1

2

Večernjakova biblioteka Kolo II. Kriminalistički romani Knjiga 7.

3

Preveo s engleskog: Tomislav Odlešić Naslov izvornika: Mickey Spillane Kiss Me Deadly

This edition published by arrangement with Dutton, a member of Penguin

Group (USA) Inc. copyright © E. E Dutton & Co., Inc. 1952 copyright © renewed Mickey

Spillane, 1980 copyright © 2004. Verlag INGENIUM GmbH & Co KG, Graz, Austrija, za ovo

izdanje

Produkcija: Verlag INGENIUM GmbH & Co KG, Graz, Austrija Nakladnik: Večernji list, d.d.

ISBN 953-7161-32-3

Knjiga se prodaje jedino uz Večernji list. Mickey Spillane - Poljubac smrti

Večernji list

4

Najednom sam, obasjanu blještavim automobilskim svjetlima, ugledao

neku ženu kako maše rukama kao golema lutka, i izletje mi kletva. Naglo sam okrenuo upravljač i osjetio da je rep automobila počeo kliziti u stranu, zatim sam to spriječio dodavši gas i umalo udario u stijenu kad sam se zanio na drugu stranu. Pritisnuo sam kočnicu i nekako uspio zaobići djevojku pred sobom.

Nekoliko je trenutaka bila na rubu smrti, jer je, umjesto da se makne u stranu, ostala stajati pred svjetlima. Nepomično sam sjedio i drhtao. Iz usta mi je ispala cigareta i napravila rupu na nogavici hlača, te je srdito bacih kroz prozor. U nosnice mi se zavlačio smrad zagrijanih guma i kočnica dok sam smišljao sve što ću reći toj tupoglavoj ženi kad je ščepam i prodrmam.

Nisam stigao smisliti sve. Iznenada je sjela kraj mene i zatvorila vrata. - Hvala vam - reče mi. Smiri se, frajeru, smiri se! Vidiš da je luda. Duboko udahni, ohladi se

malo, a onda joj ispraši tur. To će je donekle opametiti. Potom je otjeraj odavde, pa neka pješači kući.

Potražio sam u kutiji novu cigaretu, ali ju je ona zgrabila prije mene. Prvi put sam opazio da joj ruke dršću kao i moje. Pripalio sam joj cigaretu, zatim sam i sebi uzeo cigaretu i zapalio je.

- Dobro, koliko glupi možete biti? - promrmljao sam. - Prilično glupa - odgovori ona. Iza mene su doprla do zavoja svjetla

nekog automobila. Za tren se osvrnula, a oči su joj se od straha malo suzile. - Zar ćete prosjediti ovdje cijelu noć?- upita me.

- Ne znam još što ću učiniti. Najradije bih vas bacio u ponor. Kroz stražnji prozor prodru svjetla, obasjaju cestu i projure mimo nas.

U trenucima dok sam je jasno vidio, bila je ukočena kao kip bezizražajna lica. Kad se automobil udaljio, tako da smo pred sobom vidjeli još samo njegova crvena svjetla na repu, izdahnula je zrak i opustila se.

Bila je, moglo bi se reći, pristale vanjštine, ali joj je lice bilo više zanimljivo nego zgodno. Imala je široko razmaknute oči, velika usta i plava kosu što joj se prelijevala preko ramena poput rastopljena maslaca. Tijelo joj je skrivao ogrtač, stegnut pojasom oko struka. Još sam je vidio u mislima kako stoji nasred ceste, nalik nekakvoj utvari. Žena-viking. Sasvim luda žena-viking.

Upalio sam motor i krenuo, čvrsto držeći upravljač dok sam nastojao srediti misli. Prometna nezgoda ne bi, sama po sebi, bila ništa neobično. Ona se može gotovo i očekivati ako se juri brdskom cestom sto kilometara na sat. Ali tko bi očekivao da će iz mraka, baš u zavoju, skočiti pred auto nekakva žena-viking? Otvorio sam prozor i udisao svjež zrak.

- Kako ste dospjeli ovamo? - upitah. - Što vi mislite o tome? - Čini mi se da vas je netko izbacio iz auta i ostavio. - Pogledavši je

brzo, opazih da polako oblizuje usne. - Izabrali ste pogrešnog momka za

5

izlazak. - Idući ću put biti pametnija. - Budete li ponovili ovo što ste učinili maloprije, nećete imati

priliku da se opametite. Umalo sam vas prignječio na stijeni kao palačinku. - Hvala za savjet - odvrati ona podrugljivo. - Bit ću opreznija. - Ma, briga me što radite, samo ne bih htio da se nađete baš pod

mojim autom. Izvadila je cigaretu iz usta i otpuhnula dim prema vjetrobranu. - Slušajte, zahvalna sam vam što ste me povezli. Žao mi je što sam

vas smrtno preplašila. No, ako se slažete, šutite i odvezite me nekamo ili me pustite da iziđem.

Osmjehnuo sam se. Imala je vraške živce. - Dobro - rekoh - ovaj put se ja ispričavam. Nasukali ste se u

pravoj pustoši, pa je sasvim shvatljivo što ste postupili onako. Gotovo je shvatljivo. Kamo želite da vas odvezem?

- Kamo ste se zaputili? - U New York. - Dobro, onda me odvezite tamo. - New York je velik. Recite mi u koji dio grada želite otići. Oči su joj opet bile hladne, a lice je postalo ukočeno i bezizražajno. - Odvezite me do stanice podzemne željeznice. Do prve na koju

naiđete. Čuvši prizvuk njena glasa, prestao sam se smješkati. Prošao sam kroz

još jedan zavoj, onda sam, ugledavši pred sobom ravnu cestu, snažno pritisnuo papučicu gasa.

- Ogorčena i razočarana cura. Mislite da su svi muškarci jednaki? - Pa sad... - Umuknite! Osjećao sam da me promatra. Zapazio sam kad je spustila pogled u

krilo i kad me opet pogledala. Htjede nešto reći, ali se predomisli. Okrene glavu i zagleda se kroz prozor u mrklu noć. Jednom rukom obriše oči. Neka cmizdri. Možda se opameti i nauči pristojno ponašati.

Iza nas se pojavi opet jedan auto. Spazila ga je prva i priljubila se uz naslon sjedala dok nije projurio mimo nas. Spuštao se dugom nizbrdicom pred nama i ubrzo su mu se svjetla na repu stopila s gradskim neonskim labirintom.

U zavoju zacvilješe gume, i zbog centrifugalne se sile nagnula prema meni tako da su nam se dodirnula ramena. Odmaknula se čim me dotaknula, čvrsto se uhvatila i držala dok se nismo našli opet na ravnoj cesti, a onda se povukla u kut. Pogledao sam je, no netremice je gledala kroz prozor, opet hladna lica.

Ulazeći u naselje Hanafield, smanjio sam brzinu na osamdeset kilometara, zatim na pedeset. Kad smo prešli oko pola kilometra, opazio sam pred nama treperavo crveno svjetlo i pritisnuo kočnicu. Nasred ceste stajao je policijski auto, i dva su policajca u uniformi zaustavljala sve automobile koji bi naišli. Onaj auto koji nas je prije prestigao upravo je

6

dobio dopuštenje da produži, a policajac je mahnuo meni da se zaustavim. Odmah sam naslutio nevolje. Pogledah ženu kraj sebe. Ukočila se kao

da nije živa, stisnula je usnice tako čvrsto da su joj se isticali zubi, a u grlu je prigušila krik koji je mogao svaki čas provaliti.

Nagnuh se kroz prozor prije nego što smo se dovezli do policajaca, a on mi džepnom svjetiljkom osvijetli lice i tek tad je spusti.

- Nešto se dogodilo? - zapitah ga. - Odakle ste se dovezli? - promrmlja on. Iz usta mu je visjela

cigareta. Nosio je revolver kao kauboj i taj dojam pojačao spustivši ruku na držak.

- Dovezao sam se iz Albanyja. Što se zbiva? - Jeste li vidjeli nekoga na cesti? Nekoga tko pokušava putovati

autostopom? Osjetio sam, prije nego što sam odgovorio, kako me uhvatila za ruku.

Stegnula ju je toplo i užurbano i najednom zavukla pod ogrtač. Napipao sam joj golo bedro, glatko i oblo. Kad su mi se prsti ukočili pri tom dodiru, pomislila je da oklijevam i povukla mi ruku tamo gdje je značenje bilo sasvim jasno, zatim je stisnula noge kako bi je zadržala između njih.

- Nismo ništa vidjeli - rekoh. - Moja žena i ja smo sve vrijeme bili budni, pa bismo svakako vidjeli nekoga ako bi stajao na cesti. Možda su se već odvezli.

- Nitko se nije odvezao. - A koga tražite? - Jednu ženu. Pobjegla je iz lječilišta na sjeveru države, zaustavila

kamion i odvezla se njime do restorana. Kad su počeli preko radija govoriti njen opis, kidnula je i nestala.

- Opa, to je prilično ozbiljno. Ne bih htio imati posla s njom. Je li opasna?

- Svi su luđaci opasni. - Kako izgleda? - Visoka i plavokosa. Samo to znamo o njoj. Nitko se ne sjeća

kakvu je odjeću imala na sebi. - Aha. Dobro, smijem li sad produžiti? - Smijete. Vratio se prema patrolnim kolima, a ja sam otpustio pedalo kvačila.

Polako sam povukao ruku, netremice gledajući pred sobom cestu. Kad smo prošli kroz naselje, opet sam pritisnuo gas.

Uhvatila me za nadlakticu i polako se nagnula prema meni. - Ne trudi se - rekoh joj. - Nisi se morala poslužiti onim štosom,

mala. - Ono sam mislila ozbiljno. - Hvala. Nije bilo potrebno. - Ne moraš me ostaviti na stanici podzemne željeznice ako ne želiš. - Želim. Gurnula mi je nogom stopalo i skinula ga s papučice gasa, pa je

automobil odmah počeo gubiti brzinu.

7

- Pogledaj - reče mi. Okrenuo sam glavu. Rastvorila je ogrtač i nasmiješila mi se. Ispod

ogrtača je bila potpuno gola. Nijemo me pozivala da istražim obline i doline što su se skrivale u sjeni i micale s njenim disanjem. Promeškolji se na sjedalu i izazovno pomakne noge, a onda se opet nasmiješi.

Postala mi je dobro poznatom. Ne toliko njena osoba koliko smiješak. Taj je smiješak bio izvještačen, profesionalan, naoko topao kao vatra, a zapravo prazan. Ispružio sam ruku i zatvorio joj ogrtač.

- Prehladit ćeš se - rekoh joj. - Možda se bojiš, misleći da nisam duševno sasvim zdrava? - To me se ne tiče. Sad umukni! - Neću. Ako ti je svejedno, zašto mu nisi rekao istinu? - Jednom sam, kao klinac, vidio živodera kako mrežom namjerava

uhvatiti psa. Udario sam ga nogom po cjevanici, zgrabio psetance i pobjegao. Prokleto me štene ugrizlo i kidnulo mi, ali mi je ipak bilo drago što sam postupio tako.

- Aha, razumijem. Ipak si povjerovao u ono što ti je rekao pajkan. - Tko god skače pred auto, nije baš osobito pametan. A sada ušuti

već jednom! - Ovaj put mi se učini da joj smiješak nije izvještačen. Pogledavši je, nakesio sam se i zatresao glavom. - Za mene se lijepe svakakvi čudaci - promrmljao sam sebi u bradu.

- Što? - Ništa. - Skrenuo sam s ceste prema mutno osvijetljenoj

benzinskoj stanici i zaustavio se kraj crpke. Iz stanice iziđe poslužitelj brišući oči, te mu rekoh neka mi napuni rezervoar. Morao sam izići kako bih otključao poklopac. U tom sam trenutku čuo kako se otvaraju i zatvaraju vrata. Plavuša ode u stanicu i vrati se tek kad sam već brojio novac.

Kad je sjela u automobil, doimala se nekako drukčije nego prije. Lice joj se smekšalo i led se otopio na njemu. Kao da se gotovo opustila. Kad smo krenuli po šljunčanu puteljku prema cesti, naišao je neki auto, ali se ona ovaj put nije ni osvrnula na njega. Ogrtač je opet bio stegnut pojasom, a njen se kratki smiješak doimao prirodno. Nagnula se natrag i zažmirila.

Ništa mi nije bilo jasno. Znao sam samo da ću se zaustaviti pred prvom stanicom podzemne željeznice koju ugledam, otvorit ću vrata i oprostiti se s njom, a onda ću pažljivo čitati novine dok ne doznam da su je opet smjestili iza čvrstih vrata. Nadao sam se da ću postupiti tako. Ali nisam bio siguran. Slutio sam samo da se spremaju nekakve nevolje.

Pet je minuta sjedila nepomično i promatrala rub ceste, a onda zatraži cigaretu. Istresao sam joj je iz kutije i pritisnuo upaljač na dasci s instrumentima. Duboko je povukla dim.

- Pitate li se što znači sve ovo? - upita me. - Ne zanima me. - Bila sam... - oklijevala je - u lječilištu. - Opet je duboko povukla

dim. - Prisilili su me da odem tamo. Oduzeli su mi odjeću kako ne bih mogla otići. - Kimnuh kao da sam razumio. Polako je zatresla glavom,

8

shvativši značenje moje kretnje. - Možda pronađem nekoga tko će me razumjeti - prošapće. -

Pomislila sam... da bi ti mogao razumjeti. Htjedoh reći nešto, ali mi riječi nisu prešle preko usana. Pojavio se

mjesec, dotad skriven iza oblaka, i prelio po zemlji blijedožuto svjetlo, koje je odmah stvorilo duge sjene na cesti, a među tim tamnim sjenama bila je jedna što se činila još tamnijom od ostalih, micala se i grmjela, i najednom se pretvorila u tamnu limuzinu što je skrenula pred nas. Drugi put te večeri zacviljele su gume, ali ovaj put im se pridružio i krik, a onda je udario metal o metal i rasprsnulo se staklo.

Naglo sam otvorio vrata i izišao baš kad su se iz limuzine počeli izvlačiti ljudi. Naslutio sam da smo upali u velik škripac, ali sam ga ipak malo podcijenio. Pištolj u ruci čovjeka preda mnom pljune plameni jezik i fijuk metka se stopi s krikom iza mene koji još nije prestao.

Nije uspio ponovo opaliti, jer sam mu šakom duboko rasjekao lice. Navalio sam na čovjeka iza njega, no u tom trenu zasikće nešto iza moje glave, pa opet zasikće i udari me po plećima. Naglo se okrenuh kako bih zahvatio protivnika nogom. Ipak, malo sam zakasnio. Opet zasikće nešto kroz zrak i, što god bilo, udari me preko čela. Trenutak prije nego što sam potpuno izgubio pojam o vremenu i prostoru, učinilo mi se da ću početi povraćati, a mržnja prema tim gadovima izbila mi je iz kože poput znoja.

Nisam ležao dugo. Bol u glavi bila je prejaka, preduboka. Eksplodirala mi je u ušima sa svakim otkucajem srca, šaljući mi u oči zasljepljujuće bljeskove.

U pozadini svega toga bili su prigušeni krikovi, tihi jecaji i grubi, bijesni glasovi što su odrješito izgovarali riječi, u početku nerazgovjetne. S tim se glasovima pomiješao automobilski motor i čulo se opet lupkanje metala. Pokušah ustati, no mogao sam se pomaknuti samo u mislima. Tijelo mi je bilo mlohavo i mrtvo. Kad sam se pomaknuo, nije se to dogodilo zbog naredbe iz mozga, nego zato što su me nečije ruke uhvatile oko struka, a stopala i šake su mi se vukli po hladnom asfaltu. U tim se trenucima prekinuše krikovi i utihnuše glasovi.

U takvu stanju ne razmišljam. Pokušavam se najprije sjetiti, skupiti na hrpu događaje koji su doveli do takva kraja, smjestiti sve na svoje mjesto i u tom spletu pronaći početak i kraj. Ali ni u čemu se ne može naći smisao, osjećaju se samo bijes i mržnja, sve jači i jači, pretvaraju se u groznu mahnitost koja nadmašuje bol, i tada se rađa neodoljiva želja za ubijanjem. No ubrzo je jasno da se ni ubijati ne može, pa vatra u mozgu dovodi najednom do svijesti.

Ostavili su me na podu. Nadlanice i rukavi bili su mi crveni i ljepljivi. I u ustima sam osjećao ljepljivost. Nešto se pomakne i u vidokrugu mi se nađu cipele, pa sam odmah shvatio da nisam sam. Gledajući pod pred sobom, opazio sam još jedne cipele i donju polovicu nogu. Sjajne cipele prekrivene tankim slojem prašine. Jednoj je cipeli bio upadljivo ogreben vršak. Ukupno sam ugledao četiri para nogu. Sve su cipele bile okrenute u istom smjeru. Kad sam pogledao na tu stranu, opazio sam je na stolcu i

9

vidio što rade s njom. Sad nije imala ogrtač na sebi. Koža joj je bila upadljivo bijela, a

mjestimice su se vidjele tamne mrlje. Ispružila se na stolcu i stenjala. Ruka koja je držala mala kliješta radila joj je nešto grozno, no ona je otvarala usta ne ispuštajući nikakve krikove.

- Dosta je! - reče neki glas. - Sad je dosta. - Još bi mogla progovoriti - odvrati drugi. - Ne, prekasno je. Vidio sam već takvo stanje. Glupo je što smo

pretjerali, ovako, ali bili smo prisiljeni. - Slušaj... - Ja zapovijedam, a ti slušaj. Noge se malo povuku. - Dobro. No ne znamo nimalo više negoli prije. - I to je dovoljno. Ipak znamo više nego itko drugi. Istina se može

doznati i drukčije, a ona bar neće progovoriti pogrešnim ljudima. Mora nestati. Je li sve spremno?

- Spremno je - nezadovoljno promrmlja glas. - I tip ide s njom? - Dakako. Odvedite ih do ceste. - Šteta ju je obući. - Svinje! Učini ono što sam ti naredio. Vas dvojica im pomozite da

ih odnesu. Utrošili smo za ovo već previše vremena. Osjetio sam kako mi se miču usta i nastoje izgovoriti riječi. Na žalost,

zapele su mi u grlu sve pogrde koje sam smislio za njih. Nisam čak mogao podignuti pogled iznad njihovih koljena i vidjeti im lica. Samo sam ih čuo, čuo sam sve što su govorili i u ušima zadržao njihove glasove; kad ih opet budem čuo, prepoznat ću ih ne gledajući im lice i znat ću da ubijam prave krivce. Gadove, odvratne podle gadove!

Uhvate me ruke ispod koljena i pazuha, pa sam za tren pomislio da ću vidjeti ono što me zanima, ali mi zbog duboke mržnje jurne krv u glavu i vrati bol, te sam najednom imao dojam kao da mi se ispred očiju spustio crn zastor. U jednom se trenu malo podigao, pa sam tad ugledao svoj automobil uz rub ceste; stražnji mu je dio bio podignut dizalicom, a ispred njega i iza njega bile su postavljene signalne crvene svjetiljke.

Lukavo, pomislih. Vrlo lukavo od njih. Ako itko prođe tuda, zaključiti će da se auto pokvario i da je vozač otišao u grad po pomoć. Nitko se neće zaustaviti i provjeriti što je posrijedi. Tad se misao stopi s tamom koja me opet ispunila.

Osjećao sam se kao da se budim iz sna zato što sam spavao skvrčen. Čuo sam samog sebe kako stenjem i htio sam se protegnuti. A onda sam najednom shvatio što je posrijedi.

Sjedila je kraj mene u autu, dok joj je rastvoreni ogrtač uokvirivao golotinju. Glava joj se naslanjala na prozor, a oči su tupo buljile u strop. Trzne se i nasloni na mene. No, ne zato što je oživjela! Automobil se pokrenuo kad ga je nešto gurnulo otraga!

Nekako sam se uspravio, pogledao preko upravljača snop svjetla pred sobom i ugledao rub provalije, udaljen samo nekoliko metara. Baš kad sam

10

posegnuo prema vratima, prednji su kotači prešli preko ruba i nos automobila se nagnuo prema smrtonosnoj dubini.

11

- Mike... Okrenuh glavu prema tom glasu. Zbog te kretnje zapljusne me

grmljavina kao kad snažan val udari o žal. Začuh opet svoje ime, ovaj put malo jasnije.

- Mike... Otvorio sam oči. Smetalo mi je svjetlo, ali ih nisam htio zatvoriti. U

početku je bila samo tamna mrlja, a onda se pretvorila u ljepoticu. - Zdravo, mačkice - rekoh. Veldina se usta malo otvore kad se nasmiješila pokazujući neizrecivu

sreću. - Milo mi je što te opet vidim, Mike. - I meni je milo što sam ovdje. Čudim se što sam živ. - Mnogi se čude. - Ja sam... - Ne govori. Liječnik mi je rekao da moraš šutjeti ako se probudiš.

Inače će me otjerati. Pokušao sam joj se osmjehnuti, a ona mi odmah spusti ruku na

nadlanicu. Bila je topla i meka i svojim je nježnim stiskom govorila da je sve kako valja. Godila mi je. Kad sam se ponovo probudio, još sam osjećao njen dodir.

Liječnik je bio nizak i žustar. Pipkao me i bockao ukočenim prstima, promatrajući mi izražaj lica. Potom je odmotao s mene metre i metre zavoja i ponovo me previo. Kad je odlazio, imao sam dojam da je zadovoljan.

- Imate trideset minuta, gospođice - reče prije nego što je zatvorio vrata. - Htio bih da opet spava.

Velda kimne i stisne mi ruku. - Osjećaš li se bolje? - zapita me. - Donekle. - Vani je Pat. Da ga pozovemo u sobu? - Pozovi ga. Ustala je i prišla vratima. Čuo sam je kako razgovara s nekim, a onda

se pojavio on, cerekajući mi se budalasto i tresući glavom dok me pažljivo promatrao.

- Sviđa li ti se moje novo odijelo? - upitah. - Prekrasno je. Bijelo ti dobro pristaje. Prije tri dana sam mislio da

ću ti morati kupiti nov smoking u kojemu ćemo te pokopati. Pat je silan momak. Sposoban je policajac, ali ima i smisla za šalu.

Kad su mi njegove riječi doprle do mozga namrštio sam se pod turbanom. - Prije tri dana? - promrmljao sam. On kimne i spusti se na veliki stolac kraj kreveta. - Nastradao si u ponedjeljak, a danas je četvrtak - objasni. - Bogami! - Znam, iznenađen si. - Pogleda Veldu. U tom se pogledu skrivalo

nešto što nisam mogao razumjeti. Ona se ugrize za usnicu, a onda kimne. -

12

Možeš li se sjetiti što se dogodilo, Mike? - zapita Pat. Prepoznao sam prizvuk. Pokušao ga je prikriti, ali nije uspio. Prizvuk

njegova glasa odao je nekakvu uznemirenost. Spoznavši da sam ga raskrinkao, spusti pogled i počne okretati gumb na kaputu.

- Sjećam se - rekoh. - Hoćeš li mi sve ispričati? - Zašto? Ovaj put je pokušao odglumiti iznenađenost. Ni to mu nije upalilo. - Ne postoji nikakav određen razlog - odvrati. - Doživio sam nezgodu, to je sve. - To je sve? Uspio sam mu se nekako nakesiti i okrenuo sam glavu prema Veldi.

Bila je zabrinuta, ali ne toliko da mi ne bi uzvratila osmijehom. - Možda bi mi ti, mala, mogla kazati što se kuha. On neće. - Prepustit ću to Patu. Bio je prilično zagonetan i u razgovoru sa

mnom. - Ti si na servisu, Pate - rekoh. - Znaš, u ovom mi je trenu žao što si u krevetu - promrmlja pošto

me gledao cijelu minutu. - Ja sam policajac, pa bi ti trebao odgovarati na pitanja, a ne ja.

- Svakako, svakako, ali koristim se svojim ustavnim pravima. Sve je potpuno u skladu sa zakonom. Pričaj.

- Dobro, samo budi tiši, jer će me inače onaj doktorčić istjerati odavde. Da nismo stari drugovi, ne bih ti se mogao ni približiti dok te on čuva. Nitko te ne smije ispitivati... bar zasad.

- A tko me i želi ispitivati? - Mnogi. Čak vladini službenici. Ona se tvoja nezgoda dogodila u

državi New York, ali si sad s druge strane državne granice, u bolnici u Jerseyu. S tobom se žele što prije sresti njujorški policajci, a i neki okružni policajci sa sjevera.

- Mislim da ću neko vrijeme ostati u Jerseyu. - Vladinim službenicima je sasvim svejedno u kojoj si državi - reče.

U glasu mu se opet naslutio onaj prizvuk. - Slušaj, kako bi bilo da ti to meni malo bolje objasniš? -

promrmljao sam. Pažljivo sam mu promatrao lice ne bih li na njemu otkrio što pokušava

sakriti. Zagledao se u svoje prste i šutio neko vrijeme. - Imao si sreću što si se izvukao živ iz auta - progovori napokon. -

Kad je auto udario o padinu, vrata su se otvorila i ispao si. Našli su te u grmlju. Da automobil nije planuo, možda bi ti još ležao ondje. Na sreću, požar je privukao neke motoriste koji su se zaustavili i provjerili što se događa. Automobil je bio sav smrskan.

- U njemu je sjedila jedna žena - rekoh mu. - Upravo sam to htio spomenuti. - Digao je glavu i ispitivački mi se

zagledao u lice. - Bila je mrtva. Identificirali smo je. - Utvrdili ste da je pobjegla iz lječilišta.

13

To ga nije nimalo zbunilo. - Okružni su se policajci prilično razljutili kad su doznali istinu.

Zašto si ih prevario? - Nije mi se svidjelo njihovo držanje. Kimnuo je kao da je to sasvim dovoljno objašnjenje. I bilo je, do vraga! - Radije mučni glavom prije nego što se odlučiš za takve štosove,

Mike. - Zašto? - Ta žena nije umrla u prometnoj nezgodi. - To sam i slutio. Možda, ipak, nisam smio govoriti tako mirno. Najednom je stisnuo

usnice i stegnuo šake. - Do vraga, Mike, u što si se upustio? Shvaćaš li kakvom se vatrom

igraš? - Ne, nije mi jasno. Čekam da mi to ti objasniš. - Onu je ženu nadzirala savezna policija. Sudjelovala je u nečemu

krupnom o čemu nisam ni ja obaviješten, i poslali su je u lječilište kako bi se oporavila i mogla progovoriti na zatvorenoj sjednici Kongresa. Pred vratima je stajao policijski stražar, a postojala je straža i u parku oko zgrade. Momci u Washingtonu skaču od bijesa do stropa, i čini mi se da su uperili prst u tebe. Prema njihovom mišljenju, ti si je izvukao iz lječilišta i ubio.

Ležao sam i buljio u strop. Vidio sam na žbuci jednu pukotinu koja je krivudala od suprotnog zida.

- A što ti misliš, Pate? - Čekam da čujem što ćeš reći. - Već sam rekao. - Nezgoda? Slučajnost? - Smiješak mu je bio vrlo zajedljiv. -

Slučajno ti je sjedila u autu gotovo gola žena? Slučajno si lagao policiji koja je zakrčila put i provukao se kraj nje? Slučajno je ona žena bila mrtva prije nego što ti se automobil strovalio u ponor? Moraš smisliti nešto uvjerljivije, prijatelju. Predobro te poznam. Tebi se događaju samo onakve slučajnosti kakve ti odgovaraju.

- Bila je to slučajnost. - Slušaj, Mike... zovi to kako god hoćeš. Ja sam policajac i mogu ti

pomoći da se izvučeš bude li nevolja, ali neću poduzimati ništa ako ne budeš iskren sa mnom. Kad se umiješaju momci iz savezne policije, morat ćeš im ispričati nešto prikladnije nego što je ta pričica o prometnoj nezgodi.

Velda me uhvati rukom za bradu i okrene mi glavu tako da me mogla pogledati u oči.

- Riječ je o nečemu krupnom, Mike - izusti. - Možeš li otkriti pojedinosti?

Vladala se tako ozbiljno da mi je to bilo gotovo smiješno. Htio sam joj poljubiti vršak nosa i poslati je van da se igra, ali su me njene oči molećivo gledale.

- Bila je to slučajnost - rekoh. - Pokupio sam je na putu iz

14

Albanyja. Ne znam ništa o njoj, no doimala se usplahireno, kao da je u škripcu, a onaj naduti pajkan koji me zaustavio nije mi se nimalo svidio. Stoga sam produžio s njom. Prešli smo još petnaestak kilometara kad je iznenada s ruba ceste skrenula neka limuzina i prisilila me da se zaustavim. E, sad slijedi onaj nevjerojatni dio. Izletio sam iz auta, ljutit kao pas, a netko je opalio na mene. Promašio je, ali me tad netko udario pendrekom, mlatnuo me nekoliko puta tako snažno da se više nisam oporavio. Ne znam kamo su nas odveli, ali znam da su nastojali doznati nešto od nje. Šutjela je kao zalivena. Htjeli su se riješiti nje i mene, pa su nas strpali u auto i gurnuli nas u provaliju.

- Tko su ti ljudi o kojima govoriš? - zapita Pat. - Vrag me odnio ako znam. Bila su petorica - šestorica. - Bi li ih mogao prepoznati? - Lica im ne bih prepoznao. Možda bi ih odao glas. Zapravo, nije postojao nikakav “možda’! Još sam čuo svaku riječ koju

su izgovorili, i ti će mi glasovi govoriti u glavi dok ne umrem. Ili dok oni ne umru.

Nastala je gotovo grobna tišina. Velda se zbunjeno mrštila. - Zar je to sve? - upita me. - To je sve što će ispričati bilo komu - prozbori tiho Pat i ustane. -

Ako želiš da bude tako, slažem se. Nadam se da si mi rekao istinu. - Ipak, bojiš se da nisam, ha? - Aha. Provjerit ću. Još vidim neke rupe u njoj. - Na primjer? - Zaštitnu ogradu na cesti nije mogao razbiti auto koji se sporo

kretao. Osim toga, ograda je razbijena nedavno. - Onda su je najprije razbili svojim automobilom. - Možda. Gdje je bio tvoj auto dok su pokušavali natjerati ženu da

progovori? - Bio je parkiran uz rub ceste, podignut dizalicom i obilježen

signalnim svjetiljkama. - Pametno smišljeno. - I meni se učinilo tako - potvrdih. - Svi su samo projurili mimo. - Tako je. Pat je oklijevao, pogleda Veldu, zatim opet mene. - Hoćeš li ostati pri toj izjavi? - promrmlja. - Svakako. - Dobro, provjerit ću sve. Nadam se da nisi pogriješio u nečemu.

Laku noć. Odmori se. - Krene prema vratima. - I ja ću štošta provjeriti kad ustanem, Pate - rekoh. Zaustavio se položivši ruku na kvaku. - Ne izazivaj nevolje, momče - odgovori mi. - Imaš ih već preko

glave. - Ne sviđa mi se kad me netko tuče pendrekom i baca u ponor. - Mike...

15

- Do viđenja, Pate. - Osmjehnuo mi se i otišao. Uhvatio sam Veldinu ruku i pogledao na njen sat. - Od trideset minuta ostalo ti je još pet. Kako ih želiš provesti?

Odmah nestane ozbiljnosti s njena lica. Bila je visoka i bujna i smiješila mi se ustima udaljenima samo nekoliko centimetara i svake sekunde sve bližima. Kosa joj je bila crna kao mrkla noć.

Njene mi ruke meko dotaknuše lice, a vruća se usta pripiše požudno uz moja. Kroz pokrivače sam osjetio njene čvrste dojke, koje su me milovale same od sebe. Nerado je odvojila usta kako bih joj mogao ljubiti vrat i ramena.

- Volim te, Mike - reče. - Volim sve na tebi, čak i onda kad si sav ukaljan neprilikama. - Šarala mi je prstom po obrazu. - Onda, što želiš da učinim?

- Njuškaj, mačkice - rekoh joj. - Doznaj koji je vrag posrijedi. Raspitaj se o lječilištu i prodri u Washington ako možeš.

- To neće biti lako. - U Washingtonu ne mogu sačuvati tajne, mala. Zacijelo se nešto

šapuće. - A što ćeš ti učiniti? - Pokušat ću uvjeriti saveznu policiju u onu pričicu o slučajnosti. Malo je raširila oči. - Hoćeš reći... da se to nije dogodilo tako? - Ne, nisam to mislio. Jednostavno mi nitko neće vjerovati. Potapšao sam je po ruci. Uspravila se i krenula prema vratima. Gledao

sam njene kretnje, gipke kao u mačke. - Velda ... - prozborih. Okrenula se, sluteći vrlo dobro što ću reći. -

Pokaži mi noge. Vragolasto se osmjehnula, iskričavih očiju, stojeći u takvu položaju

kakav nisam vidio još ni na jednom kalendaru s ljepoticama. Bila je Kirka, jedra zavodnica, izazovna i neodoljiva. Rub suknje joj se naglo podigne i otkrije čarobne simetrične obline pod najlonskim čarapama, a onda se najlon završi bjelinom bedara.

- Dosta je, mačkice - rekoh. - Prestani! Prije nego što sam mogao još išta reći, ona se nasmije dubokim glasom

i pošalje mi poljubac. - Sad znaš kako se osjećao Odisej - reče mi. Da, znao sam. Bio je glupan. Trebalo je da skoči s broda u more.

16

Bio je opet ponedjeljak, kišovit i sumoran. Gledao sam kroz prozor i

mrštio se zbog ružnog vremena. Uto se otvore vrata. - Jeste li spremni? - upita me liječnik. Okrenuo sam se prema njemu i zgnječio cigaretu. - Jesam. Čekaju li me dolje? Za trenutak mu se između usana pojavi ružičast jezik, zatim kimne. - Na žalost, čekaju vas. - Hvala vam što ste ih tako dugo držali dalje od mene, doktore -

rekoh uzevši sa stolca šešir i krenuvši kroz sobu. - Morao sam to učiniti. Dobili ste vrlo snažan udarac, mladiću. Još

bi se mogle pojaviti nekakve komplikacije. Otvorio mi je vrata, mahnuo prema dizalu i šutke čekao kraj mene. U

dizalu je stajao kraj mene i gledao preda se, i samo jednom je kriomice skrenuo oči prema meni.

Izišli smo u predvorje i kratko se rukovali, a onda sam se zaputio prema blagajničinu šalteru. Potražila je moje ime, rekla mi da je sve troškove platila moja tajnica i pružila mi je priznanicu.

Kad sam se okrenuo, već su uljudno stajali iza mene, držeći šešire u rukama. Mladići starih očiju. Pronicavi. Teško bi se mogli zapaziti u gomili. Nisu se vidjele nikakve izbočine koje bi odale da ispod sakoa nose oružje. Nisu bili ni predebeli, ni premršavi. Doimali su se poput mladih činovnika, no pripadali su saveznoj policiji FBI.

- Vani je naš auto, Hammeru - reče visoki momak u plavom prugastom odijelu.

Pridružio sam mu se, dok su ostali išli sa strane. Odvezli smo se kroz Lincolnov tunel u New York, skrenuli na istok Četrdeset prvom ulicom, zatim produžili Devetom avenijom prema gradskom središtu do suvremene sive zgrade u kojoj im je bilo sjedište.

Moram priznati, bili su vrlo ljubazni. Uzeli su mi šešir i kaput, privukli mi stolac da sjednem, upitali me jesam li dovoljno ozdravio da mogu razgovarati, a kad sam to potvrdio, predložili su mi da pozovem odvjetnika.

- Ni govora! - rekoh nacerivši se. - Samo pitajte, a ja ću vam odgovoriti što bolje budem mogao. Ipak, hvala vam.

Visoki kimne i pogleda preko moje glave nekoga. - Donesi dosje - reče. Iza mene se otvore i zatvore neka vrata.

Nagne se naprijed, nalaktivši se na pisaći stol i ispreplevši prste. - Dobro, prijeđimo na stvar. Vi ste potpuno svjesni situacije?

- Ne znam ni za kakvu situaciju - odvratih. - Zaista? - Slušajte, prijatelju - rekoh - vi ste FBI, a ja sam možda do grla u

nečemu što vas zanima, ali neka jedno odmah bude jasno: ne možete me prevariti. Premda ste savezna policija. Došao sam ovamo dragovoljno. Prilično dobro poznam zakon. Nisam se pobunio protiv dolaska ovamo samo zato što želim da se sve brzo razjasni; kad odem odavde, imat ću pune ruke

17

posla i ne bih htio da mi za petama budu neprestano pajkani. Jesmo li se razumjeli?

Nije mi odmah odgovorio. Opet se otvore i zatvore vrata i jedna ruka pruži fascikl preko mog ramena. Uzeo ga je, otvorio i letimično pogledao. No, nije čitao. Znao je sve to već napamet.

- Tu piše da ste prilično grubi, Hammeru - promrmlja. - Da, neki ljudi misle tako o meni. - Nekoliko ste se puta, vidim, sukobili sa zakonom. - Pogledajte kakav je bio ishod. - Pogledao sam. Mislim da bismo vam, ako bismo se zaintačili,

mogli oduzeti dozvolu. Uzeh iz kutije jednu cigaretu. - Rekao sam da ću surađivati. Možete me prestati zastrašivati. - Ne plašimo vas. Traži vas policija iz sjevernog dijela države New

York. Možda biste radije razgovarali s njima? Postao je već dosadan. - Kako god želite - odgovorih. - Ni oni ne mogu poduzeti ništa.

