1

TONKA MALEKOVIĆ

SPACES BETWEEN (LIVING) PLACES

STUDENT CENTRE GALLERY1-10 September, 2016

ACTOPOLIS | the Art of Actiona project by the Goethe-Institut and Urbane Künste Ruhr.

2

SPACES BETWEEN (LIVING) PLACES

5

Umjetničko-istraživački projekt Spaces Between (Living) Places propituje fenomenologiju migrirajućih i fluidnih identiteta te kulturološke i geografske međuprostore življenja uzrokovane ekonomskim migracijama. Umjetnica Tonka Maleković vlastitim jednogodišnjim migrantskim iskustvom na relaciji Hrvatska-Njemačka, te serijom razgovora s drugim protagonistima slične biografije, ocrtava zajednički fundus iskustva ekonomske migracije; uzroke recentnih masovnih odlazaka iz vlastite zemlje, ali i procese konstruiranja osjećaja identiteta i pripadanja novome mjestu, kulturi, zajednici.

Umjetnica u suradnji s kulturnom antropologinjom Petrom Kelemen propituje metodološke forme i formate umjetničkog i znanstvenog istraživanja. Umjetnički se rad tako osniva na seriji susreta umjetnice i protagonista koji su se odvijali u šetnjama njemačkim gradovima u pokrajinama Baden-Württemberg i Bavarskoj, te metodološkoj razmjeni sa znanstvenicom sličnoga područja interesa. Uloga je umjetnice dvojaka, u transverzalnoj metodologiji ona biva subjektom i objektom istraživanja, ispitivačicom i ispitanicom. Vizualni uvid u migriranje identiteta te brisanje jasnih granica istraživačkih i životnih uloga kamerom pruža video umjetnik Matija Kralj, koji je pratio umjetnicu i znanstvenicu na terenskom radu u Stuttgartu.

Spaces Between (Living) Places u Galeriji Studentskog centra predstavlja se kao trodijelna medijska instalacija: višekanalna zvučna instalacija razgovora s brojnim pojedincima, ekonomskim emigrantima s naših prostora, video projekcija razgovora s umjetnicom i čitanja Bewerbunga, službenog obrasca pri traženju zaposlenja u Njemačkoj kao alata u kreiranju novoga identiteta, te izbor isječaka umjetničine izmještene svakodnevice.

6 7Fotografije: Tonka Maleković

8 9

Umjetnički projekt Spaces Between (Living) Places pruža priču o odlascima i dolascima, prisutnosti i odsutnosti, rastancima i susretima. Za vrijeme jednogodišnjeg života u Stuttgartu Tonka Maleković fotografirala je i snimala prizore koji su privukli njezinu pozornost i uz koje veže svoja promišljanja o svakodnevnom, poznatom, novom, začudnom i izmještenom, dok je kroz razgovore s ljudima koje je tamo upoznala i koji su s njom podijelili svoja iskustva preseljenja tragala za prostorima između, prostorima koji se stvaraju ponad geografskih koordinata, prostorima povezivanja, dijeljenja i prepoznavanja.1 Snimljeni višesatni razgovori otkrivaju migrantske rute umjetničinih sugovornika i nje same. U Njemačku su došli nakon ukidanja radnih dozvola za hrvatske državljane 1. srpnja 2015. godine ili neposredno prije toga datuma. Iako bi svi ušli u kategoriju radnih

1 U projekt sam se uključila na poziv Tonke Maleković te sam kontinuirano pratila njezin rad, a ona mi je u brojnim razgovorima približavala svoja promišljanja. Tjedan dana krajem travnja i početkom svibnja 2016. godine bila sam na terenskom istraživanju u Njemačkoj te smo tada umjetnica i ja zajedno provele nekoliko razgovora sa sugovornicima. Našu razmjenu iskustava o umjetničkim i znanstvenim projektima – o paralelama, dvojbama i dosezima umjetničkog i znanstvenog rada – vidim kao iznimno bitnu i poticajnu. Ovaj tekst temeljim na spomenutom terenskom istraživanju, na analizi mojih razgovora s Tonkom Maleković i razgovora koje je umjetnica vodila sa svojim sugovornicima, te na analizi fotografija i video materijala koje su snimili Tonka Maleković i Matija Kralj koji je dokumentirao naše istraživanje. Tonki Maleković, Matiji Kralju i Ani Dani Beroš zahvaljujem na inspirativnim razgovorima, a svima koje sam susrela u Njemačkoj na tome što su mi dopustili uvid u osobna iskustva migracija. Istraživanje je omogućeno sredstvima projekta ACTOPOLIS – Umjetnost djelovanja, a jedan je dio potpomognut i sredstvima Hrvatske zaklade za znanost – projektom Stvaranje grada: prostor, kultura i identitet. 2 Migracije iz Hrvatske u Njemačku bile su tema etnoloških i kulturnoantropoloških istraživanja (usp. primjerice Čapo Žmegač 2003, 2007; Čapo 2014; Lončar 2013). Ti znanstveni radovi pružaju vrijedan komparativni materijal za istraživanje najnovijih hrvatskih radnih migracija koje nastupaju nakon što je Njemačka ukinula radne dozvole za hrvatske državljane. Jasni Čapo i Sanji Lončar zahvaljujem na poticajnim razgovorima o ovoj temi.

migranata, njihove su migrantske priče izrazito raznolike.2 Dolaze iz različitih gradova, različitih su godina i obiteljske situacije, različitog obrazovanja, prethodnog i sadašnjeg zaposlenja. Zabilježene naracije donose pojašnjenja raznolikih razloga dolaska u Njemačku, opise poteškoća i uspjeha u pronalaženju posla i stambenog prostora, zapažanja o razlikama između dviju zemalja u, primjerice, administrativnim procedurama, obrazovnom sustavu, poslovnim odnosima i provođenju slobodnog vremena, razmišljanja o vlastitom životu i budućnosti. Odluke o odlasku iz Hrvatske u nekim su slučajevima bile teške i odgađane, u drugima nagle. Neki su pojedinci zbog teške ekonomske situacije bili primorani na traženje posla u inozemstvu, neke je vodila želja za pronalaženjem boljih mogućnosti zaposlenja, neki su se na odlazak odlučili nakon što su pomno izvagali sve pozitivne i negativne promjene za koje su mislili da život u Njemačkoj donosi. Pojedini su se sugovornici na taj korak odlučili sami, dok su drugi migrirali sa svojim obiteljima. Neki su pri dolasku u Njemačku naišli na svesrdnu potporu rodbine i prijatelja koji su tamo živjeli, dok drugi u novim gradovima nisu nikoga poznavali. Dok su se neki aktivno uključili u postojeće hrvatske zajednice, neki nisu imali želju za takvim povezivanjem, a neki su važne informacije i kontakte pronalazili na društvenim mrežama. Poznavanje njemačkog jezika utjecalo je na

snalaženje u novim situacijama. Traženje zaposlenja pokazalo se kao sidrište svih razgovora: kako su svi pojedinci s kojima je Tonka Maleković razgovarala u Njemačku došli privremeno ili planirano trajno živjeti i raditi, njihove su naracije obojane razmišljanjem o mogućnostima zaposlenja, željenoj zaradi i budućnosti. Dobro plaćen i siguran posao kod brojnih je sugovornika glavni motiv koji vežu uz migracije: bilo da je riječ o otplati kredita, kupovini stana, školovanju djece, o zaradi koju smatraju dostatnom za život, mogućnostima da si priušte neke stvari koje bi im inače bile uskraćene ili o potrazi za onim što su neki od njih nazvali „normalnim“ i boljim životom. Teški radni uvjeti i pristajanje na rad ispod njihove kvalifikacije u razgovorima se isprepliću s osjećajem zadovoljstva postignutim, osjećajem sigurnosti i čvrstom uvjerenošću u brojne mogućnosti koje se pružaju. U nekim slučajevima odlazak u Njemačku viđen je kao jednosmjeran, nekim pojedincima Njemačka je privremena stanica na putu prema drugim europskim zemljama, u nekim je pričama proces migracija viđen kao reverzibilan, dok je negdje on posve otvoren i neizvjestan. Kroz vlastita migrantska iskustva koja su pojedinci podijelili s Tonkom Maleković na više se međusobno isprepletenih načina u razgovorima stvaraju prostori između.

