje.“ Aurelian mu je uzvratio pogled s hladnim osmjehom. „Dolje i van.“ Duffy je pažljivo položio potplate obje izme na kamenu stubu prije nego što je pokušao zakora iti na sljede u. Kad je prešao desetak njih, bio je ispod razine poda, i našao se u klaustrofobi no tijesnom spiralnom stubištu niskog stropa, grbe i se i pipanjem traže i put pri odsjaju svjetla Aurelianove lampe. Stari arobnjak bio je skoro pola spirale ispod njega, i premda je Irac mogao jasno uti njegove klize e korake i disanje, nije ga mogao vidjeti. „Kvragu, arobnja e!“ uzviknuo je Duffy, stišavaju i glas nasred rije i kad je primijetio koliko uvijena kamena cijev poja ava zvukove. „Uspori, može? Ovo stubište o ito je izra eno za

gnome.“ Aurelianova glava pojavila se na vidiku iza cigli zakrivljenog unutarnjeg zida. „Moram inzistirati na potpunoj tišini odavde nadalje“, prošištao je i zamaknuo dolje. Irac je zakolutao o ima i nastavio se nespretno spuštati, savijenih koljena i pognut da ne bi udarao glavom u kameni krov. Stube su bile izlizane kao da su tisu lje ima korištene, ali svaki put kad bi mu izma proklizala bilo mu je lako održati ravnotežu odupiranjem rukama o tijesne zidove. Ne, gospon, pomislio je, ovo nije stubište u kojem bi se morao brinuti da eš se skotrljati. Premda, pomislio je s nelagodom, kad se ovdje bi skotrljao, i zaglavio s glavom nadolje, netko bi morao do i s eki ima i lomiti ti kosti date odglavi. Duboko je udahnuo nekoliko puta i odagnao tu pomisao iz uma. Vijugavo stubište nije išlo ravno dolje; sad se Duffyju inilo da naginje blago na sjever. Sad smo ve tridesetak stopa ispod Malkenstrasse, pomislio je. Možda emo, ako odemo dovoljno duboko, skroz iza i iz grada. Pri slabom svjetlu primijetio je rije i grubo urezane u cigle i zastao da odgonetne par natpisa. PROPTER NOS DILATAVIT INFERNUS OS SUUM, pro itao je, i nekoliko stuba kasnije, DETESTOR OMNES, HORREO, FUGIO, EXECROR. Hm, pomislio je, prvi grafit bio je komentar na to kako nas željno usta pakla o ekuju, a drugim je samo netko izrazio mnogo mržnje za „sve njih“. O ito predradnik na iskopavanju ovog tunela nije svoje radnike držao zadovoljnima. A bili su to dobro obrazovani radnici kad su škrabali na latinskom umjesto na njema kom. „Hej“, prošaputao je Duffy. „Zašto su ti natpisi na latinskom?" arobnjak se nije ni osvrnuo. „Ovo je nekad bila rimska tvr ava, zar si zaboravio?" dopro je njegov šapat odozdo. „Rimljani su govorili latinski. A sad šuti.“ Da, pomislio je Irac, ali Rimljani nisu imali kapele, bar ne krš anske. Iz kakve su prostorije nekad ove proklete stube vodile dolje? Od stalno zgrbljenog položaja po eo je dobivati gr eve u koljenima i pulsiraju u glavobolju, ali kad su nakon pola sata stalnog silaska došli do širokog odmorišta i Aurelian je predložio kratku stanku, glavobolja je nestala, no pulsiranje nije. Duboka trešnja, poput polaganog bubnjanja, dopirala je odozdo, vibriraju i kroz kamen da je se osjeti u kostima više nego uje. Na jedan pani ni trenutak Duffy je pomislio da se nešto ogromno polako uspinje stubama, ali nakon nekoliko sekundi procijenio je da je izvor nepomi an. Dok je sjedio daš i i masirao desnu nogu, uo io je još crta po zidovima i podignuo je arobnjakovu lampu da vidi kakvi su osje aji izražavani na toj razini. Me utim, umjesto latinskih

rije i vidio je vodoravne crte presje ene kratkim uspravnim i dijagonalnim rezovima. Pa nek’ sam proklet, pomislio je - ti natpisi su na ogamu! Nisam ni pomišljao da se to pretpotopno pismo može uop e na i osim na nekoliko keltskih ruševina u Irskoj. Volio bih da ih mogu pro itati. Tad je na brzinu gurnuo lampu natrag do Aureliana i rekao: „Hajdemo nastaviti, može?“ - jer mu se u inilo da bi ih mogao pro itati, da se zbilja potrudi. A to nitko nije mogao još od druida. Aurelian ga je znatiželjno pogledao, ali je slegnuo ramenima i ustao na noge.„Dobro.“ Otišao je do kraja ravnine, tamo gdje su stube ponovo po injale, i nastavio prema dolje. Ovaj dublji niz stuba bio je duga, strma rampa prije nego spirala, ali Duffy je sad ve izgubio svaki osje aj orijentacije i nije imao pojma kakav je njihov položaj u odnosu na grad koji se nalazio negdje gore. Zidovi su još bili uski, ali nje kameni strop bio dosta viši u ovom dijelu, i Irac je mogao stajati uspravno. I tu su stube bile istrošene do niskih izbo ina, ali spuštanje nije bilo dovoljno strmo da bi to bilo opasno. Olu eni otvori pokrajnjih tunela zijevali su u zidovima tu i tamo, a duboko

bubnjanje pulsiralo je malo zamjetnije svaki put kad bi dvojica prolaznika prošla pored jednog od njih. Duffyju se inilo da je u tom dijelu toplije, kao da je propuh koji je puhao iz crnih tunela bio dug izdah iz plu a zemlje, a polagano bubnjanje kucanje njezina rastaljena srca. Prolaze i pokraj jednog od otvora uo je polagano, puzavo šuškanje, i gr evito se trgnuo, suknuvši rukom do drške bodeža. „Kakvi stvorovi žive tu dolje?“ pitao je Irac, sjetivši se šaptati. „Zmije? Trolovi?“ „Pretpostavljam da bi moglo biti zmija“, odgovorio je arobnjak nestrpljivo. „Nema trolova. I nijedan ovjek nije ušao u ove tunele otkad je crkva preuzela pivovaru, u dvanaestom stolje u. U redu?“ „U redu!“ odbrusio je Duffy, sad i sam iživciran. Na kraju krajeva, pomislio je, nije moja ideja bila da odemo lunjati po štakorskom gnijezdu. Nastavili su šutke. Nakon možda stotinjak jarda Irac je primijetio nešto ispred - zavežljaj nalik ležaljki obješen sa stropa, mutno vidljiv na treperavom žutom svjetlu. Aurelian je kimnuo da pokaže da ju je i on vidio, ali nije usporio hod. Moj Bože, pomislio je Duffy kad su se približili, pa to je mumija, koja drži ma , obješena u sjede i položaj. Loš pokušaj šale, naro ito u ovakvom okruženju. A onda je ta stvar otvorila o i, koje su blistavo odražavale svjetlost lampe. Zjenice su joj bile okomiti prorezi, kao u ma ke. Duffy je ciknuo i odsko io cijeli jard unatrag, pao, i sjede i odsklizao natrag. arobnjak je samo zamišljeno gledao sjeda a. Njegova usta raširila su se u blistavom žutom osmjehu, od kojeg se inilo da su mu cijelo lice samo o i i zubi. „Stojte,“*, rekao je šapatom koji je odjekivao, „i platite putarinu.“ Aurelian je koraknuo naprijed, drže i lampu nisko, dok se Duffy dizao na noge. „Koliko košta prolaz?“ pitao je starac. Stvor je raširio svoje ruke dugih prstiju. „Ništa preskupo" Sko io je iz svoje ležaljke, vješto poput majmuna, i pomilovao dršku svog kratkog ma a. „Vas ste dvojica ... uzet u život jednog." Duffy je umorno izvukao svoj bodež, užasavaju i se napora da na smrt posije e to neprirodno bi e - ali Aurelian je samo podigao lampu tako da je njegovo izborano, isklesano lice bilo jasno vidljivo. „Misliš li da bi mogao probaviti moj život kad bi ga uzeo?“ Glas mu je bio jednoli an od prijezira. Stvor je zadrhtao prepoznavši ga i naklonio se, zabacuju i svoju upletenu bezbojnu kosu preko lica. „Ne, Ambrozije. Molim za oprost - nisam te odmah prepoznao." Jedno blistavo oko pogledalo je ispod kose. „Ali u uzeti tvog pratitelja." Aurelian se nasmiješio, i podigao lampu da pokaže Duffyjevo lice u oštrom chiaroscuru. „Ho eš li?“ pitao je tiho. Stvor - koji je, dio Duffyjeva uma imao je vremena pomisliti, jednom bio ovjek - punu je minutu zurio, a onda zacvilio i prostro se cijelom duljinom po kamenom podu tunela. Aurelian se okrenuo Ircu i, mašu i rukom prema naprijed, zaobišao nadobudnog napla iva a putarine. Duffy ga je slijedio i dok se provla io pored njega, uo poniženog stvora kako mrmlja: „Oprostite, Gospodaru." Sljede ih nekoliko desetaka jarda mogli su ga uti kako cvili iza njih i Duffy je bacio prema starcu otrovno upitan pogled. Aurelian je samo bespomo no slegnuo ramenima. Kad su stube kona no završile, šire i se u prostoriju ije zidove i strop preslaba lampa nije mogla osvijetliti, Duffy je pomislio da u Be u mora biti zora ili ak podne. I, rekao je sebi smrknuto, otprilike milja zamršenih tunela je izme u tebe i tvoje postelje.

Aurelian je zakora io podom prostorije i Duffy ga je umorno slijedio. Ugledao je pred njima obzid bunara dovoljno velikog da se u njega baci omanja koliba. Starac je stao na rubu, petljaju i pod svojom haljom. Duffy je zavirio preko kamenog ruba, nabravši nos na blagi vonj koji je vukao ili na za ine ili na glinu. Nije mogao ništa vidjeti, ali inilo se da duboko bubnjanje izvire odozdo iz bunara. Aurelian je izvukao noži , kojim je pažljivo posjekao svoj lijevi kažiprst. Posežu i naprijed, tresao je kapi krvi u ponor nekoliko trenutaka, a onda povukao ruku natrag i omotao prst komadom tkanine. Umiruju e se nasmiješio Duffyju i prekrižio ruke, ekaju i. Minute su prolazile. Irac je opet po eo brkati vlastito bilo s jedva ujnom bas-vibracijom, pa mu se želudac sledio kad je naglo prestala. Mršava arobnjakova ruka stisnula mu je rame. „Sad slušaj," prodahtao je Duffyju u uho, „ja u ti tiho recitirati neke re enice, jednu po jednu frazu, i želim da ih ti za mnom vi eš u bunar. Razumiješ li?" „Ne“, odgovorio je Irac. „Ako si ti taj koji zna rije i, ti ih vi i. Ja u stražariti." Topli propuh iz bunara sad je bio ja i, kao da se nešto što ga skoro ispunjava tiho uspinje. „U ini kako ti kažem, ti prokleti idiote", prošaputao je Aurelian žurno, zarivaju i prste u Duffyjevo rame. „Oni e prepoznati tvoj glas i pokoriti mu se, ako nas sre a nije potpuno napustila." Propuh iz bunara usporio je do prijašnje razine. Duffy je imao dojam da nešto stoji i iš ekuje. Držao je usta odlu no zatvorenima onoliko koliko je mogao izdržati - možda trideset sekundi. Onda: „Dobro“, prodahtao je slabašno. „Kreni.“ Rije i koje mu je Aurelian šaputao, shvatio je Duffy izvikuju i ih nakon njega jakim glasom, bile su na starinskom velškom, i nakon nekoliko trenutaka ih je prepoznao. Bili su to stihovi iz beznadno zagonetne Cad Goddeu, Bitke stabala, koju mu je baka recitirala kad je bio dijete. Po eo je prevoditi stihove u sebi dok ih je izgovarao: „Znam svjetlo ije ime je Sjaj, I broj vladaju ih svjetala Što bacaju zrake vatre Visoko nad dubinom. Dugi i bijeli su mi prsti. Davno bijah pastir. Putovao sam po zemlji, Znam zvjezdoznanje O zvijezdama prije zemljinog stvaranja. Otud bjah ro en, Koliko svjetova ima, Putovao sam, obišao sam krug, spavao sam na sto otoka; živio sam u sto gradova. Prori ete li Arthura? Ili mene to slave?“ U tom trenutku Aurelian mu je po eo govoriti slogove koji za njega nisu imali zna enja, i nisu bili na velškom. Duffy je pretpostavio da je dio koji je razumio bio stilizirano pozdravljanje.

Prestao je pokušavati pratiti i samo je izvikivao nerazumljive rije i koje su mu bile promrmljane. Aurelianov preneseni monolog nastavio se još mnogo minuta, i Ircu se po elo spavati. Pitao se bi li bilo u redu da sjedne, i sa žaljenjem procijenio da vjerojatno ne bi. U jednom trenutku su se njegovi teški kapci pani no širom otvorili. Je li propustio neku frazu? Ali Aurelian je mirno mljeo sljede u, i trenutak kasnije Duffy ju je instinktivno ponavljao naglas. Izgleda da nisam ništa propustio, pomislio je. Mora da mi jedan od onih ku nih duhova sjedi na ramenu, onih koji dišu za tebe cijelu no dok spavaš, i on održava moju polovicu ovog bizarnog obra anja dok ja drijemam. S tom pomisli zbilja je prestao obra ati pozornost na rije i koje su njegova usta izvikivala i ak je dopustio da mu se o i potpuno sklope. Kao stari veteran brojnih kampanja, nije bio nesposoban zaspati na nogama. Kona no je Aurelianovo šaptanje po elo poprimati prizvuk zaklju ka i najzad je došla fraza koja je, sude i po intonaciji, o ito bila zadnja. Uslijedila je stanka, a onda je Duffy dobacio još jednu re enicu u ponor, izgleda na istom jeziku, ali mnogo šaljivijim tonom. Tek kad su odjeci niz bunar i uza stube zamrli, Irac se potpuno probudio i shvatio da mu tu re enicu nije arobnjak servirao. Boje i se da je sve upropastio, pogledao je Aureliana.

Starac se pak smiješio i kimao glavom. „Jako dobro, to na kraju“, prošaputao je Duffyju. „Ja sam zaboravio njihov specifi an smisao za humor.“ A ja sam ga se sjetio, ha? pomislio je Irac nezadovoljno, previše umoran da bi dopustio da ga taj novi dokazni materijal uznemiri. Brinut u zbog svega ovog ujutro. „Krasno", uzdahnuo je. „‘Ajmo se gubit odavde.“ „Još trenutak. Budi tiho.“ Još minutu-dvije stajali su zure i u obzid na treperavu svjetlu lampe. Na njemu je bilo natpisa skoro poravnatih od starosti, ali Duffyju je bilo dosta dešifriranja. Htio se samo vratiti natrag na površinu - po eo je zamišljati da može osjetiti težinu sve te zemlje i stijene iznad sebe. Tada je iz bunara progovorio glas - dubok glas koji je u sebi nosio snage i tuge za više od životnog vijeka - i rekao je: „Da, Gospodaru. Bit e nam ast da još jednom stanemo uz vas.“ Zvuk kao je pritiskao zidove i strop, neudobno sapet podzemnom prostorijom. Duffy je bio osupnut, ali se nakon kra e stanke sabrao i rekao: „Hvala vam.“ Stari arobnjak je sad koraknuo unatrag i mahnuo lampom prema stubama. Duffy je pomislio da izgleda oprezno zadovoljan, poput šahista koji je uspio rokadom ste i prednost. Bez rije i su zapo eli dugi uspon. Uskoro su došli do ležaljke, obješene na dvije kuke uglavljene izme u stropnih kamena, gdje im se neobi no devoluirano bi e obratilo. Sad mu nije bilo ni traga. Duffy je zastao da pogleda okolo, ali ga je Aurelian osornim pokretom požurio dalje. Lampa je još uvijek svijetlila jarko kao i prije, ali starac ju je zabrinuto protresao i snizio fitilj, tiho psuju i kad je opekao prste. Kad su se stube izravnale na kratkom odmorištu Duffy je duboko udahnuo i prošao rukom u rukavici kroz kosu. Zadnji komad sad, rekao je sam sebi. Ili zadnji gr , trebao bih re i. „Ne idite dalje, površinci“, zapiskutao je udan zviždavi glas iz mraka ispred. Irac je odsko io unatrag i spustio se u stav za borbu, izvu enog bodeža, a Aurelian je skoro ispustio lampu u žurbi da opet podigne fitilj. Plamen u staklu je zablistao i zasvijetlio na neravnom bijelom krznu tri stvora ovje je visine za koja je Duffy prvo pomislio da su pauci. A onda je ocijenio da je i ta vrsta tako er jednom mogla biti ljudska, premda mnogo davnije od onog nakešenog iz ležaljke. Uši su im izrasle šire od raširenih šaka, o ito nauštrb

iju, koje su bile potpuno urasle u gusto krzno. Udovi su im bili groteskno dugi i iskrivljeni i Irac je pretpostavio da su tim stvorovima, kad puze, koljena i laktovi iznad glave.

„Ugasi svjetlo“, rekao je jedan od njih i Duffy je uvidio zašto je glas tako udan - obrazi su im se povukli, ostavljaju i o njake golima pod nosovima širokih nozdrvi. „Sklanjajte nam se s puta, gamadi,“ zarežao je Duffy, „ili emo ugasiti vaša svjetla.“ Stvor je ispružio ruku koja je završavala s pet dugih pandži i mahnuo njima po zraku kao nogama prevrnutog kukca. „Ne mislim da možete", profrfljao je. „Balegari jedni!" povikao je Aurelian ljutito. „Poslušajte moj glas. Poslušajte njegov. Zar je mogu e da ne znate s kim ste suo eni?" Stvor se tiho nasmijao, udnim zvukom poput kockica tresenih u aši. „Naravno da znamo, ovje e." arobnjak je koraknuo natrag. „Netko je kupio njihovu odanost", prošaputao je. „Znao sam da ovdje dolje ima opasnosti nastalih od atrofije i nemara, ali nisam o ekivao izravnu izdaju." Kupio ime? zapitao se Duffy. Prije nego što je stigao izre i pitanje, sva tri stvora posko ila su naprijed kao da ih je povukao isti konac. Jedan se spustio na Duffyja i oborio ga na pod, pokušavaju i mu pandžama ispod gore podignute ruke do i do o iju dok ga je Irac sjekao svojim bodežom. Aurelian je ispustio lampu, ali se ona otkotrljala, još upaljena i nerazbijena, u kut. Još jedan stvor sad je bio na Duffyju, kopaju i mu po trbuhu, ali zaustavljen na tren verižnja om pod kožnom tunikom. Premda je Duffyjev razmahani bodež ubadao u meku potrbušnicu isto onoliko esto koliko je i klizio po kosti, onaj povrh njega stalno mu je vukao pandžama po elu i obrazima. Mogao je osjetiti vlastitu vrelu krv kako mu te e u uši, a druga krv mu je kaljala prste kojima je stezao bodež i curila niz zapeš e. Sve što je mogao namirisati bilo je krzno nalik kozjem, a sve što je mogao uti bili su vlastiti nesuvisli krici. Tad se nešto sudarilo, jako, sa stvorom koji mu je ao na prsima. Irac se otkotrljao ispod nje i zario bodež do bal aka u lice svojeg drugog napada a, otprilike gdje bi mu bilo oko, i taj se prevrnuo unatrag toliko gr evito da mu je istrgnuo bodež iz ruke. Dokoprcavši se na noge, okrenuo se su eliti s prvim - i vidio samo dva nepomi na tijela ispružena na podu. Okrenuo se da vidi kako Aurelianu ide i ugledao starog arobnjaka kako odguruje mlitavo truplo da bi pokupio svjetiljku. Duffy se uspravio i opustio. Tad su mu koljena popustila i dopustio si je da s treskom sjedne. „Mislio sam ... da su samo ... trojica", prodahtao je. „O, sad vidim.“ Aurelian je prišao sa svjetlom i Duffy je primijetio da je etvrto bi e, koje je gurnulo stvora s pandžama s njegovih prsa, bilo druga ije. Okrenuo ga je nogom i opet ugledao o i s prorezom zjenica i široki osmjeh, sad beživotan. Grlo mu je bilo glatko prerezano pandžama paukolikog stvora, ali bal ak njegova kratkog ma a stršio je iz kosmatih bijelih prsa njegova ubojice. Koji je zamalo bio i moj ubojica, pomislio je Duffy. „Izgleda da je odlu io sam platiti putarinu“, primijetio je Aurelian vedro. „Uzmi svoj bodež - i mali ma ako ho eš, premda mislim da ne emo imati više nikakvih nevolja, i hajdemo. Svjetiljka nam ne e potrajati do vrha, kako sad stoji.“ Duffyju je zasmetao Aurelianov vedri ton. „Jedan hrabar stvor poginuo je ovdje“, rekao je osorno. „Hm? O, zvjer ica velikih o iju. To no. Nadnica za hrabrost je smrt, mladi u moj, ali to je nadnica i za sve ostalo. Platežno sredstvo, sva ija pla a. Zastani da oplakuješ svakog dobrog ovjeka koji je umro za nas i nikad ne eš sti i ni od kreveta do no ne posude. Do i.“

Irac se naslonio na utrnule ruke, podvukao noge pod sebe i nesigurno ustao. Vid mu je treperio i morao se nasloniti na zid i zuriti u pod, duboko dišu i, da se ne bi onesvijestio. „Tvoj krevet te eka tamo iznad", rekao je starac. „Naprijed i gore.“

Svjetlo se jest ugasilo dok su bili na tijesnom spiralnom stubištu, ali su pipanjem našli put do vrha bez novih incidenata. Duffy je bio skoro u nesvijesti, i ništa više svjestan svoje situacije nego što bi bio u snu. Nijedna od rana nije ga baš boljela, premda se osje ao vru e i nate eno i pulsirao je posvud. Nakon dugog perioda vu enja po stubama, promjena u temperaturi zraka potakla ga je da otvori o i i pogleda okolo. Opet su bili u mra noj, nekorištenoj kapeli, blago osvijetljenoj još nesigurnom zorom. „Zašto istisnuo je Irac, „zašto bi trebali... prepoznati mene ili moj glas? Bilo tko od njih?“ „Treba ti pi e“, rekao je arobnjak ljubazno. „Da," suglasio se, nakon malo razmišljanja, „ali ako nešto popijem, bit e mi zlo.“ Aurelian je posegnuo pod svoju halju. „Evo", rekao je, daju i Duffyju ravnu, sušenu zmiju. „Popuši ovo." Irac ju je podignuo i zaškiljio u njezin obris naspram prozora, kotrljaju i je me u prstima. „Je li poput one biljke duhana s Ve ernjih otoka?“ „Ne baš. Možeš li se dovu i do svoje sobe?" „Da." „Uzmi i ovo", rekao je Aurelian, daju i mu kožnu vre icu zatvorenu petljom žice. „To je mast koja sprje ava infekcije. Umij se prije nego što legneš i onda utrljaj ovo u te porezotine. Uz malo sre e ak ti ne e ni ostati ožiljci." „Bože. Što je mene briga za ožiljke." Doglavinjao je do vrata, otvorio ih i okrenuo se. „Zašto su svi oni govorili suvremenim austrijskim ako nitko nije bio dolje tako dugo vremena?" Nije mogao vidjeti izraz lica starog arobnjaka, ali Duffyju se inilo da se pomalo tužno nasmiješio. „Tamo dolje se ve eras nije govorilo na austrijskom, osim par stvari koje si ti meni šapnuo. Svi razgovori nas i onih tunelskih štakora bili su na arhai nom boi kom dijalektu izmiješanom s iskvarenim latinskom, a stvar u bunaru govorila je tajnim, bezimenim jezikom za koji kažu da je stariji od ovje anstva." Duffy je odsutno odmahnuo glavom. „A kako sam onda ja razumio ..." Slegnuo je ramenima. „Zašto ne? Jako dobro. Još u sljede i put jezikom prstiju razgovarati s jazavcima, nesumnjivo. A što bih ja njima uop e imao za re i? Laku no .“ „Laku no .*‘ Duffy je oteturao škripavim daskama hodnika. Aurelian je stao u dovratku i gledao njegov krivudav odlazak. Vidio je kako se Irac naginje prema jednom od još goru ih zidnih svije njaka, pu ka zmiju da je upali, i glavinja dalje, ostavljaju i za sobom oblake bijelog dima.

Jedanaesto poglavlje Bilo je uskršnje jutro i zvona Sv. Stjepana slala su sve ano vesele melodije preko suncem obasjanih krovova grada. Preživjelo se još jednu zimu i nekoliko crkava bilo je puno gra ana koji slave proljetnu ravnodnevnicu, uskrsnu e mladog Boga. U pono su sve svije e ugašene - ak i svjetla tabernakula - i novi plamen upaljen je trudom i kresivom u predvorju katedrale, i ministranti su ga odnijeli u druge crkve da bi nova liturgijska godina zapo ela obnovljenim svjetlom. I na svjetovnoj razini bio je to veliki dan. Prodava i kobasica postavili su mala kolica s roštiljem na svakom uglu i slali zalju en, primamljiv dim niz svaku ulicu. Djeca su, odjevena za misu u svoje najfinije dublete i haljine, tr karala Trgom Sv. Stjepana nakon toga, moljakaju i roditelje za nov e da kupe uskršnje kola e, a pred prodava ima relikvija i svetih darova ljudi su ekali u redu da kupe svete sli ice, krunice i kosti raznih svetaca - kasnije je procijenjeno da su tri

cjelokupna blažena kostura tog dana promijenila vlasnike. Ti trgova ki obrti imali su propovjedni izuzetak od pravila da se nedjeljom ne radi, ali i drugi sitni trgovci iskoristili su skrovitost gužve da krišom ponude svoju vlastitu, neposve enu robu. Jedan od njih, samozvani oprema vojnika, parkirao je svoja kolica na kutu Tuchlaubena i rasklopio drvene stranice, otkrivaju i asortiman naslaganih ma eva, pancirki, helebardi, kaciga i izama, od kojih su neki i sami bili dovoljno stari da ih se uvjerljivo ponudi kao relikvije. Vrlo je dobro poslovao tog prijepodneva, a još se više razvedrio kad je vidio starog ratnika ofucanog izgleda kako prilazi probijaju i se kroz gužvu, strše i svojom sijedom glavom cijelu stopu iznad plime prolaznika. „Ah, vi tamo, gospodine", zacvrkutao je trgovac, ska i gipko sa sjedala kolica da bi se spustio na plo nik ispred Briana Duffyja. „Vi to nazivate izmama?“ Pokazao je na Ir eve noge i nekoliko je ljudi zastalo da pogleda. „Ja ne u re i ime bih ih ja nazvao, budu i da pretpostavljam da biste mi glavu skinuli, he-he. Ali zar mislite da možete braniti Be u takvima, jurišaju i - ne dao Bog! - preko kamenih ruševina naših gradskih zidina, što nije nemogu e? Ni rije i više, gospodine, mogu vidjeti da o tome niste prije razmišljali, a sad kad jeste, slažete se sa mnom. Slu ajno ovdje imam jedan par koji je bio na injen za nadbiskupa Tomorija, ali nikad nije nošen jer su ga Turci ubili prije isporuke. Vidim da vi i taj hrabri vojnik Božji imate istu veli inu stopala, pa zašto ne biste -" uvaj Tomorijeve izme za nekoga tko ima isto toliko malo pameti kao i on“, savjetovao je Duffy mrko. „Premda, mogao bi mi,“ dodao je sjetivši se ma a koji je slomio u padu u kanal dan prije, „dobro do i novi ma .“ „Kod pravog ste ovjeka došli! Evo ovaj dvosjekli ovdje „Bi možda mogao natjerati neke janji are da umru, ali od smijeha. Šuti. Želim rapir, s drškom za lijevu ruku, punim zvonastim štitnikom i kvilonima, težak, ali s to kom ravnoteže oko dva palca ispred drške. Od španjolskog elika. Uska oštrica s -"

Zastao je, jer mu je netko dograbio ruku i povukao ga natrag. Okre i se ljutito, vidio je Aurelianovo lice nalik zgužvanom pergamentu, uokvireno crnom kukuljicom. „Kvragu, arobnja e,“ odbrusio je Duffy, „što je sad?“

„Ne trebaš kupovati ma “, rekao je Aurelian. „Ja imam jedan dobar koji ti mogu dati." Za ulo se par hukova iz gomile i Duffy je prijete i odvukao arobnjaka nekoliko koraka niz ulicu. Kad se više nije inilo da itko obra a pozornost na njih, stao je i okrenuo se starcu. „A sad, što si ono govorio?"

„Zašto hodaš toliko brzo? Slijedim te ve nekoliko ulica. Rekao sam da imam ma koji možeš koristiti. Ne moraš ga kupovati." „Oh. Pa, hvala, bacit u pogled na njega," rekao je Irac, pokušavaju i biti razuman, „ali vrlo sam sitni av glede svojeg oružja - nisam niti o ekivao da u kupiti ma od onog tipa. Kvragu, obi no moram dati da mi se ma evi izrade u skladu s mojim specifikacijama. I ljevoruk sam, kao što znaš.“ „Mislim da e ti se ovaj svidjeti“, bio je uporan Aurelian. „Svi ao ti se, ovaj, i prije.“ „Što ho eš re i? Je li to neki moj stari koji si iš arobirao s dna nekog procjepa ili zaljeva?“ „Nije bitno. Do i natrag do kr me i uzmi ga.“ Aurelian je zakora io natrag putem kojim su došli. Duffy se nije pomaknuo. „Misliš sad odmah? Ne. Krenuo sam do vojarne da posjetim neke prijatelje. Pogledat u ga kasnije.“ „Ovo su opasna vremena. Zbilja bih želio da ga do eš uzeti sad“, navaljivao je Aurelian. „Pa, a što fali ovom?" pitao je Duffy, pljesnuvši po koricama ma a koji je posudio od Eilifa. „Po eo sam se pomalo navikavati na njega.“ „Zašto ti -“jedno dijete projurilo je pored njih, vi i i mašu i vrte im vatrometom na štapu. „Kvragu, zašto ti moraš biti toliko težak? Svakako, taj ma e poslužiti protiv džepara ili pripitog ubojice, ali isto tako je mogu e da naletiš na druge stvari, a oružje koje ti ja nudim ima posebne osobine koje ga ine smrtonosnim za njih. uj, pogodi tko se nije pojavio u kr mi na svom jutarnjem pivu, prvi put zadnjih mjeseci?“ Duffy je nestrpljivo zakolutao o ima. „Metuzalem.“ „Skoro si pogodio. Antoku Ten-no, loše raspoloženi orijentalac. A sad sam prili no siguran da je on bio taj koji je prizvao ona dva vraga sino i pustio ih na tebe.“ Duffy je uzdahnuo. Tog jutra se, na vlastito obradovano iznena enje, probudio nakon etiri sata sna, bistrog oka i pun snage. Sjetio se kako je otvorio prozorsko krilo da pusti hladan,

dijamantno oštar zrak da mu zaleprša no nu košulju, i sjetio se kako je napunio plu a i izdahnuo povikom smijeha koji je odzvanjao ulicom poput pratnje melodiji crkvenih zvona, i privukao zabezeknute poglede nekoliko dje aka dolje na plo niku. Aurelian kao da je posebno namjerio ugušiti taj ushit. „Zašto mene?" skoro je zaurlao. „Ti si taj koji mu ne e dati njegov opijum ili što ve kog vraga ho e. Zašto nije svoje krilate glazbenike poslao na tebe? Ne vjerujem da znaš ni izbliza onoliko o svemu ovome koliko se pretvaraš da znaš. Zašto me samo ne ostaviš na miru, razumiješ?- i ti i svi tvoji arobnja ki prišipetlje!“ Irac je ljutito otkora ao kroz gužvu, pra en upitnim pogledima. Jedan stariji, dobro odjeven ovjek prišao je arobnjaku i raspitao se pošto opijum. „Daj umukni, budalo“, rekao mu je Aurelian, odgurnuo ga laktom u stranu i krenuo natrag putem kojim je došao. Šest sati kasnije nisko sunce bacalo je svjetlost boje hr e kroz tri zapadna prozora blagovaonice Zimmermanna. Iz kuhinje se uo štropot i smijeh uobi ajen pred ve eru, ali osim umornog Aureliana u blagovaonici nije bilo nikoga. Svije e na stolovima i zidni svije njaci ne e biti upaljeni još nekih sat vremena i sjene su se namnožile u kutovima i pod stolcima. Stari arobnjak je krišom pogledao naokolo, a onda stavio prste na staklenu zdjelicu u kojoj je bila svije a na njegovu stolu. Spustio je glavu i namrštio se. Nakon jedne minute podignuo je pogled do fitilja, koji je još uvijek bio beživotan crni uvojak. Obrve su mu se podigle u nelagodnom iznena enju i opet je pognuo glavu, dublje se mršte i. Prošlo je nekoliko minuta,

tijekom kojih su arobnjak i svije a bili nepomi ni poput slike - a onda je jak žuti plamen suknuo s potmulim praskom iz vrha zdjelice, koja se raspukla na nekoliko dijelova, prolijevaju i puše i vosak na površinu stola. Prednja su se vrata upravo otvorila i Brian Duffy je stajao u dovratku hodnika, skepti no se zagledavši u Aureliana. „Je li to imalo neku svrhu, ili si se samo zafrkavao?“ arobnjak je rukom rastjerivao oblak dima. „Oboje pomalo. Kakav je tebi bio dan?“ Duffy je prišao Aurelianovu stolu i sjeo. „Nije bio loš. Popio sam dosta francuskog vina i evocirao uspomene s landsknechtima. Nikakvi vragovi mi nisu prišli ni blizu. Jesam li propustio nešto ovdje?" „Ne mnogo. Priop io sam Werneru vijest da si ti još uvijek ovdje zaposlen i on se deset minuta derao, a onda izjurio. Rekao mi je da e proslaviti pobjedu nad zimom u bolje odgojenom društvu - što, koliko sam ja shvatio, zna i da e opet provesti no recitiraju i poeziju kod Johanna Kretchmera. O, i Bra a Sv. Kristofera postavila su lutkarsku predstavu u dvorištu, kao što rade svaki Uskrs, ali tvoja eta Vikinga pomislila je od lutaka da su homunkuli - razbili su pozornicu i otjerali fratre. Djeca su se sva rasplakala, pa sam ja morao iza i tamo i izvoditi žonglerske trikove da povratim red i mir.“ Duffy je kimnuo glavom sa zadovoljnim izrazom lica. „Svi hitni slu ajevi uspješno sre eni, ha? Dobro obavljeno." Aurelian se nasmiješio. „I jesam dosta dugo razgovarao sa starim Wernerom, prije nego što je otišao." „Oh? To mi se ini kao gubljenje vremena." Starac je posegnuo iza njega i pokupio svije u s drugog stola. „Ne sasvim. On mi kaže da si ti totalno katastrofalan izbaciva - kaže da poti eš tu njave kad izbiju i sam ih zapo inješ kad ne izbiju." Duffy je ocjenjiva ki nagnuo glavu. „Pa ... moglo bi se re i da nije baš potpuno u krivu." „Nesumnjivo. U svakom slu aju, kao tvoj poslodavac, imam prijedlog koji bih ti iznio. Volio bih ti udvostru iti pla u i unaprijediti te iz položaja izbaciva a." „U kakav položaj?" Aurelian je slegnuo ramenima i raširio ruke. „Tjelesna straža, recimo?" „Straža kome? Tebi?" Gledao je kako arobnjak vadi kutiju s kresivom iz svoje halje, otvara je i vadi kremen, elik i šaku truda. „Ne, ja se mogu brinuti za sebe. Mislio sam na Kralja." Duffy se nasmijao. „O, svakako. Kvragu, ne mogu zamisliti kako se Karlo dosad snalazio bez - ne, shva am. Ti misliš na tog svojeg drugog kralja." Aurelian je kimnuo glavom, pažljivo gledaju i Irca. „Onog koji živi blizu Be a", nastavio je Duffy, „i koji je i iznad Karla, premda nitko nikad nije uo za njega." „Mnogo je ljudi ulo za njega," ispravio ga je Aurelian, izbijaju i iskre u trud; „prokleto ih malo zna da on zbilja postoji." „Dobro, a kako mu je ime?" „On ustvari nema imena. Poznat je kao Kralj Ribari Trud se razgorio i on je pucketavu slamku prinio fitilju nove svije e. Fitilj je prihvatio plamen i za tren je svije a jarko gorjela. Duffy je najednom imao osje aj da se taj razgovor odvijao i prije, možda u snu. Taj osje aj ga je zbunjivao i opskurno plašio. „A on je u opasnosti, je li?“ Ir ev glas bio je grub. „Mogu e. U nekom trenutku tijekom sljede ih par dana morat emo oti i po njega, dovesti ga me u gradske zidine. On mrzi zato eništvo, znaš, ulica i vratnica i zidova - naro ito u svojem bolesnom, ranjenom stanju - i više bi volio ostati u šumi do zadnjeg mogu eg dana. Siguran je sad, s desetak naših iz ponora prizvanih branitelja koji kruže oko njegove kolibe, a

Sulejman je dobra tri mjeseca daleko, ali Antokuovi trikovi su me zabrinuli - radije ne bih riskirao. Uvest emo ga unutra idu i tjedan." Bolesni pustinjak koji živi u šumi, pomislio je Duffy. Ja za njega nisam nikad uo, ali on je ve i kralj od cara, Karla V, ha? Nesumnjivo, nesumnjivo! Ha. Još jedan žalosni stari udak, poput onih britanskih du andžija koji tvrde da su druidi i plešu, prili no samodopadno, u Stonehengeu svaku ljetnu ravnodnevnicu. Duffy je uzdahnuo. „Da, za dvostruku pla u uvat u tog tvojeg starog kralja - samo ukoliko se ti ... što? ,iz ponora prizvani branitelji’? ... drže podalje od mene.“ „Oni su na tvojoj strani." „Svejedno, ne želim ih sresti. I što misliš pod onim da je Sulejman tri mjeseca daleko? On je dalje od toga.“ „Ne mnogo dalje. Njegova isturena izvidnica napustila je danas Konstantinopolj. On ne e biti više od mjesec dana iza njih.“ „Danas? Kako ti to ve možeš znati?“ Aurelian se umorno nasmiješio. „Poznaješ me bolje od toga, Briane.“ Vrata na ulicu su se zatresla i sa škripom otvorila i grbavi Blutov lik pojavio se naspram popodnevnog svjetla. „Kvragu,“ uzviknuo je švicarski bombardjer, „mislio sam da u biti prvi na redu. Mogao sam znati da ete vas dvojica biti tu prije bilo koga drugog." Aurelian je odgurnuo svoju klupu i ustao na noge. „Samo sam avrljao s Brianom. Ja nisam baš neki pivopija - moj dio bocka je tvoj.“ Naklonio se i mirno izašao. Bluto je prišao Duffyjevu stolu i privukao klupu na kojoj je Aurelian sjedio. „Govore i o pivu ...“ Duffy se nakesio. „Da. Anna ili Pif su u kuhinji. Zašto im ne kažeš da nam nato e zadnji vr schenka, ha?“ „Dobra ideja. O moj Bože, što ti je to bilo s licem?" „Napali me miševi dok sam spavao. Idi po pivo.“ Bluto je to i u inio i njih dvojica su dvadeset minuta pijuckala hladno pivo i raspravljala mogu e turske pravce napada, slabe to ke gradskih zidina i razne postavke obrane. „Karlo mora poslati poja anja", rekao je Bluto zabrinuto. „I papa Klement. Zar je mogu e da ne vide opasnost? Kvragu, Beograd i Moha bili su skupi porazi, da. Oni su bili uporišta za dolazak do Svetog Rimskog Carstva. Ali Be su prokleta prednja vrata. Ako Turci zauzmu ovo mjesto, sljede a crta obrane bit e Engleski kanal." Duffy je slegnuo ramenima. „Što da ti kažem? U pravu si." Izlio je zadnji ostatak piva u Blutovu ašu. Shrub i još nekoliko štalskih momaka ušli su s ljestvama i po eli vješati kavezaste rešetke preko zidnih svjetala. Grbavac ih je gledao. „Zbilja o ekujete razuzdane goste ve eras, ha?" „O ito", suglasio se Duffy. „U starim danima, dok je ovo bio samostan, izvla ili su ba ve van i održavali svetkovinu bocka na ulici. Znalo bi ponekad postati dosta divlje. Uskrs, bock pivo i prolje e su u sva ijem umu jedno te isto, i svi zbilja jurnu u to glavom naprijed poslije teške zime." Bluto je iskapio svoju ašu i ustao. „ uj, Duffe, sad je ve pola pet. Kad bih se trebao pobrinuti da budem ovdje, da budem barem me u prvima u redu?" „Ne znam. Oko ve ere, valjda." I on je ustao i protegnuo se, zijevaju i poput ma ke. „Možda u skoknuti dolje i pitati Gambrinusa. Vidimo se kasnije." Zakora io je na podrumske stube, potajno se nadaju i da e izvu i još jedno kušanje unaprijed proljetnog piva. Duffy je mogao uti nekoga kako se kre e u tami dolje dok se spuštao stubama. „Gambrinuse!“ zazvao je, ali odgovora nije bilo. Sjetivši se onog petarda na enog na vratima

pivovare, stisnuo je prste oko drške bodeža i preostale korake prešao što je tiše mogao. Kad je kona no stajao na vlažnim podnim plo ama, oprezno je pogledao po mra nom podrumu, ali nije vidio nikoga. Možda sad imam slušne halucinacije da dopunim one vidne s jezerom na mjese ini, pomislio je nesretno. ekaj tren! Tko je to? Visoki lik iskora io je iz sjena iza dimnjaka od cigle i prešao do vrata usa enih u zid pored visoko postavljenih bakrenih rezervoara. Za tili as je otvorio vrata i zakora io kroz njih u tamu. Irac je samo na as vidio stranca, ali je uo io da je plavokos ili ri okos i da nosi široki ogrta u vrš en na grlu jednom metalnom kop om. Duffy je izvukao bodež i prišao vratima. „Iza i odatle“, zarežao je. Iz mra ne prostorije nije se ulo ništa, samo se gusti sladni vonj poja ao. Duffy se vratio do kamina, mašicama uzeo grumen žeravice i prinio ga fitilju Gambrinusove svjetiljke. Sad oboružan svjetloš u, vratio se do vrata i oprezno kroz njih zaškiljio u prostoriju kamenih zidova. Nije mogao vidjeti nikoga i, pretpostavljaju i da se uljez skriva lijevo ili desno od vrata, sko io kroz njih mašu i svjetiljkom i zastrašuju e povikavši. Prostorija je bila prazna. „No dosta toga, što je sad ovo?“ protisnuo je Irac. Odloživši svjetiljku na pod, pregledao je zidove da na e neki znak tajnih vrata, ali nije našao ništa. Pod je bio jednostavno vlažna zemlja, a prostorija visokog stropa nije sadržavala ništa osim udovišnog drvenog badnja, upola višeg od Duffyja, iji su utori na stranama bili zeleni od mahovine koja se skupljala desetlje ima, možda i stolje ima. Duffy samo što se nije krenuo vratiti u blagovaonicu razbijati glavu oko tog novog simptoma ludila, kad je primijetio u boku badnja tri velike drvene pipe koje su od starosti izgubile boju, jednu u razini prsa, jednu u razini koljena, a jednu tek desetak palaca od prašnjavog poda. Potamnjele mjedene plo ice bile su prikovane nad pipama, i pogledao ih je pobliže. Na gornjoj je pisalo SVIJETLO, na srednjoj BOCK, a najdonja je bila toliko pozelenjela da je bila ne itka i morao ju je ostrugati rubom svojeg bodeža. Nakon nekoliko trenutaka dovoljno ju je

istio da može pro itati jedinu rije na njoj: TAMNO. Pa kog sad vraga, pomislio je, zaboravljaju i od zbunjenosti na nestalog uljeza. Pogledao je gore i vidio nekoliko cijevi koje su izlazile iz zida podruma i ulazile u badanj na vrhu. Može li ta stvar, zapitao se nelagodno, mijenjati ba ve normalne pivovare? Zar se fermentacija sveg Herzwesten piva odvija, kako se ini, u ovom velikom pljesnivom badnju? Pitam se iste li ga ikad. Ugasivši svjetiljku, zamišljeno se zaputio natrag stubama. Možda me, naga ao je, onaj svjetlokosi, ma tko bio, namjerno odveo u tu prostoriju; htio je da vidim taj zagonetni badanj. Zastao je na vrhu stuba. esto sam kušao Herzwesten svijetlo, pomislio je, a svakog prolje a mogu piti i bock. Što je, pak, Herzwesten tamno, i zašto nikad nisam ni uo za njega? Bluto je odlutao nekamo i jedina osoba u blagovaonici osim Shruba i njegovih pomaga a bila je Epifanija. O istila je stolove i oprala i naslagala pladnjeve za ve eru, i sad je klonula za uobi ajenim stolom za osoblje, umorno sr i malo pivo. „Pif, ljubavi moja“, uzviknuo je Irac. „Pa gdje si se krila?“ Epifanija se trgnula kad je on progovorio, a onda se zabrinuto nasmiješila. „Ti si taj koji se krio, Briane“, rekla je. „Tražila sam te cijeli dan. Dobri Bože!“ osupnula se kad je prišao njezinu stolu. „Kako ti je to lice skroz izgrebeno?“ „Ma, uobi ajena udovišta su me namu ila. Ali namu io sam i ja njih. Jesi li u smjeni za ve eru?“ „Ne, Bogu hvala.“ Otpuhnula je mokar uvojak sijede kose s ela. „Pretpostavljam da e

biti prava ludnica.“ „Ionako je ludnica. Vjerujem da je naš poslodavac pomjerio pame u.“ Posegnuo je preko stola, uzeo njezino pivo i ispio ga. „Hajdemo u tvoju sobu. Neke stvari bih ti ispri ao.“ Ona ga je podozrivo pogledala. „Briane, izgledaš kao stari ma or: ovosezonske posjekotine preko prošlogodišnjih ožiljaka.“ Nakon jednog trena nasmijala se i ustala. „Moja soba? Ovuda.“ Duffy ju je slijedio uza stube, pomišljaju i da bi još moglo biti mogu e pri om istjerati staricu iz cure. Epifanijina soba, uska i s pogledom na štale, bila je uredna, ali ne na zastrašuju na in. Uokvirene slike visjele su na svim zidovima, uglavnom religiozna platna njezina oca. premda je Duffy pomislio da jedno prepoznaje kao rad Domenica Veneziana. Jedna pti ica manijakalno je cvrkutala u kavezu koji je visio nad šahovskom plo om, ije su figure stajale nepomaknute u etiri osnovna reda. Duffy je odsutno pomaknuo lovca bijelog kralja u tre i red, preko grebena

pijuna. „Sjedni, Briane“, rekla je Epifanija. Duffy je privukao stolac od no nog stoli a i sjeo na njega dok se ona smjestila na krevet. „Da vidimo“, rekao je Irac. „Ne znam odakle da po nem, Pif. Dobro. Znaš li zašto me Aurelian domamio ovamo iz Mletaka?“ „Da održavaš red u blagovaonici ... što ti ustvari „Nije bitno. Ne. To je bila pri a, jest, ali je on dao naslutiti da to nije ono zašto me htio. On misli da Turci dolaze do Be a samo da bi razorili ovu pivovaru, i misli - isto tako ludo - da ih ja mogu sprije iti. Ja, stranac kojeg je slu ajno sreo stotinama milja odavde. A slušaj, nije ni to sve, on ima lu ko objašnjenje za sve to. Misliš da je Sulejman glavni ovjek Otomanskog Carstva? Ne ako pitaš Aureliana! Ne, to je Ibrahim, veliki vezir, koji je isto tako i sin zra nog demona ili tako nešto. A možda si zamišljala da car Karlo zna i nešto ovdje na Zapadu? Kvragu, ne! Ima nekakav stari ribar u šumi van grada koji je stvarni kralj.“ Duffy je šutnuo nogu kreveta, potajno iritiran jer je ustanovio da je dio njegove podrugljive nevjerice hinjen. „Sve je to hrpa senilnih fantazija s Aurelianove strane“, nastavio je, pokušavaju i uvjeriti samog sebe jednako koliko i Epifaniju. „Svakako, taj stari može izvesti arobne trikove i prizvati duhove iz rupa u zemlji ... ali, Kriste, ovdje imamo posla s modernim ratovanjem: topovima, postrojbama, ma evima i minama. Kako ja mogu spasiti vražju pivovaru ako habsburške i vatikanske vojske ne mogu spasiti Be ? A ako one uspiju spasiti grad, koliko ima smisla u tome da ja stojim na straži pred pivovarom, razgibavaju i ruku s ma em? Kvragu - Aurelian je možda nekad i bio nešto, ali svakako sad uop e ne zna što se doga a. injenica je da Sulejman želi carstvo Karla V, i dolazi srušiti njegov isto ni zid - a Aurelian smatra da se cijela pri a vrti oko mene, Herzwesten piva i nekakvog starog pustinjaka u šumi koji zamišlja da je kralj!“ Ustao je da bi efektnije gestikulirao tijekom svojeg govora, i sjeo je pokraj Epifanije na krevet. Lice joj je bilo osvijetljeno odbijenom, zavjesom umekšanom naran astom svjetloš u sa zapada, i prvi put otkad se vratio u Be izgledala mu je poznato. To je kona no bila Epifanija Vogel, koja je po injala odbacivati sivu, ste enu osobnost Epifanije Hallstadt. uj, Pif. Obavio sam svoj dio ubijanja Turaka i ne vidim kako bi moje prisustvo u Be u moglo na predstoje u bitku utjecati na bilo koji na in. Sad, imam nešto ušte enih novaca, a povrh toga mi iz nekog razloga daju kneževsku pla u. Pretpostavljam da emo za par tjedana, po etkom svibnja recimo, imati dovoljno ... to jest, ako to tebi zvu i onoliko dobro kao i meni ... Ono što ho u re i je, što bi ti mislila o tome da zbrišeš u Irsku sa mnom prije nego što zaklju aju be ka gradska vrata? Mogli bismo se vjen ati - kona no! - i živjeti u pravoj ku ici sa škrilj anim krovom i, što ja znam, uzgajati koze ili tako nešto. Ali nemoj nikome re i.“ „O, Briane, to zvu i prekrasno!" Obrisala je suzu rukavom mokrim od piva. „Odustala

sam od takvih zamisli dok se ti nisi vratio iz mrtvih. Ali zar ne mogu re i Anni?“ „Nikome. Aurelian bi te mogao po zakonu sprije iti da odeš jer si mu dužna novce.“ Ona se po ešala po glavi. „Jesam li?“ „Da. Zar se ne sje aš? On je otkupio sve one dugove i nenapla ene ra une koji su bili tvoje nasljedstvo od onog crijevnog crva od kurvinog sina Hallstadta, dabogda se ovaj tren okretao na ražnju u paklu.“ Epifanija je bila šokirana. „Briane! Max ti je jednom bio najbolji prijatelj. Ne bi ga trebao mrziti.“ „Baš zato što mi je bio najbolji prijatelj jesam ga mrzio - i još ga mrzim. Ne bi mi toliko smetalo da mi te je preoteo neki stranac." Položila je svoju ruku na njegovu. „Nemoj se zadržavati na stvarima koje su iza nas. Još uvijek možemo svoje stare godine provesti skupa.“ „Stare godine? Ne znam za tebe, damo, ali ja sam još gibak i oštar kao i s dvadeset pet godina, što uop e nije bilo toliko davno." „No dobro“, rekla je ona s popustljivim osmjehom. „Naše ... ranopopodnevne godine. O Bože ... misliš li da je to stvarno mogu e, nakon što je toliko prošlo?“ „Nakon što je toliko prošlo,“ ustvrdio je Duffy, „to je neizbježno.“ Nagnuo se naprijed i dao joj poljubac, koji se produljio u nešto više od površnog. Lagano ponesen polutamom, mozga punog isparenja od popodnevnog pijenja vina, kona no je bio u zagrljaju nemogu e privla ne k eri Gustava Vogela i postao je, neprimjetno, opet Brian Duffy iz 1512., koji svoju sjajnu crnu kosu još nije morao puštati dugu otraga da pokrije vornati bijeli ožiljak. Srušili su se natrag na krevet s težinom, a pomalo i zvukom, rušenja starog kamenog zida, i Epifanija je oslobodila usta i prodahtala: „Ti si na dužnosti, zar ne? A ve eru vjerojatno poslužuju upravo ove minute.“ „Kvragu i dužnost i ve era“, promrmljao je Irac natmureno, a tad: „Ma, pakla mu, u pravu si“, rekao je. „Uskršnja ve er, to enje bocka, ono je što me Aurelian to no zaposlio da nadzirem. Za novce koje mi pla a pretpostavljam da mu toliko jesam dužan.“ Nevoljko je ustao i oklijevaju i pogledao Epifaniju, koja je pri slabom svjetlu bila nejasan lik ispružen na krevetu. „Vratit u se ja kad tad“, rekao je. „Ja se nadam“, odgovorila je ona prigušenim glasom.