Mogu samo pričati. - Niste se obazirali na zapreku na cesti. - Varate se. Zaustavio sam se. - Ali lagali ste policajcu koji vas je ispitivao? - Dabome. Nisam bio pod zakletvom, do vraga! Da je imao soli u

glavi, bio bi pogledao ženu u autu i počeo je ispitivati. - Puhnuo sam dim prema stropu.

- U autu je nađena mrtva žena... - Postajete neuvjerljivi - rekoh. - Vrlo dobro znate da je nisam ja

ubio. - Odakle znamo? - Ne znam kako je umrla, ali znam da ste, ako je ustrijeljena, već

pretražili moj stan i našli ondje moj pištolj. Obavili ste već na meni parafinski test i ishod je bio negativan. Ako je zadavljena, tragovi na njenu vratu ne slažu se s rasponom mojih šaka. Ako je izbodena nožem...

- Glava joj je razbijena tupim predmetom - prekine me on tiho. - Onda se udubina slaže s udubinom na mojoj glavi, pa znate da

nisam kriv - rekoh isto tako tiho. Prevario sam se misleći da će se razljutiti. Nasmiješio se i nagnuo

natrag. Iza mene netko zakašlje kako bi prikrio smijeh. - Dobro, Hammeru, čini mi se da znate sve. Katkad uspijemo lako

slomiti i žilave ljude. Učinili smo sve spomenuto prije nego što ste se osvijestili. Samo ste nagađali, je li?

- Ni govora! Ne potcjenjujem policiju. Slušajte, ako vas nešto posebno zanima, rado ću vam to ispričati.

Napućio je usta i šutio cijelu minutu. - Kapetan Chambers nas je izvijestio o svemu. Provjerio je

pojedinosti... i čini se da se vaša uloga u svemu tom slaže s vašom naravi. Shvatite nešto, molim vas, Hammeru. Nismo se okomili na vas. Ako ste

18

nevini, onda više nemamo razloga da tu čačkamo. Jednostavno smo morali provjeriti svaku pojedinost.

- Dobro. Znači, čist sam? - Što se nas tiče. - A ako su oni na sjeveru države izdali nalog za hapšenje? - Pobrinut ćemo se za to. - Hvala. - Još samo nešto... - Da? - Iz vašeg se dosjea može zaključiti da ste prilično dosjetljivi. Što

mislite o ovom? - Otkad se bavite nagađanjima? - Otkad nemamo ništa opipljivije u rukama. Bacio sam cigaretu u pepeljaru na stolu i pogledao ga. - Ta je žena znala nešto što nije smjela. Pripremili su nam lukavu

klopku. Mislim da nas je dočekala limuzina koja nas je pretekla ubrzo pošto sam je ukrcao. Ono mjesto gdje nas je pretekla nije bilo baš prikladno za napad, pa su odjurili i izabrali pravo mjesto. Budući da nije htjela progovoriti, ubili su je. Htjeli su to prikazati kao prometnu nezgodu.

- Da, očito. - Smijem li sad ja nešto upitati vas? - Samo pitajte. - Tko je bila ona? - Berga Torn. - Moje mu oči rekoše neka nastavi, pa je slegnuo

ramenima i dodao: - Radila je kao zabavljačica u noćnim klubovima, družila se s muškarcima željnim zabave i sudjelovala u svemu u što je upleten seks.

- Ne razumijem to - progunđao sam namrštivši se. - Nitko i ne očekuje od vas da razumijete, Hammeru. - Oči mu

postanu ledene. Govorile su mi da mi više ništa ne namjerava reći i da mogu otići.

Digoh se i stavih šešir na glavu. Jedan mi momak otvori vrata. Okrenuh se i nacerih.

- Hoću - izustih. - Što? - zbunjeno zapita visoki. - Razumjet ću. - Nacerio sam se još šire. - A onda će netko dobiti

svoje. Zatvorio sam iza sebe vrata i koraknuo u hodnik. Stajao sam ondje

minutu-dvije, naslonivši se na zid, dok mi nije prestalo bubnjanje u glavi i bljeskanje u očima. U ustima sam osjećao kiselkast okus koji me tjerao da pljunem, a u glavi mi je zujala mržnja i oživjela one glasove u ušima. Najednom sam se osjećao bolje, jer sam znao da ih neću zaboraviti i da ću ih jednog dana začuti opet, samo što će se tada oglasiti posljednji put.

Spustio sam se dizalom, pozvao taksi i dao vozaču adresu Patova ureda.

Dežurni me policajac bez okolišanja pusti u Patov ured.

19

- Kako si prošao, Mike? - zapita me Pat, smješkajući se. - Ne znam čemu je služila ta predstava, ali su, nema sumnje, tratili

vrijeme - rekoh, privukoh nogom stolac i sjedoh. - Oni nikad ne trate vrijeme. - Zašto su onda zapeli za mene? Odvezli me k sebi? - Provjeravali su. Ja sam im otkrio neke činjenice koje su im još

bile nepoznate. - Čini mi se da nisu ništa poduzeli. - Nisam ni očekivao da će poduzeti. Nego, vjerojatno si i ti njih

pitao nešto. - Da, doznao sam kako se zvala cura. Berga Torn. - To je sve? - Znam i čime se bavila. Što bi mi još mogao reći? Pat spusti pogled i zagleda se u šake. Kad je odlučio progovoriti,

pogledao me, a lice mu je bilo utjelovljenje opreza. - Mike... otkrit ću ti neke podatke. Činim to zato što ćeš, ako ti ih

ja ne otkrijem, vjerojatno njuškati naokolo i pronaći ih sam, a nipošto ne želimo da nam se netko upliće u posao.

- Nastavi. - Čuo si za Carla Evella? Kimnuh. - Evello je vrlo moćan momak. U prošloj istrazi koju su obavili

senatori izišla su na vidjelo mnoga velika imena iz podzemlja, ali ne i njegovo. To ti pokazuje koliko je moćan. I ostali su prilično važne ličnosti, no nisu poput njega.

- Nisam znao da je to tako krupna riba. - Podigoh obrve. - Odakle mu takva moć?

- Nitko ne zna. Štošta se sumnja, ali se, dok nema dovoljno čvrstih dokaza, ne mogu govoriti nikakve optužbe. Nećeš ih čuti iz mojih usta. Samo mi vjeruj da je krupna zvjerka. Sad ga, mogu ti reći, žele ščepati. Žele ga pošto - poto ščepati, a kad ga uhvate, srušit će se i sve druge glavešine.

- I...? - Berga Torn mu je neko vrijeme bila ljubavnica. Sad je sve to počelo poprimati nekakav smisao. - Znači, znala je nešto o njemu? - natuknuh. - Možda. - Pat nezadovoljno slegne ramenima. - Pretpostavlja se da

je znala nešto. Više ne može govoriti i reći nam istinu. Mučili su je kako bi progovorila.

- Znači, misliš da su to učinili Carlovi ljudi. - Očito. - Što je s lječilištem u kojem je bila? - U njemu je boravila po savjetu svog liječnika - reče Pat. - Trebala je svjedočiti pred odborom, pa je zbog te napetosti

doživjela gotovo živčani slom. Odbor je odgodio sve rasprave do njena izlaska iz lječilišta.

- To su zanimljivi podaci - rekoh. - Kakvo ću mjesto u tomu naći ja.

20

- Nikakvo. Ostat ćeš po strani. - Glupost! - Slušaj, junačino, budi pametan. Ne postoji nikakav razlog da se

miješaš u to. Ionako si se upleo samo zbog slučajnosti. Gotovo ništa ne možeš učiniti, a što god pokušaš, razljutit ćeš sve zainteresirane strane.

Nasmijao sam mu se što sam ljepše mogao. Od uha do uha. - Laskaš mi. - Ne izmotavaj se, Mike. Nastojim samo spriječiti neprilike. Na

vrijeme. - U zabludi si, druškane - rekoh mu. - Neprilike su već počele, zar

si to zaboravio? Maznuli su me po glavi, ukokali su onu curu i uništili su mi auto. Možda sam suviše ponosan, ali nikomu ne mogu dopustiti da se nakon toga izvuče bez kazne. Umlatit ću nekoga zbog toga, a ako je krivac Evello, bit će mi osobito drago.

Pat udari šakom po stolu. - Do vraga, Mike, zašto se ne opametiš? Ti si... - Gledaj.... pretpostavimo da netko načini od tebe budalu. Što bi

učinio? - To mi se nije dogodilo. - Nije tebi... ali se dogodilo meni. Oni klipani nisu tako moćni da bi

mi mogli pobjeći. K vragu, Pate, znaš kakav sam! - Znam, i baš zbog toga zahtijevam od tebe da miruješ. Dobro, što

bi trebao učiniti? Da probudim tvoje rodoljublje? - Rodoljublje nema s tim nikakve veze. Ne bih mirovao ni da to

zatraže od mene Kongres, Predsjednik i Vrhovni sud istodobno. Oni su samo ljudi, a nisu dobili po glavi niti su padali u provaliju. S tipovima koji čine takve gadosti ne može se postupati u rukavicama. Savezna je policija lukava, ali što se dogodi kad uhvati te gadove? Zločinci svjedoče. Divno. Costello je svjedočio, i sasvim je jasno gdje se ogriješio o zakletvu da će govoriti istinu. Što se dogodilo? Da... ti to znaš kao i ja. Suviše su moćni da bi im se moglo nauditi. Imaju previše novca i vlasti, pa se ljudi, čim progovore, pokoravaju. Ostavimo to, do vraga! Želim ponovno sresti tipove koji su se vozili limuzinom. Ne znam kako izgledaju, ali ću ih prepoznati kad ih ugledam. Ako me savezna policija pretekne i ščepa ih prva, dobro, no čekat ću druškane. Ako ih ne uhvatim prvi, pričekat ću da prođe suđenje i da odsluže kratku kaznicu kakvu dobivaju takva nevinašca, a onda ću se pozabaviti s njima. Poslije vam više neće stvarati nevolje, možeš biti uvjeren u to.

- Već si sve smislio? - Aha. Čak i dokaze da je bila riječ o samoobrani. - Nećeš to ostvariti. - Znaš da hoću, je li? - Opet sam mu se nasmijao. Za tren mu s lica nestane ozbiljan izražaj i usta mu se razvuku u

osmijeh. - Da, znam da si tvrdoglav - odvrati. - To nije bilo obično ubojstvo.

21

- Nije. - Riječ je o hladnokrvnim nitkovima. Trebao si vidjeti što su radili s

njom prije nego što su je ubili. - Ništa joj se nije vidjelo na tijelu., odnosno na ostacima tijela

poslije vatre. - Prije se i te kako vidjelo. Nije bilo lijepo. - Gledao sam ga u oči. -

Ta okolnost pomalo mijenja tvoju postavku. Nisu je mučili zato da bi otkrili koliko ona zna. Htjeli su doznati nešto što je ona znala, a oni nisu. Mislim da je ona bila ključ kojim se moglo doprijeti do nečega.

Pat me zamišljeno gledao. - A ti sad namjeravaš tragati za tom zagonetkom? – zapita me. - Što si očekivao? - Ne znam, Mike. - Prijeđe rukom preko očiju. - Ne, nisam očekivao

da ćeš mirovati. - Okrene glavu i pogleda kroz prozor kišu. - No budući da si tako odlučio, trebaš znati istinu. Oni vladini momci su mudraci. Znaju tvoju prošlost i znaju kako djeluješ. Znaju čak kako razmišljaš. Ne očekuj od mene nikakvu pomoć. Ako iz razljutiš, završit ćeš u buksi.

- Jesu li ti naredili kako se trebaš ponašati? - upitah ga. - Dobio sam pismenu uputu. S prilično visoka mjesta. - Pogleda me

u oči. - Zatražili su da te opomenem ako postaneš neposlušan. Ustadoh, poigravajući se kutijom cigareta. - Sjajni su ti momci - gunđao sam. - Htjeli bi sve obaviti sami.

Suviše su pametni da bi im trebala pomoć. - Imaju suvremenu opremu i dovoljno ljudi - branio ih je Pat. - Da, svakako, ali nemaju pravilan stav prema tomu. - Iskrivio sam

lice. - Htjeli bi ščepati glavešine i dati poučan primjer ostalima. Htjeli bi da se glavonje pate i znoje iza rešetaka. To su gluposti. Oni gadovi iz limuzine fućkaju na vlast. Briga ih za tebe, za mene i bilo koga drugog osim njih samih. Poštuju samo jedno.

- Što? - Pištolj uperen u trbuh, koji puca i raznosi im utrobu. Takav stav

poštuju i boje ga se. - Nabio sam šešir na glavu, pazeći da ne dodirnem plavkastu čvorugu između očiju. - Vidjet ćemo se, Pate - rekoh mu.

- Možda hoćemo, možda nećemo - promrmlja on iza leđa. Sišao sam na kišu i čekao da naiđe taksi.

Da nisam slutio da su bili u stanu, ne bih bio ništa zapazio. Ovako su

mi upale u oči neke sitnice. Vidio sam prugu u prašini gdje je rukav kaputa obrisao plohu, jedna pepeljara nije bila na svom mjestu, guma na okviru vrata od hladnjaka ostala je visiti zato što nisu znali da se objesila i da je rukom treba gurnuti unutra.

Moj pištolj, kalibra 114 mm, još je visio u ormaru, ali je ovaj put bio na njemu otisak palca na onomu mjestu koje sam, dobro sam se sjećao, obrisao prije nego što sam spremio oružje. Jednolično sam zviždukao dok

22

sam svlačio kaput, a onda mi je pogled zapeo za košaru za otpatke kraj ormara. U njoj je na dnu bio opušak. Odmah sam zapazio da to nije ona vrsta cigareta koje ja pušim. Izvadio sam opušak, pažljivo ga pregledao sa svih strana, zatim sam ga opet bacio u košaru i nastavio zviždukati. Napokon podigoh telefonsku slušalicu i okrenuh domarov broj.

- Ovdje Mike Hammer, Johne - rekoh. - Jeste li pustili neke ljude u moj stan?

- Ljude? - počeo se izmotavati. - Znate, Hammeru, ja sam... - Ma, sve je u redu, razgovarao sam s njima. Htio sam samo

provjeriti. - Dakle, ako je tomu tako... mogu vam reći da su imali nalog. Znate

li tko su oni? FBI. - Da, znam. - Rekli su mi da to ne smijem spomenuti. - Sigurni ste u to? - Potpuno siguran. Doveli su sa sobom i jednog gradskog policajca. - Je li bio još netko? - Nitko drugi, Hammeru. Dobro znate da ne bih pustio ni živu dušu

u vaš stan. - Dobro, Johne. Hvala. - Spustio sam slušalicu i još jednom

pogledao oko sebe. Bilo mi je jasno da je još netko pretražio stan. I ti su posjetitelji

spretno obavili svoj posao. Ipak, ne tako spretno kao savezna policija. Ostavili su iza sebe svoje potpise.

Naslućivao sam opet nevolje svuda oko sebe. Nisam ih mogao vidjeti ni nanjušiti, ali su bile tu. Nastavih zviždukati i uzeh pištolj.

23

Ušla je u jedanaest i trideset. Poslužila se ključem koji sam joj odavno

dao i zaputila se ravno u dnevnu sobu, donoseći sa sobom toplinu i ljubav prema životu što je sjala poput sunca.

- Zdravo, ljepotice - rekoh. Nisam morao ništa drugo prozboriti, jer su te riječi govorile više nego što se činilo na prvi pogled.

Polako se nasmiješila i ustima mi poslala poljubac. Nije bilo potrebno da nam se dodirnu usne. Poslala mi je svoju čarobnu toplinu kroz sobu i uhvatio sam je.

- Baš si ružan - prozbori Velda. - Još si ružniji nego što si bio, ali te volim više nego ikada.

- Dobro, ružan sam. No u duši sam lijep. - Tko bi mogao prodrijeti tako duboko? - izusti nakesivši se. Zatim

doda: - Možda jedino ja. - Samo ti, zlato - rekoh. Smiješak što joj je zatitrao na usnama smekša se za tren, a onda je

svukla ogrtač i prebacila ga preko naslona stolca. Mogao bih je gledati cijelu vječnost, mislio sam. Ona je onakva kakva

treba biti u pravom trenutku, onda kad je najpotrebnija, može biti gruba, ili nježna, ili borbena lavica, ali uvijek je nenadmašiva. Ona je bujna ljepotica iz prašume i uglađena školovana žena iz velegrada. Ona je za mene sve.

Dok sam je netremice promatrao, na prstenu koji sam joj poklonio odražavalo se mutno sobno svjetlo. Gledao sam je kako ide u kuhinju i otvara dvije limenke piva. Gledao sam je kad je sjela i srknula pivo, i najednom sam se uzbudio kad je jezikom obliznula pjenu s usana.

Tada je izrekla ono što sam slutio da će reći. - Ovaj je zalogaj prevelik, Mike. - Misliš? - odvratih. Pogled joj je krenuo po podu, produžio uz moje tijelo i napokon me

gledala ravno u oči. - Dok si bio u bolnici, nisam ljenčarila, Mike. Nisam pustila da te

sve čeka dok se ne oporaviš. Na ovakvo umorstvo nisi još naišao. Riječ je o pripremljenom ubijanju, koje su naredile takve glavešine da su se uplašile i gradske vlasti. Morala se umiješati savezna policija, ali i ona mora biti vrlo oprezna i paziti što radi jer dodiruje visoke položaje.

- I? - Ne rekavši više ništa, srknuo sam pivo iz limenke. - Nije ti važno što ja mislim? Spustio sam limenku na stolić i prstom načinio na njoj nekoliko

krugova. - Vrlo mi je važno tvoje mišljenje, mačkice, ali odluke ću stvoriti na

osnovi svog mišljenja. Shvati, ja sam muškarac. Doduše, usamljen sam, ali dokle god imam vlastiti mozak i bogato iskustvo, donosit ću osobno svoje odluke.

- Znači, krenut ćeš u borbu protiv njih? U potragu za njima? - Zar bih ti se više sviđao ako bih postupio drukčije?

24

Kroz ozbiljnost na licu probije joj se smiješak. - Ne bi - prozbori. Tad joj se i oči nasmiju. - Sukobile su se dvije

snažne družine, svaka raspolaže s najmanje desetak milijuna dolara, no ti si odlučio da se umiješaš i središ stanje. Dabome, ti si muškarac. - Opet srkne nekoliko gutljaja piva, a onda doda: - I to kakav muškarac.! Jedva čekam da siđeš s tog svog momačkog postolja, i dođeš pod moju vlast.

- Misliš li da ćeš ikad imati vlast nada mnom? - Ne mislim, ali ću se barem moći cjenkati s tobom - nasmije se

ona. - Htjela bih da dugo budeš kraj mene i da ne moram brinuti za tebe. - I ja to želim, Velda. Samo, nešto ima prednost. - Znam, ali dopusti da te upozorim. Odsad se čuvaj jedne žene koja

će neprestano spletkariti i pokušavati te uhvatiti.. - Već sam nailazio na takve žene. - Nisi na ovakvu. - Hm, dobro - rekoh i popih pivo. Pričekao sam da i ona isprazni

limenku, a onda sam istresao sebi jednu cigaretu i njoj dobacio kutiju. - Što si doznala?

- Nekoliko pojedinosti. Pronašla sam nekog vozača teretnjaka koji se provezao mimo tvog auta dok je bio parkiran uz rub ceste, obilježen svjetiljkama sprijeda i straga. Čovjek se zaustavio, a kad je opazio da nema nigdje nikoga, produžio je. Najbliži je telefon bio u restoranu, oko pet kilometara od tog mjesta, te se iznenadio da u restoran nije došao nitko, jer nije vidio nikoga kako pješači cestom. Konobarica iz tog restorana zna za neku napuštenu kolibu nekoliko stotina metara od mjesta gdje je stajao tvoj auto, te sam otišla u kolibu. Bila je puna saveznih policajaca.

- Divno. - To baš nije najprikladnija riječ. - Promeškolji se na stolcu i prođe

prstima kroz kosu. - Zadržali su me neko vrijeme, ispitivali me i pustili upozorivši me prilično prijeteći.

- Jesu li pronašli što? - Koliko sam mogla vidjeti, nisu. Tragali su onim putem kojim sam

i ja, pa je sve što su otkrili samo poduprlo ono što si im već ispričao. Ipak, postoji jedna zanimljivost - doda ona. - Koliba je udaljena najmanje pedeset metara od ceste i okružena šikarom. Ne može se vidjeti ni kad gore svjetla u njoj. Tko ne zna za nju, ne bi je nikako mogao pronaći.

- Hoćeš reći, suviše je prikladna da bi posrijedi bila slučajnost? - Da, suviše je prikladna. Puhnuo sam oblak dima i gledao ga kako se omata oko prazne limenke

piva. - Ne vidim tu nikakav smisao - promrmljao sam. - Cura je bježala.

Kako su znali na koju će stranu krenuti? - Nisu mogli znati. S druge strane, kako su znali gdje je ta koliba? - Komu pripada daščara? Koža na čelu joj se nabere kad se namrštila. Zatrese glavom. - Postoji još jedna zanimljivost - odgovori. - Koliba je na državnoj

zemlji. Ondje je već dvadesetak godina. Dok su me ispitivali, doznala sam

25

da je, sudeći prema svemu, cijelo vrijeme prazna. Na dovratku su urezani datumi, a posljednji je “1937” Odavno nitko nije u njoj.

- Ima li još kakvih novosti? Velda polako zatrese glavom. - Vidjela sam tvoj automobil. Zapravo, njegove ostatke. - Jadna moja krntijica. - Mike... - Da? - Što ćeš učiniti? - Pogodi. - Reci mi. Povukao sam posljednji dim iz cigarete i bacio opušak u limenku. - Ubili su curu i pokušali mi podmetnuti taj zločin. Uništili su mi

auto i smjestili me u bolnicu. Smatraju nas sve glupanima i udaraju nemilice oko sebe. Hulje, pokvarene hulje. - Otkrit ću istinu, mala. A onda će početi padati glave.

- Mogla bi pasti i tvoja, Mike. - Da, mogla bi, ali nesumnjivo je da neće pasti prva. Znaš li što?

Uznemirili su se. Čitaju novine, pa znaju da se nije sve dogodilo baš onako kao što su željeli. Umjesto da se dokopaju nekoga naivčine, dočepali su se mene. Mene. To im se ne sviđa, jer ja nisam prosječan čovjek. Dovoljno su domišljati da shvate kakvu su kašu zakuhali. - Na licu joj se pojavi napetost, a u očima otvoreno pitanje. - Bili su ovdje i njuškali - rekoh joj odmah.

- Mike! - Ne znam što su tražili, a vjerujem da to ne znaju ni oni. No

pretražili su cijeli stan misleći da imam nešto čega bi se htjeli dokopati; nisu, doduše, ništa našli, ali to ne znači da sad vjeruju kako zaista nemam ništa. Vratit će se. Idući put neću biti u bolnici.

- Ali, što bi mogli tražiti? - Pojma nemam, no činjenica je da su pokušali ubiti dvoje ljudi da

bi otkrili ono što ih zanima. Sviđalo mi se to ili ne sviđalo, nepobitno je da sam sad upleten u sve to kao što je bila i ona plavokosa cura. - Nasmiješih se Veldi. - I to mi je drago. Mrzim te ljude iz dna duše. Mrzim ih nepodnošljivo. Doznat ću tko su oni i zašto su tako postupili, a onda će dobiti svoje.

- Kao uvijek, je li? - u glas joj se uvukla zabrinutost. - Ne, možda ću ovaj put obaviti to drukčije - rekoh. - Samo zato da

bi mi bilo zabavnije. - Ne sviđa mi se kad govoriš tako, Mike. - Čvrsto se držala za

naslon. - Mnogima se ne sviđam takav. Znaju da neću sjediti prekriženih

ruku i čekati da se nešto dogodi samo od sebe. Znaju kako odsad moraju biti tako oprezni da neće smjeti ni pljunuti, jer ja ću im biti sve bliže i bliže i napokon ću ih šćepati. Znaju to, a znam i ja.

- Pretvaraš sam sebe u metu.

26

- Dabome, mačkice, ali to i želim. Ako ih jedino tako mogu dovući na puškomet, onda ću rado biti meta.

Najednom joj se lice opustilo i nagnula se natrag. Dugo smo oboje šutjeli. Zamišljeno je gledala u strop.

- Mike - progovori tada - imam za tebe neke novosti. - Govori. - Pogledao sam je. - U pucnjavi više nećeš moći sudjelovati - reče mi. Na licu mi se tržne mišić. Velda zavuče ruku u džep i izvadi nekakvu omotnicu. Dobaci mi je. - Ovo je jutros donio Pat - objasni. - Nije mogao učiniti baš ništa,

pa se ne ljuti na njega. Otvorio sam omotnicu i izvukao papir. Tekst je bio vrlo kratak i jasan.

Bez izmotavanja. Ali slutio sam da iza tog papirića s nekoliko redaka postoji sto papira koji objašnjavaju zašto je poslano to pismo.

Riječ je bila o vrlo jednostavnoj obavijesti da više ne smijem nositi oružje i da mi se privremeno oduzima pravo da radim kao privatni detektiv. Nijednom se riječju nije spominjala potpuna ili djelomična naknada onih dvjesto dolara što sam ih platio državi za dozvolu.

Nasmijao sam se, spremio papir u omotnicu i stavio je na stol. - Žele da to obavim grublje - rekoh. - Oni uopće ne žele da se miješaš u to. Odsad si običan građanin, a

ako pronađu kod tebe pištolj, optužit će te zbog neovlaštenog nošenja oružja.

- To se već dogodilo jednom, sjećaš li se? Velda polako kimne. Lice joj je bilo potpuno bezizražajno. - Istina je, ali tad su zaboravili mene. Tad sam ja imala dozvolu da

radim kao privatni detektiv i dozvolu za nošenje oružja. Ovaj put nisu zaboravili.

- Pametnjakovići. - Da, pametni su. - Ona opet zažmiri i nagne glavu natrag. - Bit će nam teško. - Neće nama, curo. Meni. - Nama. - Slušaj... Otvorila je oči i gledala me. - Komu pripadaš, Mike? - Ne znam, reci mi. Nije odgovorila. Samo me promatrala. Bilo je nekakve tuge u njenu

osmijehu. - Dobro, mala, oboje znamo odgovor - rekoh. - Borit ćemo se

zajedno, a ako se previše zaletim, ti ćeš me na vrijeme povući. - Uzeh pištolj i izvadih iz njega metke. - Starim. Možda nisam više

čvrst kao nekoć. - Čvrst si, ali si i pametniji. Naletjeli smo na prepreku koju puki

mišići ne mogu uzdrmati. Imamo pred sobom neki velik mozak, pa ga možemo pobijediti samo oštroumnošću. Dobro je što si se opametio i

27

promijenio stil. - Da. - Neće biti lako. - Znam. Mene nikad i ne očekuju laki zadaci. - Nakesih joj se. - Ne

brinimo zbog toga. Svi me nastoje zgaziti, jer bi me htjeli ukloniti. Boje se da ću im pokvariti igru. To se već dogodilo, pa neka se ponovi.

- Ipak, ne smijemo glavom kroza zid, ha? - reče Velda. - Čekam te sedam godina, a to je vrlo dugo razdoblje. - Bijeli zubi su joj bljesnuli kad se nasmiješila. - Htjela bih da budeš u dobrom stanju kad se pripremiš za skok u brak.

- Mmm, da - promrmljao sam sebi u bradu. - Odakle ćemo početi, Mike? Okretao sam metke u ruci i napokon ih spustio, jedan po jedan, u

pepeljaru. Gledao sam ih, smrtonosne i sjajne, ali nemoćne bez majke koja bi ih rodila.

- Počet ćemo od Berge Torn - rekoh. - Da, od nje. Želim podatke iz lječilišta. Želim doznati istinu o njenu životu i o ljudima s kojima se družila. To je tvoj zadatak.

- A tvoj? - zapita me. - Evello. Carl Evello. On je nekako umiješan u to, pa ću se

pozabaviti njime. Velda kimne, bubnjajući prstima po naslonu za ruku i gledajući prema

drugoj strani sobe. - S njime neće biti lako. - Ni sa kim nije lako - odvratih. - Pogotovo nije s Evellom. On pripada podzemnoj organizaciji. Dok

si ležao u bolnici, sastala sam se s nekoliko ljudi koji znaju ponešto o njemu. Nisam doznala ništa osobito i uglavnom je riječ o nagađanjima, ali se pojavila tema koja bi te mogla zanimati.

- Kakva? Pogledala me smješkajući se, poput lijepe prašumske ženke koja

odmjerava pogledom svojeg mužjaka prije nego što će mu reći kakva ga opasnost čeka pred ulazom u brlog.

- Mafija - reče mi. Osjetio sam plamen koji se zapalio u nožnim prstima i proširio cijelim

tijelom, ostavljajući iza sebe bijes i strah. Zabubnjao mi je u ušima i osušio grlo, te su riječi, kad sam ih napokon izgovorio, bile škripave i hrapave kao da ih ne oblikuje moj glas.

- Odakle znaju to? - Ne znaju. Samo sumnjaju. Zainteresirala se i savezna policija. - Naravno - rekoh. - Ne čudim se što ne žele da im se vrzmam

okolo. - Ti si suviše bučan. - Sad mi je sve malo jasnije - promrmljao sam zamišljeno. - Misle da sam upleten, ali mi to ne mogu otvoreno reći. Stoga su

me i ispitivali, nadajući se da ću otkriti nešto od čega bi mogli početi. Sad će

28

se zalijepiti za mene, jer ne poštuju onoga u koga sumnjaju. Za njih ne postoji potpuna nevinost, nego priznaju samo nevinost s primjesom krivice.

- Možda je to i dobro, Mike - izusti Velda. - Svijet je čudan. U današnje je doba potpuna nevinost vrlo rijetka. Ljudi nastoje uvijek zatajiti barem nešto. - Zastane i prstom pogladi obraz.

- Ako ubojicu objese zbog zločina koji nije učinio, a ne sude mu zbog ubojstva koje je učinio, tko je kriv?

- Takvo je nastrano razmišljanje novost, mala. Prije nisi pokazivala takvu osobinu.

- Naučila sam to od tebe. - Onda se okani toga. Velda ispruži ruku i izvuče cigaretu iz kutije. Bila je to skladna,

ženstvena kretnja, puna djevojaštva. Gledao sam kako joj se prsti stapaju sa šakom, a šaka s rukom, gledao sam kako se obline međusobno spajaju kao na lijepoj slici. Tko bi pomislio da je ta ruka dva puta držala pištolj koji je rigao metke u tuđu utrobu?

- Danas se najviše cijeni nevinost s blagim okusom krivice - reče ona. - Bit ćeš mamac kojim će se služiti dok netko ne zagrize.

- Naposljetku će društvo izvući korist. - Tako je. - Nasmijala mi se u lice. - No ne tuguj zbog toga, Mike.

Služe se tvojim postupcima. Ti si im odavno pokazao taj štos. Počeo sam se igrati mecima što su čučali na dnu pepeljare. Promatrala

me, napola žmireći i razmišljajući. Tad se uspravi, baci moju kutiju sa cigaretama na stolac kraj mene i posegne za svojim ogrtačem.

- Možda je vrijeme da im pokažeš neke nove smicalice, Mike? - izusti tiho i ode. U sobi kao da se odmah malo smračilo.

29

Sjedio sam još neko vrijeme i buljio u odraz raznobojnih gradskih

svjetala koja su mi pretvorila prozor u kaleidoskop. Glas čudovišta s druge strane prozora bio je jednoličan, ali bi se, ako bi se slušalo dugo, pretvorio u podrugljiv smijeh koji je gurao deset milijuna stanovnika u sve veće nevolje, pretvorio bi se u preziran smijeh koji je krv što bi potekla iz otvorene rane smatrao smiješnom, a smrt najvećom šalom na svijetu.

Da, čudovište se smijalo ljudima poput vas i mene. Podsjećalo me na mučitelja s bičem što se zlobno smijao poslije svakog udarca kojim je iz žrtve izvukao krik.

Sjedio sam, slušao i razmišljao o tome dok su mi kroz glavu prolazili statistički podaci. Toliko i toliko ljudi pogine svake minute u prometnim nesrećama, a toliko ih je ozlijeđeno. Toliko ih pogine na sat zbog nasilja. Toliko je ovoga, a toliko onoga. Dug je popis takvih podataka koji se spominju na raznim sjednicama.

Samo se jedan podatak ne spominje. Koliko je ljudi smrtno uplašeno? Koliko ih noću leži budno zato što se brinu zbog nečega, što ih ne bi smjelo uznemiravati? Koliko ih se pita gdje su im djeca i što rade? Koliko ih je već upoznalo šutljive pripadnike podzemlja koji šapatom traže novac, a ako ga ne dobiju, onda kažnjavaju prema svojim pravilima?

Prepoznao sam pravu bit onoga glasa vani. Nije riječ ni o kakvu neopipljivu čudovištu. Ni o kakvoj divovskoj mehaničkoj napravi koja djeluje sama od sebe. Ni o kakvu izuzetnom živom biću koje ima svoja posebna pravila.

Ne, riječ je o ljudima. O gnjecavim, mesnatim ljudima, koji su, ponajčešće, naoko ljubazni.

Ali, u duši su prljavi i pokvareni, žderu meso i nadimaju se od moći, a kad ih netko probuši, onda splasnu.

Mafija. Izopačena, neuhvatljiva Mafija. Gomila glupana koji vladaju pomoću straha i uspijevaju se izvući zato što imaju dovoljno para.

Mislite li da je sve to prošlost? Mislite li da se sve to završilo s prohibicijom? Mnoge bi vas udovice lako uvjerile u suprotno. I udovci.

Kao što je Velda rekla, nipošto neće biti lako. Ne može se jednostavno pitati gdje je vrhovni glavešina.

Moram najprije pronaći nekoga koga mogu pitati, a ako dotad ne poginem, ili ne pogine on, pitat ću ga. Potom ću opet tragati i sve se više približavati onom trenutku kad će me napasti metak ili nož.

Oni imaju svoja ustaljena pravila. Kog Mafija dodirne, više ga ne pušta. Pokuša li se samo jednom, makar vrlo kolebljivo, izvući iz njenih šapa, gotov je. Katkad ga kazne već za dan-dva, katkad tek za godinu dana, ali od tog mu trenutka nad glavom visi smrtna osuda.

Zapravo, kad se malo bolje razmisli, čudno je sve to. Negdje na vrhu te gomile sjedi glavešina i iz njega zrači strah kao iz središta paukove mreže. Sjedi na prijestolju, i kad mahne rukom, netko umre. Kad opet mahne rukom, malo drukčije, nekoga muče tako da urla kao zvijer. Konci su u

30

rukama jedne osobe. Gnjecave i mesnate. Usne mi se iskriviše u kiseo smiješak dok sam zamišljao tog čovjeka,

privremeno lišenog oružja i moći, u zatvorenoj sobi s nekim komu se gadno zamjerio. Gotovo sam mu vidio lice s druge strane stakla. Nacerih se još šire, znajući što ću učiniti.

Bilo je kasno, ali samo prema satu. Grad je zijevao i protezao se poslije večere, spremajući se da ponovno oživi. Kiša je prestala i čula se još samo tiha grmljavina. Zrak se malo osvježio, svjetla su se malo razbistrila, a taksiji su vozili sporo tako da sam lako zaustavio zviždukom jedan od njih i uskočio u njega. Cilj mi je bio Patov stan.

Pat me pusti unutra, smiješeći se i nerazgovjetno mrmljajući, jer je među zubima držao nekakav fascikl, mahne mi da uđem u dnevnu sobu i uzme mi kaput. Letimice mi pogleda prsa. Odmah je zapazio da pod pazuhom ne nosim pištolj.

- Hoćeš li piće? - zapita me. - Neću. - Bezalkoholno? Zatresao sam glavom i sjeo. Napunio je sebi čašu, polako se spustio u

naslonjač i sve papire strpao u omotnicu. - Drago mi je što šećeš svijetom nenaoružan - prozbori. - Zar si očekivao da ću postupiti drukčije? - Slutio sam da ćeš biti pametan. Ne zamjeri mi zbog svega toga. - Nije ti baš žao što su mi oduzeli pucaljku, ha? - Iskreno rečeno, nije. Sad ćeš bar biti miran. Okanit ćeš se nekih

poslova. Ne vjerujem da ćeš zbog toga umrijeti od gladi. - Ne, ni ja ne mislim da ću skapati. - Nasmijah mu se. - Koliko

dugo ću biti na ledu? Malo se namršti, kao da mu se nije svidjelo moje cerekanje. Povuče

velik gutljaj pića. - Vratit će ti dozvolu kad ih bude volja - odgovori mi. - Neće to proći tako jednostavno - rekoh mu. - Neće? Zapalih cigaretu. - Ne, neće - ustrajao sam. - Možeš ih sutra podsjetiti na to da ja

imam svoja ustavna prava, da plaćam porez i da imam neke korisne veze. Moj će odvjetnik smjesta poduzeti potrebne korake i tužiti ih zato što su mi neovlašteno uskratili neka prava. Moći će mi oduzeti dozvolu tek kad pobijede na sudu.