Migracije,susreti iprepoznavanjaPetra KelemenSveučilište u ZagrebuFilozofski fakultetOdsjek za etnologijui kulturnu antropologiju

Fotografije: Matija Kralj

10 11

Prostori između – ovdje i tamo

Ispričane prakse i razmišljanja grade vezu između sredina iz kojih su ovi ljudi otišli i sredina u koje su se doselili. Migrantske bi se priče mogle ucrtati na kartu na kojoj bi linije povezivale dva ili više mjesta u kojima je osoba živjela. Te bi linije govorile o izmještanjima iz gradova iz kojih su ovi pojedinci otišli, vezama koje ih s njima i dalje spajaju i povremenim vraćanjima u njih. Govorile bi i o umještanjima, o snalaženju u novim gradskim prostorima, traženju i opremanju stanova, o stvaranju novih društvenih veza. Uz te bi linije na kartama trebalo ucrtati i državne granice jer su se politička i ekonomska situacija Hrvatske i Njemačke i raznolike društvene silnice u mnogim razgovorima glasno izborile za svoje mjesto. U tim su trenucima Hrvatska i Njemačka, Hrvati i Nijemci, „mi“ i „oni“, „ovdje“ i „tamo“ činili okvir usporedbe, koji je progovarao o širem kontekstu migracija i o brojnim suvremenim društvenim procesima te u kojem su se konstruirale i rastvarale razlike i stereotipi. Pojedinci s kojima je Tonka Maleković razgovarala svojim su kretanjem tako povezivali dvije ili više lokacija i država. Ponad državnih granica oni stvaraju translokalne i transnacionalne društvene prostore u kojima ostvaruju svoje obiteljske, društvene, ekonomske, političke i druge odnose.3

Prostori između – susreti

Stvaranje prostora između koje je Tonki Maleković iznimno važno događa se u razgovorima s njezinim sugovornicima.4 Riječ je o susretima dviju osoba koje u situaciji izmještenosti dijele svoja iskustva i stvaraju međusobno razumijevanje. Razgovore tako možemo sagledati kao tjelesni, kognitivni i emocionalni susret, kao ulog u traženju zajedničkog.

Zabilježene naracije moment su refleksije o migrantskom iskustvu. Sazdane su od sjećanja na proživljene situacije, od promišljanja sadašnjega trenutka i od planova za budućnost. Svjedoče o izazovima koje je donijelo fizičko premještanje iz jedne kulturne i društvene sredine u drugu, o snalaženju u novim okolnostima, o učenju i radu na sebi, promjenama navika, nošenju sa stresnim i teškim trenucima. Progovaraju o razočaranjima, odvagivanjima i očekivanjima, trenucima kriza, emocionalnih lomova i odustajanja, ali i o trenucima radosti, ponosa i oslobađanja od strahova. Isprepletene su intimnim razmišljanjima i osjećajima o vlastitoj poziciji – ranjivoj i neizvjesnoj, osnaženoj i motivirajućoj. U njima se međusobno zrcale razumijevanje vlastite prošlosti i odluka o odlasku te planovi i nade za budućnost. Strahovi i zadovoljstvo, čežnja i neizvjesnost, samoća i ispunjenost u naracijama su neodvojivo zamršeni.

3 Pojmovi translokalni i transnacionalni društveni prostori dio su transnacionalne paradigme u istraživanju migracija koja naglasak stavlja na migrantske prakse i društvene veze koje nadilaze državne granice (usp. primjerice Basch et al. 1994; Čapo i Halilovich 2013; Faist et al. 2013; Kuti i Božić 2016; Levitt i Glick Schiller 2004).

4 Razgovori koje je umjetnica vodila sa svojim sugovornicima potaknuli su naše brojne razgovore o intervjuima kao istraživačkoj metodi. Intervjui su uz sudioničko promatranje najčešća metoda istraživanja u etnologiji i kulturnoj antropologiji, pri čemu je disciplina mnogo pozornosti posvetila i teorijskom promišljanju istraživačkih situacija, međuljudskih odnosa koji se u njima stvaraju, etičkih načela i sl. (usp. primjerice Čapo Žmegač et al. 2006; Emerson 2001; Potkonjak 2014).

12 13

Literatura:Basch, Linda, Nina Glick Schiller i Cristina Szanton Blanc. 1994. Nations Unbound. Transnational Projects, Postcolonial Predicaments, and Deterritorialized Nation-States. Langhorne: Gordon and Breach Publishers. Čapo Žmegač, Jasna. 2003. „Dva lokaliteta, dvije države, dva doma: transmigracija hrvatskih ekonomskih migranata u Münchenu“. Narodna umjetnost, 40 (2): 117–131.Čapo Žmegač, Jasna, Valentina Gulin Zrnić i Goran Pavel Šantek, ur. 2006. Etnologija bliskoga. Poetika i politika suvremenih terenskih istraživanja. Zagreb: Institut za etnologiju i folkloristiku – Naklada Jesenski i Turk.Čapo Žmegač, Jasna. 2007. „Spanning National Borders: Split Lives of Croatian Migrant Families“. Migracijske i etničke teme, 23 (1–2): 33–49. Čapo, Jasna i Hariz Halilovich. 2013. „Lokaliziranje transnacionalizma: bosanske i hrvatske prekogranične prakse“. U: Hrvatska svakodnevica. Etnografije vremena i prostora, ur. Jasna Čapo i Valentina Gulin Zrnić. Zagreb: Institut za etnologiju i folkloristiku, 221–241. Čapo, Jasna. 2014. „Tu ne može ni’ko živ imat’ plan hoće li se vratit’: Promjenljive artikulacije povratka u domovinu među hrvatskim ekonomskim migrantima u Njemačkoj“. U: Hrvatsko iseljeništvo i domovina. Razvojne perspektive, ur. Caroline Hornstein Tomić, Ivan Hrstić, Filip Majetić, Ines Sabotič i Marin Sopta. Zagreb: Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, 283–289. Emerson, Robert M., ur. 2001. Contemporary Field Research. Perspectives and Formulations. Long Grove: Waveland Press.Faist, Thomas, Margit Fauser i Eveline Reisenauer. 2013. Transnational Migration. Cambridge – Malden: Polity Press.Kuti, Simona i Saša Božić. 2016. Transnacionalni socijalni prostori. Migrantske veze preko granica Hrvatske. Zagreb: Naklada Jesenski i Turk – Hrvatsko sociološko društvo.Levitt, Peggy i Nina Glick Schiller. 2004. „Conceptualizing Simultaneity: A Transnational Social Field Perspective on Society“. International Migration Review, 38 (3): 1002–1039.Lončar, Sanja. 2013. „Etnografije hrvatskih radnih migrantica u Münchenu: važnost razvijanja društvenih mreža, novih osobnih znanja i vještina“. U: Hrvatska svakodnevica. Etnografije vremena i prostora, ur. Jasna Čapo i Valentina Gulin Zrnić. Zagreb: Institut za etnologiju i folkloristiku, 243–262.Potkonjak, Sanja. 2014. Teren za etnologe početnike. Zagreb: Hrvatsko etnološko društvo – Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Odsjek za etnologiju i kulturnu antropologiju.