Dvanaesto poglavlje Stisnuti u sjenovitom kutu, Duffy i Aurelian promatrali su trojicu od piva poludjelih pastira kako plešu najednom od stolova dok je skoro svatko u toj etvrtini blagovaonice pjevao i pljeskao za pratnju. „Zar ne misliš da bi ih trebao skinuti odatle?“ upitao je Aurelian nervozno. Duffy je odmahnuo glavom. „Ne. Slavljeni ki duh bi se samo iskazao u nekoj drugoj aktivnosti, kao što je bacanje pivskih krigli kroz prozor. Oni se samo dobro zabavljaju, a tebi pla aju za pivo. Zašto se miješati?“ „Pa ... u redu. Na kraju krajeva, ti si izbaciva ." Starac se naslonio na zid, naizgled pomalo zbunjen razuzdanoš u svetkovine bocka. „Možeš li ti ovo izdržati?“ pitao je. „Jesi li se uop e odmarao nakon našeg podzemnog izleta no as?“ „Što? Ne ujem te u ovom pandemoniju.“ Aurelian je svoju zadnju re enicu ponovio glasnije. „O! Ne brini za mene, dobro mi je. Ovih dana me tek obi ni bauci ne mogu poremetiti.“ „Dobro. Jest mudro razviti takvu toleranciju.“ „Jest što? Ja nisam - Bog nam pomogao.“ Duff je odgurnuo nekoliko ljudi s puta, prolijevaju i njihovo pivo na sve strane i, sko ivši iz zaleta preko stola, srušio dvojicu najamnika koji su po eli razmjenjivati udarce noževima. Prije no što su se uspjeli di i na noge, Irac je izvukao svoj bodež i prerezao, u dva brza poteza, njihove remene, tako da su im ruke sad bile zauzete pridržavanjem hla a da ne padnu. Izašli su van, pocrvenjeli u licu, pra eni gromoglasnim smijehom. „G. Duffy!“ zazvao je Shrub, mašu i sa šanka. „Samo as, Shrube“, dobacio je Duffy, jer je na drugom kraju prostorije najednom ljutiti trgovac po eo pljuskati svoju ženu i zasipati je pogrdama. Promrmljavši žurnu ispriku, Duffy je dograbio do vrha - punu kriglu sa stola pored kojeg je prošao, i snažno pljusnuo njezin pjenušav sadržaj u lice ženomrza kog du andžije; taj je upravo punio plu a za još jednu bujicu uvrjeda, i sad se gušio zbog par un a piva koje je nehotice udahnuo. Duffy ga je podigao za kosu iz stolca i žestoko ga potapšao po le ima, a onda ga nimalo nježno gurnuo natrag na sjedalo. „Evo izvolite, gospodine", rekao je Irac veselo. „Ne želimo da se neka od naših mušterija na smrt uguši, zar ne?“ Nagnuo se naprijed i rekao oštrije, ali šapatom: „Ili da joj se rebra polome, što e se vama dogoditi ako opet dotaknete ovu gospo u ili još kažete još samo jednu uvredu. Jesam li bio jasan? Ha? Dobro.“ „G. Duffy!“ opet je zazvao Shrub. „Ovdje vas jedan ovjek traži -" Stol na kojem su pastiri plesali tad se srušio, istovarivši tri pripita plesa a na bar, koji je sa štropotom pao prema zidu. Shrub je uspio odsko iti, ali se spustio u pladanj s pe enom prasetinom najednom od stolova i morao bježati od gnjevnih gostiju. Malo kasnije Duffy je vidio Bluta kako se uvla i na prednja vrata i mahnuo mu. Irac je otvorio usta da mu dovikne kako je sredio s konobaricama za njegovo besplatno pivo, ali je onda procijenio da bi takva izjava, doviknuta preko opasno krcate prostorije, mogla samo izazvati pobunu. Re i u mu to kad mu budem mogao došapnuti, odlu io je Duffy. Pitam se tko je taj ovjek o kojem mi je Shrub htio re i.

Mladi crne kovr ave kose naslanjao se na zid, i navukao šešir na o i dok se Duffy provla io mimo njega. To je kako-se-ono-zove, pomislio je Irac, Jock, momak kojeg je Aurelian poslao sino da pripazi na tog njegovog dragocjenog kralja. Zakleo bih se da sam ga vidio i negdje izvan Be a. Gdje?

Duffy se pokušao prisjetiti, ali ga je u tome omeo hitan zadatak spašavanja jedne od konobarica od nekog starog sve enika u kojem je jako pivo pobudilo ljubavni žar. Nakon poticaja sve eniku da se prisjeti potrebe o uvanja dostojanstva svoje mantije, Duffy je pokupio kriglu s pladnja u prolazu i ispraznio je u dva duga gutljaja. „Hej, hej! Platite za to, gospon!“ za uo se glas iza njega. Okrenuo se i Bluto mu se iskesio. „Hej, Bluto“, rekao je Duffy. „Rekao sam curama da dobivaš besplatni bock do deset sati.“ „Do deset? A što bude tad?“ „Po inješ ga pla ati.“ „Onda bolje da prionem na posao. O,“ rekao je Bluto tiše, „završio sam provjeru zaliha popodne. Nedostaje oko sto funti baruta." Irac je kimnuo glavom. „Ništa drugo?“ „Ne. Pa, možda. Jedna od starih etrdesetfuntskih opsadnih bombardi izgleda nedostaje, ali oružar ih je vjerojatno krivo prebrojio kad je sastavljao popis još dva'jst etvrte. Mislim, kako bi netko mogao odnijeti toliki top?“ Duffy se namrštio. „Ne znam. Ali držat u o i otvorene. Nisi možda vidio Shruba tu negdje?“ „Jesam. U kuhinji je. Vidio sam ga maloprije kako proviruje ovamo, izgledao je ustrašeno. Gdje su tvoji Vikinzi?“ „U štali, piju i pjevaju. Nadam se da e, ako im nastavim slati pivo van, ostati tamo i ne e se pokušati pridružiti zabavi ovdje. O ne, što to oni pastiri rade onom tipu tamo?“ „Krste ga pivom, kako se ini.“ „Ispri avam se.“ Dvadeset minuta kasnije Duffy se iscrpljeno srušio na klupu u kutu i mahnuo Anni za vr piva. Ugušio je toliko ustanaka u još uvijek bu noj prostoriji da su ga ljudi na daljini na kojoj se moglo uti - ne baš daleko, svakako - podozrivo gledali. Razularenije pijance su njihovi trjezniji prijatelji tresli i, u par slu ajeva, skidali s kandelabra ili izvla ili ispod stola i govorili im da prestanu s time. Shrub se nervozno provla io kroz gužvu, vode i visokog muškarca tamnog lica koji je nosio debeo ogrta i šešir širokog oboda. „G. Duffy,“ rekao je dje ak prije nego što je utekao iz prostorije, „ovaj bi vas gospodin htio vidjeti. On je Španjolac.“ Izgleda više kao gusar nego kao gospodin, pomislio je Irac, ali baš mogu biti i pristojan. „Da, gospodine?“ „Smijem sjesti s vama?“ Duffyjev vr je tad stigao, što mu je bitno poboljšalo toleranciju. „No dobro,“ rekao je. „privucite si klupu. Imate li kriglu za pi e?“ Španjolac je dograbio jednu praznu s najbližeg stola. „Da.“ „Onda popijte pivo.“ Duffy im je obojici nato io iz vr a. „Kako vam mogu biti na usluzi? Ovaj, mali je pogriješio, pretpostavljam, rekavši da ste Španjolac.“ „Ha? A zašto to kažete?“ „Pa, otežete suglasnike, ali naglasak vam je ma arski. Ili se barem tako ini mojim ušima malo otupjelim od piva.“ „Ne, vrag te odnio, u pravu si. Ja sam Ma ar. Ali mislim da su ti o i, a ne uši, otupjele od piva ako me nisi prepoznao.“

Irac je uzdahnuo, i uz malo napora usredoto io se na ovjekovo lice u sjeni, o ekuju i da e prepoznati nekog starog druga po oružju koji e vjerojatno htjeti posuditi novaca.

A onda mu se želudac stegnuo, i najednom se osjetio mnogo trjeznije: bilo je to lice koje je zadnji put vidio onog užasnog jutra krajem ljeta 1526. kad se ranjen i iscrpljen probio preko široke bujice Dunava i izvukao na sjevernu obalu. Turski barjaci lepršali su na osvojenom gradu Moha u iza njega, a šezdeset tisu a poginulih ugarskih vojnika bilo je pokapano na bitkom preoranoj ravnici. Tog jutra na sjevernoj obali rijeke sreo je vojsku Ivana Zapolje, kojeg nadbiskup Tomori i kralj Ludovik, obojica tog trena neoplakani polagani u neobilježene grobove, nisu ekali. Iscrpljeni Irac opisao je Zapolji katastrofalnu bitku i poraz prethodnog popodneva, a Zapolja je, šokiran i bijesan, nakon manje od sat vremena poveo svoju vojsku na zapad. Duffy se odmarao u šumi još jedan dan, a onda krenuo na skrovito, usamljeno povla enje na jug, preko Alpa u Mletke. Godinama poslije uo je za Zapoljin kasniji prelazak na tursku stranu. „Boga mu,“ protisnuo je, „kako se usu uješ do i ovamo? Nakon što si svoju domovinu prodao Sulejmanu nisam o ekivao da u te opet vidjeti ... osim možda preko cijevi puške ili vrha ma a.“ i Ivana Zapolje su se suzile, ali njegov ironi an smiješak nije nestao. „Moja lojalnost jest i uvijek je bila prema Ugarskoj, i za njezino dobro sam u inio sve to ... ak i ovo ve eras.“ Duffy je još uvijek bio užasnut samim njegovim prisustvom. „A što radiš ovdje ve eras?“ pitao je. „I zašto o ito pretpostavljaš da ja ne u doviknuti prostoriji punoj ljudi da je ovaj ,Španjolac’ ustvari ovjek kojeg su doslovno po eli izjedna avati sa Sotonom?" „Pa, mladi u, prvo zato što imam kratkocijevnu kuburu uperenu u tvoj trbuh ispod stola. Da, bojim se da je to to no. I drugo, etvorica mojih ljudi su vani u uli ici otraga, u onome što izgleda kao kola sa sijenom.“ Duffy je umorno uzdahnuo. „A što to zapravo jest, Ivane?“ Zapolja je otpio pivo, drže i pogled na Duffyju i desnu ruku pod stolom. „O, to jesu kola sa sijenom, ali u njima nije samo sijeno." „Kvragu, Ivane, možeš li -“ „Dobro, dobro, samo polako. Unutra je opsadna bombarda, napunjena etrdesetfuntaškom željeznom kuglom. Cijev je položena vodoravno, uperena u ovu zgradu, a moji ljudi imaju sporogore e fitilje.“ „Ako bi mi dopustio re i, Ivane, ništa od ovoga nema nimalo smisla. Zašto bi riskirao život uvla i se u Be , a onda se zadovoljio time da ubiješ mene i digneš u zrak ovu kr mu?“ „Nemoj mi tu izigravati neznanje, stari Duffe“, rekao je Zapolja s laganim smiješkom. „Ne bi bio ovdje da ne znaš što ovo mjesto jest, i tko si ti.“ „Zašto mi svi moraju govoriti u zagonetkama?" potužio se Duffy. „Što to ti ho eš? Zašto sjediš tu ako imaš vražji opsadni top uperen u stražnja vrata?“ „Budi manje glasan. Sjedim ovdje jer sam ja potrošna figura u ovoj partiji, kula koju su voljni žrtvovati za vrsti šah-mat. Ovamo me poslao - uz velik osobni rizik, kao što si zamijetio - moj gospodar, Ibrahim, da ti ponudim vrlo visok, vrlo mo an položaj u Isto nom Carstvu.“ Pohotni sve enik proteturao je iza Zapoljina stolca u potjeri za jednom od konobarica, i zaradio nijemo proklinjanje Irca zato što se propustio sudariti sa sjedalicom ma arskog izdajnika. „Položaj?“ uzdahnuo je Duffy. „Kakav to položaj?“ Zapolja ga je gledao s ne im nalik zavisti. „Viši od mojeg. Ako odigraš ovu igru kako treba, mogao bi zamijeniti samog Sulejmana.“ Duffy se posprdno nasmijao i otpio piva, koriste i taj pokret da mu ruka padne bliže bodežu. „Nerado sam prvi koji e ti re i da si lud, Ivane. Ako jesam.“ Nastojao je govoriti nonšalantno dok je pokušavao odrediti položaj pištolja. „Zašto bi Ibrahim htio da ja zamijenim sultana? Najve eg sultana kojeg su Otomani ikad imali! To je zbilja

ludilo. A mogu tek zamisliti koliko bi Turci bili oduševljeni da ih vodi jedan Irac. Ha-ha.“ „Isto toliko, pretpostavio bih, koliko su se oduševili kad je sirotan iz Parge postavljen za velikog vezira umjesto Ahmed-paše, koji je godinama zasluživao taj položaj. Takve stvari zbilja se doga aju, a sljede i korak uvijek je nezamisliv dok se nije dogodio.“ Mogu li prevrnuti ovaj stol prije nego što on okrene kota za iskre na svom pištolju? pitao se Duffy. Vjerojatno ne. „Zašto ja, Ivane?“ odugovla io je. „Zašto Brian Duffy iz Dinglea? Još mi nisi to objasnio.“ Zapolja je, po prvi put tijekom razgovora, izgledao rastrojeno. „Briane ... iskreno, zar ne znaš tko ... što ... si ti?“ Razoran prasak za uo se iza zgrade i prozori su se žestoko zatresli. Gospe su zavrištale, konobarice su ispustile prepune pladnjeve, a Zapolja se instinktivno napola okrenuo na svom stolcu. Duffy je sko io na noge, prevr i stol na Ma ara, iji je pri epljeni pištolj poslao olovnu kuglu u pod izme u Ir evih nogu. Za ula se vriska i zveket ma eva iz uli ice otraga, i magla barutnog dima suknula je kroz kuhinju u blagovaonicu, gdje se zbunjena gomila ujedinila u o ajni kom, bu nom jurišu prema prednjim vratima. Duffyja je ni ice oborila jedna debela gospo a koja se silom gurala kroz stisku, i izgubio je Zapolju iz vida. „Bluto!“ povikao je Duffy. „Aureliane, bilo tko! Držite tog Španjolca! On je Zapolja!“ Nitko ga nije uo, i dok se udarcima i psovkama probio kroz razvikanu gomilu, Ma ara nije bilo na vidiku. Irac je promrsio kletvu i potr ao kroz dimom zamagljenu kuhinju. Štalsko dvorište bilo je blistavo, osvijetljeno bukte im kolima za sijeno koja su stajala nasred dvorišta na slomljenim osovinama. Velika rupa probijena je u stražnjoj ogradi i kroz nju je mogao vidjeti plamenove kako ližu raštrkanu hrpu otpada koja je tog popodneva bila kožarski du an. Buggeovi Vikinzi držali su drške svojih isukanih ma eva i oprezno motrili sjene, a nakon jednog trenutka Irac je uo io tri trupla ispružena po kamenim plo ama dvorišta. „Aureliane!“ zazvao je. „Bluto! Kvragu, još ga možemo uhvatiti!" „Koga?“ pitao je Aurelian, koji ga je slijedio kroz kuhinju i sad stajao krše i ruke iza Duffyja. „Zapolju! Bio je ovdje. Uzmi konja i juri do sjevernih vrata. Ja u preuzeti Koruška vrata. Neka ih zatvore i ne puštaju nikoga van.“ Duffy je dohvatio jednog usplahirenog konja dok je govorio i uzverao mu se na gola le a. „Idi!“ Ne ekaju i da vidi ho e li ga drhtavi starac poslušati, Duffy je zabio pete životinji u rebra i izgalopirao iz crveno obasjanog dvorišta. Bluto je zasjekao još jedan urez u rub svije e i gledao kako se vru i vosak izlijeva sa strane. „Anna“, rekao je, „još jednu ašu bocka.“ „Prošlo je deset, znaš.“ „Znam.“ Grbavac se osvrnuo po blagovaonici. Ve ina slavljenika se polako vratila natrag, ali toplina je izašla iz prostorije i prohladni zrak bazdio je na barut - pivo je sad gutala mnogo suzdržanija gomila. U istom trenu Duffy je zakora io unutra iz kuhinje, a Aurelian je otvorio prednja vrata. Obojica su izgledala umorno i ne baš zadovoljno. Ne gledaju i jedan u drugoga, privukli su stolac i klupu Blutovu stolu. „Ovaj, bolje daj vr i još dvije aše, Anna“, dobacio je grbavac. Duffy i Aurelian suglasili su se kimanjem glava. „Je li izašao na Koruška vrata?“ pitao je starac nakon minute dolaženja do daha. „Ja sam sredio da sjeverna budu zaklju ana i pod trostrukom stražom.“ Duffy je kimnuo glavom. „Je. Tri minuta prije nego što sam ja stigao do tamo. Slijedio

sam ga na jug oko pola milje, ali ak i po ovoj mjese ini izgubio sam mu trag.“ Aurelian je uzdahnuo. „Jesi li siguran da je to bio on?“ „Da. Poznavao sam ga, sje aš se? Došao je domamiti mene na tursku stranu, i raznijeti ovo mjesto. Usput, Bluto, vjerujem da je opsadni top koji nedostaje usred one loma e otraga.“ „Jest“, potvrdio je Bluto. „Može ga se vidjeti kroz plamenove.“ „Pitam se“, uzdahnuo je Duffy, pune i ašu novopristiglim pivom, „zašto su ga uperili na krivu stranu. Je li sve to bio blef? Ali zašto onda uop e dovu i top ako je tome tako?“ „Nije bio blef“, rekao mu je Bluto. „Kad su tvoji sjevernjaci vidjeli da ta etvorica uvoze kola u dvorište, rekli su im, na nordijskom i jezikom znakova, da se gube kvragu odatle. Zapoljini ljudi su im rekli da umuknu pa su Vikinzi sami okrenuli kola, namjeravaju i ih izgurati natrag na ulicu. Tako je po elo šaketanje, a izgleda da su ti de ki na sijenu nosili posude s vatrom ili sporogore e fitilje. Jedan od njih je udarcem onesviješten pa je pao u sijeno. Minutu kasnije kola su bila u plamenu, i minutu nakon toga top je opalio, raznijevši ogradu i dvije zgrade u susjednoj ulici. Tvoji Vikinzi smatrali su da to nije pošteno oružje pa su isukali ma eve i odmah ubili preostalu trojicu uljeza.“ Duffy se mrko nasmijao. „A ja sam mislio da oni nikad ne e zaraditi svoj stan i hranu.“ „Pokušao je tebe domamiti, kažeš?“ zapitao je Aurelian, naginju i se naprijed. „Kakvim sredstvima?“ „Ludim stvarima. Pri ao je kao što i ti esto govoriš, ustvari. One udnije-su-stvari-mogu e-nego-što-znaš gluposti.“ Duffy je ponovo napunio svoju kriglu. „Rekao je da e me, ako prihvatim i priklju im im se, Ibrahim u initi sultanom - a samo svrgnuti starog Sulejmana, valjda.“ Odmahnuo je glavom i uzdahnuo s iskrenim žaljenjem. „Jadni stari Ivan. Sje am ga se prije nego što je sišao s uma.“ Aurelian se duboko zamislio. „Da,“ kona no je rekao, „mogu shvatiti što je Ibrahimu sigurno bilo na pameti. Itekakav ludi gambit! Zapoljina misija bila je da te potkupi ili, ako ne uspije, da te ubije. A da raznese ovu kr mu u svakom slu aju.“ „Ibrahim je mogao poslati i boljeg tekli a“, primijetio je Duffy. „Ivan nije došao do toga da mi ponudi novac.“ Aurelian se zagledao u njega. „Novaci Ponudio ti je tre i najviši položaj u Isto nom Carstvu!“ Odmahnuo je glavom. „Ma kvragu. Ne znam, možda je dobro to što ti ustraješ u tome da na takve stvari gledaš na tako prizeman na in. Možda je u tome tvoja snaga.“ „Ibrahim bi htio ovog ovdje Duffyja za sultana?“ otfrknuo je Bluto. „A ja sam mislio da je sultanima zabranjeno piti.“ Irac ga nije slušao. „Jest se inio pomalo ... izgubljenim, baš pred kraj, poput ovjeka koji nudi zlatnike divljaku ije pleme samo trampi ribu i kože. Rekao je: ,Zar iskreno ne znaš tko si ti?’ a onda je onaj top opalio.“ S oklijevanjem se okrenuo Aurelianu. „Misliš li ... ne misliš valjda ... da ga je Ibrahim zbilja poslao? Da mi ponudi ... to?“ Aurelian je skrenuo pogled. „Ne mogu biti siguran“, rekao je, ali Duffy je stekao dojam da je star eva nesigurnost hinjena. „Tko sam ja, onda? Što je on mislio sa svime time?“ „Doznat eš dovoljno brzo“, rekao je Aurelian mole ivo. „To je od onih stvari koje ti nema svrhe govoriti dok ih se nisi ve sam dosjetio više od pola. Kad bih ti sve objasnio sad, smijao bi se i rekao mi da sam lud. Imaj strpljenja." Duffy je bio umoran pa nije inzistirao na objašnjenju, što ina e bi. Ovako je samo slegnuo ramenima. „Dobro, neka onda pri eka. Ionako prili no brzo gubim interes za sve to.“ Njegova odluka da pobjegne s Epifanijom pružila mu je ugodan osje aj odvojenosti od svih Aurelia - novih planova i teorija. „Još piva ovamo, Anna! Ovaj vr je odjednom prazan. A usput,

Aureliane, kad se ista e Herzwesten tamno?“ Aurelian je trepnuo. „S kim si to, kog vraga, razgovarao? Bluto, bi li nas ostavio na tren? Ovo su privatna posla.“ „Svakako, svakako“, rekao je Bluto i prešao za drugi stol, presrevši usput, na Ir ev o aj, novi vr . „Tko ti je“, pitao je Aurelian gorljivo, „rekao za Tamno?“ „Nitko mi nije rekao. uo sam neku buku u podrumu i našao nekog ri okosog tipa kako se mota tamo. Slijedio sam ga kroz vrata u zidu, i vidio onaj ogromni badanj. To i li se sve Herzwesten pivo odatle?“ „Da. Imaš li ... ti nekog pojma tko je to bio?“ Star ev glas drhtao je od suspregnutog uzbu enja. „Ja? Ne. Nestao je u prostoriji s badnjem. Sve sam pregledao traže i tajna vrata, ali ih nisam mogao na i.“ Duffy se nasmijao. „Pretpostavio sam da je to valjda bio neki duh.“ „Bio je. Je li progovorio?" „Nije. Ti si ga vidio?“ Duffyju se nije svi ala zamisao o duhu i htio je ustanoviti uljezov identitet. „Bojim se da nisam. Samo sam uo kako ga opisuju oni koji jesu.“ „Tko je on?“ zapitao je Duffy. Aurelian se zavalio u stolac. „Re i u ti to. Ali prvo da ti spomenem da je taj badanj koji si vidio bio u upotrebi još otkad je pivovara pokrenuta prije tri i pol tisu e godina. Neki su dijelovi zamijenjeni, i bio je proširivan dvaput, ali smo ... su ... uvijek zadržali pivo koje je bilo unutra. To je dosta nalik solera metodi miješanja šerija. Sipamo novi kom na vrh i izvla imo pivo niže dolje, tako da se proces miješanja i starenja stalno odvija. ak vjerojatno ima tragova je ma iz prve sezone tamo unutra, tri i pol tisu e godina starog.“ Duffy je uljudno kimnuo glavom, premda pomišljaju i da je najsigurniji na in navo enja Aureliana da pri a o pili ima taj da ga se pita za sir. „Obi no se“, nastavio je Aurelian, „takav badanj mora jednom godišnje istiti. Mi smo tu potrebu izbjegli tako što smo potpuno izostavili donje daske, tako da se dužice, i pivo, oslanjaju izravno na golu zemlju.“ Duffy je štucnuo i odložio svoju ašu. „Ho eš re i da se pivo unutra miješa s blatom? Bog nam pomogao, nikad nisam ni pomislio -" „Daj se opusti, ho eš? Pivo se taloži dolje na zemlji, da, ali se zemlja ne diže. Ne miješamo ga. Samo nježno ista emo pivo na raznim razinama i blato nije pomaknuto. Jesi li ikad probao bolje pivo?“ „Pa, nisam.“ „Onda se prestani ponašati kao dijete koje je upravo doznalo što su to tripice." Starac je procjenjiva ki zaškiljio u Duffyja. „Nadam se da si spreman za sve ovo. Postavljaš pitanja, a onda se sav uznemiriš zbog po etka odgovora.“ „Bit u tiho“, obe ao je Duffy. „Dobro je. ovjek kojeg si vidio bio je duh. Žalim. Kad si ga vidio, vra ao se u svoj grob.“ Opet se nagnuo natrag. „Llyra mu, re i u ti izravno - bio je to duh Finna Mac Coola, koji se vra ao onom što god je danas ostalo od njegova zemaljskog praha. Finn je pokopan, znaš, ravno šest stopa ispod tog badnja za fermentaciju.“ Duffy je trepnuo. „A to nema dna? On je, ima biti, potpuno rastopljen u pivu.“ „To no. A pivo gore zasi eno je njegovom ... esencijom i snagom, donje razine najja e.“ „Onda to Tamno, kako je najniže, mora biti skoro Finn-juha.“ „Duhovno govore i, to je to no“, suglasio se Aurelian. „Premda je fizi ki to samo

neuobi ajeno jako, superodležano pivo. Nemoj zamišljati da se zgrušava ili da nam kosti i zubi za epljuju pipe.“ „Oh ne!“ rekao je Duffy vedro, premda se u sebi odlu io da nikad ne popije ni kap toga. „A kad se ista e? Nikad nisam uo ni glas o njemu.“ „To je zato što je zadnji put kad je Tamno to eno bila godina 829, kad su se sinovi jadnog cara Ludovika okretali protiv njega, koliko se sje am. To it emo ga ponovo trideset prvog listopada ove godine. To je to no, puštamo da svaka kap Tamnog sazrije sedam stotina godina.“ „Ali dobri Gospode,“ uzviknuo je Duffy, „pivo ne može zreti toliko dugo. Brendi ili claret ne bi mogli zreti toliko dugo.“ „Pa,“ priznao je Aurelian, „ne možeš to baš zvati pivom nakon toliko vremena, to je to no. Postaje nešto drugo. Nešto na mnoge na ine sli no onom vinu koje si pio u Bakhovoj taverni u Trstu. I primijetio si, pretpostavljam, da je pipa za Tamno samo par palaca iznad zemljanog poda? Samo sljede ih tri ili etiri palca iznad toga se ista u odjednom, tako da je koli ina Tamnog uvijek strašno ograni ena.“ „Ima li mnogo potražnje za njime?“ pitao je Duffy, siguran da je nikako ne bi moglo biti. „Da ... ali ne od pivopija. Zbog svojeg, ovaj, izvora, Tamno je vrlo mo no pi e, psihi ki, duhovno ... arobnja ki. I fizi ki, što se toga ti e - esto pokazuje razine sadržaja alkohola teorijski nemogu e od prirodnog fermentacijskog procesa. U svakom slu aju, da, mnogo više potražnje nego što skromna ponuda može udovoljiti. To je, u stvari, ono što je Antoku htio od mene - jednu ašu da održi život koji je trebao ispustiti prije tisu u godina. Poginuo je kao dijete u jednoj japanskoj pomorskoj bitci, znaš. Jesam mu dao ašu prošli put.“ Zastao je i pogledao u Duffyja kao da se brani; onda se nespretno nasmiješio, nakašljao i nastavio. „U svakom slu aju, on smatra da je to sad njegovo pravo. U tome, bojim se, griješi. A i sve druge tamne ptice, Etiopljanin, nekoliko Hindusa, domorodac iz Novog svijeta i ostatak njih, i oni se nadaju gutljaju, a neki od njih o ajni su koliko i Antoku. Ali ni oni ga ne e dobiti ni malo.“ „Kome eš ga dati?“ pitao je Duffy, po inju i sebi usprkos osje ati znatiželju o tom pi u. Na kraju krajeva, pomislio je, ono vino u Trstu bilo je jako dobro. „Antoku o ito misli da ga namjeravam dati tebi,“ rekao je Aurelian, „budu i da je on poslao one afrite na tebe. Ili je to možda trebalo biti upozorenje meni da bi on mogao ubiti nekoga još bitnijeg.“ „Aha. Pa tko ga onda dobiva?“ Izbjegavanje odgovora je ovom ovjeku uro eno, pomislio je Irac. „Ovaj put? Naš Kralj - Kralj Ribar. Rekao sam ti, zar ne, da je on bolestan? Pa je bolestan i Zapad. Na koji na in ta povezanost ide, još uvijek nisam siguran, ali povezanost nedvojbeno postoji: kad je Kralj dobro, i Zapad je dobro.“ „A to pivo e ga izlije iti?“ pitao je Duffy, pokušavaju i prikriti skepsu u svom glasu. „Da. Naš Kralj je oslabljen, ozlije en, njegova snaga je rasplinuta - a snaga i karakter Finna prvog Kralja, je u Tamnom. Mo i e svoje zemlje opet dovesti u red.“ „A isto it eš ga u listopadu? Zar ne možeš to u initi malo ranije? Na kraju krajeva, kad govoriš o sedam stolje a, par mjeseci tamo ili ovamo -" „Ne," rekao je Aurelian, „to se ne može požuriti. Ciklus se mora potpuno završiti, i tu su i zvijezde i plime i ro enja koje treba uzeti u obzir isto kao i fermentaciju i pivarenje. Trideset prvog listopada isto it emo Tamno, i ni dan prije.“ Podignuo je zabrinut pogled prema Duffyju. „Možda ti je sad jasno zašto je Ibrahim toliko nestrpljiv da prije toga uništi pivovaru." U dva ujutro ostatak gostiju poslanje doma i svjetla su pogašena. dok je osoblje, odlu ivši

da iš enje može ekati do jutra, oteturalo u krevete. Duffy se prošetao otraga, ali sve su vatre ugašene, njegovi sjevernjaci su miroljubivo hrkali u štali i nije bilo tinjaju ih bombi na vidiku, pa se vratio unutra. Nekako nije bio pospan, premda je spavao samo etiri sata prethodne no i, usprkos svom pi u i tr anju okolo te ve eri. Sjeo je za svoj stol u mra noj blagovaonici. Kao i obi no, pomislio je, Aurelian se uspio izmaknuti pitanju na koje sam najviše htio odgovor, koje je: Tko ili što sam ja u lom ogromnom planu? Zašto je svatko od Bakha do Ibrahima zainteresiran baš za mene? Tad je ne ujno povukao svoj stolac dublje u sjenu, jer je uo dva tiha glasa u kuhinji kako razgovaraju na talijanskom. „Ima li glasa od Klementa?" pitao je jedan. „Što se toga ti e," odgovorio je drugi, „izgleda da e ovaj put poslati vojsku. ak ide na nekakvo privremeno primirje s Lutherom da bi se Zapad mogao bezrezervno ujediniti protiv Otomanskog Carstva." Dvojica govornika izašla su iz kuhinje i krenula uz stube ne zamijetivši Duffyja. Jedan je bio Aurelian, a drugi crnomanjasti mladi kovr ave kose, Jock, koji je navukao šešir na lice kad je Duffy prošao mimo njega ranije te ve eri. Ha! Pomislio je Irac; zar mi nije Aurelian u Veneciji rekao da ne govori talijanski? A kad smo kod Venecije, tamo sam prvi put vidio tog Jocka, koji mi se predstavio, na ve er Pepelnice, kao Giacomo Gritti. Kakve su to veze? arobnjak i mladi popeli su se stubama, i njihov šapat zamro je gore. Ta dvojica sura uju, zna i? razmišljao je Duffy. To bi objasnilo zašto mi je mladi Gritti spasio život i uputio me na siguran brod, onog jutra na mleta kim dokovima, premda to sigurno ne baca nikakvo svjetlo na zasjedu kojom su me on i njegova bra a zasko ili prethodne ve eri. Ukoliko ta borba nije bila nekako namještena ...? Jedno je sigurno - lagali su mi ne jednom, a ne mogu ni naslutiti zašto. Ne svi a mi se kad se stranci petljaju u moja posla, ali apsolutno ne mogu podnijeti kad znaju više o mojim pošlima od mene samog. Ustao je i pošao prema hodniku za poslugu, pokupivši usput jednu praznu pivsku kriglu. Pažljivo je stavljao stopala na podrumske stube dok je silazio niz njih da ne bi probudio usnulog Gambrinusa, a onda oprezno prešao preko kamenog poda do vrata kroz koja je duh prošao tog popodneva. Šarke su izgleda bile nedavno nauljene, jer nisu zaškripale kad je Irac tiho otvorio vrata. Pipanjem je došao do ogromnog badnja u mrklom mraku, a onda rukom potražio najnižu od tri pipe. Okrenula se zapinju i kad je upro s više snage. Onda kad je procijenio da je isto io pola aše zatvorio je ventil i, zatvaraju i vrata prostorije s badnjem za sobom, požurio stubama u blagovaonicu. Zapalio je svije u za svojim stolom i sumnji avo se zagledao u par un i guste crne teku ine koja se ljuljala na dnu krigle. Izgleda prili no gadno, pomislio je. A onda je sjeo, i ak bez prinošenja aše do nosa namirisao jak, žestoko aromati an buke. Bog nas blagoslovio, pomislio je ushi eno, pa ovo je nektar kojeg je ak i najbolji, najrje i bock na svijetu tek neodre en nagovještaj. Jednim dugim, polaganim, uživaju im gutljajem ispraznio je ašu. Prva pomisao bila mu je: odšuljaj se dolje, Duffy mladi u, i ovaj put napuni ašu. Podigao se na noge - pokušao, bolje re eno, i bio se u stanju tek malo pomaknuti na stolcu. Što je ovo? pomislio je uznemireno. Oporavim se od cijelog života ozbiljnih rana samo da bi me paralizirao gutljaj piva? Opet je pokušao ustati sa stolca, a ovaj put se nije uop e pomakao. Tad se kretao - ne, bio je nošen. Bio je iscrpljen i ledeni vjetar je divlja ki rezao kroz spojeve njegovog punog oklopa. Okrenuo se, stenju i od bola u glavi. „Lezite mirno, Kralju moj“, uo se napet, zabrinut glas. „Samo ete si opet otvoriti ranu

ako se tako koprcate.“ Popipao je glavu sle enim prstima i našao veliki rez na sljepoo nici, neravan od sasušene, zgrušane krvi. „Tko ... tko je to u inio?“ protisnuo je. „Vaš sin, Kralju. Ali budite mirni - pogubili ste ga dok vam je zadavao udarac.“ Drago mi je zbog toga, u svakom slu aju, pomislio je. „Užasno je hladno“, rekao je. „Stopala su mi obamrla kao da su tu a.“ „Odmorit emo se uskoro,“ uo se glas pomaga a, „kad stignemo do obale onog jezera.“ Bolno je podignuo glavu s ležaja na kojem je bio nošen i naprijed vidio ogromno, mirno jezero kako odražava pun mjesec. Nakon nekog vremena njegova su ga dva zadihana pratitelja spustila i mogao je uti vodu kako blago pljuska me u stijenama i namirisati hladan, slankast dah jezera. „Moj ma !“ prošaputao je. „Gdje je? Jesam li „Evo ga.“ Teška drška položena mu je u ruku. „Ah. Preslab sam - jedan od vas mora ga baciti u jezero. To je moja zadnja zapovijed“, dodao je kad su se po eli buniti. Nevoljko, jedan od njih je uzeo ma i otišao kroz sjenovito raslinje. Ležao je na zemlji, dišu i pažljivo, žele i da mu srce ne udara toliko. Moja naviru a krv sigurno e opet otvoriti ranu, pomislio je, a umrijet u dovoljno skoro i bez toga. Pomaga se vratio. „U inio sam kako ste rekli, Gospodaru.“ Vraga jesi, pomislio je. „O? I što si vidio kad si ga bacio?“ „Vidio? Pljusnuo je u vodu. A onda samo krugove.“ „Vrati se, i ovaj put u ini što sam ti rekao.“ Ovaj se opet odvukao istim putem, zbunjen i posramljen. To je zbog dragulja u dršci, pomislio je umiru i. Ne može podnijeti pomisao na njih na dnu jezera. Pratitelj je izgledao suzdržano i uplašeno kad se ovaj put vratio. „U inio sam to, Gospodaru.“ „Što si vidio?“ „Ruka sa šakom digla se iz vode i uhvatila ma za dršku, prije nego što je mogao pljusnuti, mahnula ma em tri puta po zraku, i onda se povukla pod površinu.“ „Ah." Kona no se opustio. „Hvala ti. Ne želim ostaviti nikakve dugove." Brod se sad ljuljao na rubu vode i žena blatnjavih cipela zabrinuto se nagnula nad njega. „Naš sin me ubio", rekao joj je, kontroliraju i cvokotanje zubiju dovoljno dugo da izgovori tu re enicu. „Ukrcajte ga na moj brod", rekla je ona. „Nije još dugo od ovog svijeta." Probudio se uplašen, na drvenom podu, ne usu uju i se pomaknuti od straha da e privu i pažnju ne ega što nije mogao imenovati. Bilo je mra no, i nije htio pobuditi svoje sje anje. Što god se dogodilo, pomislio je, što god ovo mjesto jest, koje god da je ime mog neprijatelja - i mene - bolje mi je da ih ne znam. Ako ne znam ništa, ne priznam ništa, ne prihvatim ništa, možda e me kona no ostaviti samog i pustiti da spavam. Ponovo je utonuo u dragocjeni zaborav.

Trinaesto poglavlje „Trešten pijan! To sam i o ekivao, naravno. I to od mojeg piva, koje platio nisi, usudio bih se re i, ha?“ Duffy je otvorio o i i trepnuo prema Werneru. Pokušao je progovoriti, ali je proizveo samo promuklo stenjanje; što je još i bilo dobro, budu i da se htio oglasiti samo promišljenim uvredama. Irac se mrzio buditi na podu, jer se u toj situaciji nije moglo navu i pokriva e i odložiti ustajanje. Moralo se odmah di i i po eti suo avati sa stvarima. Podizanje na noge pokazalo se malo lakšim nego što je o ekivao. „Za epi, Werneru“, rekao je tiho. „Ne petljaj po stvarima koje te se ne ti u. I reci nekoj od cura da mi donese obilan doru ak.“ Werner je samo zurio u njega, s bijesom koji mu se javljao na licu poput iskre na krznenom kaputu. „Zar nisi ni uo", nastavio je Duffy, „o opsadnom topu kojim je netko sino pokušao raznijeti sve ovo? Da nije bilo onih Vikinga u štali, ti i drugi gradski psi sad biste prevrtali po hrpi šute na ovom mjestu.“ Werner je sad izgledao samo izbezumljeno. „Tvojeg piva“, dodao je Duffy prezrivo, teturaju i do svog stola i sru ivši se na stolac. Poput ovjeka kojeg su pretukli banditi, koji se poslije toga pridigne u jarku i pipa ima li slomljenih zuba ili rebara, Irac je nježno potaknuo svoja sje anja. Ja sam Brian Duffy, pomislio je s opreznim zadovoljstvom, i zaljubljen sam u Epifaniju Vogel i poslodavac mi je Aurelian. Danje nakon Uskrsa, 1529. Ja sam Brian Duffy, i nitko drugi. Njegov doru ak i Lothario Mothertongue stigli su istodobno. Duffy se usredoto io na ono prvo. „Briane,“ rekao je Mothertongue, bacaju i svoj ogrta na klupu i trljaju i sle ene ruke,

as se primi e; opet okupljam svoje vitezove oko sebe. I“, nasmiješio se ljubazno, „ima mjesta za tebe za mojim novim okruglim stolom. uo sam za tvoje odvažno ponašanje sino .“ Procjenjiva ki je pogledao Irca. „Reci mi, osje aš li nešto, nekakve davno izgubljene odjeke, kad kažem ime ... Tristan?“ Duffy je, punih usta, odmahnuo glavom. „Jesi li siguran?" nastavio je Mothertongue, glasa napetog od snage emocija. „Tristan! Tristan!“ Nagnuo se naprijed i povikao Ircu u lice: „ uješ li me, Tristane?“ Duffy je dograbio zdjelu mlijeka sa stola i ispraznio je Mothertongueu u lice. „Prestani s time, Lothario“, rekao je. Mothertongue se digao na noge, bijesan i poliven. „Bio sam u krivu“, protisnuo je. „Za tebe nema mjesta u Camelotu. Ne znam tko si možda jednom bio, ali duša ti je sad zaga ena i iskvarena, mo vara po kojoj guje trula uma pužu.“ Duffy se htio naljutiti, ali se previše smijao. „O Bože," kona no je udahnuo, „izgledalo je da e dan biti tmuran dok se ti nisi pojavio, Lothario! Guje trula uma, je li? Ha-ha.“ Mothertongue se okrenuo i izašao. Shrub je dotr ao dok je Duffy dovršavao zadnji komad crnog kruha. „G. Duffy,“ rekao je, „je li zbilja ovdje sino bilo ma evanja?" „Ne. Barem ne dok sam ja bio dovoljno trijezan da primijetim." „Ali je otraga pukla turska bomba, zar ne?“ „Moglo bi se tako re i. Kako dvorište izgleda jutros?" „Kao bojno polje. Ona izgorjela kola štr e na sredini kao crni kitov kostur, po plo ama je skorena krv, a kožara i skladište g. Wendella su u komadima. On je zbilja bijesan. Kaže da e Aureliana odšteta koštati ko svetog Petra kajgana." Ta se metafora o ito svidjela Shrubu.

„Ah. Nema druge štete, nadam se?" „Ne. Ali neki klinci su bili na krovu, ja mislim. Zafrkavali se." „Klinci? Jesi ih vidio?" „Nisam, ali nekakva mala lica urezana su na krov, a zvijezde i križevi i latinske rije i kredom ispisane po zidovima." „Pa, uzmi još par de ki, napunite par vjedara i popnite se tamo gore pa operite što više možete, ho eš? Valjda -" „Ne, nemoj, Shrube", prekinuo ga je Aurelian, koji se pojavio iza Duffyjeva stolca. „Ostavi te oznake na miru i ne dopuštaj nikome da ih proba o istiti." „Da, gospon“, kimnuo je Shrub potvrdno i izjurio kroz kuhinjska vrata, žure i oti i s lakšom zapovijedi. Duffy je podignuo pogled dok je Aurelian izvla io klupu koju je Mothertongue napustio. Starac je bio blje i nego ina e, ali o i su mu blistale udesnom živoš u, a crna mu odje a kao da je danas bolje pristajala njegovoj mršavoj gra i. „Smijem li sjesti?“ pitao je. „Naravno. Zašto ostaviti one crteže po zidovima?" „Zašto ostaviti oklop na sebi u borbi?“ Kratko i resko se nasmijao. „Nakon svih nevolja koje smo ti i ja prošli, tamo dolje, da bismo prizvali uvare, sad bi izbrisao njihove zaštitne oznake? Budi zadovoljan s ljudskim protivnicima - ne bi se htio sukobiti s ... bi ima koje odbijaju te rune i vradžbine i lica.“ „Oh.“ Irac se namrštio. „Pa, što se toga ti e, nije mi baš do sukobljavanja s bilo kime ovih dana.“ Aurelian se opet nasmijao, kao da se Duffy našalio. „Dobro se najedi“, rekao je. „Mislio sam da bismo ti i ja mogli ovo jutro izjahati i dovesti Kralja unutra.“ „Zanimljiva ideja,“ rekao je Irac, „ali ne, bojim se da ne može jutros. Ne osje am se dobro, a trebam posjetiti Epifanijinog ludog starog oca.“ Ustvari nije imao nikakvih planova za to jutro, i bila bi mu draža skoro bilo koja aktivnost od odlaska starom slikaru - naro ito otkad je doživio one halucinacije s jezerom u pansionu prije tri dana - ali htio je iskušati Aureliana, vidjeti koliko e mu prostora i slobode dopustiti njegov novi položaj. „Pa, pretpostavljam da to i nije toliko bitno“, rekao je stari arobnjak sliježu i ramenima. Duffy je bio zadovoljan. Kona no sam svoj ovjek, pomislio je. „To je Gustav Vogel, zar ne?“ najednom je zapitao Aurelian. „Sje am ga se. Jednom mi je u inio znatnu uslugu - to je jedan od razloga što pomažem njegovoj jadnoj k eri. Slika li on što ovih dana?“ Duffy je razmislio. Nije se mogao sjetiti da stari umjetnik radi na bilo emu osim na onom zidnom crtežu perom i tintom. „Ne ...“ po eo je -" „Nisam ni mislio“, prekinuo ga je Aurelian, koji izgleda jutros nije imao strpljenja za polagan razgovor. „Ali da ne skre emo s teme. Rekao sam ti da imam ma da zamijenim onaj koji si slomio prije dva dana. Do i u moju sobu da ga pogledaš." „Ne možeš ga donijeti ovamo dolje?" Aurelian je ve bio na nogama. „Ne", rekao je veselo. Duffy je ustao i po eo nesigurno slijediti starca uza stube. Taj in podsjetio ga je da je vidio Aureliana s Giacomom Grittijem prethodne ve eri i zastao je. „Zar mi nisi u Veneciji rekao da ne govoriš talijanski?" upitao je sumnji avo. „Zašto si stao? Ne znam, možda jesam. Zašto?" „Kakva je tvoja veza s Giacomom Grittijem? Ili Jockom, kako ga sad zoveš? Vidio sam kako avrljaš s njim sino . A ovaj put ti je bolje da mi kažeš istinu." „O, vidio si nas? On je u mojoj službi ve godinama. Ime mu zapravo nije Gritti, usput.

Zove se Tobbia. Moram imati mnogo agenata u toj oblasti - Mleci, Vatikan. I govorim talijanski. Premda, ako sam ti rekao da ga ne govorim, siguran sam da sam imao neki dobar razlog." Koraknuo je na sljede u stubu prema gore. „Ne tako brzo. Ako on radi za tebe, zašto su me on i njegova ,bra a’ pokušali ubiti one ve eri kad sam te upoznao?" „Ozbiljno, Briane, zar mi ne možeš vjerovati? Rekao sam im da te izazovu na borbu da bih imao opravdanje da ti se obratim i ponudim ti posao koji sad imaš. I nisu se zbilja trudili ubiti te. Uputio sam ih da u ine arku uvjerljivom, ali da ne zadaju nikakve stvarne udarce koji bi nanijeli štetu. Osim toga, znao sam da se ti možeš brinuti za sebe. A sad hajde." Popeo se još tri stube prije nego što ga je Ir eva ruka na ramenu opet zaustavila. „A što da sam ja zadao stvarni udarac i nanio štetu jednom od njih? I što si ti -" „Da si ubio jednog od njih," rekao je Aurelian nestrpljivo, „ja bih jednostavno druga ije sro io svoj prijedlog. Umjesto da hvalim tvoju tolerantnu suzdržanost u borbi, pohvalio bih tvoju odlu nu, vrstu reakciju. To nije bitno. Ima i mnogo važnijih -" „Meni je bitno. I kako to misliš, znao si da se mogu brinuti za sebe? Mislio sam da si me te ve eri prvi put vidio ili za mene uo. Zašto si se toliko namu io da mene dovedeš ovamo, kad je bilo najmanje desetak ljudi samo u Be u koji bi mogli taj posao obaviti bolje od mene? Kvragu, želim neka objašnjenja koja ne postavljaju još stotinu pitanja. Meni -" Aurelian je uzdahnuo. „Objasnit u“, rekao je, „sve kad do emo u moju sobu.“ Duffy je sumnji avo zaškiljio na njega. „Sve?“ Starac je izgledao neodre eno uvrije en kad su se nastavili uspinjati stubama. „Ja sam ovjek od rije i, Briane."

Aurelianova soba u Zimmermannovoj kr mi izgledala je nalik njegovoj sobi u Veneciji. Bila je to zbrka tapiserija, knjiga, svitaka, draguljima opto enih bodeža, obojenih teku ina u staklenim teglama, udnih naprava nalik sekstantima i ormari a s dobrim vinima. Zavjese su bile navu ene da zadrže jutarnje sunce, i prostoriju je ne baš u inkovito osvjetljavalo pola tuceta svije a. Zrak je bio ustajao i težak. „Sjedni", rekao je, mahnuvši Duffyju prema jedinom stolcu na kojem nije bila naslagana odje a. Aurelian je uzeo iz kutijice jednu od svojih sasušenih zmija, odgrizao vrh repa i pripalio je na plamenu svije e. Uskoro je sjedio na podu, naslanjaju i se na policu s knjigama i zadovoljno odbijaju i dimove. „Pokušat u po eti od neke vrste po etka", rekao je. „Spomenuo sam da je ova pivovara, u nekom smislu, srce Zapada, i grob drevnog kralja za kojeg tvoji Vikinzi nisu sasvim u krivu kad ga zovu Balder. Sulejman je vršak koplja isto ne polovice svijeta, koja sad pokušava udariti na nas, dok smo u stanju nesloge i slabosti." „Što je zato što Zapadni Kralj nije dobro ..." usudio se Duffy pretpostaviti. „To no. Ili on nije dobro zato što je njegovo kraljevstvo u rasulu. To je ustvari ista stvar. Izlije iš jedno i izlije io si drugo. A on e biti oja an i obnovljen za šest mjeseci, kad do e vrijeme za istakanje Tamnog. Sulejman e, znaju i to, pokušati uništiti ovu pivovaru, i usput osvojiti Be , prije toga. Vrlo uskoro Ibrahim e se potruditi, to o ekujem, poslati neke natprirodne borce na nas, ali vilinska lica i oznake na zidovima trebali bi nas zaštititi od toga. Pazi da Shrub sprije i da se te oznake o iste. U svakom slu aju, ovo je ... gadan škripac u kojem smo se našli. Istok je ma em zamahnuo na nekoliko naših isto nih položaja i sad se razgibava za udar ravno prema srcu, dok Zapad oteže u nebranjenom kaosu. Primijetivši za etke te situacije prije mnogo godina, naš Kralj

Ribar uputio je ogroman zahtjev bogovima. Bogu, ako ti je jednina draža." Povukao je dug dim iz pucketave zmijice i ispuhnuo zapanjuju i niz kolutova dima. Duffy je stisnuo usne i pomakao se na sjedalu. „Kakav zahtjev?“ „Da se vrati, na neko vrijeme, najve i vo a kojeg je Zapad ikad imao. Da jednog junaka posudimo iz vladavine smrti dovoljno dugo da pariramo toj isto noj prijetnji. Taj zahtjev je uslišan ... i taj ovjek se opet rodio, još jednom zaodjenut u meso.“ „Ovaj,“ rekao je Duffy oklijevaju i, „tko je on?“ „Pamti ga se pod nekoliko imena. Ono po kojem ga ti najbolje znaš je Arthur. Kralj Arthur.“ „O ne!“ prasnuo je Duffy. „ ekaj malo - je l' ti to meni govoriš da ima istine u lupetanju Lotharija Mothertonguea? Sve one gluposti o okruglom stolu i Camelotu koje on stalno blebe e?

uj, ako je on kralj Arthur, onaj kojeg su te budale od bogova poslale da nas spasi, Turci e zauzeti Be prije kraja sljede eg tjedna.“ „U njegovom brbljanju ima nešto istine“, rekao je Aurelian. „Ali ne, smiri se, nije on Arthur. Premda je on zasigurno jako osjetljiv vidovnjak, kad je bez i ije pomo i shvatio situaciju i došao ravno u Be . Ustvari, to je veoma tužno.“ Slegnuo je ramenima. „Mnogi su pozvani, ali malo je njih odabrano.“ Najednom je Duffy pretpostavio kamo sve to vodi. Pa, pomislio je, neka to stari kopilan i kaže. „Pa tko je Arthur?“ zapitao je nemarno. Ti?“ „Dobrih mu nebesa, ne.“ Starac se nasmijao i povukao još jedan dug dim iz zmije, od ega je glava zablistala skoro bijelo. „Dolazim na to; pusti da ovu pri u razmrsim po redu. Moj je

posao bio da na em tog reinkarniranog Arthura, jer sam znao - po odre enim znacima i meteorološkim fenomenima - kad je on ro en, ali ne i gdje. Po eo sam ga tražiti po zapadnim zemljama prije otprilike dvadeset godina, kad bi on bio u srednjim dvadesetima. Našao sam njegove tragove, magijske otiske, u nekoliko zemalja, ali duge su godine prolazile „Jesi li ga našao?“ zapitao je Duffy. „Pa jesam, da presko imo podužu, ali fascinantnu pri u.“ „I,“ rekao je Duffy umorno, osje aju i se kao sudionik u nekakvom ritualnom dijalogu, „gdje je on?“ Aurelian je pu kao zmijicu i znatiželjno zurio u Irca. „Sjedi na stolcu preko puta mene.“ „Misliš na mene?“ „Da. Žalim.“ Irac je po eo hihotati, i to se proširilo u napad smijeha koji je trajao pola minute, na kraju ega su mu o i bile mokre od suza i po eo je izvla iti slamnati ep iz boce španjolskog crnog

vina. „Ovo je baš moj tjedan“, primijetio je, pomalo histeri no. „Prvo me oni sjevernjaci proglase Sigmundom, a sad mi ti kažeš da sam Arthur.“ „To su dva imena za istu osobu. Zar se nikad nisi ni zapitao o paraleli Arthura, koji je svoje pravo na prijestolje pokazao time što je jedini bio u stanju izvu i ma iz kamena, i Sigmunda, koji je svoje pokazao time što je bio jedini koji je mogao iš upati Odinov ma iz hrasta Branstocka?" Kimnuo je glavom. „O ito je negdje u Danskoj još jedan pravi vidovnjak, koji je tako nepogrešivo poslao Buggea i njegove ljude ovamo.“ „Bog nam pomogao", rekao je Duffy, dodaju i s ponešto sarkazma: „Jesu li oni, onda, to no pretpostavili i da si ti Odin?“ Aurelian je tajanstveno suzio o i, a onda se opustio i nasmiješio. „Pa, ne. To je bio višak vjerskog entuzijazma s njihove strane. Premda, bio je od pomo i.“ Duffy je osjetio neodre enu mu ninu i pripisao ju je dimu iz zmije. Izvukao je ep iz boce, ali sad nije mogao ni zamisliti da popije imalo vina. Nije me briga ako jesam bio Arthur u

onom jezerskom snu sino , pomislio je, sad sam Brian Duffy i ne dam da mi identitet uzurpira neki stari mrtvi kralj. Pogledao je nered koji ga je okruživao u umjetno zatamnjenoj sobi. Ja nisam dio tog morbidnog, prašnjavog arobnja kog svijeta, rekao je u sebi uporno. „To je, naravno," govorio je Aurelian, „razlog zašto su te patuljci i planinski stvorovi štitili - oni su znali tko ti jesi, makar ti sam nisi znao. I zato je Ibrahim pokušao sprije iti tvoj dolazak ovamo slanjem krilatih afrita i time što je dao svom sluganu Zapolji da pošalje uobi ajene ubojice da te presretnu. Kad te nije uspio ubiti, pokušao te podmititi da prije eš na isto nu stranu. Ponuda sultanata je, vjerujem, bila iskrena." ovje uljak u crnom sko io je na noge, otvorio jedan ormar i posegnuo u njegovu mra nu unutrašnjost. „Evo“, rekao je blago, podižu i dug, ravan ma i daju i ga Ircu. Duffy se zagledao u njega. Bio je dulji i teži od ma eva na koje je on navikao, a bal ak, iznad drške dovoljno duge za dvije ruke, imao je jednostavnu križnu pre ku. Sje anja su mu nezadrživo nahrupila u um. Calad Bolg, pomislio je, ma zapam en u legendama kao Excalibur. Prepoznao ga je iz svojeg sna - bio je to ma koji je naredio svom pobo niku da baci u jezero - i iz drugih snova koje je imao tijekom života, koje je sve zaboravio nakon bu enja, ali su mu se sad vratili. Pobio sam podosta ljudi ovime, pomislio je, prije mnogo dugih godina. Ubio sam Mordreda, svoga sina, njime. „Prepoznaješ ga.“ Tek je nagovještaj znaka pitanja bio na kraju Aurelianove re enice. „Naravno“, kimnuo je žalosno Duffy. „Ali što je s Brianom Duffyjem?“ „Još uvijek si Brian Duffy. Isto onoliko koliko si uvijek i bio. Ali si i Arthur, a to nekako nadmašuje sve drugo. Brendi i voda imaju više okus na brendi nego na vodu, na kraju krajeva.“ „Valjda.“ Odvagnuo je ma i pokušao nezgrapan rez i zamah, usjekavši brazdu u ormaru. „Grozno je težak,“ rekao je, „a ja volim puniji štitnik. Ma evanje se promijenilo od dana u kojima je iskovan. Oni ... mi ... smo tada nosili teže oklope, a ma eve se nije koristilo za obranu:* „To je dobar ma “, pobunio se Aurelian. „Svakako, da ga se objesi na zid ili njime obara stabla. Ali kad bih ja ovo nosio u bitku, htio bih da se oštrica suzi i skrati barem jednu stopu, da se drška skrati nekih pet palaca, a vrst zvonast štitnik zavari na ovu križnu pre ku.“ „Jesi li sišao s uma? To je najbolji ma ikad napravljen. Ne bih rekao da se uop e može skratiti oštrica — to nije svakodnevni elik, znaš.“ „Sje am se kako dobro sije e oklope. Ali u onim danima nikad nismo parirali, samo bismo izmjenjivali udarce kao sjekirom dok nekome ne bi popustio oklop. Sad bih ovim zamahnuo prema nekome i on bi se izvukao i zabio svoj vrh u moj nos prije nego što bih ja i po eo zamahivati ovim natrag u crtu. Mislim da e mi ugodnije biti s obi nim rapirom, hvala. Ovo ostavi za košenje žita.“ Aurelian je bio bijesan. „To je najgluplja stvar koju sam ikad uo. To je Calad Bolg, dovraga! Pokaži malo poštovanja." Duffy je kimnuo glavom, prihva aju i zamjerku. „Oprosti. Odnijet u ga otraga i probati par zamaha na stupu iz ograde." „Odli no. Za oko sat vremena izjahat emo po Kralja." Duffy je kimnuo glavom i okrenuo se da ode, a onda stao i okrenuo se da opet pogleda Aureliana. „Ti ... si onda imao dužu kosu. I imao si bradu." Starac se tiho nasmijao i kimnuo glavom. „Sje anje ti se bistri, Arthure." „Da." Na vratima je Duffy zastao i dobacio preko ramena: „Nekad si bio mnogo mirniji ovjek, Merline."