- Vrlo si rječit, Mike. - Aha. A ti dobro znaš što govorim. Nitko me ne može nekažnjeno

povući za rep, čak ni savezna policija. Čvrsto je stegnuo čašu. Činilo mi se, čak prečvrsto. - Mike... ovo nije obično umorstvo. - Znam. - Koliko znaš? - Koliko i prije. No, u međuvremenu sam razmišljao.

31

- Jesi li nešto zaključio? - Nametnuo mi se samo jedan zaključak. - Pogledah ga u oči. -

Mafija. Lice mu se nimalo ne promijeni. - I? - promrmlja. Mogao bih ti pomoći da me prestaneš zavitlavati. Snažno sam povukao

dim i zagledao se u žar na vršku cigarete. - Mislim da ti ne moram spominjati svoju prošlost. Znaš je kao i ja. Ustrijelio sam neke klipane, ali društvo je sretnije bez njih nego s njima. Ako tvoji kolege misle da sam tako glup da ću naglavce uletjeti u nešto, ne znajući što radim, onda bi trebali nastaviti školovanje da upoznaju najnovije metode. U Washingtonu nemaju pametnijeg čovjeka od mene... ne, nemaju.

- Imaš vrlo dobro mišljenje o sebi. - Moram tako misliti o sebi, prijatelju, jer vidim da ne misli nitko

drugi. Uostalom, ja sam još živ, a mnogi drugi su već pod zemljom. Pat popije piće i počne vrtjeti posljednje kapljice na dnu. - Mike - progovori - kad bi bilo po mojoj volji, ja bih u tu istragu

uvukao tebe i još deset tisuća ljudi. Otprilike toliko nam je potrebno da bismo uspjeli. Ali, ja sam gradski policajac i moram slušati tuđa naređenja. Što hoćeš od mene?

- Pogodi, Pate. Ovaj put se nasmijao. Osjećali smo se kao u stara vremena kad nismo

marili ni za što. - Dobro, želiš da surađujemo - promrmlja. - Uletjet ćeš u to bez

obzira na ono što ti drugi govore, a kad si već upetljan u to, bolje da iskoristimo tvoje sposobnosti nego da se spotičemo o njih. Reći ću ti nešto, Mike. Ni meni se ne sviđa što su se umiješali savezni. Ne sviđa mi se uplitanje politike u zločine, i sit sam svega. Svi se boje nešto poduzeti, te je krajnje vrijeme da ih nešto prodrma. Već godinama slušam o tome kako je podzemlje moćnije od nas, pa sam već gotovo povjerovao u to. Reci mi što te zanima, i reći ću ti.

- Takve riječi rado slušam. Ortak mi je dobrodošao u svako doba. - Hvala. Da čujem sada što te zanima. - Svi podaci. Potanko. Nije morao daleko tražiti podatke. Bili su pred njim, u omotnici. Počeo

je prelistavati papire. - Evo, tu su poznati zločinci povezani s Mafijom - progovori. - Podaci o djelotvornosti Mafije i policijskom nemaru. Dvadeset

stranica o hapšenjima s nedovoljnim dokazima. Dvadeset stranica o ubojstvima, krađama, raspačavanju droge i raznim drugim krivičnim djelima, no tek smo na donjoj prečki ljestava. Možemo spomenuti imena nekoliko važnih ličnosti, no ne zavaravaj se i ne misli da su to glavni bosovi. Oni su za nas bezimeni.

- Je li na tom popisu Carl Evello? Pat pogleda opet papire i nezadovoljno ih baci na pod. - Evella nema nigdje - progunđa.

32

- A Berga Torn? - Vraćamo se na umorstvo. Jedno od brojnih. - Tu nam se mišljenje ne slaže, Pate. - Ne slaže se? - Berga je bila izuzetna. Tako izuzetna da su poslali za njom cijelu

skupinu gadova koji znaju svoj posao. Ne posvećuju takvu pažnju svakomu. Zbog čega im je bilo toliko stalo do nje?

Vidio sam da oklijeva tren. Zatim je slegnuo ramenima i odlučio se. - Berga Torn nije bila ništa osobito - izusti. - Dobro, imala je

prilično zgodnu i pametnu glavicu, ali je sudjelovala u prljavim poslovima, ako me razumiješ.

- Znam na što misliš. - Navodno je neko vrijeme bila Evellova ljubavnica. Baš u ono doba

kad je zgrtao velike pare. Prema istim glasinama, dao joj je nogu, pa su valjda klipani iz podzemlja posumnjali da bi u bijesu mogla izbrbljati sve što je doznala o njemu.

- Ne vjerujem da bi Evello bio tako glup i pričao joj tajne - napomenuh.

- Kad je riječ o ženama, muškarci su katkad užasno glupi - odvrati on, gledajući me i lukavo se smijuljeći.

- Dovrši. - Obratila joj se savezna policija. Bila je smrtno uplašena, ali je

navijestila da bi mogla nešto ispričati, samo je htjela vremena kako bi prikupila svoje podatke i zaštitu kada to ispriča.

- Krasno. - Zgnječio sam opušak i nagnuo se natrag. - Mogu zamisliti Washington kako joj dodjeljuje stalnog pratioca.

- Trebala se je pred kongresnim odborom pojaviti pod krinkom. - To joj ne bi pomoglo. Evello bi je raskrinkao iz podataka koje bi

iznijela. Pat se složi sa mnom kimnuvši. - U međuvremenu se pokolebala, uzvrpoljila - nastavi. - Dvaput je pobjegla ljudima koji su dobili zadatak da je prate i

štite. Prije nego što je prošlo mjesec dana, bila je već gotovo histerična i posjetila je liječnika. On ju je poslao u lječilište, gdje je trebala ostati tri tjedna. Istraga je privremeno obustavljena, nekoliko je detektiva dobilo zadatak da stražare pred lječilištem, ali ona je pobjegla i stradala.

- Znači, sve je tako jednostavno. - Da, vrlo jednostavno. Samo, ti si se našao na mjestu događaja. - Baš lijepo od mene. - To su pomislili i momci iz Washingtona. - Na slučajnost se ne može računati - rekoh. - Dakako. - Trznuo mu se kut usta. Oni ne znaju da se tebi uvijek

događa nešto neobično. Nekim se ljudima neprestano događaju nezgode, a tebi slučajnosti.

- I meni se to već učinilo čudnim - rekoh mu. - Slušaj, što mi možeš reći o njezinu bijegu?

33

Pat slegne ramenima i kratko zatrese glavom. - Sve je bilo vrlo jednostavno - promrmlja. - Mislilo se na sve ono

što je nezamislivo, a ona je učinila baš ono što je zamislivo. Iz odjela za bolničarke uzela je kišni ogrtač i cipele i izišla kroz glavni izlaz s dvjema bolničarkama. Baš je padala kiša, pa je jedna od njih držala kišobran, a ostale su se priljubile uz nju kao da žele zaštititi kosu. Otišle su zajedno do ugla, a onda su obje bolničarke ušle u autobus. Ona je produžila pješice.

- Zar na vratima nisu zatražili propusnicu? On kimne, prilično zajedljivo. - Da, morala se pokazati propusnica. Obje su je bolničarke imale i

izvadile. Možda se vrataru činilo da je vidio i treću propusnicu. Barem tvrdi da ju je vidio.

- Vjerojatno je netko bio i pred vratima? - Svakako. Bila su dvojica. Jedan je stajao, a drugi je sjedio u autu.

Nisu vidjeli Bergu Torn, premda im je zadatak bio da zaustave svakoga tko iziđe neovlašteno.

Kratko sam zagunđao. - Mislili su da je bolničarkama dopušten izlazak, Mike, doda Pat. Opet sam se nasmijao. - Naravno - progunđah. - Mislili su. Ti klipani ne bi smjeli ništa

misliti. Vidiš kakve su mi budale oduzele radnu dozvolu. Ti me šupljoglavci žele spriječiti da se umiješam.

- Bilo kako bilo, pobjegla je. To je najvažnije. - Dobro, ostavimo to. Kakav je stav zauzela policija? - Posrijedi je umorstvo, pa su pošli od te činjenice. - I nisu nikamo stigli - dodao sam. - Zasad - svadljivo promrmlja Pat. Kad sam mu se nacerio prestao

se mrštiti. - Prestani gnjaviti. Što namjeravaš poduzeti? - Gdje je Evello? - Ovdje, u gradu. - A poznati mafijaški suradnici? Pat se zamisli za tren. - U drugim velikim gradovima, ali središte im je ovdje. - Nasmije se

tako da su mu se vidjeli zubi. - Stigli smo do kraja svog kratkog zanimljivog razgovora o Mafiji. Znamo tko su neki od njih i kako djeluju, ali to je sve.

- Washington ne zna ništa. - Zna, ali kakva korist od toga? Nitko neće odati Mafiju. Nedostaje

jedna važna sitnica: dokazi. - Prikupit ćemo ih - rekoh mu - ovako ili onako. Ta je organizacija

velika, pa su joj je potrebna lova kako bi mogla djelovati. Pat me gledao kao da sam bezazleno dijete. - Kažeš, sve je vrlo jednostavno - promrmlja. - Znaš li kako

prikupljaju lovu? Izvlače je iz malih ljudi. Nameću im poseban porez koji moraju plaćati. Iskorištavaju ljude koji se boje progovoriti ili ne mogu govoriti. Uvoze robu koja tjera u ludilo momke iz Odjela za narkotike. Sudjeluju u svim mogućim prljavim poslovima, ali imaju tako moćnu

34

političku zaštitu da im nitko ništa ne može. Suvišno je bilo to podsjećanje na njihovu djelatnost. Dobro sam znao

što rade. - Možda je tako, možda - rekoh. - No možda se dosad nitko nije

pošteno ni potrudio da ih ščepa. Progunđa nešto sebi u bradu. - Još mi nisi rekao što ćeš poduzeti - doda zatim. Ustao sam i obrisao lice. - Prije svega me zanima, Berga Torn - rekoh mu. - Htio bih doznati

više o njoj. Pat posegne za gornjim papirima iz fascikla koji je bacio na pod. - Evo ti ovo - promrmlja. - Nitko ne zna više o njoj. Savio sam papire i gurnuo ih u džep, ne pogledavši ih. - Javit ćeš mi ako se otkrije nešto? - rekoh mu. - Da, javit ću ti. Uzeo sam kaput i krenuo prema vratima. - Mike... - Da? - Ne zaboravi, moramo se uzajamno pomagati. - Neću zaboraviti. Sišavši na ulicu, stajao sam pred zgradom minutu - dvije. Polako sam

izvadio cigaretu i zapalio je. Držao sam upaljenu šibicu desetak sekundi pred licem, a onda sam duboko povukao dim i otpuhnuo ga u noć. Momak pred vratima stambene zgrade s druge strane ulice uznemiri se i kolebljivo korakne kao da je baš izišao iz kuće i ne zna na koju bi stranu krenuo. Zaputio sam se na istok i pomogao mu da se odluči. I on je krenuo na istok.

Uskoro sam prešao na drugu stranu ulice kako bih mu donekle olakšao posao. Washington ne priznaje troškove za izlizane potplate, pa nisam htio momku zagorčavati život. Na putu prema stanici podzemne željeznice podvalio sam mu nekoliko puta i prisilio ga da mi se približi.

Sad sam ga vidio vrlo dobro i baš sam ga htio pozdraviti kako bih ga razbjesnio, kadli sam ugledao uperen pištolj i shvatio da on uopće ne pripada saveznoj policiji.

Bio je mlad i naočit dok se nije nasmiješio, a tad su iskrivljeni i prljavi zubi pokazali da je običan probisvijet u skupom odijelu. Upravo mi je samozadovoljno počeo govoriti nešto kad sam mu naglo rastvorio kaput i pištolj u džepu više nije bio uperen u mene. Napola se okrenuo u stranu i pokušavao izvući oružje, ali sam ga u tom trenu udario po vratu bridom dlana. Skljokao se na pločnik i ostao sjediti ispruženih nogu, živ i pri svijesti, ali više nimalo poduzetan.

Oduzeo sam mu pištolj, izvadio metke i bacio mu ga u krilo. Oči su mu plivale u suzama kao da se stidi sama sebe.

- Reci gazdi neka idući put pošalje pravog čovjeka na takav zadatak - rekoh mu.

Produžio sam ulicom i skrenuo prema stanici podzemne željeznice.

35

Iskrcao sam se u Brooklynu. Čovjek na uglu mi pokaže put, pa sam

krenuo prema adresi koja me zanimala. Tražio sam staromodnu zgradu od smeđega kamena, sagrađenu u

prvoj polovici stoljeća, i našao sam je. Na vratima joj je bojom bio napisan broj. Popeo sam se uz četiri stube, šibicom osvijetlio poštanske sandučiće i otkrio ono što me zanimalo.

Vidio sam imena “Carver” i “Torn” ali ih je netko prekrižio olovkom i napisao ispod njih “Bernstein” Zagunđao sam i pritisnuo domarevo zvonce. Nisam ga pustio dok se nisu otvorila vrata, a onda sam ušao.

Domar mi je krenuo u susret i djelomice sam mu vidio lice. Drugi dio lica mu se skrivao iza mesnatog ramena žene koja se ustobočila pred njim i gnjevno me gledala kao da sam joj ubio najdraže. Kosa joj je bila sijeda, nakovrčana metalnim uvijačima. Tijelo joj je napinjalo kućnu haljinu dok se trudila da uspori disanje kako bi mogla reći nešto. Šake su joj bile velike i crvene, a zglobovi prstiju su joj iskočili kad se podbočila o bokove.

Takve su žene. Čovo iza nje doimao se smrtno uplašenim. - Kojeg vraga hoćete? - progovori ona. - Znate li koliko je sati? Zar

mislite... - Zavežite! - rekoh joj. Usta joj prestanu mljeti. Naslonih se na

dovratak. - Tražim domara. - Ja sam... - Vi mi ništa ne značite - rekoh joj. - Kažite svomu mužu neka iziđe

iz zaklona. - Pomislio sam da će joj se lice rasprsnuti. - Kažite mu - ponovih. Kad se muškarci nauče vladati kao muškarci, možda će uspjeti izići na

kraj sa ženama. Prilično budalasto se nasmiješila i koraknula u stranu. Tip nije htio izići iz zaklona, ali je morao. Pokušao se napuhnuti što je

više mogao, no to mu nije osobito pomoglo. - Da? - prozbori. Pokazah mu značku koju sam još imao. Nije značila više ništa, ali je

još sjala na svjetlu i bila nešto izuzetno, nešto što ne nosi svatko. - Uzmite ključeve - naredih. - Hoću. - Posegne rukom iza vrata, skine s kuke kolut s ključevima

i vrati se u hodnik. - Pričekaj malo - reče mu žena - odmah ću se... Najednom je narastao kao da se podigao na nožne prste. - Čekaj me ovdje - reče joj. - Ja sam domar, a ne ti. - Okrene se

prema meni i nasmije mi se. Iza njega se zajapuri ženino lice, zatim se zalupe vrata. - Izvolite? - reče on.

- Zanima me stan Berge Torn. Htio bih ga pregledati. - Ali policija gaje već pregledala. - Znam. - Danas sam ga već iznajmio. - Stanuje li već tko u njemu?

36

- Još ne. Uselit će se sutra. - Onda hajdemo. U početku je oklijevao, a onda slegne ramenima i krene uza stubište.

Gurne ključ u bravu i otvori vrata. Pipajući potraži prekidač, zapali svjetlo i makne se u stranu.

Ne znam što sam očekivao da ću naći. Možda me ponajviše dovukla znatiželja. Stan su već pregledali stručnjaci, i ako je u njemu postojalo išta vrijedno, odnijeli su to. Sastojao se od kuhinje, dnevne sobe i kupaonice, ugrađene između obiju spavaćih soba.

- Čije je pokućstvo? - zapitah. - Iznajmljujemo namješten stan. Sve ovo pripada vlasniku kuće. Ušao sam u spavaću sobu i otvorio ormar. U njemu sam vidio pet-šest

haljina i kostim. Na dnu su bile poredane cipele. I komoda je bila puna do vrha. Odjeća je bila gotovo nova, ali ne i osobito skupa.

U gornjoj sam ladici našao uredno složene čarape. Kraj njih su bile četiri omotnice; dvije s plaćenim računima, jedna s pismom brodarske kompanije “Millburn” u kojem su javljali da nemaju slobodnih ležajeva na brodu “Cedric” i ispričavali se, te jedna s desetak starih novčića.

Druga je ladica bila puna upotrebljavanih rumenila za usne i svakojakih drangulija koje može svaka žena prikupiti za tili čas.

Na pravo sam iznenađenje naišao kad sam ušao u drugu spavaću sobu. Ondje nije bilo ničega. Vidio sam samo krevet, ispražnjen ormar i ladice komode, prekrivene starim novinama.

Domar me šutke promatrao dok se nisam vratio u dnevnu sobu. - Čija je ona soba? - Pokazao sam palcem prema praznoj spavaćoj

sobi. - Pripada gospođici Carver. - A gdje je ona? - Prije dva dana se ... iselila. - Posjetila ju je policija? On žustro kimne. - Možda se baš zbog toga i iselila - odgovori mi. - I u njenu ćete sobu primiti nekoga? - Moram. Najam istječe idući mjesec, ali je najamnina plaćena

unaprijed. Nadam se da neću imati neprilika zato što sam tako brzo iznajmio stan.

- Tko je platio? - Na ugovoru je ime Berge Torn. - On me pogleda kao da to znači

nešto važno. - Nisam vas to pitao. - Ona mi je dala novac. - Budući da sam ga netremice promatrao,

počeo je prebirati dugmad na pidžami. - Dobro, koliko vam puta, ljudi, moram reći isto? Ne znam odakle joj novac. Ovdje nije radila ništa zabranjeno, inače bi to ona moja znatiželjna baba brzo nanjušila.

- Jesu li je posjećivali muškarci? - Slušajte - reče on - u ovoj zgradi ima dvanaest stanova, pa ne

37

mogu voditi računa o svima koji ulaze i izlaze. Bitno je da stanari plaćaju stanarinu. Ja mislim da ona nije bila djevojčura. Stanovala je s još jednom djevojkom, uredno je plaćala i nije stvarala nikakve neprilike. Ako ju je i uzdržavao neki muškarac, nesumnjivo je da mu se to nije isplatilo. Doduše, u povjerenju govoreći, mislim da ju je zaista netko uzdržavao. Možda i obje. Moja stara to nije naslutila, inače bi ih otjerala, čvrsto sam uvjeren u to.

- Dobro, onda smo to raščistili - rekoh. - Mislite li da će se nešto roditi iz toga? - zapita, otvorivši mi vrata. - Štošta. Obliznuo je usnice. - Neće, valjda... - započne. - Ne brinite. Znate li gdje bih mogao naći gospođicu Carver? Odmah me uznemireno pogledao. - Nije ostavila adresu. - Gledajte, ako ometate zakon u istrazi, mogli bi vas optužiti -

rekoh mu službeno. - Slušajte, kad bih znao... - Opet prijeđe jezikom po usnama,

izmisli, slegne ramenima i nastavi: - Dobro. Samo, ne smije doznati moja žena. Gospođica Carver me danas zvala telefonom. Očekuje neko pismo od svog momka, pa me zamolila da joj ga pošaljem. - Duboko udahne zrak i izdahne ga. - Ne bi htjela da itko dozna gdje je. Imate li olovku?

Pružio sam je, pa mi je na papiriću zapisao adresu. - Vrlo rado bih pomogao. Djevojka se doimala prilično zabrinuto. - Ne želite se suprotstaviti zakonu, je li? - rekoh mu. - Ne, ne želim. - Onda ste postupili ispravno. Ipak, reći ću vam nešto... ne pričajte

nikomu drugom ovo što ste kazali meni. Posjetit ću je, ali neće znati kako sam doznao njezinu adresu. Što kažete na to?

- Izvrsno. - Na licu mu se odrazi olakšanje. - Nego, kakva je ona? - zapitah. - Lily Carver? - Da. - Zgodna plavuša. Kosa joj je poput snijega. - Pronaći ću je - rekoh.

Preselila se u Aveniju Atlantic. Riječ je bila o trokatnoj zgradi.

Pritisnuo sam dugme zvonca tri puta, stojeći u mraku, ali nisam čuo nikakvu zvonjavu. Tad se ušuljah u kuću. U njoj me dočeka čudan miris. Strujio je stubištem, spajao se s drugim mirisima i probijao na ulicu.

Polako sam se penjao na treći kat. Pokucah na vrata i pričekah. Kad sam ponovno pokucao, unutra

zaškripe opruge. - Da? - progovori piskutav glas. - Lily Carver?

38

- Da - začu se opet. Ovaj put je glas zvučao prilično umorno. - Htio bih razgovarati s vama. Gurnut ću vam svoju posjetnicu

ispod vrata. - Nije potrebno. Samo uđite. U mraku sam napipao kvaku, pritisnuo je i otvorio vrata. Sjedila je u velikom naslonjaču nasuprot meni, nehajno držeći pištolj

na koljenu, no nisam nimalo sumnjao da će početi pucati ako samo kihnem.

Nije bila lijepa. Imala je bujno tijelo, ali nije bila lijepa. Možda nijedna žena ne može biti lijepa dok drži pucaljku u ruci, makar imala svijetlo obojenu kosu i rumena usta. Na naslonjaču se isticala njena crna baršunasta kućna haljina i doimala se poput mrkle noći između bijele kose i bijelih papuča obrubljenih krznom.

Nekoliko me trenutaka promatrala, a pogled joj je polako prelazio po meni. Pustio sam je da gleda i zatvorio vrata. Možda je bila zadovoljna onim što je vidjela, a možda nije. Šutjela je, ali nije spremila pištolj.

- Očekivali ste nekog drugog? - upitah je. Iskrivila je usta kao da se želi osmjehnuti, ali se osmijeh nije pojavio. - Ne znam - odgovori. - Što mi želite reći? - Reći ću vam ono što će vas natjerati da tu pištoljčinu uperite u

nekoga drugog. - Nećete me moći nagovoriti na to. - Smijem li posegnuti u džep i izvaditi cigaretu? - Imate cigareta na stolu kraj sebe. Poslužite se. Uzeo sam cigaretu i umalo posegnuo za upaljačem u džepu, a onda

sam se predomislio i poslužio šibicama što su stajale kraj cigareta. - Niste baš zabavno društvo. - Puhnuo sam oblak dima prema

podu, njišući se naprijed - natrag. Crni otvor cijevi kao da se zalijepio za moj želudac. - Zovem se Mike Hammer. Ja sam privatni detektiv. Bio sam s Bergom Torn kad je stradala.

Ovaj put se pištolj pomakne. Uperila mi je cijev u glavu. - Nastavi - izusti. - Htjela se odvesti auto-stopom u grad. Pokupio sam je, naišao na

policijsku patrolu koja ju je tražila, zatim me nasred ceste zaustavio jedan auto i umalo su mi razmrskali glavu. Ležao sam napola onesviješten dok su je mučili i potom su me strpali za upravljač automobila koji su poslije nekoliko sekundi gurnuli u ponor. Smatrali su me kao stvorenim za svoje svrhe; vjerovali su da će, posluživši se mnome, prikriti pravi uzrok njene smrti, ali se nije sve razvijalo onako kako su zamislili.

- Nego kako? - Ispao sam iz automobila. Ako želite, pokazat ću vam ožiljke. - Nije potrebno. Netremice smo se promatrali, a pištolj mi je još bio uperen u glavu i

otvor cijevi se činio sve većim i većim. - Naoružani ste? - Policajci su mi oduzeli pištolj i radnu dozvolu.

39

- Zašto? - Zato što znaju da ću se uplesti, a htjeli bi me spriječiti. - Kako ste me pronašli? - Nije teško pronaći nekoga ako se zna pravi način. To bi mogao

učiniti svatko. Za tren joj se rašire oči, dobiju neku čudesnu dubinu, a onda se naglo

suze. - Što ako vam ne vjerujem? - upita me. Povukao sam dim duboko u pluća i bacio opušak na pod. Nisam se ni

potrudio da ga zgazim. Ostavio sam ga da tinja i namrštio sam se. - Dosta mi je odgovaranja na pitanja. Dosta mi je uperenih pištolja.

Vi ste već druga osoba večeras koja je uperila pištolj u mene. Ako ga ne uklonite, prebit ću vas na mrtvo ime. Onda, što ste izabrali?

Nisam je uplašio. Pištolj se polako spusti i nađe u njenu krilu. Prvi put joj se opusti lice. Doimala se umorno. Umorno i obeshrabreno. Rumena se usta žalosno osmjehnu.

- Dobro - reče mi - sjednite. Sjeo sam. Ta je moja kretnja nekako iznenadi. Malo se nagnula

naprijed, zatim se opet zavali u naslonjač. Pomakne noge, te joj pištolj padne na pod i ostane na njemu.

- Niste li vi... - Koga ste očekivali, gospođice Carver? - Zovite me Lily. - Jezik joj je bio upadljivo ružičast nasuprot

rumenim usnama kad ih je obliznula. - Koga ste očekivali, Lily? - Jednostavno, neke ljude. - U očima joj se probudila nada. - Rekli ste mi... istinu? - Nisam jedan od tih ljudi, ako na to mislite. Zašto su dolazili? S lica joj se topila grubost i najednom je postala, lijepa. Kosa joj se

pretvorila u snježnu hrpu u kojoj se odražavala ljupkost njezina lica. Teško je disala i svaki tren stezala haljinu.

- Tražili su Bergu. - Krenimo od početka. Od vas i Berge. Kako ste se upoznale? Lily se zamisli i zagleda u prošlost. - Srele smo se prije rata. Radile smo kao plesačice. Bila nam je to

prva noć na tom poslu, pa smo se nekako zalijepile jedna za drugu. Poslije tjedan dana pronašle smo jedan stan i zajedno uselile u njega.

- Koliko dugo ste stanovale zajedno? - Otprilike godinu dana. Kad je izbio rat, bila sam već sita svega i

zaposlila sam se u vojnoj tvornici. I Berga se povukla... ali ne znam kako je zarađivala za život. Bila je dobro stvorenje. Kad sam se razboljela, njegovala me. Poslije rata, kad se zatvorila tvornica, izgubila sam posao, i tada mi je preko nekog svog prijatelja pronašla zaposlenje u jednom noćnom klubu u Jerseyju.

- Je li i ona radila u njemu? - upitah. Bijela kosa se zatrese lijevo - desno.

40

- Radila je ... štošta. - Je li imala nekog momka? - Ne znam. Nisam pitala. Uselile smo se opet u isti stan, ali je ona

plaćala većinu računa. Čini mi se da je prilično dobro zarađivala. - Oči joj se otrgnu od zida iza moje glave i zagledaju u mene. - Tad sam opazila da se počela mijenjati.

- Kako? - Bila je... prestrašena. - Je li spomenula razlog? - Nije. Smijehom je izbjegavala razgovor o tomu. Dvaput je htjela

otputovati u Evropu, ali nije mogla dobiti mjesto na brodu i nije otišla. - Znači, bila je tako prestrašena. Lily slegne ramenima, ne govoreći ništa i govoreći mnogo. - Kao da joj se sve više uvlačio strah u kosti. Napokon nije više

htjela ni izlaziti iz kuće. Govorila je da se ne osjeća dobro, no znala sam da laže.

- Kad se to dogodilo? - Ne baš davno. Ne sjećam se točno kada. - Nije važno. - Nakon toga je izlazila vrlo rijetko. U kino ili u trgovinu. Nikada

daleko. A onda se pojavila policija. - Što su htjeli? - Nju. - Htjeli su je ispitivati ili uhapsiti? - Uglavnom ispitivati. I mene su pitali ponešto. Nisam ni o čemu

znala ništa. Te sam noći opazila nekoga kako me prate kući. - Na licu joj je bio čudno napet izražaj. - Otad je tako svake noći.

Ne znam jesu li me već pronašli ovdje ili nisu. - Policajci? - Ne policajci. - Izrekla je to vrlo jednostavno, vrlo mirno, ali nije

mogla sasvim prikriti strah koji je htio na sav glas viknuti odgovor. Nijemo me molila da kažem nešto, no šutio sam i natjerao je da nastavi. - Opet je došla policija, ali im Berga nije htjela reći ništa. - Ponovo ovlaži jezikom usta. Već je donekle isprala rumenilo, pa sam počeo nazirati prirodnu boju mokrih usana. - Došli su drugi ljudi... razlikovali su se od policije. Mislim, došli su savezni policajci. Odveli su je. Prije nego što se vratila... došli su oni ljudi. - U te četiri riječi udahnula je nešto čega nije bilo u prijašnjem riječima, nekakav bezimen strah. Čvrsto je stisnula šake tako da su joj se nokti zarinuli u dlanove. Dok je razmišljala, oči joj postadoše staklenaste, zatim se taj izražaj izgubi kao da se uplašila da sam ga opazio. - Rekli su mi da ću umrijeti budem li ikomu govorila o tomu. - Podigne ruku i pokrije usta. - Već mi je dojadilo strahovanje - doda. Glava joj klone naprijed i počne se klimati od jecaja što su je gušili u prsima.

Što da joj odgovorim? Kako da joj kažem da neće umrijeti, iako zna da lažem i da su je zločinci osudili na smrt?

Ustao sam i prišao njenu naslonjaču, gledao sam je čas-dva i potom

41

sam sjeo na naslon. Uklonih joj šaku s lica, podigoh joj bradu i prođoh prstima kroz snijeg na glavi. Kad sam joj dodirnuo obraz, osmjehnula se i spustila pogled, i napokon se probila na površinu sva ljepota što ju je vrlo dugo skrivala. Oko nje se širio blag miris čistog alkohola, odvojen od njena parfema.

Oči su joj bile krupne i tamne pod tankim obrvama, a usta sočna i ružičasta, malo otvorena zbog smiješka. Blago sam joj stisnuo rame, te se nagnula natrag i još više otvorila usta, a ja sam se polako sagnuo.

- Nećete umrijeti - rekoh joj. Izrekao sam pogrešne riječi; usta se, već vrlo blizu mojih, povukoše i

sve se promijeni. Nijemo sam sjedio kraj nje dok je jecala. U očima joj nije bilo suza. Strah ne ostavlja suze. Bar ne takav strah.

- Što ih je zanimalo o Bergi? - Ne znam - prošapće. - Natjerali su me da ispričam sve što znam o

njoj. Morala sam nepomično sjediti dok su pretraživali njezine stvari. - Jesu li išta pronašli? - Nisu. Mislim da nisu. Strašno su se razbjesnjeli zbog toga. - Jesu li bili grubi prema vama? - zapitah je. Cijelo joj se tijelo gotovo nezamjetno strese. - Doživjela sam već i veće grubosti. - Pogledom mi potraži oči. - Bili

su odvratni. Sad će me ubiti, je li? - Ako to učine, iskopat će sebi grob. - Ipak, za mene će biti prekasno. Kimnuh. Ništa drugo nisam mogao učiniti. Digoh se, povukoh

posljednji dim iz cigarete i ugasih je. - Smijem li pogledati njezin kovčeg? - upitao sam. - U spavaćoj je sobi. - Umorno je uklonila kosu s čela. - U ormaru. Ušao sam u sobu, zapalio svjetlo i prišao ormaru. U njemu je doista

bio smeđi kovčeg, već poprilično izlizan. Bacio sam ga na krevet i otvorio. Ali u njemu nije bilo ničega što bi se moglo smatrati razlogom za

ubojstvo. Osim ako se motiv skrivao u dvama starim albumima za slike, trima godišnjacima iz srednje škole, donjem rublju, vrlo izazovnim kupaćim kostimima, opremi za striptiz i hrpi starih pisama.

Pomislio sam da bi se u pošti mogao skrivati odgovor, ali većinu je pisama poslala neka prijateljica i u njima pisala o nevažnim sitnicama. Prema žigu sam zaključio da ih je poslala iz jednog gradića u Idahu. U ostalim su omotnicama bili prospekti brodskih kompanija i reklama jedne turističke agencije o putovanju po južnoj Evropi. Vratio sam sve u kovčeg, zatvorio ga i opet smjestio u ormar.

Kad sam se okrenuo, na vratima je stajala Lily, pušeći novu cigaretu i stežući jednom rukom haljinu oko struka, dok joj je kosa nalikovala na bijeli oblak što lebdi nad njom. Kad je progovorila, imao sam dojam kao da taj glas i ne pripada njoj.

- Što ću sada? Ispružih ruku i privukoh je k sebi. Prsti su joj bili hladni, ali tijelo

toplo, spremno da potraži nešto.

42

- Imate li neko mjesto gdje biste se mogli skloniti? - Nemam - odgovori mi tihim glasom. - A novca? - Vrlo malo. - Obucite se. Koliko će vam biti potrebno vremena? - Samo... samo nekoliko minuta. - Lice joj se za djelić sekunde

ozari zbog nove nade, a onda se osmjehne i zatrese glavom. - To mi... neće pomoći. Vidjela sam već takve ljude. Oni nisu poput ostalih. Pronaći će me.

- Ipak, otežat ćemo im posao. - Nasmijao sam se kratko i gnjevno. - Osim toga, ne zavaravajte se da se oni mnogo razlikuju od ostalih. Oni su, uglavnom, obični ljudi. I oni znaju što je strah. Ne namjeravam lagati vama ni sebi. Dobro znate kakvo je stanje, ali možemo bar pokušati da im pomrsimo račune. - Zašutio sam za tren i zamislio se. - Znate - nastavih osmjehnuvši joj se - nemojte se nimalo iznenaditi budete li živjeli mnogo duže nego što očekujete.

- Kako to mislite? - Slutim da družba koja vas je posjetila zapravo ne zna što traži, pa

neće, dok ne nađu ono što ih zanima, ubiti nikoga tko bi im mogao pomoći pri traganju.

- Ali ja... nemam pojma... - Oni to ne znaju - prekinuh je. - Hajdemo što prije odavde! Pustio sam joj ruku i gurnuo je u spavaću sobu. Pogledala me sretna

lica, a onda joj se tijelo napne i u očima joj bljesne luda želja da mi nekako zahvali; međutim, zatvorio sam vrata prije nego što je mogla učiniti ono što je htjela i otvorio sam novu kutiju cigareta.

Pištolj je još ležao na podu. Bio je otkočen i napet. Dakle, kad sam ušao u sobu, od smrti me doslovce odvajao samo korak. Lily Carver se nije šalila.

Ostala je u sobi gotovo pet minuta. Začuvši da se otvaraju vrata, okrenuh se. To više nije bila prijašnje Lily. Pojavila se nova žena, svježa i ljupka, viša nego prije i skladna. Zeleni kostim od gabardena bio je kao stvoren za nju, i isticao joj svaku oblinu na tijelu. Noge, u svilenim čarapama svojom su skladnošću odvlačile pogled od raskošne kose što je izvirivala ispod šešira.

Ovaj put Lily nije bila zabrinuta ni uplašena. Uhvatila me za ruku i čvrsto je stisnuvši, široko mi se osmjehnula.

- Kamo idemo, Mike? Prvi put me nazvala imenom, i svidjelo mi se kako ga je izrekla. - U moj stan - rekoh joj. Spustili smo se u prizemlje i izišli na ulicu. Nastojali smo da nas nitko

ne opazi ako vani ima skrivenih promatrača, a ako nas i zapaze, moramo izbjeći njihovu pratnju. Vozili smo se podzemnom željeznicom, zatim smo se odvezli taksijem pred zgradu. Kad sam se uvjerio da u predvorju nema nikoga, uveo sam je unutra.

Sve je bilo vrlo jednostavno. Kad smo se popeli u stan, rekoh joj neka legne i pokazah joj spavaću

43

sobu. Nasmiješila se i pogladila mi obraz. - Već odavno nisam srela ljubazna čovjeka, Mike - izusti. To neobično uzbuđenje u njoj bilo je poput stisnute opruge. Stegnuo sam joj zglob; shvatila je što govorim, premda se nisam

poslužio riječima, i počela su joj se otvarati usta. U tom sam trenutku prekinuo igru. Ili ju je možda prekinula ona. Napetost je bila sve veća i veća, a onda sam je pustio i udaljio se. Iza mene se tiho zatvore vrata. Činilo mi se kao da sam čuo šapat. - Laku noć, Mike.

Te sam noći započeo rat. U tri i trideset sam iz stražnje prostorije bara

na uglu Četrdeset druge ulice poslao poruku. Do jutra će se ona proširiti gradom, a do večeri će se već i isplatiti. Ovako ili onako.

Gdje god bili i tko god bili, doznat će za nju. Poznaju me i znaju što znači takva poruka. Zamislit će se malo, a ako me dobro poznaju, neće im biti sasvim ugodno pri duši. Uzdrmat ću im samopouzdanje. Neće moći samo odmahnuti rukom i nasmijati se. Da je riječ o nekom drugom, možda bi to učinili, ali neće kad sam ja posrijedi.

Pametnjakovići! Prokleti podlaci koji drže svijet u svojim rukama i tako su moćni i bogati, da se hvataju u koštac s državom, sjedeći na svojim debelim stražnjicama i uživajući. Pa ipak, ujutro neće biti više sasvim mirni.