U razgovorima je stvaran prostor u kojem su Tonka Maleković i njezini sugovornici narativno oblikovali i pojašnjavali si iskustvo migracija. U riječi, šutnju i geste pretočili su svoja viđenja sebe i situacija u kojima su se našli. Svoje su djelovanje i nošenje sa svakodnevnim izazovima, svoje odnose s drugim ljudima, svoja emocionalna stanja iznijeli sugovorniku. Proživljeno iskustvo, na neki način zamrznuto u trenutku pripovijedanja, pružano je sugovorniku za prepoznavanje zajedničkog.

Prostori između – prepoznavanja Prostor između nudi se i u okviru izložbe. S jedne strane, fotografije svjedoče o traganju umjetnice za fragmentima vlastite identifikacije, za detaljima urbanoga prostora i predmetima uz koje veže različite asocijacije, za prizorima u kojima je pronalazila otiske izmještene svakodnevice. Svojim je fotografijama umjetnica na neki način prisvajala prostor, a sada je njezino bilježenje vlastita iskustva otvoreno za nova upisivanja. S druge strane, pojedinci s kojima je razgovarala u kontekstu izložbe stupaju u svojevrsni dijalog jedni s drugima, dok se istovremeno njihove priče nude za slušanje svima nama. Oni koji su odsutni postaju na određeni način prisutni, a njihove naracije stvaraju potencijal prepoznavanja.

Migracije su naša stvarnost. O njima slušamo i razmišljamo, živimo ih. Ljudi koji migriraju pritom su često svedeni na brojke i svrstani u kategorije. Njihove su sudbine počesto zamagljene, a kompleksnost i heterogenost sravnjene. Upravo zbog toga traganje za individualnim naracijama, za susretima i za razumijevanjem priča drugih ljudi vidim kao bitno. Na izložbi ćemo u žamoru snimljenih razgovora pojedinačne sudbine jasno razaznati tek kada im se približimo i susretnemo se sa svakom pojedinom osobom. Prepoznavanje koje se u tim osobnim susretima može dogoditi možda će nas iznenaditi, rastužiti, obradovati, razljutiti ili osnažiti, no svakako će nas potaknuti na razmišljanje. Uvjerena sam kako za tim susretima i prepoznavanjima, za prostorima između za kojima je tragala Tonka Maleković, treba tragati jer oni mogu biti ključan korak u razumijevanju migrantskih sudbina i složenosti migracijskih procesa u današnjem svijetu.

14

Projekt o ekonomskim migracijama autorice Tonke Maleković dio je transnacionalnoga umjetničkog laboratorija ACTOPOLIS koji povezuje 9 kustosa i više od 40 umjetnika iz 7 gradova jugoistočne Europe, Turske i Njemačke; Atenu, Ankaru/Mardin, Beograd, Bukurešt, Oberhausen, Sarajevo i Zagreb. Laboratorij je pokrenuo njemački Goethe-Institut i umjetnička organizacija Urbane Künste Ruhr u 2015. godini.

U zagrebačkoj skupini umjetnika, uz Tonku Maleković i njezin rad Spaces Between (Living) Places, sudjeluju Selma Banich, Nikola Bojić, Lightune.G (Bojan Gagić, Miodrag Gladović) i Saša Šimpraga, a kustosica je projekta arhitektica Ana Dana Beroš.

Istraživanje Spaces Between (Living) Places omogućeno je sredstvima projekta Actopolis, jedan je dio potpomognut i sredstvima Hrvatske zaklade za znanost – projektom Stvaranje grada: prostor, kultura i identitet, a izložba u Galeriji SC ostvarena u partnerstvu s Kulturom promjene Studentskog centra u Zagrebu.

Zahvale

Autorica se zahvaljuje sudionicima razgovora; Antonu, Irfanu, Kruni, Lidiji, Mariji B., Mariji P., Marini, Martini, Nedjeljku, Nikolini, Robertu, Stanki, Vesni, Tomislavu, te Danielu, Danku, Gesine i ostalima koji su je okruživali i bili potpora u nastajanju projekta i započinjanju novog života u izmještenosti

15 16

17 18

Odlazak/DolazakJa sam došla sa ruksakom. Sa ruksakom i unutra mi je bila garderoba za dvadeset dana. Ja sam došla kod jedne gospođe da joj pričuvam mamu dok su oni na moru. Na papire, sve legalno, jer ona nije ni htjela drugačije. Meni je poslala u Hrvatsku ugovor i to da ja pročitam i objasnila mi o čemu se radi i ja sam to potpisala i vratila i preporučenom poštom. I onda sam tek došla. I donijela tu garderobu u ruksaku i jednu najlon vrećicu sa hranom i vodom dok sam putovala da imam. I to je to. I tako sam došla. I onda, eto, ostala sam kod te bake, pa kod druge, kod jednog dede, pa eto tako, malo, pa kod druge bake, pa sam upoznala neke ljude, pa malo kod njih bila i tako, snalazila se. I onda sam našla posao u hotelu i eto počela da radim. I eto ostala. A taj moj ruksak još je uvijek sa mnom. To je moj predmet, ako ćemo tako nazvati, koji nosim sa sobom, jer drugo ništa nemam. Samo taj ruksak. I u njega sad, gomilaju se papiri od... ono što dobijaš tu normalno za živjeti, Anmeldung, AOK, Sozial i to sve tako lepo slažem unutra. Sve što dobiješ, poštu, tako dođe, znaš imam fascikl i u njega guram. I taj moj ruksak je predmet koji me povezuje sa kućom, a unutra zapravo je neki novi život.

I stresan, i težak, i neizvjesnost. Nova je zemlja, nisam znala jezik, ni muž nije znao jezik. Znači doslovno smo se našli u jednom trenutku sami, usred ničeg, usred nove zemlje, usred sveg, kao vanzemaljci.

možda to. Uvijek sam, mogu reć, nekak predosjećala da ću morat ipak izać van, ali sam se nadala da ću ipak, da ću ostat u Hrvatskoj. Zato se možda kod mene javio taj neki, nisam se nadala tom osjećaju, da ću žalit, zato me, nekak sam se malo osjećala ko izdajnik, nemam pojma zašto taj osjećaj, baš onak… neki neočekivani osjećaj kod mene, moram priznat, da, razmišljala sam o tome, da, to mi je bilo neočekivano. (…) Prošlo je, to je onak bilo jedno vrijeme nekak onak me držalo, još sam si mislila zašto, u toj jednoj sekundi deset razloga zašto je bolje ovdje, pa onda zašto bi se čovjek..., ali misliš si zato jer se želiš boriti da ti bude bolje tamo. Ali kad vidiš da to stvarno nema smisla, odmah prođe volja za sve.

Glavni i osnovni razlog je da svojima doma osiguram bolji život. Ništ drugo. I da ne oskudijevaju u nekim stvarima u kojima su do sad oskudijevali. A to su neke normalne stvari. Od odlaska na bazen, od odlaska na more, od odlaska…, od kupovine obleke, obuće. Neke trivijalne stvari, mislim, kaj opće je pod normalno tu.

Bojim se jako, ja uopće se ne usudim razmišljat o tome. Ja se ne usudim razmišljat o nagodinu, o 2017. koju ću provesti ovdje, jer ja još se nadam nekom čudu. Znam da je najvjerojatnije da ću ja i nagodinu bit ovdje, ali ja ne mogu o tome razmišljat jednostavno, plaši me to iskreno.

Točno prije godinu dana. Sad bude godinu dana kak sam došla. I više ne bi to, rekla sam. I ko god da me pita, velim. Ne bi, ne bi. Ne bi psihički više to zdržala. Gle, ja sam malo dijete u Hrvatskoj ostavila. Mislim kak je to..., ja sam mislila, ako mi sad srce ne stane u tome autobusu da ono..., ako to preživim, reko, onda budem preživjela sve. To je bilo koma. Koma.