„Vremena su tad bila jednostavnija", žalosno je kimnuo Aurelian.

Irac je polako birao put silaze i stubama. Osje ao se kao da netko trese zidove i krovove njegova uma, i oni tu i tamo padaju da bi otkrili stariji krajolik. Ali ti zidovi i hodnici su ono što Brian Duffy jest, pomislio je žalostivo. A sad kad se mogu sje ati oba života, mogu vidjeti da sam imao mnogo više užitka i opuštanja kao Duffy nego kao Arthur. Na dnu stuba je stao. Možda sam ... taj pretpotopni kralj, pomislio je, ali tako mi Boga, živjet u u ruševnoj osobi koja je Brian Duffy. I ne u nositi ovaj ma ; i sam pogled na njega i njegov dodir udarci su na te jadne umne zidove. Posko io je natrag uz stube i kucnuo na Aurelianova vrata drškom ma a. arobnjak je otvorio vrata, iznena en što ga opet vidi tako skoro. „Što je?" pitao je. „Ja ... ja ne želim ovaj ma . Na i u neki drugi negdje. Evo.“ Aurelian je samo zurio u njega. „Gle“, inzistirao je Duffy skoro pla no. „Bolje ga ti uzmi, ili u ga ja baciti u kanal - ili ono jezero pod mjese inom kad sljede i put na njega nai em“, dodao je, napola za sebe. Na to je Aurelian problijedio i ustuknuo. „Što? Kakvo jezero pod mjese inom? Llyr nam pomogao, tek je travanj! Reci mi.“ Irac je bio iznena en tim odgovorom. „Nemoj se uzbu ivati“, rekao je. „Da ti pravo kažem, mislim da je to bila samo halucinacija od alkohola. Siguran sam da to nije „Reci mi.“ „- ništa oko ega se treba uzbu ivati... No, dobro. Dvaput u, ovaj, u petak, usred dana, vidio sam vrlo jasno - ak osjetio hladan vjetar na njemu - široko jezero pod punim mjesecom. A onda-“ „S kim si bio?“ odbrusio je Aurelian. „Sigurno si bio s nekom osu enom ili umiru om osobom, za koju su vrata smrti ve odškrinuta.“ Duffy je bio impresioniran i osje ao se neugodno. „Da, bio sam. S Epifanijinim ocem, što se toga ti e.“ arobnjaku kao da je malo laknulo. „Nadao sam se da je nešto takvo u pitanju. Ono što si vidio u tim ... vizijama? ... bilo je -“ „Bilo je to mjesto gdje je kralj Arthur umro“, rekao je Duffy. „Kako si to znao?“ uzviknuo je arobnjak, ponovo uznemiren. „Jer sam ga sino vidio ponovo, mnogo jasnije i dulje. Bio sam ranjeni, umiru i kralj kojeg nose do brodice na jezeru. Dao sam jednom od svojih malobrojnih preostalih pratitelja da baci moj ma - ovaj ma - u jezero, i on je rekao da se ruka digla iz vode i uhvatila ga. Onda je tamo bio amac u koji su me dizali, i moja sestra bila je u njemu, i ja sam joj rekao da me naš sin - naš sin? - ubio.“ arobnjak je o ajni ki zijevao u njega. „ ak i nakon što si se sjetio Arthurova života, ne bi trebao još mo i vidjeti njegov kraj. Gdje si bio kad si to vidio, i s kim si bio?“ Duffy nije htio priznati da je ukrao ašu Tamnog pa je samo slegnuo ramenima i rekao: „Bio sam sam. U blagovaonici nakon što su svi otišli u postelju.“ Aurelian se srušio na jedini nepretrpani stolac. „Ovo je užasno“, promrmljao je. „Nešto se brzo primi e, nešto što tvoj um može prepoznati samo u okvirima tog sje anja s jezera. Zadnji put kad je ta stvar došla, vidiš, to je bio oblik u kojem se pojavila.“ Podignuo je pogled. „Drugim rije ima, duh koji je Arthur uskoro e se vratiti u ... smrt, Avalon, zagrobni život.“ Duffy je podignuo obrve. „A što sam onda ja u tom slu aju?“ „Ne znam, kvragu. Vjerojatno mrtav, budu i da bi, naravno, ako ti umreš, njegov duh automatski bio prisiljen oti i.“ „Sjajno. Zar ne bi Arthur mogao iza i, a ostaviti mene živim?“ „Odabrati da ode, misliš, bez da ga iz tvog tijela izbaci tvoja smrt? Pretpostavljam. Premda bi ti ionako vjerojatno umro od fizi kog šoka zbog mentalne amputacije.“ Irac nije bio onoliko uplašen koliko bi bio da nije znao da je sino nja vizija bila potaknuta

više ašom Tamnog nego blizinom smrti, Arthurove ili njegove ili obje, ali to su ipak bile vijesti daleko od umiruju ih. „Pa zašto, kog vraga, ti ne znaš ništa od toga?“ pitao je ljutito. „Ti si arobnjak, nisi li, magi ar, vra , gleda u kokošje iznutrice? Odli no! Vadi van svoju kristalnu

kuglu i baci pogled! Vidi ho u lija preživjeti sve ovo.“ „Nemaš pojma koliko bih ja želio da to mogu“, rekao je Aurelian smireno, za razliku od Duffyjeve galame. „ injenica je, me utim, da su svi auguri i predznaci slijepi na našu trenutnu situaciju i nadolaze u bitku. Meni se to uop e ne svi a - užasava me pomisao da je Zapolja mogao biti toliko blizu i toliko dobro obaviješten bez da ja imam ikakvog nagovještaja o tome, i shva anje da bi on mogao biti bilo gdje baš sad, nije nemogu e, s postrojbom naoružanih ljudi na raspolaganju. Možeš vidjeti zašto moramo dovesti Kralja unutra na sigurno im prije.“ arobnjak je odmahnuo glavom, zure i u stari ma . „Tisu u petsto godina sve su se vještine predvi anja polagano gasile, poput vida dok sumrak pada. Sve se one zasnivaju, znaš, na starim principima kaldejske astrologije, koja se oslanjala na postojanje predvidljivih tijekova, unaprijed odre enu povijest svijeta. I jesu radili dobro tisu ama godina, ali u zadnjih petnaest stolje a jednadžbe predodre enosti sve je više zaga ivao imbenik ... slu ajnosti, ili ne ega što ja mogu samo shvatiti kao slu ajnost...“ Glas mu je utihnuo. O i su mu gledale u ma , ali pogled se okrenuo prema unutra. Irac je razmislio o tome, a onda slegnuo ramenima. „Bojim se da sam ja na strani slu ajnosti. Zamisao o predodre enosti, nedostatku slobodne volje, odvratna mi je. Astrologija mi je, ustvari, oduvijek bila odvratna. A mislim da si odabrao krivu sliku da ilustriraš ono što si htio re i - meni to ne zvu i kao ovjekov vid koji slabi dok no pada, ve sovin kad se sunce diže.“ Aurelianovo lice polako se nabralo u poluosmjeh. „Bojim se“, priznao je, „daje tvoja analogija bolja. Ibrahim i ja. i Bakho, i tvoji planinski vodi i, i tvoji krilati protivnici od prije neku no , stvorovi smo duge, brutalne no i svijeta. Ti i Kralj Ribar stvorovi ste dana koji dolazi i ne možete se zbilja osje ati kao kod ku e u ovoj tmini pred zoru. U svakom slu aju, da se vratim na svoju temu, premda vještine predosje anja slabe, još imaju pred sobom jasno stolje e do dva

inkovitosti. Ja sam se, što mi je zajedni ko s mnogim drugim bi ima, naviknut oslanjati na njih kao ti na svoje o i i uši. Ali u ovom sukobu, ovom problemu Be a i piva i Arthura i Sulejmana, one su potpuno u tami, slijepe.“ Duffy je podigao obrve. „A što je to toliko blještavo u bilo kojem svjetlu ovdje, da toliko zasljepljuje sve vas podrumske žitelje?" Aureliana je to po elo živcirati. „‘Ajde sad sjaši s toga“, odbrusio je. „To je zato što ti jesi, ili eš biti, upleten u samo središte svega toga. Ti si anomalija, fenomen koji ne priznaju prirodni zakoni, i stoga ti i tvoja djela predstavljate ne itljivu zagonetku za stare prirodne magije" Na to se Irac razvedrio. „Zbilja? Onda nemaš nikakvog pojma što u ja u initi?“ „Pa, imam neke nagovještaje“, priznao je Aurelian. „Indicije. Ali u cijelosti, ne - ne mogu vidjeti tebe ili stvari na koje ti utje eš.“ Duffy je posegnuo preko stola i s dva prsta zakva io bocu koju je ranije otvorio. Dobro je potegnuo iz grli a i stavio je natrag. „To mi je dovoljno. Bit u dolje kad god poželiš krenuti.“ Provukao se kroz kitnjaste prepreke i ponovo izašao iz sobe.

etrnaesto poglavlje „Epifanijo!“ povikao je kad je stigao do blagovaonice. „Kvragu, Epifanijo!“ Nema razloga da poslušam starog majmun a, pomislio je. Zašto bih mu vjerovao? On nikad nije uzimao k srcu moje stvarne interese, uvijek me samo koristio kao šahovsku figuru u svojim prljavim arobnja kim shemama. Vjerovati Merlinu je kao povesti migriraju eg škorpiona u svojoj kapi. Epifanija je stajala u dovratku kuhinje, brišu i ruke krpom za su e i zabrinuto zure i u njega. „Što je bilo, Briane?“ upitala je. „Uzmi nešto putne odje e i svu gotovinu koju si uštedjela - odlazimo za minutu. Idem osedlati par konja.“ Bude a nada donijela je mladena ku vedrinu njezinom osmjehu. „Zbilja to misliš? Ozbiljno?" „Zbilja. Požuri, mali arobnjak bi nas mogao pokušati zaustaviti.“ Dograbio je svoj ogrta s kuke i prošao kroz kuhinju do štalskog dvorišta. „Shrube!“ povikao je, trep i na naglom danjem svjetlu. „Osedlaj mog konja i jednog za Epifaniju. Idemo na jahanje.“ Žurno je koraknuo prema štali i sapleo se o nagorjelu dasku. Zarežavši psovku, ispružio je ruke da uhvati ravnotežu. Njegove ruke i bolna glava upali su u tamnu, ledenu vodu, ali trenutak kasnije nježne ruke povukle su ga od ruba i nježno spustile na sjedalo, i amac se uskoro prestao ljuljati. Užasno slab, zavalio se na nekakav jastuk i ležao daš i, zure i u zvijezde i mjesec na duboko crnom nebu. „Je li vam dobro, g. Duffy?“ Shrub je zvu ao zabrinuto. Irac se prevrnuo na suncu ugrijanim kamenim plo ama i otresao suhi pepeo s lica i kose. „Hm? Da, Shrube. dobro sam.“ Gledaju i mimo dje aka, mogao je vidjeti nekoliko sjevernjaka kako mu se smješkaju. Podigao se na noge i istrljao komadi e prljavštine iz svojih ogrebenih dlanova. „Idem onda osedlati vaše konje“, rekao je dje ak. „Ovaj, ne ... hvala ti, Shrube, ja ... predomislio sam se.“ Teška potištenost ispraznila mu je srce od svega ostalog: entuzijazma, nade, pa ak i straha. Bio sam vani na jezeru, pomislio je, ovaj put bez i gutljaja Tamnog da to potakne. Kvragu, ne mogu pobje i s kako-se-zvaše ako u biti mrtav za par mjeseci, a lud vjerojatno mnogo prije. Osim toga, ne mogu biti neposlušan Merlinu, svom starom u itelju. Poznavao sam ga mnogo duže nego što sam poznavao tu ženu. A žene su ionako nepouzdane - zar nije Gwenhwyfar pobjegla s mojim najboljim prijateljem? Ne, to je bila Epifanija ... pa, one obje ... Epifanijin glas prekinuo je njegova zbrkana razmišljanja. „Spremna sam, Briane! Je li to bilo dovoljno žurno?“ S naporom se okrenuo u zagledao u sjedokosu ženu u dovratku stražnjih vrata. „Što?“ „Spremna sam krenuti! Jesu li konji osedlani?" „Ne. Žao mi je, Pif, izgleda da nisam u stanju ... ne možemo i i. Ja ne mogu oti i. To je nemogu e objasniti." Ispustila je zavežljaj koji je držala i nešto stakleno slomilo se unutra. „Ho eš re i da ne idemo?" „Da. To sam rekao." Oblikovanje rije i kao da je bilo ubita no zamorno. „Žao mi je",

uspio je dodati. Lice joj je bilo uko eno. „A kad emo onda? Rekao si za par tjedana ..."Nove suze na njezinim obrazima blistale su na jutarnjem suncu. „Ne mogu oti i. Umrijet u u Be u. Pokušaj razumjeti, Pif, moja volja u tome nema dovoljno snage, to je kao kad pokušavaš isplivati iz vira." Tad je prestao govoriti jer se ona okrenula od njega i teškim koracima odvukla natrag u tamu kuhinje. Kad je Aurelian izašao nekoliko minuta kasnije, neuobi ajeno odjeven u dugu vunenu tuniku, crne tajice i visoki klobuk, zatekao je Duffyja kako sjedi u sjeni kuhinjskog zida s licem u rukama. arobnjak je napu io usne i pomaknuo pola tuceta zveke ih ma eva koje je nespretno nosio pod lijevim pazuhom. „Što je, mladi u?“ rekao je prijekorno. „Tuguješ tu, u rano jutro, kad za sve nas ima posla koji se mora obaviti! Na noge! Melankoliji se bolje prepustiti no u, uz vino.“ Duffy je snažno izdahnuo i iznena eno ustanovio da je zadržavao dah. Ustao je glatko, ne pomažu i se rukama. „Ne s no ima kakve smo imali ovdje u zadnje vrijeme“, rekao je i otužno se nasmiješio. „Užas i strah i bijes imali su dosta prilika, ali melankoliji treba mirnije okruženje.“ Pogledao je starca. „ emu toliki ma evi? Prizvat eš hobotnicu da po e s nama?“ „Pomislio sam da bismo baš mogli povesti tvoje sjevernjake", objasnio je Aurelian, prelaze i dvorište da ispusti ma eve s odjekuju im zveketom u jedna velika kola. „Koliko njih ima vlastito oružje?" „Ne znam. Ve ina ima." „Ovih e onda biti dovoljno da svi budu naoružani. ak sam ponio i Calad Bolg za tebe." „Ako do e do toga, koristit u obi an rapir, hvala lijepa", rekao je Duffy. „Nema pušaka?" „Bojim se da ne, kad je Kralj u pitanju." „On ih ne odobrava?" „Ne." „Hm." Duffy, premda i sam nije bio pretjerani ljubitelj inovativnog vatrenog oružja, zabrinuto je odmahnuo glavom. „Pa, nadam se da ne emo nai i na nekoga kome ne smetaju." „Hajde ti vidi možeš li te pripite Aesire utovariti u kola", predložio je arobnjak, „dok ja ne kažem de kima da upregnu par konja." Dvadeset minuta kasnije nakrcana kola su škripavo poskakuju i izašla iz grada kroz zapadna vrata. Vani ih je uskoro napustila hrpa skakutavih, kliktavih dje aka koja se nakupila oko kola tijekom vožnje od Zimmermannove kr me. Vo eni Aurelianom, konji su se provukli po nepoplo anim stazama izme u sto nih obora i uskoro su žustro kaskali duž jednog širokog puta koji je išao preko obližnjih brda i u gusti Wienerwald, Be ku šumu. Kad su prešli oko milju, arobnjak je usporio konje i trgnuo uzdama tako da prije u plitak jarak s desne strane puta. Tad su kola po ela glavinjati i ljuljaju i se uspinjati djelomi no obraslom osjen anom uzbrdicom, izme u povremenih iskrivljenih stabala. Dvaput su zapeli i oba su puta Duffy i sjevernjaci sišli, iš upali kota iz onog u što je zapeo, i napregnuto, teško dišu i i napinju i le a, gurnuli kola da konjima malo olakšaju pokretanje. Kona no su prešli vrh prvog brda i po eli se nesigurno kotrljati niz dalju stranu. Aurelian je neu inkovito nalegao na stražnju ko nicu, i kola bi se prevrnula preko konja i otkotrljala u usku guduru da Duffy nije prevrnuo starog arobnjaka unatrag me u zbijene sjevernjake i sam nagazio na ko nicu. „Ti samo govori kamo, ha?" povikao je Irac, ljutit zbog toga što se prepao.

Aurelian se pridigao u kolima i stavio laktove na naslon voza eve klupice. „Oprosti", rekao je. „Nikad prije nisam ovuda išao kolima. Tamo je dobro, malo ukoso niz padinu. A onda onuda, izme u ona dva velika hrasta." „Dobro." Sjevernjaci su se zbili na gornjem boku vagona i nagnuli usporedo s padinom, dok se Duffy trudio biti što vještiji s ko nicom i uzdama. Sjena kola, koja je bila istegnuta pred njima preko vlažne, masne zemlje, naglo se okrenula poput jedrene pre ke broda koji se okre e niz vjetar. Za tili as bila je skoro ravno iza njih, a jutarnje sunce sjalo je Duffyju u o i. Zinuo je i zaglavio ko nicu. „Što se, kog vraga, dogodilo?" uzviknuo je. „jesmo li naišli na klizavo blato? Ja nisam ništa osjetio." „Samo nastavi", rekao je Aurelian. „Još si u pravom smjeru. Ne obra aj pažnju na bilo kakvu tobožnju vrtnju - to je samo par lokalnih arolija za zbunjivanje i dezorijentiranje koje sam postavio godinama prije." „Oh.“ Duffyju je palo na pamet da to ne bi otežalo samo dolazak na to mjesto, nego bi otežalo i odlazak s njega, naro ito u pani noj žurbi. Krišom je pogledao na obje strane, traže i kosture putnika koji su možda greškom upali u taj labirint bez zidova. Nije vidio nikakve kosti, ali je, dižu i pogled, vidio likove kako kruže visoko gore u zraku - likove koje je smatrao sokolovima dok nije smirio pogled i uo io ovjekolike oblike izme u ogromnih krila. Brzo je vratio pogled na krajolik pred sobom, nelagodno pomislivši da je on taj koji je te stvorove prizvao iz njihova dubokog zaklona. Bacio je pogled preko ramena da vidi kako Bugge i njegovi ljudi podnose te bizarne pojave, i iznenadio se kad na njihovim licima nije uo io ni o aj ni strah. Nekoliko ih je gledalo leta e, ali svi su se inili vedri, premda napeti. Bugge se nasmiješio Ircu i promrmljao nešto na nordijskom, pa je Duffy uzvratio osmjeh i podignuo stisnutu šaku prije nego što je pozornost vratio na konje. Pa, zašto bih ja bio zabrinut, pomislio je, nitko drugi se ne brine. Nastavili su još sat vremena po pošumljenim brežuljcima i još je tri puta sunce izvelo svoj trik pomicanja na nebu. Cijela pustolovina je dotad ve za Irca poprimila snoliku nestvarnost, i da su se kola zakotrljala uz bok neba, krivudaju i me u oblacima, ne bi pomislio da je to neobi no. Kona no su se kola skotrljala kroz uzak, zelenilom natkriljen tunel, u kojem kao da je gravitacija na jedan grozan trenutak vukla gore, i izašla na malu istinu. Na trenutak je Duffy samo sjedio, stiskaju i rub sjedala i pokušavaju i se orijentirati - ona zadnja arolija uvjerila ga je da e se kola prevrnuti prema naprijed - a onda je otvorio o i i ugledao kolibicu. Bila je to mala jednokatnica kamenih zidova i slamnatog krova i mogla je biti stara pet ili petsto godina. Upitno je pogledao Aureliana, koji je kimnuo glavom. „Ovo je to mjesto“, rekao je arobnjak.

Duffy je sko io dolje na travu. „Hajdemo ga pokupiti pa da se kvragu gubimo iz ove šume. Bugge! Hajde, izvuci svoje de ke van! Imamo posla, treba nosati stare kraljeve!“ „To je sasvim pogrešan pristup", pobunio se Aurelian, silaze i do Irca. „Sad slušaj, postoji pitanje koje moraš postaviti i ono koje ne smiješ, pa -" „Kvragu, postavit u svako pitanje koje mi padne na pamet, i nijedno koje ne padne. Hajde, povedi nas. Ti si ta) koji ga poznaje, na kraju krajeva." Krenuo je prema kolibi s arobnjakom koji je tr karao uz njega i strpljivim sjevernjacima koji su ih slijedili.

„Sve ovo je ve dovoljno teško“, požalio se Aurelian, „i bez da se ti ponašaš kao prokleti -" „A što si mislio da eš dobiti, kad si ... predao narudžbu za mene? Pitomog, mo nog diva koji e veselo skakati na svaku tvoju naredbu? Ako je tako, pogriješio si - ti nisi htio kralja Arthura, htio si seosku benu.“

arobnjak je podignuo ruke. „Možda ima nešto u tome, a možda i nema“, rekao je. „Sad budi tiho, tu smo.“ S poštovanjem je pokucao na debela hrastova vrata i tih glas odgovorio je iznutra. Namrštivši se Duffyju u znak upozorenja, Aurelian je otvorio vrata i poveo ih unutra. Duffy ga je slijedio, i iznenadio se: o ekivao je isti depresivni mrak kakav je vladao Aurelianovom sobom u kr mi, i istu vrstu zlokobnih predmeta neugodnog mirisa nemarno razbacanih posvuda. Umjesto toga vidio je ugodnu, osun anu sobu, provjetrenu kroz dva otvorena prozora. Jedina nesklapna stvar bilo je nekoliko šaka blata skorenih na dnu kreveta. Irac nije ni pogledao ovjeka u krevetu, ve se okrenuo svojim sjevernjacima i, izražajnim gun anjem, po eo pantomimom pokazivati in dizanja i iznošenja. Izgledalo je kao da imitira nepažljivog nosa a poku stva. „Brian“, za uo se slab, ali razdragan glas iza njega. „Zar to nije Brian Duffy?“ Duffy se okrenuo i pogledao Kralja, koji se podigao u sjede i položaj na krevetu. Bio je glatko obrijan, premda mu je bijela kosa visjela do ramena, i lice mu je bilo izbrazdano, kako je Irac pomislio, stolje ima iskustva. Osim zavoja oko bokova, nije izgledalo da je u lošem stanju. A onda je Duffy svojim pogledom sreo njegov, i na svoje iznena enje sjetio se da je tog starca sreo i razgovarao s njim, desetlje ima ranije, na dje kom lutanju duž obala rijeke Liffey. „Pozdrav, gospodine“, rekao je sad Duffy. „Mislio sam da živite u Irskoj.“ „Ja živim na Zapadu.“ Aurelian je bio neugodno iznena en. „Što je sad to? Zašto mi niste rekli da ste ga sreli?“ pitao je Kralja. „Morao sam ga tražiti dvadeset godina.“ „Nemoj se srditi, Merline.“ Stari monarh se nasmiješio. „Sad si ga našao. U svakom slu aju, nisam tad znao tko je on - samo da je nešto znatno više od prosje nog osmogodišnjaka.“ Duffy se opustio i pogledao okolo. Na stolu pokraj kreveta stajala je glinena aša i zahr ali vrh koplja, oboje drevne i o ito mediteranske izrade. Digao je pogled sa smiješkom i pomalo se zabrinuo vidjevši izraz napetog iš ekivanja na licima Kralja i Aureliana. „Ovaj,“ rekao je Duffy nesigurno, pokazuju i na ašu, „samo sam htio re i da e ta aša dobro poslužiti kad do e vrijeme da ... popijete svoje pivo.“ Imao je osje aj da je ne znaju i na eo vrlo nezgodnu temu, ali je procijenio da je izgleda ispravno postupio jer su se dvojica staraca umiruju e nasmiješila, i shvatio je, ne znaju i zašto, da je to bila klju na stvar na koju ga je Aurelian pokušao upozoriti dok su ulazili u kolibu. Nekako je bilo vrlo sretno što je spomenuo ašu, a ne koplje. Bugge i njegovi ljudi shvatili su što se od njih o ekuje i šestorica njih su krenula nježno podizati Kralja Ribara s kreveta i nositi ga prema vratima. Aurelian ih je zaustavio samo na tren da bi stavio šešir ostarjelom Kralju, a onda im mahnuo da nastave. „On ne bi mogao jahati, je li?“ pitao je Duffy. „Bit e prili no tijesno u kolima.“ „Ne, ne može“, rekao je arobnjak. „ ak i kad je zdrav, nije mu dopušteno. Ima raznih ograni enja što se njega ti e - ne smije nositi odje u u kojoj ima vorova, niti prsten koji je neprekinut krug, ne smije dota i mrtvo tijelo niti biti tamo gdje je pokopano ... ne bi nikad mogao, naprimjer, oti i dolje u podrum Zimmermannove pivovare ... kvragu, ak i ono blato tamo na krevetu je obavezno.“ Duffyjeve sijede obrve digle su se na pola puta do kose. „Ha! To je isto toliko loše kao i sva ona moranja i zabrane u Starom zavjetu." „Ista stvar", rekao je Aurelian, kre i prema vratima. Irac ga je slijedio van. „Kako si me pronašao?" zapitao je. „Pretpostavljam da Venecija nije bila prvo mjesto na kojem si tražio." arobnjak je uzdahnuo. „Itekako nije. Bilo koga drugog mogao bih na i za dva sata taumaturškim sredstvima, ali, kao što sam ti rekao, ti si hodaju a slijepa to ka što se tih vještina

ti e. Pa sam morao jednostavno putovati okolo i tražiti te. Jesi ostavio nagovještaje svojeg prolaska tu i tamo, što je pomoglo, ali moj glavni trag bila je slika koju sam pronašao prije dvije godine ovdje u Be u - Arhan eo Mihael Gustava Vogela, za koju si ti pozirao." „To no", rekao je Duffy. „To je bilo 1512. ili 13. Njemu se svidjelo moje lice ili tako nešto, a meni se svi ala njegova k i. I oporavljao sam se od rane i nisam imao nekog drugog posla." Sjevernjaci su donijeli Kralja do kola i pažljivo ga podizali prema stražnjem dijelu. Aurelian je izgleda bio zadovoljan jer nije požurio tamo kritizirati njihov rad. „Da," rekao je zamišljeno, „Vogel je, i pored toga što je duboko religiozan - ili baš zbog toga, možda - o ito prepoznao kakva si ti ... stvar ... i to toliko jasno prenio na platno da sam te ja po tome prepoznao. On je svrstan uz novu mo svijeta, dan koji svi e, ako ti je tako draže, koji zasljepljuje svu staru magiju, pa -" „Misliš na Crkvu?" „Manje-više. I tako te mogao prepoznati mnogo lakše nego ja. On zbilja ima iskru vidovitosti - šteta što je prestao slikati." „Baš jest", suglasio se Duffy, ne pretjerano uvjeren. „Gle, smjestili su ga u kola. Zar ne bismo trebali krenuti?" „Valjda bismo", rekao je arobnjak, kre i preko trave. „Premda je ovdje vani baš ugodno." Duffy, koji se osje ao ugodnije u napu enim, zamršenim gradskim ulicama gdje je, izme u ostalog, gravitacija bila uvijek ista, a sunce se polako kretalo predvidljivom putanjom, nije se slagao s time, ali nije rekao ništa i slijedio je Aureliana do kola. * * * Prvih deset minuta povratka prošlo je sasvim mirno. Duffy je opet vozio i po eo se skoro navikavati na trikove za aranog okoliša. Pola tuceta sjevernjaka izašlo je iz vozila i hodalo kraj njega, nogama odguruju i kamenje i grane pred kota ima i usmjeravaju i Irca lupanjem po bokovima kola. Jedina uznemiruju a stvar bila je ona koju je trebao o ekivati: visokolete i uvari više nisu kružili iznad kolibe, ve su u širokim lukovima obilazili prostor nekoliko stotina stopa ravno iznad njih. „Ti stvorovi nas slijede", tiho je primijetio Aurelianu. „Kvragu, nego što nego nas slijede", rekao je arobnjak, zadovoljno kimaju i glavom. Nekoliko minuta nitko od njih nije progovarao i ula se samo škripa i štropot kola i cvrkut ptica. Duffy je baš obrisao elo rukavom kad je vidio trojicu krilatih uvara da pikiraju poput sokola u napadu, obrušavaju i se na to ku u šumi nedaleko pred njima. „Pazi," izlanuo je, sjede i uspravno, „mislim da nas je netko slijedio kroz tvoju mrežu arobnog izokretanja smjera." To su bile posljednje rije i na njema kom koje e izre i neko vrijeme. Okrenuo se, i kao da je prvi put ugledao Buggea i njegove ljude. „Vikinže, brzo povedi desetoricu svojih naprijed me u stabla", zarežao je, koriste i starinski dijalekt nordijskog, „i neka se sakriju s obje strane puta. Sad!" Bugge je uo da se takvim govorom služe veoma stari ljudi u brdima Roskildea i razumio ga je dovoljno dobro da posluša. Doviknuo je par rije i pojašnjenja svojima, obuhvatio desetoricu jednim pokretom ruke, i sko io preko boka kola, pra en trenutak kasnije ljudima koje je pokazao. Vriskovi i zveket ma eva za uli su se iz šume pred njima. „Vas trojica izvadite Kralja iz kola", nastavio je Duffy i tri sjevernjaka sko ila su ga poslušati. „Položite ga pored puta, van vidjela; onda tr ite natrag ovamo." Okrenuo se Aurelianu i progovorio na dumnoni kom keltskom: „Idi, Merline. Ostani s Kraljem."

„Naravno, Gospodaru“, odgovorio je arobnjak na istom jeziku. Sišao je s kola i pošao za optere enim sjevernjacima, koji su nekoliko trenutaka kasnije dotr ali natrag. Irac je, kad su se trojica povratnika popela natrag, posegnuo me u ma eve naslagane na dnu kola i podignuo se s teškim bal akom Calad Bolga u šaci. Zamahnuo je dugom oštricom jednom kroz zrak i trzajem uzda ošinuo konje po sapima. Kad su kola jurnula naprijed, zarežao je gore u nebo: „Jaši s nama, Morrigan, i po upaj udove tim psima!“ Zbijena grupa vi ih ljudi jurnula je iz šume u pravi as da se Duffyjeva žestoko potjerana kola zabiju u njih. Barem dvojica pala su pod kopita konja, a onda su Irac i desetorica sjevernjaka isko ili iz kola u borbu, mašu i ma evima, dok su Bugge i njegovi ljudi napali iz drve a s obje strane. Dosko ivši na noge, Duffy je odbio nekoliko ispruženih ma eva kolosalnim zamahom Calad Bolga, a povratni udar koji mu je napeo ramena presjekao je jednog od ljudi skoro napola. Ostali su ustuknuli, preplašeni, jer je pravo korištenje dugog ma a ve najmanje jedno stolje e bilo zaboravljena vještina. Irac je, pak, nasrnuo njime, vrte i ga u vještim blokadama i razornim uzvratnim udarcima kao da ga koristi cijeli život. Žestoka lomljava i kršenje za uli su se u granama iznad njih i Duffyjevim borcima priklju ilo se pet krilatih uvara. Užasavaju i izbliza sa svojim dugim, kljovastim njuškama i ribolikim o ima, snažno su lepetali amo-tamo po istini, deru i pandžama glave protivnika, i dvaput su podigli ovjeka desetak jarda u zrak da bi ga razderali rukama i zubima prije no što bace razdrto tijelo natrag me u borce. Ivan Zapolja, zadržavaju i se otraga, odbio je svojim bodežom ma jednog od sjevernjaka i zario mu vrh svog rapira u vrat. Dok je truplo padalo, koraknuo je unatrag i brzo pogledao oko sebe. Ovo je bila katastrofa. Morat e pobje i ako poja anja ne stignu za nekoliko sekundi. Tada mu je, dok je preko glava ratnika gledao prema sjeveroistoku, mrk osmjeh suzio o i. „Držite se, ljudi“, doviknuo je svojoj uspani enoj grupi odmetnutih Ma ara. „Stižu i naši!“ Duffy se okrenuo taman na vrijeme da odbije krivu sablju kojom je u obrušavanju mahao stvor iste vrste kao i oni koji su desetkovali Ma are, premda o ito na drugoj strani. Taj je blokirao njegov uzvratni udarac, ali ga je silina udara odbacila na zemlju i kratko se zakoprcao, a onda omlitavio u smrti; a prije nego što je sljede i navalio na Irca, ovaj je stigao primijetiti sandale debelih donova na izobli enim stopalima. Sad se bitka u potpunosti razvila i povla enje više nikomu nije bilo opcija. Užasna galama spletena od povika, zveketa ma eva, neljudskih krikova i lepeta snažnih krila odjekivala je me u drve em dok su dvije sile navaljivale u zamršenim plimama i osekama tamo-amo, a lete i ratnici se upali nad glavama. arobnja ka plava vatra pucketala je i blještala s mjesta na kojem je Aurelian branio Kralja protiv tri afrita. Primijetivši taj novi razvoj situacije, Duffy je udarcima i rezovima kroz kaos tijela u koštacu sebi prokr io put natrag prema Kralju. Svojim dugim ma em silno je kosio Ma are koji na neravnom terenu prepunom boraca nisu mogli iskoristiti prirodne prednosti svojih novijih, lakših rapira. Još jedan lik probijao se kroz gužvu prema Aurelianovu položaju, Antoku Ten-no prosijecao sije put širok skoro koliko i Duffyjev. Isto njak je zamahivao dugim dvosjeklim ma em strane izrade i uspijevao se, kao i Irac, o uvati od svih bliskih, corps-a-corps sukoba u kojima bi bio na milost i nemilost kratkom bodežu. A kad je Duffy nisko blokirao oštricu jednog Ma ara i raskolio mu lubanju uzvratnim udarcem, Antoku je bio jedini izme u njega i pritiješnjenog Aureliana. Isto njakove o i zablistale su u prepoznavanju, premda se u Duffyjevim nije vidjelo ništa više od brze procjene kojom jedan sposoban ratnik odmjerava drugog. „Ah sad, ljubim e Zapada,“ zašištao je Antoku, „što - ahhh!“ Odsko io je unatrag i uspio žestoki rez zaustaviti

bal akom te trenutak kasnije iznad glave odbiti uzvratni zamah. ito ljutit što nije saslušan, navalio je udarcem iz sve snage prema Duffyjevim rebrima. Duffy je trgnuo bal ak naniže do razine struka i pustio da se isto njakov ma zvonko odbije od uspravne oštrice, a onda je zamahnuo naprijed. Antokuovo lice stiglo je samo na trenutak užasnuto zinuti prije nego što mu je žestok zamah oštrice odsjekao polovicu. Kad je tijelo klonulo, Irac je zastao samo dovoljno dugo da odrubi raskoljenu glavu prije nego što je potr ao dalje, prema Aurelianu i Kralju. arobnjak je u borbenom stavu o ajni ki mahao rukama, usmjeravaju i munje plavog svjetla koje su iskakale, sve slabije, iz zemlje gore prema trojici lete ih, uzlepetanih vragova, ije su pandže i sablje gladno ubadale prema njemu. arobne munje su sad izgleda samo potresale te stvorove i po eli su se približavati. „Merline!“ povikao je Irac promuklo. „Iskoristi sve u jednom udaru!“ Stao je i okrenuo se, pogledavši natrag na bitku. Padaju i na koljena, iznureni arobnjak podigao je obje ruke prema najbližem afritu i s gromovitim praskom stup sun eve vatre debljine ovjeka suknuo je iz tla i svojim udarom skinuo tog stvora s neba. Duffy se okrenuo i sko io još dok su prvi odjeci odzvanjali me u drve em, a Aurelian se rušio naprijed na zemlju. Calad Bolg, zamahnut nad glavom na vrhuncu skoka, zasjekao je kralježnicu jednog od zaslijepljenih vragova. Stvor je zakri ao i koprcavo tresnuo na zemlju dok se Irac spuštao savijenih koljena i okretao prema preostalom, koji je naslijepo poletio prema gore, pani no eretaju i i zaple i se u grane. Bio je Duffyju izvan dohvata, ali dvojica Kraljevih krilatih uvara uo ila su njegovu zapletenost i, strelovito jurnuvši preko istine, za tili as se pobrinuli za njega. Naslanjaju i se na ma i pušu i poput kova kog mijeha, Duffy je promotrio poprište: nekoliko preostalih sjevernjaka ganjalo je Ma are, potu ene do nogu, prema jugu i putu za Wienerwald; kola su stajala tamo gdje ih je ostavio, premda sad okružena razbacanim truplima, a jedan od konja je mrtav klonuo uz rudu; Rikard Bugge sjedio je na travi, pjevuše i i vežu i krvlju umrljan komad tkanine oko svog bedra. Duffy je bacio pogled prema opruženom Kralju Ribaru, koji se slabašno nasmiješio i podigao dva prekrižena prsta. Aurelian je drhtavo ustao i naslonio se na jedno deblo. „To je bilo ... blizu do kosti“, prodahtao je, opet govore i suvremenim austrijskim. „Jesi li itav. Briane?“ itav? pomislio je Duffy iritirano. Zašto ne bih bio itav? Tad mu je ma iskliznuo iz otupjelih prstiju i brzo je pogledao uokolo, odjednom svjestan silne iznurenosti. „Što se, kog vraga, upravo dogodilo?“ pitao je, pokušavaju i prikriti kreštavost od naglog straha u glasu. Aurelian je, gledaju i u ostatke bitke na padini, skoro odsutno kimnuo glavom. „Ne sje aš se.“ „Ne, kvragu - zadnja stvar koje se sje am je ... vidio sam lete e uvare kako se obrušavaju s neba.“ arobnjak je kimnuo glavom. „To sam i mislio. Bio je to Arthur koji se borio ovdje.“ Duffy se okrenuo, gurnuvši kažiprst prema arobnjaku. „Nije bio“, povikao je. „Sjetit u se za tren - esto sam vidio ljude da privremeno izgube pam enje na nešto grubo, na neko nasilno djelo.“ Divlja ki je šutnuo odurnu nogu mrtvog afrita i dodao, šapatom: „Što je ovo o ito bilo.“ Šetao je amo-tamo, napu ivši usne dok je obilazio široko nagorjelo mjesto u travi. „No dobro,“ kona no je odbrusio, pokazuju i niz padinu, „tko su ti ljudi?“ „Ma ari, uglavnom“, odgovorio je Aurelian mirno. „Nadam se, premda sumnjam u to, da emo na i Zapoljino tijelo me u njima. Onaj na pola puta dovde je Antoku. ini se da si ga ti

ubio.“ „Tko? O, onaj mandarino? Oh.“ Duffy je slegnuo ramenima. „To je valjda dobro.“ „Da.“ „Što je, kog vraga, pošlo po krivu, uostalom, sa svim tvojim okreni-ih i nek-se-izgube arolijama?“

arobnjak se obrambeno namrštio, pogledavši krišom dolje na Kralja. „Ništa. Ti de ki nisu imali arobnja kog dara da prodru kroz moju magi nu kamuflažu ... ali pretpostavljam da su imali dovoljno umije a u pra enju tragova da slijede nekoga tko jest.“ Sad je došao do daha i žustro se udaljio od stabla. „Okupi one od naših koji još mogu stajati“, rekao je Duffyju, „i daj im da odnesu Kralja do kola. Savjetovao bih ti i da ispregneš mrtvog konja. Ja u se pobrinuti za ranjene.“ Kraljuje dodao: „Ispri ajte me, Gospodaru“, pa krenuo niz padinu. Duffy se sagnuo pokupiti svoj ispušteni ma , i primijetio je koji je. „Hej,“ zazvao je prema arobnjaku, „zašto sam koristio ovo? Mislio sam da se ... on i ja ... slažemo da je zastario.“ Aurelian se napola okrenuo. „To je bilo kad ste ti i on nekako govorili u suglasju“, dobacio je. „Pretpostavljam da je njemu, kad je sam, još uvijek najpoželjniji. Dobro je da sam ga se sjetio ponijeti!“ Nastavio je dalje nekoliko koraka, i sagnuo se da pogleda jednog od ranjenih sjevernjaka. „Drži se, mladi u“, rekao je blago Kralj Ribar Brianu. „Znam da je teško. Ali da je lako, našli bi nekoga drugoga da to obavi.“ Duffy je pogledom slijedio Aureliana i bespomo no slegnuo ramenima. „Onda mora biti lako“, rekao je, „jer itekako izgleda da su našli nekog drugog da to obavi.“

Tre a knjiga

„I bila je halabuka kao od velike bitke vani na ravnici te no i, i pomi e vatre koje nijedan ovjek nije objasniti mogao, i udesa na nebu

- iz zapisa Kemal-paše Zadeha,

službenog pisara sultana Sulejmana el Kanunija

Petnaesto poglavlje Kvadrat ranopopodnevnog sunca pomaknuo se nekoliko palaca gore na gipsanom zidu i Brian Duffy se još malo uspravio da izmakne lice. Ako uskoro ne ustane i pokrene se, znao je, morat e odustati od toga da ostane iznad njega i kliznuti skoro ni ice dolje na klupu pokušavaju i umjesto toga držati lice ispod zasljepljuju i zrake. „Ho eš li jedan ili ne eš?“ ponovio je pomalo nestrpljivo mladi koji je stajao u dovratku. Mrdnuo je malenim sivim ovjekolikim likom obješenim na konac. Duffy je poput sove trepnuo prema njemu i povukao dug gutljaj mlakog crnog vina da bi odgodio napor odgovaranja. Dje ak je daleko previše elegantno odjeven, procijenio je Irac. Ti vre asti plavi rukavi, ceremonijalno razrezani da se vidi crveni saten, dovoljno su dobri za šepurenje pred damama ali, kad se treba boriti, meni dajte staru kožu i rukavice s oja anjima. „Ho eš li iza i tako odjeven?“ pitao je. „Ako je tako, nadam se da ti to nije najbolje odijelo.“ Onda je, sjetivši se dje akova pitanja, odgovorio: „Ne, hvala. Ne trebaju mi nikakvi korijeni mandragore. Izmicat u i saginjati se i pouzdati se u sre u.“ Mladi landsknecht sumnji avo je odmahnuo glavom i vratio ružni korjen u vre icu. „Tvoj je život“, priznao je. „ uj, kad si ro en?“ Nekoliko šaljivih odgovora palo je Ircu na pamet, ali bio je previše pospan da ih izrekne. Zadovoljio se jednim promrmljanim „Ha?“ „U kojem si mjesecu ro en?“ „Ovaj ... u ožujku.“ „Hm.“ Mladi je izvukao tablicu iz svoje torbice i prou io je. „Pa, bolje bi prošao da si Vaga ili Rak, ali kao Riba ne trebaš se bojati da eš biti pogo en u stopala.“Nasmiješio se, naklonio i izašao. „Ho eš re i da se to ne e dogoditi, ili seja samo toga ne trebam bojati?“ zazvao je Duffy za njim, ali nije dobio odgovora. Premda je sjedio Što je uspravnije mogao, sunce mu je sad s vrha prozora ubadalo o i. Ne žele i biti zate en izvaljen na le a kako neuredno dovršava ašu vina neposredno pred borbu, spustio je noge s klupe, ustao i protegnuo se, time slu ajno prolivši ostatak vina na zemljani pod. Pa, pomislio je filozofski, ionako je bilo vrijeme za ustajanje. Sjeo je na jedan od kreveta i navukao izme pa ustao i pokupio svoj ma , pancirku, dublet i kacigu i izašao van, na neujedna eno i nimalo toplo sun evo svjetlo sredine listopada. Niz skladišta u jugoisto nom kutu grada na brzinu je pretvoren u vojarne i nekoliko eta landsknechta. uklju uju i i Eilifovu, bilo je smješteno u njima. Duffy je izašao iz najjužnije i progurao se u gužvu najamnika okupljenih najednom trgu u Schwarzenbergstrasse. Našao je stol za kojim je Eilifov oružar dijelio arkebuze i uzeo fitilja u duge cijevi i vre ice baruta i kugli. „Duffe,“ rekao je stari vojnik, „imam tu otraga jednu kota aru koju sam uvao. Bi li je ti uzeo?“ „Ti je uzmi“, rekao mu je Duffy sa smiješkom. „Zadnji put kad sam pokušao pucati iz jedne takve, kosa mi se zaglavila u kota u. Morao sam se povla iti mašu i ma em i bodežom, s vražjom puškom koja mi je visjela s glave.“ „Ja ti ne u re i da lažeš“, odgovorio je ovaj ljubazno, daju i Duffyju nekoliko fitilja. Irac je odnio sve to na drugu stranu trga i odložio na plo nik dok nije navukao svoju pancirku i kožni dublet. Sporadi ni pucnjevi praskali su i prštali s vrha zidina i na trenje digao pogled. To e biti odabrani strijelci, pomislio je, koji se zagrijavaju dalekometnom zaštitnom pucnjavom iz užlijebljenih pušaka. Osluhnuo je, ali nije mogao uti uzvratnu paljbu izvan zidina.

Sjeo je i zapo eo posao punjenja svoje fitilja e. Be je bio potpuno okružen Turcima sad ve dvanaest dana. Mladi kojeg je vidio u vojarni, iji korijen mandragore mu je sad visio s remena, prišao je i kriti ki promatrao Duffyjev posao. „Fitilj treba provu i kroz onu metalnu cjev icu na vrhu cijevi“, istaknuo je uslužno, „da ga iskre iz prvog pucnja ne zapale negdje po sredini.“ Duffy se zavalio i nasmiješio mu se, škilje i zbog sun evog sjaja. „Ma vidi bogati, za to prvi put ujem“, rekao je blago. „A ja sam mislio da ta cijev služi da se njom nastruže sir, nakon bitke.“ Sjedobradi landsknecht koji je ao nekoliko koraka dalje podigao je pogled s brušenja svog ma a i kratko se nasmijao. „Kad bi vi mladi telci shvatili da postoji nešto što se zove ciljanje,“ rekao je, „vidjeli biste da se ta vodilja za fitilj može iskoristiti kao ciljnik. Kvragu, Duffy je iskusan vojnik, on ne bi dopustio da mu fitilj do e preblizu komore s barutom.“ „Znao sam raditi svakojake gadarije, ali tako nešto ne“, suglasio se Irac. Puške su opet zaštektale duž zida i mladi najamnik je odmah posko io, pa izveo nekoliko finti ma evanja za vježbu da bi prikrio nevoljni pokret. Vrtlog u povjetarcu donio je do ulice rezak vonj baruta. Uspravljaju i se i protežu i nakon svojeg impromptu vježbanja, mladi je nonšalantno upitao Duffyja: „Misliš li da e ovo biti to?“ „Hm? Što to i što?“ „Ova arka danas popodne. Misliš da e to biti ona koja e opsadu prelomiti na ovu ili onu stranu?“ Stariji vojnik se posprdno nasmijao, ali Duffy se samo nasmiješio i odmahnuo glavom. „Ne“, rekao je. „Oni znaju da tu uzvisinu ne mogu držati. To je uglavnom gesta. Pa mi uzvratimo drugom gestom: istr imo tamo i odgurnemo ih natrag. Ljudi e ginuti, ali to ne e biti odlu ni sukob." „Pa, kad e onda biti odlu ni sukob?“ U svojim naporima da zadrži nezainteresiran izraz lica, mladi je dopustio da mu natruha histerije u ini glas kreštavim. „Ako oni ustuknu, zašto mi ne nastavimo napredovati?" nastavio je, dubljim glasom: „Ili, što se toga ti e, ako mi ustuknemo, zašto oni ne krenu?" Duffy je pažljivo odložio svoju napunjenu pušku na plo nik. „Ma, zato što smo iskusni veterani, s obje strane. Landsknechti znaju ime se pla a brzoplet juriš - a oni Turci tamo vani su janji ari, najbolji borci koje Istok ima. Oni nisu samo žestoki, kao akindžije ili jajalari, oni su i pametni." „Ah.“ Mladi je onda pogledao preko ulice na karte em izbrazdana pro elja bližih zgrada. „Oni su ... krš ani, zar ne?" pitao je. „Janji ari?“ „Pa, bili su“, rekao je Duffy. „Turci ih nova e iz krš anskih obitelji unutar Otomanskog Carstva, ali ih uzimaju prije sedme godine. Onda ih odgajaju kao najfanati nije muslimane i sultanove najcjenjenije vojnike. Bili su kršteni, da, ali ih više ne bi mogao nazvati krš anima.“ De ko je zadrhtao. „To je poput starih pri a o draugima ili podmetnutima. Uzmu naše ljude i odvedu ih, zauvijek ih promijene, i onda ih pošalju natrag da unište ono što oni više ne mogu ni prepoznati kao svoju domovinu." „To no“, suglasio se Duffy. „Ljudi na koje emo pucati danas popodne mogli bi biti sinovi ljudi koji su se borili uz vitezove kod Beograda." „Kao što e ljudi dalje na Zapadu pucati na naše sinove pod turbanima ako ih ne odbijemo", rekao je mladi . „Ali ne bismo trebali imati problema da izdržimo, zar ne? Mislim, ak i ako carska poja anja ne do u?"

„To je utrka", rekao je Duffy, „da se vidi što e dulje izdržati: naše zidine ili njihove zalihe. No u ve možeš uti njihove minere kako pod zemljom potkopavaju temelje."