Ovaj put moraju nešto poduzeti. Poslao sam poruku. Vrativši se u stan, osluhnuo sam pred vratima Lilyne sobe. Čuo sam

njezino pravilno, duboko disanje. Stajao sam cijelu minutu, zatim sam povukao posljednji dim, ugasio cigaretu i krenuo na spavanje.

44

Bila je već na nogama kad je ujutro zazvonio telefon. Čuo sam

zveckanje posuđa i namirisao kavu. - Čim budete spremni, dođite na doručak! - dovikne mi. Rekoh da ću doći i digoh slušalicu. Glas je bio tih i mek, lako prepoznatljiv. Ugodnije buđenje nisam

mogao zamisliti, i to mi se zadovoljstvo odrazilo u glasu kad sam progovorio. - Zdravo, Velda, što se događa? - Štošta, ali o tomu neću govoriti preko telefona. - Doznala si nešto? - Jesam. - Gdje si sada? - U uredu. Ondje, kamo bi trebao i ti navratiti barem jednom

tjedno. - Znaš kako je, dušo - promrmljah. Uto kroz vrata proviri Lily, mahne i pokaže prema kuhinji. Kimnuo

sam, sretan što Velda ne zna što se događa u mom stanu. - Gdje si bio sinoć? Zvala sam i zvala sve dok se nisam tako

umorila da su mi se sklapale oči. - Imao sam posla. - Nego, zvao je Pat. - Nastojala je da joj glas ostane miran, ali je nije

slušao. - Vjerojatno je previše rekao. - Rekao je dovoljno. - Zašutjela je, pa sam čuo njezino disanje u

slušalici. - Bojim se, Mike. - Ne boj se, mačkice. Znam što radim. Valjda si se već uvjerila u to. - Ipak se bojim. Čini mi se da je sinoć netko pokušao provaliti u

moj stan. Nakon tih sam riječi tiho zazviždao. - Što se dogodilo? - upitah. - Ništa. Čula sam kako netko neko vrijeme švrlja oko brave, ali je

odustao. Drago mi je što sam kupila specijalnu bravu. Hoćeš li doći? - Neću odmah. - Trebao bi doći. Nakupilo se pošte. Platila sam sve račune, ali ima

hrpa pisama za tebe. - Poslije ću se baviti njima. Slušaj, zanimljivije mi je ono što si

doznala. - Hoćeš li da ti to odmah ispričam? - Sastat ćemo se za jedan sat u “Teksaškom baru” - Dobro, Mike. - Još nešto, mačkice... imaš li onu svoju malu pucaljku? - Pa... - Onda je imaj pri ruci, ali neka se ne vidi. - Pri ruci je. - Dobro. Uzmi taksi i dovezi se.

45

- Za jedan sat ću biti u baru. Žustro sam spustio slušalicu, skočio iz kreveta i brzo se istuširao. Kad

sam ušao u kuhinju, Lily je već sve pripremila na stolu i veselo mi se smiješila. Pripremila je toliko hrane da bi je bilo dovoljno za dvojicu drvosječa. Jeo sam dok nisam malo smanjio tu hrpu, a onda sam se prihvatio kave.

Lily mi pruži cigaretu, zapali šibicu i ponovo se osmjehne kad sam se ispružio na stolcu.

- Jeste li jeli dovoljno? - upita. - Šalite se, ha? Ta ja sam gradsko dijete. - Ne doimate se tako. - Nego kako? Polako me dvaput odmjerila pogledom od glave do pete, a onda mi se

zagledala u lice. U prvi je čas to bilo smiješno, zatim je nestalo humora. Oči kao da su bile sve krupnije i dublje, ispunjene nekakvom dalekom, neodredivom žudnjom. Potom se, samo u djeliću sekunde, pojavio strah. Otjerala ga je nasmijavši se.

- Doimate se ljubazno, Mike. U životu sam vidjela malo ljubaznih ljudi pa ih, bojim se, smatram čarobnima.

- Ne bih htio da steknete pogrešan dojam o meni, Lily - rekoh joj. - Znate, vi ste mi prilično važni, pa vam se zbog toga činim sjajnim momkom. Ali ako biste mi nagazili na žulj, pokazao bih vam se u drukčijem svjetlu.

- Ne možete me prevariti. - Još se šire nasmiješila. Bacih opušak u praznu šalicu, pa je zašištao. - Znači, starim - promrmljao sam. - U ovom se poslu brzo stari. - Mike... Naslutio sam što želi reći prije nego što je išta prozborila. - Neću biti ovdje neko vrijeme - počeo sam joj objašnjavati. - Ne znam kako dugo. Po svoj prilici neće doći nitko, ali ne izvirujte

niti otvarajte vrata. Ako se u bravi nađe ključ, to ću biti ja. Ostavite lanac na vratima dok ih ne otvorim, zatim se uvjerite da sam vani ja i tek tada otkvačite lanac.

- A ako zazvoni telefon? - Neka zvoni. Budem li htio razgovarati s vama, telefonom ću

pozvati vratara, kazati mu neka dvaput pozvoni na vrata i tad ću vam se javiti telefonom. Razumijete?

- Razumijem. - Dobro. Mirujte do mog povratka. I ne brinite. Namignula mi je i nasmiješila se, zatim mi je poslala poljubac. Bila je

odjevena tako kao da će izaći nekamo, a nije smjela nikamo, bjelokosa lutka neobičnih očiju koje su odavale da je već štošta vidjela i proživjela. No privremeno se doimala sretnom.

Sišavši na ulicu uhvatio sam taksi i krenuo prema “Teksaškom baru” Stigao sam deset minuta prije isteka sata, pa sam šetao dok se uz rub pločnika nije zaustavio taksi i iz njega izišla Velda.

Većina žena ne izlazi iz taksija kako treba. No Velda se razlikuje od

46

većine žena. Ne trudeći se nimalo, privukla je pažnju. Dok je izlazila, nije ništa pokazala, ali je mogla pokazati toliko da su prolaznici znatiželjno zastali ne bi li što vidjeli. Premda nisu vidjeli ništa, zacijelo se nisu nimalo razočarali.

Okrenula se, vragolasto mi se nasmiješila, uhvatila me za ruku i čvrsto je stisnula, pokazujući mi koliko je sretna što me vidi, a jedan je čovo kraj mene, noseći zavežljaje, uzdahnuo i progunđao kako neki ljudi imaju vrašku sreću.

U “Teksaškom baru” smo sjeli dalje od ulaza. Za Veldu sam naručio objed i za sebe pivo, a onda je ona izvadila iz svoje torbice omotnicu i pružila mi je.

- Tu je sve što sam uspjela pribaviti - reče. - Zauzvrat sam morala dati dvjesto dolara i obećanje da će se usluge vratiti... bude li potrebno.

- Ti ćeš ih vratiti? Smrknula se, a onda se osmjehne. - Ti - odgovori. Otvorio sam omotnicu i izvadio papire. Vidio sam rukom napisanu

kopiju izvještaja iz lječilišta i podatke o životu Berge Torn. Velda je dobro obavila posao. Pri dnu posljednje stranice bio je popis imena.

Među njima sam vidio Evella. I Geyfeyja, člana Kongresa. Zatim, Billyja Mista. Zaustavio sam prst na tom imenu.

- Izlazila je povremeno s njim - objasni Velda. - Viđali su je s njim, ali uvijek je u središtu pažnje bio on... a ne ona.

- Dabome - promrmljao sam. - Billy je uvijek u središtu pažnje. Prljavštine počinju izbijati na vidjelo.

- Mike... - Tuckala je prstima po stolu. - Tko je Billy Mist? Zagunđao sam, izvadio iz kutije cigaretu i zamišljeno je zapalio. - Nekoć je bio poznat kao Billy Kid i na svom je pištolju imao toliko

zareza koliko i pravi Billy Kid, ako se još urezuje u oružje broj žrtava. Uoči rata je počeo živjeti u skladu sa zakonom. Bar se naoko čini čistim. Bio je upleten u razne prljavštine, ali mu se ništa nije moglo dokazati.

- Tako? - On je poznati suradnik Mafije - rekoh. - I zauzima prilično visok

položaj. Velda malo problijedi. - Opa, bato! - izusti. - Zašto? - Jutros mi je u Toscijevu restoranu Eddie Connely pričao neke

zanimljivosti. On i još jedan novinar prilično su dobro obaviješteni o Bergi Torn, jer su obojica pripremala uzbudljive članke za svoje listove. Problem je u tome što su morali prešutjeti veći dio onog što su doznali, pa ih je to ogorčilo. Uglavnom, Eddie je spomenuo Billyja Mista i pokazao mi ga. Baš je stajao kraj šanka, pa sam se okrenula i pogledala ga. U istom se trenutku i on okrenuo, opazio da ga gledam i stekao pogrešan dojam. Ostavio je piće, prišao mi i izrekao mi najodvratniji prijedlog koji sam ikad čula na javnom mjestu. Ono što sam mu odgovorila, ne smije ponoviti pristojna djevojka, ali

47

Eddie i njegov drug malo pozelenješe, a Billy Mist se doimao kao da će eksplodirati. Nakon toga je Eddie bio vrlo šutljiv. Popio je kavu, platio i obojica iziđoše.

- Nehotice sam iskesio zube. Stezalo me nešto u prsima i zujalo mi je u glavi.

- Smiri se, ortače - zaključi Velda. Pljucnuo sam cigaretu i šutio minutu-dvije. Billy Mist, prepredeni lisac

kojeg nitko ne može uhvatiti ni za glavu ni za rep. Grubijan koji uzima sve što zaželi. Gad koji ima hrpu novca i jake veze.

Kad sam se donekle smirio, pogledao sam je zaškiljivši. - Slušaj, mačkice, ubuduće mi ne govori da ja srljam u nevolje. - Zar sam gadno zabrljala, Mike? - Prilično gadno. Mist to neće zaboraviti. Nipošto ne može podnijeti

pljusku svojoj muškosti. - Mogu se brinuti sama o sebi. - Dušo... nijedna se žena ne može brinuti sama o sebi, pa ni ti. Bit

ćeš oprezna? Lice joj se ozari. - Zabrinut si, Mike? - Svakako. - Voliš li me? - Da, volim te - rekoh - ali ovakvu kakva si sada, a ne onakvu

kakva ćeš biti ako te Mist obradi. - Nakesio sam joj se i pljesnuo je rukom po nadlanici. - Dobro, priznajem da u ovako rane sate nisam romantično raspoložen.

- Nije važno. Sjedila je visoka i uspravna, crne kose ošišane kao u paža, koja joj je

padala na ramena poput slapa noću dok se u njemu zrcali mjesec. Imala je široka ramena i doimala se meko, no ispod kože je bila čvrsta. Oči su joj požudno upijale sve, i kad me pogledala, imao sam dojam da me ispila do dna. Usta su joj bila izražajna, bujnih usana koje su se vlažno svjetlucale; nalikovala su na rumen cvijet koji skriva pravilne bijele zube.

Upozorih je iznova, i ovaj put su moje riječi zvučale drukčije, pa je ispreplela prste s mojima.

Nisam mogao dugo izdržati njezin pogled. Stresao sam glavom, oslobodio ruku i ponovo se prihvatio njena izvještaja.

- Ne skrećimo s puta - rekoh joj. Tiho se nasmijala, no slutio sam da se osjeća kao i ja. - Ovdje imamo tri imena. Što je s njima?

Velda se nagne preko stola kako bi vidjela imena u koja sam uperio prst, a ja sam morao spustiti pogled.

- Nicholas Raymond je očito bio stara ljubav. Hodala je s njim prije rata - objasni mi. - Poginuo je u prometnoj nesreći.

Podatak nije bio osobito važan, ali za prikupljanje takvih pojedinosti treba vremena.

- Tko ti je to rekao? - Pat. Policija sve to zna o njoj.

48

- Znači, iskren je? Otvoreno priča? - I iduće mi je ime rekao on. Walter McGrath joj je također bio

ljubavnik. Uzdržavao ju je godinu dana u doba rata. Tad je imala stan na Riversideu.

- Je li on odavde? - Nije iz ove države, ali je često u New Yorku. - Poslovno? - Prodaje građevno drvo. I čelik. Policija ima dosje o njemu. -

Opazila je da sam podigao obrve. - Jednom je izbjegao plaćanje poreza na prihod, dvaput je uhapšen zbog razuzdana ponašanja, a jednom je uvjetno osuđen zbog nošenja oružja.

- Gdje je sada? - Bio je u gradu mjesec dana i primao narudžbe za građevno drvo. - Zgodno - promrmljao sam. - Kimnula je, slažući se sa mnom. - A

tko je taj Leopold Kawolsky? - upitah. Velda se namršti. - Njega ne mogu shvatiti - započne. - Eddie mi je svratio pozornost

na njega. Odmah poslije rata Berga je nastupala u jednom noćnom klubu, i kad se klub zatvorio, nastala je ulična tučnjava, čini se, zbog nje. Taj je čovo srušio dvojicu koji su joj zanovijetali, a neki se snimatelj slučajno zatekao na mjestu događaja i snimio taj prizor za naslovnu stranicu svojih novina. Riječ je bila o pukom senzacionalizmu, ali je Eddie zapamtio sliku i ime. Isto se dogodilo poslije mjesec dana, a tučnjavu je snimio neki od onih balavaca koji se vrzmaju po noćnim klubovima i čekaju takve prizore. Zbog toga je Eddie vrlo dobro zapamtio djevojku.

- Dušo, zanima me Leopold Kawolsky. Što je s njim? - Evo, upravo prelazim na njega. Na slikama se doima poput

nekakva bivšeg boksača. Nazvala sam sportskog urednika jednog časopisa, i on mi je pronašao podatke o njemu. Kawolsky se borio godinu dana pod imenom “Lee Kawolsky ” i dobro je napredovao, a onda je na treningu slomio ruku. Nakon toga je nestao sa sportske pozornice. Mjesec i pol poslije posljednje tučnjave na javnomu mjestu, Leeja je pregazio teretnjak i usmrtio ga. Budući da sam naišla na dvije smrti u prometnim nesrećama, latila sam se podataka o osiguranju i pažljivo ih pregledala. Koliko se može zaključiti, posrijedi su bile prave pravcate prometne nezgode.

- Prave pravcate - ponovnih. - Takve su i morale biti. - Ne mislim tako, Mike. - Uvjeren sam. - Dobro. Preletjeh pogledom po liječničkom izvještaju, preklopih ga prije nego

što sam stigao do kraja i spremih u omotnicu. - Prepričaj mi to ukratko - rekoh. - Došla je na pregled doktoru Martinu Soberinu, on je zaključio da

je vrlo razdražljiva i predložio joj odmor. Složili su se da ode u lječilište. Pregled u njemu potvrdio je Soberinovu dijagnozu, i to je sve. Trebala je ostati u lječilištu oko četiri tjedna. Platila je liječenje unaprijed.

49

Preda mnom je bila prava pravcata zavrzlama. Ništa nije bilo na svomu mjestu. Ništa se nije moglo međusobno povezati.

- Što znaš o Geyfeyju, članu Kongresa? - Ništa osobito. Viđen je s njom na nekoliko političkih zborova. Nije

oženjen, pa je, što se toga tiče, čist. Iskreno rečeno, ne vjerujem da je znao išta o njoj.

- To postaje sve gore i gore. - Ne budi nestrpljiv. Tek smo počeli istragu. Što ti je Pat rekao o

njoj? - Ono što piše u policijskim dosjeima. Vjerojatno ne govore o onom

što je najvažnije. Čini se da je ona, izuzme li se njena veza s Evellom, bila sasvim obična cura. Rodila se u Pittsburghu 1920. Otac joj je bio Šveđanin, a majka Talijanka. Dvaput je putovala u Evropu, jednom kao osmogodišnjakinja u Švedsku, a drugi put 1940. u Italiju. Poslovi kojima se bavila nisu donosili toliko novca koliko je trošila, ali ona je lako mogla povećati prihode.

- Znači, Evello je veza s podzemljem? - Tako je - rekoh joj. - Pogledala me u lice i kao da je počela teže

disati. - On živi ovdje, u New Yorku. Pat će ti dati adresu. - Znači da on pripada u moju nadležnost? - Dok ja ne stignem do njega. - U čemu se sastoji moja zadaća? - Približi mu se. Najbolje bi bilo da te netko upozna s njim, a ostalo

prepusti njemu. Otkrij tko su mu prijatelji. Smiješile su joj se samo oči. - Misliš da to mogu obaviti? - Ne možeš pogriješiti, mala, ne možeš. Smiješak u očima postane još vidljiviji. - Gdje nosiš oružje, mačkice? Osmijeh joj je izblijedio, a oči postale hladne i opasne. - U koricama pod pazuhom. S lijeve strane, nisko. - Nitko neće ništa opaziti, mačkice. - I ne smije - odvrati ona. Pojeli smo i popili što smo naručili, pa se vratismo na danje svjetlo.

Ušla je u taksi onako kako je izišla, a kad je auto skrenuo iza ugla, naježio sam se razmišljajući o zadatku koji sam joj povjerio. Zaustavio sam sljedeći taksi, rekao vozaču jednu adresu u Brooklynu i zamolio ga da se najprije zaustavi pred stambenom zgradom u Aveniji Atlantic. Kad sam ušao u zgradu, susjedi mi odmah rekoše da se osoba koja me zanima iselila noću i da je stan prazan. Kad sam ponovo sjeo u taksi, baš je naišao kamiončić sa stvarima novog stanara i počeo se natraške penjati na pločnik.

Druga je adresa pripadala jednom novinaru koji se prije deset godina povukao u mirovinu. Bilo mu je četrdeset devet godina, ali se doimao tako kao da mu je sedamdeset. Na jednoj je strani lica imao ožiljak što se protezao od oka do uha i zatim do usta. Ako bi svukao košulju, vidjele bi se tri jamice na trbuhu i tri veće ružičaste brazgotine na leđima. Jedna mu je

50

ruka bila ukočena u laktu. Nije se povukao iz posla zato što je želio. Naime, jednom je napisao oštar članak o Mafiji.

Kad sam za dva sata izišao iz njegove kuće, nosio sam pod rukom fascikl s podacima za koje bi mi svaki časopis, željan senzacija, rado bio dao deset tisuća. Ja sam te podatke dobio besplatno. Odvezao sam se taksijem u predgrađe, sjeo u stražnju prostoriju u drogeriji svojega druga, pregledao sve papire dvaput, potom ih spremio u omotnicu i vratio poštom čovjeku od kojeg sam ih dobio. Ušao sam u bar i naručio pivo dok sam u glavi sređivao činjenice. Sjedeći ondje, nastojao sam da se ne gledam u zrcalu iza šanka, ali mi to nije polazilo za rukom. Lice mi nije bilo zgodno. Nimalo. Preselio sam se za stol otraga gdje nije bilo nikakvih zrcala.

Na pročitanim papirima naišao sam na Evellovo ime. I na Billyja Mista. Dok su još bili na početku. Tada su bili sitni gangsteri, ali se moglo naslutiti da će se popeti visoko. Novinar iz Brooklyna mi je napomenuo da se više ne mogu pronaći veze zato što su svi ti momci na novim položajima. Unaprijeđeni su. Otad je prošlo mnogo vremena, pa su vjerojatno već kraljevi. Naišao sam i na neka meni nepoznata imena, no uskoro ću znati više o njima. Nitko ne zna tko je vrhovna ličnost. I ne sluti se.

Da, neki su vrlo visoko. No iako su visoko, doprijet će do njih moja poruka i iz njih će početi istjecati moć. Još sam razmišljao o tom kad je ušao Mousie Basso.

Ljudi poput Mousieja mogu se vidjeti vani samo kad nema previše svjetla i kad na ulici nije gusto. Vide se u novinama kad policija traga za zločincima i hvata sve sumnjivce, a takvi štakori ne mogu pronaći u zidu nikakvu rupu u koju bi se zavukli. Na licima ljudi poput Mousieja možete vidjeti što se kuha u podzemlju, i ovisno o tom da li vas izbjegavaju ili se lijepe za vas, ocijeniti koliko vam je podzemlje sklono.

Vidjevši njegovo lice, znao sam odmah da mi nisu baš naklonjeni. Ugledavši me, Mousie pogleda prema vratima i bio bi kidnuo da nisam

baš zavukao ruku pod kaput tražeći cigarete. Problijedio je kao mrtvac vidjevši gdje mi je ruka, a kad sam mu mahnuo glavom da priđe, nije došao, nego je doteturao.

- Zdravo, Mousie - rekoh mu. Kratko se i izvještačeno osmjehnuo i hitro se spustio na stolac iza

pregrade, nadajući se da ga nitko nije vidio. Uznemireno pripali cigaretu, ugasi šibicu i baci je pod stol.

- Slušajte, gospodine Hammeru, vi i ja nemamo o čemu pričati. Ja sam...

- Možda mi se sviđa tvoje društvo, Mousie. Stisnuo je usnice, trudeći se da ne gleda moje ruke. - Vi niste baš prikladno društvo - promrmlja. - Ne bih htio da me

itko vidi s vama. - Tko veli da nisam prikladno društvo? - Mnogi. Poludjeli ste, gospodine Hammeru... - Čekao je što će se

dogoditi, a kad se nije dogodilo ništa, nastavi: - Ne budete li vladali sobom, brzo ćete završiti u mrtvačnici.

51

- Mislio sam da smo prijatelji, momče. - Zagrizao sam sendvič i gledao Mousieja kako se meškolji. Nije bio sretan. Baš nimalo.

- Dobro, učinili ste mi uslugu. Ali, to ne znači da smo bliski prijatelji. Ako želite gužvu, potražite je sami. Ja sam miroljubiv čovjek. Da, miroljubiv.

- Dabome. Mousieju se otrombolji lice zbog moje zajedljivosti. - Dobro, varalica sam - progunđa. - Što onda? Ne želim se uplesti

ni u kakvu pucnjavu. Ako sam sitna riba, to želim i ostati. Nitko ne može izgubiti glavu ako je sitna riba.

- Osim ako ga netko opazi kako razgovara s krupnom ribom. - Nacerih mu se. Smrtno sam ga preplašio. - Ne zezajte me! - prozbori. - Nisam vam potreban. Ako sam vam i

potreban, od mene ne možete doznati ništa. Ne znam ništa. Ostavite me na miru.

- Što si čuo, Mousie? Očima je brzo dvaput prešao po cijeloj prostoriji i tek tad me opet

pogledao. - Znate. - Što? - Namjeravate ščepati neke ljude. - Koje ljude? - Zapravo, nisam ga to pitao, nego sam mu naredio da

mi kaže. - Mafiju - prošapće. Tada je, kao da je ta riječ bila čep, provalilo iz

njega i sve ostalo. Razrogačio je oči i čvrsto se držao rukama za rub stola, a cigareta koju je zapalio pregorjela je za to vrijeme stolnjak. - Poludjeli ste. Uzbudili ste sve. Je li istina da znate nešto o glavnim ličnostima? Ako znate, radije šutite kao zaliveni. Takve vas priče mogu vrlo lako uvaliti u nevolje. Charlie Max i Sugar su... - Usta se zaustave i ostanu otvorena.

- Dovrši rečenicu, Mousie. Možda mu se nije svidjelo što sam se nagnuo prema njemu. Možda mu

se moje lice učinilo prijetećim. U iskolačenim se očima pojavi slijep strah. - Troše predujam na Broadwayu. - Poduzetni su, ha? - Pretražuju barove i obavljaju telefonske razgovore - odgovori on

tako tiho da sam ga jedva čuo. - Žuri im se? - Vjerojatno im je obećana posebna nagrada ako brzo obave

zadatak. Mousie više nije bio onakav kakav je ušao. Još je bio plašljiv, ali kao

da je istodobno prešao određenu granicu. Bio je miš koji je u strahu ispričao mački gdje je pas, a ako to pas dozna, odzvonilo mu je. Posegne za ostatkom cigarete, pokuša joj udahnuti život, ali bez uspjeha. Istresao sam iz kutije novu cigaretu i pružio mu je. Nepomično sam držao upaljač. Ali on nije mogao zadržati vršak cigarete na plamičku. Tek poslije nekoliko

52

sekundi uspio je zapaliti cigaretu. - Nimalo se ne bojite,ha? - Zagleda se u svoje ruke, mrzeći sam

sebe. - Kad bih bar ja bio takav? Zbog čega sam ovakav? - Zbog ljudi poput mene - odgovorih mu nemilosrdno. Puhnuo je kroz nos kao da mi ne vjeruje. - Jedan jedini čovjek im je zaprijetio, i već su se svi uzbudili -

promrmlja. - Da im je zaprijetio netko drugi, čak i gradonačelnik, ne bi ni trepnuli, ali zbog vas su se uzvrpoljili. Rekli ste da ćete stvoriti gužvu, i među njima je nastalo komešanje kao u mravinjaku. Poruka se brzo prenijela od usta do usta i obećana je novčana nagrada. Dva opasna revolveraša obilaze lokale i traže vas, a vi se niste ni toliko uznemirili da biste prestali jesti. Mislim da gotovo svi znaju ponešto o vama. Zbog toga su i dobili posao baš Charlie Max i Sugar Smallhouse. Oni ne znaju ništa o vama. Došli su iz Miamija. Kad navijestite da ćete nešto učiniti, to i učinite, i uvijek netko strada, ali ne vi. Sad ste zaprijetili da ćete ščepati glavešine. Možda hoćete, a možda i nećete. Da je riječ o bilo kojim drugim protivnicima, kladio bih se na vas, no ovaj put je drukčije.

Zašuti i pričeka što ću reći. - Nije gotovo nimalo drukčije - odvratih. - Vidjet ćete da jest. Opazivši moje smijuljenje, stresao se. Kad god pokažem zube, neki se

ljudi osjećaju neugodno. - Odsad će se morati kloniti vrata i prozora - rekoh. - Više neće moći izlaziti sami. Svi će iz tog čopora morati

neprestano držati pištolj u ruci i čekati. Morat će sve provjeravati kako ne bih doznao tko su, morat će biti još deset puta oprezniji nego prije, ali to im neće pomoći; doprijet ću do njih. Njihovi će me momci pokušati zaustaviti, no zgnječit ću ih kao muhe na zidu. Krenut ću prema vrhu. Ravno prema vrhu. Otkrit ću tko su glavešine, a kada to doznam, crno im se piše. Znam kako djeluju... zli su, ali i oni poznaju mene, a ja sam još gori. Gdje god ih našao i kad god ih našao... u bilo koje vrijeme i na bilo kojem mjestu... obračunat ću se s njima. Zanimaju me vođe. Podlaci koji u svojim rukama drže konce cijele Mafije. Kraljevi, razumiješ? Njih se želim dočepati. Ubili su stotine ljudi, ali su naposljetku ubili i jednu ženu koju nipošto nisu smjeli. Pokušali su ubiti mene i upropastili mi auto. Ovo me osobito razljutilo. Auto je bio ručno izrađen i mogao je juriti gotovo dvjesta na sat. Zbog svega toga će mi ti podlaci skupo platiti. To im je moja poruka.

Mousie ne reče ništa. Polako je ustao, držeći zubima donju usnicu. Tržne glavom u znak pozdrava i odšulja se prema vratima, zaboravivši sendvič što ga je ostavio na šanku. Polako otvori vrata, iziđe na pločnik i krene na istok, ne gledajući ni lijevo ni desno. Kad je otišao, ustao sam i ja, platio i odnio sitniš u telefonsku govornicu.

Pat je bio kod kuće i još na nogama. - To sam ja, druškane - rekoh mu. - Velda mi je ispričala da si čuo

novost. - Nemaš baš soli u glavi, ha?

53

- Traže me. Dva momka. Zovu se Charlie Max i Sugar Smallhouse. - Poznati su. - Navodno. Kakvi su? - Rade zajedno. Max je opasniji. Obojica su ubojice, ali je

Smallhouse sporiji. - Dobro, onda ću pripaziti na Maxa. Što mi još možeš reći? - Charlie Max je bivši policajac. Vjerojatno nosi korice o boku. - Hvala. - Nema na čemu. Žustro sam spustio slušalicu. Novčić padne u kutiju, dok su mi se

razjapljena usta aparata nijemo smijala. Zapravo, donekle je to i bila velika šala. Četa šutljivih ljudi nije mogla šutjeti. Ja ih nisam poznavao, ali su oni poznali mene. Bili su poput ostalih; ušljivci koji znaju igrati jednostranu igru, ali se, kad igraju protiv nekoga koji može biti dvostruko šutljiviji, prljaviji i brži od njih, slome i počnu moljakati. Negdje u gradu žive ljudi uglednih imena, a neki su i bezimeni. Pripadaju velikoj organizaciji. Imaju hrpu love kao čvrstu potporu. Imaju političke veze. Imaju sve što im je potrebno kako bi ostali na svom položaju, osim jednog: mene u mrtvačnici. Znaju što mogu očekivati od policajaca i od golemog državnog aparata, ali nisu znali što bih im ja mogao pripremiti. Jedan im je klipan već ispričao što mu se dogodilo, gangster iskrivljenih žutih zuba, koji je u mene uperio pištolj i izgubio ga. Raspitat će se o meni, ako već ne znaju sve, i neće čuti ništa ugodno. Okusit će strah što su ga široke ruke sijale svuda oko sebe i shvatit će da ih uskoro, ostanem li živ, očekuje čas obračuna.

Kupio sam kutiju cigareta, izišao i zaputio se prema Broadwayu. Ondje su progonitelji već trošili predujam. Hladnokrvni zloglasni momci koji ne znaju cijelu istinu. Prije nego što prođe noć, doznat će da su se progonitelji pretvorili u progonjene.

54

U prostorijama časopisa “Globe” dobio sam podatke o Nicholasu

Raymondu. Ray Diker mi je izvukao iz arhive jedan stari članak, koji se ne bi bio ni tiskao da nije bio povezan s urednikovim uvodnikom. Časopis se okomio na vozače koji izazovu prometnu nezgodu i potom pobjegnu, te se poslužio njegovim primjerom u prilog svojim prigovorima što se tiče osvjetljenja na prilazima mostu.

Nicholas Raymond je stradao kad je koraknuo na ulicu pošto se promijenilo svjetlo na semaforu, i tijelo mu je uletjelo u izlog trgovine. Nesreću je vidio jedino neki pijanac, udaljen stotinjak metara, i nikad se nije ušlo u trag automobilu. O Raymondu je pisalo samo da su mu bile četrdeset dvije godine, da je uvozio robu na malo i živio u hotelu u Pedesetoj ulici.

Zahvalio sam Rayu Dikeru i poslužio se njegovim telefonom kako bih pozvao hotel u kojem je nekoć živio Raymond. Direktor mi reče stranim naglaskom da se sjeća Nicholasa Raymonda, da je bio dobar čovjek, redovito plaćao račune i davao veliku napojnicu. (Nije govorio “Raymond” nego “Raymondo” vjerojatno zbog svoga naglaska). Baš je šteta što je umro. Složio sam se i, pokušao doznati još neke podatke, no zaključio sam da je pripadao onoj vrsti ljudi o kojima se ne može puno reći. Očito je bio čist.

O McGrathu sam lako doznao pojedinosti. Novine su objavile ono što mi je ispričala i Velda, ne dodavši ništa. Tada je Ray nazvao arhivu i pribavio ostale podatke. Walter McGrath je prilično često posjećivao noćne klubove u gradu i gotovo uvijek bi doveo sa sobom neku zgodnu mačku. Potrudivši se malo, Ray je uspio doznati i njegovu adresu. Živio je na visokoj nozi. U velikom hotelu na Aveniji Madison.

- Zanima li te još nešto? - zapita Ray poslije nekoliko minuta. - Lee Kawolsky. Sjećaš li ga se? Podatke o njemu Ray nije morao tražiti u arhivu. - Bio je vrstan boksač, Mike. Šteta što mu se prekinula karijera. Na

treningu je slomio ruku, i kost mu nije zarasla kako treba. Vjerojatno bi bio postao prvak.

- Od čega je živio nakon toga? - Hm, da se sjetim. - Ray se zamišljeno namršti. - Neko je vrijeme

radio kao pipničar kod Eda Rooneyja, zatim je počeo trenirati neke boksače. Čekaj malo. - Opet podigne slušalicu i nazove sportsku redakciju. Slušao je minutu-dvije gromki glas s druge strane. Kad je spustio slušalicu, u očima mu se vidjelo pitanje. - U čemu je štos, Mike?

- Kakav? Netremice me promatrao. - Lee se zaposlio u jednoj privatnoj detektivskoj agenciji koja

klijentima daje zaštitare - odgovori. - Jedan od prvih zadataka bilo mu je štićenje cure koja je prije nekoliko dana ubijena s druge strane rijeke.

- Zanimljivo - rekoh. - Vrlo zanimljivo. Što mi možeš ispričati o tome?

55

- Kad bih znao nešto, ne bih bio ovdje. Kako je poginuo? - Nije riječ o ubojstvu. - Tko to kaže? Uzeo je lulu i počeo joj džepnim nožićem čistiti glavu. - Ubojice ne voze deset godina isti teretnjak za prijevoz piva - reče.

- Nisu oženjeni, nemaju petoro djece i ne plaču nasred ulice kad im se dogodi prva prometna nesreća.

- Imaš dobro pamćenje. - Prisustvovao sam pogrebu, Mike. Htio sam doznati što se

dogodilo. - Ima li ikakvih svjedoka? - Nema. Ustao sam i stavio šešir na glavu. - Hvala ti za obavijesti, Ray. Ako doznam bilo što, javit ću ti. - Je li ti potrebna pomoć? - I te kako. Možeš se prihvatiti triju imena. Iščeprkaš li što

vrijedno, odužit ću ti se. - Želim samo isključivo pravo na članak. - Možda ga i dobiješ. Smijuljio se i stavio lulu u usta. Naoko je bio šaka jada. Nizak, žgoljav i

prokleto škrt, ali je, kad bi zapeo, uspijevao brzo doći do cilja. Nasmijao sam se, mahnuo mu i spustio se dizalom na ulicu. Doktor Martin Soberin je imao ordinaciju u zgradi nasuprot Central

Parku. Otvorio sam vrata, a zvonce je najavilo moj dolazak. Unutra je bilo ugodnije nego što sam slutio. Vrlo uredno, na prvi se

pogled stjecao dojam da tu radi ugledan liječnik koji je kao stvoren za više slojeve, ali je istodobno tako skromnih novčanih zahtjeva da je pristupačan svakomu. Duž zidova su bile poredane knjige, na stolu sam vidio uredno složene stručne časopise, a pokućstvo je bilo tako izabrano i postavljeno da se pacijent, htio-ne htio, osjećao ugodno. Sjeo sam, htio zapaliti cigaretu i ukočio se usred te kretnje kad je ušla medicinska sestra.

Neke su žene zgodne. Neke su lijepe. Neke su divne. A neke su poput nje. Za tren sam imao dojam kao da me netko udario šakom u trbuh, a onda mi se vratio dah i ponadao sam se da se neće maknuti sa svjetla koje joj je bijelu uniformu učinilo gotovo prozirnom.

Međutim, pomaknula se, pozdravila, i čarolija je nestala. Imala je svijetlosmeđu kosu i ugodan glas. Oči su joj se slagale s

kosom, pažljivo me odmjerila, smijući se zato što je znala kako se osjećam. Samo za tren u njima se pojavilo razočaranje zato što sam nekako uspio zapaliti cigaretu kao da ona i nije prisutna, a dim iz mojih usta, prikrio je izražaj koji mi se možda pojavio na licu.

- Je li liječnik u ordinaciji? - upitah. - Da, ali pacijent je kod njega. Brzo će biti gotov. - Pričekat ću. - Hoćete li ući da ispunim vaš kartončić? Povukao sam dim i naglo ga izdahnuo. Ustadoh, tako da sam je mogao

56

pogledati odozgo i malo joj se osmjehnuo. - Ne mogu zamisliti ništa ugodnije, ali nisam pacijent - rekoh. Izražaj lica joj se nije promijenio. Samo je malo podigla obrve. - O? - izusti. - Platit ću kao da sam pacijent, ako je potrebno - dodao sam. Obrve se spuste. - Mislim da to neće biti potrebno. - Prijateljski mi se osmjehne. -

Bih li vam ikako mogla pomoći? - Osmjehnuo sam se još šire i potom se osmijeh pretvorio u kratak smijeh.

- Molim vas - reče ona. - Koliko dugo će još liječnik biti zauzet? - Možda pola sata. - Dobro, onda biste mi vi mogli pomoći. Ja sam detektiv. Zovem se

Michael Hammer, ako vam to nešto znači. Zanimaju me podaci o djevojci Bergi Torn. Doktor Soberin joj je prije kratkog vremena preporučio odmor u lječilištu.

- Da. Da, sjećam se. Možda bi ipak bilo najbolje da uđete. Njezin je smiješak bio tako izazovan da mu nijedan muškarac ne bi

mogao odoljeti. Otvorila je vrata, došla opet na svjetlo i prišla pisaćem stolu u kutu. Okrenula se, opazila da stojim na pragu i pogladila suknju. Čuo sam statični elektricitet, a sintetična se tkanina pripila uz tijelo još više nego prije.

- Zaista je neobično kako ljudi brzo zaključe da ipak nisu bolesni - primijetila je. - Mislim na muške pacijente.