Svaki čovjek to može koji hoće. Samo moraš dovoljno željeti. Moraš znati da ti bude teško. Moraš se miriti s nekakvim stvarima. Ali stvar je odluke, znači. Samo je stvar odluke. Ja sam preko noći odlučila da idem. I u tišini sam bila, četiri mjeseca. Nit sam mužu nit kome spomenula, nikome ništa ja spominjala nisam. Ja sam samo u glavi odlučila da idem van. Kam idem? Egal kam idem. Idem. Znači, došlo je vrijeme da se nekaj promijeni. A imaš šansu, gle. Halo, svaki čovjek ima šansu. Pričaj ti kaj god hoćeš, svaki čovjek je slobodan. Samo je stvar izbora. Jel tako? Neki biraju, cijeli život će živjeti, ne znam, ko patnici, neki žive cijeli život ko žrtve. A ti nisi u principu, pa tebi je život poklonjen, samo ga moraš znati iskoristiti. To ti je to.

DvojbeMeni je trebalo puno, ja smatram, da se toga desi da odem, jer uvijek sam smatrala, i ako odem, da ću se vratit. Oduvijek mi je bila želja otić u Njemačku. (…) U biti, ajmo tak reć, htjela sam uvijek ić van, al sam uvijek sanjala da to ipak sve bude u Hrvatskoj, evo tak ću reć,

EgzodusMislim da svaki drugi, treći je otišel van. To je egzodus, to nema više veze sad s nekim migracijama, ovo je mislim čak promašeno kaj pišeš. Migracije, to je tak blago. Migracije. Ovo je egzodus. To je nekaj drugo. Egzodus je dok većina radno sposobnog stanovništva odlazi. Iz ekonomskih razloga. U Njemačku, u neke uređene demokracije u svetu. A najgore je to kaj ljudi odlaze i kaj velika većina ljudi ne razmišlja tak kak ja, velike većina ljudi otide i više se nebu vrnul.

Pogledaj Njemačka kako je čista i uredna, dotjerana. Nema smeća nigdje. Njemačka je izjavila da treba 640.000 radnih mjesta popuniti. Tko će to doći? Slavonci i ostali iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, sutra iz Srbije. A naši ljudi prodaju za jeftine pare kuću. Prodali smo... Zašto Slavonija propada? Pa velikim korporacijama za GMO treba zemlja. Mislim, to je čista logika. Oni ne dozvole GMO hranu u Njemačkoj. Ali će zato dozvoliti u Hrvatskoj, gdje je plodna Slavonija, treba takvu hranu da proizvede. Ma to ne treba se s time uopće opterećivati. Najbolje bi bilo da ljudi razmišljaju samo od danas do sutra, znaš, kako da prežive, kako da se... Mi smo presitna riba, jer kažem ti, netko igra monopol sa svima nama.

OK, pitam se ja, znaš, šta će biti s Hrvatskom, ali na kraju dana uvijek, ili na kraju razmišljanja, uvijek sjednem i uvijek mi nekako prođe ista misao kroz glavu, da se ta Hrvatska nije pobrinula ni za jednog čovjeka što je otišao tamo.

19 20

OdvojenostNajteža je odvojenost ta od djeteta i od žene. I onda kad počnem razmišljati o roditeljima, kako su oni, ne znam, znači pokušavam iz njihove perspektive sve gledat, živjeli su kako su živjeli, skromno i puno odricanja, i onda na kraju im se djeca onako rasele svuda po svijetu. Oni dođu u te svoje zadnje godine života, i sad šta, gdje je tu onak neka sreća, gdje je tu zadovoljstvo neko, kad gledaš sa njihove strane.

To staklo je ta membrana, odvojena sam i dalje od tog grada i u toj nekoj sam situaciji koja je… Zapravo, taj posao i tijelo koje je od posla… to neko novo tijelo, tijelo koje je bolno, koje je izranjavano, umorno i koje iza tog stakla… ne može prijeći, jer je u tom autu i potpuno je podređeno novoj ulozi, radnoj..., to radno tijelo. I ostaje odvojeno od tog grada, ostaje odvojeno tim staklom od auta kojim se mi vozikamo na posao, s posla, navečer u 9, ne možeš više ni stajati na nogama, samo ideš na taj madrac, u toj praznoj sobi odspavaš, u 5 ujutro opet te netko pokupi... Tako da, to je bilo jedno sasvim novo iskustvo upoznavanja grada. I kretanje tim prostorom koji je realan, ali zapravo se krećeš potpuno apstraktnim prostorom, ovim... na GPS-u. Pratiš ulice i pratiš taj glas, krećeš se tim prostorom, ali si u fizičkom prostoru, realnom, grada, ali tražiš taj neki put i ideš do tog cilja koji si si zadao na početku.

obitelji i svojim prijateljima.

Ja nisam negativan, al nisam sad nešto ni pozitivan, samo realan. Al znam ja da će bit teško, da je bilo teško i da će bit, mislim, kad sam krenuo, bio sam spreman na to. Al opet mi je bolje i to, nego ono dole što sam preživljavo. Dole se nisam imao čemu nadat, a ovde imam.

Sve što može da obavim, obavim peške. Prije kad sam došla, ja sam rekla, ne, ja neću S-Bahnom da idem u Stuttgart, ni van Stuttgarta, neću ja s S-Bahnom da se vozim, kad ja znam da on ide duboko pod zemlju. To je meni, ma kakvi. Ali prinuđena sam bila da idem. Ne mogu autobusom da se vozim u krug okolo-naokolo, pa kad ću da stignem?! Jedino, ja sam rekla da moram pogledati mapu za planinare pa da idem peške. Peške za Stuttgart! Ruksak, cokule na noge i idem u Stuttgart! I onda u ruksaku imam cipele one, znaš kako su naši ljudi kad dolaze u grad, kad idu doktoru i u općinu, onda idu u čizmama po blatu. I onda kad dođu već na asfalt, onda lepo izuju te gumenjake i odvrnu te nogavice svoje, koje su bile zavrnjene, onda žene obuku si najlon čarape i čiste cipele. A ovo blatnjavo zamotaju i u torbe i nose za sobom po gradu. Ako su nekad ljudi išli doktoru i to sve, presvlačili su se kad su ulazili u grad. Tako bih ja napravila sad pri ulasku u Stuttgart, ali sam onda prevazišla to razmišljanje, jednostavno sam se pomirila s tim da moram S-Bahnom. I tako. A mislim, ali stvarno sam imala ideju, to moj ruksak, ja kažem, kad svi nose taj ruksak, idem i ja, ja ću

Tamo i tu / jučer, danas, sutraŽao mi je, gle, odraso sam tamo, šta god mi pričali, mislili kasnije, ipak imaš taj dio nekakav. Sad razlika je jedino u tome kolko ćeš se ti s tim opterećivati u nekom daljnjem svojem životu. Mene to ne opterećuje tolko da bi me kočilo. Imaš ljudi kojima je to takav pritisak da ne možeš vjerovat, on je konstantno tamo, konstantno, tu živi i sve mu je tu, a on je konstantno tamo. Znaš, to onda imaš problem. A ja nemam. Meni su frendovi tamo. Velim ti, volim grad, volim državu, ali ne do te mjere da bi mi to bila blokada za dalje. Volim i ovo tu. Gle, ja sam Zemljan, Zemlja je moj dom. Ovo sve drugo je apsolutno nebitno meni. Da svi ljudi tak razmišljaju, svijet bi bio predivno mjesto.Sigurnost koju osjećam tu je iznad svega tog lijepog tamo.

