uloga obitelji u razvoju socijalne kompetencije …ovo istraživanje ne bi bilo mogu će provesti -...

FILOZOFSKI FAKULTET

Marina Merkaš

ULOGA OBITELJI U RAZVOJU SOCIJALNE

KOMPETENCIJE ADOLESCENATA

DOKTORSKI RAD

Zagreb, 2012.

FACULTY OF HUMANITIES AND SOCIAL SCIENCES

Marina Merkaš

THE ROLE OF THE FAMILY IN DEVELOPMENT OF

ADOLESCENT SOCIAL COMPETENCE

DOCTORAL THESIS

Zagreb, 2012

FILOZOFSKI FAKULTET

Marina Merkaš

ULOGA OBITELJI U RAZVOJU SOCIJALNE

KOMPETENCIJE ADOLESCENATA

DOKTORSKI RAD

Mentor: dr.sc. Gordana Keresteš, izv. prof.

Zagreb, 2012.

FACULTY OF HUMANITIES AND SOCIAL SCIENCES

Marina Merkaš

THE ROLE OF THE FAMILY IN DEVELOPMENT OF

ADOLESCENT SOCIAL COMPETENCE

DOCTORAL THESIS

Supervisor: Gordana Keresteš, Ph.D., Associate Professor

Zagreb, 2012

Zahvale i posveta

Ovaj rad nikada ne bi ugledao svijetlo dana da nije bilo određenih ljudi, kojima se i

ovim putem želim zahvaliti te istaknuti njihovu ulogu u nastanku ovog rada.

Prvo se želim zahvaliti svoj djeci, njihovim roditeljima i razrednicima te stručnim

suradnicima u školama koji su pristali sudjelovati u istraživanju i bez čije pomoći i suradnje

ovo istraživanje ne bi bilo moguće provesti - Bez vaše dobre volje, veliki se dio mojih

istraživačkih želja ne bi ostvario! Nadam se da ste u letcima, koje sam vam nakon istraživanja

poslala, pronašli barem jednu vama korisnu i vrijednu informaciju.

Zahvaljujem se prof. dr. sc. Vesni Vlahović Štetić i prof. dr. sc. Gordani Kuterovac-

Jagodić na korisnim savjetima koje su mi dale tijekom pohađanja doktorskog studija. Posebno

se želim zahvaliti profesoru Wimu Beyersu sa Sveučilišta u Gentu, Belgija, zbog toga što je

vrlo korisnim savjetima pomogao u statističkoj obradi podataka i svoje znanje nesebično

podijelio sa mnom. Dank u well Wim!

Mojim prijateljima, gdje god bili, želim se zahvaliti na podršci koju su mi dali kad je

bilo teško i što su uvijek znali čime se bavim. Posebno se želim zahvaliti prof. dr. sc. Andreji

Brajša-Žganec - Draga Andreja, hvala ti što si mi pomogla kad god je bilo potrebno! Također,

posebno se želim zahvaliti Mariji Šakić - Draga Marija, hvala ti na podršci i pomoći koje si

mi zadnjih šest godina pružala - od zajedničkog lijepljenja žutih koverti za roditelje do

ohrabrenja u najtežim trenutcima!

Mojoj doktorskoj mami, prof. dr. sc. Gordani Keresteš - Draga mentorice, bez tebe

sigurno ne bih uspjela u ovoj šestogodišnjoj avanturi! Hvala što si bila uz mene u najljepšim i

najtežim trenutcima izrade ovog rada, što si me ohrabrivala i savjetovala te što si nesebično

svoje znanje podijelila sa mnom. Surađujući i družeći se s tobom postala sam bolja osoba.

Mojim roditeljima i sestri - Hvala vam na obiteljskom gnijezdu (mojoj sigurnoj bazi i

luci) koje ste mi pružili, i kojeg mi i dalje pružate!

Naposljetku, jednom panonskom mornaru imenom Dejan, bez kojeg portret mog

života ne bi bio obojen najtoplijim duginim bojama - Hvala za svaku suzu koju si s mog lica

obrisao i za svaki osmijeh koji si na njemu izmamio!

Ovaj rad posvećujem svojim, i svim drugim, obiteljima!

SADRŽAJ

1. UVOD................................................................................................................................1

1.1 Socijalna kompetencija .................................................................................................2

1.1.1 Definicije i modeli .................................................................................................2

1.1.2 Razvojni konstrukt ...............................................................................................10

1.1.3 Odrednice i kontekst razvoja ................................................................................12

1.1.4 Metodologija istraživanja .....................................................................................16

1.2 Obiteljsko funkcioniranje............................................................................................22

1.2.1 Modeli .................................................................................................................23

1.2.2 Metodologija istraživanja .....................................................................................27

1.3 Odnos obiteljskog funkcioniranja i socijalne kompetencije adolescenta ......................32

1.3.1 Teorije .................................................................................................................32

1.3.2 Osnovni modeli utjecaja obitelji na dijete .............................................................35

1.3.3 Rezultati empirijskih istraživanja .........................................................................37

1.4. Model utjecaja obiteljskog funkcioniranja na socijalnu kompetenciju adolescenta......39

2. CILJ I HIPOTEZE ISTRAŽIVANJA ...............................................................................44

3. PREDISTRAŽIVANJE ....................................................................................................46

3.1 Metoda .......................................................................................................................46

3.1.1 Postupak, nacrt i sudionici predistraživanja ..........................................................46

3.1.2 Razvoj Skale obiteljskog funkcioniranja...............................................................48

3.1.3 Pokazatelji socijalne kompetencije i poteškoća adolescenta..................................49

3.2 Rezultati .....................................................................................................................53

3.2.1 Psihometrijska provjera Skale obiteljskog funkcioniranja.....................................53

3.2.2 Odabir čestica za vršnjačke procjene ....................................................................63

3.3 Zaključak....................................................................................................................66

4. GLAVNO ISTRAŽIVANJE.............................................................................................67

4.1 Statistička obrada podataka.........................................................................................67

4.2 Metoda .......................................................................................................................75

4.2.1 Postupak, nacrt i sudionici istraživanja .................................................................75

4.2.2 Skala obiteljskog funkcioniranja ..........................................................................77

4.2.3 Skala sigurnosti djeteta u obiteljski sustav............................................................92

4.2.4 Skala za procjenu ponašanja i emocija..................................................................95

4.3 Rezultati ...................................................................................................................112

4.3.1 Povezanost pokazatelja socijalne kompetencije adolescenta s dimenzijama

obiteljskog funkcioniranja i osjećajem sigurnosti adolescenta u obitelj........................112

4.3.2 Povezanost dimenzija obiteljskog funkcioniranja s osjećajem sigurnosti adolescenta

u obitelj ......................................................................................................................121

4.3.3 Promjene u socijalnoj kompetenciji adolescenta, obiteljskom funkcioniranju i

sigurnosti adolescenta u obitelj ...................................................................................123

4.3.4 Doprinos obiteljskog funkcioniranja objašnjenju promjene u socijalnoj

kompetenciji adolescenta ............................................................................................136

4.3.5 Provjera medijacijske uloge sigurnosti adolescenta u obitelj u povezanosti između

obiteljskog funkcioniranja i socijalne kompetencije adolescenta .................................143

4.4 Rasprava...................................................................................................................147

4.4.1 Dolazi li socijalno kompetentan adolescent iz obiteljskog sustava koji je za njega

sigurna okolina za razvoj te kojeg obilježava zajedništvo, prilagodljivost i dobra

komunikacija među članovim obitelji? ........................................................................147

4.4.2 Jesu li i kako dimenzije funkcioniranja obiteljskog sustava povezane s osjećajem

sigurnosti adolescenta u obitelj?..................................................................................150

4.4.3 Kako se mijenja socijalna kompetencija adolescenta, a kako funkcioniranje njegove

obitelji u ranoj adolescenciji?......................................................................................152

4.4.4 Može li i na koji način obiteljsko funkcioniranje pridonijeti promjeni socijalne

kompetencije adolescenta u ranoj adolescenciji? .........................................................159

4.5 Nedostatci istraživanja ..............................................................................................164

5. ZAKLJUČAK ................................................................................................................166

6. POPIS LITERATURE....................................................................................................168

7. Prilozi.............................................................................................................................203

8. Letak za djecu i roditelje.................................................................................................219

9. Sažetak...........................................................................................................................221

10. Summary ......................................................................................................................223

11. Životopis autora s popisom objavljenih radova .............................................................225

1

1. UVOD

U suvremenim istraživanjima utjecaja obitelji na razvoj djece poseban naglasak stavlja

se na procesne modele, odnosno objašnjenja načina na koje obitelj utječe na dijete (Masten i

Shaffer, 2006). Složenim transakcijskim modelima i teorijama, kojima se opisuje odnos

obitelji i djeteta, naglašava se kako interakcija djeteta i obitelji ima utjecaj i na dijete i na

obitelj i na njihove buduće interakcije (Kuczynski, 2003; Kuczynski i Parkin, 2007; Sameroff,

2000). Spoznaje iz tog područja ukazuju na činjenicu da je odnos obitelji i djeteta dvosmjeran,

odnosno da obitelj može utjecati na razvoj djeteta, ali i da dijete svojim ponašanjem može

utjecati na obitelj. Obitelj može imati učinak na razvoj pojedinca u svim razvojnim

razdobljima, ali posebno je zanimljivo istražiti odnos obitelji i djeteta u doba adolescencije.

Naime, ulaskom u adolescenciju utjecaji drugih ekoloških sustava u kojima dijete živi postaju

sve važniji i snažniji faktori u oblikovanju razvoja. No, čini se da obitelj ne gubi svoju ulogu

u razvoju adolescenta, nego i dalje ostaje jedan od primarnih ekoloških mirkosustava u kojima

se adolescent razvija i odrasta te koji na njega utječu (Gavazzi, 2011; Steinberg, 2001). Stoga,

čini se ne samo zanimljivim, nego i važnim istražiti na koje sve načine obitelj može

pridonijeti razvoju djeteta u adolescenciji. U istraživanjima razvojnog razdoblja adolescencije

postoji nekoliko suvremenih trendova među kojima su najistaknutiji istraživanje pozitivnih

strana razvoja djeteta (Galambos i Leadbeater, 2000; Moore i Keyes, 2003) i korištenje

složenih istraživačkih nacrta i metodologije (Card, Selig i Little, 2008; Little, Bovaird i Card,

2007; Little, Card, Preacher i McConnell, 2009; McArdle, 2009; Teti, 2006). Uz to, postoji

trend korištenja teorije ekoloških sustava ili ekoloških pristupa u objašnjenju što sve i kako

utječe na razvoj djeteta (Smetana, Campione-Barr i Metzger, 2006; Steinberg i Sheffield

Morris, 2001) te trend primjene i integriranja teorijskih postavki obiteljske sistemske teorije i

teorije privrženosti u razmatranju utjecaja obitelji na razvoj (Parke, 2004; Smetana i sur.,

2006).

Ovaj rad smješten je u navedene teorijske okvire, odnosno u skladu je s trendovima

istraživanja prisutnim u suvremenoj literaturi o razvoju u adolescenciji. Osnovni cilj rada jest

istražiti odnos socijalne kompetencije djeteta, obiteljskog funkcioniranja i osjećaja sigurnosti

djeteta u obitelj u ranoj adolescenciji. Na temelju teorija i rezultata dosadašnjih istraživanja za

potrebe ovog rada postavljen je procesni model utjecaja obitelji na razvoj socijalne

kompetencije adolescenata, kojim se pretpostavlja izravan i neizravan - putem osjećaja

sigurnosti adolescenata u obitelj - doprinos obiteljskog funkcioniranja razvoju socijalne

2

kompetencije. Prije nego što prikažemo rezultate istraživanja, provedenog za potrebe ovog

rada, opisat ćemo i definirati socijalnu kompetenciju i obiteljsko funkcioniranje te njihov

međusobni odnos iz perspektiva različite teorija i spoznaja temeljenih na empirijskim

istraživanjima, kao i procesni model razvijen za potrebe ovog rada.

1.1 Socijalna kompetencija

1.1.1 Definicije i modeli Vrlo je vjerojatno da shvaćanja, opisa, definicija i operacionalizacija konstrukta

socijalne kompetencije ima onoliko koliko ima i istraživača koji ju proučavaju (Dodge, 1985;

Ladd, 2005). Naime, mnogi su autori u svojim radovima naveli kako postoji niz opisa i

definicija socijalne kompetencije prisutnih u literaturi (npr., Cavell, 1990; Dodge, 1985;

Raver i Zigler, 1997; Rose-Krasnor, 1997; Stormshak i Welsh, 2006; Waters i Sroufe, 1983),

a pregled literature učinjen za potrebe ovog rada potvrđuje tu tezu (samo neki opisi i neke

definicije socijalne kompetencije nalaze se u Tablici 1.1., pri čemu treba napomenuti kako je

stvarni popis puno duži). Razmatrajući različite opise i definicije socijalne kompetencije

prisutne u literaturi može se doći do zaključka kako je središnja tema većine njih uspješnost

pojedinca u socijalnim interakcijama i kontekstima (Cavell, 1990; Dodge, 1985; Fabes,

Gaertner i Popp, 2006; Rose-Krasnor, 1997; Rubin i Rose-Krasnor, 1992) te da postoje četiri

faktora - dijete, ponašanje, situacija i sudac - koja istraživači koriste prilikom definiranja

socijalne kompetencije mladih (Dirks, Treat i Weersing, 2007).

U literaturi je moguće pronaći nastojanja i pokušaje kategoriziranja opisa, definicija i

operacionalizacija konstrukta socijalne kompetencije. Waters i Sroufe (1983) navode kako

postoje dva opća pristupa definiranju socijalne kompetencije. Prvi pristup obuhvaća molarne i

apstraktne opise, dok drugi pristup obuhvaća opise specifičnih vještina (kompetencija) koje su

dobno i situacijski određene. Prvom pristupu, smatraju Waters i Sroufe (1983), nedostaje

dimenzija specifičnosti koja bi olakšala procjenu i mjerenje, a unutar drugog pristupa visoka

povezanost specifičnih vještina s inteligencijom i drugim individualnim osobinama čini

konstrukt kompetencije suvišnim. Dodge i Murphy (1984) navode tri tipa operacionalizacija:

1.) specifična ponašanja za koja istraživači smatraju da predstavljaju konstrukt, 2.) procjene

kompetencije od različitih procjenjivača i 3.) unutarnja kognitivna struktura povezana s

kompetentnim ponašanjem. Cavella (1990) navodi kako se većina pokazatelja socijalne

3

kompetencije može svrstati u tri područja: 1.) ishod socijalnog funkcioniranja (socijalno

prihvaćanje i postignuća), 2.) vještine potrebne za socijalno funkcioniranje (vještine kodiranja

podražaja, odlučivanja i izvedbe) i 3.) socijalno funkcioniranja (učestalost socijalnih

interakcija, izvedba specifičnih ponašanja i udovoljavanje postavljenim kriterijima). Rose-

Krasnor (1997) smatra kako postoje četiri opće kategorije definiranja i pristupa mjerenju

konstrukta: 1.) specifične vještine, 2.) socijalni status u vršnjačkoj grupi (sociometrijski

status), 3.) socijalni i bliski odnosi i 4.) funkcionalni pristup. Pristup operacionalizaciji

socijalne kompetencije kroz mjerenje specifičnih vještina olakšava ispitivanje konstrukta, ali

pitanje je koje vještine čine socijalno kompetentno ponašanje – pa tako nit vodilja u odabiru

specifičnih vještina može biti teorija, socijalne vrijednosti (specifične za kulturu) i/ili norme

ponašanja (Anderson i Messick, 1974). Unutar tog prvog pristupa, prema Rose-Krasnor

(1997), na kompetenciju se gleda kao na crtu ili sposobnost pojedinca, što pak nije u skladu s

konceptom multifinalnosti prema kojem isto ponašanje u različitih pojedinaca ili u različitim

situacijama može imati drugačije funkcije (zapravo ima drugu svrhu) (Waters i Sroufe, 1983).

Drugi pristup (status u grupi vršnjaka), prema Rose-Krasnor (1997), posjeduje specifičnu

snagu - odražava kombinaciju vršnjačkih procjena koja sadrži i ponašajne i afektivne

komponente socijalne kompetencije. No, pitanje je jesu li procjene vršnjaka uzrok ili rezultat

socijalnog statusa (npr., popularnosti) u grupi (Rubin, 1983). Uz to, ponekad socijalni status u

grupi vršnjačka i nije najbolji pokazatelj socijalne kompetencije, posebno ako se radi o grupi

vršnjaka koji se ponašaju antisocijalno i devijantno (Dodge, 1985). Pristup mjerenju socijalne

kompetencije putem ispitivanja kvalitete bliskih i socijalnih odnosa koje pojedinac ostvaruje i

formira ne odražava samo socijalnu kompetenciju pojedinca, nego i kompetencije drugih

osoba s kojima je taj pojedinac u socijalnim odnosima. Dijete koje je u interakciji sa socijalno

kompetentnom osobom vjerojatnije će imati kvalitetniji bliski odnos (pa ćemo ga proglasiti

socijalno kompetentnim), nego neko drugo dijete (možda istih sposobnosti i vještina kao

prvo) koje je u interakciji s manje kompetentnom osobom i ima manje kvalitetan bliski odnos

(pa ćemo reći da je ono manje socijalno kompetentno u odnosu na prvo dijete) (Rose-Krasnor,

1997). Četvrti pristup, koji navodi Rose-Krasnor (1997), je u skladu s etološkim i sistemskim

teorijama te teorijama rješavanja problema (Dodge, Pettit, McClaskey i Brown, 1986; Ford

1982), a posvećen je ispitivanju postignuća i ostvarenja socijalnih ciljeva, zadataka i ishoda

koji su definirani kao zajednički rezultat ponašanja pojedinca i odgovora druge osobe s kojom

je pojedinac u interakciji. No, javlja se problem mjerenja i određivanja socijalno

kompetentnog ponašanja - kad osoba ima više ciljeva koje želi ostvariti, a procjenjuje se

uspješnost ostvarenja jednog specifičnog cilja; kad osoba ima potencijalno konfliktne ciljeve

4

u istoj situaciji (npr., osobni cilj i zajednički cilj s drugom osobom); jer nema jasnih kriterija

što bi bila i što jest optimalna razina ostvarenja i postignuća (Rose-Krasnor, 1997).

Tablica 1.1. Neke of definicija i opisa socijalne kompetencije iz literature Autor(i) Opis/Definicija

White (1959) „kapacitet organizma za uspješnu interakciju u vlastitoj okolini“ (str. 298)

Ogbu (1981) „sposobnost izvršavanja zadataka specifičnih za kulturu“ (str. 414)

McFall (1982) „nečija procjena da je ponašanje pojedinca u određenoj situaciji bilo uspješno“ (str. 13)

Waters i Sroufe (1983) „sposobnost korištenja osobnih resursa i resursa u okolini kako bi se postigao dobar razvojni ishod“ (str. 2)

Dodge i Murphy (1984) „uspješno funkcioniranje u socijalnim kontekstima“ (str. 62)

Gresham i Elliott (1987) „višedimenzionalni konstrukt koji uključuje kulturalne, demografske, adaptivne, ponašajne i socijalne vještine“ (str. 168)

Oppenheimer (1989) „sposobnost uspješnog uključivanja u složene interpresonalne interakcije i uspješno korištenje i razumijevanje ljudi“ (str. 45)

Cavell (1990) „višerazinski konstrukt koji se sastoji od sljedećih podkomponenti: socijalna prilagodba, socijalna izvedba i socijalne vještine“ (str. 120)

Rubin i Rose-Krasnor (1992) „sposobnost ostvarenja osobnih ciljeva u socijalnim interakcijama te istovremeno održavanje pozitivnih odnosa s drugima u različitim situacijama i vremenima“ (str. 285)

Merrell (2003) „vrijednosni ili sumarni termin koji odražava procjenu nečije sveukupne socijalne izvedbe“ (str. 314)

Rose-Krasnor (1997) „uspješnost u socijalnim interakcijama“ (str. 119)

Welsh i Bierman (2001) „socijalne, emocionalne i kognitivne vještine i ponašanja koja djeca trebaju za uspješnu prilagodbu“ (str. 1)

Semrud-Clikeman (2007) „sposobnost sagledavanja neke situaciju iz perspektive druge osobe i učenja iz prijašnjih iskustava te primjene naučenog na stalno mijenjajući socijalni kontekst“ (str. 1)

Burt, Obradović, Long i Masten (2008)

„koliko dobro osoba funkcionira u odnosu na druge ljude, s posebnim naglaskom na to kako se slaže s drugim ljudima te kako izgrađuje bliske veze“ (str. 359)

Blumberg, Carle, O’Connor, Anderson Moore i Lippman (2008)

„skup vještina i ponašanja potrebnih da bi se slagao s drugima i da bi se sviđao drugima“ (str. 177)

Bornstein, Hahn i Haynes (2010) „opća i adaptivna karakteristika pojedinca koja obuhvaća mnogo povezanih interpresonalnih vještina“ (str. 718)

Navedene podjele, odnosno kategorizacije opisa socijalne kompetencije vrlo su

korisne, zbog toga što daju jasniji i bolji uvid u to kako različiti istraživači shvaćaju i mjere

socijalnu kompetenciju - po čemu se slični, a po čemu različiti. Rose-Krasnor (1997) smatra

kako su svi pristupi (četiri navedena u njenom radu) definiranju i mjerenju valjani te da

5

zahvaćaju različite aspekte socijalne kompetencije na različitim razinama analize. Možemo

reći da se s njom ne slaže Cavella (1990), koji smatra da drugačijim definicijama

(operacionalizacijama) ne samo da mjerimo različite aspekte socijalne kompetencije, nego

mjerimo i različite konstrukte. Nadalje, Rose-Krasnor (1997) smatra kako nedostatak slaganja

i povezanosti između različitih pokazatelja i pristupa proizlazi iz korištenja različite

metodologije prikupljanja podataka i korištenja različitih izvora (učitelji, vršnjaci i roditelji

vide djecu u različitim situacijama i imaju različita očekivanja o tome što je socijalno

kompetentno ponašanje). Cavella (1990) pak smatra kako se taj nedostatak slaganja i

povezanosti ne može pripisati samo pogrešci mjerenja i korištenju različite metodologije, već

to neslaganje proizlazi i iz konceptualnih razlika u pristupima i definiranju konstrukta. O

konceptualnim razlikama, koje su važne za definiranje i mjerenje socijalne kompetencije,

pisali su i Anderson i Messick (1974). Oni su naveli kako su istraživači često vođeni

vrijednostima (i vlastitim i kulturalnim) u definiranju socijalne kompetencije. Uz to,

Anderson i Messick (1974) navode sljedeće važne konceptualne razlike i teme koje treba

imati na umu kada se želi definirati socijalna kompetencija: razlikovanje ponašanja koje je

univerzalno i onog koje je specifično za neku situaciju; razlikovanje izvedbe i vičnosti te

maksimalne i tipične izvedbe; shvaćanje da varijable mogu imati različito značenje (i

implikacije) na različitim razinama intenziteta i na suprotnim stranama kontinuuma;

razlikovanje pozitivnih aspekata kompetencije i negativnih karakteristika koje mogu biti

prepreka učenju, razvoju i prilagodbi; definiranje obilježja kompetencije s obzirom na

razvojnu dob te prepoznavanje važnosti definiranja i procjene u dinamičnim, a ne statičnim

terminima.

Kako bi integrirali različite pristupe i operacionalizacije, objasnili prirodu konstrukta

i/ili objasnili koji su procesi u pozadini kompetentnog socijalnog ponašanja, istraživači su

razvili i postavili modele socijalne kompetencije. Modeli se mogu, za potrebe ovog rada,

podijeliti u dvije šire skupine - modeli koji objašnjavaju kognitivne procese i mehanizme u

podlozi i u pozadini socijalnog ponašanja (kako dolazi do kompetentnog socijalnog

ponašanja) i modeli koji opisuju sastavnice (dimenzije, komponente) socijalne kompetencije

(od čega se socijalna kompetencija sastoji). Ukratko ćemo opisati ove dvije skupine modela.

Jednu skupinu modela čine oni koji se oslanjaju na obradu socijalnih informacija i

podataka (jer razumijevanje i interpretacija situacije utječu na i povezane su s ponašanjem) te

objašnjavaju kako pojedinac percipira, obrađuje i interpretira informacije i podražaje u

socijalnim situacijama te kako dolazi do odluke (o ponašanju, izvedbi i akciji) koja je više ili

manje kompetentna (npr., Dodge i Murphy, 1984; Dodge i sur., 1986; McFall, 1982; Rubin i

6

Krasnor, 1986). Prema McFallovom (1982) modelu socijalne kompetencije osobna povijest

pojedinca i specifičnost situacije utječu na obradu (procesiranje) situacije, koja se sastoji od

tri komponente: vještine dekodiranja, odlučivanja i izvođenja. Nakon što interakcija svih

navedenih faktora dovede do odgovora pojedinca, o tome odgovoru (ponašanju) može se

procjenjivati kao kompetentnom ili nekompetentnom. Dodge (1985) i Rubin i Krasnor (1986)

su predložili modele obrade socijalnih informacija prema kojima je socijalno ponašanje ishod

socio-kognitivnih procesa koji se odvijaju u više koraka. Njihovi modeli uključuju socio-

kognitivne procese odabira socijalnog cilja, promatranja okoline, osmišljavanja i odabira

strategija ostvarivanja ciljeva, provedbe strategija, procjene ishoda i odluke o budućim

postupcima. Socijalna kompetencija odražava se na svakom i u svakom od tih proces (često

opisani kao koraci), kao i u sposobnosti integriranja svih procesa (i koraka) u jedan uspješan i

uglađen slijed. Dodge (1985) navodi kako socijalne sheme pojedinca (nesvjesni utjecaji) te

specifičnost situacije ili zadatka imaju učinak na socijalnu izvedbu, a Rubin i Krasnor (1986)

još dodaju obilježja pojedinca (unutarnja), samo-percepciju (doživljaj i viđenje sebe) i

emocije kao važne odrednice socijalno kompetentnog ponašanja. Nadalje, Rubin i Krasnor

(1986) naglašavaju važnost razvoja i s razvojem povezanih razlika među djecom u socio-

kognitivnim procesima. Kako djeca odrastaju, razvijaju se i kognitivno napreduju - postaju

vještija u rješavanju interpresonalnih problema; povećava se broj socijalnih iskustava te

kvaliteta i kvantiteta socijalnih ciljeva; povećava se kvaliteta i kvantiteta socijalnih

informacija koje mogu kognitivno obraditi; dolazi do promjena u kvaliteti i kvantiteti

socijalnih strategija i postaju sposobnija u vrednovanju uspješnosti korištenih strategija. U

ovim modelima zanemaruje se izravni i/ili neizravni doprinos emocija i motivacije socijalno

kompetentnom ponašanju te se jasno ne prikazuje njihova uloga u ponašanju pojedinca

(Lemerise i Arsenio, 2000).

Drugu skupinu modela čine oni modeli kojima je svrha objasniti prirodu i sastavnice

socijalne kompetencije (Cavella, 1990; Rose-Krasnor, 1997). Cavella (1990) je predložio

trokomponentni hijerarhijski model socijalne kompetencije, prema kojem se socijalna

kompetencija sastoji od tri komponente: socijalne prilagodbe, socijalne izvedbe i socijalnih

vještina. Socijalna prilagodba nalazi se na vrhu hijerarhije i odnosi se na mjeru u kojoj osoba

trenutno ostvaruje socijalno određene i razvojno prikladne ciljeve. Socijalna izvedba ili

funkcioniranje jest mjera u kojoj reakcije pojedinca udovoljavaju socijalnim kriterijima u

važnim socijalnim situacijama, a socijalne vještine (najniža razina) predstavljaju specifične

sposobnosti koje pojedincu omogućuju kompetentnu izvedbu u socijalnim zadacima. Rose-

Krasnor (1997) je predložila model socijalne kompetencije u obliku prizme. Vrh prizme čini

7

teorijska razina u kojoj je socijalna kompetencija definirana kao uspješnost u interakcijama

(molarna definicija). Na ovoj razini kompetencija (uspješnost) jest zajednički ishod

interakcije osobe i socijalne okoline, a naglasak je na izvedbi (ponašanju) u uobičajenim i

tipičnim interakcijama. Sredinu prizme čini razina indeksa, odnosno sumarni indeksi

(pokazatelji) socijalne kompetencije koji odražavaju kvalitetu bliskih odnosa, dijelova

interakcija, statusa u grupi i socijalnu samo-efikasnost. Ova je razina podijeljena u dva dijela

– osobni (odražava potrebe pojedinca) i socijalni (interpresonalna povezanost s drugima) dio.

Dno prizme čini razina vještina, a uključuje socijalne, emocionalne i kognitivne sposobnosti

koje se nalaze u pojedincu, kao i ciljeve i vrijednosti koji daju smjer i motivaciju za socijalno

ponašanje. Na vrhu prizme teorijska definicija socijalne kompetencije vjerojatno je neovisna o

dobi i razvojnom razdoblju, iako se uspjeh može mjeriti u terminima zadataka, vještina i

izazova specifičnih za dob osobe (Waters i Sroufe, 1983).

Uz ova dva opisana modela socijalne kompetencije, kojima je svrha opisati sastavnice

i prirodu socijalne kompetencije, u literaturi je moguće pronaći više pokušaja da se pobroje i

opišu dimenzije, facete, sastavnice ili domene socijalne kompetencije, no bez jasno opisane

strukture i prirode socijalne kompetencije. Ovdje ćemo prikazati samo neke od njih. Anderson

i Messick (1974) su, na temelju popisa koji je osmislila grupa stručnjaka, naveli 29 faceta

socijalne kompetencija kod djece, kao što su: realistično vrednovanje sebe popraćeno

osjećajima osobne vrijednosti, navike osobne higijene i brige, doživljavanje različitih osjećaja

i uvažavanje njihovih manifestacija i posljedica, osjećajnost i razumijevanje u socijalnim

odnosima, pozitivni i privrženi bliski odnosi, prikladna regulacija antisocijalnog ponašanja,

moralnost i prosocijalne tendencije, znatiželja, kontrola i usmjeravanje pažnje, motoričke,

perceptivne i jezične vještine, vještine kreativnog i kritičkog mišljenja, fleksibilnost u

primjeni strategija obrade informacija, opće znanje, motivacija za kompetencijom, sposobnost

korištenja resursa za učenja i rješavanje problema, pozitivni stavovi prema učenju i školskim

iskustvima i uživanje u humoru, igri i fantaziji. Nadalje, Gresham i Elliott (1987) smatraju

kako se višedimenzionalni konstrukt socijalne kompetencije sastoji od dvije povezane

domene - adaptivno ponašanje (uspješnost i mjera u kojoj pojedinac zadovoljavala socijalne i

kulturalne standarde osobne neovisnosti i socijalne odgovornosti) i socijalne vještine

(ponašanja koja u specifičnim situacijama predviđaju važne socijalne ishode za djecu i

mlade). Junttila, Voeten, Kaukiainen i Vauras (2006) smatraju da se socijalna kompetencija

sastoji od dvije dimenzije - prosocijalnog i antisocijalnog ponašanja, pri čemu su ovu podjelu

potvrdili u uzorku djece, roditelja, vršnjaka i učitelja. Dalje, Rubin, Bukowski i Parker (2006)

smatraju kako se socijalna kompetencija u vršnjačkom kontekstu odnosi na djetetov kapacitet

8

da se učinkovito i uspješno (1.) uključi u strukturu grupe vršnjaka i sudjeluje u grupno

orijentiranim aktivnostima, da se (2.) uključi u zadovoljavajuće odnose utemeljene na

balansiranim i recipročnim interakcijama te da (3.) zadovolji svoje ciljeve i potrebe te razvije

točne i produktivne načine razumijevanja iskustva s vršnjacima na razini grupe i na razini

dijadnih odnosa. Semrud-Clikeman (2007) u svojoj knjizi navodi još neke elemente socijalne

kompetencije ili elemente potrebne za socijalnu kompetenciju, kao što su: jezik i sposobnost

vođenja razgovora, sposobnost točnog slanja i primanja emocionalnih poruka, sposobnost

razumijevanja i prepoznavanja izraza lica, izvršne funkcije te sposobnosti povezane s

izvršnim funkcijama, vještina zauzimanja perspektive drugih, emocionalna kompetencija,

socijalna uspješnost, interpresonalno rasuđivanje i razumijevanje emocija. Vaughn i suradnici

(2009) su predložili hijerarhijski model socijalne kompetencije djece predškolske dobi. Prema

tome modelu socijalna kompetencija je višerazinski konstrukt koji uključuje najmanje tri

razine mjerenja: 1.) ponašajne, kognitivne i afektivne vještine, 2.) socijalna uključenost i

motivacija i 3.) vršnjačko prihvaćanje. U literaturi je moguće pronaći i razlikovanje između

interpresonalne dimenzije (npr., odnos s vršnjacima, prijateljstva) i intrapresonalne dimenzije

(npr., samo-kontrola, samoregulacija) socijalne kompetencije, pri čemu je u istraživanjima

socijalne kompetencije većinom naglasak na interpresonalnoj dimenziji (Raver i Zigler,

1997).

Prije nego što navedemo opis socijalne kompetencije i pristup istraživanju socijalne

kompetencije koji smo usvojili (kojem smo se priklonili) za potrebe ovog rada, osvrnut ćemo

se na povezanost emocija i socijalne kompetencije (Eisenberg, 2001; Halberstadt, Denham i

Dunsmore, 2001; Lemerise i Arsenio, 2000; Saarni, 1997). Halberstadt i suradnici (2001) su

postavili model afektivne socijalne kompetencije (uspješna komunikacija vlastitih emocija,

interpretacije emocija i ovladavanje emocijama) s tri integralne i dinamične komponente

(slanje i primanje afektivnih poruka te doživljavanje afekta). Unutar svake komponente

postoje četiri sposobnosti ili vještine (svjesnost, prepoznavanje, djelovanje u socijalnom

kontekstu i regulacija) važne za socijalne interakcije, a koje su određene razvojem i

individualnim obilježjima osobe. Autori modela razlikuju afektivnu od opće socijalne

kompetencije, ali i navode da se one preklapaju, jer uspješna komunikacija, interpretacija i

osobno iskustvo emocija imaju značajan učinak na uspjeh u socijalnim interakcijama. Ovaj

model dijelom se nastavlja na rad Saarni (1997, 1999), koja je među prvima naglasila

unutarnji, iskustveni aspekt kompetencije i važnost emocionalnog iskustva u kompetenciji te

njen opis emocionalne kompetencije - kako pojedinac može odgovoriti emocionalno, a

istovremeno i strateški primijeniti svoje znanje o emocijama i ekspresiji emocija kako bi se

9

mogla odvijati interpresonalna razmjena i regulacija emocionalnog iskustva. Eisenberg (2001)

smatra kako se regulacija emocija i socijalna kognicija nalaze u osnovi sve tri komponente

afektivne socijalne kompetencije te navodi kako osobina ličnosti nazvana ugodnost te

stidljivost ili ponašajna inhibicija mogu utjecati na afektivnu socijalnu kompetenciju. Osim

modela afektivne socijalne kompetencije, rad Lemerise i Arsenio (2000) predstavlja doprinos

proučavanju emocija i emocionalnih procesa u kontekstu dječje socijalne kompetencije.

Naime, oni predlažu integraciju emocionalnih procesa u model obrade socijalnih informacija

Cricka i Dodgea (1994), jer smatraju kako emocionalni procesi imaju motivacijske,

komunikacijske i regulatorne funkcije unutar pojedinca i između pojedinaca koje se razlikuju

od doprinosa kognitivnih procesa socijalnoj kompetenciji. Raver i Zigler (1997), uz socio-

kognitivne i komunikacijske vještine, navode i vještine emocionalne regulacije kao one koje

su nužne za uspješnu interakciju djeteta s roditeljima, vršnjacima, braćom i sestrama te

učiteljima.

Ovaj pregled literature o definiranju i shvaćanju socijalne kompetencije, učinjen

prvenstveno kako bi se ukazalo na raznolikost i heterogenost u istraživanju socijalne

kompetencije te se stoga nikako ne može shvatiti sveobuhvatnim prikazom, potkrepljuje tezu

Stumpa, Ratliffa, Wua i Hawleya iz 2009. godine - socijalna kompetencija vrlo je često

proučavan, no nedovoljno shvaćen konstrukt koji unatoč tome ostaje vodeće obilježje

pozitivnog i zdravog funkcioniranja pojedinca tijekom cijelog života. Uz to, pregled radova,

nastalih u posljednjih nekoliko desetljeća istraživanja socijalne kompetencije, ukazuje na

nepovezanost teorijskih i mjernih modela kompetencije (Dirks i sur., 2007). Stormashak i

Welsh (2006) su naveli kako će se socijalna kompetencija u budućnosti definirati puno šire,

odnosno da će uključivati socijalne vještine i kompetencije potrebne za uspjeh u socijalnim

interakcijama u djetinjstvu i adolescenciji, ali i u odrasloj dobi. Polazeći od ideje za širom

definicijom socijalne kompetencije, u ovom radu socijalnu kompetenciju definirat ćemo kao

sposobnost pojedinca (adolescenta) da bude uspješan i postigne poželjne ishode u socijalnim

interakcijama i kontekstima. Na najvišoj teorijskoj i apstraktnoj razini pretpostavljamo kako

bi se većina autora vjerojatno složila s ovakvom molarnom definicijom konstrukta (npr.,

Cavell, 1990; Dodge, 1985; Fabes i sur., 2006; Rose-Krasnor, 1997; Rubin i Rose-Krasnor,

1992; Waters i Sroufe, 1983). Nadalje, u ovom radu priklonit ćemo se razvojnoj perspektivi

na konstrukt koju su ponudili Waters i Sroufe (1983), zbog toga što daje određene smjernice

za procjenu i mjerenje socijalne kompetencije. Prema njima kompetencija pojedinca može se

identificirati u mogućnosti i sposobnosti osobe za mobilizacijom osobnih resursa i resursa u

okolini kako bi se ostvarili poželjni razvojni ishodi (specifični za razvojna razdoblja). U ovom

10

radu polazi se i od teze kako je konstrukt socijalne kompetencije višedimenzionalan pa će se

obuhvatiti i interpresonalna i intrapersonalna dimenzija (koja obuhvaća aspekt emocionalnog

iskustva) socijalne kompetencije (Arsenio i Lemerise, 2001; Halberstadt i sur., 2001; Raver i

Zigler, 1997). Uz to, dijete može biti socijalno kompetentno u različitim područjima i

kontekstima života te se socijalna kompetencije djeteta može vidjeti u različitim životnim

okruženjima, a u skladu s tim obuhvatit ćemo i funkcioniranje djeteta u školi i u krugu

vršnjaka. Na ovaj način postavljen opis socijalne kompetencije djeteta, koji daje određenu

širinu i sveobuhvatnost, u skladu je sa suvremenim trendovima i nastojanjima u istraživanju

socijalne kompetencije. Istraživanje socijalne kompetencije, definirane u terminima pozitivnih

i uspješnih (razvojnih) ishoda, u skladu je i s promjenom fokusa od negativnih prema

pozitivnim stranama djetetova funkcioniranja u području razvojne psihologije (Moore, Evans,

Brooks-Gunn i Roth, 2001; Moore i Keyes, 2003; Larson, 2000).

1.1.2 Razvojni konstrukt

Konstrukt socijalne kompetencije primarno dolazi iz području razvojne psihologije te

se i dalje najviše istražuje u tom području. To je vidljivo i iz različitih konceptualizacija i

definicija socijalne kompetencije opisanih u prethodnom poglavlju, a koje naglašavaju s

razvojem povezane promjene u socijalnoj kompetenciji (npr., Englund, Levy, Hyson i Sroufe,

2000; Waters i Sroufe, 1983; Rose-Krasnor, 1997). Waters i Sroufe (1983) su konstrukt

socijalne kompetencije nazvali razvojnim konstruktom i opisali razvojnu perspektivu, a rad

Rose-Krasnor (1997) predstavlja značajan doprinos tom pogledu na socijalnu kompetenciju.

Prema Rose-Krasnor (1997) razvojne promjene najuočljivije su na razini vještina, pri čemu se

može uočiti napredak u kognitivnim, motoričkim, emocionalnim i komunikacijskim

vještinama povezan s dobi, a koji omogućuje razvoj socijalnih sposobnosti potrebnih za

ostvarivanje interakcija i prijateljstva (Rubin i Rose-Krasnor, 1992). Prema istoj autorici,

razvojni utjecaj vidljiv je i na razini indeksa ili pokazatelja socijalne kompetencije u modelu

prizme, jer se s razvojem događaju i promjene u važnosti specifičnih pokazatelja (npr.,

važnost socijalnog statusa u grupi i prihvaćenosti od vršnjaka postaje sve veća kako dijete

odrasta).

Postoje tri ključne karakteristike ove razvojne perspektive (Ten Dam i Volman, 2007).

Prvo, razvojni zadatci i izazovi postaju sve složeniji i zahtjevniji s razvojem, a oni se često

navode kada se opisuje socijalna kompetencija (Raver i Zigler, 1997; Rose-Krasnor, 1997).

11

Stoga, socijalna kompetencija povezana je s dobi ili razvojnim razdobljima (Ten Dam i

Volman, 2007). Drugo, socijalna kompetencija uključuje interakciju pojedinca s drugima,

posebno vršnjacima (Ten Dam i Volman, 2007), a interakcije postaju sve složenije tijekom

razvoja. Treće, socijalna kompetencija se odnosi na sposobnost djeteta da se nosi sa

socijalnim zahtjevima koji su pred njega postavljeni, a koji s dobi postaju sve kompleksniji.

Naime, dječja iskustva s vršnjacima postaju sve složenija, kompleksnija i integriranija s

razvojem (Rubin i sur., 2006), a operacionalizacije socijalne kompetencije često odražavaju i

te razvojne promjene u prirodi vršnjačkih veza i odnosa (Burt i sur., 2008). Razvojne

promjene koje se pojavljuju u strukturi, vrsti i kvaliteti vršnjačkih interakcija utječu i na

sposobnosti koje pridonose socijalnoj kompetenciji (Stormashak i Welsh, 2006). Tako na

primjer, pokazatelji socijalne kompetencije u djetinjstvu naglašavaju prihvaćenost od

vršnjaka, a u odrasloj dobi imanje bliskih prijatelja. Stoga, razvoj socijalne kompetencije

povezan je s kvalitetom i kvantitetom djetetovih iskustava u socijalnom svijetu koji se

dinamično mijenjaju kako dijete odrasta, ali i s napretkom u kognitivnim sposobnostima.

Literatura ukazuje na značajne promjene u socijalnoj kompetenciji povezane s dobi

(Fabes i sur., 2006; Rubin i sur., 2006; Stormashak i Welsh, 2006). Te su promjene posebno

vidljive u specifičnim vještinama i ponašanjima koja s razvojem postaju sve naprednija,

složenija i profinjenija. Ipak, ono što se ne mijenja tijekom razvoja jest osnovna struktura

socijalne kompetencije (Halberstadt i sur., 2001), a često se kao obilježja socijalne

kompetencije u svim razvojnim razdobljima navode prosocijalne vještine (prijateljsko,

suradničko ponašanje i pomaganje) i sposobnost samokontrole (regulacija emocija,

ovladavanje ljutnjom, vještine pregovaranja i rješavanja problema) (Stormashak i Welsh,

2006). Uz to, socijalna kompetencija - uspješno korištenje resursa kako bi se zadovoljile

razvojne potrebe te postigli poželjni razvojni ishodi - na općoj razini konceptualizacije ne

mijenja se tijekom razvoja (Waters i Sroufe, 1983; Rose-Krasnor, 1997). Mogli bismo reći da

je socijalno kompetentan pojedinca onaj koji posjeduje niz socijalno prikladnih ponašanja i

socijalno-kognitivnih sposobnosti te ih zna upotrijebiti s obzirom na obilježja i zahtjeve

situacije i razvojnog zadatka kako bi ostvario uspješan i poželjan ishod (Stormashak i Welsh,

2006). Ovakav opis socijalno kompetentne osobe dosljedan je kroz sva razvojna razdoblja.

U literaturi nedostaje istraživanja o razvojnim promjenama, razvojnoj putanji i

razvojnim trendovima povezanim sa socijalnom kompetencijom. Nije poznato kako se

socijalna kompetencija mijenja tijekom nekih tranzicijskih razvojnih razdoblja (npr., prijelaz

iz djetinjstva u adolescenciju, prijelaz iz adolescencije u ranu odraslu dob) – dolazi li do

poboljšanja ili pogoršanja ili pak razina konstrukta stagnira. Također, nije dovoljno istraženo

12

kako različiti faktori pridonose razvoju socijalne kompetencije. Ovakva pitanja predstavljaju

buduće izazove i smjernice za istraživače, a njima se bavi i ovaj rad.

1.1.3 Odrednice i kontekst razvoja

Razvojni model socijalne kompetencije pretpostavlja da se svako dijete susreće sa

specifično organiziranim razvojnim zadatcima koji su uklopljeni u širu ekološku mrežu

obitelji, kruga vršnjaka i zajednice (Bronfenbrenner, 1979). Kako bismo ukratko opisali što

sve može pridonijeti razvoju socijalne kompetencije, integrirat ćemo teoriju ekoloških sustava

sa spoznajama o razvojnim promjenama, izazovima i zadatcima od dojenačkog razdoblja do

adolescencije, razvojnog razdoblja od interesa u ovom radu. Kako dijete odrasta, njegove

vještine i sposobnosti se mijenjaju, kao što se mijenja i njegov socijalni svijet, a time se

mijenja i doprinos pojedinih odrednica i ekoloških sustava razvoju socijalne kompetencije.

Individualne karakteristike djeteta

Poteškoće u jezičnom razvoju i sposobnostima združene pažnje, koje se javljaju rano u

životu djeteta, mogu negativno djelovati na uspostavljanje i održavanje socijalnih interakcija

(Fabes i sur., 2006; Hebert-Myers, Guttentag, Swank, Smith i Landry, 2006; McCabe i

Meller, 2004). Mnoge socijalne vještine ovise o receptivnim i ekspresivnim jezičnim

vještinama, a sposobnost razumijevanja drugih te prikladno izražavanje potreba, želja, ideja i

ciljeva ovise o lingvističkim kompetencijama djeteta (Fabes i sur., 2006). Razvoj vještina

združene pažnje u dojenačkom razdoblju i djetinjstvu prethodnica je teorije uma (Carpenter,

Nagell i Tomasello, 1998; Tomasello, 1995), a teorija uma (socijalna kognicija) i združena

pažnja povezane su s razvojem socijalne kompetencije u djetinjstvu i adolescenciji (Ford,

1982; Jenkins i Astington, 2000; Liddle i Nettle, 2006; Vaughan van Hecke i sur., 2007).

Adolescenti i odrasli koji ne mogu slijediti druge, inicirati pažnju drugih osoba ili združiti se u

pažnji tijekom socijalnih interakcija nailaze na poteškoće u uspostavljanju socijalnih odnosa

(Mundy i Newell, 2007).

Nadalje, temperament djeteta, koji ovisno o teorijskom okviru (Buss i Plomin, 1984;

Goldsmith i Rothbart, 1991; Thomas, Chess i Birch, 1968) uključuje dimenzije poput

emocionalnosti, aktivnosti, društvenosti (socijabilnosti), distraktibilnosti, ustrajnosti,

samoregulacije, ritmičnosti i reaktivnosti, značajno pridonosi razvoju socijalne kompetencije

(Sanson i Smart, 2004; Sanson, Hemphill, Yagmurlu i McClowry, 2011; Rubin i sur., 2006).

13

Dimenzije inhibicije kontrole i emocionalne reaktivnost, koje su povezane i sa združenom

pažnjom u ranoj dobi, imaju značajan učinak na razvoj socijalne kompetencije i socijalnog

ponašanja (Buck, 1991; Vaughan van Hecke i sur., 2007). Djeca koja mogu bolje regulirati

svoje ponašanje, odnosno djeca lakog temperamenta postižu veći uspjeh u socijalnim

interakcijama te pokazuju više empatije u odnosu na djecu koja imaju poteškoća u regulaciji

ponašanja i emocija, odnosno djecu teškog temperamenta (Gottman, 1983; Sanson i Smart,

2004; Stormashak i Welsh, 2006). Istraživanja pokazuju kako su samoregulacija, socijabilnost

i reaktivnost prediktori socijalnih vještina (Sanson i Smart, 2004) te da niska impulzivnost i

manja inhibiranost u ponašanju pozitivno pridonose dječjoj igri i socijalnoj kompetenciji

predškolske djece (Çorapcı, 2008). Uz to, pozitivni aspekti temperamenta značajno su

povezani s prosocijalnim ponašanjem i socijalnom kompetencijom (Eisenberg i sur., 2001;

Mathiesen i Prior, 2006; Sanson i Smart, 2004). Kagan, Reznick, Clark, Snidman i Garcia-

Coll (1984) navode kako je ključna karakteristika temperamenta djece koja su stidljiva

bihevioralna inhibicija prema nepoznatom ili sklonost povlačenju iz novih situacija, a takva

djeca pokazuju nižu razinu socijalne kompetencije, manje empatije i reciprociteta u bliskim

odnosima (Bohlin, Bengtsgård i Andersson, 2000).

Istraživanja pokazuju kako je siguran obrazac privrženost, koji dijete razvija u ranim

godina života, promotivni faktor u razvoju socijalne kompetencije i socijalnog funkcioniranja

(Bohlin, Hagekull i Rydell, 2000; Booth, Rose-Krasnor i Rubin, 1991; Booth, Rose-Krasnor,

McKinnon i Rubin, 1994; Waters, Wippman i Sroufe, 1979; Waters i Sroufe, 1983). Djeca

koja razviju sigurnu privrženost slobodnija su u istraživanju socijalnog svijeta te u iniciranju i

održavanju socijalnih interakcija u odnosu na djecu nesigurne privrženosti. Prema

Eriksonovoj teoriji (Erikson, 1963), glavni zadatak dojenčeta je da razvije povjerenje u ljude,

a zatim autonomiju i inicijativu. Ti su zadatci (postignuća) u osnovi djetetove sposobnosti da

funkcionira u socijalnom svijetu i da razvije i ima povjerenje u pristupanju drugim ljudima

(Semrud-Clikeman, 2007). Povezanost privrženosti i socijalnih vještina potvrđuje se i u

istraživanjima koja su obuhvaćala adolescente (npr., Engels, Finkenauer, Meeus i Deković,

2001) te studentsku populaciju (npr., DiTommaso, Brannen-McNulty, Ross i Burgess, 2003).

Tijekom djetinjstva i adolescencije pojavljuje se i razvijaju novi faktori - individualne

odrednice - koje pridonose uspjehu u uspostavljanju i odražavanju socijalnih odnosa. Emocije

imaju važnu ulogu u oblikovanju socijalne kompetencije djeteta (Eisenberg, 2001; Gottman,

1983; Halberstadt i sur., 2001; Stormashak i Welsh, 2006; Saarni, 1997), a istraživanja

pokazuju kako su sposobnost regulacije emocija i emocionalna kompetencija važne za razvoj

socijalne kompetencije u predškolskoj dobi (npr., Denham i sur., 2003) i srednjem djetinjstvu

14

(npr., McDowell, Kim, O’Neil i Parke, 2002). Djeca koja nauče kako na prikladan način

regulirati svoje emocije i ponašanje tijekom vršnjačke igre i u društvu pokazuju višu razinu

socijalne kompetencije te su općenito prihvaćena od vršnjaka (Rubin i sur., 2006). Ako su

djeca po temperamentu emocionalnija, trebaju razviti bolje vještine regulacije emocija

(Diener i Kim, 2004) kako bi razvila prosocijalno ponašanje (Eisenberg i Fabes, 1992).

Sposobnost da se zaustavi ili inhibira odgovor (sposobnost inhibicije ponašanja) povezana je

sa socijalnom kompetencijom (Nigg, 2000). Nadalje, karakteristike važne za socijalnu

kompetenciju u djetinjstvu su smisao za humor, sposobnost da dijete bude zabavno,

sposobnost da se nosi sa zafrkavanjem te uživanje u igranju i druženju (Asher i Williams,

1987). Ako dijete razvije sposobnost formiranja točne percepcije drugih ljudi te je sposobno

zauzeti perspektivu druge osobe, vjerojatno će biti socijalno kompetentnije, pri čemu su te

sposobnosti i vještine povezane s izvršnim funkcijama – sposobnost evaluacije ponašanja i

promjene odgovora na temelju dostupnih informacija (Semrud-Clikeman, 2007). Ovo se može

povezati s modelima socijalne kompetencije temeljenim na modelima obrade socijalnih

informacija (Dodge i Murphy, 1984; Rubin i Krasnor, 1986) opisanim u poglavlju o

definicijama socijalne kompetencije.

Uz navedena individualna obilježja koja pridonose socijalnoj kompetenciji, spol

djeteta važan je faktor koji treba spomenuti u kontekstu individualnih odrednica. Razlike

između djevojčica i dječaka u socijalnom ponašanju pojavljuju se rano u djetinjstvu, a postaju

sve vidljivije tijekom razvoja. Djevojčice se, u odnosu na dječake, obično procjenjuju kao one

koje pokazuju više prosocijalnog, a manje antisocijalnog ponašanja (Junttila i sur., 2006;

Lumley, McNeil, Herschell i Bahl, 2002; Pakaslahti i Keltikangas-Järvinen, 2000; Willcutt i

Pennington, 2000), pri čemu se isti odnos dobiva i za samoprocjene djece (Junttila i sur.,

2006), te višu socijalnu kompetenciju (Carson, Chowdhury, Perry i Pati, 1999). Dječaci i

djevojčice mogu razviti različite norme ponašanja i doživjeti različita socijalna iskustva te

preferiraju različite vrste igara unutar svojih vršnjačkih grupa (Rose-Krasnor, 1997;

Stormashak i Welsh, 2006). Ista ponašanja mogu imati različito značenje za djevojčice i

dječake te su ponekad potrebne različite vještine za uspjeh u tim, ponekad odvojenim,

socijalnim svjetovima (Rose-Krasnor, 1997). Iako istraživanja ukazuju na postojanje razlika

između dječaka i djevojčica u socijalnom ponašanju, postoji malo dosljednih empirijskih

podataka o razlikama između dječaka i djevojčica u socijalnoj kompetenciji (Rubin i sur.,

2006), a i te razlike nisu dosljedne kroz razvojna razdoblja (Selmund-Clikeman, 2007).

15

Ekološki sustavi u kojima se dijete razvija i odrasta

Djetetu najbliži i najraniji kontekst razvoja čini obitelj, roditelji i roditeljstvo, a on

značajno pridonosi formiranju i oblikovanju socijalne kompetencije djeteta (Rubin i sur.,

2006; Selmund-Clikeman, 2007). Djeca koja su doživjela dosljednu i pažljivu roditeljsku

brigu u ranim godinama života manje su iritabilna i anksiozna te imaju bolju regulaciju

emocija, a sve te karakteristike pridonose većoj socijalnoj kompetenciji u bliskim odnosima

(Berlin i Cassidy, 1999; Feldman i Masalha, 2010). Istraživači smatraju da se temelji socijalne

kompetencije moguće pronaći u kvaliteti odnosa privrženosti djeteta i roditelja u dojenačkom

razdoblju (Fabes i sur., 2006). Istraživanja koja su ispitivala odnos stila roditeljstva s

djetetovom kompetencijom u odnosima s vršnjacima pokazuju da roditelji koji su dosljedni,

imaju autoritativan stil roditeljstva i naglašavaju samokontrolu imaju socijalno kompetentniju

djecu (Maccoby, 1980; Stormashak i Welsh, 2006). Kvaliteta odnosa roditelja i djeteta

povezana je i s kontrolom impulsa, regulacijom emocija i socijalnom prilagodbom djeteta, što

je sve kasnije povezano sa socijalnom kompetencijom (Baker, Feninng i Crnic, 2011;

Greenberg, Kusche i Speltz, 1991). Kako dijete odrasta, obiteljski stil, klima i odnosi u obitelj

mogu preuzeti primarnu ulogu u razvoju agresivnog ili neprilagođenog ponašanja kod djece,

posebno u obiteljima gdje su sukobi u interakcijama učestali (Fabes i sur., 2006; Aronen i

Kurkela, 1998). Siguran obiteljski sustav sadrži emocionalne i kognitivne resurse koji djetetu

omogućuju aktivno i slobodno istraživanje svijeta i okoline oko sebe (Rubin i Rose-Krasnor,

1992; Sroufe, 1983). Roditelji socijalno kompetentne djece vjeruju kako u ranom djetinjstvu

oni trebaju imati aktivnu ulogu u socijalizaciji svoje djece kroz podučavanje i učenje

socijalnih vještina te pružanje mogućnosti i uvjeta za vršnjačku interakciju (Rubin i sur.,

2006). Velik dio djetetova socijalnog iskustva u ranim godina života odvija se u obitelji pa

odnosi s braćom i sestrama također mogu imati značajan učinak na razvoj socijalne

kompetencije (Maccoby i Martin, 1983).

Kako dijete odrasta i ulazi u razvojno razdoblje djetinjstva, ekološki sustavi u kojima

živi proširuju se pa tako vršnjački kontekst postaje sve značajniji faktor koji pridonosi

djetetovu razvoju i socijalnoj kompetenciji. Igra, posebno ona u kojoj dijete mora dogovoriti i

pratiti pravila, stvara priliku za učenje i razvoj socijalnog ponašanja i vještina (Rubin i sur.,

2006; Selmund-Clikeman, 2007). Iskustvo vršnjačke igre stvara priliku za razvoj vještina

rješavanja sukoba i učenje poželjnih obrazaca ponašanja koja su prihvaćena od vršnjaka.

Djeca koja ne sudjeluju u vršnjačkim igrama i grupama, iz bilo kojih razloga, nemaju prilike

doživjeti pozitivne ishode povezane s vršnjacima, igrom i druženjem (Chen, Chang, Liu i He,

2008; Rose-Krasnor, 1997). Općenito, djeca čije je socijalno ponašanje u skladu s normama

16

grupe vršnjačka više su prihvaćena od vršnjaka, nego djeca koja ne poštuju norme i krše

pravila grupe (Stormashak i Welsh, 2006). Školski kontekst i učitelji također mogu pridonijeti

socijalnoj kompetenciji djeteta, a učitelji koji su podržavajući i topli te potiču dijete na

istraživanje socijalnog svijeta mogu uvelike pozitivno pridonijeti razvoju socijalnih vještina i

ponašanja kod djece (Selmund-Clikeman, 2007).

Najširi ekološki sustav, koji najčešće neizravno pridonosi razvoju djeteta, čini kultura i

ideologija društva u kojem dijete živi. Istraživanja potvrđuju da postoji kulturalni utjecaj na

definiranje socijalno poželjnih karakteristika i ponašanja (Stormashak i Welsh, 2006) pa su

definicije socijalne kompetencije oblikovane i zadatcima i perspektivama unutar pojedine

kulture (Ogbu, 1981). Tako je, na primjer, socijalno anksiozno ponašanje povlačenja

povezano s popularnosti među vršnjacima u Kini, dok je u Kanadi takva socijalna opreznost

povezana s vršnjačkim odbacivanje i odbijanjem (Chen, Rubin i Sun, 1992). Rose-Krasnor

(1997) navodi kako je vrlo vjerojatno da specifična ponašanja povezana sa socijalnom

kompetencijom pokazuju i ukazuju na kulturalne razlike, ali da su procesi u podlozi

kompetentnog ponašanja slični u različitim kulturama (Rose-Krasnor, 1997). Ista autorica

smatra kako su prijateljstvo, pripadnost grupi i socijalna uspješnost kao pokazatelji socijalne

kompetencije prisutni u svim kulturama te da je konstrukt socijalne kompetencije na najvišoj

apstraktnoj i teorijskom razini kulturalno univerzalan, jer ima začetke u evolucijskoj povijesti.

1.1.4 Metodologija istraživanja

U ovom poglavlju ukratko ćemo prikazati koje sve metode prikupljanja podataka o

socijalnoj kompetenciji djeteta istraživači koriste, koji se instrumenti najčešće koriste i tko je

izvor informacija o socijalnoj kompetenciji djeteta. Na kraju poglavlja navest ćemo neke

preporuke o tome kako mjeriti socijalnu kompetenciju djeteta u istraživanjima.

Metode prikupljanja podataka

Postoji šest primarnih metoda prikupljanja podataka o socijalnom ponašanju i

emocijama djece i adolescenata - opažanje ponašanja, skale procjene ponašanja, skale

samoprocjene, intervjui, projektivno-ekspresivne tehnike i tehnika sociometrije (npr., Merrell,

2001, 2003; Semrud-Clikeman, 2007). Uz to, specifična metoda za procjenu socijalne

kompetencije je direktna mjera socijalnih interakcija (za više vidi Semrud-Clikeman, 2007).

Svaka od tih metoda ima svoje prednosti i nedostatke, koristi se ovisno o cilju procjene djeteta

17

te ima određenu vrijednost i korisnost u procjeni socijalnih vještina djece. Intervjui i

projektivno-ekspresivne tehnike rjeđe se upotrebljavaju u znanstvenim istraživanjima, a više u

kliničkoj praksi za procjenu ponašanja i emocija djece. Primjena samoprocjena u mjerenju

socijalne kompetencije i socijalnih vještina djeteta još uvijek nije dovoljno dobro razvijena,

zato što istraživači nisu suglasni oko toga koliko valjano, pouzdano i točno djeca mogu

procijeniti svoje socijalne vještine i u kojoj razvojnoj dobi to mogu činiti (Merrell, 2001).

Procjena ponašanja koju čine druge osobe (npr., roditelji, učitelji) i metoda opažanja često se

koriste u znanstvenim istraživanjima kako bi se prikupili podatci o socijalnim vještinama

djece, a instrumenti razvijeni posebno za te svrhe dobro su opisani u literaturi. Sociometrija

ima dugu tradiciju primjene u mjerenju socijalne kompetencije i socijalnog statusa djeteta u

grupi vršnjaka (Maassen i Verschueren, 2005; Merrell, 2001; Terry, 2000; Terry i Coie,

1991), ali usprkos tome istraživači ju ne koriste toliko često, zbog složene procedure primjene

i obrade na taj način prikupljenih podataka. S obzirom da se u ovom istraživanju koriste

samoprocjene, skale za procjenu ponašanja djeteta i sociometrija, u tekstu koji slijedi

detaljnije ćemo se osvrnuti na te tri metode prikupljanja podataka o djetetu stavljajući ih u

kontekst mjerenja socijalne kompetencije.

Skale za procjenu i samoprocjenu

Skale za procjenu ponašanja djeteta, koje se često daju roditeljima i učiteljima kako bi

oni dali svoju procjenu djetetovog ponašanja zbog poznavanja djeteta, jedna su od metoda

izbora prilikom prikupljanja informacija o socijalnoj kompetenciji djeteta u znanstvenim

istraživanjima (Merrell, 2003; Semrud-Clikeman, 2007). Primjena skala za procjenu

ponašanja zahtijeva relativno malo vremena i ne zahtijeva posebnu edukaciju osoba koje čine

procjenu (osobe koje to čine obično dobro poznaju dijete), a podatci koji su prikupljeni na taj

način mogu dati širu sliku o ponašanju i emocijama djece u različitim situacijama (a koja se

ne moraju javljati često) u usporedbi sa intervjuima ili opažanjem (Merrell, 2001, 2003). Uz

to, informacije dobivene ovim putem mogu dati podatke o ponašanju djeteta kroz duži

vremenski period njegova života i o ponašanju djeteta u njegovom prirodnom okruženju.

Skale za procjenu moguće je koristiti i kad dijete ne može dati samoprocjenu svog ponašanja

zbog razvojne dobi ili poteškoća.

Skale za samoprocjenu socijalnih vještina koriste se kad se želi dobiti djetetova

percepcija socijalnih vještina i ponašanja, pri čemu te skale često obuhvaćaju i pozitivne i

negativne aspekte funkcioniranja (Semrud-Clikeman, 2007). Skale za samoprocjenu obično se

ne primjenjuju u mjerenju ponašanja predškolske već školske djece, jer se s razvojem

18

povećavaju kognitivne sposobnosti djeteta koje mu omogućuju da valjano i pouzdano

procijeni svoje ponašanje i emocije. Podatci dobiveni na ovaj način daju uvid u to kako dijete

vidi sebe i svoje socijalno ponašanje, a to je drugačija dimenzija procjene u odnosu na onu

koja se mjeri skalama za procjenu ponašanja ili opažanjem djetetova ponašanja.

Tablica 1.2. Neke od skala za procjenu i samoprocjenu socijalne kompetencije i socijalnih vještina djece i adolescenata Naziv skale i autori Opis skale Matsonova evaluacija socijalnih vještina (eng. Matson Evaluation of Social Skills with Youngsters, MESSY) (Matson, Rotatori i Helsel, 1983; Matson i sur., 2010)

mjeri deficite u socijalnim vještinama djece, odnosno priklano i neprikladno socijalno ponašanje djece u dobi od 4 do 18 godina; 62 (samoprocjena) ili 64 čestice (procjena učitelja/roditelja); ovisno o verziji skale, postoje dvije ili više subskala; Likertova skala za odgovore (1-uopće ne, 5-jako puno); verzija za učitelje, roditelje i samoprocjene

Skale školskog socijalnog ponašanje (eng. School Social Behavior Scales) (Merrell, 1993)

mjeri socijalno ponašanje djece od vrtića do kraja srednje škole u školskom okruženju; 65 čestica (dvije skale – socijalna kompetencija (32 čestice) i antisocijalno ponašanje (33 čestice)); skala za odgovore - od 1 (nikada) do 5 (učestalo); verzija za učitelje i roditelje

Sistem za procjenu socijalnih vještina (eng. Social Skills Rating Systems) (Gresham i Elliott, 1990)

višekomponentni sustav za procjenu socijalnih vještina namijenjen procjeni ponašanja koja utječu na odnos roditelj-dijete, učitelj-učenik te prihvaćanje od vršnjaka za djecu do 12 godina; 57 čestica (tri skale - socijalne vještine (30 čestica), problemi u ponašanju (18 čestica) i akademske kompetencije (9 čestica)); skala za odgovore - od 0 (nikada) do 2 (vrlo često); verzija za učitelje, roditelje i samoprocjenu; tri forme ovisno o dobi djeteta

Walker-McConnell skala socijalne kompetencije i školske prilagodbe (eng. Walker-McConnell Scale of Social Competence and School Adjustment) (Walker i McConnell, 1995)

mjeri socijalnu kompetenciju i kompetencije u ponašanju djeteta; 43 čestice u pozitivnom smjeru; skale za odgovore – od 0 (nikada) do 5 (vrlo često): verzija za učitelje i adolescente; dvije forme ovisno o dobi djeteta

Skala za procjenu ponašanja i emocija (eng. Behavioral and Emotional Rating Scale-BERS) (Epstein, 1999, 2004)

mjeri emocionalne i ponašajne vještine, kompetencije i karakteristike, odnosno snage djece u dobi od 5 do 18 godina; 52 čestice u pozitivnom smjeru (5 subskala: interpersonalno (15 čestica), intrapersonalno (11 čestica), školsko (9 čestica), obiteljsko (10 čestica) te afektivno (7 čestica) funkcioniranje; skala za odgovore - od 0 (nimalo slično djetetu) do 3 (jako slično djetetu); verzije za učitelje, roditelje i samoprocjene

U literaturi je moguće pronaći različite skale za mjerenje socijalnih vještina i

ponašanja koje se koriste kao pokazatelji socijalne kompetencije i koje imaju verzije za

procjenu i samoprocjenu. U Tablici 1.2. prikazane su samo neke od poznatijih i češće

korištenih skala (pregled skala moguće je pronaći u knjizi autorice Semrud-Clikeman (2007) i

knjizi autora Merrella (2003) te u radu Elliotta i Busseea (1991)). Odabir skale ovisi o

19

ciljevima istraživanja i procjene te dobi djece. S obzirom da nam je u ovom istraživanju

primarni interes izmjeriti pozitivno socijalno funkcioniranje, odnosno socijalnu kompetenciju

adolescenata odlučili smo se za primjenu Skale za procjenu ponašanja i emocija – forma za

adolescente (Epstein, 2004). Ova skala ima verzije za procjenu ponašanja od roditelja i

učitelja te verziju za samoprocjenu, a skalom se procjenjuje funkcioniranje djeteta u različitim

socijalnim kontekstima. Pretpostavili smo da će primjena skale za procjenu ponašanja i skale

za samoprocjenu dati cjelovitu sliku socijalne kompetencije adolescenta.

Sociometrija

Ova se metoda najčešće koristi za utvrđivanje socijalnog statusa djeteta u grupi

vršnjaka, ali i procjenu ponašanja i vještina djeteta. Unutar ove metode postoje dvije tehnike -

nominacija vršnjaka (eng. peer-nomination sociometrics) i skale procjene vršnjaka (eng. peer-

rating scales) (Merrell, 2003). Nominacija vršnjaka, koju je osmislio Moreno (1934; prema

Foster i Ritchey, 1979), češće se koristi u odnosu na procjene vršnjaka, a provodi se na način

da se dijete pita tko mu se najviše sviđa ili ne sviđa, s kim bi se najradije igralo ili surađivalo

te da navede ili izabere najboljeg prijatelja. McCandless i Marshall (1957) su razvili način

primjene nominacije na uzrastu djece predškolske dobi. Ponekad se koriste i negativne

nominacije vršnjaka, odnosno traži se od djeteta da odaberu ono dijete koje mu se najmanje

sviđa te s kojim se ne bi družilo i igralo. Problem s tehnikom nominacija je u tom što rezultati

ovise o broju djece koja se mogu odabrati i veličini grupe vršnjaka te postoji problem s

pouzdanosti i valjanosti na taj način dobivenih podataka (posebno dobivenih od djece

predškolske dobi). Nadalje, rezultati uvelike ovise o pitanju koje se djetetu postavi (s kim bi

se igrao, surađivao ili družio, tko mu se sviđa ili ne sviđa), a različita pitanja predviđaju

različite ishode na različite načine. Uz to, kod negativnih nominacija javlja se problem etičke

prirode, zato što pitanje o tome s kim se dijete ne bi željelo družiti može potaknuti negativnu

interakciju s nepopularnom djecom. Skale procjene vršnjaka (Roistacher, 1974; prema Foster

i Ritchey, 1979) slične su nominaciji vršnjaka, ali se od djeteta traži da procijeni svako drugo

dijete u grupi s obzirom na to koliko bi s se njim željelo igrati, družiti ili surađivati (obično se

procjene čine na skali Likertovog tipa). Prednost skala vršnjačkih procjena je u tome što se

dobije procjena za svu djecu u grupi ili razredu. Obje tehnike mogu biti temeljene na (1.)

kriterijima ponašanja (ponašajni kriteriji) - vršnjačka procjena specifičnog ponašanja, pri

čemu se mjeri percepcija ponašanja vršnjaka ili na (2.) kriterijima koji ne uključuju ponašanje

(ne-ponašajni kriteriji) - mjere djetetove stavove ili preferencije da se uključe u određene

aktivnosti s vršnjacima (Gresham i Elliott, 1987). Vršnjačke procjene i nominacije temeljene

20

na ponašajnim kriterijima mogu se nazvati i ponašajna sociometrija ili sociometrija ponašanja

(eng. behavioral sociometrics).

U ovom radu odlučili smo se za primjenu vršnjačkih procjena, zbog toga što želimo

dobiti informaciju o tome kako sva djeca u razredu vide dijete. Na ovaj način prikupljeni

podatci daju bolji uvid u to kako se dijete ponaša u grupi vršnjaka. Nominacije zapravo daju

odgovor na pitanje o socijalnom status djeteta u grupi, dok procjene vršnjaka (ovisno o

postavljenim pitanjima i česticama) daju informaciju o ponašanju i vještinama pojedinog

djeteta. Također, ovaj način prikupljanja podataka daje nam mogućnost da dobivenu

vršnjačku procjenu za svako dijete usporedimo s procjenama učitelja i roditelja te sa

samoprocjenom.

Izvor informacija

Različiti procjenjivači, kao izvori informacija o socijalnom ponašanju i socijalnoj

kompetenciji djece, obično daju različite procjene koje nisu visoko povezane (npr., Gresham,

Elliott, Cook, Vance i Kettler, 2010; Renk i Phares, 2004; Junttila i sur., 2006). Prednost

korištenja različitih izvora informacija ogleda se u potpunosti i cjelovitosti procjene i slike

funkcioniranja djeteta u različitim socijalnim kontekstima. Različite osobe, odnosno

procjenjivači (npr., roditelji, odgajatelji, učitelji, vršnjaci) vide djecu u različitim socijalnim

okolinama u kojima djeca ne moraju pokazati isto ponašanje te mogu biti različito uspješna.

Istraživanja su potvrdila da djeca pokazuju različite obrasce ponašanja u socijalnim

interakcijama u različitim okolinama (npr., Bierman i Welsh, 2000). Stoga, korisno je imati

više izvora informacija o ponašanju djeteta, jer svi oni mogu dati vrijedan uvid u ponašanje

djeteta u različitim situacijama (Renk i Phares, 2004). Nadalje, istraživanja pokazuju da se

dobiva veće slaganje različitih procjenjivača i izvora za procjene antisocijalnog, nego

prosocijalnog ponašanja (Junttila i sur., 2006). Rezultati meta-analize (Renk i Phares, 2004),

koja je učinjena na istraživanjima koja su uključivala podatke o slaganju procjena socijalne

kompetencije djeteta dobivenih iz različitih izvora (od različitih procjenjivača – dijete,

učitelji, roditelji i vršnjaci) pokazuju kako se razina slaganja (veličina efekta) između

samoprocjena djece i procjena drugih osoba kreće od 0,21 do 0,31, a slaganje između

procjena drugih osoba (roditelji, vršnjaci i učitelji) između 0,38 i 0,48. Slaganje procjena je

najviše za par učitelji-vršnjaci pokazuje meta-analiza, ali i druga istraživanja (npr., Junttila i

sur., 2006). Nadalje, slaganje roditeljskih procjena s procjenama drugih (učitelji i vršnjaci)

dosljedno je više, nego slaganje samoprocjena (djece i adolescenata) s bilo kojim

procjenjivačem. Rezultati meta-analize pokazali su kako visina slaganja ovisi o korištenoj

21

metodi prikupljanja podataka i dobi djeteta te da se ponašanje djece koja su socijalno

kompetentna mijenja ovisno o socijalnim situacijama i tome tko je prisutan. Uz to, procjena

socijalne kompetencije djeteta ovisi i o individualnim karakteristikama procjenjivača, što

posljedično pridonosi (ne)slaganju procjenjivača. Ono što u istraživanjima nije potpuno

istraženo jest kolika su slaganja procjena vršnjaka s procjenama roditelja te koliko je slaganje

procjena majki i procjena očeva o istim ili različitim pokazateljima socijalne kompetencije.

Preporuke za mjerenje socijalne kompetencije

Na temelju pregleda literature mogu se dati neke preporuke o tome kako mjeriti

socijalnu kompetenciju djece i adolescenata, a koje će biti usvojene i u ovom radu. Prikaz

preporuka organizirali smo prema tri pitanja.

Što mjeriti? Konstrukt nije moguće izmjeriti na najvišoj teorijskoj razini, kako se

obično definira te kako smo ga mi za potrebe ovoga rada definirali, stoga se često koriste

pokazatelji socijalne kompetencije (npr., socijalna ponašanja, socijalni status, uspješnost u

grupi ili socijalne vještine) koji ovise o dobi i spolu djeteta te situaciji i socijalnom kontekstu

(npr., Rose-Krasnor, 1997; Waters i Sroufe, 1983). Prema tome, treba paziti na razvojnu

prikladnost pokazatelja socijalne kompetencije (Obradović, van Dulmen, Yates, Carlson i

Egeland, 2006). S obzirom da nam je u ovom radu od interesa rana adolescencije, mjerenje

ćemo organizirati sukladno razvojnim zadatcima i postignućima u interpresonalnoj i

intrapersonalnoj domeni socijalne kompetencije, a koji se javljaju u različitim socijalnim

kontekstima (npr., grupa vršnjaka, škola). U kontekstu odgovora na ovo pitanje, važno je

navesti kako mjerenje emocionalnih problema i problema u ponašanju ne daje rezultate koje

treba koristiti kao pokazatelje socijalne kompetencije, a što istraživači često čine. Naime,

odsutnost problematičnog ponašanja i poteškoća ne znači da dijete ima razvijene socijalne

vještine te da je socijalno kompetentno. Iako oko ove teme postoje polemike u literaturi (vidi

Blumberg i sur., 2008; Foster i Ritchey, 1979; Raver i Zigler, 1997), koje su povezane i s

definiranjem konstrukta i opisom sastavnica konstrukta, smatramo kako treba razlikovati

instrumente namijenjene mjerenju problematičnog ponašanja od onih kojima je cilj izmjeriti

pozitivna ponašanja te ih koristiti sukladno svrsi procjene i mjerenja.

Kako mjeriti? U kontekstu ovog rada i obuhvaćenog razvojnog razdoblja, primijenit

ćemo i samoprocjene i procjene drugih te vršnjačke procjene. To ne bismo mogli sve učiniti

da mjerimo socijalnu kompetenciju djece predškolske dobi (teško da bismo primijenili

samoprocjene). Adolescenti su dovoljno kognitivno zreli da mogu procijeniti svoje ponašanje

i ponašanje svojih školskih kolega i vršnjaka. Također, ovdje ćemo se usmjeriti na procjenu

22

šireg spektra vještina i ponašanja koja služe kao pokazatelji socijalne kompetencije u

različitim socijalnim situacijama, nasuprot vrlo uskoj i specifičnoj procjeni jedne socijalne

vještine ili ponašanja koje se javlja samo u određenim situacijama (Waters i Sroufe, 1983).