- A što je s pacijenticama? - One se još više razbole. - Napući usne prigušivši smijeh. - O čemu

razmišljate? Prišao sam stolu i privukao stolac s ravnim naslonom. - Zašto ljepotica poput vas radi takav posao? - prozborih. - Ako baš želite znati, krivi su slava i bogatstvo. Izvuče ladicu i počne prebirati po karticama. - Ne razumijem - rekoh. - Pokušajte mi objasniti. - Zaista vas to zanima? - Brzo je digla pogled. Kimnuh. - Završila sam školu za medicinske sestre i potom sam, na žalost,

pobijedila na natječaju ljepote prije nego što sam se zaposlila. Poslije tjedan dana već sam sjedila u Hollywoodu... i pozirala za reklamne snimke. Ništa se drugo nije rodilo iz toga. Nakon šest mjeseci skakala sam oko automobila u jednom otvorenom restoranu namijenjenom vozačima, i trebala mi je još jedna godina da se opametim. Tad sam se vratila kući i postala medicinska sestra.

- Znači, bili ste loša glumica? - Ona se nasmiješi i zatrese glavom. - Nije moguće da vam tijelo ipak nije skladno? - rekoh.

Uvukla je obraze i pogledala me kao da se čudi što pričam takve budalaštine.

- Začudo - prozbori - nisam fotogenična. Možete li to zamisliti?

57

- Ne, ne mogu. Sjela je držeći u ruci tri kartice ispisane na stroju. - Baš vam hvala - reče mi. Glas joj je sličio pjevu skrivene šumske

ptice koja tjera svakoga, što god radio, da prekine posao i sluša je. Stavi kartice pred sebe, a smiješak joj izblijedi. - Došli ste, zapravo, zbog ovoga, je li? Hoćete li mi, molim vas, pokazati iskaznicu svog osiguravajućeg društva, a ako ste donijeli svoje formulare, ja ću vam...

- Ja nisam službenik osiguravajućeg društva. Ispitivački me pogledala i odmah je pokupila kartice. - O ... žao mi je. Znate, dakako, da su ovakvi podaci uvijek tajna i.. - Djevojka je mrtva. Ubijena je. Htjela je nešto reći i zanijemjela. - Policija? - izusti tiho. Kimnuo sam, nadajući se da me neće više ništa pitati. - Razumijem. - Uhvatila je zubima donju usnicu i pogledala prema

vratima s lijeve strane. - Ako se ne varam, doktora Soberina je nedavno već posjetio policajac.

- Istina je. Ali taj je slučaj sad u mojoj nadležnosti. Htio bih sve ispitati osobno umjesto iz izvještaja. Ako biste radije pričekali liječnika...

- Ma, ne, mislim da to nije potrebno. Da vam pročitam podatke? - Čitajte. - Ukratko, bila je u vrlo lošem duševnom stanju. Vjerojatno je

previše radila. Postala je histerična u ordinaciji, pa joj je doktor Soberin morao dati sredstvo za umirenje. Smatrao je da joj može pomoći samo potpun odmor, te ju je smjestio u lječilište.

- Najednom je nabrala obrve. - Iskreno rečeno, ne vidim ovdje ništa što bi moglo zanimati policiju. Nije postojala nikakva tjelesna bolest osim simptoma što ih je izazivalo njeno duševno stanje.

- Smijem li vidjeti kartice? - Svakako. - Pružila mi ih je i nagnula se naprijed preko stola,

zatim se, kad sam okrenuo glavu, predomislila, osmjehnula se i povukla. Nisam trošio vrijeme na onu karticu s koje mi je čitala. Na drugoj sam

vidio pacijentičino ime, adresu, povijest bolesti i pri dnu s lijeve strane napomenu da ju je poslao neki William Wieton. Na trećoj sam kartici našao dijagnozu, predloženo liječenje i potvrdu lječilišta da je dijagnoza ispravna.

Pogledao sam još jednom kartice, načinio kiselo lice zato što iz njih nisam ništa doznao i potom ih vratio.

- Jesu li vam pomogle? - Ah, nikad se ne zna. - Želite li još posjetiti liječnika? - Nemam nikakvih osobitih razloga. Možda ću se vratiti. Lice joj se najednom promijenilo. - Vratite se, molim vas. Ovaj put se nije digla. Kad sam prišao vratima i okrenuo se, ugledao

sam je kako me promatra, podbočivši bradu rukama. - Trebali bi još jednom pokušati sreću u Hollywoodu – rekoh joj.

58

- Ovdje susrećem zanimljivije ljude - odvrati mi ona, zatim doda: - Doduše, teško je išta zaključiti nakon tako kratka poznanstva.

Namignuo sam joj i ona meni, a onda sam izišao na ulicu.

Broadway je opet procvao. Blještao je u svim bojama, pružajući širom

raširene ruke prema naivčinama neumorno ih dozivajući. Koračajući prema svjetlima, nastojao sam razmisliti, pokušavao sam povezati konce i začepiti rupe.

Svratio sam u jedan restoran i pojeo sendvič. Potom sam nastavio lutati Broadwayem, navraćajući u svaki lokal na koji bih naišao. Prođoše dva sata i ništa se nije dogodilo.

Skrenuo sam na istok, gdje ljudi govore i odijevaju se drukčije. Nemaju novca niti su slavni, ali u njihovim se očima vidi da su spoznali kakav je grad i kojim putem ide. Boje se čudovišta koje je naraslo oko njih i pokazuju taj strah, ali ga ipak, i protiv volje, vole.

Zaustavljajući se u lokalima, postupno sam se približavao Dvadesetoj ulici.

Zapazio sam poglede, vidio kimanje glavom i čuo šaptanje. Prema opisu koji sam dobio prigušenim glasom, sad sam vrlo lako

mogao prepoznati onu dvojicu koja me progone. U jednom sam lokalu čuo još nešto. Trebam se čuvati i drugih. U dva i trideset sam ustvrdio da sam samo deset minuta iza njih. Kad je prošlo još pola sata, stekao sam dojam da sam ih izgubio. Vratio sam se u onaj dio Broadwaya gdje sam i počeo potragu. Izišao

sam iz taksija na uglu i krenuo pješice. U dvama lokalima su se obradovali ugledavši me, a u trećem mi je pipničar, koji mi je već mnogo puta dao važne obavijesti, pokušao zatvoriti vrata pred nosom, ispričavajući se da je prošlo radno vrijeme. Podmetnuo sam nogu i spriječio ga da zatvori vrata, zatim sam ga gurnuo unutra, ušao i naslonio se na vrata tako da su škljocnula iza mene.

- Bili su ovdje, Andy? - Ne sviđa mi se to, Mike. - Ni meni. Kada? - Prije jednog sata. - Poznaš ih? On kimne i pogleda mimo mene kroz bočni prozor. - Pokazali su mi ih. - Trijezni su? - Naručili su piće, ali ga nisu gotovo ni taknuli. Niski je bio

uznemiren. Razdražljiv. Htio je piti, ali ga je drugi odvratio od toga. - Andy zatakne palce za pojas hlača kako bi smirio ruke.

- Mike... nitko ti ne smije ništa reći. Ovo je gadno. Najbolje bi bilo... da ne dolaziš ovamo dok se stanje ne smiri.

- Ništa se neće smiriti. Htio bih da preneseš jednu poruku. Neka

59

dopre do pravih ušiju. Reci momcima neka me čekaju. Pronaći ću ih. Više nije potrebno da me traže.

- Zaboga, Mike... - Reci to pravim ušima. Napipao sam prstima kvaku i otvorio vrata. Vani je ulica bila pusta. Na

uglu je stajao policajac. Kad se pored njega provezao patrolni auto, službeno ih je pozdravio. Iza njegovih leđa teturala su dva pijanca i veselo ga oponašala.

Okrenuh ključ u bravi. Znao sam da je zakvačen lanac, pa sam otvorio

vrata samo nekoliko centimetara. - To sam ja, Lily - rekoh. U početku se nije čulo ništa, a onda sam začuo kako izdiše zrak što ga

je prestrašeno udahnula. Gorjela je svjetiljka u kutu. Tiho je doplovila u svijetli krug, a sjaj njene kose kao da je još malo pojačao svjetlo.

Smiješak koji sam ugledao u pukotini između vrata i dovratka bio je nekako napet i neobičan. Neobičan, dalek, zagonetan. Bilo je u njemu nečega neuhvatljivog. Potom je taj izražaj nestao. Otkvačila je lanac, te sam ušao.

Ovaj put je meni zaostao dah. Stajala je preda mnom zadihana i gledala me. Malo je otvorila usta, pa sam joj iza zuba vidio nemiran jezik. Oči su joj bile tamna vrela.

Opet mi se nasmiješila. Svjetlo koje joj je pozlatilo kosu stvori joj sjene na ravnu trbuhu. Bujno tijelo kao da joj je nestrpljivo očekivalo nešto, a onda to uzbuđenje iznenada nestane poput prestrašene ptičice.

- Niste me morali čekati budni - rekoh. - Nisam mogla zaspati. - Je li tko zvao? - Dvaput. Nisam se javila. - Potraži prstima gumbe na kućnoj

haljini i smiri se ustvrdivši da su svi zakopčani, od brade do koljena; ta joj je nesvjesna kretnja očito postala već navikom.

- Netko je bio ovdje. - Pri pomisli na to rašire joj se oči. - Tko? - Kucali su. Pokušali su otvoriti vrata. - Govorila je gotovo

šapatom. Podrhtavala joj je brada. Najednom mi je, dojurivši iz prošlosti, zabubnjala u glavi mržnja i zasvrbjeli su me prsti od želje da zgnječim nekoga. Polako je skrenula pogled u stranu - Gdje su granice straha, Mike? - zapita me. - Gdje?

Obuhvatio sam joj rukama lice i podigao ga prema sebi. Oči su joj bile tople i zamagljene, a usta požudna životinjica koja je htjela gristi ili trpjeti ugrize. Htio sam joj reći da se više nikad ne smije plašiti. Nikad.

No, nisam joj to mogao reći, jer su mi usta bila preblizu njenima. Trznula se i naglo povukla, gotovo užasnuto. Našla se izvan dohvata.

Sve je to trajalo kratko. Osmjehnula mi se, pa sam se sjetio da me

60

smatra ljubaznim čovjekom, a ljubazni ljudi moraju biti pažljivi prema ženama. Pogotovo prema ženi koja je upravo izišla iz kade kako bi otvorila vrata i koja ima na sebi samo prozirnu svilenu haljinu, a znate što se događa kad su takve haljine mokre. Smiješak se proširi i zablista, a onda se povukla u spavaću sobu i zatvorila vrata.

Čuo sam je kako hoda po sobi i zavlači se u krevet, zatim sam sjeo u naslonjač sučelice prozoru i ugasio svjetlo. Potražio sam na radiju noćni program i sjedio, ne vidjevši baš ništa, dok sam u mislima bio daleko u planinama. Upravo sam izlazio iz zavoja i preda mnom je stajala ona žena-viking mašući mi. Obasjala su je svjetla, cviljele su gume dok sam pokušavao zaustaviti auto, a ona je bila sve bliže i bliže i napokon nije postojala više nikakva nada da ću se zaustaviti. Kriknula je, dajući oduška smrtnom strahu, a ja osjetih kako mi niz šiju teče znoj. I kad je već ležala mrtva pod kotačima, krikovi nisu utihnuli. Tad sam otvorio oči, uši su opet počele hvatati zvukove, podigao sam slušalicu i njeni su krikovi potpuno prestali.

Rekoh “halo” ponovih tu riječ, a onda me neki glas, tih i ljubazan, upita jesam li ja Mike Hammer.

- Jesam - rekoh. - Tko zove? - To i nije važno. Htio sam vam samo napomenuti da danas, kad

budete izišli, obratite pažnju na novi auto pred svojom zgradom. On pripada vama. Na sjedalu su isprave, trebate ih samo potpisati i prenijeti svoje registarske tablice.

Kroz slušalicu je prodirao smrad. Prepoznatljiv smrad. - Kakav je nastavak pričice, druškane? - promrmljao sam. Ljubazan glas postane podmukao i prijeteći. - Žao nam je zbog onog vašeg drugog auta. Vrlo žao. Šteta sto se

ono dogodilo, ali budući da se dogodilo, mora se nešto poduzeti. - Dovrši. - Možete zadržati auto. Predlažem vam da se, ako ga zadržite,

odvezete njime na duži dopust. Recimo, na tri-četiri mjeseca. - A ako ga ne prihvatim? - Onda ga ostavite ondje gdje ste ga našli. Vratit ćemo ga

prodavatelju. Nasmijao sam se u slušalicu. Prkosno i prezirno. - Slušaj, druškane - rekoh - prihvatit ću auto, ali ne i prijedlog da

odem na dopust. Jednog ćeš mi se dana koprcati u šakama. - Kako god želite. - Uvijek se to tako završi - rekoh, no govorio sam već utihlom

telefonu. Prekinuo je vezu. Pokušavaju i milom i silom. Na Broadwayu tragaju za mnom ubojice,

jer su dobili takav zadatak. Jednim okom traže mene, a drugim policajce koje je Pat, bez sumnje, poslao u potjeru za njima. Na drugoj strani podzemlje pokazuje velikodušnost.

Kao što reče Lily: gdje su granice straha? Ne sviđa mi se razvoj događaja. Sjedio sam u tami i smijuljio se razmišljajući o glavešinama čija

61

su lica svima nepoznata. Možda bi me, da sam izgubio živce i pomahnitao kao u stara vremena, već ščepali. Čekanje im ne odgovara.

Uzeo sam cigaretu iz kutije i zapalio je. Popušivši je dokraja, ugasio sam je, ušao u spavaću sobu i bacio se na krevet. Budilica je bila namještena za osam sati, i to mi je uvijek bilo prerano, no sad sam je namjestio na sedam, znajući istodobno da ću ujutro proklinjati sam sebe zbog toga.

- Auto je bio pravi ljepotan. Kestenjasti kabriolet ford sa crnim

krovom. Sjajio se na jutarnjem suncu kao kapljica rose. Bob Gellie ga obiđe jednom, smješkajući se dok je gledao blještavi krom, vrati se i zaustavi kraj mene na pločniku.

- Zgodna kolica, Mike. Ima dvostruku ispušnu cijev. - Obriše ruke o radno odijelo i pričeka što ću reći.

- Unutra je podmetnuto nešto, Bobe. Možeš li to izvaditi? - Ne razumijem. Objasni. - Znatiželjno me gledao. - Auto mi je poklonio... netko komu se ne sviđam. Nadaju se da ću

sjesti i odletjeti u zrak. Doduše, vjerojatno slute da mi je sve to sumnjivo i da ću zamoliti mehaničara da pregleda, pa su napravu dobro sakrili. Hajde, prihvati se posla i izvadi je.

On nadlanicom obriše usta i gurne šešir na potiljak. - Najbolje bi bilo gurnuti auto u rijeku i ostaviti ga u njoj dva-tri

sata. - Preskoči to, Bobe. Potrebno mi je vozilo. - Slušaj, za stotku mogu svašta učiniti, ali... - Onda udvostručujem svotu. Pronađi skrivenu napravu. Dvjesto dolara ga je privuklo. Za takvu bi svotu prtljao i po

nitroglicerinu. Opet obriše usta i kimne. Sunce se još nije popelo iznad stambenih zgrada i bilo je hladno, no na čelu su mu već izbile kapljice znoja.

Otišao sam u restoran, napunio želudac doručkom, proveo jedan sat gledajući izloge i vratio se.

Bob je sjedio za upravljačem i doimao se zamišljeno, dok je pred njim bio podignut poklopac motora. Iziđe kad me ugledao, zapali cigaretu i pokaže na motor.

- Strašan stroj, Mike. Pun snage. Što misliš, bi li tvoja stara krntija bila brža od ovog autića?

- Nisam se još vozio ovim automobilom. Jesi li našao nešto? Stisnuo je usnice i pogledao oko sebe. - Jesam - odgovori. - Šest dinamitnih štapića povezanih žicom s

paljenjem. - To mi smrdi. - I meni - reče on. - Pa ipak, nigdje drugdje nisam mogao pronaći

ništa. Pažljivo sam pregledao cijeli motor. Ako u njemu postoji još nešto,

62

onda onaj koji je to podmetnuo zna vrlo dobro svoj posao. - Zna, Bobe. Pravi je stručnjak. Stajao sam i čekao da popuši cigaretu. Tad se zavukao pod auto,

pipkao dolje nešto, vratio se i opet se zagledao u motor. Iznenada mu se lice promijenilo. Za tren je bio napet, a onda se

opustio i osmjehnuo. Pogledao me i prezirno puhnuo. - Mogao bih se kladiti da sam ga nanjušio, Mike. - Koliko? - Još stotku? - Prihvaćam. - Sjećam se klopke koju su jednom postavili u automobil generala

Heinieja. Vrlo lukavo. - Opet se osmjehne. - Generalu se nije ništa dogodilo, ali je eksploziv poslije dva dana ubio njegova vozača.

Zavuče se u auto, sagne pod dasku s instrumentima i počne odvrtati nešto odvijačem. Iziđe vrlo zadovoljna lica, gurne alat pod auto i otpuže za njim. Radio je dvadesetak minuta. Kad se izvukao ispod auta, kretao se polako, oprezno držeći nešto u ruci. Stvarčica koju je pronašao nalikovala je na uzdužno prerezanu cijev i na jednom joj je kraju virio upaljač.

- Evo - reče on. - Zgodno je, ha? - Vrlo zgodno. - Ta ti je stvarčica bila povezana s brzinomjerom. Nekoliko stotina

kilometara odavde aktivirao bi se upaljač, i ti bi se pretvorio u prah i pepeo. Bila je pričvršćena uz gornji dio ispušnog lonca. Što ću s njom?

- Baci je u rijeku, Bobe. O ovom ne govori nikomu. Navrati večeras, pa ću ti napisati ček.

On pogleda stvarčicu u ruci, strese se i stegne je još čvršće. - Ovaj....ako ti je sasvim svejedno, Mike... radije bih odmah uzeo

novac. - Ne brini, sposoban sam za plaćanje. Ne prijeti mi stečaj... - Znam, znam, ali ako je netko tako zapeo za tebe, možda nećeš

živjeti do večeri. Razumiješ? Razumio sam. Popeo sam se u stan, napisao mu ček i platio mu taksi

za vožnju do rijeke, a onda sam sjeo u poklonjeni auto. Svakako je vrijedio tristo dolara što sam ih potrošio na njega. Upalio sam motor. Godilo mi je ušima tiho režanje iz dvostrukih ispušnih cijevi. Ubacih mjenjač u brzinu kako bih se odvezao na sjever.

Carl Evello je živio u njujorškom predgrađu Yonkersu, u vrlo raskošnoj

četvrti. U kući je postojalo, bez sumnje, dvadesetak soba, a i garaža, u kojoj su vodili ljubav kabriolet cadillac i nova limuzina buick, bila je velika poput omanjeg ljetnikovca.

Dovezao sam se asfaltiranim puteljkom i zaustavio. Negdje iza kuće čuli su se ugodan ženski smijeh i tiha glazba s radija. Neki se muškarac nasmijao i pridružio mu se još jedan muški glas.

63

Ugasio sam motor i izišao, kolebajući se bi li bilo bolje da nepozvan upadnem u društvo ili da pokušam ući redovnim putem. Baš sam htio obići auto kad sam na puteljku začuo gume. Iza mene se pojavio svijetlozeleni mercedes, kratko pozdravio trubom, naglo povećao broj okretaja motora i zaustavio se.

Ljepota je nešto čudno. Na primjer, sva su djeca lijepa, kako god izgledala. Na primjer, svaka je žena nekomu lijepa. Ljepota se ne vidi samo na slikama. Ona je cjelina koja se ne može sasvim opisati, ali se može spoznati čim se ugleda.

Žena u autu je bila lijepa. Kosa joj je bila svijetlosmeđe boje što se njihalo usporedo s njenim kretnjama i održavalo sunčane zrake. Osmjehnula mi se; usta su joj se divno izvila, tako privlačna da se gotovo nije ni zapažalo tijelo ispod njih. Imala je bujna i vlažna usta kao da ih je upravo obliznula, sočna i uvijek požudna.

Hodala je dugim koracima, odupirući se vjetriću i malo se smiješeći. Kad se nasmiješila, usta su joj se malo iskrivila u kutu i poprimila još požudniji izgled.

- Zdravo - reče mi. - Došli ste na kućnu zabavu? - Nisam - odvratih. - Došao sam poslovno, a sad mi je žao. Ispod sočnih usana pojave se zubi, a grlo joj ispuni smijeh. Za djelić

sekunde me pogledala ocjenjivački, namrštila se zbunjeno i znatiželjno, zatim se još šire osmjehnula.

- Rekla bih, drukčiji ste od ostalih - izusti. Nisam odgovorio. Tad mi je pružila ruku. - Zovem se Michael Friday.

- Ja sam Mike Hammer - odvratih, prihvativši pruženu ruku. - Znači, mi smo dva Mikea. - Tako je. Morat ćete promijeniti ime. - A-a. Vi ga promijenite. - Pogodili ste... drukčiji sam od ostalih. Znate onu uzrečicu: “Reci

mi da ti ne bih rekao”? Stisnula mi je ruku i smijehom izbrisala sve zvukove oko nas. - Onda ću ja ostati Michael... bar privremeno. - Kad sam joj pustio

ruku, doda: - Tražite Carla? - Tako je. - Dakle, kakav god vas posao doveo ovamo, možda bih mogla

pomoći. Sluga će vam reći da nije kod kuće, pa ga i ne pitajmo ništa. Slažete li se?

- Slažem se - rekoh. Ljepotice bi i trebale biti takve, mislio sam. Prijazne i neposredne.

Susretljive prema svima. To je prava ljepota. Prihvatila je moju ruku kao da smo ljubavnici i poznamo se cijelu vječnost, zapodjenula je razgovor tako nehajno kao da nas je maloprije netko prekinuo.

Krenusmo po stazi od kamenih ploča oko kuće, između cvjetnih gredica, ne žureći se nimalo, već uživajući u svježini i zelenilu oko sebe.

Pružio sam joj cigaretu i zapalio je, a onda sam pripalio i sebi cigaretu. - Nego, kakav vas je posao doveo ovamo? - prozbori ona, pustivši

64

dim između usana. - Da vas predstavim kao prijatelja ili nekako drukčije? Usta su joj bila suviše blizu i suviše su se požudno doimala. Nisam

zapazio u tom nikakvu namjeru. Jednostavno me privlačila kao što izgladnjela čovjeka privlači odrezak na roštilju. Povukao sam dim i potražio njene oči.

- Ništa ne prodajem, Michael. Nisam trgovački putnik. Ne donosim ništa, osim nevolja. Možda se varam, no vjerujem da me nećete morati predstaviti Carlu.

- Ne razumijem. - Kad budete imali vremena, zavirite u moj životopis. U svakim

novinama možete naći dovoljno podataka. Pogledala me kao da sam nekakva čudna zvjerka u kavezu. - Zavirit ću u novine, Mike - osmjehne se - ali što god našla, neću

se iznenaditi. Smiješak se pretvori opet u onaj grleni smijeh dok smo skretali iza

kuće. Ondje smo ugledali Carla Evella. Nije bio ništa osobito. Na ulici bi ga svatko smatrao običnim poslovnim

čovjekom i ne bi privlačio pažnju. Približavao se pedesetoj godini, izgledao je sasvim prosječno, oko struka se počeo debljati, ali se pažljivo odijevao tako da se to salo teško moglo zapaziti. Miješao je piće za stolom pod suncobranom i smijao se trima djevojkama koje su se ispružile u platnenim ležaljkama oko njega.

I dvojica kraj njega doimahu se kao bezazleni poslovni ljudi. No jedan od njih je rukovodio prljavim poslovima u luci, ucjenjivao i izrabljivao radnike, krijumčario robu i svakih nekoliko mjeseci pojavljivao se na novinskim naslovnim stranicama.

Drugi nije imao svoje prste u luci, ali se bavio podjednako prljavim poslovima. Imao je ured negdje u Washingtonu i prodavao svoj utjecaj. Rukovao se s predsjednicima i bivšim zatvorenicima, surađujući s njima podjednako i zgrćući bogatstvo.

Bio bih se osjećao ugodnije da se razgovor prekinuo kad sam se pojavio. Tad bih znao na čemu sam. No ništa se nije prekinulo. Djevojke su se ljubazno smiješile i pozdravile me. Carl me promatrao dok smo se upoznavali, mršteći se kao da se pokušava sjetiti nečega što bi mu moralo biti poznato.

- Hammer, Mike Hammer - reče tada. - Pa, dakako. Vi ste privatni detektiv, je li?

- Bio sam. - Dabome. Mnogo sam čitao o vama. Moja sestra uvijek uspijeva

pronaći neobično društvo. - Široko se nasmiješi, a cijelo mu se lice ozarilo od zadovoljstva. - Dopustite da vas upoznam s Alom Affijom, gospodine Hammeru. Gospodin Affia je predstavnik jednog bruklinskog poslovnog udruženja.

Čovo iz luke iskrivi lice u smiješak i ispruži ruku. Najradije bih ga bio tresnuo po ustima.

65

- Zdravo - rekoh umjesto toga. Nasmijao sam mu se u lice kao što se i on nijemo smijao meni, jer smo se obojica odavno upoznali i dobro smo se sjećali toga.

Dok me upoznavao s Leom Harmodyjem, Carl nije spomenuo čime se on bavi. Harmodyjeva je ruka bila ljepljiva od znoja i suviše mlohava. Ponovio je jednom moje ime, kimnuo i vratio se k svojoj djevojci.

- Hoćete li popiti nešto? - zapita Carl. - Ne, hvala. Ako imate nekoliko minuta vremena, htio bih

razgovarati s vama. - Svakako, svakako. - Došao sam poslovno. - Do vraga, gotovo svi me posjećuju poslovno. Stoga se ne morate

ispričavati. Htjeli biste razgovarati u četiri oka. - Da. - Hajdemo unutra. - Nije mu palo na pamet da se ispriča ostalima.

Uzme punu čašu, kimne mi i preko tratine krene prema kući. Dva klipana koja su sjedila na stepenicama odmah ustanu sa strahopoštovanjem, otvore nam vrata i uđu za nama.

Kuća je bila baš onakva kakvu sam i zamišljao. Milijun dolara u prikladnom okviru. Bogatstvo izraženo dobrim ukusom koji nije potjecao iz glave tipa koji je započeo kao sitna riba u podzemlju. Prošli smo kroz dugi hodnik i ušli u radnu sobu, u kojoj se na jednoj strani isticao velik glasovir. Carl mi pokaže na stolac.

Ona dvojica zatvore vrata i leđima se okrenu prema njima. - Želim razgovarati u četiri oka - napomenuh. Carl nehajno odmahne rukom. - Oni ne čuju ništa - reče i srkne piće. Iznad ruba čaše vidjele su

mu se samo oči. Bile su bademaste. Takve sam oči vidio već mnogo puta, tvrde sitne dijamante što su se ugnijezdili u mekim jastučićima sala.

Pogledah onu dvojicu. Jedan mi se od njih naceri, podigne se na prste i počne njihati naprijed-natrag. Obojica su na desnom boku imala izbočinu koja je značila samo jedno. Bili su naoružani.

- Još imaju uši - promrmljao sam. - Ipak ne čuju ništa. Čuju samo ono što hoću da čuju - odvrati

Carl i zadovoljno se nasmiješi. - Oni su mi, moglo bi se reći, prijeko potrebni. Neki ljudi neprestano zahtijevaju nešto od mene, ako me razumijete.

- Razumijem. - Izvadio sam cigaretu i zamišljeno tuckao njome po naslonu za ruku. Tad sam mu se nasmiješio, okrenuvši se tako da su mi i ona dvojica mogla vidjeti lice. - Ali oni ne vrijede ni pišljiva boba, Carl, ne vrijede ništa. Mogao bih vas pobiti svu trojicu prije nego što biste uspjeli izvući oružje.

Carl napola ustane, a onaj se visoki klipan prestane ljuljati. Za tren se činilo da će pokušati sreću. Iskesio sam još više zube, pa nije pokušao ništa.

- Van, momci! - prozbori Carl.

66

Poslušno iziđoše. - Sad možemo razgovarati - rekoh. - Ne sviđaju mi se takve igre, gospodine Hammeru. - Aha! Razmaženi su, rekao bih. Sad sam im pokvario raspoloženje.

Shvatili su da nisu tako opasni kako se prikazuju. Primaju preveliku plaću. Čudno je to. Kad se netko približi smrti,

promijeni se. Mislim, treba ga dovesti baš do ruba smrti. Opasni su samo zato što se razlikuju od običnih ljudi. Imaju malo savjesti i ništa ih ne muči. Uživaju pucajući u nekoga, jer znaju da im on neće uzvratiti mecima, ali kad se, kao što rekoh, nađu oči u oči sa smrću, promijene se. Malo prije su otkrili nešto. Ni ja nisam opterećen savješću.

Cijelo vrijeme dok sam govorio, napola je stajao. Sad se spusti u naslonjač i uzme čašu.

- Zanima me zbog čega ste došli, gospodine Hammeru. Prijeđimo na posao.

- Došao sam zbog jedne djevojke. Berge Torn. Kao da su mu malo zadrhtale nosnice. - Ako se ne varam, ona je umrla. - Ubijena je. - A kakve to veze ima s vama? - Slušaj, ne gubimo vrijeme - rekoh. - Ili ćeš se odmah raspričati, ili

ću grubo izvući iz tebe ono što me zanima. Izaberi što ti je milije. - Čakajte, gospodine Hammeru... - Zaveži! Hoću da mi ispričaš o svojoj vezi s tom curom. Ništa

drugo. Nikakve gluposti! Igraj se s nekime drugim, a ne sa mnom. Ja nisam policajac, ali mnogi bi tipovi u prošlosti bili sretniji da su se sreli s policijom nego sa mnom.

Teško se moglo naslutiti o čemu razmišlja. Oči kao da su mu otvrdnule, a onda su se smekšale i usta su mu se razvukla u smiješak.

- Dobro, gospodine Hammeru, ne postoje nikakvi razlozi da se ljutite. Sve sam ispričao policiji, ali mogu i vama ako vas to iskreno zanima. Berga Torn mi se sviđala. Neko sam vrijeme ... hm, ljubakao s njom, moglo bi se reći. Uzdržavao sam je.

- Zašto? - Ne budite smiješni. Ako ste je poznavali, onda znate razlog. - Mislim da vam nije mogla ponuditi nešto što ne biste našli i

negdje drugdje. - Mogla mi je ponuditi štošta. Dobro, što vas još zanima? - Zašto ste prekinuli vezu? - Zato što mi se htjelo. Počela mi je dosađivati. Zasitio sam je se.

Navodno dobro poznajete žene. Onda bi i to trebali znati. - Nisam znao da ste se toliko raspitali o meni, Carl. Oči opet otvrdnu. - Ako se ne varam, prestali smo se igrati - odvrati. Zapalih cigaretu koju sam dotad vrtio u ruci i polako povukoh prvi

dim.

67

- U kakvim ste odnosima s Mafijom, Carl? Lijepo je to odigrao. Na licu mu se nije pokazalo ništa, baš ništa. - Visoko ciljate. - Da, visoko. - Digoh se. - No gađat ću i mnogo više. - Krenuh

prema vratima. Udario je čašom po stolu kad ju je spustio i opet se malo podigao iz

naslonjača. - Stvorili ste veliku gužvu zbog kratka i nevažna razgovora,

gospodine Hammeru. Okrenuo sam se i osmjehnuo mu se, ubitačno, nimalo veselo, i vidio

sam da je napet. - Nisam ni došao radi razgovora, Carl. Htio sam vam vidjeti lice.

Htio sam ga upoznati za sva vremena. Jednog ću ga dana gledati kad poplavi ili iskrvari. Iskolačit ćete oči i isplaziti jezik, pa bih vas i tada htio prepoznati. Razmislite o tome, Carl, osobito uvečer kad odlazite spavati.

Otvorio sam vrata. Ona dvojica su stajala vani. Samo su me gledali, ali ne baš

blagonaklono. Moram zapamtiti i njihova lica, pomislih. Kad sam se vratio na tratinu, spazila me Michael Friday i mahnula mi.

Budući da joj nisam odgovorio mahanjem, prišla mi je, tobože se ljutito mršteći. Nisam mogao otrgnuti pogled od njenih usta, ni onda kad ih je, glumeći, napućila.

- Najednom ste odlutali - reče. - Što je s vašim poslom? Doimala se poput djevojčice, vrlo lijepe djevojčice, potpuno razvijene

na pravim mjestima, ali s vragolastim osmijehom kao u djeteta. A na djecu se ne mogu ljutiti.

- Čujem da ste mu sestra - rekoh. - Ne baš prava. Imamo zajedničku majku, ali potječemo iz različite

okoline. - O... - Hoćete li se pridružiti gostima? Pogledah skupinu koja je još bila zauzeta pićem. - Ne., hvala. Ne sviđa mi se društvo. - Iskreno rečeno, ni meni. Hajdemo oboje. - E, to vam je pametan prijedlog - rekoh. Nismo se ni pozdravili. Jednostavno me uhvatila za ruku i povela oko

kuće, govoreći ubrzano ni o čemu. Baš smo stigli do prednje strane kuće kad se na puteljku pojavio neki

auto. Dok sam otvarao vrata svog novog automobila, vozilo se zaustavilo, iz njega je žurno izišao neki čovo, obišao ga napola trčeći i otvorio vrata s druge strane.

Upitao sam se što radi ovdje ugledni član Kongresa Geyfey, kad bi trebao sudjelovati u radu nekog odbora u Washingtonu.

Prestadoh se čuditi kad je uhvatio suputnicu za ruku i pomogao joj da iziđe i kad se Velda uljudno osmjehnula prema nama trenutak prije nego što je krenula s njim puteljkom.

68

- Divna je, je li? - prozbori Michael. - Da, zgodna je. Tko je ona? Očarano je gledala za Veldom. - Ne znam - odgovori. - Vjerojatno neka Bobova štićenica. On se

vrlo dobro snalazi. - Ne bih rekao, ako je vas zanemario. Odmah se nasmijala. - Hvala vam, ali nije on zanemario mene, nego ja njega. - To mi je drago. - Nasmijah se. - Što član Kongresa radi kod

Carla? Znam, Carl vam je brat, ali nije baš na dobru glasu. Smiješak joj nije nimalo izblijedio. - Moj brat, bez sumnje, nije baš najćudoredniji čovjek na svijetu,

ali se bavi krupnim poslovima, a krupni poslovi i vlada idu katkad, ako to niste znali, ruku pod ruku.

- A-a. Među takve poslove ne pripada ono čime se bavi Carl. Ovaj put se iskreno namrštila. Promatrala me dok se zavlačila u auto i

pričekala je da sjednem za upravljač. - Prije nego što je izabran u Kongres, Bob je bio Carlov odvjetnik -

reče tada. - Brinuo se o Carlovim poslovima na Zapadu. - Zašuti i pogleda me u oči. - Nešto nije u redu, je li? - Iskreno rečeno, smrdi. Upalio sam motor, slušao ga desetak sekundi kako prede i potom sam

mjenjač ubacio u brzinu. Snaga pod poklopcem jedva je čekala da sebi da oduška, pa sam pritisnuo gas. Skrenuo sam prema gradskom središtu. Nismo razgovarali. Vozeći se, neko smo vrijeme gledali kuće što su promicale mimo nas. Sunce je bilo visoko na nebu, topla kugla što se smiješila svijetu i stvarala dojam da je sve u najboljem redu, premda gotovo ništa nije bilo u redu.

Uskoro će me upitati ono što je muči, slutio sam. Razmišljao sam kako će izreći to pitanje i kako ću odgovoriti na njega. Možda ga izrekne zamagljeno ili zaobilazno, ali svakako će ga izgovoriti.

Izrekla ga je sasvim otvoreno. - Zbog čega ste posjetili Carla? - zapita me. Glas joj je zvučao

opasno i smireno. Pogledah je. Lijeno se ispružila na sjedalu, a kosa joj se rasula po naslonu. Usta su joj još bila vlažna, dražesno rumena, čvrsta, ali spremna da zadršću kao žice na violini čim ih netko dotakne.

Odgovorio sam joj onako kako me i pitala: sasvim otvoreno. - Družio se nekoć s jednom djevojkom. Sad je mrtva, a on bi mogao

biti umiješan u njeno umorstvo. Možda je vaš brat, poslovni čovjek, povezan s Mafijom.

Polako je okrenula glavu i zagledala se u mene. - A vi? - Kad se zainteresiram za ljude poput vašeg brata, onda oni

ponajčešće završe mrtvi. - Oh! - To je bilo sve. Rekla je samo “oh” okrenula glavu i opet se

zagledala kroz prozor.

69

- Hoćete li da vas vratim k njemu? - Neću. - Hoćete li razgovarati o tome? Posegnula je za kutijom cigareta na sjedalu. Zapalila je istodobno dvije

cigarete i jednu mi gurnula u usta. Osjetio sam okus rumenila za usne, divan okus. Onakav kakav budi želju da se kuša ponovo, ovaj put s izvora.

- Čudim se što je bilo potrebno toliko vremena - progovori ona. - Nekoć me pokušavao prevariti, ali sad se više i ne trudi. Često sam se pitala kad će se dogoditi ovo. Nećete se ljutiti ako malo zaplačem?