Ovde ljudi ne razumiju kad ja kažem da u Hrvatskoj nisam mogla da opstanem. Kaže: „Jeste radili?“ „Jesam, radila sam, ali na crno.“ Ona me gleda na birou na job-centru kad mi je popunjavala. „Jesam, radila sam na crno.“ Ja kažem: „Radila sam i na papire, pa nisam dobijala plaću.“ Ona kaže: „Ah, ta Kroejša.“ Mislim to toliko, kad ti tako kažu, onda znaš da si dno dna. Mislim, pa te sram da kažeš u job-centru da... pa mislim, katastrofa! Mislim da, čak i oni se smeju za nas, kako mi postupamo sa svojim vlastitim narodom.

Svoju budućnost, kak ju vidim? Pa vidim ju da si zaradim ovdje novaca, da se vratim natrag u Hrvatsku, da se vratim svojoj

nosit blatnjave cipele (smijeh).

Uloge i identitetTi nikad ne znaš nečiju priču. Kak ti sad možeš nekog kog si vidio, zato što on sad čisti u tom trenutku, da ti njega pogledaš i ono, kao... ti si kao manje vrijedan od mene. (...) Ako je netko prljav, ono, opet ga gledaš, ti si čist, gledaš ga ono, kao, ja sam bolji. Evo, to mene ljuti.

RazlikeMislim, ja kad gledam za što oni plate tu neke novce, ono, da se popnu na neki tamo toranj ili nešto, ali to je tako. Zdrava neka..., zdravo odrastanje, naučeno da se treba potrošiti novac na nešto, isto kao... svaka usluga košta ovdje. Ali ne može... Ja gledam, baš ono, ne može puno ljudi kod nas, što ja znam, otići jednom mjesečno u kino, jednom mjesečno u kazalište, jednom mjesečno otići možda na pizzu samo, to nije, uopće ne mogu zamisliti. Znači, 90% našeg stanovništva. Mislim, kad sam ja rekao ljudima koliku sam imao plaću u Hrvatskoj kao inženjer, oni su popadali sa stolca od smijeha. Onda su rekli da: „Joj, super, mi ćemo onda doći u Hrvatsku, tamo je sigurno sve jeftino!“ Onda kad sam rekao kolike su cijene, onda su ostali ležati na podu od šoka. Ali to je stvarno istinita priča! Znači, čovjek se opalio od smijeha na pod i rekao: „Čekaj, ti si kao inženjer imao toliko?“ „Da.“ Onda su kao rekli: „OK.“ Kaže on: „Joj, sutra ideš, idemo mi s tobom pa ćemo kupiti...“ Ja im objasnim kolike su cijene, onda nitko nije

21 22

ustao od šoka. Pa kaže: „Kako vi živite?“

Mislim, ovdje su puno ljudi više, recimo, društveno angažirani oko nekih sitnica, jer imaju vremena, baš zbog toga. A mi nemamo vremena u Hrvatskoj, jer valjda si pod tolikim pritiskom, stresom, mi nemamo vremena još društveno aktivan biti. Oni u svojoj zajednici, vikendom ili oko nekih tema, tipa gradskih četvrti, ovdje će ljudi bez obzira na poziciju u poslu, bez obzira da li su oni direktori ili obični radnici, oni će posvetiti svoje vrijeme tome i oni smatraju to bitnim. Gdje će moja mama koja, šta ja znam, umori se na poslu za nekih 400 eura maksimalno, radi 200 sati, gdje će ona subotom još biti društveno aktivna. Ne postoji ta mogućnost, kao prvo fizička.

Lakše je živjeti u uređenoj državi gde znaš šta smeš i šta ne smeš nego u zemlji u kojoj ne znaš šta ćeš sutra. Šta ću ja da se vratim u Hrvatsku? Šta da radim? Na socijalu da idem? Tko će da mi da tu socijalnu pomoć kad nitko ne radi? Socijale je sve manje, sve je više papira, traže da dokažeš da nemaš ništa.

ZadovoljstvoTu sam puno zadovoljnija nego što sam bila dolje. I onako se pitam što sam radila dolje svih tih sedamnaest godina, zašto nisam prije otišla, to mi je pitanje koje mi je stalno u glavi. Jer da sam otišla prije, vjerojatno bi…, sad, moji ciljevi su uvijek malo onako veliki, bilo bi mi bolje, mislim sad

sistem: „Pa dobro zašto on meni svako jutro, to već drugo jutro on meni hvala i to sve.“ Ona kaže: „Pa to ti je takav običaj tu.“ Ajme, ja kažem, ja ostala šokirana, ja kažem: „Pa kod nas šef ti neće dati ruku ni kad ti da otkaz, a ovde čovjek…“ I još kad smo imali gužvu u hotelu, baš ono, baš je bila gužva, moj šef koji nosi odijelo, bijelu košulju, kravatu, skine sako, zavrne rukave i ide s nama prati kupaonu, WC, čistit sobu. Zato što se vremenski dolaze nam gosti, pun autobus, a mi nemamo dovoljno soba, nema spremljenih soba i on skida odelo. Ma koji to šef hoće u Hrvatskoj napravit, aj mi pokaži jednoga. E, a moj šef to radio.

DomOpćenito kad pomislim na kuću, meni ne fale tolko moji roditelji i..., mislim, to je tolko ružno za reć, ali ja mogu bez njih, ali ja ne mogu bez, bez tog osjećaja... E, upravo to, ne mogu bez tog osjećaja kako se ja osjećam kad sam ja doma, ne mogu bez toga. Evo, to je meni, to je meni dom. Ne moja kuća, već jednostavno, to je nešto što uvijek, ono..., imam sobu i onak, ogroman prozor i gleda onako na šumu, nebo, brdo... I valjda to neko moje sanjarenje vječito tamo je ostalo i kad se vratim, valjda je to ta neka luka gdje mi se, ono, sve... Ne znam, svi snovi gdje nastaju. Evo, to je meni dom. Znači, meni neko kaže: „Ak ti fali kuća, pa nek ti mama i tata dođu ovdje.“ A meni to nije to. A da mi sad neko kaže: „E, kad dođeš kući, mama i tata ti neće bit kod kuće.“ Ja bi rekla OK, nema veze, ja sam bila kod kuće.

mi je super, ali vjerojatno bi puno više uspjela da sam otišla ranije, iako imam i sad naravno vremena, i imam ja i svojih vizija da želim još i studirati i svašta nešto, što nije isključeno. Ali samo to zadovoljstvo me promijenilo, na nekako bolju osobu, dosta sam pozitivnija, nema tog nekog negativnog, što sam i rekla, znači odeš dolje, ubije te ta negativa, hoćeš pobjeći nazad, nema toga.

Ovdje su ljudi puno mirniji u glavi. Da, to je ono osnovno, posebno kad upoznaš, kad stekneš njemačke prijatelje, ili ljude koji ovdje rade možda trideset godina pa su više sad Nijemci nego Hrvati, oni su mirniji u glavi, jako puno. Znači, imaju taj mir, imaju mogućnost za svoju kvalitetu života.

Znaš šta mi je bilo najčudnije, došla ja na posao u hotel, u drugi hotel, i meni šef kaže, ovaj, ja završila s poslom, predajem listu, predajem radnu listu, onoga što sam radila, i on meni pruža ruku i kaže: „Hvala, bilo nam je drago što ste radili s nama.“ A ja mislim, gotovo, dobi otkaz odjedanput. A čovjek me gleda, ono, ja zbunjena, ništa, pružim ja ruku onako zbunjena, ne znam šta bi odgovorila. Odem doma, sutradan, mislim si, al da ja idem na posao ili ne. Šta je on meni rekao „Hvala i doviđenja“? A ništa, ja ću se spremit, pa idem. Ja došla na posao, ništa odradim ja, daje on meni šta, radni zadatak moj, ništa daje mi listu, idem ja da radim. Kad ja završim posao, on meni opet pruži ruku, opet isto. I ja onda, ovaj, išla pitala jednu tamo kolegicu koja malo bolje poznaje njemački

Jednostavno, taj neki osjećaj, kak se ja osjećam kad dođem tamo. I kad ja, ono, sam u svojoj sobi i ono... kad si pustim tako glazbu i sjedim, ne znam, 3 ujutro i slušam glazbu i pušim i... i chillam i to je meni, evo, taj neki jednostavno osjećaj. Taj miris koji me, ono, ne znam... imam ogromnu lipu ispred kuće i taj miris tolko ono... neke stvari, ono, ne znam, onako pobudi u meni. Al opet sad kolko me i smiri, tolko mi onda nakon par dana donosi nemir. Evo... to.