Tko bi trebao biti izvor podataka? Kako bi se dobila cjelovita slika socijalne

kompetencije djeteta u različitim kontekstima (uspješnosti u ostvarivanju ciljeva i razvojnih

zadataka), preporuka je korištenje različitih izvora podataka i procjenjivača (npr., Junttila i

sur., 2006). Iako postoje neslaganja među procjenjivačima te oni imaju različita očekivanja o

tome što je socijalno kompetentno ponašanje i vide djecu u različitim situacijama, svi oni

jedinstveno doprinose formiranju cjelovite slike djeteta. Najbolje je koristiti procjene osoba

koje poznaju dijete te su uključene u socijalni život djeteta, poput vršnjaka, roditelja, učitelja

ili rodbine (braća, sestre) ako je to moguće učiniti. Procjene vršnjaka vrlo su važne, jer se

njihovim sumiranjem dobije jedna procjena koja obuhvaća mišljenje više osoba u odnosu na

procjene roditelja i učitelja koje su ponekad pristrane zbog utjecaja osobnih karakteristika

procjenjivača na procjenu. Uz to, djeca u doba adolescencije sve više vremena počinju

provoditi sa svojim vršnjacima i prijateljima. U ovom radu koristiti ćemo procjene vršnjaka,

oba roditelja i učitelja te samoprocjene.

1.2 Obiteljsko funkcioniranje

Iz ekološke perspektive, obitelj je dio mikrosustava i izravno utječe na razvoj djeteta,

pa ne treba posebno navoditi razloge zašto je važno istraživati obitelj - njezinu dinamiku i

funkcioniranje - kao kontekst razvoja djeteta. Većina modela i teorijskih koncepata

obiteljskog funkcioniranja temelji se na ideji da je obitelj sustav. Stoga, ne iznenađuje

činjenica da je napredak u teoriji sustava potaknuo interes za istraživanjem odnosa obiteljskih

varijabli s nizom razvojnih ishoda kod djece (Anderson i Henry, 1994; Milevsky, Schlechter,

Netter i Keehn, 2007). Day, Gavazzi i Acock (2001) navode da postoji niz načina na koje se

mogu definirati elementi obiteljskog života, a obitelj metaforički opisuju kao entitet. Entitet,

navode Day i suradnici (2001), predstavlja skup zajedničkih ciljeva, smjerova, misija i

strategija ostvarenja ciljeva za koje članovi obitelji smatraju da su obiteljski. Obiteljski

procesi su strategije kojima se obitelji služe kako bi maksimalizirale ostvarenje ciljeva koji su

definirani na ideologiji obitelji (Day i sur., 2001). Obiteljski procesi su zapravo ponašajne

manifestacije - obrasci interakcije (ponašanja) i sentimenta (afekata, stavova, očekivanja i

obaveza) koji se pojavljuju u obitelji (kao entitetu). Istraživanja koja se bave obilježjima i

23

kvalitetom obiteljskog života uglavnom se bave obitelji na dvije razine - razina sustava i

razina dijade - ali je obiteljsku dinamiku moguće proučavati i na razini interakcija koje se u

njoj odvijaju (bračna interakcija, interakcija dijete-roditelj i interakcija obitelji) (Hayden i

sur., 1998; Shek, 2005; Shek i Lee, 2006). U daljnjem tekstu prikazat ćemo tri modela

obiteljskog funkcioniranja zbog njihove empirijske i teorijske utemeljenosti (poveznicu sva tri

modela čini sistemska teorija, odnosno pogled na obitelj kao sustav) te metodologiju

istraživanja obiteljskog funkcioniranja.

1.2.1 Modeli

Beaversov model

Beaversov model sustava (eng. Beavers Systems Model) nastao je na temelju kliničkog

i znanstvenog rada, a daje koristan teorijski okvir za istraživanje obiteljskog funkcioniranja i

obiteljske kompetencije (Beavers i Hampson, 2003). Dva konstrukta definiraju razinu

obiteljskog funkcioniranja - obiteljska kompetencija i obiteljski stil. Obiteljska kompetencija

odnosi se na to kako obitelj, kao interakcijska jedinica, izvodi neophodne zadatke

organiziranja i odražavanja same sebe (Beavers i Hampson, 2000). Glavna tema ove

dimenzije je struktura obiteljske jedinice - sposobnost odraslih da pregovaraju i dijele vodstvo

te obitelji da uspostavi jasne međugeneracijske granice. Važno je da članovi obitelji znaju tko

je roditelj, a tko dijete u obitelji te da se ponašaju u skladu s tim. Obitelji koje su

kompetentne, u odnosu na one manje kompetentne, spremnije i smjelije rješavaju sukobe u

obitelji, komunikacija im je jasna i direktna, pokazuju i doživljavaju velik raspon emocija te

su općenito optimistične. Obiteljski stil odnosi se na mjeru centripetalne ili centrifugalne

kvalitete obitelji, odnosno na to kako se stvaraju i održavaju odnosi i interakcije u obitelji

(Beavers i Hampson, 2000). Članovi centripetalnih obitelji učestalije traže zadovoljstvo

unutar obitelji, nastoje potisnuti ili poricati negativne emocije te su manje povjerljivi prema

svijetu izvan granica obitelji, a djeca sporije napuštaju dom u odnosu na članove

centrifugalnih obitelji. Ekstremno centripetalne obitelji otežavaju proces odrastanja i

emancipaciju djeteta, dok su ekstremno centrifugalne obitelji sklone pustiti dijete iz

obiteljskog sustava prije nego se proces emancipacije prirodno završio.

Obiteljsko funkcioniranje, prema autorima modela, daje informacije i o slabim i o

jakim stranama obitelji i njezinih članova. Obiteljska kompetencija, koja može ići od

uspješnog i zdravog obiteljskog funkcioniranja do različitih nefunkcionalnih obrazaca, jest

24

kontinuum, a ne niz odvojenih kategorija. Kompetentna obitelj sposobna je mijenjati svoj stil

ovisno o razvojnim promjenama, dok disfunkcionalne obitelji pokazuju izrazitu rigidnost

stila. Prema autorima modela, članovi obitelji glavni su izvor informacija o obitelji (unutarnji

izvor), ali je procjenu obiteljskog funkcioniranja potrebno činiti i putem opažanja (vanjski

izvor).

McMastersov model

Modelom se u pozitivnim terminima opisuje funkcioniranje zdrave obitelji, koja ne

mora biti ni prosječna ni bez odsutnosti simptoma, slabosti i negativnih karakteristika

(Epstein, Ryan, Bishop, Miller i Keitner, 2003; Miller, Ryan, Keitner, Bishop i Epstein,

2000). Teorijski okvir za ovaj model daje sistemska teorija, a najvažnije pretpostavke u

podlozi modela su sljedeće: 1.) dijelovi obitelji su međusobno povezani, 2.) dio obitelji se ne

može razumjeti bez ostatka sustava, 3.) obiteljsko funkcioniranje ne može se potpuno

razumjeti jednostavnim razumijevanjem pojedinih dijelova, 4.) obiteljska struktura i

organizacija važni su faktori koji određuju ponašanje članova obitelji i 5.) obrasci transakcije

obiteljskog sustava među najvažnijim su varijablama koje oblikuju ponašanje članova obitelji.

Autori modela navode kako su organizacijski, strukturalni i transakcijski obrasci važnije

odrednice ponašanja članova obitelji nego neke individualne varijable, a održavanje pozitivne

emocionalne klime u obiteljskom sustavu ključan je faktor obiteljskog funkcioniranja.

Primarna funkcija obitelji je pružanje okruženja za socijalni, psihološki i biološki razvoj

članova obitelji, a tijekom ispunjavanja te svrhe obitelj se mora nositi s nizom problema i

pitanja u području osnovnih dužnosti (npr., pružanje doma, hrane, novca), području razvojnih

dužnosti (npr., početak braka, prva trudnoća) i području neizvjesnih i rizičnih dužnosti (npr.,

kriza uslijed bolesti i gubitka). Šest dimenzija opisuje obiteljsko funkcioniranje - rješavanje

problema, komunikacija, uloge, afektivna responzivnost, afektivna uključenost i kontrola

ponašanja - jer imaju najveći utjecaj na emocionalno i tjelesno zdravlje članova obitelji te

omogućuju bolje razumijevanje toga kako se obitelj nosi s različitim dužnostima i kakva je

struktura obrazaca i organizacije obiteljskog sustava. Uz to, autori smatraju da se za bolje i

potpunije razumijevanje kompleksnog entiteta, kao što je obitelj, potrebno usredotočiti na

svih šest dimenzija, a ne samo na jednu. Svaka dimenzija definirana je na kontinuumu od

„jako neučinkovito“ do „jako učinkovito“, a autori navode kako postoji problem u definiranju

dimenzija jer se one sadržajno preklapaju i djeluju u interakciji.

25

Olsonov model

Kružni (cirkumpleksni) model bračnog i obiteljskog sustava (eng. Circumplex model

of marital and family system) postavljen je kako bi se povezala praksa, teorija i istraživanja

(Olson, 2000; Olson i Gorall, 2003; Olsona, Russella i Sprenkela, 1979). Teorijske postavke

modela nalaze se u sistemskoj teoriji i teoriji životnog ciklusa obitelji (Carter i McGoldrick,

2005). Prema tome, funkcioniranje obitelji kao sustava mijenja se ovisno o životnom ciklusu

obitelji i životnoj situaciji. Modelom se mogu prikazati promjene koje se događaju tijekom

životnog ciklusa obitelji, a jedno od obilježja funkcionalnih obitelji, u odnosu na

disfunkcionalne obitelji, jest upravo sposobnost promjene.

Modelom se u središte postavlja sustav odnosa i integriraju tri dimenzije - obiteljska

kohezija ili zajedništvo, fleksibilnost ili prilagodljivost i komunikacija - kako bi se opisala

dinamika obiteljskog sustava. Obiteljska kohezija i fleksibilnost središnje su dimenzija kojima

se opisuje funkcioniranje obitelji kao sustava, a komunikacija pridonosi promjeni na te dvije

dimenzije (ima drugačiju funkciju i ulogu). Obiteljska kohezija ili zajedništvo jest

emocionalna povezanost članova obitelji te se opisuje i mjeri varijablama poput zajedničkog

provođenja vremena, donošenja zajedničkih odluka i sličnosti interesa članova obitelji.

Pretpostavlja se da postoji pet razina obiteljske kohezije, od ekstremne nepovezanosti, preko

niske do umjerene povezanosti te umjerene povezanosti i umjerene do visoke povezanosti, pa

sve do ekstremno visoke povezanosti. Obiteljska fleksibilnost definira se kao kvaliteta i izraz

vodstva i organizacije unutar obitelji, odnosa uloga i pravila u obitelji te pregovaranje u

obitelji (Olson, Gorall i Tiesel, 2007). Fleksibilnost se prvenstveno odnosi na sposobnost

obiteljskog sustava da balansira stabilnost i promjenu u obitelji, a opisuje se i mjeri

varijablama poput stila pregovaranja članova obitelji, vodstva i pravila u odnosima. Postoji

pet razina fleksibilnosti - ekstremno niska (rigidni sustav), niska do umjerena, umjerena,

umjerena do visoka i ekstremno visoka (kaotični sustav). Obitelji u kojima postoji ili previše

stabilnosti (rigidnost) ili previše promjena (kaotičnost) ne stvaraju optimalnu okolinu za

razvoj pojedinca i bliskih odnosa. Za očekivati je da se razina kohezije i fleksibilnosti mijenja

tijekom vremena i u različitim situacijama, a kombinacijom dimenzija dobivaju se različiti

tipovi obiteljskih sustava. Koristeći pozitivne komunikacijske vještine, obiteljski sustav

mijenja svoju razinu kohezije i fleksibilnost kako bi udovoljio zahtjevima situacije u kojoj se

nalazi ili razvojnim promjenama kroz koje prolazi pojedini član obitelji ili cijela obitelj.

Komunikacija se opisuje i mjeri u terminima kao što su: sposobnosti aktivnog slušanja,

samootkrivanje, pozornost i poštovanje sugovornika.

26

Više od 250 istraživanja (Kouneski, 2001; Olson, 2000) potvrdilo je hipotezu da

uravnoteženi sustavi funkcioniraju bolje od neuravnoteženih. No, neuravnoteženi tipovi

obiteljskih sustava nisu uvijek i nefunkcionalni, posebno ako obitelj pripada nekoj etničkoj ili

religijskoj grupi u kojoj grupne norme podržavaju ekstremne obrasce ponašanja, odnosno

ekstremnije razine dimenzija (Gorall i Olson, 1995). Istraživanje Olsona i Olsonove (2000),

kao i pregled 20 istraživanja u radu Kouneskog (2001), potvrđuju da pozitivne vještine

komunikacije pomažu obiteljskom sustavu da održi ili dosegne ravnotežu na dimenzijama

fleksibilnosti i kohezije, dok loša komunikacija otežava neuravnoteženim obiteljskim

sustavima da se promijene te povećava vjerojatnost zadržavanja takvog sustava na

ekstremnim razinama dimenzija. Olson i Gorall (2003) navode da se razine kohezije i

fleksibilnost mijenjaju kako bi se sustav mogao nositi s razvojnim promjenama i stresom, a

takve promjene pridonose održavanju i poboljšavanju funkcioniranja sustava tijekom

vremena.

U ovom radu kao teorijska polazišna osnova koristit će se Olsonov kružni model. Ovaj

model uključuje tri dimenzija obiteljskog funkcioniranja koje su prisutne i u drugim

modelima te su važne odrednice razvoja djeteta. Važnost ovih triju dimenzija obiteljskog

funkcioniranja za razvoj djece (posebno socijalne kompetencije) ogleda se u sljedećem - način

komunikacije u obitelji služi djetetu kao model za komunikaciju s drugima, kohezija među

članovima obitelji služi kao zaštitni faktor od rizičnih ponašanja i kao model dobrih odnosa s

drugima, a postavljanje jasnih pravila ponašanja omogućuje djetetu da se ponaša u skladu sa

zahtjevima situacije (Henry, Sager i Plunkett, 1996; Phillips Smith, Prinz, Dumas i Laughlin,

2001). Nadalje, modelom se pretpostavljaju promjene u obiteljskom funkcioniranju povezane

s razvojem, odnosno previđaju se promjene u obiteljskom funkcioniranju tijekom tranzicije

prvog djeteta u obitelji u adolescenciju, što se ispituje u ovom istraživanju. Uz to, model

predviđa zakrivljen odnos dimenzija obiteljskog funkcioniranja i funkcioniranja pojedinca, ali

ovo istraživanje, na temelju ranijih empirijskih nalaza (npr., Farrell i Barnes, 1993), polazi od

pretpostavke o linearnom odnosu dimenzija obiteljskog funkcioniranja i pokazatelja socijalne

kompetencije. Iako, prema Olsonu i Gorallu (2003) ekstremne razine kohezije (jako niska ili

jako visoka kohezija u obitelji) nisu optimalne za razvoj djeteta, u ovom istraživanju polazi se

od pretpostavke da visoka razina kohezije nije uhvaćenost (eng. enmeshment) (Barber i

Buehler, 1996; Manzi, Vignoles, Regalia i Scabini, 2006) - obrazac ponašanja koji potiče

pretjeranu bliskost i zavisnost među članovima obitelji onemogućujući proces

individualizacije - te da se takav konstrukt mora mjeriti različitim instrumentom, nego što su

mjere obiteljske kohezije.

27

1.2.2 Metodologija istraživanja

Mnoga su konceptualna i metodološka pitanja u istraživanjima obitelji otvorena i

neodgovorena, pri čemu se prva odnose na određivanje jedinice analize, a druga na

konstrukciju mjernih instrumenata i način formiranja rezultata (Larsen i Olson, 1990). Ovdje

ćemo ukratko prikazati kako se sve može mjeriti obiteljsko funkcioniranje, što se sve može

mjeriti kada se želi ispitati obiteljsko funkcioniranje, tko bi mogao biti izvor podataka o

obiteljskom funkcioniranja te kako je podatke statistički moguće obraditi i interpretirati.

Metode prikupljanja podataka - Kako mjeriti obiteljsko funkcioniranje?

Postoji više načina mjerenja obiteljskog funkcioniranja, procesa i obiteljske dinamike,

odnosno obiteljskih odnosa. Ovisno o teorijskoj osnovi, pristupu proučavanju obitelji i

istraživačkom cilju koriste se tehnike opažanja obiteljskih interakcija (u prirodnim uvjetima

ili laboratoriju), procjena ponašanja članova obitelji i obitelji kao sustava, projektivne tehnike,

zadavanje eksperimentalnih zadataka u laboratoriju tijekom kojih se opaža obitelj,

strukturirani intervjui te skale samoprocjene (Grotevant i Carlson, 1989; Sawin, Harringan i

Woog, 1995; Touliatos, Permutter i Straus, 1990). Također, postoji model socijalnih odnosa

(eng. Social Relations Model), koji su razvili Kenny i LaVoie (1984), a koji se može

primijeniti u istraživanjima dijadnih odnosa u obitelj ili funkcioniranja obitelji kao cjeline

(Cook i Kenny, 2004). U skladu s tim modelom, postoji način prikupljanja podataka pri čemu

svaki član obitelji procjenjuje svoje odnose s drugim članovima obitelji (eng. round-robin

family design). Također, postoji i model međuovisnosti akter-partner (eng. Actor-Partner

Interdependence Model) koji se može primijeniti u istraživanjima obiteljskih odnosa (Cook i

Kenny, 2005).

U znanstvenim istraživanjima najčešće se koriste samoprocjene članova obitelji i

procjene drugih osoba dobivene tijekom njihova opažanja obiteljskih interakcija. Metoda

opažanja prikladna je ako želimo perspektivu „outsajdera“ na obiteljsku dinamiku te u slučaju

procjene obiteljskih interakcija i ponašanja članova obitelji prilikom zajedničkog rješavanja

nekog zadatak ili problema u laboratoriju ili prirodnim uvjetima. Samoprocjene su prikladnije

ako nas zanima perspektiva „insajdera“, odnosno subjektivna procjena i percepcija člana

obitelji o obiteljskom funkcioniranju (Olson, 1977). Trend u istraživanju obiteljskog

funkcioniranja jest upotreba skala samoprocjene obiteljskog funkcioniranja, zato što ih je

lakše i primijeniti i bodovati u usporedbi s metodom opažanja. Uz to, Schumm (1990) navodi

da mjere samoprocjene imaju nekoliko poželjnih karakteristika (dobru valjanost i pouzdanost,

28

nisu skupe i zahtjevne za primjenu, moguće ih je koristiti na većem broju sudionika

istraživanja), samo što rezultati dobiveni tim putem obuhvaćaju socijalno poželjno

odgovaranje i subjektivnost članova obitelji. No, istraživanja pokazuju da je socijalna

poželjnost nisko povezana sa skalama obiteljskog funkcioniranja (r < 0,35) (Buehler, 1990).

Olson (1981) je predložio kombiniranje podataka dobivenih putem opažanja i skala

samoprocjene u istraživanju obiteljskog funkcioniranja.

U literaturi je moguće pronaći velik broj skala za procjenu obiteljskog funkcioniranja i

samoprocjenu članova obitelji o obiteljskom funkcioniranju te se mogu pronaći i razrađeni

sustavi za opažanje ponašanja članova obitelji i kodni planovi za bodovanje na taj način

dobivenih podataka (Grotevant i Carlson, 1989; Touliatos i sur., 1990; Sawin i sur., 1995).

Neke su mjere namijenjene ispitivanju obitelji na razini sustava (sistema), dok neke

obuhvaćaju određene podsustave (npr., roditelj - dijete) ili samo ponašanje jednog člana

obitelji. U Tablici 1.3. navedene su samo neke od skala koje se koriste, a koje imaju jasnu

teorijsku osnovu. Pregled literature (Buehler, 1990; Grotevant i Carlson, 1989; Touliatos i

sur., 1990; Sawin i sur., 1995) i analiza postojećih skala za mjerenje obiteljskog

funkcioniranja učinjena za potrebe ovog rada ukazuju na sljedeće – manji broj skala

namijenjen je primjeni na djeci i adolescentima; velik broj skala nije primijenjen u drugim

kulturama od onih u kojima su nastale; manji dio skala usmjeren je na mjerenje obitelji kao

sustava (jedinice); čestice unutar jedne skale mjere i obiteljsko funkcioniranje i dijadne

odnose unutar obitelji što se zanemaruje u analizi podataka; velik je utjecaj socijalnih

promjena u društvu na rezultate dobivene primjenom skala za mjerenje obiteljskog

funkcioniranja; istraživanja u kojima su se provjeravale psihometrijske karakteristika skale

uključivale su male uzorke obitelji i/ili samo perspektivu jednoga člana obitelji; uz skale

navedene u Tablici 1.3., još samo manji broj skala ima jasnu teorijsku osnovu. Uz to, kada se

neka od postojećih skala koristi u novoj kulturi i zemlji u kojoj nije razvijena i testirana,

čestice mogu imati posve drugo značenje - na što je posebno potrebno obratiti pažnju prilikom

istraživanja obiteljskog funkcioniranja (Manzi i sur., 2006). Uzimajući sve u obzir, za potrebe

ovog istraživanja odlučili smo konstruirati skalu za mjerenje obiteljskog funkcioniranja. U

Hrvatskoj ne postoji instrument za mjerenje obiteljskog funkcioniranja kojim bi se moglo

izmjeriti funkcioniranje obitelji na razini sustava te kojim bi se zahvatile važne dimenzije

obiteljskog funkcioniranja. S obzirom da se u ovom radu polazi od Kružnog modela (odnosno

mjerit će se tri dimenzije) potrebno je navesti sljedeće - najnovije izdanje Skale za procjenu

obiteljske prilagodbe i kohezije (Olson i sur., 2007; vidi Tablicu 1.3.), u literaturi poznate pod

nazivom FACES IV, sastoji se od šest skala koje mjere tipove obiteljskih sustava, a ne

29

dimenzije te zbog toga taj inventar nije primjenjiv u ovako postavljenom istraživanju u kojem

su od središnjeg interesa dimenzije obiteljskog funkcioniranja, a ne tipovi obiteljskih sustava.

Tablica 1.3. Neke od mjera obiteljskog funkcionirnja Naziv mjere i autori Opis mjere Inventar samoprocjene obitelji (eng. Self-Report Family Inventory) i Interakcijske skale (eng. Interactional Scales) (Beavers i Hampson, 2003) - sve tri mjere dijelovi su Beaversova sistemskog modela procjene obitelji (eng. Beavers Systems Model of Family Assessment - BMS)

temelje se na Beaversovom modelu obiteljskog funkcioniranja; inventar se sastoji od 35 čestica koje mjere obiteljsko zdravlje, sukobe, komunikaciju, koheziju, izravno vodstvo i ekspresivnost te se na njih odgovara na skali Likertovog tipa; zajedno s inventarom mogu se primijeniti i dvije interakcijske skale procjene (eng. Beavers Interactional Scale I (BIS-I): Family Competence, Beavers Interactional Scale II (BIS-II): Family Style); BIS-I (13 čestica) i BIS-II (9 čestica) koriste se kod opažanja ponašanja obitelji

McMastersov instrument procjene obitelji (eng. McMasters Family Assessment Device-FAD) (Epstein i sur., 2003)

temelji se na McMastersovom modelu obiteljskog funkcioniranja; to je skala samoprocjena koja se sastoji od 60 čestica na kojem se odgovara na skali od četiri stupnja; mjeri opće funkcioniranje obitelji kroz šest dimenzija koje predstavljaju šest subskala (rješavanje problema, komunikaciju, uloge, afektivna reponzivnost, afektivna uključenosti i kontrola ponašanja)

Skala obiteljske okoline (eng. Family Environment Scale - FES) (Moos i Moos, 1994)

skala samoprocjene mjeri socijalnu klimu u svim tipovima obitelji; sastoji se od 90 čestica podijeljenih u 10 subskala (kohezija, ekspresivnost, konflikt, nezavisnost, orijentacija ka postignuću, intelektualno-kulturna orijentacija, aktivno-rekreacijska orijentacija, moralno-religiozna orijentacija, organizacija i kontrola); na čestice se odgovara s točno ili netočno; postoje tri forme: „realna forma“ (obitelj kakva je sada), „idealna forma“ (kakva bi idealna obiteljska okolina trebala biti) i „forma očekivanja“ (očekivanja o tome kakva će obitelj biti nakon neke promjene ili u novoj situaciji)

Skale za procjenu obiteljske prilagodbe i kohezije (eng. Family Adaptability and Cohesion Evaluation Scales – FACES IV) (Olson i sur., 2007)

temelje se na kružnom modelu bračnog i obiteljskog sustava; FACES IV je četvrta verzija inventara za mjerenje obiteljskog funkcioniranja koja uključuje šest obiteljskih skala od kojih dvije skale mjere uravnotežene (funkcionalne) tipove obiteljske sustave, a četiri neuravnotežene (disfunkcionalne) obiteljske sustave; na temelju rezultata na skalama moguće je izračunati rezultate na dimenzijama kohezije i prilagodljivosti; prijašnja verzija FACES-a (verzija III) sadrži skale koje mjere obiteljsku koheziju i fleksibilnost

Mjera obiteljske procjene (Family Assessment Measure FAM – III; Skinner, Steinhauer i Sitarenios, 2000)

temelji se na procesnom modelu obiteljskog funkcioniranja; obuhvaća tri odvojene skale samoprocjene koje mjere različite dimenzije obiteljskih snaga i slabosti - 1.) opća skala mjeri obitelj kao sustav (52 čestice), 2.) skala samoprocjene obuhvaća individualno funkcioniranje osobe u obitelji (42 čestice) i 3.) skala dijadnih odnosa (42 čestice); ispituje se sedam specifičnih područja obiteljskog funkcioniranja: obavljanje zadatka, izvedba uloga, komunikacija, afektivna izražajnost, uključenost, kontrola, vrijednosti i norme; skala socijalne poželjnosti i skala negiranja uključene su u opću skalu

30

Dimenzije obiteljskog funkcioniranja i tipovi obiteljskih sustava – Što mjeriti?

Kada se želi mjeri obiteljsko funkcioniranje, važno je odrediti što treba mjeriti kako bi

se zahvatilo obiteljsko funkcioniranje, a ne samo dijadni odnosi u obitelji ili ponašanje jednog

člana obitelji. Često se u istraživanjima obiteljsko funkcioniranje mjeri kroz ispitivanje

dimenzija obiteljskog funkcioniranja ili tipova obiteljskog sustava, pri čemu se rezultati mogu

kombinirati na način da se na temelju rezultata na dimenzijama dobiju tipovi obiteljskih

sustava i obrnuto. Većinom su istraživači bili usmjereni na utvrđivanje i ispitivanje važnih

dimenzija obiteljskog funkcioniranja, a ne tipova obitelji (Buehler, 1990). Najučestalije

ispitivane dimenzije su kohezija, sposobnost za rast, prilagodba, komunikacija, afektivna

uključenost i kontrola (koju neki konceptualiziraju kao obrazac autoriteta u obitelji, a drugi

kao količinu kontrole koju obitelj doživljava nad svojom sudbinom) (Buehler, 1990;

Schumm, 1990). Mnoge dimenzije čine se kao sinonimi pa je Buehler (1990) predložio da se

opširna lista dimenzija svede na listu od svega nekoliko važnih dimenzija. Bloom (1985) je,

analizirajući nekoliko učestalo korištenih skala obiteljskog funkcioniranja, došao do zaključka

kako se različite dimenzije obiteljskog funkcioniranja (njih 15 koliko je dobio faktorskom

analizom) mogu svrstati u tri dimenzije višeg reda - dimenzija odnosa (npr., kohezija), osobni

rast ili dimenzija vrijednosti i dimenzija održavanja sustava (stil vodstva u obitelji) - sukladne

originalnom teorijskom okviru Moosa i suradnika (Moss i Moos, 1994). Olson, Portner i

Lavee (1985) su 50 koncepata kojima se opisuje obiteljsko funkcioniranje sveli na dvije,

prema njima, osnovne dimenzije višeg reda - kohezija i fleksibilnost. Odluka o tome što

mjeriti (dimenzije ili tipove) te koje dimenzije mjeriti uvelike ovisi o teorijskom okviru i

ciljevima istraživanja.

Izvor i korištenje podataka

Mogući izvor podataka o obitelji su članovi obitelji, ali i osobe koje dobro poznaju

obitelji, poput obiteljskih prijatelja ili osoba koje profesionalno pomažu obitelji (npr.,

psiholozi) te osobe koje opažaju obitelj u prirodnim uvjetima ili u laboratoriju. Prema Buehler

(1990) samo jedna trećina mjernih instrumenata namijenjena je za djecu kao izvore

informacija o obitelji, a u većini slučajeva podatke o obitelji daju roditelji. Ovo je specifičan

problem koji se javlja u istraživanjima obiteljskog funkcioniranja, a kojem se treba posvetiti,

jer se pokazalo kako su dječje i roditeljske procjene obiteljskog funkcioniranja dosta različite

(korelacije od 0,05 do 0,46; uobičajeno je r ≤ 0,30) (npr., Bell, Rychener i Munsch, 2001;

Larsen i Olson, 1990; McCauley Ohannessian, Lerner, Lerner i von Eye, 2000; Sweeting,

2001; Vandeleur, Perrez i Schoebi, 2007). Postojanje više perspektiva i pogleda na obitelji

31

daje bogatiju i cjelovitiju sliku obiteljske dinamike i odnosa u obitelji (Bartle-Haring, Kenny i

Gavazzi, 1999).

U literaturi i dalje postoji jedno vrlo izazovno područje koje obuhvaća nekoliko

otvorenih pitanja - kako različite procjene članova obitelji o obitelj integrirati u jednu cjelinu i

je li uopće potrebna integracija te kako te podatke koristiti u statističkim analizama. U

literaturi su opisani različiti načini na koje je moguće koristiti i kombinirati podatke o

obiteljskom funkcioniranju, poput korištenja prosječnog rezultata na temelju svih izmjerenih

perspektiva ili korištenje rezultata razlike između različitih perspektiva (za više vidi Larsen i

Olson, 1990 i Buehler, 1990). Relativno jednostavna rješenja (poput dva gore navedena

primjera) imaju svoje konceptualne i metodološke prednosti, ali i nedostatke kojih istraživači

ponekad nisu svjesni. Naime, sumiranjem procjena članova obitelji u jedan rezultat (ukupni ili

prosječni) gubi se percepcija pojedinih članova obitelji, ne uvažavaju se razlike u

percepcijama koje postoje, a ukupan rezultat ne odražava opće „prosječno“ obiteljsko

funkcioniranje te se postavlja pitanje interpretacije i smisla ukupnog rezultata. Korištenjem

rezultata razlike u percepcijama pojedinih članova obitelji postavlja se pitanje jesu li opažene

razlike stvarne ili pak rezultat nastao uslijed pogreške mjerenja (Larsen i Olson, 1990). Jedan

od složenijih načina korištenja procjena različitih članova obitelji o istim ili različitim

dimenzijama obiteljskog života u statističkim analizama i modelima odnosa latentnih varijabli

jest model povezanih jedinstvenosti (Sabatelli i Bartle, 1995). Taj model pruža dobar okvir

unutar kojeg se procjene različitih članova obitelji mogu prikazati kroz jedan rezultat, a da se

pri tome u ukupnom rezultatu ne zanemaruje doprinos nekog od članova obitelji te se

prikazuje ono što je svim zajedničko. U literaturi je moguće pronaći i druge novije i složenije

načine kombiniranja i korištenja podataka o obiteljskom funkcioniranju (za više vidi - Cook i

Kenny, 2004, 2005; Georgiades, Boyle, Jenkins, Sanford i Lipman, 2008). Ukratko, nema

pravila koje bi nalagalo upotrebu jednog od postojećih načina. Kod odlučivanja o tome kojem

se od način kombiniranja i korištenja rezultata prikloniti, treba se voditi idejom o tome na

kojoj razini želimo izvijestiti o rezultatima (npr., ukazuju li podatci na funkcioniranje obitelji

kao sustava iz perspektive pojedinca ili na dijadne odnose u obitelji) i postavljenim

istraživačkim pitanjima.

32

1.3 Odnos obiteljskog funkcioniranja i socijalne kompetencije adolescenta

U ovom poglavlju ukratko ćemo navesti teorije kojima je moguće objasniti odnos

obiteljskog funkcioniranja i socijalne kompetencije adolescenata. Opisat ćemo i načine na

koje obitelji mogu utjecati na razvoj djece, odnosno mehanizme i procese utjecaja obitelji na

dijete. Na kraju poglavlja prikazat ćemo rezultate empirijskih istraživanja o obiteljskom

funkcioniranju i socijalnoj kompetenciji adolescenta.

1.3.1 Teorije

U literaturi su opisane različite teorije kojima se tumači odnos obiteljskih faktora i

razvoja djeteta (McDermott (2008) i Gavazzi (2011) daju dobre preglede teorija), a koje bi se

mogle svrstati u nekoliko većih teorijskih okvira i pristupa: psihoanalitički, interakcionistički,

humanistički, socio-kognitivni, sistemski, socijalni, bihevioralno-genetički i bioekološki. S

obzirom na usmjerenost ovog rada na odnos obiteljskog funkcioniranja i socijalne

kompetencije adolescenata, usmjerit ćemo se na četiri teorije koje razmatraju dinamiku

obiteljskog sustava u kontekstu razvoja - teorija razvoja obitelji, sistemska obiteljska teorija,

teorija ekoloških sustava i teorija privrženosti.

Teorija razvoja obitelji (Klein i White, 1996) opisuje promjene koje se događaju u

obitelji kako njezini članovi ulaze u pojedina razvojna razdoblja i izlaze iz njih te kako obitelji

doživljavaju i proživljavaju različite normativne događaje i neočekivane životne situacije

(npr., razvod, rođenje djeteta). Obitelj, koja je u središtu interesa (pojedinac je integralni dio

obitelji), prolazi kroz različite faze ili cikluse tijekom vremena, mijenja se i prilagođava

novim situacijama (Carter i McGoldrick, 2005). Ako je obitelj proživjela uspješnu tranziciju

iz jedne u drugu razvojnu fazu, to znači da su članovi obitelji dobro usvojili nove uloge i

obveze povezane sa specifičnim odnosima u obitelji. Središnja tema (zadatak) obitelji s

adolescentima (jedna od faza) jest povećanje fleksibilnosti obiteljskih granica kako bi se

potaknuo i omogućio razvoj neovisnosti i autonomije kod adolescenta, ali ujedno i napravilo

mjesta za sve veću ovisnost starijih članova obitelji (npr., bake, djedovi) o pomoći drugih

članova obitelji. Ako obiteljski sustav ne može dati prostora adolescentu za razvoj autonomije

i ne pruža mu podršku u istraživanju socijalnog svijeta izvan obitelji, narušava očekivani

razvojni napredak adolescenta i kao pojedinca i kao člana obitelji (Gutman i Eccles, 2007;

Matjasko i Paz, 2005). Primijenjeno na kontekst ovog rada, može se reći kako obitelji koje su

33

fleksibilne u postavljanju granica, ali ujedno njeguju zajedništvo i podršku, stvaraju pozitivan

kontekst za istraživanje socijalnog svijeta kod adolescenata, što posljedično pogoduje razvoju

njegove socijalne kompetencije. Također, ako su obitelji uspješno svladale razvojne zadatke u

fazi „obitelj s malim djetetom“, lakše će se odvijati tranzicija u sljedeću fazu „obitelj s

adolescentom“. Nedostatak ovog teorijskog okvira ogleda se u neuvažavanju kulturalnih i

socijalnih razlika s obzirom na to kako obitelji čine različite tranzicije iz jedne u drugu fazu, a

novija istraživanja ukazuju i na to da su obrasci tranzicija različiti u različitim obiteljima

(npr., Gavazzi, 2011; Molinari, Everri i Fruggeri, 2010).

Sistemska obiteljska teorija pruža teorijski okvir kroz koji se može promatrati odnos

obitelji i razvoja djeteta (Minuchin, 1974; Satir, 1988). Prema ovoj teoriji, obitelj se najbolje

može razumjeti ako se poznaju njezini dijelovi (npr., članovi obitelji, dijade, trijade) te

interakcije među tim dijelovima koje kasnije postaju obrasci ponašanja. Koriste se različiti

koncepti (npr., hijerarhija, granice, klima, ravnoteža, multifinalnost, pozitivne i negativne

povratne informacije) kako bi se opisalo funkcioniranje obitelji kao sustava. Ako se promatra

obitelj s adolescentom u okviru ove teorije, može se reći da su pitanja stanja ravnoteže (omjer

promjena i stabilnosti u obitelji), odnosno pitanja regulacije distance i održavanja granica

ključna za razumijevanje utjecaja obitelji na razvoj adolescenta. Kombinacija visoke razine

tolerantnosti individualnosti i intimnosti među članovima obitelji (obiteljska diferencijacija)

povezana je s dobrim funkcioniranjem adolescenata i njegove obitelji (Anderson i Sabatelli,

1990; Gavazzi, 2011). Unutar obiteljskog sustava, članovi obitelji moraju moći istovremeno

doživjeti sebe kao odvojene, ali i povezene jedinice. Sameroff i MacKenzie (2003), polazeći

od sistemske obiteljske teorije, navode potrebu za istraživanjem transakcijskih modela kojima

bi se objasnio međusobni utjecaj adolescenta i roditelja te socijalne okoline i djeteta. Gavazzi

(2011) navodi kako upotreba modeliranja strukturalnim jednadžbama i pristup orijentiran na

osobu (a ne varijable), uz dodatan fokus na moderatorske i medijatorske efekte sistemskih

obiteljskih koncepata, može dovesti do istraživanja kojima bi se pokazala i dokazala

eksploratorna snaga ovog teorijskog okvira (odnosno da koncepti opisani teorijom mogu

objasniti što se događa u obitelji).

Teorija ekoloških sustava (Bronfenbrenner, 1979, 1995, 2005) objašnjava različite

ekološke sustave u kojima se razvijaju i žive djeca i njihove obitelji te kako interakcije tih

ekosustava mogu utjecati na razvoj. Ovaj pristup koristi se i kada se pozornost želi dati

pojedincu, interakcijskim procesima među pojedincima i utjecaju vremena. Peterson i Hann

(1999) su istaknuli tri važna elementa ekološkog pristupa primjenjiva u istraživanjima obitelji

s djecom - naglasak se zadržava na recipročnom odnosu djeteta i konteksta; utjecaj ekosustava

34

može biti i izravan i neizravan; socijalni konteksti organizirani su na sistematičan način pa se

niti jedan socijalni kontekst ne može razumjeti bez razmatranja dugih. Treba navesti da uz

utjecaj obiteljskog sustava na razvoj djeteta u razdoblju adolescencije vršnjaci, mediji, škola i

susjedstvo postaju sve značajni socijalizacijski faktori. Važno je navesti kako su detalji

sustava (socijalnih konteksta) dobro opisani teorijom (Bronfenbrenner, 1969, 1979, 1995,

2005), a Darling (2007) smatra da pozornost koja se daje samo tome koji kontekst utječe na

dijete dovodi do pretjeranog pojednostavljivanja ovog teorijskog okvira. U skladu s tim,

novija istraživanja trebala bi se više okrenuti korištenju modela proces-osoba-kontekst-

vrijeme (eng. Process-Person-Context-Time (PPCT) model) (Bronfenbrenner, 2005) kako bi

objasnio odnos obitelji i razvoja adolescenta, a prema kojemu je kontekst samo jedan od četiri

važna elementa u razumijevanju razvoja (Gavazzi, 2011; Tudge, Mokrova, Hatfield i Karnik,

2009). Jedan od prijedloga kako poboljšati razumijevanje procesa u obitelji s adolescentima iz

ove teorijske perspektive jest uključivanje sistemskih i dinamičnih obiteljskih koncepata

prilikom objašnjenja utjecaja sustava (obitelj kao mikrosustav) na razvoj djeteta (Demo,

Acquilino i Fine, 2005; Granic, Dishion i Hollenstein, 2006).

Teorija privrženosti također daje objašnjenje kako obitelj utječe na razvoj djeteta, a

Bowlby (1949; prema Waters i Cummings, 2000) je bio jedan od prvih autora koji je naglasio

potrebu razmatranja cijele obitelji kako bi se bolje mogla razumjeti djetetova sigurnost i

uznemirenost. Bowlby je uveo pojam sigurne baze (1969; prema Waters i Cummings, 2000),

čija je funkcija podržavanje razvoja kompetencije i poticanje sigurnosti. Što je osoba (koja

služi kao sigurna baza djetetu) osjetljivija na potrebe djeteta i dostupnija djetetu, to je veća

vjerojatnost da će se dijete osjećati sigurno, da će slobodno istraživati socijalni svijet te da će

se razviti u socijalno kompetentnog pojedinca. Koncept sigurne baze jedan je od središnjih

koncepata u teoriji privrženosti, a njegova primjena na širi obiteljski kontekst predstavlja

izvor novih spoznaja i uvida za istraživanje razvoja (Waters i Cummings, 2000). Byng-Hall

(1995, 1999) je predložio koncept „sigurne obiteljske baze“ (eng. secure family base),

odnosno proširenje koncepta sigurne baze na obitelj kao cjelinu. Sigurna obiteljska baza

definirana je kao „obitelj, koja pruža pouzdanu i dostupnu mrežu obiteljskih odnosa

privrženosti i prikladne skrbnike, u kojoj se svi članovi obitelji mogu osjećati dovoljno

sigurno da mogu istražiti svoje potencijale“ (Byng-Hall, 1997; str. 27; prema Byng-Hall,

1999). Byng-Hall (1999) smatra kako neka obilježja obiteljskog sustava mogu pridonijeti

većoj sigurnosti u obitelji, odnosno naglašava važnost pouzdane obiteljske mreže odnosa i

stvaranje sigurne obiteljske baze za djetetovu dobrobit. Liddle i Schwartz (2002) su naveli

kako je ova perspektiva dobra za razmatranje razvojnih izazova s kojima se obitelji s

35

adolescentima susreću - održavanje ravnoteže između potrebe adolescenta za istraživanjem

socijalne okoline i roditeljskih potreba da održe nadzor i vodstvo (Cobb, 1996), što se u

literaturi opisuje i kao ravnoteža autonomije i povezanosti (Allen i Hauser, 1996). Odnos

povjerenja između adolescenta i roditelja važan je za održavanje sigurne privrženosti koja

adolescentu omogućuje uravnoteživanje osjećaja individualnosti i zajedništva (Feeney i

Nollar, 1996).

1.3.2 Osnovni modeli utjecaja obitelji na dijete

U suvremenim istraživanjima utjecaja obitelji na razvoj djeteta poseban naglasak

stavlja se na procesne modele, odnosno objašnjenja načina na koje obitelj utječe na dijete.

Masten i Shaffer (2006) su, u kontekstu istraživanja otpornosti djece i rizičnih faktora za

razvoj djece, opisale šest osnovnih modela utjecaja obitelji na dječje ponašanje i razvoj.

Modelima se prikazuju i opisuju različiti mehanizmi i procesi putem kojih obiteljske varijable

mogu utjecati na razvoj djeteta (uključujući osnovnu činjenici da roditelji svoje gene prenose

biološkoj djeci). Uz to, nekim od modela predviđa se i suprotan smjer utjecaja, odnosno

utjecaj ponašanja djeteta na obitelj, o čemu je među prvima pisao Bell (1968).

Obitelj može imati izravan, pozitivan i negativan, utjecaj na ponašanje djeteta (model

A - izravni obiteljski učinci) (Masten i Shaffer, 2006). Ako je izravan utjecaj obitelji

pozitivan, tada je obiteljski utjecaj opisan kao promotivan (podržavajući) te su obilježja

obitelji opisana kao prednosti ili dobitci za dijete i njegov razvoj. Ako obitelj ima negativan

utjecaj na dijete, tada su obiteljske karakteristike rizični faktori. Ako je pozitivan obiteljski

utjecaj protuteža nekim drugim negativnim faktorima, onda se on može nazvati

kompenzacijskim faktorom. Ovakvi modeli mogu biti vrlo jednostavni (postoji samo jedno

obilježje obitelji koje utječe na dijete), ali i složeni (postoji više obiteljskih faktora ili više

rizičnih faktora). Kumulativni modeli rizika predstavljaju složene vrste modela - više rizičnih

faktora imaju kumulativan učinak na dijete - a zbroj faktora odražava globalni indeks

ukupnog rizika za dječje ponašanje ili razvoj. Porast u broju poteškoća i problema kod djeteta

u funkciji porasta broja rizičnih obiteljskih faktora, formira gradijent rizika. No, treba imati

na umu da čak i ti složeniji modeli ustvari predstavljaju modele izravnog učinka koji ne mogu

ni prikazati ni objasniti složene procese utjecaja koji se odvijaju u životu.

Obitelj može neizravno utjecati na ponašanje djeteta (model B - medijatorski neizravni

obiteljski učinci) (Masten i Shaffer, 2006). Ovi modeli prikazuju kako obitelj neizravno,

36

putem medijatora i procesa kojim medijator djeluje, utječe na ponašanje djeteta. Medijator

može biti neka karakteristika djeteta ili neki sustav koji utječe na ponašanje djeteta (npr.,

školski sustav). Postoje i složeniji modeli neizravnog utjecaja obitelji kojima se opisuju

neizravni efekti obitelji na dijete putem utjecaja koji ima na gene i okolinu te putem utjecaja

na interakciju gena i okoline (model D - složeni medijatorski obiteljski učinci).

Obitelj može biti medijator nekog drugog rizičnog faktora koji utječe ne dijete i

njegovo ponašanje (model C - obitelj kao medijator) (Masten i Shaffer, 2006). Taj drugi

faktor utječe i mijenja obitelj na određen način, a onda obitelj utječe na ponašanje djeteta.

Mnogi modeli udaljenih rizičnih faktora (npr., siromaštvo obitelji) upravo ovim putem djeluju

na razvoj djeteta (npr., Conger i sur., 1992; Prelow, Loukas i Jordan-Green, 2007).

S druge strane, obitelj može biti moderator odnosa rizičnog faktora i ponašanja djeteta

(model E - obitelj kao moderator) (Masten i Shaffer, 2006). Tim se modelima prikazuje kako

neko obilježje obitelji mijenja utjecaj rizičnog faktora na dijete. Kad obitelj djeluje kao

moderator, ona može mijenjati utjecaj nekog faktora na dijete u pozitivnom ili negativnom

smjeru. U slučaju da je utjecaj faktora na dijete pozitivan u prisutnosti nekih obiteljskih

karakteristika, obitelj ima ulogu zaštitnog faktora. Uloga obitelji kao moderatora znači da

postoji interakcija obiteljskih karakteristika s rizičnim faktorima. Mnoga istraživanja pokazala

su da obitelj može biti zaštitni faktor za dijete u slučajevima kad postoje prijetnje i nepovoljne

okolnosti za razvoj (npr., Kliewer i Kung, 1998; Rutter, 2006). No, obitelji u interakciji s

vanjskim rizičnim faktorima mogu i negativno pridonijeti razvoju.

Postoje i modeli složenih i dinamičnih interakcija djeteta i obitelji koje se odvijaju

tijekom vremena (model F - transakcijski obitelj-dijete učinci) (Masten i Shaffer, 2006). Tim

modelima opisuje se kako interakcija djeteta i obitelji, koja je u tijeku, utječe i na dijete i na

obitelj i na njihove buduće interakcije (Sameroff, 2000). Ovi modeli temelje se na sistemskoj

teoriji te postoji literatura koja je posvećena opisu takvih modela (npr., Bronfenbrenner, 1979;

Ford i Lerner, 1992; Sameroff, 2000; Thelen i Smith, 2006). Svim tim modelima

pretpostavljaju se mnogostruke interakcije između različitih sustava na različitim razinama

(npr., geni, vršnjaci, škola, kultura) koje pridonose razvoju djeteta, s tim da postoje recipročni

utjecati među različitim razinama. Važno je napomenuti kako je ovakve modele vrlo teško

istraživati.

37

1.3.3 Rezultati empirijskih istraživanja

Pregled empirijskih istraživanja o odnosu obiteljskih procesa i razvoja djece, učinjen

za potrebe ovog rada, ukazuje na sljedeću činjenicu - broj radova koji je posvećen temi

povezanosti obiteljskog funkcioniranja i socijalne kompetencije adolescenata jest zanemariv u

odnosu na broj radova koji se bave odnosom obiteljskog funkcioniranja i problema u

ponašanju i emocionalnih problema kod djece. Istraživanja jasno pokazuju da obiteljsko

funkcioniranje ima značajnu ulogu u razvoju emocionalnih problema i problema u ponašanju

kod djece (npr., Bögels i Brechman-Toussaint, 2006; Henderson, Dakof, Schwartz i Liddle,

2006; Hughes i Gullone, 2008; Yahav, 2002), ali i da pridonosi socijalnoj kompetenciji. U

prilog tezi o doprinosu obiteljskog funkcioniranja razvoju socijalne kompetencije, navest

ćemo i opisati empirijske radove koji su se bavili dimenzijama obiteljskog funkcioniranja

(npr., obiteljska kohezija, komunikacija i fleksibilnost) i pokazateljima socijalne kompetencije

adolescenata (npr., pozitivna obilježja razvoja adolescenta).

Rezultati istraživanja Carlsonove, Cooperove i Spradlingove (1991) govore u prilog

povezanosti razlika između adolescentove i roditeljske percepcije sukoba u obitelji s nižim

samopoštovanjem i kompetencijom adolescenata (npr., socijalna kompetencija, akademska

kompetencija, ponašanje). Rezultati tog istraživanja pokazali su kako su razlike između

djevojaka i njihovih očeva u percepciji obiteljske kohezije povezane s nižim razinama

socijalne i akademske kompetencije, ali i da su razlike između sinova i majki te sinova i

očeva u percepciji obiteljske kohezije pozitivno povezane sa socijalnom kompetencijom

mladića. Farrell i Barnes (1993) su pokazali kako u više kohezivnim obiteljima adolescenti

imaju više samopoštovanje nego u onima niske razine kohezije te da što je obitelj fleksibilnija

to adolescentice iz tih obitelji imaju više rezultate na mjerama psihološkog funkcioniranja

(npr., samopoštovanje). Gauze, Bukowski, Aqnan-Assee i Sippola (1996) su istražili da li

obiteljske varijable - kohezija i fleksibilnost - djeluju u interakciji s kvalitetom prijateljstva na

socijalnu kompetenciju adolescenata (npr., samopoštovanje) u longitudinalnom istraživanju u

Kanadi. Rezultati tog istraživanja pokazuju da se djeca koja imaju prijatelja i ona koja ga

nemaju te djeca koja imaju bolju kvalitetu prijateljstava i ona koja imaju lošiju kvalitetu

prijateljstava više razlikuju u socijalnoj kompetenciji na nižim u odnosu na više razine

obiteljske kohezije i fleksibilnosti. Prema autorima istraživanja adolescenti koji imaju

fleksibilne obitelji mogu se osloniti na njih u situacijama kada dožive neželjene promjene u

prijateljskim mrežama i socijalnim iskustvima s prijateljima te zadržati osjećaj osobne

38

vrijednosti, dok to nije slučaj s adolescentima koji dolaze iz obitelji koje nisu fleksibilne.

Henry i suradnici (1996) su ispitali jesu li obiteljska fleksibilnost i kohezija iz perspektive

američkih adolescenta povezane s kognitivnim i emocionalnim dimenzijama empatije.

Rezultati su pokazali kako je obiteljska kohezija, ali ne i fleksibilnost, značajan prediktor

emocionalne dimenzije empatije (empatijska briga). Shek (1997) je potvrdio kako je

obiteljsko funkcioniranje iz perspektive adolescenta, majke i oca povezano s različitim

pokazateljima kompetencije i psihološke dobrobiti adolescenta (npr., zadovoljstvo životom,

samopoštovanje) u Kini. Schoenrock, Bell, Sun i Avery (1999) su ispitali kakav je doprinos

obiteljskih (obiteljska podrška, sigurnost u obitelj i sukobi u obitelji) i roditeljskih obilježja

objašnjenju socijalne kompetencije u mladića i djevojaka u kasnoj adolescenciji u Americi.

Rezultati njihova istraživanja pokazali su kako niska razina sukoba u obitelji i osjećaj

sigurnosti u obitelj značajno pridonose objašnjenju socijalne kompetencije, a što autori

istraživanja objašnjavaju kroz postavke teorije privrženosti. Carson i suradnici (1999) su

pokazali kako u Indiji socijalno kompetentni adolescenti (npr., koji imaju dobro razvijene

intrapersonalne i interpresonalne vještine) dolaze iz obitelji koje karakterizira demokratski stil

vodstva, manja razina vanjskog lokusa kontrole u obitelji te zdrava razina obiteljske kohezije

u terminima Olsonova modela. Bell i suradnici (2001) su pokazali kako procjene obiteljske

kohezije, sukoba i kontrole u obitelji od adolescenta i njegovih roditelja značajno pridonose

objašnjenju različitih pokazatelja socijalne kompetencije adolescenta (npr., osjećaj ugode u

socijalnim situacijama, zadovoljstvo vršnjačkim odnosima, društvenost) u Americi.

Longitudinalno istraživanje McCauley Ohannessianijeve i suradnika (2000) potvrdilo je kako

su razlike između američkih adolescenata i njihovih roditelja u percepciji obiteljske kohezije i

fleksibilnosti povezane s nižim razinama različitih aspekata kompetencije adolescenata (npr.,

školske sposobnosti, socijalna prihvaćenost, sportske sposobnosti, tjelesni izgled, ponašanje),

posebno u uzorku djevojaka. Istraživanje Manzijeve i suradnika (2006) pokazalo je kako je

obiteljska kohezija pozitivno povezana sa zadovoljstvom životom u uzorku adolescenata iz

Italije i Velike Britanije. Vandeleur i suradnici (2007) su pokazali kako je optimalno

obiteljsko funkcioniranje, mjereno dimenzijama kohezije, komunikacije i fleksibilnosti,

značajno povezano s empatijom kod adolescentica (sličan trend opažen je i u njihovih majki)

te sa samopoštovanjem kod adolescenata (sličan trend dobiven je i za njihove očeve) u

Švicarskoj. Prelow i suradnici (2007) su longitudinalnom studijom u Americi pokazali kako

obiteljska rutina (određen raspored aktivnosti u obitelji) značajno pridonosi socijalnoj

kompetenciji adolescenata te kako su ta dva konstrukta (kompetencija i obiteljska rutina)

značajni medijatori odnosa socioekonomskih faktora i problema u ponašanju kod

39

adolescenata. Leidy, Guerra i Toro (2010) su, među ostalim, pokazali kako obiteljska kohezija

obitelji iz Meksika koje žive u Americi predviđa socijalnu kompetenciju adolescenata,

odnosno da dolazi do poboljšanja u vještinama rješavanja socijalnih problema, socijalnoj i

osobnoj samoefikasnosti kod adolescenata koji odrastaju u kohezivnim obiteljima tijekom

jednogodišnjeg razdoblja obuhvaćenog istraživanjem.

Nekoliko je nedostatka empirijskih istraživanja koje je potrebno istaknuti. Istraživanja

u području obiteljskog funkcioniranja i socijalne kompetencije većinom su transverzalna,

provedena na nereprezentativnim uzorcima te najčešće ispituju obiteljsko funkcioniranje samo

na temelju percepcije adolescenata (Henderson i sur., 2006) ili procjene jednog roditelja (npr.,

Sourander i Hestelä, 2005; Tubman, 1993). Često se ispituje percepcija jedne dimenzije

obiteljskog funkcioniranja od strane jednog člana obitelji te se ispituje odnos te dimenzije s

djetetovom socijalnom kompetencijom (Peterson i Leigh, 1990), a ne procjenjuje se

cjelokupno funkcioniranje obitelji. Istraživanja koja uključuju procjene kompetencije djeteta

od različitih osoba koje ga poznaju manje su zastupljena. Jedan od većih nedostataka u

istraživanjima je zaključivanje o kompetentnom djetetu samo na temelju izostanka problema

u ponašanju i emocionalnih problema. Nelson, Stage, Duppong-Hurley, Synhorst i Epstein

(2007) navode kako je potrebno uključiti mjere socijalnog i akademskog funkcioniranja u

istraživanja socijalne kompetencije djeteta. Također, nedostaju istraživanja koja bi se ispitao

međusobni utjecaj obiteljskog funkcioniranja i socijalne kompetencije djece tijekom vremena.

Uz sve navedeno, prema našim spoznajama u Hrvatskoj nije provedeno niti jedno istraživanje

koje bi se na sustavan način bavilo obiteljskim funkcioniranjem, odnosno dimenzijama

obiteljskog funkcioniranja i socijalnom kompetencijom adolescenata. Postoje nalazi o

povezanosti obiteljske kohezije i zlouporabe droga, cigareta i alkohola kod adolescenata

(Brajša-Žganec, Raboteg-Šarić i Glavak, 2001), te internaliziranih i eksternaliziranih

problema kod djece u dobi do 3 do 7 godina (Brajša-Žganec, 2003). Uz to, Keresteš (1999) je

pokazala kako obiteljska klima nije značajan ni moderator ni medijator povezanosti između

ratnih iskustava i dječje agresivnosti. Međutim, niti u jednom od tih istraživanja

funkcioniranje obitelji i socijalna kompetencija adolescenata nisu bili od središnjeg interesa.

1.4. Model utjecaja obiteljskog funkcioniranja na socijalnu kompetenciju adolescenta

Na temelju teorijskih postavki teorije privrženosti, obiteljske sistemske teorije i teorije

ekoloških sustava te rezultata empirijskih istraživanja o odnosu obiteljskog funkcioniranja i

40

socijalne kompetencije djeteta, kao i spoznaja o odrednicama socijalne kompetencije djeteta,

postavljen je model utjecaja obiteljskog funkcioniranja na socijalnu kompetenciju adolescenta

za potrebe ovog rada (Slika 1.1.). Prije nego što se detaljnije opiše model i hipoteze temeljene

na modelu, koje će se testirati korištenjem podataka prikupljenih u istraživanju, potrebno je

opisati na koji su način teorijske postavke triju navedenih teorija integrirane u modelu. Uz to,

potrebno je opisati konstrukt nazvan sigurnost djeteta u obitelj te navesti iz kojeg teorijskog

okvira dolazi, zato što on nije toliko prisutan u literaturi te je empirijski gotovo neistražen.

Primjenom sistemske obiteljske teorije na odnos obiteljskog funkcioniranja i socijalne

kompetencije adolescenta dolazi se do hipoteze kako je adolescentu potrebno dopustiti razvoj

individualnosti unutar obiteljskog sustava (što se najviše ogleda u mogućnosti fleksibilnosti

obiteljskog sustava), ali ujedno i održati razinu kohezije među članovima obitelji kako bi mu

se omogućilo razvijanje socijalnih vještina unutar i izvan obitelji. Gledajući dalje iz ove

perspektive, regulacija distance i održavanje granica u obiteljskom sustavu - što čini dio

obiteljske fleksibilnosti - važne su za razumijevanje razvoja socijalne kompetencije. Uz to,

razumijevanje razvoja socijalne kompetencije adolescenta kao dijela obiteljskog sustava ne

može se promatrati i objasniti bez spoznaja o funkcioniranju cjelovitog obiteljskog sustava,

jer su promjene u jednom dijelu sustava povezane s promjenama u drugim dijelovima sustava

i s promjenama u funkcioniranju cijelog sustava. Prema načelu cjelovitosti sistemske

obiteljske teorije, istraživači naglašavaju jedinstvenost i vrijednost procjene obitelji kao

sustava, koja se ne može obuhvatiti istraživanjem dijadnih odnosa ili zbrajanjem individualnih

procjena obitelji (Parke, 2004). Vrijednost konceptualizacije na razini obiteljskog sustava

potvrđuje se i u malobrojnim istraživanjima, a opće obiteljsko funkcioniranje predviđa dječju

Sigurnost djeteta u obitelj

Socijalna kompetencija

Obiteljsko funkcioniranje

Slika 1.1. Model utjecaja obiteljskog funkcioniranja na socijalnu kompetenciju adolescenta

41

prilagodbu i nakon što se u obzir uzmu individualne procjene obiteljskog funkcioniranja ili

procjene dijadnih odnosa (Ackerman, Kogos, Youngstrom, Schoff i Izard, 1999). Cox i Paley

(1997) navode da je za cjelovito i sveobuhvatno razumijevanje dječjeg razvoja u kontekstu

obitelji potrebno proširiti procesne modele utjecaja obitelji izvan razine dijadnih odnosa, a

ovdje predložen model ide upravo u tom smjeru - istražuje cjelokupno funkcioniranje

obiteljskog sustava iz perspektive različitih članova obitelji, s pretpostavkom da ono utječe na

razvoj socijalne kompetencije adolescenta.

Primjenjujući postavke teorije ekoloških sustava te spoznaje nastale primjenom teorije

u istraživanjima, može se reći kako razvojni potencijal mirkosustava obitelji može izravno i

neizravno pridonijeti razvoju socijalne kompetencije adolescenta. Naime, ako obiteljski

sustav čini sklop podržavajućih bliskih odnosa među članovima obitelji, ako u njemu vlada

dvosmjerna komunikacija među članovima te postoje zajedničke aktivnosti članova obitelji,

onda je taj sustav pozitivna okolina za razvoj adolescenta (Bronfenbrenner, 1969, 1979).

Stoga, može se reći da ako postoji dobro funkcioniranje obitelji, u terminima različitih

dimenzija kojima se to funkcioniranje opisuje, ono će pridonijeti razvoju socijalne

kompetencije kod adolescenta. Ovo se u modelu ogleda u postavljenoj izravnoj vezi (koja

simbolizira utjecaj) od obiteljskog funkcioniranja prema socijalnoj kompetenciji adolescenta

(Slika 1.1.). Također, teorijom se pretpostavlja i recipročan odnos djeteta i ekološkog

konteksta u kojem živi, a u model je to integrirano na način da postoji povratni utjecaj

socijalne kompetencije adolescenta na obiteljsko funkcioniranje (Slika 1.1.). Uz to, utjecaj

mikrosustava obitelji može biti i neizravan, što se u modelu ogleda kroz postavljanje

usmjerenih veza od obiteljskog funkcioniranja prema osjećaju sigurnosti djeteta u obitelj te

onda dalje prema kompetenciji - to je povezano s postavkama teorije privrženosti, o čemu

više u tekstu koji slijedi.

Primjenjujući teoriju privrženosti na odnos obiteljskog funkcioniranja i socijalne

kompetencije, može se reći kako obitelj treba biti dovoljno otvorena, sigurna i poticajna

okolina (sigurna baza) iz koje adolescent može krenuti u istraživanje socijalnog svijeta i

razvoj vještina, ali ujedno i sigurna luka za stanja uznemirenosti i za povratak iz istraživanja.

Iako je privrženost u adolescenciji različita od privrženosti u ranijim razvojnim periodima,

ona ima istu funkciju - pruža sigurnu okolinu koja omogućava i podržava istraživanje

socijalnog svijeta izvan obitelji (Allen i Land, 1999; Collins i Laursen, 2004). Koncept

sigurne obiteljske baze, prisutan u teorijskom dijelu literature (Byng-Hall, 1999), ali

nezastupljen u empirijskim istraživanjima te opisan u poglavlju ovog rada o odnosu

obiteljskog funkcioniranja i socijalne kompetencije, predstavlja osjećaj sigurnosti djeteta u

42

obitelj (prikazan u modelu). Osjećaj sigurnosti u obitelj predstavlja zapravo emocionalnu

sigurnost adolescenta u obiteljski sustav te se u ovom istraživanju na njega gleda kao na

kontinuum koji može ići od osjećaja nesigurnosti do osjećaja sigurnosti (Waters i Cummings,

2000). Način na koji adolescent vidi svoju obitelj - kao sigurnu ili nesigurnu bazu i luku -

može izravno pridonijeti razvoju socijalne kompetencije. Ako je obiteljski sustav sastavljen

od pouzdane i dostupne mreže obiteljskih odnosa privrženosti, onda će adolescent tu obitelj

vidjeti kao sigurnu bazu i luku te će moći slobodno razvijati svoje socijalne vještine i

kompetenciju. Ujedno, obitelj onda predstavlja pozitivan i siguran kontekst razvoja. Modelom

postavljenim za potrebe ovog rada predviđa se medijacijski utjecaj djetetova osjećaja

sigurnosti u obitelj u odnosu obiteljskog funkcioniranja i razvoja socijalne kompetencije. Na

osjećaj sigurnosti se ustvari gleda kao proces putem kojega obiteljsko funkcioniranje

pridonosi socijalnoj kompetenciji. Za ovakvu tezu moguće je u literaturi pronaći još teorijskih

osnova. Naime, primjenjujući teoriju privrženosti i obiteljsku sistemsku teoriju, Davies,

Harold, Goeke-Morey i Cummings (2002; Davies, Cummings i Winter, 2004) su razvili

model utjecaja bračnog sukoba na prilagodbu djece, a isti su autori postavili i teoriju o

emocionalnoj sigurnosti (raniji naziv bio je hipoteza o emocionalnoj sigurnosti) te postavili

širi obiteljski model utjecaja bračnog sukoba na djetetov osjećaj sigurnosti i psihopatologiju

(Davies i Cummings, 1994; Davies, Winter i Cicchetti, 2006). Prema ovim autorima i

njihovim modelima, osjećaj sigurnosti u obitelji (bilo u neki od dijadnih odnosa u obitelji ili

obitelj kao cjelinu) značajno pridonosi prilagodbi djeteta te djeluje kao posrednik između niza

obiteljskih varijabli i pokazatelja prilagodbe djeteta (većinom su bili usmjereni na istraživanja

problema u ponašanju i emocionalnih problema). Nadalje, isti autori navode kako postoji

potreba za istraživanjem djetetova osjećaja (ne)sigurnosti u različite obiteljske odnose, kao i

posljedica tog osjećaja po razvoj problematičnog ponašanja kod djeteta, pri čemu kao jedan

od oblika nesigurnosti navode i nesigurnost u obiteljski sustav (Forman i Davies, 2005).

Jedno od vrlo rijetkih empirijskih istraživanja o povezanosti osjećaja sigurnosti u obitelj i

razvoja djeteta (Forman i Davies, 2005) pokazalo je kako postoji povezanost nesigurnosti

djeteta u obitelj, lošijeg funkcioniranja obiteljskog sustava i emocionalnih problema i

problema u ponašanju kod adolescenta.

Ukratko, postavljenim modelom integriraju se teorijske postavke teorije privrženosti,

teorije ekoloških sustava i sistemske obiteljske teorije kako bi se na cjeloviti način objasnio

odnos obiteljskog funkcioniranja i socijalne kompetencije djeteta. Empirijska provjera

integracije postavki teorije privrženosti i sistemske obiteljske teorije u objašnjenju procesa

koji se događaju u obitelj te kako oni djeluju na razvoj do sada nije dobila mnogo pozornosti

43

u literaturi, iako se o tome teorijski pisalo (npr., Erdman i Caffery, 2003). Stoga, razvoj ovog

modela i njegova empirijska provjera dat će odgovor ne samo na to koliko su teorijske

postavke nekih teorija empirijski utemeljene, nego će i pružiti uvid u to kako je različite

teorijske okvire moguće integrirati u jedan okvir poradi dobivanja potpunije i jasnije slike

procesa putem kojih obitelj djeluje na razvoj djeteta, a što je u skladu sa suvremenim

trendovima u istraživanjima razvoja. Ovo jest i u skladu s onim što su naveli Dirks i suradnici

(2007) - postoji potreba za razvojem integriranog okvira za istraživanje socijalne

kompetencije - a elaboraciju te ideje moguće je pronaći i u radu Stumpa i suradnika (2009),

koji navode da su se istraživači uglavnom bavili manifestacijama socijalne kompetencije, a

manje istraživanjem osnova i konteksta njezina razvoja. Sažeto, predloženim modelom (Slika

1.1.) previđa se izravan i neizravan - putem osjećaja sigurnosti djeteta u obitelj - utjecaj

obiteljskog funkcioniranja na razvoj socijalne kompetencije djeteta u ranoj adolescenciji.

Osnovna pretpostavka modela jest da obiteljsko funkcioniranje utječe na sigurnost djeteta u

obitelj, a zatim sigurnost djeteta u obitelj utječe na socijalnu kompetenciju djeteta. Drugim

riječima, djetetova sigurnost u obitelj medijator je povezanosti obiteljskog funkcioniranja i

socijalne kompetencije. Pretpostavljamo da način na koji je obiteljski sustav organiziran,

odnosno razina kohezije i fleksibilnosti te komunikacija u obitelji utječu na osjećaj sigurnosti

adolescenta u obitelj. Adolescent može istraživati svoje potencijale i razvijati se u pozitivnom

smjeru ako obiteljski sustav doživljava sigurnim, odnosno procjenjuje da mu pruža sigurnu i

pouzdanu okolinu za razvoj. Osim ovog posrednog, modelom se predviđa i izravan utjecaj

obiteljskog funkcioniranja na socijalnu kompetenciju adolescenta, ali i obrnuti (povratni)

smjer utjecaja socijalne kompetencije adolescenta na obiteljsko funkcioniranje.

44

2. CILJ I HIPOTEZE ISTRAŽIVANJA

Osnovni cilj rada je istražiti odnose između obiteljskog funkcioniranja, percipirane

sigurnosti adolescenta u obitelj i socijalne kompetencije adolescenta, odnosno utvrditi kakav

je doprinos obiteljskog funkcioniranja i osjećaja sigurnosti adolescenta u obitelj u objašnjenju

razvojne promjene u socijalnoj kompetenciji kod adolescenta. Na temelju cilja istraživanja

postavljena su sljedeća specifična istraživačka pitanja:

1. Dolazi li socijalno kompetentan adolescent iz obiteljskog sustava koji je za njega


komunikacija među članovima obitelji?

2. Kako su dimenzije funkcioniranja obiteljskog sustava povezane s osjećajem sigurnosti

adolescenta u obitelj?

3. Dolazi li do promjena u socijalnoj kompetenciji djeteta, obiteljskom funkcioniranju i

sigurnosti koju dijete osjeća u obitelj na pragu adolescencije? Kako te promjene vide

adolescenti, a kako njihovi roditelji, učitelji i vršnjaci? Je li kvalitativna i kvantitativna

priroda tih promjena ista kod mladića i kod djevojaka?

4. Može li i na koji način obiteljsko funkcioniranje pridonijeti objašnjenju razvojne

promjene u socijalnoj kompetenciji kod adolescenta? Može li socijalna kompetencija

adolescenta dovesti do nekih promjena u obiteljskom funkcioniranju? Ima li obitelj isti

učinak na razvoj socijalne kompetencije mladića i na razvoj socijalne kompetencije

djevojaka?

5. Je li osjećaj sigurnosti u obitelj posredujući faktor između obiteljskog funkcioniranja i

promjene socijalne kompetencije kod djeteta koje ulazi u razvojno razdoblje

adolescencije? Posreduje li osjećaj sigurnosti između obitelji i razvoja socijalne

kompetencije na isti način za mladića i za djevojku?

Na temelju teorijskih postavki i rezultata dosadašnjih istraživanja može se

pretpostaviti da adolescent koji dolazi iz obitelji koju obilježava visoka razina zajedništva

među članovima obitelji, prilagodljivost obiteljskog sustava i dobra komunikacija te koji

obitelj doživljava kao sigurnu okolinu za razvoj ima višu socijalnu kompetenciju nego

adolescent koji odrasta u obiteljskom sustavu u kojem nema zajedništva među članovima

obitelji, koji je neprilagodljiv životnim i razvojnim promjenama, u kojem među članovima

obitelji vlada loša komunikacija i koji nije iz perspektive adolescenta sigurna okolina za

45

razvoj. Pretpostavlja se da je osjećaj sigurnosti adolescenta u obitelj pozitivno povezan s

višim razinama obiteljske kohezije i fleksibilnosti te kvalitetnom komunikacijom u obitelji.

Za očekivati je da dolazi do značajnih promjena u socijalnoj kompetenciji adolescenta,

osjećaju sigurnosti adolescenta u obitelj i obiteljskom funkcioniranju tijekom jednogodišnjeg

razdoblja obuhvaćenog istraživanjem, pri čemu se očekuje postojanje značajnih

interindividualnih razlika u intraindividalnim promjenama – očekuje se da se neki adolescenti

i njihove obitelji mijenjaju na bolje, a neki na lošije. No, pretpostavlja se da u prosjeku dolazi

do privremenog pogoršanja u socijalnoj kompetenciji, osjećaju sigurnosti adolescenta u

obitelj i obiteljskom funkcioniranju u ranoj adolescenciji, a iste kvalitativne i kvantitativne

promjene očekuju se kod mladića i kod djevojaka. Privremeno pogoršanje bit će vidljivije u

procjenama adolescenata nego u procjenama njihovih roditelja, razrednika i vršnjaka. Očekuje

se izravan i neizravan pozitivan doprinos obiteljskog funkcioniranja razvoju socijalne

kompetencije mladića i djevojaka u ranoj adolescenciji. Drugim riječima, više obiteljskog

zajedništva, veća prilagodljivost obiteljskog sustava i dobra komunikacija u obitelji izravno

pridonose pozitivnom razvoju kompetencije adolescenta, kao i neizravno - putem pozitivnog

učinka koji imaju na osjećaj sigurnosti adolescenta u obiteljski sustav.

46

3. PREDISTRAŽIVANJE

Osnovna svrha provedenog predistraživanja bila je razvoj i psihometrijska provjera

Skale obiteljskog funkcioniranja i odabir čestica za vršnjačke procjene za primjenu u glavnom

istraživanju. Skala obiteljskog funkcioniranja konstruirana je za potrebe ovog istraživanja te

je po prvi puta korištena u istraživanju s adolescentima i njihovim roditeljima. Stoga, u ovoj

fazi razvoja skale bilo je potrebno napraviti analizu konstruktne valjanosti i pouzdanosti skale

te izostaviti čestice koje ne pridonose valjanosti i pouzdanosti, a dodatno opterećuju rezultat

formiran na temelju skale nevaljanim izvorom varijabiliteta. Odabir čestica za vršnjačke

procjene socijalne kompetencije adolescenta, koje će se koristiti u glavnom istraživanju, bilo

je potrebno učiniti na temelju određenih sadržajnih i statističkih kriterija. Uz to, ovim se

predistraživanjem željelo provjeriti u kojoj je mjeri obiteljsko funkcioniranje, izmjereno

Skalom obiteljskog funkcioniranja, povezano s određenim pokazateljima socijalne

kompetencije adolescenta dobivene na temelju različitih izvora. Također, željelo se provjeriti

u kojoj je mjeri prisutnost problema u ponašanju i emocionalnih problema kod adolescenta

povezana s obiteljskim funkcioniranjem. Stoga, u ovom dijelu radnje prikazat će se rezultati

provjere valjanosti i pouzdanosti novo konstruiranog instrumenta za mjerenje obiteljskog

funkcioniranja, opisat će se proces odabira čestica za vršnjačke procjene i ukratko prikazati

kako su dimenzije obiteljskog funkcioniranja (izmjerene novo razvijenom skalom) povezane

sa pokazateljima socijalne kompetencije i poteškoća kod adolescenata.

3.1 Metoda

3.1.1 Postupak, nacrt i sudionici predistraživanja

Predistraživanje je provedeno tijekom travnja, svibnja i lipnja 2009. godine u tri

osnovne škole na području grada Zagreba. Za provedbu ovog istraživanja dobivena je

suglasnost Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta RH. Nacrt predistraživanja bio je

transverzalnog tipa, odnosno uključivao je prikupljanje podataka u jednoj vremenskoj točki.

Prvotno su kontaktirani ravnatelji i stručni suradnici u osnovnim školama, a nakon toga

roditelji i djeca. Ukupno je kontaktirano 357 obitelji, odnosno 357 roditelja učenika 6. i 7.

razreda, a na sudjelovanje u istraživanju pristalo je 116 obitelji (32,5%). Roditeljima je

47

pismena suglasnost zajedno s upitnikom za oca i upitnikom za majku u koverti poslana po

djetetu. Nakon što su roditelji popunili upitnik i potpisali suglasnost, zamoljeni su, putem

pisane upute, da suglasnost i upitnike u zalijepljenoj koverti daju djetetu koje će kovertu

donijeti natrag u školu. Nakon što su dobivena roditeljska odobrenja i upitnici, adolescenti su

popunjavali upitnik u školi. Adolescenti i njihovi roditelji upitnike su popunjavali pod

strukturiranim zaporkama pomoću kojih su njihovi upitnici kasnije spojeni. Razrednici su

dobili upitnike na kojima su bila navedena imena i prezimena djece zajedno s uputom za

popunjavanje. Nakon što su popunili upitnike, razrednici su upitnike stavili u jednu kovertu

koju su vraćali ili stručnom suradniku u školi ili istraživaču. Strukturirane zaporke uparene su

s imenima i prezimenima djece, zbog potrebe spajanja odgovora adolescenata, roditelja i

razrednika te statističke obrade rezultata. Adolescentima, roditeljima i razrednicima bila je

zajamčena povjerljivost prikupljenih podataka, a osim istraživača nitko drugi nije imao uvid u

odgovore i pojedinačne rezultate prikupljene u istraživanju.

S obzirom na to da neka djeca nisu bila u školi za vrijeme popunjavanja upitnika,

konačan uzorak čini 104 djece koja su popunila upitnik tijekom jednog školskog sata

(većinom sata razredne zajednice). U ovoj ranoj fazi razvoja i provjere Skale obiteljskog

funkcioniranja bilo je potrebno uzeti u obzir mišljenja različitih članova obitelji i mogući

utjecaj strukture obitelji na rezultate provjere. S obzirom na mali broj sudionika istraživanja

nije bilo mogućnosti provjere tog utjecaja pa se u daljnjim analizama u predistraživanju

koristi uzorak od 80 djece iz dvoroditeljskih obitelji koja su imala popunjene upitnike za oba

roditelja koji su u braku.

Od 80 adolescenata iz dvoroditeljskih obitelji njih 44 učenici su 6. razreda, a 36

učenici 7. razreda. Prosječna dob adolescenata jest 13,21 godine (TR = 12-14; Sd = 0,69).