- Samo plačite. - Je li riječ o ozbiljnoj nevolji? - Može li biti ozbiljnije nevolje od ubojstva? - Ipak, je li baš Carl ubojica? - Kad me pogledala, oči su joj bile

vlažne. - Ne znam - odgovorih. - Znači, niste sigurni? - Nisam. No, zapravo i ne moram biti siguran. - Ali, vi ste policajac? - Nisam. Ja sam potpuno nevažna osoba, tako nevažna da bi me

mnogi rado ucmekali. Jedina je nevolja što im to ne polazi za rukom. Skrenuo sam prema rubu pločnika, zavukao se na parkiralište pred

barom i ugasio motor. - Počeli ste pričati o bratu. Nije me pogledala. Nijemo je pušila još nekoliko trenutaka, a onda baci

opušak u odvodni jarak. - Nemam vam, zapravo, o čemu pričati. Znam što je bio i znam s

kakvim se ljudima druži. Oni se ne mogu nazvati baš poštenjacima. - Jeste li ikad čuli za Bergu Torn? - Jesam. Dobro je se sjećam. Činilo mi se da se Carl gadno

zatreskao u nju. Dugo se družio s njom. - Zašto ju je ostavio? - Ne znam... ne znam. - Glas joj se za tren prekine. - Bila je čudna

djevojka. Sjećam se samo da su se jedne večeri posvađali i da joj Carl poslije nije obraćao pažnju. Pojavila se neka nova djevojka.

- To je sve? Michael kimne. - Jeste li ikad čuli za Mafiju? Opet je kimunula. - Mike... Carl ne pripada... tim ljudima. Znam da ne pripada. - Ako i pripada, vi to ne biste znali. - Dobro, što bi se dogodilo ako pripada. Slegnuo sam ramenima. Na takvo je pitanje postojao samo jedan

odgovor. Prsti su joj malo drhtali kad je posegnula za novom cigaretom. - Mike... sad bih se htjela vratiti. Pripalio sam joj cigaretu i uključio motor. Šutke je popušila cigaretu i

70

zapalila još jednu. Nije prozborila ni riječ. Grickala je donju usnu i svaki čas bi joj se stresla ramena od prigušena jecaja.

Zaustavivši auto pred kućom, nagnuh se i otvorih vrata. - Friday... - Da, Mike? - Ako vam se učini da znate neki odgovor.... pozovite me. - Dobro, Mike. - Izlazeći iz auta, zastane i okrene glavu. - Pomislila

sam da ćemo se zabaviti, Mike. Iskreno mi je žao zbog nas oboje. Usta su joj bila suviše blizu i suviše meka da bih ih mogao samo

gledati. Prsti mi se uvokoše u njenu kosu i najednom su te čarobne, vlažne usne bile udaljene samo nekoliko centimetara, a onda nisu bile udaljene više ni milimetar.

Pjenušava toplina koja me dočekala bila je baš onakva kakvu sam očekivao. Usta su joj bila vatra, sušta mekoća i drhtavost. Samo za tren sam ih dodirnuo i odvojio se prije nego što me ispunila prevelika žudnja. Kad se blijedo osmjehnula, pokazali su se vrhovi zuba. Dodirnula mi je lice prstima i potom izišla iz auta.

Vozači se prema Manhattanu, neprestano sam osjećao okus njenih usana. Toplinu, vlažnost i izazovan miris.

Budući da je garaža bila puna, parkirao sam automobil uz rub pločnika, napunio rezervoar kako bih opravdao svoje zaustavljanje i ušao sam u ured. Bob Gellie je baš sastavljao razvodnik paljenja, ali ga je pustio kad sam ušao.

- Kako napreduje posao, momče? - upitah. - Zdravo, Mike. Povjerio si mi težak posao. - Jesi li ga obavio? - Da, obavio sam ga. Raspitao sam se na dvadesetak mjesta odakle

stižu dijelovi i tek tad sam pronašao izvor. Glavu za takve frizirane motore prodaju u Queensu. Ostalim dijelovima nisam uspio ući u trag. Najveći dio ih se proizvodi u Kaliforniji i Chicagu.

- Tako? - Da. Poslani su avionom, pa ih je ovdje preuzeo naručitelj. Isto

mogu reći i za onaj eksploziv. - Divno. - Hoćeš li da nastavim tragati? - Nije potrebno. Oni nitkovi imaju vlastite mehaničare, pa se teško

može otkriti istina. Znaš li možda tko je kupio auto? - Pogodi. - Neki Smith, ili Jones, ili Robinson. Tko? - O’Brien. Clancy O'Brien. Srednje visine. Sasvim prosječan čovjek.

Nitko ga ne može opisati tako da bi se mogao prepoznati. Znaš li takvu vrstu ljudi?

- Znam. Dobro, Bobe, prestani istraživati. To nije vrijedno truda. On kimne i, zaškiljivši, pogleda me u lice. - Stanje je prilično loše, ha, Mike? - Nije tako loše da ne bi moglo postati još lošije.

71

- Divota. Prepustio sam ga njegovu razvodniku paljenja i izišao. Vani je bio gust

promet. Pločnike su preplavile žene sa zavežljajima, a duž zgrada su bila poredana dječja kolica.

Običan dan, pomislih, sasvim običan dan. Sjeo sam u auto i krenuo kući. Trebalo mi je trideset minuta da stignem tamo i još trideset za brz objed na uglu, a onda sam ušao u zgradu vadeći ključeve iz džepa.

U bilo koje drugo doba bi ih spazio. U bilo koje drugo doba vani bi bilo mračno, a unutra svijetlo, pa mi oči ne bi bile zaslijepljene. U bilo koje drugo doba bio bih imao pištolj uza se, pa se to ne bi dogodilo tako lako. Ali dogodilo mi se sada, a ne u neko drugo doba.

Izišli su iz kutova predvorja. Dvojica. Svaki je imao u ruci dugocijevni revolver, a na licu im se vidjela želja da ga upotrijebe. Bili su lukavi i iskusni. Znali su sve smicalice. Ušao sam u dizalo i naslonio se na zid dok su me pretraživali, zatim su me okrenuli prema vratima i gurnuli. Krenuo sam ispred njih prema svom autu.

Samo niski se iznenadio što sam nenaoružan. Nije mu se to svidjelo. Pipao je oko sjedala i ispod njega, dok mi je njegov prijatelj držao revolversku cijev na šiji, zatim je sjeo kraj mene.

U takvim se trenucima ne govori puno. Čeka se i nada da će se pojaviti neka mogućnost za bijeg. Doduše, znao sam da će šanse, ako mi se i pruži takva prilika, biti na njihovoj strani. Neprestano sam mislio na to kako se neće usuditi pucati usred bijela dana, ali se nisam micao znajući da bi ipak pucali. Sve se to događa u New Yorku. U tom se gradu svake minute zbiva nešto uzbudljivo. Ljudi su se postupno privikli i više se ne osvrću na to. Pucanj i prasak iz ispušne cijevi zvuče slično; tko može raspoznati razliku? Uostalom, koga je i briga za to? Isto tako pijanac i mrtvac izgledaju slično.

- Sjedni na ruke! - prozbori čovo kraj mene. Poslušno sam sjeo na ruke. On mi potraži u džepu ključeve i upali

motor. - Budala si, frajeru - reče mi. - Lako si nasjeo. - Zaveži i vozi! - progovori otraga drugi. Kad smo skrenuli na ulicu,

javio se opet njegov glas. Ovaj put je bio bliži mom uhu. - Nije potrebno da te opominjem, je li? Otvor revolverske cijevi osjećao sam kao hladan krug na koži. - Sve mi je jasno - odgovorih. - Samo ti se čini da ti je jasno - reče mi on.

72

Na šiji mi je izbio znoj. Zgrčila mi se utroba. Budući da su mi utrnule

ruke, pokušao sam ih izvući, ali me odmah udario revolver iznad uha. Osjetio sam da se sa znojem pomiješala krv.

Klipan za upravljačem provlačio se između vozila i uskoro se našao na cesti što vodi prema aerodromu. Vozio je oprezno i prilično sporo kako ne bi upao u oči policiji. Htio sam mu reći neka pošteno stisne gas i prestane zbijati šale. Vjerojatno su slutili kako se osjećam, jer bi mi onaj gad na stražnjem sjedalu snažnije gurnuo cijev u potiljak kad god bih se napeo i pri tom bi mi se svaki put nasmijao.

Nad nama je grmio avion i pripremao se za spuštanje. Pomislio sam da smo se zaputili na aerodrom. No, projurili smo mimo uzletišta i našli se na cesti gdje pred nama nije bilo nikakvih automobila. Tek je tad vozač snažnije pritisnuo papučicu gasa.

- Kamo idemo? - upitah. - Vidjet ćeš. Po vratu me udari revolverska cijev. - Šteta što si uzeo auto - promrmlja onaj iza mene. - Pripremili ste mi lijep poklon pod poklopcem motora - promrmljao

sam. Trzaj na upravljaču bio je tako blag da je auto zadržao svoj smjer, ali

sam opazio tu kretnju. Za tren je oslabio i pritisak cijevi na vratu. - Svidio ti se? - zapita vozač. Neprestano je oblizivao usne. Šteta što ga u djetinjstvu nisu upozorili

da je to nepristojno. Shvatio sam da mi se pružila prilika i odlučio sam je iskoristiti. - Smrdjelo mi je to - odgovorih. - Naslutio sam što bi moglo biti

posrijedi i pozvao sam mehaničara da mi izvadi tu stvarčicu. - Da? - Naravno. Čim bih okrenuo ključ za paljenje, odletio bih u zrak.

Smrdjelo mi je to od prvog trenutka. Ovaj put vozač okrene glavu, a oči su mu bile sitne i crne, tako

ispunjene ludim strahom da su zasuzile. Nagazio je pedalu kočnice, i na asfaltu zacvilješe gume.

Nije bilo sve baš onako kako sam želio, ali se moglo prihvatiti. Onaj čovo na stražnjem sjedalu nagne mi se preko ramena, te sam ga ščepao za vrat prije nego što je to mogao spriječiti. Vidio sam kako vozač izvlači revolver dok je automobil klizio bočno preko ceste, a kad su gume naletjele na rubni kamen, pred licem mi je bljesnuo plamen.

Više nije imalo smisla držati onog tipa za vrat, jer mu je pod bradom zjapila rupa. Gurnuo sam ga što sam jače mogao, a vozač je pokušao izbjeći tijelo i napasti me, bijesno sipajući kletve.

Ispružio sam ruku preko tijela ne bih li ga ščepao, no spustio se pod upravljač, otimajući se i dalje držeći revolver u ruci. Napokon je uspio izvući cijev iz odjeće ubijenoga, koja mu je smetala, i podići je prema meni.

73

Ali tad je bilo već prekasno. Čvrsto sam ga uhvatio za šaku i savio je. Kriknuo je u istom trenutku kad mu je iz cijevi izletio metak u očnu jabučicu. Drugo me oko, djelić sekunde prije nego što je umro, razjareno gledalo, a onda se zamaglilo.

Takvi se događaji zbivaju brzo. No, čini se kao da se vrijeme vuče, premda je riječ samo o sekundama. U prvi sam se čas začudio zašto nitko nije pritrčao i pogledao što se događa, a onda sam, gledajući niz cestu, uočio da se onaj auto što sam ga spazio u daljini kad je sve započelo još nije približio.

Sjeo sam za upravljač, postavio oba tijela kraj sebe u sjedeći položaj i vratio se istim putem. Blizu aerodroma sam skrenuo na sporedan put i vozio sve dok nisam stigao do znaka koji je upozoravao da je riječ o slijepom putu.

Smjestio sam ih obojicu pod taj znak, u sasvim prirodan položaj tako da se činilo kao da sjede i odmaraju se, i odvezao sam se kući. Zaista sam im dobro podvalio. Vjerovali su da sam u autu pronašao oba podmetnuta eksplozivna uređaja, a onda su najednom čuli da sam gluplji nego što su mislili i da je onaj glavni uređaj još u autu, spreman da svaki čas eksplodira.

Kad sam stigao kući, već se spuštala noć. Parkirao sam auto, popeo se dizalom i odškrinuo vrata, namjeravajući je pozvati da otkvači lanac, ali je nisam morao zvati.

Nije bilo lanca. Nije bilo ni Lily, te sam se odmah naježio. Počeo sam obilaziti sobe,

nadajući se da je negdje, premda sam znao da nije. Nestala je, a nestale su i sve njezine stvari. Nije ostala ni jedna jedina ukosnica koja bi pokazala da je bila tu. Tako sam se razbjesnio da su mi se oči pretvorile u uske proreze i proklinjao sam tu podlu bandu, proklinjao sam djelotvornost njihove organizacije i njihovu moć. Zašto oni mogu učiniti ono što nitko drugi ne bi mogao?

Zgrabio sam slušalicu i okrenuo Patov broj. U policijskoj mi stanici rekoše da je otišao, pa sam nazvao u stan. Čim mi je čuo glas, naslutio je da se nešto dogodilo.

- Riječ je o Lily Carver, Pate. Znaš li je? - Carver? Do vraga, Mike... - Bila je kod mene u stanu i otišla je. - Kamo? - Odakle bih ja mogao znati? Nije otišla dobrovoljno. Slušaj... - Čekaj malo, prijatelju. Morat ćeš mi ponešto objasniti. Znaš li da

su je ispitivali? - Znam sve. Zbog toga sam je i odvukao iz Brooklyna. Za vratom su

joj bili gradski policajci, savezna policija i ona družba s druge strane. Baš ta družba ju je danas odvukla nekako odavde.

- Ovaj si put zabrljao. - Ah, zaveži! - rekoh. - Ako imaš njen opis, daj ga svojim ljudima.

Ona možda zna zbog čega su ubili Bergu Torn.

74

Puhnuo je u slušalicu. - Jučer smo izdali tjeralicu za njom, Mike. Mislili smo da je nestala.

Da si mi bar otkrio svoju tajnu! - Kakvu ste joj optužbu prišili? - zapitah ga. - Nikakvu. Bar zasad. Jedan doušnik nam je javio da je osuđena

na smrt. - Osudila ju je Mafija? - Pogodio si. - K vragu! - progunđah. - Da, znam kako se osjećaš. - Zastane, zatim nastavi - Tražit ćemo

je. Priprema se velika gužva, Mike. - Znam. - Neprestano pristižu obavijesti. - Kakve? - Na primjer, sve se više sumnjivih tipova šulja gradom. Već smo

uhapsili jednog zbog nedopuštenog nošenja oružja. - Napokon imamo nekakve koristi i od zakona o nošenju oružja -

progunđao sam. - Tvoja je poruka izazvala poprilično uzbuđenje. Znaš li to? - Što? - Spominju te na pogrešnim mjestima. - Da? - Upalio sam cigaretu i povukao dim. - Ovaj je razgovor

strogo povjerljiv? Sve će ostati među nama? - Već sam ti jednom odgovorio potvrdno. - Dobro. Je li netko našao dva tijela naslonjena na prometni znak u

Queensu? U prvi je čas zanijemio. - To sam mogao i misliti - prošapće tada. - Dabome, to sam mogao

i očekivati. - Pazi, u zabludi si. Nisam ni u koga pucao. Odrekao sam se svog

pištolja još prije nekoliko dana. - Kako se to dogodilo? - Prilično lukavo - odgovorih. - Podsjeti me jednog dana, pa ću ti

ispričati. - Nije nikakvo čudo što tragaju za tobom. - Ne, nije - potvrdio sam, nasmijao se i spustio slušalicu. Noćas će ih tragati za mnom još više. Možda i mnogo više. Stajao sam i slušao smijeh s druge strane prozora. Grad. Čudovište.

Smijalo se meni, ali taj smijeh više nije bio samouvjeren kao prije. Uto zazvoni telefon, te se smijeh, kad sam reko “halo” opet pretvori u

prigušeno mumljanje. Nisam začuo onaj glas koji sam očekivao. Ovaj je bio tih i mek, i donekle žalostan.

- Mike? - Slušam. - Ovdje Michael Friday, Mike. Lako sam zamislio njena usta dok izgovaraju te riječi. Sočna, rumena

75

usta, sjajna zbog vlažnosti, blizu telefonske slušalice i blizu mojih usana. - O, zdravo - rekoh, ne znajući što bih joj drugo mogao kazati. -

Gdje ste? - U gradskom središtu. - Zastane na tren. - Mike... htjela bih vas

opet vidjeti. - Zaista? - Zaista. - Zašto? - Možda da porazgovaramo, Mike. Bi li vam to smetalo? - Nekoć bi. Sad više ne. - Možda mi je to samo isprika. - Smiješak joj je zacijelo bio tužan

kao i glas. - To mi se već više sviđa - odgovorih. - Onda, hoćete li se sastati sa mnom? - Samo recite gdje i kada. - Dakle... večeras jedan Carlov prijatelj priređuje kućnu zabavu.

Pozvana sam i ja, pa bismo... ako se slažete... mogli otići zajedno. Ne moramo ostati dugo.

Razmišljao sam gotovo pola minute. Štošta mi je prošlo kroz glavu. - Dobro - rekoh tada - nemam nikakvih drugih obveza. Sastat ćemo

se u deset u predvorju ‘Astora” Odgovara li vam to? - Svakako, Mike. Da nosim crveni klinčić ili nešto drugo po čemu

ćete me prepoznati? - Nije potrebno... samo se nasmiješite. Vaša usta neću nikad

zaboraviti. - Niste im se dovoljno približili da biste ih zapamtili. - Sjećam se kako smo se prošli put rastali. - Ono nije bilo dovoljno blizu - odvrati ona i prekine vezu. Gledao sam slušalicu dok sam je spuštao. Bila je crna, simetrična i

djelotvorna. Za razgovor s nekim mora se pokrenuti tisuću sitnica, a ukupna sila svega toga stvara pravo malo čudo. Telefonski se razgovor prihvaća kao nešto sasvim prirodno i o njemu se razmišlja tek kad se završi. Crna, simetrična i djelotvorna slušalica. Donekle podsjeća na ruku nacrtanu crnilom (aluzija na “Crnu ruku” ucjenjivačku i terorističku organizaciju koja je djelovala u New Yorku početkom 20. stoljeća - nap. prev.). Njihova je organizacija isto tako djelotvorna i pojedinosti se doznaju tek kad je prekasno.

Htjeli bi da i ja prekasno spoznam istinu. Koliko puta su me već pokušali ukloniti? Najprije su me bacili u ponor.

Zatim me napao onaj nasmijani klipan koji je držao oružje u džepu. Nipošto se ne smije zaboraviti slijepi put. Vjerojatno ih je taj najnoviji neuspjeh grdno uplašio.

Budale! Negdje u gradu su još dvojica. Charlie Max i Sugar Smallhouse. Za

nekoliko su tisuća spremni napuniti čovjeka olovom i uživati pri tom. Spremni su suprotstaviti se najvećoj državnoj organizaciji zato što je njihova

76

organizacija još veća. Baš ih briga kamo će otići... jer, kamo god otišli, pratit će ih i njihova zaštita. Mafija ima čarobno ime. A još čarobniji je novac kojim raspolaže.

Iskesio sam zube razmišljajući o njima. Možda će sada, kada doznaju što se dogodilo na slijepom putu, popiti malo kako bi smirili živce. Možda će se upitati jesu li mi dorasli. Zaključit će da jesu i čekati okršaj, a kad taj okršaj prođe, kraljevi će izbuljiti oči, počet će kovati nove planove i sve uplašenije slušati korake iza sebe i gledati ljude oko sebe. Želudac će im se stegnuti najprije od znatiželje, a potom će se, ti čvorovi pretvoriti u grude straha.

Do deset je ostalo još nekoliko sati. U deset me čekaju divna, primamljiva usta. Oči koje bi me htjele

progutati. U deset me čeka Michael Friday, ali prije moram otići na još jedan sastanak.

Započeo sam potragu u Četrdesetoj ulici. Ostajao sam vrlo kratko u lokalima, jer me nije zanimala zabava. Kad su me počeli pogledavati kriomice, naslutio sam da se približavam cilju. A kad su se u jednom lokalu gosti bojažljivo udaljili od mene, shvatio sam da sam mu nadomak. Jedna je cura, koju sam prilično dobro poznavao, zatresla glavom tek toliko da sam shvatio da nisu unutra i objesila usta smiješeći mi se kiselo i pokazujući da nemam baš velike izglede.

Devet i petnaest. Ušao sam u lokal Harveya Pullena u Tridesetoj ulici. Nije me htio poslužiti, ali sam strpljivo čekao. Napokon je prišao slavini kako bi mi natočio pivo, no zatresao sam glavom.

- Coca-colu - rekoh. Žurno mi ju je natočio u čašu i udaljio se, ostavivši me s nekom

olinjalom crvenokosom ženom. Ušao je jedan detektiv kojeg sam odmah prepoznao, brzo popio pivo za šankom, promatrajući u zrcalu goste, popušio cigaretu i izišao. Nadao sam se da me opazio, ali ako mu je to pošlo za rukom, onda to znači da on bolje zapaža nego što se ja uspijevam sakriti.

Crvenokosa progovori ne mičući usnama. Katkad pomogne u životu ono što se nauči u zatvoru.

- Ti si Hammer, ha? - reče mi. - Aha. - Čekaju te kod Dugonje. - Zašto mi to govoriš? - upitao sam i srknuo coca-colu. - Pogledaj me, frajeru. One hulje su me davno sredile. Mogla sam

stvoriti karijeru. - Tko ih je vidio? - Upravo sam došla odande. - Što mi još možeš reći? - Niski je narkić. I sad je pod drogom. - Ima li policajaca? - Nema nikoga. Ljudstvo u toj jazbini još nije prokužilo što se

priprema. Spustio sam čašu, promućkao led u njoj i zgnječio cigaretu. Kad sam

77

izlazio, crvenokosa je imala u krilu novčanicu od deset dolara. Dugonjin bar. Nad vratima nije pisao takav naziv, ali svi su tako zvali

taj lokal. Pipničar je imao povez preko jednog oka i drvenu nogu. Nedostajala je samo papiga.

Na rubu pločnika je sjedio neki pijanac i između nogu bljuvao u odvodni jarak. Vrata su bila otvorena, pa se osjećao miris piva i čuli se vrištavi glasovi. U pozadini je svirao glazbeni automat. Duž šanka se poredalo desetak gostiju; razgovarali su glasno i brzo. Iz razgovora su svaki čas izbijale kletve i prostačke riječi, a ženski su glasovi vrištali.

Momci su bili pravi stručnjaci. Mudro su igrali igru. Sugar Smallhouse je sjedio na kraju šanka, okrenut leđima prema

vratima, tako da ga nitko tko bi ušao nije mogao prepoznati. Charlie Max je bio u stražnjem kutu, licem okrenut prema vratima

tako da je mogao vidjeti svakoga tko uđe. Mudro su igrali igru, ali ne i besprijekorno. Charlie Max se nehajno

nagnuo nad šibicu kojom je palio cigaretu, a baš u tom trenutku ušao sam ja i zaustavio se kraj njegova ortaka.

- Zdravo, Sugaru! - rekoh. Pomislio sam da će zdrobiti čašu. Na vratu su mu se nakostriješile dlake kao psu kad sretne drugog psa. Koža mu je bila blijedožućkasta.

Sugar je, bez sumnje, odavno čuo moju poruku. Čuo je što pričaju drugi ljudi. Znao je koga su našli na slijepom putu i znao je da se događaji ne razvijaju onako kako su predvidjeli. Posegnuo sam mu pod ruku kako bih mu oduzeo oružje, a on se nije ni pomaknuo. Nosio je mali revolver velikoga kalibra. Izbacio sam metke iz bubnja, spustio ih u svoj džep i vratio mu revolver na staro mjesto. Nije to mogao shvatiti. Znojio se, već mu je bio mokar ovratnik košulje, ali nije nikako mogao shvatiti što se događa.

Približi se Dugonja, opazi me napola skrivenog iza Sugara i zapita što ću naručiti.

U tom je času Sugar dobio svoje. Obuhvativši ga rukama oko struka, naglo sam mu zabio palce u meso ispod prsne kosti. Učinio sam to samo jednom, ali se Sugar Smallhouse odmah pretvorio u pijanca koji drijema za šankom.

Charlie Max je iznenada oživio i otrijeznio se, skočio je sa stolca i pokušao izvući revolver iz korica o boku kako bi zaradio novčanu nagradu. Tih pet sekundi, ispunjenih zbrkom i krikovima, činilo se poput vječnosti. Netko je spazio revolver, pa je krik izazvao uzbunu. Charlie nije uspio sasvim izvući pištolj, jer ga je žena kraj njega snažno gurnula bježeći i najednom mu se pod koljenima, otraga, našao njegov stolac. Gosti su pojurili kroz lokal, psujući, gurajući se, padajući i nastojeći se dočepati vrata. Uto galama prestane i sve se pretvori u prizor nijeme panike, jer su gosti stajali već iza mene i mogli su samo gledati, začarano i prestrašeno, kako Charlie Max vadi oružje dok mu se ja munjevito približavam.

Podignuti revolver se već okretao prema meni kad sam zahvatio Charlieja nogom po licu. Najednom mu se lice pretvorilo u kašu i više nije imalo u sebi ništa ljudsko, ali se pokušao ponovo poslužiti revolverom.

78

Nitko nije čuo moj slijedeći udarac, jer je taj zvuk bio slab u usporedbi s praskom kad mu se slomila ruka.

Razrogačio je oči, ali me još bistro gledao. Očekivao sam u tim očima neopisivu bol, no istisnuo ju je strah kad je shvatio što će mu se dogoditi.

- Preuzeli ste pretežak zadatak, druškane. Valjda vam je netko već rekao koliko sam tipova udesio zato što su me htjeli ubiti.

- Rekao sam to vrlo mirno i posegnuo za revolverom. - Ne diraj ga, Hammeru! - progovori glas iza mene. Osvrnuvši se, ugledao sam visokog momka u plavom prugastom

odijelu. Uspravio sam se i iznenađeno zagunđao. Izražaj lica mu se nimalo nije promijenio. Otraga su stajala još dvojica. Jedan je pokušavao probuditi Sugara Smallhousea. Drugi mi priđe, pretraži me i zapanjeno pogleda svojega prijatelja. Bio mi je gotovo smiješan.

Nisu mogli baš ništa poduzeti protiv mene, i to im je bilo sasvim jasno, pa sam se mirno okrenuo, izišao i zaputio prema ‘Astoru”

Dakle, napokon su se pojavili vošingtonski momci.

Čekala me u kutu predvorja. Bilo je ondje i momaka koji su čekali.

Neki su se već postavili tako da mogu brzo uskočiti ako se ne pojavi onaj kojeg ona čeka. Nije nosila crven klinčić, ali se smiješila i gotovo sam osjećao dodir tih usta s druge strane prostorije.

Kosa joj je bila nemirno more, živahna kao i ona. Teško je opisati djevojku poput Michael Friday. Nije bila nipošto mršava. Prije bi se moglo reći da se doimala poput dobro uhranjene, mišićave mačke, ramena su joj bila široka i sportska, bokovi puteno obli, a trbuhom je izazovno micala, vjerojatno nesvjesno. Stajala je nehajno, savijajući svaki čas oblu nogu i napinjući suknju preko bedra.

Osmjehnuo sam joj se kad mije pružila ruku. Obuhvatio sam joj prstima šaku, te iziđosmo zajedno.

- Dugo čekate? - upitah je. - Duže nego što inače čekam ikoga. Deset minuta. - Nadam se da sam vrijedan takva čekanja. - Niste. - Ipak, ne možete pomoći sebi - dovrših. Gurnula me laktom u rebra. - Kako znate? - Ne znam - odgovorih. - Samo se pravim važan. Nije se nasmiješila. - Vrag vas odnio! - prošapće. Osjetio sam da je napeta. Obliznula je usne tako da su opet bile vlažne

i požudne. Otrgnuo sam pogled o njih, otvorio vrata taksija što je čekao kraj ruba pločnika, pomogao joj da uđe i potom sjeo kraj nje.

- Kamo ćemo? Ona se nagne naprijed, dade neku adresu na Riversideu i zatim se

79

zavali na sjedalu. Dogodilo se to sporo, kao što san dolazi sporo na oči kad je čovjek

preumoran. Počelo je sporo, zatim sve brže, i najednom me zagrlila, a moje su joj se ruke prilijepile uz leđa i prsti se zavukli u kosu. Gledao sam usta koja više nisu bila samo vlažna, nego mokra.

- Vrag te odnio, Mike! - prozbori tiho, i okusio sam njenu žudnju. Najednom je plamen bio tako snažan da sam je morao pustiti.

Neke dršću, neke plaču, neke čak zahtijevaju nastavak igre, ali ona je samo zažmirila, nasmiješila se, otvorila oči i opustila se kraj mene. Ponudio sam joj cigaretu i pripalio je, zatim sam zapalio svoju. Nismo rekli više ni riječi dok se nije taksi zaustavio pred zgradom.

- Što ćemo ovdje, curo? - rekoh kad smo ušli u trijem. - Idemo na kućnu zabavu. Sastali su se Carlovi prijatelji koji žive

izvan grada i poslovni suradnici. - Aha, razumijem. A kakva je tvoja uloga u svemu tom? - Moglo bi se reći da sam ja domaćica. Dužnost mi je da dočekujem

goste. Moj se veliki brat uvijek služi mnome kao posrednikom. Rekla bih .... koristi se mojom pristalom vanjštinom.

- To je uvjerljivo objašnjenje. - Zaustavio sam je i mahnuo glavom prema dvosjedu u kutu. Namrštila se, zatim mi je prišla i sjela. Spustio sam se kraj nje na dvosjed i ugasio svjetiljku na stoliću kraj sebe. - Rekla si da želiš razgovarati. Gore nećemo moći progovoriti ni riječ.

Prsti joj se nervozno trznuše u krilu. - Znam - odvrati tiho. - Riječ je o Carlu. - Što mi hoćeš reći o njemu? Pogledala me molećivo. - Mike... poslušala sam te i učinila ono što si mi predložio.

Doznala... doznala sam sve o tebi. - I? - Nema...nema smisla da se izmotavam. Carl je upleten u nešto.

Slutila sam to od početka. - Spusti pogled na svoje šake ispreplete prste. - Mnogi su umiješani... pa mi se to, zapravo, nije činilo osobito važnim. On ima brojne ugledne i utjecajne prijatelje u državnim organima i u svijetu krupnih poslova. Čini mi se da oni znaju čime se bavi, pa stoga nisam ni prigovarala.

- Primala si sve što ti je davao ne pitajući ga ništa - rekoh. - Tako je. Nisam ništa pitala. - Prema staroj uzrečici: što ne znaš, ne može te ni boljeti. Michael je nekoliko trenutaka tupo gledala u krilo. - Da, pogodio si. - Ali, sad si se zabrinula. - Jesam. - Zašto? Od zabrinutosti kao da su joj se zamaglile oči. Zato što mu je prije... mogao zadati nevolje samo zakon. On ima

odvjetnike koji bi se pobrinuli za takve neprilike. Sposobne pravnike. Oni

80

uklone svaku prijetnju. - Položi mi ruku na nadlakticu. Malo joj je podrhtavala. - No ti si drukčiji.

- Reci što te tišti. - Ne mogu... ne mogu. - Reci. - Dobro. Ti si ubojica, Mike. Prljav i odvratan, i nije te briga kako

ćeš nešto učiniti. Bitno ti je da učiniš. Ubijao si i ubijat ćeš dokle god ne pogineš.

- Reci mi jedno, mala - odvratih. - Strahuješ li za mene ili za Carla? - Ne strahujem za tebe. Znam da se tebi ne može ništa dogoditi. -

Izrekla je to donekle ogorčeno i istodobno nježno i žalosno. Pogledah je začuđeno. - Sada te ne razumijem. - Mike.. pogledaj me dobro, pa ćeš razumjeti. Ja... volim Carla.

Uvijek se brinuo o meni. Volim ga, je li ti jasno? Ako je pogriješio... postoje i drugi načini da se kazni, bez tebe, Mike, bez tebe. Ne bih... ne bih htjela da se to dogodi.

Polako sam povukao ruku, zapalio cigaretu i gledao lelujanje dima. Michael mi se sjetno osmjehne dok me promatrala.

- Zbilo se to naglo, Mike - reče mi. - Znam, moje riječi zvuče vrlo loše i neuvjerljivo. Smatraš me vrlo ljupkom, ali izvještačenom. Ne zamjeram ti zbog toga. Što god rekla, nećeš mi vjerovati. Mogla bih ti pokušati dokazati da govorim istinu, ali koliko god se trudila i što god učinila, samo ću stvoriti još lošiji dojam u tvojim očima, pa se više neću ni truditi. Htjela bih ti reći samo ovo, Mike. Žao mi je što se sve dogodilo tako. Ti si.... ti si me očarao. To mi se još nikad nije dogodilo. Da sad krenemo na zabavu?

Digao sam se, pustio je da me uhvati ispod ruke i krenuo snjom prema dizalu. Pritisnula je gornje dugme i šutke stajala okrenuta prema vratima, ali je, kad sam joj stisnuo ruku, čvršće stegnula prstima moju šaku i zabacivši kosu, pripremila smiješak za izlazak.

U predsoblju su kraj vrata stajala dva Carlova čovjeka. Usta im se razvukoše u smiješak kad su ugledali Michael, ali im se osmijeh zaledi kad su spazili mene. Uznemireno su se pogledali, pokušavajući smisliti što bi trebalo poduzeti no nisu bili dorasli tom zadatku. Već smo prošli kroz vrata, jedna djevojka mi je uzela šešir, a oni su stajali kao kipovi i budalasto nas promatrali.

Stan je bio pun gostiju. Svi su se smijali i razgovarali tako glasno da se glazba s velikog glasovira u kutu nije gotovo ni čula. Između zbijenih skupina gostiju prolazili su tihi poslužitelji s pladnjevima i nudili piće, a kad bi se glave okrenule da bi prihvatile čašu, vidio sam lica što se često pojavljuju u novinama. Neka sam vidio i na filmovima, a nekoliko je ljudi iz tog društva držalo političke govore na radiju.

Bili su to ugledni ljudi. Tako ugledni da sam se čudio što rade u takvu društvu, jer u svakoj su skupini bila dva-tri čovjeka o kojima se moglo štošta pročitati u policijskim dosjeima ili se znalo kako zarađuju novac.

81

Začuše se pozdravi s desetak strana. Michael se smiješila i mahala, zatim me povede prema najbližoj skupini. U njoj je bio Leo Harmody, pravio se važan, spreman da je upozna s ostalim članovima. Odmah sam izvukao ruku.

- Zabavi se, zlato - rekoh. - Ja ću potražiti bar i popiti nešto. Kimnula je, a čelo kao da joj se malo nabralo. Krenuo sam prema baru. Ondje je Affia držao Veldu za ruku, a Billy Mist se šepirio pred njom i

pokušavao je očarati svojim riječima, dok je Carl Evello veselo promatrao sve to.

Velda je dobro glumila. Ponašala se ljubazno i znatiželjno, smiješeći se. Ali, Carl nije glumio tako dobro. Malo je problijedio.

Billy Mist je bio još lošiji glumac. Tusto mu se lice zajapurilo, a usne je tako stisnuo da su mu se ispod njih istaknuli zubi.

- Ako se čudite što sam ovdje, Carl - prozborih - pozvala me vaša sestrica.

- O? - Vrlo dražesna djevojka - rekoh. - Tko bi pomislio da vam je

sestra. Tada pogledah Billyja. Mrzio sam ga iz dna duše, te sam jedva vladao

sobom. Vrlo polako sam ga odmjerio od glave do pete kao da u kanti za smeće tražim mjesto za još neke otpatke.

- Zdravo, glupane! - rekoh. Oni ne mogu podnijeti takav napad. Dovoljno je jedna jedina riječ da

se izbezume. Činilo se da će Billy svaki čas eksplodirati, ne misleći na posljedice. Ponašao se kao da smo nas dvojica potpuno sami u sobi, ruka mu je bila napeta, spremna da uhvati nešto ispod kaputa.

- Ne oklijevaj - rekoh mu u tom trenu, stojeći sasvim nehajno. Razmišljao je o mrtvima i najednom je splasnuo, jer je uvidio da ne

može uspjeti. Tad je problijedio poput Carla. No više nisam gledao Billyja Mista. Zagledao sam se u Ala Affiju,

tupoglavog Affiju koji je držao lulu u svojim rukama. Njemu je trebalo više vremena da mu nešto stigne do mozga. Neprestano je gladio Veldinu ruku, ne promijenivši boju lica, ne rekavši ništa drugo osim začuđenih riječi: “Što vam je, momci?”

- Dobro, što vam je? - ponovi sad Velda. - Uostalom... - Ne osvrći se na to, srce - reče joj Billy. - Samo se šalimo. Znaš

kako je. - Dabome, znaš kako je - pridruži se Al. Gledao sam ga kako razvlači usta u smiješak, napinjući mišić po

mišić. Čudno je što nitko nije zapazio njegove oči, pomislih. Nisu nimalo glupe. Sitne su i nedovoljno razmaknute, ali znaju štošta. Jednog će se dana otkriti što znaju.