I onda, ajmo sad, udri, traži stan. Kam da dijete dopeljam, u penzion u sobu 2x3, bez WC-a, bez ičega?! Pa dobi klaustrofobiju u toj sobi. Ne. Ja sam bila luda. Ja ne znam kolko sam ja ljudi..., ako ja nisam pitala 2000 ljudi, onda nisam ništ. I nedjelja, oni bi trebali u srijedu dojti. Veli muž: „Nema veze, stisli se bumo, dok nekaj ne najdemo, u tom sobičku.“ „Pa kak bumo?“ „Pa ja bum spal na podu, ti s malim na krevetu.“ I sedim pred tom slastičarnom, to je odmah prek ceste, prek moje te zgrade, prek ceste je slastičarna. Tu sam ono isto Wi-Fi imala. I sedim i dojde ujutro Halil na kavu. To mu nećakinja ima slastičarnu. I on: „Was ist loss? Du bist kaput in Kopf? In Kopf“, veli on meni, „kaputt.“ Rekoh: „Ja, in Kopf.“ Pa: „Was ist, was ist?“ Mi prvi, ono, gosti. On je isto ono ranoranioc, kužiš, i ja, prvi na kavi, čim ova otvori. I ovoga, rekoh: „Ich brauche sofort eine Wohnung.“ Rekoh: „Meine Familie komme. Leben in eine kleine Zimmer.“ Veli meni čovjek: „Ich habe.“ (smijeh) „Was?!“ „Ja, ich habe.“ Veli on

23 24

meni: „Trinken diese Kaffee und geht mit mich mit Auto, guck mal diese Wohnung.“ To je to, evo dan-danas sam tam. Ha?

Ja se osjećam tu kao doma. Meni je neobično u Hrvatskoj. Da, kao prvo, dođeš... recimo, zadnji put kad sam došao na duže, ne govorim kad sam morao na jedan dan doći, odjednom tvojih deset prijatelja nema. Gdje su? Svi su odselili. Nemam s kim popiti kavu! Dođeš, nađeš jednog, onda pitaš: „Pa di je ovaj, di je ovaj?“, rekoh: „Pa nitko se ne javlja na telefon.“ Pa ne srećeš ga na mjestima gdje ćeš se prije sresti. Pa kaže: „Joj, ovaj je otišao za Kanadu, ovaj je otišao za Irsku, ovaj se odselio u Split, jer, eto, tamo je slučajno našao posao.“ I takve stvari. Znači, ti nemaš više tu onaj frendovski dio. Dođem, pa ja imam sad, joj, frendovi, super, popit ćemo, roštiljat ćemo barem jedan dan, pa ćeš se ti onda kao vratiti u tu prokletu Njemačku ili, nije bitno što je, prokleta Irska, razumiješ. Ali, znači, ja apsolutno sam tu doma.

Dom je ono što čovjek nosi u srcu i što je nosio iz obitelji i ti ako ne stvoriš preduslove da imaš neku sredinu, neki prostor, samo tvoj koji plaćaš, ne može da kupimo, mi nemamo još, nismo u toj situaciji da kupimo nešto…, ali neki prostor gde ti živiš i gde se osećaš, neki pečat svoj ostaviš i gde se osjećaš sigurno, zaštićeno, ne treba da bude policija pred vratima da te čuva, to je glupost, nego da osećaš sigurnost u tom ambijentu u kojem jesi, da daš na zidu ili namještaju neki pečat svoj, osobnost. Da li će to biti plavi zid, da li će to biti zeleni

A dole? Dole, dole je sve. Dole je još uvijek sve. Dole je i pas, dole je i mačka, dole je i cijela familija, dole su svi, znaš. Još uvijek je doma dole.

PerspektivaIšli smo na onaj vrtuljak, ali onaj kao kotač ogromni i onda sam skoro bljuvala. Ali smo vidjeli cijeli Stuttgart. Digel nas je znači 25 metara iznad zemlje. I onda me trta ulovila. I gle, neke vidim dole, onak, kužiš. Gle, vidim Bad Cannsttat naš! Isuse, kak smo... i onda moj pametni sin, još imaš u sredini da se moreš okretati... Kad sam ja krenula vikati: „Sad bi ti glavu razbila, samo da me ova paraliza pusti da si pustim ruke!“ (smijeh) Jedva sam čekala da dojdemo dole. Ali sve smo vidjeli. Čovječe, pa Stuttgart je znaš koji grad. Ogromni. Ogromni. A znaš, interesantno je to iz zraka vidjeti: kuće, kuće, kuće, park. Znaš, puno zelenila, puno parkova ima, toga zelenila, kužiš, i uopće nemaš dojam da je to tolko veliki grad.

Možeš sve okrenut na neku crnu stranu, a možeš opet okrenut na nešto... Sve je, naravno, tvoja perspektiva, kako gledaš. I to je to. Mogla sam isto ja sad nazvat kući i reć: „Jao, čistim školu i radim u pekari, završila fakultet, jadna, ono, Isuse Bože, u Njemačkoj...“ A opet ono, nazoveš i onda, ne znam, zezaš se: „Doć će tetka iz Njemačke, donijet će svima čokolade! Gastarbajterica, ić ćemo na narodnjake kad dođem kući.“ (smijeh) I ono, ne znam, pa mislim, ono, sve okreneš na neku zezanciju

zid ili neka slika tebi samo poznata i draga. Ne mora to da bude familija, ne mora to da bude tvoj rodni grad, nešto, ali nešto tvoje osobno, nešto što vučeš neke korene. Znaš, ja sam kao mala znala nacrtati moju ulicu, kako su deca u školi crtala moju ulicu, pa sam i ja nacrtala i tu sliku nosim sa sobom, u glavi, u srcu, ma gde bila, ta je slika sa mnom. Jednoga dana možda ću da sednem i da nacrtam stvarno tu ulicu i da kažem, e ovo je moje, ovo je moja ulica odakle ja potječem. Ali za sad još uvijek tražim to. Tražim mjesto gde ću tu moju sliku da okačim na zid. Jel puno stvari te izbaci iz onoga tvog, povinujemo se u nekim navikama, u šablonama, moraš živjeti u nekim regulama. Ja ne moram više da živim, ja nemam svekrvu, ja nemam svekra, nemam muža, nemam djecu, ja živim sama. Ja živim ovde sama i sama sebi određujem svoj cilj. Cilj mi je da uspem. Ne želim da hodam preko leševa, ne želim nikoga da dovučem u nekakvu nedozvoljenu radnju ili nečega što bi druge dovelo u neugodnost ili sebe dovela u neugodnost, ali ja želim da uspem i da kažem, evo, ja sam sama uspela. Ja u Hrvatskoj to nisam mogla za svojih 60 godina. Živjela sam po regulama, normalno bez ikakvih kazni, bez ikakvih, ono, bila sam dobra kći, bila sam dobra žena, dobra majka, dobra snaja, dobra u familiji svima redom, ja sam to sve odradila. Ali šta je meni država dala, šta je meni to društvo dalo? (...) Ne mogu da kažem da mi je Njemačka dom, prihvatila sam je zbog regula, zbog red, rad i disciplina. Eto, zbog toga sam je prihvatila, to mi se strašno sviđa, to je fantastično nešto rešeno.

i na kraju, ono, skužiš u biti da ti je dobro, jer mislim, zdrav si, mlad si, šta ti više treba u životu.