„Defetisti ke pri e!" odbrusio je bjelobradi najamnik, gipko sko ivši na noge i zavitlavši novonaoštrenim ma em u zviždavom krugu iznad glave. „Opsadnoj vojsci treba prokleto dulje da potkopa gradske zidove nego da ih raznese teškim topništvom. Primijetit eš da tamo vani nemaju ništa osim lakih topova - dobrih za ga anje preko zidova da se razbiju prozori i sruši par krovova, ali beskorisnih za probijanje unutra. Usredoto i se na to koliko smo sre e imali što su obilne kiše zadnjih mjeseci prisilile Turke da sve teške topove ostave zaglavljene po blatnim putovima iza sebe!" Otkora ao je još uvijek mašu i oružjem, a ponešto razvedreni mladi odlutao je dalje par trenutaka kasnije. Duffy je ostao sjediti, mršte i se i najednom žale i što jutros nije popio još više vina, jer su ga rije i starog landsknechta podsjetile na zadnji put kad je razgovarao s Aurelianom, dan-dva prije nego što je Irac napustio Zimmermannovu kr mu da se smjesti u vojarni. Bilo je to sun ano jutro sredinom svibnja prije pet mjeseci i stari arobnjak mu je prišao u blagovaonici Zimmermanna, smiješe i se dok je odlagao pored Duffyjeva piva malu drvenu kutiju koja je zve ala kao da je puna kamen a. „Sulejman i cijela njegova vojska napustili su Konstantinopolj ju er", rekao je. „Hajdemo ti i ja u šetnju oko isto nog kraja kanala Donau." Duffy je otpio piva. „Dobro," rekao je jer je dan bio ugodan, a on tjednima nije izlazio iz grada, „ali ne bih rekao da emo ih mo i vidjeti, a kamoli pogoditi tvojom zbirkom kamenova za pra ku." „Ma kakvi pogoditi ih njima, to ne“, suglasio se Aurelian veselo. „Hajde sad, dovrši pivo dok ja kažem Marku da nam osedla par konja.“ Duffy je time bio sasvim zadovoljan jer se Epifanija trebala uskoro vratiti, a u zadnje vrijeme je pokazivala tendenciju da brižne u pla svaki put kad bi joj se obratio. Najskoriji primjer toga dogodio se u blagovaonici tijekom ve ere. Stresavši se zbog neugodnog sje anja, iskapio je pivo i slijedio Aureliana van. Pomogao je Marku osedlati drugog konja i brzo uzjahao. „Poslije vas", rekao je arobnjaku s onoliko niskim naklonom koliko je u sedlu bilo mogu e. Izjahali su kroz sjeverna vrata i onda dopustili konjima da sami odaberu lagani tempo kasa jugoisto no preko polja svježe trave osute božurima. Nakon otprilike dvije milje Aurelian je okrenuo lijevo prema vrbama obrubljenoj lijevoj obali kanala i uskoro su se zaustavili u valovitom zelenom hladu. „Što eš u initi s tom kutijom kamenja?“ pitao je Duffy kona no; nije pitao tijekom jahanja, ne žele i staviti do znanja Aurelianu koliko je radoznao. „Izvesti aroliju za kišu. To je meteorsko kamenje - komadi i palih zvijezda", odgovorio je arobnjak, sjahavši i dobatrgavši se do ruba vode. arolija za kišu, ha?“ Duffy je pogledao na plavi svod neba bez i jednog oblaka. „Nije baš neki dan za to“, primijetio je. „Bolje pri ekaj.“ „Požuri. Baš sad je otprilike podne.“ Kad je došao do vode, Aurelian je nuo i pokazao Duffyju da bude tiho. Umo io je ruku skupljenog dlana u vodu i malo otpio, a onda ostatak utrljao u prašinu. Otvorio je drvenu kutiju - Duffy je, vire i starcu preko ramena, bio izrazito razo aran unutra kad je vidio malene, poput grož ica nabrane grudice - i još jednu šaku vode poprskao po kamenju. Zatvorio je poklopac, ustao s kutijom i po eo je ritmi no tresti, šapu i na jeziku koji Duffy nije pažljivo slušao.

Grane vrba po ele su se njihati u mirnom zraku, a zveketavo lupanje poprimilo je brži i kompliciraniji tempo. Uskoro je liš e po elo šuškati i, premda se Duffy trudio ne primijetiti to, morao je priznati da se taj novi zvuk drži istog ritma. Tad se tempo protresenog kamenja opet ubrzao - bio je skoro dvostruko brži - i onda još jednom. Aurelianove ruke kretale su se toliko brzo da su naizgled bile samo nejasna mrlja, i u zveketanju se nisu mogle uti stanke; bilo je to samo glasno, teksturirano šištanje. Uskovitlane grane vrba samo što se nisu iš upale iz stabala. Duffy je nevoljko ustuknuo jer stalna visina tona najednom kao da je bila crta ulaska za nekoga, za nešto što je uvijek postojalo u toj visini tona. Zrak je bio napet i gust i Duffy je osjetio bremenito Skakljanje trenutka izme u uzdaha i kihanja. Tad je arobnjak s uzvikom odbacio kutiju u vodu. Otvorila se u letu i kamen i su uzburkali vodu poput karte a, a nalet vjetra s le a popratio je uzvik takvom silinom da je Duffy skoro krenuo za kamenjem u kanal. Nalet vjetra hu ao je izme u dvojice pognutih ljudi desetak sekundi. Tad je Duffyjeva kosa pala natrag uz glavu, a vrbe su omlohavile, premda je Irac mogao vidjeti kako se drve e koprca dalje prema jugu. Nakon nekoliko sekundi i ono se smirilo. Aurelian je umorno sjeo, puštaju i da mu se šake naslone na zemlju. „Ah“, uzdahnuo je nakon minute dahtanja otvorenih usta. „Ima i ... mnogih mo nijih duhova, ali ovi duhovi kiše svakako su me u naj ... življima." Krenuo se di i, ali se onda predomislio. „I oni traže i dosta živosti kod onog tko ih priziva.“ Podignuo je svoje drhtave ruke i zagledao se u njih. „Sigurno je bilo baš to no podne kad sam po eo“, rekao je, „jer su prošli tako brzo i lako. Zadnji put kad sam izveo ovaj trik, prije nekoliko godina, morao sam vražju kutiju tresti skoro pola sata." Duffy je gledao drvenu kutiju kako polako plovi niz struju. „Podne?" ponovio je odsutno. „Što je toliko posebno u podnevu?" Aurelian je ponovo pokušao ustati, i ovaj put uspio. „Sve te arolije uklju uju narušavanje ili kršenje prirodnih zakona," rekao je Duffyju, „a ti zakoni se samo malo opuste, najslabiji su, u podne i pono ." Duffy je po eo smišljati nekakvu izjavu o tome da je i on sam najslabiji u to doba, kad je Aurelian energi no krenuo prema konjima. „Drago mi je da sam to obavio", rekao je stari arobnjak. „S onim tempom koji Ibrahim forsira, bojim se da e ovakve arolije uskoro biti

nemogu e. Ali te kiše trebale bi znatno omesti Sulejmanovo napredovanje na sjever." Podignuo se u sedlo. Irac je slijedio njegov primjer. „Zašto nemogu e? Zar uskoro ne e više biti podneva i pono i?" „Ne, ali kad dva adepta, kao što smo Ibrahim i ja, do u u bliski, neposredni konflikt jedan s drugim, stvara se pat-pozicija magije - poput dva borca noževima koji jedan drugog drže za zapeš e. Cijele kategorije više magije neutraliziraju se neskladom naših preklapaju ih aura. Kad se tako nešto dogodi, to pitanje treba razriješiti ma evima i topništvom, arolija je zagušena." Okrenuo je svog konja i podbo ga uz obalu do prostrane travnate ravnice. „Ah", rekao je Duffy, slijede i ga i žmirkaju i na najednom oslobo enom sun evom svjetlu. „Zna i, kad Turci do u ovamo ti ne eš mo i... recimo ... poslati rojeve divovskih osa na njih ili pretvoriti u živi pijesak tlo pod njihovim nogama?" „Bojim se da ne. Ustvari, ovo danas mogla bi biti zadnja velika arolija koju u biti u stanju izvesti dok ne bude gotovo. Ve sam primijetio naznake otpora u nekim svakodnevnim arolijama i trikovima."

„Kao ona svije a koju si pokušao upaliti prije par tjedana, koja je eksplodirala?“ „Da. U takvoj pat-poziciji suprotstavljen ih adepta manja magija ognjišta i kuhinje još

može djelovati, ali ak je i to znatno teže. A velike stvari, kao što kažem, ne dolaze u obzir.“ „Ne znam zašto se vi stari de ki onda uop e mu ite dolaziti“, primijetio je Duffy. „Od koje si ti koristi ako je ta pat-pozicija sasvim nesalomiva?“ „Pa ... skoro sasvim nesalomiva“, ispravio ga je Aurelian. „Eh, da bismo savjetovali vas ostale, pretpostavljam. Mislim da ne e pro i mnogo vremena prije nego što ti potpuno budeš Arthur pa e tebi ... njemu ... trebati poduka i ponovno obrazovanje.“ Duffy nije rekao ništa, premda su mu se o i stisnule, i dok su se vratili do Zimmermanna, donio je odluku. Skupivši ono malo što je imao i Eilifov ma , tiho je otišao. Eilif ga je rado upisao kao pripadnika svoje ete i Duffy se uselio s landsknechtima, koji su u to vrijeme bili na kvartiru u sjevernim vojarnama, blizu Wollzelle. Oko mjesec dana kasnije do zapadne Europe je i službeno stigla vijest da Sulejman napreduje prema Austriji sa sedamdeset pet tisu a ljudi. Karlo je bio prezauzet svojim sukobima s francuskim kraljem da pošalje postrojbe u Be , pa je njegov brat Ferdinand izašao pred Speyerski sabor da moli knezove Svetog Rimskog Carstva za pomo i da im istakne da e Turci, ako Austrija padne pred njima, krenuti na Bavariju bez mnogo oklijevanja. A usprkos sve ve oj luteranskoj kontroverzi, protestanti i katolici suglasili su se oko Reichshilfe, okupljanja postrojbi za obranu carstva. Mjesec dana prošao je u skupljanju te vojske, ali je kona no na dan dvadeset etvrtog rujna. 1529, grof Nicholas von Salm stigao u Be s osam tisu a profesionalnih boraca i

preuzeo zapovjedništvo nad obranom. Stigao je brže od Sulejmana do grada, za samo tri dana - a da nije bilo obilnih kiša koje su usporile cijelo sultanovo napredovanje na sjeverozapad duž Dunava, von Salm bi stigao prekasno da bude bilo što drugo osim blago ometaju eg promatra a u opsadi Be a. Duffy je odmahnuo glavom i ustao, zadovoljan što osje a da mu je glava još uvijek puna lako e od vina. Mjesecima prije, nadošao je na pijanstvo - od vina, ne od Herzwesten piva - kao lijek i prevenciju za vizije jezera i Arthurovo opsjedanje, a sude i po njihovoj potpunoj odsutnosti otad, lijek je dobro djelovao. Rezak zvuk trube presjekao je žamor i štropot koji je ispunjavao prepuni trg, i najamnici su po eli formirati redove. Irac je zabacio svoj mleta ki sallet na zatiljak, a onda ga za štitnik nosa povukao naprijed, lako da su mu obrazi, vilica i nos bili zašti eni. Onda je navukao svoje vrste rukavice, podigao fitilja u i otr ao do mjesta gdje se Eilifova eta okupljala.

Uzavrela masa vojnika razdvojila se u etiri reda od oko etrdeset ljudi svaki, nekih odjevenih još ki enije od mladi a s korijenom mandragore, nekih još otrcanijih od Duffyja. Sad nije bilo mnogo razgovora. Meštri vatre svake od eta, nose i svoje duge buktinje, prolazili su uz i niz redove, zastaju i pored svakog ovjeka da mu zažare kraj fitilja. Duffy je Eilifovom meštru rekao da njegov upali na oba kraja, jer se Irac mogao prisjetiti prigoda u kojima bi neo ekivani pad ugasio jedan od upaljenih krajeva. Eilif i Bobo poveli su grupu etnih kapetana i poru nika i prešli trg do svojih okupljenih ljudi. „Pratit emo pedesetoricu von Salmovih vitezova van prema turskom položaju", odsje no je zavikao Eilif, „koji je, kao što ste vjerojatno vidjeli sa zidina, brdo na ijem je vrhu nizak kameni zid. Zamisao je da ih odgurnemo do to ke u kojoj naši topovi mogu udariti na njih i otpuhnuti ih natrag u njihove redove - onda stojimo iza zida dovoljno dugo da pokažemo da bismo ga mogli držati da ho emo, pa se vratimo unutra, vitezovi prvi. Bit emo na lijevom prednjem boku, i ho u da tu i ostanete, bez tr karanja okolo. I potrudite se da to izgleda dobro - svi kapetani i poru nici landsknechta sutra imaju sastanak s von Salmom i gradskim vije em u Zimmermannovoj pivnici da traže više novaca, pa ho u da vi de ki izgledate kao neophodni

profesionalci. U redu?“ „U redu!“ povikala je cijela eta jednoglasno. „U redu. Ne gubite glavu, dajte ljudima iza sebe vremena da ponovno napune, i pustite Turke da sami do u tamo gdje ih možete ubiti. Bez juna enja - ovo nije zadnja karta u dijeljenju." Opet se za ula truba i landsknechti su u redovima s trga skrenuli u Kartnerstrasse, gdje su skrenuli lijevo. Vitezovi su se, ve u sedlu, okupili u dvorištu unutar vrata, i nemirno sunce bljesnulo bi na ispoliranoj kacigi ili rukavici tu ili osvijetlilo skakutavu perjanicu tamo. Visok, oklopljen lik samog von Salma bio je uo ljiv dok je priop avao zadnje zamisli ratnicima. Landsknechti su domarširali u dva reda i okružili vitezove. I ti vitezovi bili su u bitkama prekaljeni profesionalci, veterani Selja kih ratova i Tokaja i desetka drugih kampanja. Prerasli su prijezir koji su konjanici diletanti osje ali za vojnike pješadince jer su i pre esto vidjeli kako bi vitez oboren s konja bio bespomo an poput prevrnute kornja e kad nije bilo prijateljskog pješaštva da drži neprijatelja podalje. Široki oblak kliznuo je poput nekog sivog stvora s morskog dna preko sun evog lica, a kad je sve enik došao do von Salma da izgovori blagoslov, nekoliko je ljudi opsovalo i skupljenom rukom prekrilo kraj svojih fitilja, misle i za kapi svete vodice posute po prašini da su po etak kiše. Sluga je pritr ao s prenosivim okvirom stuba i postavio ih pored bogato bardiranog bijelog konja. Von Salm se popeo njima i spustio u sedlo koje je sprijeda i otraga bilo visoko poput španjolskog galeona. ak i s te udaljenosti Duffy je mogao vidjeti crne kugle dvije duboko izbrazdane fragmentacijske bombe pri vrš ene ispred stremena. Grof je podigao ruku - topovi su naglo grunuli duž vrha zidina i veliki zasun Koruških vrata bu no je povu en unatrag - a onda pokazao prema naprijed. Buci se tad priklju io štropot kopita i peta izama po kamenim plo ama, kad su postrojbe krenule i po ele izlaziti, po etiri vojnika i dva viteza usporedo, kroz vrata. Zaštitna vatra topova, koji su ispaljivali uglavnom karte i šutu nedavno razmrskanih zidova ku a, imala je svrhu samo dezorganizirati Turke i ubiti ponekog koji je možda podigao glavu i provirio. Lagana baraža prestala je im su svi branitelji prošli kroz vrata. Duffy je, stoje i u nejasnoj sjeni zida, mogao vidjeti perjanice topovskog dima kako lebde prema istoku, bijele naspram sivila oblaka. „Landsknechti naprijed dvije stotine jardi,“ povikao je von Salm, „a onda se razdvojite da nam napravite mjesta, ukopajte se i pokrivajte nas vatrom. Kad mi projurimo i udarimo na njih, vi za nama u arku.“ Uslijedilo je škrto kimanje glavama etvorice kapetana, i stotinu i pedeset najamnih vojnika krenulo je u uskla eni lagani trk naprijed. Duffy je istegnuo vrat kad su prošli oko jugoisto nog kuta zidina, ali jedino što se kretalo na turskim položajima bio je oblak prašine podignut razbacanim karte em. Mogao je uti kako zvona Sv. Stjepana po inju odzvanjati iza njega - bila su to crkvena zvona koja su oglašavala misu ujedan, a ne žurna, glasna zvona na uzbunu koja bi upozoravala na napad. Na tren je bacio pogled preko ramena prije nego što je najjužniji od nepomi nih vitezova nestao s vida iza izbo ine zida. Sad smo sami ovdje vani, pomislio je, još uvijek dišu i s lako om dok je lagano tr ao preko razderane ravnice. Nadam se da e nas oni brzo slijediti im po nemo pucati. Tr ali su mnogo dugih minuta na istok smjerom koji e ih dovesti iza južnog kraja niskog zida koji je štitio grupu poduzetnih Turaka. Duffy je držao na oku uspostavljenu tursku crtu, ali tamo nije bilo nikakvih aktivnosti koje bi ukazivale na protunapad. Irac je sad bio zadihan i užasavao se mogu eg pani nog trka natrag. Kad je tr a grupa vojnika prešla jednu karte om izbrazdanu uzvisinu, iskoristio je

priliku da pogledom obuhvati cijelu situaciju. Muhamedanske ete stajale su u vrstim redovima naprijed i dalje s njegove desne strane. Jedva vidljiva u južnoj izmaglici bila je crvena to ka koja je bila šator samog Sulejmana. Pozdrav, uzvišeni sultane, pomislio je Irac zadihano. Pozdrav od onog kojem su jednom ponudili tvoj posao. Kad su prva dva pucnja ispaljena, vjetar je odnio ve inu zvuka, pa je Duffy uo tek suho kuckanje poput udara dva kamena jedan u drugi, me utim, trenutak kasnije dvojica landsknechta srušila su se unatrag i padom saplela nekoliko suboraca. Bože blagi, pomislio je Duffy, osje aju i prvu stvarnu jezu tog dana, oni sad imaju arkebuze. Nisu ih imali prije tri godine na Moha u. Eilif je odsprintao naprijed; još uvijek tr i, okrenuo se najamnicima. „Sad se razdvojite!" povikao je. „Naprijed još pedeset jardi, onda stani i pucaj!" Uslijedilo je još vatre iz turskog položaja, i nekoliko najamnika palo je tijekom tog pedesetjardskog trka. No, Eilif je to dobro isplanirao jer kad su stali, bili su malo isto nije od zida, koji su sad gledali postrance, i mogli su jasno vidjeti bijele halje nekoliko tuceta janji ara. Duffy je, budu i da je bio u prednjoj crti, kleknuo da pripremi svoju pušku za paljbu. Teško je disao i dobrodošao mu je hladan zapadni povjetarac na oznojenu licu i vratu. Još jedan praskavi plotun iz arkebuza za uo se s turskog položaja i kugla je udarila ispred Irca, prskaju i mu zemlju po licu i odbijaju i se preko njegova ramena. Jutarnja vinska isparenja istrošila su se i morao se prisiliti da bude miran dok je uvla io jedan kraj svog fitilja u vrh drža a u obliku slova „S" pri vrš enog za bok puške. Bo ica s barutom visjela mu je na boku. Podigao ju je lijevom rukom i istresao malo sivog praha u komoru cijevi. Janji ari su još stajali u zaklonu zida, o ito ponovno pune i za još jedan plotun. Duffy je naslonio desnu ruku na koljeno i naciljao na jednog visokog, postavivši ga u crtu pomo u vodice fitilja. Pritisnuo je okida , što je gurnulo drža s usijanim krajem fitilja u komoru cijevi. Naboj je eksplodirao s praskom, opekavši Ir ev obraz plamenom iz komore. Bio je i zaglušen jer je ve ina landsknechta opalila otprilike u istoj sekundi. Kad je dovoljno puta trepnuo da mu o i prestanu suziti i opet digao pogled, nije mogao odrediti je li pogodio svoju metu ili ne, jer su preostali janji ari pobacali puške i jurišali s isukanim handžarima. Gdje su vitezovi? pomislio je Duffy o ajni ki dok je ponovo punio svoju fitilja u. Divlja ki, zavijaju i pokli janji ara uo se svud oko njega poput buke kukaca ili tropskih ptica, a uskoro je mogao uti i brz. težak zvuk potplata turskih sandala. Vrlo brzo je postajao glasniji. Riskirao je brz pogled gore. Bože, kako su blizu! Mogao je vidjeti bijele zube iskežene na sme im, napetim licima, i ak je susreo pogled jednog od njih. Barut u komoru, sad, odbrusio je sebi. Evo! Barem ga je u komori koliko i na zemlji, u svakom slu aju. Jedan od Turaka u bijelim haljama bio je na samo tri koraka od loga da ga pregazi pa je Duffy gurnuo pušku na njega poput koplja i trgnuo okida . Fitilj je udario u komoru takvom silinom da se ugasio. Iskre su zablistale kad je Irac pomo u cijevi svoje beskorisne puške blokirao uzvitlani handžar. Tad je napada udario u njega i obojica su se zakotrljala u prašini. Duffy se okrenuo na koljena i izvukao ma i bodež. Zabio je bodež u vrat Tur ina koji je sporije ustajao i blokirao još jedan zvižde i handžar ma em, ripostiraju i kratkim, snažnim rezom u nogu. Tur inov klimavi uzvrat odbio se od Duffyjeva salleta i Irac je sko io na noge i zario mu bodež u lice. Ne zastaju i, nogom je odbio zakrivljenu oštricu koja je išla prema njemu u niskoj crti, i tresnuo njezinog vlasnika po vilici teškim bal akom ma a. Još jedan Tur in pun borbenog ludila jurnuo je na njega i on je njegov handžar odbio visokim blokom i pustio ga da natr i na ispružen bodež. Tad je fizi ki šok prodrmao arku kad su se vitezovi u galopu zabili u procjep pun

janji ara izme u dvije grupe landsknechta. Ogromni dvosjekli ma evi u rukama u elik oklopljenih jaha a dizali su se i spuštali, i Turci su se raspali poput skupine naplavljenog drveta koju razbija snažan val. Duffy je iskoristio to skretanje pozornosti da udarcem iz okreta kao sjekirom odrubi glavu jednom Tur inu. Trenutak kasnije su uz njega bila dvojica landsknechta i samo jedan pritisnuti Tur in naprijed. Taj se okrenuo i potr ao, skupa s možda tucetom preostalih janji ara. „Pustite da bježe!“ zaorio se duboki glas von Salma. „Naprijed korakom do mjesta koje su držali!“ Kora anje je ionako bilo jedino što je Duffy bio u stanju napraviti. Uspio je podi i svoja oružja i vratiti ih u korice i krenuo je naprijed, daš i, nemaju i snage ni da podigne ruku i obriše si pjenu s usta. Za nekoliko minuta stajali su na niskoj uzvisini. Ignoriraju i prijekorni von Salmov povik, Duffy je sjeo na zid i pogledao natrag na zidine Be a. Grad je izgledao nemogu e siguran i udaljen. Da Sulejman sad naredi žustri protunapad, pomislio je tupo, vitezovi bi se uspjeli vratiti, ali malo tko od landsknechta. Ja se ne bih uspio vratiti, zasigurno. Za uo je težak višestruki štropot i pogledao iza sebe. Jedan od vitezova pao je s konja, premda Duffy nije mogao odrediti je li pao zbog rane ili od toplinskog udara. „Skinite mu oklop“, zapovjedio je von Salm. Grof je podigao svoj vizir i s pocrvenjelim, od znoja sjajnim licem izgledao je i sam na rubu toplinskog udara. „Imamo li vremena?" pitao je jedan od najamnika zabrinuto. Tišina je po ela pritiskati malu izoliranu grupu. „Mogli bismo ga samo nositi -" „Kvragu, ho eš me ... poslušati?" Slegnuvši ramenima, najamnik je nuo i po eo petljati oko remena i kop i. Ubrzo su mu se pridružila još dvojica suboraca i za nekoliko minuta raskop ali su cijeli oklop - otkrivaju i da je vitez mrtav, ubijen ubodom u bok izme u grudne i le ne plo e. „Dobro", rekao je von Salm umorno. „Sad odvežite one dvije bombe, spojite im upalja e i zavežite jedan fitilj za njih. Ho u da bude dug." Tucet janji ara koji su se povukli stigao je do turskih redova i tamo je izgleda bilo neke aktivnosti. S im se to on zafrkava? zapitao se Duffy nestrpljivo. Sadje vrijeme za povla enje, a ne za lukavštine. „Odli no", rekao je grof. „Sad ponovo sastavite taj oklop s bombama unutra." Pogledao je u viteza kraj sebe. „Planirao sam samo razoriti ovaj zid, ali možda možemo domamiti i pokojeg žustrijeg muslimana." Kad su oznojeni pješadinci u inili kako je zapovjedio i naslonili oklop u sjede em položaju uza zid, von Salm je dao znak da upale fitilj koji je visio iz prazne kacige. „Sad natrag doma!" zazvao je. „Laganim korakom, landsknechti na bokovima." Duffy je skoro sasvim povratio dah i obišao je oko okupljenih konja do mjesta na kojem se Eilifova eta ponovo prikupljala. Eilif je stajao naprijed izgleda neokrznut, ali Duffy nije vidio Boba. Irac je stao u red i samo gledao u zemlju, usmjeravaju i svu svoju pozornost na zadatke disanja i opuštanja svojih zgr enih šaka. „Vidim da si dovde uspio preživjeti“, za uo se glas pokraj njega. Dignuo je glavu. Bio je to mladi s korijenom mandragore, odje e prašnjave i s licem na kojem su se ve po ele vidjeti masnice, ali o ito neozlije en. „Oh, jesam.“ Odmjerio je mladi a. „Upozorio sam te na tu odje u, sjeti se. A i vidim da si izgubio svoju magijicu.“ „Svoju što?“ „Korijen, amajliju mandragore.“ Pokazao je na de kov neurešen remen. Mladi je pogledao dolje, osupnut, vidio da je to to no i stisnuo usne. Podigao se na prste

da vidi von Salma sa svoje desne strane i promrmljao: „Ma kad e nas pokrenuti?“ Prije nego što je Duffy stigao odgovoriti, von Salm je trgnuo uzde svog konja i nekoliko redova je krenulo, marširaju i sporim, laganim korakom na zapad, prema visokim gradskim zidinama. Premda se uvijek osje ao kao kod ku e i u šumama i na moru, od dvanaestodnevnog zato eništva opsade Duffy je poprimio nešto od na ina razmišljanja žitelja naviklog na grad. Bio je neprirodan osje aj gledati gradske zidine izvana - neprirodna perspektiva, kao gledati u korito broda ispod vode ili vidjeti vlastiti zatiljak. Nastavili su kora ati i zidine su se polako približavale, a još uvijek nisu uli zavijaju e borbene pokli e ili grmljavinu kopita iza sebe. Duffy je sad mogao prepoznati ljude na bedemima, i vidio Bluta kako škilji duž cijevi topa. Tad se za ulo bubnjanje potkova s istoka i von Salm je podignuo ruku da zaustavi instinktivno pove anje brzine. „Ne emo tr ati!“ povikao je. „Ne mogu nas dosti i prije nego što budemo unutra. A ionako vjerujem da se žele pobrinuti za zaštitnicu koju smo ostavili pokraj zida.“ Tako su redovi vitezova i landsknechta marširali dalje istim bolno suzdržanim tempom, dok je potjera bila ujno sve bliže. Ljudi sa zidina sad su im dovikivali da požure. Duffy se okrenuo da pogleda natrag - najamni ki luksuz, vitezovi su bili etiketom obavezani da gledaju ravno naprijed i vjeruju na rije svom vo i što se doga a iza njih - i vidio nekih dva tuceta janji ara na konjima kako jašu za njima, dok su im duge bijele halje na eonom vjetru lepetale poput krila. U pravu je, priznao je Irac u sebi. Ne mogu nikako sti i dovde prije nego što mi pro emo kroz vrata, a bili bi ludi da u tom pokušaju dojašu na domet topovima. Rekao bih da su zbilja pomislili da smo mi ostavili ljude da uvaju taj vražji zidi . Tad su janji ari stigli do zida i kružili oko njega, a trenutak kasnije srednji se dio zida ne ujno pretvorio u stup prašine koji je jurio prema nebu i Duffy je vidio kako je nekoliko jaha a i konja s ruba odba eno na zemlju. Nakon sekundu-dvije prasak eksplozije prevalio se preko njega. Mogli su uti kako se Koruška vrata otvaraju dok su obilazili jugoisto ni kut, a von Salm se, ljuljaju i se u sedlu, nije bunio kad su ubrzali korak.

Šesnaesto poglavlje Kao što mu je nedavno postala nevoljna navika, Duffy se probudio tako naglo kao da ga je netko udario. Iskotrljao se iz svog kreveta i ustao, gledaju i okolo u neodre enoj panici, pitaju i se gdje je trebao biti u tom trenu i je li mutno svjetlo s onu stranu prozora rana zora ili kasna ve er. Na Duffyjev nagli pokret još je jedan ovjek uzdahnuo i iskobeljao se iz kreveta. „Što, kog vraga?“ povikao je, brzo trep i i posežu i za svojim izmama. Za ulo se stenjanje posvud po mra noj prostoriji, a jedan glas na drugom kraju doviknuo je: „Što je bilo, Sulejman vas šlata u snu? Odite pijani u krevet - onda ne ete sanjati.“ Pa, nisam baš siguran da je to to no, pomislio je Duffy. Opustio se i sjeo na krevet, sjetivši se, za manje od uobi ajenih deset sekundi, tko je, i gdje, i kad. Ono je ve er tamo vani, rekao je sam sebi ponosno; ovog popodneva išli smo u nalet da odbijemo Turke od one uzvisinice, i meni puška nije opalila, a jadni Bobo je dobio jedan handžar u zube dok je blokirao druga dva. Svega se sje am. Navukao je izme i opet ustao, poželjevši, ne prvi put tijekom proteklih dvanaest dana, da ima vode koja bi se mogla potrošiti na kupanje. „Jesi to ti, Duff?“ „Jesam.“ „Kamo si krenuo?“ „Van. Idem negdje piti.“ „Eilif je u Peerless Ploughmanu,3 s druge strane Kartnerstrasse pokraj kapucinske crkve. Znaš gdje je to?“ „O, kako da ne.“ Duffy je tijekom zadnjih pet mjeseci nadokna ivao svoju trogodišnju odsutnost iz legendarne najamni ke kr me, koju je 1518. utemeljio doseljeni Englez koji je izgubio nogu u manjoj arki na ugarskoj granici. „Možda i ja odšetam na tu stranu.“ „Bilo bi mudro“, složio se njegov sugovornik. „Rekao je da ti ionako ima nešto re i.“ „Onda u vjerojatno tamo i biti. Do i i ti, kad budeš smatrao da si se dovoljno naspavao.“ Duffy je iskora io van, duboko udahnuvši svježi zapadni povjetarac koji nije popustio zadnja dva tjedna. Dnevni pokriva oblaka se razilazio i mogao je vidjeti Orion kako leži skoro ni ice nad krovovima. Krjesovi i mangali ve su tu i tamo plamsali na šutom osutim plo nicima, grupe vojnika žurile su mimo odlu nim korakom, a dje aci koji su prodavali drvo za ogrjev eprkali su po ruševinama nekoliko porušenih zgrada, oprezno zadovoljni koli inom otpalih

komada kojima su uspjeli napuniti svoje košare. Netko je u obližnjoj baraci prebirao po lutnji i Duffy je pjevušio tu melodiju zaputivši se uz Schwarzenbergerstrasse. Ništa u vanjštini Peerless Ploughmana nije ga razlikovalo od bilo koje okolne zgrade. Bila je to niska ku a poplo anog krova kroz ije se male prozore od olovnog stakla tek tra ak svjetla izlijevao na plo nik, a cimer, zahr ali plug, bio je vrsto pribijen na cigle u zidu i doslovno nevidljiv no u. Duffy je dotrupkao do debelih hrastovih vrata i lupio šakom po izlizanom mjestu ispod praznog drža a za zvekir. Nakon nekoliko sekundi vrata su se otvorila prema unutra, ispuštaju i još svjetla i mješavinu mirisa - govedina, pivo, za ini i znoj - na ulicu. Krupan mladi s kosom boje pijeska i izbuljenim o ima pogledao ga je preko vrha pjene na krigli piva. „Mogu li u i?“ pitao je Duffy s osmjehom. „Ja sam s-“ „Znam“, rekao je pivopija, spuštaju i kriglu i brišu i usta nadlanicom. „S Eilifovom

etom. Vidio sam te sa zida danas. U i.“ Koraknuo je natrag i mahnuo Duffyju da pro e. Pet je stuba vodilo dolje do poda, zbog ega je strop s debelim gredama izgledao visok. Lampe i svije e bacale su rasplinutu žutu svjetlost s desetak stolova, a morski šum razgovora i smijeha i zveketa aša ljuljao se tamo-amo po kr mi, toliko prigušen masivnim zidovima i debelim vratima da bi prolaznik na ulici teško primijetio da je ku a uop e nastanjena. Bilo je i glazbe jer je stari Fenn, doma in, izvukao svoju antiknu harfu - plijen iz bogzna kojeg odavno zaboravljenog pohoda - i prebirao po njoj stare seoske napjeve na koje je improvizirao bludne i bogohulne stihove. Duffy se spustio stubama i po eo krivudati kroz gužvu do mjesta na kojem je znao da je vino. „Duffy!“ za uo se povik kroz žamor. „Kvragu, Briane! Ovamo!“ Irac je pogledao okolo i uo io Eilifa, koji je s još nekoliko kapetana landsknechta sjedio za stolom pokraj zida. Nekoliko ljudi sklonilo mu se s puta i prešao je do stola i sjeo. Po komadi ima kruha i okrajcima kobasica na stolu zaklju io je da su kapetani tu još od ve ere. „Briane,“ rekao je Eilif, „upoznaj Jeana Vertota i Karla Steina, kapetane dvije Slobodne ete.“

Duffy je kimnuo dvojici ljudi. Stein je bio visok i žilav, sa starim ožiljkom koji se uvijao okomito kroz mrežu bora oko lijevog oka i niz obraz. Duffy ga je sreo prije petnaest godina, tijekom borbi na Rajni. Vertot je bio zdepasti div ija je bujna brada još bila potpuno crna, i pored najmanje dva desetlje a kapetanstva nad jednom od najdivljih eta landsknechta - ili lasqueneta, kako su bili poznati u njegovoj rodnoj Normandiji - u cijeloj Europi. „Što eš popiti, Duffy?“ pitao je Stein promuklim dubokim glasom. Onda je, prije nego što je Duffy stigao odgovoriti, Stein posegnuo iza njega i dograbio jednog od ljudi iz svoje ete. „Eberse,“ rekao je, „donesi nam ovamo onu ba vicu bock piva.“ „Ba vicu, gospodine?" ponovio je Ebers dvojbeno, „zar ona nije zakovana? Zašto da -" „Vrag te odnio, da si toliko spor kad me treba poslušati u borbi, svi bismo bili zbrisani prije mnogo godina. Dobio si zapovijed - idi!“ Duffy je zinuo da izgovori da mu je draže vino, ali je onda zatvorio usta. Pretpostavljam da sad ne mogu odbiti pivo, pomislio je bespomo no, kad jadni Ebers stavlja glavu u torbu da nam ga donese. U sebi je slegnuo ramenima i sa smiješkom se okrenuo Steinu. „Bock pivo? U listopadu? Gdje je Finn to dobio?“ „To je Herzwestenovo“, rekao je Stein. „Vlasnik Zimmermannove kr me - kako se ono zove. Eilife? On je unajmio tvoju etu." „Aurelian“, odgovorio je Eilif. „Tako je. Aurelian je o ito sa uvao dobar dio proljetne proizvodnje za ovakav slu aj široki zamah koji je popratio te rije i obuhvatio je, koliko je Duffy shvatio, turske redove posložene oko grada i sad to sve razdjeljuje postrojbama. Prošlo je ve dvanaest dana i sigurno je deset tisu a vojnika ove ili one vrste u gradu; udi me da je išta ostalo.“ „Možda je to kao ono s kruhom i ribom“, pretpostavio je Duffy. „Ovo Aurelianovo udo mi se više svi a“, prokomentirao je Vertot. „U svakom slu aju, Duffe,“ rekao je Eilif. koji nije pratio taj zadnji dio dijaloga, „pozvao sam te ovamo jer je jadni stari Bobo danas poginuo tamo vani. Sutra ujutro svi kapetani landsknechta i njihovi poru nici sastaju se u Zimmermannovoj kr mi s von Salmom i nekim de kima na visokim položajima da traže više novca - mi smatramo da ih sad imamo u šaci, znaš - i želimo biti dobro zastupljeni. Ti si, stoga, ovim unaprije en u in poru nika.“ „Ja?“ Duffy se osje ao pomalo uplašeno naglom podudarnoš u ispijanja Herzwesten bocka i odlaženja u Zimmermannovu kr mu. Prvi put u zadnjih pet mjeseci pomislio je da se njegov osje aj neovisnosti koleba. Možda ništa od ovoga, pomislio je, od Bobove pogibije do

Ebersove misije donošenja piva, nije slu ajno. „Ali dobrog mu Boga, Eilife, ja sam ti najnovije pridošli ovjek! Tucet tvojih starih vukova zaslužuju to mjesto više nego ja, i vjerojatno e izbiti pobuna ako me postaviš iznad njih.“ Za ula se vika s druge strane prostorije, i zvuk lomljenja drveta. „Kvragu s time“, rekao je Eilif nemarno. „Pokušali su se buniti i prije, i s mnogo boljim razlozima od toga. Ja sam nadaren za obuzdavanje pobuna. Osim toga, ti si pravi ovjek za taj posao - malo je mojih de ki imalo onoliko godina iskustva koliko ti imaš, a i mnogo si pametniji od njih.“ „A kad bi odbio," istaknuo je Vertot sa smiješkom, „to bi skoro izazvalo pobunu na licu mjesta." „Duffy to zna", odbrusio je Eilif. „Naravno", priznao je Irac. „I ne u odbiti." Skrenuo je pogled i ugledao Ebersa, s ba vicom pod jednom rukom, kako gura ljutite pivopije s puta dok se probijao natrag do stola. „Pivo stiže", izjavio je Stein, ustaju i na noge. Sa zvonkim struganjem elika izvukao je ma i su elio se s Ebersovim progoniteljima. ..Ono što je u inio bilo je po mojoj zapovijedi!" povikao je. „Natrag, psi, ukoliko ne želite odavde iza i s jetrima u rukama." Gomila ljutitih landsknechta povukla se uz gun anje o privilegijama ina. Ebers je postavio ba vicu na stol i salutirao. „Misija obavljena, gospon." „Vrlo dobro. Nato i si ašu i onda idi." „To je onda sre eno" rekao je Eilif, koji je otvorio pipu i punio nekoliko aša neprekidnim sme im mlazom. „Ti me pratiš do Zimmermanna ujutro." Zavrnuo je pipu i postavio jednu od punih krigli pred Irca, a onda po eo brisati baricu prolivenog piva korom kruha. „To no." Duffy je duboko udahnuo i ispio pola krigle u jednom gutljaju. Kvragu, pomislio je, baš je dobro. Eilif, koji je s užitkom žvakao namo eni kruh, bio je izgleda istog mišljenja. Fenn je došepao do stola, vješto pivotiraju i na svojoj drvenoj nozi. „Kakva je to ovdje gužva?" upitao je s vu jim osmjehom. „Ja ovdje držim mirno, obiteljsko mjesto." „Znamo da je tako, Fenne, i zato smo i donijeli tvoje izvrsno pivo ovamo na uvanje," rekao mu je Duffy, „daleko od onih prokletih pijanaca." Da to naglasi, iskapio je ono što mu je ostalo u aši i ponovno je napunio. „Jesam li ja to uo da ste vi otkupili cijelu ba vu?" „Baš tako”, potvrdio je Stein. „Da proslavimo Duffyjevo unaprje enje u poru nika." „Ha!" zalajao je Fenn, lupaju i svojom drvenom nogom u pod, što je o ito bila zamjena za lupanje po koljenu. „Duffy? Dvonožna mješina za vino? Mudar potez! Tako ete sigurno dobiti i Dioniza i Silena i Bakha da bdiju nad vama.“ Irac je sumnji avo podigao pogled na to zadnje ime, ali Fenn se samo dobrodušno smijao. „Ovo traži pjesmu!“ povikao je doma in. Na to je uslijedio raštrkan pljesak i blago stišavanje galame jer su Fennove pjesme bile popularne. „Daj nam Lukavog majmuna“, prodro se jedan vojnik. „Ne, Sveta Ursula ide dolje po tre i put“, povikao je drugi. „Dajte umuknite, štakori jedni“, rekao je Fenn. „Ovo je ozbiljna prigoda. Brian Duffy promaknut je u in poru nika u eti Eilifa Švicarca." Za ulo se klicanje jer, usprkos Duffyjevom predvi anju pobune, on je bio omiljen i poštovan me u vojnicima. Jednonogi ovjek pokrenuo se brzo, korakom poput ba ve koju kotrljaju postavljenu na jedan kut, do pulta na kojem su bile ba vice s vinom i njegova harfa. Uzimaju i je, pomilovao je glazbalo i proizveo dug, blag akord, a onda udario po strunama prve note stare golijardske pjesme, Fortuna, Imperatrix Mundi. Fenn je zapjevao i skoro svi u gužvi pustili su glasove u približnom suzvu ju na refren,

izvikuju i drevne stihove koji slave hirove Fortunina kota a. Duffy je pjevao glasno kao i drugi, nakon zastanka tek dovoljno dugog da iskapi svoju ponovo napunjenu ašu da bi njome udarao ritam po stolu. Kad je Fenn završio pjesmu, družina nije iskazala ni najmanju želju da prestane pjevati refren, pa je doma in slegnuo ramenima i po eo je po drugi put. Duffy je sjeo i još jednom napunio svoju ašu sme im pivom. Zamišljeno ga je pijuckao. Baš kao što neke melodije jasno izvuku desetlje ima stara sje anja, a povremene neodredive arome prizovu davno zaboravljene osje aje iz djetinjstva, tako je okus piva, spojen s antiknom golijardskom melodijom, budio neko njegovo uspavano sje anje, nešto ugodno što je odavno zaboravio. Obi no ne baš voljan da pobudi svoje sposobnosti prisje anja, taj jedan izmi i detalj progonio je sa svom nemarnoš u i upornoš u pijanca. Tad je Eilif treptao na njega sa zbunjenim izrazom lica, jer je Irac sko io na noge s povikom koji je slomio kralježnicu pjesme, koja je dotad ionako ve po ela prili no šepati. Pogledao je okolo u vesela i znatiželjna lica i, podižu i svoju zapjenjenu ašu, zazvao nešto na jeziku koji nitko od prisutnih nije razumio. „To je gaelski ili tako nešto“, rekao je Fenn. „Ej, Duffy! Ne u ut ovdje te tvoje barbarske jezike! Imaš sre e što ne tražim da svi govore bogobojaznim latinskim u mojoj ku i.“ Irac je izgleda vidio da ga nitko nije razumio, pa se nasmijao i prišao mjestu na kojem je Fenn stajao i ispružio ruke, traže i harfu. Doma in se nelagodno nasmijao, kao da nije baš siguran tko je to pred njim; ali nakon samo trenutnog oklijevanja, pružio mu je harfu. Duffy ju je uzeo i njegovi prsti nježno su prešli strunama, izvla i tihe treperave djeli e melodije, poput glazbe koja se slabašno uje izdaleka. Digao je pogled, zinuo da progovori, i zastao. A onda: „Aperte fenestras!“ zazvao je. „Ha!“ Fenn je bio obradovan. „Latinski sam tražio i latinski sam i dobio. Zar ga niste uli, bukve jedne? Otvorite prozore!“ Zbunjeni, ali pijano voljni sudjelovati, neki od najamnika sko ili su do nekoliko uskih prozora, otkra unali ih i gurnuli da se otvore. Duffy se okrenuo teškim vratima iza sebe, jednom rukom povukao zasun i snažno ih gurnuo izmom da se otvore. Ta vrata Fenn izgleda nije namijenio korištenju, jer se s druge strane za uo zvuk kutija koje padaju, ali doma in se samo nasmijao kad je zapadni vjetar pomeo prostoriju. Tad je Irac po eo svirati, i bila je to brza, živa melodija u kojoj su napetost i zlokobnost bile ublažene jakim prizvukom ushita. U njoj je bilo opreznog uzbu enja anja u mrazu zore, s prstima na dršci pouzdanog oružja, i gledanja obližnjeg prolaza kroz koji e neprijatelj sti i; hladno e u trbuhu i suhih usta dok se juriša na konju niz opasno strmu padinu; udesnosti stajanja na pramcu broda koji isplovljava, gledaju i kako sunce naprijed tone u neistražena mora. Prostorija je postala skoro tiha kad su vojnici osluhnuli glazbu i ve ina izmaglice pijanstva istekla im je iz o iju kao odnesena svježim vjetrom. Jedna pjesma rasla je u pozadini njegova sviranja i sad ju je izvukao sasvim naprijed, puštaju i van naizmjeni no kraljevsku i vilinsku melodiju. Njegova publika po ela se pomicati od prepoznavanja pa je Irac po eo pjevati na jeziku koji je Fenn opisao kao „gaelski ili tako nešto“. Nekoliko njema kih glasova mu se pridružilo, i trenutak kasnije još nekoliko njih. Ali bila je to drevna pjesma koja je prošla kroz mnogo jezika i uskoro je Finn izvikivao engleske stihove, a Vertotovi Francuzi su u molu pjevali kontrapunkt glavne teme, skoro njezin odraz, konveksan prema konkavnom. Ubrzo je dvorana odzvanjala od pjesme, i mnogi od ljudi su se digli na noge da daju više mjesta plu ima, i od isprepletenog poliglotskog zbora otmjene staklene aše za pivo po ele su

glazbeno podrhtavati na svojoj visokoj polici. Irac je izvla io to snažnije akorde iz glazbala što se pjesma približavala vrhuncu, a onda, baš kad se to dogodilo, zvona koja su ozna avala osam sati za ula su se iz zvonika Sv. Stjepana. Pjesma je graciozno dostigla krešendo, bez napora prihva aju i zvonjavu kao pratnju, a trenutak kasnije dubok bas, od kojeg su se prozori tresli, dodala joj je tutnjava paljbe topova s gradskih zidina. Nakon provla enja repa melodije kroz nekoliko nepotrebnih vitica, Duffy je uru io harfu natrag Fennu. Svi su ljudi sad bili na nogama, plješ i i kli i, i Duffy se naklonio i otišao natrag do svog stola. i su mu izgledale pomalo progonjene i uplašene, ali nitko to nije primijetio. „To je bilo dobro“, izjavio je Stein. „Nakon dvanaest dana stiješnjenosti me u ovim zidovima, ljudi znaju izgubiti sr anost. Ovakva glazba im je vra a.“ „A znaš se i boriti, koliko sam uo“, prokomentirao je Vertot. „Da, dobrog si ovjeka odabrao za svog poru nika, Eilife.“ Topovsku paljbu nisu slijedila zvona za uzbunu pa su znali da Bluto samo šalje par kugli kroz no da podsjeti Turke da je tamo. Još je piva nato eno i ve er se nastavila bu no, ali bez uzbu enja. Nakon nekog vremena netko se požalio na propuh, pa su opet zatvorili prozore. Par sati kasnije Eilif i Duffy teturali su natrag prema vojarni. „Naspavaj se koliko god možeš“, savjetovao mu je Eilif. „Moramo na onaj sastanak sutra ujutro.“ „Sastanak? Koji sastanak?“ „Nije bitno. Re i u jednom od de ki da izlije kantu vode na tebe kad do e vrijeme." „Nek’ bude pivo." „Dobro. Sladno krštenje. Nego, kad si ti nau io svirati harfu?“ Duffy se zagledao u ulicu, koja kao da se ljuljala pred njim. „Nisam nikad“, rekao je. „Ja nisam nikad.“ Drugi sat iza zore zatekao je Eilifa i Duffyja, obojicu odjevene prili no pristojno, kako kora aju po Rotenturmstrasse. Nebo je bilo prekriveno oblacima, a zrak prohladan, i Irac je navukao svoje rukavice preko rukava tunike. „Kako stojimo s vremenom?“ pitao je, dahom koji se maglio. „Malo smo uranili - mislim da Stein još nije otišao kad smo mi krenuli. Von Salm e ionako vjerojatno kasniti, da nam pokaže da nije impresioniran našim položajem. Ipak, mislim da imamo jake argumenle - a ti samo kimaj glavom na sve što ja kažem i izgledaj odlu no, jasno?“ „Svakako“, suglasio se Duffy nonšalantno, premda je u sebi odlu io da progovori ako bude htio. Skrenuli su lijevo i uskoro je mogao vidjeti njihovo odredište, nekoliko zgrada dalje. Zimmermannova kr ma stajala je na dijelu zidina kraj Tuchlaubena u sjevernom dijelu grada, dobrih pola milje od fokusa turske ofenzive, i nešto veoma nalik be kom svakodnevnom životu i dalje se tu odvijalo. Vojnici nisu prolazili u grupama, po ulicama nije bilo šute i oprljene drvne gra e i zidinama izgrebenih topovskih kugli, a zapadni vjetar držao je dim podalje. Bilo je mogu e zamisliti, gledaju i uobi ajene mljekarice i prosjake, da nema sedamdeset pet tisu a Turaka samo tri milje južnije. Mjesto je, štoviše, izgledalo baš kao i prije pet mjeseci kad ga je posljednji put vidio i nije mogao potisnuti refleksni „najzad kod ku e“ osje aj. Morao je sebe podsjetiti da je to i dom arobnjaka iji je cilj bio doslovno ga izbaciti iz vlastite glave. A to je i Epifanijin dom, pomislio je, dom moje stare drage koja je, dok ja nisam kona no

otišao, došla do toga da brižne u pla svaki put kad me vidi. Irac je bio sklon puštati da mu se dugotrajna krivnja sasuši u zlovolju i to se dogodilo u njegovim poslima s g om Hallstadt. Zašto žene moraju biti takve, zapitao se nestrpljivo. No dobro, jesam je iznevjerio, prekršio obe anje - priznajem! Ali pretpostavljate li da bi muškarac dopustio ne em takvom da mu zakiseli ostatak života? Ha! Ma mogli biste mi pokazati Devet djevica Luxora ovog asa, golih golcatih, kako mi zamamno mašu, pa ih odvu i od mene minutu kasnije, i aša vina bi me o istila od te tragedije. A i prošlo je pet mjeseci, na kraju krajeva. Kvragu, možda me i jest preboljela do sad. Tad je nastavio kora ati mnogo vedrije, ignoriraju i blagu, nelagodnu sumnju da nije sasvim iskreno procijenio ni Epifanijine osje aje, ni svoje. Eilif ga je poveo do praga i otvorio prednja vrata. Prošli su kroz predvorje i ušli u blagovaonicu, gdje je nekoliko kapetana ve sjedilo za dugim stolom pod prozorima. Kraji kom oka Duffy je primijetio Lotharija Mothertonguea kako sjedi sam samcat za stolom u daljem kutu. Vidim da se ništa nije promijenilo, pomislio je - osim što Lothario izgleda malo izmoždenije. Ali tako izgledamo svi. „Dobro jutro, de ki“, pozdravio je Eilif. „Ovo je moj dozapovjednik, Brian Duffy. Briane, ovo su Fernando Villanueva iz Aragona i Franz Laizner iz Tirola.“ Duffy im je sjedaju i kimnuo glavom i Španjolac se nasmiješio. „Uživao sam u tvom sviranju harfe sino “, rekao je. „Moraš nam još jednom svirati prije nego što se zidovi sruše.“ „Nisam siguran da mi to daje dovoljno vremena“, rekao je Duffy s osmjehom. „Moram imati u sebi ogromnu koli inu piva za to, a Sulejman e vjerojatno srušiti zid do sredine dana.“ „Onda bolje da odmah po neš“, procijenio je Villanueva. „Hoj, netko tamo u kuhinji! Pivo za našeg glazbeno nadarenog prijatelja! A i za nas ostale!“ Eilif je gledao kroz prozor, koji je bio popravljen obi nim staklom nakon Bobovog prolaska kroz njega. „Nekoliko ljudi dolazi“, rekao je. Iza njega su se otvorila kuhinjska vrata i Epifanija je prišla stolu, nose i pladanj s vr em piva i nekoliko krigli. Duffy je nelagodno skrenuo pogled, pomišljaju i da ona izgleda i starije i draže. Tad ga je ugledala - za uo je uzdah, i trenutak kasnije štropot i pljusak kad je pladanj udario u pod. Podignuo je pogled na vrijeme da je vidi kako tr i, uplakana, natrag u kuhinju. Mothertongue je ustao od svog stola i požurio za njom. Španjolac je trepnuo zapanjeno. „Ona o ito ne odobrava pijenje ujutro“, rekao je. „Oj, gospodi na! Gazda! Bilo tko! Ne mislimo ga laptati s poda kao ma ke!“ Nakon nekoliko trenutaka Werner se pojavio na kuhinjskim vratima, obrva podignutih nestrpljivo i upitno. Onda je vidio zapjenjenu lokvu na podu. „Epifanija je to napravila?“ zapitao je nikoga odre enog. „To je apsolutno zadnje! Anna,“ zazvao je preko ramena, „da je nisi tražila. Ona je pobjegla jer je prolila sve ovo pivo, i zna što u ovaj put napraviti - a to je otpustiti ku ku pijanu!“ Ponovo je nestao u kuhinju. „To je Vertot“, rekao je Eilif, koji je ignorirao buku i još je gledao na ulicu. „Aha! I von Salm odmah iza njega. To an je - dobar znak! Držite se de ki, ovdje emo sve razjasniti.“ Pa, pomislio je Duffy, možda ne baš sve. Epifanija se nije ponovo pojavila tijekom sastanka, za koji je Duffy ustanovio da se ne može nešto posebno zainteresirati. Anna je poslužila pivo i kobasice, povremeno upu uju i Ircu prijekorne poglede. Kvragu, pomislio je tijekom duga ke izjave elegantno odjevenog i bradatog von Salma, to nije bila moja krivnja. Je li se cura moja stara trebala tako ponašati, nakon što je toliko vremena prošlo? Tu je sigurno bila afektacija, pozerstvo - Anna to sigurno može vidjeti! Kvragu, nijedan

romanti ni obrat nije mene poremetio na dulje od tjedan dana ... Je li? sarkasti no je progovorio drugi dio njegova uma. Onda pretpostavljam da je ono bio neki drugi Irac koji se otišao tu i s Turcima na Moha u dvadeset šeste, samo zato što se njegova cura udala za drugoga; trebalo mu je tri godine da se opet suo i s njom. „...je li to to no, Briane? Ili bi ti rekao da sam malo prenaglasio?“ Eilif ga je gledao s iš ekivanjem. Duffy je podigao glavu, puštaju i da njegova zabrinuta namrštenost izgleda, nadao se, kao izraz mrke odlu nosti. „Nije bilo pretjerivanja u onome što si kazao“, rekao je Eilifu. Švicarac se opet okrenuo von Salmu. „ ujete? I to kaže ovjek koji se borio s Tomorijem! Ne možete pore i ...“ I rasprava je opet isplovila iz Duffyjeve žiže interesa. Unato odlu noj zakletvi u zoru, pospremao je više od svoj udjela piva. Kona no su kapetani odgurnuli stolce i ustali. „Kao djelomi ni predstavnik cara Karla V, to je sve što mogu dodatno ponuditi", rekao je von Salm. „Ali možete, pak, biti uvjereni da, kad Turci budu otjerani - pretpostavljaju i da vi landsknechti ostanete pri svojoj sadašnjoj razini službe - ja u gorljivo preporu iti puniju isplatu za sve vas." Kapetani su kimnuli glavama i razišli se na grupe zabavljene me usobnim razgovorom, budu i da su o ito dobili onoliko koliko su se mogli nadati. Eilif se okrenuo Ircu. „Ideš natrag, Duffe?" „Ovaj ... ne.“ Duffy je napravio grimasu prema kuhinjskim vratima. „Ne, moram srediti par stvari." „Pa, onda se vidimo tamo natrag." Iskusni švicarski kapetan iskesio mu se. „Nemoj se zbog toga gristi više nego što vrijedi, mladi u." Duffy je slegnuo ramenima. „Zaboravio sam koliko vrijedi."