- Nitko me nije upoznao s damom - rekoh. Carl spusti čašu na šank. - Ovo je Hammer, ako se ne varam. - Pogleda me upitno, a ja mu se

82

nacerih. - Da, Mike Hammer. A ovo je gospođica Lewis. Candy Lewis. - Dobra večer, Candy - rekoh. - Dobra večer, Mike. - Zgodni ste. Vrlo zgodni. Manekenka? - Snimam za novinske oglase. Mudra je glavica moja tajnica. Smislila je uvjerljivo objašnjenje za svoje

druženje s novinarima. Zanimalo me kako je izgladila onu uvredu koju je nanijela Billyju.

Naslutila je o čemu razmišljam. - Čime se bavite, gospodine Hammeru? Svi su me promatrali. - Lovim - odgovorih. - Krupnu divljač? - Ljude - rekoh i nacerih se Billyju Mistu. Kao da su mu malo zadrhtale nosnice. - Zanimljivo - promrmlja on. - I ne slutiš kako je zanimljivo. Nakon nekog vremena to postane

neopisiva zabava - rekoh. Stisnuvši usnice, počeo se zlobno smijuljiti. - Kao večeras - nastavih. - Ulovio sam još dvojicu. Loviš li ti ponekad?

Lice mu više nije bilo crveno. Postalo je smireno i opasno. - Da, lovim. - Trebali bi katkad zajedno otići u lov. Pokazati ću ti neke štosove. Iz Alovih prsiju dopre tiho gunđanje. - Eh, to bih rado vidio - nasmije se. - Vrlo rado. - Neki ljudi nemaju dovoljno hrabrosti za takve igre - rekoh mu. -

Sve je lako dok si na pravoj strani puške. - Obuhvatio sam ih sve pogledom. - Kad se nađeš na pogrešnoj strani, počneš se meškoljiti. Razumijete me, ha?

Carl je upravo htio nešto reći. Zanimalo me što će prozboriti, ali u taj tren nam je prišao Leo Harmody, uvukao se u društvo smijući se dubokim glasom i obratio se Veldi.

- Smijem li vas posuditi na kratko vrijeme da biste upoznali mog prijatelja, dušo?

- Svakako. Ti se ne ljutiš, Billy? - Samo idi. Dovedi je natrag - reče on Leu. - Baš smo zanimljivo

razgovarali. Velda nam se svima osmjehne, spusti se s visokog stolca i ode. - Odsad budi noću kod kuće, pametnjakoviću - progovori Billy, ne

gledajući me. Ni ja nisam gledao njega. Promatrao sam Veldu kako prolazi između

gostiju. - Spreman sam za susret s tobom u bilo koje doba i na bilo kojemu

mjestu - rekao sam i ostavio ih. Naiđe poslužitelj noseći pladanj i ponudi mi čašu. Prihvatio sam je. Piće je bilo loše, ali sam ga ipak iskapio.

Ljudi su me neprestano pozdravljali iz puke uljudnosti, a ja sam im odzdravljao. U gomili razabrah Michael i opazih da i ona mene traži

83

pogledom. Baš kad sam krenuo prema njoj, začuh kako me netko zove šapatom.

Zastao sam, uzeo još jednu čašu od poslužitelja koji je naišao i srknuo piće.

- Čekaj me za jedan sat na uglu - prozbori Velda. - U drogeriji. To mi je bilo dovoljno. Udaljio sam se, mahnuo Michael i pričekao da

se ona ispriča prijateljima. Smiješak joj je bio umoran a lice zabrinuto, ali je žustro krenula kroz

sobu i ispružila prema meni ruke. - Zabavljaš li se? - Tako - tako. - Vidjela sam da si razgovarao s mojim bratom. - I prijateljima. Ima divne prijatelje. - Je li sve... dobro? - Zasad. Uvukla je usnicu između zuba i namrštila se. - Odvedi me kući, Mike. - Ne večeras, mala - rekoh. Uvrijeđeno je podigla lice. - Kazao sam

im što mislim. Sad nisam nipošto prikladno društvo za tebe. Kad se dogodi ono, ne bih htio da budeš u blizini.

- Posrijedi je Carl? - Upleten je. - Misliš da sam i ja upletena. - Michael, ti si krasna djevojka. Lijepa si kao slika. Ako mi

pokušavaš reći nešto, ne razumijem te. Ako bih te i razumio, ne bih ti nimalo vjerovao. Ne bih ti vjerovao čak ni da sam lud za tobom. Prošli put sam ti rekao jednu važnu riječ. Mafija. Tu riječ svi samo šapuću, jer ona donosi nevolje. S tom su riječju povezane najveće spletke i najveće odvratnosti na svijetu, a budući da ona ima nekakve veze s tobom, ne mogu ti vjerovati.

- Nisi mislio tako... kad si me poljubio. Na to nisam mogao odgovoriti. Pogladih joj obraz i uštipnuh za uho,

smješkajući joj se. - Štošta u životu nema nikakva smisla. Jednostavno se dogodi. - Hoću li te opet vidjeti? - zapita me. - Možda. Otprati me do vrata, ondje se oprosti od mene i polako prijeđe jezikom

po usnama kao da uživa u okusu nečega. Zgrabio sam šešir i izjurio prije nego što me mogla nagovoriti na nešto što nisam htio prihvatiti.

Ona dva klipana su još stajala vani. Nisu se ni pomaknuli kad sam prošao mimo njih. Ušao sam u dizalo, pritisnuo gumb prizemlja i zapalio cigaretu. Kad su se vrata otvorila, pritisnuo sam, izlazeći, dugme kata na kojem se zabavljalo društvo, i dizalo se opet popelo.

Lako sam izišao kroz stražnji izlaz. Prošao sam kraj ložionice centralnoga grijanja i skladišta i našao vrata. Stražnje je dvorište bilo okruženo ogradom s vratima koja su vodila u ložionicu susjedne zgrade. Tu

84

sam naišao na nekog momka koji je baš palio peći i odmah sam mu pružio novčanicu.

- Žene - rekoh mu. - Znaš kako je. Kimnuo je kao da mu je sve jasno, spremio novčanicu i, veselo

zviždeći, opet se prihvatio posla. Našao sam drogeriju i navratio se u nju na soda-vodu. U prednjem su

dijelu prodavali časopise, pa sam kupio jedan kako bih se zabavio čekajući. Velda se pojavila za sat i pet minuta, ugledala me i odmah mi prišla.

- Dobro se snalaziš, Mike. - Baš sam to ja htio reći tebi. Kako si se spetljala s Mistom? - Poslije ću ti pričati o tomu. Sad me dobro slušaj, jer nemam

mnogo vremena. Na početku večeri su se spomenula dva imena. Došao je jedan od Carlovih ljudi i podnio izvještaj, a ja sam bila tako blizu da sam ga čula. Izvijestio je Carla da je netko provjeravao podatke o Nicholasu Raymondu i Walteru McGrathu. Carl se vrlo uzbudio zbog toga. Razgovarala sam s Alom i Billyjem i bila okrenuta leđima Carlu. Čim je njegov čovjek otišao, pozvao je k sebi Billyja, i na Billyjevom sam licu pročitala da mu je prenio novost. Izgledao je kao crknuta riba kad se vratio k nama za šank. Od bijesa su mu se tresle ruke.

- Je li i Affia doznao novost? - upitah. - Po svoj prilici. Ispričala sam se i povukla na nekoliko minuta

kako bih Billyju dala priliku da mu saopći vijest. - Čudno mi je nešto, mačkice. - Što? - Ja sam obavio samo nekoliko telefonskih razgovora. Ne vjerujem

da bi oni mogli uzvitlati takvu prašinu. - Čini mi se da je posrijedi nešto važnije. - Možda je počeo djelovati Washington. - Trebao bi djelovati brže. Billy je rekao da noćas mora po-

razgovarati o nekim poslovima. - Velda posegne u torbicu i izvadi nešto. - Dao mi je ključ od svog stana i kazao mi neka ga pričekam ondje.

Tiho sam zazviždao i uzo joj ključ iz ruke. - Hajdemo onda - rekoh. - Ovo postaje zanimljivo. - Ja ne idem, Mike. Otići ćeš sam. - Lice joj je bilo izvanredno

ozbiljno. - Očito mi nisi rekla sve. Kakve još novosti imaš, Velda? - Ovo je duplikat ključa. Izvukla sam Carla Barnesa iz kreveta kako

bi mi ga napravio. Morao se vraški požuriti. - Razumijem. - Al Affia je uočio povoljnu priliku i pozvao me k sebi prije nego što

odem u Billyjev stan - tiho izusti Velda. - O, ušljivi, podli... - Ne uzrujavaj se zbog toga, Mike. - Ne uzrujavam se. Samo, razbit ću mu nos! - Sjedio sam stisnuvši

šake, dok mi je kroz žile strujila mržnja. Velda mi stisne ruku, izvadi iz torbice bočicu za aspirine i pokaže mi

85

je. U njoj nije bilo pilula, već samo neki bijeli prašak. - Kloral - reče mi. - Ne brini. To mi se nije svidjelo. Slutio sam što namjerava učiniti i nisam bio

oduševljen. - Tip nije naivčina - napomenuo sam. - Iskusan je. - Ipak, muškarac je. Osušila su mi se usta. - On je vrlo lukav - ustrajao sam. - Ako mi zatreba, imam i ovo, Mike. - Lupnula se laktom po

rebrima, misleći na pištolj. Katkad se mora učiniti ono što se ne želi. Kimnuo sam. - Gdje mu je stan? - upitah. - Nije u Brooklynu. Ima poseban stančić na ime Tonyja Todda u

Četrdeset sedmoj ulici između Osme i Devete avenije. - Izvadi bilježnicu, zapiše adresu i telefonski broj i pruži mi papirić. - Za svaki slučaj, Mike.

Zagledao sam se u papir, zapamtio sve pojedinosti i zatim ga spalio plamičkom upaljača. Velda mi se smiješila, uzbuđenih očiju, a kad bi se duboko zavirilo u njih, moglo se vidjeti isto što i u mojima. Ustane i namigne mi.

- Želim ti uspješan lov, Mike - reče i ode. Pričekao sam pet minuta, a onda sam krenuo prema zgradi Billyja

Mista. Prvi put mi je bilo drago što je važna ličnost. Tako važna da nije morao

postaviti nikakve stražare oko svoje kuće. Mogao se opustiti u raskoši i sigurnosti, znajući da bi jednom jedinom riječju mogao dozvati cijelu vojsku ako bi netko prekoračio granicu.

Ušao sam opušteno kao da živim u toj zgradi. Koraknuo sam u dizalo i nitko nije zapazio ništa sumnjivo. Sve je teklo kao podmazano. Izišavši iz dizala, zaputio sam se kroz hodnik, zatim sam gurnuo ključ u bravu i otvorio vrata.

U stanu je postojalo osam soba. Bile su besprijekorno čiste; očito se o njima pažljivo brinula dobro plaćena služavka. Četrdeset pet minuta sam pretraživao sedam soba i nisam našao ništa vrijedno pažnje, a onda sam stigao u osmu.

To je bila sobica kraj dnevne sobe. Prvobitno je bila, po svoj prilici, zamišljena kao spremnica, ali su sad u njoj bili televizor, naslonjač i divan, pisaći stol i polica za knjige, puna jeftinih časopisa. Sudeći prema svemu, Billy Mist je baš u toj sobi provodio najviše vremena kad god bi bio sam.

Pisaći je stol bio zaključan, ali sam ga otvorio već za minutu. U srednjem sam pretincu pronašao knjigu sa zalijepljenim izrescima; bila je puna novinskih članaka i snimaka na kojima se vidio on. Sudeći po otiscima prstiju na listovima,, moj je tusti poznanik uživao u samomu sebi i često listao tu knjigu.

Desetak sam minuta pregledavao knjigu, a onda sam naišao na Berginu sliku. Uz nju nije bilo nikakva teksta. To je bila snimka na kojoj se Billy kesio u fotografski aparat. Berga je trebala biti samo pozadina, ali je

86

smiješkom nadmašila Billyja. Dvije stranice dalje pojavila se opet, ali ovaj put uz Carla Evella, a Billy je bio u pozadini i razgovarao s nekime koga su skrivala Carlova leđa. Našao sam još dvije takve slike, jednu s Billyjem i jednu s Carlom, a kruna svega bila je sjajna velika slika na kojoj se vidjela Berga u svom najboljem izdanju; na toj je slici pisalo dolje: “S ljubavlju mom lijepom muškarcu”

Osim te knjige, našao sam samo brojne bočice s lijekovima u pretincima. Billy vjerojatno ima vrlo nervozan želudac, pomislih.

Zatvorio sam stol, zaključao ga i pažljivo obrisao. Vrativši se u dnevnu sobu, pogledah na sat i zaključih da mi je ostalo još vrlo malo vremena. Podigao sam slušalicu i okrenuo Patov kućni broj. U stanu nije bilo nikoga, pa sam nazvao u policijsku postaju i našao ga ondje. Čim mi se javio, naslutio sam da je umoran i nezadovoljan.

- Zaposlen si, Pate? - Jesam. Imam posla preko glave. Gdje si bio? Cijelu te večer

zovem, i u ured, i u stan. - Ako bih ti rekao, ne bi mi povjerovao. Što se dogodilo? - Štošta. Progovorio je Sugar Smallhouse. Osjetio sam kako su mi uz noge krenuli žmarci i naposljetku mi se

nakostriješiše dlake na nadlanicama. - Govori, Pate. Kakve su novosti? Spustio je glas. - Sugar je bio prisutan kad su ubili Bergu - reče. - Trebao je

sudjelovati i Charlie Max, ali nije stigao na vrijeme. - Koga je još prokazao? - Nikoga. Svi ostali su mu bili nepoznati. - Do vraga - planuo sam - zar ne možete izvući nešto iz njega? - Više ne možemo. Nitko ne bi mogao. Obojicu je netko sredio dok

su ih momci vodili u javno tužilaštvo. - Ma, o čemu govoriš? - Sugar i Charlie su mrtvi. Teško su ranjeni jedan savezni i jedan

gradski policajac. Na njih je otvorena vatra iz automata sa stražnjeg sjedala automobila koji se provezao mimo njih.

- Kao u Caponeovo doba. K vragu, sad nema prohibicije! Zaboga, Pate, dokle seže moć tih gadova? Dokle?

- Rekao bih, prilično daleko. Sugar nam je otkrio zanimljiv trag do jedne osobe koja živi u Miamiju. Ugledne osobe.

U ustima sam osjetio gorak okus. - Da - rekoh - sad će ga uljudno ispitivati i zadovoljit će se

odgovorima kakve god im taj čovjek dao. Vrlo bih rado porazgovarao s njim. On, ja i pendrek. Zanimaju me njegovi odgovori.

- Ne može to tako, Mike. - Za mene može. Jeste li ušli u trag automobilu? - Jesmo, dabome. Našli smo ga. - Glas mu je zvučao vrlo umorno. -

Ukraden je, a u njemu je još bio automat. Doznali smo da je taj automat zdipljen iz spremišta oružja u Illinoisu. Tad je ukradena veća količina

87

oružja. Nema nikakvih otisaka. Ničega. U laboratoriju nastoje otkriti nešto. - Sjajno. Za godinu dana ćemo dobiti izvještaj. Radije bih postupio

na svoj način. - Zbog toga sam te i zvao cijelu večer. - Što je opet? - Mislim na onu tvoju igru sa Sugarom i Maxom. Savezni su se

poprilično razljutili. - Znaš što im možeš kazati - primijetih. - Već sam im rekao. Kažu da ne žele tratiti vrijeme izvlačeći te iz

škripaca. - Tikvani! Koga bi htjeli prevariti? Vjerojatno su me pratili cijelu

večer i tako stigli do onog lokala, ali su pričekali dok nisam obavio posao i tek tad ušli da ne bi zaprljali odijela.

- Mike... - Budale su oni, budale, bratac moj! Neka se lijepo... - Umukni bar tren!- progunđaPat. - Nisu tebe pratili... nego onu

dvojicu gangstera. Izgubili su ih i pronašli tek kod Dugonje. - Pa što onda? - Pa, trebala im je neka optužba kako bi ih ščepali. Gangsteri su

prije opazili da ih netko prati, sakrili su nekamo oružje, i kad ih je jedan od naših detektiva zaustavio, bili su čisti kao suza. Ali pratio ih je još jedan detektiv, a to nisu znali. Kidnuli su mu, ali im se poslije ipak ušlo u trag. Da smo ih uspjeli ščepati zbog nedopuštenog nošenja oružja, bili bismo nešto izvukli iz njih. Ti si ih ostavio u takvu stanju da nisu bili baš raspoloženi za razgovor.

- Ne sviđa mi se kad me netko progoni i želi ukokati - progunđao sam. - Reci saveznima da im se idući put neću plesti u igru.

- Hm, dobro - kiselo izusti Pat. - Jesi li doznao što o Lily Carver? - zapitah ga. - Ništa. Imamo dvije nedavno ubijene plavuše. Jedna je bila u rijeci

najmanje tri dana, a drugu je večeras ubio gnjevni ljubavnik. Zanimaju li te?

- Prestani se šaliti. - Pogledah na sat. Već mi je gorjelo pod nogama. Rekoh: - Javit ću ti se ako se bilo što dogodi, inače ćemo se vidjeti ujutro.

- Dobro. Gdje si sada? - U stanu nekog Billyja Mista, a on bi se mogao pojaviti svakog

trena. Zapanjeno je puhnuo u slušalicu trenutak prije nego što sam prekinuo

vezu. Već sam bio u vremenskom škripcu. Izišavši u hodnik, opazih da se

dizalo penje baš na moj kat, pa sam, za svaki slučaj, šmugnuo iza ugla, popeo se na prvo odmorište na stubištu i pričekao.

Iz dizala iziđe Billy Mist s nekim zdepastim mišičavkom, otvori vrata stana i uđe. Budući da nisam htio ni o čemu razgovarati s njim, žurno sam se spustio stubama umjesto dizalom i živ i zdrav izišao kroz prednja kućna

88

vrata. Prešao sam već stotinjak metara kad mi je u glavi sijevnula neka

neuhvatljiva pojedinost; zaškiljio sam dok sam je pokušavao uhvatiti. Riječ je bila o nekoj sitnici. O nečemu što sam trebao zapaziti u stanu, a nisam. O nečemu što je vrištalo i htjelo mi privući pažnju, a ja sam prošao mimo. Pokušavao sam izvući to na vidjelo, ali mi nije polazilo za rukom, a onda je ta sitnica, poslije dvije-tri minute, potpuno nestala s vidika.

Stajao sam na uglu i čekao da se promijeni svjetlo na semaforu. U tom je trenu taksi skrenuo mimo mene. Za djelić sam sekunde kroz stražnji prozor ugledao Veldu s nekime. Nisam mogao zaustaviti taksi niti sam mogao krenuti u potjeru za njim. Morao sam nemoćno stajati i razmišljati. Sve mi se pobrkalo. Znao sam da neću moći mirovati dok ne doznam što se događa. Čim je naišao prvi prazan taksi, zaustavio sam ga i rekao vozaču neka me odveze u Četrdeset sedmu ulicu.

Kuća je bila u sredini bloka. Doimala se otrcano poslije pedeset godina života, pokazujući ožiljke kakvi se mogu steći samo u takvoj četvrti. Na pločici uz zvonca pročitao sam da Todd živi otraga u prizemlju. Nisam morao pozvoniti, jer su kućna vrata bila otvorena. U hodniku je bilo svakakvih otpadaka koje sam, zaputivši se prema vratima s natpisom “Todd’! gurao nogom u stranu.

Ni tu nisam morao pozvoniti. I ta su vrata bila otvorena. Kad sam ih gurnuo, obasjalo me svjetlo. Na podu su se ljeskale smrdljive lokvice izbljuvaka, a između njih su se vidjele krvave kapljice. Krvi je bilo i u hodniku. Sad kad je prodrlo svjetlo iz stana, jasno sam je vidio. Ljepila mi se za potplate.

Da sam u ruci imao pištolj, bio bih se osjećao mnogo ugodnije. Pištolj je pouzdano društvo, uvjerljivo govori i svi ga slušaju.

Premda mi je nedostajao, ušao sam, ali na prstima, spreman da smjesta skočim bude li potrebno.

Ništa se nije dogodilo. Ali vidio sam što se dogodilo prije mog dolaska. Na stolu su bile čaše i gotovo prazna boca viskija. U vrču se otopio led,

te je još samo nekoliko komadića plivalo na vodenoj površini. Na podu sam vidio ostatke boce za mlijeko; jedna je krhotina bila

krvava. Velda mu je očito dala klorala pa se onesvijestio, ali je nekako uspio sve povratiti i tad ju je htio ščepati. Bio bi je ubio da ju je uhvatio, no udarila ga je bocom za mlijeko.

Najednom mi je do mozga prodrla istina, i umalo sam i ja počeo povraćati. Velda je nastavila svoju istragu, krenula k Billyju, a Al se osvijestio. Nije ležao u nesvijesti onako dugo kako je očekivala, pa je već obavijestio Billyja.

Zgrabio sam telefon u kutu, žustro okrenuo Patov broj i znojio se čekajući da mi se javi poznat glas.

- Slušaj me dobro, Pate, i ne ispituj ništa - rekoh. - Uhvatili su Veldu. Otišla je k Billyju Mistu i uletjela u klopku. Pošalji tamo patrolu što brže možeš. Razumiješ? Izvuci je odande pošto-poto. Požuri se, jer su je

89

možda već počeli obrađivati. - Kazao sam mu adresu i svoj broj i zamolio ga da mi se javi čim nešto dozna.

Kad sam spustio slušalicu, kupao sam se u znoju i imao dojam da su mi usta puna pamuka. Zatvorih vrata, nadajući se da će se vratiti Al i da ću ga moći propustiti kroz šake. Nepomično sam stajao u sobi dok nisam postao nestrpljiv čekajući da zazvoni telefon, a onda sam prošetao stanom.

Ormarić za piće bio je pun boca, pa sam htio popiti nešto, ali mi se, kad sam bocu prinio ustima, miris tako ogadio da nisam ništa ni okusio. Do vraga, mislio sam, zašto već ne zove?

Zapalio sam cigaretu, bacio je poslije drugog dima i nastavio lutati stanom. Kako bih smirio misli i stišao zujanje u ušima, služio sam se očima i uvidio zašto se Al koristi tim stanom. Vrlo dobro mu je odgovarao za razuzdane zabave. Bio je neuredna jazbina, ali to zacijelo nije nikomu smetalo.

Štoviše, kad bi se završile njegove zabave, tu je čak i malo radio. Na stolu sam vidio radne liste i sindikalne izvještaje, a u ladici snop čekovnih kupona kompanije. Kao prava budala, u istoj je ladici ostavio dvije prazne čekovne knjižice; onih sto i pedeset dolara što ih na tjedan dobiva od kompanije zacijelo ne bi moglo pokriti iznose što ih podiže iz banke. Te bi se svote mogle lijepo usporediti u čekovnim knjižicama, mislio sam.

Znači, ima neki dodatni izvor prihoda. Po svoj prilici vara državu. Zanimljivo bi bilo doznati tko mu šalje novac.

Budući da telefon još nije zvonio, uzeo sam hrpu snimaka na kojima se vidjelo pristanište i počeo ih pregledavati. Zapravo, na dvjema se vidjela luka, a ostalih devet je prikazivalo brodske nacrte, vrlo povećane, tako da gledajući splet crta u sredini, nisam mogao razbrati o čemu je riječ. Bacio sam ih sve na stol i koraknuo baš kad je zazvonio telefon.

Zgrabio sam slušalicu prije nego što je zvonjenje prestalo. - Jesi li to ti, Mike? - progovori Pat. - Slušam te. - Dobro, što izvodiš, momče? - Prestani se zezati, Pate. Što se dogodilo? - Ništa, osim što su moja dva čovjeka nadrljala. Mist je ležao u

krevetu sam. Pustio je policajce unutra i pričekao da pretraže stan, a onda im je očitao gadnu lekciju zato što su ga uznemirili. Obavio je jedan telefonski razgovor, i odmah sam čuo svoje.

Nisam ga slušao. Položih slušalicu na vilicu i tupo se zagledah u nju. Telefon opet zazvoni. Zazvonio je četiri puta i utihnuo.

Vani je počela padati kiša. Lupkala je o prozore na stražnjoj strani sobe i stvarala pruge na prašini. Kad sam ponovo podigao pogled, prašina je već potpuno nestala, a prozor kao da je oživio i ljuljao se pod naletima kišnih kapi. Izvukoh iz džepa cigarete, zapalih jednu i zagledah se u dim. Lijeno se lelujao, a onda ga je povukao blag propuh.

Ono o čemu sam razmišljao plašilo me do dna duše. Sat je odbrojavao sekunde, a svaki je otkucaj bio sve glasniji i sve

odlučnije opominjao da se ne smije gubiti vrijeme.

90

Vratio sam se k stolu, odmotao velike slike, bacio u stranu prve dvije i pogledao legendu pri dnu ostalih devet.

Ondje je pisalo ime broda. Na svim je slikama bio isti brod. Zvao se “Cedric”

Počelo se povezivati jedno s drugim. Počelo se povezivati sad kad je prekasno.

Neće je još ubiti, pomislih. Učinit će štošta, ali je neće ubiti dok ne budu načistu. Ne smiju ništa prepustiti slučaju.

Ubit će je tek kad zaključe da im ona ne vrijedi ništa.

91

Spavao sam dugo. Uspavalo me bubnjanje kiše po prozorima. U snu

su mi prolazile kroz glavu sve one misli koje su se rodile na javi, a kad su se spojile u konačan, strašan zaključak, probudio sam se. Bilo je već gotovo šest sati uvečer, no osjećao sam se malo bolje. Vrijeme mi je bilo suviše dragocjeno da bih ga smio tratiti, no nisam mogao izići iznemogao od gladi.

U hladnjaku sam imao kutiju smrznutih morskih račića, pa sam ih stavio na vatru. Dok su se kuhali, okretao sam telefonski brojčanik. Tek poslije dva poziva uspio sam pronaći Raya Dikera.

- Drago mi je što si se javio, Mike - reče mi on. - Baš sam te htio nazvati.

- Doznao si nešto? - Možda. Raspitao sam se o Kawolskom. Doznao sam neke

pojedinosti od agencije za koju je radio. Dobio je zadatak da štiti Bergu Torn. Ona se požalila da je netko prati i bila je prilično uplašena. Platila je unaprijed, te su Leeju povjerili dužnost da je neprestano čuva. Došao bi po nju ujutro i odveo je kući uvečer.

- To si mi već rekao, Ray. - Znam, no sad slijedi ono najvažnije. Lee Kawolsky je poslije

tjedan dana prestao osobno obavještavati agenciju. Počeo se javljati telefonom. Agenciji je to postalo sumnjivo, pa su postavili drugog čovjeka pred kuću i otkrili da je Lee dobrovoljno na dužnosti dvadeset četiri sata na dan. Bio je cijelo vrijeme uz curu.

- Je li mu agencija prigovorila? - Zašto bi? To je se nije ticalo. Budući da se klijentica nije bunila,

zašto bi se pobunila agencija? Novac je pristizao redovito. - Znači, nisu se miješali u to? - Nisu mogli učiniti gotovo ništa. Onaj drugi detektiv ih je

obavijestio da je Lee vrlo ozbiljno shvatio svoju dužnost. Zbog nje je već dvaput upao u tučnjave, i to joj se, sudeći prema svemu, svidjelo. - Plela se još jedna nit. Uže je bilo sve duže i sve čvršće.

- Slušaš li me? - prozbori Ray. - Slušam. - Dobro, zbog čega si me zvao? - Zanima me vozač teretnjaka koji je pregazio Leeja. Jesi li o njemu

što doznao? - Da. Zove se Hervey Wallace. Živi iznad Pascaleove krčme u ulici

Canal. Znaš li gdje je taj lokal? - Znam - rekoh. - Možda te zanima nešto i o Nicku Raymondu. - Što? - Prodavao je uvozni duhan. Uvozio ga je iz Italije. Prije rata je

promijenio ime: Raymondo je postao Raymond. Svake je godine putovao nekoliko puta u Italiju. Pronašao sam jednog od njegovih starih kupaca, i on mi je rekao da nije bio baš naočit, ali je zimovao u Miamiju i ondje na

92

kockarskim stolovima ostavljao mnogo love. Bio je i velik zavodnik. - Dobro, Ray. Mnogo ti hvala. - Mogu li pripremiti članak? - Nemoj još. Reći ću ti kad bude vrijeme. Završio sam razgovor i okrenuo rakove na tavi. Uskoro sam ih pojeo,

zalio ih kavom i obukao se. Baš kad sam izlazio, zazvonilo je zvonce. Otvorivši vrata, ugledah pred

njima pazikuću, vrlo zabrinutog. - Hoćete li, molim vas, sići u prizemlje, gospodine Hammeru? - reče

mi. Što god bilo posrijedi, nije htio govoriti u hodniku, a ja ga nisam ni

ispitivao. Krenuo sam za njim stubama i ušao u njegov stan. Tad mi je mahnuo palcem.

- Ovamo - reče mi. Sjedila je na kauču, dok joj je pazikućina žena brisala suze s lica. Bila

je prljava, u poderanoj i prašnjavoj odjeći. - Lily! - prozborih. Digla je pogled. Gledala me crvenim očima poput

zečića natjeranog u kut. - Poznajete li je, Hammeru? - Poznam je, dabome. - Sjedoh kraj nje na kauč i opipah joj kosu.

Bila je prljava, a sjaj joj se potpuno izgubio. - Što se dogodilo, mala? Oči joj se opet napune suzama, a disanje pretvori u kratke i grčevite

jecaje. - Ostavite je još malo na miru, Hammeru. Oporavit će se. - Gdje ste je našli? - U podrumu. Zavukla se u jedan ormar. Ne bih je bio ni opazio da

mi nisu upale u oči boce za mlijeko. Stanari s prvoga kata su mi se požalili da im netko krade mlijeko. Spazio sam dvije boce, zavirio u ormar i našao je unutra. Zamolila me da vas pozovem.

Uhvatio sam joj ruku i stisnuo je. - Je li sve u redu? - upitah je. - Niste ozlijeđeni? Obliznula je usne, opet zajecala i polako zatresla glavom. - Samo je uplašena - prozbori pazikućina žena. - Bilo bi dobro da je

operem i presvučem. Imala je uza se torbu s odjećom. Lily se trgne i malo povuče, a na licu joj se odrazi napetost. - Ne, ne... nije mi ništa. Ostavite me na miru, molim vas, ostavite

me na miru! - Tad me pogleda i grozničavo doda: - Mike... odvedite me sa sobom. Molim vas. Odvedite me sa sobom!

- Je li u nevolji, Hammeru? - upita pazikuća. Pogledah ga u oči. - Riječ je o vama nepoznatoj nevolji - odgovorih mu. Shvatio me i brzo se obratio svojoj ženi na njihovu materinjem jeziku.

Njene mudre očice se složiše. - Pomozite mi da je odvedem gore. Pazikuća je uzeo torbu i uhvatio je ispod ruke, te se digla s kauča.

Popeli smo se teretnim dizalom i stigli u moj stan ne susrevši nikoga.

93

- Ako vam mogu ikako pomoći, samo mi javite - reče pazikuća. - Dobro. Šutite o ovom. Recite to i ženi. - Svakako, Hammeru. - Još nešto. Donesite mi najčvršći zasun koji možete naći i stavite

mi ga na vrata. - Učinit ću to već ujutro. - Kad je zatvorio vrata iza sebe, zaključao

sam ih. Sjedila je u naslonjaču kao dijete koje čeka batine. Lice joj se izdužilo,

a oči su bile velike poput tanjura. Pripremio sam joj piće, natjerao je da ga iskapi i ponovo joj napunio čašu.

- Osjećate li se bolje? - M-malo... - Hoćete li sad sve ispričati? - Ugrizla se za usnicu i kimnula. - Od početka - napomenuh. - Vratili su se. - Glas joj je bio tako tih da sam ga jedva čuo. - Pokušali su otvoriti vrata, zatim je jedan od njih počeo prtljati oko

brave. Otvorila su se. Sjedila sam kao kip i nisam mogla ni viknuti. Nisam se mogla pomaknuti. Zaustavio ih je .. lanac na vratima. - Cijelo joj se tijelo strese. - Šapatom su raspravljali o lancu, potom su zatvorili vrata i otišli. Jedan je od njih rekao da im je potrebna pila. Nisam...nisam mogla ostati ovdje, Mike. Prestrašila sam se. Pobacala sam odjeću u torbu i istrčala, ali kad sam se našla na ulici, uplašila sam se da još motre zgradu, pa sam sišla u podrum! Mike .. zaista mi je žao.

- Nije to ništa, Lily. Znam kako ste se osjećali. Jeste li ih vidjeli? - Nisam, Mike. Od groze joj se opet strese tijelo. Ugrizla se za prst. - Kad me...pronašao onaj čovjek... pomislila sam da i on... pripada

njima. - Ne bojte se, Lily. Više vas neću ostaviti ovdje samu. Operite se i

počešljajte. Zatim pojedite nešto. - Zar izlazite... Mike? - Samo na kratko vrijeme. Do mog će povratka biti s vama

domarova žena. Slažete se? - Brzo ćete se vratiti? Kimnuo sam i uzeo telefonsku slušalicu. Domarova žena reče da će

vrlo rado pomoći i da će odmah doći. - Užasno sam prljava - prozbori iza mene Lily. - Zamolite je da

donese alkohola kojim bih se mogla istrljati, Mike. Domarova žena obeća da će ga donijeti i prekine vezu. Lily je popila

piće, i naslonivši glavu na naslon, pospano me promatrala. S lica joj je nestala napetost i usne su joj poprimile prirodnu boju. Podsjećala je na psića koji je zalutao u močvari i onda, iznenada, pronašao put do kuće.

Otvorio sam slavinu u kupaonici, napunio kadu i podigao je iz naslonjača. Bila mi je laka u naručju, potpuno opuštena, i osjećao sam na licu njen dah. U očima, dok mi je bila tako blizu, vidio sam joj nekakvo čudno uzbuđenje. Zarinula mi je prste u nadlaktice kao znak potisnute

94

žudnje i ubrzano je disala, a kad sam je htio poljubiti, okrenula je glavu i naslonila mi je na rame.

Domarova je žena došla dok se ona još kupala. Kvocajući kao kvočka, htjela je odmah otići k njoj, ali su vrata bila zaključana, pa je počela pripremati jelo u kuhinji. Na stolu je ostavila bocu alkohola. Prije odlaska pokucah na vrata.

- Hoćete li da vas istrljam, Lily? - rekoh. - Rado bih vam pomogao. Voda prestane pljuskati. Nasmijala se iznutra, te sam se odmah

osjećao bolje. Ostavio sam bocu kraj vrata, rekao kvočki da idem i izišao. Bilo je sedam sati i trideset dvije minute. Zbog tmastih oblaka na nebu

smračilo se prije vremena. Takva noć tjera grad da se povuče u sebe; pločnici se isprazne, a ljudi tupo bulje kroz stakla u kišu.

Nisam sjeo u auto, već sam zaustavio taksi i odvezao se do ulice Canal. Iskrcao sam se pred Pascaleovim lokalom i ušao kroz vrata s njegove desne strane. Hodnik je bio čist i dobro osvijetljen. Kroz zidove se čuo žamor gostiju iz gostionice, ali je bio sve tiši dok sam se penjao stubama.

Vrata mi je otvorila niska žena, uredno počešljane kose i prijazna smiješka.

- Vi ste gospođa Wallace? - zapitah. - Jesam. - Ja se zovem Hammer. Htio bih razgovarati s vašim mužem ako je

kod kuće. - Izvolite ući. Korakne u stranu, zatvori vrata i dovikne mužu. - Harve, traži te neki gospodin. - Iznutra zašuškaju novine i

zapiskutaju dječji glasovi. Rekao im je nešto, pa su se stišali. Dođe u kuhinju, kimne ženi, zatim meni i pruži ruku. - Ovo je gospodin Hammer - prozbori njegova žena i opet se nasmiješi.

- Oprostite, idem k djeci. - Sjednite. - On mi ponudi stolac kraj stola i također sjedne. Bio je

visok, mišićavih ramena i prorijeđene kose. Na licu mu se vidjelo da je irskog podrijetla i donekle skandinavskog.

- Razgovor će biti kratak - rekoh mu. - Ja sam detektiv. Ne kopam po neugodnim događajima zbog puke zabave, a ono što ćete mi ispričati neću prenijeti nikomu.

Izbočio je jezikom obraz i kimnuo. - Prije određenog vremena pregazili ste teretnjakom nekog Leeja

Kawolskog. - Objasnio sam već... - Nisam još rekao sve. Čekajte. Što se vas tiče, bila je to prava

pravcata prometna nezgoda. Vama prva. Nikako je niste mogli spriječiti, pa vas nije nitko ni optužio.

- Tako je. - Dobro. Otad je prošlo poprilično vremena. Tu prometnu nesreću

nije vidio nitko osim vas. Recite mi, jeste li poslije razmišljali o tom događaju?