Djevojčice su činile 53,8% ukupnog uzorka. Sudjelovalo je 80 majki, a prosječna dob majki

jest 42,77 godina (Sd = 5,49; TR = 28-56) te 78 očeva i 2 poočima, pri čemu je njihova

prosječna dob 45,35 godina (Sd = 7,01; TR = 35-71). Roditelji su u prosjeku 15 godina u

braku (TR = 2-39; Sd = 5,83). Većina majki (50,6%) i očeva (46,3%) životni standard svoje

obitelji ocjenjuje sličnim većini drugih obitelji, dok većina adolescenata (47,5%) životni

standard svoje obitelji ocjenjuje nešto višim u odnosu na druge obitelji. Većina majki (87,5%)

i očeva (82,5%) je zaposleno. Od ukupnog broja majki njih 55,0% ima završenu srednju

školu, 39,5% ih ima višu školu ili fakultet, jedna majka ima osnovnu školu, a dvije majke nisu

odgovorile. Od ukupnog broja očeva njih 51,3% ima završenu srednju školu, 46,3% ih ima

višu školu ili fakultet, jedan otac ima osnovnu školu te jedan otac nije odgovorio. Za 48

48

adolescenata dobivene su procjene socijalne kompetencije od razrednika ili razrednice

(N=10).

Ovi podatci o sociodemografskim obilježjima djece, roditelja i obitelji prikupljeni su

kratkim upitnikom konstruiranim za potrebe predistraživanja koji je obuhvaćao: pitanja o dobi

i spolu djece i roditelja, pitanje o obrazovanju roditelja (od 1-osnovna škola do 4-fakultet),

pitanje o radnom statusu roditelja (npr., za oca - zaposlen, nezaposlen, umirovljenik), pitanje

o bračnom statusu roditelja (npr., za oca - u braku, izvanbračna zajednica, razveden, udovac) i

pitanje o životnom standardu obitelji (od 1-jako loš, znatno niži od većine drugih obitelji do

5-odličan, znatno viši od većine drugih obitelji).

3.1.2 Razvoj Skale obiteljskog funkcioniranja

Skala obiteljskog funkcioniranja konstruirana je, pod Kružnim modelom bračnog i

obiteljskog sustava (Olson i Gorall, 2003), za potrebe ovog istraživanja. Prema modelu,

obitelj i njeno funkcioniranje mogu se opisati sljedećim trima dimenzijama: obiteljskom

kohezijom ili zajedništvom, fleksibilnosti ili prilagodiljvosti i komunikacijom. Obiteljska

kohezija je emocionalna povezanost među članovima obitelji (Olson i Gorall, 2003), a

uključuje: odanost obitelji, emocionalnu bliskost, podršku, druženje članova obitelji, dijadne

odnose u obitelji (bračni odnos i odnos roditelj-dijete), zajedničko provođenje vremena,

obiteljski prostor (privatnost), donošenje odluka, druženje s obiteljskim prijateljima,

zajedničke interese članova obitelji i zajedničko provođenje slobodnoga vremena (Olson i

Gorall, 2003). Obiteljska fleksibilnost definira se kao kvaliteta i izraz vodstva i organizacije

unutar obitelji, odnosa uloga i pravila u obitelji te pregovaranje u obitelji (Olson i sur., 2007).

Fleksibilnost obitelji uključuje: vodstvo i disciplinu u obitelji, pregovaranje u obitelji, uloge u

obitelji, rutinu obitelji i obiteljska pravila. Obiteljska fleksibilnost je sposobnost obiteljskog

sustava da u situacijama stresa i razvoja promijeni (odnosno mijenja) strukturu moći, uloge i

pravila u bliskim odnosima unutar obitelji (Olson i sur., 1979). Treća dimenzija je

komunikacija, a ona podržava druge dvije dimenzije te omogućuje obiteljskom sustavu da

mijenja svoju razinu kohezije i fleksibilnosti kroz vrijeme i tijekom različitih razvojnih

tranzicija (Olson i Gorall, 2003). Obiteljska komunikacija uključuje: empatiju, aktivno

slušanje, zauzimanje za sebe na prihvatljiv način, pokazivanje osjećaja, iskazivanje mišljenja,

slanje jasnih poruka, ostajanje na temi tijekom razgovora i poštivanje sugovornika tijekom

razgovora unutar obiteljskog sustava i između članova obitelji.

49

Nova skala zamišljena je kao mjera triju opisanih dimenzija funkcioniranja obiteljskog

sustava, a prilikom osmišljavanja čestica pozornost se posvetila sadržaju koji dimenzije

pokrivaju. Razvoj skale započeo je osmišljavanjem tvrdnji, odnosno čestica koje opisuju

koheziju, fleksibilnost i komunikaciju, a posebna pozornost posvećena je jasnoći i

jednoznačnosti tvrdnji (čestica). S obzirom da se model pod kojim je skala konstruirana

temelji i na sistemskoj teoriji, pozornost se posvetila i tome da sadržaj čestica skale odražava

obitelj kao sustav, a ne dijadne odnose unutar obitelji (čestice su osmišljene na način da mjere

dinamiku i funkcioniranje cjelokupnog obiteljskog sustava iz individualne perspektive člana

tog sustava). Iz prvotno osmišljenog šireg skupa tvrdnji odabrano je 90 tvrdnji, odnosno po 30

tvrdnji za svaku dimenziju. Grupa stručnjaka (troje sveučilišnih profesora iz psihologije

zajedno s autoricom skale) raspravilo je o tih 90 čestica, te je posljedično odabrano 60 (20 po

dimenziji), koje sadržajno najbolje odražavaju dimenzije obiteljskog funkcioniranja. Uz to,

neke su čestice skraćene, a neke pojednostavljene. Poslije toga dvoje djece u dobi od 13

godina pročitalo je sve tvrdnje i o njima raspravilo s autoricom skale, a na osnovi njihovih

komentara neke su čestice skraćene i/ili pojednostavljene. Na taj način odabrane su čestice

koje će činiti skalu u predistraživanju.

Zaključno, novo razvijena skala sastoji se od 60 čestica koje mjere obiteljsku koheziju,

fleksibilnost i komunikaciju. Svaka dimenzija zastupljena je sa po 20 čestica i čini posebnu

subskalu (prikaz čestica – Tablica 3.2, 3.3. i 3.4.). Rezultate je moguće formirati na temelju

pojedinih subskala te onda oni odražavaju pojedine dimenzije obiteljskog funkcioniranja ili

pak formirati jedan ukupan rezultat za skalu u cjelini, koji označava ukupno funkcioniranje

obitelji kao sustava. Format za odgovore čini skala Likertovog tipa od četiri stupnja

(1=„potpuno netočno za moju obitelj“, 2=“uglavnom netočno za moju obitelji“, 3=“uglavnom

točno za moju obitelj“, 4=“potpuno točno za moju obitelj“), pri čemu viši rezultati na skali

ukazuju na bolje funkcioniranje obitelji u cjelini, odnosno višu koheziju i fleksibilnost

obiteljskog sustava te bolju komunikaciju unutar obitelji. U ovom obliku skala je primijenjena

u predistraživanju, a sudionici predistraživanja, odnosno adolescenti i njihovi roditelji trebali

su procijeniti koliko dobro navedene tvrdnje trenutno opisuju njihovu obitelji.

3.1.3 Pokazatelji socijalne kompetencije i poteškoća adolescenta

U predistraživanju su primijenjene dvije skale za procjenu snaga i kompetencija

adolescenta, koje služe kao pokazatelji socijalne kompetencije (Skala za procjenu ponašanja i

50

emocija i Skala socijalne inicijative), te jedan upitnik kojim se mjere problemi u ponašanju i

emocionalni problemi adolescenata (Upitnik sposobnosti i poteškoća). Primjenom više

različitih skala i upitnika nastojalo se na što bolji način zahvatiti funkcioniranje adolescenta u

različitim socijalnim kontekstima (npr., obitelj, škola, vršnjaci). Osim od samih adolescenata,

informacije o njihovom ponašanju dobivene su i od njihovih roditelja i razrednika.

Skala za procjenu ponašanja i emocija (eng. Behavioral and Emotional Rating Scale –

2nd Edition, BERS-2, Epstein, 2004) namijenjena je mjerenju emocionalnih i ponašajnih

snaga djeteta između 11 i 18 godine života, pri čemu 52 čestice skale opisuje djetetove

vještine, kompetencije i karakteristike u pet različitih domena ili područja funkcioniranja

(interpersonalno, intrapersonalno, školsko, obiteljsko, afektivno), čineći pri tome pet različitih

subskala. Subskala Interpersonalna snaga (eng. Interpresonal Strength) sastoji se od 15

čestica i mjeri djetetovu sposobnost kontrole emocija i ponašanja u socijalnim situacijama

(npr., prihvaćanje kritike, prihvaćanje odgovornosti za vlastito ponašanje) (primjer čestice –

„Ako povrijedim ili uzrujam druge, ja im se ispričam.“). Subskala Uključenost u obitelj (eng.

Family Involvement) sastoji se od 10 čestica i mjeri djetetovo sudjelovanje u obiteljskom

životu i njegove odnose s obitelji (npr., odnos s braćom i sestrama, odnos s roditeljima)

(primjer čestice – „U svojoj obitelji osjećam se prihvaćeno.“). Subskala Intrapersonalna snaga

(eng. Intrapersonal Strength) sastoji se od 11 čestica i mjeri kako dijete općenito doživljava i

gleda na svoje kompetencije i postignuća (npr., pričanje o pozitivnim aspektima života,

samopouzdanje) (primjer čestice – „Tražim pomoć od svojih prijatelja.“). Subskala Školsko

funkcioniranje (eng. School Functioning) sastoji se od 9 čestica i mjeri djetetove

kompetencije u školi i školskim zadatcima (npr., završavanje školskih zadataka na vrijeme,

redovito pohađanje škole) (primjer čestice – „Svoje školske obveze izvršavam na vrijeme.“).

Subskala Afektivna (emocionalna) snaga (eng. Affective Strength) sastoji sa od 7 čestica i

mjeri djetetovu sposobnost pokazivanja osjećaja koje ima za druge ljude te prihvaćanje

naklonosti i pažnje koju mu drugi ljudi daju (npr., pokazivanje zabrinutosti za osjećaje drugih,

izražavanje osjećaja prema drugima) (primjer čestice – „Nekome dam do znanja kad sam

povrijeđen.“). (Ovdje treba spomenuti da postoji još jedna dodatna subskala nazvana Snage za

karijeru (eng. Career Strength), koja mjeri djetetove profesionalne aspiracije i interese te

sposobnost planiranja karijere, ali ona nije korištena u ovom predistraživanju.) Moguće je

formirati rezultate na subskalama ili pak formirati jedan ukupni rezultata na temelju svih

subskala koji onda označava indeks snage adolescenta, pri čemu viši rezultati ukazuje na višu

kompetenciju adolescenta. Skala ima verzije za samoprocjenu te procjenu djeteta od drugih

osoba koje poznaju dijete (roditelja i učitelja), a ponašanje i emocije djeteta procjenjuju se na

51

skali od četiri stupanja (od 0 - uopće se ne odnosi na mene/moje dijete do 3 - potpuno se

odnosi na mene/moje dijete). U predistraživanju je korištena verzija za samoprocjenu i verzija

za procjenu roditelja i učitelja, pri čemu su oba roditelja i razrednik ili razrednica

procjenjivala ponašanje i emocije adolescenta tijekom prethodnih šest mjeseci. Pouzdanost

skale i većine subskala u različitim uzorcima u predistraživanju jest zadovoljavajuća, uz

napomenu o nešto nižoj pouzdanosti dvije subskale (Obiteljska uključenost i Intrapersonalne

snage) u uzorku adolescenata (Tablica 3.1.). U daljnjoj analizi rezultata bit će korišten ukupan

rezultat na Skali za sva četiri uzorka (adolescenti, majke, očevi i razrednici).

Skala socijalne inicijative (eng. Social Initiative scale; Barber i Erickson, 2001) mjeri

nastojanje adolescenta da potakne socijalnu interakciju s vršnjacima i odraslima u grupi i u

školi. Skala se sastoji od 13 čestica (npr., „Uživam družiti se i pričati s vršnjacima.“), a format

za odgovore čini skala Likertovog tipa od pet stupnjeva (od 1=„nikada“ do 5=„jako često“).

Viši rezultat na skali odražava veću prisutnost mjerenog konstrukta kod adolescenata. Skalu

su u predistraživanju popunjavali adolescenti, a pouzdanost iznosi 0,72.

Obje skale korištene za procjenu socijalne kompetencije, Skala za mjerenje socijalne

inicijative i Skala za procjenu ponašanja i emocija, prevedene su na hrvatski jezik istom

procedurom. Skalu je prvo jedna osoba (profesor engleskoga jezika) prevela na hrvatski jezik,

a zatim je druga osoba (profesor engleskog jezika) taj hrvatski prijevod prevela na engleski

jezik. Nakon toga autorica istraživanja i jedan psiholog u dogovoru s dva prevoditelja

napravili su usporedbu originalnih engleskih čestica s engleskim prijevodom te su zatim u

hrvatskom prijevodu napravljene određene izmjene i formirane konačne verzije čestica.

Prijevod skala korištenih u predistraživanju učinjen je u skladu s preporukama struke za

međukulturalna istraživanja (van de Vijver i Leung, 1997).

Prisutnost određenih problema u ponašanju i emocionalnih problema kod adolescenata

ispitana je kroz Upitnik sposobnosti i poteškoća (eng. Strengths and Difficulties

Questionnaire; Goodman, 1997). Ovaj upitnik predstavlja mjeru poteškoća u ponašanju i

emocionalnih poteškoća te prosocijalnog ponašanja kod adolescenata, a sastoji se od sljedećih

pet subskala (od kojih je svaka zastupljena sa po pet čestica): emocionalni simptomi (npr.,

„Često je nesretna, potištena ili plačljiva.“), problemi u ponašanju (npr., „Često ima nastupe

bijesa ili razdražljivost.“), hiperaktivnost (npr., „Stalno se vrpolji i nemirna je.“), problemi u

odnosu s vršnjacima (npr., „Druga djeca ju zadirkuju ili maltretiraju.“) i kategorija odnosa

prema društvu ili prosocijalno ponašanje (npr., „Ima obzira prema osjećajima drugih.“).

Ukupan rezultat na skali poteškoća čini zbroj četiri subskale koje mjere poteškoće, dok se

peta subskala koja mjeri pozitivne oblike ponašanja ne koristi prilikom formiranja ukupnog

52

rezultata. Upitnik, dostupan na hrvatskom jeziku (SDQ - Information for researchers and

professionals about the Strengths & Difficulties Questionnaires1; Marzocchi i sur., 2004), ima

verzije za samoprocjenu te procjenu ponašanja djeteta od roditelja i učitelja. Postoji verzija za

djecu od 11 do 17 godina života koja je primijenjena u ovom istraživanju. Upitnik su u

predistraživanja popunjavali roditelji i adolescenti, pri čemu su na čestice odgovarali na skali

od tri stupanja (0=„netočno“, 1=“djelomično točno“, 2=„potpuno točno“) procjenjujući

ponašanje adolescenta tijekom posljednjih šest mjeseci. Pouzdanost različitih subskala u

predistraživanju nije zadovoljavajuća, uz iznimku subskale koja mjeri hiperaktivnost i odnos

prema društvu. U obradi rezultata koristit će se samo ukupan rezultat poteškoća na Upitniku

formiran na temelju četiri subskale koje mjere poteškoće (Tablica 3.1.).

Tablica 3.1. Pouzdanost Skale za procjenu ponašanja i emocija te Upitnika sposobnosti i poteškoća u predistraživanju

Uzorak Skala/Subskala

Adolescenti Majke Očevi Razrednici

Skala za procjenu ponašanja i emocija 0,89 0,93 0,94 0,96

Interpersonalna snaga 0,84 0,87 0,87 0,94

Obiteljska uključenost 0,46 0,68 0,74 0,74

Intrapersonalna snaga 0,54 0,80 0,82 0,82

Školsko funkcioniranje 0,73 0,88 0,87 0,95

Afektivna snaga 0,79 0,78 0,72 0,84

Ukupan rezultat za poteškoće 0,72 0,81 0,78 -

Emocionalni simptomi 0,52 0,66 0,59 -

Problemi u ponašanju 0,50 0,27 0,53 -

Hiperaktivnost 0,65 0,76 0,72 -

Problemi u odnosu sa vršnjacima 0,36 0,54 0,46 -

Odnos prema društvu 0,64 0,56 0,68 -

1 Pribavljeno 20.4.2008. godine sa http://www.sdqinfo.com/

53

3.2 Rezultati

3.2.1 Psihometrijska provjera Skale obiteljskog funkcioniranja

S obzirom da je Skala obiteljskog funkcioniranja konstruirana za potrebe ovog

istraživanja, prije daljnjeg korištenja Skale bilo je potrebno učiniti psihometrijsku analizu

instrumenta. U svrhu provjere valjanosti skale izračunate su faktorske analize na zajedničke

faktore za svaku subskalu u uzorcima adolescenata, majki i očeva te zatim u ukupnom,

cijelom uzorku kojeg su činili svi sudionici predistraživanja. Budući da je ova faza provjere

skale po svojoj prirodi više eksploratorna nego konfirmatorna, korištena je eksploratorna

faktorska analiza. Dobivena faktorska zasićenja čestica uspoređivana su s obzirom na

korišteni uzorak (uspoređivana su zasićenja dobivena u tri uzorka - adolescenti, majke i očevi)

te se analiziralo koje od čestica imaju niska faktorska zasićenja (npr., manja od 0,30). U svrhu

provjere pouzdanosti izračunate su korelacije pojedinih čestica s ukupnim rezultatom te su

izračunati koeficijenti unutarnje konzistencije za svaku subskala posebno u različitim

uzorcima. Također, izračunate su i standardne devijacije za svaku česticu u različitim

uzorcima kako bi se na temelju toga mogla razmatrati diskriminativnost čestica. Ova analiza

psihometrijskih karakteristika novo razvijene skale učinjena je posebno za svaku subskalu, a u

skladu s tim bit će prikazani i rezultati.

Subskala obiteljske kohezije

Svih 20 čestica subskale podvrgnuto je faktorskoj analizi na zajedničke faktore s

unaprijed zadanim jednim faktorom u uzorku adolescenata, majki i očeva, a sažeti prikaz

rezultata provedenih faktorskih analiza nalazi se u Prilogu (Tablica 1.). Na isti način

provedena je faktorska analiza na cijelom uzorka sudionika (N = 240), a zasićenja prvim

faktorom nalaze su u Tablici 3.2. U uzorku adolescenata pokazalo se da čestice 3, 6, 7, 8 i 12

nemaju zasićenje prvim faktorom više od 0,30 te čestica 15 u uzorku majki i očeva. Od svih

čestica samo čestica 15 nema zasićenje više od 0,30 kada se promotre zasićenja prvim

faktorom dobivena u cijelom uzorku sudionika (Tablica 3.2.). Kada se promotri sadržaj tih

čestica s niskim zasićenjem, u usporedbi s ostalim česticama, može se zaključiti da one

svojim sadržajem ne pridonose novost u procjenu kohezije. Na primjer, čestica 15 („Obično

se svatko bavi svojim obvezama kada smo kod kuće.“) prema sadržaju vjerojatno mjeri isto

ponašanje članova obitelji koje mjeri i čestica 5 („Postoji vrlo malo aktivnosti koje radimo

54

zajedno kao obitelj.“) ili čestica 11 („Članovi moje obitelji izbjegavaju jedni druge kada su

kod kuće.“), što može ukazivati na to da se sadržajna valjanost subskale ne bi smanjila

izostavljanjem čestice 15. U primijenjenoj verziji subskale u predistraživanju ostavljene su

drugačije formulirane čestice vrlo sličnog sadržaja kako bi se naknadno, uz pomoć statističkih

pokazatelja, moglo utvrditi koja od čestica na pouzdaniji i valjaniji način mjeri obiteljsku

koheziju.

Razmatrajući korelacije čestica s ukupnim rezultatom na subskali u cijelom uzorku

(Tablica 3.2.), kao i u uzorku adolescenata, majki i očeva posebno (Prilog, Tablica 2.), može

se zaključiti da iste čestice koje nemaju visoka zasićenja nemaju ni visoku povezanost s

ukupnim rezultatom na subskali, sukladno očekivanju. Kada se promotri varijabilitet čestica

(Tablica 3.2.), može se uočiti da čestica 16 ima najmanji varijabilitet u odnosu na druge

čestice, što ukazuje na slabu driskriminativnu valjanost čestice s obzirom na mjereni

konstrukt. Uzimajući u obzir faktorska zasićenje čestica, korelaciju čestica s ukupnim

rezultatom na skali, varijabilitet čestica, sadržaj čestica te socijalnu poželjnost sadržaja čestica

odlučeno je da se iz subskale izostave čestica 3 („Možemo se osloniti jedni na druge.“),

čestica 7 („Pomažemo jedni drugima.“), čestica 15 („Obično se svatko bavi svojim obvezama

kada smo kod kuće.“) i čestica 16 („Hrabrimo i tješimo jedni druge.“).

Na osnovi izračunatih Tuckerovih koeficijenata kongruencije (k) za parove adolescent-

majka (k = 0,85), adolescent-otac (k = 0,88) i otac-majka (k = 0,98) možemo zaključiti da su

faktorska rješenja prvog faktora skraćene verzije subskale dobivena u uzorcima adolescenata,

majki i očeva podudarna. Usporedbom koeficijenta unutarnje konzistencije subskale s 20

čestica i skraćene verzije subskale s 16 čestica (Tablica 3.2.) može se zaključiti kako

izostavljanje četiri čestice nije uvelike smanjilo pouzdanost subskale. Stoga, u daljnjim

analizama bit će korištena ova skraćena verzija subskale, koja će ujedno biti i primijenjena u

glavnom istraživanju.

55

Tablica 3.2. Zasićenja prvim faktorom iz faktorske analize na zajedničke faktore, korelacija pojedine čestice s ukupnim rezultatom i varijabilitet čestica za Subskalu obiteljska kohezija za cijeli uzorak (N = 240)

Čestica Zasićenj

e rit Sd

1. U mojoj obitelji postoji osjećaj zajedništva. 0,65 0,57 0,50

2. Članovi moje obitelji vrlo malo se međusobno druže. (R) 0,34 0,35 0,81

3. Možemo se osloniti jedni na druge. 0,56 0,45 0,47

4. Radije provodimo vrijeme sa svojim prijateljima nego jedni s drugima. (R)

0,44 0,50 0,77

5. Postoji vrlo malo aktivnosti koje radimo zajedno kao obitelj. (R) 0,44 0,48 0,89

6. Svi članovi moje obitelji sudjeluju u donošenju odluka koje se tiču obitelji.

0,39 0,35 0,66

7. Pomažemo jedni drugima. 0,64 0,51 0,42

8. Imamo obiteljske prijatelje s kojima se družimo. 0,48 0,39 0,62

9. Članovi moje obitelji imaju zajedničke interese. 0,45 0,44 0,64

10. Članovi moje obitelji svoje slobodno vrijeme najradije provode svatko na svoj način. (R)

0,45 0,51 0,87

11. Članovi moje obitelji izbjegavaju jedni druge kada su kod kuće. (R) 0,53 0,49 0,57

12. Svi članovi moje obitelji osjećaju se voljeno od drugih članova. 0,42 0,35 0,62

13. Među članovima moje obitelji ima malo povjerenja. (R) 0,44 0,42 0,62

14. Članovi moje obitelji podrška su jedni drugima. 0,69 0,57 0,53

15. Obično se svatko bavi svojim obvezama kada smo kod kuće. (R) 0,22 0,24 0,85

16. Hrabrimo i tješimo jedni druge kada se nešto loše dogodi. 0,52 0,42 0,37

17. Članovi moje obitelji ponekad iznevjere jedan drugoga. (R) 0,36 0,40 0,77

18. Članovi moje obitelji međusobno su bliski. 0,67 0,55 0,41

19. Moja obitelj je svakom svom članu izvor podrške. 0,62 0,49 0,45

20. Postoji vrlo malo aktivnosti koje vole raditi svi članovi moje obitelji. (R)

0,35 0,37 0,87

Cronbach α 0,84 Cronbach α (bez čestica 3, 7, 15 i 16) 0,82

56

Subskala obiteljske fleksibilnosti

Svih 20 čestica subskale podvrgnuto je faktorskoj analizi na zajedničke faktore s

unaprijed zadanim jednim faktorom u uzorku adolescenata, majki i očeva, a sažeti prikaz

rezultata provedenih faktorskih analiza nalazi se u Prilogu (Tablica 3.). Na isti način

provedena je faktorska analiza koristeći cijeli uzorka sudionika (N = 240), a zasićenja prvim

faktorom nalaze su u Tablici 3.3. U uzorku adolescenata čestice 1, 4, 14 i 18 nemaju zasićenje

prvim faktorom više od 0,30, a u uzorku majki to su čestice 1, 9 i 14, te u uzorku očeva

čestice 1, 9, 14 i 17 (Tablica 3. u Prilogu). Kada se promotre zasićenja prvim faktorom

dobivena na cijelom uzorku sudionika, čestica 1 ima vrlo nisko i negativno zasićenje, a

čestice 9 i 17 imaju zasićenje manje od 0,30 (Tablica 3.3.). Nadalje, čestica 1 ima vrlo nisku i

negativnu povezanost s ukupnim rezultatom u sva tri uzorka (Tablica 4. u Prilogu), te u

cijelom uzorku. Čestica 14 ima nisu povezanost s ukupnim rezultatom kada se promotri cijeli

uzorak (Tablica 3.2.) i sva tri uzorka (Tablica 4. u Prilogu). Varijabilitet čestica 1 i 14

(Tablica 3.3.) jako je velik, a vrlo je vjerojatno da su te dvije čestice na potpuno drugačiji

način doživljene i interpretirane među adolescentima i njihovim roditeljima. Uzimajući u

obzir ove rezultate može se zaključiti da bi čestice 1 i 14 svakako trebalo izostaviti iz daljnje

analize i ove subskale. Nadalje, proces odlučivanja koje čestice zadržati u konačnoj verziji

subskale, a koje izostaviti, temeljio se na analizi korelacija čestica s ukupnim rezultatom,

standardnih devijacija čestica i faktorskih zasićenja čestica, ali je obuhvaćao i ponovnu

analizu sadržaja čestica. Ukratko, odlučeno je kako čestice 6, 8 i 16 neće biti zadržane u

konačnoj verziji subskale zbog sadržaja koji mjere, a koji se pokazao različitim od onog što

obuhvaća konstrukt fleksibilnosti obiteljskog sustava.

Zaključno, izostavljene su čestica 1 („U mojoj obitelji zna se tko je „glava obitelji“.“),

čestica 6 („Svaki član moje obitelji zadužen je za neki kućanski posao.“), čestica 8 („U mojoj

obitelji postoje neka pravila ponašanja koja svi moramo poštivati.“), čestica 14 („Članovi

moje obitelji često raspravljaju o tome tko će obaviti koji kućanski posao.“) i čestica 16

(„Članovi moje obitelji nezadovoljni su kućanskim poslovima koji su im dodijeljeni.“). Ovim

skraćivanjem pouzdanost subskale se ne mijenja (Tablica 3.3.), a Tuckerovi koeficijenti

kongruencije za parove adolescent-majka (k=0,88), adolescent-otac (k=0,90) i majka-otac

(k=0,99) ukazuju na podudarnost faktorskih rješenja prvog faktor skraćene subskale. U

daljnjim analizama bit će korištena skraćena verzija subskale, koja će se koristiti i u glavnom

istraživanju.

57

Tablica 3.3. Zasićenja prvim faktorom iz faktorske analize na zajedničke faktore, korelacija pojedine čestice s ukupnim rezultatom i varijabilitet čestica za Subskalu obiteljska fleksibilnost za cijeli uzorak (N = 240) Čestica zasićenje rit Sd

1. U mojoj obitelji zna se tko je „glava obitelji“. (R) -0,158 -0,074 1,069

2. Članovi moje obitelji prilagođavaju se jedni drugima. 0,632 0,511 0,614

3. Lako se prilagođavamo različitim promjenama u obitelji. 0,527 0,446 0,623

4. Moja obitelj se dobro nosi sa životnim problemima. 0,531 0,429 0,526

5. U mojoj obitelji sukobe nastojimo riješiti tako da se nakon njih nitko ne osjeća loše.

0,627 0,514 0,580

6. Svaki član moje obitelji zadužen je za neki kućanski posao. 0,584 0,485 0,912

7. U mojoj obitelji djeca i roditelji zajedno donose odluke važne za cijelu obitelj.

0,560 0,497 0,717

8. U mojoj obitelji postoje neka pravila ponašanja koja svi moramo poštivati.

0,668 0,555 0,702

9. U mojoj obitelji samo jedna osoba donosi odluke. (R) 0,271 0,347 0,712

10. Probleme u obitelji pokušavamo riješiti na više načina. 0,409 0,315 0,600

11. Pravila ponašanja u mojoj obitelji prečesto se mijenjaju. (R) 0,513 0,486 0,702

12. U mojoj obitelji ima puno besmislenih pravila ponašanja. (R) 0,435 0,447 0,666

13. Teško mi je reći koja su pravila ponašanja u mojoj obitelji. (R) 0,344 0,374 0,914

14. Članovi moje obitelji često raspravljaju o tome tko će obaviti koji kućanski posao. (R)

0,098 0,169 1,002

15. U mojoj obitelji zna se koje su dužnosti roditelja, a koje djece. 0,518 0,378 0,672

16. Članovi moje obitelji nezadovoljni su kućanskim poslovima koji su im dodijeljeni. (R)

0,493 0,474 0,865

17. U mojoj obitelji jedan osoba ima moć nad drugima. (R) 0,267 0,344 0,693

18. Lako donosimo odluke koje su važne za cijelu obitelji. 0,513 0,404 0,714

19. Netko od članova moje obitelji ne može se prilagoditi drugim članovima. (R)

0,503 0,460 0,799

20. Članovi moje obitelji ne znaju što učiniti kada se nešto loše dogodi. (R)

0,410 0,353 0,717

Cronbach α 0,81 Cronbach α (bez čestica 1, 6, 8, 14 i 16) 0,80

58

Subskala obiteljske komunikacije

Sve čestica ove subskale podvrgnute su faktorskoj analizi na zajedničke faktore s

unaprijed zadanim jednim faktorom u sva tri uzorka (Tablica 5. u Prilogu) i u cijelom uzorku

(Tablica 3.4.). Faktorska zasićenja u ukupnom uzorku (Tablica 3.4.) i u tri uzorka (Tablica 5.

u Prilogu) pokazuju da čestice 6, 9, 12, 15 i 16 nemaju zasićenje više od 0,30 prvim faktorom,

s tim da je izuzetak čestica 4 koja u uzorku adolescenata nema zasićenje više od 0,30, ali u

uzorku očeva i majki ima (Tablica 5. u Prilogu). Iste čestice (6, 9, 12, 15 i 16) imaju nisu

povezanost s ukupnim rezultatom na subskali, s tim da neke od tih čestica imaju i negativnu

povezanost s ukupnim rezultatom (Tablica 6. u Prilogu). Uglavnom, negativna faktorska

zasićenja i povezanost s ukupnim rezultatom na subskali mogu ukazivati na različito

shvaćanje sadržaja čestica među članovima obitelji od teorijski očekivanog. Stoga, iz daljnje

primjene izostavljene su čestica 6 („Često raspravljamo o tome tko je što rekao od članova

obitelji.“), čestica 9 („Svi smo uznemireni kada je jedan član obitelji uznemiren.“), čestica 12

(„U mojoj obitelji ne pokazujemo kada smo ljuti.“), čestica 15 („Pričamo o drugim članovima

obitelji kada oni nisu prisutni.“) i čestica 16 („Svi smo tužni ako se jednom članu obitelji

nešto loše desi.“). Izostavljanjem pet čestica koje imaju niska zasićenja i korelacije s ukupnim

rezultatom povećava se pouzdanost subskale (Tablica 3.4.). Ponovno su provedene faktorske

analize na zajedničke faktore na skraćenoj subskali za tri uzorka, a Tucekrovi koeficijenti

kongruencije za parove adolescent-majka (k=0,96), adolescent-otac (k=0,96) i majka-otac

(k=0,99) ukazuju na podudarnost faktorskih rješenja za prvi faktor skraćene subskale. U

daljnjim analizama koristit će se skraćena verzija subskale, koja će ujedno biti i primijenjena

u glavnom istraživanju.

59

Tablica 3.4. Zasićenja prvim faktorom iz faktorske analize na zajedničke faktore, korelacija pojedine čestice s ukupnim rezultatom i varijabilitet čestica za Subskalu obiteljska komunikacija za cijeli uzorak (N = 240) Čestica zasićenje rit Sd

1. Međusobno razgovaramo o problemima koje imamo. 0,596 0,484 0,598

2. U mojoj obitelji svi mogu reći svoje mišljenje. 0,588 0,513 0,417

3. Članovi moje obitelji slušaju jedni druge tijekom razgovora. 0,611 0,536 0,623

4. Svađamo se većinu vremena kad smo kod kuće. (R) 0,310 0,319 0,619

5. Članovi moje obitelji jedno govore, a drugo rade. (R) 0,606 0,591 0,717

6. Često raspravljano o tome tko je što rekao od članova obitelji. (R) 0,250 0,267 0,854

7. Nakon obiteljske svađe neko vrijeme ne razgovaramo jedni s drugima. (R)

0,487 0,472 0,831

8. Članovi moje obitelji međusobno vrlo malo razgovaraju. (R) 0,462 0,430 0,690

9. Svi smo uznemireni kada je jedan član obitelji uznemiren. (R) 0,000 -0,038 1,001

10. Članovi moje obitelji povjeravaju se jedni drugima. 0,615 0,508 0,614

11. U mojoj obitelji otvoreno se razgovara o svim problemima. 0,699 0,595 0,637

12. U mojoj obitelji ne pokazujemo kada smo ljuti. (R) 0,106 0,025 0,882

13. Do rješenja sukoba među članovima obitelji nastojimo doći razgovorom.

0,615 0,516 0,637

14. Svi članovi moje obitelji pokazuju kako se osjećaju. 0,441 0,331 0,577

15. Pričamo o drugim članovima obitelji kada oni nisu prisutni. (R) 0,164 0,190 0,905

16. Svi smo tužni ako se jednom članu obitelji nešto loše dogodilo. 0,286 0,233 0,528

17. U mojoj obitelji razgovori često završe svađom. (R) 0,421 0,372 0,691

18. Često se zapravo samo pravimo da slušamo jedni druge. (R) 0,608 0,559 0,657

19. Članovi moje obitelji vrlo malo poštuju jedni druge. (R) 0,481 0,451 0,491

20. Razgovori u obitelji počnu s jednom temom, a završe s drugom. (R) 0,351 0,318 0,938

Cronbach α 0,79 Cronbach α (bez čestica 6, 9, 12, 15 i 16) 0,85

60

Povezanost obiteljske kohezije, fleksibilnosti i komunikacije

U Tablici 3.5. prikazane su korelacije između obiteljske kohezije, fleksibilnosti i

komunikacije dobivene u uzorcima adolescenata, majki i očeva te deskriptivna statistika za

subskale, pri čemu su rezultati na dimenzijama obiteljskog funkcioniranja formirani

korištenjem skraćenih verzija subskala. U ovom predistraživanju koeficijenti korelacija među

dimenzijama obiteljskog funkcioniranja relativno su visoki (od r = 0,69 do r = 0,80), odnosno

dimenzije dijele od 48% do 64% zajedničke varijance u sva tri uzorka, što je u skladu s

podatcima iz literature o povezanosti među dimenzijama obiteljskog funkcioniranja. U

FACES II inventaru povezanost kohezije i fleksibilnosti iznosi r = 0,65, a u FACES III

inventaru obiteljska kohezija i fleksibilnost nisu značajno povezane (r = 0,03) (Olson i sur.,

2007). U stranim istraživanjima koja su koristila FACES inventar za mjerenje dimenzija

obiteljskog funkcioniranja u različitim uzorcima pronađemo je da se korelacije među

dimenzijama obiteljskog funkcioniranja (kohezija i fleksibilnost) kreću u rasponu od r = 0,62

do r = 0,71 (npr., Alexander, Johnson i Carter, 1984; Henry i sur., 1996; Olson i sur., 2007;

Schrodt, 2005; Zabriskie i McCormick, 2001). Uz to, rezultati prijašnjih istraživanja pokazuju

da se povezanost kohezije i različitih aspekata obiteljske komunikacije te povezanost

fleksibilnosti i različitih aspekata obiteljske komunikacije kreće između r = 0,73 i r = 0,89

(npr., Schrodt, 2005; Smith, 2005). Nadalje, za očekivati je da su dimenzije visoko povezane,

jer sve tri mjere obiteljsko funkcioniranje i različiti procjenjivači, u ovom slučaju adolescent,

majka i otac, procjenjuju isti konstrukt te su članovi iste obitelji. Također, treba navesti da su

u ovom predistraživanju rezultati temeljeni na relativno malom i homogenom uzorku

cjelovitih obitelji te su sve vrijednosti, uključujući i prosjeke na svim subskalama pomaknuti

prema višim vrijednostima (Tablica 3.5.), pa rezultate treba promatrati i s obzirom na

korišteni uzorak.

61

Tablica 3.5. Povezanost između skraćenih verzija subskala Skale obiteljskoga funkcioniranja i deskriptivna statistika za subskale

SOK-A SOF-A SOKo-A SOK-M SOF-M SOKo-M SOK-O SOF-O SOKo-O

SOF-A 0,69

SOKo-A 0,72 0,75

SOK-M 0,49 0,35 0,47

SOF-M 0,44 0,26* 0,35 0,75

SOKo-M 0,44 0,43 0,39 0,79 0,69

SOK-O 0,52 0,37 0,46 0,63 0,51 0,48

SOF-O 0,49 0,35 0,37 0,59 0,63 0,51 0,80

SOKo-O 0,46 0,44 0,38 0,53 0,49 0,66 0,71 0,79 1

M 60,00 52,49 52,54 59,55 52,03 52,82 59,37 51,04 52,65

Sd 5,07 4,99 5,97 5,79 5,20 5,49 6,53 5,77 5,50

TR 46-68 41-60 34-60 41-68 35-60 35-60 34-68 31-60 30-60 Napomena. Sve korelacije su značajne na razini od 0,01, uz izuzetak jedne korelacije koja ima oznaku „*“. *p < 0,05. A-adolescent, M-majka, O-otac, SOK-Skala obiteljske kohezije, SOF-Skala obiteljske fleksibilnosti, SOKo-Skala obiteljske komunikacije

Povezanost dimenzija obiteljskog funkcioniranja s pokazateljima socijalne kompetencije i

poteškoća kod adolescenata

Kako bismo provjerili u kojoj su mjeri dimenzije obiteljskog funkcioniranja, formirane

na temelju skraćenih verzija subskala, povezane s pokazateljima socijalne kompetencije i

poteškoća kod adolescenata dobivenih iz različitih izvora izračunali smo korelacije među

ukupnim rezultatima na korištenim mjerama (Tablica 3.6.). Procjene triju dimenzija

obiteljskog funkcioniranja adolescenta pozitivno su povezane s ukupnim rezultatom na Skali

za procjenu ponašanja i emocija dobivenim na temelju odgovora adolescenata, majki, očeva i

razrednika. Od tri dimenzije obiteljskog funkcioniranja samo je adolescentova procjena

obiteljske kohezije značajno povezana s njegovom samoprocjenom socijalne inicijative.

Majčine procjene sve tri dimenzije obiteljskog funkcioniranja značajno su i pozitivno

povezane s ukupnim rezultatom na Skali za procjenu ponašanja i emocija dobivenim na

temelju iskaza adolescenata, majki i očeva, ali ne i s ukupnim rezultatom na istoj skali

dobivenoj na temelju iskaza razrednika. Od majčinih procjena dimenzija obiteljskog

funkcioniranja, samo je procjena kohezije značajno povezna s adolescentovom

samoprocjenom socijalne inicijative. Očeve procjene dimenzija obiteljskog funkcioniranja

pozitivno su i značajno povezane s ukupnim rezultatom na Skali za procjenu ponašanja i

emocija dobivenim na temelju odgovora adolescenata, majki i očeva. Uz to, očeva procjena

obiteljske kohezije značajno je i pozitivno povezana s razrednikovom procjenom adolescenta

62

na Skali za procjenu ponašanja i emocija. Samoprocjena adolescenta na skali koja mjeri

socijalnu inicijativu pozitivno je i značajno povezana s očevom procjenom obiteljske

fleksibilnosti. Većina procjena dimenzija obiteljskog funkcioniranja od adolescenta, majke i

oca značajno je i negativno povezana sa samoprocjenama poteškoća kod adolescenata te s

očevim i majčinim procjenama poteškoća adolescenta.

Ukratko, adolescenti koji su procijenjeni visoko na pozitivnim pokazateljima socijalne

kompetencije od majke, oca i razrednika te koji imaju visoku samoprocjenu emocionalnih i

ponašajnih snaga dolaze iz obitelji koje imaju visoku razinu kohezije i fleksibilnosti te bolju

komunikaciju prema procjenama sva tri člana obitelji. Nadalje, adolescenti koji imaju više

poteškoća, bilo kao pokazatelj temeljen na samoprocjenama ili procjenama roditelja, dolaze iz

obitelji koja je, prema procjenama njenih članova, obilježena nižom razinom zajedništva i

prilagodljivosti te lošijom komunikacijom unutar obiteljskog sustava. Općenito, može se reći

kako su dimenzije obiteljskog funkcioniranja značajno i pozitivno povezane s različitim

pokazateljima socijalne kompetencije adolescenta te da su značajno i negativno povezane s

pokazateljima poteškoća adolescenta.

Tablica 3.6. Povezanost dimenzija obiteljskog funkcioniranja s pokazateljima socijalne kompetencije i poteškoća kod adolescenata

SOK-A SOF-A SOKo-A SOK-M SOF-M SOKo-M SOK-O SOF-O SOKo-O

BERS-A 0,49** 0,57** 0,63** 0,38** 0,36** 0,45** 0,39** 0,37** 0,40**

BERS-M 0,37** 0,36** 0,44** 0,53** 0,40** 0,49** 0,49** 0,50** 0,46**

BERS-O 0,38** 0,33** 0,37** 0,47** 0,34** 0,37** 0,64** 0,61** 0,58**

BERS-R 0,43** 0,41** 0,38* 0,20 0,02 0,13 0,26 0,20 0,42**

SI-A 0,32** 0,07 0,19 0,24* 0,19 0,15 0,18 0,25* 0,22

SDQ-A -0,52** -0,50** -0,59** -0,37** -0,26* -0,22 -0,28* -0,18 -0,18

SDQ-M -0,35** -0,37** -0,46** -0,56** -0,24* -0,37** -0,39** -0,31** -0,25*

SDQ-O -0,27* -0,23 -0,41** -0,44** -0,23 -0,23 -0,49** -0,41** -0,32**

Napomena. *p < 0,05; **p < 0,01. A-adolescent, M-majka, O-otac, R-razrednik. SOK-Skala obiteljske kohezije, SOF-Skala obiteljske fleksibilnosti, SOKo-Skala obiteljske komunikacije BERS-ukupan rezultat na Skali za procjenu ponašanja i emocija, SI-Socijalna inicijativa, SDQ-ukupan rezultat na četiri subskale Upitnika sposobnosti i poteškoća.

63

3.2.2 Odabir čestica za vršnjačke procjene

Procjene vršnjaka jedan su od vrijednih uvida u ponašanje i kompetenciju djece, no

zbog složenog postupka primjene i obrade na taj način prikupljenih podataka, nisu često

korištena metodologija u razvojnim istraživanjima. U tom pogledu, primjena vršnjačkih

procjena jest metodologija koja nije dovoljno dobro razvijena te postoji potreba za njenim

unaprjeđenjem. Svrha ovog dijela radnje jest opisati postupak i kriterije odabira čestica za

vršnjačke procjene koje će se koristiti u glavnom istraživanju.

Procjene vršnjaka, kako i sam naziv govori, odnose se na procjenu ponašanja

određenog djeteta iz perspektive druge djece koja ga poznaju na određenim česticama, pri

čemu te vršnjačke procjene uvelike ovise o pitanjima, odnosno česticama koje se koriste za

procjenu (Merrell, 2003). Stoga, bitne faze u razvoju vršnjačkih procjena socijalne

kompetencije su postavljanje jasnih kriterija za osmišljavanje i odabir čestica koje će se

koristiti u istraživanju. Prilikom odabira i formulacije čestica potrebno je obratiti pozornost na

to radi li se o procjeni nekog ponašanja ili vještine koje vršnjaci mogu procijeniti, odnosno da

se radi o ponašanju ili vještini koje su imali prilike opaziti i vidjeti u socijalnim interakcijama

i situacijama s drugom djecom. Najčešće se tu radi o ponašanjima i vještinama koje djece

imaju priliku opaziti u školskom okruženju. Nadalje, prilikom odabira čestica za vršnjačke

procjene socijalne kompetencije, koja je sadržajno opširan konstrukt, treba imati na umu i dob

i spol djeteta koje procjenjuje i koje se procjenjuje. Dokazano je da se neki pokazatelji

socijalne kompetencije mijenjaju ovisno o razvojnim razdobljima, ali i da postoje neka

ponašanja koja ukazuju na socijalnu kompetenciju djeteta bez obzira na razvojnu fazu koju

ono prolazi (Stormashak i Welsh, 2006; Waters i Sroufe, 1983). Pokazatelji socijalne

kompetencije u svim razvojnim razdobljima su prosocijalne vještine, kao što je prijateljsko i

suradničko ponašanje i pomaganje, te sposobnost samokontrole, odnosno mogućnost

ovladavanja ljutnjom, vještine nenasilnog rješavanja sukoba i problema te vještine

pregovaranja (Stormashak i Welsh, 2006). S obzirom da se u ovom radu bavimo ranom

adolescencijom, treba navesti kako adolescenti počinju sve više vremena provoditi s

vršnjacima pa pokazatelji socijalne kompetencije u tom razdoblju uključuju i spremnost i

sposobnost dijeljena misli i osjećaja s drugima. Uz to, djeca ulaskom u adolescenciju postaju

svjesnija grupnih normi ponašanja te se nastoje uklopiti u društvo koristeći grupne standarde,

a na svoje ponašanje i ponašanje drugih počinju gledati te ga procjenjivati koristeći grupne

norme, standarde i pravila ponašanja (O’Brien i Bierman, 1988; prema Stormashak i Welsh,

64

2006). Stoga, odabir čestica za vršnjačke procjene u ovom istraživanju bit će temeljen na

sadržaju čestice koji je prilagođen dobi djeteta. Odnosno, čestice će biti odbrane uzimajući u

obzir moguća postignuća, razvojna obilježja i zadatke u doba rane adolescencije.

Uz gore navedeni sadržajni kriterij osmišljavanja i odabira čestica, u ovom istraživanju

važnost prilikom odabira čestica dala se i statističkim kriterijima, kao što su faktorska

zasićenja čestica, varijanca čestica i povezanost čestice s ukupnim rezultatom. Naime, polazni

skup čestica iz kojeg će se odabrati čestice za vršnjačke procjene u glavnom istraživanju čine

čestice subskale Interpresonalne snage Skale za procjenu ponašanja i emocija (Epstein, 2004).

Ta subskala mjeri dio konstrukta socijalne kompetencije koji je moguće opaziti u djetetovom

ponašanju u školskom okruženju. Uz to, odabir čestica na temelju jedne subskale, koja će se

koristiti i za samoprocjene te procjene roditelja i razrednika u glavnom istraživanju, ostavlja

mogućnost formiranja ukupnog rezultata na temelju vršnjačkih procjena koji se onda može

koristiti u složenijim statističkim analizama (npr., ukupan rezultat može biti indikator

latentnog konstrukta kompetencije u modeliranju strukturalnim jednadžbama). Također,

korištenje jedne podgrupe čestica iz navedene subskale ostavlja mogućnost usporedbe

rezultata na vršnjačkim procjenama s rezultatima na subskali dobivenim na temelju drugih

izvora informacija o socijalnoj kompetenciji djeteta. Nadalje, odlučeno je da će se odabrati tri

čestice iz skupa čestica subskale, zato što su najmanje tri indikatora, koja mogu biti i tri

čestice, potrebna kako bi se definirao latentni konstrukt u složenijim statističkim analizama.

Na temelju odgovora adolescenata, roditelja i razrednika na Subskali Interpersonalne

snage u predistraživanju, izračunata su faktorska zasićenja pojedinih čestica prvim faktorom

(Tablica 7. u Prilogu), povezanosti čestica s ukupnim rezultatom na subskali (Tablica 8. u

Prilogu), aritmetičke sredine i standardne devijacije (Tablica 9. u Prilogu). Prema analizi

statističkih pokazatelja (razmatrana su po tri najviša zasićenja, najviše povezanosti s ukupnim

rezultatom i najviše standardne devijace u sva četiri uzorka) čestice 17 („Razmišljam što bi se

moglo dogoditi prije nego što odlučim nešto učiniti.“), 35 („Priznam kada pogriješim.“) i 43

(„Poštujem prava drugih.“) bilo bi opravdano uzeti za vršnjačke procjene. Čestica 30

(„Prihvaćam kad (iz)gubim u nekoj igri.“) jedina je čestica koja je u uzorcima adolescenata,

majki i očeva pokazala relativno visoku varijancu u odnosu na druge čestice. Prema analizi

sadržaja čestica subskale, čestice 12 („Ako povrijedim ili uzrujam druge, ja im se ispričam.“),

44 („Dijelim stvari s drugima.“) i 49 („Ljubazan sam prema drugoj djeci.“) mogle bi mjeriti

ponašanja koja bi adolescenti mogli opaziti u školskom okruženju i koja bi adolescenti mogli

procijeniti za svoje vršnjake, odnosno prema kojima bi mogli razlikovati svoje vršnjake. Od

65

ukupno 15 čestica iz početnog skupa, u prvom koraku postupka odabira čestica izabrano ih je

7 (17, 30, 35 i 43 - statistički kriterij; 12, 44 i 49 - sadržajni kriterij) za daljnju analizu.

Nadalje, s obzirom da je česticu 17 („Razmišljam što bi se moglo dogoditi prije nego

što odlučim nešto učiniti.“) prema sadržaju teško procijeniti ako se dijete dobro ne poznaje te

je za adolescente u ovoj fazi kognitivnog razvoja teško procijeniti da li njihovi vršnjaci

razmišljaju o posljedicama vlastitog ponašanja, odlučeno je da se ona neće dalje razmatrati.

Nadalje, s obzirom da procjene socijalne kompetencije ovise i o spolu adolescenata, odnosno

da je moguće da su neka ponašanja vidljivija kod djevojaka u odnosu na mladiće i obrnuto,

ispitan je efekt spola adolescenta na rezultate na česticama 12, 30, 35, 43, 44 i 49. Jedina

utvrđena značajna razlika pronađena je kod procjena majki za česticu 35 („Priznam kada

pogriješim.“; t = 2,44, p < 0,05), pri čemu majke procjenjuju da se to ponašanje više odnosi na

mladiće (M = 2,35) nego na djevojke (M = 2,00). Uzimajući u obzir relativno mali uzorak i

nisku statističku snagu testiranja značajnosti, analizirani su i trendovi procjena. Iako nije

dobivena značajna razlika s obzirom na spol adolescenata, na čestici 12 postoji blagi trend, i u

iskazima očeva i u iskazima razrednika, da se mladići doživljavaju kao oni koji se više

ispričavaju kada povrijede druge (MO = 2,59; MR = 2,54) u odnosu na djevojke (MO = 2,42;

MR = 2,38). Također, razmatrajući česticu 49, vidljiv je blagi trend u izvještajima razrednika,

pri čemu se djevojke (M = 2,71) procjenjuju više ljubaznima u odnosu na mladiće (M = 2,42).

Na česticama 30, 43 i 44 nisu utvrđene značajne razlike niti je uočen trend u procjenama i

samoprocjenama ponašanja adolescenata i adolescentica u sva četiri uzorka.

Uzimajući u obzir rezultate analize i postavljene kriterije za odabir čestica, može se

zaključiti kako su se čestice 30 („Prihvaćam kad (iz)gubim u nekoj igri.“), 43 („Poštujem

prava drugih.“) i 44 („Dijelim s drugima.“) pokazale poželjnim za korištenje u vršnjačkim

procjenama u glavnom istraživanju. S obzirom da se čestice u ovoj formulaciji ne mogu

koristiti za vršnjačke procjene, česticu su preformulirane. Stoga, čestice za vršnjačke procjene

u glavnom istraživanju glasit će: „Prihvaća kad (iz)gubi u nekoj igri.“, „Poštuje prava drugih.“

i „Dijeli (svoje stvari) s drugima“. Format za odgovore bit će preuzet iz originalne verzije

subskale Interpresonalne snage za procjene razrednika (1-uopće se ne odnosi na njega/nju, 3-

potpuno se odnosi na njega/nju).

66

3.3 Zaključak

Rezultati provjere novo konstruirane Skale obiteljskog funkcioniranja pokazuju da se

radi o pouzdanom i valjanom instrumentu za mjerenje i procjenu obiteljskog funkcioniranja u

istraživačke svrhe. Skala je na temelju rezultata analize valjanosti i pouzdanosti skraćena, a

daljnja analiza provedena na različitim uzorcima sudionika pokazala je kako se skraćivanjem

ne ugrožava valjanost i pouzdanost instrumenta. Skala je skraćena i zbog toga da ne bi bila

previše opterećujuća za adolescente u glavnom istraživanju. Stoga, u glavnom istraživanju bit

će primijenjena verzija Subskale obiteljske kohezije koja sadrži 16 čestica, verzija Subskale

obiteljske fleksibilnosti koja sadrži 15 čestica te verzija Subakale obiteljske komunikacije od

15 čestica. Treba imati na umu da je najbolja validacija ovog instrumenta njegova ponovna

primjena na novom uzorku obitelji, što će biti učinjeno u glavnom istraživanju, stoga na ovu

preliminarnu analizu treba gledati kao na početni korak u razvoju i provjeri instrumenta.

Rezultati predistraživanja pokazuje kako su dimenzije obiteljskog funkcioniranja međusobno

visoko povezane, što je u skladu s rezultatima prijašnjih istraživanja. Nadalje, rezultati

pokazuju da postoji povezanost dimenzija obiteljskog funkcioniranja, formiranih na temelju

skraćenih verzija subskala Skale obiteljskog funkcioniranja, s pokazateljima socijalne

kompetencije adolescenta dobivenim iz različitih izvora. Uz to, dimenzije obiteljskog

funkcioniranja povezane su i s pokazateljima poteškoća adolescenta dobivenim iz različitih

izvora.

Na temelju skupa čestica Subskale Interpersonalne snage Skale za procjenu ponašanje

i emocija (Epstein, 2004) odabrane su čestica za vršnjačke procjene za primjenu u glavnom

istraživanju. Na temelju određenih sadržajnih i statističkih kriterija odabrane su tri čestice na

kojima će djeca procjenjivati socijalnu kompetenciju svojih vršnjaka. Uz to, postupak odabira

čestica za vršnjačke procjene osmišljen je za potrebe ovog istraživanja, ali i kako bi se

unaprijedila metodologija vršnjačkih procjena u budućim istraživanjima.

67

4. GLAVNO ISTRAŽIVANJE

4.1 Statistička obrada podataka

Kako bismo postigli što koncizniji tekst, kako prikaza korištene metodologije tako i

rezultata glavnog istraživanja, ovdje ćemo ukratko opisati svrhu i postupak testiranja

invarijatnosti instrumenata korištenih u radu, modela latentne promjene i njegovu

specifikaciju te postavljene kriterije vrednovanja mjernih i strukturalnih modela. Obrada

podataka učinjena je u statističkim programima SPSS-u 17.0 i Mplus 6 (Muthén i Muthén,

1998-2010).

Invarijatnost mjerenja

Interpretacija rezultata bilo koje razvojne studije - bilo da se radi o usporedbi različitih

grupa sudionika istraživanja na nekoj mjeri ili usporedbi istih sudionika istraživanja na nekoj

mjeri prikupljenih u različitim vremenskim periodima - uključuje pretpostavku o tome da

rezultati pojedinaca u grupama ili u različitim vremenskim periodima dobiveni na istoj mjeri

odražavaju isti konstrukt (npr., Hartmann, 2006; Widaman, Ferrer i Conger, 2010). Točnost i

smislenost zaključaka donesenih na temelju rezultata istraživanja ovise o invarijatnosti

korištenih instrumenata s obzirom na različite grupe, situacije i vremenska razdoblja (npr.,

Hartmann, 2006; Knight i Zerr, 2010; Meredith, 1993; Schmitt i Kuljanin, 2008; Widaman i

Reise, 1997). Invarijatnost mjerenja znači da instrument zadržava iste karakteristike i kad se

primjenjuje u različitim uvjetima, a pojedinci s istim postignutim rezultatom na instrumentu

imaju istu razinu mjerenog konstrukta. U literaturi je moguće pronaći različite pristupe

provjere invarijatnosti instrumenta te preporuke kako testirati invarijatnost (npr., Hartmann,

2006; Milfont i Fischer, 2010; Schmitt i Kuljanin, 2008; Vandenberg i Lance, 2000), a u

ovom radu korist ćemo konfirmatorno faktorsko-analitički pristup testiranju invarijatnosti

instrumenta.

U okviru konfirmatorno faktorsko-analitičkog pristupa testiranju invarijatnosti, za

utvrđivanje longitudinalne invarijatnosti (invarijatnost instrumenta s obzirom na različite

vremenske periode u kojima je primijenjen) koristi se isti postupak kao i za testiranje

invarijatnosti instrumenta koji je primijenjen u različitim grupama (Ferrer, Balluerka i

Widaman, 2008; Knight i Zerr, 2010; Little, Preacher, Selig i Card, 2007; Widaman i sur.,

2010). Testiranje invarijatnosti provodi se u nekoliko koraka (Brown, 2006; Little i sur.,

68

2007; Milfont i Fischer, 2010; Schmitt i Kuljanin, 2008; Vandenberg i Lance, 2000). Treba

napomenuti da se kod testiranja longitudinalne invarijatnosti preporuča korištenje podataka iz

različitih mjerenja kao zavisnih podataka (pristup jedne grupe, eng. single sample approach),

a ne kao nezavisnih grupa (usporedbe više skupina, eng. multiple-group approach) (Brown,

2006). Počinje se s modelom u kojem nisu postavljena ograničenja na parametre modela (npr.,

ograničenja jednakosti faktorskih zasićenja), a zatim se nastavlja prema sve restriktivnijim

(ugniježđenim) modelima u kojima postoje ograničenja postavljena na određene parametre

modela te se procjenjuje održivost svakog sljedećeg postavljenog skupa ograničenja. Prvi

korak uključuje postavljanje istog modela u svim grupama ili vremenima, odnosno testiranje

jednakosti forme ili faktorske strukture (osnovna struktura modela). Ovim se zapravo

provjerava je li obrazac povezanosti indikator-konstrukt isti u svim grupama ili vremenima

što se naziva konfiguralna invarijatnost (eng. configural invariance) ili invarijatnost forme.

Drugi korak uključuje postavljanje ograničenja na faktorska zasićenja, odnosno postavlja se

ograničenje jednakosti na vrijednost povezanosti indikatora i konstrukta za sve grupe ili u

svim vremenskim periodima (uz ograničenje iz prethodnoga koraka o jednakosti forme). Ova

vrsta invarijatnosti naziva se metrijska invarijatnost (eng. metric invariance) ili slaba

faktorska invarijatnost (eng. weak factorial invariance), a pokazuje kako različite grupe ili

pojedinci u različitim vremenima odgovaraju na čestice instrumenta na isti način. Treći korak

uključuje postavljanje sljedećeg ograničenja na model (uz zadržavanje prethodna dva

ograničenja), odnosno postavlja se ograničenje jednakosti na odsječke (eng. intercepts)

indikatora konstrukta u grupama ili vremenima, a ta se vrsta invarijatnosti naziva invarijatnost

odsječaka ili skalarna invarijatnost (eng. scalar invariance) ili jaka faktorska invarijatnosti

(eng. strong factorial invariance). Četvrti korak je provjera invarijatnosti reziduala ili

pogrešaka indikatora (uz prethodna tri postavljena ograničenja), pa se postavljaju ograničenja

jednakosti na pogreške indikatora u različitim grupama ili vremenskim periodima. Ova razina

invarijatnosti naziva se invarijatnost reziduala ili stroga faktorska invarijatnost (eng. strict

factorial invariance) te se rijetko kada primjenjuje, jer odražava razinu postavljenih

ograničenja na model koju nije realistično ni očekivati ni postići (Little i sur., 2007; Schmitt i

Kuljanin, 2008). Moguće je ići i dalje s postavljanjem dodatnih ograničenja ili restrikcija na

parametre modela, u smislu invarijatnosti varijanci, kovarijanci i prosjeka latentnih varijabli

(Byrne, Shavelson i Muthén, 1989; Vandenberg i Lance, 2000).

Moguće je također postaviti i parcijalnu ili djelomičnu invarijatnost instrumenta i to na

nekom od prethodno opisanih koraka. U literaturi je moguće pronaći ponešto drugačije

definicije parcijalne invarijatnosti i toga što se podrazumijeva pod parcijalnom invarijatnosti

69

(npr., Brown, 2006; Milfont i Fischer, 2010; Vandenberg i Lance, 2000; Widaman i sur.,

2010). Za potrebe ovog rada prihvaćen je najširi opis parcijalne invarijatnosti instrumenta -

modeli u kojima su neki, ali ne svi mjerni parametri postavljeni jednakima (Byrne i sur.,

1989). Iako kriteriji i preporuke oko parcijalne invarijatnosti nisu do sada jasno uspostavljeni,

neka istraživanja pokazuju da parcijalna invarijatnost ne utječe na procjene parametara unutar

strukturalnog modela (poput procjena prosjeka na faktorima) (npr., Schmitt i Kuljanin, 2010).

Modeli koji su opisani pod koracima testiranja invarijatnosti mogu se direktno

uspoređivati, jer se radi o ugnježđenim modelima. Razlika u pristajanju dvaju modela obično

se uspoređuje s obzirom na razliku u vrijednosti χ² testa, a ako je razlika značajna to ukazuje

na lošije pristajanje restriktivnijeg modela podatcima u odnosu na manje restriktivni model. S

obzirom da je ova vrsta testiranja razlike osjetljiva na veličinu uzorka i narušenu pretpostavku

o normalnosti distribucije, te i najmanja razlika u vrijednosti χ² dovodi do odbacivanja modela

(u ovom slučaju restiktivnijeg modela) (Bollen, 1989), preporuča se usporedba modela i

prema drugim indikatorima pristajanja modela (Byrne i sur., 1989; Chen, 2007; Little i sur.,

2007; Schmitt i Kuljanin, 2007; Vandenberg i Lance, 2000; Widaman i Thompson, 2003).

Stoga će se u ovom radu, uz promjenu u vrijednosti χ² testa prilikom testiranja invarijatnosti,

promatrati i promjene u drugim indeksima pristajanja modela. Ovisno o tome koristi li se

veliki (N > 300) ili mali uzorak (N < 300) te radi li se o usporedbi grupa jednakog ili

različitog broja sudionika, Chen (2007) predlaže različite kriterije vrednovanja. Kako se u

ovom istraživanju radi o velikom uzorku i podjednakom broju sudionika po grupama, ako je

promjena u CFI indeksu (eng. Comparative Fit Index) ≥ - 0,010, promjena u RMSEA

indeksu (eng. Root Mean Squared Error of Approximantion) ≥ 0,015 i promjena u SRMS

indeksu (eng. Standardized Root Mean Square Residual) ≥ 0,030 prilikom testiranja

jednakosti faktorskih zasićenja može se reći da restriktivniji model (koji uključuje ograničenja

na zasićenjima) lošije pristaje podatcima od manje restriktivnog modela (modela u kojem su

samo forma ili struktura isti) (Chen, 2007). Nadalje, prilikom testiranja jednakosti odsječaka i

reziduala (pogrešaka mjerenja) Chen (2007) predlaže sljedeće kriterije: ako je promjena u CFI

indeksu ≥ - 0,010, promjena u RMSEA indeksu ≥ 0,015 i promjena u SRMS ≥ 0,010, onda

restriktivniji model lošije pristaje podatcima od manje restriktivnog. Chen (2007) naglašava

kako je promjena u CFI indeksu važnija u odnosu na druga dva indeksa pristajanja (RMSEA i

SRMS), jer su oba više pod utjecajem veličine uzorka i složenosti modela. Ovako opisana

usporedba modela čini se nakon svakog koraka u testiranju invarijatnosti, a ako se pokaže da

restriktivniji model u odnosu na manje restriktivan ne pristaje podatcima može se prijeći na

postavljanje i testiranje parcijalne invarijatnosti.

70

Koja razina invarijatnosti bi trebala biti zadovoljena u istraživanjima kako bi se na

točan način interpretirali rezultati? Nažalost, još uvijek nema jednog točnog odgovora na

ovako postavljeno pitanje. Strogo govoreći, niti jedna razina invarijatnosti nije posve točna

zbog jednog jednostavnog razloga - niti jedan model nije posve točan, čak i ako savršeno

pristaje empirijskim podatcima (Little i sur. 2007). Ako je u interesu istraživača usporedba

opaženih prosjeka grupa, onda bi uvjet slabe ili jake faktorske invarijatnosti trebao biti

zadovoljen (Schmitt i Kuljanin, 2008). Ako istraživač ima neke specifične hipoteze o

jedinstvenosti čestica (pogreškama mjerenja) ili pouzdanosti, onda bi test stroge faktorske

invarijatnosti trebao biti primijenje i potvrđen (Schmitt i Kuljanin, 2008). Prilikom

interpretacije longitudinalnih modela latentnih varijabli, uvjet barem slabe parcijalne

faktorske invarijatnosti dovoljan je za ispitivanje odnosa među kovarijancama, a uvjet barem

parcijalne jake faktorske invarijatnosti za ispitivanje struktura prosječnih vrijednosti (Little i

sur., 2007).

Model latentne promjene

McArdle i Nesselroade (1994) su razvili model latentne promjene (eng. Latent Change

Model) kao jedan od statističkih modela za mjerenje intraindividualnih promjena na temelju

podataka longitudinalnih istraživanja. Model latentne promjene predstavlja način procjene

promjena u latentnim varijablama definiranim na temelju konfirmatorne faktorske analize.

Preduvjet korištenja ovih modela jest da se svaka latentna varijabla odmjeri višestrukim

indikatorima koji empirijski konvergiraju definiranju latentne varijable (Hertzog, Dixon,

Hultsch i MacDonald, 2003). S obzirom na adekvatno definiranje svake latentne varijable

višestrukim indikatorima, modelom latentne promjene analizira se struktura kovarijanci

latentnih varijabli na način da se specificiraju faktor latentne razine i faktor promjene. Model

se konceptualno sastoji od dva dijela: 1.) longitudinalnog faktorskog modela (eng.

longitudinal factor model) koji definira latentne varijable u jednoj ili više vremenskih točaka

mjerenja (latentne varijable specifične za vrijeme) i 2.) model strukturalne jednadžbe

(strukturalni model) kojim se specificiraju faktori latentne razine i faktori promjene za svaku

varijablu te se specificira kako su promjene međusobno povezane.

Longitudinalni faktorski model sastoji se od relativno standardne specifikacije faktora

u dvije ili više vremenskih točaka. Za varijable koje su bile višestruko izmjerene, modelom se

tipično pretpostavlja kako postoji ista konfiguracija povezanosti između opaženih varijabli i

latentnih varijabli u svim vremenskim točkama (slaba longitudinalna invarijatnost), iako se

ova pretpostavka može osloboditi ako je potrebno. Longitudinalni faktorski model može se

71

koristiti kako bi se testirala longitudinalna invarijatnost faktorske strukture varijabli

korištenjem hi-kvadrat testa (postupak opisan pod testiranjem longitudinalne invarijatnosti).

Ključna karakteristika longitudinalnih modela jest da se mogu specificirati kovarijance

između reziduala (pogrešaka) za iste varijable (indikatore, čestice) odmjerene u različitim

vremenskim točkama. Ova specifikacija, općenito govoreći, važna je jer opaženi (manifestni)

indikatori mogu imati pouzdan dio komponente varijance koji ne dijele s drugim mjerama iste

latentne varijable.

Nadalje, longitudinalni mjerni model daje uvid u procjene različitih parametara,

uključujući varijancu i kovarijancu među latentnim varijablama. Korelacija latentne varijable

same sa sobom kroz vrijeme se obično naziva koeficijent stabilnosti i ukazuje na

konzistentnost u individualnim razlikama na latentnoj varijabli te indirektno reflektira

interindividualne razlike u promjeni. Kada ne postoje prave interindividualne razlike u

promjeni, ti koeficijenti stabilnosti iznose 1. Vrijednosti 1 mogu se dobiti za ovakve modele,

jer su korelacije među latentnim faktorima korigirane s obzirom na slučajnu i sistematsku

pogrešku mjerenja. Uvjet za valjane modele latentne promjene jest da koeficijenti stabilnosti

budu manji od 1, zato što to implicira da je varijanca latentne promjene veća od 0.

S obzirom na zadovoljavajući longitudinalni faktorski model, model latentne promjene

restrukturira faktore specifične za vrijeme (npr., faktor za prvu i drugu vremensku točku) s

obzirom na faktor latentne razine i faktor promjene. Odnosno, svaka latentna varijabla je

određena regresijskim koeficijentom u vrijednosti 1 s obzirom na njen odgovarajući faktor

razine i svaka latentna varijabla u drugom mjerenju (drugoj vremenskoj točki) koristi se kako

bi se definirala latentna varijabla promjene. Rezidualna varijanca svakog faktora specifičnog

za vrijeme fiksirana je na nulu te se time postiže ekstenzija na prostor latentne promjene. U

slučaju obiteljskog funkcioniranja (OF) to izgleda ovako:

OF1 = 1 x OF razina

OF2 = 1 x OF razina + 1 x OF promjena,

gdje je OF1 latentna varijabla obiteljskog funkcioniranja izmjerena u prvoj vremenskoj točki i

OF2 latentna varijabla obiteljskog funkcioniranja izmjerena u drugoj vremenskoj točki. Ove

jednadžbe implicitno definiraju varijablu latentne promjene kao razliku između dva mjerenja,

odnosno OF2 – OF1.

Ovakva specifikacija (određenje) promjene ima nekoliko prednosti. Rezultati razlika

na opaženim-manifesnim varijablama se ne računaju, nego se umjesto toga analizira matrica

kovarijanci opaženih varijabli prema specifikaciji latentne promjene (Hertzog i Nesselrode,

2003). Ovime se izbjegava problem povezan s pogreškom mjerenja koji uzrokuje probleme

72

prilikom računanja i interpretacije rezultata razlika temeljenih na opaženim varijablama

(Rogosa, Brandt i Zimowski, 1982). Kritičnije sagledano, matrica kovarijanci faktora razine i

faktora latentne promjene procjenjuje se umjesto matrice kovarijanci faktora specifičnih za

vrijeme. Prednost u specificiranju faktora latentne promjene jest u tome da se istovremeno

mogu dobiti i parametar procjene za interindividualne razlike u latentnoj promjeni i

standardna pogreška procjene za taj parametar. Na osnovu toga može se direktno testirati

hipoteza da je varijanca latentne promjene veća od nule za pojedinu latentnu varijablu.

Jednostavnije rečeno, glavna prednost ovih modela jest što su promjene u latentnim

varijablama predstavljene faktorima, pa je moguće procijeniti varijancu promjene kao

parametar (Hertzog i Nesselrode, 2003). Nadalje, mogu se direktno procijeniti kovarijance

među latentnim promjenama za različite latentne varijable (zajedno sa standardnim

pogreškama). Stoga, može se na izravan način evaluirati jesu li promjene u dvije latentne

varijable značajno povezane. Specifikacija latentne promjene na ovaj način omogućuje i da se

postave (formuliraju) i procijene modeli strukturalnih (regresijskih) jednadžbi (odnosno

strukturalni modeli latentnih promjena i razina), kojima se objašnjava količina promjene u

jednoj latentnoj varijabli (npr., socijalna kompetencija) na temelju promjene u drugim

varijablama (npr., obiteljsko funkcioniranje i sigurnost u obitelj). Regresija promjene u jednoj

varijabli na promjenu u prediktorskoj varijabli nije moguća korištenjem standardnih

autoregresijskih modela za longitudinalne podatke – jer promjena nije direktno specificirana

kao varijabla u takvim modelima (Hertzog i sur., 2003). Praktična prednost pristupa modela

latentne promjene je da se velik broj latentnih varijabli može kombinirati u jedan model.

Modelom latentne promjene implicitno se pretpostavlja linearna promjena na nekoj varijabli

unutar osobe tijekom jednogodišnjeg perioda, ali sistematska povezanost dobi i veličine

promjene implicitno definira nelinearnu funkciju dobi kroz dobni raspon obuhvaćen studijom.

Prema tome, može se izračunati povezanost dobi i latentnog faktora promjene koja onda

govori u prilog nelineranoj funkciji rasta i razvoja. Nedostatak modela latentne promjene jest

da su ograničeni na dvije vremenske točke mjerenja. Kao takvi implicitno pretpostavljaju

linearnu promjenu između dvije točke mjerenja, što ne mora dobro oslikavati promjene koje

se odvijaju tijekom dužeg vremenskog perioda. No, modeli se mogu proširiti na višestruke

faktore promjene ili faktore istovremenih razlika kroz tri ili više vremenskih točaka mjerenje

(McArdle i Aber, 1990). Modeli latentne promjene također se mogu koristiti u regresijskim

strukturalnim modelima u kojima je promjena u jednoj varijabli prediktor promjene u drugoj

varijabli (Hertzog i Nesselrode, 2003).

73

U ovom radu, strukturalni modeli odnosa socijalne kompetencije, obiteljskog

funkcioniranja i osjećaja sigurnosti temelje se i inspirirani su postojećim modelima

temeljenim na transverzalnim i longitudinalnim podatcima. Modeli latentne promjene

indikretno dopuštaju potencijalno neslaganje sa transverzalnim i longitudinalnim obrascima

individualnih razlika, ali ne dopuštaju da procjene individualnih razlika u promjeni budu pod

utjecajem transverzalnih dobnih razlika (Hertzog i sur., 2003). Modeli latentne promjene u

ovo radu temelje se na sirovim podatcima prikupljenim u dvije vremenske točke.

Indeksi i kriteriji pristajanja modela empirijskim podatcima

Konfirmatornom faktorskom analizom provjeravala se faktorska struktura korištenih

instrumenata u svrhu provjere konstruktne valjanosti. Odnosno, provjeravali su se teorijski

postavljeni modeli korištenih instrumenata (latentna struktura instrumenata), pri čemu su se u

evaluaciji tih modela (struktura) koristili apsolutni, parsimonijski i komparativni pokazatelji

pristajanja modela empirijskim podatcima (ili slaganja modela s podatcima). U literaturi su

opisani različiti pokazatelji pristajanja modela empirijskim podatcima i kriteriji prema kojima

se modeli vrednuju (npr., Bollen, 1989; Brown, 2006; Hooper, Coughlan i Muller, 2008; Hu i

Bentler, 1999; Kline, 2005; Marsh, Hau i Wen, 2004; Schermelleh-Engel, Moosbrugger i

Müller, 2003; Tabachnik i Fidell, 2007), a u ovom će se radu koristiti nekoliko najučestalije

korištenih pokazatelja i u literaturi preporučenih kriterija. Prilikom evaluacije modela koristio

se χ²/df odnos, koji bi trebalo biti manji od 3 kako bi ukazivao na relativno dobro apsolutno

pristajanje model podatcima ili manji od 2 kako bi ukazivao na jako dobro pristajanje modela

podatcima (Hooper i sur., 2008; Kline, 2005; Tabachnik i Fidell, 2007). Zatim, apsolutno

pristajanje modela podatcima razmatralo se u odnosu na visinu SRMR pokazatelja koji bi

trebalo biti manji od 0,08 kako bi ukazivao na dobro apsolutno pristajanje model ili manji od

0,05 kako bi ukazivao na jako dobro apsolutno pristajanje modela empirijskim podatcima (Hu

i Bentler, 1999; Schermelleh-Engel i sur., 2003). Kao pokazatelj parsimonije modela koristi

se RMSEA pokazatelj koji bi trebalo biti manji od 0,08 kako bi ukazivao na relativno dobro

(prihvatljivo) pristajanje modela ili manji od 0,06 kako bi ukazivao na jako dobro pristajanje

modela empirijskim podatcima (Hu i Bentler, 1999; Schermelleh-Engel i sur., 2003).

Korištena su i dva komparativna pokazatelja pristajanja modela, CFI i TLI (eng. Tucker-Lewis

Indexs-TLI) pokazatelji, a oba bi trebala biti iznad 0,90 kako bi se moglo zaključiti da model

dobro pristaje podatcima ili iznad 0,95 kako bi se moglo zaključiti da model jako dobro

pristaje podatcima (Brown, 2006; Hooper i sur., 2008; Hu i Bentler, 1999; Schermelleh-Engel

i sur., 2003).

74

Tablica 4.1. Pokazatelji pristajanja modela empirijskim podatcima i pripadajući kriteriji

Pokazatelji Zadovoljavajuće pristajanje modela Jako dobro pristajanje modela

χ²/df odnos ≤ 3 ≤ 2

SRMR ≤ 0,08 ≤ 0,05

RMSEA ≤ 0,08 ≤ 0,06

CFI ≥ 0,90 ≥ 0,95

TLI ≥ 0,90 ≥ 0,95

Prilikom interpretacije i evaluacije modela u ovom radu korištena je kombinacija

različitih pokazatelja pristajanja modela podatcima iz različitih kategorija slaganja modela s

podatcima uz razmatranje drugih relevantnih aspekata dobivenog rješenja (npr., visina

faktorskih zasićenja) i teorijske pozadine modela, jer se pokazalo da je takva praksa

evaluacije modela najbolja zbog cjelovite slike koju pruža prilikom interpretacije dobivenih

rezultata. Kriteriji pristajanja modela empirijskim podatcima prikazani u Tablici 4.1.

primjenjivat će se i prilikom evaluacije mjernih modela (ukazuju na odnose između indikatora

i latentnog faktora) i prilikom evaluacije strukturalnih modela (ukazuju na odnose među

latentnim faktorima). Isti kriteriji bit će primijenjeni prilikom evaluacije modela kod testiranja

invarijatnosti, analize modela latentne promjene i analize modela ukriženih korelacija.