Sedamnaesto poglavlje Našao ju je u brašnom zaprašenom skladištu, kako sjedi na ba vici soli i jeca toliko gr evito da je izgledalo kao da je rastrže opor nevidljivih pasa. „Epifanijo?“ Okrenula je suzama umrljano lice prema njemu, a onda opet skrenula pogled, pla i ja e nego prije. „Zašto si se vratio?“ pitala je kona no. „Samo da zbog tebe izgubim ovaj posao?“ „Hej, Pif", rekao je Duffy. „Nemoj plakati. Werner te ne može otpustiti, Aurelian je taj ija je kr ma, a ja još imam utjecaja kod njega. Kvragu, re i u mu da ti da povišicu."

„Nemoj", zagrcnula se starica, „niti spominjati ime ... te male guje.“ „Koje male guje?“ zapitao je Duffy za eno. „Aureliana?" „Da. On je taj koji je bacio ... nekakve prljave ini na tebe, da te u ini bezdušnim i hladnim prema meni. Ooooo“ Opet je po ela jaukati od jada. Duffy je smatrao da nije pošteno od nje da tako promijeni temu. „Govorimo o Werneru“, rekao je. „A ja u se pobrinuti da on u budu nosti bude pristojan.“ „Što je mene briga za budu nost?“ zajaukala je Epifanija. „Ja nemam budu nosti. Brojim sate dok Turci ne do u i odrube zidove i sruše mi glavu.“ Duffy je pretpostavio da je ona u zadnje vrijeme toliko esto izgovarala tu re enicu da se više nije ni trudila glagole izgovarati na odgovaraju em mjestu. „Nisam ak ni oca vidjela ve dva tjedna“, rekla je slomljeno. „Htjela sam ga samo ostaviti kad ti i ja odemo ... a sad, kad se toga sjetim, jednostavno više ne mogu pred njega!" „Dobri Bože“, rekao je Duffy. „Pa tko mu onda donosi hranu?“ „Što? (šmrc) O, dala sam Shrubu da to radi.“ Digla je umoran pogled na njega. „Briane, ako budeš razgovarao s tim užasnim Aurelianom, možeš li mu re i da kaže Werneru za moj brendi? Uvijek sam imala naviku popiti samo gutljaj prije nego što legnem i kad ustanem ujutro, da mi pomogne raditi, znaš. ali sad me Werner vrije a i kaže da ne smijem, pa ga moram piti krišom kad nitko ne gleda, što je tako ponižavaju e. Kao da bi Werner sam obavljao bilo što od posla - stalno se skriva pri aju i s tim svojim vražjim prijateljem pjesnikom. Daj mu reci za to, Briane. Barem toliko bi u inio za mene, zar ne?“ Irac se zamišljeno zagledao u nju. Je li to gambit, zapitao se, pri a od koje bih trebao osjetiti odgovaraju u krivnju? O, Briane, eto vidiš, u pi e si me otjerao, ti bezdušni nitkove. Trebam li to tako shvatiti? Moj Bože, pomislio je najednom, poslušaj sam sebe, Duffy. Baš jesi bezdušni nitkov. Ova stara cura bila je mirna i sretna ovdje dok se ti nisi pojavio i dao joj luda obe anja koja nisi mogao održati. Jesi je otjerao u pi e. Oklijevaju i je posegnuo i blago joj stisnuo rame. „Popri at u s njim“, rekao je tiho i izašao. Anna je bila u kuhinji i digla je pogled kad se istodobno Duffy pojavio iz skladišta, a Mothertongue ušao iz dvorišta. „Gdje je po ela su obojica istodobno. „Poslije vas, gospodine", rekao je Mothertongue. „Hvala ti. Anna, gdje je Werner?“ „Na istom mjestu na kojem je bio prije nego što su ga buka i pla izvukli ovamo vani prije nekoliko minuta: u svom privatnom vinskom podrumu." Kad se Irac okrenuo u smjeru koji je pokazala, dodala je: „Ja ne bih tek tako upadala. Onaj pjesnik Kretchmer je unutra s njim - pišu

ep ili tako nešto, i ne trpe upadice." „Jednu e dobiti", predvidio je Duffy, nastavljaju i kora ati. Iza sebe uo je Mothertonguea kako pita: „Gdje je g a Hallstadt otišla? Nije vani u dvorištu." „U skladištu je", odgovorila je Anna umorno. Duffy je zastao i pogledao preko ramena u Mothertonguea, koji je, okrenut vratima skladišta, zastao da pogleda natrag u njega. Njih su dvojica zurila jedan u drugoga sekundu-dvije, a onda zamišljeno nastavili kretanje u razli itim smjerovima. Irac nikad nije bio u Wernerovu vinskom podrumu, ali je znao da je zavu en pod glavno stubište, stubu-dvije ispod razine poda, i za trenje stajao pred niskim vratima, ruke podignute za kucanje. No, prije nego što je to u inio, palo mu je na pamet da nema razloga biti pristojan - pa je samo dograbio kvaku i s trzajem otvorio vrata. Niska prostorija iza njih bila je oko dvanaest stopa duga i osam široka,4 a boce, ba vice i amfore zakr ivale su police od poda do stropa, blago osvijetljene lampom na stoli u posred poda. Dvojica ljudi koji su sjedili za stoli em napola su sko ili sa stolaca, osupnuti Duffyjevim ulaskom, i on se zagledao u obojicu. Werner je bio malo puniji nego što ga se Duffy sje ao, i njegova neuobi ajeno fina odje a samo je naglašavala napudrano bijedi lo njegova lica i sjedine u njegovoj nauljenoj kosi. Kretchmer je bio ovjek robusnijeg izgleda, lica preplanulog pod iznena uju e crvenom bradom, ali on je bio taj koji se inio uznemirenijim. „Ach!“ uzviknuo je pjesnik piskavim, promuklim glasom, živ ano gledaju i u Ir eve noge. „Obi ne bitange prekidaju sveta posla! ovjek krvavih ruku upada u gaj Afrodite same! Ukloniti se moram!“ Provukao se pored Duffyja, pogleda još uvijek oborenog, i požurio niz hodnik. Werner je ponovo sjeo i digao ruke. „Zar se ne može umjetnost stvarati bez svih tih svjetovnih smetnji?" Duffy je zurio u njega. „Što?“ Werner je duboko udahnuo pa izdahnuo. „Nije bitno, Duffy. Što ho eš?“ Irac je pogledao pretrpani stol i podigao malenu drvenu zviždaljku koja je imala samo jednu rupu za prst. „Nemoj mi re i: skladate svetu misu.“ Puhnuo je, ali nije dobio nikakav ujan ton. „Preporu io bih vam novu tonalnu zviždaljku.“ Werner je ustao od stola i, uz mnogo potisnutih bolnih grimasa, došepao i istrgnuo zviždaljku iz Duffyjeve ruke, a onda se isto toliko nespretno vratio do svog stolca. „Ima li nešto što si htio re i, ili ti je samo bilo dosadno?" Duffy je zinuo da se raspita za kr marove ozljede, a onda se sjetio zašto je došao. „Htio sam ti re i da ne možeš otpustiti Epifaniju Vogel. Ti „Mogu raditi što god ho u u svojoj kr mi." Irac se nasmiješio i sjeo na Kretchmerov stolac. „To i jest krucijalno, baš to. Kako to da ti stalno zaboravljaš da to nije tvoja kr ma? Aurelian je vlasnik, a on je moj stari prijatelj. I on ne e -" „Nije te bilo pola godine. Ne bih rekao da je on još uvijek tvoj prijatelj. A u svakom slu aju," dodao je s iznenadnom žestinom, „ja upravljam kr mom, proklet bio! Moj je prst na bilu u svakom trenutku. On sluša mene kad je u pitanju vo enje kr me. Misliš li da bi on to mogao sam, bez mene? Ne, gospon! Taj mali stari -" Duffy se nasmijao. „Prst na bilu? Ta ti je dobra! Ova kr ma sigurno može voditi samu sebe jer koliko se ja sje am, ti si rijetko kad prisutan. Uvijek si u ku i one karikature od pjesnika. Kvragu, sje am se uskršnje ve eri, kad je Zapolja skoro raznio kr mu na komade - a ti nisi za to

ni uo sutra ujutro! Bio si preko kod njega ... citirao Petrarcu i ljubio Kretchmerove izme, valjda ..." Za udo, lukav pogled pojavio se u kr marevim o ima. „Pa ... nisu to baš bile njegove izme “

Irac je zaškiljio na njega. „Što, kog vraga, ho eš re i?" „Pa, ako baš moraš znati, Kretchmer nije bio doma te ve eri - ali njegova žena jest." Podlo se nasmiješio. „Njegova udesno mlada i privla na žena, mogao bih dodati." Duffy je bio iskreno zbunjen. „Ti mi to ho eš re i da njegova žena ... i ti ..." „Ne kažem ništa!" uzviknuo je Werner, još uvijek se smješkaju i. „Samo primje ujem da senzitivne, lijepe mlade dame naginju tome da budu oborene onom vrstom stihova koju ja pišem. Oborene do zapanjuju e razine." ak je namignuo. Duffy je ustao, pomalo iznena en i zga en. „Oborene u horizontalu, koliko sam shvatio. A gdje je bio Kretchmer dok su se sve te krasne stvari odvijale? Ovdje preko, lo i novi bock, pretpostavljam." „Mogu e. Ja samo znam da mi je ona dala do znanja da se on ne e vratiti do jutra, u najboljem slu aju.“ „Ako bi me sad ispri ao,“ rekao je Duffy, mahnuvši na papire na stolu, „ostavit u te sad tvom epu, i - napustiti gaj jadne Afrodite. Ali Epifanija još radi ovdje, razumiješ? I dopušteno joj je da drži bocu brendija u svojoj sobi. Poslat u uskoro Aureliana da trkne ovamo dolje i potvrdi ti to.“ Otišao je do vrata i okrenuo se. „Znaš. bolje se pripazi. Jesi li uop e pogledao kolika ramena taj Kretchmer ima? Za jednog pjesnika su prokleto široka. Mogao bi te samljeti u kašu.“ Napudrani kr mar samouvjereno se nasmijao. „Ja nisam u slaboj kondiciji. Štoviše, stalno sam ga pobje ivao u obaranju ruke.“ Duffy je zastao na još jedan tren, a onda slegnuo ramenima. „Ti valjda znaš najbolje“, rekao je i otišao, zatvaraju i vrata za sobom. Nema na ina, pomislio je kre i natrag prema kuhinji, da bi Werner pošteno pobijedio Kretchmera u obaranju ruke: ili je Werner lagao, ili je Kretchmer svojom voljom dopustio da bude poražen. A zašto bi on to htio u initi? I zašto bi - još udnije - žena krupnog, zdravog muškarca kao što je on bila privu ena nekim poput Wernera? A zašto ti razbijaš glavu oko toga? pitao je sam sebe iživcirano. Zatekao je Annu kako struže hrpu sjeckanog, osušenog mesa s daske u lonac. „Prava govedina“, izjavila je kad je digla pogled i vidjela ga. „Ve ina kr mi služi pse i ma ke još od prije vikenda, premda to ne zovu tako, naravno. Mi smo imali bolje zalihe - imat emo pravu svinjetinu i govedinu do negdje etvrtka.“ Umorno se nasmijala. „A ak i tad emo vjerojatno

uvati integritet, jer ne e više preostati ni pasa ni ma aka.“ „Bio sam u dugo opsjedanim gradovima u kojima su ak i štakori svi pojedeni“, rekao je Duffy tiho, „pa smo jeli mrave, termite i žohare. Neki su jeli i gore stvari.“ Anna je iz sebe izvukla dobru imitaciju vedrog osmjeha. „Zbilja? Moram ti re i da mi to otvara skroz nove vidike za revidirani jelovnik.“ On je pokazao palcem prema skladištu. „Pif još tamo?“ „Pa,“ odgovorila je ona obazrivo, „je ...“ Tiho je otvorio vrata da je ne bi uplašio, i vidio je nju i Lotharija Mothertonguea kako skupa sjede na jednoj od malobrojnih preostalih stofuntaških vre a brašna. Razgovarali su tiho mrmljaju i i Mothertongue ju je milovao po kosi. Irac je zatvorio vrata isto onako tiho kao što ih je i otvorio. Stao je pokraj Anne i gledao je kako reže luk i sitni ga na kockice. „Koliko dugo ve to traje?“

Ona je pokupila bijele komadi e i s ruke ih stresla u lonac. „Nekoliko dana. ini se da se sva ije ponašanje promijenilo tijekom ovih zadnjih par tjedana." „Nemoj mi re i. Pa, ipak u se založiti za nju kod Aureliana." „E to je velikodušnost!" Kimnuo je glavom. „Zajedljivo, Anna, baš zajedljivo. Budi uvjerena da sam duboko povrije en. Gdje u ga na i?" „Kvragu, oprosti. U staroj kapeli, vjerojatno. Provodi mnogo vremena tamo, radi razne udne stvari s utezima i njihalima i malenim zvrkovima poput onih kakvima se židovska djeca

igraju. A svaki put kad se pojavi malo sunca, on maše malim zrcalom kroz prozor. Kao da šalje signale, znaš, ali vani je dvorište visokih zidova bez prozora - jedini tko bi mogao vidjeti bljeskove bile bi ptice u letu." „Te ti stvari takvi magi ari vole raditi", rekao joj je Duffy. „Vidimo se kasnije." Dugi hodnik sa zapadne strane kr me bio je mra an u pola dana kao i po no i i Duffyju je trebalo nekoliko minuta da napipa put duž promjena u visini, širini i poplo anosti sve do visokih dvostrukih vrata kapele. uo je glasove tijekom zadnjih stotinjak stopa, i sad je vidio da su jedna od željeznih vrata odškrinuta. Premda nije mogao uti pojedine rije i, bilo je ne eg u zvuku glasova što ga je potaklo da zadnjih nekoliko jardi prije e tiho, ruke spuštene da olabavi bodež u koricama. Iste hrpe kutija i naslaganih metli zaprje ivale su vrata i on se pažljivo prikrao sa strane da bi mogao zaviriti u kapelicu kroz prostor izme u dvije okrenute metalne kante postavljene na gomilu starih smotanih tepiha. Premda je svjetlo kroz obojane prozore bilo sivo i mutno, Duffyjevo dugo pipanje po mraku u inilo mu je o i osjetljivima i pri najmanjem osvjetljenju. Prizor koji je vidio pred oltarom izgledao je, pomislio je, kao ilustracija za nekakvu raspravu o nekom Savezu egzoti nih naroda: od šest - ne, sedam - ljudi su eljenih s Aurelianom, dvojica su bili crnci (jedan u perju, drugi u dugoj halji i burnusu), jedan je bio u kožu odjeveni divljak bakrene puti kojeg se Duffy sjetio da je vi ao oko kr me prije pet mjeseci, još jedan je izgleda dolazio s istog dalekog oto ja kao i Antoku Ten-no, a preostala trojica su ini se bili Europljani, premda je jedan bio kepec. „To ste me molili i prije“, govorio je Aurelian s možda prenaglašenim strpljenjem, „i odgovorio sam i prije.“ Kepec je progovorio: „Krivo smo se razumjeli, gospon. Mi više ne molimo“ Duffy je tiho isukao svoj bodež. „Uzeli biste ga silom?“ Aurelian se smiješio. „Ho! Vi ste djeca sa šibama koja su došla spasiti omiljeno janje od gladnog lava.“ Crnac u pustinjskoj odje i iskoraknuo je naprijed. „Dvije su stvari, Ambrozije, neosporno istinite. Kao prvo, tvoje su mo i ozbiljno ograni ene blizinom tebi ravnog neprijatelja, Ibrahima, dok naše mo i, premda manje, nisu umanjene - sad si skoro na ravnoj nozi s nama i mislim da ne bi mogao svladati svih nas sedam ako bismo se ujedinili.“ „Jesu li to bile obje istinite stvari“, pitao je Aurelian uljudno, „ili samo jedna od njih?“ „To je bila jedna. A druga je ova: Ibrahim e osvojiti ovaj grad, i osvojit e ga mnogo prije trideset i prvog. Zidovi se ve klimaju, a vani je na ravnici pedeset tisu a fanati nih janji ara koji ekaju prolaz da kroz njega jurnu. Nema na ina na ovom svijetu da ova pivovara potraje ta dva tjedna do ve eri Svih svetih. Ibrahim e biti ovdje prije nego što polovica tog vremena protekne, i on e zatrovati Mac Coolov badanj ili ga, vjerojatnije, samo bombom raznijeti u iverje i paru. Razumiješ li? Ono što si se ti nadao posti i Tamnim jednostavno je nemogu e.“ „Ti kažeš da sam ja poput psa koji nit’ kost glo e nit’ je drugom daje.“

„To no. Ti bi sa uvao Tamno pivo nedirnuto - što samo zna i da e ga Ibrahim biti u stanju uništiti do zadnje kapi i tako se pobrinuti da nikomu ne bude od imalo koristi. S druge strane, ako nam prodaš malo - po basnoslovno visokoj cijeni, ne boj se! - poslužit e svrsi, to jest, dvije svrhe: spasit e naše živote; a mi emo iz zahvalnosti pomo i tebi i tvom Kralju da pobjegnete iz ovog na propast osu enog grada. Jer premda Tamno, ako se sad isto i, ne e sasvim posti i svoju punu snagu obnavljanja carstva, znaš da bi svakako bilo dovoljno mo no da obnovi i pomladi nekoliko staraca.“ „A zašto misliš da je bilo kome mogu e pobje i?“ pitao je Aurelian. „Turci su potpuno okružili grad, znate.“ Kepec je ponovo progovorio. „Nemaš posla samo sa strancima. Ambrozije. I ti i ja znamo za pola tuceta podzemnih izlaza iz Be a - od kojih se do jednog“, dodao je, kimnuvši glavom prema oltaru, „može do i iz upravo ove prostorije.“ Aurelian je koraknuo na podij oko mramornog oltara, zbog ega su sedmorica ljudi izgledala kao molioci. „Bitka koja se ovdje odvija“, rekao je, „ne ti e se nikoga od vas, jer ste se svi vi odrekli bilo kakve pripadnosti Istoku ili Zapadu koju ste nekad mogli imati. Moj savjet vam je da bježite, bilo kojim od putova za koje ovaj vaš kolega zna - i ponesete vodu ili vino da si utažite že , jer ne ete dobiti ni kap Tamnog.“ „Vrlo dobro,“ rekao je crnac u burnusu, „prisiljavaš nas da-“ „Nemoj pri ati, star e“, prekinuo ga je Aurelian. „Pokaži mi. Do i ovamo gore.“ Koraknuo je unatrag i raširio ruke i Duffy je, vire i iz svog skrovišta, mogao vidjeti ruke starog arobnjaka kako trepere skoro neprimjetno, poput fatamorgane. Sedam Tamnih Ptica je

oklijevalo. Prijezir je ispunio arobnjakov glas porugom kad je nastavio: „Do ite ovamo gore, vi djeco koja se igraju magije! Okušajte svoje arolijice i vradžbinice protiv Zapadne Magije koja je rasla u korijenju mra nih šuma Britanije deset tisu a ljeta prije Krista, magije u srcu oluja i plima i godišnjih doba! Do ite do mene! S kojim od vas u se suo iti?“ Smaknuo je svoju crnu kukuljicu. „Vi znate tko sam ja.“ Duffyja su na as prošli trnci od strahopoštovanja, jer sivo svjetlo kao da je od lica koje je gledalo dolje na sve njih inilo stari, olujama isklesani granit. Ovo je Merlin, podsjetio je Irac samog sebe, posljednji knez Stare Mo i, lik koji se opskurno provla i poput strane niti kroz vremenom zamu enu tapiseriju britanske prapovijesti. arobnjak je posegnuo rukom - lelujala je, kao da ju se gleda kroz uzburkanu vodu - i kao da je uhvatio nevidljivu om u ili ru ku i povukao. Crnac je bez svoje volje zateturao naprijed. Aurelian je ispružio drugu ruku prema kepecu i Duffy je vidio kako se kepecova kosa pomi e pa uko i raš upana u svim smjerovima od glave. arobnjak je stisnuo prste te ruke, a maleni je ovjek zajaukao od bola. „Pokazat u vam još jedan na in da se nestane iz Be a“, rekao je

Aurelian tiho. Tada je svih sedam Tamnih Ptica jurnulo prema vratima, uklju uju i dvojicu držanih koji su se istrgnuli iz Aurelianova magi nog stiska. Duffy se jedva imao vremena odbatrgati na drugu stranu hrpe tepiha prije nego što su projurili pored njega i dali sandalama vjetra niz hodnik. Pogledao je natrag prema oltaru i vidio da Aurelian gleda u njega. „Pojavljuješ se iz tepiha, poput Kleopatre“, primijetio je stari arobnjak. Duffy je ustao i prišao šipki za pri est. „Vidim da Antoku nije jedini koji je postao zahtjevan“, rekao je. „Drago mi je da ja nisam pitao za dopuštenje prije nego što sam za sebe mrknuo gutljaj.“ Aurelian je na to podignuo obrvu. „Tamno? Kušao si ga? Kad?“ „Na Uskršnju ve er.“ arobnjak se namrštio, a onda odmahnuo glavom. „Pa, ne bi mogao okrenuti pipu da oni

nisu htjeli da se napiješ.“ Zagledao se u Duffyja. „Reci mi - kakvo je bilo?“ Irac je raširio ruke. „Bilo je ... nevjerojatno dobro. Otišao bih dolje po još, ali kao da me paraliziralo.“ Starac se tiho nasmiješio. „Da, uo sam da zna imati takvih posljedica.“ Prešao je do par uskih stolaca pokraj prozora, sjeo na jedan i mahnuo prema drugom. „Spusti sidro. Pi e? Zmijicu?“ Duffy je razmišljao prilaze i. „Zmijicu", rekao je i, nogom pomakavši svoj rapir s puta, sjeo na rub stolca. Aurelian je otvorio kutijicu i dao Duffyju jednu od štapi astih stvar ica. „Ti si se borio ovih dana. Kako izgleda? Je li naš žedni prijatelj bio u pravu za zidove?“ Irac se nagnuo naprijed da gurne glavu zmijice u plamen svije e koju je Aurelian ispružio prema njemu. „Imaju minere i sapere pod zidovima, to da,“ rekao je kad ju je dovoljno pripalio, „ali tvoj Crnomaurin griješi što misli da je to odlu uju e. Moraš imati na umu da je listopad suludo kasno za Turke da budu ovdje - što se zaliha ti e, naga am da su u još goroj situaciji od nas, a oni se još moraju okrenuti i suo iti s prokleto dugim putem doma.“ Ispuhnuo je prsten od dima, nasmijao se, i bezuspješno pokušao to ponoviti. „Zidove se vjerojatno može oboriti za dan ili dva; pitanje je usude li se oni ekati još dan ili dva? Da i ne spominjem - procijenio bih - dodatnih dan do dva uli nih borbi koje bi bile neophodne da zauzmu baš cijeli grad.“ Aurelian je pri ekao trenutak, a onda podigao svoje bijele obrve. „Pa? Ho e li se oni usuditi?“ Duffy se nasmijao. „Bože, uop e ne znam.“ „Bi li ti, da ti zapovijedaš?" „Da vidimo - ne, mislim da ne bih. Janji ari su ve sad vjerojatno na rubu pobune. Željet e se vratiti doma u Konstantinopolj - jer e im trebati mjeseci da do u ku i, a ve sad su ekali

predugo da bi se mogli nadati da e izbje i zimu. Ako Sulejman ostane još - recimo - dodatnih tjedan dana, koliko bi trebalo da se probije i osvoji Be , skoro e morati prezimiti ovdje i krenuti na prolje e, a to je dovoljno dugo da ak i Karlo Oklijevaju i poduzme nešto povodom toga.“ Slegnuo je ramenima. „Naravno, naga anje je naga anje. On možda misli da može svoje janji are održati pod kontrolom i držati grad do prolje a, i pored srušenih zidina. Teško je re i. Mislim da je pokazao neoprostivo lošu procjenu time što je ostao ovdje ovoliko dugo.“ Aurelian je kimnuo glavom. „Pretpostavljam da si u pravu, vojno govore i." Irac se sarkasti no nasmiješio. „Ah. Ali sam skroz u krivu govore i spiritualno, ha?“ „Pa, moraš zapamtiti da je Ibrahim taj koji u kona nici donosi odluke, a njegova prva briga je da upropasti pivo - kad do e do kla enja na zadnju kartu, njega zbilja nije briga ho e li Sulejman uop e osvojiti Be , ili e svi janji ari izginuti na putu ku i, ili e ih Karlo sve u krvi izbaciti odavde tijekom zime. Ukoliko može uništiti pivo prije trideset prvog ovog mjeseca, kad se nadamo da emo isto iti Tamno i dati ga Kralju Ribaru, on e uspjeti u onome što je krenuo posti i - a nikakva cijena ne e biti previsoka." Irac je ustao, ostavljaju i oblak dima za sobom. „Onda emo se morati osloniti na janji arsku ežnju za domom." „Reci mi, jesu li Buggeovi Vikinzi od ikakve koristi u obrani?" „Pa, ne. Von Salm kaže da se oni ne uklapaju u disciplinirano ratovanje. Pretpostavljam da e biti od koristi ako do e do borbe prsa o prsa po ulicama, ali trenutno frustrirano sjede dosa uju i se u potleušici pokraj sjevernih baraka. Mogao si ih baš i zadržati ovdje." „Nisam mogao. Izgleda da je jedan od njih pretukao Wernera i bacio ga niz stube i on je inzistirao da ih se izbaci. Bugge je to zanijekao, ali Werner je bio ustrajan. Jadnik još šepa." Otresao je glavu od pepela sa svoje zmije. „Znaš, još uvijek se nadam da e oni imati ulogu u

ovome na neki bitan na in. Poslani su ovamo tako ... svrhovito ..." „Oni su gomila staraca." „Da. Ovo je rat staraca. Ma, znam da Sulejman ima tek trideset i etiri, a Karlu još nije ni trideset, ali sukob je star, stvarni kraljevi su stari - a ja sam možda i najstariji od svih." Ne mogavši smisliti odgovora, Duffy se okrenuo da ode. „Ho eš li popiti pi e ve eras sa mnom u mojoj sobi?" zapitao je Aurelian. „Ne", rekao je Irac, sje aju i se što ga je potaklo na odlazak prije pet mjeseci. Onda se sjetio sino njeg doga aja sa sviranjem harfe i fatalisti ki slegnuo ramenima. „Ma zašto da ne", uzdahnuo je. „Ustvari se ne moram vratiti u vojarnu prije podneva sutra. U koliko sati?" „Devet." „Dobro." Duffv je otišao iz kapele i stigao natrag do blagovaonice. Zimmermann je bio predaleko i previše zapadno da bi tih dana privukao mnogo vojnika i stolove oko njega zauzimali su izmoždeni gra ani. Konobarila je neka nova cura i dao joj je znak. „Daj mi jednu porciju što god se Ann i zateklo u loncu“, rekao joj je, „i vr Wernerovog burgundca - ma kvragu, pusti vino, nek’ bude vr piva.“ Spominjanje Wernera podsjetilo ga je da je htio razgovarati s Aurelianom o Epifanijinu poslu. Re i u mu ve eras, pomislio je. „ uj, dolazi li Bluto još ovamo?“ „Tko, gospod i ne?“ „Onaj zadužen za topove. Grbav je.“ „Ne bih rekla.“ Uljudno se nasmiješila i krenula do sljede eg stola. Duffy je šutio i sjedio ekaju i svoje pivo, uživaju i u udno žitastom ostatku okusa zmije - koju je odbacio prije

dolaska u blagovaonicu - i ignoriraju i znatiželjne poglede okolnih gra ana. Kad je pivo stiglo, nato io je sebi jednu kriglu i polako je pijuckao. Nakon nekog vremena uo io je Shruba kako pomaže u nošenju puše ih tanjura do stolova. „Hej, Shrube!“ zazvao je. „Do i na as ovamo.“ „Da, g. Duffy?“ rekao je štalski momak kad je isporu io tanjur i stigao do njegova stola. „Ti si nosio hranu starom Vogelu? Epifanijinom ocu?“ „Jesam par dana, ali on me plaši. Stalno me zove pogrešnim imenom i govori mi da mu nabavim pi e.“ „Ne eš valjda re i da si samo prestao? Svetog mu „Ne, ne!“ rekao je dje ak žurno. „Dao sam Marku da to radi. On se ne boji ludih staraca.“ „Marko? To je onaj mali s crvenim izmama?“ „Da, gospon“, potvrdio je Shrub, o ito impresioniran spominjanjem crvenih izama. „Dobro onda. Ovaj, možeš dalje.“ Možda u znak isprike zato što je prije bila neljubazna prema njemu, Anna je dala novoj curi da donese Duffyju pozamašnu zdjelu gulaša i on je juna ki navalio na nju, ispiru i ga velikim gutljajima hladnog Herzwesten laganog. Kona no je odložio žlicu i s naporom ustao. Pogledao je po prostoriji, ali nije bilo nikoga me u ljudima uplašenih pogleda koga je poznavao da bi se s njim pozdravio pa je samo oteturao do prednjih vrata i van na ulicu. Teturavom Ircu sve vani inilo se previše jarkim - premda su sivi oblaci sakrili nebo i od sunca napravili tek mutan sjaj - a povjetarac je bio prehladan, i povici otrcane djece bili su nepodnošljivo glasni. Koliko si sati sna imao prošle no i, Duffe? upitao je sebe. Pa, ne znam, ali bilo je to manje nego što je dovoljno za umornog, sredovje nog vojnika kojem pretpotopni kralj jaše na grba i poput Starca Iz Mora. Duboko je uzdahnuo i skrenuo lijevo na uglu kr me umjesto da nastavi prema Rotenturmstrasse. Uskoro je došao do štalskih vrata kr me, naslonio se na štap za vješanje rublja

i pogledao okolo, prisje aju i se. Vidim da Werner nije ponovno natkrio pregratke koje je raznio onaj petard, primijetio je. Pitam se misli li on još uvijek da sam ja odgovoran za to. Vjerojatno misli. Barem je netko pokrpao ogradu tamo gdje je Zapoljina prokleta etrdesetfuntaška kugla prošla kroz nju. A tamo preko je mjesto gdje su sjevernjaci bili smješteni. Prešao je dvorište do štala i vidio da je nekoliko slamarica još uvijek tamo uz stražnji zid. Skoro bez svjesne primisli uvukao se na najnižu, zatvorio o i i uskoro zaspao. S jasno om tipi nom za poslijepodnevne snove, sjedio je za stolom nasuprot Epifaniji. Kosa joj je tad još bila više tamna nego sijeda, a njezini izrazi lica i geste još nisu izgubili bezbrižnu spontanost mladosti. Premda nije mogao uti svoje rije i - u stvari je, ini se, mogao govoriti samo dok nije pokušavao sam sebe slušati - znao je da joj pri a gorljivo, pokušavaju i joj nešto objasniti. Što je to što ju je pokušao natjerati da shvati, tog davno prošlog jutra? Ma, pa naravno! Da bi ona bila luda da, kao što je planirala, po e za Maxa Hallstadta - da bi se umjesto toga trebala udati za Duffyja. Zastao je u govoru da bi otpio piva, i na trenutak imao teško a da opet uhvati nit svog besprijekorno logi nog argumenta. „O, Briane,“ rekla je, kolutaju i o ima od napola hinjenog o aja, „zašto o takvim stvarima pri aš samo kad si bolestan, pijan ili umoran?“ „Epifanijo!“ pobunio se. „Ja sam uvijek bolestan, pijan ili umoran!“ Prizor je s treptajem nestao i zatekao se kako se progurava u predvorje crkve Sv. Petra. Nekoliko Hallstadtovih prijatelja bilo je tamo, o ito postavljenih baš za odre enu svrhu, da zaprije e put Ircu ukoliko pokuša u i i poremetiti vjen anje. „Ma daj sad, Briane", rekao je jedan - kako se ono zvao? Klaus nekako. „Ti više nisi dio ove slike.“ „Gubi mi se s puta, krasta o gubava“, rekao je Duffy glasom dovoljno jakim da se okrenu glave u bližim klupama. „Hallstadte! Proklete ti o i, ne eš Od šake u trbuh se zgr io i zašutio na tren, ali onda je i on uputio udarac i Klaus je zaplesao unatrag pod neodrživim kutom i udario u krstionicu ... Jard visoki stup s mramornom kadicom zaljuljao se, nagnuo - kad se Klaus otkotrljao na jednu stranu - i onda završio na plo ama poda uz užasan tresak. Sveta vodica pljusnula je po licu užasnutih redara, a krhotine mramora razletjele su se po podu. Još jedan od Hallstadtovih prijatelja zgrabio je Duffyja za ruku, ali ga je Irac otresao. Koraknuo je u crkvu. „Hallstadtu, kurvin sine, izvuci ma i stani pred mene ako nisi kukavica bez muda kao što svi misle!“ Ljudi su skakali na noge i stigao je na as vidjeti Epifanijino užasnuto lice pod velom, prije nego što ga je jedan vrsti ministrant onesvijestio udarcem velikog željeznog raspela. Tada je samo padao kroz vrtlog starih prizora i lica, preko ijeg prigušenog brbljanja je mogao uti jedan stara ki glas kako se snažno i s užitkom smije.

Osamnaesto poglavlje Kad je otvorio o i, bio je u dubokoj sjeni, a zid kr me, iji je vrh mogao vidjeti s mjesta gdje je ležao, bio je tamnosiv oko žutila prozora. Bože, pomislio je ošamu eno. Samo san ovaj put, zar ne? Bilo je dovoljno gadno pro i te nesretne dane po etkom dvadeset šeste, bez da ih moram ponovno proživljavati u snovima. Ah, ali su to barem moja sje anja. Bolje deset takvih nego jedan od onih vražjih snova o jezeru na mjese ini - što si riskirao, piju i sve ono prokleto pivo. Drži se vina, mladi u. Skotrljao se i digao na noge, otresao slamu s dubleta i prstima po ešljao kosu, pa duboko udahnuo, izdahnuo i krenuo prema zgradi. Iz navike je ušao na stražnja kuhinjska vrata i zatekao Marka s crvenim izmama kako uzima slatku kiflicu iz smo nice. „Marko“, rekao je Duffy, zastaju i. Postojalo je nešto što je htio pitati tog dje aka. Što je to bilo? „Werner je rekao da smijem uzeti“, rekao je dje ak žurno. „Baš me briga za tvoje vražje pecivo. Ovaj ... ah da, ti si nosio hranu Gustavu Vogelu, koliko sam shvatio?" „Jesam neko vrijeme. Werner je rekao da više ne moram." „Pa tko onda?" Marko je trepnuo. „Tko što?" „Nosi starcu hranu, glupane jedan." „Ne znam. Zašto ne ide van pa je traži, kao svi drugi?" Dje ak je istr ao kroz stražnja vrata, ostavljaju i Irca da se mršti od zlovolje i brige. Nova cura koja ga je poslužila prije zurila je u njega s druge strane ognjišta, gdje je sipala u zdjele o ito isti onaj gulaš. „Gdje je Epifanija?" pitao ju je. „Otišla je le i ranije", odgovorila je cura. „Nije se osje ala dobro. Što radite u kuhinji? Gosti trebaju -" „Gdje je onda Anna?“ „Tamo u blagovaonici, to i, valjda. Ako ho ete ve eru morat ete -" „Možeš pojesti moju“, rekao joj je Duffy s osmjehom, prolaze i pored nje u hodnik. Blagovaonica je bila puna i živa od veselosti koja obuzme ljude kad znaju da bi za dvadeset etiri sata lako mogli biti mrtvi. Pivo je ispijano zapanjuju im tempom i Duffy je zatekao Annu nagnutu pored jedne od ukrašenih ba vica, kako drži vr pod zlatnim mlazom iz pipe. Dignula je pogled i ugledala ga. „Mislila sam da si otišao.“ „Ne, samo sam zaspao otraga. Epifanija je otišla le i?“ „To je - Shrube! Ovo je za stol za kojim su Alexis i Casey, požuri - to je to no. Zašto?“ Pogledala ga je sumnji avo. „Ma, daj, lakše malo, Anna. Ne planiram i i gore i nametati joj se. uj, ona je dala Shrubu da nosi hranu njezinom ocu, i -“ Shrub je opet dokaskao. „Bok, g. Duffy! Anna, još dvije krigle za Franza Albertzarta i onu staru gospo u.“ „Stižu. Što si govorio, Briane?“ „Pa, Shrub je dao Marku da to obavlja, ali sam ja maloprije naišao na Marka i on mi kaže da je prestao.“ „Evo ti, Shrube “ Dje ak je uzeo krigle i s izrazom krivnje požurio dalje. „Prestao što?“ „Kvragu, poslušaj što ti govorim. Nitko nije nosio hranu starom Vogelu. Sad, ne u ja biti nešto o ajan ako ga na u mrtvog, ali mislim da bi njegova k i mogla biti.“

„Oh, kvragu“, rekla je Anna tiho. „U pravu si. Re i u joj odmah ujutro.“ Ustala je i sklonila pramen kose s lica, a onda ga pogledala malo suosje ajnije. „Briane, a što je to pošlo po krivu, uop e, s tobom i njom?“ Kad je Duffy zastao da uobli i uvjerljiv i manje-više to an odgovor, vrata su se s treskom otvorila i petorica mladi a ukaskala su unutra. „Anna!“ povikao je jedan od njih preko cijele prostorije. „Pet krigli, odmah!“ Irac se nasmiješio jednom stranom usana i nježno je šakom lupio po ramenu. „Ispri at u ti jednom“, rekao je i krenuo prema stubama. Okrenuo se i vidio da ga gleda. Usnama je oblikovao ime, Aurelian, pokazuju i prema gore. Neki je ovjek spavao na stubama i Duffy je pažljivo koraknuo i zaobišao ga, razmišljaju i kako su se opkoljeni gradovi vjerojatno predavali ranije kad u njima nije bilo vina i piva da tu i tamo skrenu pažnju hraniteljima od beznadnosti njihova položaja. Stigao je na gornje odmorište i našao Aurelianova vrata, ali baš kad je krenuo pokucati, sjetio se da mu je stari arobnjak rekao u devet sati.

Kvragu, pomislio je. Vjerojatno još nije ni osam. Trebao sam spavati malo dulje, možda nastaviti san do onog kad sam otišao iz grada da se borim na Moha u. Po eo se na prstima šuljati dolje, a onda je nestrpljivo frknuo, vratio se, i glasno pokucao na vrata. Iznutra za uo se cik, a preko njega je doprlo Aurelianovo užurbano, ali autoritativno: ..Tko je?“ „Finn Mac Cool.“ Nakon jednog trena vrata su se otvorila i jedna od sluškinja se, odvra aju i pogled, provukla pored Irca i požurila dalje. ..U i, Briane“, rekao je Aurelian umorno i strpljivo. Soba je možda bila potpuno ispremještana od Duffyjeva zadnjeg posjeta, ali se nije promijenila, bila je to još uvijek nagomilana, svije ama osvijetljena zbirka tapiserija, draguljima opto enog oružja, posuda u kojima je nešto kipjelo bez izvora topline, knjiga dovoljno velikih da posluže kao zidovi ku e za omanjeg ovjeka i opskurnih životinja prepariranih u neo ekivanim položajima. Stari arobnjak sjedio je prekriženih nogu na jednoj tapeciranoj sjedalici. Duffy je pokazao palcem prema odlaze oj sluškinji kad je zatvorio vrata. „Mislio sam da takve stvari nisu dobre za vas polutane." Zatvorivši o i na deset sekundi, Aurelian ih je otvorio i pogledao ga te odmahnuo glavom. „Godine najamni kog vojevanja u inile su te grubim, Briane, u tolikoj mjeri da ne spadaš u pristojno društvo. Samo sam je pitao je li neka od cura nedavno pokušala u i u moju sobu; nekoj novoj curi možda nisu rekli da se u moju sobu ne ulazi. A zar ti nisam rekao u devet sati?“ „Odlu io sam da bih mogao krenuti natrag do vojarne oko devet. Zašto samo ne zaklju aš vrata?“ „O, zaklju avam, uglavnom, ali ponekad zaboravim, a esto zagubim klju eve.“ „Zar to nije pomalo nemarno?“ Duffy je našao jedan stolac, otjerao ma ku s njega i sjeo. „Na kraju krajeva, pretpostavljam da bi nešto od ove krame moralo biti dragocjeno nekome ...“ „Da“, odbrusio je starac. „Vrlo dragocjeno, mnogo od tih stvari. Stvar je u tome što sam seja sklon oslanjati - možda i previše! - na druge vrste zaštite.“ Kimnuo je glavom prema vratima, iznad i oko vrha kojih je Duffy primijetio strukturu koja je izgledala kao kombinacija pre ke za papige i ku e za lutke. „Ho eš li brendija?“ „Što? O, svakako.“ Pri ekao je dok je arobnjak to io dvije aše zla anog španjolskog brendija i pružio mu jednu. „Hvala. Zašto si me htio vidjeti?“ „Ništa posebno, Briane. Samo sam htio pro avrljati. Na kraju krajeva, mjesecima se nismo vidjeli.“ „Ah. Pa, ima jedna stvar o kojoj sam ja htio s tobom popri ati. Werner namjerava otpustiti

Epifaniju, a taj posao joj je otprilike sve što ima na ovom svijetu. Bio bih ti zahvalan kad bi mu rekao da je ona stalno zaposlena i da mu je bolje da je ne kinji.“ Aurelian je upitno trepnuo. „Dobro. Koliko shva am ti i ona ... više se ne vi ate?“ „To no. Ona za to krivi tebe, a ja nisam baš siguran da se ne bih suglasio s njom.“ Na Ir evo iznena enje, Aurelian nije podigao obrve i pobunio se. Umjesto toga, starac je otpio dug gutljaj svog vinjaka i rekao: „Možda je to pošteno, a možda i nije. Ako jest, pokušaj zamisliti koje bi stvari to raskinule, da ja nisam. Ili zbilja misliš da biste pobjegli i živjeli sretno i zadovoljno u Irskoj?“ „Ne znam. To nije - nije bilo - nemogu e.“ Duffy je uzeo bocu i ponovo napunio svoju ašu.

„Koliko si star, Briane? Dosad bi trebao znati da nešto uvijek raskine ljubavne veze ukoliko obje strane nisu spremne popustiti. A to popuštanje postaje sve teže što si stariji i manje fleksibilan i neovisniji. Nisi ti za to, Briane. Ne bi se sad mogao oženiti kao što ne bi mogao postati sve enik, ili kipar, ili trgovac povr em." Duffy je otvorio usta da izrekne ljutito poricanje, a onda iskrivio kut usana nagore i zatvorio ih. „Vrag te odnio", rekao je kiselo. „A zašto to onda pola vremena želim?" Aurelian je slegnuo ramenima. „To je u naravi vrste. Postoji dio muškog uma koji se može opustiti i zaspati samo kad je on sa ženom i taj se dio umori od toga da je stalno napeto budan. Daje naredbe glasom toliko jakim da to esto priguši druge komponente. Ali kad taj glasni kona no zaspi, drugi povrate kontrolu i zacrtaju novi smjer." Nasmiješio se. „Ravnoteža nije mogu a. Ako ne želiš podnositi stalno klackanje, moraš ili na smrt izgladniti logi ke komponente ili vezati onu upornu, za epiti joj usta i zaklju ati je u podrum." Duffy je napravio grimasu i popio još brendija. „Navikao sam na ljuljanje, a nikad nisam bio od onih kojima od kretanja bude zlo", rekao je. „Ostat u na klackalici." Aurelian se naklonio. „Vi imate tu mogu nost, gospodine." Irac se nasmiješio arobnjaku skoro sa simpatijom. „Shva am lija to dobro da si i ti sam bio u jednoj ili dvije takve veze?" „O, da." Starac se nagnuo natrag do jednog kredenca, posegnuo preko glave i pronašao jednu od svojih sušenih zmija. Kotrljao ju je me u prstima nezapaljenu, zamišljeno zure i u nju. „Ne u zadnja tri stolje a, hvala nebesima, ali u svojoj relativnoj mladosti - da, nekoliko upetljavanja, u koja sam vješto domamljen, ali svako od njih bi na kraju završilo u svojoj verziji onog jednog standardnog svršetka." Duffy je iskapio svoju ašu i stavio je na stol. „To je jedna strana tebe koju nikad nisam ni naslutio", rekao je. „Pri aj mi o tim curama - pri aj mi o toj zadnjoj, prije tri stolje a, za ime Božje." I arobnjakova aša bila je prazna i na trenutak se zagledao u zmiju u lijevoj ruci i ašu u desnoj. Onda je, donijevši odluku, ispružio ašu prema Duffyju da mu je opet napuni. „Bila je vještica iz Sussexa po imenu Becky Banham", rekao je dok mu je pi e neuredno pljuskalo u ašu. „Bila je mala seoska vještica, ali definitivno prava stvar - ne jedna od onih horoskopskih što bulje u kristale." „A ta ... veza se prekinula zato što si ti bio prestar za kompromise i nisi htio izgladniti svoju logi ku -" „Pa, ne. Ne ta.“ „O? Onda je to bila njezina odluka?" „Ne. Ona-" Pogledao je u Irca kao da se opravdava. „Bila je spaljena na loma i." „Oh! Žao mi je što to ujem." Duffy nije znao što još da kaže o ženi koja je, ma što se drugo za nju moglo re i, još uvijek bila pokojna dulje od njegovog šukundjeda.