Fragmenti razgovora vođenih u sklopu projekta Spaces Between (Living) Places, Njemačka, 2016.

Fragments of conversations conducted in the framework of the project Spaces Between (Living) Places, Germany, 2016

25

The art and research project entitled Spaces Between (Living) Places examines the phenomenology of migrant and fluid identities and cultural and geographic in between spaces resulting from economic migrations. By using her own one-year migrant experience between Croatia and Germany and a series of interviews with other protagonists with similar biographies, the artist Tonka Maleković portrays a common collection of experiences of economic migration, causes for the recent mass departure from one’s country but also the processes behind constructing one’s identity and belonging to a new place, culture and community.

In collaboration with the cultural anthropologist Petra Kelemen, the artist looks into methodological forms and formats of artistic and scientific research. Thus, the artwork is based on a series of encounters between the artist and the protagonists that took place during walks in German cities in the provinces of Baden-Württemberg and Bavaria and a methodological exchange with the scientist who shares similar points of interest. The artist, therefore, has a double role, i.e. in a transversal methodology she becomes both the subject and the object of the research; she is both the interviewer and the interviewee. Matija Kralj, video artist, followed the artist and the scientist during their field research in Stuttgart and used camera to bring a visual insight in the migration of identity and blurring of distinct boundaries between the research and one’s own life.

The exhibition Spaces Between (Living) Places at the Student Centre Gallery is showcased as a media installation composed of three segments: a multi-channel sound installation presenting discussions with numerous individuals, economic migrants from our region, a video projection of discussions with the artist and reading of the Bewerbung, or the official application form used for finding employment in Germany, as a tool for creating a new identity and a selection of fragments from the artist’s relocated everyday life.

26 27

Spaces Between (Living) Places is an art project presenting a story about departures and arrivals, presence and absence, parting and encounters. In the course of one year of living in Stuttgart, Tonka Maleković has taken photographs and recorded scenes that have attracted her attention and to which she links her thoughts about the everyday, known, new, wondrous and transposed. At the same time, the interviews she had with the people she has met there and who shared their experiences of relocation with her served as a platform for her search for the spaces between, or the spaces that come to life beyond geographic coordinates as the spaces for connecting, sharing and recognizing.1

All recorded conversations reveal migration routes taken by the artist’s interlocutors and herself. They have come to Germany after work permits for Croatian nationals were repealed on 1 July 2015 or immediately prior to that date. Although they would all enter the category of migrant workers, their migrant stories vary considerably.2 They come from different cities; they

1 I have joined the project upon Tonka Maleković’s invitation to continuously follow her work and she explained her ideas in numerous conversations we had. I have spent one week at the end of April and beginning of May 2016 in Germany conducting a field research. At the time, the artist and I organized a number of interviews. I see our exchange of experiences in artistic and scientific projects, related to the parallels, doubts, and outreach of artistic and scientific work, as exceptionally important and inspiring. I base this text on the field research, analysis of my conversations with Tonka Maleković and interviews the artist conducted with her interlocutors as well as on the analysis of photographs and video materials recorded by Tonka Maleković and Matija Kralj who documented our research. I would like to thank Tonka Maleković, Matija Kralj and Ana Dana Beroš for very inspiring conversations as well as all the people whom I have met in Germany for allowing me to have an insight into their personal experience of migration. This research was made possible thanks to the project titled ACTOPOLIS – The Art of Action where one part of it was funded by the Croatian Science Foundation in the framework of the project titled City-making: space, culture and identity. 2 The migration from Croatia to Germany was a topic of ethnological and cultural anthropological research (for example: Čapo Žmegač 2003, 2007; Čapo 2014; Lončar 2013). Those scientific papers offer a valuable material for comparison in research of the most recent Croatian labour migration taking place after Germany repealed work permits for Croatian citizens. I would like to thank Jasna Čapo and Sanja Lončar for inspirational discussions on this topic.

are of different age and have different family situations, levels of education and prior and current professional experience. The recorded narrations bring explanations of diverse reasons for their coming to Germany, descriptions of problems and success in finding a job and place to live, remarks about differences between the two countries in, for example, administrative procedures, educational system, business relations and spending free time, reflections about their own life and the future. In some cases, their decisions to leave Croatia were hard and took a long time and in other they were abrupt. Due to a very difficult economic situation, some individuals were forced to look for a job abroad, some wanted to find better job opportunities and some decided to leave upon carefully weighing up all positive and negative changes that life in Germany might bring. Certain interlocutors decided to take that step by themselves while the others migrated together with their families. Upon their arrival to Germany, some encountered wholehearted support of their friends and relatives already living there while the others did not know a single soul. While some decided to get actively involved with the existing Croatian communities, the others did not have any aspirations for such connections and some found relevant information and contacts via social media. Knowledge of the German language had an influence on managing new situations. Looking for a job proved to be the anchor in all interviews, i.e. since all individuals Tonka Maleković spoke with arrived to Germany on temporary basis or with a plan to permanently live and work, their narrations are coloured with reflections about the opportunities of finding a job, aspired

salary and future. In case of many interlocutors, a well paid and secure job was the main motif associated to migration whether they wanted to pay a loan, buy an apartment, educate their children, earn enough money for life, have an opportunity to obtain certain things they might not acquire otherwise or because they were looking for something that some named a ‘normal’ or better life. In the interviews very hard working conditions and accepting jobs below interlocutors’ qualifications are interwoven with a feeling of satisfaction with the accomplished, a feeling of security and strong belief in numerous opportunities. In some cases, coming to Germany is perceived only in one direction and for some Germany represents a temporary station on their way to other European countries. In some stories, the migration process is seen as reversible and in some it is entirely open and uncertain. Through own migration experience that those individuals shared with Tonka Maleković the spaces between are created in several intertwined ways.

Spaces between –here and there

All recounted practices and reflections serve as a bridge between the milieux these people came from and the milieux to which they moved. Those migrant stories could be drawn on a map on which lines would connect two or more places where each person lived. Those lines would describe relocations from the cities from which these people came from; links they still have with them and periodic returns. They would also tell stories about settling in, managing one’s way

Migrations, encounters and recognitionsPetra KelemenUniversity of ZagrebFaculty of Humanitiesand Social SciencesDepartment of Ethnologyand Cultural Anthropology

Photos by Matija Kralj and Tonka Melković

28 29

around a new urban space, looking for and equipping apartments, and establishing new social networks. Along with these lines, the map should also show state borders since political and economic situation both in Croatia and Germany together with various social forces have been clearly indicated in many interviews. In such moments, Croatia and Germany, Croats and Germans, ‘us’ and ‘them’, ‘here’ and ‘there’ formed a framework for making comparisons, which described a wider context of migration and numerous contemporary social processes and inside of which differences and stereotypes were constructed and dissolved. The transition of the individuals who spoke to Tonka Maleković resulted in a connection between two or more locations and countries. Thus, they have created translocal and transnational social spaces where they have established various family, social, economic, political and other relations beyond national borders.3

Spaces between –encounters

The creation of spaces between that is so important to Tonka Maleković happens in the conversations she had with her interlocutors.4 We are talking about encounters between two individuals who, in the situation of relocation, share their experiences and establish a mutual understanding. Thus, the interviews can be perceived as physical, cognitive and emotional encounters, and an attempt to find common grounds.

Recorded narrations present a moment of reflection on the experience of migration. They are made of memories of situations they

experienced, thoughts about the present moment and future plans. They bear witness of the challenges brought about by the physical relocation from one cultural and social milieu to another, of finding one’s way in new circumstances, learning and improving oneself, changing habits, tackling hardship and stressful moments. They talk about disappointment, rumination, expectations and moments of crisis, emotional breakdowns and giving up but also about moments of joy, pride and setting one free from fears. They are intertwined with intimate reflections and feelings about one’s position – vulnerable and uncertain, empowered and motivating. At the same time, they mirror the understanding of one’s past and decision to leave along with plans and hopes for a better future. In the recorded narrations, fears and satisfaction, longing and uncertainty, loneliness and accomplishment are all inseparably interlaced.