75

4.2 Metoda

4.2.1 Postupak, nacrt i sudionici istraživanja

Prije provedbe istraživanja dobivena je suglasnost Ministarstva znanosti, obrazovanja i

sporta RH za provedbu istraživanja u osnovnim školama. Glavno istraživanje provedeno je od

veljače do lipnja 2010. godine (prva vremenska točka prikupljanja podataka) te od travnja do

lipnja 2011. godine (druga vremenska točka prikupljanja podataka). U istraživanju je

sudjelovalo šest osnovnih škola sa područja grada Zagreba i Varaždina. Prvotno su

kontaktirani ravnatelji i stručni suradnici u školama, a zatim roditelji i djeca. Ukupno je

kontaktirano 979 obitelji, odnosno 979 roditelja učenika petih i šestih razreda iz tih šest

osnovnih škola, a od ukupnog broja njih 387 (39,5%) pristalo je sudjelovati u glavnom

istraživanju. Prikupljanje pismenih suglasnosti od roditelja odvijalo se na isti način kao u

predistraživanju, s tim da je pristanak za sudjelovanje u obje vremenske točke prikupljanja

podataka tražen na početku istraživanja. U drugoj vremenskoj točki prikupljanja podataka

sudionicima istraživanja ostavljena je mogućnost odustajanja od sudjelovanja u istraživanju.

U obje vremenske točke prikupljanja podataka bili su uključeni isti sudionici, odnosno nacrt

istraživanja bio je longitudinalni. Adolescenti i njihovi roditelji upitnike su popunjavali pod

strukturiranim zaporkama pomoću kojih su upitnici kasnije spojeni, za vršnjačke procjene

korištena su imena i prezimena djece, a razrednici su dobili upitnike na kojima su bila

navedena imena i prezimena djece. Zaporke su naknadno uparene s imenima i prezimenima

djece, zbog potrebe spajanja podataka prikupljenih iz više izvora i oba mjerenja. Svim

sudionicima istraživanja, posebice djeci, bila je zajamčena povjerljivost prikupljenih

podataka, a uvid u pojedinačne rezultate imao je samo istraživač.

U prvoj vremenskoj točki podatci su prikupljeni od 377 adolescenata (221 djevojčica)

u prosjeku starih 12,2 godine (TR = 10,8 - 13,7; Sd = 0,61) učenika 5. i 6. razreda (20 petih i

20 šestih razreda). Od 377 adolescenata njih 314 živi s oba roditelja, 62 s jednim roditeljem

(majkom ili ocem) i jedno dijete živi sa skrbnicima. Sudjelovalo je 377 majki, od čega jedna

skrbnica i jedna pomajka. Prosječna dob majki je 40,7 godina (TR = 30 - 60; Sd = 5,2). Od

ukupnog broja majki, 87,5% je u braku ili izvanbračnoj zajednici, 62,5% ima srednju stručnu

spremu (završenu srednju školu), 80,6% je zaposleno, a 67,3% ocjenjuje životni standard

svoje obitelji sličnim životnom standardu većine drugih obitelji. Sudjelovalo je 310 očeva, od

čega jedan skrbnik i četiri poočima. Prosječna dob očeva je 43,9 godina (TR = 29 - 62; Sd =

76

5,4). Od ukupnog broja očeva koji su sudjelovali, 99% je u braku ili izvanbračnoj zajednici,

63,9% ima srednju stručnu spremu, 82,3% je zaposleno, a 64,8% ocjenjuje životni standard

svoje obitelji sličnim životnom standardu većine drugih obitelji. U prvoj vremenskoj točki

sudjelovalo je i 34 razrednika od ukupno 40 kontaktiranih.

U drugoj vremenskoj točki 369 adolescenata (215 djevojčica), učenika 6. i 7. razreda

(40 razreda), u prosjeku starih 13,3 godine (TR = 10,9 - 14,2; Sd = 0,62), popunilo je upitnik.

Od ukupnog broj adolescenata koji su sudjelovali u prvoj vremenskoj točki njih 2% nije

sudjelovalo u drugoj vremenskoj točki. U prikupljanju podataka u drugoj vremenskoj točki

sudjelovalo je 248 majki, 206 očeva i 31 razrednik. Od ukupnog broja majki koje su

sudjelovale u prvoj vremenskoj točki prikupljanja podataka njih 34% nije sudjelovalo u

drugoj. Isti postotak očeva, kao i majki, nije sudjelovao u drugoj vremenskoj točki

prikupljanja podataka. Uz to, 9% razrednika koji su sudjelovali u prvoj vremenskoj točki

prikupljanja podataka nije sudjelovao u drugoj.

S obzirom na to da je došlo do osipanja sudionika istraživanja u drugoj vremenskoj

točki prikupljanja podataka, bilo je potrebno procijeniti u kolikoj mjeri se osipanje može

pripisati nekim od mjerenih sociodemografskih obilježja sudionika te je li osipanje bilo prema

slučaju (Little, Lindenberger i Maier, 2000). Korištenjem logističke regresije provjerena je

mogućnost predviđanja osipanja u drugoj vremenskoj točki prikupljanja podataka (0 =

odustali, 1 = ostali) na temelju nekih sociodemografskih obilježja djeteta, roditelja i obitelji

izmjerenih u prvoj vremenskoj točki (za uzorak adolescenata obilježja su: spol, škola, grad,

životni standard, struktura obitelji, školski uspjeh, izvannastavne i izvanškolske aktivnosti,

pedagoške mjere; za uzorak majki/očeva obilježja su: spol djeteta, škola, grad, dob majke/oca,

obrazovanje, radni status, bračni status i dužina veze, životni standard, struktura obitelji).

Rezultati logističkih regresija pokazali su da se na temelju sociodemografskih obilježja ne

može predvidjeti osipanje u uzorku adolescenata (χ² (9) = 8,88, p > 0,01), u uzroku majki (χ²

(10) = 12,46, p > 0,01) i u uzorku očeva (χ² (10) = 16,34, p > 0,01) u drugoj vremenskoj

točki prikupljanja podataka. Uz to, usporedbom prosječnih vrijednosti i kovarijanci mjerenih

varijabli korištenjem Little MCAR testa (eng. Missing Completely At Random test, MCAR)

(Little, 1988), dobiveno je da podatci u potpunosti nedostaju prema slučaju (χ² (8381) =

7497,04, p > 0,01) (uspoređeni su sudionici istraživanja s potpunim i nepotpunim podatcima

na svim mjerenim varijablama). Ovi rezultati ukazuju na to da se sudionici koji su odustali i

oni koji su sudjelovali u drugom valu prikupljanja podataka ne razlikuju značajno u mjerenim

varijablama i proučavanim konstruktima. Procjene modela u Mplus programu temeljene su

stoga na cijelom uzorku, a vrijednosti koje nedostaju procijenjene su korištenjem ML

77

procjene ili procjene najveće vjerojatnosti (eng. Maximum likelihood estimation-ML) (Schafer

i Graham, 2002), a tamo gdje je bilo potrebno zbog zakrivljenosti distribucija rezultata,

korištena je MLR procjena (eng. Maximum likelihood robust estimation-MLR) (Selig i

Preacher, 2009). Ovisno o zahtjevima pojedinih statističkih analiza koristio se uzorak

sudionika iz prve i/ili druge točke prikupljanja podataka te upareni podatci prve i druge

vremenske točke prikupljanja podataka.

Podatci o gore navedenim sociodemografskim obilježjima djece, roditelja i obitelji

prikupljeni su kratkim upitnikom konstruiranim za potrebe predistraživanja koji je obuhvaćao:

pitanja o dobi i spolu djece i roditelja, pitanje o obrazovanju roditelja (od 1-osnovna škola do

4-fakultet), pitanje o radnom statusu roditelja (npr., za oca - zaposlen, nezaposlen,

umirovljenik), pitanje o bračnom statusu roditelja (npr., za oca - u braku, izvanbračna

zajednica, razveden, udovac) i pitanje o životnom standardu obitelji (od 1-„jako loš, znatno

niži od većine drugih obitelji“ do 5-„odličan, znatno viši od većine drugih obitelji“).

4.2.2 Skala obiteljskog funkcioniranja

U glavnom istraživanju za mjerenje obiteljskog funkcioniranja korištena je skraćena

verzija Skale obiteljskog funkcioniranja konstruirana pod Olsonovim modelom bračnog i

obiteljskog sustava (Olson i Gorall, 2003) u predistraživanju. Skraćena verzija skale iz

predistraživanja sastoji se od tri subskale koje mjere dimenzije obiteljskog funkcioniranja:

koheziju ili zajedništvo (16 čestica), fleksibilnost ili prilagodljivost (15 čestica) i

komunikaciju (15 čestica). Format za odgovore čini skala Likertovog tipa od četiri stupnja

(1=“potpuno netočno za moju obitelj“, 2=“uglavnom netočno za moju obitelj“, 3=“uglavnom

točno za moju obitelj“, 4=“potpuno točno za moju obitelj“), pri čemu viši rezultat na skali

ukazuje na bolje obiteljsko funkcioniranje. Moguće je u obradi rezultata koristiti rezultate na

subskalama ili ukupan rezultat na skali. Skalu su u istraživanju popunili adolescenti i njihovi

roditelji u obje vremenske točke prikupljanja podataka.

S obzirom da je prvotna svrha konstrukcije Skale bila razviti kratak i pouzdan

instrument za procjenu obiteljskog funkcioniranja, daljnji razvoj Skale zahtijevao je ponovno

ispitivanje i revidiranje skala na temelju odgovora adolescenata i njihovih roditelja u glavnom

istraživanju. Stoga, prije formiranja ukupnog rezultata na skali i subskalama te daljnjeg

korištenja u obradi podataka, učinjena je provjera psihometrijskih karakteristika Skale na

temelju podataka prikupljenih u glavnom istraživanju. Provjera psihometrijskih karakteristika

78

Skale uključivala je analizu valjanosti putem faktorske analize i analize sadržaja čestica,

analizu pouzdanosti putem analize povezanosti čestica s ukupnim rezultatom na skali i analizu

diskriminativnosti kroz analizu varijabiliteta čestica. Ova provjera neće biti detaljno prikazana

u radu (prvenstveno zbog opsežnosti provjere i želje da se ovdje održi i usmjeri fokus na same

ishode analize), ali postupak kojim se odvijala bio je isti kao u predistraživanju. Na temelju

rezultata provjere odlučeno je da se Skala skrati, jer neke čestice nisu pridonosile valjanosti i

pouzdanosti skale nego su samo opterećivale rezultat nevaljanim izvorom varijabiliteta, a

njihovo izostavljanje dovelo je do povećanja valjanosti i pouzdanosti skale. Kriteriji za

zadržavanje čestica, na temelju kojih će se formirati ukupan rezultat na Skali, bili su sljedeći:

faktorska zasićenja iznad 0,30, jasan i jednoznačan sadržaja čestice koji odražava mjereni

konstrukt, povezanost čestice s ukupnim rezultatom na skali iznad 0,30 i visok varijabilitet,

odnosno što veća varijanca čestice. Ova faza provjere skale po svojoj je prirodi

konfirmatorna, pa se poradi toga koristila konfirmatorna faktorska analiza. Ishodi provjere i

analize psihometrijskih karakteristika Skala uspoređivani su s obzirom na uzorak koji je

korišten, odnosno analize su provođene posebno na uzorku adolescenata, posebno na uzorku

majki i posebno na uzorku očeva. Uz to, analize su provedene posebno za prvu i drugu

vremensku točku prikupljanja podataka te posebno za pojedine subskale i zatim za skalu u

cjelini. Ovako provedena psihometrijska provjera i analiza rezultirala je skraćivanjem

Subskale obiteljske kohezije sa 16 na 7 čestica, Subskale obiteljske fleksibilnosti sa 15 na 7

čestica i Subskale obiteljske komunikacije sa 15 na 7 čestica. Stoga, Skala obiteljskog

funkcioniranja u svojoj završnoj verziji ili formi sastoji se od 21 čestice koje su udovoljile

postavljenim kriterijima za zadržavanje čestica, pri čemu je ova skraćena forma pokazala

zadovoljavajuće psihometrijske karakteristike u istraživačke svrhe što će u daljnjem tekstu

biti i prikazano. Stoga, rezultati koji slijede odnose se na skraćenu i završnu verziju Skale

obiteljskog funkcioniranja koja se sada sastoji od 21 čestice.

Konstruktna valjanost

Provedeno je šest konfirmatornih faktorskih analiza (korištena je MLR procjena) kako

bi se provjerila trofaktorska struktura Skale obiteljskog funkcioniranja, pri čemu svaki od tri

latentna faktora (kohezija, fleksibilnost, komunikacija) ima po sedam indikatora (čestice

skale) te su dopuštene kovarijance (povezanosti) među latentnim faktorima. Rezultati

pristajanja trofaktorskog modela podatcima za oba mjerenja i u sva tri uzorka prikazani su u

Tablici 4.2. S obzirom na nešto lošije pristajanje modela u uzorku majki i očeva u drugom

mjerenju (TLI i CFI pokazatelji su niži od usvojenih kriterija u ovome radu), učinjene su

79

određene modifikacije na osnovnom modelu. Na temelju teorijskih postavki i modifikacijskih

indeksa dopuštene su korelacije među pogreškama čestica unutar Subskale obiteljske kohezije

(korelacije čestice 2 s česticom 4, čestice 3 s česticom 4 i čestice 12 s česticom 15), pri čemu

su pojedine korelacije u model uvođene postepeno, a nakon svakog koraka uslijedila je

provjera pristajanja modela. U Tablici 4.3. prikazani su pokazatelji pristajanja modificiranog

trofaktorskog modela Skale (s tri dodatne korelacije među pogreškama čestica) podatcima, a u

Tablici 10. u Prilogu nalaze se faktorska zasićenja iz tih šest konfirmatornih faktorskih

analiza. Na temelju razmatranja svih pokazatelja pristajanja modela (Tablica 4.3.), kao i

faktorskih zasićenja, možemo zaključiti kako modificirani (tri korelacije među pogreškama

čestica kohezije) trofaktorski model Skale obiteljskog funkcioniranja dobro pristaje

empirijskim podatcima.

Tablica 4.2. Pokazatelji pristajanja trofaktorskog modela Skale obiteljskog funkcioniranja podatcima (df = 186)

SBS-χ² SBS-χ² /df CFI TLI RMSEA SRMR

A - T1 336,02* 1,81 0,90 0,88 0,05 0,05

M - T1 353,52 * 1,90 0,92 0,91 0,05 0,05

O - T1 376,84* 2,03 0,90 0,88 0,06 0,06

A - T2 331,54* 1,78 0,93 0,92 0,05 0,05

M - T2 393,06* 2,11 0,85 0,83 0,07 0,06

O - T2 387,74* 2,09 0,85 0,85 0,07 0,06 Napomena. A-adolescent, M-majka, O-otac, T1 - prva vremenska točka prikupljanja podataka, T2 - druga vremenska točka prikupljanja podataka; * p < 0,001

Tablica 4.3. Pokazatelji pristajanja modificiranog trofaktorskog modela Skale obiteljskog funkcioniranja podatcima (df = 183)


A - T1 326,388* 1,78 0,90 0,89 0,05 0,05

M - T1 304,049* 1,66 0,94 0,93 0,04 0,05

O - T1 330,549* 1,81 0,92 0,91 0,05 0,05

A - T2 310,271* 1,69 0,94 0,93 0,04 0,05

M - T2 338,594* 1,85 0,89 0,87 0,06 0,06

O - T2 366,897* 2,00 0,88 0,86 0,07 0,06 Napomena. Dopuštene su korelacije pogrešaka među česticama koh2 i koh4, koh3 i koh4, koh12 i koh15. A-adolescent, M-majka, O-otac, T1 - prva vremenska točka prikupljanja podataka, T2 - druga vremenska točka prikupljanja podataka; * p < 0,001

80

Invarijatnost Skale s obzirom na procjene različitih članova obitelji

S obzirom da je skala primijenjena u sva tri uzorka (adolescenti, majke i očevi) i u oba

mjerenja (obje vremenske točke prikupljanja podataka), a ti će se rezultati istovremeno

koristiti u statističkim analizama i Skala je novo razvijen instrument, potrebno je provjeriti

invarijatnost s obzirom na odgovore različitih skupina sudionika (adolescenti, majke i očevi).

Testiranje invarijatnosti učinjeno je prema standardnom postupku koji je opisan u poglavlju o

statističkoj obradi podataka. Počelo se s testiranjem faktorske strukture ili forme skale, zatim

su dodana ograničenja na faktorska zasićenja čestica, a u trećem koraku su dodana

ograničenja na odsječke čestica. Kako su postepeno uvođena ograničenja, tako su i modeli

uspoređivani prema određenim pokazateljima pristajanja modela. Na temelju rezultata

testiranja invarijatnosti Skale obiteljskog funkcioniranja (Tablica 4.4.) može se zaključiti da

postoji jaka parcijalna invarijatnost skale (invarijatnost forme, dijela zasićenja i dijela

odsječaka čestica) s obzirom na primjenu u različitim grupama sudionika u obje vremenske

točke prikupljanja podataka. Ovi rezultati upućuje na to da adolescenti, majke i očevi na isti

način doživljavaju konstrukt obiteljskog funkcioniranja, da slično procjenjuju i doživljavaju

čestice te da se skalni rezultati mogu uspoređivati među grupama i pripisati stvarnim

razlikama, a ne pogrešci mjerenja.

Tablica 4.4. Rezultati testiranja invarijatnosti Skale obiteljskog funkcioniranja s obzirom na

odgovore adolescenata, majki i očeva

Prva vremenska točka SBS-χ² (df) ∆ SBS-χ² (df) p za ∆ CFI RMSEA SRMR

1. struktura (tri faktora) 960,884 (549)* 0,923 0,046 0,051

2. struktura + zasićenja 1001,159 (585)* 41,515 (36) 1,2 0,243 1,2 0,922 0,045 0,068

3. struktura + zasićenja + odsječci 1097,508 (621)* 107,137 (36) 2,3 0,000 2,3 0,911 0,047 0,071

4. struktura + zasićenja + odsječci a 1041,234 (609)* 39,759 (24) 2,4 0,023 2,4 0,919 0,045 0,069

Druga vremenska točka



3. struktura + zasićenja b 1050,616 (573)* 36,281 (24) 1,3 0,052 1,3 0,902 0,055 0,070

4. struktura + zasićenja b + odsječci 1178,910 (609)* 147,290 (36) 3,4 0,000 3,4 0,883 0,058 0,077

5. struktura + zasićenja b + odsječci c 1073,831 (585)* 23,555 (12) 3,5 0,238 3,4 0,900 0,055 0,071

Napomena. * p > 0,01 a na odsječke čestica koh2, koh3, fle4, fle5, kom3 i kom8 nisu postavljena ograničenja jednakosti b na zasićenja čestica koh3, koh14, fle3, fle4, kom2 i kom13 nisu postavljena ograničenja jednakosti c na odsječke čestica koh2, koh3, koh4, koh12, fle4, fle5, fle6, fle14, kom2, kom3, kom8 i kom13 nisu postavljena ograničenja jednakosti

81

Pouzdanost

Skraćena (završna) verzija Skale obiteljskog funkcioniranja, kao i pojedine subskale,

pokazale su zadovoljavajuću pouzdanost u sva tri uzorka i u obje vremenske točke

prikupljanja podataka (Tablica 4.5.). Čini se važnim napomenuti da je pouzdanost Subskale

obiteljske fleksibilnosti u usporedbi s druge dvije subskale nešto niža, no još uvijek

zadovoljavajuće visoka za korištenje u istraživačke svrhe. (Čestice Subskale fleksibilnosti,

kao i za ostale subskale, zadržane su na način da među njima nema sadržajnog preklapanja i

da obuhvaćaju različite dijelove teorijski pretpostavljenog sadržaja ispitivanog konstrukta, što

je jednim dijelom moglo pridonijeti nešto nižoj pouzdanosti.) Povezanost pojedinih čestica s

ukupnim rezultatom na subskalam prikazana je u Tablici 11. u Prilogu, a većina je korelacija

viša od 0,40. Pouzdanost Skale obiteljskog funkcioniranja u sva tri uzorka u oba mjerenja je

iznad 0,90 (Tablica 4.5.). Prosječne korelacije među česticama za pojedine subskale i skalu

prikazane su u Tablici 4.6., pri čemu se može primijetiti da su najniže prosječne vrijednosti u

uzorku adolescenata u usporedbi s uzrocima majki i očeva te za mjeru obiteljske

fleksibilnosti, što je bilo i za očekivati (npr., Farrell i Barnnes, 1993).

Tablica 4.5. Pouzdanost Skale obiteljskog funkcioniranja (Cronbachov koeficijent alfa)

Prva točka prikupljanja podataka Druga točka prikupljanja podataka

Koh Fle Kom SOF Koh Fle Kom SOF

Adolescenti 0,77 0,65 0,81 0,90 0,82 0,74 0,86 0,92

Majke 0,81 0,77 0,83 0,91 0,82 0,77 0,82 0,91

Očevi 0,81 0,78 0,83 0,92 0,85 0,83 0,86 0,94 Napomena. Koh - kohezija, Fle- fleksibilnost, Kom - komunikacija, SOF - Skala obiteljskog funkcioniranja

Tablica 4.6. Prosječna korelacija među česticama Skale obiteljskog funkcioniranja

Prva točka prikupljanja podataka Druga točka prikupljanja podataka

Koh Fle Kom SOF Koh Fle Kom SOF

Adolescenti 0,34 0,21 0,38 0,31 0,41 0,30 0,47 0,36

Majke 0,40 0,33 0,42 0,35 0,42 0,32 0,40 0,35

Očevi 0,42 0,34 0,42 0,37 0,47 0,42 0,47 0,42 Napomena. Koh - kohezija, Fle - fleksibilnost, Kom - komunikacija, SOF - Skala obiteljskog funkcioniranja

82

Povezanost među dimenzijama obiteljskog funkcioniranja, slaganje među procjenama

članova obitelji i koeficijenti stabilnosti

U Tablici 4.7. prikazane su korelacije među dimenzijama obiteljskog funkcioniranja u

sva tri uzorka, kao i korelacije među procjenama različitih članova obitelji (adolescenti, majke

i očevi) za pojedine dimenzije obiteljskog funkcioniranja te korelacije procjena istih

dimenzija odmjerenih u prvom i drugom mjerenju za svakog člana obitelji (koeficijenti

stabilnosti). U uzorku adolescenata i majki povezanosti među dimenzijama obiteljskog

funkcioniranja za oba mjerenja kreću se od 0,68 do 0,72, a u uzorku očeva od 0,65 do 0,78.

Relativno visoke povezanosti među dimenzijama obiteljskog funkcioniranja su i očekivane.

Koeficijenti stabilnosti ukazuju na relativno stabilan rang poredak obitelji na dimenzijama

obiteljskog funkcioniranja prema iskazima različitih članova obitelji unutar godine dana te na

veću stabilnost procjena roditelja u odnosu na procjene adolescenata.

Tablica 4.7. Povezanost među dimenzijama obiteljskog funkcioniranja i koeficijenti stabilnosti

Adolescenti (A) Majke (M) Očevi (O) Koh Fle Kom Koh Fle Kom Koh Fle Kom

Koh 0,62 0,68 0,71 0,41 0,37 0,34 0,39 0,38 0,39

Fle 0,69 0,49 0,70 0,27 0,27 0,20 0,37 0,33 0,33 A

Kom 0,72 0,72 0,53 0,30 0,29 0,27 0,29 0,29 0,34

Koh 0,38 0,30 0,29 0,61 0,68 0,68 0,72 0,56 0,50

Fle 0,32 0,25 0,22 0,68 0,58 0,69 0,55 0,66 0,51 M

Kom 0,25 0,20 0,22 0,69 0,72 0,58 0,55 0,54 0,62

Koh 0,45 0,35 0,36 0,54 0,43 0,37 0,64 0,70 0,65

Fle 0,41 0,37 0,35 0,51 0,55 0,44 0,78 0,59 0,76 O

Kom 0,35 0,32 0,34 0,48 0,51 0,53 0,71 0,78 0,64 Napomena. Koh -kohezija, Fle - fleksibilnost, Kom – komunikacija. dijagonala - korelacija između prvog i drugog mjerenja (koeficijenti stabilnosti); iznad dijagonale - korelacije u prvom mjerenju; ispod dijagonale - korelacije u drugom mjerenju; sve su korelacije značajne na razini p < 0,001

Dobivene su sljedeće povezanosti između procjena različitih članova obitelji za ukupni

rezultat na skali u prvom mjerenju: odgovori adolescenata s odgovorima majki – r = 0,39, p <

0,01; odgovori adolescenata s odgovorima očevima – r = 0,43, p < 0,01; odgovori majki s

odgovorima očevima – r = 0,73, p < 0,01. Povezanost ukupnog rezultata na skali dobivenog u

različitim uzorcima (adolescent, majka, otca) u drugom mjerenju je sljedeća: odgovori

adolescenata s odgovorima majki – r = 0,34, p < 0,01; odgovori adolescenata s odgovorima

očevima – r = 0,49, p < 0,01; odgovori majki s odgovorima očevima – r = 0,60, p < 0,01.

Možemo zaključiti kako prilikom izvještavanja o obiteljskom funkcioniranju majke i očevi

83

pokazuju veće slaganje (pouzdanost) u iskazima, nego što to pokazuju majke i adolescenti ili

očevi i adolescenti. Rezultati o povezanosti odgovora majki s odgovorima očeva o ukupnom

obiteljskom funkcioniranju u skladu su s prijašnjim nalazom autorica Smojver-Ažić i

Martinac Dorčić (2010), koje su koristeći FACES-II inventar dobile r = 0,74 između

odgovora majki i odgovora očeva.

Deskriptivna statistika

Deskriptivna statistika za Skalu i tri subskale prikazana je u Tablici 4.8., a u Tablici

12. u Prilogu prikazana je deskriptivna statistika za pojedine čestice. Usporedbom prosječnih

vrijednosti može se uočiti sljedeći trend - adolescenti u odnosu na svoje roditelje u prvom

mjerenju procjenjuju sve tri dimenzije obiteljskog funkcioniranja, kao i cjelokupno

funkcioniranje višim, dok u drugom mjerenju taj trend nije uočljiv. Uočljiv je i trend prema

kojem su rezultati adolescenata u drugom mjerenju niži nego u prvom mjerenju, dok kod

roditelja takvog trenda nema. Također, iz deskriptivne statistike može se vidjeti da su na svim

subskala i Skali u oba mjerenja postignuti maksimalani rezultati, dok to nije slučaj s

minimalnimi rezultatom (teorijski raspon rezultata za subskale jest od 7 do 28, a za skalu u

cjelini od 21 do 84).

84

Tablica 4.8. Deskriptivna statistika za Skalu obiteljskog funkcioniranja

Aritmetička sredina

Standardna devijacija

Minimalna vrijednost

Maksimalna vrijednost

Skala obiteljskog funkcioniranja (21 čestica)

A - T1 75,98 7,99 27 84

M - T1 74,00 7,61 47 84

O - T1 73,37 8,19 44 84

A - T2 73,16 9,54 27 84

M - T2 74,11 7,72 44 84

O - T2 73,52 9,08 45 84

Subskala obiteljska kohezija (7 čestica)

A - T1 25,38 2,96 8 28

M - T1 24,91 2,97 14 28

O - T1 24,94 3,03 13 28

A - T2 24,40 3,64 9 28

M - T2 24,79 2,99 13 28

O - T2 24,80 3,36 11 28

Subskala obiteljska fleksibilnost (7 čestica)

A - T1 25,04 2,80 11 28

M - T1 24,13 2,89 16 28

O - T1 23,82 3,06 15 28

A - T2 24,11 3,32 9 28

M - T2 24,39 2,85 14 28

O - T2 23,95 3,39 13 28 Subskala obiteljska komunikacija (7 čestica)

A - T1 25,56 3,05 8 28

M - T1 24,96 2,76 17 28

O - T1 24,79 2,88 15 28

A - T2 24,65 3,59 9 28

M - T2 24,93 2,85 16 28

O - T2 24,77 3,10 15 28 Napomena. A-adolescent, M-majka, O-otac, T1 - prva vremenska točka prikupljanja podataka, T2 - druga vremenska točka prikupljanja podataka

Kako će se odgovori na Skali obiteljskog funkcioniranja koristiti u daljnjim analizama?

Ovo pitanje nije samo statističko, već i teorijsko. Stoga, odgovor na njega zahtijeva

uzimanje u obzir teorijskih pretpostavki na kojima je Skala nastala, do sada u literaturi

opisanih načina kombiniranja odgovora o istoj ili različitoj karakteristici obitelji dobivenoj od

više članova obitelji (npr., Draper i Marcos, 1990), postavljenih ciljeva, nalaza i rezultata

85

prijašnjih i ovog istraživanja. Skala korištena u ovom istraživanju za mjerenje obiteljskog

funkcioniranja temelji se na sistemsko obiteljskoj teoriji prema kojoj su percepcije različitih

članova obitelji subjektivne i individualne te odražavaju procese koji se u obitelji odvijaju. U

literaturi je moguće pronaći različite preporuke o tome kako obraditi podatke o obiteljskom

funkcioniranju dobivene od različitih članova obitelji, a o čemu se više pisalo u uvodu ovog

rada. Ovdje ćemo navesti samo načine na koje ćemo rezultate na Skali koristiti dalje u radu te

način na koji se rezultati na ovoj konkretnoj Skali mogu koristiti u budućim istraživanjima.

Jedan od jednostavnijih načina korištenja procjena obiteljskog funkcioniranja različitih

članova obitelji u statističkim analizama je korištenje ukupnog rezultata na pojedinoj

dimenziji obiteljskog funkcioniranja i rezultata za cjelokupno obiteljsko funkcioniranje za

svakog od članova obitelji posebno. Ovaj način korištenja procjena obiteljskog funkcioniranja

(uzimanjem u obzir svih procjena članova obitelji zasebno) čini se najboljim rješenjem u

ovako postavljenom istraživanju u kojem su od interesa dimenzije obiteljskog funkcioniranja,

cjelokupno obiteljsko funkcioniranje i percepcija pojedinih članova obitelji. Stoga, takav

način korištenja rezultata o obiteljskom funkcioniranju, uzimajući pri tome u obzir

individualne procjene, daje bolji uvid u to kako pojedini članovi obitelji doživljavaju i

procjenjuju obiteljsko funkcioniranje te u kojoj mjeri među njima postoji slaganje ili

neslaganje u procjenama. Prema tome, u ovom radu, u nekim od daljnjih analiza u poglavlju o

rezultatima istraživanja, koristit će se prosječni ili ukupni rezultati (formirani na temelju

manifesnih varijabli) adolescenata, majki i očeva za pojedine dimenzije obiteljskog

funkcioniranja i za cjelokupno obiteljsko funkcioniranje (većinom analiza korelacija ili kao

indikator latentnih varijabli).

Jedan od složenijih načina korištenja procjena različitih članova obitelji o istim ili

različitim dimenzijama obiteljskog života u statističkim analizama i modelima odnosa

latentnih varijabli jest model povezanih jedinstvenosti (Jager, Bornstein, Diana i Hendricks,

2012; Sabatelli i Bartle, 1995). Taj model pruža dobar okvir unutar kojeg se procjene

različitih članova obitelji mogu prikazati kroz jedan rezultat, a da se pri tome u ukupnom

rezultatu latentne varijable prikazuje ono što je zajedničko svim procjenama članova obitelji.

Naime, model nam dopušta da procijenimo koliko je varijance u odgovorima članova obitelji

moguće objasniti latentnim dimenzijama obiteljskog funkcioniranja, a da se pri tome u obzir

uzme individualna perspektiva, odnosno idosinkratsko značenja koje pojedini član obitelji

daje česticama skale. Ovaj model prikladan je kada postoje individualne procjene obitelji kao

sustava, koje se u kasnijim analizama trebaju promatrati kroz jedan rezultat. Efekt metode

mjerenja u ovom modelu procjenjuje se na način da se dopuste korelacije između reziduala

86

indikatora (pogrešaka) latentne varijable unutar svakog člana obitelji. U efektu metode

sadržano je ono što je za svakog pojedinog člana obitelji specifično, a opet sadržano u

njegovoj procjeni obiteljskog funkcioniranja. Drugačije rečeno, u korelacijama reziduala

indikatora unutar svakog pojedinog člana obitelji sadržano je ono što nije objašnjeno

latentnim varijablama, odnosno obiteljskim funkcioniranjem. Preduvjet je da svi članovi

obitelji odgovaraju na iste čestice o obiteljskom funkcioniranju te da postoje procjene više

članova obitelji o obiteljskom funkcioniranju kako bi se model mogao specificirati i

procijeniti. Ovakav način omogućuje nam da u analizama podataka obiteljskog funkcioniranja

uzmemo u obzir različite perspektive i percepcije konstrukta obiteljskog funkcioniranja,

formiramo nelinearan kompozit opaženih indikatora (mogu biti čestice ili prosječni rezultati

na skali), procijenimo efekt metode, riješimo problem multikolineranosti (npr., ako postoje

visoke korelacije između procjena različitih članova obitelji o istom obilježju obitelji, a cilj

istraživanja zahtijeva korištenje regresijskih analiza) i dobijemo rezultate na latentnim

varijablama koje se onda mogu koristiti kao odrednice razvojnih ishoda ili kao kriterijske

(zavisne) varijable u statističkim analizama.

Gledajući na rezultate ovog istraživanja iz sistemsko obiteljske perspektive i s obzirom

na to da Skala obiteljskog funkcioniranja ima upravo te teorijske osnove, zanimljivo je

istražiti kako percepcije različitih članova obitelji zajedno doprinose i formiraju nelinearan

kompozit obiteljskog funkcioniranja te čija perspektiva najviše pridonosi formiranju

konstrukta obiteljskog funkcioniranja. Kako bismo to učinili, specificirali smo model

povezanih jedinstvenosti za procjene adolescenata, majki i očeva o tri dimenzije obiteljskog

funkcioniranja na temelju podataka prvog i drugog mjerenja (Slika 4.1.). Rezultati na

subskalama služe kao pokazatelji (indikatori) latentnog konstrukta (obiteljska kohezija,

fleksibilnost i komunikacija). Dopuštene su korelacije između procjena unutar pojedinog

člana obitelji (npr., dopuštene su korelacije pogreški mjerenja ili jedinstvenosti između

procjena adolescenata za koheziju i fleksibilnost, za koheziju i komunikaciju te za

fleksibilnost i komunikaciju). S obzirom na relativno visoke korelacije između odgovora

majki i očeva o dimenzijama obiteljskog funkcioniranja (Tablica 4.7.), dopuštene su

korelacije reziduala za procjene iste dimenzije između majki i očeva. Dopuštanjem ovako

specifičnih korelacija, koje nisu osnovna specifikacija modela povezanih jedinstvenosti,

očekuje se uravnoteženiji doprinos roditeljskih i dječjih odgovora formiranju latentnih

varijabli. Rezultati pristajanja modela podatcima (Slika 4.1.) ukazuju da se radi o teorijskom

modelu koji dobro opisuje rezultate prikupljene Skalom obiteljskog funkcioniranja. Najviši

doprinos formiranju latentnih dimenzija obiteljskog funkcioniranja (faktorska zasićenja)

87

imaju odgovori oba roditelja, a zatim adolescenata. Korelacije reziduala indikatora prikazane

su u Tablici 13. u Prilogu rada. Korelacije među latentnim dimenzijama obiteljskog

funkcioniranja su relativno visoke, što ukazuje na lošiju diskriminativnost dimenzija,

potencijalni problem multikolinearnosti (ako se dimenzije žele koristiti kao prediktori u

regresijskim analizama) i potrebu za revidiranjem teorijskog modela u podlozi rezultata.

Model prikazan na Slici 4.2. opisuje rezultate na Skali obiteljskog funkcioniranja kao

hijerarhijski organizirane latentne strukture (revidiran model sa Slike 4.1.), jer tri dimenzije

obiteljskog funkcioniranja imaju jedan nadređeni faktor (faktor višeg reda). Prema

pokazateljima pristajanja model na Slici 4.2. i model na Slici 4.1. su ekvivalentni modeli, što

znači da su njihovi indeksi pristajanja modela podatcima isti, ali teorijska struktura modela

nije. Na Slici 4.2. nisu prikazana zasićenja indikatora latentnim dimenzijama obiteljskog

funkcioniranja iz jednostavnog razloga - ona su ista kao i na Slici 4.1. Koji od dva modela

odabrati pitanje je teorijske naravi i ovisi o postavljenim istraživačkim pitanjima, a ne

statističke prirode, jer oba modela jednako dobro pristaju podatcima, a pokazala se i

longitudinalna invarijatnost ovih modela - potvrđena je invarijatnost forme i zasićenja,

odnosno metrijska invarijatnost (Tablica 14., Prilog). Kada je, na primjer, cilj ispitati doprinos

cjelokupnog funkcioniranja obitelji nekom razvojnom ishodu, bilo bi primjerenije izabrati

model sa Slike 4.2. (time se izbjegava i problem multikolinearnosti ako su prediktori

dimenzije obiteljskog funkcioniranja), ali kada je cilj ispitati odnos dimenzija obiteljskog

funkcioniranja s nekim drugim pokazateljima razvoja ili konstruktima, onda je primjerenije

koristiti model sa Slike 4.1.

88

Ono što nam ova dva opisana modela (Slika 4.1. i 4.2.) ne omogućavaju jest to da

zadržimo percepciju pojedinih članova obitelji zasebnom u analizama, a ako nam je to

obuhvaćeno ciljevima istraživanja (kao što smo željeli postići ovim istraživanjem) onda su

nam potrebni ponešto drugačiji modeli i njihova specifikacija. Uz to, rezultati gore opisanih

modela (Slika 4.1. i 4.2.) ukazuju na to kako bismo percepciju roditelja i percepciju

adolescenta o funkcioniranju obitelji trebali držati odvojenima, jer su majčine i očeve

procjene dimenzija visoko i višestruko povezane, a adolescentova procjena dimenzija ima

najniža zasićenja latentnim varijablama (odnosno najmanje pridonosi objašnjenju i varijanci

dimenzija obiteljskog funkcioniranja). Uz to, na latentnoj razini povezanost odgovora majki i

očeva za ukupno obiteljsko funkcioniranje u prvom mjerenju iznosi r = 0,827 (p < 0,01), a u

drugom r = 0,685 (p < 0,01). Poradi toga, postavili smo dva drugačija modela (Slika 4.3. i

Slika 4.4.), koja će se koristiti u statističkim analizama u ovom radu, odnosno modeli

predstavljaju longitudinalne faktorske modele u modelima latentnih promjena.

Koh-A

Koh-M

Koh-O

Fle-A

Fle-M

Fle-O

Kom-A

Kom-M

Kom-O

Kohezija

Fleksibilnost

Komunikacija

0,525/0,521

0,752/0,695

0,776/0,761

0,421/0,438

0,715/0,671

0,764/0,825

0,416/0,432

0,729/0,572

0,755/0,796

0,936/0,891

0,991/0,923

0,933/0,934

Slika 4.1. Model povezanih jedinstvenosti za procjene adolescenata, majki i očeva o tri dimenzije obiteljskog funkcioniranja na temelju podataka prvog i drugog mjerenja

Pristajanje modela, prva vremenska točka - χ² = 18,238, df = 12, p = 0,109, CFI = 0,996, TLI = 0,989, RMSEA = 0,037, SRMS = 0,017 Pristajanje modela, druga vremenska točka - χ² = 7,664, df = 12, p = 0,811, CFI = 1,000, TLI = 1,012, RMSEA = 0,000, SRMS = 0,019

Napomena. Koh-kohezija, Fle-fleksibilnost, Kom-komunikacija, A-adolescent, M-majka, O-otac; prvo mjerenje/drugo mjerenje, standardizirana zasićenja, sva zasićenja značajna na p < 0,001.

89

Slika 4.3. Longitudinalni faktorski model obiteljskog funkcioniranja za odgovore adolescenata

χ² = 13,435, df = 8, p = 0,097, CFI = 0,995, TLI = 0,990, RMSEA = 0,042, SRMS = 0,026 Napomena. Koh-kohezija, Fle-fleksibilnost, Kom-komunikacija, 1-prvo mjerenje, 2-drugo mjerenje, A-adolescenti, standardizirana zasićenja sva značajna na p < 0,001. Forma i zasićenja subskala postavljeni jednakim u oba mjerenja. * p < 0,05; ** p < 0,01

Koh1 - A

Fle1 - A

Kom1 - A

Obiteljsko fun.1

Obiteljsko fun.2

Koh2 - A

Fle2 - A

Kom2 - A 0,706**

0,298**

0,844

0,816

0,858

0,193*

0,839

0,827

0,862

Koh-A

Koh-M

Koh-O

Fle-A

Fle-M

Fle-O

Kom-A

Kom-M

Kom-O

Kohezija

Fleksibilnost

Komunikacija


0,997/0,938

0,939/0,949

0,994/0,984

0,119/0,099

0,012/0,031

0,006/0,120

Slika 4.2. Hijerarhijski model povezanih jedinstvenosti za procjene adolescenata, majki i očeva o tri dimenzije obiteljskog funkcioniranja na temelju podataka prvog i drugog mjerenja

Pristajanje modela, prva vremenska točka - χ² = 18,238, df = 12, p = 0,109, CFI = 0,996, TLI = 0,989, RMSEA = 0,037, SRMS = 0,017 Pristajanje modela, druga vremenska točka - χ² = 7,664, df = 12, p = 0,811, CFI = 1,000, TLI = 1,012, RMSEA = 0,000, SRMS = 0,019

Napomena. Koh-kohezija, Fle-fleksibilnost, Kom-komunikacija, A-adolescent, M-majka, O-otac; prvo mjerenje/drugo mjerenje, standardizirana zasićenja, sva zasićenja značajna na p < 0,001

90

Model na Slici 4.3. predstavlja longitudinalni faktorski model obiteljskog

funkcioniranja temeljen na procjenama adolescenata iz prvog i drugog mjerenja. Sve tri

procjene dimenzija obiteljskog funkcioniranja značajno konvergiraju mjerenju jednog

latentnog konstrukta nazvanog cjelokupno obiteljsko funkcioniranje. Pokazatelji pristajanja

modela ukazuju na dobro pristajanje modela podatcima. S obzirom na longitudinalnu

invarijatnost modela, pokazalo se kako postoji invarijatnost strukture i zasićenja, odnosno

zadovoljena je metrijska invarijatnost modela (Tablica 4.9.). Model na Slici 4.4. predstavlja

longitudinalni faktorski model obiteljskog funkcioniranja temeljen na procjenama roditelja iz

prvog i drugog mjerenja. Model je postavljen na način da se uzme u obzir i majčina i očeva

perspektiva obiteljskog funkcioniranja, ali ne kao prosjek dviju varijabli, već kao indikator

latentnog konstrukta u kojem je sadržano ono što je zajedničko i majci i ocu. Sve tri procjene

dimenzija obiteljskog funkcioniranja značajno konvergiraju mjerenju jednog latentnog

konstrukta nazvanog cjelokupno obiteljsko funkcioniranje. Pokazatelji pristajanja modela

Koh1-M

Fle1-M

Kom1-M

Koh1-O

Fle1-O

Kom1-O

Obiteljsko fun.1-M

Obiteljsko fun.1-O

Obiteljsko fun.1-R

Koh2-M

Fle2-M

Kom2-M

Koh2-O

Fle2-O

Kom2-O

Obiteljsko fun.2-M

Obiteljsko fun.2-R

Obiteljsko fun.2-O

0,793

0,838 0,858

0,825

0,884

0,809

0,858 0,864

0,889

0,851

0,852

0,812

0,826

0,840 0,920

0,889

0,936**

0,257**

0,272**

0,247**

0,285**

0,257**

0,538**

Slika 4.4. Longitudinalni faktorski model obiteljskog funkcioniranja za odgovore roditelja

χ² = 176,049, df = 54, p = 0,000, CFI = 0,935, TLI = 0,921, RMSEA = 0,077, SRMS = 0,110 Napomena. Koh-kohezija, Fle-fleksibilnost, Kom-komunikacija, 1-prvo mjerenje, 2-drugo mjerenje, M-majke, O-očevi, R-roditelji, standardizirana zasićenja sva značajna na p < 0,001. Forma, zasićenja i odsječci subskala postavljeni jednakim u oba mjerenja. ** p < 0,01

91

ukazuju na dobro pristajanje modela podatcima, a pokazalo se kako postoji invarijatnost

forme, faktorskih zasićenja i odsječaka čestica s obzirom na vrijeme (Tablica 4.10.).

Povezanost između latentnog faktora obiteljskog funkcioniranja temeljenog na

procjenama adolescenata u prvom i drugom mjerenju iznosi r = 0,706 (Slika 4.3.), što ukazuje

da je došlo do nekih promjena u njihovim stvarnim procjenama obiteljskog funkcioniranja

unutar godine dana. Povezanost između latentnog faktora obiteljskog funkcioniranja

temeljenog na procjenama roditelja u prvom mjerenju i onog u drugom mjerenju ukazuje na

vrlo visoku stabilnost u procjenama roditelja o obiteljskom funkcioniranju, drugim riječima

ukazuje da je došlo do vrlo male, vjerojatno neznačajne, promjene (r = 0,936; Slika 4.4.).

Povezanost između latentnog faktora obiteljskog funkcioniranja temeljenog na procjenama

adolescenata i faktora temeljenog na procjenama roditelja u prvom mjerenju iznosi r = 0,504

(p = 0,000), a u drugom r = 0,493 (p = 0,000).

Tablica 4.9. Rezultati testiranja longitudinalne invarijatnosti faktorskog modela obiteljskog

funkcioniranja za odgovore adolescenata prikupljene u prvom i drugom mjerenju (Slika 4.3.)

SBS-χ² (df) ∆ SBS-χ² (df) p za ∆ CFI RMSEA SRMR

1. struktura 12,983 (6) 0,993 0,055 0,022

2. struktura + zasićenja 13,435 (8) 0,190 (2)1,2 0,9091,2 0,995 0,042 0,026

3. struktura + zasićenja + odsječci 35,665 (11)* 26,920 (3)2,3 0,0002,3 0,976 0,076 0,049

Napomena. * p < 0,01

Tablica 4.10. Rezultati testiranja longitudinalne invarijatnosti faktorskog modela obiteljskog

funkcioniranja za odgovore roditelja prikupljene u prvom i drugom mjerenju (Slika 4.4.)


1. struktura 158,413 (43)* 0,939 0,083 0,058

2. struktura + zasićenja 169,831 (48)* 10,790 (5) 1,2 0,0551,2 0,935 0,081 0,107

3. struktura + zasićenja + odsječci 176,049 (54)* 2,240 (6) 2,3 0,8962,3 0,935 0,077 0,110

Napomena. * p < 0,01

Ukratko, u ovom radu koristit će se ukupni rezultati na dimenzijama, kao i rezultat na

Skali obiteljskog funkcioniranja za svakog pojedinog člana obitelji u daljnjim analizama. Kao

mjerni (longitudinalni faktorski) modeli u modelima latentnih promjena bit će korišteni

modeli sa Slike 4.3. i 4.4. U rezultatima će se uvažiti različiti pogledi adolescenata i roditelja

na obiteljski život i obiteljsko funkcioniranje.

92

4.2.3 Skala sigurnosti djeteta u obiteljski sustav

Za mjerenje konstrukta sigurnosti adolescenta u obitelj korištena je Skala sigurnosti u

obiteljski sustav (eng. Security in the Family System (SIFS) scale) (Forman i Davies, 2005).

Skala se sastoji od 22 čestice koje mjere djetetov doživljaj sigurnosti u obitelj kao cjelinu,

odnosno percepciju djeteta da mu obitelj služi kao baza podrške, stabilnosti i zaštite. Skala

mjeri tri dimenzije ili obrasca (koje čine tri subskale) djetetova osjećaja sigurnosti u obitelj:

sigurnost (eng. security) (7 čestica), preokupiranost (eng. preoccupation) (8 čestica) i

odbijanje (eng. disengagement) (7 čestica). Uz svaku česticu (npr., „Vjerujem da će u

budućnosti članovi moje obitelji biti tu da mi pomognu.”) nalazi se Likertova skala za

odgovore od pet stupnja (1 - „potpuno se ne slažem“, 5 - „potpuno se slažem“) na kojoj su

adolescenti procjenjivali svoj osjećaj sigurnost u obiteljski sustav u obje vremenske točke

prikupljanja podataka. Ukupan rezultat na skali dobiva se kroz sljedeću formulu: sigurnost +

(40 - preokupiranost) + (35 - odbijanje). Moguće je koristiti ukupan rezultat na skali ili samo

rezultate po pojedinim dimenzijama u obradi rezultata ovisno o istraživačkim pitanjima i

ciljevima istraživanja. U istraživanju Formana i Daviesa (2005) potvrđena je trofaktorska

struktura skale na uzorku djece stare od 10 do 15 godina, dok je pouzdanost tipa unutarnje

konzistencije za pojedine dimenzije bila od 0,82 do 0,88, a test-retest pouzdanost od 0,75 do

0,82 (četiri tjedna između prvog i drugog mjerenja). Isto istraživanje pokazalo je kako su

dječje procjene izloženosti sukobu roditelja i dimenzija roditeljstva (prihvaćanje i psihološka

kontrola) značajno povezane s procjenom sigurnosti u obitelj (u prosjeku r = 0,41). Rezultat

djece na subskali koja mjeri dimenziju sigurnosti bio je povezan s roditeljskom procjenom

obiteljske kohezije mjerene Olsonovim FACES-om III (r = 0,19), dok druge dvije dimenzije

(preokupiranost i odbijanje) o kojima su djeca izvijestila nisu bile značajno povezane s

roditeljskim procjenama obiteljske kohezije (Forman i Davies, 2005).

Rezultati ovog istraživanja potvrđuju trofaktorsku strukturu skale i za podatke prvog

(χ² = 396,725, df = 206, p = 0,000, χ²/df = 1,93, CFI = 0,916, TLI = 0,905, RMSEA = 0,050,

SRMR = 0,053) i za podatke drugog (χ² = 444,585, df = 206, p = 0,000, χ²/df = 2,16, CFI =

0,926, TLI = 0,917, RMSEA = 0,056, SRMR = 0,054) mjerenja. Faktorska zasićenja iz dviju

provedenih konfirmatornih faktorskih analiza prikazana su u Tablici 15. u Prilogu rada. U

prvom mjerenju dobivene su sljedeće značajne povezanosti između latentnih faktora:

sigurnost i preokupiranost r = - 0,370; sigurnost i odbijanje r = - 0,687; preokupiranost i

odbijanje r = 0,708. U drugom mjerenju dobivene su sljedeće značajne povezanosti između

latentnih faktora: sigurnost i preokupiranost r = - 0,622; sigurnost i odbijanje r = - 0,811;

93

preokupiranost i odbijanje r = 0,836. Korelacije među faktorima (subskalama), formiranim na

temelju manifestnih rezultata (čestica), prikazane su u Tablici 4.11., a sukladne su onima koje

su dobili autori skale.

Pouzdanost subskala (Tablica 4.11.) dobivena u prvoj točki mjerenja nešto je niža u

odnosu na onu koju su dobili Forman i Davies (2005), dok je pouzdanost dobivena u drugoj

točki mjerenja nešto viša u odnosu na onu dobivenu u prvoj točki mjerenja i sukladna nalazu

autora skale. Pokazalo se kako je stabilnost redoslijeda djece na sve tri dimenzije (korelacija

između rezultata prve i druge točke mjerenja) umjerena unutar godine dana, što ukazuje da je

došlo do promjena u poretku adolescenata s obzirom na njihov osjećaj sigurnosti u obiteljski

sustav od prvog do drugog mjerenja (koeficijenti stabilnost; Tablica 4.11.).

Tablica 4.11. Pouzdanost, koeficijenti stabilnosti, korelacije među faktorima i deskriptivna

statistika za Skalu sigurnosti u obiteljski sustav u oba mjerenja

Korelacija među faktorima Pouzdanost (α)

Subskala M Sd 1 2 T1 T2

Koeficijent

stabilnosti

1. Preokupirani obrazac 17,10/16,62 5,82/5,93 - 0,81 0,85 0,61

2. Sigurni obrazac 32,25/31,53 3,43/3,80 - 0,30/-0,49 - 0,79 0,83 0,58

3. Odbijajući obrazac 11,89/12,75 4,33/5,01 0,58/0,66 - 0,51/-0,67 0,73 0,80 0,55

Napomena. prvo mjerenje/drugo mjerenje za korelacije i deskriptivnu statistiku Koeficijent stabilnosti za ukupan rezultat na Skali sigurnost u obitelj iznosi r = 0,65.

Kako će se rezultati na Skali sigurnosti u obiteljski sustav koristiti u daljnjim analizama?

Koristit će se ukupan rezultat na skali, izražen kroz gore opisanu formulu, kad se bude

ispitivala povezanost osjećaja sigurnosti u obitelj s mjerom obiteljskog funkcioniranja. U

svim ostalim statističkim analizama u ovom radu koristiti će se samo rezultati na subskali koja

mjeri osjećaj sigurnosti. S obzirom da je cilj istraživanja ispitati sigurnost u obitelj, da je

ukupan rezultat na skali moguće koristiti kroz izračunavanje formule, da struktura skale nije

hijerarhijska u smislu da postoji jedan nadređeni faktor trima dimenzijama, da Forman i

Davies (2005) ne navode značajnu povezanost dimenzija preokupiranost i odbijanje s

obiteljskom kohezijom i da će se rezultati koristiti u modelima latentnih varijabli, odlučeno je

da se koristi samo subskala koja mjeri sigurnost. Ovdje ćemo detaljnije prikazati određena

važna obilježja subskale i način korištenja rezultata na subskali.

Rezultati testiranja jednofaktorskog modela Subskale Sigurnost pokazuju dobro

pristajanje jednodimenzionalnog modela empirijskim podatcima i u prvom (χ² = 27,300, df =

94

14, p = 0,0179, χ²/df = 1,95, CFI = 0,980, TLI = 0,970, RMSEA = 0,050, SRMR = 0,029) i u

drugom mjerenju (χ² = 18,455, df = 14, p = 0,187, χ²/df = 1,32, CFI = 0,995, TLI = 0,993,

RMSEA = 0,029, SRMR = 0,020). S obzirom da će se ova subskala koristiti kao jedini

pokazatelj konstrukta sigurnost u obitelj u daljnjim analizama, odlučeno je da se umjesto

čestica kao indikatori latentnog konstrukta u modelima odnosa među konstruktima koriste

parcele čestica. To je u ovom slučaju moguće učiniti jer je subskala jednodimenzionalna.

Naime, istraživanja su pokazala da su parcele manifestnih čestica jednako dobri indikatori

latentnih konstrukata kao i same manifestne čestice (npr., Bandalos, 2006; Hagtvet i Nasser,

2004; Little, Cunningham, Shahar i Widaman, 2002; Marsh, Hau, Balla i Grayson, 1998; Sass

i Smith, 2006). Stoga, za potrebe ovog rada konstruirane su tri parcele (parcelu 1 čine čestice

5, 8 i 19; parcelu 2 čine čestice 16 i 20; parcelu 3 čine čestice 1 i 12), a raspored čestica po

parcelama bio je temeljen na faktorskim zasićenjima - tehnika kreiranja parcela koja uvažava

odnos čestice i konstrukta (odnosno raspoređivanje čestica u parcele temeljeno je na

dobivenim empirijskim podatcima) (u radu Little i sur., 2002. može se pronaći više o

tehnikama određivanja parcela). U daljnjim analizama bit će korištene tri parcele kao

indikatori latentnog konstrukta sigurnost.

Nadalje, postavljen je longitudinalni faktorski model osjećaja sigurnosti adolescenta u

obitelj na temelju odgovora adolescenta prikupljenih u prvom i drugom mjerenju (Slika 4.5.).

Tri parcele služe kao indikatori latentnog konstrukta osjećaj sigurnosti u obitelj u oba

mjerenja, pri čemu sve tri parcele imaju podjednake doprinose (faktorska zasićenja; Slika

4.5.), što ukazuje da su parcele dobro formirane te da sve tri podjednako pridonose definiranju

latentne varijable sigurnost. Rezultati pokazuju da model dobro pristaje empirijskim

podatcima (Slika 4.5.). Povezanost između latentnog faktora u prvom i drugom mjerenju (r =

0,674) ukazuje da je došlo do promjena u osjećaju sigurnosti kod adolescenata unutar godine

dana. Rezultati testiranja longitudinalne invarijatnosti ukazuju na metrijsku invarijatnost

modela (forma i zasićenja) s obzirom na vrijeme (Tablica 4.12.).

Ukratko, u rezultatima će biti korišten ukupan rezultat na dimenziji sigurnost i ukupan

rezultat na Skali. Nadalje, u modelima latentnih odnosa među konstruktima i modelima

latentnih promjena koristit će se model prikazan na Slici 4.5.

95

Tablica 4.12. Rezultati testiranja longitudinalne invarijatnosti faktorskog modela sigurnosti u

obitelj za odgovore adolescenata prikupljene u prvom i drugom mjerenju (Slika 4.5.)


1. struktura 1,828 (7) 1,000 0,000 0,010

2. struktura + zasićenja 3,580 (9) 1,853 (2)1,2 0,3951,2 1,000 0,000 0,048

3. struktura + zasićenja + odsječci 20,047 (12) 19,169 (3) 2,3 0,0002,3 0,988 0,042 0,067

4.2.4 Skala za procjenu ponašanja i emocija

U glavnom istraživanju u oba mjerenja primijenjena je Skala za procjenu ponašanja i

emocija te će rezultati na Skali poslužiti kao pokazatelji socijalne kompetencije. Osim od

samih adolescenata, informacije o njihovoj socijalnoj kompetenciji prikupljene su i od

njihovih roditelja, razrednika i vršnjaka u oba mjerenja. Slijedi opis psihometrijskih

karakteristika skale i načina na koji će rezultati biti korišteni u daljnjim analizama.

Skala za procjenu ponašanja i emocija (eng. Behavioral and Emotional Rating Scale –

2nd Edition, BERS-2, Epstein, 2004) jest instrument koji se sastoji od 52 čestice koje mjere

ponašajne i emocionalne snage djeteta od 11. do 18. godine života. Odnosno, čestice skale

opisuju djetetove vještine, kompetencije i sposobnosti u pet različitih domena ili područja

funkcioniranja (interpresonalno, intrapersonalno, školsko, obiteljsko, afektivno). Ovaj

instrument nastao je na temelju pristupa koji u središte pozornosti i procjene stavlja djetetove

snage, a ne nedostatke i poteškoće (Epstein, 1999, 2004). Skala se sastoji od pet subskala:

parcela1_1

parcela2_1

parcela3_1

Osjećaj sigurnosti 1


parcela1_2

parcela2_2

parcela3_2

0,235**

0,706

0,758

0,764

0,786

0,821

0,808

0,674**

Slika 4.5. Longitudinalni faktorski model sigurnosti adolescenta u obitelj za odgovore adolescenata

χ² = 3,550, df = 9, p = 0,936, CFI = 1,000, TLI = 1,013, RMSEA = 0,000, SRMS = 0,048 Napomena. 1-prvo mjerenje, 2-drugo mjerenje; standardizirana zasićenja, sva značajna na p < 0,001. Forma i zasićenja subskala postavljeni jednakim u oba mjerenja. ** p < 0,01.

96

Interpersonalna snaga (15 čestica), Uključenost u obitelj (10 čestica), Intrapersonalna snaga

(11 čestica), Školsko funkcioniranje (9 čestica) i Afektivna (emocionalna) snaga (7 čestica).

(Instrument ima i jednu dodatnu subskalu nazvanu Snage za karijeru (eng. Career Strength)

koja mjeri djetetove interese i sposobnosti za profesionalni i stručni razvoj. Ova skala neće

biti korištena u radu.) Interpersonalne snage odnose se na djetetovu sposobnost kontrole

emocija i ponašanja u socijalnim situacijama, obiteljska uključenost odnosi se na djetetovo

sudjelovanje u obiteljskom životu i njegove odnose s obitelji, intrapersonalne snage odnose se

na to kako dijete općenito doživljava i gleda na svoje kompetencije i postignuća, školsko

funkcioniranje odnosi se na djetetove kompetencije u školi i školskim zadatcima, a afektivne

(emocionalne) snage odnose se na djetetovu sposobnost pokazivanja osjećaja koje ima za

druge ljude te prihvaćanje naklonosti i pažnje koju mu drugi ljudi daju. Moguće je formirati

rezultate na subskalama ili pak formirati jedan ukupni rezultat na temelju svih subskala koji

onda označava indeks snage adolescenta, pri čemu viši rezultat ukazuje na višu kompetenciju

adolescenta. Skala ima verzije za samoprocjenu te procjenu djeteta od drugih osoba (roditelja

i učitelja), a format za odgovore čini skala od četiri stupanja (od 0=“uopće se ne odnosi na

mene/moje dijete do 3=“potpuno se odnosi na mene/moje dijete). U glavnom istraživanju

primijenjena je verzija Skale za procjenu ponašanja i emocija za adolescente (samoprocjena),

roditelje i učitelje u obje vremenske točke prikupljanja podataka. Primijenjene su i vršnjačke

procjene, razvijene na temelju rezultata na Subskali Interpersonalne snage u predistraživanja,

u obje vremenske točke prikupljanja podataka.

Prijašnja istraživanja konstruktne valjanosti Skale u Americi i Finskoj u kojima su

sudjelovali adolescenti i roditelji (npr., Epstein, 2004; Buckley, Ryser, Reid i Epstein, 2006;

Lappalainen, Savolainen, Kuorelahti i Epstein, 2009) potvrđuju da pet subskala čine jedan

opći faktor nazvan ukupan indeks snage. Faktorska analiza čestica skale u dva istraživanja u

kojima su sudjelovala američka djeca (Epstein, 1999; Epstein, Ryser i Pearson, 2002) govore

u prilog peterofaktorske strukture skale, dok rezultati dvaju novijih istraživanja (Furlong,

Sharkey, Boman i Caldwell, 2007; Sharkey, You, Morrison i Griffiths, 2009) ne govore u

prilog peterofaktorskoj strukturi na temelju procjena američke djece i roditelja koji govore

španjolski jezik i žive u Americi. Rezultati provedenih istraživanja govore i u prilog

konvergentne valjanosti skale. Naime, dobivene su umjerene do visoke povezanosti rezultata

na Skali s rezultatima dobivenim na Achenbachovoj ljestvici za procjenu dječjeg ponašanja u

uzorku učitelja (Benner, Beaudoin, Mooney, Uhing i Pierce, 2008), zatim s rezultatima na

Walker-McConnell Skali socijalne kompetencije i školskog funkcioniranja u uzorku djece s

emocionalnim problemima i problemima u ponašanju (Harniss, Epstein, Ryser i Pearson,

97

1999) i u uzorku djece iz opće populacije (Epstein, 1998) te s rezultatima na Profilu samo-

percepcije za djecu autorice Susan Harter u uzorku djece (Epstein, 1998) i rezultatima na

Sistemu procjene socijalnih vještina autora Greshama i Elliotta u uzorku adolescenata

(Epstein, Mooney, Ryser i Pierce, 2004). Skala je pokazala i diskriminativnu valjanost u

istraživanjima s djecom s različitim poteškoćama i djecom koja nemaju poteškoća (Epstein,

2004). Koeficijenti pouzdanosti za sve subskale i Skalu u cjelini (uglavnom ≥ 0,80) u

različitim istraživanjima s različitim uzorcima (npr., Epstein, 2004; Epstein, Hertzog i Reid,

2001; Mooney, Epstein, Ryser i Pierce, 2005) i test-retest korelacije (npr., Epstein i sur.,

2001; Mooney i sur., 2005) govore u prilog zadovoljavajuće pouzdanosti instrumenta i

njegovih sastavnica. Istraživanja pokazuju da se povezanost procjena različitih procjenjivača

(npr. djece, roditelja, učitelja) za pojedine subskale i skalu u cjelini kreće od niske (r = 0,20)

do one vrlo visoke (r = 0,98) (Epstein, 2004; Synhorst, Buckley, Reid, Epstein i Ryser, 2005).

Povezanost među subskalama kreće se od umjerene do visoke ovisno o uzorku sudionika

istraživanja (Epstein, 2004; Epstein i sur., 2002). Razvijena je i verzija za predškolsku dob,

odnosno procjene djece predškolske dobi (Epstein i Synhorst, 2008).

Konstruktna valjanost

Kako bi se provjerila latentna struktura i teorijski model skale, koji predlaže autor

skale, proveli smo konfirmatorne faktorske analize. S obzirom na dužinu skale, broj sudionika

u istraživanju i složenost modela, odlučili smo se formirati parcele za pojedine subskale koje

će nam služiti kao indikatori latentnih varijabli. Prije formiranja parcela, provedene su

komponentne analize za svih pet subskala (Interpresonalna snaga, Intrapersonalna snaga,

Školsko funkcioniranje, Afektivna snaga i Uključenost u obitelj) za oba mjerenja na

podatcima prikupljenim od adolescenata, roditelja i razrednika. Faktorska zasićenja iz

komponentnih analiza prikazana su u Tablici 16. u Prilogu, pri čemu su sve subskale

jednodimenzionalne. Zatim su formirane po tri parcele za svaku subskalu - za Subskalu

Interpresonalne snage (parcelu 1 čine čestice 16, 33, 35, 46 i 49; parcelu 2 čine čestice 12, 18,

28, 37 i 50; parcelu 3 čine čestice 10, 17, 30, 43 i 44), za Subskalu Intrapersonalna snaga

(parcelu 1 čine čestice 21, 26 i 38; parcelu 2 čine čestice 5, 8, 27 i 32; parcelu 3 čine čestice

20, 22, 42 i 48), za Subskalu Školsko funkcioniranje (parcelu 1 čine čestice 31, 40 i 52;

parcelu 2 čine čestice 14, 39 i 47; parcelu 3 čine čestice 24, 41 i 51), za Subskalu Afektivne

snage (parcelu 1 čine čestice 13 i 23; parcelu 2 čine čestice 25 i 34; parcelu 3 čine čestice 3, 6

i 9) i za Subskalu Uključenost u obitelj (parcelu 1 čine čestice 1, 4, 11 i 44; parcelu 2 čine

čestice 2, 29, 36; parcelu 3 čine čestice 7, 15 i 19). Ove su parcele zatim korištene kao

98

indikatori latentnih konstrukata (interpresonalne snage, intrapersonalne snage, školsko

funkcioniranje, afektivne snage i uključenost u obitelj) u konfirmatornim faktorskim

analizama kojima se provjeravala pretpostavljena struktura skale. Provjeravala se struktura u

kojoj postoji jedan faktor višeg reda (indeks snage adolescenata) i pet faktora nižeg reda

(interpresonalne snage, intrapersonalne snage, školsko funkcioniranje, afektivne snage,

uključenost u obitelj) koja imaju po tri indikatora (tri parcele) u uzorku adolescenata, oba

roditelja i razrednika na temelju podataka iz obje vremenske točke istraživanja. Rezultati

pristajanja modela podatcima iz konfirmatornih faktorskih analiza prikazani su u Tablici

4.13., a standardizirana zasićenja prikazana su na Slici 1. i Slici 2. u Prilogu (gdje je prikazan

teorijski postavljen i testiran model). Rezultati testiranja jednofaktorskog (hijerarhijskog)

modela Skale za procjenu ponašanja i emocija pokazuju da model s jednom nadređenim

faktorom nazvanim indeks snage i pet faktora nižeg reda dobro pristaje empirijskim

podatcima i u prvom i u drugom mjerenju (Tablica 4.13.). Ovi rezultati ukazuju na dobru

konstruktnu valjanost skale te su sukladni rezultatima i nalazima prijašnjih istraživanja

(Epstein, 2004).

Tablica 4.13. Pokazatelji pristajanja jednofaktorskog modela Skale za procjenu ponašanja i emocija podatcima (df = 85)


A - T1 159,838* 1,880 0,964 0,956 0,044 0,043

M - T1 200,129* 2,354 0,957 0,947 0,060 0,047

O - T1 152,611* 1,795 0,973 0,966 0,051 0,041

R - T1 271,255* 3,191 0,952 0,940 0,078 0,041

A - T2 183,792* 2,162 0,947 0,935 0,057 0,047

M - T2 210,490* 2,476 0,927 0,909 0,077 0,055

O - T2 157,274* 1,850 0,957 0,947 0,064 0,047

R - T2 217,821* 2,563 0,951 0,940 0,083 0,044 Napomena. A-adolescent, M-majka, O-otac, R-razrednik, T1 - prva vremenska točka prikupljanja podataka, T2 - druga vremenska točka prikupljanja podataka; * p < 0,001

Pouzdanost

Koeficijenti pouzdanosti za pojedine subskale i za ukupan rezultata na Skali za obje

vremenske točke prikupljanja podataka i za sve uzorke prikazani su u Tablici 4.14. Sve

subskale u svim uzorcima u oba mjerenja imaju zadovoljavajuću pouzdanost, a pouzdanost

ukupnog rezultata na Skali vrlo je visoka u sva četiri uzorka u kojima je skala primijenjena

(adolescenti, majke, očevi, razrednici). Pouzdanost subskala najniža je u uzorku adolescenata,

99

u odnosu na druge uzorke, što je bilo i za očekivati. Subskala Afektivna snaga ima najnižu

pouzdanost u odnosu na druge subskale u uzorku adolescenata, majki, očeva i razrednika, dok

Subskala Uključenost u obitelj također ima pouzdanost sličnu Subskali Afektivna snaga u

uzorku adolescenata. Ovi rezultati u skladu su s nalazima prijašnjih istraživanja (Epstein,

2004).

Tablica 4.14. Pouzdanost tipa unutarnje konzistencije Skale za procjenu ponašanja i emocija

Adolescent Majka Otac Razrednik Subskala T1 T2 T1 T2 T1 T2 T1 T2

Interpresonalna snaga 0,88 0,86 0,89 0,89 0,90 0,90 0,95 0,96

Uključenost u obitelj 0,73 0,75 0,77 0,82 0,80 0,78 0,91 0,91

Intrapersonalna snaga 0,75 0,79 0,79 0,76 0,82 0,82 0,89 0,90

Školsko funkcioniranje 0,79 0,80 0,87 0,86 0,86 0,88 0,95 0,95

Afektivna snaga 0,75 0,74 0,69 0,70 0,77 0,78 0,85 0,86

Indeks snage (ukupan rezultat) 0,94 0,93 0,95 0,95 0,95 0,96 0,98 0,98 Napomena. T1 - prva vremenska točka prikupljanja podataka, T2 - druga vremenska točka prikupljanja podataka

Povezanost među subskalama, slaganje među procjenjivačima i koeficijenti stabilnosti

S obzirom na to da sve subskale mjere neki aspekt ponašajne i emocionalne snage

djeteta za očekivati je da su značajno i visoko povezane, ali ne jako visoko, jer bi to značilo

da subskale ne pridonose novost i jedinstvenost cjelokupnom konstruktu koji se mjeri te su

redundantne. U Tablici 4.15. prikazani su koeficijenti korelacije između pojedinih subskala u

uzorku adolescenata, majki, očeva i razrednika za oba mjerenja, korelacije između različitih

procjenjivača (izvor informacija o kompetenciji adolescenta) za pojedine subskale u oba

mjerenja i koeficijenti stabilnosti za pojedine subskale u uzorku adolescenata, majki, očeva i

razrednika. Povezanost među različitim subskalama kreće se od 0,41 do 0,67 za prvo mjerenje

i od 0,45 do 0,64 za drugo mjerenje u uzorku adolescenata. U uzorku majki povezanost među

različitim subskalama iznosi od 0,38 do 0,76 za prvo mjerenje te od 0,37 do 0,73 za drugo

mjerenje. U uzorku očeva povezanost među različitim subskalama je od 0,49 do 0,80 za prvo

mjerenje, a od 0,48 do 0,78 za drugo mjerenje. U uzorku razrednika povezanost među

subskalama za prvo mjerenje je u rasponu od 0,59 do 0,80, a za drugo mjerenje od 0,60 do

0,84. Visina povezanosti među subskalama i raspon koeficijenata korelacije te povezanosti u

različitim uzorcima u oba mjerenja dobiveni u ovom istraživanju slični su prijašnje utvrđenim

povezanostima među subskalama (Epstein, 2004). U ovom istraživanju koeficijenti korelacija

kreću se od umjerenih do visokih, kao i u prijašnjim istraživanjima (Epstein, 2004).

100

Tablica 4.15. Povezanost među subskalama Skale za procjenu ponašanja i emocija i koeficijenti stabilnosti

Procjene adolescenta Procjene majki Procjene očeva Procjene razrednika

1 2 3 4 5 1 2 3 4 5 1 2 3 4 5 1 2 3 4 5

1. Inter. s. 0,54 0,58 0,67 0,57 0,58 0,25 0,22 0,31 0,17 0,23 0,32 0,25 0,31 0,29 0,21 0,05* 0,01* 0,04* 0,09* 0,08*

2. Intra. s. 0,58 0,57 0,60 0,63 0,48 0,14 0,29 0,22 0,20 0,13a 0,23 0,33 0,27 0,30 0,19 0,08* 0,19 0,15 0,14 0,10*

3. Uklju. obit. 0,60 0,58 0,59 0,57 0,47 0,19 0,22 0,34 0,17 0,13a 0,29 0,28 0,41 0,33 0,21 0,10* 0,07* 0,12a 0,15a 0,05*

4. Afekt. s. 0,61 0,64 0,56 0,49 0,41 0,14 0,21 0,24 0,22 0,14a 0,22 0,28 0,28 0,31 0,15 0,07* 0,10* 0,05* 0,13a 0,07*

Ado

lesc

enti

5. Škol. funk. 0,57 0,45 0,52 0,47 0,65 0,24 0,22 0,30 0,16 0,47 0,26 0,21 0,33 0,23 0,46 0,24 0,21 0,22 0,25 0,46

1. Inter. s. 0,21 0,10* 0,18 0,06* 0,22 0,57 0,63 0,76 0,60 0,60 0,67 0,44 0,54 0,48 0,48 0,21 0,13a 0,15a 0,21 0,19

2. Intra. s. 0,16a 0,23 0,25 0,13a 0,22 0,66 0,52 0,61 0,67 0,48 0,52 0,64 0,56 0,54 0,40 0,17 0,21 0,18 0,20 0,17

3. Uklju. obit. 0,22 0,16 a 0,29 0,10* 0,26 0,73 0,67 0,52 0,56 0,58 0,62 0,51 0,73 0,52 0,50 0,16 0,10* 0,17 0,18 0,21

4. Afekt. s. 0,20 0,13a 0,21 0,14 a 0,20 0,67 0,72 0,67 0,49 0,38 0,48 0,48 0,49 0,63 0,31 0,15 0,20 0,16 0,23 0,13a Maj

ke

5. Škol. funk. 0,14a 0,10 0,16a 0,14 a 0,44 0,58 0,43 0,53 0,37 0,71 0,44 0,30 0,43 0,30 0,75 0,44 0,33 0,40 0,37 0,64

1. Inter. s. 0,31 0,26 0,26 0,19 0,32 0,56 0,51 0,53 0,51 0,34 0,56 0,72 0,80 0,71 0,63 0,19 0,14a 0,13a 0,17 0,09*

2. Intra. s. 0,15a 0,25 0,22 0,18 0,22 0,40 0,59 0,45 0,51 0,27 0,72 0,58 0,72 0,75 0,53 0,11* 0,17 0,12* 0,17 0,07*

3. Uklju. obit. 0,29 0,30 0,36 0,24 0,33 0,46 0,45 0,66 0,52 0,30 0,77 0,65 0,60 0,72 0,61 0,15a 0,08* 0,11* 0,13a 0,09*

4. Afekt. s. 0,21 0,18 0,25 0,24 0,21 0,41 0,47 0,48 0,63 0,22 0,71 0,78 0,72 0,51 0,49 0,18 0,19 0,15a 0,20 0,07*

Oče

vi

5. Škol. funk. 0,17a 0,18 0,25 0,21 0,46 0,34 0,36 0,37 0,29 0,66 0,60 0,58 0,53 0,48 0,60 0,41 0,32 0,39 0,33 0,51

1. Inter. s. 0,14* 0,05* 0,13* 0,08* 0,21 0,35 0,24a 0,37 0,26 0,52 0,21* 0,20* 0,19* 0,18* 0,41 0,55 0,67 0,72 0,76 0,66

2. Intra. s. 0,26 0,24 0,23 0,26 0,26 0,21a 0,19a 0,30 0,15* 0,44 0,13* 0,15* 0,12* 0,11* 0,38 0,68 0,61 0,70 0,80 0,60

3. Uklju. obit. 0,15* 0,15* 0,25 0,20a 0,28 0,32 0,18* 0,32 0,58 0,45 0,37 0,33 0,38 0,37 0,53 0,72 0,70 0,60 0,70 0,64

4. Afekt. s. 0,14* 0,11* 0,11* 0,13* 0,22 0,26 0,24 0,28 0,18* 0,46 0,17* 0,26a 0,20* 0,24a 0,51 0,81 0,84 0,72 0,56 0,59 Raz

redn

ici

5. Škol. funk. 0,14* 0,13* 0,21 0,22 0,37 0,39 0,25 0,32 0,18* 0,65 0,26a 0,27a 0,15* 0,27a 0,48 0,67 0,60 0,65 0,62 0,70

Napomena. Inter.s.-Interpresonalna snaga, Intra.s.-Intrapersonalna snaga, Škol.funk.-Školsko funkcioniranje, Afekt.s.-Afektivna snaga, Uklju. obit.-Uključenost u obitelj; dijagonala - korelacija između prvog i drugog mjerenja (koeficijenti stabilnosti); iznad dijagonale - korelacije u prvom mjerenju; ispod dijagonale - korelacije u drugom mjerenju; korelacije označene s * nisu značajne; korelacije označene s a značajne su na razini p < 0,05; neoznačene korelacije značajne na razini p < 0,01

101

Koeficijenti stabilnosti prikazani u Tablici 4.15. (dijagonala) ukazuju da se najviše

mijenja redoslijed djece unutar godina s obzirom na njihove samoprocjene afektivne snage, a

najmanje s obzirom na njihovo školsko funkcioniranje. Odnosno kod ta dva aspekta socijalne

kompetencije došlo je do najvećih, odnosno najmanjih promjena u adolescenata unutar godine

dana, a o čemu izvještavaju i njihovi roditelji i razrednici. Čini se da je funkcioniranje u školi

najstabilniji aspekt, dok su afektivne snage najnestabilniji, dosta promjenjiv pokazatelj

kompetencije. Procjene razrednika su najstabilnije, odnosno razrednici opažaju da je došlo do

najmanjih promjena u poretku adolescenata s obzirom na socijalnu kompetenciju unutar

godine dana. Samoprocjene adolescenata najnestabilnije su u odnosu na procjene

kompetencije dobivene iz različitih izvora, što je bilo i za očekivati.