Aurelian je kimnuo glavom. „Žao ti je, kažeš? Bilo je i meni, bilo je i meni. Kad sam uo za to, tjedan ili dva kasnije, ja sam ... posjetio to selo." Zamišljeno je otpio gutljaj brendija. „Još i danas možeš vidjeti jedan ili dva dimnjaka kako vire iz travom obraslih humaka." Naglo ustaju i, starac je oteturao do jedne škrinje u kutu. „Tu je negdje „, rekao je, dižu i teški poklopac i bacaju i male predmete nemarno u stranu, „knjiga njezinih seoskih arolija koju mi je darovala. Ah? Aha!" Uspravio se drže i otrcanu, u kožu uvezanu knjižicu. Otvorio je prvu stranicu i pro itao nešto na njoj, a onda je naglo zaklopio i zagledao se u strop, brzo trep i. Duffy se zatekao kako žali zbog svog trenutnog bljeska suosje anja. Za ime Božje, ovje e, pomislio je, daj pokaži malo suzdržanosti, malo se kontroliraj. Da bi usmjerio arobnjaka na manje sklizak teren, pitao je: „A kako ti se opsada ini u zadnje vrijeme? Ima li

magijskih nagovještaja ili znakova o ishodu?" Aurelian je odložio knjigu na jedan pretrpani stoli i ponovo sjeo, pomalo samozatajno. „Ne, ništa. arobnja ki sam slijep i gluh, kao što sam siguran da sam ti ve objasnio. Kad ho u znati kako se Be drži, pitam nekoga poput tebe, tko je bio vani i vidio što se doga a." Kona no je stavio zmiju u usta i zurio, o iju u križ, u njezin kraj. Nakon otprilike jedne minute na kraju se pojavio crveni sjaj, a onda je s kratkim plamsajem vatre po ela gorjeti i on je vedro odbijao dimove. Duffy je podigao obrvu. „Koliko tih stvari još možeš u initi?" „O, mogu u initi sitne stvari, trikove, da bube ustanu i zaplešu ili da se curama suknje dignu iznad glave. Znaš takve stvari? Ali ne mogu u initi ništa što je izravan napad na Turke, ak ni poslati im svrbež glave ili smrad nogu. Naravno, mi smo u istom stupnju zašti eni od Ibrahima ... to je jednostavno pat-pozicija svih mo nih oblasti magije, što mislim da sam ti prorekao prije pet mjeseci.“ Duffy je ponovo punio svoju ašu. „Da. Htio si svoju kišnu magiju obaviti dok tvoje mo i još nisu bile ograni ene - i možda je i uspjela." Stari arobnjak se pomalo naljutio. „Možda je uspjela? Uspjela je, ti klipane. Jesi li vidio neki veliki top me u turskim formacijama, poput onih kojima su osvojili Rod? Ne, nisi. Moje obilne kiše prisilile su Sulejmana da ih ostavi za sobom -" „Te kiše su bile sretne za nas, to svakako“, suglasio se Duffy. „Ali kako možeš biti siguran da je to bila prizvana kiša, a ne prirodna pojava koja bi se ionako dogodila?“ „Bio si tamo. Znaš. Samo se želiš prepirati sa mnom.“ „No dobro, priznat u da je uspjelo onda u svibnju. Ali koja je korist od toga što imamo arobnjaka na svojoj strani ako on ne može izvesti nikakve arolije?“

Aurelian je s uzdahom ispustio dug mlaz dima. „Zamisli da si u corps-a-corps s ma evaocem koji ti je jednak po vještini. Tvoj bodež blokira njegov bodež, a tvoj ma njegov ma . Sad, tvoj bodež nije slobodan za ubadanje - ali bi li rekao da je beskoristan?“ „Ne ... ali ja ne bih samo stajao i napinjao se. Ja bih kurvinog sina koljenom me u noge i pljunuo mu u o i. uj, kad si unaprijed opisivao tu pat-poziciju, rekao si da e biti prakti ki nepromjenjiva.“ Aurelian se namrštio. „Da. I jest.“ „Prakti ki ne zna i isto što i apsolutno.“ „Kvragu, ovje e, sunce e se doslovno sigurno di i sutra ujutro, more e -“ „Ali ju se može promijeniti, ipak? Bilo bi užasno teško ili slabo vjerojatno, ali mogu e?“ „Bi li ovjek mogao amputirati, isje i i skuhati vlastite noge da ne umre od gladi? Da.“ „Kako? Ne ovaj gladni ovjek, mislim -" „Znam. No dobro, postoje dvije stvari koje bih ja mogao poduzeti koje bi oslobodile svu mo vojne magije. Jedna je užasno nesigurna, a druga užasno sigurna. Za koju bi htio uti?“

„Za obje. Kakva je ona nesigurna?" „Pa, trenutna ravnoteža je izme u Ibrahima i mene, promijenila bi se u našu korist kad bi sam Kralj Ribar izjahao i pridružio svoju volju mojoj u borbi. Razumiješ li? Morao bi fizi ki biti tamo i sudjelovati. To je nezamislivo opasno, kao da neoprezno iza eš svojim kraljem iza zida pijuna u šahovskoj partiji u kojoj su na neki na in na kocki tvoj život i životi svih koje poznaješ." Raširio je ruke. „Na kraju krajeva, Be nije apsolutno zadnje mjesto koje može poslužiti kao posljednje uporište protiv Istoka. Ima i drugih to aka snage gdje bismo se mogli pregrupirati i ne bismo bili u mnogo gorem položaju nego što smo sad. Ali nema drugog Kralja Ribara kojeg bismo mogli na i. Da ga pogodi zalutala kugla iz arkebuze, ili posije e naro ito energi an janji ar, ili ga samo udari sr ana kap od vru ina i napora ... pa, to bi bio kraj pri e. Ako Zapad izgleda kaoti no i neorganizirano sad, kad je samo ozlije en, pokušaj zamisliti kako bi to bilo da umre." „Prili no loše, nesumnjivo. Ovaj ... ne bi postojao na in da Turci pariraju tom zaoštravanju?" „Kako sad stvari stoje, ne. Jedini na in bio bi da se i Isto ni Kralj uklju i u sukob, što bi samo održalo pat-položaj. Bio bi samo napetiji, s više sile uklju ene s obje strane. Ali naravno, njihov Kralj je skriven na sigurnom, u Turskoj ili tako negdje." Duffy se po ešao po bradi. „Bi li zbilja bila tolika ludost krenuti s Kraljem Ribarom u bitku? Meni se ini -" „Ne možeš ni zamisliti koliki je to ulog", odbrusio je Aurelian. „Ako bilo što po e krivo, izgubili bismo sve. Ne bi više bilo kraljevstava na Zapadu, samo pustoš na brzinu organiziranih plemena koja žive u spaljenim ruševinama gradova i ekaju, vjerojatno željno, da Sulejman projaše tuda pa i formalno preuzme vlast." „Ma daj.“ pobunio se Duffy, „budimo realni. Vjerovat u ti na rije da bi bilo loše, ali ne bi moglo biti toliko loše.“ „Re e stru njak za metafizi ku povijest! Briane, nikad nisi vidio kulturu koja je izgubila svoje središte, svoju dušu. Nisam pretjerivao.“ Irac je otpio dug gutljaj brendija. „Dobro onda, Reci mi za onu drugu stvar, onu koja je ... ,užasno sigurna’.“ Aurelian se jako namrštio. „Re i u ti, premda e to predstavljati kršenje jednog prili no bitnog zavjeta šutnje. Postoji jedan ... proces, odre eni bezbožni gambit, koji bi smrskao pat-poziciju i otpuhnuo sve zapreke za bilo koji broj razornih magijskih napada na naše neprijatelje. Bio bi ekvivalentan -" „Što je to?“ prekinuo ga je Duffy. „To je fizi ki in koji, odre enim domamljivanjima, postaje invokacija, prizivanje ogromnog duha koji je star i zao više od ljudskog poimanja. Njegovo ili njeno sudjelovanje razbilo bi sadašnju ravnotežu snaga poput sanduka cigli ba enog na jedan kraj draguljarske vage.“ „Što je to?“ ponovio je Duffy. „Onoj ša ici koja za njega zna, poznat je kao Didiusov gadni gambit prevladavanja; otkrio ga je jedan rimski arobnjak prije otprilike tisu u godina, i s oklijevanjem su ga sa uvali i prepisivali kroz stolje a neki vrlo obrazovani i neprincipijelni ljudi. Nikad nije zbilja upotrijebljen. Koliko znam, postoje samo dva primjerka te procedure na cijelom svijetu - za jednu kažu da je u naj uvanijem trezoru Vatikanske knjižnice, a jedna je pokazao je na svoju policu s knjigama, „u jednom vrlo starom rukopisu tamo.“ Irac je zinuo da progovori, ali Aurelian je podignuo ruku i ušutkao ga. „ in koji otvara vrata toj užasnoj pomo i je, izravno re eno, krvna žrtva tisu u krštenih duša.“ Duffy je trepnuo. „Jasno mi je.“ „Moglo bi se izvesti, naravno. Mogu zamisliti da bih mogao primijeniti sav svoj utjecaj i

trikove i pripremiti samoubila ki juriš tisu u ljudi, i onda gledati s bedema kako umiru, i izgovoriti tajne rije i. I to bi svakako spasilo Be ... od Turaka. Mislim, ipak, da bi bilo bolje umrijeti isto, bez takve pomo i. Crni gambit poput toga uništio bi dušu arobnjaka koji ga izvede - izme u ostalih posljedica, ja bih nakon toga bio samo idiot koji slini - ali još bitnije, zagadio bi cijeli Zapad. Oni istan aniji mogli bi osjetiti razliku i u samom okusu piva." Duffy je opet iskapio svoju ašu. „Primje ujem", rekao je kona no, „da ti ... nisi uništio svoj primjerak te arolije." Aurelian na to nije odgovorio, samo ga je hladno pogledao. „Govorim li ja tebi kako da držiš ma u ruci?“ „Ne u zadnje vrijeme. Oprosti." Tijekom neugodne tišine koja je uslijedila, Duffy je još jednom napunio svoju ašu i potegnuo dobar gutljaj. Dobra je stvar, rekao je sam sebi, ovaj španjolski brendi. Zavalio se u svoj stolac i još jednom gucnuo. Da, gospodine, baš je izvrstan ... Nekoliko minuta Aurelian je pu kao kratki ostatak goru e zmije i gledao hr eg Irca s nezadovoljnim izrazom na licu. Kona no mu je zmija postala prekratka da je udobno drži i ugasio ju je u otvorenim ustima kamene glave garguja na stolu. Krenuo je probuditi Duffyja i poslati ga natrag u smjeru vojarni kad su se Ir eve o i otvorile i pogledao je u njega, budno i bez ikakva znaka pijanstva. Pažljivo je pogledao po prostoriji, a onda isto tako pažljivo u svoje ruke. Kad se obratio Aurelianu, bilo je to na dijalektu dumnoni kog keltskog. „Pitao sam se kad u te sresti", rekao je. „Plivao sam prema budnosti ve neko vrijeme." Mljacnuo je usnama. „Što

sam to, kog vraga, pio?" „Destilat vina", rekao je Aurelian. „Jesi li uop e imalo Brian Duffy?" „Ne u ovom trenutku. Jesam ...jesam li sanjao razgovor s tobom, Merline, u kojem si mi ti ponudio ma Calad Bolg, a ja ga odbio?" „Ne. To se dogodilo - baš u ovoj sobi prije malo više od pet mjeseci." „Oh? inilo se skorije. Nisam bio sasvim budan, rekao bih. Mogao sam se sje ati i prepoznavati stvari, ali nisam mogao kontrolirati svoj govor." „Da. Još uvijek je to uglavnom bio Brian Duffy, ali je bilo prisutno dovoljno tebe da mu daje neobjašnjiva sje anja ... i da ga usput sasvim izbezumi." „Znam. Prije toga sam sanjao, uvijek iznova, o kraju svega prije - ta zadnja hladna no uz jezero. Onda je poslije bila ona borba u šumi - tad sam bio potpuno budan, ali nakratko. Vidio sam te, ali sam odvu en prije nego što smo stigli progovoriti.“ „On mi nije bio na oku zadnjih nekoliko mjeseci. Jesi li bio potpuno budan u bilo koje vrijeme nakon tog dana?" ini mi se da se sje am da sam se tri- etiri puta probudio no u, vidio baklje i stražare, i onda opet zaspao. Ne znam kad - to bi mogla ak biti sje anja iz mog ... života. A onda sam se sino zatekao u vojni koj kr mi, i na kraju zasvirao harfu i poveo ih u jednoj od starih, ohrabruju ih pjesama. Svi su joj znali stihove, na ovom ili onom jeziku - takve stvari se nikad ne mijenjaju." Nasmiješio se. „I evo me sad, o ito, s dovoljno vremena za razgovor. Što je ulog i kako stojimo?" „Da vidimo, koje da izraze upotrijebim?“ Cijelu minutu sjedio je i šutio, spojenih vrhova prstiju, a onda se nagnuo naprijed i, kotrljaju im slogovima nezamislivo stare prethodnice nordijskog jezika, upitao: „Sje aš li se, Sigmunde, ma a koji si izvukao iz hrasta Branstocka?“ Duffyjevo lice je problijedjelo i kad je progovorio, to je bilo još uvijek na keltskom. „To ... to je bilo jako davno“, protisnuo je. „Davnije nego što volim i pomišljati“, suglasio se Aurelian, tako er na keltskom. „Ali ono što se doga a sad je nešto što smo tad vidjeli da e do i.“

Duffy se preznojavao. „Ho eš li da se ... povu em, i pustim njega na površinu? Bojim se da je previše vremena prošlo - ne bih rekao da je mnogo njega preostalo - ali pokušat u ako ti to kažeš.“ „Ne, Arthure, opusti se. Imaš ve inu njegovih bitnih sje anja, ja mislim, a to e biti dovoljno. Ali bit e to užasan sukob. Cijeli Zapad - što zna i više nego što ti znaš - ugrožen je i poljuljan, i ako mene pitaš ja mislim da je ovo ona bitka o kojoj smo proro anstvo davno uli." Irac je povratio boju u licu, premda je još izgledao potresen. „Ho eš re i... zbilja ... da Surter s dalekog žarkog juga „Ime mu je Sulejman.“ „... i horda Muspelheimera ...“ „Oni sebe zovu muslimanima.“ „I oni ugrožavaju ... koga? Aesire? Kelte?“ „Jest, i Gale i Saksone i Rimljane i svakoga zapadno od Austrije, gdje se mi sad nalazimo.“ Duffy se namrštio. „Borimo se u Austriji? Branimo Saksonce? Zašto se ne povu emo i utvrdimo svoje zemlje, da budemo spremni za njih kad do u onamo?" „Jer, ako se probiju ovdje, možda ne e biti dovoljno kamenja u cijeloj Engleskoj da se sagradi zid koji oni ne mogu srušiti. Ne možemo im dopustiti da uhvate zalet. A oni nova e i obu avaju za vojsku djecu osvojenih naroda, pa e obitelji pored kojih pro emo u povla enju biti izvor ljudi s kojima emo se jednog dana morati boriti." Starac je uzdahnuo. „Možda se doista pokaže neophodnim napustiti Be i povu i se - ali to bi bilo kao povla enje s osvojenih zidova dvorca da se brani unutarnja utvrda. To nije potez koji bi povukao ako imaš ikakav izbor." „Shva am. No dobro, onda se borimo s njima ovdje. Trebat e mi karte lokalnog terena, i sastav naše vojske, i povijest kako je opsada dosad išla. Imamo konjicu, zar ne? Mogu ih povesti u -" „Kompliciranije je od toga, Arthure", prekinuo ga je Aurelian blago. „ uj - možeš li plivati, budan, odmah ispod površine Duffyjeva uma, da možeš preuzeti ako te pozovem?" „Mislim da mogu. On bi me mogao osjetiti, naravno. Imaš nekakav plan, zar ne?" „O, ne, ne. Jest da imam jednu opciju, ali to je nešto," i najednom je izgledao star i uplašen, „to je stvar koju bih ... radije ... umro nego u inio." Duffyjeva koljena su krenula kad mu je tijelo ustalo. „To zvu i kao aranje i kao nešto što je bolje izbjegavati." Otišao je do vrata. „Kasno je - pustit u te da odspavaš. Mislim da u malo prošetati gradom." „Ne znaš jezik. Sa ekaj do jutra pa u te ja povesti u obilazak." „Mislim da u se sasvim dobro sna i." Nasmiješio se, otvorio vrata i otišao.

Devetnaesto poglavlje Kiša je padala u širokim plahtama po poplo anim ulicama i raspršena izmaglica na kamenju kad bi koji nalet prošao izgledala je poput valova. Zrak u blagovaonici Zimmermanna bio je pun šara hladnog propuha koje su donosile miris mokrih ulica nalik suhom vinu u mramor vru eg ustajalog zraka koji je vonjao na mast svije a i mokru odje u. Za malim, ina e nezauzetim stolom u kutu na kuhinjskoj strani Lothario Mothertongue umo io je komad crnog kruha u zdjelu vru e kokošje juhe i polagano ga žvakao. O i su mu bile nemirne dok su pogledom slijedile esto prekidanu putanju nove konobarice. Kona no ju je, dok je prolazila pokraj njega, uhvatio za lakat. „Oprostite, gospodi na. Zar ne radi Epifanija Hallstadt obi no u ovoj smjeni?“ „Da, i voljela bih da je tu jutros. Ne mogu sti i sve sama. Pustite me.“ Mothertongue je ignorirao naredbu. „Gdje je ona?“ „Ne znam. Pustite me.“ „Molim vas, gospodi na." Mole ivo je gledao gore u nju. „Moram znati.“ „Pitajte Annu, onda. Anna je rekla g i Hallstadt nešto što ju je jako uznemirilo, rano jutros i g a Hallstadt je odjurila ak ni ne skinuvši prega u. Možda je mrtav, povikala je, i samo otr ala." „Tko je možda mrtav?“ „Ne znam. „ S tom zadnjom rije i istrgnula je ruku iz njegova stiska, iskobeljala se i otišla dalje. Mothertongue je ustao i pošao tražiti Annu. Iz kuhinje su ga izbacili kuhari i zaradio je nekoliko nestrpljivih psovki zadržavaju i se dovoljno dugo da se uvjeri da ona nije tamo. Otvorio je pokrajnja vrata i gledao gore-dolje po kišom zastrtoj uli ici, ak je i upao u nedvojbeno

aravaju i razgovor izme u Kretchmera i Wernera u vinskom podrumu i bilo mu je grubo re eno da ode. Kad se vratio za svoj stol ugledao ju je kako pomaže novoj curi nositi pladnjeve. Pri ekao je da mu pri e bliže, a onda zazvao: „Anna! Gdje je Epifanija?" „Ispri avam se, gospodo. Ona je otišla posjetiti svog oca, Lothario, a ja ne znam gdje on živi, pa me ostavi na miru, ha? A sad, gosponi, što ste ono naru ili?" Nekoliko minuta Mothertongue je sjedio potišteno, refleksno dižu i pogled svaki put kad bi uo škripu otvaranja prednjih vrata. Nakon nekog vremena ušao je jedan visok ovjek, kose slijepljene kišom, i Mothertongue je prepoznao Briana Duffyja i mahnuo, pomalo oklijevaju i. Tad je napu io usne jer je Duffy uzvratio mahanjem i sad mu je prilazio preko prostorije. „Zdravo, Briane", rekao je kad je Irac stao iznad njega. „Ti ne bi znao gdje Epifanijin otac živi, zar ne? A ne bi mi rekao niti da znaš?" Irac je sjeo, pogledao ga suženih o iju i rekao nešto na jeziku koji Mothertongue nije razumio. Mothertongue je nagnuo glavu i podignuo obrve, a Duffy se namrštio od koncentracije, a onda opet progovorio na latinskom. I pored neuobi ajenog naglaska, Englez ga je mogao razumjeti. „Izgledaš nesretno, prijatelju", rekao je Duffy. „Što te mu i?“ „Zabrinut sam za g u Hallstadt. Ona je -" „In Latinae." Mothertongue je iznena eno pogledao Duffyja, pokušavaju i ocijeniti je li on to predmetom poruge ili nije. Intenzitet Duffyjeva pogleda razuvjerio ga je i, premda još uvijek zbunjen, po eo je zamuckuju i govoriti na latinskom. „Uh ... zabrinut sam za Epifaniju. Ona se loše osje ala u zadnje vrijeme, a onda si je ti - siguran sam nenamjerno - uznemirio ju er ujutro

kad si se ponovo pojavio nakon mnogo mjeseci odsutnosti. Sad je još i dobila neke o ito loše vijesti o svom ocu. kojeg je otišla vidjeti, i volio bih biti uz nju u toj krizi." „Ah. Tebi je to te žene stalo, je li?" Mothertongue ga je podozrivo pogledao. „Pa ... da. Zašto, da li ti - još imaš osje aja prema njoj?“ Irac se nasmiješio. „Još? Shva am. Ovaj, ne, ne onakvih na kakve ti misliš, premda mi je prirodno dosta stalo do ... te žene. Drago mi je da je pronašla tako valjanog ovjeka da bude zabrinut za nju." „Pa, hvala ti, Briane, lijepo je od tebe što se tako postavljaš o ovom, umjesto da ... budeš nekakav druga iji. Kvragu i ovaj jezik. Sve mi je u zadnje vrijeme izgledalo totalno beznadno, ali možda se još može spasiti nešto starog poretka.“ „Starog poretka?“ Dvojica gra ana provukla su se pored njih, ude i se što ti ljudi govore crkvenim jezikom. „Da. Možda ... možda se sje aš nekih nagovještaja koje sam spominjao kad sam prvi put došao ovamo, proljetos.“ „Podsjeti me.“ „Pa, neki vrlo mo ni autoriteti prizvali su me Lice mu se po elo razvedravati, a onda se opet objesilo. „Ali možda bi bilo bolje da su si prištedjeli trud. Sve je propalo.“ „Zašto mi ne bi samo sve ispri ao.“ „I ho u. To je sad ve nebitna tajna. Ja digao je pogled s odre enim potu enim dostojanstvom. „Ja sam legendarni kralj Arthur, ponovo ro en.“ Duffyjeve sijede obrve su se podigle koliko su god mogle. „Ho eš li molim te to ponoviti, posebno paze i na upotrebu glagola?“ Mothertongue je ponovio isto što i prije. „Znam koliko to fantasti no zvu i, a i sam sam u to sumnjao godinama, ali brojne vizije, dopunjene s mnogo logi kog rezoniranja, kona no su me uvjerile. Ustvari, bio sam svjestan da se Arthur vratio mnogo prije nego što sam zaklju io da sam to ja. Vjerujem da je i nekoliko mojih ljudi tako er ponovno ro eno i da neka viša sila želi da se sastanemo i budemo na elu kona nog progona Turaka.“ Odmahnuo je glavom. „Ali nije uspjelo. Ljude sam našao, ali nisam bio u stanju probuditi starije duše u njima. Rekao sam svoju tajnu grofu von Salmu i ponudio da preuzmem zapovjedništvo nad dijelom vojske, i doživio porugu - smijali su mi se i naredili da odem.“ Mothertongue je mahnuo prema vratima. „A onda sam, besposlen ovdje u svojem porazu, primijetio Epifaniju. Slu ajno sam je pogledao u o i jednog dana i bio uvjeren, isto onoliko jasno kao i kod svog prvog uvjerenja da je Arthur ponovo ro en - najednom sam znao da je ta žena vrlo dobro poznavala Arthura.“ Slegnuo je ramenima. „Trebam li još nešto re i?“ „Samo još malo, ako ti se da.“ „Ona je Guinevere. Bogovi su ljubazni! Nisam mogao probuditi uspavane duše svojih ljudi pozivom na dužnost, ali mislim da mogu probuditi njezinu dušu ljubavlju.“ Irac je gledao u njega s enja punim poštovanjem kakvo se osje a za dijete kad ono postigne neku užasno tešku, potpuno besmislenu stvar. „Želim vam dobro“, rekao je. „Hvala ti, Briane! Volio bih re i da mi je žao zbog na ina na koji sam -“ Prekinuo ga je nagli trzaj i tutnjava koja kao da je dopirala iz poda. Duffyjevo lice izmijenilo se u trenu i sko io je na noge i otr ao do vrata, trzajem ih otvorio i stao osluškuju i. Nekoliko gostiju bilo je osupnuto navalom hladnog zraka i glasnijim šumom kiše, ali se nitko nije usudio izre i neku primjedbu. Nakon nekoliko sekundi još se jedan zvuk za uo kroz kišu: prodorna zvonjava na uzbunu sa zvonika Sv. Stjepana. „Moj Bože“, protisnuo je Duffy, govore i suvremenim austrijskim po prvi put tog dana.

„To su bile zidine.“ Potr ao je natrag kroz blagovaonicu, odbacuju i ljude s puta, kroz zadimljenu kuhinju i stražnja vrata u dvorište. Dogacavši do staja, izvukao je jednu nevoljnu kobilu iz skloništa, sko io i uzverao joj se na gola le a, i izjahao na ulicu, pokrenuvši je u galop kad su stigli do kišom pometene širine Rotenturmstrasse što se prostirala južno. Odjekuju i pandemonij zvona bio je zaglušuju dok je jurio mimo katedralnog trga. Premda je kiša pljuštala iz sivog neba nesmanjenom žestinom, mnogo je ljudi kle alo na plo niku. Dobro nalegnite, vi glupi kurvini sinovi, pomislio je mrko. Ako je ikad bilo jutra u kojem je zatrebao gust plotun molitvi, onda je to ovo. Uskoro je mogao uti bojni urlik iz tisu u grla i skrenuo je lijevo i projahao polovicu uske, kose ulice kad je ispred sebe vidio, mutno kroz kišnu zavjesu, polovicu velikog procjepa nepravilnih rubova u gradskim zidinama i kovitlac ljudi koji su se pokretali tamo-amo preko brežuljaka šute. ak i s te udaljenosti mogao je vidjeti bijele halje janji ara. „Bože sveti“, promrmljao je, a onda zamahnuo ma em i zabio pete kobili u bokove. Be ke snage okupile su se nekoliko minuta od detonacije mina u dvije zbijene divizije, pokušavaju i istom masom i silom napredovanja odbiti valove zavijaju ih janji ara. To je bilo

ajni ko, mesarsko divljaštvo, u kojem nije bilo nikakvih pomisli osim pritiskanja naprijed i ubijanja. Netragom je nestala skoro formalna suzdržanost naleta od ju er poslijepodne. Jedna kulverina na brzinu nabijena željeznim otpadom i šljunkom bila je otkva ena od postolja i desetak ljudi nespretno ju je vuklo duž vrha zidina prema nepravilnom rubu, gdje biju se moglo ponovo postaviti da ispali svoj naboj dolje u okupljene Turke, ali kiša je u inila korištenje fitilja a nemogu im - vrh i oštrica zavladali su tim danom, sa svom krvavom intimnoš u borbe prsa o prsa. Duffy je jurnuo ravno u jednu od rubnih arki koje su zakr ile ulicu pri bedemu sjeverno od glavne borbe. Blokirao je jedan handžar i onda zasjekao dolje u Tur inovo rame, a sila zamaha povukla ga je naprijed s le a mokrog konja tako da se po Tur inovu tijelu spustio na tlo. Dokotrljavši se na noge s ma em koji nekako nije ispustio, potpuno razulareno bacio se u koštac. Deset minuta je bitka bjesnila manijakalnom žestinom, poput loma e u koju su obje strane bacale svaki komadi goriva koji su mogle na i. Kulverina je zaglavljena u odgovaraju i položaj na razmrvljenom rubu zida i dvojica ljudi bila su zgrbljena nad njom, pokušavaju i opaliti naboj. Jedna oštrica zazvonila je po malo prevelikoj kacigi koju je Duffy prije toga dograbio s glave poginulog vojnika i štitnik se okrenuo tako da mu je jedno oko bilo pokriveno, a drugo blokirano podbradnikom. S urlikom pomiješanog bijesa i straha, Irac je sagnuo glavu i nasrnuo na svojeg napada a, ispruživši oba oružja. Oštrica handžara, vra ena u crtu, zastrugala je po Duffyjevoj vili noj kosti, ali njegov ma i bodež zarili su se u protivnikov trbuh i Duffy je pao na koljena, sasvim gube i kacigu, dok se Tur inovo tijelo rušilo. Jedan vir u tijeku bitke ostavio ga je na tren na truplima prekrivenoj istini i nekoliko je trenutaka samo kle ao daš i, prije no što je isukao oružje iz Tur inovih crijeva, s naporom ustao i oteturao natrag u bitku. U tom trenutku kulverina je opalila, bljuju i trideset funti karte a u uzavrelu masu turskih vojnika i ubijaju i trojicu topnika kad se istrgla iz novog postolja i survala dalje izvan zidina. Kao da je jedan veliki organizam, turska sila je ustuknula, i be ki vojnici natisnuli su se da ponovo osvoje svaki slobodni palac tla. Ljudi su još uvijek bivali proburaženi i izrezani i raskoljeni u svakoj minuti koja je prolazila, ali isto na plima je usporila do stanke i prešla u oseku. Europske snage pritiskale su s tom prednoš u, potiskuju i neprijatelja natrag u procjep. Kona no su se janji ari povukli, ostavljaju i skoro polovicu svojih razbacanu slomljeno i nepomi no po raširenim hrpama šuta. Od kiše su im bijele halje postale sive. Tijekom bitke Duffy se na kraju našao me u Eilifovom etom najamnika i ostao s njima.

Kad je tursko povla enje ostavilo branitelje nabacane poput naplavina na novoj kamenoj padini, Irac i Eilif bili su na samo desetak stopa jedan od drugog. Eilif je bio nagnut naprijed, ruku stisnutih na koljenima, daš i kroz opuštena usta, dok je Duffy sjeo na svijetlu, neerodiranu površinu raskoljenog kamenog bloka. Hladan zrak bio je oštar od kiselog vonja novoslomljenog granita. Kona no se Eilif uspravio i skinuo kacigu, puštaju i da mu kiša ispere znojem u lijepljenu kosu. „To ... je moglo po i na obje strane“, prodahtao je. „Ne svi a ... mi se kad je tako brzo i jako. Nema kontrole. Ne možeš preživjeti ... mnogo takvih.“ „Rije i pravog profesionalca“, komentirao je Duffy, osupnuvši se usred rije i zbog bljeska bola u vilici. Oklijevaju i je popipao rez - hladna kiša je izgleda uglavnom zaustavila krvarenje, ali rubovi rane bili su dosta razdvojeni i mogao je osjetiti svježi zrak na neuobi ajenim mjestima. „Kvragu, mladi u!“ uzviknuo je Eilif primijetivši porezotinu. „Uspjeli su te zaka iti, je li? Vidim jedan od kutnjaka kako ti viri. im se okupimo i obavimo prozivku, zašit u ti to, ha?“ Duffy je uspio opustiti svoju ruku s ma em i ispušteno oružje zazve alo je na kamenu. „Ti da mi to zašiješ? Nema šanse -" A onda je pogledao okolo i primijetio po prvi put užasne žrtve koje je be ka strana pretrpjela. Bilo je patrljaka ruke koje je trebalo podvezati i katranirati, štrcaju ih rana koje je trebalo za epiti, smrvljenih udova koje je trebalo namjestiti i staviti im udlagu ili ih amputirati - ranari e biti daleko prezauzeti tijekom sljede ih nekoliko sati da se posvete tako minornom zadatku kao što je šivanje Duffyjeve vilice. „Pol mojih de ki treba upati iz vatre“, rekao je Eilif tiho. „Naravno“, rekao je Duffy, pokušavaju i govoriti na desnu stranu usta. „Samo što ne vjerujem da si baš vješta švelja. uj, mislim da je Aurelian vješt u lije enju. Što kažeš da ja trknem natrag do Zimmermanna i dam njemu da me zašije?“ Eilif ga je pogledao suženih o iju, a onda se nakesio. „Zašto ne? Ja bih ti vjerojatno prišio jezik za obraz. A Bog zna da te ne možemo ovako ostaviti - izgubio bi piva koliko bi i popio. U stvari, možda bi ti bilo mudro da tamo malo odrijemaš, dok još imaju krov.“ Pokazao je. „Njihova prokleta mina urušila je naše vojarne. Sre om je ve ina nas bila vani. Ali ho u da mi budeš natrag ovdje do pono i, jasno? Ovdje e straža biti vrsta i ja u nadzirati naš dio smjene do tada.“ „Bit u ovdje“, obe ao je Duffy. Podigao se na noge drhtave od iscrpljenosti, stavio ma u korice i pažljivo krenuo preko mokrog isprevrtanog kamenja. Kad je otpješa io cijelim putem natrag do Zimmermannove kr me - sam Bog zna gdje je ona kobila završila - kiša je prestala i rana mu je opet po ela krvariti, pa je prili no grozno izgledao kad je kona no gurnuo prednja vrata i uteturao u blagovaonicu. Gostiju je bilo dosta, ali su bili tihi, i svi su ga pogledali o ima punim straha. Crnac u burnusu je ustao. „Kakve su vijesti?“ Duffy nije bio oduševljen pomišlju na dugu govoranciju. „Zid je srušen najednom mjestu“, rekao je promuklo. „Bilo je tijesno, ali su odbijeni. Mnogo žrtava na obje strane.“ ovjek koji je pitao znakovito je pogledao uokolo i izašao iz prostorije, a slijedilo ga je još nekoliko njih. Irac na to nije obratio pažnju, ve je pustio da mu zamu en pogled luta prostorijom dok nije vidio Annu. „Anna!“ protisnuo je. „Gdje je Aurelian?“ „U kapeli“, rekla je, žurno mu prišavši. „Evo, nasloni se na mene pa -“ „Mogu hodati.“

Irac je zatoptao niz dug, mra an hodnik, a kad je stigao do visokih vrata, progurao se bez zastajanja, saplevši se o nekoliko metli s druge strane. U kapeli je Aurelian stajao su eljen s istih sedam ljudi koji su tu bili i dan prije, ali je danas svatko od njih imao izvu en ma . Kepec se osvrnuo na upadicu. „Gle, to je Miles Gloriosus 5 . Gubi se odavde, lakrdijašu.“ Okrenuo se natrag Aurelianu, ispruživši kratku oštricu. „Jesi li razumio što je Orkhan upravo rekao?“ pitao je, pokazuju i na crnca. „Zid je srušen. Oni e u i prije mraka. Odvedi nas do badnja sad, ili budi ubijen.“ Aurelian je izgledao razlju eno i podignuo je ruku kao da e na njega baciti nevidljivu sulicu. „Budi zahvalan, krasta o jedna, što sam trenutno prezauzet da kaznim taj prijestup. Sad se gubi odavde - dok još možeš.“ Kepec se nasmijao. „Hajde. Sprži me u pepeo. Svi mi znamo da ne možeš.“ Bocnuo je starog arobnjaka lagano u trbuh. Mirnim, tamjanom namirisanim zrakom kapele odjednom se razlegao divlja ki krik kad je Irac sko io naprijed u prostoriju, izvevši brz skok sa zamahom, kojim je vrh svojeg ma a zario u kepecov vrat. Okre i se nošen inercijom rasjekao je crnom Orkhanu podlakticu do kosti.

ovjek bakrene kože podigao je svoj ma i zamahnuo na Duffyja, ali Irac se podvukao pod nespretni udarac i ubo naviše njemu u trbuh. Duffy se okrenuo prema preostaloj etvorici, ali jedan od njih je povikao: „Zašto ubiti Merlina? Ono što ho emo je Tamno!“ Petorica preživjelih istr ala su iz kapelice, obilaze i Duffyja u širokom luku. im su oni otr ali niz hodnik, srušio se poput mrtvaca. Aurelian je požurio do njega, okrenuo ga na leda i zamahao srebrnom filigranskom kuglicom pod Ir evim nozdrvama. Za nekoliko sekundi Duffyjeve o i su se otvorile i ruka mu se podigla da odgurne tu smrdljivu stvar. Ležao je i gledao u strop, ne rade i ništa osim dišu i. Kona no je prodahtao: „Što ... se dogodilo?“ „Ti si mi spasio život“, rekao je arobnjak. „Ili, preciznije, Arthur je; prepoznao sam stari bojni pokli . Laska mi što ga prizor mene u pogibelji izvla i van.“ „On ... odradi junaštvo ... a iscrpljenost prepusti meni.“ „Pretpostavljam da to nije baš pošteno“, rekao je Aurelian vedro. „A što si ti to u inio sa svojim obrazom?“ „Sašij ga, ho eš li? Ranari su prezauzeti.“ Pomaknuo je o i bez pokretanja glave, i vidio samo prašnjave klupe sjedne strane i klize e tragove kiše po obojanim prozorima s druge. „Gdje su tvoje Tamne Ptice nestale? Jesam li ih sve pobio?“ „Ne. Dvojica su mrtva na podu tamo preko - sredit u da netko do e i pobrine se za trupla - a petorica su otr ala ukrasti gutljaj Tamnog.“ Starac je izvukao razne kese i kutijice iz svoje halje i ve je istio i obra ivao ranu. „Zar ih ne bi trebao - jao! - zaustaviti?“ Aurelian je izvadio iglu i konac i sad je zašivao rez; Duffy nije osje ao neku stvarnu bol, samo blago povla enje po svojem lijevom obrazu i sljepoo nici. „Oh, ne“, rekao je arobnjak. „Gambrinus ima obrane protiv takvih, kao što su oni vjerojatno i posumnjali jer su htjeli da im gaja donesem. No, o ajni ljudi sa sva im e se suo iti, a štakori u klopci sami ska u u mrežu štakorašima. Ja rado ostavljam Gambrinusu da dovrši posao umjesto nas.“ „Zid je srušen kod jugoisto nog kuta“, promrmljao je Duffy pospano. „Srušilo nam vojarnu. Spavat u ovdje, vani u štalama gdje su bili Vikinzi. Ne mogu se sjetiti ni ega od sino , ni jedne jedine stvari, ali svakako se osje am kao da se nisam nimalo naspavao. Ti janji ari su stalno nadolazili, kao da je to brana koja je pukla. Trupla su posvuda - ako sutra i prekosutra bude sun ano, bit e zaraze. Pitam se zašto su stali? To je bila najbolja šansa kojoj su se mogli

nadati, oni u punoj sili, a mi iznena eni.“ Za uo se zvuk kidanja i Aurelian je ustao. „Evo“, rekao je. „Ostat e ožiljak. ali je barem rupa zatvorena i ne bi se trebala zagnojiti.“ Duffy se skotrljao na ruke i stopala i iz tog položaja podigao na noge. „Hvala. Eilif je to htio u initi. On bi vjerojatno stavio stvari naopako, pa bih mogao puštati bradu unutar usta i kušati stvari obrazom.“ „Kakva odurna pomisao.“ „Žalim. Do šarmantnih, veselih pomisli više nije lako do i“ Podigao je ma , obrisao ga i vratio u korice, i umorno izašao iz mra ne kapele. Anna je neko vrijeme bila zabrinuta zbog petorice ljudi izbuljenih o iju koji su jurnuli pored nje i strmoglavili se stubama prema pivarskom podrumu, a kad je ula prigušene, piskave krike odozdo, našla je Mothertonguea, u nedostatku nekog vrš eg, da ode tamo dolje s njom i vidi što se dogodilo. Aroma spaljenog mesa spajala se ne baš neugodno s uobi ajenim vonjem slada i zatekli su Gambrinusa kako spokojno žonglira nekoliko nepravilnih bjelokosnih kuglica. On ih je smirio rekavši da je sve u redu, a Ann i nije bilo zlo sve dok je, ponovo u blagovaonici, Mothertongue nije zapitao što misli, gdje je pivar našao tih pet malih majmunskih lubanja s kojima se igrao. U jedanaest je kiša po ela popuštati i do podneva su se oblaci po eli razilaziti, puštaju i nategnuto, blijedo sun evo svjetlo da povremeno obasjava razbijeni dio zidina. Procjep je bio oko dvjesto stopa 6 širok, i zidine koje su se nastavljale na obje strane - iznena uju ih sto pedeset stopa široke na izloženom presjeku - bile su opasno nagnute prema van. Dok su strijelci sa svježim nabojima stavljenim u svoje užlijebljeno oružje promatrali udaljene turske položaje, na brzinu skupljene grupe vojnika i radnika gradile su vrste barikade u ravnoj crti preko šutom zatrpanog procjepa, i podizale pedesetjardski polukrug duboko usa enih prepreka od drvenih okvira vani na padini. Kredna prašina bila je prosuta daleko izvan iza polukruga, ve inom potamnivši u sivo blato kad je upila vlagu iz mokroga tla. Nekoliko tinjaju ih vatri koje je izazvala eksplozija kona no je ugašeno, što je bio zadatak koji nije imao prvenstvo jer ih je kiša sprje avala da se prošire. Sva troja kola za trupla polako su se kretala preko opustošenog podru ja, skupljaju i svoj grozni teret - jedna su se ve napunila, otišla i vratila se. Tijekom tog jutra i poslijepodneva grbavi Blutov lik mogao se vidjeti posvuda duž bedema kako nare uje ponovno postavljanje brojnih topova i kulverina, nadgleda njihovo iš enje i punjenje, i vi e prema dolje ignorirane savjete ljudima vani koji su gradili skele i

potpornje da nagnuti zid održe na mjestu. Grof von Salm, naizgled nadležan, šetkao je ulicom i promatrao sve te aktivnosti, zadovoljavaju i se puštanjem stru njaka da se bave svojim vještinama. Naredio je ve ini svoje vojske da ode jesti i odmoriti se u onim vojarnama koje su preostale, ostavljaju i samo minimum uvara na straži; no, duž zida je bilo ljudi koji su držali turske položaje na oku, spremni na prvu

naznaku napada kih pokreta dati znak von Salmu i zvonaru u tornju Sv. Stjepana. Tijekom poslijepodneva bilo je pomaka na turskoj strani, barjaka koji su se micali tamo-amo iznad povremenih udaljenih bljeskova sunca na metalu, ali inilo se da se okupljaju zapadno, prema južnom kraju grada i dalje od procjepa u zidinama. U etiri se ispijeni von Salm popeo kamenim stubama zidina u Schwarzenbergstrasse i

prešao sto jardi na zapad duž ophodnice da bi se posavjetovao s grbavim bombardjerom. Osvježavaju i zapadni povjetarac puhao je bedemom suše i znoj na zapovjedni kov u licu i vratu. Ne žure i si i natrag na blatnjave, zagušljive ulice, avrljao je s Blutom o razli itim imbenicima jutarnje bitke. „U iskušenju sam da grupiram veliki broj topova baš duž ove crte“, rekao je Bluto kona no, „od Koruških vrata do zapadnog kuta.“ „Zbog ovog njihovog pomaka? To mora biti finta“, usprotivio se von Salm. Prošao je prstima kroz posijedjelu kosu. „O ito ne e napasti ovdje, duž potpuno utvr ene i neoslabljene strane, kad imaju vražju dvjesto stopa široku rupu u zidu iza kuta sto jardi isto nije.“ „Ali pogledajte ih“, rekao je Bluto, naginju i se izme u dva grudobrana i pokazuju i na jug preko oblacima zasjenjene ravnice. „Nema nikoga tko bi se pomicao prema isto noj strani, svi se skupljaju ravno naprijed, na jugu. Kvragu, ovje e, ako je to varka, trebalo bi im dobrih pola sata da se pregrupiraju na isto noj ravnici - ukoliko naravno ne žele dotr ati blizu zidina ovdje i pretr ati tih sto jardi na dometu naših topova.“ „To bi moglo biti ono što im je na umu“, rekao je von Salm. „Izgubili bi tisu u janji ara, ak i da pol naših de ki spava.“ „Možda Sulejmana nije briga. Ima više vojnika nego što ima vremena u ovom trenutku.“ Bluto je odmahnuo glavom. „No dobro, ako Sulejmana ne brinu teški gubici, zašto onda izravno ne napadne procjep i gura dok branitelji ne popuste? Zašto taj pomak na zapad?“ „Ne znam“, priznao je von Salm. „Možda e se pod krinkom mraka pomaknuti natrag. To bih ja u inio da sam Sulejman. Ali da, postavi ... pet topova ovdje cijelom dužinom i vidjet u da dobiješ dovoljno ljudi da rade oko njih. A ako ih vidim da dolaze ovamo, ili to ujem tijekom no i, poslat u još.“ Glodao si je zglavak šake i zagledao se u ravnicu. „Koji je datum danas? O, dvanaesti, naravno. Volio bih da je više mjese ine no as, i vedro nebo. Dat u da jedna grupa istr i tu van i prospe kredu u širokoj crti duž ove linije, samo da bi ti bio mirniji, eh?“ „Da bismo obojica bili“, rekao je Bluto škrto kad se zapovjednik okrenuo i pošao natrag putem kojim je došao. Grbavac je šetao naprijed-natrag duž ophodnice, zaviruju i kroz puškarnice i zamišljeno polažu i štapove sa zastavicom na svako mjesto za koje je smatrao da do njega treba top dovesti i tu ga u vrstiti, dok je sunce tonulo u šumovite brežuljke s njegove desne strane, a svjetla po ela blistati u prozorima grada iza njegovih le a i, u daljini ispred njega, me u šatorima na ravnici. * * * Budu i da je zapalio zmiju baš kad su zvona iznad njih prestala sa svojim zaglušuju im, do kostiju prodiru im objavljivanjem devetog sata, a sad mu je skoro dogorjela do prstiju, Duffy je zaklju io da je skoro vrijeme da se pripremi za jedan otkucaj polovice sata. Bacio je opušak užarenog vrha preko ograde i gledao ga kako ispisuje nasumi ne crvene arabeske dok se okre e na putu do trga daleko ispod; onda se okrenuo arobnjaku koji je ao nad teleskopom. „Zator nam ne slijedi sad po eo je Irac, ali ga je prekinulo pripremno mehani ko struganje iznad glave pa je zatvorio o i i nabio prste u uši dok taj jedini bong nije odzvonio i odjeci odzvanjali kroz mra ne ulice ispod njih. „Slijedi što?“ odbrusio je Aurelian iživcirano. „Nema veze.“ Duffy se naslonio na ogradu i pogledao gore u zvijezde koje su se vidjele iza visokih, jure ih oblaka. Srp mjeseca bio je samo blijeda mrlja koja bi povremeno zasjala u jednoj od najve ih krpa oblaka. Nalet naro ito hladnog vjetra udario je u toranj katedrale i Irac je zadrhtao i vratio se pod isklesani luk male opservatorijske niše. Njihova uska i propuhuju a promatra ka to ka nije bila

ni najviša ni najlakša za pristup, ali von Salm i razni vojni savjetnici su prije dva tjedna zatvorili i zauzeli platformu s koje je bio najbolji pogled. Aurelian je rekao da to nije bitno, da je malo otvoreno odmorište na kojem su se sad nalazili dovoljno iznad vrhova krovova i uli nog dima da

ini gledanje u zvijezde mogu im; i tijekom onog što je Duffy trenutno smatrao za vrlo dugih sat vremena upravo je to i radio. Kona no se stari arobnjak nagnuo natrag od okulara, trljaju i korijen nosa jednom rukom, a balansiraju i teleskop na ogradi drugom. „Kaoti no je“, promrmljao je. „Nema reda, ni ega za pro itati. To je ... neugodno, kad tako vidiš nebo, kao da si postavio pitanje starom, mudrom prijatelju, a dobio imbecilno roktanje i cviljenje kao odgovori Ta slika kao da je zasmetala Aurelianu i odmah je dodao: „Ti si uzrok tome, znaš, faktor slu ajnosti, nedefinirana zagonetka koja pravi besmislice od svih starih pouzdanih jednadžbi.“ Irac je slegnuo ramenima. „Možda bi ti bilo bolje bez mene od po etka. Uštedjelo ti vrijeme. Kvragu, dosad zbilja nisam u inio ništa što bilo koji unajmljeni borac ne bi mogao obaviti.“ „Ne znam“, rekao je Aurelian. „Ograni en sam na ono što mogu zbilja vidjeti i opipati - ne znam.“ Pogledao je Duffyja. „Jesi li uo za najnovije pokrete janji ara?“ „Da. Pomakli su se na zapad, kao da namjeravaju samoubila ki napad na neoslabljeni zapadni dio. Što s time?“ „Što misliš da bi se dogodilo ako napadnu ondje?“ Duffy je slegnuo ramenima. „Kao što sam rekao - samoubojstvo. Izgubili bi tisu u ljudi za pet minuta.“ „Može li se to nazvati ... žrtvovanjem?“ „Da se dobije što? Nema nikakvog smisla poslati janji are, njihove najbolje postrojbe - o moj Bože.“ Irac je pažljivo sjeo i naslonio le a na ogradu. „Mislio sam da ti imaš jednu od jedine dvije kopije na svijetu te proklete stvari.“ „I ja sam mislio.“ Aurelian je zaškiljio preko mra nih krovova. „A možda i imam. Možda je Ibrahim dobio vatikansku kopiju ... ili se nada da e nekako do i do moje.“ Zamišljeno je odmahnuo sijedom glavom. „ im sam uo za pomak, to mi je palo na pamet - to su janji ari, vojnici unova eni me u djecom osvojenih krš ana ...“ „Najmanje tisu u krštenih duša.“ „To no.“ „Gle, on sigurno ima uhode u gradu - može lako biti da još nema primjerak Didiusovog grdog štogod i ra una na to da ukrade tvoj.“ arobnjak je prazno zurio u njega pa je Duffy nastavio. „Zar nije o ito? Uništi svoj primjerak -“ Aurelian je skrenuo pogled, duboko namršten. „Ja ... nisam to spreman u initi.“ Irac je osjetio nalet sažaljenja i užasa. „Niti ne pomišljaj na to, ovje e! Mora biti istih strategija - a ak i ako izgubimo Be , ti si rekao da je glavna stvar da Kralj Ribar ostane živ. Ti i on možete pobje i kroz one tunele koje su Tamne Ptice spominjali i utvrditi se za bolji otpor negdje drugdje. Turci teško da mogu za i dalje u Europu ove sezone.“ „Sasvim mogu e da je to no, Briane, ali kako ja to mogu znati! S pravom vrstom arobnja ke pomo i možda oni mogu do i dalje, možda mnogo dalje. Možda e Kralj Ribar

umrijeti ako ne dobije Tamno - svakako mu ne e biti bolje. Kvragu, nije teško u initi asnu stvar kad možeš vidjeti, unaprijed, kako e to ispasti. Kvragu ovo sljepilo“, zašištao je, lupaju i šakom u kamen, „i kvragu Ibrahim, i kvragu onaj stari slikar.“ Duffy je trepnuo. „Koji stari slikar?“ „Što? Ma, Gustav Vogel, naravno. On je vidovit, kao što sam ti rekao, i nije povezan s trenutno zaklonjenom starom magijom. Da sam mogao navesti tog bogomoljnog starog skota da

napravi još par vizionarskih slika, mogao sam biti u stanju vidjeti što dolazi i mo i zaboraviti na taj ... užasni potez. Ali stari me se nitkov uplašio - dabogda janji ari iskoristili njegovu glavu za topovsku kuglu! - i tijekom zadnje dvije godine nije radio ništa.“ „To je to no“, suglasio se Duffy suosje ajno kimaju i glavom. „Osim one lude Smrti arhan ela Mihaela na njegovom zidu, mislim da nije.“ Aurelian je ispustio prigušen krik i teleskop je pao preko ograde. „Što, proklet bio? Llyra mu i Mananana! Takvo djelo postoji?“ Bio je na nogama, mašu i šakama. „Zašto mi to nisi rekao prije, budaletino? Ti si njemu arhan el Mihael - zar se ne sje aš portreta za koji si pozirao, koji me doveo do tebe? Mihael je jedini krš anski lik koji on može poistovjetiti s onime što si ti. Idiote, zar ne vidiš koliko je to bitno? Taj stari slikar ima vidovite, i vjerojatno proro ke, mo i. I naslikao je prizor, koliko shva am, tvoje smrti. U njemu može lako biti nagovještaja ishoda ove bitke.“ Odozdo je dopro prigušeni tresak teleskopa koji je udario u plo nik. „Oh?“ rekao je Duffy pomalo uko eno. „Prikazuje li to ili ne moje truplo okruženo Turcima krvavih ma eva, ho eš re i?“ „Pa da, grubo re eno. Bit e i drugih, ezoteri nijih, indikacija koje tako er treba potražiti. Ali zar nisi barem ti vidio tu sliku? Što ona prikazuje?“ Irac je slegnuo ramenima, ispri avaju i se. „Kao da se sje am mnogo figura. Da ti iskreno kažem, nikad se nisam zbilja zagledao. Ali ako si u pravu za sve to, nadam se da je to slika nevjerojatno starog ovjeka, okruženog stotinama prijatelja, kako umjereno pijan umire u krevetu.“ Vidljivo kontroliraju i nestrpljenje, arobnjak je duboko udahnuo i polako izdahnuo. „Hajdemo vidjeti“, rekao je. Sjurili su se niza stube i krenuli preko grada trkom koji ih je doveo do starog pansiona u Schottengasse za deset minuta i od kojeg je Aurelian astmati no hvatao zrak. „Ne“, zakriještao je kad je Duffy pokazao klupu na koju se moglo sjesti u ulaznom hodniku. „Naprijed!“ Nisu ponijeli svjetiljku te su morali pipati i spoticati se na mra nim stubama. Na trenutak je Duffy bio nervozan zbog mogu nosti vizije jezera, ali je onda osjetio da su stvari na neki na in otišle dalje od toga. To nije bila umiruju a pomisao. Kad su stigli do odmorišta na drugom katu Duffy je i sam bio uspuhan, a Aurelian nije bio u stanju govoriti, premda je uspio trzavo mahnuti jednom rukom u žestokoj upitnoj gesti. Duffy je kimnuo glavom, pronašao po dodiru vrata Gustava Vogela i zalupao po njima. Nije bilo odgovora niti bilo kakvog zvuka iznutra. Irac je opet pokucao, glasnije nego prije, i nekoliko ljudi otvorilo je svoja vrata u mraku da se požali - Aurelian je skupio dovoljno daha da ih prokune i naredi im da se vrate u svoje rupetine - ali iz Vogelove se sobe ništa nije ulo.

„Daj,“ prodahtao je arobnjak, „provali." Duffy je umorno krenuo dva koraka natrag, što je bilo najviše mogu e u uskom hodniku, i sko io na slikareva vrata, podme i rame da primi udarac. Vrata su isko ila iz okvira kao da su bila samo naslonjena, i ona i Irac srušili su se u sobu, prevr i otrcano poku stvo. Lampa, prigušena na najmanji sjaj, bila je na stolu u kutu. Kad se ošamu eno podignuo na noge, ugledao je Epifaniju kako sjedi pored nje, udno neiznena ena lica umazana suzama. Krenuo je korak bliže i ugledao na podu truplo ispruženo licem gore - bio je to Gustav Vogel i, sude i po izgledu, umro je možda tjedan dana prije od izgladnjelosti. „Bože dragi“, promrmljao je. „O, Epifanijo, ja -“ „On je mrtav, Briane“, prošaputala je. Nagnula je praznu ašu do usana i Irac se zapitao koliko je puta to u inila i kad e primijetiti da je prazna. „Ja sam mu prestala donositi hranu jer

sam bila stalno pijana i nisam mogla podnijeti da se suo im s njim. Nisu dje aci krivi. Ja sam kriva, i ti si kriv, a uglavnom Podigla je pogled i problijedjela kad je Aurelian uteturao kroz slomljeni dovratak, „je to krivnja ovog udovišta! Je li to došao likovati?“ „Što ... je ovo?“ prodahtao je Aurelian. „Što se dogodilo?“ Epifanijin krik odgovora po eo je kao rije i, ali se brzo pretvorio u urlik. Ustala je od stola, dograbila dugi nož ispod prega e, i iznena uju om brzinom pojurila prema iscrpljenom arobnjaku.

Duffy je koraknuo naprijed da je zaustavi - a onda se najednom zatekao kako stoji na drugoj strani sobe, bez daha. Aurelian se naslanjao na zid, a Epifanija je, uo io je nakon što se ogledao, bila zgr ena u nepomi nu hrpu u kutu. Opet je pogledao u Aureliana. arobnjak je odgovorio na bjesomu no pitanje koje je gorjelo u lr evim o ima. „Bio je to Arthur“, rekao je nesigurnim glasom. „Vidjevši me u opasnosti, on je ... preuzeo na trenutak. Uhvatio juje i bacio u stranu. Ne znam -“ Duffy je prešao preko sobe, nuo i preokrenuo staricu. Drška noža stršila joj je iz boka, bez metala vidljivog izme u drške i tkanine njezine haljine. Bilo je vrlo malo krvi. Sagnuo se da joj posluša dah i nije ga mogao uti. Na njezinu vratu nije osjetio bilo. Cijelo njegovo tijelo osje alo se hladno i prazno i odjekuju e poput udarenog metala i usta su mu bila suha. „Moj Bože, Pif,“ govorio je refleksno, ni ne slušaju i se, „jesi li zbilja htjela? Nisi zbilja htjela, zar ne?“ Aurelian se odgurnuo od zida i uhvatio Irca praznog pogleda za rame. „Slika,“ zarežao je, prekidaju i Duffyjevo brbljanje, „gdje je slika?“ Nakon nekoliko trenutaka Duffy je pažljivo spustio Epifanijinu glavu na tlo. „Mnogo je izgubljeno, a još e mnogo tek biti izgubljeno“, rekao je tiho, pitaju i se gdje je to uo i što to zna i. Ošamu eno je stajao dok je Aurelian grabio lampu i dizao fitilj. Irac ga je odveo do zida. „Tu“, rekao je mahnuvši prema njemu. On sam nije pogledao u njega - samo je tupo zurio dolje u dva trupla. Nekoliko je sekundi prošlo, a onda je Aurelian rekao prigušenim glasom: „Ovo?“ Duffy se okrenuo i slijedio arobnjakov pogled. Zid je bio skroz crn s kraja na kraj, od vrha do dna. Slikar je pažljivo dodavao toliko finih poteza ki ice sjen anja i teksturiranja, s brigom za detalje koja je rasla kako mu je vid opadao, da nije ostavio ni najmanju crticu ili to kicu žbuke nepokrivenu. Smrt arhan ela Mihaela, koja je kad ju je Duffy zadnji put vidio izgledala da se doga a u dubokom sumraku, sad bila zavijena u neprozirnu tamu no i bez mjeseca i zvijezda. Aurelian je sad gledao u njega. „On je“, rekao je Duffy bespomo no, „samo je nastavio dodavati.“ arobnjak je još minutu nijemo i beskorisno gledao u zid. a onda se okrenuo. „Još uvijek si zagonetka.“ Krenuo je iz sobe, a Irac ga je automatski slijedio. Duffyjev um neprekidno je vrtio trenutak kad je okrenuo Epifanijino tijelo. Epifanija je mrtva, govorio je sebi za eno dok su silazili niz mra ne stube, i uskoro eš postati svjestan da je to jedna cijela odaja u tvojoj glavi koju možeš zatvoriti i zaklju ati jer nikad više ne e biti ni ega u njoj. Ona je mrtva. Vratio si se cijelim putem iz Mletaka da bi je ubio. Hodali su skupa, ne progovaraju i, dok nisu došli do Tuchlaubena. Tamo je Aurelian krenuo sjeverno prema Zimmermannovoj kr mi dok je Duffy nastavio u smjeru vojarne i procjepa, premda pono još nije bila ni blizu.