The conversations have created a space in which Tonka Maleković and her interlocutors used narration to shape and explain the migration experience. They transposed their views of themselves and the situations they faced into words, silence and gestures. They revealed their everyday activities and dealing with challenges, relationships with other people and emotional states. In a way, the experience they lived is frozen in the moment of narration and offered to the interlocutor in order to recognize the mutual.

Spaces between –recognitions

Spaces between also come to light in the framework of the exhibition. On the one hand, photographs bear

3 The terms translocal and transnational social spaces make part of the transnational paradigm in migrant research that puts the accent on migrants’ practices and social links that go beyond state borders (see e.g. Basch et al. 1994; Čapo and Halilovich 2013; Faist et al. 2013; Kuti and Božić 2016; Levitt and Glick Schiller 2004).4 The conversations the artist had with the interlocutors inspired our conversations about the interview as a research method. Together with participant observation, the interview is the most frequently used method in ethnology and cultural anthropology. The discipline also paid attention to the theoretical analysis of research situations, relationships arising in such situations, ethical principles and similar (see e.g. Čapo Žmegač et al. 2006; Emerson 2001; Potkonjak 2014).

30 31

ReferencesBasch, Linda, Nina Glick Schiller and Cristina Szanton Blanc. 1994. Nations Unbound. Transnational Projects, Postcolonial Predicaments, and Deterritorialized Nation-States. Langhorne: Gordon and Breach Publishers. Čapo Žmegač, Jasna. 2003. „Dva lokaliteta, dvije države, dva doma: transmigracija hrvatskih ekonomskih migranata u Münchenu“. Narodna umjetnost, 40 (2): 117–131.Čapo Žmegač, Jasna, Valentina Gulin Zrnić and Goran Pavel Šantek, eds. 2006. Etnologija bliskoga. Poetika i politika suvremenih terenskih istraživanja. Zagreb: Institut za etnologiju i folkloristiku – Naklada Jesenski i Turk.Čapo Žmegač, Jasna. 2007. „Spanning National Borders: Split Lives of Croatian Migrant Families“. Migracijske i etničke teme, 23 (1–2): 33–49. Čapo, Jasna and Hariz Halilovich. 2013. „Lokaliziranje transnacionalizma: bosanske i hrvatske prekogranične prakse“. In: Hrvatska svakodnevica. Etnografije vremena i prostora, eds. Jasna Čapo and Valentina Gulin Zrnić. Zagreb: Institut za etnologiju i folkloristiku, 221–241. Čapo, Jasna. 2014. „Tu ne može ni’ko živ imat’ plan hoće li se vratit’: Promjenljive artikulacije povratka u domovinu među hrvatskim ekonomskim migrantima u Njemačkoj“. In: Hrvatsko iseljeništvo i domovina. Razvojne perspektive, eds. Caroline Hornstein Tomić, Ivan Hrstić, Filip Majetić, Ines Sabotič and Marin Sopta. Zagreb: Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, 283–289. Emerson, Robert M., ed. 2001. Contemporary Field Research. Perspectives and Formulations. Long Grove: Waveland Press.Faist, Thomas, Margit Fauser and Eveline Reisenauer. 2013. Transnational Migration. Cambridge – Malden: Polity Press.Kuti, Simona and Saša Božić. 2016. Transnacionalni socijalni prostori. Migrantske veze preko granica Hrvatske. Zagreb: Naklada Jesenski i Turk – Hrvatsko sociološko društvo.Levitt, Peggy and Nina Glick Schiller. 2004. „Conceptualizing Simultaneity: A Transnational Social Field Perspective on Society“. International Migration Review, 38 (3): 1002–1039.Lončar, Sanja. 2013. „Etnografije hrvatskih radnih migrantica u Münchenu: važnost razvijanja društvenih mreža, novih osobnih znanja i vještina“. In: Hrvatska svakodnevica. Etnografije vremena i prostora, eds. Jasna Čapo and Valentina Gulin Zrnić. Zagreb: Institut za etnologiju i folkloristiku, 243–262.Potkonjak, Sanja. 2014. Teren za etnologe početnike. Zagreb: Hrvatsko etnološko društvo – Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Odsjek za etnologiju i kulturnu antropologiju.

witness of the artist’s quest for fragments of her own identification, details in urban space, objects providing various personal associations, and scenes in which she found footprints of a relocated everyday life. In a way, the artist used photography to conquer the space and now that recording of her own experience becomes open for new inscriptions. On the other hand, in the context of the exhibition the individuals she talked to engage in a kind of dialogue. At the same time, their stories are put forward for everyone to hear. Those who are absent somehow become present and their narrations create a potential for recognition.

Migrations are part of our reality. We hear and think about them, we live them. At the same time, people who migrate are very often reduced to figures and put into categories. Their destinies are often blurred and the complexity and heterogeneity levelled. For this reason, I see the importance of searching for individual narrations, encounters and understanding other people’s stories. In the hubbub of recorded voices at the exhibition we will be able to decipher individual destinies only when we come closer and encounter each and every person. The recognition that might happen in such an individual encounter might come as a surprise, make us sad, happy, mad or empowered but it will most certainly induce thinking. I am certain that we need to search for such encounters and recognitions, or spaces between for which Tonka Maleković searched, because they can be a critical step forward in understanding migrant destinies and the complexity of migrant processes in today’s world.

32 33

Fotografije: Ana Opalić, Damir Žižić

34

Tonka Maleković‘s art and research project on economic migration is part of the transnational artistic laboratory ACTOPOLIS that connects 9 curators and more than 40 artists from 7 cities in South-East Europe, Turkey and Germany; Athens, Ankara/Mardin, Belgrade, Bucharest, Oberhausen, Sarajevo and Zagreb. The Actopolis lab was initiated by the Goethe-Institut and Urbane Künste Ruhr in 2015.

In the Zagreb group of artists and activists, participants are the following: Selma Banich, Nikola Bojić, Lightune.G (Bojan Gagić, Miodrag Gladović) and Saša Šimpraga, and the curator of the Zagreb Actopolis - Invisible Belonging project is the architect Ana Dana Beroš.

The research Spaces Between (Living) Places was organized with the financial support of the Actopolis project, where one part of the project was funded by the Croatian Science Foundation in the framework of the project named City-making: space, culture and identity. The exhibition at the SC Gallery was organized in partnership with the Culture of Change, Student Centre in Zagreb.

Acknowledgments

The author wishes to thank the interviewees: Anton, Kruno, Lidija, Marija B., Marija P., Marina, Martina, Nedjeljko, Nikolina, Robert, Stanka, Vesna, Tomislav; together with Daniel, Danko, Gesine and everyone who surrounded and supported her in the making of the project and the starting of a new displaced life.

35

This publication is published on the occassion of the exhibition:

Tonka MalekovićSPACES BETWEEN (LIVING) PLACES As part of the Zagreb ACTOPOLIS project,At the Student Centre Gallery, Zagreb1-10 September, 2016

Collaborators:Petra Kelemen, cultural anthropologistMatija Kralj, video documentarist

Curator and editor:Ana Dana BerošTexts:Petra Kelemen and Ana Dana Beroš

English translation:Mirna Herman Baletić

Design and layout:Luka Juras

Photos: Tonka Maleković, Matija Kralj, Ana Opalićand Damir Žižić

Production:Goethe-Institut and Urbane Künste Ruhr Goethe-Institut Kroatien: Katrin Ostwald-Richter

Partnership:Culture of Change, Student Centre in Zagreb