U prvom mjerenju koeficijenti korelacije između samoprocjena adolescenata i

procjena majki i očeva kreću se od 0,22 do 0,47, a u drugom mjerenju od 0,14 do 0,46, pri

čemu su najviše korelacije dobivene za školsko funkcioniranje u oba mjerenja (Tablica 4.15.).

Samoprocjene adolescenata i procjene razrednika za pojedine subskale nisu značajno

povezane, a za one za koje su potvrđene značajne povezanosti kretale su se od 0,12 do 0,46 za

oba mjerenje, pri čemu su najviše korelacije dobivene za školsko funkcioniranje. Najviše

korelacije dobivene su između procjena majki i očeva za sve subskale u oba mjerenje, a

korelacije se kreću od 0,56 do 0,75 za oba mjerenja s tim da su dobivene nešto više korelacije

u prvom mjerenju. Povezanosti procjena oca i razrednika vrlo su niske ili neznačajne za

pojedine subskale u prvom mjerenju, uz izuzetak Subskale Školsko funkcioniranje, dok su u

drugom mjerenju povezanosti nešto više i značajne. Korelacije između procjena majki i

razrednika su niske do umjerene u oba mjerenja, s tim da je najviša korelacija dobivena za

procjene na Subskali Školsko funkcioniranje. Ovakvi rezultati u skladu su s očekivanjima, jer

roditelji i razrednici ne opažaju adolescente u istim okolinama i situacijama. Također, viša

povezanost između procjena roditelja i samoprocjena adolescenata, nego samoprocjena

adolescenata i procjena razrednika bila je očekivana, jer roditelji bolje poznaju mjerene

aspekte kompetencije djeteta te više vremena provode sa svojim djetetom, pa imaju i više

prilike opaziti različita ponašanja i emocije djeteta. Dobivene su relativno niske korelacije

između procjena adolescenata i procjena razrednika što može ukazivati da razrednici

adolescente vide u drugačijem svijetlu nego oni sami sebe, ali i da razrednici ne poznaju

dovoljno neke aspekte kompetencije adolescenata. Najviše korelacije između različitih

procjenjivača te za procjene drugih i samoprocjene adolescenata dobivene su za Subskalu

Školsko funkcioniranje u odnosu na druge mjerene aspekte kompetencije. U tom segmentu u

oba mjerenja dobivene su više korelacije između procjena roditelja i razrednika, nego između

102

samoprocjena i procjena razrednika ili samoprocjena i procjena roditelja. Ovi rezultati postaju

jasniji kada se promotre povezanosti na razini ukupnog rezultata na Skali za procjenu

ponašanja i emocije (Tablica 4.16.). Najviše su povezanosti dobivene između procjena majke

i procjena oca, zatim između procjena oba roditelja i samoprocjena adolescenata te onda

između procjena roditelja i procjena razrednika. Najniže povezanosti dobivene su između

procjena razrednika i samoprocjena adolescenata.

Tablica 4.16. Povezanost među ukupnim rezultatima na Skali za procjenu ponašanja i emocija

dobivenim od različitih procjenjivača i koeficijenti stabilnosti

Izvor procjene

Adolescent Majka Otac Razrednik

Adolescent 0,60 0,34 0,41 0,16

Majka 0,27 0,61 0,72 0,32

Otac 0,36 0,64 0,64 0,26

Razrednik 0,25 0,44 0,35 0,69

Sve su korelacije značajne na razini p < 0,01. iznad dijagonale - korelacije u prvom mjerenju; ispod dijagonale - korelacije u drugom mjerenju; dijagonala - korelacija između prvog i drugog mjerenja (koeficijenti stabilnosti)

Deskriptivna statistika

U Tablici 4.17. prikazana je deskriptivna statistika temeljena na podatcima

prikupljenim od adolescenata, majki, očeva i razrednika u obje vremenske točke prikupljanja

podataka. Kada se promotre aritmetičke sredine za samoprocjene adolescenata i procjene

roditelja i razrednika u prvom i drugom mjerenju može se uočiti da su prosjeci niži u drugom,

nego u prvom mjerenju. Taj trend posebno je vidljiv za samoprocjene adolescenata na

pojedinim subskalama, kao i za ukupan rezultat. Prosjeci dobiveni za procjene razrednika

najmanje su se promijenili od prvog do drugog mjerenja, što je sukladno dobivenim

koeficijentima stabilnosti za procjene razrednika (koji su najviši u odnosu na one dobivene u

drugim uzorcima). U oba mjerenja i u sva četiri uzorka postignute su maksimalne vrijednosti

na Skali i subskalama, dok minimalne vrijednosti nisu postignute niti u jednom mjerenju te

niti u jednom od uzorka sudionika (adolescenti, majke, očevi i razrednici). Zanimljivo je za

primijetiti da mjere raspršenja rezultata ukazuju na najveći varijabilitet odgovora u uzorku

razrednika u oba mjerenja, kad se promatraju u odnosu na uzorak adolescenata, majki i očeva.

103

Tablica 4.17. Deskriptivna statistika za Skalu za procjenu ponašanja i emocija Aritmetička sredina Standardna devijacija Mininimalna

vrijednost Maksimalna vrijednost

Skala za procjenu ponašanja i emocija (ukupan rezultat, 52 čestice) A - T1 132,92 16,11 85 156 M - T1 129,10 16,43 95 156 O - T1 128,91 17,41 78 156 R - T1 131,10 20,86 72 156 A - T2 126,09 19,02 57 156 M - T2 127,25 15,35 98 154 O - T2 122,82 18,04 74 152 R - T1 129,53 24,46 68 156

Subskala Interpresonalna snaga (15 čestica) A - T1 37,25 5,81 22 45 M - T1 34,48 6,48 17 45 O - T1 34,49 6,23 18 45 R - T1 37,31 6,83 17 45 A - T2 34,86 6,50 16 45 M - T2 34,04 5,73 22 44 O - T2 33,23 5,75 20 44 R - T2 37,55 7,88 13 45

Subskala Intrapersonalna snaga (11 čestica) A - T1 29,57 3,37 16 33 M - T1 28,19 3,75 19 33 O - T1 28,26 3,81 15 33 R - T1 27,49 4,70 16 33 A - T2 28,99 3,56 20 33 M - T2 27,86 3,31 20 33 O - T2 26,84 4,11 18 33 R - T2 27,47 5,88 8 33

Subskala Afektivna snaga (7 čestica) A - T1 17,07 3,26 5 21 M - T1 18,04 2,56 8 21 O - T1 17,98 2,71 9 21 R -T1 17,25 3,15 7 21 A - T2 16,84 3,00 3 21 M - T2 17,25 2,76 11 21 O - T2 16,84 2,98 8 21 R - T2 16,86 3,63 6 21

Subskala Školsko funkcioniraniranje (9 čestica) A - T1 23,08 3,62 11 27 M - T1 22,88 3,65 14 27 O - T1 22,66 3,68 10 27 R - T1 23,14 4,73 5 27 A - T2 22,06 3,80 11 27 M - T2 22,84 3,53 6 27 O - T2 21,98 3,97 12 27 R - T2 22,55 5,28 3 27

Subskala Uključenost u obitelj (10 čestica) A - T1 25,93 3,52 15 30 M - T1 25,51 3,32 16 30 O - T1 25,52 3,61 13 30 R - T1 25,91 4,16 16 30 A - T2 23,43 4,89 6 30 M - T2 25,25 3,46 18 30 O - T2 23,92 3,79 13 30 R - T2 25,09 5,37 12 30 A-adolescent, M-majka, O-otac, R-razrednik, T1 - prva vremenska točka, T2 - druga vremenska točka

104

Vršnjačke procjene

U glavnom istraživanju u obje vremenske točke prikupljanja podataka korištene su

vršnjačke procjene kao jedan od izvora informacija o socijalnoj kompetenciji adolescenata.

Korištene su tri čestice („Prihvaća kad (iz)gubi u nekoj igri.“, „Poštuje prava drugih.“ i „Dijeli

(svoje stvari) s drugima.“), izabrane na temelju rezultata predistraživanja, a na svaku česticu

trebalo se odgovoriti na skali za odgovore od četiri stupnja (0-„uopće se ne odnosi na

njega/nju“, 3-„potpuno se odnosi na njega/nju“). Za svaki razred koji je sudjelovao u

istraživanju izrađen je listić za procjenu s imenima učenika. Svaki učenik u razredu dobio je

jedan listić te je na početku trebao prekrižiti svoje ime, a zatim za ostalu djecu, koja su

sudjelovala u istraživanju i imala roditeljsku suglasnost za sudjelovanje, procijeniti koliko se

navedene tri čestice odnose na njih (koliko dobro prema njegovom mišljenu čestice opisuju

druge učenike iz razreda). Postupak primjene vršnjačkih procjena bio je isti u oba mjerenja.

Broj procjena koje je pojedini adolescent dobio jest različit, jer ovisi o broju učenika u

razredu. Broj procjena koje je pojedino dijete dobilo u prvom mjerenju kretao se od 1 do 17,

što znači da je iz nekih razreda u istraživanju sudjelovalo samo po 2 djece, a iz drugih razreda

i do 18 djece. U drugom mjerenju taj se broj procjena koje je pojedino dijete dobilo kretao od

2 procjene do 15 procjena. Dominantno je bilo po 10 procjena za svako dijete u oba mjerenja.

Prikupljeni podatci obrađeni su posebno za svaki razred na način da je za svako dijete

izračunat prosjek pojedinačnih vršnjačkih procjena koje je dobilo za svaku od tri čestice.

Stoga, za svakog adolescenta postoje tri rezultata na tri čestice za vršnjačke procjene nastale

kao prosjeci individualnih procjena dobivenih od vršnjaka. Zatim su ti prosjeci na tri čestice

uprosječeni kako bi se dobio jedan rezultat za potrebe prikaza rezultata u ovom poglavlju. U

ovom radu koristi se i ukupan rezultata nastao na temelju tri čestice i rezultati za pojedinačne

tri čestice.

Tablica 4.18. Deskriptivna statistika za vršnjačke procjene

Aritmetička sredina

Standardna devijacija

Minimalna vrijednost

Maksimalna vrijednost

Prihvaća kad (iz)gubi u nekoj igri. (bers30) 2,31/2,28 0,45/0,47 0,78/0,17 3,00/3,00

Poštuje prava drugih. (bers43) 2,47/2,46 0,40/0,38 1,00/0,79 3,00/3,00

Dijeli (svoje stvari) s drugima. (bers 44) 2,41/2,38 0,39/0,41 1,13/0,90 3,00/3,00

Ukupno za prosjek sve tri čestice 2,39/2,38 0,38/0,38 1,17/1,03 3,00/3,00

Napomena. prvo mjerenje/drugo mjerenje

105

Deskriptivna statistika za vršnjačke procjene za oba mjerenja prikazana je u Tablici

4.18. Povezanosti između triju čestica i koeficijenti stabilnosti za procjene vršnjaka na tri

čestice prikazani su u Tablici 4.19. Korelacije među česticama su visoke u oba mjerenja.

Koeficijent stabilnosti za ukupan prosjek tri čestice iznosi 0,73, što ukazuje na relativno

visoku stabilnost procjena. Rezultati dviju provedenih faktorskih analiza (za prvo i drugo

mjerenje) pokazuju da sve tri čestice mjere jedan latentni faktor koji se može nazvati

interpresonalna snaga, s obzirom da su sve tri čestice uzete iz Subskale Interpresonalna snaga

(Tablica 4.20.). Tri čestice u prvom mjerenju objašnjavaju 76,31% ukupne varijance, a u

drugom mjerenju 72,12% varijance. Unutarnja konzistentnost (Cronbach alfa koeficijent) tri

čestice u prvom mjerenju iznosi 0,90, a u drugom 0,88. Pokazao se kako su vršnjačke

procjene značajno povezane sa samoprocjenama adolescenata i procjenama majki, očeva i

razrednika na Subskali Interpresonalna snaga u obje vremenske točke prikupljanja podataka

(Tablica 4.21.). Vršnjačke procjene najviše su povezane s procjenama razrednika, zatim sa

samoprocjenama adolescenata te su najniže povezane s procjenama roditelja (Tablica 4.21.).

Na temelju ovih rezultata može se reći kako su vršnjačke procjene pouzdan i valjan izvor

informacija o kompetenciji adolescenata.

Tablica 4.19. Povezanost među česticama i koeficijenti stabilnosti

bers30 bers43 bers44

Prihvaća kad (iz)gubi u nekoj igri. (bers30) 0,70 0,78 0,72

Poštuje prava drugih. (bers43) 0,78 0,68 0,79

Dijeli (svoje stvari) s drugima. (bers 44) 0,64 0,73 0,64

Napomena. Dijagonala - korelacija između prvog i drugog mjerenja (koeficijenti stabilnosti); iznad dijagonale - korelacije u prvom mjerenju; ispod dijagonale - korelacije u drugom mjerenju. Sve korelacije su značajne na razini p < 0,01.

Tablica 4.20. Faktorska zasićenja iz faktorskih analiza na zajedničke faktore za tri čestice

vršnjačkih procjena i korelacije čestica s ukupnim rezultatom za oba mjerenja

zasićenje korelacija

Prihvaća kad (iz)gubi u nekoj igri. (bers30) 0,84/0,83 0,79/0,76

Poštuje prava drugih. (bers43) 0,92/0,94 0,84/0,83

Dijeli (svoje stvari) s drugima. (bers 44) 0,85/0,78 0,80/0,72

Napomena. prvo mjerenje/drugo mjerenje

106

Tablica 4.21. Povezanost vršnjačkih procjena sa samoprocjenama adolescenata i procjenama

roditelja i razrednika na Subskali Interpresonalna snaga u oba mjerenja

Prva vremenska točka Druga vremenska točka

Subskala - izvor procjene Vršnjačke procjene Vršnjačke procjene

Interpresonalna snaga - Adolescenti 0,20** 0,27**

Interpresonalna snaga - Majke 0,16** 0,14*

Interpresonalna snaga - Očevi 0,16** 0,18*

Interpresonalna snaga - Razrednici 0,40** 0,36**

Napomena. * p < 0,05; ** p < 0,01; T1 - korelacije za prvo mjerenje; T2 - korelacije dobivene za drugo mjerenje.

Kako će se rezultati na Skali za procjenu ponašanja i emocija i vršnjačke procjene koristiti u

ovom radu?

U obradi rezultata bit će korištene procjene adolescenata, oba roditelja i razrednika na

subskala Interpresonalna snaga, Intrapersonalna snaga, Školsko funkcioniranja i Afektivna

snaga te ukupan rezultata na Skali za procjenu ponašanja i emocija (formiran samo na temelju

četiriju navedenih subskala). Neće biti korišten rezultat na Subskali Uključenost u obitelj,

zbog sadržaja koji mjeri ova subskala, a koji se preklapa s područjem obiteljskih odnosa i

funkcioniranja djeteta u obitelji. Ukupni rezultati na subskalama i Skali koristit će se u analizi

korelacija, ali i kao indikatori latentnog konstrukta socijalne kompetencije u složenijim

statističkim analizama i modelima. Također, koristit će se ukupan rezultat za vršnjačke

procjene (uglavnom u analizi korelacija) i rezultati na tri čestice vršnjačkih procjena (kao

indikatori latentnog konstrukta u složenijim modelima).

U analizama povezanosti pokazatelja socijalne kompetencije s obiteljskim

funkcioniranjem i s osjećajem sigurnosti adolescenta u obitelj, koristit će se rezultati majki i

očeva zasebno. Odnosno procjene majke i procjene oca za kompetenciju njihova djeteta

ostavljene su zasebno kako bi se dobio bolji uvid u povezanosti s drugim konstruktima i

procjenjivačima. U modelima latentnih varijabli procjene majke i oca kombinirane su u jednu

procjenu, pri čemu nije računat prosjek procjena, nego svaka procjena služi kao indikator

latentnog konstrukta (Slika 4.7.). Ovaj način kombiniranja procjena majke i oca (isto kao i

kod obiteljskog funkcioniranja) omogućuje nam da formiramo rezultat za socijalnu

kompetenciju adolescenta koji u sebi sadržava ono što je zajedničko majci i ocu u njihovim

107

procjenama adolescenta. Uz to, na ovaj se način dijelom može riješiti problem

multikolinearnosti, jer su procjene majke i oca za kompetenciju povezane, što je i za

očekivati. (Povezanost majčinih i očevih procjena kompetencije na razini latentnih varijabli u

prvom mjerenju je r = 0,686, a u drugom mjerenju r = 0,674.)

Postavljena su i testirana četiri longitudinalna faktorska modela socijalne

kompetencije na temelju samoprocjena adolescenata (Slika 4.6.), procjena roditelja (Slika

4.7.), procjena razrednika (Slika 4.8.) i vršnjaka (Slika 4.9.). Uz to, provjerili smo i

longitudinalnu invarijatnost modela. Na temelju ovih modela razvit će se modeli latentne

promjene za socijalnu kompetenciju, odnosno ovi modeli predstavljaju temelj za modele

latentne promjene socijalne kompetencije adolescenata u poglavlju Rezultati.

Longitudinalni faktorski model socijalne kompetencije na temelju odgovora

adolescenata prikupljenih u prvom i drugom mjerenju (Slika 4.6.), dobro pristaje podatcima.

Prikazano je rješenje za model koji se pokazao invarijatan s obzirom na formu i zasićenja

indikatora kroz vrijeme - metrijska invarijatnost (Tablica 4.22.). Rezultati na četiri subskale

služe kao indikatori latentnog konstrukta nazvanog socijalna kompetencija. Povezanost

između latentnog faktora u prvom i drugom mjerenju (r = 0,646) ukazuje da je došlo do nekih

promjena u kompetenciji kod adolescenata unutar godine dana.

Inter. s. 1 Intra. s. 1 Škol. funk. 1 Afekt. s. 1 Inter. s. 2 Intra. s. 2 Škol. funk. 2 Afekt. s. 2

Kompetencija 1 Kompetencija 2

Slika 4.6. Longitudinalni faktorski model socijalne kompetencije adolescenata za odgovore adolescenata

χ² = 49,554, df = 18, p = 0,000, CFI = 0,973, TLI = 0,9574, RMSEA = 0,067, SRMS = 0,057 Napomena. 1-prvo mjerenje, 2-drugo mjerenje; standardizirana zasićenja, sva značajna na p < 0,001. Forma i zasićenja subskala postavljeni jednakim u oba mjerenja. ** p < 0,01. Inter.s.-Interpresonalna snaga, Intra.s.-Intrapersonalna snaga, Škol.funk.-Školsko funkcioniranje, Afekt.s.-Afektivna snaga

0,646**

0,776 0,766 0,629 0,784 0,799 0,781

0,768 0,614

0,495**

0,472**

0,271** 0,653**

108

Longitudinalni faktorski model socijalne kompetencije na temelju odgovora roditelja

prikupljenih u prvom i drugom mjerenju dobro pristaje podatcima (Slika 4.7.). Prikazano je

rješenje za model koji se pokazao invarijatan s obzirom na formu, zasićenja i odsječke

indikatora kroz vrijeme - skalarna invarijatnost (Tablica 4.23.). Rezultati na četiri subskale u

uzorku majki služe kao indikatori latentnog konstrukta nazvanog socijalna kompetencija i

rezultati na četiri subskale u uzorku očeva služe kao indikatori istog latentnog konstrukta (isto

za oba mjerenja). Ta dva latentna konstrukta prvog reda su onda postavljeni kao indikatori

latentnog konstrukta višeg reda (isto za oba mjerenja). Povezanost između latentnog faktora u

Intra. s. 1-M

Inter. s. 1-M

Škol. fun. 1-M

Afekt. s. 1-M

Intra. s. 2-M

Inter. s. 2-M

Škol. fun. 2-M

Afekt. s. 2-M

Intra. s. 1-O

Inter. s. 1-O

Škol. fun. 1-O

Afekt. s. 1-O

Intra. s. 2-O

Inter. s. 2-O

Škol. fun. 2-O

Afekt. s. 2-M

Kompetencija 1 - R

Kompetencija 2 - R

Kompe. 1 - M

Kompe. 2 - M

Kompe. 1 - O

Kompe. 2 - O

Slika 4.7. Longitudinalni faktorski model socijalne kompetencije adolescenata za odgovore roditelja

χ² = 258,291, df = 98, p = 0,000, CFI = 0,945, TLI = 0,933, RMSEA = 0,065, SRMS = 0,077 Napomena. Kompe.-kompetencija, Inter.s.-Interpresonalna snaga, Intra.s.-Intrapersonalna snaga, Škol.funk.-Školsko funkcioniranje, Afekt.s.-Afektivna snaga, 1-prvo mjerenje, 2-drugo mjerenje, M-majke, O-očevi, R-roditelji; standardizirana zasićenja, sva značajna na p < 0,001. Forma, zasićenja i intercepi subskala postavljeni jednakim u oba mjerenja. Na slici nisu prikazane povezanosti unutar mjerenja za odgovore majki i očeva. U prvom mjerenju povezanost procjena majki i očeva za intepersonalne snage iznosi r = 0,504, za intrapersonalne snage r = 0,445, za školsko funkcioniranje r = 0,786 i za afektivne snage r = 0,477, pri čemu su sve povezanosti značajne na razini značajnost p < 0,001. U drugom mjerenju povezanost procjena majki i očeva za intrapersonalne snage iznosi r = 0,472, za školsko funkcioniranje r = 0,696 i za afektivne snage r = 0,492, pri čemu su sve povezanosti značajne na razini značajnost p < 0,001. * p < 0,05; ** p < 0,01.

0,856**

0,195**

0,775**

0,396**

0,236**

0,716**

0,178*

0,859 0,789

0,840 0,832

0,790

0,834

0,590

0,775

0,837

0,589

0,840

0,788

0,870 0,668

0,827

0,860

0,868

0,849

0,635

0,846

109

prvom i drugom mjerenju (r = 0,856) ukazuje da je došlo do nekih manjih promjena u

kompetenciji kod adolescenata unutar godine dana iz perspektive roditelja.

Postavljeni longitudinalni faktorski model za odgovore razrednika (Slika 4.8.) i

postavljeni longitudinalni faktorski model za vršnjačke procjene (Slika 4.9.) dobro pristaju

podatcima. Četiri subskale služe kao indikatori latentnog konstrukta socijalna kompetencija

bers30_1

bers43_1

bers44_1

Kompetencija 1

Kompetencija 2

bers30_2

bers43_2

bers44_2

0,5131**

0,849

0,927

0,853

0,814

0,948

0,775

0,779**

Slika 4.9. Longitudinalni faktorski model za socijalnu kompetenciju adolescenata za procjene vršnjaka

χ² = 16,312, df = 11, p = 0,129, CFI = 0,994, TLI = 0,990, RMSEA = 0,036, SRMS = 0,039 Napomena. Inter.s.-Interpresonalna snaga, Intra.s.-Intrapersonalna snaga, Škol.funk.-Školsko funkcioniranje, Afekt.s.-Afektivna snaga. 1-prvo mjerenje, 2-drugo mjerenje; standardizirana zasićenja, sva značajna na p < 0,001. Forma, zasićenja i odsječci subskala postavljeni jednakim u oba mjerenja. ** p < 0,01.

0,448**



Slika 4.8. Longitudinalni faktorski model socijalne kompetencije adolescenata za odgovore razrednika

χ² = 50,795, df = 16, p = 0,000, CFI = 0,961, TLI = 0,932, RMSEA = 0,078, SRMS = 0,063 Napomena. Inter.s.-Interpresonalna snaga, Intra.s.-Intrapersonalna snaga, Škol.funk.-Školsko funkcioniranje, Afekt.s.-Afektivna snaga, 1-prvo mjerenje, 2-drugo mjerenje; standardizirana zasićenja, sva značajna na p < 0,001. Forma i zasićenja subskala postavljeni jednakim u oba mjerenja. ** p < 0,01.

0,789**

0,709 0,885 0,641 0,905 0,761 0,912

0,919 0,717

0,295**

0,530** 0,461**

0,332**

0,422**

110

temeljenog na odgovorima razrednika, a pokazalo se kako su forma i zasićenja indikatora

invarijatni s obzirom na vrijeme (metrijska invarijatnost) (Tablica 4.24.). Nadalje, pokazalo se

kako je struktura modela za vršnjačke procjene, zasićenja i odsječci triju čestica, koje služe

kao indikatori latentnog konstrukta u modelu, invarijatna s obzirom na vrijeme (Tablica

4.25.). Povezanost između prvog i drugog faktora specifičnog za vrijeme (latentne varijable

kompetencija u prvom i drugom mjerenju) iznosi r = 0,789 za odgovore razrednika, a za

odgovore vršnjaka povezanost je slična i iznosi r = 0,779. Možemo reći da je došlo do

promjena u procjeni razrednika i vršnjaka od prvog do drugog mjerenja.

Tablica 4.22. Rezultati testiranja longitudinalne invarijatnosti faktorskog modela socijalne

kompetencije za odgovore adolescenata prikupljene u prvom i drugom mjerenju (Slika 4.6.)


1. struktura 47,128 (15)* 0,972 0,074 0,046

2. struktura + zasićenja 49,554 (18)* 3,467 (3)1,2 0,3251,2 0,973 0,067 0,057

3. struktura + zasićenja + odsječci 63,724 (22)* 19,724 (4)2,3 0,0002,3 0,964 0,070 0,062

* p < 0,01


kompetencije za odgovore roditelja prikupljene u prvom i drugom mjerenju (Slika 4.7.)


1. struktura 229,829(84)* 0,950 0,067 0,059

2. struktura + zasićenja 243,995 (90)* 13,948 (6)1,2 0,0301,2 0,947 0,067 0,072


* p < 0,01


kompetencije za odgovore razrednika prikupljene u prvom i drugom mjerenju (Slika 4.8.)


1. struktura 44,950 (13)* 0,964 0,083 0,053

2. struktura + zasićenja 50,765 (16)* 2,188 (3) 1,2 0,5341,2 0,961 0,078 0,063


* p < 0,01

111


kompetencije za odgovore vršnjaka prikupljene u prvom i drugom mjerenju (Slika 4.9.)


1. struktura 7,648(6) 0,998 0,027 0,021

2. struktura + zasićenja 11,788 (8) 4,313 (2) 1,2 0,1161,2 0,997 0,036 0,039

3. struktura + zasićenja + odsječci 16,312 (11) 4,529 (3) 2,3 0,2092,3 0,994 0,036 0,039

Ukratko, koristit će se rezultati na subskalama (Interpresonalna snaga, Intrapersonalna

snaga, Školsko funkcioniranje i Afektivna snaga), kao i ukupan rezultat formiran na temelju

četiriju subskala dobivenih na temelju samoprocjena adolescenta te procjena majki, očeva i

razrednika. Uz to, kao pokazatelj socijalne kompetencije u obradi podataka koristit će se i

vršnjačke procjene prikazane kroz ukupan rezultata na tri čestice. Ovi sumarni rezultati

koristit će se u analizi korelacija socijalne kompetencije s obiteljskim funkcioniranjem i

osjećajem sigurnosti adolescenta u obiteljski sustav. U složenijim analizama i modelima

latentnih varijabli rezultati na subskalama dobiveni u sva četiri uzorka (adolescenti, majke,

očevi i razrednici) i rezultati na tri čestice vršnjačkih procjena bit će korišteni kao indikatori

latentnih konstrukata. Ovdje opisani longitudinalni faktorski modeli (Slika 4.6., 4.7., 4.8. i

4.9.) predstavljat će mjerne dijelove modela latentnih varijabli kojima će se ispitivati

apsolutne promjene u konstruktima.

112

4.3 Rezultati

4.3.1 Povezanost pokazatelja socijalne kompetencije adolescenta s dimenzijama

obiteljskog funkcioniranja i osjećajem sigurnosti adolescenta u obitelj

Prvo istraživačko pitanje glasilo je: „Dolazi li socijalno kompetentan adolescent iz

obiteljskog sustava koji je sigurna okolina za razvoj te kojeg obilježava zajedništvo,

prilagodljivost i dobra komunikacija među članovima obitelji?”. Kako bismo odgovorili na to

pitanje te utvrdili u kojoj su mjeri različiti pokazatelji socijalne kompetencije adolescenta

povezani s dimenzijama obiteljskog funkcioniranja i osjećajem sigurnosti adolescenta u

obitelj, pri čemu su konstrukti odmjereni u istim ili različitim vremenskim točkama te podatci

dobiveni iz istih ili različitih izvora, izračunali smo Pearsonove koeficijente korelacije između

rezultata na korištenim skalama i/ili subskalama.

Povezanost različitih pokazatelja socijalne kompetencije adolescenta s dimenzijama

obiteljskog funkcioniranja

Korelacije između dimenzija obiteljskog funkcioniranja i različitih pokazatelja

socijalne kompetencije adolescenta dobivene na temelju podataka prvog mjerenja prikazane

su u Tablici 4.26., a one temeljene na podatcima drugog mjerenja u Tablici 4.27. Procjene

dimenzija obiteljskog funkcioniranja triju članova obitelji (adolescenta, majke i oca) značajno

su i pozitivno povezane sa samoprocjenama adolescenta na različitim pokazateljima socijalne

kompetencije te s majčinim i očevim procjenama različitih pokazatelja socijalne kompetencije

adolescenta u prvom mjerenju (Tablica 4.26.). Sva četiri aspekta socijalne kompetencije

adolescenta (interpresonalne, intrapersonalne, afektivne i školske snage) pozitivno su i

značajno povezane sa trima dimenzijama obiteljskog funkcioniranja (kohezija, fleksibilnost i

komunikacija) u različitim uzorcima sudionika (adolescenti, majke i očevi) u prvom mjerenju

(Tablica 4.26.). U drugom mjerenju također su dobivene pozitivne i značajne povezanosti

između dimenzija obiteljskog funkcioniranja i pokazatelja socijalne kompetencije prema

procjenama adolescenata, majki i očeva, no uz neke iznimke (Tablica 4.27.). Naime, u

drugom mjerenju majčine i očeve procjene obiteljske fleksibilnosti nisu značajno povezane sa

samoprocjenama adolescenta na intrapersonalnim i afektivnim snagama. Uz to, majčina

procjena obiteljske fleksibilnosti nije značajno povezana sa samoprocjenom adolescenta na

113

interpresonalnim snagama. Zanimljivo je navesti kako majčine procjene obiteljske

komunikacije nisu značajno povezane niti s jednim pokazateljem socijalne kompetencije

temeljenim na samoprocjenama adolescenta u drugom mjerenju (Tablica 4.27.). Uz to,

majčine procjene kohezije i komunikacije nisu značajno povezane s očevim procjenama

intrapersonalih i afektivnih snaga adolescenta.

Tablica 4.26. Koeficijenti korelacije između dimenzija obiteljskog funkcioniranja i pokazatelja

socijalne kompetencije adolescenata - prva vremenska točka

Adolescent Majka Otac

Koh Fle Kom Koh Fle Kom Koh Fle Kom

Inter. s. 0,43** 0,44** 0,51** 0,21** 0,19** 0,18** 0,25** 0,25** 0,27**

Intra. s. 0,45** 0,43** 0,45** 0,18** 0,15** 0,16** 0,25** 0,18** 0,20**

Afekt. s. 0,36** 0,36** 0,44** 0,19** 0,10 0,13* 0,19** 0,19** 0,18**

Ado

lesc

ent

Škol. funk. 0,41** 0,39** 0,41** 0,21** 0,17** 0,16** 0,27** 0,22** 0,19**

Inter. s. 0,16** 0,19** 0,21** 0,33** 0,38** 0,38** 0,30** 0,32** 0,27**

Intra. s. 0,16** 0,22** 0,22** 0,30** 0,33** 0,30** 0,32** 0,30** 0,27**

Afekt. s. 0,14* 0,17** 0,21** 0,30** 0,30** 0,29** 0,25** 0,25** 0,23** Maj

ka

Škol. funk. 0,23** 0,19** 0,20** 0,33** 0,34** 0,32** 0,29** 0,31** 0,22**

Inter. s. 0,28** 0,25** 0,29** 0,28** 0,32** 0,35** 0,45** 0,47** 0,48**

Intra. s. 0,22** 0,25** 0,26** 0,18** 0,23** 0,22** 0,40** 0,41** 0,39**

Afekt. s. 0,24** 0,25** 0,30** 0,23** 0,25** 0,24** 0,36** 0,38** 0,34** Ota

c

Škol. funk. 0,33** 0,25** 0,27** 0,27** 0,30** 0,29** 0,39** 0,41** 0,32**

Inter. s. 0,18** 0,05 0,09 0,12* 0,09 0,15* 0,10 0,12 0,05

Intra. s. 0,18** 0,09 0,13* 0,12* 0,13* 0,12* 0,07 0,09 0,07

Afekt. s. 0,14* 0,10 0,14* 0,13* 0,14* 0,13* 0,10 0,10 0,05

Raz

redn

ik

Škol. funk. 0,22** 0,12* 0,11* 0,17** 0,17** 0,17** 0,14* 0,14* 0,05


0,21** 0,14** 0,16** 0,07 0,05 0,07 0,09 0,13* 0,05

Napomena. Inter.s.-Interpresonalna snaga, Intra.s.-Intrapersonalna snaga, Škol.funk.-Školsko funkcioniranje, Afekt.s.-Afektivna snaga, Koh -kohezija, Fle - fleksibilnost, Kom - komunikacija. ** p < 0,01, * p < 0,05

Kada se promotre korelacije adolescentovih, majčinih i očevih procjena obiteljskog

funkcioniranja s pokazateljima socijalne kompetencije adolescenta prema procjenama

razrednika (Tablica 4.26. i 4.27.), može se uočiti zanimljiv trend. Naime, i u prvom i u

drugom mjerenju sve procjene dimenzija obiteljskog funkcioniranja triju članova obitelji (uz

iznimku očeve procjene obiteljske komunikacije u prvom mjerenju) značajno su i pozitivno

povezane s razrednikovom procjenom školskog funkcioniranja kao pokazateljem

kompetencije. Također, zanimljivo je da su procjene obiteljske kohezije majke i adolescenta

značajno i pozitivno povezane sa sva četiri pokazatelja socijalne kompetencije temeljene na

114

odgovorima razrednika u prvom mjerenju (Tablica 4.26.), dok je u drugom mjerenju samo

majčina procjena kohezije povezana s razrednikovim procjenama sva četiri pokazatelja

socijalne kompetencije adolescenta (Tablica 4.27.). Majčine procjene obiteljske komunikacije

i fleksibilnosti također su značajno i pozitivno povezane s razrednikovim procjenama

socijalne kompetencije adolescenta u prvom mjerenju (uz iznimku majčine procjene

fleksibilnosti i razrednikove procjene interpresonalnih snaga adolescenta; Tablica 4.20.).

Vršnjačke procjene socijalne kompetencije adolescenta značajno su i pozitivno povezane sa

sve tri dimenzije obiteljskog funkcioniranja temeljene na odgovorima adolescenta i u prvom

(Tablica 4.26.) i u drugom (Tablica 4.27.) mjerenju. Od majčinih i očevih procjena triju

dimenzija obiteljskog funkcioniranja samo je očeva procjene obiteljske fleksibilnosti značajno

i pozitivno povezana s vršnjačkom procjenom socijalne kompetencije u prvom mjerenju

(Tablica 4.26.), dok u drugom mjerenju nisu dobivene značajne korelacije majčinih i očevih

procjena triju dimenzija obiteljskog funkcioniranja s vršnjačkim procjenama socijalne

kompetencije adolescenta (Tablica 4.27.).

Tablica 4.27. Koeficijenti korelacije između dimenzija obiteljskog funkcioniranja i pokazatelja

socijalne kompetencije adolescenata - druga vremenska točka


Koh Fle Kom Koh Fle Kom Koh Fle Kom

Inter. s. 0,38** 0,47** 0,44** 0,16* 0,09 0,10 0,22** 0,23** 0,22**

Intra. s. 0,43** 0,42** 0,46** 0,13* 0,08 0,07 0,16* 0,09 0,16*

Afekt. s. 0,34** 0,43** 0,46** 0,13* 0,06 0,06 0,18** 0,12 0,19**

Ado

lesc

ent

Škol. funk. 0,34** 0,41** 0,40** 0,14* 0,13* 0,08 0,27** 0,23** 0,19**

Inter. s. 0,26** 0,18** 0,18** 0,45** 0,52** 0,51** 0,33** 0,32** 0,29**

Intra. s. 0,22** 0,17** 0,18** 0,37** 0,48** 0,41** 0,22** 0,25** 0,22**

Afekt. s. 0,19** 0,16* 0,14* 0,32** 0,39** 0,40** 0,27** 0,26** 0,23** Maj

ka

Škol. funk. 0,27** 0,23** 0,25** 0,36** 0,40** 0,34** 0,33** 0,25** 0,18*

Inter. s. 0,28** 0,24** 0,23** 0,22** 0,28** 0,21** 0,48** 0,49** 0,49**

Intra. s. 0,19** 0,16* 0,17* 0,09 0,19** 0,10 0,39** 0,36** 0,43**

Afekt. s. 0,19** 0,18** 0,18** 0,13 0,17* 0,14 0,43** 0,41** 0,49** Ota

c

Škol. funk. 0,29** 0,33** 0,33* 0,19** 0,26** 0,15* 0,43** 0,38** 0,36**

Inter. s. 0,10 0,13 0,10 0,21* 0,01 0,15 0,09 0,06 0,15

Intra. s. 0,12 0,14* 0,09 0,25** 0,17* 0,19* 0,08 0,10 0,17

Afekt. s. 0,06 0,08 0,07 0,25** 0,15 0,17* 0,12 0,09 0,22*

Raz

redn

ik

Škol. funk. 0,26** 0,24** 0,24** 0,29** 0,23** 0,23** 0,35** 0,28** 0,33**


0,12* 0,11* 0,10* 0,07 0,04 0,06 0,07 0,11 0,05

Napomena. Inter.s.-Interpresonalna snaga, Intra.s.-Intrapersonalna snaga, Škol.funk.-Školsko funkcioniranje, Afekt.s.-Afektivna snaga, Koh -kohezija, Fle - fleksibilnost, Kom - komunikacija. ** p < 0,01, * p < 0,05

115

Izračunate su korelacije između procjena triju dimenzija obiteljskog funkcioniranja

dobivenih u prvom mjerenju i socijalne kompetencije adolescenta dobivene na temelju

podataka prikupljenih u drugom mjerenju (Tablica 4.28.), te također korelacije za obrnuti

vremenski redoslijed mjerenja navedenih konstrukata (Tablica 4.29.). Većina dimenzija

obiteljskog funkcioniranja prema procjenama triju članova obitelji (adolescent, majka i otac)

u prvom mjerenju značajno je i pozitivno povezana s različitim pokazateljima socijalne

kompetencije adolescenta temeljenim na podatcima prikupljenim od adolescenata, majki i

očeva u drugom mjerenju, uz nekoliko iznimki vrlo niskih i neznačajnih korelacija (Tablica

4.28.). Adolescentove, majčine i očeve procjene dimenzija obiteljskog funkcioniranja u

prvom mjerenju (osim očeve procjene obiteljske komunikacije) značajno su i pozitivno

povezane s razrednikovom procjenom školskog funkcioniranja adolescenta u drugom

mjerenju (Tablica 4.28.). Zanimljivo je da su adolescentove procjene obiteljske kohezije,

fleksibilnosti i komunikacije u prvom mjerenju pozitivno i značajno povezane s

razrednikovim procjenama intrapersonalnih snaga adolescenta u drugom mjerenju (Tablica

4.28.). Vršnjačke procjene socijalne kompetencije adolescenta u drugom mjerenju značajno su

i pozitivno povezane s adolescentovim procjenama obiteljske kohezije, fleksibilnosti i

komunikacije dobivenim u prvom mjerenju, dok s roditeljskim procjenama dimenzija

obiteljskog funkcioniranja dobivenim u prvom mjerenju nisu značajno povezane (Tablica

4.28.). Nadalje, većina procjena dimenzija obiteljskog funkcioniranja adolescenta, majki i

očeva temeljena na podatcima iz drugog mjerenja značajno je i pozitivno povezana sa

samoprocjenama adolescenata na različitim pokazateljima socijalne kompetencije u prvom

mjerenju te majčinim i očevim procjenama različitih pokazatelja socijalne kompetencije

adolescenta u prvom mjerenju (Tablica 4.29.). Razrednikova procjena školskog

funkcioniranja kao pokazatelja socijalne kompetencije adolescenta izmjerena u prvom

mjerenju značajno je i pozitivno povezana s adolescentovom procjenom triju dimenzija

obiteljskog funkcioniranja te s očevom procjenom obiteljske kohezije u drugom mjerenju

(Tablica 4.29.). Slično, vršnjačke procjene socijalne kompetencije u prvom mjerenju

pozitivno su i značajno povezane s adolescentovim procjenama triju dimenzija obiteljskog

funkcioniranja u drugom mjerenju te očevim procjenama obiteljske kohezije i fleksibilnosti

izmjerenim u drugom mjerenju.

116

Tablica 4.28. Koeficijenti korelacije između dimenzija obiteljskog funkcioniranja izmjerenih

u prvoj vremenskoj točki i pokazatelja socijalne kompetencije adolescenata izmjerenih u

drugoj vremenskoj točki


Koh1 Fle1 Kom1 Koh1 Fle1 Kom1 Koh1 Fle1 Kom1

Inter. s.2 0,30** 0,31** 0,31** 0,09 0,14** 0,14** 0,20** 0,22** 0,22**

Intra. s.2 0,36** 0,30** 0,28** 0,12* 0,11* 0,11** 0,19** 0,19** 0,18**

Afekt. s.2 0,33** 0,27** 0,30** 0,15** 0,09 0,11** 0,19** 0,20** 0,18**

Ado

lesc

ent

Škol. funk.2 0,34** 0,31** 0,31** 0,15** 0,13* 0,13* 0,20** 0,22** 0,17**

Inter. s.2 0,18** 0,20** 0,22** 0,40** 0,37** 0,39** 0,32** 0,27** 0,22**

Intra. s.2 0,16* 0,20** 0,15* 0,22** 0,28** 0,24** 0,25** 0,25** 0,26**

Afekt. s.2 0,10 0,17** 0,16* 0,27** 0,22** 0,23** 0,27** 0,24** 0,23** Maj

ka

Škol. funk.2 0,26** 0,17** 0,22** 0,34** 0,32** 0,37** 0,26** 0,25** 0,19**

Inter. s.2 0,24** 0,31** 0,23** 0,28** 0,28** 0,25** 0,43** 0,44** 0,42**

Intra. s.2 0,22** 0,30** 0,21** 0,13 0,14 0,08 0,34** 0,34** 0,36**

Afekt. s.2 0,19** 0,29** 0,23** 0,19** 0,18* 0,16* 0,39** 0,36** 0,37** Ota

c

Škol. funk.2 0,29** 0,27** 0,23** 0,24** 0,24** 0,19** 0,32** 0,35** 0,29**

Inter. s.2 0,12 0,09 0,15* 0,13 0,03 0,16* 0,00 0,06 0,05

Intra. s.2 0,16* 0,18** 0,18** 0,08 0,10 0,09 0,03 0,11 0,08

Afekt. s.2 0,13 0,11 0,14* 0,11 0,07 0,11 0,03 0,08 0,06

Raz

redn

ik

Škol. funk.2 0,27** 0,19** 0,21** 0,20** 0,18* 0,20** 0,15** 0,15* 0,13

Vršnjačke procjene-2

0,19** 0,14* 0,15** -0,01 0,01 0,02 0,02 0,11 0,05

Napomena. Inter.s.-Interpresonalna snaga, Intra.s.-Intrapersonalna snaga, Škol.funk.-Školsko funkcioniranje, Afekt.s.-Afektivna snaga, Koh -kohezija, Fle - fleksibilnost, Kom - komunikacija, 1-prva vremenska točka prikupljanja podataka, 2-druga vremenska točka prikupljanja podataka; ** p < 0,01, * p < 0,05

U Tablicama 4.30. i 4.31. prikazani su koeficijenti korelacije između ukupnog

rezultata na Skali obiteljskog funkcioniranja za adolescente, majke i očeve i ukupnog rezultata

na Skali za procjenu ponašanja i emocija za adolescente, majke, očeve i razrednike (socijalna

kompetencija) s obzirom na iste ili različite vremenske točke prikupljanja podataka. Pokazalo

se kako je cjelokupno obiteljsko funkcioniranje prema procjenama adolescenata, majki i

očeva pozitivno i značajno povezano sa socijalnom kompetencijom adolescenta temeljenoj na

odgovorima adolescenata, majki, očeva i razrednika i u prvom i u drugom mjerenju (Tablica

4.30.). Nadalje, pokazalo se kako su vršnjačke procjene socijalne kompetencije značajno i

pozitivno povezane samo s adolescentovom procjenom obiteljskog funkcioniranja, dok s

majčinom i očevom procjenom obiteljskog funkcioniranja nisu značajno povezane ni u prvom

ni u drugom mjerenju (Tablica 4.30.). Očeve, majčine i adolescentove procjene obiteljskog

117

funkcioniranja u prvom mjerenju značajno su i pozitivno povezane s adolescentovim, očevim

i majčinim procjenama socijalne kompetencije u drugom mjerenju te je isto dobiveno za

obrnuti redoslijed mjerenja konstrukata (Tablica 4.31.). Adolescentove procjene obiteljskog

funkcioniranja iz prvog mjerenja značajno su i pozitivno povezane s razrednikovim i

vršnjačkim procjenama socijalne kompetencije dobivenim u drugom mjerenju, dok je od

procjena majki i očeva o obiteljskom funkcioniranju u prvom mjerenju samo majčina

procjena obiteljskog funkcioniranja značajno i pozitivno povezana s razrednikovom

procjenom socijalne kompetencije u drugom mjerenju (Tablica 4.31.). Razrednikove i

vršnjačke procjene socijalne kompetencije u prvom mjerenju značajno su i pozitivno

povezane s adolescentovom i očevom procjenom obiteljskog funkcioniranja u drugom

mjerenju (Tablica 4.31.).

Tablica 4.29. Koeficijenti korelacije između dimenzija obiteljskog funkcioniranja izmjerenih u

drugoj vremenskoj točki i pokazatelja socijalne kompetencije adolescenata izmjerenih u prvoj

vremenskoj točki


Koh2 Fle2 Kom2 Koh2 Fle2 Kom2 Koh2 Fle2 Kom2

Inter. s.1 0,34** 0,34** 0,34** 0,18** 0,19** 0,18** 0,27** 0,26** 0,29**

Intra. s.1 0,35** 0,33** 0,37** 0,17** 0,17** 0,14* 0,24** 0,17* 0,24**

Afekt. s.1 0,21** 0,21** 0,24** 0,11 0,15** 0,14* 0,12 0,09 0,15*

Ado

lesc

ent

Škol. funk.1 0,33** 0,38** 0,37** 0,20** 0,20** 0,11 0,28** 0,23** 0,18*

Inter. s.1 0,17** 0,14* 0,15** 0,24** 0,19** 0,27** 0,29** 0,23** 0,28**

Intra. s.1 0,20** 0,16** 0,16** 0,17** 0,19** 0,18** 0,32** 0,20** 0,30**

Afekt. s.1 0,17** 0,17** 0,15** 0,14** 0,17** 0,19** 0,29** 0,25** 0,32** Maj

ka

Škol. funk.1 0,19** 0,19** 0,19** 0,25** 0,24** 0,18** 0,36** 0,25** 0,25**

Inter. s.1 0,26** 0,22** 0,28** 0,25** 0,18* 0,23** 0,37** 0,33** 0,43**

Intra. s.1 0,22** 0,17** 0,20** 0,10 0,14 0,13 0,31** 0,24** 0,37**

Afekt. s.1 0,23** 0,22** 0,25** 0,08 0,07 0,08 0,28** 0,23** 0,35** Ota

c

Škol. funk.1 0,24** 0,27** 0,28** 0,23** 0,25** 0,21** 0,39** 0,35** 0,37**

Inter. s.1 0,10 0,09 0,11 0,09 -0,03 0,02 0,13 0,11 0,13

Intra. s.1 0,10 0,09 0,07 0,16* -0,01 0,02 0,12 0,07 0,11

Afekt. s.1 0,07 0,09 0,06 0,16* 0,02 0,05 0,13 0,12 0,14

Raz

redn

ik

Škol. funk.1 0,12* 0,13* 0,13* 0,12 0,06 0,04 0,16* 0,05 0,03

Vršnjačke procjene-1

0,15* 0,17** 0,18** 0,11 0,06 0,08 0,17* 0,18* 0,11

Napomena. Inter.s.-Interpresonalna snaga, Intra.s.-Intrapersonalna snaga, Škol.funk.-Školsko funkcioniranje, Afekt.s.-Afektivna snaga, Koh -kohezija, Fle - fleksibilnost, Kom - komunikacija, 1-prva vremenska točka prikupljanja podataka, 2-druga vremenska točka prikupljanja podataka; ** p < 0,01, * p < 0,05

118

Tablica 4.30. Koeficijenti korelacija između cjelokupnog obiteljskog funkcioniranja i

socijalne kompetencije adolescenata u dvije vremenske točke prikupljanja podataka

Prva vremenska točka Druga vremenska točka

Obiteljsko funkcioniranje Obiteljsko funkcioniranje

Procjene Adolescenti Majke Očevi Adolescenti Majke Očevi

Adolescenti 0,57** 0,23** 0,30** 0,55** 0,13* 0,25**

Majke 0,25** 0,45** 0,37** 0,28** 0,55** 0,35**

Očevi 0,35** 0,35** 0,52** 0,31** 0,24** 0,54**

Razrednici 0,15* 0,20** 0,15* 0,18** 0,26** 0,23* Soci

jaln

a ko

mpe

tenc

ija

Vršnjaci 0,17** 0,07 0,11 0,12* 0,07 0,08

Napomena. Ukupni rezultat na Skali obiteljskog funkcioniranja i Skali za procjenu ponašanja i emocija. ** p < 0,01; * p < 0,05

Tablica 4.31. Koeficijenti korelacije između obiteljskog funkcioniranja u jednoj vremenskoj

točki prikupljanja podataka i socijalne kompetencije adolescenata u drugoj vremenskoj točki

prikupljanja podataka

Obiteljsko funkcioniranje (T1) Obiteljsko funkcioniranje (T2)

Procjene A M O

Procjene A M O

Adolescenti 0,41** 0,17** 0,27** Adolescenti 0,42** 0,22** 0,27**

Majke 0,23** 0,42** 0,33** Majke 0,24** 0,28** 0,36**

Očevi 0,33** 0,26** 0,48** Očevi 0,31** 0,21** 0,42**

Razrednici 0,19** 0,18** 0,12 Razrednici 0,13* 0,08 0,17* Soci

jaln

a ko

mpe

tenc

ija (

T2)

Vršnjaci 0,16** 0,01 0,07

Soci

jaln

a ko

mpe

tenc

ija (

T1)

Vršnjaci 0,18** 0,09 0,17*

Napomena. A-adolescenti, M-majke, O-očevi, T1-prva vremenska točka, T2-druga vremenska točka. Ukupni rezultat na Skali obiteljskog funkcioniranja i Skali za procjenu ponašanja i emocija. ** p < 0,01; * p < 0,05

Povezanost različitih pokazatelja socijalne kompetencije adolescenta s osjećajem sigurnosti

adolescenta u obitelj

Izračunati su koeficijenti korelacije pokazatelja socijalne kompetencije adolescenata

dobivenih na temelju procjena roditelja, razrednika, vršnjaka i samoprocjena adolescenta s

osjećajem sigurnosti adolescenta u obitelj temeljenog na samoprocjenama adolescenta za prvo

i za drugo mjerenje (Tablica 4.32.). Adolescentova procjena sigurnosti u obitelj i

samoprocjene adolescenta na svim pokazateljima socijalne kompetencije značajno su i

pozitivno povezane, i u prvom i u drugom mjerenju (Tablica 4.32.). U prvom mjerenju

adolescentov osjećaj sigurnosti u obitelj značajno je i pozitivno povezan s majčinim i očevim

procjenama svih pokazatelja socijalne kompetencije, dok su u drugom mjerenju samo majčine

119

procjene interpersonalnih snaga i školskog funkcioniranja te očeve procjene afektivnih snaga i

školskog funkcioniranja značajno pozitivno povezane s osjećajem sigurnosti adolescenta u

obitelj (Tablica 4.32.). Nadalje, razrednikove procjene svih pokazatelja socijalne

kompetencije adolescenta, kao i vršnjačke procjene socijalne kompetencije značajno su i

pozitivno povezane s adolescentovom procjenom sigurnosti u obitelj u prvom mjerenju

(Tablica 4.32.). U drugom mjerenju od svih pokazatelja socijalne kompetencije prema

procjenama razrednika samo afektivne snage nisu značajno povezane s osjećajem sigurnosti te

također vršnjačke procjene kompetencije adolescenta nisu značajno povezane s

adolescentovom procjenom sigurnosti u obitelj.

Tablica 4.32. Koeficijenti korelacije između pokazatelja socijalne kompetencije adolescenta i

osjećaja sigurnosti adolescenta u obitelj

T1 T2

Sigurnost adolescenta u obitelj


Sigurnost adolescenta u obitelj - T1


Inter. s. 0,45** 0,32** Inter. s. 0,28** Inter. s. 0,33**

Intra. s. 0,47** 0,33** Intra. s. 0,27** Intra. s. 0,36**

Afekt. s. 0,36** 0,36** Afekt. s. 0,31** Afekt. s. 0,23**

Ado

lesc

ent

Škol. funk. 0,39** 0,30** Ado

lesc

ent

(T2)

Škol. funk. 0,25** Ado

lesc

ent

(T1)

Škol. funk. 0,32**

Inter. s. 0,25** 0,15* Inter. s. 0,20** Inter. s. 0,15**

Intra. s. 0,28** 0,08 Intra. s. 0,07 Intra. s. 0,12*

Afekt. s. 0,27** 0,12 Afekt. s. 0,16* Afekt. s. 0,20** Maj

ka

Škol. funk. 0,23** 0,19**

Maj

ka

(T2)

Škol. funk. 0,18**

Maj

ka

(T1)

Škol. funk. 0,18**

Inter. s. 0,29** 0,12 Inter. s. 0,25** Inter. s. 0,16**

Intra. s. 0,28** 0,09 Intra. s. 0,24** Intra. s. 0,14*

Afekt. s. 0,31** 0,15* Afekt. s. 0,31** Afekt. s. 0,17** Ota

c

Škol. funk. 0,30** 0,18*

Ota

c (T

2)

Škol. funk. 0,23**

Ota

c (T

1)

Škol. funk. 0,21**

Inter. s. 0,16** 0,16* Inter. s. 0,14* Inter. s. 0,10

Intra. s. 0,17** 0,19** Intra. s. 0,18** Intra. s. 0,11

Afekt. s. 0,19** 0,13 Afekt. s. 0,16* Afekt. s. 0,06

Raz

redn

ik

Škol. funk. 0,21** 0,23**

Raz

redn

ik

(T2)

Škol. funk. 0,24**

Raz

redn

ik

(T1)

Škol. funk. 0,16**


0,24** 0,06 Vršnjačke procjene (T2)

0,15** Vršnjačke procjene (T1)

0,12*

Napomena. Inter.s.-Interpresonalna snaga, Intra.s.-Intrapersonalna snaga, Škol.funk.-Školsko funkcioniranje, Afekt.s.-Afektivna snaga, T1-prva vremenska točka, T2-druga vremenska točka. Sigurnost adolescenta u obitelj mjerena je Subskalom sigurnost Skale sigurnost djeteta u obiteljski sustav. ** p < 0,01, * p < 0,05

Nadalje, izračunate su korelacije između osjećaja sigurnosti adolescenta u obitelj

dobivenog na temelju podataka iz prvog mjerenja i procjena socijalne kompetencije

120

adolescenta dobivenih u drugom mjerenju, kao i korelacije između osjećaja sigurnosti

adolescenta u obitelj izmjerenog u drugom mjerenju s pokazateljima socijalne kompetencije

adolescenta dobivenih iz različitih izvora u prvom mjerenju (Tablica 4.32.). Zanimljivo je da

su pokazatelji socijalne kompetencije temeljeni na procjenama adolescenata, majki i očeva

značajno povezani s adolescentovim osjećajem sigurnosti u obitelj pri čemu su konstrukti

izmjereni u različitim vremenskim točkama (uz iznimku majčine procjene intrapersonalnih

snaga izmjerene u drugom mjerenju i adolescentova osjećaja sigurnosti izmjerenog u prvom

mjerenju) (treći stupac u Tablici 4.32.). Nadalje, osjećaj sigurnosti adolescenta u obitelj

izmjeren u prvom mjerenju povezan je sa svim pokazateljima socijalne kompetencije

adolescenta temeljenim na procjenama razrednika u drugom mjerenju, dok za obrnuti

redoslijed mjerenja istih konstrukata te povezanosti nisu značajne, osim za razrednikovu

procjenu školskog funkcioniranja izmjerenu u prvom mjerenju i adolescentov osjećaj

sigurnosti izmjeren u drugom mjerenju (Tablica 4.32.). Vršnjačke procjene kompetencije

adolescenta u prvom mjerenju pozitivno su i značajno povezane s osjećam sigurnosti

adolescenta u obitelj izmjerenog u drugom mjerenju, a značajna povezanost dobivena je i za

obrnuti redoslijed mjerenja konstrukata (Tablica 4.32.).

Kada se promotre koeficijenti korelacije osjećaja sigurnosti adolescenta u obitelj i

ukupnog rezultata za socijalnu kompetenciju adolescenta (ukupan rezultat na Skali za

procjenu ponašanja i emocija) temeljenog na samoprocjenama adolescenta, procjenama majki,

očeva, razrednika i vršnjaka u prvom i drugom mjerenju (Tablica 4.33.), može se zaključiti

kako su sve dobivene korelacije značajne i pozitivne. Isto tako dobivaju se značajne i

pozitivne povezanosti ako se kombiniraju različita vremena mjerenja konstrukata (Tablica

4.33.). Korelacije između socijalne kompetencije i osjećaja sigurnosti u obitelj dobivene u

uzorku adolescenata su umjereno visoke, dok su korelacije socijalne kompetencije temeljene

na procjenama majki, očeva, razrednika i vršnjaka s adolescentovom procjenom sigurnosti u

obitelj nešto niže.

121

Tablica 4.33. Koeficijenti korelacije između socijalne kompetencije adolescenta i sigurnosti


T1 T2

Procjena



Procjena


Procjena


Adolescenti 0,51***/ 0,49***

0,40***/ 0,42***

Adolescenti 0,34***/ 0,34***

Adolescenti 0,37***/ 0,36***

Majke 0,31***/ 0,32***

0,17**/ 0,24***

Majke 0,19**/ 0,21**

Majke 0,20**/ 0,26***

Očevi 0,34***/ 0,35***

0,16*/ 0,22**

Očevi 0,30***/ 0,28***

Očevi 0,20**/ 0,25***

Soci

jaln

a ko

mpe

tenc

ija

Razrednici 0,22***/ 0,20***

0,21**/ 0,24*** So

cija

lna

kom

pete

ncija

(T

2)

Razrednici 0,23**/ 0,22** So

cija

lna

kom

pete

ncija

(T

1)

Razrednici 0,14*/ 0,17**

Napomena. T1-prva vremenska točka, T2-druga vremenska točka. Sigurnost adolescenta u obitelj - Subskala sigurnost Skale sigurnost djeteta u obiteljski sustav / ukupni rezultat na Skali sigurnosti djeteta u obiteljski sustav. *** p < 0,001, ** p < 0,01, * p < 0,05. Korelacije osjećaja sigurnosti s vršnjačkim procjenama prikazane su u Tablici 4.32.

4.3.2 Povezanost dimenzija obiteljskog funkcioniranja s osjećajem sigurnosti


Drugo istraživačko pitanje postavljeno u ovom istraživanju jest: “Jesu li obilježja

obitelji povezana s tim koliko se sigurno adolescent osjeća u njoj?”. Kako bi se odgovorilo na

drugo istraživačko pitanje izračunate su korelacije dimenzija obiteljskog funkcioniranja i

cjelokupnog obiteljskog funkcioniranja prema procjenama majki, očeva i adolescenata s

adolescentovom procjenom sigurnosti u obitelj u prvom i u drugom mjerenju (Tablica 4.34. i

4.35.). U Tablici 4.34. prikazan je rezultat za sigurnost adolescenta u obitelj izmjeren

Subskalom sigurnost Skale sigurnosti djeteta u obiteljski sustav, dok je u Tablici 4.35.

prikazan rezultat za osjećaj sigurnosti u obitelj mjeren ukupnim rezultatom na Skali sigurnosti

djeteta u obiteljski sustav, koji uključuje i dimenzije preokupiranost i odbijanje.

122

Tablica 4.34. Koeficijenti korelacije između sigurnosti adolescenta u obitelj izmjerene

Subskalom sigurnost Skale sigurnost djeteta u obitelj i obiteljskog funkcioniranja

T1 T2





Koh. 0,59** 0,61** Koh. 0,43** Koh. 0,47**

Fle. 0,56** 0,59** Fle. 0,44** Fle. 0,36**

Kom. 0,63** 0,62** Kom. 0,49** Kom. 0,41**

Ado

lesc

ent

Obitelj 0,64** 0,67** Ado

lesc

ent

(T2)

Obitelj 0,50** Ado

lesc

ent

(T1)

Obitelj 0,43**

Koh. 0,33** 0,31** Koh. 0,23** Koh. 0,29**

Fle. 0,29** 0,25** Fle. 0,23** Fle. 0,21**

Kom. 0,31** 0,26** Kom. 0,24** Kom. 0,25** Maj

ka

Obitelj 0,35** 0,30**

Maj

ka

(T2)

Obitelj 0,26**

Maj

ka

(T1)

Obitelj 0,28**

Koh. 0,35** 0,40** Koh. 0,45** Koh. 0,28**

Fle. 0,32** 0,31** Fle. 0,41** Fle. 0,19**

Kom. 0,52** 0,32** Kom. 0,45** Kom. 0,25** Ota

c

Obitelj 0,37** 0,37**

Ota

c (T

2)

Obitelj 0,47**

Ota

c (T

1)

Obitelj 0,27**

Napomena. Koh-obiteljska kohezija, Fle-obiteljska fleksibilnost, Kom-obiteljska komunikacija, Obitelj-ukupno funkcioniranje obitelj (ukupan rezultat na Skali obiteljskog funkcioniranja), T1-prva vremenska točka, T2-druga vremenska točka. Sigurnost adolescenta u obitelj mjerena je Subskalom sigurnost Skale sigurnost djeteta u obiteljski sustav. ** p < 0,01, * p < 0,05

Dobivene su značajne i pozitivne povezanosti između adolescentove procjene

sigurnosti u obitelj i procjena triju članova obitelji za tri dimenzije obiteljskog funkcioniranja,

kao i za cjelokupno obiteljsko funkcioniranje i u prvom i u drugom mjerenju (Tablica 4.34. i

4.35.). Povezanosti su umjereno visoke do visoke u uzorku adolescenata, dok su povezanosti

roditeljskih procjena dimenzija obiteljskog funkcioniranja, kao i cjelokupnog obiteljskog

funkcioniranja, s adolescentovim procjenama sigurnosti u obitelj nešto niže. Nadalje,

dobivene su značajne i pozitivne povezanosti između osjećaja sigurnosti izmjerenog u prvoj

vremenskoj točki prikupljanja podataka i dimenzija obiteljskog funkcioniranja prema

procjenama adolescenata, majki i očeva u drugoj vremenskoj točki te su dobivene značajne

pozitivne povezanosti i za obrnuti redoslijed mjerenja konstrukata (Tablica 4.34. i 4.35.).

123

Tablica 4.35. Koeficijenti korelacije između sigurnosti adolescenta u obitelj izmjerene

Skalom sigurnosti djeteta u obitelj i obiteljskog funkcioniranja

T1 T2





Koh. 0,62** 0,71** Koh. 0,49** Koh. 0,51**

Fle. 0,60** 0,70** Fle. 0,48** Fle. 0,46**

Kom. 0,62** 0,67** Kom. 0,52** Kom. 0,45**

Ado

lesc

ent

Obitelj 0,67** 0,76** Ado

lesc

ent

(T2)

Obitelj 0,55** Ado

lesc

ent

(T1)

Obitelj 0,51**

Koh. 0,32** 0,28** Koh. 0,25** Koh. 0,30**

Fle. 0,28** 0,25** Fle. 0,26** Fle. 0,23**

Kom. 0,27** 0,24** Kom. 0,24** Kom. 0,26** Maj

ka

Obitelj 0,32** 0,29**

Maj

ka

(T2)

Obitelj 0,28**

Maj

ka

(T1)

Obitelj 0,29**

Koh. 0,37** 0,41** Koh. 0,40** Koh. 0,32**

Fle. 0,31** 0,37** Fle. 0,40** Fle. 0,26**

Kom. 0,34** 0,29** Kom. 0,38** Kom. 0,28** Ota

c

Obitelj 0,37** 0,39**

Ota

c (T

2)

Obitelj 0,43**

Ota

c (T

1)

Obitelj 0,32**

Napomena. Koh-obiteljska kohezija, Fle-obiteljska fleksibilnost, Kom-obiteljska komunikacija, Obitelj-ukupno funkcioniranje obitelj (ukupan rezultat na Skali obiteljskog funkcioniranja), T1-prva vremenska točka, T2-druga vremenska točka. Sigurnost adolescenta u obitelj iskazana je kroz ukupan rezultat na Skali sigurnost djeteta u obitelj. ** p < 0,01, * p < 0,05

4.3.3 Promjene u socijalnoj kompetenciji adolescenta, obiteljskom funkcioniranju i

sigurnosti adolescenta u obitelj

Treće istraživačko pitanje odnosilo se na ispitivanje promjena u socijalnoj

kompetenciji adolescenata, obiteljskom funkcioniranju i sigurnosti adolescenta u obitelj na

pragu adolescencije. Naime, ulazak u adolescenciju obilježen je različitim promjenama u

djetetu te dinamici obitelji. Stoga je važno ispitati da li se promjene u konstruktima od

interesa u ovom radu događaju tijekom tranzicije djeteta u adolescenciju, u kojem smjeru idu

te promjene (dolazi li do poboljšanja ili pogoršanja u mjerenim konstruktima), kako te

promjene vide adolescenti, roditelji, razrednici i vršnjaci, jesu li te promjene značajne te

koliko su promjene u istim ili različitim konstruktima viđene očima istih ili različitih

promatrača povezane.

Kako bi se na pouzdan način procijenile apsolutne promjene u obiteljskom

funkcioniranju, socijalnoj kompetenciji i sigurnosti adolescenta u obitelj na pragu

124

adolescencije korišten je model latentne promjene (Hertzog i Nesselroade, 2003; McArdle i

Nesselroade, 1994), detaljnije opisan u poglavlju Statistička obrada podataka. Prvo su

postavljeni i procijenjeni modeli latentne promjene za konstrukt obiteljskog funkcioniranja,

zatim model za konstrukt sigurnosti adolescenta u obitelj i na kraju modeli za konstrukt

socijalne kompetencije uzimajući u obzir uzorak sudionika istraživanja. Svi postavljeni

modeli latentne promjene imaju istu specifikaciju, odnosno na zasićenja istih indikatora

latentnih varijabli u dvije točke mjerenja postavljeno je ograničenje jednakosti, odsječci

korištenih indikatora latentnih varijabli specifičnih za vrijeme postavljeni su jednakima kroz

vrijeme (postavljeni su na nulu), dopuštene su korelacije među rezidualima indikatora

latentnih varijabli kroz vrijeme, varijance latentnih varijabli specifičnih za vrijeme postavljene

su na 1 te se ujedno procjenjivao prosjek (aritmetička sredina) i varijanca latentnih faktora

razine i promjene konstrukta. Latentna razina pojedinog konstrukta implicitno je definirana

tako da je fiksiran (postavljen) regresijski koeficijent 1 na zasićenje latentne varijable

odmjerene u prvom mjerenju, a latentna promjena pojedinog konstrukta definirana je kao

razlika u latentnoj varijabli između dva mjerenja. Također, dopuštena je kovarijanca faktora

latentne razine i promjene. Nakon što su postavljeni modeli latentne promjene testirani,

faktorski bodovi za faktore promjene i razine sačuvani su i na temelju njih izračunate su

povezanosti među faktorima promjene za pojedine konstrukte u pojedinim uzorcima

(adolescenti, roditelji, razrednici i vršnjaci). Na kraju su ispitani efekti spola i dobi na latentne

promjene i razine pojedinih konstrukata.

Latentne promjene u obiteljskom funkcioniranju

Postavljen je univarijatni model latentne promjene za obiteljsko funkcioniranje na

temelju odgovora adolescenata u prvoj i drugoj vremenskoj točki prikupljanja podataka (Slika

4.10.). Kada se promotre pokazatelji pristajanja modela empirijskim podatcima, može se

zaključiti kako model jako dobro pristaje empirijskim podatcima (Slika 4.10.). Nadalje,

postavljen je univarijatni model latentne promjene obiteljskog funkcioniranja temeljen na

odgovorima roditelja u prvom i drugom mjerenju (Slika 4.11.). Ovaj postavljeni model

pristaje podatcima nešto lošije, a to se jednim može dijelom pripisati i procjeni odsječaka

indikatora latentnih varijabli na koje su postavljena ograničenja jednakosti kroz vrijeme i

procjeni aritmetičkih sredina faktora promjene i razine uključenih u model, kao i složenosti

modela. Naime, kada se te procjene i ograničenja izostave iz modela pokazatelji pristajanja

ukazuju na nešto bolje pristajanje modela podatcima (χ² = 225,080, df = 48, p = 0,000, CFI =

0,906, TLI = 0,870, RMSEA = 0,098, SRMR = 0,105). S obzirom da su nam od interesa

125

procjene prosjeka za faktore razine i promjene, ovdje se prikazuje model koji uključuje te

procjene. Razina obiteljskog funkcioniranja negativno je i značajno povezana s promjenom

obiteljskog funkcioniranja u uzorku adolescenata (r = - 0,023), dok je ova povezanost u

uzorku roditelja isto tako negativna, ali marginalno značajna (r = - 0,013) (Slika 4.10. i 4.11.).

To znači da je kod adolescenta i roditelja koji su u prvom mjerenju imali dosta visoke

rezultate na mjeri obiteljskog funkcioniranja u jednogodišnjem razdoblju došlo do pogoršanja

u obiteljskom funkcioniranju (u drugom mjerenju imaju niže rezultate na mjeri obiteljskog

funkcioniranja u odnosu na prvo mjerenje), a kod adolescenata i roditelja koji su u prvom

mjerenju imali jako niske rezultate na mjeri obiteljskog funkcioniranja u istom razdoblju

došlo je do porasta ili poboljšanja u obiteljskom funkcioniranju.

Slika 4.10. Univarijatni model latentne promjene za obiteljsko funkcioniranje temeljen na odgovorima adolescenata u prvom i drugom mjerenju

χ² = 17,935, df = 12, p = 0,118, CFI = 0,994, TLI = 0,993, RMSEA = 0,036, SRMR = 0,077

Napomena. Koh-kohezija, Fle-fleksibilnost, Kom-komunikacija, 1-prvo mjerenje, 2-drugo mjerenje, A-adolescenti. Nestandardizirano rješenje, sva zasićenja značajna su na p < 0,001. * p < 0,05; ** p < 0,01; a p < 0,10.

Koh1 - A

Fle1 - A

Kom1 - A

Obiteljsko fun.1

Obiteljsko fun.2

Koh2 - A

Fle2 - A

Kom2 - A

0,018**

1

0,98

1,01

0,012a

1

0,98

1,01

Razina obitelj. fun

Promjena obitelj. fun

1 1 1

- 0,023*

126

U Tablici 4.36. prikazane su aritmetičke sredine i varijance faktora latentne razine i

promjene za obiteljsko funkcioniranje temeljene na odgovorima adolescenata i roditelja. U

prosjeku, dolazi do malog, ali značajnog pada u razini obiteljskog funkcioniranja tijekom

jednogodišnjeg razdoblja u uzorku adolescenata (M = - 0,092, p < 0,01), iako se

intraindividualne promjene u obiteljskom funkcioniranju kreću u rasponu od onih negativnih

(promjena na lošije) do pozitivnih (promjena na bolje) (raspon rezultata od - 1,15 do 0,64)

(Tablica 4.36.). U prosjeku, kod roditelja nisu utvrđene značajne apsolutne promjene u

obiteljskom funkcioniranju tijekom jednogodišnjeg razdoblja (M = - 0,011, p > 0,01).

Utvrđena je značajna varijanca latentne razine obiteljskog funkcioniranja i kod adolescenata

(V = 0,127, p < 0,01) i kod roditelja (V = 0,117, p < 0,01) što ukazuje na postojanje značajnih

Koh1-M

Fle1-M

Kom1-M

Koh1-O

Fle1-O

Kom1-O

Obiteljsko fun.1-M

Obiteljsko fun.1-O

Obiteljsko fun.1-R

Koh2-M

Fle2-M

Kom2-M

Koh2-O

Fle2-O

Kom2-O

Obiteljsko fun.2-M

Obiteljsko fun.2-R

Obiteljsko fun.2-O

1

0,96 0,96

0,99

0,99

1

0,99 1,01

0,99

1

0,99

1

1

0,98 0,98

1

0,014**

0,027**

0,021**

0,017**

0,015**

Slika 4.11. Univarijatni model latentne promjene za obiteljsko funkcioniranje temeljen na odgovorima roditelja u prvom i drugom mjerenju

χ² = 284,606, df = 58, p = 0,000, CFI = 0,879, TLI = 0,863, RMSEA = 0,101, SRMR= 0,132

Napomena. Koh-kohezija, Fle-fleksibilnost, Kom-komunikacija, 1-prvo mjerenje, 2-drugo mjerenje, M-majke, O-očevi, R-roditelji., Nestandardizirano rješenje, sva zasićenja značajna su na p < 0,001. * p < 0,05; ** p < 0,01; a p < 0,10.

Razina obiteljskog fun.

Promjena obiteljskog fun.

1

1

1

- 0,013a

127

interindividualnih razlika u razini obiteljskog funkcioniranja (Tablica 4.36.). Također,

utvrđena je značajna varijanca u latentnoj promjeni obiteljskog funkcioniranja u uzorku

adolescenata što ukazuje na postojanje značajnih interindividualnih razlika u

intraindividualnim promjenama obiteljskog funkcioniranja kod adolescenata (V = 0,090, p <

0,01), dok je ta varijanca vrlo niska i granično značajna u uzorku roditelja (V = 0,018, p <

0,10) (Tablica 4.36.). Možemo reći kako varijanca faktora promjene obiteljskog

funkcioniranja u uzorku roditelja nije značajna, odnosno da nema značajnih interindividualnih

razlika u intraindividualnim promjenama tijekom jednogodišnjeg razdoblja obuhvaćenog

ovim istraživanjem. Značajna negativna zakrivljenost distribucije rezultata na faktoru

promjene obiteljskog funkcioniranja u uzorku adolescenata govori kako relativno više

adolescenata pokazuje apsolutne promjene u obiteljskom funkcioniranju ispod nego iznad

prosjeka (Tablica 4.36.).