Dvadeseto poglavlje Kona no je ja aju i sjaj zore razdvojio nepravilan rub bljedila procjepa od dubljeg crnila nagnutih zidova. Što je prije dva sata bilo tek tri isprekidane crte jarkonaran astih to ki u tami, sad se vidjelo kao tri reda šutljivih, kle ih arkebuzira duž vrha brdašca od šute. Iza njih, premda još uvijek izvan nove barikade, stajale su još po dvije ete landsknechta i Reichshilfe postrojbi, nepomi ne osim povremenog saginjanja glave da se puhne na gase i puš ani fitilj. Jedna od eta oko brda bila je Eilifova i Duffy je stajao pognut u sredini prednje crte. Odvojio je ruku od kundaka puške i odsutno protegnuo prste. inilo mu se da je u dubini njegova uma eksplodirala bomba koja je, premda preduboko dolje da bude odmah zamjetljiva, olabavila ogromne ustajale mjehure sje anja koji su se dozibali do površine. Zahvaljivao je Bogu ak i za to najslabije prvo svjetlo jer mu je vratilo vanjske stvari na koje je mogao usredoto iti pozornost. Tijekom zadnjih pet sati zurio je u hladnu tamu, apsolutnu poput zadnjeg crteža Gustava Vogela. Tihi škljocaj metala na kamenu, kad je jedan od uvara gore na zidu odložio svoje koplje, kona no je Duffyja potpuno trgnuo iz groznih no nih promišljanja. Duboko je udahnuo oštar jutarnji povjetarac i pokušao si izoštriti osjetila. ovjek s njegove desne strane nagnuo se prema njemu. „Mene ne bi mogao dobiti gore na te zidine", prošaputao je. „Od mina su sasvim labave." Irac je podigao ruku u budi-tiho pokretu. Vrag odnio ovog brbljavog idiota, pomislio je Duffy - jesam li to uo i drugi zvuk? Sa sjenovite ravnice? Sumnji avo je zaškiljio niz cijev svoje poduprte arkebuze. Svaka krpa dubljeg crnila na ravnici iza crte bijele krede pred njegovim umornim o ima kao da je vrvjela zmijolikim oblicima, ali je kona no procijenio da ne vidi nikakav stvaran pokret. Zavalio se natrag, drhte i. Prošlo je nekoliko dugih minuta tijekom kojih se sivo svjetlo postupno polako poja avalo. Kroz pažljivo skupljene ruke Duffy je provirio na svoj sporogore i fitilj i laknulo mu je kad je vidio da jutarnja vlaga nije prigušila njegov crveni žar. Njegova ži ana kukuljica grebla ga je po kosi i s vremena na vrijeme instinktivno bi pokušao po ešati glavu, zaboravljaju i da na glavi ima eli ni sallet sa zakovicama. „Itekako se nadam da je onaj grbavac svoje topovske fitilje držao suhima“, opet je promrmljao ovjek desno od Duffyja. „Mislim da -" „Daj zašuti, ho eš?“ prošaputao je Duffy. Onda se uko io. Vidio je kako je sivo svjetlo zasjalo na metalu nekoliko stotina jardi dalje, a onda na još nekoliko mjesta duž tamne crte. Otvorio je usta da prošapu e upozorenje ostalima, ali je ve mogao uti šuškanje dok su oni razgibavali smrznute zglobove i provjeravali barut i fitilje. Za uo se tih zvižduk s vrha izobli enog zida, ukazuju i da je i stražar uo io tu aktivnost. Irac je uvukao svoj fitilj u kokot, uvjerio se da mu je komora puna baruta, a onda pogledao niz cijev prema šuljaju i napreduju oj crti. Srce mu je lupalo, vrhovi prstiju bridjeli i disao je malo brže. Opalit u jednom, pomislio je - najviše dvaput, ako budu sporo prelazili obrambeni zid - a onda bacam ovaj stroj i koristit u svoj ma . Jednostavno ne mogu s vatrenim oružjem osje ati da stvarno imam kontrolu. Tada se za ulo prigušeno bubnjanje izama po zemlji kad su Turci krenuli u trk - to su akinžije, shvatio je Duffy, lako naoružano tursko pješaštvo, hvala Bogu da nisu janji ari, za koje je pola ljudi o ekivalo da e se premjestiti na ovu stranu tijekom no i. ovjek uz Duffyja je dahtao i pr kao po okida u svoje puške. „Ne pucaj još, glupane“, zarežao je Irac. „Ho eš da ti kugla padne preblizu? ekaj dok do u do crte krede.“

Za možda trideset sekundi su došli do nje i procjep u zidu je na as zaplamsao kad je prvi red arkebuzira opalio, za im je trenutak kasnije uslijedio plamenobljuju i plotun šljunka i kamena iz jedne od kulverina na bedemima. Prednji red napreduju e crte akindžija bio je razderan u komade, handžari su popadali iz umrtvljenih prstiju dok su se raskomadana tijela prevrtala i kotrljala po zemlji, ali njihovi manija ki suborci su ne zastaju i nastavili preko širokog dijela ograde koji je oboren. Red stoje ih arkebuzira opalio je u turske redove, a onda su se akindžije penjale blagim usponom ispod zida. ito nije bilo vremena za ponovno punjenje, pa je Duffy odbacio svoju pušku koja se još iskrila i, listaju i, isukao rapir i bodež. Volio bih da je svjetlo bolje, pomislio je. „Dva koraka natrag, moja eta! “"zazvao je. „Nemojte se odvajati!“ A onda su Turci bili na njima. Duffy je uo io onog koji ga je htio udariti, blokirao blistavi handžar štitnikom svog rapira i ubo protivnika u prsa svojim bodežom. Sok udara odgurnuo je Irca korak natrag, ali ga nije srušio. Oštrica ma a zazvonila mu je po kacigi i njezina je vlasnika porezaopo licu dok se još jedna oštrica slomila napola na njegovoj verižnja i. Linija branitelja polako je popuštala kad se prodoran zov za uo iza njih: „Ponovo smo napunili! Krš ani, lezi!“ Duffy je blokirao ubod u lice, a onda pao na ruke i koljena baš kad se izmiješana rika paljbe razlegla iza njegovih le a, a hladan zrak oko njega ispunio zviždukom i praskom olovnih kugli koje poga aju meso. „Na noge!“ povikao je trenutak kasnije, ska i da se suo i sa sljede im valom akindžija dok su se njihovi prethodnici teturali unatrag i padali. ovjek Duffyju zdesna dobio je ma kroz trbuh i, stežu i samog sebe, otkotrljao niz padinu pa se Irac odjednom našao suo en s dvojicom - a onda trojicom - akindžija. Odjednom se njegova oprezna vjera u vlastitu vještinu smrvila i osjetio je blizinu stvarnog, paraliziraju eg straha. „Dolazite ovamo, netko!“ povikao je, o ajni ki blokiraju i ubadaju e handžare ma em i bodežom. Me utim, njegova eta ljudi povukla se od njega, a nije imao ak ni zid uz koji bi stao le ima. Sko io je iz zaleta na Tur ina sebi zdesna, prepustivši verižnja i i salletu da apsorbiraju nagori dio napada druge dvojice: odgurnuo mu je handžar u nisku crtu koriste i i ma i bodež i ripostirao dugim ubodom bodeža koji je precizno zario Tur inu u vrat. Tad su ga udarila druga dvojica akindžija, Jedan je zamahnuo snažnim udarcem na Duffyjevo rame i, premda je udarac zabolio, pancir je blokirao oštricu ma a i handžar je puknuo na tri komada. Drugi je nasrnuo s handžarom ispruženim ravno i njegov je vrh, prošavši kroz Ir ev kožni dublet, pronašao jednu od rupa u verižnja i i utonuo mu palac duboko u meso. Duffy se brzo okrenuo kad je osjetio šok hladnog elika u sebi i skinuo Tur inovu glavu izbuljenih o iju s ramena jednim bijesnim kosa kim zamahom. Na as si raš istivši put, uspeo se par koraka uz padinu i kroz jedan od otvora u barikadi koja je dijelila stjenoviti vrh, da bi se pridružio ostalim Austrijancima. Kad je zateturao preko vrha, pra en vrlo glasnim štropotom i zveketom akindžija u potjeri, ugledao je vojnike kako stoje iza niza ne ega što je izgledalo kao uski stolovi u visini grudi i za uo je ne iji o ajni ki povik: „Moj Bože, brzo lezi, Duffy!“ uo je žurbu u tom glasu i bez zastanka se bacio naprijed u dugi pad niz unutrašnju padinu, deru i svoje kožne rukavice i udaraju i kacigom i koljenima dok se prevrtao preko grubog kamenja. im se on pokrenuo, brzi niz deset jakih eksplozija nabio je zrak pred njim poput vrlo brzih udaraca eki em. Uslijedila su još dva štektava desetostruka praska, a zatim stanka. Duffy se dokotrljao na šljunkovito podnožje padine licem dolje i nogama gore i dok se iskoprcao u sjede i položaj, shvatio je što su bile te stolovima nalik stvari - niz deset malih topova spojenih skupa poput balvana u splavi, koji su se ispaljivali prinošenjem fitilja vijugavoj pruzi baruta posutoj preko svih rupica. Orgelgeschutzen, zvali su ih Austrijanci, premda je zbog

svojeg boravka u Mlecima Duffy o njima mislio kao o ribaldos, kako su se zvali na talijanskom. „Brzo, Duff, dolazi natrag ovamo,“ za uo se Eilifov glas. Irac se digao na noge i pretr ao deset stopa do mjesta gdje je vojska bila okupljena. „Zašto si ostao tamo vani?“ pitao ga je Eilif. „Znao si da smo trebali ispaliti dva plotuna i onda se povu i da ih pustimo da natr e na zube ovih stvari.“ Mahnuo je na ribaldos. „Ja sam“, prodahtao je Duffy, „zaklju io da e naše povla enje izgledati uvjerljivije ako se jedan do dva ovjeka zadrže.“ Švicarski landsknecht podignuo je prašnjavu obrvu i zagledao se u Duffyja. „Zbilja?“ Akindžije su još jednom jurnule preko rascijepane barikade na vrhu, ali, inilo, se bez žestine. Kad su ih još dva plotuna paljbe iz malokalibarskih topova raznijela, preživjeli su brzo ustuknuli i nekoliko sekundi kasnije straže sa zidina dojavile su dolje vijest da se akindžije povla e natrag prema svojim položajima. „Ma naravno, zbilja“, odgovorio je Duffy. „Što si mislio, da sam samo zaboravio?“ Eilif se nakesio. „Oprosti.“ Pokazao je na nova trupla na vrhu i slegnuo ramenima. „ ini se da je to bio pametan potez." Otr ao je do nagiba i po eo se uspinjati da vidi u kojem se smjeru Turci povla e. Irac je osjetio kako mu vru a krv curi niz bok i skuplja se kod remena i najednom se sjetio rane koju je zadobio. Pritisnuo ju je rukom i progurao se kroz redove koji su ponovno okupljali, traže i ranara. Misli mu, me utim, nisu bile na posjekotini od ma a - u glavi je opet preslušavao svoj kratki dijalog s Eilifom, i nelagodno priznavao vlastitu brzu improvizaciju. Jer ustvari, pomislio je, tvoje prvo naga anje bilo je to no, Eilife. Ja jesam zaboravio. A što to govori o meni? Sunce se tad podiglo iznad zapadnog horizonta, ali masa ošte enih zidina bacala je sjenu koja je još bila dovoljno mra na da u ini vidljivima stražarske vatre uz i niz ulicu. Duffy je nasumce teturao dok su mu se o i prilago avale tami i uskoro se iznenadio kad je vidio Aureliana kako grije ruke na jednoj od vatri. Pogledi su im se sreli i Irac je oklijevaju i prešao preko kamenom posutih plo a do mjesta gdje je arobnjak stajao. uvamo vatre našeg doma, ha?“ rekao je Duffy s usiljenim i lažnim smiješkom. „A što dovodi tebe tako nekarakter i sti no blizu prvoj crti bojišnice?" „Ovo je dovoljno djetinjasto", rekao je arobnjak gorko, „i bez teatralne izvedbe nevinog neznanja s tvoje strane. Što si mislio, da a - ah, pa ti krvariš! Do i ovamo." Novoprobu eni vojnici dotr avali su iz smjera vojarne, drš i u svojim hladnim pancirima i trljaju i o i, a drugi su dovla ili ranjenike unutra. Duffy je sjeo uz Aurelianovu vatru.

arobnjak je izvadio svoju vre icu s lijekovima i ispecao iz nje torbicu iz koje se prosipao žuti prah. „Lezi", rekao je. Duffy je odgurnuo raštrkane kamene i poslušao ga. Aurelian je raskop ao Ir ev dublet i podignuo njegovu zahr alu verižnja u. „Zašto ne držiš pancirku istom?" odbrusio je. „Ali ovo ne izgleda tako loše. O ito nije unio svu težinu u ubod." Istresao je malo praha na ranu. „Što je to?“ upitao je Duffy mršte i se. „Što te briga? Sprije it e da se otruješ, što si zaslužio, nose i tako zahr alu verižnja u." Izvadio je namotaj platna iz kutije i stru no previo ranu, prevla i vrpcu preko Duffvjevih le a da drži zavoj na mjestu. „Evo", rekao je. „To bi te trebalo održati u jednom komadu. Diži se." Duffy je ustao, zbunjen ogor enjem u arobnjakovu glasu. „Što -" po eo je. „Šuti. Ho u uti za tvoj sino nji mali trik. Kako si to mislio, oko za oko, curu za curu?" Irac je osjetio kako se nešto što bi moglo postati ogroman bijes polako skuplja u njemu. „Ne ini mi se da te razumijem", rekao je pažljivo. „Govoriš li o mojoj ... kako sam ja ... kako je Epifanija umrla?"

„Govorim o tvojoj kra i moje knjige, kvragu, dok sam seja poslije motao po kapeli. Ti eš mi je vratiti." Naglo shva anje razbacalo je potpalu Duffyjeva gnjeva. O i su mu se raširile. „Dobri Bože, zar misliš na Didliove Gambite Prevrtanja ili kako se ve to zove? uj, ja nisam -" „Ne, ne Didiusov gambit." Aurelian se i dalje uvrije eno mrštio, ali njegove borama uokvirene o i po injale su izgledati zabrinuto. „Sakrio sam to u ponedjeljak nave er, nakon razgovora s ... tobom. Ne, mislim na Beckynu knjigu." „Tko, kog vraga - o, ona knjiga koju ti je darovala tvoja cura vještica, prije tristo godina? Jaje nisam uzeo." Duffy je slegnuo ramenima. „Što bih ja s tom vražjom stvari?" Aurelianov izraz lica održao se još jedan tren, a onda bez mnogo promjene postao mrštenje od zabrinutosti. „Vjerujem ti. Kvragu! Nadao sam se da e se ispostaviti da si to bio ti." „Zašto?" „Jer bih je, kao prvo, mogao dobiti natrag bez previše nevolje. Ti mi ne bi pravio nevolje oko toga, zar ne? Nisam ni mislio. A kao drugo, mogao bih pretpostaviti da nitko nije utjecao na moje uvare." Duffy je uzdahnuo i opet sjeo uz vatru. „Kakve uvare?" „Male pticolike stvorove koji žive u onoj strukturi poput ku ice za lutke iznad mojih vrata - jako su lijepi, s kožnatim krilima sedefnog sjaja, ali su divlji kao psi dresirani za napad i brzi poput strijela." Aurelian je nuo uz njega. „Imam ih tucet, i nau io sam ih da se suzdrže od toga da napadaju mene ili bilo kojeg posjetitelja koji u e u sobu s mojim o itim odobrenjem. Kad si bio tamo prije pet ili šest mjeseci, prenio sam im znakovima da tebi treba dopustiti da sam u eš u sobu. Ne budi previše polaskan - samo sam smatrao da u te u žaru tih zadnjih bitaka možda nekad poželjeti poslati tamo po nešto, ostaju i sam na mjestu doga anja.“ Duffy je kimnuo glavom. „Ah. Ne brini, nisam bio polaskan. I nema nikog drugog koga su upu eni da ostave na miru?“ arobnjak je odmahnuo glavom. „Onda imaš nedovoljne uvare“, rekao je Irac bespomo no. „Netko je prošao pored njih. Jesi li provjerio jesu li još u svom gnijezdu i živi?" „Da. Tamo su i savršenog zdravlja.“ Umorno je protrljao o i. „To zna i da je uljez bio iniciran u odre ene vrlo tajne misterije, ili sluga nekog takvog. Ti stvorovi su sjedne druga ije vrste svijeta i vrlo malo ljudi zna za njih. Ibrahim vjerojatno zna i nesumnjivo je onaj koji je provalio bio Ibrahimov špijun, što sam ja trebao predvidjeti. Zašto stalno propuštam -" „Kako bi ih ta osoba onesvijestila?“ prekinuo ga je Duffy. Sunce se uzdiglo iznad brda i podigao je ruku da zaštiti o i. „O, postoje dvije note koje, premda su previše visoke da bi bile ujne ljudskom uhu, mogu kontrirati i poništiti moždane valove tih stvorova. Te dvije note odgovaraju bilu njihovih mozgova, ali su suprotne i imaju u inak kao kad zaustavljaš vrtnu ljulja ku tako što se u krivo vrijeme naginješ naprijed i natrag. Vidio sam kako se to radi - taj ovjek je koristio malu frulu s jednom rupom i puhao dug ravnomjeran dah, brzo otvaraju i i zatvaraju i rupicu jednim prstom; u kavezu punom tih mališana samo su se svi prevrnuli kao mrtvi. Onda su, kad je on prestao, opet ustali.“ „Bi li to mogao udišu i?“ pitao je Duffy oštro. Aurelian je izgledao osupnuto. „Ne, što se toga ti e. Tonovi bi bili pogrešni - preniski, možda ak ujni.“ „Brzi kao strijele, rekao si. Koliko je to bilo pretjerivanje?“ „Ne baš jako pretjerano." arobnjak se nasmiješio stidljivo. „Shva am što misliš, naravno. Za bilo što osim najbržeg pogledaj-i-zgrabi trebala bi biti dvojica koji se izmjenjuju, jedan frula dok drugi dolazi do daha i koristi dvije ruke za nešto."

Duffy je ustao na noge i pomaknuo se u stranu da može vidjeti Aureliana bez da škilji u sunce. „Jesi li siguran da je netko ušao? Sude i po neredu u kojem je ta soba, izgubiti jednu knjigu bilo bi tako lako da je skoro neizbježno." „Siguran sam. Znam to no gdje sam je ostavio. Osim toga, bilo je i drugih znakova uljeza - stvari su dizane i ostavljane u ne baš istom položaju. A nekoliko knjiga je pregledano, sude i po pomaknutoj prašini na policama, ijedna od mojih zmija za pušenje je zagrižena. Netko je o ito pretpostavio da je to nekakav slatkiš." Duffy je zadrhtao, zamišljaju i iznena enost i o aj te osobe. „Bio je to Werner", rekao je. „Werner! Ne budi ridiku—" „Vidio sam frulicu s jednom notom u njegovom vinskom podrum u i sje am se da nije proizvodila nikakav zvuk koji bih ja mogao uti. Taj njegov prijatelj pjesnik, onaj Kretchmer, mora biti uhoda za Turke. ekaj malo, ne prekidaj me! Pomo u laskanja Wernerovom zasigurno sme u od poezije i pružanja seksualnih usluga neke ženske koja se pretvara da je Kretchmerova žena, taj je tvog jadnog kr mara doveo u stanje da bi sve u inio za njega." Aurelian je šutio nekoliko trenutaka. „ ak i ženska, ha? Glupa stara budala. Smatra sebe velikim pjesnikom i ljubavnikom, zasigurno. Kladio bih se da si u pravu. Kvragu, zašto nisam posumnjao u Kretchmera od samog po etka?" Lupio se po elu. „Mene je lako prevariti kao i jadnog Wernera. Kretchmeru je sigurno Ibrahim naredio da uzme moj primjerak Didiusovog gadnog gambita prevladavanja. Da, i zar me nije Werner pitao mjesecima prije može li katkad posuditi koju knjigu, s nagovještajima da bi želio slobodan pristup mojoj knjižnici? Onda kad sam odbio, Kretchmer je morao doznati za moje male uvare - volio bih da sam mogao vidjeti taj kratak susret - i onda konzultirati Ibrahima o na inima da ih zaobi e. Sigurno je trebalo vremena da se do e u dodir s turskim adeptom jer sam tek prošli ponedjeljak pomislio da vidim stope u prašini na svojem podu. Njih dvojica su taj put sigurno samo radila inventar, nakon ega je Kretchmer nekako morao iza i van da pokaže popis knjiga tad bliskom Ibrahimu. To no! I Ibrahim bi znao u kojoj bi od tih knjiga Gambit bio i poslao ih je natrag da je uzmu.“ „Ali si je ti sakrio u ponedjeljak nave er", sjetio se Duffy. „Da. Pa su sino , u utorak nave er, oni opet uzviždali unutra, propustili na i knjigu tamo gdje su je zadnji put vidjeli, i vjerojatno nasumce dograbili nekoliko knjiga, od kojih je Beckyna jedina koja mi je nedostajala. Morat u i sam obaviti inventar. Kvragu. Trebao bih vjerojatno provjeriti i ormar s vinima." Duffy je zinuo da progovori, ali ga je Aurelian prekinuo, oštro se nasmijavši. „Sje aš li se kad je Werner došao sav krvav i šepav i tvrdio da se jedan od tvojih Vikinga napao i pokušao ga ubiti? Ne, to no, ti si se tad ve iselio. U svakom slu aju, Bugge je to zanijekao kad sam ga pitao o tome." „Pa?“ „Pa je Werner vjerojatno bio taj koji je prvi otkrio moje uvare. Nije mogao dospjeti dalje od jednog ili dva koraka u sobu, ina e nikad ne bi izašao živ.“ Hladan zapadni vjetar otpuhao je miris baruta i Duffy je sad mogao osjetiti miris lonca gulaša s dosta luka koji se negdje kuhao. Pogledao je uz i niz ulicu i uskoro primijetio pola tuceta ljudi skupljenih oko jedne od vatri pedeset jardi južno od njega. Irac je namjestio svoju verižnja u i tuniku s, nadao se, stavom kona nice i zaklju ka. „I što eš sad u initi?" zapitao je. „Kretchmer i Werner ne znaju da smo svjesni njihove prijevare pa mislim da ih ne e biti teško na i. Oti i emo se suo iti s njima, natjerati ih da vrate što su god uzeli, a onda ih ti možeš ubiti." Duffy se zagledao u njega. „Ja ne mogu napustiti ovo mjesto. U smjeni sam. Branim Zapad, sje aš li se? Kvragu, zašto ti ne odeš pa im sipaš nešto smrtonosno u vino?" Okrenuo se

da ode pa zastao. „Oh, i ja bih ih pokušao dobiti da priznaju nešto od toga. Možda je mogu e da je Werner imao i neki drugi razlog da posjeduje tu nijemu zviždaljku. Evo, znam - stavi im u vino neki otrov da se oduzmu pa im onda kaži da mogu dobiti gutljaj protuotrova samo nakon što ti sve kažu. Onda im, ako nekako ispadne da su nedužni, možeš dati protuotrov i ispri ati se.“ Aurelian je odmahnuo glavom. „Dobar si s ma em, Briane, ali od tvoje diplomacije digla bi se kosa na glavi. Ne, ja mislim da Wernera samog mogu dovoljno slomiti i bez kazališnih rekvizita, a s njegovim svjedo anstvom mo i u dobiti desetak ljudi pod oružjem da mi uhvate Kretchmera ... pod pretpostavkom da je on još u gradu.“ „Ah. Pa, sretno ti bilo u hvatanju tog para.“ Duffy je zijevnuo. „Pretpostavljam da je bitna stvar to što nisu dobili Didiusov užas, ha? A sad, ako bi me ispri ao, tamo je jedan tanjur gulaša koji eka mene da ga kutla om zagrabim iz lonca, a iza toga, pod improviziranim krovom od platna, ležaj je koji eka da ispuni svoju svrhu u poretku stvari time što e mi dati da zaspim na njemu." „Sasvim dobro", rekao je arobnjak. „Idem postaviti svoje klopke. O, i moram pokušati do i do von Salma i re i mu da e se Turci vjerojatno opet pregrupirati na ranjivom istoku, budu i da Ibrahim više nema nikakav razlog za žrtvovanje svojih tisu u krštenih duša.“ „Pa, pozdravi ga od mene", rekao je Duffy, ije je rije i jako zijevanje u inilo skoro nerazumljivima. „I hvala za ovo najnovije krpanje." „Nema na emu. Nabavi novu verižnja u, hmm?“ Aurelian se okrenuo i otkora ao na zapad. Duffy se usmjerio na jug, prema gulašu. Sunce se sad podiglo, sjaju i kroz prekid u zlatnim oblacima, i Duffy je morao škiljiti zbog bliještanja. Kroz cijelo dugo jutro, krpe svjetla i sjene sjen ile su ravnicu u pomi im uzorcima, ijednom ili dvaput velovi kiše zavrtjeli su se po gradu ili po turskim šatorima poput suknji prolaze ih oblaka. Kao što je Aurelian i predvidio, turske postrojbe pomicale su se da stanu naspram isto nog zida s procjepom poput izbijenog zuba u kamenoj vilici. Stražari su se naginjali da polože uši na plo nike, i mnogi su tvrdili da uju kopanje minera na nekoliko to aka sjeverno od srušenog dijela zida. Bilo je povremene razmjene odjekuju e topovske vatre, ali osim naro ito teškog plotuna turske paljbe pored južnog zida negdje oko podneva, kanonada je bila jedva nešto više od na mahove poštivane formalnosti. Bitku se o ekivalo i prodava i horoskopa i talismana imali su pro u i me u vojnicima i me u gra anima. Prostitutke i trgovci pi em okupljali su se oko improviziranih vojarni landsknechta, uzimaju i svoj dio udno izokrenute ekonomije zajedni ke svim dugo opsjedanim gradovima. Utjeha Vjere bila je besplatna, ali ništa drugo nije bilo - a hranu je bilo mnogo teže kupiti nego dobru sre u, seks ili pi e. Duffy je otvorio o i i bez trzaja prešao iz nezapam enih snova u budnost. Na Sv. Stjepanu je odzvonilo dva i sivo svjetlo koje se uvla ilo pod tendu ja alo je i slabilo kako su se poderani oblaci pomicali preko sunca. Ustao je i navukao izme, verižnja u, dublet i ma , odgurnuo zavjesu i izašao na ulicu. Jedan prodava vina gurao je tuda svoja kolica i Irac je zazvao jednu ašu. Prodava ev sin dotr karao je s njom i zatražio pretjeran iznos, koji je Duffy platio

primjenjuju i svoje najmrgodnije mrštenje na de ka kojeg nije bilo nimalo briga. Njegova eta nije se trebala okupiti do tri sata, pa je odnio vino - za koje se ispostavilo da je kiselo - do kuta u kojem je prevrnuti dio zida skladišta inio grubu klupu.

Naslonio se, zatvorio o i i prešao ispruženim dlanom preko grube površine kamena. Bio je blago iznena en otkri em da sad ne osje a ništa od sino njeg golog, krivnjom ispunjenog užasa - samo umornu tugu zbog gubitaka mnogih stvari, od kojih je doduše Epifanija bila najdirljivija. Ali je u tome bilo udaljenosti - bila je to ona vrsta melankolije koja se može skinuti s police i gorko uživati u slobodno vrijeme, a ne više obi na bol koja se ne može izbje i kao ni zubobolja. Pretpostavio je da je ta ne neprijatna apstraktnost ustvari otupljuju i u inak emotivnog šoka i da e, poput brze, prirodne anestezije ozbiljne ozljede, uskoro nestati. Nije mu palo na pamet da bi to mogla biti rezigniranost na pomisao o vlastitoj smrti. Otvorivši o i i uspravivši se, nije bio iznena en kad je ponovo u blizini ugledao Aureliana kako pedantno prelazi put prema njemu preko i oko razbacanih krhotina zidova. Kad je prišao bliže, Duffy je primijetio novi zavoj zavezan oko ela i ispod ušiju, koji je na obrazu imao crvenu mrlju. Duffy se nasmiješio, pomalo iznena en što je ustanovio da u sebi ne može na i ljutnje prema starom magi aru. „Što ima, arobnja e?“ zabrundao je Duffy uljudno kad je Aurelian prišao na domet ujnosti. „Je li te von Salm bocnuo svojim rapirom? Vjerojatno si mu objašnjavao da stvari nisu onakve kakve izgledaju. Imam li pravo?“ „Nisam vidio von Salma", rekao je Aurelian, pokušavaju i po ešati elo ispod zavoja. „Nisu me htjeli pustiti u toranj katedrale da razgovaram s njim." Odmahnuo je glavom u ljutitoj iživciranosti. „Kvragu - da nije ova pat pozicija Ibrahima i mene u inila cijelo polje magije tako inertnim, on ne bi bio ništa neophodniji od djeteta s pra kom." „Pa, još uvijek možeš izvoditi nisku magiju, zar ne? Zar nisi mogao tako pro i stražu?" Aurelian je duboko uzdahnuo i sjeo. „Ma svakako. Mogao sam - samo jednim pokretom! - kod svih njih uzrokovati... nekakvu prokletu stvar ... gr eve u crijevima, recimo, i u initi nemogu im da ostanu na svom položaju. Ali to je tako nedostojanstveno. I znam da von Salm ionako ne bi slušao. Da, male seoske arolije još uvijek rade kao i uvijek, ali u njima nema nikakve magije iskoristive za bitku - samo doma a znanja o tome kako trebaš žeti svoje žito, musti svoje krave i variti svoje pivo, ili kako sprije iti napore susjeda kojeg ne voliš da ini to isto. Pakla mu! Nadam se da je Ibrahim obeshrabren kao i ja." Oprezno je podigao pogled. „Propustio si karmine g e Hallstadt." Opet je Irac osjetio kako ga preplavljuje skoro blaga žalost, kao zbog doga aja koji su se zbili stolje ima prije. „O? Kad?" „Rano jutros su ... našli tijela. Kad su vijesti došle do Zimmermanna, spontano su po ele karmine, a Werner se nije trebao vratiti do mraka - on i Kretchmer su negdje vani, ne znam gdje - pa su stvari neometano išle nekoliko sati." „Ah." Duffy je zamišljeno pijuckao svoje loše vino. „I što eš ti u initi glede naše dvojice pjesnika?" eka ih pola tuceta naoružanih ljudi, predvo enih mojim Jockom - Giacomo Gritti, sje aš se? - i oni e ih uhvatiti i vezati da ekaju moje ispitivanje." Duffy je kimnuo glavom. „Shva am." Ispraznio je svoju ašu i stresao se. „Usput, zašto ti je trebao taj zavoj? Jesi li se porezao pri brijanju?" „Oh - ne, bio sam na zidinama gledaju i Mothertongueov juriš." Duffy je podignuo obrvu. „Mothertongueov juriš?" „Zar nisi uo za to?“ „Spavao sam", objasnio je Duffy. „Uh. Pomislio bih da e te sva ta topovska paljba probuditi." arobnjak je tužno slegnuo ramenima. „Jadni idiot. Našao je cijeli cjelcati starinski puni oklop u nekom du anu, natjerao nekoga da ga zatvori u njega, i onda izjahao na konju kroz ne uvana skelarska vrata u vanjskom

zidu. odmah uz Wiener-Bach - onaj poto koji te e uz isto nu stranu zida." „Mislim da znam o kojim vratima govoriš", rekao je Duffy. „Samo nisam znao da su ostavljena bez straže. I tako je jadni stari Mothertongue odjurio da spasi situaciju, eh?" „To no tako. I to sasvim sam, budu i da su ga Bugge i sjevernjaci kona no uvjerili da ne žele biti vitezovi okruglog stola. ak je nosio i improvizirano bojno koplje i barjak, i recitirao mnogo poezije ili tako ne ega pod zidinama prije nego što je odgalopirao. Svi ljudi na bedemima su ga klicanjem poticali i sklapali oklade koliko e daleko dospjeti." „Koliko daleko jest dospio?" „Ne baš daleko. Nekih stotinjak jardi, rekao bih. Sigurno je iznenadio turske topnike - taj juriš to no u podne jednog zahr alog starog viteza. Ali uskoro su se oporavili od tog iznena enja pa su ispalili nekoliko topova. Uglavnom karte za sje u napada a, ali su ak ispalili i jedan do dva devetofuntaša. Tako sam porezao obraz - nekoliko komadi a lete eg metala ili kamena okrznulo je grudobran." „A jesu li njega ...?“ „Mothertonguea? Itekako. Raznijeli su i njega i konja na komadi e. Ali je to barem poslužilo ne emu - zape atili smo ta vrata i uklju ili ih u raspored stražarskih obilazaka." „Vraški udno", rekao je Duffy. „Pitam se što ga je tako gurnulo preko ruba." Potmula tutnjava etiri topa prekinula je Aurelianov odgovor. Duffy je digao pogled prema bedemima. „Zvu i kao dvanaestofuntaši", primijetio je. ..Pretpostavljam da je Bluto odlu io da janji ari ne e sad tu drijemati popodne ...“ Još dvije topovske detonacije zatresle su plo nik, a onda je za uo štektanje užlijebljenih pušaka odabranih strijelaca. Istog trena bio je na nogama. „To je sigurno napad“, protisnuo je, i ve je tr ao prema trgu pored procjepa kad su kakofoni na zvona na uzbunu po ela odjekivati gradom s tornja Sv. Stjepana. Iznenada, s praskom grmljavine od kojeg su mu protrnuli zubi, plo nik je odgurnuo njegove tr e noge i pojurio gore udariti ga u grudi i lice i odbaciti ga na le a. Na trenutak je ležao ošamu eno, guše i se u vlastitoj krvi i gledaju i vrh zidina, koji se naginjao unutra prema njemu, kako se od arhitektonske strukture raspada u uskovitlanu kaskadu cigli, kamena i prašine. Tad je tr ao, prevrtao se i puzao natrag, uzdišu i i izdišu i vlažnim hripanjem, o ajni ki pokušavaju i u preostalim sekundama napraviti što je mogu e ve u razdaljinu izme u sebe i ruše eg zida. inilo se da zid vje ito pada. Njegovo batrganje ranjenog pauka odvelo ga je preko sredine trga kad je ogroman eki udario u ulicu iza njega i on je odba en naprijed u višestrukom saltu koji je završio bolnim klizanjem dugim dvadesetak stopa. Završio je leže i na boku i uspio se podi i u sjede i položaj. U ušima mu je zvonilo i skoro cijelu minutu zrak je bio toliko gusto neproziran od dima i prašine da je pokušaj disanja bio usamljeni ki košmar gušenja i kašljanja. Tad je mogao uti pucnjavu i stalan zapadni povjetarac nosio je bujaju i oblak prašine natrag kroz novi procjep, u o i jurišaju ih janji ara. Nekoliko eta vojnika dotr avalo je u urednoj formaciji dok su se na brzinu okupljeni arkebuziri povla ili da ponovo napune oružje, a trube odjekivale da prizovu još vojnika. Duffy je pogledao preko ramena i vidio Aureliana pedesetak jardi niz ulicu kako žurno odlazi. Uvukao je dug dah, dvaput se duboko zakašljao, a onda ustao na noge i krenuo naprijed u gomilu europskih vojnika koji su se okupljali. Dva pala dijela zidina ostavila su izme u sebe nestabilan toranj i dvadesetak furioznih minuta borba je klju ala oko njega poput valova koji udaraju oko izbo ine na obali, a nijedna od strana nije ustvari osvajala ništa od terena. Kona no su, me utim, be ke snage uspjele nanišaniti s nekoliko ve ih topova - šest desetocijevnih ribaldosa koji su dodali ra-ta-ta bubnjanje svojih

detonacija op oj galami, i jednu dvojbeno u vrš enu kulverinu, na južnom kraju cijelih zidina, koja bi se svakih pet minuta trgnula unatrag i poslala olabavljeno kamenje da se kotrlja prema dolje dok je ispaljivala naboj za nabojem šljunka u zapijevaju u masu janji ara u bijelim haljama. Tijekom ranog poslijepodneva turske su postrojbe stalno napredovale i povla ile se i gubile na stotine ljudi u uzaludnom pokušaju da uhvate zalet koji bi slomio o ajni ke redove Europljana. Kona no su se oko pol etiri povukle i be ke su snage po ele naizmjeni no stajati u procjepu, tr ati van da podignu isturene obrambene položaje i marširati natrag na kratke odmore tijekom kojih bi sjedili i pili vino i kreštali pitanja i hvalisave izjave jedni prema drugima. Sunce je ve bilo dosta nisko na zapadnoj strani neba, ocrtavaju i crveno krovove i tornjeve Be a, kad je nekoliko stotina akindžija vi i nahrupilo uza zid sa sjevera, o ito pokušavaju i odsje i od glavnine be ke vojnike koji su bili vani. Eilifova eta bila je vani na ravnici kad su došli, i povela ostale u protunapad koji je tursko pješaštvo odbacio natrag do Wiener-Bacha, uskog ogranka kanala koji je išao uz bok sjeverne polovice isto nog zida. Gomila akindžija - jer bili su previše nedisciplinirani da bi ih se nazvalo postrojbom - slomila se na obalama tog kanal a i samo su oni koji su se povukli na drugu stranu uspjeli preživjeti i vratiti se do turskih položaja. Kad je pala no , topovi obiju strane prionuli su na initi od ravnice opasnu ni iju zemlju zviždu eg karte a i odska ih željeznih kugli.

Dvadeset prvo poglavlje Prijava voda Wiener-Bacha, uzburkana povremenim prskanjem iš upane zemlje ili razbijenog kamena, odražavala je bljeskove vatre iz topova na zidinama gore, pa bi Duffy, stoje i pored obale sto jardi sjeverno od novog procjepa u zidinama, kad bi pogledao iza sebe vidio dva bljeska za svaki pucanj. Turski topovi uzvra ali su vatru, daleki bljeskovi crvenog svjetla u sve dubljoj tami. „Natrag unutra, svi vi!“ povikao je grof von Salm s bedema. „Oni se no as ne e vra ati - izgleda da emo samo razmjenjivati vatru sat-dva.“ Kao da naglašava njegove rije i, za uo se težak štropot par turskih topovskih kugala koje su pale prekratko. Tri ete izvan zida krenule su umorno na jug i, premda je Duffy pokušao održati svoj položaj u vode oj eti, postupno je zaostao i bio je me u posljednjima koji su uteturali preko nepravilnog kamenja novog procjepa. Za uo je zveket, shvatio da odsutno vu e svoj ma , i pažljivo ga uvukao u korice. Danas je dobio nekoliko zareza, pomislio je; morat u jednom dati da se izravna. Unutar zidina vojnici su se okupljali oko vatre. „Hej, Duffy!“ zarežao je umorni, prašinom umrljani Eilif. „Prošlo je šest sati i Vertotovi ljudi e neko vrijeme stajati u rupi. Do i ovamo i popij ašu kuhanog piva. Izgledaš malo izubijano.“ Irac je otkora ao do vatre uko enim, bolnim nogama i sjeo pred nju s dubokim uzdahom. Prihvatio je ašu vru eg piva od nekoga i otpio dug gutljaj, izdahnuo, pa otpio još jedan. „Ah“, uzdahnuo je, protežu i se poput ma ke nakon minute puštanja svojih miši a da se prilagode luksuzu sjedenja. „Pa, znate, de ki, rekao je razgaljeno, „ja ne bih volio neku laku obranu. Od nje ne bih imao osje aj da su moje sposobnosti na pravoj kušnji.“ Ljudi su zastali u pi u i vezivanju zavoja da se nasmiju na to jer je Duffy parafrazirao jednu inspirativnu propovijed koju je neki sve enik održao vojsci tijekom jednog mirnog perioda poslijepodne. Uslijedilo je nekoliko loših šala o tome kakvu bi taktiku bitke sve enik vjerojatno primijenio, i na koji bi se na in poslije zabavio, i moraju li Sulejmanove postrojbe trpjeti sli ne govore, bogzna kakve vrste, muhamedanskih starješina. „Mrtvi!" za uo se zov iz mra ne, šutom zakr ene ulice, gase i dobro raspoloženje vojnika poput vjedra s pijeskom istresenog na svije u. „No ni zov za mrtve!" Škripava kola s visokim stranicama pojavila su se iz sjene i nitko nije pogledao grozan teret naslagan na njima. Voza je izme u poziva mrmljao zbrkane molitve i o i su mu lu ki svjetlucale izme u zamršene kose i brade. Nekako, pak, pomislio je Duffy nelagodno, mislim da poznajem tog ovjeka. Ekipa anonimnih radnika prekinula je pokušaje da raš isti ulicu od šute i krenula prenositi trupla od tog dana do kola i bacati ih na njih. Dok se to odvijalo, voza je zabio lice u ruke i glasno jecao. Tko god da je, pomislio je Duffy, o ito je lud. Vojnici oko vatre su se nelagodno pomicali, posramljeni i neodre eno uznemireni u prisustvu ludila. „Zašto nisu mogli na i nekog normalnog da to radi?" prošaputao je jedan od njih. „Borimo se cijeli dan, a onda moramo trpjeti ovo." uj," rekao je Eilif, brišu i prašinu i pivo sa svojih brkova, „možda je bio normalan kad je po eo." Kola su napokon napunjena, stražnja strana je podignuta i pri vrš ena, i vozilo je zaškripalo i zakloparalo niz ulicu, s voza em koji je ponovo ispuštao svoj melankoli ni poziv. Duffy je znao da je tog ovjeka vidio i prije, ali ovih dana mu nije baš bilo do poticanja uspavanih sje anja. „Još piva ovamo", rekao je. „Ustvari, nato i svima i ugrij još jedan lonac."

Postupno, uz pri anje pokojeg vica i pjevanje stare balade ili dvije, okupljeni oko vatre povratili su svoje oprezno, krhko veselje. Ve ina vojnika koji su se borili taj dan odmah je otišla u vojarnu, ali, razmišljao je Irac, uvijek ima nekoliko onih koji e radije malo ostati i pri ati, da bi napravili neko odstojanje izme u sebe i dnevnih doga aja prije nego što se prepuste no nim snovima. Nakon oko sat vremena po eli su zijevati i osipati se, a blaga kiša koja je šištala padaju i na vatru poslala je i preostale prema njihovim ležajima. Duffy je baš ustao kad je za uo glasan poziv: „Tko je to? Predstavi se ili pucam!“ Trenutak kasnije uo je šuškanje, a onda pucanj i zujanje odbijenog metka i kršan, ri obrad ovjek isko io je iz dovratka pod zidom i pobjegao niz ulicu, tr i brzo. „Straža!“ dopro je povik iza bjegunca. „Zaustavite ga! To je uhoda!“ Irac je umorno isukao svoj ma i bodež i stao mu na put. „Dobro, Kretchmeru, bolje da staneš“, rekao je glasno. Bradati bjegunac i sam je isukao ma . „Mi i mi se s puta, Duffy!“ povikao je. Dvojica stražara uspuhano su dotr ala iz jedne od pokrajnjih ulica, a stražar na zidu ciljao je tinjaju om arkebuzom koju kiša još nije namo ila pa je bježe i uhoda potr ao ravno na Duffyja, žestoko mašu i ma em. Malo prije nego što su se sudarili, ri a brada otpala je vise i na koncu i Duffy je iznena eno ugledao od straha napeto lice Ivana Zapolje. Oboren u stranu, ali neozlije en, Irac se uspio sna i i uputiti udarac unatrag prema Zapoljinu ramenu. Pogodio je i Ma ar je zajaukao od bola kad je rub oštrice zastrugao po kosti, ali je nastavio tr ati. Puška uvara na zidinama je opalila, ali bila je loše naciljana pri nesigurnom svjetlu i kugla se odbila od

ulice nekoliko jardi dalje. Duffy je krenuo za bjeguncem, ali se, izgubivši ravnotežu, poskliznuo na plo niku mokrom od kiše i pao, bolno udarivši koljenom u kamen. Kad je s jaukom ustao, Zapolja je nestao niz mra nu aveniju, s dvojicom stražara u potjeri. „Boga mu božjeg“, zarežao je Duffy šepesaju i u zaklon suhog dovratka. Topot kopita odjeknuo je iz istog smjera iz kojeg se i Zapolja pojavio, i trenutak kasnije konj s jaha em zastao je nasred ulice. Svjetlo vatre oslabilo je zbog kiše i tek kad je jaha zazvao stražu, Duffy ga je prepoznao. „Hej, Aureliane!“ dobacio je Irac. „Zapolja je upravo bio ovdje! Otr ao je niz ulicu.“ arobnjak je potegnuo uzde svog konja i doveo ga do mjesta gdje je Duffy stajao. „I Zapolja? Morrigan nam bila na pomo i. Jesu li stražari krenuli za njim?“ „Da, dvojica." „Jesi li vidio Kretchmera? Ganjao sam ga.“ „To je bio Zapolja! Vidi, ono je njegova lažna brada na ulici." „Mananana mu i Llyra! Pitam seje li Kretchmer cijelo vrijeme bio Zapolja." Duffy je protrljao svoje koljeno i zašepao korak-dva na njemu. „Ma nego što nego je", odbrusio je iživcirano. „Razmisli malo - sjeti se, Werner je rekao da Kretchmer nije bio doma nave er na uskršnju nedjelju? To je bila ve er kad je Zapolja bio u Zimmermannu sa svojom opsadnom bombardom “ Aurelian je odmahnuo glavom. „Lažna brada, od svih stvari." Zga eno je otpljunuo. „Slijedi me. Što, ozlijedio si nogu? Sko i tu gore iza mene onda, moramo se maknuti s kiše i porazgovarati." Duffy se bacio konju na sapi i otkloparali su niz ulicu do južne stražarnice, gdje su sjahali. „Hej, Duffe," rekao je kapetan koji je otvorio vrata, „vidio sam da si pogodio onog uhodu. Šteta što nisi mogao unijeti nešto snage u udarac, prepolovio bi ga." „Znam", rekao je Duffy sa žalosnim osmjehom dok su on i Aurelian ulazili i dovla ili par stolaca do stola u kutu. „Što je on radio kad ga je stražar prozvao?"

„Pokušavao je otvoriti ona stara skelarska vrata", odgovorio je kapetan. „Ona kroz koja se u podne iskrao onaj lu ak. Zazidali su ih ciglama, ali o ito to nitko nije rekao starom Ri obradom; pokušavao je razlabaviti cigle kad ga je Rahm uo io." Irac i Aurelian su sjeli, a kapetan se vratio s vr em oja anog vina na kojem je radio. Kad je izašao iz prostorije, Duffy je nato io dvije aše i pogledao arobnjaka. „Što je pošlo po krivu u tvojoj klopci?" Aurelian je strusio pi e. „Trebao sam imati cijelu etu landsknechta. Kretchmer i Werner vratili su se u kr mu prije samo nekoliko minuta i pustio sam ih da do u do pola blagovaonice prije nego sam fu nuo, što je bio znak na koji su se dva naoružana ovjeka pojavila na svakim vratima. Povikao sam njima dvojici da su uhi eni. Werner je samo stajao i vikao, ali Kretchmer - Zapolja! - dograbio je stolac i razbio glavu jednom od mojih ljudi, a onda isukao svoj ma i prosuo crijeva drugom. Ostali su ga stjerali u kut, ali je on sko io kroz prozor i odjurio na istok, pa sam ja uzeo konja i krenuo za njim.“ Dopunio je svoju ašu. „Jako je brz.“ „Znam“, rekao je Duffy. Kiša koja je bubnjala po krovu našla je jednu rupicu i kap je pljusnula u Duffyjevo vino. Odsutno je pomaknuo ašu. „Werner je potr ao prema prozoru kad je njegov mentor sko io kroz njega“, nastavio je Aurelian, „i jedan od mojih de ki zabio je tri palca ma a u njegov bubreg. Ne znam ho e li preživjeti.“ Pogledao je u Irca. s tvrdim promišljanjem koje mu je blistalo u o ima. „Ima nešto što moraš obaviti ve eras.“ „Misliš, uhvatiti Zapolju? Kvragu, ovje e, on se može jednostavno sakriti i iskrasti kroz jedan od procjepa, ili spustiti konop niz zid na nekom zaklonjenom -“ „Ne Zapolju. On je odigrana karta.“ Rupa na krovu je svoj spori ritam bubnjanja otkucala etiri puta po stolu. „Što onda?“ pitao je Duffy tiho. Aurelian je sad pr kao po svije i na stolu, ne gledaju i u Duffyja. „Ovo popodne sam se zapitao koje su to no arolije bile u Beckynoj knjizi. Imam -“ „Što ima veze koje su arolije bile u njoj?“ prekinuo ga je Duffy. „Ti i Ibrahim ste blokirali sve korisne vrste magije, zar ne? To si stalno govorio.“ Aurelian se nelagodno pomakao. „Pa, sve velike vrste, da. Ali ne, bojim se, onakva štagaljsko-seoska prizivanja kakvima se Becky bavila. Kvragu, u napetom prekidu vatre, trude li se zara eni kraljevi zabraniti puhaljke na zrno graška? U svakom slu aju, imam bibliografiju svih svojih knjiga, i pogledao sam Beckynu. Prepisao sam cijelu stranicu sa sadržajem knjige pa sam mogao vidjeti što svaka od njezinih arolija treba posti i.“ Pogledao je tužno u Duffyja. „Jedna od njih je za kvarenje piva.“ Duffy je bio umoran. Zurio je u šire u lokvicu na stolu i nije se koncentrirao na Aurelianove rije i. „Pa?“ „Pa, kažeš? Slušaš li ti mene? Kako ukvariti pivo! Jesi li ikad vidio - još gore, okusio - ukvareno pivo? Žilavo je, gusto, kao med, pokvareno, nepitko. Ibrahim, ako je primijetio tu aroliju - a mislim da nam je bolje pretpostaviti da jest - može ukleti Herzwestenov badanj,

ukvariti pivo na desetlje a, možda zauvijek! Mogli bismo možda izvu i gornje razine pomo u sirka i soli, ali donje razine - Tamno, razumiješ? - bile bi beznadne.“ „Oh. To je to no.“ Duffy je bespomo no podigao obrve. „Ne znam što bih ti rekao. Postavi neke štitove protiv toga odmah. Ili isto i jednu ba vicu i sakrij je negdje. Ja svakako -“ „Trebalo bi barem dvanaest sati da se postave kontra ini - misliš da e Ibrahim ekati? A sakriti ba vicu ne bi pomoglo. Kao prvo, ono mora dozreti baš tamo, nad grobom starog Finna. a kao drugo, arolija e upropastiti sve pivo u svom dosegu - svaka kap piva u gradu e se pokvariti, ma gdje bilo skriveno.“

„Jesi li siguran da Beckyne arolije rade?“ pitao je Duffy, pokušavaju i biti od pomo i. „Poznavao sam mnogo seoskih vještica, i sve su bile totalno lažne.“ Aurelian je odmahnuo glavom. „Rade. Becky je bila prava stvar. Imamo samo jednu preostalu nadu. Ona je bila, kao što ti kažeš, seoska vještica, i njezine arolije imaju domet od oko jedne milje. Tako er, skoro sve moraju biti izvedene to no u podne ili pono , jer su prirodni zakoni koje treba prevladati najslabiji u tim trenucima." „Pa?“ rekao je Duffy tvrdo. Boga mu, pomislio je, neka on to jasno kaže. arobnjak je napu io usne i rekao strogo: „Ibrahim e to pokušati no as. Zna da ne može odlagati - kao prvo, mjesec raste, a sve Beckyne arolije bile su vezane za mjese evu tamu. A zbog ograni enog dometa, morat e pri i sasvim blizu zidinama da baci te ini. Ono što ti -“ Duffy je rukom otresao lokvu sa stola na pod. „Ho eš da odem i sprije im ga? Dok se ti i stari Kralj spremate pobje i kroz tunele, pretpostavljam, za slu aj da ne uspijem. Pa. slušaj da ti kažem nešto: ne. Razmisli opet. Nabavi si drugog reinkarniranog junaka." Kapetan, koji je izgleda zadrijemao u susjednoj sobi, provirio je raš upanom glavom kroz dovratak, pitaju i se otkud bijes u Duffyjevu glasu. Aurelian je pri ekao da se on vrati na svoju klupu prije nego što je odgovorio: „To nije ono što predlažem", rekao je tiho. „Ja ... sam odlu io da bi bilo najbolje da naš kona ni otpor na sve ili ništa bude ovdje, u Be u. Bila bi, bojim se, ista ludost pomišljati o povla enju i pregrupiranju negdje i nadati se makar polovici prednosti

koju imamo ovdje i sad. Na kraju krajeva, Turci su barem nekoliko tjedana u zaostatku za planom, a Ibrahim nije uspio dobiti Didiusov gambit, i skinuli smo masku - skinuli bradu, trebao bih re i - onom tko je sigurno bio njihov glavni uhoda." Duffy je ponovno napunio njihove aše. „A s njihove strane ra unice: oni pivo mogu upropastiti izvan zidina." „Da, ali znamo da e morati biti prili no blizu, jer je Zimmermann skoro pola milje unutra u gradu. I mi znamo da e to raditi u pono . Ako taj njihov trik za zaga enje piva uspije, onda vjerujem da bi oni pobijedili ak i kad bismo se mi mogli fizi ki povu i; a ako ne uspije oni idu ku i i Tamno e biti isto eno po rasporedu. Stoga pridajem mnogo važnosti ishodu no ašnje pustolovine." Njegova maska hladne racionalnosti popustila je na tren i lupio je po mokrom stolu šakom. „Sam, ili ak s etom vojnika, ti ne bi mogao i i van i boriti se s Ibrahimom. Kao prvo, on ima osobnu tjelesnu stražu, od one vrste koju si vidio kad smo dovodili Kralja u grad - oh, to no, Arthur je držao uzde u toj borbi, ti ih se ne bi sje ao; ali oni bi bili nešto nalik na ona dva stvora koja su te u travnju pokušala hipnotizirati. U svakom slu aju, oni bi se smijali tvojim ma evima i puškama - kad bi bili ona vrsta bi a koja se uop e smije." Premda o ito zabrinut, blijedi arobnjak uspio se nasmiješiti. „Oklada je velika, ali mislim da bolje omjere ne emo dobiti.