Tablica 4.36. Procjene parametara iz univarijatnih modela latentne promjene za obiteljsko

funkcioniranje temeljenih na procjenama adolescenata i roditelja u oba mjerenja

Procjene parametara

Razina Promjena

M V raspon

M V raspon zakrivljenost

Adolescenti 3,597** 0,127** od 1,58 do 4,00 -0,092** 0,090** od -1,15 do 0,64 -0,686**

Roditelji 3,555** 0,117** od 2,37 do 4,05 -0,011 0,018a od -0,16 do 0,19 0,276

** p < 0,01; a p < 0,10.

Latentne promjene u osjećaju sigurnosti adolescenta u obitelj

Postavljen je univarijatni model latentne promjene za osjećaj sigurnosti adolescenta u

obitelj na temelju odgovora adolescenata prikupljenih u prvoj i drugoj vremenskoj točki

(Slika 4.12.). Uzimajući u obzir sve pokazatelje pristajanja modela može se zaključiti kako

model dobro pristaje podatcima, iako je SRMS pokazatelj dosta visok (zadovoljavajuće bi

bilo da je SRMS ≤ 0,08). Model je moguće modificirati na način da se ne postave ograničenja

jednakosti na odsječke indikatora latentnih varijabli kroz vrijeme i da se ne procjenjuje

prosjek faktora razine i promjene, a ako se te modifikacije uvaže pristajanje modela se

poboljša (χ² = 2,878, df = 7, p = 0,896, CFI = 1,000, TLI = 1,013, RMSEA = 0,000, SRMR =

0,043). Ovdje su od interesa procjene prosjeka za razinu i promjenu u osjećaju sigurnosti, pa

je prikazan model u koji su integrirana ograničenja jednakosti na odsječcima indikatora te

128

procjene prosjeka faktora razine i promjena. Latentna razina osjećaja sigurnosti u obitelj

negativno je povezana s promjenom u osjećaju sigurnosti, iako treba navesti kako je ta

povezanost niska i granično značajna (Slika 4.12.). To znači da je kod adolescenata koji su

imali vrlo visok rezultata na subskali koja mjeri osjećaj sigurnosti adolescenta u obitelj došlo

do pogoršanja u jednogodišnjem razdoblju, a kod onih koji su imali nizak rezultat do

poboljšanja. U kontekstu ispitivanja promjena u osjećaju sigurnosti važni su pokazatelji

parametri procjene varijance i prosjeka za faktor latentne promjene. Kod nekih adolescenata

dolazi do smanjivanja osjećaja sigurnosti, dok kod drugih dolazi do povećanja osjećaja

sigurnosti u obitelj, no u prosjeku može se zaključiti kako dolazi do značajnog pada u osjećaju

sigurnosti adolescenata u obitelj tijekom jednogodišnjeg razdoblja obuhvaćenog ovim

istraživanjem (M = - 0,097, p < 0,01) (Tablica 4.37.). Nadalje, utvrđene su značajne

interindividualne razlike u intraindividualnoj promjeni osjećaja sigurnosti adolescenta u

obitelj kroz jednogodišnje razdoblje (V = 0,133, p < 0,01) (Tablica 4.37.). Možemo reći kako

se ne mijenjaju svi adolescenti na isti način i da su te razlike između njih značajne. Značajna

zakrivljenost distribucije rezultata na faktoru promjene ukazuje da se više promjena u osjećaju

sigurnosti događa ispod, a ne iznad prosjeka.

parcela1_1

parcela2_1

parcela3_1



parcela1_2

parcela2_2

parcela3_2

0,038**

1

1,03

1,05

1

1,03

1,05

Razina sigurnost

Promjena sigurnost

1 1 1

- 0,036a

Slika 4.12. Univarijatni model latentne promjene za sigurnost adolescenta u obitelj temeljen na odgovorima adolescenata u prvom i drugom mjerenju


Napomena. 1-prvo mjerenje, 2-drugo mjerenje, parcela1 do parcela 3 - prosjeci određenih čestica Subskale sigurnost Skale sigurnost djeteta u obiteljski sustav; nestandardizirano rješenje, sva zasićenja značajna su na p < 0,001; ** p < 0,01; a p < 0,10.

129

Tablica 4.37. Procjene parametara iz univarijatnog modela latentne promjene za sigurnost

adolescenta u obitelj temeljenih na procjenama adolescenata u oba mjerenja

Procjene parametara

Razina Promjena

M V raspon



** p < 0,01

Latentne promjene u socijalnoj kompetenciji adolescenta

Postavljena su četiri univarijantna modela latentne promjene za socijalnu

kompetenciju adolescenata i to za samoprocjene adolescenata (Slika 4.13.), procjene roditelja

(Slika 4.14.), procjene razrednika (Slika 4.15.) i procjene vršnjaka u oba mjerenja (Slika

4.16.). Pokazatelji pristajanja univarijatnog modela latentne promjene empirijskim podatcima

u uzorku adolescenata (Slika 4.13.), u uzorku roditelja (Slika 4.14.) i u uzorku vršnjaka (Slika

4.16.) ne ukazuju na dobro pristajanje modela, a prvenstveno se to odnosi na RMSEA i

SRMR pokazatelje koji su viši u odnosu na poželjne granične vrijednosti (RMSEA ≤ 0,80,

SRMR ≤ 0,80) i to zbog složenosti modela, postavljenih jednakosti na odsječke indikatora

kroz vrijeme i procjene prosjeka faktora razine i promjene. Kada se izostave procjene

prosjeka faktora razine i promjene za socijalnu kompetenciju i ograničenja jednakosti

postavljena na odsječke indikatora latentnih varijabli i model u uzorku adolescenata (χ² =

49,554, df = 18, p = 0,000, CFI = 0,973, TLI = 0,957, RMSEA = 0,067, SRMR = 0,057) i

model u uzorku roditelja (χ² = 243,995, df = 90, p = 0,000, CFI = 0,947, TLI = 0,930, RMSEA

= 0,067, SRMR = 0,072) i u uzorku vršnjaka (χ² = 11,788, df = 8, p = 0,161, CFI = 0,997, TLI

= 0,993, RMSEA = 0,036, SRMR = 0,039) pokazuju jako dobro pristajanje, odnosno slaganje s

empirijskim podatcima. No, ovdje su prikazani modeli za adolescente, roditelje i vršnjake

(Slika 4.13., 4.14. i 4.16.) bez modifikacija, jer nas prvenstveno zanimaju prosjeci na

faktorima promjene i razine za socijalnu kompetenciju. Univarijatni model latentne promjene

za socijalnu kompetenciju adolescenata u uzorku razrednika (Slika 4.15.) pokazao je jako

dobro pristajanje empirijskim podatcima. Latentna razina i promjena za socijalnu

kompetenciju povezane su negativno i značajno u uzorku adolescenata, vršnjaka i roditelja, ali

granično u uzorku roditelja (Slika 4.13., 4.14. i 4.16.), a u uzorku razrednika nije dobivena

130

značajna korelacije faktora razine s faktorom promjene (Slika 4.15.). To znači da adolescenti,

roditelji i vršnjaci koji su u prvom mjerenju imali dosta visoke rezultate na mjerama socijalne

kompetencije u drugom mjerenju imaju niže rezultate na tim mjerama, a oni adolescenti,

vršnjaci i roditelji koji su imali niske rezultate u prvom mjerenju u drugom imaju više

rezultate.

Procjene parametara iz četiri univarijatna modela latentne promjene prikazane su u

Tablici 4.38. U sva četiri uzorka dobivena je značajan varijanca razine socijalne kompetencije

koja ukazuje na značajne interindividualne razlike u razini socijalne kompetenciji

adolescenata, odnosno može se reći kako se adolescenti na početku značajno razlikuju s

obzirom na razinu socijalne kompetencije. Nadalje, u prosjeku su dobivene značajne

negativne promjene, odnosno promjene na lošije u socijalnoj kompetencije za samoprocjene

adolescenata (M = - 0,034, p < 0,01) i za procjene razrednika (M = - 0,057, p < 0,01), dok za

procjene roditelja i vršnjaka nisu dobivene značajne promjene kroz jednogodišnje razdoblje

(Tablica 4.38.). U prosjeku adolescenti izjavljuju da dolazi do pada u socijalnoj kompetenciji,

a o tome padu izvještavaju i razrednici, pri čemu razrednici procjenjuju da se adolescenti više



Slika 4.13. Univarijatni model latentne promjene za socijalnu kompetenciju adolescenata temeljen na odgovorima adolescenata u prvom i drugom mjerenju


Napomena. 1-prvo mjerenje, 2-drugo mjerenje, Inter.s. - interpersonalne snage, Intra.s. - intrapersonalne snage, Škol.funk. - školsko funkcioniranje, Afekt.s. - afektivne snage; nestandardizirano rješenje, sva zasićenja značajna su na p < 0,001; ** p < 0,01.

- 0,021**

1 1 1,00 1,09 1 1

1,09 1,00

0,038**

0,011** 0,031**

0,076**

Razina kompetencija

Promjena kompetencija

1 1 1

131

mijenjaju u odnosu na iskaze adolescenata. U sva četiri uzorka dobivene su značajne

interindividualne razlike u intraindividualnim promjenama za socijalnu kompetenciju, što se

može zaključiti iz značajnih varijanci za faktor promjene prikazanih u Tablici 4.38. Možemo

reći da se adolescenti značajno razlikuju s obzirom na to koliko se i kako mijenjaju tijekom

jednogodišnjeg razdoblja. Kada se promotri raspon rezultata za faktor promjene u sva četiri

uzorka, može se reći da promjene idu od pogoršanja do poboljšanja u socijalnoj kompetenciji

adolescenata.


Kompetencija 1 M

Kompetencija 1 O

Slika 4.14. Univarijatni model latentne promjene za socijalnu kompetenciju adolescenata temeljen na odgovorima roditelja u prvom i drugom mjerenju


Napomena. 1-prvo mjerenje, 2-drugo mjerenje, Inter.s. - interpersonalne snage, Intra.s. - intrapersonalne snage, Škol.funk. - školsko funkcioniranje, Afekt.s. - afektivne snage; nestandardizirano rješenje, sva zasićenja značajna su na p < 0,001; * p < 0,05. Korelacije između procjena majki i očeva unutar istog mjerenja nisu prikazane, kao i korelacije između iste mjere kroz vrijeme u uzorku majki i očeva zbog preglednosti modela i jasnoće prikaza. Ovdje su sažeto napisane nestandardizirane značajne korelacije. Inter.s. majke kroz vrijeme - r = 0,023; Škol.funk. majke kroz vrijeme - r = 0,105; Afekt.s. majke kroz vrijeme - r = 0,009; Inter.s. oca kroz vrijeme - r = 0,016; Inter.s. majke i oca u prvom mjerenju - r = 0,034; Intra.s. majke i oca u prvom mjerenju - r = 0,010; Škol.funk. oca kroz vrijeme - r = 0,082; Škol.funk. majke i oca u prvom mjerenju - r = 0,097; Škol.funk. oca u prvom i majke u drugom mjerenju - r = 0,085; Škol.funk. oca u drugom i majke u drugom mjerenju - r = 0,090; Škol.funk. oca u drugom i majke u prvom mjerenju - r = 0,085; Afekt.s. majke i oca u prvom mjerenju - r = 0,023; Afekt.s. majke i oca u drugom mjerenju - r = 0,019; Intra.s. majke i oca u drugom mjerenju - r = 0,011.

1 1,09 1,05 1,01 1 1,09

1,01 1,05

Razina kompetencija


Kompetencija 1 R


Kompetencija 2 M

Kompetencija 2 O

Kompetencija 2 R

1 1

1

1

1 1

0,99

1 1,01 1,05 1,09 1 1,01 1,05 1,09

- 0,010*

132

bers30_1

bers43_1

bers44_1

Kompetencija 1

Kompetencija 2

bers30_2

bers43_2

bers44_2

0,034**

1

1,07

1,04

1

1,07

1,04

Slika 4.16. Univarijatni model latentne promjene za socijalnu kompetenciju adolescenata temeljen na procjenama vršnjaka u prvom i drugom mjerenju


Napomena. 1-prvo mjerenje, 2-drugo mjerenje, bers-oznaka čestice Skale za procjenu emocija i ponašanja; nestandardizirano rješenje, sva zasićenja značajna su na p < 0,001; ** p < 0,01.

Razina kompetencija


- 0,027**

1 1 1

0,026**



Slika 4.15. Univarijatni model latentne promjene za socijalnu kompetenciju adolescenata temeljen na odgovorima razrednika u prvom i drugom mjerenju


Napomena. 1-prvo mjerenje, 2-drugo mjerenje, Inter.s. - interpersonalne snage, Intra.s. - intrapersonalne snage, Škol.funk. - školsko funkcioniranje, Afekt.s. - afektivne snage; nestandardizirano rješenje, sva zasićenja značajna su na p < 0,001; ** p < 0,01.

- 0,008

1 0,99 1,00 1,01 1 0,99

1,01 1,00

0,036**

0,091**

Razina kompetencija


1 1 1

0,027**

0,040** 0,035**

133

Tablica 4.38. Procjene parametara iz univarijatnih modela latentne promjene za socijalnu

kompetenciju temeljenih na procjenama adolescenata, roditelja, razrednika i vršnjaka u oba

mjerenja

Procjene parametara

Razina Promjena

M V raspon



Roditelji 2,304** 0,053** od 1,54 do 2,67 0,001 0,017** od -0,30 do 0,31 -0,365**

Razrednici 2,437** 0,141** od 1,39 do 3,00 -0,057** 0,077** od -1,18 do 0,70 -0,872**

Vršnjaci 2,313** 0,121** od 1,22 do 2,84 -0,020 0,053** od -0,92 do 0,73 0,253**

** p < 0,01

Povezanost promjena u obiteljskom funkcioniranju, promjena u socijalnoj kompetenciji

adolescenta i promjena u osjećaju sigurnosti adolescenta u obitelj

Izračunati su koeficijenti korelacije između faktora latentne promjene za obiteljsko

funkcioniranje, socijalnu kompetenciju i osjećaj sigurnosti adolescenta u obitelj, zatim

korelacije između faktora razine za sva tri konstrukta te korelacije između faktora razine i

promjene dobivenih iz univarijatnih modela latentne promjene za svaki konstrukt (Tablica

4.39.). Faktori latentne razine obiteljskog funkcioniranja dobiveni u uzorku adolescenata i

uzorku roditelja značajno su i umjereno visoko povezani, a faktori latentne promjene za isti

konstrukt umjereno su povezani. To ukazuje na veća konvergentnu valjanost faktor latentne

razine, nego faktora promjene za obiteljsko funkcioniranje. Slična je situacija s faktorima

razine i promjene za konstrukt socijalne kompetencije. Osim povezanosti faktora promjene za

socijalnu kompetenciju dobivenog u uzorku razrednika s onim dobivenim u uzorku vršnjaka,

ostale povezanosti među faktorima promjene za socijalnu kompetenciju dobivenim u

različitim uzrocima su ili vrlo niske i značajne ili neznačajne. I u drugim istraživanjima

dobivene su više povezanosti za razine konstrukata, nego za promjene u konstruktima (Geiser,

Eid, Nussbeck, Courvoisier i Cole, 2010). Može se stoga zaključiti kako se interindividualne

razlike u intraindividualnim promjenama dobivene u jednom uzorku sudionika ne slažu s

interinidvidualnim razlikama u intraindividualnim promjenama dobivenim u drugom uzorku

sudionika, što zapravo ukazuje na nisku konvergentnu valjanost promjene. Posljedično, važan

je nalaz koji se na temelju ovih rezultata može postaviti - mogu se donijeti drugačiji zaključci

134

o promjenama u socijalnoj kompetenciji na temelju podataka dobivenih iz različitih izvora.

Promjene u socijalnoj kompetenciji trebale bi se proučavati uzimajući u obzir različite metode

procjene i različite izvore podataka kako bi se dobila cjelovita slika promjene u socijalnoj

kompetenciji djeteta koja se odvija tijekom vremena, a zanimljivo bi bilo istražiti zašto dolazi

do ovakvih razlika.

Nadalje, zanimljivo je kako su dobivene značajne povezanosti faktora promjene za

obiteljsko funkcioniranje s faktorom promjene osjećaja sigurnosti i s faktorom promjene

socijalne kompetencije, kao i povezanosti između faktora latentne promjene za osjećaj

sigurnosti i socijalnu kompetenciju u uzorku adolescenata (Tablica 4.39.). Ovo ukazuje na

međusobnu povezanost promjena koje se odvijaju tijekom vremena unutar djeteta, odnosno na

sličan pozitivan ili negativan razvojni obrazac promjena ispitivanih konstrukata tijekom

vremena.

Faktori razine negativno su i značajno (osim za procjene razrednika) povezani s

faktorima promjene za iste konstrukte (Tablica 4.39.), što ukazuje na to da osobe koje imaju

više rezultate na početku ovog istraživanja pokazuju više opadanja kroz jednogodišnje

razdoblje u mjerenim konstruktima. Odnosno, sudionici koji su u prvom mjerenju imali vrlo

visoke rezultate na mjerama ispitivanih konstruktata u drugom mjerenju imaju niže rezultate,

dok oni sudionici koji su imali vrlo niske rezultate u prvom mjerenju u drugom imaju više

rezultate na mjerama ispitivanih konstrukata. Ovakvi rezultati su očekivani.

Tablica 4.39. Korelacije između latentnih promjena obiteljskog funkcioniranja, socijalne

kompetencije i sigurnosti u obitelj, korelacije između latentnih razina obiteljskog

funkcioniranja, socijalne kompetencije i sigurnosti u obitelj i korelacije između latentnih

promjena i razina za iste konstrukte

1. 2. 3. 4. 5. 6. 7.

1. Obitelj - adolescenti - 0,214** 0,570** 0,709** 0,598** 0,367** 0,158** 0,226**

2. Obitelj - roditelji 0,346** - 0,291a 0,445** 0,324** 0,488** 0,149** 0,141**

3. Sigurnost - adolescenti 0,473** 0,180** - 0,236* 0,533** 0,353** 0,190** 0,286**

4. Kompetencija - adolescenti 0,361** 0,109* 0,253** - 0,370** 0,517** 0,234** 0,289**

5. Kompetencija - roditelji 0,164** 0,308** 0,139** 0,378** - 0,328** 0,333** 0,206**

6. Kompetencija - razrednici - 0,014 0,194** 0,112* - 0,086 0,663** - 0,081 0,447**

7. Kompetencija - vršnjaci - 0,051 - 0,033 - 0,064 0,181** - 0,182** 0,075 - 0,343**

Napomena. Obitelj-obiteljsko funkcioniranje, sigurnost - osjećaj sigurnosti u obitelj, kompetencija - socijalna kompetencija. Dijagonala - povezanost latentnih promjena i razina za iste konstrukte (standardizirana rješenja iz modela latentne promjene), iznad dijagonale - povezanost između latentnih razina, ispod dijagonale - povezanost između latentnih promjena. * p < 0,05; ** p < 0,01; a p < 0,10

135

Efekti spola i dobi adolescenta na latentne razine i promjene obiteljskog funkcioniranja,

socijalne kompetencije adolescenta i osjećaja sigurnosti adolescenta u obitelj

Korištenjem multivarijatnih analiza varijance provjerili smo razlikuju li se mladići i

djevojke s obzirom na latentnu razinu i promjenu obiteljskog funkcioniranja, sigurnosti u

obitelj i socijalne kompetencije. Pri tome smo koristili 12 latentnih faktora dobivenih iz

univarijatnih modela latentne promjene (razina i promjena za obiteljsko funkcioniranje,

sigurnost adolescenta u obitelj i socijalnu kompetenciju u uzorcima adolescenata, roditelja,

razrednika i vršnjaka) kao zavisne varijable i spol adolescenta kao nezavisnu varijablu.

Djevojke u odnosu na mladiće pokazuju višu latentnu razinu socijalne kompetencije prema

samoprocjenama (Mdjevojke = 2,522, Mmladići = 2,422, p = 0,000, parcijalna η² = 0,043),

procjenama roditelja (Mdjevojke = 2,327, Mmladići = 2,273, p = 0,010, parcijalna η² = 0,017),

procjenama razrednika (Mdjevojke = 2,534, Mmladići = 2,329, p = 0,000, parcijalna η² = 0,082) i

vršnjaka (Mdjevojke = 2,414, Mmladići = 2,160, p = 0,000, parcijalna η² = 0,143). Udio

varijabliteta u roditeljskim procjenama socijalne kompetencije adolescenata koji se može

prispisati efektu spola adolescenta je mali, u procjenama razrednika i samoprocjenama je

srednji, a u procjenama vršnjaka je velik. Za latentni faktor promjene socijalne kompetencije

dobivene su dvije granično značajne razlike između mladića i djevojaka i to u uzorku roditelja

(Mdjevojke = 0,008, Mmladići = - 0,009, p = 0,045, parcijalna η² = 0,011) i u uzorku vršnjaka

(Mdjevojke = - 0,036, Mmladići = 0,001, p = 0,072, parcijalna η² = 0,009), ali treba reći kako su

ove razlike zanemarive ako se promotri parcijalna eta, kao i to da u uzorku roditelja i vršnjaka

prosječna promjena socijalne kompetencije nije značajna (Tablica 4.38.). Nisu utvrđene

razlike između mladića i djevojaka u faktorima promjene i razine za obiteljsko funkcioniranje

i osjećaj sigurnosti u obitelj.

Nadalje razmatran je efekt dobi adolescenata na latentne razine u ispitivanim

konstruktima. Pokazalo se kako je razina socijalne kompetencije adolescenata prema

procjenama razrednika značajno povezana s dobi adolescenata izmjerenoj na početku

istraživanja, odnosno nastavnici procjenjuju da su stariji adolescenti kompetentniji u odnosu

na mlađe (r = 0,111, p = 0,031). Za ostale latentne razine nije dobivena značajna povezanost s

dobi djece izmjerene na početku istraživanja.

U transverzalnim podatcima efekti dobi se indirektno reflektiraju u odnosu kronološke

dobi s drugim varijablama. U longitudinalnim podatcima individualne razlike u stopi rasta se

reflektiraju u varijancama i kovarijanca faktora latentne promjene (Hertzog i sur., 2003).

136

Regresija faktora latentne promjene na dob odražava mjeru u kojoj su prosječne krivulje dobi

zakrivljene, ubrzavaju se prema većoj stopi za one koji su inicijalno stariji. U ovom

istraživanju dobiven je značajan efekt dobi na faktor promjene za socijalnu kompetenciju

adolescenata temeljen na procjenama roditelja (β = 0,144, p = 0,029), faktor promjene za

socijalnu kompetenciju adolescenata temeljen na procjenama vršnjaka (β = 0,197, p = 0,000) i

faktor promjene za obiteljsko funkcioniranje za procjene adolescenata (β = - 0,085, p =

0,082), a prema tome promjene u tim konstruktima nisu linearne, već zakrivljene i ovise o

dobi djeteta.

4.3.4 Doprinos obiteljskog funkcioniranja objašnjenju promjene u socijalnoj

kompetenciji adolescenta

Četvrto istraživačko pitanje odnosilo se na dinamiku odnosa između obiteljskog

funkcioniranja i socijalne kompetencije kroz vrijeme. Može li i na koji način obiteljsko

funkcioniranje pridonijeti objašnjenju razvojne promjene u socijalnoj kompetenciji kod

adolescenta? Može li socijalna kompetencija adolescenta dovesti do nekih promjena u

obiteljskom funkcioniranju? Odgovor na ova pitanja dat će rezultati koji slijede.

Rezultati na latentnim razinama i promjenama izračunati na temelju univarijatnih

modela prikazani u prijašnjem poglavlju o promjenama u ispitivanim konstruktima korišteni

su u dva modela ukriženih odnosa (Slika 4.18. i 4.19.), kojima se testira odnos između

latentnih razina i promjena za obiteljsko funkcioniranje i socijalnu kompetenciju kako bi se

postigla jednostavnost modela (Slika 4.17.). U modelima nije korišten latentni faktor

promjene za obiteljsko funkcioniranje na temelju odgovora roditelja, jer se pokazalo kako

nema značajne varijance u faktoru promjene, odnosno nema značajnih interindividualnih

razlika u intraindividualnoj promjeni obiteljskog funkcioniranja koje bi se mogle predviđati.

Prvi model (Slika 4.18.) temelji se na procjenama adolescenata i roditelja o obiteljskom

funkcioniranju i socijalnoj kompetenciji, a drugi model (Slika 4.19.) temelji se na procjenama

adolescenata i roditelja o obiteljskom funkcioniranju i procjenama razrednika i vršnjaka o

socijalnoj kompetenciji adolescenata. Postavljena su dva modela, jer je bilo od interesa vidjeti

kakva je dinamika odnosa obiteljskog funkcioniranja i kompetencije kada ju procjenjuju

članovi obitelji, a kako kada kompetenciju adolescenta procjenjuju nepristrani procjenjivači, u

ovom slučaju razrednici i vršnjaci. Uz to, postavljena su dva modela kako bi se izbjegla i

pretjerana složenost modela čiji rezultati ne odražavaju u potpunosti realnost odnosa među

137

konstruktima. Proces razvoja i testiranja modela bio je isti za oba postavljena modela. Početno

su postavljene korelacije između svih latentnih razina za obiteljsko funkcioniranje i socijalnu

kompetenciju te korelacije između svih latentnih promjena za obiteljsko funkcioniranje i

socijalnu kompetenciju. Odnosi između latentne razine i promjene za svaki pojedini konstrukt

postavljeni su u vidu usmjerenih veza predviđanja promjena na temelju razine konstrukta.

Nadalje, odnosi između latentnih razina i promjena za različite konstrukte postavljeni su isto u

smislu linearne regresije, odnosno predviđanja promjena na temelju razina. Naime, dopušteno

je predviđanje socijalne kompetencije na temelju obiteljskog funkcioniranja i obrnuto, jer se

željelo ispitati postojanje međusobnog utjecaja konstrukata (npr., Farrell, 1994). Nakon što je

takav model postavljen i testiran (Slika 4.17. - konceptualni prikaz postavljenih odnosa i

testiranog modela), iz modela su izostavljane neznačajne povezanosti i odnosi, i to jedna po

jedna, od lijeve prema desnoj strani modela (a nakon svakog koraka uslijedilo je ponovno

testiranje modela), dok se sve neznačajne povezanosti i odnosi nisu izostavili iz modela.

Ovdje su prikazana konačna rješenja modela, kao i parametri iz tih modela (Slika 4.18. i

4.19.) te pristajanje modela empirijskim podatcima.

138

Na temelju rezultata multivarijatnog modela longitudinalnog odnosa obiteljskog

funkcioniranja i socijalne kompetencije temeljenog na procjenama članova obitelj (Slika

4.18.) može se reći kako obiteljsko funkcioniranje doprinosi objašnjenju intraindividualnih

promjena u socijalnoj kompetenciji adolescenata, dok za obrnuti smjer utjecaja nije dobivena

niti jedna značajna usmjerena veza. Stoga, može se reći kako odnos obiteljskog

funkcioniranja i socijalne kompetencije djeteta tijekom tranzicije u adolescenciju nije

dvosmjeran već jednosmjeran, od obitelji prema razvoju kompetencije adolescenta. Na

temelju prediktora ili seta prediktora objašnjeno je 3,5% varijance promjene u obiteljskom

funkcioniranju, 14% varijance promjene u socijalnoj kompetenciji adolescenta, te 10,9%

varijance promjene socijalne kompetencije adolescenta temeljene na odgovorima roditelja.

Adolescentova procjena obiteljskog funkcioniranja pozitivno i značajno predviđa promjenu u

socijalnoj kompetenciji temeljenoj na samoprocjenana i procjenama roditelja, iako je

previđanje promjene u kompetenciji temeljenoj na procjenama roditelja granično značajno i

malog efekta. Latentna razina socijalne kompetencije prema procjenama roditelja značajno i

Obitelj. fun. Razina - A

Kompetencija Razina - A/Raz.

Kompetencija Razina - R/V

Obitelj. fun. Razina - R

Obitelj. fun. Promjena - A

Kompetencija Promjena - A/Raz.

Kompetencija Promjena - R/V

Slika 4.17. Konceptualni prikaz postavljenog multivarijatnog modela longitudinalnog odnosa obiteljskog funkcioniranja i socijalne kompetencije adolescenata

Napomena. A-adolescenti, R-roditelji, Raz.-razrednici, V-vršnjaci, Kompetencija-socijalna kompetencija adolescenta, Obitelj. fun- obiteljsko funkcioniranje.

139

pozitivno pridonosi objašnjenju promjene u socijalnoj kompetenciji temeljenoj na

samoprocjenama adolescenata. Razina obiteljskog funkcioniranja u uzorku adolescenata

negativno i značajno predviđa promjenu u obiteljskom funkcioniranju, a isti odnos dobiven je

za konstrukt socijalne kompetencije u uzorku adolescenata i roditelja. Ovo znači da za

adolescente i roditelje kojima je razina obiteljskog funkcioniranja i razina socijalne

kompetencije bila jako visoka na početku istraživanja ta razina konstrukta opada, odnosno

smanjuje se tijekom jednogodišnjeg razdoblja obuhvaćenog istraživanjem. Negativne

usmjerene veze, odnosno odnosi razina i promjena govore da dolazi do većeg i strmijeg

jednogodišnjeg pada u obiteljskom funkcioniranju i socijalnoj kompetenciji za one koji su na

početku te konstrukte procijenili jako visokim. Nadalje, dobivene su značajne povezanosti

između latentnih razina obiteljskog funkcioniranja i socijalne kompetencije, kao i značajne

povezanosti između latentnih promjena u obiteljskom funkcioniranju i socijalnoj

kompetenciji.

140

Multivarijatni model longitudinalnog odnosa obiteljskog funkcioniranja i socijalne

kompetencije temeljen na procjenama adolescenata, roditelja, razrednika i vršnjaka (Slika

4.19.) pokazuje slične odnose među latentnim razinama i promjenama za pojedine konstrukte

kao i prethodni mulitvarijatni model temeljen samo na procjenama članova obitelji (Slika

4.18.). Objašnjeno je 3,5% varijance faktora promjene obiteljskog funkcioniranja, 9,2%

varijance promjene kompetencije temeljene na odgovorima razrednika i 10,6% varijance

promjene kompetencije temeljene na odgovorima vršnjaka. Važno je istaknuti da je razina

obiteljskog funkcioniranja procijenjena od adolescenata značajan i pozitivan prediktor

promjene u socijalnoj kompetenciji temeljenoj na procjenama razrednika, odnosno razina

obiteljskog funkcioniranja doprinosi objašnjenju promjene u socijalnoj kompetenciji

temeljenoj na procjenama razrednika. Prema tome, što adolescenti izjavljuju da postoji bolje

obiteljsko funkcioniranje, to razrednici procjenjuju da dolazi do većeg poboljšanja u


Kompetencija Razina - A

Kompetencija Razina - R



Kompetencija Promjena - A

Kompetencija Promjena - R - 0,352**

- 0,476**

- 0,228**

0,387** 0,517**

0,324**

0,570**

0,187**

0,392**

0,598**

0,367**

0,488** 0,121*

0,092 a

Slika 4.18. Multivarijatni model longitudinalnog odnosa obiteljskog funkcioniranja i socijalne kompetencije adolescenata temeljen na procjenama adolescenata i roditelja

SBS-χ² = 3,492, df = 5, p = 0,624, CFI = 1,000, TLI = 1,026, RMSEA = 0,000, SRMR = 0,013

Napomena. Standardizirano rješenje. A-adolescenti, R-roditelji, Kompetencija-socijalna kompetencija adolescenata, Obitelj.fun- obiteljsko funkcioniranje. a p < 0,10; * p < 0,05; ** p < 0,01

0,109*

0,142*

141

socijalnoj kompetenciji kod tih adolescenata nakon godine dana. Dobivene su i značajne

povezanosti razine obiteljskog funkcioniranja i socijalne kompetencije, kao i u prethodnom

multivarijatnom modelu temeljenom na procjenama adolescenata i roditelja (Slika 4.18.). Uz

to pokazalo se kako su promjene u kompetenciji temeljene na procjenama vršnjaka i

procjenama razrednika povezane kada se kontrolira povezanost razina kompetencije prema

procjenama vršnjaka i razrednika. Važno je istaknuti da se značajnom nije pokazala niti jedna

usmjerena veza kojom se predviđa promjena u obiteljskom funkcioniranju u uzorku

adolescenata na temelju razina socijalne kompetencije prema procjenama vršnjaka i

razrednika (Slika 4.19.).


Kompetencija Razina - Raz.

Kompetencija Razina - V



Kompetencija Promjena - Raz.

Kompetencija Promjena - V

- 0,326**

- 0,273**

- 0,227**

0,447**

0,149**

0,570**

0,158**

0,141*

0,226** 0,183**

Slika 4.19. Multivarijatni model longitudinalnog odnos obiteljskog funkcioniranja i socijalne kompetencije adolescenata temeljen na procjenama adolescenata, roditelja, razrednika i vršnjaka

SBS-χ² = 7,685, df = 9, p = 0,566, CFI = 1,000, TLI = 1,031, RMSEA = 0,000, SRMR = 0,023

Napomena. Standardizirano rješenje. A-adolescenti, R-roditelji, Raz.-razrednici, V-vršnjaci, Kompetencija-socijalna kompetencija adolescenata, Obitelj. fun- obiteljsko funkcioniranje. * p < 0,05; ** p < 0,01

0,091*

0,141*

142

Mijenja li se longitudinalni odnos obiteljskog funkcioniranja i socijalne kompetencije ovisno

o spolu adolescenta?

Kako bi se provjerilo da li se longitudinalni odnos između obiteljskog funkcioniranja i

socijalne kompetencije mijenja s obzirom na spol adolescenta učinjeno je sljedeće.

Postavljena su dva modela, prvi model u kojem su odnosi među latentnim faktorima razine i

promjene za obiteljsko funkcioniranje i socijalnu kompetenciju procijenjeni posebno u grupi

mladića i posebno u grupi djevojaka te drugi model u kojem su parametri odnosa između

faktora razine i promjene postavljeni jednakima u obje grupe. Zatim su uspoređivani

pokazatelji pristajanja ta dva modela, a u slučaju da se utvrdi značajna razlika u pokazateljima

pristajanja može se zaključiti kako odnosi između razine i promjene za pojedine konstrukte

nisu isti u obje grupe, odnosno da je spol adolescenta moderator longitudinalnog odnosa

obiteljskog funkcioniranja i socijalne kompetencije. Prvo je provjeren model koji je temeljen

na procjenama adolescenata i roditelja o obiteljskom funkcioniranju i socijalnoj kompetenciji

(Slika 4.18.). Model u kojem je postavljeno ograničenje jednakosti na parametre modela

(SBS-χ² = 21,396, df = 17, p = 0,209, CFI = 0,979, TLI = 0,963, RMSEA = 0,037, SRMR =

0,029) i model u kojem nisu postavljena ograničenja jednakosti parametara (SBS-χ² = 17,110,

df = 10, p = 0,072, CFI = 0,966, TLI = 0,899, RMSEA = 0,061, SRMR = 0,028) nisu se

značajno razlikovali u općem pristajanju modela (∆SBS-χ² = 4,440, df = 7, p = 0,728) te se

može zaključiti kako je longitudinalni odnos između obiteljskog funkcioniranja i socijalne

kompetencije adolescenata temeljeni na odgovorima adolescenata i roditelja isti i za mladiće i

za djevojke. Drugi je provjeren model koji se temelji na procjenama adolescenata i roditelja o

obiteljskom funkcionirnju i procjenama razrednika i vršnjaka o socijalnoj kompetenciji (Slika

4.19.). Usporedba općeg pristajanja modela u kojem postoje ograničenja jednakosti na

parametrima (SBS-χ² 23,395, df = 23, p = 0,438, CFI = 0,995, TLI = 0,993, RMSEA = 0,010,

SRMR = 0,043) i modela koji te jednakosti ne sadržava (SBS-χ² = 14,037, df = 18, p = 0,726,

CFI = 1,000, TLI = 1,087, RMSEA = 0,000, SRMR = 0,030) pokazuje kako nema razlike u

pristajanju modela empirijskim podatcima (∆ SBS-χ² = 9,029, df = 5, p = 0,108). Možemo

zaključiti kako se longitudinalni odnos obiteljskog funkcioniranja i socijalne kompetencije ne

mijenja ovisno o spolu adolescenta.

143

4.3.5 Provjera medijacijske uloge sigurnosti adolescenta u obitelj u povezanosti između

obiteljskog funkcioniranja i socijalne kompetencije adolescenta

Rezultati u prethodnom poglavlju jasno pokazuju kako obiteljsko funkcioniranje

pridonosi objašnjenju promjene u socijalnoj kompetenciji kod adolescenata, pri čemu bolje

obiteljsko funkcioniranje potiče pozitivne promjene u socijalnoj kompetenciji adolescenta

procijenjenoj od razrednika i samoprocijenjenoj. No, je li taj učinak samo izravan ili je i

neizravan, ili je i jedno i drugo? Postoji li neki treći faktor koji je posrednik između

obiteljskog funkcioniranja i socijalne kompetencije? Odgovor na ovo pitanje nije ni

jednostavan ni jednoznačan, a rezultati koji slijede pokušat će dati bolji uvid u dinamiku

odnosa obiteljskog funkcioniranja i socijalne kompetencije kroz vrijeme.

Ovim istraživanjem željelo se provjerili je li osjećaj sigurnosti adolescenta u obitelj taj

treći faktor koji posreduje između obiteljskog funkcioniranja i socijalne kompetencije

adolescenta na pragu adolescencije - to je peto, i zadnje, istraživačko pitanje postavljeno u

ovom istraživanju. Kako bi se dao odgovor na to pitanje, postavljen je i testiran procesni

model utjecaja obiteljskog funkcioniranja na socijalnu kompetenciju adolescenta (Slika 4.20.).

Model je detaljnije opisan u uvodu rada, a ovdje će se dati samo kratak osvrt na glavne

postavke modela. Naime, modelom se predviđa izravan i neizravan - putem osjećaja

sigurnosti adolescenta u obitelj - utjecaj obiteljskog funkcioniranja na socijalnu kompetenciju

adolescenta. Glavna teza na kojoj počiva model jest da pozitivno obiteljsko funkcioniranje

(prediktor) pridonosi povećanju osjećaja sigurnosti adolescenta u obitelj (medijator), a zatim

osjećaj sigurnosti pozitivno pridonosi socijalnoj kompetenciji adolescenta (kriterij). Prema

tome, proces utjecaja obitelji na razvoj djeteta nije samo izravan, već i neizravan.

Obiteljsko

funkcioniranje

Osjećaj sigurnosti


Socijalna kompetencija adolescenta

Slika 4.20. Procesni model izravnog i neizravnog utjecaja obiteljskog funkcioniranja na socijalnu kompetenciju adolescenta

144

Medijacijski modeli u sebi nose pretpostavku o uzročno-posljedičnim odnosima

između prediktora, medijatora i kriterija, a da bi medijacijski efekt ostvario svoj učinak

potrebno je određeno vrijeme (Cole i Maxwell, 2003; Little i sur., 2007; MacKinnon, 2008;

Selig i Preacher, 2009). Iako ovo istraživanje nema snagu kauzalnosti, podatci i rezultati

istraživanja mogu ukazati na mogući smjer utjecaja i dati bolji uvid u odnose među

konstruktima kroz vrijeme. Kako bismo na bolji način istražili pretpostavku o neizravnom

utjecaju obiteljskog funkcioniranja - putem utjecaja na osjećaj sigurnosti u obitelj - na

promjenu socijalne kompetencije adolescenata koja se odvija kroz vrijeme, postavili smo

model koji u sebi integrira latentne razine i promjene u obiteljskom funkcioniranju, osjećaju

sigurnosti i kompetenciji (Slika 4.21.). Model je postavljen na način da uključuje samo

predviđanje promjene u kompetenciji na temelju razina obiteljskog funkcioniranja i osjećaja

sigurnosti, a ne uključuje obrnuti smjer utjecaja, jer se testiraju posve jasne i izravne hipoteze

o vremenskom rasporedu konstrukata i međusobnom utjecaju. Postavljeni model predviđa

izravan utjecaj razine obiteljskog funkcioniranja na promjenu socijalne kompetencije

adolescenata, kao i neizravan utjecaj putem utjecaja na promjenu osjećaja sigurnosti u obitelj.

S obzirom da se proces izravnog i neizravnog utjecaja obitelji na kompetenciju odvija unutar

adolescenta, da je osjećaj sigurnosti varijabla mjerena samo samoprocjenama adolescenta i da

su latentne promjene u konstruktima međusobno povezane unutar adolescenata (rezultati

opisani u poglavlju o latentnim promjenama u konstruktima), model se temelji samo na

odgovorima adolescenata prikupljenim u obje vremenske točke. U ovom modelu indirektni

(medijacijski) efekt odražava se kroz umnožak dvaju parametara (koji trebaju biti značajni):

a) parametra koji označava izravan efekt razine obiteljskog funkcioniranja na promjenu

osjećaja sigurnosti i b) parametra koji označava efekt razine osjećaja sigurnosti na promjenu

kompetencije (Cole i Maxwell, 2003; Little i sur., 2007). U slučaju da je ovaj umnožak

značajan govorio bi u prilog sljedećoj tezi i postojanju longitudinalnog medijacijskog efekta -

postoji neizravan utjecaj razine obiteljskog funkcioniranja na promjenu socijalne

kompetencije adolescenta, koji se dijelom ostvaruje kroz utjecaj razine obiteljskog

funkcioniranja na promjenu osjećaja sigurnosti adolescenta u obitelj.

Rezultati testiranja modela (Slika 4.21.) ukazuju na zadovoljavajuće pristajanje

modela empirijskim podatcima, a objašnjeno je 2,2% varijance promjene obiteljskog

funkcioniranja, 3,8% varijance promjene osjećaja sigurnosti i 15,5% varijance promjene

socijalne kompetencije na temelju prediktora ili seta prediktora. Direktni efekt razine

obiteljskog funkcioniranja na promjenu u socijalnoj kompetenciji adolescenata (β = 0,247, p <

0,01) jest značajan, ali indirektan efekt (B = - 0,011, [- 0,027 - 0,001], β = 0,025, p = 0,222)

145

nije značajan. Stoga, pretpostavka o medijacijskom efektu obiteljskog funkcioniranja na

promjenu u socijalnoj kompetenciji putem utjecaja na promjenu u osjećaju sigurnosti u obitelj

kroz vremenski period obuhvaćen ovim istraživanjem nije potvrđena. Ono što je vidljivo iz

modela jest sljedeće - razina obiteljskog funkcioniranja pozitivno previđa promjenu u osjećaju

sigurnosti (iako granično značajno; β = 0,144, p < 0,10), a promjena u osjećaju sigurnosti je

pozitivno povezana s promjenom u socijalnoj kompetenciji adolescenata (r = 0,261, p < 0,01).

Ovi rezultati govore u prilogu postojanja neizravnog utjecaja obiteljskog funkcioniranja na

razvoj socijalne kompetencije. Nadalje, rezultati testiranja modela upućuju na sljedeću

moguću tezu - razina osjećaja sigurnosti u obitelj djeluje kao supresor, jer njenim

uključivanjem u model veličina direktnog efekta obiteljskog funkcioniranja na razvoj

kompetencije postaje značajna i povećava se. Naime, kada se testira model u kojem postoji,

uz predviđanje latentnih promjena na temelju razina za iste konstrukte, samo direktan efekt

razine obiteljskog funkcioniranja na razvoj socijalne kompetencije, taj direktni efekt jest

granično značajan i nižeg efekta (β = 0,124, p = 0,070; χ² = 22,224, df = 5, p = 0,000, CFI =

0,931, TLI = 0,836, RMSEA = 0,094, SRMR = 0,039) u odnosu na direktni efekt u modelu koji

obuhvaća i direktni i indirektni efekt (odnosno, predviđanje promjene u osjećaju sigurnosti na

temelju razine obiteljskog funkcioniranja i predviđanje promjene u socijalnoj kompetenciji na

temelju razine osjećaja sigurnosti u obitelj) (β = 0,247, p < 0,01; Slika 4.21.).

146

Provjerilo se i je li multivarijatni model longitudinalnog odnosa obiteljskog

funkcioniranja, osjećaja sigurnosti u obitelj i socijalne kompetencije (Slika 4.21.) isti u uzorku

mladića i djevojaka, pri čemu se slijedila ista procedura opisana u prijašnjim poglavljima kod

testiranja efekta spola adolescenta. Rezultati pokazuju kako se model u kojem postoje

ograničenja jednakosti nametnuta parametrima koji označavaju predviđanje promjena na

temelju razina konstrukata (χ² = 28,340, df = 12, p = 0,004, CFI = 0,940, TLI = 0,881, RMSEA

= 0,085, SRMR = 0,046) i modela u kojima su parametri procijenjeni posebno za mladiće i

posebno za djevojke (χ² = 13,481, df = 6, p = 0,360, CFI = 0,973, TLI = 0,891, RMSEA =

0,081, SRMR = 0,036) značajno razlikuju (∆χ² = 14,86, ∆df = 6, p = 0,021). Ovi rezultati

ukazuju na moderatorski efekt spola adolescenata na longitudinalni odnos obiteljskog

funkcioniranja, osjećaja sigurnosti i socijalne kompetencije. Rezultati dalje pokazuju kako

samo u uzorku djevojaka možemo govoriti o mogućem supresorskom efektu osjećaja

sigurnosti (predviđanje promjene u kompetenciji na temelju razine osjećaja sigurnosti u

obitelj iznosi β = - 0,213, p < 0,01), dok se taj efekt nije pokazao značajnim u uzorku mladića

(β = - 0,162, p > 0,01). U uzorku mladića pokazalo se kako razina obiteljskog funkcioniranja

značajno i pozitivno predviđa promjenu osjećaja sigurnosti (β = 0,383, p < 0,05), a ta veza u

uzorku djevojaka nije dosegla razinu statističke značajnosti (β = 0,017, p > 0,01).

Obitelj. fun. - Razina

Kompetencija - Razina

Sigurnost - Razina

Obitelj. fun. - Promjena

Sigurnost - Promjena

Kompetencija - Promjena

- 0,147*

0,598**

Slika 4.21. Multivarijatni model longitudinalnog odnosa obiteljskog funkcioniranja, osjećaja sigurnosti adolescenta u obitelj i socijalne kompetencije adolescenata temeljen na procjenama

adolescenata


Napomena. Standardizirano rješenje. Kompetencija - socijalna kompetencija adolescenata, Obitelj. fun - obiteljsko funkcioniranje, Sigurnost - osjećaj sigurnosti adolescenta u obitelj. a p < 0,10; * p < 0,05; ** p < 0,01

0,261**

0,709**

0,413**

0,533** - 0,171*

- 0,269**

- 0,413**

0,247**

0,144 a 0,504**

147

4.4 Rasprava

4.4.1 Dolazi li socijalno kompetentan adolescent iz obiteljskog sustava koji je za njega


komunikacija među članovim obitelji?

Rezultati istraživanja daju potvrdan odgovor na prvo postavljeno istraživačko pitanje

koje se nalazi u naslovu ovog poglavlja. Različiti pokazatelji socijalne kompetencije

adolescenta značajno su povezani s dimenzijama obiteljskog funkcioniranja i s osjećajem

sigurnosti adolescenata u obitelj u obje točke mjerenja, uvažavajući pri tome različite izvore

informacija o socijalnoj kompetenciji i obiteljskom funkcioniranju. Na temelju izračunatih

povezanosti triju dimenzija obiteljskog funkcioniranja (prema procjenama adolescenata, majki

i očeva) s pokazateljima socijalne kompetencije adolescenata (prema samoprocjenama

adolescenta, procjenama roditelja, razrednika i vršnjaka) može se zaključiti kako socijalno

kompetentni adolescent dolazi iz obitelji koju obilježava visoka razina kohezije i fleksibilnosti

te dobra komunikacija unutar obitelji, bez obzira na izvor procjene ili vrijeme prikupljanja

podataka. Adolescenti koji posjeduju interpresonalne, intrapesonalne i afektivne snage te

dobro funkcioniraju u školi dolaze prema vlastitim procjenama te procjenama majki i očeva iz

obitelji u kojima vlada visoka razina zajedništva među članova obitelji, visoka prilagodljivost

obitelji potrebama članova obitelji te dobra komunikacija u obitelji. Također, adolescent kojeg

razrednik i vršnjaci vide socijalno kompetentnim dolazi iz obitelji koje dobro funkcioniraju na

sve tri dimenzije obiteljskog funkcioniranja. Rezultati dosljedno pokazuju da adolescenti koji

dolaze iz obitelji koje su kao sustav visoko na dimenzijama zajedništva, prilagodljivosti i

dobre komunikacije jako dobro funkcioniranju u školi prema procjenama razrednika.

Zanimljivo je da adolescenti koji za svoju obitelj u prvom mjerenju kažu da dobro

funkcionira, u drugom mjerenje budu procijenjeni visoko na socijalnoj kompetenciji i od

roditelja i od razrednika i od vršnjaka. Ako su adolescenti kompetentniji u prvom mjerenju

prema vlastitim procjenama i procjenama drugih osoba, u drugom mjerenju svoju obitelj

procjenjuju visoko na zajedništvu, prilagodljivosti i komunikaciji. Ovdje također treba navesti

da se visina koeficijenata korelacije između obiteljskog funkcioniranja i socijalne

kompetencije kreće od niskih (većinom korelacije između obiteljskog funkcioniranja i

socijalne kompetencije dobivene na temelju različitih izvor informacija o dva konstrukta) do

srednje visokih (većinom korelacije između obiteljskog funkcioniranja i socijalne

148

kompetencije temeljene na podatcima dobivenim iz istog izvora). Nadalje, adolescent koji je

visoko socijalno kompetentan prema procjenama roditelja, razrednika i vršnjaka ujedno osjeća

i visoku sigurnost u svoju obitelj. K tome, adolescent koji osjeća da mu je obitelj sigurna baza

i luka procjenjuje za sebe da je više socijalno kompetentan nego onaj adolescent koji nema

takav osjećaj sigurnosti u obiteljski sustav. Nadalje, adolescent koji osjeća visoku sigurnost u

svoju obitelj kao sustav nakon godine dane procijenjen je od majki, očeva, razrednika i

vršnjaka kao visoko socijalno kompetentan.

Ovi rezultati u skladu su s očekivanjima i s rezultatima drugih istraživanja o

obiteljskom funkcioniranju i pozitivnim pokazateljima socijalne kompetencije i dobrobiti

adolescenata provedenih u različitim zemljama (npr., Bell i sur., 2001; Carlson i sur., 1991;

Carson i sur., 1999; Farrell i Barnes, 1993; Gauze i sur., 1996; Henry i sur., 1996; Leidy i sur.,

2010; Manzi i sur., 2006; McCauley Ohannessiana i sur., 2000; Prelow i sur., 2007;

Schoenrock i sur., 1999; Shek, 1997; Vandeleur i sur., 2007). Nadalje, dobivene povezanosti

između dimenzija obiteljskog funkcioniranja i socijalne kompetencije adolescenata temeljene

na različitim izvorima podataka govore u prilog i ojačavaju nalaz o postojanju stvarne

povezanosti. Možemo reći kako je obitelj s kompetentnim adolescentom obilježena bliskim

odnosima među članovima obitelji te dopuštanjem autonomije i izražavanja mišljenja (Bomar

i Sabatelli, 1996; Grotevant, 1998; Steinberg i Silk, 2002). Možemo se složiti i s

Vandeleurom i suradnicima (2007) koji kažu da je odrastanje u obitelji u kojoj adolescent ima

iskustvo toplih, stabilnih i sigurnih odnosa s članovima obitelji vrijedan aspekt socijalizacije,

čiji se učinci prelijevaju i na socijalne odnose i funkcioniranje adolescenata izvan granica

obitelji. No, nameće se pitanje o razlozima dobivanja povezanosti, a odgovore na to pitanje i

tumačenje prirode povezanosti daju različite teorije i spoznaje iz literature.

Prema teoriji ekoloških sustava, uzimajući u obzir obilježja obiteljskog mirkosustava

(Bronfenbrenner, 1969, 1979), obitelj koju obilježavaju zajedništvo te mreža toplih i

podržavajućih odnosa, kao i dvosmjerna komunikacija, među članovima obitelji stvara

optimalan kontekst za rast i razvoja. Stoga ne čudi nalaz da adolescenti koji svoje obitelji

doživljavaju na taj način imaju višu socijalnu kompetenciju, nego oni adolescenti koji

procjenjuju da u njihovim obiteljima nema zajedništva, međusobnog prilagođavanja i

komunikacije među članovima obitelji. Teorija privrženosti također govori o važnosti

obiteljskog konteksta koji treba biti sigurna okolina za rast i razvoj, a koji čini mreža odnosa

privrženosti među članovima obitelji. Rezultati istraživanja govore u prilog te teorijske

postavke. Naime, adolescenti koji osjećaju da im je obiteljski sustav sigurna baza, iz koje

kreću u istraživanje socijalnog svijeta (a koji se sve više širi ulaskom djeteta u adolescenciju),

149

te sigurna luka, u koju se mogu vratiti ako dožive neuspjeh u ostvarivanju ciljeva ili naiđu na

poteškoće u istraživanju socijalnog svijeta, imaju višu socijalnu kompetenciju i prema

vlastitim procjenama i prema procjenama roditelja, razrednika i vršnjaka u odnosu na one

adolescente koji svoju obitelj doživljavaju na posve drugačiji način. Uz to, ako se adolescent

mora brinuti o tome što će se dogoditi s njegovom obitelji, hoće li ona moći proživjeti i

preživjeti razne životne promjene i nedaće, onda on nije posve posvećen osobnom razvoju i

rastu, nego se posvećuje očuvanju obiteljske okoline i više se bavi obiteljskim odnosima. To

mu posljedično ostavlja manje prostora i vremena za istraživanje svojih osobnih potencijala i

socijalnog svijeta (što je od posebne važno u doba adolescencije). Gledajući iz obiteljske

sistemske perspektive, uspješan obrazac komunikacije u obitelji potiče interakcije među

članovima obitelji kroz otvorenu komunikaciju i manje problema u interpresonalnim

odnosima, što posljedično može biti povezano s napretkom u socijalnoj kompetenciji kroz

napredak socijalnih i komunikacijskih vještina (npr., Henry i sur., 1996).

Odnos obiteljskog funkcioniranja i socijalne kompetencije možemo promatrati i iz

perspektive različitih razvojnih zadataka s kojima se adolescenti susreću te sposobnosti

obiteljskog sustava da se nosi s tim zadatcima, kao i s adolescentovim postignućima. Jedan od

najvažnijih razvojnih i normativnih zadataka u adolescenciji jest razvoj autonomije, koja je

pozitivno povezana s pokazateljima socijalne kompetencije (npr., Noom, Deković i Meeus,

1999). Suvremene teorije i istraživanja o odnosu razvoja autonomije i roditeljstva navode na

zaključak kako je roditeljsko odobravanje autonomije među najvažnijim odrednicama

pozitivnog psihosocijalnog razvoja u adolescenciji, uz prisutnost roditeljskog nadzora,

uključenosti i prihvaćanja (Zimmer-Gembeck i Collins, 2003). Prijašnja stajališta o

pozitivnim učincima potpunog odvajanja ili separacije adolescenta od roditelja poradi razvoja

individualnosti i autonomije, nisu dobila potvrdu suvremenih istraživanja koja naglašavaju

povezanost djeteta s roditeljima i važnost emocionalnog odnosa dijete-roditelj tijekom

adolescencije zbog promotivnog učinka na psihosocijalni razvoj adolescenta (Steinberg i

Sheffield Morris, 2001; Steinberg i Silk, 2002; Zimmer-Gembeck i Collins, 2003). Kod

adolescenata dolazi do promjene u percepciji roditelja te potrebe za uspostavljanjem

ravnopravnijeg odnosa dijete-roditelj. To može dovodi do sukoba i neslaganja između

roditelja i adolescenata, ali i općenito neslaganja u obitelji među različitim članovima obitelji,

a konstruktivno razriješene nesuglasice jedan su od glavnih pokretača pozitivnih promjena u

obitelji (Bell i sur., 2001). Naime, one mogu potaknuti članove obitelji da preispitaju svoja

očekivanja i uloge te ih potencijalno promijene, a takva preslagivanja imaju implikacije po

razvoj individualnosti i obiteljskih odnosa (Smetana, Yau i Hanson, 1991). Ove spoznaje

150

mogu se preslikati na učinke dinamike obiteljskog sustava na razvoj autonomije, a onda

posljedično i na socijalnu kompetenciju - prema razvojnoj perspektivi Watersa i Sroufea

(1983), socijalna kompetencija ogleda se i u ostvarivanju poželjnih razvojnih ishoda

specifičnih za pojedina razvojna razdoblja. Obiteljski sustav koji se može prilagoditi potrebi

adolescenta za razvojem autonomije, odnosno koji je fleksibilan te koji podržava takav razvoj,

jer ga čini mreža podržavajućih odnosa, stvara optimalnu okolinu za razvoj. Adolescent treba

imati i osjećaj da je dio obitelji (osjećaj obiteljskog zajedništva), ali i osjećaj da je jedinka

individualna i neovisna od obitelji koja se može samostalno organizirati, motivirati i regulirati

svoje ponašanje i emocije. Primarno su adolescenti naučili kako regulirati svoje ponašanje i

emocije iz iskustava koja imaju unutar obiteljskog sustava (Zimmer-Gembeck i Collins,

2003). Nadalje, razvoj i formiranje identiteta također je jedan od važnih razvojnih zadataka u

adolescenciji (Alsaker i Kroger, 2006), a siguran obrazac privrženosti roditeljima i kvalitetan

odnos djeteta i roditelja potiču istraživanje identiteta kod adolescenata (Beyers i Goossens,

2008; Grotevant i Cooper, 1985; Meeus, Oosterwegel i Vollebergh, 2002). Istraživanja

pokazuju da mladi koji su ostvarili identitet ili ga aktivno istražuju imaju bolju psihosocijalnu

prilagodbu, nego oni koji su u difuziji identiteta ili su preuzeli identitet (Frank, Pirsch i

Wright, 1990). Procesi pozitivne obiteljske komunikacije koji potiču razvoj i iznošenje

različitih mišljenja (individualnost) ujedno potiču i istraživanje identiteta (Bosma i Kunnen,

2001). Ovdje izneseno ukazuje na međusobnu povezanost socijalne kompetencije, autonomije

i identiteta te njihova razvoja u obiteljskom sustavu u adolescenciji, a to bi bilo zanimljivo i

važno istražiti u budućnosti.

4.4.2 Jesu li i kako dimenzije funkcioniranja obiteljskog sustava povezane s osjećajem

sigurnosti adolescenta u obitelj?

Rezultati istraživanja potvrđuju tezu o tome da su obilježja obitelji kao sustava

značajno povezana s adolescentovim osjećajem sigurnosti u obiteljski sustav. Adolescent koji

osjeća da mu obitelj služi kao baza podrške, stabilnosti i zaštite ujedno procjenjuje da je

njegova obitelji visoko na dimenzijama zajedništva, prilagodljivosti i dobre komunikacije.

Također, adolescent koji svoju obitelji vidi kao sigurnu luku i bazu dolazi iz obitelji koja je

prema procjenama njegove majke i njegova oca visoko na dimenzijama zajedništva,

fleksibilnosti i dobre komunikacije. Nadalje, osjećaj emocionalne sigurnosti adolescenta u

obiteljski sustav povezan je s trima dimenzijama obiteljskog funkcioniranja umjereno visoko,

151

ali podjednako te se može reći kako osjećaj sigurnosti adolescenta u obitelj dijeli podjednak

postotak zajedničke varijance sa sve tri dimenzije obiteljskog funkcioniranja.

S obzirom na to da je mjera osjećaja sigurnosti djeteta u obitelj koju smo koristili u

ovom istraživanju empirijski gotovo neistražena, osim istraživanja autora skale Formana i

Daviesa iz 2005. godine (te iz 2003. godine u kojem se nije primijenila niti jedna mjera

obiteljskog funkcioniranja), rezultate možemo izravno usporediti samo s rezultatima tog

istraživanja. Slično nalazima istraživanja Formana i Daviesa iz 2005. godine, i u ovom

istraživanju pokazalo se kako je adolescentova procjena emocionalne sigurnosti u obiteljski

sustav pozitivno povezana s roditeljskim procjenama viših razina obiteljske kohezije.

Možemo reći i ovako - loše obiteljsko funkcioniranje povezano je s osjećajem nesigurnosti

adolescenta u obiteljski sustav, pri čemu je loše obiteljsko funkcioniranje obilježeno niskom

razinom zajedništva i sukobima među članovima obitelji, rigidnosti i nespremnosti sustava na

promjene te lošim oblicima komunikacije (a što je sve povezno s lošijom socijalnom

kompetencijom, kako pokazuju rezultati ovog istraživanja). Ove rezultate možemo dovesti u

vezi s empirijskim nalazima o povezanosti osjećaja sigurnosti djeteta u bračnu dijadu i u

dijadu roditelj-dijete s pokazateljima psihopatologije kod djece (npr., Cummings,

Schermerhorn, Davies, Goeke-Morey i Cummings, 2006; Davies i sur., 2004; Forman i

Davies, 2003; Harold, Shelton, Goeke-Morey i Cummings, 2004). Rezultati tih istraživanja

potvrđuju kako različiti štetni obiteljski utjecaji, poput sukoba između roditelja i nasilja u

obitelji, umanjuju djetetovu emocionalnu sigurnost u obitelj (osjećaj sigurnosti u dijade u

obitelji), a to onda dovodi do lošije prilagodbe i problema u razvoju kod djeteta. Uz to,

istraživanja potvrđuju da je emocionalna sigurnost koju dijete osjeća u višestruke obiteljske

odnose medijator odnosa roditeljskih sukoba i prilagodbe djece. To sve zapravo govori u

prilog štetnog djelovanja nekih obrazaca obiteljskih interakcija na djetetov osjećaj sigurnosti u

obitelj.

Također, rezultati se mogu tumačiti iz perspektive teorije o emocionalnoj sigurnosti

(Davies i sur., 2006) i teorije privrženosti te njene primjene na širi obiteljski kontekst (Byng-

Hall, 1999; Cook, 2000; Waters i Cummings, 2000). S obzirom na oba teorijska okvira, bilo

je i za očekivati da će pozitivni odnosi i interakcije u obitelji, a koji se ogledaju u boljem

funkcioniranju obiteljskog sustava, biti povezani s osjećajem sigurnosti adolescenta u

obiteljski sustav. Uspostavljanje i očuvanje djetetova osjećaja sigurnosti u obitelj i u

višestruke odnose u obitelj jesu ciljevi koje svaka obitelj treba postići kako bi stvorila

optimalnu okolinu za razvoj. Dimenzije obiteljskog funkcioniranja i njihova interakcija

zapravo stvaraju kontekst u kojem se dijete može, ali i ne mora osjećati sigurno. Ako

152

adolescent ima iskustvo dobrih odnosa u obitelji, dobivanja podrške u teškim trenutcima,

zajedništva te otvorene i pozitivne komunikacije, može se osjećati sigurno u taj sustav te će

taj sustav procjenjivati sigurnijim u odnosu na adolescenta koji nije doživio takva iskustva.

Rezultati o povezanosti viših razina dimenzija obiteljskog funkcioniranja i osjećaja sigurnosti

adolescenata u obitelj ovog istraživanja idu u prilog ovim teorijskim postavkama. U

budućnosti bilo bi potrebno istražiti kako je roditeljska procjena osjećaja sigurnosti u obitelj

povezana s obiteljskim funkcioniranjem i s djetetovim procjenama sigurnosti u obiteljski

sustav, a pretpostavljaju se pozitivni odnosi među navedenim konstruktima.

4.4.3 Kako se mijenja socijalna kompetencija adolescenta, a kako funkcioniranje

njegove obitelji u ranoj adolescenciji?

Treće istraživačko pitanje postavljeno u ovom radu odnosilo se na ispitivanje

promjena u socijalnoj kompetenciji adolescenata, obiteljskom funkcioniranju i osjećaju

sigurnosti adolescenata u obitelj tijekom jednogodišnjeg razdoblja obuhvaćenog

istraživanjem. Adolescenti su u prosjeku bili stari 12 godina na početku istraživanja, a na

kraju istraživanja su imali 13 godina. Ovo jednogodišnje razdoblje zapravo obuhvaća

tranzicijsko razdoblje djeteta iz djetinjstva u adolescenciju, koje je obilježeno različitim

tjelesnim, socijalnim, emocionalnim i kognitivnim promjenama. Stoga, za očekivati je bilo da

dođe i do promjena u socijalnoj kompetenciji adolescenata, obiteljskom funkcioniranju i

osjećaju emocionalne sigurnosti adolescenata u obiteljski sustav. Prvo ćemo prikazati i

objasniti, iz perspektive adolescenata, roditelja, vršnjaka i učitelja, promjene u socijalnoj

kompetenciji, zatim promjene u obiteljskom funkcioniranju te onda u osjećaju sigurnosti

adolescenata u obitelj.

Socijalna kompetencija

Rezultati istraživanja ukazuju na to da dolazi do značajnih promjena u socijalnoj

kompetenciji adolescenata tijekom jednogodišnjeg razdoblja obuhvaćenog istraživanjem. Iz

perspektive adolescenata i učitelja dolazi do značajnih promjena u procjeni kompetencije od

prvog do drugog mjerenja, dok oba roditelja i vršnjaci ne uočavaju te promjene. U prosjeku

dolazi do blagog pada u razini socijalne kompetencije kod adolescenata tijekom

jednogodišnjeg razdoblja. Nadalje, utvrđeno je i da promjene u socijalnoj kompetenciji kod

adolescenata mogu ići od promjene na bolje (od 35% do 40% adolescenata), što ukazuje na

153

pozitivan rast i razvoj kompetencije, do promjena na lošije (od 50% do 60% adolescenata),

što ukazuje na pogoršanje i opadanje razine kompetencije adolescenta. To ukazuje na

postojanje značajnih interindividualnih razlika u intraindividualnim promjenama socijalne

kompetencije kod adolescenata. Odnosno, rezultati govore u prilog tezi da se ne mijenjaju sva

djeca ne isti način i u istom smjeru, već da među njima postoje značajne razlike. Svakako

treba navesti kako rezultati ukazuju i na relativno visoku stabilnost interindividualnih razlika

u socijalnoj kompetenciji adolescenata, odnosno adolescenti koji su u početku istraživanja bili

procijenjeni kao visoko socijalno kompetentni takve procjene dobivaju i na kraju istraživanja.

Na temelju spoznaja iz literature (npr., Fabes i sur., 2006; Rubin i sur., 2006;

Stormashak i Welsh, 2006) moguće je očekivati da s razvojem socijalne vještine i ponašanja

djece postaju sve naprednija, složenija i profinjenija te da djeca postaju sve uspješnija u

različitim socijalnim interakcijama i kontekstima. No, u razdoblju rane adolescencije moguće

je očekivati i privremeno pogoršanje u funkcioniranju adolescenata. Naime, jednogodišnje

razdoblje obuhvaćeno ovim istraživanje koincidira s pubertetom, i kod adolescenata i kod

adolescentica, a pubertet utječe na njihovo emocionalno stanje i socijalno ponašanje.

Istraživanja su pokazala da su pubertalne promjene povezane s ćudljivosti adolescenata,

posebice u ranoj adolescenciji (iako te veze nisu jake), te imaju utjecaj na emocionalni razvoj

(Steinberg i Sheffield Morris, 2001). Uz to, emocije i raspoloženja adolescenata manje su

stabilna, nego raspoloženja djece i odraslih te adolescenti učestalije doživljavaju loše

raspoloženje (Steinberg i Silk, 2002). Promjene u raspoloženjima kod adolescenata povezane

su i s njihovim učestalim prijelazima iz jedne u drugu socijalnu situaciju, a lošije raspoloženje

uglavnom doživljavaju u okruženjima koje strukturiraju odrasli (npr., razred u školi) (Berk,

2008; Steinberg i Silk, 2002). Longitudinalno istraživanje provedeno u Hrvatskoj pokazalo je

kako su različiti aspekti samoregulacije sve manje izraženi od 4. do 8. razreda osnovne škole,

odnosno da samoregulacijske vještine malo, ali značajno, slabe u doba rane adolescencije te

da se ne smanjuju svi aspekti samoregulacije na isti način prateći linearan trend (Brković,

2010; Brković, Keresteš i Kuterovac-Jagodić, u tisku). Poznato je da su regulacija emocija i

ponašanja te raspoloženje povezani sa socijalnom kompetencijom, a što je adolescent

uspješniji u regulaciji emocija i ponašanja te bolje raspoložen to je vjerojatnije da će ostvariti

uspjeh u socijalnim odnosima, interakcijama i situacijama. Prema tome, mogli bismo reći da

se psihološki učinci pubertalnih promjena ogledaju i u promjeni razine socijalne kompetencije

kod adolescenata. U ovim poveznicama pronalazi se jedno od mogućih objašnjenja za blagi,

ali značajan pad u razini socijalne kompetencije kod adolescenata utvrđen ovim istraživanjem

na temelju podataka dobivenih od adolescenata i njihovih razrednika. Treba navesti da, iako u

154

prosjeku dolazi do blagog pada u razini socijalne kompetencije kod adolescenata, dio

adolescenta doživljava porast razine socijalne kompetencije. U tom kontekstu mogli bismo

reći da je vrlo vjerojatno da ne djeluju pubertalne promjene na sve adolescenta na isti način te

da ne doživljavaju sva djeca pubertalne promjene i razvojne promjene na isti način - što bi

svakako trebalo istražiti u budućnosti. Odnosno, važno bi bilo istražiti postoje li različite

razvojne putanje i trendovi u razvoju socijalne kompetencije ovisno o pubertalnom

sazrijevanju dječaka i djevojčica, ali i ovisno o drugim faktorima. Općenito, bilo bi bitno

utvrditi zašto se neki adolescenti mijenjaju na bolje, a neki na lošije i o čemu te promjene

ovise (npr., temperamentu i ličnosti adolescenta, odnosu adolescenta s roditeljima i

vršnjacima). Također, pretpostavka je da će kasnije u razvoju opet doći do porasta u socijalnoj

kompetenciji. Svakako bi bilo potrebno istražiti kako se socijalna kompetencija mijenja

tijekom različitih razvojnih razdoblja, jer takvih spoznaja još uvijek nedostaje.

Nadalje, ovim je istraživanjem utvrđeno kako se djevojke i mladići razlikuju u razini

socijalne kompetencije i prema samoprocjenam i prema procjenama roditelja, razrednika i

vršnjaka. Djevojke su u odnosu na mladiće procijenjene kao socijalno kompetentnije što je u

skladu s nalazima iz literature i rezultatima prijašnjih istraživanja o socijalnoj kompetenciji i

socijalnom ponašanju djevojaka i mladića (npr., Carson i sur., 1999; Junttila i sur., 2006;

Lumley i sur., 2002; Pakaslahti i Keltikangas-Järvinen, 2000; Willcutt i Pennington, 2000).

Ove razlike mogu se tumačiti iz različitih perspektiva i teorija kojima se objašnjavaju spolne i

rodne razlike - biološke teorije, kognitivne teorije, teorije socijalnog učenja i razvojno-

sistemski pristup (Galambos, 2004). Ovisno koju perspektivu zauzmemo, razlike između

adolescenata i adolescentica možemo protumačiti kroz utjecaj hormona na ponašanje, naučena

rodno stereotipna ponašanja i usvojene rodne sheme ili pak kombinaciju svega navedenog. U

kontekstu vremenskog preklapanja ovog istraživanja s pojavom i trajanjem puberteta, vrijedno

je u objašnjenju ovih razlika navesti i razmatrati hipotezu o jačanju roda (eng., gender

intensification hypothesis) (Hill i Lynch, 1983 prema Galambos, 2004) - intenziviranja rodne

pripadnosti. Naime, autori hipoteze navode kako s pojavom puberteta djevojčice i dječaci

počinju sve jače doživljavati očekivanja povezana s rodom. Prema hipotezi, razlike u

ponašanju i stavovima između adolescenata i adolescentica povećavaju se s dobi te su rezultat

pojačanog socijalizacijskog pritiska prema konformiranju tradicionalnim maskulinim i

femininim rodnim ulogama. Pubertet ima ulogu u diferencijaciji maskulinosti i femininosti, a

služi kao signal socijalizacijskim agentima (roditelji, učitelji, vršnjaci) da se adolescent

počinje približavati odrasloj dobi te se treba početi ponašati na način koji sliči odraslom

muškarcu ili ženi. U skladu sa svim, vjerojatno je da adolescentice pokazuju više

155

prosocijalnog ponašanja, više pažnje i obzira prema drugima, topline i osjetljivosti u

socijalnim interakcijama, dok adolescenti pokazuju više asertivnog ponašanja u socijalnim

interakcijama te su stoga različito procijenjeni na mjerama socijalne kompetencije od

roditelja, učitelja i vršnjaka. Uz to, postoje zanimljiva istraživanja koja ukazuju na razlike u

verbalnom i neverbalnom ponašanju (npr., davanje komplimenata i osmjehivanje u

interakcijama jest prisutno više kod djevojaka, nego mladića) između rodova (Galambos,

2004), a što bi također moglo biti povezano s procjenom socijalne kompetencije od drugih

osoba. Nadalje, dječaci i djevojčice mogu razviti različite norme ponašanja i doživjeti različita

socijalna iskustva te preferiraju različite vrste igara unutar svojih vršnjačkih grupa (Rose-

Krasnor, 1997; Stormashak i Welsh, 2006). Ista ponašanja mogu imati različito značenje za

djevojčice i dječake te su ponekad potrebne različite vještine za uspjeh u tim, ponekad

odvojenim, socijalnim svjetovima (Rose-Krasnor, 1997). Svakako bi bilo potrebno istražiti

pojavljuju li se ove razlike u socijalnoj kompetenciji i prije adolescencije te kasnije tijekom

razvoja, kao i kada su one najizraženije i koliko su stabilne.


Rezultati istraživanja pokazuju kako dolazi do značajnih promjena u obiteljskom

funkcioniranju tijekom jednogodišnjeg razdoblja obuhvaćenog ovim istraživanjem iz

perspektive adolescenata, ali ne i iz perspektive roditelja. Odnosno, roditeljska perspektiva se

ne mijenja, dok se perspektiva adolescenata na obiteljsko funkcioniranje u prosjeku mijenja

na lošije u ovom tranzicijskom razdoblju. No, ne procjenjuju svi adolescenti da dolazi do

promjena na lošije u zajedništvu, prilagodljivosti i komunikaciji unutar obitelji (oko 66% njih

kažu da dolazi do promjena na lošije, dok ostali izjavljuju da do promjena ili nije došlo ili su

doživjeli promjene na bolje). Procjene roditelja i adolescenata umjereno su povezane. Uz to,

pokazao se značajan efekt dobi adolescenta na promjenu u obiteljskom funkcioniranju -

promjene se odvijaju ubrzanije kod onih koji su inicijalno mlađi. Također, važno je

napomenuti kako su interindividualne razlike u roditeljskim procjenama obiteljskog

funkcioniranja jako stabilne kroz vrijeme obuhvaćeno ovim istraživanjem.

Različita istraživanja pokazala su kako se adolescenti i njihovi roditelji razlikuju u

svom doživljaju obiteljskih odnosa i obiteljskog funkcioniranja, a sustavno se pokazuje kako

adolescenti (posebno rana adolescencija) svoje obitelji doživljavaju i procjenjuju lošije nego

roditelji (npr., Cole i McPherson, 1993; Bell i sur., 2001; Carlsona i sur., 1991; Jager i sur.,

2012; McCauley Ohannessian i sur., 2000; Vandeleur i sur. 2007) - što smo potvrdili i ovim

istraživanjem. Odnosno, postoje intergeneracijske razlike među članovima obitelji u

156

percepciji obiteljskog funkcioniranja - čini se da različiti članovi obitelji iste događaje u

obitelji doživljavaju i vide drugačije (npr., Bartel-Haring i sur., 1999; Vandeleur i sur. 2007).

Majke i očevi obično se slažu u svojim procjenama obiteljskog funkcioniranja (što je

potvrđeno i ovim istraživanjem), dok su slaganja adolescenata i majki te adolescenata i očeva

niska do umjerena (npr., Vandeleur i sur. 2007). Jager i suradnici (2012) smatraju kako ove

razlike nastaju dijelom zbog pogreške mjerenja, ali i dijelom zbog pravih razlika koje postoje

među članovima obitelji. No, zašto dolazi do tih razlika? I zašto adolescenti lošije procjenjuju

svoje obitelji s 13 godina u odnosu na to kad su imali 12 godina?

U doba adolescencije, odnosi u obitelji te odnosi adolescenata i roditelja doživljavaju i

proživljavaju različite transformacije kako bi se postavili temelji za manje hijerarhijske

interakcije i odnose djece s roditeljima kad djeca odrastu (Collins i Laursen, 2004). Također,

obiteljski sustav doživljava različite transformacije i promjene uslijed normativnih promjena

koje doživljavaju njegovi članovi, pa nastaje privremeni period neravnoteže u obiteljskom

sustavu (Steinberg i Slik, 2002). Adolescenti doživljavaju različite promjene na tjelesnom,

kognitivnom, socijalnom i emocionalnom planu, a roditelji se suočavaju s razvojnim

izazovima srednje dobi u kojoj se obično nalaze. Pubertalne promjene, specifične za ranu

adolescenciju, neizravno pridonose i načinu na koji adolescenti vide sebe, svoje roditelje,

druge osobe i obitelj. Mogli bismo reći da se u obiteljima zapravo događa „sudar“ psiholoških

izazova adolescencije i srednje dobi (Steinberg i Silk, 2002). Vodeći se time možemo

postaviti nekoliko objašnjenja i razloga zašto adolescenti obiteljsko funkcioniranje percipiraju

različito od roditelja u ranoj adolescenciji te zašto procjenjuju da dolazi do pada kvalitete

obiteljskog funkcioniranja. Prvo, adolescenti počinju deidealizirati svoje roditelje (djelomično

zbog kognitivnog napretka koji doživljavaju), a to se vjerojatno prelijeva na njihove procjene

obiteljskog funkcioniranja. Drugo, sukobi između roditelja i djece postaju sve učestaliji kako

dijete ulazi u adolescenciju, a obično se razrješavaju kroz pokoravanje ili odustajanje

(Steinberg i Silk, 2002), što se posljedično odražava i na obiteljsku klimu. Prema tome,

adolescenti i zbog toga mogu doživjeti obitelj kao okolinu s kojom nisu zadovoljni, a što se

reflektira u njihovim procjenama obiteljskog funkcioniranja. Treće, adolescenti učestalije

doživljavaju lošije raspoloženje, što se može odraziti i na njihove procjene obiteljskog

funkcioniranja. Četvrto, roditelji, posebice majke, u odnosu na adolescente pozitivnije

procjenjuju obitelji (Collins i Laursen, 2004). Neki autori ovakav majčin pogleda na obitelj

objašnjavaju nastojanjem majki da se obrane od pada u razini zadovoljstva životom u toj

razvojnoj fazi, koji je pak povezan s nastojanjima adolescenata da se separiraju (Silverberg i

Steinberg, 1990). Koji od ovih faktora ima veću ulogu u oblikovanju neslaganja ostaje pitanje

157

za buduća istraživanja. Treba navesti da su neslaganja u percepcijama povezana i s

funkcioniranjem adolescenata i s funkcioniranjem roditelja i s funkcioniranjem sustava te da

manja neslaganja ponekad mogu imati razvojnu i adaptivnu funkciju (razvoj autonomije i

nezavisnosti te preslagivanje obiteljskih odnosa) (Holmbeck i O’Donnell, 1991; McCauley

Ohannessian i sur., 2000).

Nadalje, za očekivati je da se ove razlike između roditelja i adolescenta s vremenom

smanje (Collins, Laursen, Mortensen, Luebker i Ferreira, 1997). Odnosno, za očekivati je da

se neslaganje u procjenama obiteljskog funkcioniranja adolescenata i njihovih roditelja smanji

s prolaskom vremenom i razvojem, jer nakon pada u ranoj adolescenciji, stariji adolescenti

izjavljuju o pozitivnijim obiteljskim interakcijama (Larson, Richards, Moneta, Holmbeck i

Duckett, 1996). Uz to, nakon ulaska u adolescenciju i stanja neravnoteže u kojem se nalazi

obiteljski sustav, taj se sustav počinje organizirati na novi način kako bi se ponovno obnovila

i postigla ravnoteža. Također, treba navesti kako tijekom djetinjstva i adolescencije relativni

poredak obitelji (rang poredak) na različitim dimenzijama bliskosti u obitelji ostaje poprilično

stabilan iz jedne u drugu godinu, iako prosječna razina na dimenzijama opada (Loeber,

Drinkwater, Yin, Anderson, Schmidt i Crawford, 2000), a što je potvrđeno i ovim

istraživanjem.

Osjećaj sigurnosti adolescenta u obitelj

Iz perspektive adolescenata dolazi do promjena u osjećaju sigurnosti koji imaju u

svoju obitelj, a u prosjeku adolescenti govore da se taj osjećaj sigurnosti smanjuje. Rezultati

istraživanja potvrđuju da postoje značajne interindividualne razlike u intraindividualnim

promjenama koje adolescenti doživljavaju s obzirom na osjećaj sigurnosti u obitelj što znači

da se promjene događaju i na bolje (povećanje) i na lošije (smanjenje) u osjećaju sigurnosti

(oko 70% adolescenata izjavljuje da se njihov osjećaj sigurnosti u obitelj smanjio). Nisu

utvrđene razlike između mladića i djevojaka ni u osjećaj sigurnosti u obitelj ni u promjeni tog

osjećaja koji su doživjeli tijekom jednogodišnjeg razdoblja obuhvaćenog istraživanjem.

Iako ne postoje empirijska istraživanja o razvoju i stabilnosti konstrukta osjećaj

sigurnosti u obitelj, rezultati ovog istraživanja mogu se povezati s rezultatima istraživanja o

privrženosti u adolescenciji te s nalazima o odnosu adolescenata i njihovih roditelja. Iz

perspektive teorije privrženosti, adolescencija je period tranzicije - dijete ulaže napore kako bi

postalo neovisno od roditelja na početku adolescencije, a na kraju tog razdoblja u potpunosti

razvije svoje kapacitete da postane figura privrženosti za vršnjake (Allen i Land, 1999).

Nastojanja adolescenta da smanji oslanjanje na roditelje i obitelj kako bi razvio autonomiju i

158

individualnost te oslanjanje prvenstveno na sebe, mogu se ogledati i u promjenama osjećaja

sigurnosti adolescenta u obitelj. Obiteljski sustav ne postaje manje važna i sigurna okolina niti

gubi svoju ulogu u razvoju djeteta, nego ga adolescenti možda imaju potrebu vidjeti kao

takvog zbog procesa razvoja autonomije, nezavisnosti i identiteta. Uz to, učestale promjene

raspoloženja koje doživljavaju adolescenti mogu se prelijevati na promjene u osjećaju

sigurnosti u obitelj. Nadalje, smanjenje osjećaja sigurnosti u obitelj koju adolescent doživljava

u ovom razdoblju može se objasniti i kroz pojavu sukoba u obitelji, prvenstveno sukoba

adolescenata i roditelja. Naime, prema Byng-Hallu (1999) sukobi koji utječu na brigu i skrb u

obitelji, a prvenstveno oni koji se odnose na moć i bliske odnose, mogu umanjiti osjećaj

sigurnosti u obitelj. Sukobi roditelja i adolescenata oko moći i autoriteta učestali su i

uobičajeni u adolescenciji (Collins i Laursen, 2004; Steinberg i Silk, 2002), a čine sve članove

obitelji nesigurnima u obiteljski sustav te onemogućuju istraživanje (Byng-Hall, 1999). Stoga,

moguće je da uslijed učestalih sukoba u doba rane adolescencije između roditelja i

adolescenata, adolescenti obiteljski sustav doživljavaju manje sigurnom okolinom za rast i

razvoj. Ove bi hipoteze bilo poželjno i važno istražiti. Svakako ovdje treba navesti da se dijete

u ranoj i srednjoj adolescenciji još uvijek oslanja na roditelje i obitelj u situacijama velikog

stresa (Allen i Land, 1999). Također, stabilnost osjećaja sigurnosti od prvog do drugog

mjerenja dosta je visoka u ovom istraživanju, što se zapravo slaže s nalazima o stabilnosti

obrasca privrženosti kroz razvoj (osim u slučajevima gubitka figure privrženosti) (Allen i

Land, 1999; Zimmermann i Becker-Stoll, 2002; Waters, Merrick, Treboux, Crowell i

Albersheim, 2000).

Povezanost promjena

Osim povezanosti faktora promjene za socijalnu kompetenciju dobivenog u uzorku

razrednika s onim dobivenim u uzorku vršnjaka, ostale povezanosti među faktorima promjene

za socijalnu kompetenciju dobivenim u različitim uzrocima su ili vrlo niske i značajne ili

neznačajne u ovom istraživanju. Može se stoga reći kako se interindividualne razlike u

intraindividualnim promjenama dobivene u jednom uzorku sudionika ne slažu s

interinidvidualnim razlikama u intraindividualnim promjenama dobivenim u drugom uzorku

sudionika, što zapravo ukazuje na nisku konvergentnu valjanost promjena. Posljedično, važan

je nalaz koji se na temelju ovih rezultata može postaviti - mogu se donijeti drugačiji zaključci

o promjenama u socijalnoj kompetenciji na temelju podataka dobivenih iz različitih izvora

(Geiser i sur., 2010). Promjene u socijalnoj kompetenciji trebale bi se proučavati uzimajući u

obzir različite metoda procjene i različite izvore podataka kako bi se dobila cjelovita slika

159

promjene u socijalnoj kompetenciji djeteta koja se odvija tijekom vremena, a važno bi bilo

istražiti zašto dolazi do ovakvih razlika. Nadalje, važno je istaknuti da su dobivene značajne

povezanosti faktora promjene za obiteljsko funkcioniranja s faktorom promjene osjećaja

sigurnosti i s faktorom promjene socijalne kompetencije, kao i povezanosti između faktora

latentne promjene za osjećaj sigurnosti i socijalnu kompetenciju u uzorku adolescenata. Ovo

ukazuje na međusobnu povezanost promjena koje se odvijaju tijekom vremena unutar djeteta,

odnosno na sličan pozitivan ili negativan razvojni obrazac promjena ispitivanih konstrukata

tijekom vremena.

4.4.4 Može li i na koji način obiteljsko funkcioniranje pridonijeti promjeni socijalne

kompetencije adolescenta u ranoj adolescenciji?

Rezultati istraživanja jasno pokazuju kako obiteljsko funkcioniranje može izravno i

pozitivno pridonijeti objašnjenju promjene u socijalnoj kompetenciji adolescenata, dok

obrnuti smjer utjecaja u ovom istraživanju nije potvrđen. Prema tome, ako adolescent

procjenjuje da mu je obitelj visoko na dimenzijama zajedništva, prilagodljivosti i

komunikacije, onda nakon godine dana pokazuje značajne pozitivne promjene u socijalnoj

kompetenciji (pozitivan rast i razvoj) prema vlastitim samoprocjenama, procjenama

razrednika i roditelja. Drugim riječima, obiteljsko funkcioniranje pridonosi pozitivnoj

promjeni socijalne kompetencije kod adolescenata. Nadalje, pozitivna roditeljska percepcija

djetetove kompetencije značajno pridonosi pozitivnoj promjeni u socijalnoj kompetenciji

djeteta nakon godine dana. Slično, roditeljska percepcija pozitivnih obiteljskih odnosa

pridonosi pozitivnoj promjeni u djetetovoj percepciji obiteljskih odnosa tijekom

jednogodišnjeg razdoblja ovog istraživanja. Ovaj longitudinalni odnos obiteljskog

funkcioniranja i socijalne kompetencije ne mijenja se ovisno o spolu adolescenta. Ovi

rezultati dijelom potkrepljuju očekivanja temeljena na istraživanjima i teorijama, a dijelom

nisu u skladu s očekivanjima.

Nalaz o pozitivnom doprinosu obiteljskog funkcioniranja razvoju socijalne

kompetencije pruža empirijsku potvrdu teorije ekoloških sustava i teorije razvoja obitelji.

Prema tome, možemo reći kako obiteljski sustav koji je obilježen zajedništvom,

prilagodljivosti i dobrom komunikacijom promotivno djeluje na razvoj socijalne kompetencije

u ranoj adolescenciji. Obiteljska kohezija pruža osjećaj stabilnosti i povezanosti obiteljskog

sustava u kojem se adolescenti mogu razvijati i iz kojeg onda kreću u istraživanje socijalnog

160

svijeta (Henry i sur., 1996). Iskustvo istraživanja socijalnog svijeta pruža mogućnost za

razvoj, učenje i usvajanje novih socijalnih vještina i znanja neophodnih za postizanje uspjeha

u različitim socijalnim situacijama i kontekstima. Ako adolescenti vide svoje obitelji kao

kohezivne, onda oni mogu razvijati svoje vještine i sposobnosti i unutar obiteljskog sustava.

Obiteljska fleksibilnost potiče adolescente da promjene dožive kao normativni dio razvoja i

interpresonalnih interakcija, umjesto da se s njima suočavaju na neadekvatan i neprikladan

način. Ulazak u adolescenciju obilježen je brzim i različitim promjenama u tjelesnoj,

socijalnoj, emocionalnoj i kognitivnoj domeni. Ako adolescent percipira da njegova obitelj

može dopustiti i doživjeti različite razvojne i životne promjene te ih proživjeti kao očuvan

sustav, onda mu ta spoznaja može omogućiti da se razvije u socijalno kompetentnu osobu

koja se na fleksibilan i adaptivan način suočava s različitim izazovima, problemima i

situacijama (Henry i sur., 1996). Nadalje, organizacija obiteljskog života (dužnosti, pravila,

uloge, odgovornosti) može posebice djelovati na razvoj pozitivnog ponašanja (Phillips Smith i

sur., 2001). Mogućnost ponašanja u skladu s pravilima, ulogom i odgovornosti te slijeđenje

pravila u obitelji daju okvir i za razvoj socijalne kompetencije, jer tu adolescenti uče kako se

ponašati u skladu s postavljenim okvirima - što sve kasnije pokazuju u odnosima s

vršnjacima, druženju, igri i odnosima s drugim osobama. Nadalje, u obiteljima u kojima se s

djecom otvoreno razgovara o problemima kako bi ih se riješilo te u kojima postoji dvosmjerna

komunikacija među članovima obitelji razvijaju se djeca koja posjeduju upravo takve,

poželjne, socijalne vještine i sposobnosti rješavanja problema i sukoba (Phillips Smith i sur.,

2001; Steinberg i Silk, 2002). Nadalje, u ovom istraživanju samo adolescentova, ali ne i

roditeljska percepcija obiteljskog funkcioniranja značajno pridonosi promjeni socijalne

kompetencije, a slično su dobila i druga istraživanja za doprinos različitih percepcija članova

obitelji psihosocijalnom razvoju adolescenata (npr., Jager i sur., 2012; Sweeting, 2001). Ako

to sagledamo iz perspektive razvoja autonomije i neovisnosti u adolescenciji, ovaj nalaz nije

neobičan - u odnosu na percepciju i procjene majke i oca, doživljaj obitelji koji ima

adolescent čini se važnijim za njegov osobni razvoj u ranoj adolescenciji.

Iako se mogao očekivati dvosmjeran utjecaj između obiteljskog funkcioniranja i

socijalne kompetencije adolescenata na temelju teorija, ovim istraživanje nismo potvrdili tu

tezu. Ovaj nalaz - jednosmjeran utjecaj obiteljskog funkcioniranja na promjenu socijalne

kompetencije adolescenata - možemo povezati s nalazom o obiteljskim odnosima i

problemima u ponašanju adolescenta koji su dobili Delsing, Oud i de Bruyn (2005). Naime, ti

autori pronašli su samo potvrdu za jednosmjeran utjecaj obiteljskog funkcioniranja na

probleme u ponašanju adolescenta. Moguće je da ponašanje i obilježja adolescenta nemaju

161

utjecaj na dinamiku obiteljskog sustava u ovom razdoblju rane adolescencije, već je taj odnos

samo jednosmjeran. Moguće je i da je odnos dvosmjeran, ali u različitim razvojnim

razdobljima, pri čemu u nekima od njih prevladava jednosmjeran utjecaj obitelji na dijete. Uz

to, moguće je da samo problematično ponašanje adolescenata narušava obiteljsku dinamiku,

dok pozitivno ponašanje i socijalna kompetencija ne pridonose promjeni obiteljskog života. U

prilog tome idu rezultati istraživanja o dvosmjernom utjecaju roditeljstva i ponašanja djece

koje je obično operacionalizirano kroz probleme u ponašanju i emocionalne probleme (npr.,

Burke, Pardini i Loeber, 2008; Cappa, Moreland Begle, Conger, Dumas i Conger, 2011; van

Zalk i Kerr, 2011; Willoughby i Hamza, 2011). Uz sve, moguće je da se dvosmjerni utjecaji

pojavljuju u obiteljima narušene obiteljske dinamike, koje nisu obuhvaćene ovim

istraživanjem. Ove teze trebalo bi ispitati u budućim istraživanjima, pri čemu bismo očekivali

da u tranzicijskim razdobljima dolazi do većeg utjecaja obitelji na pojedinca (dijete), nego

obrnuto. Također, bilo bi važno vidjeti da li se dvosmjerni utjecaji potvrđuju i na podatcima

prikupljenima iz više izvora, jer većina istraživanja koja potvrđuje dvosmjerne odnose temelji

se samo na podatcima prikupljenima od adolescenata i djece. Uz to, možda je potreban duži

vremenski period (više od godine dana) kako bi se utjecaj djeteta na obiteljsku dinamiku

ostvario te bio vidljiv u rezultatima emprijskih istraživanja.

Pozitivna roditeljska percepcija djetetove kompetencije značajno pridonosi pozitivnoj

promjeni u socijalnoj kompetenciji djeteta nakon godine dana. Slično, roditeljska percepcija

pozitivnih obiteljskih odnosa pridonosi pozitivnoj promjeni u djetetovoj percepciji obiteljskih

odnosa tijekom jednogodišnjeg razdoblja ovog istraživanja. Stoga, ako roditelji dijete

doživljavaju kompetentnim te mu to daju do znanja kroz komunikaciju i izravno poticanje

razvoja socijalnih vještina, ono će nakon godine dana napredovati i doživjeti pozitivnu

promjenu u socijalnoj kompetenciji. Također, ako roditelji doživljavaju obiteljsko

funkcioniranje dobrim, njihovo dijete će nakon godine dana to obiteljsko funkcioniranje

vidjeti boljim. Ovo se čini jako bitnim istaknuti, jer su roditelji velikim dijelom suodgovorni

za stvaranje obiteljske klime i ozračja te razvoj djece. Rezultati zapravo oslikavaju značajnost

uloge roditelja u razvoju adolescenata, ali i njihovu ulogu u stvaranju pozitivne okoline za

razvoj - jer ako adolescent vidi svoju obitelj u pozitivnom svjetlu to pridonosi razvoju njegove

socijalne kompetencije.

Rezultati ovog istraživanja ne podupiru tezu o longitudinalnom medijacijskom efektu

djetetova osjećaja sigurnosti u obitelj u odnosu obiteljskog funkcioniranja i socijalne

kompetencije djeteta koje se nalazi na pragu adolescencije. Ovi rezultati ne idu u prilog

162

postavljenom procesnom modelu i teorijskim očekivanjima. Na pitanje zašto rezultati ne idu u

prilog postavljenoj hipotezi može se ponuditi nekoliko objašnjenja i razloga. Prvo,

medijacijski procesi su složeni i dinamični te treba proći određeno vrijeme kako bi se njihov

efekt opazio. Stoga, moguće je da vremensko razdoblje obuhvaćeno ovim istraživanjem nije

obuhvatilo efekte pretpostavljenog medijacijskog proces. Također, moguće je i da je

vremenski period obuhvaćen istraživanjem bio previše dugačak te se efekt medijacije zbog

toga nije pokazao značajnim. Povezano s tim, potrebna je treća točka prikupljanja podataka

kako bismo sa većom sigurnosti mogli zaključivati o (ne)postojanju medijacijskog procesa.

Drugo, moguće je da u ovom razvojnom razdoblju osjećaj sigurnosti ne djeluje u odnosu

obiteljskog funkcioniranja i socijalne kompetencije kao medijator, već ima efekt moderatora

ili efekt skrivene varijable (eng. hidden variable or confounding variable) koja podržava

odnos dva konstrukta (MacKinnon, Krull i Lockwood, 2001). Uz to, moguća je nedosljedna

medijacija (MacKinnon, Fairchild i Fritz, 2007). U okviru medijacije, model sa supresorom

ukazuje na nedosljedni medijacijski model u kojem izravan i neizravan efekt imaju suprotne

predznake. Modeli nedosljedne medijacije su modeli u kojima barem jedan medijacijski efekt

ima predznak suprotan od drugih medijacijskih efekata ili direktnog efekta u modelu.

Nedosljedna medijacija češće se javlja u modelima u kojima postoji više medijatora. Za

provjeru ovih hipoteza potrebno je postaviti nove procesne modele i istražiti ih. Treće, pitanje

je koliko je osjećaj sigurnosti obilježje adolescenata, a koliko on nastaje iz interakcije

adolescenta i okoline. Naime, prema teoriji privrženosti (iz koje dolazi konstrukt sigurnosti) u

doba adolescencije još uvijek nije posve jasno određeno je li privrženost zapravo obilježje

adolescenta ili nastaje kao interakcija adolescenta i druge osobe (u slučaju ovog istraživanja

obitelji) (Allen i Land, 1999). Povezano s tim jest pitanje mjerenja osjećaja sigurnosti u

obitelj, koji smo za potreba ovog rada odredili kao obilježje adolescenta - subjektivan osjećaj

sigurnosti u obiteljski sustav. Možda bismo drugačije rezultate o medijaciji dobili kada bismo

osjećaj sigurnosti odredili i mjerili kao interakciju obitelji i adolescenta te prikupili i procjene

roditelja o osjećaju sigurnosti. Naravno, ovo su samo pretpostavke, koje bi se mogle provjeriti

u budućim istraživanjima, pri čemu treba napomenuti kako je vrlo zahtjevno istraživati takve

vrste transakcijskih modela, jer iako smo u postavljanju hipoteza i razvoju teorija napredovali,

razvoj metodologije istraživanja ipak nije posve dostigao tu razinu. Četvrto, rezultati pokazuju

kako je osjećaj sigurnosti u obitelj povezan s dimenzijama obiteljskog funkcioniranja, a s

obzirom na to bilo bi potrebno provesti novo istraživanje korištenjem drugačije mjere osjećaja

sigurnosti koja bi u manjoj mjeri bila povezana s obiteljskim funkcioniranjem. Peto, moguće

je i da je osjećaj sigurnosti konstrukt na istoj razini kao i dimenzije obiteljskog funkcioniranja

163

te da zapravo niti nije medijator odnosa obiteljskog funkcioniranja i kompetencije

adolescenata već da djeluje kumulativno s dimenzijama na kompetenciju adolescenta. Šesto,

možda osjećaj sigurnosti nije medijator odnosa obiteljskih karakteristika i pozitivnih obilježja

adolescenata, već je medijator odnosa obiteljskih karakteristika i negativnih obilježja (poput

problematičnog ponašanja), što bi svakako trebalo istražiti u budućnosti. Naposljetku, uzorak

obitelji u ovom istraživanju nije heterogen, već većinom obuhvaća obitelji koje su visoko na

mjerama obiteljskog funkcioniranja i obitelji sa socijalno kompetentnim adolescentnim.

Stoga, bilo bi poželjno ispitati medijacijski proces na heterogenijem uzorku obitelji.

S druge strane, rezultati govore u prilog neizravnog i pozitivnog utjecaja obiteljskog

funkcioniranja na promjenu socijalne kompetencije adolescenata. Kod mladića, obiteljsko

funkcioniranje ima pozitivan učinak na promjenu osjećaja sigurnosti djeteta u obitelj koja je

povezana s promjenom u socijalnoj kompetenciji. Kod djevojaka nalazi ukazuju na sljedeći

proces - supresorski učinak osjećaja sigurnosti u obitelj u predviđanju promjene u socijalnoj

kompetenciji na temelju razine obiteljskog funkcioniranja kod adolescenata. Za djevojke

bismo mogli reći kako u promatranom vremenskom periodu razina obiteljskog funkcioniranja

izravno pridonosi razvoju njihove socijalne kompetencije, a taj utjecaj povećava se ako one

osjećaju visoku razinu sigurnosti u obitelj. Odnosno, visoka razina osjećaja sigurnosti zapravo

potpomaže visokoj razini obiteljskog funkcioniranja da ostvari pozitivan utjecaj na promjenu

u socijalnoj kompetenciji kod djevojaka koje se nalaze na pragu adolescencije. Mogli bismo

zaključiti da kod djevojaka postoji samo izravan doprinos obiteljskog funkcioniranja promjeni

kompetencije, dok kod mladića obitelj u ranoj adolescenciji djeluje i izravno i neizravno.

Svakako bi ove teze bilo poželjno istražiti u budućnosti obuhvaćajući različita razvojna

razdoblja i heterogeniji uzorak adolescenata i obitelji. Pitanje je zašto se to događa? Teško da

se na temelju postavljenih teorijskih postavki i dosadašnjih spoznaja iz literature možde dati

posve jasan odgovor na ovo pitanje. Trebalo bi provesti još istraživanja te vidjeti jesu li

razlike stabilne, a potom spekulirati o mogućim uzrocima, razlozima i objašnjenjima ovakvih

nalaza.

Prema svemu navedenom, možemo zaključiti kako osjećaj sigurnosti adolescenta u

obitelj na različite načine djeluje na proces i u procesu utjecaja obitelji na razvoj socijalne

kompetencije u ranoj adolescenciji. Čini se da su osjećaj sigurnosti u obitelj i percepcija

obiteljskog funkcioniranja dva dinamična konstrukta koji imaju složen međusobni odnos u

osobnom svijetu djeteta (taj se odnos, čini se, mijenja tijekom tranzicije u adolescenciju, kao

što se mijenja i dijete), a njihova se pozicija u odnosu na socijalnu kompetenciju i razvoj

djeteta mijenja kako dijete odrasta i prelazi u nove životne i razvojne faze.

164

4.5 Nedostatci istraživanja

Rezultate ovog istraživanja treba sagledati u svjetlu nedostataka i ograničenja

provedenog istraživanja, koja mogu poslužiti kao preporuke za buduća istraživanja. Kao prvo,

ovo istraživanje obuhvaća relativno homogen uzorak obitelji s adolescentima. Prema tome,

bilo bi potrebno provesti istraživanje na heterogenijem uzorku obitelji s adolescentima, ali isto

tako ispitati odnose triju konstrukata u različitim razvojnim razdobljima. Drugo, pokazalo se

kako nisu sve korištene mjere invarijatne s obzirom na uzorak sudionika istraživanja i s

obzirom na vremenske točke prikupljanja podataka. Svakako bi bilo poželjno ponoviti

istraživanje s novim uzorcima obitelji i djece te provjeriti invarijatnost, a u skladu s tim

revidirati neke od korištenih mjera. Treće, relativno visok prosjek na svim mjerama i u prvom

i u drugom mjerenju te niski varijabiliet upućuju na zaključak o postizanju efekta stropa u

istraživanju. Stoga, nije bilo prostora za poboljšanja na mjerama obiteljskog funkcioniranja i

socijalne kompetencije, jer su u prvom mjerenju već bili postignuti najviši rezultati. Ovo

upućuje na potrebu za daljnjim istraživanjima koja bi obuhvatila heterogene skupine

sudionika i obitelji. Četvrto, u skladu s nacrtom istraživanja obuhvatili smo dvije vremenske

točke, pa rezultati ne mogu dati uvid u točnost pretpostavljenog redoslijeda prediktora,

medijatora i kriterija. Prema tome, bilo bi potrebno imati barem tri točke mjerenja i križno-

sekvencijalni nacrt kako bismo sa većom sigurnosti mogli zaključivati o pretpostavljenim

longitudinalnim medijacijskim procesima. Također, trebalo bi pažljivo planirati vremenske

razmake između mjerenja. Peto, bilo bi poželjno u sljedećim istraživanjima uključiti i mjeru

socijalno poželjnog odgovaranja, jer iako korelacije mjera obiteljskog funkcioniranja s

mjerama socijalne poželjnosti nisu visoke, one su i dalje značajne te postoje. U tome slučaju

bilo bi poželjno kontrolirati efekt socijalno poželjnog odgovoranja u statističkim analizama.

Šesto, istraživanje je provedeno na način da su roditelji kod kuće popunjavali upitnike, što je

vrlo vjerojatno dovelo do međusobnih dogovora oko odgovaranja na neke od postavljenih

pitanja. Sljedeća istraživanja trebala bi na drugačiji način organizirati prikupljanje podataka

kako bi se na najmanju moguću mjeru svelo efekt međusobnog dogovaranja te imao uvid u

način popunjavanja upitnika za roditelje. Sedmo, u ovom istraživanju sudjelovalo je oko 40%

kontaktiranih roditelja, što je odraz autoselekcije koja vrlo vjerojatno ima posljedice na

rezultate istraživanja. U budućim istraživanjima svakako bi trebalo osmisliti, razviti i uključiti

u istraživanje neke mjere motiviranja roditelja na sudjelovanje u istraživanjima. Osmo, u

ovom istraživanju korišteni su pozitivni pokazatelji socijalne kompetencije, a o tome i dalje

postoje polemike u literaturi te neki autori smatraju kako mjere socijalne kompetencije trebaju

165

uključiti i negativne pokazatelje. Deveto, mjera osjećaja sigurnosti u obitelj pokazala se

pouzdana, no upitna je zapravo diskriminativnost i osjetljivost mjere. S obzirom da je

konstrukt teorijski dobro opisan, no empirijski neistražen, bilo bi poželjno konstruirati još

neke mjere osjećaja sigurnosti djeteta u obiteljski sustav te ih psihometrijski provjeriti.

166

5. ZAKLJUČAK

Dolazi li socijalno kompetentan adolescent iz obiteljskog sustava koji je za njega


komunikacija među članovima obitelji? Rezultati istraživanja daju potvrdan odgovor na ovo

istraživačko pitanje. Na temelju izračunatih povezanosti triju dimenzija obiteljskog

funkcioniranja (prema procjenama adolescenata, majki i očeva) s pokazateljima socijalne

kompetencije adolescenata (prema samoprocjenama adolescenta te procjenama roditelja,

razrednika i vršnjaka) može se zaključiti kako socijalno kompetentan adolescent dolazi iz

obitelji koju doživljava kao sigurnu okolinu za razvoj i koju obilježava visoka razina kohezije

i fleksibilnosti te dobra komunikacija unutar obitelji, bez obzira na izvor procjene ili vrijeme

prikupljanja podataka.

Kako su dimenzije funkcioniranja obiteljskog sustava povezane s osjećajem sigurnosti

adolescenta u obitelj? Rezultati istraživanja potvrđuju tezu o tome da su obilježja obitelji kao

sustava značajno povezana s adolescentovim osjećajem sigurnosti u obiteljski sustav.

Adolescent koji osjeća da mu obitelj služi kao baza podrške, stabilnosti i zaštite ujedno

procjenjuje da je njegova obitelji visoko na dimenzijama zajedništva, prilagodljivosti i dobre

komunikacije, a to procjenjuju i roditelji.

Dolazi li do promjena u socijalnoj kompetenciji djeteta, obiteljskom funkcioniranju i

sigurnosti koju dijete osjeća u obitelj na pragu adolescencije? Kako te promjene vide

adolescenti, a kako njihovi roditelji, učitelji i vršnjaci? Je li kvalitativna i kvantitativna

priroda tih promjena ista kod mladića i kod djevojaka? Rezultati istraživanja ukazuju na to da

dolazi do značajnih promjena u socijalnoj kompetenciji adolescenata tijekom jednogodišnjeg

razdoblja obuhvaćenog istraživanjem. Iz perspektive adolescenata i učitelja dolazi do

značajnih promjena u procjeni kompetencije od prvog do drugog mjerenja, dok oba roditelja i

vršnjaci ne uočavaju te promjene. U prosjeku dolazi do blagog pada u razini socijalne

kompetencije kod adolescenata tijekom jednogodišnjeg razdoblja. No, utvrđene su

interindividalne razlike u intraindividualnim promjenama, pri čemu su se intraindividualne

promjene kretale od promjena na lošije do promjena na bolje. Kvantitativna i kvalitativna

priroda promjena ista je za djevojke i mladiće.

167

Može li i na koji način obiteljsko funkcioniranje pridonijeti objašnjenju razvojne

promjene u socijalnoj kompetenciji kod adolescenta? Može li socijalna kompetencija

adolescenta dovesti do nekih promjena u obiteljskom funkcioniranju na pragu adolescencije?

Ima li obitelj isti učinak na razvoj socijalne kompetencije mladića i na razvoj socijalne

kompetencije djevojaka? Rezultati istraživanja jasno pokazuju kako obiteljsko funkcioniranja

može izravno i pozitivno pridonijeti objašnjenju promjene u socijalnoj kompetenciji

adolescenata, dok obrnuti smjer utjecaja u ovom istraživanju nije potvrđen. Prema tome, ako

adolescent procjenjuje da mu je obitelj visoko na dimenzijama zajedništva, prilagodljivosti i

komunikacije, onda nakon godine dana pokazuje značajne pozitivne promjene u socijalnoj

kompetenciji (pozitivan rast i razvoj) prema vlastitim samoprocjenama, procjenama

razrednika i roditelja. Ovaj longitudinalni odnos obiteljskog funkcioniranja i socijalne

kompetencije ne mijenja se ovisno o spolu adolescenta.

Je li osjećaj sigurnosti u obitelj posredujući faktor između obiteljskog funkcioniranja i

promjene socijalne kompetencije kod djeteta koje ulazi u razvojno razdoblje adolescencije?

Posreduje li osjećaj sigurnosti između obitelji i socijalne kompetencije na isti način za

mladiće i za djevojke? Rezultati ovog istraživanja ne podupiru tezu o longitudinalnom

medijacijskom efektu djetetova osjećaja sigurnosti u obitelj u odnosu obiteljskog

funkcioniranja i socijalne kompetencije djeteta koje se nalazi na pragu adolescencije. No,

rezultati govore u prilog neizravnog i pozitivnog doprinosa obiteljskog funkcioniranja

promjeni socijalne kompetencije adolescenata. Kod mladića obiteljsko funkcioniranje ima

pozitivan učinak na promjenu osjećaja sigurnosti djeteta u obitelj koja je povezana s

promjenom u socijalnoj kompetenciji. Kod djevojaka visoka razina osjećaja sigurnosti

potpomaže visokoj razini obiteljskog funkcioniranja da ostvari pozitivan utjecaj na promjenu

u socijalnoj kompetenciji.

Općenito, rezultati ovog istraživanja djelomično podupiru postavljeni procesni model

utjecaja obiteljskog funkcioniranja na socijalnu kompetenciju adolescenta i ukazuju na

potrebu za daljnim razvojem modela, a u skladu su s nekim postavkama teorije ekoloških

sustava, sistemske obiteljske teorije i teorije privrženosti. Zaključno, može se reći kako nalazi

istraživanja upućuju na sljedeće - obiteljsko funkcioniranje, socijalna kompetencija i osjećaj

sigurnosti adolescenta u obiteljski sustav imaju dinamičan i složen međusobni odnos u

osobnom svijetu djeteta koje se mijenja ulaskom u novu razvojnu fazu svog života.

168

6. POPIS LITERATURE

Ackerman, B. P., Kogos, J., Youngstrom, E., Schoff, K. i Izard, C. (1999). Family Instability

and the Problem Behaviors of Children From Economically Disadvantaged Families.

Developmental Psychology, 35, 258-268.

Alexander, B. B., Johnson, S. Z. i Carter, R. L. (1984). A Psychometric Study of the Family

Adaptability and Choesion Evaluation Scales. Journal of Adbnormal Child Psychology, 12,

199-208.

Allen, J. P. i Hauser, S. T. (1996). Autonomy and relatedness in adolescent-family

interactions as predictors of young adults’ states of mind regarding attachment. Development

and Psychopathology, 8, 793-809.

Allen, J. P. i Land, D (1999). Attachment in adolescence. U J. Cassidy i P. R. Shaver

(Ur.), Handbook of Attachment: Theory, Research, and Clinical Applications (str. 319-

335). New York: The Guilford Press.

Alsaker, F. D. i Kroger, J. (2006). Self concept, self-esteem and identity. U S. Jackson i L.

Goossens (Ur.), Handbook of adolescent development (str. 90-117). London: Psychology

Press.

Anderson, A. R. i Henry, C. S. (1994). Family system characteristics and parental behaviors

as predictors of adolescent substance use. Adolescence, 29, 405-420.

Anderson, S. i Messick. S. (1974). Social competency in young children. Developmental

Psychology, 10, 282-293.

Anderson, S. A. i Sabatelli, R. M. (1990). Differentiating differentiation and individuation:

Conceptual and operational challenges. American Journal of Family Therapy, 18, 32-50.

Aronen, E. T. i Kurkela, S. A. (1998). The predictors of competence in an adolescent sample:

A 15-year follow-up study. Nordic Journal of Psychiatry, 52, 203-212.

169

Arsenio, W. F. i Lemerise, E. A. (2001). Varieties of childhood bullying: Values, emotion

processes and social competence. Social Development, 10, 59-73.

Asher, S. R. i Williams, G. A. (1987). Helping children without friends in home and school

contexts. U S. R. Asher i sur. (Ur.) Children’s social development: Information for teachers

and parents (str. 1-26). Urbana, IL: ERIC, Clearing House on Elementary and Early

Childhood Education.

Baker, J. K., Feninng, R. M. i Crnic, K. A. (2011). Emotion Socialization by Mothers and

Fathers: Coherence among Behaviors and Associations with Parent Attitudes and Children’s

Social Competence. Social Development, 20, 412-430.

Bandalos, D. L. (2006). The Efects of Item Parceling on Goodness-of-Fit and Parameter

Estimate Bias in Structural Equation Modeling. Structural Equation Modeling, 9, 78-102.

Barber, B. K. i Buehler, C. (1996). Family Cohesion and Enmeshment: Different Constructs,

Different Effects. Journal of Marriage and the Family, 58, 433-441.

Barber, B. K. i Erickson, L. D. (2001). Adolescent social initiative: Antecedents in the.

ecology of social connections. Journal of Adolescent Research, 16, 326-354.

Bartle-Haring, S., Kenny, D. i Gavazzi, S. (1999). Multiple perspectives on family

differentiation: Analyses by multitrait multimethod matrix and triadic social relations models.

Journal of Marriage and the Family, 61, 491-503.

Beavers, W. R. i Hampson, R. B. (2000). The Beavers Systems model of family functioning.

Journal of Family Therapy, 22, 128-143.

Beavers, W. R. i Hampson, R. B. (2003). Measuring family Competence: The Beavers

Systems Model. U F. Walsh (Ur.), Normal Family Processes: growing diversity and

complexity (str. 549-580). New York: Guilford Press.

170

Bell, R. (1968) A reinterpretation of the directions of effects in studies of socialization.

Psychological Review, 75, 81-95.

Bell, N. J., Rychener, S. R. i Munsch, J. (2001). Multiple views of the family and adolescent

social competencies. Journal of Research on Adolescence, 11, 375-400.

Benner, G. J., Beaudoin, K., Mooney, P., Uhing, B. M. i Pierce, C. D. (2008). Convergent

validity with the BERS-2 Teacher Rating Scale and the Achenbach Teacher’s Report Form: A

replication and extension. Journal of Child and Family Studies, 17(3), 427-436.

Berk, L. E. (2008). Psihologija cjeloživotnog razvoja. Jastrebarsko: Naklada Slap.

Berlin, L. J. i Cassidy, J. (1999). Relations among relationships-Contribution from attachment

theory and research. U J. Cassidy i P. R. Shaver (Ur.), Handbook of attachment: Theory,

research, and clinical applications (str. 688-712). New York: Guilford Press.

Beyers, W. i Goossens, L. (2008). Dynamics of perceived parenting and identity formation in

late adolescence. Journal of Adolescence, 31, 165-184.

Bierman, K. L. i Welsh, J. A. (2000). Assessing social dysfunction: The contributions of

laboratory and performance-based measures. Journal of Clinical Child Psychology, 29, 526-

539.

Bloom, B. L. (1985). A factor analysis of self-report measures of family functioning. Family

Process, 24, 225-239.

Blumberg, S. J., Carle, A. C., O’Connor, K. S., Anderson Moore, K. i Lippman, L. H. (2008).

Social Competence: Development of an Indicator for Children and Adolescents. Child

Indicators Research, 1, 176-197.

Bögels, S. M. i Brechman-Toussaint, M. L. (2006). Family issues in child anxiety:

Attachment, family functioning, parental rearing and beliefs. Clinical Psychology Review, 26,

834-856.

171

Bohlin, G., Bengstgård, K. i Andersson, K. (2000). Social inhibition and overfriendliness as

related to socioemotional functioning in 7- and 8-year-old children. Journal of Clinical Child


Bohlin, G., Hagekull, B. i Rydell, A.-M. (2000). Attachment and social functioning: A

longitudinal study from infancy to middle childhood. Social Development, 9, 24-39.

Bollen, K. A. (1989). Structural Equations with Latent Variables. New York: Wiley.

Bomar, J. A. i Sabatelli, R. M. (1996). Family system dynamics, gender, and psychosocial

maturity in late adolescence. Journal of Adolescent Research, 11, 421-439.

Booth, C. L., Rose-Krasnor, L., McKinnon, J. i Rubin, K. H. (1994). Predicting social

adjustment in middle childhood: The role of preschool attachment security and maternal style.

Social Development, 3, 189-204.

Booth, C., Rose-Krasnor, L. i Rubin, K. H. (1991). Relating preschoolers’ social competence

and their mothers’ parenting behaviors to early attachment security and high risk status.

Journal of Social and Personal Relationships, 8, 363-382.

Bornstein, M. H., Hahn, C.-S. i Haynes, O. M. (2010). Social competence, externalizing, and

internalizing behavioral adjustment from early childhood through early adolescence:

Developmental cascades. Development and Psychopathology, 22, 717-735.

Bosma, H. A. i Kunnen, E. S. (2001). Determinants and mechanisms in ego identity

development: A review and synthesis. Developmental Review, 21, 39‐66.

Brajša-Žganec, A. (2003). Dijete i obitelj: emocionalni i socijalni razvoj. Jastrebarsko:

Naklada Slap.

Brajša-Žganec, A., Raboteg-Šarić, Z. i Glavak, R. (2001). Gender differences in the

relationship between some family variables and adolescent substance abuse. Društvena

istraživanja, 11, 335-352.

172

Brković, I. (2010). Razvoj samoregulacije u ranoj adolescenciji i uloga roditeljskog

ponašanja. Neobjavljena doktorska disertacija. Zagreb: Odsjek za psihologiju Filozofskog

fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

Brković, I., Keresteš, G. i Kuetrovac-Jagodić, G. (u tisku). Usporedba rezultata transverzalnog

i longitudinalnog pristupa procjeni razvoja samoregulacije u ranoj adolescenciji. Psihologijske

teme.

Bronfenbrenner, U. (1969). Making of New Men: Some Extrapolations from Research.

Canadian Journal of Behavioural Science, 1, 4-24.

Bronfenbrenner, U. (1979). Contexts of Child Rearing: Problems and Prospects. American

Psychologist, 34, 844-850.

Bronfenbrenner, U. (1995). Developmental ecology through space and time: A future

perspective. U P. Moen, G. H. Elder i K. Luscher (Ur.), Examining lives in context:

Perspectives on the ecology of human development (str. 619–647). Washington, DC:

American Psychological Association.

Bronfenbrenner, U. (2005). Making human beings human: Bioecological perspectives on

human development. Thousand Oaks, CA: Sage Publications.

Brown, T. A. (2006). Confirmatory factor analysis for applied research. New York, N.J.:

Guiford Press.

Buck, R. (1991). Social Factors in Facial Display and Communication: a Reply to Chovil and

Others. Journal of Nonverbal Behavior, 15, 155-162.

Buckley, J. A., Ryser, G., Reid, R. i Epstein, M. H. (2006). Confirmatory factor analysis of

the Behavioral and Emotional Rating Scale-2 (BERS-2) Parent and Youth Rating Scales.

Journal of Child and Family Studies, 15, 27-37.

173

Buehler, C. (1990). Adjustemnt. U J. Touliatos, B. F. Permutter i M. A. Straus (Ur.),

Handbook of Family Measurement Techniques (str. 493-516). Newbury Park: SAGE

Publications, Inc.

Burke, J. D., Pardini, D. A. i Loeber, R. (2008). Reciprocal relationships between parenting

behavior and disruptive psychopathology from childhood through adolescence. Journal of

Abnormal Child Psychology, 36, 679-692.

Burt, K. B., Obradović, J., Long, J. D. i Masten, A. S. (2008). The interplay of social

competence and psychopathology over 20 years: Testing transactional and cascade models.

Child Development, 79, 359-374.

Buss, A. i Plomin, R. (1984). Temperament: Early developing personality traits. Hillsdale,

NJ: Erlbaum.

Byng-Hall, J. (1995). Creating a secure attachment base: Some implications of attachment

theory for family therapy. Family Process, 34, 45-58.

Byng-Hall, J. (1999). Family and Couple Therapy: Toward Greater Security. U J. Cassidy i P.

R. Shaver (Ur.), Handbook of Attachment: Theory, Research, and Clinical Applications (str.

625-670). New York: The Guliford Press.

Byrne, B. M., Shavelson, R. J. i Muthén, B. (1989). Testing for the equivalence of factor

covariance and mean structures: The issue of partial measurement invariance. Psychological

Bulletin, 105, 456-466.

Cappa, K., Moreland, A., Conger, J., Dumas, J. i Conger, A. (2011). Bidirectional

relationships between parenting stress and child coping competence: Findings from the Pace

study. Journal of Child and Family Studies, 20, 334-342.

Card, N. A., Selig, J. P. i Little, T. D. (Ur.) (2008). Modeling Dyadic and Interdependent

Data in the Developmental and Behavioral Sciences. New York, NY: Routledge.

174

Carlson, C. I., Cooper, C. R. i Spradling, V. Y. (1991). Developmental implications of shared

versus distinct perceptions of the family in early adolescence. New Directions for Child

Development, 51, 13-32.

Carpenter, M., Nagell, K. i Tomasello, M. (1998). Social cognition, joint attention, and

communicative competence from 9 to 15 months of age. Monographs of the Society for

Research in Child Development, 63 (4, Br. 255).

Carson, D. K., Chowdhury, A., Peery, C. K. i Pati, C. (1999). Family characteristics and

adolescent competence in India: Investigation of youth in southern Orissa. Journal of Youth

and Adolescence, 28, 211-233.

Carter B. i McGoldrick, M. (2005). The expanded family life cycle: individual, family, and

social perspectives. New York: Allyn & Bacon.

Cavell, T. A. (1990). Social adjustment, social performance, and social skills: A tri

component model of social competence. Journal of Clinical Child Psychology, 19, 111-122.

Chen, F. F. (2007). Sensitivity of goodness of fit indices to lack of measurement invariance.

Structural Equation Modeling, 14, 464-504.

Chen, X., Chang, L., Liu, H. i He, Y. (2008). Effects of the peer group on the development of

social functioning and academic achievement: A longitudinal study in Chinese children. Child


Chen, X., Rubin, K. H. i Sun, Y. (1992). Social reputation and peer relationships in Chinese

and Canadian children: A cross-cultural study. Child Development, 63, 1336-1343.

Cobb, C. L. H. (1996). Adolescent-parent attachments and family problem-solving styles.

Family Process, 35, 57-82.

Cole, D. A. i Maxwell, S. E. (2003). Testing mediational models with longitudinal data:

Questions and tips in the use of structural equation modeling. Journal of Abnormal


175

Cole, D. A. i McPherson, A. E. (1993). Relation of family subsystems to adolescent

depression: Implementing a new family assessment strategy. Journal of Family Psychology,

7, 119-133.

Collins, W. A. i Laursen, B. (2004). Parent-adolescent relationships and influences. U R. M.

Lerner i L. Steinberg (Ur.), Handbook of Adolescent Psychology (2nd ed.) (str. 331-361).

Hoboken, NJ: Wiley.

Collins, W. A., Laursen, B., Mortensen, N., Luebker, C. i Ferreira, M. (1997). Conflict

processes and transitions in parent and peer relationships: Implications for autonomy and

regulation. Journal of Adolescent Research, 12, 178-198.

Conger, R., Conger, K., Elder Jr., G., Lorenz, F. Simons, R. i Whitbeck, L. (1992). A family

process model of economic hardship and adjustment of early adolescent boys. Child


Cook, W. L. (2000). Understanding attachment security in family context. Journal of

Personality and Social Psychology, 78, 285-294.

Cook, W. i Kenny, D. A. (2004). Application of the Social Relations Model to Family

Assessment. Journal of Family Psychology, 18, 361-371.

Cook, W. i Kenny, D. A. (2005). The Actor–Partner Interdependence Model: A model of

bidirectional effects in developmental studies. International Journal of Behavioral


Çorapcı, F. (2008). The role of child temperament on Head Start preschoolers’ social

competence in the context of cumulative risk. Journal of Applied Developmental Psychology,

29, 1-16.

Cox, M. J. i Paley, B. (1997). Families as systems. The Annual Review of Psychology, 48,

243-267.

176

Crick, N. R. i Dodge, K. A. (1994). A review and reformulation of social information

processing mechanisms in children’s social adjustment. Psychological Bulletin, 115, 74-101.

Cummings, E. M., Schermerhorn, A. C., Davies, P. T., Goeke-Morey, M. C. i Cummings, J.

S. (2006). Interparental discord and child adjustment: Prospective investigations of emotional

security as an explanatory mechanism. Child Development, 77, 132-152.

Darling, N. (2007). Ecological systems theory: The person in the center of the circles.

Research in Human Development, 4, 203-217.

Davies, P. T., Cummings, E. M. i Winter, M. A. (2004). Pathways between profiles of family

functioning, child security in the interparental subsystem, and child psychological problems.

Development and Psychopathology, 16, 525-550.

Davies, P. T., Winter, M. A. i Cicchetti, D. (2006). The implications of emotional security

theory for understanding and treating childhood psychopathology. Development and

Psychopathology, 18, 707-735.

Davies. P. T. i Cummings, E. M. (1994). Marital Conflict and Child Adjustment: An

Emotional Security Hypothesis. Psychological Bullentin, 116, 387-411.

Davies, P., Harold, G., Goeke-Morey, M. i Cummings, E. (2002). Children’s emotional

security and interparental conflict. Monographs of the Society for Research on Child


Day, R. D., Gavazzi, S. i Acock, A. (2001). Compelling family processes. U A. Thornton

(Ur.), The well-being of children and families: Research and data needs (str. 103-126). Ann

Arbor, MI: University of Michigan Press.

Delsing, M. J., Oud, J. H. i De Bruyn, E. E. (2005). Assessment of bidirectional influences

between family relationships and adolescent problem behavior: Discrete vs. continuous time

analysis. European Journal of Psychological Assessment, 21, 226-231.

177

Demo, D. H., Aquilino, W. S. i Fine, M. A. (2005). Family composition and family

transitions. U V. L. Bengston, A. C. Acock, K. R. Allen, P. Dilworth-Anderson i D. M. Klein

(Ur.), Sourcebook of family theory and research (str. 119-134). Thousand Oaks, CA: Sage.

Denham, S. A., Blair, K. A., DeMulder, E., Levitas, J., Sawyer, K., Auerbach-Major, S. i

Queenan, P. (2003). Preschool emotional competence: Pathway to social competence? Child


Diener, M. L. i Kim, D. Y. (2004). Maternal and child predictors of preschool children's

social competence. Journal of Applied Developmental Psychology, 25, 3-24.

Dirks, M. A., Treat, T. A. i Weersing, V. R. (2007). Integrating theoretical, measurement, and

intervention models of youth social competence. Clinical Psychology Review, 27, 327-347.

DiTommaso, E., Brannen-McNulty, C., Ross, L. i Burgess, M. (2003). Attachment styles,

social skills and loneliness in young adults. Personality and Individual Differences, 35, 303

312.

Dodge, K. A. (1985). Facets of social interaction and the assessment of social competence in

children. U B. Schneider, K.H. Rubin i J. Ledingham (Ur.), Children’s peer relations: Issues

in assessment and intervention (str. 3-22). New York: Springer-Verlag.

Dodge, K. A. i Murphy, R. R. (1984). The assessment of social competence in adolescents. U

P. Karoly i J. J. Steffan (Ur.), Adolescent behavior disorders: Current perspectives (str. 61

96). Lexinger, MA: D.C Health.

Dodge, K. A., Pettit, G. S., McClaskey, C. L. i Brown, M. M. (1986). Social competence in

children. Monographs of the Society for Research in Child Development, 51(2).

Draper, T. W. i Marcos, A. C. (1990). Family variables: conceptualization, measurement, and

use. Newbury Park, CA: Sage Publications.

Eisenberg, N. (2001). The core and correlates of Affective Social Competence. Social


178

Eisenberg, N. i Fabes, R.A. (1992). Emotion, regulation, and the development of social

competence. U M. S. Clark (Ur.) Review of Personality and Social Psychology: Emotion and

Social Behavior (vol. 14) (str. 119-150). Newbury Park, CA: Sage.

Eisenberg, N., Gershoff, E. T., Fabes, R. A., Shepard, S. A., Cumberland, A. J., Losoya, S. H.

i sur. (2001). Mothers’ emotional expressivity and children’s behavior problems and social

competence: Mediation through children’s regulation. Developmental Psychology, 37, 475-

490.

Elliott, S. N. i Busse, R. T. (1991). Social skills assessment with children and adolescents.

School Psychology International, 12, 63-83.

Elliott, S. N. i Gresham, F. M. (1987). Children’s social skills: Assessment and classification

practices. Journal of Counseling and Development, 66, 96-99.

Engels, R. C., Finkenauer, C., Meeus, W. i Deković, M. (2001). Parental attachment and

adolescents’ emotional adjustment:The associations with social skills and relational

competence. Journal of Counseling Psychology, 4, 428-439.

Englund, M., Levy A., Hyson D. i Sroufe, L. A. (2000). Adolescent social competence:

Effectiveness in a group setting. Child Development, 71, 1049-1060.

Epstein, M. H. (1998). Assessing the Emotional and Behavioral Strengths of Children.

Reclaiming Children and Youth, 6, 250-252.

Epstein, M. H. (1999). The Development and Validation of a Scale to Assess the Emotional

and Behavioral Strenghst of Children and Adolescents. Remedial and Special Education, 20,

258-262.

Epstein, M. H. (2004). Behavioral and Emotional Rating Scale-A Strength-Based Approach to

Assessment (Second Edition). Examiner’s Manual. Austin, Texas: PRO-ED, Inc.

179

Epstein, M. H., Hertzog, M. A. i Reid, R. (2001). The Behavioral and Emotional Rating

Scale: Long term test-retest reliability. Behavioral Disorders, 26, 314-320.

Epstein, M. H., Mooney, P., Ryser, G. i Pierce, C. D. (2004). Validity and reliability of the

behavioral and emotional rating scale (2nd edition): Youth rating scale. Research on Social

Work Practice, 14, 358-367.

Epstein, M. H., Ryser, G. i Pearson, N. (2002). Standardization of the Behavioral and

Emotional Rating Scale: Factor structure, reliability and criterion validity. Journal of

Behavioral Health Services and Research, 29, 208-216.

Epstein, M. i Synhorst, L. (2008). Preschool Behavioral and Emotional Rating Scale

(PreBERS): Test-retest reliabiilty and inter-rater reliability. Journal of Child and Family

Studies, 17, 853-862.

Epstein, N. B., Ryan, C. E., Bishop, D. S., Miller, I. W. i Keitner, G. I. (2003). The McMaster

Model: A View of Healty Family Functioning. U F. Walsh (ur.), Normal Family Processes:

growing diversity and complexity (581-607). New York: Guilford Press.

Erdman, P. i Caffery, T. (Ur). (2003). Attachment and Family Systems: Conceptual,

Empirical, and Therapeutic Relatedness. NY: Brunner-Routledge.

Erikson, H. K. (1963). Childhood and Society (2nd edition). New York: W.W. Norton &

Company, Inc.

Fabes, R. A., Gaertner, B. M. i Popp, T. K. (2006). Getting Along with Others: Social

Competence in Early Childhood. U K. McCartney i D. Phillips (Ur.), Blackwell Handbook of

Early Child Development (str. 296-316). Oxford: Blackwell Publishing.

Farrell, A. D. (1994). Structural equation modeling with longitudinal data: strategies for

examining group differences and reciprocal relationships. Journal of Consulting and Clinical


180

Farrell, M. P. i Barnes, G. M. (1993). Family systems and social support: A test of the effects

of cohesion and adaptability on the functioning of parents and adolescents. Journal of

Marriage and Family, 55, 19-132.

Feeney, J. A. i Nollar, P. (1996). Adult attachment. Thousand Oaks, CA: Sage.

Feldman, R. i Masalha, S. (2010). Parent-child and triadic antecedents of children’s social

competence: Cultural specificity, shared process. Developmental Psychology, 46, 455-467.

Ferrer, E., Balluerka, N. i Widaman, K. F. (2008). Factorial Invariance and the specification

of second-order latent growth models. Methodology, 4, 22-36.

Ford, M. E. (1982). Social cognition and social competence in adolescence. Developmental


Ford, D. L. i Lerner, R. M. (1992). Developmental systems theory: An integrative approach.

Newbury Park, CA: Sage.

Forman, E. M. i Davies, P. T. (2003). Family Instability and Young Adolescent

Maladjustment: The Mediating Effects of Parenting Quality and Adolescent Appraisals of

Family Security. Journal of Clinical Child and Adolescent Psychology, 32, 94-104.

Forman, E. M. i Davies, P. T. (2005). Assessing children's appraisals of security in the family

system: the development of the Security in the Family System (SIFS) scales. Journal of Child

Psychology and Psychiatry, 46, 900-916.

Foster, S. L. i Ritchey, W. L. (1979). Issues in the assessment of social competence in

children. Journal of Applied Behavior Analysis, 12, 625-638.

Frank, S. J., Pirsch, L. A. i Wright, V. C. (1990). Late adolescents’ perceptions of their

relationships with their parents: Relationships among deidealization, autonomy, relatedness,

and insecurity and implications for adolescent adjustment and ego identity status. Journal of

Youth and Adolescence, 19, 571-588.

181

Furlong, M. J., Sharkey, J. D., Boman, P. i Caldwell, R. (2007). Cross-validation of the

Behavioral and Emotional Rating Scale-2 Youth Version: An exploration of strength-based

latent traits. Journal of Child and Family Studies, 16, 696-711.

Galambos, N. L. (2004). Gender and gender role development in adolescence. U R. M. Lerner

i L. Steinberg (Ur.), Handbook of adolescent psychology (2nd ed.) (str. 233-262). New York:

Wiley.

Galambos, N. L. i Leadbeater, B. J. (2000). Trends in adolescent research for the new

millennium. International Journal of Behavioral Development, 24, 289-294.

Gauze, C., Bukowski, W. M., Aquan-Assee, J. i Sippola, L. K. (1996). Interactions between

family environment and friendship and associations with self-perceived well-being during

early adolescence. Child Development, 67, 2201-2216.

Gavazzi, S. M. (2011). Families with adolescents: Bridging the Gaps between Theory,

Research and Practice. New York: Springer Press.

Geiser, C., Eid, M., Nussbeck, F. W., Courvoisier, D. S. i Cole, D. A. (2010). Analyzing true

change in longitudinal multitrait–multimethod studies: Application of a multimethod change

model to depression and anxiety in children. Developmental Psychology, 46, 29-45.

Georgiades, K., Boyle, M. H., Jenkins, J. M., Sanford, M. i Lipman, E. (2008). A multilevel

analysis of whole family functioning using the McMaster Family Assessment Device. Journal

of Family Psychology, 22, 344-354.

Goldsmith, H. H. i Rothbart, M. K. (1991). Contemporary instruments for assessing early

temperament by questionnaire and in the laboratory. U J. Strelau i A. Angleitner (Ur.),

Explorations in temperament: International perspectives on theory and measurement (str.

249-272). New York: Plenum Press.

Goodman, R. (1997). The Strengths and Difficulties Questionnaire: A Research Note. Journal

of Child Psychology, Psychiatry, and Allied Disciplines, 38, 581-586.

182

Gorall, D. M. i Olson, D. H. (1995). Circumplex model of family systems: integrating ethnic

diversity and other social systems. U R. H. Mikesell, D. D. Lusterman i S. H. McDaniel (Ur.),

Integrating family therapy. Handbook of family psychology and systems theory (str. 217-233).

Washington: American Psychological Association.

Gottman, J. (1983). How Children Become Friends. Monographs of the Society for Research

in Child Development, 48(2, Br. 201).

Granic, I., Dishion, T. J. i Hollenstein, T. (2006). The Family ecology of adolescence: A

dynamic systems perspective on normative development. U G. R. Adams i M. D. Berzonsky

(Ur.), Blackwell Handbook of Adolescence (str. 60-91). Malden, MA: Blackwell.

Greenberg. M. T., Kusche, C. A. i Speltz, M. (1991). Emotional regulation, self-control and

Psychopathology: The role of relationships in early childhood. U D. Cicchetti i S. Toth (Ur.),

Rochester Symposium on Developmental Psychopathology (Vol. 2) (str. 21-56). New York:

Cambridge University Press.

Gresham, F. M. i Elliott, S. N. (1987). The relationship between adaptive behavior and social

skills. Journal of Special Education, 21, 167-182.

Gresham, F. M. i Elliott, S. N. (1990). Social Skills Rating System. Circle Pines, MN:

American Guidance Service.

Gresham, F., Elliott, S., Cook, C., Vance, M. J. i Kettler, R. (2010). Cross-informant

agreement for ratings for social skill and problem behavior ratings: An investigation of the

Social Skills Improvement System-Ratings Scales. Psychological Assessment, 22, 157-166.

Grotevant, H. (1998). Adolescent development in family contexts. U W. Damon i N.

Eisenberg (Ur.), Handbook of child psychology: Vol. 3. Social, emotional, and personality

development (str. 1097-1149). New York: John Wiley.

Grotevant, H. D. i Carlson, C. I. (1989). Family Assessment: A Guide to Methods and

Measures. New York: The Gulford Press.

183

Grotevant, H. D. i Cooper, C. R. (1985). Patterns of interaction in family relationships and the

development of identity and role-takingskill in adolescence. ChildDevelopment, 56, 415-428.

Gutman, L. M. i Eccles, J. S. (2007). Stage-environment fit during adolescence: Trajectories

of family relations and adolescent outcomes. Developmental Psychology, 43, 522-537.

Hagtvet, K. A. i Nasser, F. M. (2004). How well do item parcels represent conceptually

defined latent constructs? A two-facet approch. Structural Equation Modeling, 11, 168-193.

Halberstadt, A. G., Denham, S. A. i Dunsmore, J. C. (2001). Affective social competence.

Social Development, 10, 79-119.

Hamza, C. i Willoughby, T. (2011). A Longitudinal Examination of the Bidirectional

Associations Among Perceived Parenting Behaviors, Adolescent Disclosure and Problem

Behavior Across the High School Years. Journal of Youth and Adolescence, 40, 463-478.

Harniss, M. K., Epstein, M. H., Ryser, G. i Pearson, N. (1999). The Behavioral and Emotional

Rating Scale: Convergent validity. Journal of Psychoeducational Assessment, 17, 4-14.

Harold, G., Shelton, K., Goeke-Morey, M. i Cummings, E. M. (2004). Marital conflict, child

emotional security about family relationships and child adjustment. Social Development, 13,

350-376.

Hartmann, D. P. (2006). Assessing Growth in Longitudinal Investigations: Selected

Measurement and Design Issues. U D. M. Teti (Ur.) Handbook of research methods in

developmental science (str. 319-339). Malden, MA: Blackwell

Hayden, L. C., Schiller, M., Dickstein, S., Seifer, R., Sameroff, A. J., Miller, I. i sur. (1998).

Levels of family assessment: I. Family, marital, and parent-child interaction. Journal of

Family Psychology, 12, 7-22.

Hebert-Myers, H., Guttentag, C. L., Swank, P. R., Smith, K. E. i Landry, S. H. (2006). The

importance of language, social, and behavioral skills across early and later childhood as

predictors of social competence with peers. Applied Developmental Science, 10, 174-187.

184

Henderson, C. E., Dakof, G. A., Schwartz, S. J. i Liddle, H. A. (2006). Family functioning,

self-concept, and severity of adolescent externalizing problems. Journal of Child and Family

Studies, 15, 721-731.

Henry, C. S., Sager, D. W. i Plunkett, S. W. (1996). Adolescents’ Perceptions of Family

System Characteristics, Parent-Adolescent Dyadic Behaviors, Adolescent Qualities, and

Adolescent Empathy. Family Relations, 45, 283-292.

Hertzog, C. i Nesselroade, J. R. (2003). Assessing psychological change in adulthood: An

overview of methodological issues. Psychology and Aging, 18, 639-657.

Hertzog, C., Dixon, R. A., Hultsch, D. F. i MacDonald, S. W. S. (2003). Latent change

models of adult cognition: Are changes in processing speed and working memory associated

with changes in episodic memory? Psychology and Aging, 18, 755-769.

Holmbeck, G. N. i O’Donnell, K. (1991). Discrepancies between perceptions of decision

making and behavioral autonomy. New Directions for Child Development, 51, 51-69.

Hooper, D., Coughlan, J. i Mullen, M. R. (2008). Structural Equation Modelling: Guidelines

for Determining Model Fit. Electronic Journal of Business Research Methods, 6, 53-60.

Hu, L. T. i Bentler, P. M. (1999). Cutoff Criteria for Fit Indexes in Covariance Structure

Analysis: Conventional Criteria Versus New Alternatives. Structural Equation Modeling, 6,

1-55.

Hughes, E. K. i Gullone, E. (2008). Internalizing symptoms and disorders in families of

adolescents: A review of the literature. Clinical Psychology Review, 28, 92-117.

Jager, J., Bornstein, M. H., Diana, L. i Hendricks, C. (2012). Family members’ unique

perspectives of the family: Examining their scope, size, and relations to individual adjustment.

Journal of Family Psychology, 26, 400-410.

185

Jenkins, J. M. i Astington, J. W. (2000). Theory of mind and social behavior: Causal models

tested in a longitudinal study. Merrill Palmer Quarterly, 46, 203-220.

Junttila, N., Voeten, M., Kaukiainen, A. i Vauras, M. (2006). Multisource assessment of

children’s social competence. Educational and Psychological Measurement, 66, 874-895.

Kagan, J., Reznick, J. S., Clarke, C., Snidman, N. i García-Coll, C. T. (1984). Behavioral

inhibition to the unfamiliar. Child Development, 55, 2212-2225.

Kenny, D. A. i LaVoie, L. (1984). The social relations model. U L. Berkowitz (Ur.), Advances

in experimental social psychology (Vol. 18) (str. 142-182). Orlando, FL: Academic Press.

Keresteš, G. (1999). Agresivno i prosocijalno ponašanje školske djece u kontekstu ratnih

zbivanja: provjera posredujućeg utjecaja roditeljskog ponašanja. Neobjavljena doktorska

disertacija. Zagreb: Odsjek za psihologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

Klein, D. M. i White, J. M. (1996). Family theories: An introduction. Thousand Oaks, CA:

Sage.

Kliewer, W. i Kung, E. (1998). Family moderators of the relation between hassles and

behavior problems in inner city youth. Journal of Clinical Child Psychology, 27, 278-292.

Kline, R. B. (2005). Principles and Practice of Structural Equation Modeling (2nd Edition

ed.). New York: The Guilford Press.

Knight, G. P. i Zerr, A. A. (2010). Introduction to the Special Section: Measurment

Equivalence in Child Developmetal Research. Child Developmental Perspective, 4, 1-4.

Kouneski, E. (2001). Circumplex Model and FACES: Review of literature. Pribavljeno 11.

kolovoza 2009., http://www.facesiv.com/.

Kuczynski, L. (2003). Beyond bidirectionality: bilateral conceptual frameworks for

understanding dynamics in parent-child relations. U L. Kuczynski (Ur.) Handbook of

Dynamics in Parent-Child Relations (str. 1-24). Thousand Oaks CA: Sage.

186

Kuczynski, L. i Parkin, M. (2007). Agency and bidirectionality in socialization: Interactions,

transactions, and relational dialectics. U J. E. Grusec i P. Hastings (Ur.), Handbook of

Socialization (str. 259-283). NewYork: Guilford Press.

Ladd, G. W. (2005). Children’s peer relations and social competence: A century of progress.

Yale University Press.

Lappalainen, K., Savolainen, H., Kuorelahti, M. i Epstein, M. H. (2009). An international

assessment of the emotional and behavioral strengths of youth. Journal of Child and Family

Studies, 18, 746-753.

Larsen, A. i Olson, D. H. (1990). Capturing the complexity of family systems: Integrating

family theory, family scores and family analysis. U T. W. Draper i A. C. Marcos (Ur.),

Family Variables: Conceptualization, Measurement, and Use (str 19-47). Newbury Park:

Sage Publications.

Larson, R. (2000). Towards a psychology of positive youth development. American

Psychologist, 55, 170-183.

Larson, R. W., Richards, M. H., Moneta, G., Holmbeck, G. i Duckett, E. (1996). Changes in

adolescents’ daily interactions with their families from ages 10 to 18: Disengagement and

transformation. Developmental Psychology, 32, 744-754.

Leidy, M. S., Guerra, N. G. i Toro, R. I. (2010). Positive Parenting, Family Cohesion, and

Child Social Competence Among Immigrant Latino Families. Journal of Family Psychology,

24, 252-260.

Lemerise, E. A. i Arsenio, W. F. (2000). An integrated model of emotion processes and

cognition in social information processing. Child Development, 71, 107-118.

Liddle, B. i Nettle, D. (2006). Higher-order theory of mind and social competence in school

age children. Journal of Cultural and Evolutionary Psychology, 4, 231-246.

187

Liddle, H. A. i Schwartz, S. J. (2002). Attachment and family therapy: Clinical utilization of

adolescent-family attachment research. Family Process, 41, 457-478.

Little, R. J. A. (1988). A Test of Missing Completely at Random for Multivariate Data with

Missing Values. Journal of the American Statistical Association, 83, 1198-1202.

Little, T. D., Bovaird, J. A. i Card, N. A. (Ur.) (2007). Modeling contextual effects in

longitudinal studies. Mahwah. NJ: Lawrence Erlbaum Associates.

Little, T. D., Card, N. A., Preacher, K. J. i McConnell, E. (2009). Modeling longitudinal dana

from research on adolescence. U R. M. Lerner i L. Steinberg (Ur.), Handbook of adolescent

psychology (3rd ed.) (str. 15-54). Hoboken, NJ: Wiley.

Little, T. D., Cunningham, W. A., Shahar, G. i Widaman, K. F. (2002). To parcel or not to

parcel: Exploring the question and weighing the merits. Structural Equation Modeling, 9,

151-173.

Little, T. D., Lindenberger, U. i Maier, H. (2000). Selectivity and Generalizability in

Longitudinal Research: On the Effects of Continuers and Dropouts. U T. D. Little, K.V.

Schnabel i J. Baumert (ur.), Modeling Longitudinal and Multilevel Data: Practical Issues,

Applied Approaches, and Specific Examples (str. 187-200). Mahwah, NJ: Erlbaum.

Little, T. D., Preacher, K. J., Selig, J. P. i Card, N. A. (2007). New developments in latent

variable panel analyses of longitudinal data. International Journal of Behavioral


Loeber, R., Drinkwater, M., Yin, Y., Anderson, S. J., Schmidt, L. C. i Crawford, A. (2000).

Stability of family interaction from ages 6 to 18. Journal of Abnormal Child Psychology, 28,

353-369.

Lumley, V. A., McNeil, C. B., Herschell, A. D. i Bahl, A. B. (2002). An examination of

gender differences among young children with disruptive behavior disorders. Child Study

Journal, 32(2), 89-99.

188

Maassen, G. H. i Verschueren, K. (2005). A Two-Dimensional Ratings-Based Procedure for

Sociometric Status Determination as an Alternative to the Asher and Dodge System. Merrill

Palmer Quarterly, 51, 192-212.

Maccoby, E. E. (1980). Social development: Psychological growth and the parent-child

relationship. New York, NY: Harcourt Brace.

Maccoby, E. E. i Martin, J. (1983). Socialization in the context of the family: Parent-child

interaction. U P. H. Mussen i E. M. Hetherington (Ur.), Handbook of child psychology: Vol.

4. Socialization, personality, and social development (4th ed.) (str. 1-101). New York: Wiley.

MacKinnon, D. P. (2008). Introduction to Statistical Mediation Analysis. Mahwah, NJ:

Erlbaum.

MacKinnon, D. P., Fairchild, A. J. i Fritz, M. S. (2007). Mediation analysis. Annual Review of


MacKinnon, D. P., Krull, J. L. i Lockwood, C. M. (2000). Equivalence of the mediation,

confounding, and suppression effect. Prevention Science, 1, 173-181.

Manzi, C., Vignoles, V. L., Regalia, C. i Scabini, E. (2006). Cohesion and Enmeshment

Revisited: Differentiation, Identity, and Well-Being in two European Cultures. Journal of

Marriage and Family, 68, 673-689.

Marsh, H. W., Hau, K. T. i Wen, Z. (2004). In Search of Golden Rules: Comment on

Hypothesis-Testing Approaches to Setting Cutoff Values for Fit Indexes and Dangers in

Overgeneralizing Hu and Bentler’s Findings. Structural Equation Modeling, 11, 320-341.

Marsh, H. W., Hau, K-T., Balla, J. R. i Grayson, D. (1998). Is more ever too much? The

number of indicators per factor in confirmatory factor analysis. Multivariate Behavioral

Research, 33, 181-220.

189

Marzocchi, G. M., Capron, C., Di Pietro, M., Duran Tauleria, E., Duyme, M., Frigerio, A.,

Gaspar, M. F. i sur. (2004). The use of the Strengths and Difficulties Questionnaire (SDQ) in

Southern European countries.European Child and Adolescent Psychiatry, 13, 40-46.

Masten, A. S. i Shaffer, A. (2006). How Families Matter in Child Development. U A. Clarke

Stewart i J. Dunn (Ur.), Families Count: Effects on Child and Adolescent Development (str. 5-

25). Cambridge: Cambridge University Press.

Mathiesen, K. S. i Prior, M. (2006). The impact of temperament factors and family

functioning on resilience processes from infancy to school age. European Journal of

Developmental Psychology, 3, 357-387.

Matjasko, J. L. i Paz, K. A. (2005). The role of families in developmental continuity and

change in adolescence. U V. L. Bengston, A. C. Acock, K. R. Allen, P. Dilworth-Anderson i

D. M. Klein (Ur.), Sourcebook of family theory and research (str. 385-387). Thousand Oaks,

CA: Sage.

Matson, J. L., Neal, D., Fodstad, J. C., Hess, J. A., Mahan, S. i Rivet, T. T. (2010). Reliability

and validity of the Matson Evaluation of Social Skills with Youngsters. Behavior

Modification, 34, 539-558.

Matson, J. L., Rotatori, A. F. i Helsel, W. J. (1983). Development of a rating scale to measure

social skills in children: The Matson Evaluation of Social Skills with Youngsters (MESSY).

Behavior Research and Therapy, 21, 335-340.

McArdle, J. J. (2009). Latent Variable Modeling of Differences and Changes with

Longitudinal Data. Annual Review of Psychology, 60, 577-605.

McArdle, J. J. i Aber, M. S. (1990). Patterns of change within latent variable structural

equation modeling. U A. von Eye (Ur.). New Statistical Methods in Developmental Research

(str.151-224). New York: Academic Press.

190

McArdle, J. J. i Nesselroade, J. R. (1994). Using multivariate data to structure developmental

change. U S. H. Cohen i H. W. Reese (Ur.), Life Span Developmental Psychology:

Methodological Contributions (str. 223-267). Hillsdale, NJ: Lawrence Erlbaum Associates.

McCabe, P. i Meller, P. (2004) The Relationship Between Language and Social Competence:

How Language Impairment Affects Social Growth. Psychology in the Schools, 41, 313.

McCandless, B. R. i Marshall, H. R. (1957). A picture-sociometric technique for preschool

children and its relation to teacher judgments of friendship. Child Development, 12, 139-149.

McCauley Ohannessian, C., Lerner, R., M., Lerner, J., V. i von Eye, A. (2000). Adolescent-

parent discrepancies in perceptions of family functioning and early adolescent self

competence. International Journal of Behavioral Development, 24, 362-372.

McDermott, D. (2008). Developing Caring Relationships Among Parents, Children, Schools,

and Communities. Thousand Oaks: Sage Publications.

McDowell, D. J., Kim, M., O’Neil, R. i Parke, R. D. (2002). Children.s emotional regulation

and social competence in middle childhood: The role of maternal and paternal interactive

style. Marriage and Family Review, 34, 345-364.

McFall, R. M. (1982). A review and reformulation of the concept of social skills. Behavioral

Assessment, 4, 1-33.

Meeus, W. H. J., Oosterwegel, A. i Vollebergh, W. A. M. (2002). Parental and peer

attachment and identity development in adolescence. Journal of Adolescence, 25, 93-106.

Meredith, W. (1993). Measurement invariance, factor analysis, and factorial invariance.

Psychometrika, 58, 525-543.

Merrell, K. W. (1993). School Social Behavior Scales. Iowa City: Assessment-Intervention

Resources.

191

Merrell, K. W. (2001). Assessment of Children’s Socail Skills: Recent Developments, Best

Practices, and New Directions. Exceptionality, 9, 3-18.

Merrell, K.W. (2003). Behavioral, social, and emotional assessment of children and

adolescents-2nd ed. New Jersey: Lawrence Erlbaum Associates, Inc.

Milevsky, A., Schlechter, M. J., Netter, S. A. i Keehn, D. (2007). Maternal and paternal

parenting styles in adolescents: Associations with self-esteem, depression and life satisfaction.

Journal of Child and Family Studies, 16, 39-47.

Milfont, T. L. i Fischer, R. (2010). Testing measurement invariance across groups:

Applications in cross-cultural research. International Journal of Psychological Research, 3,

112-131.

Miller, I., Ryan, C., Keitner, G., Bishop, D. i Epstein, N. (2000). The McMaster approach to

families: theory, assessment, treatment and research. Journal of Family Therapy, 22, 168-189.

Minuchin, S. (1974) . Families and Family Therapy. Boston, MA: Harvard University Press.

Molinari, L., Everri, M. i Fruggeri, L. (2010). Family micro-transitions: Observing the

process of change in families with adolescent children. Family Process, 49,236-250.

Mooney, P., Epstein, M. H., Ryser, G. i Pierce, C. D. (2005). Reliability and validity of the

parent form of the Behavioral and Emotional Rating Scale-2: Parent Rating Scale. Children

and Schools, 27, 147-156.

Moore, K. A. i Keyes, C. L. M. (2003). A Brief Histoy of Well-Being in Children and Adults.

U M. H. Borenstein, L. Davidson, C. L. M. Keyes i K. A. Moore (Ur.), Well-being: positive

development across the life course (str. 1-12). Mahwah: Lawrence Erlabaum Associates.

Moore, K.A., Evans, V.J., Brooks-Gunn, J. i Roth, J. (2001). What are good child outcomes?

U A. Thornton (Ur.), The well-being of children and families: research and data needs (str.

27-58). Michigan: The Universty of Michigan Press.

192

Moos, R. i Moos, B. (1994). Family Environment Scale Manual: Development, Applications,

Research - Third Edition. Palo Alto, CA: Consulting Psychologist Press.

Mundy, P. i Newell, L. (2007). Attention, joint attention and social cognition. Current

Directions in Psychological Science, 16, 269-274.

Muthén, L. K. i Muthén, B. O. (1998-2010). Mplus User’s Guide. Sixth Edition. Los Angeles,

CA: Muthén & Muthén.

Nelson, J. R., Stage S. A., Duppong-Hurley, K., Synhorst, L. i Epstein, M. H. (2007). Risk

factors predictive of the problem behavior of children at risk for emotional and behavioural

disorders. Exceptional Children, 73, 367-379.

Nigg, J. T. (2000). On inhibition/disinhibition in developmental psychopathology: Views

from cognitive and personality psychology and a working inhibition taxonomy. Psychological

Bulletin, 126, 220-246.

Noom, M. J., Deković, M. i Meeus, W. H. J. (1999). Autonomy, attachment and psychosocial

adjustment during adolescence: A double-edged sword? Journal of Adolescence, 22, 771-778.