Odlu io sam razbiti pat-poziciju." „Dobrog mu Boga, ho eš re i da eš upotrijebiti Didiusov gambit? Ma kako samo možeš to i -" „Ne. Budu i da sam odabrao gledati na to kao na odlu uju i incident u pitanju bilo kakvog nastavka životnog slijeda Zapada, odlu io sam u initi ... onu drugu stvar." Uzdahnuo je. „Kralj Ribar i ja pratit emo te no as." Duffy se namrštio. „Nas trojica? A ti i ja držimo oba kraja njegovih nosila? Nije baš neka uvjerljiva napada ka formacija." „Ne e biti baš tako loše. Von Salm mi nikad ne bi dao da uzmem vojnike, naravno, za neobjašnjiv pono ni pohod, ali jest jednom spomenuo da bi bio zahvalan kad bih mu skinuo Buggea i ostale sjevernjake s vrata." Irac je zurio u njega s nevjericom, a onda progutao malo vina. Odmahnuo je glavom, smiju i se samome sebi usprkos. Njegov smijeh rastao je poput kotrljaju e grude, dok se nije

naslanjao naprijed na stol i dahtao, a suze su mu tekle iz kutova o iju. Pokušao je progovoriti, ali je protisnuo samo: „Parada ... vražji lakrdijaši... smiješne kape." Aurelian se nije ak ni nasmiješio. „Pa ne emo biti sasvim sami", rekao je. Duffy je zašmrcao i obrisao si o i. „Dobro. A koliko e ljudi Ibrahim imati?" „Osim svojih ... uvara? Ne znam. Ne mnogo, budu i da naravno ne želi biti vi en." Slegnuo je ramenima. „A nakon što pat-pozicija bude razbijena - tko može znati? Mnogo magi nog pritiska nakupilo se na obje strane. Obje e se sile promijeniti, tamo vani no as, kad se Kralj Zapada uklju i u bitku." Nakon što je otvorio usta, Duffy se odlu io ne prepirati. Umjesto toga je rekao: „Nisam siguran da sam uop e spreman za te uvare." „Ne, nisi", suglasio se Aurelian. „Ali bit eš kad budeš nosio pravi ma . Taj koji sad imaš dobar je za bušenje rupa u turskim vojnicima, ali ako eš se suo iti s tim ... pa, s tim drugim stvorovima, trebat e ti ma kojeg e se oni bojati, onaj koji može sje i njihovo kremenasto meso." Irac je shvatio na što Aurelian cilja i uzdahnuo. „Calad Bolg." „To no. Sad uj - odspavaj malo, tek je etvrt do osam. Ja u -" „Da odspavam?" Duffyjeva trenutna veselost je istog trena potpuno isparila. Osjetio je strah i neodre enu mu ninu, i protrljao je lice rukama. „Ti se to šališ?" „Odmori se, barem. Ja idem po Buggea i njegove ljude, i Kralja, i uzeti ma , i vra am se ovamo. Najbolje da krenemo oko jedanaest sati." Duffy je ustao, poželjevši da je ostavio oja ano vino na miru. Jesam li vezan da to

inim? Zapitao se. Pa ako Merlin to ho e od mene... Ali zašto bi mene bilo briga što Merlin ho e? Je li njega briga što ja ho u? Je li ga ikad bilo? Pa, kvragu sa starim arobnjakom, onda-još uvijek si vojnik, zar ne? Svi jarki, neodre eni snovi o kolibici sa škrilj anim krovom u Irskoj umrli su sino , pali na nož u otrcanoj sobi. Ako nisi vojnik, mladi u moj, posve en borbi protiv Turaka, onda ne bih rekao da si bilo što uop e. „Vrlo dobro“, rekao je, veoma tiho. „Pokušat u se malo odmoriti." Aurelian je na as stavio ruku na Duffyjevo rame, a onda otišao. Trenutak kasnije Irac je uo kako topot konjskih kopita nestaje niz ulicu.

Pod kišom koja je bubnjala po krovu potleušice dogra ene sa strane uz zgradu u južnoj vojarni, Rikard Bugge pjevušio je žalobnu melodiju i zabijao svoj bodež uvijek iznova u zid vojarne. Vojnici koji su pokušavali spavati s druge strane ve su nekoliko puta dolazili na vrata potleušice i pokušali ga dobiti da prestane, ali on nijednom nije digao pogled niti ak prestao pjevušiti. Ostali Vikinzi, ispruženi na slamaricama pod kosim krovom, sa simpatijom su gledali u svog kapetana. Znali su jako dobro što ga mu i. Svi su oni pošli na dugo i naporno, ako i ne baš posebno rizi no putovanje da bi obranili Balderov grob od Surtera i vojske Muspelheima; i našli su grob, a Surter je sad bio utaboren niti tri milje na jug - ali zapovjednici ih nisu puštali u borbu. Pa su amili nekoliko mjeseci u toj na brzinu podignutoj šupi, ulje i i oštre i svoje oružje više iz navike nego iz bilo kakve nade da e ga upotrijebiti. Tup. Tup. TUP. Buggeovi udarci bodežom postupno su se poja avali i unio se cijelim ramenom u zadnji, zabivši bodež u zid sve do bal aka. uli su se prigušeni povici s druge strane, ali Bugge ih je ignorirao i okrenuo se prema svojim ljudima. „Bili smo“, rekao je, „strpljivi. I nagurani smo ovdje kao pili i u kokošinjcu dok psi idu loviti. ekali smo da nas Sigmund povede u bitku, a on samo pije i ini da starica u kr mi pla e. Slušali smo želje star a koji se prerušavao u Odina, a on trpa goru e guje u usta i govori nam da

ekamo. Dovoljno smo ekali.“ Njegovi ljudi potvrdno su zagun ali, smješkaju i se i odvaguju i svoje ma eve. „Ne emo si dozvoliti da zaboravimo što nas je Gardvord poslao ovamo u initi", rekao je Bugge. „Poduzet emo nešto." „Predvidio si me", rekao je Aurelian na te nom nordijskom, ne ujno zakora ivši u potleušicu. „Vrijeme za akciju, kao što si primijetio, došlo je." Bugge je skepti no zaškiljio na arobnjaka. „Znamo što treba initi", rekao je. „Ne trebaju nam tvoji savjeti." Preostali Vikinzi mrštili su se i kimali glavama. „Naravno da ne", suglasio se Aurelian. „Nisam došao kao savjetnik, ve s porukom." Bugge je ekao nekoliko sekundi. „Pa," zarežao je kona no, „kakva je to poruka?" arobnjak se zagledao u kapetana. „Moja poruka je od Sigmunda, kojeg ste ovamo poslani poslušati, kao što se nesumnjivo sje ate. On je otkrio zavjeru Muspelheimera da zatruju Balderovu grobnicu putem prljave južnja ke magije, koju e Surterov glavni arobnjak, Ibrahim, izvesti izvan naših zidina ve eras. Sigmund e izjahati da ga zaustavi, naoružan Odinovim ma em što ga patuljci iskovaše. Poslao me da vam kažem da je ekanju kraj i da se naoružate i na ete s njim za dva sata u stražarnici niz ulicu." Bugge je kliknuo od veselja i zagrlio Aureliana, a onda gurnuo arobnjaka prema vratima. „Reci svojem gospodaru da emo biti tamo", rekao je. „Možda emo doru kovati s bogovima u Asgardu, ali emo poslati Surterovog magi ara da pravi Helu društvo u podzemnom svijetu!" Aurelian se naklonio i izašao, a onda odgalopirao prema Zimmermannovoj kr mi dok se iza njega razlijegao koloplet vikinških bojnih pjesama. Duffy je bio izvaljen na ležaju koji mu je kapetan straže rekao da može koristiti, ali bio je daleko od sna, i pored još jedne aše oja anog vina koju je kapetan inzistirao da popije. udno je to, pomislio je zure i u nizak strop, kako ne mogu zamisliti smrt. Gledao sam je mnogo, oprezno flertovao s njom, vidio je kako uzima više prijatelja nego što u sebi dopustiti pomisliti, ali nemam pojma što ona ustvari jest. Smrt. Sve što ta rije priziva je stari prizor s tarot-karte, kostur u crnoj halji, koji maše ne im zlokobnim kao što je pješ ani sat ili kosa. Pitam se s im emo li se suo iti tamo vani, pored normalnih turskih vojnika. Ibrahimovi uvari... Ne sje am se borbe u Be koj šumi, ali pretpostavljam da su oni poput stvorova koji su proletjeli iznad mene one no i na južnoj obali Nežiderskog jezera, govore i nekim isto nja kim jezikom, i uništili Yountova kola s kožama. Tad mu se želudac sledio od naglog užasavaju eg shva anja. Dragi Isuse, pomislio je Duffy, to je bio on. Pretpostavljao sam, milosrdno sam se nadao, da je mrtav. Sam Bog zna kako je stari Yount utekao tim demonima i dospio, poludio, ali živ, do Be a, da bi mu dali posao seoskog idiota, vožnju kola za trupla u no noj smjeni, da još uvijek, nekakvom groznom kozmi kom šalom, bude u trgovini kožama. Ustuknuvši od tih misli, Irac je pogled svojeg uma vratio na turobnian lik smrti. Pretpostavljam da ona i nije toliko loša, ocijenio je nevoljko. O ito ima i gorih karata u špilu. Pod je zaškripao kad je netko ušao u sobu, i Duffy se brzo podignuo u sjede i položaj, od ega je plamen svije e zatreptao. „O, ti si, Merline“, rekao je. „Na tren sam pomislio da bi to

mogla biti ... neka druga vrlo stara, mršava, blijeda osoba u crnom.“ Smrknuto se nasmijao dok je ustajao. „Je li ve jedanaest?“ „Samo što nije. Bugge i njegovi ljudi su vani, naoružani i spremni isje i vuka Fenrisa u hranu za ma ke, a Kralj leži u kolima. Evo.“ Pružio je Duffyju teški ma , a Irac je skinuo Eilifov stari rapir i provukao svoj remen kroz alke na toku Calad Bolga. „Vjerojatno e me opteretiti na jednu stranu, pa u hodati kao brod pretovarene krme",

rekao je, ali mu je ustvari težina ma a bila udobna i poznata. Premda je jarak po sredini ulice obilno žuborio, a oluci krovova još kapali na plo nik, sama kiša je prestala. Kola su bila pored zida; Buggeovi ljudi ekali su Duffyja u grupi na ulici, a baklje u rukama dvojice njih održavale su se u suženim o ima i na njihovim kacigama i verižnja ama. Njihove bakrenoplave kose i brade bile su upletene i pri vrš ene vezicama da ne smetaju, a žuljevite ruke s o ekivanjem su dodirivale izlizanu kožu drški ma eva. Boga mu, pomislio je Duffy smiješe i se i kimaju i im glavom u znak pozdrava, kakav se god turski pakao kovitlao tamo vani u mraku, ne bih mogao tražiti bolju posadu ljudi uz koju u se s njime suo iti ... premda bi bilo zgodnije da imamo neki zajedni ki jezik. Ali to je glupo, pomislio je trenutak kasnije. Zar nisu to Vikinzi? Zar ne razumiju nordijski? Dobacio je pozdrav na nordijskom dijalektu toliko zastarjelom da je Bugge jedva uspio sro iti odgovaraju i odgovor. Duffy je naslonio nogu u zako eni stražnji kota kola i nasmiješio se bjelobradom starcu koji je sjedio u kolima s vezenom dekicom bogatog izgleda preko nogu. „Dobra vam ve er, Gospodaru", rekao je. „ udna je to bitka u kojoj vojnici ostaju doma, a vo e se idu boriti." Kralj se nasmijao. „Mislim da ovako ima više smisla. Vo e su ti me u kojima je zavada." Pažljivije je pogledao Irca. „Ah," rekao je tiho, „vidim da ste obojica budni." Duffy je nagnuo glavu. „Da, to je to no, zar ne? ovjek bi pomislio da e to biti ... nespretno, kao dva ovjeka u jednom prevelikom oklopu, ali više je kao dva savršeno uklopljena konja u zaprezi, svaki bez razmišljanja zna kad preuzeti, kad pomo i, a kad se povu i. Ne znam zašto sam proveo toliko vremena boje i se ovoga i pokušavaju i mu se oduprijeti." Sko io je dolje na plo nik i otišao do mjesta gdje je stajao arobnjak. „Znaš li zasigurno da je Ibrahim tamo vani?“ zapitao je tiho. „I ako je tako, gdje? Ne možemo samo i i i dozivati ga." Aurelian je izgledao i mirnije i napetije nego obi no. „Tamo je. Nekih dvjesto jardi na istok od sjeveroisto nog kuta zidina, iza jednog niskog travnatog brežuljka. Imam promatra e na zidinama još od osam, i tek ga je prije dvadeset minuta Jock zasigurno uo io." „Je li vidio neke ...je li ih vidio sasvim jasno?" „Naravno da nije. Oni imaju svjetiljke sa štitnicima, izgleda, i samo je vidio par plavih odbljesaka. Tvrdi da ih je i uo kako šuškaju u grmlju, ali rekao sam mu da je predaleko za to." Mahnuo je neodre eno prema sjeveru. „Mislim da bismo trebali i i preko zida - spustiti Kralja i mene košarom s petljom - na isto nom kraju Wollzelle, a onda na i zaklonjeno mjesto gdje Kralj i ja možemo prionuti na magijski napad, dok ti i tvoji Vikinzi krenete ravno na istok -" „Ne, ne." Duffy je odmahnuo glavom. „Svakako ne. Izravni frontalni napad? Nema ak ni dovoljno mjese ine da se ne bismo spoticali po opalim granama. Trebat e nam deset minuta da do emo do njih, a od toga bi nas tijekom devet uli kako dolazimo." Aurelian je po eo govoriti, ali je Irac podignuo ruku. „Ne", rekao je Duffy. „I i emo preko zida blizu sjevernih vrata, pre i jedan od mostova blizu kanala Donau i do i do onog muli a kod Taborstrasse gdje je privezan Buggeov stari vikinški brod. Odvezati ga e biti dovoljno lako i tiho, a onda emo svi mi samo otploviti niz struju isto no duž kanala. Jedra e nam biti skupljena, naravno, da ne bismo bili vi eni, i iskoristit emo par vesala poput motki za splav, da ostanemo dalje od obale. Tako e, vidiš, naš napad do i sa sjevera i, nadam se, bez ikakvog upozorenja. To e smjestiti tebe i Kralja me u vrbe uz kanal - položaj koji je i zaklonjeniji i bliže akciji od bilo kojeg brežuljka na isto noj ravnici." arobnjak se naklonio. „Vrlo dobro. Tvoja ideja je o ito bolja. Vidiš da sam ja ... nevješt u pitanjima ratovanja." Duffy je zaškiljio na Aureliana, najednom sumnji av. Je li stari arobnjak od po etka

planirao napad iz smjera kanala, sa sjevera, i samo predložio izravni napad isto no ne bi li Irac zadobio malo samopouzdanja proturje ivši mu? Tada se Duffy nasmiješio. Merlin je oduvijek bio prepreden, a to je postajalo problem samo u onim rijetkim prigodama kad bi se njegove namjere bitno razlikovale od ne ijih. Potapšao je Aureliana po ramenu. „Nemoj da te to grize." Mahnuo je sjevernjacima. „Dobro, onda, de ki, penjite se!" zazvao je. Oni su se samo nasmiješili i uzvratili mahanjem i Irac je ponovio svoju zapovijed na staronordijskom. Bugge ju je preveo svojim ljudima, i svi su se popeli, paze i da ne udare ili nagaze Kralja. Duffy se popeo na voza evu klupicu, a Aurelian je sjeo kraj njega. „Svi unutra?“ pitao je Duffy. Gun anje otraga shvatio je kao potvrdan odgovor i pucnuo je dugim uzdama. Kola su se zaljuljala, okrenula i zakloparala ulicom. Dvojica Vikinga ugasili su svoje baklje, i ulica i zgrade bili su blijedo osvijetljeni samo srebrnastim svjetlucanjem koje je pokazivalo gdje se polumjesec sakrio iza istanjenih oblaka. Svi su se uspjeli neprimije eni popeti na ophodnicu sjevernog zida i uz par dugih konopa i pomo trojice Buggeovih ljudi, posao spuštanja Kralja Ribara na tlo vani pokazao se mnogo lakšim nego što je Duffy zamišljao. Aurelian je spušten sljede i, i sjevernjaci samo što ga nisu slijedili kad je Irac za uo, desetak jardi desno, škripu kamen a pod potplatom izme. Okrenuo se, a bljesak, prasak i zvižduk odbijenog metka bili su istodobni. Olovna kugla udarila je ujedan od grudobrana izme u kojih se spremao popeti. Uko io se. „Nitko da se nije pomaknuo, ili sljede i skida glavu", za uo se povik iz istog smjera kao i pucanj, za kojim su uslijedili užurbani koraci. „Ne mi i se niti govori", zašištao je Irac na staronordijskom. Bugge je kimnuo glavom. „O, Isuse, pa to je Duffy!" uzviknuo je glas koji je Duffy nakon jednog trena prepoznao kao Blutov. „Što ti to, kog vraga, radiš, tražiš nevolje, stari kurvin sine?" Bluto je docupkao, pra en kršnim stražarom koji je nosio svježe napunjenu fitilja u i oprezno puhao na blistavi kraj fitilja. „Taj tvoj ovjek baš je brz na okida u, Bluto", primijetio je Duffy mirno. Kugla je udarila toliko blizu njega da je bilo o ito da strijelac nije htio promašiti. „Slijedio je zapovijedi, kvragu", odbrusio je Bluto. „Svi su stražari upozoreni da je uhoda uo en i onda izgubljen u gradu prije nekoliko sati i imaju zapovijedi da zaustave svakoga tko pokuša prije i preko zida i da ih dovedu, ako su još živi, von Salmu. Znam da ti nisi uhoda, Duffe, ali nemam nikakvog izbora - morat eš po i sa mnom." Na nestalnoj mjese ini Duffyjeve o i odmjeravale su udaljenost od njegove desne ruke do cijevi puške. Pokretom u stranu možda bi je mogao izbiti s nišanske crte. „Žao mi je, Bluto“, rekao je. „Ne mogu.“ „To nije bio prijedlog, Briane“, protisnuo je grbavac. „To je bila zapovijed. Izravno re eno, uhi en si.“ Stražar je koraknuo unatrag, što ga je dovelo van Duffyjeva dosega. Irac je za uo prve tonove zvona na Sv. Stjepanu kako otkucavaju jedanaest. „ uj, Bluto,“ rekao je žurno, „ja moram i i tamo van. arobnja ki napad priprema se tamo vani na ravnici, i ako ja, i ovi ljudi sa mnom, ne budemo tamo kad to po ne, onda stvari ne e baš po i po dobru za Be . Sigurno si vidio dovoljno u zadnjih šest mjeseci da znaš da magija igra ulogu u ovoj borbi. Kunem ti se, kao tvoj najstariji prijatelj, koji ti je jednom spasio život i kojem si povjerio odre enu obavezu, da moram i i. I i i u. Ti mi to možeš dopustiti ili mu dati da me upuca u le a.“ Okrenuo se Buggeu i mahnuo prema konopu. Viking je koraknuo na grudobran, dograbio konop i nagnuo se prema van, hodaju i po vanjskoj strani zidina.

Za uo se šum i tup udarac i Duffy se brzo okrenuo. Bluto je držao dugu pušku za cijev jednom rukom, a drugom je spuštao onesviještenog stražara na površinu ophodnice. Nezadovoljno je digao pogled. „Nadam se da ga nisam prejako udario. Ne znam ništa o nikakvoj magiji - ali idi, vrag te odnio. Kupio sam ti vremena svojom glavom.“ Duffy mu je po eo zahvaljivati, ali grbavac je odlazio, i nije se osvrtao. Uskoro su se svi sjevernjaci spustili niz konop, i Duffy se popeo na bedem i stao izme u dva zdepasta kamena grudobrana. Kad je omotao konop iza svog bedra i preko ramena, omirisao je no ni zrak i zapitao se što se u njemu promijenilo. Je li neki stalni zvuk zamuknuo? Prevladavaju i vonj nestao? A onda je primijetio mirno u zraka. U tome je stvar, pomislio je s nelagodom. Prestao je onaj vjetar koji je puhao sa zapada ova protekla dva tjedna.

Dvadeset drugo poglavlje Prenijeli su Kralja preko mosta na drugu obalu kanala, podigli ga na stari brod, i sami se ukrcali i onda odvezali svu užad. Duffy i trojica sjevernjaka koristili su duga vesla da odgurnu brod od obale i u struju, i za nekoliko minuta brod visokog pramca klizio je me u mra nim, obzidanim obalama kanala Donau, tih pod istaknutim raspe em jarbola. No ni je zrak bio hladan i vonjao je po mokrim ulicama. Duffy ga je duboko udisao, uživaju i u ustajalom vonju pljuskaju e vode. Sjevernjaci su stajali uz ogradu, škilje i u tamu. Od kiša je Dunav nabujao, i rukavac, kanal Donau, kretao se brzo. Duffy se bojao da e morati veslati da postignu bilo kakvu brzinu, s neizbježnim klopotanjem vesala, ali sve što se ispostavilo neophodnim bilo je pokoje odguravanje veslom od obale s vremena na vrijeme da se ne bi nasukali. Uskoro je visoka masa gradskih zidina prošla s njihove desne strane i samo su kržljave vrbe obrubljivale kanal. Stoje i s desne strane uzdignutog pramca, Duffy je pažljivo pregledao južnu obalu, pokušavaju i iza tamnih krošnji naprijed ugledati tihu grupu za koju je znao da je tamo. Vide li oni nas? zapitao se. Nije vjerojatno. Ne pravimo nikakvu buku, oni nemaju razloga vjerovati da mi uop e znamo da su oni tamo vani, i samo e promatrati sa zapada zbog mogu ih napada a. Nakon oko tre ine milje kanal je po eo blago zaokretati na sjever, kao da prerano anticipira svoje kona no ponovno spajanje s Dunavom, koje se doga alo tek nekoliko milja južnije. Ako Merlinovi promatra i sa zidina znaju svoj posao, pomislio je Irac, Ibrahimova grupa je sad južno od nas. Okrenuo se, zapiskao sjevernjacima i znakovima im pokazao da pristanu uz južnu obalu. To nije bilo teško, budu i da ih je struja ve deset minuta pokušavala nasukati na tu stranu. Ljudi na desnoj strani ograde samo su prestali upirati veslima u rub kanala, i za minutu je kobilica zastrugala po blatu i brod se nagnuo prema obali, vrsto zaglavljen. Duffy je prešao nakošenu palubu do desne ograde, naginju i se unatrag da se ne bi prevrnuo ravno u kanal. Aurelian mu je prišao. „Ovaj trzaj nije baš koristio Kralju“, prošaputao je arobnjak optužuju e. „Ali je spreman da bude prenesen na obalu.“

„Dobro. Sad slušaj. Ja u oti i preko. Kad mahnem, pošalji Buggea i još dvojicu. Mi emo provjeriti je li sigurno. Onda kad opet mahnem, vi preostali prenesite Kralja. Jesi li to

shvatio?“ „Da.“ „Jako dobro. Vidimo se uskoro, nadam se.“ Irac se pažljivo spustio preko ruba, stežu i zube zbog grizu e hladno e vode koja mu je mo ila bedra, i odgacao do grbave, stablima obrasle obale. Napola škilje i u tami i napola pipaju i, našao je tih put do gore i onda mahnuo natrag na brod. Uskoro su tri sjevernjaka puzala uz blatnjavi nagib pored njega, drhte i i trljaju i noge. Iza vrba, krajolik s kojim su se suo ili bio je samo crni obzor neodre ene daljine. Bljesak plavog svjetla na trenutak je razrezao tamu pred njima, a onda nestao kao da su se vrata zatvorila. Preko pljuskanja i laptanja vode kroz trsku Duffyju se sad inilo da može u daljini uti glasove kako zapijevaju i lepet velikih krila, i najednom se bojao dignuti pogled zbog straha da e raštrkani oblaci po eti oblikovati zlokobna isto nja ka lica. Kanal iza naših le a, pomislio je, spaja se s Dunavom, koji se proteže daleko najug. Je li nekakav ogroman bijeli gmaz dopuzao iz turskih krajeva na sjever duž rije nog korita, da nas sve proguta s le a? Prestrašeno se okrenuo pogledati - i vidio na slaboj mjese ini izbuljena, od užasa

zategnuta lica trojice Vikinga. Oni su sigurno vidjeli ili uli nešto što je meni promaklo, pomislio je Duffy, osje aju i kako njegov strah stremi u visine zbog te potvrde, ili svi mi reagiramo na istu stvar, koja nije predmet ili zvuk, ve samo ozra je prenapuhane zlokobnosti koje ovaj nepomi ni zrak prožima poput isparenja. To je to, pomislio je, naglo uvjeren. Ibrahim nam to ini. Postavio je nekakav arobnja ki zid od straha oko sebe da bi odagnao svakoga tko ga može prekinuti. Na tu pomisao Irac je bio u stanju iš upati užas iz svog uma i odgurnuti ga, poput ovjeka koji drži zmiju za gušu na duljini ruke. Prisilio se da se tiho nasmije i okrenuo Buggeu. „To je trik", prošaputao je drhte em sjevernjaku. „Kvragu, to je magija, samo strašna maska obješena iznad vrata da sprije i djecu da upadaju unutra!" Bugge je zurio u njega ne shva aju i i Irac je ponovio izjavu na staronordijskom. Bugge je shvatio njezinu suštinu, s naporom se nasmiješio Duffyju i onda prenio poruku drugoj dvojici. Malo su se sabrali, ali nitko od njih etvorice na obali nije izgledao zbilja opušteno. Izvidjeli su pedeset jardi uz i niz rub vodnog puta ne vidjevši niti uvši ništa neuobi ajeno, i Duffy je opet mahnuo brodu. Po nestalnoj mjese ini gledao je kako preostali sjevernjaci, od kojih su etvorica visoko iznad vode držala nosila s Kraljem, gacaju preko. Kad su svi došli do vrbika, Aurelian je prišao Duffyju. „Kralj Ribar je na bojnom polju", rekao je tiho, ali sa žestokim zadovoljstvom. Iznenada je pritiš a težina neodre enog straha nestala i Duffy je mogao opustiti miši e uma kojima je držao kontrolu. Najednom je imao osje aj da je na obali s njim više ljudi nego što je znao - okrenuo se, ali mjesec je bio iza oblaka i sjene pod vrbama bile su nejasne. Svejedno je mogao osjetiti prisutnost mnogo stranaca, i malo niže niz obalu uti zvukove koji kao da su bili od barem jednog broda koji pristaje uz obalu i u tami iskrcava brojne šutljive ljude. uo se lepet i vjetrovito hu anje u zraku i tihi zvukovi vrtloženja pod vodom, poput gipkih pliva a odmah ispod površine. Zrak je bio napeto miran kao da su u središtu ogromne oluje, ali vrbe uz i niz kanal sad su se micale i škripale. Bugge je prišao Ircu i pri kratkom odbljesku svjetla Duffy je potražio znake poja anog straha na sjevernjakovu licu, ali je bio iznena en što vidi samo umiruju u gorljivost. I shvatio je da ti sjevernjaci, poput njegova konja kad je bio, mjesecima prije, onako jezivo pra en kroz Julijske Alpe, mogu instinktivno prepoznati saveznike te vrste, dok je Duffy naginjao tome da bude zaslijepljen strahovima koje je krš anska civilizacija usadila u njega. Viking ga je dotaknuo po ramenu i pokazao naprijed. Pokrov oblaka se razilazio i raš iš avao i Duffy je mogao jasno vidjeti tri visoka ovjeka kako ekaju na niskoj uzvisini. Bez oklijevanja Irac je zakora io uz padinu da im se pridruži, dok je velika, ali nejasna grupa ratnika ekala duž obale iza njega. Kad je stigao do zaobljenog vrha, njih trojica okrenula su se k njemu, s poštovanjem kimnuvši u znak prepoznavanja. Najviši je bio masivan i siv i od vremena, izbrazdan poput stijene Balti kog mora, i premda je povez prekrivao jednu praznu o nu duplju, zdravo oko pogledalo je s Duffyjeva ma a na njegovo lice i zablistalo od osje aja skoro previše hladnog i tvrdog da bi ga se nazvalo obradovanoš u. Drugi ovjek, premda isto toliko velik, bio je tamnije kože, s kovr avom crnom bradom i bijelim zubima koji su zablistali u grubom osmjehu prepoznavanja. Bio je ogrnut lavljom kožom i nosio je kratak luk snažnog izgleda. Tre i je bio vitkiji, duge kose i brade za koju je ak i pri blijedoj mjese ini Duffy znao da mora biti bakrenocrvena. U šaci je držao dug, težak eki . Njih etvorica na uzvisini okrenula su se pogledati vojsku znatne veli ine okupljenu uz obalu kanala, koji je nekako morao postati širi, jer je u njemu bilo usidreno barem pola tuceta brodova - španjolska karaka, feni ka galija, ak i neodre eni oblik za koji se inilo da je rimska

birema. Za uo se dug uzdah i mlitavi barjaci po eli su se kretati i lepetati na jarbolima. Gledaju i na jugoistok, Duffy je mogao vidjeti isto toliku etu okupljenu oko ogromnog, crnog šatora na ravnici, a u prethodnici su stajala etiri visoka lika u isto nja kim oklopima. Jednooki ovjek podigao je ruku i vjetar se podigao iza njega, mrse i mu sijede uvojke; tada je pomaknuo ruku naprijed, pokretom kao da baca koplje i s vjetrom se zapadna vojska pokrenula naprijed, ubrzavaju i i jurišaju i prema crnom šatoru. Tr i bez napora u prednjim redovima, Duffy je uo zvuk kopita kako se miješa s topotom izama, a razaznao je i lepet krila i tiho bubnjanje ogromnih tr ih šapa. Duffyju je bitka koja je uslijedila bila uglavnom zbrka brzih, nepovezanih prizora i susreta. Presjekao je na pola ogromnog, udaraju eg stvora nalik leptiru, izme u ijih krila je bilo lice žene, ustiju razjapljenih da zarije duge zube u njega. Grozno debeli elavi ovjek s velikim zmijama umjesto ruku dograbio je Duffyja i po eo stenjati u izbuljenoj imbecilnosti dok je stiskom izbijao dah iz Irca. Zašutio je tek kad je ma ji oblik svjetle ih o iju jurnuo mimo i jednim zamahom mo nih eljusti odgrizao elavu glavu. U jednom trenutku Duffy se su elio s jednim od etiri visoka turska ratnika koji su stajali pred okupljenom isto nom vojskom - njegova lijeva ruka, premda pokretna i brza kao i desna kojom je baratao handžarom, bila je mjedene metalne boje i odzvanjala je poput bodeža kad ju je koristio da blokira Duffyjevu oštricu Irac ju je kona no uspio odsje i je u laktu,; a kad je Duffy zadao kona ni udarac kojim mu je odrubio glavu, zlatna se ruka još uvijek kretala, pužu i po tlu poput pauka. Stvorovi s glavama krokodila hvatali su se u koštac s patuljcima koji su stajali jedan na drugom da ine protivnika uobi ajene visine, ljudi pretvoreni u plamene buktinje jurili su tamo-amo, trude i se obgrliti svoje neprijatelje, trupla praznih o iju teturala su okolo, vu ena oživjelim ma evima gipkim poput zmija, a iznad ak i krilatih ratnika koji su se borili handžarima i dugim ma evima visoko nad glavama, nemogu e visoki, svjetle i likovi mogli su se nazrijeti kako jure po nebu. Kona no je Duffy izbio na udaljeniju stranu uzavrelog koštaca. Gledaju i okolo, vidio je da su šestorica sjevernjaka još s njim. Bugge mu se nakesio dok su dotr avali da se pregrupiraju. Manje od sto jardi pred njima stajao je okrugli šator od crne tkanine, koji je lepršao poput ogromnog obogaljenog šišmiša na mjese inom obasjanoj ravnici. Baš kad ga je Duffy uspio po prvi put jasno ugledati, dio tkanine povukao se natrag i pola tuceta ljudi u turbanima, sablasno plavo osvijetljenih otraga, izašlo je iz šatora, isukalo blistave handžare i mrko ekalo da napad po ne. Za deset sekundi je i po eo, i dva su Tur ina pala odmah, presje ena skoro na pola sjevernja kim ma evima. Preostala etvorica vješto su rukovala svojim zakrivljenim ostricama, ali su odbijala ustuknuti ili se povu i na bok, pa bi ih neizbježno ma em uposlio jedan ovjek i probolo nekoliko drugih. Prije nego što je Duffy stigao i zamahnuti ma em, turski uvari bili su mrtvi, dok njegovi ljudi nisu pretrpjeli ništa gore od ponekog reza po podlaktici. „Iza i iz svog budoara, Ibrahime, i pro i kao i tvoji de ki!" povikao je Duffy, ska i naprijed i širokim rezom presijecaju i vrh šatora. Tkanina je pala - i lik iz košmara ustao je, okrenuo se i bez znatiželje zagledao u njega. Izgledao je kao da je grubo isklesan od ugljena, a lice mu je bilo iskrivljeno i izobli eno kao da je proveo stolje a pod jakim, neravnomjernim pritiskom. Miši i poput izbo ina na stijenama obrubljivali su mu ramena, i prodoran, užasavaju i krik razlegao mu se iz usta kad su mu ruke tupih prstiju posegnule za Ircem. Duffy je pao unatrag poput oborenog stabla i, kad je stvor jurnuo naprijed, podigao ma kao što bi ovjek instinktivno podigao ruku dok ga plimni val potapa. Stvor je jurnuo toliko brzo da se nabio na dugu oštricu, koja nije naišla na otpor prodiru i

u kamenito meso. Trenutak kasnije stvor se otrgnuo natrag s oštrice s jaukom poput slojeva stijene koji se pomi u. Padaju i na zemlju, sklup ao se u loptu dok se oblak ne ega poput plavih krijesnica zakovitlao prema gore iz zjape e rane u njegovu trbuhu. Pridižu i se na laktove i gledaju i preko mase palog udovišta, Irac je vidio tucet likova u haljama unutar šatora, kako stoje oko vatre koja je blistala jarkoplavo. Tad su sjevernjaci nahrupili mimo njega, urlaju i od bijesa i mašu i ma evima i Duffy je nesigurno sko io na noge da im se pridruži. Šator se zatresao od lu kog koncerta udaraljki kad su ma evi zazve ali i zastrugali, verižnja e ciliknule, a kacige bile zvonko strgnute s iznena enih glava. Duffy je sko io na visokog, žilavog Tur ina za kojeg je shvatio da je Ibrahim, uputivši udarac koji bi ga raskolio na dvoje da je pao; ali turski arobnjak odsko io je unatrag, i Duffy se napola okrenuo od sile promašenog zamaha. Ibrahim je dograbio malenu knjigu i gipko sko io prema otvorenom krilu stražnjeg dijela šatora. Irac ga je ugledao, shvatio da je predaleko da ga uhvati, i bacio ma poput dalkaške sjekire. Ma se zavrtio zrakom i snažno pogodio arobnjaka u rame. Knjiga, najednom poprskana krvlju, pala je na zemlju, ali arobnjak je povratio ravnotežu i s bolnom grimasom i stiš i razderano rame izmaknuo van šatora. „Ne tako brzo, kurvin sine“, zarežao je Duffy, kre i za njim samo da bi ustanovio da mu je na put stao jedan Tur in s panikom u pogledu, koji je uputio brz rez prema Ir evu licu. Bez ma a. blokirao ga je lijevom rukom dok je izvla io bodež desnom. Divlja ki je nasrnuo, reže i od bola u posje enom dlanu, i zario bodež u Tur inove grudi. Jedan handžar pukao je napola na njegovoj eli noj kacigi, ošamutivši ga dok je pokušavao drugi blokirati bal akom svog bodeža; skrenuo je oštricu od svog lica, ali je ona šibnula kad ju je odbacio u stranu i zarezala brazdu u njegovoj podlaktici. Boje i se ripostirati kratkim bodežom, Duffy je napeto ekao sljede i zamah - ali Tur in je zavapio, savio se u koljenima i srušio, uboden otraga. Irac se okrenuo da pogleda cijeli šator ... a onda se polako opustio i spustio oružje, jer su jedini još na nogama bili Vikinzi. Nekoliko plavih krijesnica našlo je put unutra, ali su gasnule i tiho padale na zemlju. Knjiga je ležala tamo gdje ju je Ibrahim ispustio i Duffy je polako prešao preko šatora, podignuo je desnom rukom i otvorio. Izblijedjelom sme om tintom na prvoj stranici je pisalo: „Merlinu Aurelianu, ove skromne ini. od tvog vlastitog malog sukuba. Becky. Beltane. 1246. “ Nakon trenutka oklijevanja istrgnuo je tu stranicu, savio je i strpao u džep, a onda ispustio knjigu u plavu vatru. Obrisao je svoj ma i stavio ga u tok, a onda povukao jednu vrpcu tkanine šatora i položio je u plamen. „Hajdemo", prodahtao je krvlju ispruganom Buggeu, koji je kimnuo glavom. Trojica drugih sjevernjaka još su stajali, i jedan od njih je gadno krvario od reza na boku. Duffy ih je poveo van šatora. Vjetar se digao, podižu i velike oblake prašine na mjese ini, ali ravnica je bila prazna. Duffy je zamišljeno pogledao okolo, a onda pokazao prema gradskim zidinama koje su stajale u visokoj, nepravilnoj silueti tristo jardi zapadnije. Sad kad su mu arobnja ke mo i vra ene, pomislio je Duffy, Merlin sigurno može prebaciti Kralja Ribara natrag u grad i bez naše pomo i. Njih petorica su krenula, s jednim od sjevernjaka koji je skakutao na jednoj nozi i oslanjao se na drugog. Prije nego što su prešli tucet koraka njihove dugonoge sjene ba ene su na prašinu ispred njih, jer je šator iza njih sad bio pucketava buktinja zdravo žutih i crvenih plamenova. Nakon nekog vremena za uli su se povici s vrha zidina i Irac je mahnuo. „To sam ja, Duffy!“ zaurlao je. „Krš ani smo! Ne pucajte!" Tad su turski topovi po eli tutnjiti i za uo se gromoglasan pljusak sa sjevera, iz kanala.

Oni pokušavaju odrediti domet, shvatio je Duffy. Nisu imali razloga da prije ga aju ovaj kut. Ibrahim im je nekako dao znak ... ili je možda ve stigao do turskih redova? Još su dvije topovske kugle udarile. Jedna je odlomila nekoliko jarda grudobrana na zidinama, a druga je udarila u vodu Wiener-Bacha, ravno ispred zida. Vjetar je donio vodenu prašinu do Duffyjeva lica. I odre uju domet, pomislio je smrknuto; bolje da na emo neki most preko ovog patuljastog kanala i u emo unutra. Mislim da ima jedan samo malo sjevernije od nas. Okrenuo se da mahne Vikinzima da krenu nadesno, a u tom trenutku miši av crni oblik pod dva rebrasta krila obrušio se iz no nog neba i zamahnuo handžarom u strašnom rezu na Duffyjevu glavu. Rub je zazve ao po Ir evoj eli noj kacigi i žestoko ga oborio prema naprijed u kotrljaju i pad. Leta je, s dubokim smijehom i lepetom ogromnih krila, nestao natrag gore u tamu. Drhtao je na hladnom, vlažnom vjetru, pokušavaju i s poštovanjem ostati u stavu mirno i pored umora i bola od rana. Sad su ukrcali smrtno ranjenog Arthura na barku, i stari monarh podigao je svoju okrvavljenu glavu i slabašno mu se nasmiješio. „Hvala ti,“ rekao je kralj tiho, „i zbogom.“ Duffy je kimnuo glavom i podigao ma u pozdrav kad je starac pustio da mu glava utone natrag na jastuke. Sa ša icom drugih, Duffy je stajao na obali mjese inom obasjanog jezera i gledao dok su žene na pramcu odgurivale barku motkama i polako je pomicale po staklastoj vodi dok se nije izgubila u magli. Bugge je prvi stigao do Duffyja i pomogao mu da ustane. Ir eva kaciga bila je raskoljena, i krv mu je tekla niz le a iz velikog reza otraga po lubanji. „U redu sam“, promrmljao je ošamu eno. „Još ... mogu hodati.“ Dotaknuo se po elu. „Uf. Je li otišao? Što je to bilo? Uf.“ Bugge nije razumio rije i na austrijskom, ali je primio jednu od njegovih ruku dok je drugi Viking uhvatio drugu, i pet izranjavanih ratnika šepaju i je prešlo najsjeverniji most preko Wiener-Bacha. Jedna uska vrata otvorili su za njih odmah uz kanal Donau, i opet ih zakra unali im su oni ušli.

„Što se, kog vraga, dogodilo tamo vani?“ zarežao je uplašeni i bijesni narednik. „Što ste radili? Probudili ste Turke, to je o ito.“ Sjevernjaci mu nisu mogli odgovoriti, a Duffy nije uo pitanja. Zurio je odsutno niz ulicu u ku u pod zidom, iji je krov smrskao kamen pao sa zidina i iz koje su po eli izbijati plamenovi. Narednik je pobliže pogledao petoricu izubijanih i dozvao jednog mladog poru nika. „Ovi su ljudi izgleda u šoku“, rekao mu je, „i barem dvojici treba lije ni ka pomo . Naro ito onom krupnom sjedokosom - izgleda kao da mu je netko plugom prešao preko glave. Treba ih odvesti u ambulantu u južnoj vojarni.“ „To no“, kimnuo je mladi . „Ovuda“, rekao je. „Slijedite me.“ Primio je Duffyja za ruku i poveo ga niz ulicu, a sjevernjaci su ih slijedili. „Hej, Duffe!“ za uo se povik sa ophodnice. „Jesi li u redu? Što je bila ona stvar?“ Irac je zastao i digao pogled, pokušavaju i navesti svoje o i da se fokusiraju. „Tko je to?“ zazvao je. „Tko je to?“ „Jesi li pijan? Ja sam!“ Vidio je ruku koja maše i zaškiljio. Bio je to Bluto, koji je stajao uz jedan od topova, lica osvijetljena plamenovima odozdo. „Ja sam -“ po eo je Duffy odgovarati, ali ga je prekinuo eksplozivni udar turske topovske kugle u bedeme; dijelovi smrskanog kamena razletjeli su se posvuda, a odbijeni komad kugle

urušio je jedan zid s druge strane ulice. Trenutak kasnije kiša kamenja zatutnjala je po plo niku, šalju i sjevernjake i mladog vojnika u zaklon. „Bluto?“ povikao je Duffy. Grbavac se više nije vidio na ophodnici. „Bluto?“ „Gospodine,“ rekao je poru nik, oprezno iskora uju i iz niše u koju je sko io, „po ite sa mnom. Moramo vas odvesti do bolnice.“ „Ako pri ekate trenutak, dat u vam nekog drugog da ga odvedete tamo“, rekao je Irac odguruju i ga. „Mislim da je onaj ludi grbavac gadno nastradao.“ Otišao je do stuba i potr ao njima. Vjetar je raspirivao požar ispod zida i Duffy je pomislio da uje lepet krila. „Dalje od mene, vi vragovi!“ zarežao je kad je stigao do vrha stuba. Zamahnuo je ma em, ali njegova neuobi ajena težina bila je prevelika za rasje enu ruku - iskliznuo mu je iz stiska i pao, na trenutak zabljesnuvši u odsjaju vatre prije nego što je zazveketao na plo niku. „Kvragu!“ protisnuo je. „Zadavit u vas golim rukama, onda!“ Namrštio se na no no nebo, ali nikakav krilati afrit nije se iz tame obrušio na njega. „Ha“, rekao je malo se opustivši. „I ja bi h se držao podalje da sam na vašem mjestu.“ Ophodnica s obje strane istrgnutog dijela bedema bila je posuta nepravilnim komadima kamena, a Bluto je ležao licem nadolje, zgužvan uza zid. „Bluto.“ Irac je nesigurno zateturao ophodnicom, ignoriraju i blagi pomak cijele kamene strukture pod nogama, i kleknuo pokraj grbavca. O ito je mrtav, pomislio je Duffy. Lubanja mu je smrskana, i najmanje jedan kamen je prošao ravno kroz njega. Ustao je i okrenuo se prema stubama - a onda zastao, sjetivši se svojeg obe anja. „Vrag da te nosi, Bluto“, rekao je, ali se okrenuo, nuo, i podignuo mlitavo, slomljeno tijelo. Duffyju se vrtjelo u glavi i u ušima mu je pulsiraju e zvonilo. Ne mogu te odnijeti niz stube, prijatelju, pomislio je. Žalim, ostavit u poruku nekome ... Zadimljeni vru i zrak udario mu je u lice i ruke i podsjetio ga na goru u ku u ravno ispod. Oprezno je prišao jednu stopu bliže rubu ophodnice i povirio dolje. Smrskani krov zgrade dimio se poput hrpe drvenog ugljena izme u plamenova koji su sukljali iz prozora i urušio se unutra baš kad je on pogledao u bukte em, do bjeline usijanom paklu plamenova. Vrelina je bila nepodnošljiva i oblak iskri zavrtio se mimo njega, ali se on nagnuo malo naprijed i odbacio Blutovo tijelo prije nego što je koraknuo unatrag i po eo rukama gasiti žeravicu koja mu je popadala po odje i. Moram si i dolje, pomislio je ošamu eno, trljaju i dimom zaslijepljene o i koje su ga pekle. Vrat i le a su mi mokri od krvi. Onesvijestit u se ako još iskrvarim. Opet se okrenuo prema stubama. Sa škripavom tutnjavom cijeli oslabljeni gornji dio zida odlomio se prema van poput škrilj ane plo e i u kiši prevr eg kamenja Duffy je pao kroz hladan zrak u tamnu vodu Wiener-Bacha pedeset stopa niže.

Dvadeset tre e poglavlje Kanal Donau bio je prazan osim starog vikinškog broda, koji se opet ljuljao na svom vezu uz most u Taborstrasse. Do zore je bilo još sat vremena. Nebo, premda još mra no, po elo je blijedjeti, zvijezde su gasnule i uskoro e lampe na krmi i pramcu postati nepotrebne. Vjetar sa zapada snažno je puhao niz kanal i meo po palubi broda, kona no natjeravši Irca da zadrhti do osvješ ivanja. Podigao se u sjede i položaj na izlizanim daskama i naslonio na ogradu, nježno dodirnuvši zavoj omotan oko glave. Aurelian je ao na krmi, tiho razgovaraju i s Buggeom i trojicom sjevernjaka, ali je ustao kad je uo da se Duffy mi e. Prišao je mjestu gdje je on sjedio. „Ne pr kaj po tom zavoju", rekao je tiho. „Sre om ti lubanja nije pukla, ali bi mogao opet po eti krvariti." Za eno je odmahnuo glavom. „A imaš i sre e što su mi se povratile moje magijske mo i. Bio si sav razbijen kad su te ispecali iz onog kanala. Morao sam ti potpuno izgraditi lijevo koljeno - uvijek eš malo šepati, ali smatram da eš time dobiti na zanimljivosti - a par stvari unutar tebe trebalo je potaknuti da se vrate na svoja prava mjesta i nastave funkcionirati. Pogledao sam ti u lubanju i tamo nema krvarenja, premda eš možda vidjeti dvostruko i osje ati mu ninu još dan-dva. Rekao sam Buggeu na što da pazi i

što da ti ne dopušta raditi." Duffy je pogledao prema sjevernjaku i zinuo da izgovori lošu šalu a onda zatvorio usta. „Ja ... ja više ne znam njegov jezik", prošaputao je Aurelianu. „Da. Arthur se vratio u Avalon i ti si sad potpuno Brian Duffy. To bi ti trebalo biti olakšanje - kao prvo, rekao bih da eš sanjati manje esto i manje živopisno." Pucnuo je prstima. „O i pretresao sam ti džepove, i želim ti zahvaliti", podigao je gužvu mokrog papira, „za pomisao zbog koje si sa uvao potpisani list iz Beckyne knjige. Tinta se isprala dok si bio u vodi, naravno, ali to jest bila ... ljubazna pomisao.“ Zakora io je na dasku prema obali. „Ti i ovi ljudi otplovit ete na sjeverozapad, duž kanala i uz Dunav. Sad više nemate što raditi ovdje. Preostao je samo

posao raš iš avanja za mlade vojnike.“ „A tko e veslati?“ pitao je Irac. „Nema nikoga medu nama kome je ostalo dovoljno snage ni da prereže glavicu luka.“ „Dobrog mu Boga, ovje e, nakon one produkcije no as, zar misliš da e mi biti ikakav problem da prizovem par bezumnih duhova da vam neko vrijeme veslaju?“ Stari arobnjak izgleda iscrpljeno, pomislio je Duffy - vjerojatno i više od mene. Ali istodobno izgleda i snažnije nego što sam ga ikad vidio. „Evo", rekao je Aurelian, bacaju i kesu koja je zazve ala kad je udarila u palubu. „Mali znak zahvalnosti Zapada.“ Rikard Bugge je ustao i protegnuo se, a onda se obratio Duffyju. Irac se upitno okrenuo Aurelianu. arobnjak se nasmiješio. On kaže: „Surter je odbijen i sad se mora povu i u Muspelheim. Balderova grobnica je sigurna i ne emo vidjeti Ragnarok ove zime.“ Duffy se nasmijao. „Amen.“ Aurelian je zakora io preko daske na obalu, sagnuo se da odgurne dasku i vesla su se na trenutak besciljno pomakla, a onda ritmi no zakuckala u ležištima. arobnjak je odvezao konopac i pustio ga da mu pro e kroz prste i pljusne u vodu. Irac se oprezno podigao na noge, vrsto se naslanjaju i na ogradu. „Imaš li jednu od onih svojih zmija?“ dobacio je nejasnom liku na obali koji je bio Aurelian. „Evo.“ arobnjak je ispecao jednu iz džepa i bacio je da se zavrti kroz zrak. Duffy ju je

uhvatio, i pripalio je na pram anoj svjetiljki. Brod se sad kretao i Duffy je sjeo u duboku sjenu visokog pramca, tako da je sve što je arobnjak od njega mogao vidjeti dok brod nije obišao najbližu okuku i nestao iz vida iza

kamenog luka, bila malena žeravica na vrhu zmije.

Epilog etrnaesti listopada Bilo je jasno da Sulejman priprema napad. Kroz jutarnju maglu von Salm je mogao sa svog gnijezda na tornju Sv. Stjepana preko ravnice vidjeti rastu e redove janji ara na konjima i nemirnu gomilu akindžija. Unutar be kih zidina vojnici su se, s parom u dahu dok su istr avali iz vojarni, okupljali oko to aka na kojima su zidine bile srušene minama. Uplašene žene suzno su virile kroz prozore, sve enici su žurili od postrojbe do postrojbe daju i op i blagoslov budu i da nije bilo vremena za pojedina ne ispovijedi, a psi, zbunjeni i uznemireni ozra jem napetosti, skrivali su se pod kola i bijesno lajali na svakoga koga bi vidjeli. Merlin je stajao na zidinama na sjeveroisto nom kutu i smiješio se pomalo tužno. Zapadni vjetar nastavio je puhati i dobivati na ja ini tijekom cijele no i i sad mu je nosio bijelu kosu na lice dok je podizao masivni ma i odlagao ga na jedan od ošte enih grudobrana. Merlin se naslonio na široki usjek i zamišljeno zurio dolje u površinu blatnog Wiener-Bacha. Zbogom, Arthure, pomislio je arobnjak. Volio bih da smo imali malo slobodnog vremena i popri ali, ovaj put. I zbogom, Briane Duffy, ti neprijazni stari Ir e. Bio si velika nevolja, ve a nego što sam o ekivao, ali meni si se svi ao. Werneru nikad nisi ...jadnom Werneru, koji je podlegao svojoj rani jutros, otprilike u isto vrijeme kad si ti zaplovio Buggeovim brodom. O, i bio si u pravu za Zapolju. Našli su krvlju umrljani konop kako visi izvan zida negdje blizu južnih vrata. Pretpostavljam da je on sad na putu natrag u Ugarsku. „Dobro jutro, gospodine", rekao je zdepasti stražar strogim glasom, provla i se pored mršavog arobnjaka u svojoj ophodnji. „Hm? O, dobro jutro." Uzdahnuo je i pogledao gore u skup tamnih oblaka na istoku koji je popuštao pred svježim vjetrom. Da, pomislio je, i pored svih neda a i oklijevanja, vas dvojica u inili ste ono što ste bili pozvani u initi. Spasili ste pivo, i stoga Kralja i Zapad. Ovaj turski napad jutros ne može posti i ništa, to je zadnji o ajni ki udarac poraženog protivnika koji je odlu an barem ostaviti iza sebe onoliko štete koliko može. Merlin je podigao stari dvosjekli ma s obje ruke, zagledao se u njega kao da ga želi fiksirati u sje anju na neko vrijeme, a onda ga bacio u vrtnju dolje prema vodi. Okrenuo se i zakora io zamišljeno prema stubama. Pretpostavljam da u krenuti za Englesku za nekih tjedan dana, ra unao je. Ostavit u pivovaru još jednom u Gambrinusovim sposobnim rukama ... a ima stvari kod ku e koje bi mogle podnijeti da se po njima malo propr ka. Možda- Stražar se zapuhano uspeo. „Što je to zna ilo?" prodahtao je. „Onaj ma koji ste upravo bacili u Wiener-Bach - zar ga niste gledali kako pada?" „Ne", nasmiješio se arobnjak. „Što sam propustio?" „Pa, nisam mogao vidjeti baš jasno kroz prizemnu maglu, znate, ali zakleo bih se da se jedna ruka digla iz vode i ..." Stražar je zastao, ešu i se po nosu i mršte i se. „Nastavi", potaknuo ga je Merlin u tivo. „Ruka ...?“ Vjetar mu je opet mrsio kosu i on ju je otresao s lica. „Nije bitno, gospodine“, rekao je stražar pomirljivo. „Bio je to privid, siguran sam. Nisam se ni izdaleka dovoljno naspavao ovih dana.“ arobnjak se suosje ajno nasmiješio. „Malo tko od

nas jest.“ Otišao je do stuba i spustio se njima do ulice prašnjave od pepela. S jugoistoka su turski topovi po eli pucati, ali vjetar je odnio ve inu tog zvuka i Merlinu je to zvu alo najviše kao teški koraci koji nestaju u daljini.

1 2 galona = cca 8 litara (prim. prev.) 2 3 funta = cca 1.12 kg (prim. prev.) 3 Peerless Ploughman (engl.) - Neusporedivi ora (prim. prev.) 4 12x8 stopa = cca 3.5 x 2.5 m (prim. prev.) 5 Miles Gloriosus - lik hvalisavog vojnika iz istoimene Plutarhove komedije, kasnije esto korišten kao kazališni stereotip (prim. prev.) 6 200 stopa - šezdesetak metara (prim prev.)