Obradović, J., van Dulmen, M. H. M., Yates, T. M., Carlson, E. A. i Egeland, B. (2006).

Developmental assessment of competence from early childhood to middle adolescence.

Journal of Adolescence, 29, 857-889.

Ogbu, J. (1981). Origins of human competence: A cultural-ecological perspective. Child


Olson, D. H. (1977). Insiders’ and outsiders’ views of relationships: Research studies. U G.

Levinger i H. Raush (Ur.), Close Relationships: Perspectives on the meaning of intimacy

(str.115-135). Amherst, MA: University of Massachusetts Press.

193

Olson, D. H. (1981). Family typologies: Bridging family research and family therapy. U E. E.

Filsinger i R. A. Lewis (Ur.), Assessing marriage: New behavioral approaches (str. 74-89).

Beverly Hills, CA: Sage.

Olson, D. H. (2000). Circumplex Model of Marital and Family Sistems. Journal of Family

Therapy, 22, 144-167.

Olson, D. H. i Gorall, D. M. (2003). Circumplex Model od marital anf family systems. U F.

Walsh (ur.), Normal Family Processes: growing diversity and complexity (514-548). New

York: Guilford Press.

Olson, D. H. i Olson, A. K (2000). Empowering couples: Building on your strengths.

Minneapolis: Life Innovations.

Olson, D. H., Gorall, D. M. i Tiesel, J. W. (2007). FACES IV and the Circumplex Model:

Validation Study. Pribavljeno 10. kolovoza 2008.

http://www.facesiv.com/pdf/2.development.pdf.

Olson, D. H., Portner, J. i Lavee, Y. (1985). FACES III. St. Paul, MN: University of

Minnesota.

Olson, D. H., Russell, C. S. i Sprenkle, D. H. (1979). Circumplex model of marital and family

systems: I. Cohesion and adaptability dimensions, family types, and clinical applications.

Family Process, 18, 3-27.

Oppenheimer, L. (1989). The nature of social action: Social competence versus social

conformism. U B. H. Schneider, A. Garzia, J. Nadel i R. P. Weissberg (Ur.), Social

competence in developmental perspective (str. 41-69). Dordrecht: Kluwer.

Pakaslahti, L. i Keltikangas-Järvinen, L. (2000). Comparison of peer, teacher and self

assessments on adolescent direct and indirect aggression. Educational Psychology, 20, 177-

190.

Parke, R. D. (2004). Development in the Family. Annual Review of Psychology, 55, 365-399.

194

Peterson, G. W. i Hann, D. (1999). Socializing children and parents in families. U M. B.

Sussman, S. K. Steinmetz i G. W. Peterson (Ur.), Handbook of marriage and the family (str.

327-370). New York: Plenum.

Peterson, G. W. i Leigh, G. K. (1990). The family and social competence in adolescence. U T.

P. Gullotta, G. R. Adams i R. Montemayer (Ur.), Developing social competency in

adolescence: Advnces in adolescent development (Vol.3) (str. 97-138). Newbury Park, CA:

Sage Publications.

Phillips Smith, E., Prinz, R. J., Dumas, J. E. i Laughlin, J (2001). Latent Models of Family

Processes in African American Families: Relationships to Child Competence, Achievement,

and Problem Behavior. Journal of Marriage and Family, 63, 967-980.

Prelow, H. M., Loukas, A. i Jordan-Green, L. (2007). Socioenvironmental risk and adjustment

in Latino youth: The mediating effects of family processes and social competence. Journal of

Youth and Adolescence, 36, 465-476.

Raver, C. C. i Zigler, E. F. (1997). Social competence: An untapped dimension in evaluating

Head Start's success. Early Childhood Research Quarterly, 12, 363-385.

Renk, K. i Phares, V. (2004). Cross-informant rating of social competence in children and

adolescents. Clinical Psychology Review, 24, 239-254.

Rogosa, D., Brandt, D. i Zimowski, M. (1982). A growth curve approach to the measurement

of change. Psychological Bulletin, 92, 726-748.

Rose-Krasnor, L. (1997). The nature of social competence: A theoretical review. Social


Rubin, K. H. (1983). Recent perspectives on sociometric status in childhood: Some

introductory remarks. Child Development, 54, 1383-1385.

195

Rubin, K. H. i Krasnor, L. R. (1986). Social-cognitive and social behavioral perspectives on

problem solving. U M. Perlmutter (Ur.), Cognitive perspectives on children's social and

behavioral development. Vol. 18. The Minnesota Symposia on Child Psychology (str. 1-68).

Hillsdale, NJ: Lawrence Erlbaum.

Rubin, K. H. i Rose-Krasnor, L. (1992). Interpersonal problem solving. U V. B. van Hasselt i

M. Hersen (Ur.), Handbook of Social Development (str. 283-323). New York: Plenum.

Rubin, K. H., Bukowski, W. i Parker, J. (2006). Peer interactions, relationships, and groups. U

N. Eisenberg (Ur), Handbook of Child Psychology (6th edition): Social, emotional, and

personality development (str. 571-645). New York: Wiley.

Rutter, M. (2006). The promotion of resilience in the face of adversity. U A. Clarke Stewart i

J. Dunn (Ur.), Families Count: Effects on Child and Adolescent Development (str. 26-52).

Cambridge: Cambridge University Press.

Saarni, C. (1997). Emotional competence and self-regulation in childhood. U P. Salovey i D.

J. Sluyter (Ur.), Emotional development and emotional intelligence (str. 35-66). New York:

Basic Books.

Saarni, C. (1999). The Development of Emotional Competence. New York: Guilford Press.

Sabatelli, R. M. i Bartle, S. E. (1995). Survey approaches to the assessment of family

functioning: Conceptual, Operational, and analytical issues. Journal of Marriage and the

Family, 57, 1025-1031.

Sameroff, A. J. (2000). Developmetal systems and psychopathology. Development and

Psychopathology, 12, 297-312.

Sameroff, A. J. i MacKenzie, M. J. (2003). Research strategies for capturing transactional

models of development: The limits of the possible. Development and Psychopathology, 15,

613-640.

196

Sanson, A. i Smart, D. (2004). Connections between Temperament and Social Development:

A Review. Social Development, 13, 142-170.

Sanson, A., Hemphill, S., Yagmurlu, B. i McClowry, S. G. (2011). Temperament and social

development. U P. K. Smith i C. H. Hart (Ur.), Wiley-Blackwell handbook of childhood social

development, 2nd ed (str. 227-245). West Sussex, UK: Wiley-Blackwell.

Sass, D. A. i Smith, P. L. (2006). The effects of parceling unidimensional scales on structural

parameter estimates in structural equation modeling. Structural Equation Modeling, 13, 566-

586.

Satir, V. (1988). The new peoplemaking. Palo Alto, CA: Science and Behavior Books.

Sawin, K. J., Harringan, M. P i Woog, P. (1995). Measures of Family Functioning for

Research and Practice. New York: Springer Publishing Company.

Schafer, J. L. i Graham, J. W. (2002) Missing Data: Our View of the State of the Art.

Psychological Methods, 7, 147-177.

Schermelleh-Engel, K., Moosbrugger, H. i Müller, H. (2003). Evaluating the fit of structural

equation models: Test of significance and descriptive goodness-of-fit measures. Methods of

Psychological Research - Online, 8, 23-74.

Schmitt, N. i Kuljanin, G. (2008). Measurement invariance: Review of practice and

implications. Human Resource Management Review, 18, 210-222.

Schoenrock, C., Bell, N., Sun, S. i Avery, A. (1999). Family correlates of adolescent self

monitoring and social competence. Journal of Psychology, 133, 377-393.

Schrodt, P. (2005). Family Communication Schemata and the Circumplex Model of Family

Functioning. Western Journal of Communication, 69, 359-376.

197

Schumm, W. R. (1990). Evolution of the Family Field: Measurement Principles and

techniques. U J. Touliatos, B. F. Permutter i M. A. Straus (Ur.), Handbook of Family

Measurement Techniques (str. 23-36). Newbury Park: SAGE Publications, Inc.

Selig, J. P. i Preacher, K. J. (2009). Mediation models for longitudinal data in developmental

research. Research in Human Development, 6, 144-164.

Semrud-Clikeman, M. (2007). Social competence in children. New York, NY: Springer

Science+Business Media.

Sharkey, J. D., You, S., Morrison, G. M. i Griffiths, A. J. (2009). Behavioral and Emotional

Rating Scale-2 Parent Report: Exploring a Spanish Version with At-Risk Students.

Behavioral Disorders, 35, 53-65.

Shek, D. T. L. (1997). The relation of family functioning to adolescent psychological well

being, school adjustment, and problem behavior. Journal of Genetic Psychology, 158, 467 -

479.

Shek, D. T. L. (2005). A Longitudinal Study of Perceived Family Functioning and Adolescent

Adjustment in Chinese Adolescents With Economic Disadvantage. Journal of Family Issues,

26, 518-543.

Shek, D. T. L. i Lee, T. Y. (2006). Family Life Quality and Emotional Quality of Life in

Chinese Adolescents With and Without Economic Disadvantage. Social Indicators Research,

80, 393-410.

Silverberg, S. i Steinberg, L. (1990). Psychological well-being of parents with early

adolescent children. Developmental Psychology, 26, 658-666.

Skinner, H., Steinhauer, P. i Sitarenios, G. (2000). Family Assessment Measure (FAM) and

process model of family functioning. Journal of Family Therapy, 22, 190-210.

Smetana, J. G., Campione-Barr, N. i Metzger, A. (2006). Adolescent development in

interpersonal and societal contexts. Annual Review of Psychology, 57, 255-284.

198

Smetana, J. G., Yau, J. i Hanson, S. (1991). Conflict resolution in families with adolescents.

Journal of Research on Adolescence, 1, 189-206.

Smith, K. M. (2005). An examination of family communication within the core and balance

model of family leisure functioning. Neobjavljena doktorska disertacija. Provo, Utah: Brigham

Young University.

Smojver-Ažić, S. i Martinac Dorčić, T. (2010). Povezanost osobina ličnosti i nekih

karakteristika obiteljskog funkcioniranja s psihičkim simptomima majki i očeva. Društvena

istraživanja, 1-2, 209-231.

Sourander, A. i Hestelä, L. (2005). Childhood predictors of externalizing and internalizing

problems in adolescence. European Child and Adolescent Psychiatry, 14, 415-423.

Sroufe, L. A. (1983). Infant-caregiver attachment and patterns of adaptation in preschool: The

roots of maladaptation and competence. U M. Perlmutter (Ur.), Minnesota Symposium in

Child Psychology (Vol. 16) (str. 41-83). Hillsdale, NJ: Erlbaum Associates.

Steinberg, L. (2001). We Know Some Things: Parent-Adolescent Relationships in Retrospect

and Prospect. Journal of Research on Adolescence, 11, 1-19.

Steinberg, L. i Sheffield Morris, A. (2001). Adolescent development. Annual Review of


Steinberg, L. i Silk, J. (2002). Parenting adolescents. U M. H. Bornstein (Ur.), Handbook of

Parenting 2nd ed. (Vol.1-4) (str. 103-133). Mahwah, NJ: Erlbaum.

Stormashak, E. A. i Welsh, J. A. (2006). Enhancing Social Competence U D. M. Teti (Ur.),

Handbook of Research Methods in Developmental Science (str. 271-294). Oxford: Blackwell

Publishing.

Stump, K. N., Ratliff, J. M., Wu, Y. P. i Hawley, P. H. (2009). Theories of social competence

from the top-down to the bottom-up: A case for considering foundational human needs. U J.

199

L. Matson (Ur.), Social behavior and skills in children (str. 23-37). New York, NY: Springer

Science Business Media.

Sweeting, H. (2001). Our family, whose perspective? Journal of Adolescence, 24, 229-250.

Synhorst, L., Buckley, J., Reid, R., Epstein, M. i Ryser, G. (2005). Cross informant agreement

of the Behavioral and Emotional Rating Scale-2nd Edition (BERS-2) parent and youth rating

scales. Child & Family Behavior Therapy, 27, 1-11.

Tabachnick, B. G. i Fidell, L. S. (2007). Using Multivariate Statistics (5th ed.). New York:

Allyn and Bacon.

Ten Dam, G. i Volman, M. (2007). Educating for adulthood or for citizenship: Social

competence as an educational goal. European Journal of Education, 42, 281-298.

Terry, R. (2000). Recent advances in measurement theory and the use of sociometric

techniques. U A. H. N. Cillessen i W. M. Bukowski (Ur.), Recent advances in the

measurement of acceptance and rejection in the peer system. New Directions for Child and

Adolescent Development (Vol. 88) (str. 27-53). San Francisco: Jossey-Bass.

Terry, R. i Coie, J. D. (1991). A comparison of methods for defining sociometric status

among children. Developmental Psychology, 27, 867-880.

Teti, D. M. (Ur.) (2006). Handbook of research methods in developmental science. New

York: Blackwell Publishing.

Thelen, E. i Smith, L. B. (2006). Dynamic Systems Theories. U W. Damon i Richard M.

Lerner (Ur), Handbook of Child Psychology, Theoretical Models of Human Development (6th

Ed., Vol. 1) (str. 258-312). New Jersey: Wiley.

Thomas, A., Chess, S. i Birch, H. G. (1968). Temperament and behavior disorders in

children. New York: New York University Press.

200

Tomasello (1995). Joint attention as social cognition. U C. Moore i P. Dunham (Ur.), Joint

attention: Its origins and role in development (str. 103-130). Hillsdale, NJ: Lawrence Erlbaum

Associates.

Touliatos, J., Perlmutter, B. i Straus, M. (1990). Handbook of Family Measurement

Techiques. Newbury Park: SAGE Publications, Inc.

Tubman, J. G. (1993). Family Risk Factors, Parental Alchohol Use, and Problem Behaviors

among School-Age Children. Family Relations, 42, 81-86.

Tudge, J. R. H., Mokrova, I., Hatfield, B. i Karnik, R. B. (2009). Uses and misuses of

Bronfenbrenner’s bioecological theory of human development. Journal of Family Theory and

Review, 1, 198-210.

Van de Vijver, F. i Leung, K. (1997). Methods and Data Analysis for Cross-Cultural

Research. Thousand Oaks, CA: Sage Publications.

Van Zalk, N. i Kerr, M. (2011). Shy Adolescents’ Perceptions of Parents’ psychological

Control and Emotional Warmth: Examining Bidirectional Links. Merrill Palmer Quarterly,

57, 375-401.

Vandeleur, C. L., Perrez, M. i Schoebi, D. (2007). Associations between measures of emotion

and familial dynamics in normative families with adolescents. Swiss Journal of Psychology,

66, 5-16.

Vandenberg, R. J. i Lance, C. E. (2000). A review and synthesis of the measurement

invariance literature: Suggestions, practices, and recommendations for organizational

research. Organizational Research Methods, 3, 4-69.

Vaughan van Hecke, A., Mundy, P. C., Acra, C. F., Block, J., Gomez, Y., Delgado,

C.,Venezia, M. i sur. (2007). Infant joint attention, temperament, and social competence in

preschool children. Child Development, 78, 53-69.

201

Vaughn, B. E., Shin, N., Kim, M., Coppola, G., Krzysik, L., Santos, A. J., Peceguina, I. i sur.

(2009). Hierarchical models of social competence in preschool children: a multisite,

multinational study. Child Development, 80, 1775-1796.

Walker, H. M. i McConnell, S. R. (1995). Walker-McConnell Scale of Social Competence and

School Adjustment: Elementary Version. San Diego, CA: Singular Publishing Group.

Waters, E. i Cummings, E. M. (2000). A secure base from which to explore close

relationships. Child Development, 71, 164-172.

Waters, E. i Sroufe, L. A. (1983). Social competence as developmental construct.

Developmental Review, 3, 79-97.

Waters, E., Merick, S., Treboux, D., Crowell, J. i Albersheim, L. (2000). Attachment security

in infancy and early adulthood:Atwenty-year longitudinal study. Child Development, 71, 684-

689.

Waters, E., Wippman, J. i Sroufe, L. A. (1979). Attachment, positive affect, and competence

in the peer group: Two studies in construct validation. Child Development, 50, 821-829.

Welsh, J. A. i Bierman, K. L. (2001). Social competence. Gale Encyclopedia of Childhood

and Adolescence. Pribavljeno 28. srpnja 2008 sa

http://www.encyclopedia.com/topic/Social_skills.aspx

White. R. (1959). Motivation reconsidered: The concept of competence. Psychological

Review, 66, 297-333.

Willoughby, T. i Hamza, C.A. (2011). A longitudinal examination of the bidirectional

associations among parenting behaviors, adolescent disclosure and problem behaviors.

Journal of Youth and Adolescence, 40, 463-478.

Widaman, K. F. i Reise, S. P. (1997). Exploring the measurement invariance of Book

psychological instruments: Applications in the substance use domain. U K. J. Chapter Bryant,

M. Windle i S. G. West (Ur.), The science of prevention: Methodological advances from

202

alcohol and substance abuse research (str. 281-324). Washington, DC: American

Psychological Association.

Widaman, K. F. i Thompson, J. S. (2003). On specifying the null model for incremental fit

indices in structural equation modeling. Psychological Methods, 8, 16-37.

Widaman, K. F., Ferrer, E. i Conger, R. D. (2010). Factorial invariance within longitudinal

structural equation models: Measuring the same construct across time. Child Development

Perspectives, 4, 10-18.

Willcutt, E. G. i Pennington, B. F. (2000). Comorbidity of reading disability and attention

deficit/hyperactivity disorder: Differences by gender and subtype. Journal of Learning

Disabilities, 33(2), 179-191.

Yahav, R. (2002). External and Internal Symptoms in Children and Characteristics of the

Family System: A Comparison of the Linear and Circumplex Models. The American Journal

of Family Therapy, 30, 39-56.

Zabriskie, R. B. i McCormick, B. P. (2001). The Influences of Family Leisure Patterns on

Perceptions of Family Functioning. Family Relations, 50, 281-289.

Zimmer-Gembeck, M. J. i Collins, W. A. (2003). Autonomy development during adolescence.

U G. R. Adams i M. Berzonsky (Ur.), Blackwell Handbook of adolescence (str. 175-204).

Oxford: Blackwell Publishers.

Zimmermann, P. i Becker-Stoll, F. (2002). Stability of attachment representations in

adolescence: The influence of ego-identity status. Journal of Adolescence, 25, 107-124.

203

7. Prilozi

Tablica 1. Zasićenja prvim faktorom za Subskalu obiteljska kohezija za tri uzorka (predistraživanje)

Čestica A M O

1. U mojoj obitelji postoji osjećaj zajedništva. 0,304 0,706 0,834

2. Članovi moje obitelji vrlo malo se međusobno druže. (R) 0,461 0,307 0,483

3. Možemo se osloniti jedni na druge. 0,229 0,709 0,730

4. Radije provodimo vrijeme sa svojim prijateljima nego jedni s drugima. (R) 0,613 0,580 0,484

5. Postoji vrlo malo aktivnosti koje radimo zajedno kao obitelj. (R) 0,546 0,478 0,487

6. Svi članovi moje obitelji sudjeluju u donošenju odluka koje se tiču obitelji. 0,215 0,558 0,478

7. Pomažemo jedni drugima. 0,028 0,770 0,711

8. Imamo obiteljske prijatelje s kojima se družimo. 0,051 0,683 0,552

9. Članovi moje obitelji imaju zajedničke interese. 0,490 0,536 0,499


0,698 0,411 0,436

11. Članovi moje obitelji izbjegavaju jedni druge kada su kod kuće. (R) 0,668 0,509 0,547

12. Svi članovi moje obitelji osjećaju se voljeno od drugih članova. 0,252 0,581 0,693

13. Među članovima moje obitelji ima malo povjerenja. (R) 0,367 0,492 0,492

14. Članovi moje obitelji podrška su jedni drugima. 0,598 0,705 0,830

15. Obično se svatko bavi svojim obvezama kada smo kod kuće. (R) 0,339 0,245 0,216

16. Hrabrimo i tješimo jedni druge kada se nešto loše dogodi. 0,559 0,484 0,639

17. Članovi moje obitelji ponekad iznevjere jedan drugoga. (R) 0,358 0,602 0,366

18. Članovi moje obitelji međusobno su bliski. 0,418 0,671 0,811

19. Moja obitelj je svakom svom članu izvor podrške. 0,310 0,759 0,779

20. Postoji vrlo malo aktivnosti koje vole raditi svi članovi moje obitelji. (R) 0,599 0,296 0,330

karakteristični korijen (Λ) 3,99 6,59 7,08

postotak objašnjenje varijance 19,98 32,96 35,41

Napomena. A-adolescent, M-majka, O-otac, R-obrnuto bodovanje.

204

Tablica 2. Deskriptivna statistika, korelacija pojedine čestice s ukupnim rezultatom i pouzdanost za Subskalu obiteljska kohezija (predistraživanje)

A M O A M O Čestica

M(Sd) M(Sd) M(Sd) rit rit rit

1. U mojoj obitelji postoji osjećaj zajedništva. 3,86

(0,35) 3,69

(0,52) 3,64

(0,58) 0,191 0,593 0,723

2. Članovi moje obitelji vrlo malo se međusobno druže. (R)

3,28 (0,90)

3,31 (0,81)

3,40 (0,74)

0,289 0,303 0,487

3. Možemo se osloniti jedni na druge. 3,82

(0,49) 3,79

(0,44) 3,77

(0,48) 0,149 0,572 0,564

4. Radije provodimo vrijeme sa svojim prijateljima nego jedni s drugima. (R)

3,04 (0,89)

3,35 (0,69)

3,35 (0,70)

0,501 0,586 0,523

5. Postoji vrlo malo aktivnosti koje radimo zajedno kao obitelj. (R)

3,15 (0,89)

3,05 (0,88)

3,09 (0,91)

0,429 0,491 0,507

6. Svi članovi moje obitelji sudjeluju u donošenju odluka koje se tiču obitelji.

3,51 (0,75)

3,27 (0,58)

3,32 (0,63)

0,199 0,459 0,395

7. Pomažemo jedni drugima. 3,96

(0,20) 3,80

(0,46) 3,76

(0,49) 0,015 0,657 0,570

8. Imamo obiteljske prijatelje s kojima se družimo.

3,76 (0,52)

3,69 (0,64)

3,60 (0,67)

0,037 0,571 0,440

9. Članovi moje obitelji imaju zajedničke interese.

3,37 (0,64)

3,44 (0,60)

3,45 (0,68)

0,381 0,449 0,491


3,06 (0,84)

2,81 (0,83)

2,88 (0,93)

0,619 0,413 0,518

11. Članovi moje obitelji izbjegavaju jedni druge kada su kod kuće. (R)

3,86 (0,39)

3,75 (0,59)

3,69 (0,67)

0,487 0,431 0,534

12. Svi članovi moje obitelji osjećaju se voljeno od drugih članova.

3,58 (0,81)

3,81 (0,39)

3,73 (0,60)

0,212 0,448 0,521

13. Među članovima moje obitelji ima malo povjerenja. (R)

3,75 (0,47)

3,71 (0,73)

3,77 (0,62)

0,248 0,457 0,480

14. Članovi moje obitelji podrška su jedni drugima.

3,86 (0,49)

3,75 (0,57)

3,74 (0,52)

0,436 0,578 0,664

15. Obično se svatko bavi svojim obvezama kada smo kod kuće. (R)

2,18 (0,88)

2,37 (0,88)

2,24 (0,78)

0,313 0,229 0,219

16. Hrabrimo i tješimo jedni druge kada se nešto loše dogodi.

3,87 (0,38)

3,89 (0,31)

3,83 (0,41)

0,400 0,367 0,466

17. Članovi moje obitelji ponekad iznevjere jedan drugoga. (R)

3,21 (0,91)

3,41 (0,66)

3,33 (0,73)

0,342 0,549 0,380

18. Članovi moje obitelji međusobno su bliski. 3,89

(0,32) 3,79

(0,41) 3,79

(0,47) 0,265 0,573 0,669

19. Moja obitelj je svakom svom članu izvor podrške.

3,85 (0,47)

3,81 (0,39)

3,81 (0,49)

0,163 0,626 0,628

20. Postoji vrlo malo aktivnosti koje vole raditi svi članovi moje obitelji. (R)

3,17 (0,88)

3,01 (0,83)

2,94 (0,90)

0,505 0,294 0,353

Cronbach α 0,75 0,86 0,88


205

Tablica 3. Zasićenja prvim faktorom za Subskalu obiteljska fleksibilnost za tri uzorka (predistraživanje)

Čestica A M O

1. U mojoj obitelji zna se tko je „glava obitelji“. (R) -0,174 -0,149 -0,239

2. Članovi moje obitelji prilagođavaju se jedni drugima. 0,553 0,726 0,764

3. Lako se prilagođavamo različitim promjenama u obitelji. 0,390 0,580 0,639

4. Moja obitelj se dobro nosi sa životnim problemima. 0,253 0,660 0,662


0,501 0,640 0,751

6. Svaki član moje obitelji zadužen je za neki kućanski posao. 0,478 0,736 0,643


0,449 0,728 0,614


0,618 0,711 0,783

9. U mojoj obitelji samo jedna osoba donosi odluke. (R) 0,493 0,278 0,203

10. Probleme u obitelji pokušavamo riješiti na više načina. 0,303 0,499 0,540

11. Pravila ponašanja u mojoj obitelji prečesto se mijenjaju. (R) 0,450 0,569 0,637

12. U mojoj obitelji ima puno besmislenih pravila ponašanja. (R) 0,613 0,406 0,611

13. Teško mi je reći koja su pravila ponašanja u mojoj obitelji. (R) 0,466 0,418 0,421


0,265 -0,039 0,191

15. U mojoj obitelji zna se koje su dužnosti roditelja, a koje djece. 0,558 0,527 0,554


0,351 0,623 0,638

17. U mojoj obitelji jedan osoba ima moć nad drugima. (R) 0,365 0,342 0,247

18. Lako donosimo odluke koje su važne za cijelu obitelji. 0,145 0,652 0,708


0,558 0,518 0,573


0,413 0,417 0,575




206

Tablica 4. Deskriptivna statistika, korelacija pojedine čestice s ukupnim rezultatom i pouzdanost za Subskalu obiteljska fleksibilnost (predistraživanje)



1. U mojoj obitelji zna se tko je „glava obitelji“. (R)

2,35 (1,19)

2,30 (1,03)

2,09 (0,96)

-0,098 -0,043 -0,111

2. Članovi moje obitelji prilagođavaju se jedni drugima.

3,41 (0,73)

3,47 (0,53)

3,44 (0,57)

0,354 0,571 0,671

3. Lako se prilagođavamo različitim promjenama u obitelji.

3,36 (0,62)

3,20 (0,63)

3,20 (0,61)

0,310 0,473 0,536

4. Moja obitelj se dobro nosi sa životnim problemima.

3,63 (0,49)

3,43 (0,53)

3,44 (0,55)

0,202 0,491 0,542


3,69 (0,54)

3,54 (0,50)

3,38 (0,65)

0,331 0,520 0,631

6. Svaki član moje obitelji zadužen je za neki kućanski posao.

3,19 (0,95)

2,99 (0,83)

2,86 (0,93)

0,264 0,650 0,544


3,47 (0,75)

3,29 (0,65)

3,15 (0,72)

0,337 0,604 0,546


3,47 (0,77)

3,58 (0,60)

3,47 (0,73)

0,423 0,597 0,659

9. U mojoj obitelji samo jedna osoba donosi odluke. (R)

3,59 (0,73)

3,63 (0,63)

3,43 (0,76)

0,449 0,332 0,268

10. Probleme u obitelji pokušavamo riješiti na više načina.

3,41 (0,67)

3,43 (0,53)

3,33 (0,59)

0,211 0,354 0,381

11. Pravila ponašanja u mojoj obitelji prečesto se mijenjaju. (R)

3,59 (0,69)

3,47 (0,72)

3,48 (0,69)

0,352 0,487 0,596

12. U mojoj obitelji ima puno besmislenih pravila ponašanja. (R)

3,51 (0,88)

3,79 (0,47)

3,73 (0,55)

0,511 0,387 0,577

13. Teško mi je reći koja su pravila ponašanja u mojoj obitelji. (R)

2,99 (1,00)

3,54 (0,79)

3,29 (0,67)

0,403 0,425 0,411


2,58 (1,00)

2,78 (0,99)

2,91 (1,00)

0,241 0,046 0,271

15. U mojoj obitelji zna se koje su dužnosti roditelja, a koje djece.

3,51 (0,73)

3,42 (0,62)

3,33 (0,65)

0,372 0,335 0,408


3,22 (0,89)

3,04 (0,81)

3,15 (0,89)

0,320 0,540 0,568

17. U mojoj obitelji jedan osoba ima moć nad drugima. (R)

3,69 (0,65)

3,63 (0,75)

3,61 (0,69)

0,300 0,388 0,336

18. Lako donosimo odluke koje su važne za cijelu obitelji.

3,45 (0,71)

3,28 (0,70)

3,22 (0,71)

0,103 0,520 0,552


3,58 (0,79)

3,47 (0,77)

3,47 (0,83)

0,439 0,454 0,479


3,60 (0,78)

3,51 (0,72)

3,57 (0,65)

0,271 0,317 0,485

Cronbach α 0,73 0,82 0,86


207

Tablica 5. Zasićenja prvim faktorom za Subskalu obiteljska komunikacija za tri uzorka (predistraživanje)

Čestica A M O

1. Međusobno razgovaramo o problemima koje imamo. 0,574 0,657 0,656

2. U mojoj obitelji svi mogu reći svoje mišljenje. 0,700 0,585 0,619

3. Članovi moje obitelji slušaju jedni druge tijekom razgovora. 0,711 0,664 0,626

4. Svađamo se većinu vremena kad smo kod kuće. (R) 0,077 0,440 0,540

5. Članovi moje obitelji jedno govore, a drugo rade. (R) 0,684 0,675 0,582

6. Često raspravljano o tome tko je što rekao od članova obitelji. (R) 0,492 0,151 0,221


0,415 0,541 0,611

8. Članovi moje obitelji međusobno vrlo malo razgovaraju. (R) 0,449 0,541 0,526

9. Svi smo uznemireni kada je jedan član obitelji uznemiren. (R) 0,163 -0,045 -0,105

10. Članovi moje obitelji povjeravaju se jedni drugima. 0,681 0,634 0,669

11. U mojoj obitelji otvoreno se razgovara o svim problemima. 0,817 0,651 0,676

12. U mojoj obitelji ne pokazujemo kada smo ljuti. (R) 0,186 0,237 -0,030


0,756 0,504 0,707

14. Svi članovi moje obitelji pokazuju kako se osjećaju. 0,424 0,523 0,508

15. Pričamo o drugim članovima obitelji kada oni nisu prisutni. (R) 0,245 0,214 0,076

16. Svi smo tužni ako se jednom članu obitelji nešto loše dogodilo. 0,546 0,138 0,280

17. U mojoj obitelji razgovori često završe svađom. (R) 0,309 0,567 0,500

18. Često se zapravo samo pravimo da slušamo jedni druge. (R) 0,703 0,657 0,573

19. Članovi moje obitelji vrlo malo poštuju jedni druge. (R) 0,433 0,560 0,554

20. Razgovori u obitelji počnu s jednom temom, a završe s drugom. (R) 0,391 0,493 0,483



Napomena. A-adolescent, M-majka, O-otac, R-obrnuto bodovanje

208

Tablica 6. Deskriptivna statistika, korelacija pojedine čestice s ukupnim rezultatom i pouzdanost za Subskalu obiteljska komunikacija (predistraživanje)



1. Međusobno razgovaramo o problemima koje imamo.

3,51 (0,70)

3,61 (0,54)

3,56 (0,55)

0,489 0,507 0,474

2. U mojoj obitelji svi mogu reći svoje mišljenje. 3,78

(0,52) 3,83

(0,38) 3,86

(0,35) 0,571 0,480 0,501

3. Članovi moje obitelji slušaju jedni druge tijekom razgovora.

3,69 (0,58)

3,46 (0,62)

3,43 (0,64)

0,597 0,545 0,497

4. Svađamo se većinu vremena kad smo kod kuće. (R)

3,61 (0,67)

3,63 (0,58)

3,61 (0,61)

0,072 0,412 0,507

5. Članovi moje obitelji jedno govore, a drugo rade. (R)

3,46 (0,78)

3,57 (0,70)

3,61 (0,67)

0,621 0,624 0,545

6. Često raspravljano o tome tko je što rekao od članova obitelji. (R)

2,84 (0,81)

2,80 (0,85)

2,99 (0,89)

0,454 0,152 0,228


3,31 (0,89)

3,37 (0,81)

3,42 (0,80)

0,359 0,493 0,585

8. Članovi moje obitelji međusobno vrlo malo razgovaraju. (R)

3,67 (0,50)

3,62 (0,76)

3,55 (0,75)

0,418 0,459 0,441

9. Svi smo uznemireni kada je jedan član obitelji uznemiren. (R)

2,73 (0,95)

2,12 (0,98)

2,22 (0,98)

0,115 -0,110 -0,105

10. Članovi moje obitelji povjeravaju se jedni drugima.

3,63 (0,67)

3,39 (0,59)

3,36 (0,56)

0,570 0,493 0,474

11. U mojoj obitelji otvoreno se razgovara o svim problemima.

3,58 (0,74)

3,51 (0,60)

3,51 (0,57)

0,736 0,524 0,502

12. U mojoj obitelji ne pokazujemo kada smo ljuti. (R)

2,82 (0,97)

3,08 (0,83)

2,94 (0,85)

0,062 0,121 -0,089


3,54 (0,68)

3,46 (0,66)

3,53 (0,57)

0,636 0,368 0,555

14. Svi članovi moje obitelji pokazuju kako se osjećaju.

3,55 (0,56)

3,53 (0,55)

3,42 (0,62)

0,336 0,356 0,314

15. Pričamo o drugim članovima obitelji kada oni nisu prisutni. (R)

2,93 (0,93)

2,63 (0,88)

2,71 (0,90)

0,201 0,205 0,163

16. Svi smo tužni ako se jednom članu obitelji nešto loše dogodilo.

3,79 (0,54)

3,79 (0,52)

3,78 (0,53)

0,454 0,078 0,176

17. U mojoj obitelji razgovori često završe svađom. (R)

3,63 (0,57)

3,42 (0,70)

3,34 (0,75)

0,214 0,498 0,402

18. Često se zapravo samo pravimo da slušamo jedni druge. (R)

3,48 (0,73)

3,55 (0,62)

3,58 (0,64)

0,622 0,553 0,511

19. Članovi moje obitelji vrlo malo poštuju jedni druge. (R)

3,87 (0,34)

3,79 (0,57)

3,81 (0,51)

0,313 0,524 0,501

20. Razgovori u obitelji počnu s jednom temom, a završe s drugom. (R)

2,31 (1,00)

3,00 (0,83)

3,12 (0,79)

0,340 0,406 0,406

Cronbach α 0,81 0,79 0,78


209

Tablica 7. Zasićenja prvom komponentom za subskalu Interpersonalne snage (predistraživanje)

Čestica A M O R

10. Svoju ljutnju mogu izraziti na pravi način. 0,685 0,544 0,573 0,794

12. Ako povrijedim ili uzrujam druge, ja im se ispričam. 0,709 0,495 0,556 0,749

16. Kad sam povrijeđen, ostajem smiren. 0,281 0,600 0,542 0,746

17. Razmišljam što bi se moglo dogoditi prije nego što odlučim nešto učiniti. 0,523 0,729 0,614 0,879

18. Prihvaćam kritiku. 0,687 0,638 0,430 0,876

28. Prihvaćam odgovornost za svoje postupke. 0,605 0,631 0,521 0,796

30. Prihvaćam kad (iz)gubim u nekoj igri. 0,394 0,511 0,542 0,717

33. Znam dobro slušati druge. 0,620 0,443 0,505 0,516

35. Priznam kada pogriješim. 0,558 0,682 0,705 0,880

37. Mogu se nositi s time kad mi se kaže “ne”. 0,617 0,622 0,670 0,764

43. Poštujem prava drugih. 0,468 0,716 0,689 0,842

44. Dijelim stvari s drugima. 0,437 0,523 0,575 0,437

46. Kada nešto krivo napravim, ja se ispričam. 0,607 0,648 0,771 0,821

49. Ljubazan sam prema drugima. 0,472 0,631 0,698 0,657

50. Znam primjereno razgovarati. 0,558 0,559 0,559 0,650

karakteristični korijen (Λ) 4,71 5,47 5,46 8,49

postotak objašnjenje varijance 31,37 36,44 36,40 56,59 Napomena. A-adolescent, M-majka, O-otac, R-razrednik. Ova skala zaštićena je autorskim pravima i niti jedan dio ne smije se reproducirati i/ili koristiti bez dozvole izdavača. Za potrebe ovog istraživanja dobiveno je odobrenje izdavača za korištenje skale.

Tablica 8. Povezanost pojedine čestica s ukupnim rezultatom na subskali Interpersonalne snage (predistraživanje)

A M O R Čestica

rit rit rit rit

10. Svoju ljutnju mogu izraziti na pravi način. 0,58 0,50 0,54 0,75

12. Ako povrijedim ili uzrujam druge, ja im se ispričam. 0,64 0,43 0,51 0,70

16. Kad sam povrijeđen, ostajem smiren. 0,35 0,53 0,48 0,70

17. Razmišljam što bi se moglo dogoditi prije nego što odlučim nešto učiniti. 0,41 0,64 0,53 0,86

18. Prihvaćam kritiku. 0,60 0,58 0,39 0,85

28. Prihvaćam odgovornost za svoje postupke. 0,47 0,55 0,46 0,76

30. Prihvaćam kad (iz)gubim u nekoj igri. 0,36 0,44 0,50 0,67

33. Znam dobro slušati druge. 0,48 0,37 0,44 0,51

35. Priznam kada pogriješim. 0,49 0,60 0,62 0,85

37. Mogu se nositi s time kad mi se kaže “ne”. 0,52 0,55 0,61 0,72

43. Poštujem prava drugih. 0,39 0,61 0,57 0,81

44. Dijelim stvari s drugima. 0,36 0,44 0,47 0,38

46. Kada nešto krivo napravim, ja se ispričam. 0,54 0,56 0,68 0,78

49. Ljubazan sam prema drugima. 0,32 0,53 0,60 0,64

50. Znam primjereno razgovarati. 0,42 0,49 0,45 0,59 Napomena. A-adolescent, M-majka, O-otac, R-razrednik. Ova skala zaštićena je autorskim pravima i niti jedan dio ne smije se reproducirati i/ili koristiti bez dozvole

210

izdavača. Za potrebe ovog istraživanja dobiveno je odobrenje izdavača za korištenje skale.

Tablica 9. Deskriptivna statistika za čestice subskale Interpersonalne snage (predistraživanje)

Čestica A M O R

M Sd M Sd M Sd M Sd

10. Svoju ljutnju mogu izraziti na pravi način. 2,21 0,69 2,08 0,67 2,10 0,77 2,29 0,65

12. Ako povrijedim ili uzrujam druge, ja im se ispričam. 2,54 0,66 2,54 0,62 2,50 0,62 2,46 0,62

16. Kad sam povrijeđen, ostajem smiren. 1,95 0,77 1,81 0,71 1,91 0,71 2,19 0,67

17. Razmišljam što bi se moglo dogoditi prije nego što odlučim nešto učiniti.

1,95 0,86 2,24 0,71 2,14 0,65 2,31 0,66

18. Prihvaćam kritiku. 2,13 0,84 2,16 0,62 2,13 0,64 2,35 0,63

28. Prihvaćam odgovornost za svoje postupke. 2,49 0,62 2,36 0,66 2,38 0,62 2,43 0,69

30. Prihvaćam kad (iz)gubim u nekoj igri. 2,30 0,85 2,05 0,71 2,05 0,81 2,31 0,59

33. Znam dobro slušati druge. 2,58 0,61 2,28 0,57 2,28 0,62 2,46 0,58

35. Priznam kada pogriješim. 2,29 0,73 2,16 0,66 2,20 0,62 2,19 0,71

37. Mogu se nositi s time kad mi se kaže “ne”. 2,24 0,73 2,09 0,68 2,16 0,72 2,38 0,61

43. Poštujem prava drugih. 2,74 0,44 2,78 0,48 2,78 0,44 2,63 0,59

44. Dijelim stvari s drugima. 2,57 0,63 2,76 0,42 2,76 0,46 2,71 0,46

46. Kada nešto krivo napravim, ja se ispričam. 2,46 0,71 2,20 0,60 2,29 0,75 2,46 0,58

49. Ljubazan sam prema drugima. 2,70 0,49 2,68 0,52 2,70 0,49 2,56 0,54

50. Znam primjereno razgovarati. 2,77 0,53 2,73 0,55 2,73 0,48 2,69 0,51

Napomena. A-adolescent, M-majka, O-otac, R-razrednik. Ova skala zaštićena je autorskim pravima i niti jedan dio ne smije se reproducirati i/ili koristiti bez dozvole izdavača. Za potrebe ovog istraživanja dobiveno je odobrenje izdavača za korištenje skale.

211

Tablica 10. Faktorska struktura završne verzije (21 čestica) Skale obiteljskog funkcioniranja: standardizirana zasićenja iz konfirmatornih

faktorskih analiza

Adolescenti Majke Očevi

Faktor: Kohezija T1 T2 T1 T2 T1 T2

U mojoj obitelji postoji osjećaj zajedništva. (koh1) 0,676 0,631 0,640 0,750 0,740 0,811

Članovi moje obitelji vrlo malo se međusobno druže. (koh2) R 0,582 0,571 0,402 0,600 0,463 0,526

Radije provodimo vrijeme sa svojim prijateljima nego jedni s drugima. (koh3) R 0,526 0,597 0,498 0,496 0,422 0,619

Postoji vrlo malo aktivnosti koje radimo zajedno kao obitelj. (koh4) R 0,474 0,547 0,472 0,511 0,473 0,542

Članovi moje obitelji podrška su jedni drugima. (koh12) 0,560 0,668 0,768 0,694 0,664 0,723

Članovi moje obitelji međusobno su bliski. (koh14) 0,681 0,755 0,733 0,639 0,788 0,769

Moja obitelj je svakom svom članu izvor podrške. (koh15) 0,586 0,637 0,755 0,730 0,813 0,774

Faktor: Fleksibilnost

Članovi moje obitelji prilagođavaju se jedni drugima. (fle1) 0,490 0,559 0,603 0,597 0,659 0,674

Moja obitelj se dobro nosi sa životnim problemima. (fle3) 0,464 0,517 0,633 0,504 0,638 0,796

U mojoj obitelji sukobe nastojimo riješiti tako da se nakon njih nitko ne osjeća loše. (fle4) 0,488 0,691 0,721 0,499 0,787 0,769

U mojoj obitelji djeca i roditelji zajedno donose odluke važne za cijelu obitelj. (fle5) 0,613 0,523 0,603 0,595 0,567 0,660

U mojoj obitelji samo jedna osoba donosi odluke. (fle6) R 0,414 0,491 0,423 0,587 0,410 0,492

Pravila ponašanja u mojoj obitelji prečesto se mijenjaju. (fle8) R 0,347 0,407 0,439 0,552 0,520 0,575

Netko od članova moje obitelji ne može se prilagoditi drugim članovima. (fle14) R 0,431 0,595 0,589 0,632 0,539 0,606

Faktor: Komunikacija

Međusobno razgovaramo o problemima koje imamo. (kom1) 0,724 0,795 0,768 0,581 0,685 0,694

U mojoj obitelji svi mogu reći svoje mišljenje. (kom2) 0,701 0,790 0,640 0,608 0,702 0,582

Članovi moje obitelji slušaju jedni druge tijekom razgovora. (kom3) 0,678 0,746 0,725 0,725 0,647 0,771

Članovi moje obitelji međusobno vrlo malo razgovaraju. (kom7) R 0,558 0,607 0,598 0,575 0,561 0,654

Članovi moje obitelji povjeravaju se jedni drugima. (kom8) 0,613 0,696 0,702 0,686 0,658 0,720

U mojoj obitelji otvoreno se razgovara o svim problemima. (kom9) 0,647 0,637 0,768 0,681 0,731 0,673

Često se zapravo samo pravimo da slušamo jedni druge. (kom13) R 0,482 0,526 0,477 0,624 0,560 0,685

Napomena. T1 - prva vremenska točka prikupljanja podataka, T2 - druga vremenska točka prikupljanja podataka, R - obrnuto bodovanje

212

Tablica 11. Povezanosti čestica s ukupnim rezultatima na subskalama obiteljske kohezije, fleksibilnosti i komunikacije


Kohezija T1 T2 T1 T2 T1 T2

U mojoj obitelji postoji osjećaj zajedništva. (koh1) 0,575 0,562 0,541 0,647 0,630 0,709

Članovi moje obitelji vrlo malo se međusobno druže. (koh2) R 0,529 0,573 0,463 0,599 0,533 0,530

Radije provodimo vrijeme sa svojim prijateljima nego jedni s drugima. (koh3) R 0,502 0,595 0,548 0,522 0,501 0,624

Postoji vrlo malo aktivnosti koje radimo zajedno kao obitelj. (koh4) R 0,485 0,541 0,530 0,561 0,525 0,565

Članovi moje obitelji podrška su jedni drugima. (koh12) 0,460 0,569 0,638 0,601 0,570 0,627

Članovi moje obitelji međusobno su bliski. (koh14) 0,562 0,638 0,585 0,543 0,618 0,664

Moja obitelj je svakom svom članu izvor podrške. (koh15) 0,422 0,544 0,605 0,585 0,635 0,671

Fleksibilnost

Članovi moje obitelji prilagođavaju se jedni drugima. (fle1) 0,359 0,429 0,472 0,471 0,543 0,538

Moja obitelj se dobro nosi sa životnim problemima. (fle3) 0,355 0,420 0,539 0,457 0,545 0,680

U mojoj obitelji sukobe nastojimo riješiti tako da se nakon njih nitko ne osjeća loše. (fle4) 0,331 0,566 0,591 0,398 0,671 0,662

U mojoj obitelji djeca i roditelji zajedno donose odluke važne za cijelu obitelj. (fle5) 0,431 0,420 0,523 0,574 0,481 0,632

U mojoj obitelji samo jedna osoba donosi odluke. (fle6) R 0,372 0,487 0,382 0,492 0,368 0,522

Pravila ponašanja u mojoj obitelji prečesto se mijenjaju. (fle8) R 0,288 0,403 0,408 0,473 0,471 0,516

Netko od članova moje obitelji ne može se prilagoditi drugim članovima. (fle14) R 0,376 0,484 0,545 0,543 0,469 0,555

Komunikacija

Međusobno razgovaramo o problemima koje imamo. (kom1) 0,645 0,734 0,658 0,497 0,621 0,659

U mojoj obitelji svi mogu reći svoje mišljenje. (kom2) 0,585 0,723 0,543 0,545 0,631 0,545

Članovi moje obitelji slušaju jedni druge tijekom razgovora. (kom3) 0,617 0,688 0,641 0,647 0,570 0,717

Članovi moje obitelji međusobno vrlo malo razgovaraju. (kom7) R 0,461 0,534 0,553 0,515 0,545 0,599

Članovi moje obitelji povjeravaju se jedni drugima. (kom8) 0,527 0,665 0,612 0,604 0,577 0,631

U mojoj obitelji otvoreno se razgovara o svim problemima. (kom9) 0,570 0,594 0,645 0,625 0,646 0,622

Često se zapravo samo pravimo da slušamo jedni druge. (kom13) R 0,441 0,489 0,441 0,545 0,504 0,609


213

Tablica 12. Aritmetičke sredine i standarde devijacije čestica završne verzije Skale obiteljskog funkcioniranja


Kohezija T1

M (Sd) T2

M (Sd) T1

M (Sd) T2

M (Sd) T1

M (Sd) T2

M (Sd)

U mojoj obitelji postoji osjećaj zajedništva. (koh1) 3,78 (0,46) 3,63 (0,58) 3,64 (0,52) 3,61 (0,53) 3,63 (0,54) 3,63 (0,57)

Članovi moje obitelji vrlo malo se međusobno druže. (koh2) R 3,51 (0,73) 3,38 (0,81) 3,30 (0,81) 3,20 (0,81) 3,32 (0,79) 3,27 (0,80)

Radije provodimo vrijeme sa svojim prijateljima nego jedni s drugima. (koh3) R 3,42 (0,79) 3,35 (0,79) 3,53 (0,70) 3,51 (0,73) 3,50 (0,76) 3,60 (0,64)

Postoji vrlo malo aktivnosti koje radimo zajedno kao obitelj. (koh4) R 3,33 (0,82) 3,14 (0,91) 3,15 (0,81) 3,20 (0,78) 3,24 (0,80) 3,30 (0,76)

Članovi moje obitelji podrška su jedni drugima. (koh12) 3,79 (0,52) 3,72 (0,57) 3,72 (0,51) 3,70 (0,56) 3,73 (0,49) 3,65 (0,60)

Članovi moje obitelji međusobno su bliski. (koh14) 3,76 (0,50) 3,65 (0,62) 3,68 (0,55) 3,70 (0,50) 3,70 (0,55) 3,66 (0,58)

Moja obitelj je svakom svom članu izvor podrške. (koh15) 3,73 (0,57) 3,61 (0,67) 3,69 (0,55) 3,70 (0,53) 3,71 (0,49) 3,68 (0,58)

Fleksibilnost

Članovi moje obitelji prilagođavaju se jedni drugima. (fle1) 3,44 (0,76) 3,37 (0,75) 3,36 (0,60) 3,36 (0,62) 3,35 (0,59) 3,33 (0,68)

Moja obitelj se dobro nosi sa životnim problemima. (fle3) 3,49 (0,66) 3,49 (0,65) 3,41 (0,56) 3,39 (0,55) 3,38 (0,57) 3,39 (0,62)

U mojoj obitelji sukobe nastojimo riješiti tako da se nakon njih nitko ne osjeća loše. (fle4) 3,64 (0,67) 3,60 (0,62) 3,39 (0,65) 3,44 (0,62) 3,42 (0,62) 3,43 (0,62)

U mojoj obitelji djeca i roditelji zajedno donose odluke važne za cijelu obitelj. (fle5) 3,49 (0,72) 3,24 (0,89) 3,23 (0,67) 3,34 (0,61) 3,15 (0,72) 3,18 (0,70)

U mojoj obitelji samo jedna osoba donosi odluke. (fle6) R 3,71 (0,61) 3,59 (0,77) 3,64 (0,65) 3,63 (0,68) 3,59 (0,68) 3,56 (0,73)

Pravila ponašanja u mojoj obitelji prečesto se mijenjaju. (fle8) R 3,49 (0,77) 3,44 (0,78) 3,40 (0,76) 3,44 (0,74) 3,37 (0,75) 3,43 (0,78)

Netko od članova moje obitelji ne može se prilagoditi drugim članovima. (fle14) R 3,56 (0,78) 3,47 (0,84) 3,47 (0,77) 3,49 (0,81) 3,54 (0,73) 3,56 (0,72)

Komunikacija

Međusobno razgovaramo o problemima koje imamo. (kom1) 3,61 (0,66) 3,51 (0,71) 3,56 (0,58) 3,59 (0,56) 3,56 (0,57) 3,52 (0,57)

U mojoj obitelji svi mogu reći svoje mišljenje. (kom2) 3,81 (0,46) 3,70 (0,63) 3,77 (0,44) 3,76 (0,49) 3,75 (0,47) 3,70 (0,48)

Članovi moje obitelji slušaju jedni druge tijekom razgovora. (kom3) 3,66 (0,57) 3,61 (0,62) 3,48 (0,58) 3,48 (0,60) 3,47 (0,59) 3,46 (0,62)

Članovi moje obitelji međusobno vrlo malo razgovaraju. (kom7) R 3,71 (0,58) 3,66 (0,63) 3,58 (0,68) 3,58 (0,74) 3,55 (0,67) 3,61 (0,65)

Članovi moje obitelji povjeravaju se jedni drugima. (kom8) 3,54 (0,67) 3,43 (0,71) 3,42 (0,61) 3,41 (0,60) 3,35 (0,63) 3,36 (0,63)

U mojoj obitelji otvoreno se razgovara o svim problemima. (kom9) 3,55 (0,64) 3,36 (0,75) 3,55 (0,60) 3,51 (0,63) 3,51 (0,58) 3,45 (0,61)

Često se zapravo samo pravimo da slušamo jedni druge. (kom13) R 3,56 (0,70) 3,47 (0,76) 3,46 (0,72) 3,51 (0,72) 3,49 (0,69) 3,54 (0,68)


214

Tablica 13. Povezanost među pogreškama procjena adolescenata, majki i očeva iz

konfirmatorno faktorskog modela povezanih jedinstvenosti za procjene adolescenta, majki i

očeva o tri dimenzije obiteljskog funkcioniranja (Slika 4.1.)

Prvo mjerenje Drugo mjerenje

Koh,A - Fle,A 0,616** 0,623**

Koh,A - Kom,A 0,661** 0,677**

Fle,A - Kom,A 0,664** 0,667**

Koh,M - Fle,M 0,308** 0,468**

Koh,M - Kom,M 0,362** 0,567**

Fle,AM - Kom,M 0,416** 0,581**

Koh,O - Fle,O 0,295* 0,571**

Koh,O - Kom,O 0,272* 0,463**

Fle,O - Kom,O 0,518** 0,495**

Koh,M - Koh,O 0,344** 0,066 n.z.

Fle,M - Fle,O 0,268** 0,055 n.z.

Kom,M - Kom,O 0,162 n.z. 0,165 n.z.

Koh-kohezija, Fle-fleksibilnost, Kom-komunikacija, A-adolescent, M-majka, O-otac

* p < 0,05; ** p < 0,01; n.z. - nije značajno

Tablica 14. Rezultati testiranja invarijatnosti konfirmatorno faktorskog modela povezanih

jedinstvenosti za procjene adolescenta, majki i očeva o tri dimenzije obiteljskog

funkcioniranja (Slika 4.1.) s obzirom na odgovore prikupljene u prvom i drugom mjerenju




3. struktura + zasićenja + odsječci 41,117 (36)* 15,004 (6) 2,3 0,020 2,3 0,998 0,019 0,056

* p < 0,01

215

Tablica 15. Faktorska struktura Skale sigurnosti u obiteljski sustav: standardizirana zasićenja

iz konfirmatornih faktorskih analiza

Čestica Prvo mjerenje Drugo mjerenje Faktor: Preokupirani obrazac sifs 2 0,538 0,670 sifs 6 0,550 0,522 sifs 7 0,640 0,761 sifs 9 0,566 0,626 sifs 13 0,715 0,759 sifs 14 0,480 0,452 sifs 15 0,587 0,624 sifs 21 0,678 0,780 Faktor: Sigurni obrazac sifs 1 0,692 0,805 sifs 12 0,586 0,513 sifs 5 0,478 0,698 sifs 8 0,363 0,345 sifs 16 0,566 0,684 sifs 19 0,782 0,792 sifs 20 0,732 0,742 Faktor: Odbijajući obrazac sifs 3 0,750 0,704 sifs 4 0,466 0,557 sifs 10 0,525 0,662 sifs 11 0,497 0,555 sifs 17 0,514 0,513 sifs 18 0,314 0,426 sifs 22 0,705 0,786

216

Tablica 16. Zasićenja iz komponentnih analiza provedenih za pojedine subskale Skale za procjenu ponašanja i emocija za prvo i drugo mjerenje u uzorku adolescenata, majki, očeva i razrednika Prva vremenska točka prikupljanja podataka Druga vremenska točka prikupljanja podataka A M O R A M O R Interpresonalna snaga bers10 0,419 0,625 0,604 0,781 0,456 0,655 0,662 0,718 bers12 0,627 0,538 0,634 0,745 0,548 0,613 0,551 0,812 bers16 0,433 0,644 0,645 0,780 0,517 0,577 0,593 0,729 bers17 0,579 0,703 0,712 0,826 0,543 0,699 0,702 0,850 bers18 0,559 0,686 0,697 0,806 0,611 0,719 0,764 0,887 bers28 0,596 0,673 0,696 0,802 0,678 0,699 0,783 0,836 bers30 0,551 0,583 0,564 0,769 0,529 0,584 0,518 0,805 bers33 0,599 0,580 0,578 0,758 0,594 0,616 0,610 0,846 bers35 0,728 0,708 0,692 0,846 0,709 0,726 0,764 0,871 bers37 0,542 0,706 0,594 0,739 0,570 0,568 0,692 0,828 bers43 0,704 0,690 0,679 0,835 0,738 0,635 0,622 0,809 bers44 0,601 0,547 0,550 0,699 0,539 0,593 0,612 0,781 bers46 0,716 0,684 0,708 0,805 0,718 0,701 0,723 0,859 bers49 0,638 0,541 0,678 0,817 0,577 0,564 0,602 0,837 bers50 0,603 0,599 0,595 0,727 0,608 0,430 0,624 0,770 Intrapersonalna snaga bers5 0,510 0,602 0,653 0,715 0,505 0,628 0,692 0,762 bers8 0,362 0,533 0,535 0,704 0,584 0,532 0,590 0,749 bers20 0,527 0,442 0,512 0,430 0,562 0,279 0,578 0,339 bers21 0,465 0,519 0,535 0,679 0,494 0,423 0,523 0,656 bers22 0,453 0,443 0,541 0,632 0,418 0,432 0,524 0,681 bers26 0,444 0,685 0,632 0,698 0,530 0,675 0,708 0,706 bers27 0,459 0,612 0,659 0,704 0,657 0,612 0,621 0,732 bers32 0,533 0,481 0,508 0,755 0,638 0,526 0,539 0,713 bers38 0,443 0,579 0,598 0,610 0,648 0,463 0,532 0,774 bers42 0,718 0,635 0,704 0,770 0,663 0,619 0,630 0,833 bers48 0,473 0,667 0,682 0,780 0,568 0,681 0,681 0,817 Školsko funkcioniranje bers14 0,450 0,445 0,538 0,823 0,582 0,544 0,496 0,843 bers24 0,730 0,856 0,762 0,913 0,727 0,764 0,842 0,925 bers31 0,742 0,812 0,807 0,904 0,777 0,849 0,844 0,908 bers39 0,723 0,836 0,816 0,873 0,760 0,775 0,774 0,900 bers40 0,407 0,678 0,624 0,826 0,537 0,763 0,731 0,823 bers41 0,443 0,644 0,654 0,821 0,528 0,506 0,645 0,814 bers47 0,691 0,798 0,744 0,896 0,672 0,776 0,787 0,905 bers51 0,217 0,342 0,397 0,512 0,411 0,333 0,495 0,317 bers52 0,570 0,811 0,801 0,865 0,641 0,844 0,806 0,935 Afektivna snaga bers3 0,524 0,582 0,625 0,531 0,535 0,589 0,581 0,763 bers6 0,450 0,392 0,421 0,701 0,638 0,526 0,523 0,662 bers9 0,580 0,616 0,643 0,726 0,597 0,562 0,619 0,748 bers13 0,441 0,727 0,729 0,774 0,643 0,718 0,738 0,730 bers23 0,699 0,579 0,621 0,774 0,738 0,663 0,704 0,826 bers25 0,608 0,650 0,762 0,768 0,667 0,617 0,756 0,760 bers34 0,545 0,554 0,699 0,811 0,582 0,497 0,657 0,712 Obiteljska uključenost bers1 0,531 0,599 0,702 0,754 0,694 0,712 0,608 0,780 bers2 0,370 0,443 0,443 0,566 0,383 0,455 0,342 0,773 bers4 0,407 0,406 0,543 0,634 0,307 0,530 0,508 0,648 bers7 0,679 0,733 0,720 0,870 0,776 0,753 0,648 0,848 bers11 0,507 0,593 0,612 0,797 0,538 0,694 0,689 0,818 bers15 0,775 0,708 0,708 0,866 0,763 0,710 0,766 0,873 bers19 0,472 0,425 0,387 0,534 0,283 0,446 0,383 0,591 bers29 0,635 0,541 0,617 0,776 0,684 0,510 0,509 0,505 bers36 0,606 0,678 0,677 0,876 0,696 0,760 0,754 0,912 bers45 0,673 0,681 0,720 0,783 0,625 0,770 0,741 0,776

217

0,892/0,851/0,930/0,909

Parcela 1

Parcela 2

Parcela 3

Parcela 2

Parcela 3

Parcela 1

Parcela 2

Parcela 3

Parcela 1

Parcela 1

Parcela 2

Parcela 3

Parcela 1

Parcela 2

Parcela 3

Indeks snage Intra. s.

0,798/0,841/0,829/0,799

0,591/0,694/0,737/0,834

Inter. s.

Uklju. obit.

Afek. s.

Škol. funk.

Slika 1. Rezultati konfirmatornih faktorskih analiza za Skalu procjene ponašanja i emocija za uzorak adolescenata, majki, očeva i razrednika za prvu vremensku točku prikupljanja podataka Napomena. Inter. s. - Interpresonalna snaga, Uklju. obit. - uključenost u obitelj, Intra. s. - Intarpersonalna snaga, Škol.funk. - Školsko funkcioniranje, Afek. s. - Afektivna snaga. Zasićenja i pogreške prikazane su na sljedeći način: Adolescent/Majka/Otac/Razrednik.

0,844/0,878/0,870/0,948

0,826/0,873/0,895/0,924

0,855/0,861/0,855/0,942

0,875/0,912/0,921/0,857

0,234/0,169/0,152/0,265

0,771/0,803/,0862/0,934

0,655/0,677/0,728/0,807

0,674/0,706/0,727/0,787

0,149/0,097/0,072/0,235

0,922/0,950/0,963/0,875

0,690/0,731/0,744/0,821 0,204/0,276/0,134/0,174

0,740/0,906/0,860/0,968

0,866/0,875/0,869/0,936

0,738/0,850/0,819/0,909

0,490/0,535/0,490/0,504

0,714/0,682/0,714/0,705

0,788/0,724/0,783/0,828

0,692/0,668/0,722/0,797

0,632/0,581/0,701/0,813

0,240/0,276/0,125/0,073

0,872/0,851/0,936/0,963

218

0,894/0,934/0,948/0,910

Parcela 1

Parcela 2

Parcela 3

Parcela 2

Parcela 3

Parcela 1

Parcela 2

Parcela 3

Parcela 1

Parcela 1

Parcela 2

Parcela 3

Parcela 1

Parcela 2

Parcela 3

Indeks snage Intra. s.

0,755/0,732/0,790/0,888

0,669/0,720/0,746/0,880

Inter. s.

Uklju. obit.

Afek. s.

Škol. funk.

Slika 2. Rezultati konfirmatornih faktorskih analiza za Skalu procjene ponašanja i emocija za uzorak adolescenata, majki, očeva i razrednika za drugu vremensku točku prikupljanja

podataka Napomena. Inter. s. - Interpresonalna snaga, Uklju. obit. - uključenost u obitelj, Intra. s. - Intarpersonalna snaga, Škol.funk. - Školsko funkcioniranje, Afek. s. - Afektivna snaga. Zasićenja i pogreške prikazane su na sljedeći način: Adolescent/Majka/Otac/Razrednik.

0,885/0,862/0,892/0,962

0,814/0,807/0,861/0,948

0,832/0,870/0,878/0,946

0,864/0,909/0,915/0,876

0,254/0,173/0,164/0,232

0,726/0,870/0,859/0,935

0,665/0,702/0,712/0,817

0,612/0,718/0,683/0,842

0,173/0,089/0,114/0,154

0,909/0,955/0,941/0,920

0,667/0,692/0,761/0,860 0,201/0,127/0,102/0,173

0,720/0,827/0,890/0,951

0,849/0,918/0,847/0,966

0,673/0,718/0,842/0,900

0,463/0,560/0,567/0,443

0,733/0,663/0,658/0,746

0,802/0,758/0,744/0,887

0,641/0,558/0,722/0,784

0,705/0,664/0,694/0,844

0,203/0,092/0,035/0,022

0,893/0,953/0,982/0,989

219

8. Letak za djecu i roditelje

Imate li nekih pitanja o istraživanju i rezultatima?

Možete me kontaktirati putem elektronske pošte ([email protected]) ili putem telefona (01/4886-829).

Marina Merkaš, dipl. psiholog Institut društvenih znanosti Ivo Pilar

Marulićev trg 19/1 10 000 Zagreb

Svoj djeci i svim roditeljima zahvaljujem na sudjelovanju u

ovom istraživanju!

Istraživanje

ULOGA OBITELJI U RAZVOJU SOCIJALNE KOMPETENCIJE ADOLESCENATA

Što pokazuju rezultati istraživanja u kojem ste sudjelovali?

Letak za djecu i roditelje

220

Tko je sudjelovao, kako i kada?

- travanj - svibanj 2009. godine - 116 učenika 6. i 7. razreda i njihova oba

roditelja iz triju osnovnih škola u Zagrebu

- veljača - lipanj 2010. godine i veljača - lipanj 2011. godine - 369 učenika,

njihovi roditelji i razrednici iz šest osnovnih škola u Zagrebu, u Varaždinu i

u Soblincu (OŠ dr. Ante Starčevića, OŠ

Vjenceslava Novaka, OŠ „Vukomerec“, OŠ Ivana

Granđe, II OŠ Varaždin, IV OŠ Varaždin)

- učenici, roditelji i razrednici popunili su upitnike u kojima su odgovarali na

razna pitanja o obitelji i socijalnoj kompetenciji djece

Najšire shvaćeno, socijalna kompetencija je sposobnost osobe da postigne

poželjne i izbjegne nepoželjne ishode u različitim socijalnim okruženjima (škola,

krug prijatelja, obitelj). Socijalno kompetentno dijete ima razvijene prijateljske,

pomagačke i suradničke vještine, zna ovladati ljutnjom te riješiti sukobe i

nesuglasice na miran način.

Što smo željeli saznati? I što nam govore rezultati istraživanja?

� Dolazi li socijalno kompetentno dijete iz obitelji koja mu služi kao

“sigurna luka“? Da, socijalno kompetentna djeca odrastaju u obitelji koja je

za njih „sigurna luka“. Djeca koja za sebe kažu da su socijalno kompetentna

te koju roditelji, razrednici i vršnjaci procijene kao socijalno kompetentnu,

ujedno dolaze iz obitelji koje obilježava zajedništvo, dobra komunikacija

među članovima obitelji i jasna pravila ponašanja u obitelj.

� Jesu li obilježja obitelji povezana s tim kako se dijete osjeća u obitelji?

Da, obilježja obitelji povezana su s tim kako se dijete osjeća u obitelji. Ako

je obitelj sigurna okolina za rast i razvoj (postoji zajedništvo, pomoć i

podrška među članovima obitelji), dijete će se osjećati sigurno u obitelji i

moći će razvijati svoje sposobnosti i potencijale.

� Kako se mijenja dijete, a kako njegova obitelj na pragu adolescencije?

Rezultati pokazuju da se i dijete i njegova obitelj mijenjaju kako dijete

odrasta - ulazi u pubertet i adolescenciju. Te promjene u ponašanju djece i u

obiteljskim odnosima (za neke na bolje, a za neke na lošije) opažaju i djeca i

njihovi roditelji, ali i razrednici i vršnjaci. Za većinu je djece razdoblje od

11. do 14. godine života zahtjevno zbog novih razvojnih izazova, kao i

različitih životnih i školskih situacija.

� Može li obitelj oblikovati razvoj djeteta u ranoj adolescenciji? Da,

obiteljski život ima značajan učinak na razvoj djeteta. Dobra komunikacija

među članovima obitelji, zajedništvo, podrška i jasna pravila ponašanja u

obitelji pozitivno pridonose razvoju socijalne kompetencije djece.

� Kako obitelj može pridonijeti razvoju djeteta u ranoj adolescenciji?

Obiteljski život može izravno, ali i neizravno pridonijeti razvoju djece.

Način na koji obitelj živi i odnosi među članovima obitelji mogu stvoriti ili

sigurnu ili nesigurnu okolinu za dijete te na taj način oblikovati i potaknuti

razvoj djeteta u pozitivnom ili negativnom smjeru.

221

9. Sažetak Polazeći od teorije privrženosti, obiteljske sistemske teorije i teorije ekoloških sustava,

svrha je rada bila istražiti odnose između obiteljskog funkcioniranja, sigurnosti adolescenta u

obitelj i socijalne kompetencije adolescenta. Za potrebe rada postavljen je teorijski model

utjecaja obiteljskog funkcioniranja na socijalnu kompetenciju adolescenata, kojim se predviđa

izravan i neizravan - putem osjećaja sigurnosti adolescenta u obitelj - utjecaj obitelji na razvoj

socijalne kompetencije. Provedeno je predistraživanje, u kojem je sudjelovalo 104 djece i

njihova oba roditelja, s ciljem razvoja i validacije Skale obiteljskog funkcioniranja te odabira

čestica za vršnjačke procjene za primjenu u glavnom istraživanju. U glavnom istraživanju

sudjelovalo je 377 djece koja se nalaze u razvojnom razdoblju rane adolescencije, njihova oba

roditelja i razrednici. Nacrt istraživanja uključivao je dvije vremenske točke prikupljanja

podataka od istih sudionika. Za mjerenje obiteljskog funkcioniranja korištena je Skala

obiteljskog funkcioniranja, osjećaj sigurnosti adolescenta u obitelj mjeren je Skalom

sigurnosti u obiteljski sustava (Forman i Davies, 2005), a socijalna kompetencija Skalom za

procjenu ponašanja i emocija (Epstein, 2004). Podatci o obiteljskom funkcioniranju i

socijalnoj kompetenciji prikupljeni su iz više izvora - adolescenti, roditelji, razrednici i

vršnjaci. Obrada rezultata uključivala je složene statističke analize prikladne za podatke

prikupljene iz različitih izvora, u različitim vremenskim točkama i o različitim konstruktima.

Na temelju rezultata istraživanja može se zaključiti kako socijalno kompetentan adolescent

dolazi iz obitelji koja je za njega sigurna okolina za razvoj i koju obilježava visoka razina

kohezije i fleksibilnosti te dobra komunikacija unutar obitelji, bez obzira na izvor procjene ili

vrijeme prikupljanja podataka. Rezultati ukazuju na postojanje značajnih interindividalnih

razlika u intraindividualnim promjena u socijalnoj kompetenciji, osjećaju sigurnosti

adolescenta u obitelj i funkcioniranju obitelji u ranoj adolescenciji, pri čemu su se

intraindividualne promjene kretale od promjena na lošije do promjena na bolje. U prosjeku

dolazi do blagog pogoršanja u socijalnoj kompetenciji, osjećaju sigurnosti u obitelj i

obiteljskom funkcioniranju iz perspektive adolescenata za vrijeme jednogodišnjeg razdoblja

obuhvaćenog istraživanjem. Rezultati istraživanja jasno pokazuju kako obiteljsko

funkcioniranje može izravno i pozitivno pridonijeti objašnjenju promjene u socijalnoj

kompetenciji adolescenta, dok obrnuti smjer utjecaja u ovom istraživanju nije potvrđen.

Nadalje, rezultati istraživanja ne podupiru tezu o longitudinalnom medijacijskom efektu

djetetova osjećaja sigurnosti u obitelj u odnosu obiteljskog funkcioniranja i socijalne

kompetencije djeteta, ali ukazuju na neizravan utjecaj obitelji na razvoj socijalne

222

kompetencije. U radu se o rezultatima istraživanja raspravlja iz perspektiva različitih

teorijskih okvira i dosadašnjih spoznaja uvažavajući dosege korištene metodologije.

Ključne riječi: adolescencija, djeca, obiteljsko funkcioniranje, obitelj, socijalna kompetencija,

osjećaj sigurnosti djeteta u obitelj, teorija privrženosti, teorija ekoloških sustava, sistemska

obiteljska teorija, model latentne promjene, longitudinalno istraživanje

223

10. Summary

The aim of this research was to explore the relations between family functioning, adolescent’s

security in the family system and adolescent social competence, based on the attachment

theory, family systems theory and ecological systems theory. A theoretical model of the effect

of family functioning on adolescent social competence has been developed, that predicts

direct and indirect (i.e. through the adolescent’s feeling of security in the family system)

family effects on development of adolescent social competence. A pilot study was conducted

with 104 children and their parents, in order to develop and validate the Scale of Family

Functioning and select the items for peer ratings in the main study. Participants in the many

study were 377 children in the developmental period of early adolescence, their parents and

theachers. Research design included two waves of data collection with the same participants.

Family functioning was assessed with the Scale of Family Functioning, the child’s feeling of

security in the family system was measured with the Scale of Security in the Family System

(Forman and Davies, 2005), and adolescent social competence was assessed with the

Behavioral and Emotional Rating Scale – 2nd Edition (BERS-2; Epstein, 2004). Data on

family functioning and social competence were collected from various sources – adolescents,

parents, teachers and peers. Data analysis included statistical analyses appropriate for data

collected from multiple sources, across multiple time points and on multiple constructs. Based

on the results of this research, it can be concluded that socially competent adolescent comes

from a family which he/she perceives as a safe environment for his/her development and

which is characterized by high levels of cohesions and flexibility as well as good

communication within the family, regardless of the sources of information or time of data

collection. Results point to significant interindividual differences in intraindividual change in

adolescent social competence, adolescent’s feeling of security in the family system and family

functioning in early adolescence, with intraindividual change ranging from decrease to

increase. On average, from the adolescents’ perspective, there was a slight decrease in social

competence, feeling of security in the family and family functioning over a one year period.

The results of this research show that family functioning can directly and positively contribute

to the explanation of change in social competence, and the reverse effects were not found.

Furthermore, the results do not support the longitudinal mediation effect of adolescent’s

feeling of security in the family system in the relationship between family functioning and

social competence of adolescents, but suggest indirect effects of family functioning on

224

development of social competence in adolescence. The findings are discussed from the

perspectives of different theoretical frameworks and current understanding, taking into

consideration the methodology used in this research.

Key words: adolescence, children, family functioning, family, social competence, child’s

feeling of security in the family, attachment theory, ecological systems theory, family systems

theory, latent change model, longitudinal study

225

11. Životopis autora s popisom objavljenih radova Marina Merkaš, rođena 1982. godine u Virovitici, Hrvatska, nakon završene opće

gimnazije u Slatini, upisala je studij psihologije na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu

2000. godine. Nakon završenog studija psihologije 2005. godine radila je u XVI. gimnaziji u

Zagrebu, na radnom mjestu školskog psihologa, i u Centru za psihotraumu Klinike za

psihijatriju KBC-a Rijeka, na radnom mjestu kliničkog psihologa. Od 2007. godine do danas

zaposlena je u Institutu društvenih znanosti Ivo Pilar u Zagrebu na projektu „Odrednice

roditeljstva, obiteljski odnosi i psihosocijalna dobrobit djece“ kao znanstveni novak - asistent.

Od iste godine do danas sudjeluje u izvođenju nastave na kolegijima iz razvojne psihologije i

psihologije obrazovanja na Studiju psihologije Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu.

Poslijediplomski doktorski studij psihologije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu

upisala je 2007. godine. Završila je prvi stupanj kognitivno-bihevioralne terapije pri

Hrvatskom udruženju za bihevioralno-kognitivne terapije 2006. godine u Rijeci, a od 2008.

godine do danas svoje je znanje proširivala i sudjelujući na dvije ljetne škole i jednoj

metodološkoj radionici iz područja složenih statistički analiza i razvojne psihologije. Od rujna

do prosinca 2011. godine bila je u istraživačkom posjetu Sveučilištu u Gentu, Belgija, gdje je

izrađivala dio svoje doktorske disertacije. Do sada je, u koautorstvu, objavila šest znanstvenih

radova, jedno poglavlje u knjizi i jednu znanstvenu monografiju te sudjelovala na 11

međunarodnih i domaćih skupova. Teme koje obrađuje u svojim radovima i njezini

istraživački interesi primarno dolaze iz područja razvojne psihologije.

Popis do sada objavljenih radova:

1. Brajša-Žganec, A., Franc, R., Merkaš, M., Radačić, I., Šerić, M. i Šikić-Mićanović, L. (2011). Situation analysis of children’s and women’s rights in Croatia. Zagreb: Ured UNICEF-a za Hrvatsku.

2. Merkaš, M., Raboteg-Šarić, Z. i Miljković, D. (2011). The relation of intrinsic and

extrinsic aspirations to adolescent life satisfaction. U I. Brdar (ur.), The Human Pursuit of Well-Being: A Cultural Approach (str.107-119). Dordrecht, NL: Springer.

3. Merkaš, M. i Brajša-Žganec, A. (2011). Children with Different Levels of Hope: Are

There Differences in Their Self-esteem, Life Satisfaction, Social Support, and Family Cohesion? Child Indicators Research, 4, 499-514.

4. Raboteg-Šarić, Z., Merkaš, M. i Majić, M. (2011). Nada i optimizam adolescenata u

odnosu na roditeljski odgojni stil. Napredak: časopis za pedagogijsku teoriju i praksu, 152(3-4), 373-387.

226

5. Raboteg-Šarić, Z., Merkaš, M. i Majić, M. (2011). Family characteristics, hope and

optimism as determinants of academic achievement among adolescents. U D. Miljković i M. Rijavec (ur.), Positive Psychology in Education, Book of Selected Papers (str. 73-88). Zagreb: Učiteljski fakultet Sveučilišta u Zagrebu & ECNSI.

6. Brajša-Žganec, A. i Merkaš, M. (2010). Razlike u nekim individualnim i obiteljskim

obilježjima između zaposlenih i nezaposlenih mladih bez završene srednje škole. Društvena istraživanja, 19(4/5), 691-708.

7. Brajša-Žganec, A., Merkaš, M. i Šverko, I. (2010). Quality of life and leisure

activities: How do leisure activities contribute to subjective well-being? Social Indicators Research, 102, 81-91.

8. Subotić, S., Brajša-Žganec, A. i Merkaš, M. (2008). Školski stres i neka obilježja

ličnosti kao prediktori suicidalnosti adolescenata. Psihologijske teme, 17(1), 111-131.

uloga obitelji u razvoju socijalne kompetencije …ovo istraživanje ne bi bilo mogu će provesti -...

Documents