95

- Za nekih noći ne mogu ni oka sklopiti - vrlo tiho izusti Harvey. - Vidite u mislima cijeli događaj. Katkad su pojedinosti vrlo jasne,

zatim izblijede? - Da, otprilike je tako - promrmlja on, gledajući me škiljavo. - Što vas muči u svemu tomu? - Vi znate nešto, Hammeru? - Možda. Ovaj put se nagnuo naprijed, zamišljeno iskrivivši lice. - Nije mi sve baš sasvim jasno - prozbori. - Vidim ga kako izlazi iza

stupa i vičem mu, pritisnuvši istodobno kočnicu. Teret na kamionu udara o stražnju stranu kabine i osjećam kako kotači... - Zašuti i pogleda ruke. - Izišao je prebrzo. Nije izišao hodajući. - Pogleda me kao da me preklinje. - Razumijete li me? Ne izmišljam nikakve isprike.

- Razumijem - rekoh. - Odmah sam izišao iz kabine i ustvrdio da je pod osovinom.

Sjećam se da sam dozivao u pomoć. Katkad mi se čini.... da sam vidio nekog čovjeka kako trči. Ali na suprotnu stranu. Da, katkad mi se čini da sam ga vidio, no ne mogu ništa tvrditi.

Ustao sam i stavio šešir na glavu. - Onda prestanite razmišljati o tom i zagorčavati sebi život - rekoh

mu. - To nije bila prometna nezgoda. - Raširio je oči. - To je bilo ubojstvo. Kawolskog je netko gurnuo. Podvalili su vam. - Otvorih vrata. - Hvala vam za pomoć.

- Hvala vama... Hammeru. - To se odavno dogodilo, pa nema smisla prčkati po tomu - rekoh. -

Teško bi se moglo dokazati nešto. - Ne, službeni zaključak o njegovoj smrti teško bi se mogao

promijeniti.... ali mi je drago što sam doznao istinu. Više se neću buditi usred noći.

Bilo je devet sati i deset minuta. U hotelskom je predvorju zurio u mene niz praznih telefonskih govornica. U suprotnom se uglu dvoje mladih držalo za ruke. Jedan čovjek, koji kao da nije pripadao tu, uporno je čitao novine, dok je svuda oko njega kapala na pod kiša s njegova kaputa.

Mlada prodavačica časopisa promijeni mi dolar u novčiće od deset centi, te sam se zaputio u najbližu govornicu.

Potrošivši trideset centi, našao sam onoga koga sam tražio. Glas mu je bio dubok i odudarao je od mršava vrata. Vjerojatno je opet neobrijan i nosi zgužvano odijelo, ali nije mario za to. Bio je nitko i ništa dok policija nije razbila prijašnje kladionice, a onda je najednom postao važna osoba. Ima nevjerojatno dobro pamćenje i zarađuje na poslovima novih tajnih kladionica.

- Dave? - rekoh. - Da, ja sam. - Ovdje Mike Hammer. Usta kao da su se odmah približila slušalici i glas je postao gotovo

previše nezainteresiran. Jasno sam ga vidio u mislima kako je pokrio rukom

96

mikrofon u slušalici i pažljivo promatrao sve oko sebe. - Zdravo, frajeru - odvrati. - Što radiš? - Priča li se o meni u društvu, Dave? - Sve više i više, glavonjo. Već svi znaju što se zbiva. - Što ti misliš o tomu? - Hajde, ne gnjavi me! - Imam ono što ih zanima, kinfa - rekoh. - Kaži to na pravim

mjestima. - Hoćeš me otjerati u smrt. Smisli nešto drugo. - Pazi, vidio si me. Vladao sam se vrlo samouvjereno i izlanuo sam

tajnu. - Slušaj, spreman sam štošta učiniti, ali ne tjeraj me da se petljam

s tim majmunima. - Glas mu se spustio za cijelu oktavu. - Oni znaju natjerati svakoga da progovori, a ja sam vrlo brbljav

kad me nešto zaboli. - Sve će biti dobro, Dave. Ovo je vrlo važno. Da je riječ o nekakvoj

sitnici, obratio bih se nekomu drugom. Uhvatili su Veldu. Razumiješ? Izrekao je tri masne kletve, jednu za drugom. - Spreman si za trampu? - upita. - Da, spreman sam. Ako je ne puste, izbrbljat ću sve što znam. - Dobro, Mike. Pustit ću to u opticaj. Više me ne zovi. Važi? - Važi - rekoh i spustih slušalicu. Prišao sam recepcionaru, koji mi se odmah nasmiješi. - Želite li sobu? - upita uslužno. - Ne bih sada, hvala. Htio bih razgovarati s direktorom. - Na žalost, ne možete. Više ne radi. Znate... - Živi li ovdje? - Ovaj... ovaj, da, ali... Prepustio sam uvjeravanje novčanici od deset dolara. Momak je bio

lijepo odjeven, ali nedovoljno plaćen, pa mu se deset dolara činilo velikom svotom.

- Neće biti nikakvih problema - rekoh. - Moram razgovarati s njim. Neće doznati kako sam ga pronašao.

Novčanica mi čudesno nestane iz ruke. - Apartman broj 101 - promrmlja on. Dugim kažiprstom pokaže

prema drugoj strani prostorije. - Krenite stubama kraj polukata. Onuda ćete brže stići.

Kraj vrata je bilo zvonce. Pritisnuo sam ga i nisam ga puštao dok nije škljocnula brava i preda mnom se pojavilo sredovječno romansko lice. Odmah se službeno nasmiješio, pri čemu su mu se nabrali tanki brčići, i nakrivio je glavu spreman da sasluša moj prigovor. Očima mi je pokazao kako očekuje da je riječ o nekom opravdanom prigovoru, jer se njemu, Carmenu Trivagu, žuri na vrlo važan sastanak.

Gurnuo sam ga i odmah mu s lica izbrisao smiješak. Zateturao je natraške unutra dok sam zatvarao vrata. Odmah mu se na licu pomiješaše strah i mržnja i pretvoriše u gnjev kad se uspravio.

97

- Što znači ovo? - progunđa. - Vratite se u stan. - Ja ću... Ošamario sam ga tako snažno da je tresnuo u zid i priljubio se uz

njega, nerazgovijetno mrmljajući. Kad sam ga gurnuo u dnevnu sobu, više nije bio ukočen. Postao je mlohav, gnjecav poput hladetine, kao da će se svaki čas raspasti.

- Okreni se i pogledaj me - rekoh. Poslušao me. - Pitat ću te nešto, a ti mi odgovori iskreno. Ako misliš da bi bilo pametnije lagati, pogledaj mi lice, pa nećeš lagati. Uhvatim li te u nekoj laži, tako ću te premlatiti da nećeš moći iz ovog brloga ispuzati mjesec dana. Možda bi bilo najbolje da ti odmah pokažem što te čeka budeš li lagao; barem ćeš shvatiti da se ne šalim.

Carmen Trivago više nije mogao stajati. Koljena su mu se razvodnila kao i oči, te se skljokao na rub naslonjača.

- Ne... nemojte... - Pravo mu je ime bilo Nicholas Raymondo. S “o” na kraju. Jedino

ti si to znao. Htio je progovoriti, ali mu riječi nisu izlazile iz grla. Nijemo kimne. - Odakle mu lova? Raširio je ruke pokazujući da ne zna, no prije nego što je mogao

zatresti glavom, opet sam ga pljusnuo tako da su mu na obrazu ostali otisci mojih prstiju.

Nije mogao podnijeti bol, pa se pokušao zavući što dublje u naslonjač, stenjući preplašeno.

- Molim vas... nemojte. Reći ću vam... sve. Molim vas. - Dakle, odakle mu lova? - Bavio se, poslovima. Iz inozemstva je... - Znam to. Na takvu poslu nije mogao zaraditi onoliko novca koliko

je trošio. - Da, da, to je istina. No nikad nije pričao o tomu. Govorio je o

svačemu, ali o tom nije nikad. - Sviđale su mu se žene. Carmen mi očima pokaže da ne zna na što mislim. - I tebi se sviđaju - rekoh mu polako. - Vas dvojica ste bili jednaki.

Zavodnici. Znaš mu pravo ime. Mogao si ga doznati samo ako si ga dobro poznavao. Dakle, znaš i štošta drugo. Razmisli dobro. Dajem ti jednu minutu. Samo minutu.

Istegnuo je vrat kao žirafa i podigao glavu. Što me duže gledao, to je jače grčeve osjećao u utrobi i počela su mu se micati usta.

- Istina je... imao je para. Dovoljno. Uživao je... trošeći ih na svakakve budalaštine. Uskoro će ih imati još više, govorio mi je, mnogo više. U početku sam mislio ... da se samo hvali. No nije se hvalisao. Govorio je ozbiljno. Nikad mi nije htio reći ništa više o tomu.

Polako sam koraknuo prema njemu. Podigao je ruke kao da me želi zaustaviti.

98

- Istina je, kunem se! Što se tiče tog novca... nekoliko me puta kad se nacvrckao, pitao što bih učinio ako bih imao dva milijuna dolara. Uvijek je spominjao istu svotu. Dva milijuna. Upitao bih ga kako bih se mogao dokopati tih para, a on bi se samo osmjehnuo. Raymondo je imao tu lovu... uvjeren sam da ju je imao. Novac mu nije donio sreću. Slutio sam da će se to dogoditi jednog dana. Slutio sam...

- Zbog čega? Ovaj put je pogledao mimo mene, kao da traži nešto čega još nema. - Prije nego što je ... umro ... pojavili su se neki ljudi. Znam ih.... - Reci kako se zovu. Riječ mu gotovo zapne u grlu, ali ju je ipak uspio izgovoriti. - Mafija - izusti promuklo. - Je li Raymondo znao da ga prate? - Ne bih rekao. - Nisi ga upozorio? Pogledao me kao da sam poludio. - Osim toga, znaš da nije poginuo slučajno, je li? - dodao sam. Na

licu mu se jasno odrazi strah. - Od početka znaš istinu. - Molim vas... - Ti si odvratan podli gad, Trivago. Mnogi su mrtvi zbog ljudi poput

tebe. - Ne, ja nisam... - Zaveži! Mogao si progovoriti. - Ni govora! - Digao se i objesio ruke poput pandži. - Dobro ih

znam! Poznajem ih još iz Evrope. Kako bih im se ja mogao suprotstaviti? Ne znate što rade ljudima. Mislite da...

Udario sam ga u bradu tako jako da se preko naslona stolice srušio na pod. Ležao je razrogačenih očiju dok mu je slina, što mu je kapala iz otvorenih usta, postajala ružičastom. Bio je kukac koji se, uhvaćen u paučini, pokušao sakriti od pauka i uletio u osinje gnijezdo.

Carmen Trivago će za sva vremena zapamtiti ove trenutke. Opet se poslužih telefonom u predvorju. Nazvao sam u svoj stan i

javila mi se domarova žena. Predstavio sam joj se i doznao da je sve u redu. Lily je zaspala zaključavši vrata, ali se čuje njeno disanje i povremeno pričanje u sobi. Muž cijelo vrijeme stražari, pretvarajući se da obavlja neki posao u hodniku.

Okrenuo sam još tri telefonska broja. Doznao sam da me zvao kapetan Chambers i da se želi odmah sastati sa mnom.

Podigavši ovratnik ogrtača, iziđoh na kišu. Vjetar je u naletima šibao ulicom. U automobilima su se vozači vidjeli samo za tren, kad bi brisači povukli vodu u stranu, a onda bi im se lica opet zamutila.

Nisam morao pozvati taksi. Ugledavši me, vozač je odmah skrenuo prema rubu pločnika, te sam uskočio, dao mu adresu i zapalio cigaretu.

Negdje i Velda promatra kišu. Ovaj put joj njen šum nije ugodan. Vjerojatno je već luda od straha, tako je uplašena da ne može razmišljati. Oni ne dopuštaju nikakvo odugovlačenje. Ostaje joj samo da čeka. I da se

99

nada. A negdje razmišljaju i oni koji su je uhvatili. Razmišljaju o dugom nizu

ubijenih i o onoj dvojici naslonjenih na prometni znak na slijepom putu. Razmišljaju o poruci koju sam poslao. Tek ako me ubiju, usudit će se učiniti s njom ono što su naumili.

Ja nisam ni gradski ni savezni policajac. Osamljen sam, ali sam, ne trepnuvši okom, spreman povećati broj mrtvih. Plaše me se zato što se staza mrtvih još nije završila. Moraju poći tom stazom, a boje se koraknuti na nju.

Pat je sjedio u svom uredu. Tek kad sam ga drugi put pogledao, opazio

sam da ne spava. U gotovo sklopljenim očima odražavalo mu se svjetlo i malo je micao ustima sišući ugašenu lulu.

Bacio sam šešir na stol i sjeo. Nije prozborio ni riječ. Izvadih pretposljednju cigaretu, zapalih je i otpuhnuh dim. Još je šutio. Nisam imao vremena za takvu nijemu razmjenu misli.

- Dobro, druškane, što je? - prozborih. Polako je izvadio lulu iz usta. - Nasamario si me, Mike. Osjetih toplinu u cijelom tijelu i srdžbu što me zapekla u prsima. - Predivno - rekoh. - Tek tako kažeš da sam te prevario! Šutiš,

šutiš... a onda bum u čelo. Reci što te muči, inače idem odavde. Nepovjerenje na njegovu licu malo izblijedi. - Mike, riječ je o vrlo velikoj akciji. Još nikad nije radilo toliko ljudi

na jednom slučaju. Danju i noću traže odgovor, a onda si se najednom ti oglasio i ponudio za trampu nešto što znaš.

Zavalio sam se u naslonjač i odahnuvši, duboko povukao dim. Nasmijah mu se.

- Hvala ti za pohvalu - odvratih. - Nisam znao da će se to proširiti tako brzo. Gdje si to doznao?

- Svi naši doušnici naćulili su uši. Što tražiš zauzvrat u toj trampi? - Veldu. Ti je gadovi drže u svojim rukama. Namamila je Ala Affiju

u klopku koja joj nije upalila i uhvatila se sama u zamku. Htjela je previše, pa su je uhvatili.

Prestrašila se i odlučila za putovanje autostopom kad nije ugledala osobu koju je očekivala.

- Ugledala je ona osobu - rekoh. - Sjedio je u drugom autu. Znala je vrlo dobro da je slijede.

- Nešto nije kako valja - promrmlja Pat. - Slažem se. Na primjer, ubojstva koja su protumačena kao

nesreće. - Imaš dokaze? - Pat je micao bradom lijevo-desno. - Nemam, ali to je istina. - Nisam mu mogao vidjeti lice, ali sam

naslutio o čemu razmišlja. Na svoj je način ispitao sve pojedinosti kao i ja. -

100

Prvi je na redu bio Nicholas Raymond. Tu je odgovor, Pate. Zagledao se u mene. - Nicholas Raymond je surađivao s Mafijom. Bavio se uvoznim

poslovima kako bi opravdao svoja česta putovanja u Evropu. - Budući da nisam ništa rekao, nastavi: - Uvozio je u ovu zemlju robu koja se pretvarala u novac za djelovanje Mafije.

Promatrao me tako napeto da su mu se vidjele samo crne zjenice. Uspio sam ostati sjediti nepomično u naslonjaču. Pomogao sam sebi tako što sam duboko uvukao dim i polako ga otpuhnuo prema stropu. Bar sam mogao nešto raditi ustima; inače bih se bio samo cerio.

Slika je poprimala sve čvršće obrise, ali još nisam mogao razaznati što prikazuje.

- Koliko bi sad vrijedila dva milijuna u drogama iz vremena prije rata, Pate? - zapitah.

- Otprilike dvostruko. Digao sam se i uzeo šešir. - E, to tražite, prijatelju. Ako nađem tu drogu, javit ću ti - rekoh. - Znaš li gdje je? - Ne znam. Slutim gdje bi mogla biti, ali ako je bila skrivena tako

dugo, može ostati skrivena još neko vrijeme. Želim pronaći osobu koja se skriva iza svega toga, jer ta osoba drži u svojim rukama Veldu. Bude li potrebno, pronaći ću drogu i trampiti je za svoju tajnicu.

- Kamo ideš? - Po svoj prilici ću ubiti nekoga, Pate - odgovorih mirno. U sobi je bilo tiho. Čulo se samo kucanje zidnog sata i pljuštanje kiše. - Ne činiš mi se baš previše zabrinutim - prozbori Pat. Tad mi opazi

oči i porekne svoju tvrdnju premda nije rekao više ništa. - Žele biti načistu. Žele saznati znam li nešto ili ne, prije nego što

se pozabave njome. Moraju biti sigurni. Već u početku su pomislili da mi je Berga Torn dala nešto i pretražili su mi stan. Da je bila riječ o nekomu drugom, a ne o meni, bili bi imali lak posao. Ali ja sam im zagorčio život. Pa ipak, upustili su se u to.

- Reci ono najvažnije, Mike. - Odgovor? - odvratih. Zatresoh glavom. - Nemam ga. Još nije

opipljiv. Potrebne su mi još neke pojedinosti. - I nama. Ako se ne varam, dogovorili smo se da ćemo surađivati. - Nisam to zaboravio. Imaš li kakvih novih podataka? Pat me dugo promatrao, zatim raširi nekoliko papira na stolu. - Berga nije sama pobjegla iz lječilišta. Pripremili su joj bijeg. Rano

uvečer posjetila ju je jedna žena. Ime i adresa bili su lažni, a što se tiče opisa, doznali smo samo da je imala smeđu kosu. Jedan je bolničar izjavio da je Berga bila prilično uznemirena nakon njezina odlaska.

- Kako to da ste taj podatak otkrili tek sada? - prekinuh ga. - Riječ je o privatnom lječilištu, pa su se bojali za svoj ugled. Šutjeli

su dokle god ih nismo prestrašili. Uglavnom, ispitali smo sve koji su bili u zgradi te večeri i doznali smo nešto zanimljivo od dviju žena koje su posjetile

101

bolesnicu u susjednoj sobi. Kad je zvono označilo svršetak posjeta, stajale su još nekoliko minuta u hodniku i razgovarale. Bile su blizu Berginih vrata, te su začule iznutra neki glas kako govori: “Traže te. Bili su danas u kući’!

- Pročitao je to s papira pred sobom i ponovo digao pogled. - Ostalo smo sastavili od pojedinih riječi koje su čule one dvije žene. Posjetiteljica je spomenula glavni ulaz, nehajno držanje i auto koji će čekati kraj sjeverozapadnog ugla zgrade. - Kucne se kamišem po zubima i nastavi: - Kraj tog ugla je stajao automobil savezne policije, pa je onaj koji ju je čekao morao izabrati neko drugo mjesto.

102

Policajac na kućnoj centrali dopusti mi da se poslužim telefonom. Kad

je ukopčao vanjsku liniju, okrenuo sam broj Michael Friday. - Nitko ne prisluškuje? - upitah je. - Ovdje Mike. - Mike! Ne, nitko ne prisluškuje. Ovdje nema nikoga. - Dobro. Slušaj me. U Pedeset šestoj ulici je lokal “Teksaški bar”

Otiđi tamo što brže možeš. Čekat ću te. Jesi li me razumjela? - Jesam, ali... Spustio sam joj slušalicu usred rečenice. Znao sam da je to

najpametnije ako želim učiniti nešto bez odugovlačenja. Bit će joj potreban najmanje jedan sat da bi stigla u “Teksaški bar” a to mi odgovara.

Izišavši iz zgrade, mahnuo sam taksiju i dao vozaču adresu stančića Ala Affije. Budući da je kiša znatno smanjila promet, vrlo brzo je stigao tamo.

Nije se ništa promijenilo. Na podu se još vidjela krv, zgrušana i smeđasta. Već kraj vrata zrak je smrdio, a unutra još više. Čim sam ušao, upalio sam svjetlo. Iz kuta mi se cerio Al, no bilo je to sablasno cerenje, jer mu je netko razbio glavu bocom viskija. Ubio ga je tako da nije mogao ni pisnuti umirući.

Ono zbog čega sam došao nestalo je. Na stolu su ležale još samo dvije slike, no one su prikazivale pristanište. Ostalima nije bilo ni traga. Podigao sam slušalicu i vrlo tiho se obratio telefonistu.

- Dajte mi ovdašnju podružnicu FBI-a - zatražih. - Ovdje FBI - progovori netko žustro. - Govori Moffat. - Najbolje bi bilo da dođete ovamo, Moffate - rekoh. Spustio sam

slušalicu pored telefona i izišao. Oni će ubrzo utvrditi odakle sam zvao. Brzo se snađu. Neupadljivi su,

ali se spretno služe očima, ušima i mozgom. Djeluju tiho i o njima se ne čita u novinama, ali postižu ciljeve. Možda

znaju čak mnogo više nego što ja slutim. Čekala me u baru. Jedra i lijepa, divnih usta što su budila čežnju.

Osmjehnula mi se kad sam ušao. Oči su joj bile vesele, ali su joj se na usnama mogli zapaziti čuđenje i radoznalost.

Moje su oči, naprotiv, bile prazne. Pokazao sam bradom prema odjeljcima u stražnjem dijelu bara, te je pošla za mnom. Kad smo sjeli, čekala je da nešto kažem, a ja sam mislio samo na to kako sam prošli put sjedio tu s Veldom i kako mi ostaje sve manje vremena.

Uzeo sam cigaretu koju mi je ponudila, zapalio je i nalaktio se na stol. - Koliko voliš brata, mila? - Mike... - Ozbiljno te pitam. - On mi je brat. - Samo napola. - To nije važno. - Upleten je u jedan od najprljavijih poslova na svijetu. Pripada

103

lancu ubojica i lopova, ali tebi se sviđa ono što možeš kupiti njegovim novcem. Tvoja je ljubav bezgranična, je li?

Odmaknula se od mene kao da u ruci držim zmiju. - Prestani, Mike. Molim te, prestani! - Možeš biti ili na njegovoj strani ili na mojoj, mala. Biraj! Vidio sam da je na rubu histerije. Usta joj više nisu bila lijepa. Zajecala

je bez suza. - Al Affia je mrtav - nastavih. - On je najnoviji mrtvac. Nije i

posljednji. Na čijoj si strani? Polako je stvarala odluku. Borila se i pobijedila. - Na tvojoj, Mike. - Potrebni su mi neki podaci. O Bergi Torn - napomenuh. Spustila

je glavu i igrala se pepeljarom. - Tvoj se brat prije nekog vremena zabavljao s njom. Zašto?

- Mrzio je... tu ženu. Bila je djevojčura. Mrzio je takve žene. - Je li ona to znala? Michael zatrese glavom. - U javnosti se vladao tako kao da je voli - odgovori. - No kad smo

bili sami... govorio je grozno o njoj. - Koliko je duboka bila ta veza? Ona nemoćno digne pogled. - Uzdržavao ju je. Ne znam zašto je to činio, nije mu se nimalo

sviđala. A žena do koje mu je u to doba bilo stalo napustila ga je zato što je sve svoje vrijeme....sve svoje noći... provodio s Bergom. Uzrujao se zbog toga. Jedne se večeri zbog nje posvadio s nekim u svojoj radnoj sobi. Tako se razbjesnio da je izišao i napio se, ali se poslije nije više sastajao s Bergom. Posvadio se i s njom.

- Znaš li da je Carl trebao svjedočiti pred kongresnim odborom? - Znam. To ga, čini mi se, nije uznemirilo. Dok nije doznao... da će

ona svjedočiti protiv njega. - Ta je pojedinost bila tajna. - Carl ima prijatelje u Washingtonu - objasni ona kratko. - Vratimo se dalje u prošlost, slatka moja. Vratimo se u doba prije

rata. Je li ga ikad, koliko se možeš sjetiti, nešto uznemirilo tako da je umalo poludio?

U očima su joj se pojavile sjene i čvršće je sklopila ruke. - Odakle znaš to? - prozbori. - Da, jednom se uznemirio. - Prisjeti se toga. Razmisli. Što je učinio? Na licu joj se za tren odrazila panika. - Pa... ništa. Nije gotovo nikad bio kod kuće. Nije htio razgovarati

sa mnom. Kad je i bio kod kuće, samo je obavljao međugradske razgovore. Sjećam se toga zato što je telefonski račun za mjesec dana iznosio gotovo tisuću dolara.

Dah mi je postao vruć. Zašišti mi kroz zube i zapeče me u plućima. - Možeš li se dokopati tog računa? - rekoh. - I popisa među-

gradskih razgovora?

104

- Mogla bih. Carl drži sve...u čeličnoj blagajni kod kuće. Jednom sam vidjela kombinaciju na poleđini bugačice na pisaćem stolu.

Zapisah jednu adresu. Patovu. Nisam joj napisao i ime, nego samo adresu i telefonski broj.

- Nađi to - prozborih. - Kad nađeš, donesi na ovu adresu. Gurnuo sam joj papirić u ruku, te ga je spustila u torbicu, gledala ga

je dovoljno dugo da ga je mogla zapamtiti. Pat će dobiti te podatke. Prenijet će ih, pa će se umiješati momci u

plavim odijelima. Oni imaju dovoljno ljudi, vremena i sredstava. Učinit će za jedan dan ono za što bi meni bila potrebna cijela godina.

Zgnječio sam cigaretu, jače stegnuo pojas ogrtača i digao se. - Do kraja ćeš života mrziti sebe zato što si to učinila. Mrzit ćeš i

mene. Ako ti to postane nepodnošljivo, pokazat ću ti dječicu koja su postala siročad i udovice koje su ti vršnjakinje. Pokazat ću ti snimke tako unakaženih tijela da će ti se smučiti. Pokazat ću ti izvještaje o balavcima koji su ubili i bili osuđeni na smrt zato što su bili potpuno omamljeni drogom kad su odlučili provjeriti kako se osjeća čovjek kad puca u nekoga. Nećeš prekinuti te prljavštine. Možda ćeš ih samo malo usporiti, no neki će ljudi koji bi umrli, ostati živi zbog tebe.

Nekoliko se sekundi doimala potpuno praznom. Ako je u njoj i bilo nekih osjećaja, isušili su se i ostale su joj samo misli. Vidjele su joj se na licu. Vrlo jasno. Vidjele su se kad je zavirila u prošlost i oživjela ono što je znala sve vrijeme, ali nije htjela priznati. Vidjele su se kad su joj oči i usta ponovo oživjeli. Stresla je glavom i raspustila kosu.

- Neću te mrziti, Mike. Možda ću mrziti sebe, ali tebe neću. Mislim da je u tom trenutku spoznala istinu. Ta je spoznaja lebdjela u

zraku poput oblaka nabijenog munjom. - Naposljetku će me ubiti, je li, Mike? - progovori. To nije bilo

pitanje. - Oni koji prežive, htjet će te ubiti... ako ustanove istinu. Htjet će

ubiti i mene. No uvijek imaj na umu ono što će imati na umu i oni. Nisu onako moćni kao što im se čini.

Osmjehnula mi se blijedo. - Mike... Prihvatih pruženu ruku. - Poljubi me opet. Za svaki slučaj - prošapće. Usne su joj se opet sjale vlažno. Čvrste, široke, sočne usne, malo

razdvojene ispred pravilnih zuba. Dok sam se približavao, na njima se rasplamsavala vatra. Usta se otvore još više dok je vršak jezika nestrpljivo čekao, a onda nestrpljivost pobijedi i jezik me dočeka prije usana.

Obuhvativši joj lice rukama, čuo sam njen tihi uzdah i osjetio kako su joj se nokti kroz kaput zabili u moje ruke, a onda sam je pustio. Drhtala je tako da je morala sklopiti ruke, a vatra joj je s usta prešla u oči.

- Idi, molim te, Mike - prošapće. Otišao sam. Dočekala me opet kiša, zagrlila me i čvrsto stegnula.

Stopih se s noći, s vlagom, s gradskom bukom i životom. Čuo sam kako mi

105

se grad smije, muklo i jednolično, donekle prezirno. Koračao sam sporednim ulicama, prelazio preko avenija i vratio se

svom soju ljudi. Lutao sam kroz noć, dok su mi misli bile danima daleko. Gledao sam kroz kišu jednu sliku, ali još nisam mogao razabrati pojedinosti na njoj. Sliku grube organizacije koja je pružila svoja ticala po cijelom svijetu i vrhovima dodirnula i najviše položaje. Organizacije koja se hrani novcem razaranja, a jedno ticalo umire od gladi. Nisu stigla dva milijuna koja su ga trebala nahraniti. Ne, to je pogrešno. Ta su dva milijuna stigla, ali su negdje skrivena. U međuvremenu se udvostručila njihova vrijednost, pa ih se ticalo želi pošto-poto dočepati. Želi li preživjeti, mora se gostiti. Tragajući za hranom, spremno je učiniti svašta kako bi spasilo sebi život.

Moglo bi se reći da je to počelo s Bergom. Više nije bila djevojka obasjana automobilskim svjetlima. Bila je mlada, visoka, s očima koje su privlačile muškarce. Bila je plavokosa zamka, obdarena tijelom koje je obilovalo oblinama i izazivalo. Vraćala se kući iz posjeta Italiji i za samotnih je sati na brodskoj palubi pronašla čovjeka koji je bio spreman prihvatiti izazov. Nije on bio nikakav osobit čovjek. Bavio se sitnim uvoznim poslovima i doimao neupadljivo. Imao je uvjerljivo opravdanje za povremena putovanja. Pripadao je velikom planu, zvao se Nicholas Raymond i sam po sebi nije značio ništa; baš zato što je bio nevažna osoba, koristili su se njime kao posrednikom za donošenje prijeko potrebne hrane ticalu u ovoj zemlji.

Ali, imao je jednu manu, te su zbog nje mnogi umrli i ticalo skapava od gladi. Sviđale su mu se žene. A Berga je bila izuzetna. Svidjela mu se toliko da više nije poštovao zamisao o isporuci robe i namjeravao ju je iskoristiti za sebe. Za sebe i Bergu. Dva milijuna dolara kad se pretvore u novac. Bez poreza. Roba je još skrivena negdje. Možda ga nisu dugo pronašli ili su se možda htjeli najprije dokopati robe i bojali se da će tajna umrijeti s njim. Bilo kako bilo, smaknuli su ga tek nakon nekog vremena. Možda su tad pomislili da Berga zna tajne. I ona je umrla. Pri tom su se namjerili na mene.

Sjećao sam se da su joj se za kratko vrijeme pomiješali na licu zaprepaštenost, užas i strah, a onda su se ti zbrkani osjećaji naglo ugasili.

Mrmljao sam kletve dok su sićušne pojedinosti dolazile na svoje mjesto, a onda sam se naglo okrenuo i iz svega glasa pozvao taksi. Vozač pritisne kočnicu i skrene prema rubu pločnika. Nije se još ni sasvim zaustavio kad sam otvorio vrata. Rekavši mu adresu, sjedio sam kao na iglama dok se nismo dovezli pred zgradu.

Popeo sam se dizalom i žustro zaputio prema svom uredu. U ruci su mi zveckali ključevi. Gurnuh jedan u bravu i otvorih vrata. Čekaonica je bila prazna, a pisaći stroj, onako pokriven, doimao se napušteno. Veldin je stol prekrivala pošta; podijelila ju je na tri hrpe: račune, osobna pisma i raznovrsne obavijesti. Pregledao sam ih dvaput, ali nisam našao ono što sam tražio, a tad spazih hrpicu pisama ubačenih kroz prorez na vratima, koje sam gurnuo u stranu ulazeći. Ni među njima nisam našao ništa. Vratih se k stolu. Na usnama mi je još bila kletva kad sam pod bugačicom spazio

106

papir koji je virio iz omotnice. Okrenuvši omotnicu, ugledao sam na njoj i zaštitni znak kompanije za prodaju benzina.

Na papiru je bila napisana kratka izjava. Samo jedan redak. “Put do muškog srca...” i ispod tih riječi inicijali: “BI!! Velda bi bila shvatila da je ta poruka važna, ali je nije vidjela. Vjerojatno ju je Berga napisala u benzinskoj stanici, uzevši adresu s registarske kartice na stupu upravljača u mom autu. No bila je to stara adresa. Nova se nalazila sa stražnje strane, izvan njena vidokruga, a nije opazila da je stara adresa precrtana.

Gledao sam papir, sjećao se njena lica i znao što je mislila kad je pisala poruku. Nehotice sam grčevito zgužvao papir i nisam ni čuo da su se iza mene otvorila vrata.

- Nadam se da možeš to nekako protumačiti - progovorio je stojeći na pragu. - Mi ne možemo.

I ne pogledavši ga, znao sam da ima oružje. Znao sam da ih je u uredu nekoliko, premda ih nisam vidio, ali nisam mario za to jer sam prepoznao glas. Prepoznao sam glas, onaj glas koji neću nikad zaboraviti! Kad je prošli put govorio, bio sam osuđen na smrt. Prije nego što je mogao ponovo progovoriti, ispustio sam divlji krik mržnje koji je ispunio cijelu sobu i, pogurivši se, navalio na njih dok su mi nad glavom fijukali meci. Ščepao sam ga i iskopao mu prstima oči dok je urlikao kao zvijer; nije me mogao zaustaviti ni udarajući me drškom pištolja po potiljku. Imao sam dovoljno snage da zamahnem nogom i osjetim kako se zabija u meso i kost i da udarim jednog od njih tako da je povratio želudac. Grozan, prigušen krik na podu pretvori se u stenjanje i potom nestane sasvim u tami što me obavila. Činilo mi se da u daljini čujem još neke reske zvukove i promukle kletve. Nakon toga nisam čuo više ništa.

Bio sam u nekoj sobi. Imala je prozor blizu stropa i kroz njega sam, usprkos prljavom sloju na staklu, vidio točkice koje su bile zvijezde. Razapeli su me na krevetu, čvrsto mi svezavši ruke i noge za okvir kreveta, a kad sam se pokušao okrenuti, konopci su mi se urezali u kožu tako da me zapekla kao da ju je netko polio kiselinom. Mišići na boku grčili su se bolno preko rebara koja su mi, poput nekakvih mučiteljskih ruku, stezala prsa.

Usta mi je ispunio okus krvi, a kad sam se potpuno razbudio, počeo mi se dizati želudac i tjerati me da povratim. Nastojao sam disati što dublje i zrakom spriječiti povraćanje. Napokon mi je to pošlo za rukom. Podigoh glavu i osjetih da mi se kosa lijepi za krevet. U potiljku mi je bubnjalo i imao sam dojam kao da će mi se on otkinuti, pa sam opet spustio glavu i pričekao da prođe ošamućenost.

Sad sam jasnije vidio praznu sobu, ispunjenu smradom plijesni zato što se dugo nije nitko koristio njome. Vidio sam jedan jedini stolac u kutu, vrata i podnožje kreveta. Pokušah se opet pomaknuti, no užad je bila nategnuta i nije mi dopuštala ikakve kretnje. Činilo mi se da još jače zatežem čvorove.

Pitao sam se kako dugo sam već tu. Osluškivao sam ne bih li čuo neke glasove, no čuo sam samo jednolično pljuskanje kiše po prozoru. Još sam više naćulio uši, opkoljen tišinom, a onda sam, najednom, shvatio kako

107

dugo sam u sobi. Sat mi se odavno zaustavio. Vidio sam sjajne kazaljke i brojćanik; sat

se nije razbio, samo se zaustavio. Ovo je već druga noć, a ne ona kad su me napali, pomislih. Počeo sam trzati prokletim konopcima, upotrijebivši svu snagu. Samo su mi se sve dublje urezivali u kožu, ne popuštajući nimalo, te sam napokon, spoznavši da su mi ti pokušaji uzaludni, klonuo psujući samog sebe zbog toga što sam, glup kao magarac, uletio bez oružja u klopku i dopustio im da me uhvate. Kleo sam zbog toga što sam dopustio Veldi da čini što ju je volja, a psovao sam sebe i zbog toga što nisam dovoljno surađivao s Patom. Ne, ja moram biti nekakav prokleti junak. Moram sve postići sam. Zaratio sam s cijelom organizacijom, premda znam kakvi su ti tipovi i kako djeluju. Svima dijelim savjete, a sam se ponašam kao budala.

Iz susjedne se sobe začuju koraci. Išli su prema vratima. Ona se otvore i pretvore u pravokutnik žutog svjetla, u okviru kojeg su stajala dva čovjeka, jedan iza drugoga. Bili su tamni i nisu im se mogla razabrati lica, ali to više nije bilo ni važno.

- Probudio se? - progovori jedan od njih. - Da, pri sebi je. Uđoše i nagnuše se nad mene. U rukama sam im vidio pendreke. - Žilav si. Teško smo te svladali. Znaš li što si učinio? Iskopao si oči

Foremanu. Tako je kriknuo da ga je ovaj moj prijatelj morao udariti po glavi, no udario ga je presnažno, pa sad Foreman leži mrtav u močvari. Teško će mu se naći zamjena. I Dukea si gadno udesio.

- Idi do vraga! - Još si žilav. Dabome, moraš nastaviti svoju igru. Znaš da ti ne bi

baš nimalo pomoglo ako bi sad kleknuo i molio. - Pakosno se nasmije. - Uskoro će doći šef. Pitat će te nešto, pa ćemo te, kako bismo bili sigurni da ćeš pristojno odgovoriti, malo smekšati. Ne mnogo, samo malo.

Pendrek se polako podigne. Nisam mogao otrgnuti pogled od njega. Kad se našao u razini ramena, naglo se spustio i udario me po rebrima. Obojica me počeše tući. Ti me sadistički gadovi htjedoše ubiti malo-pomalo, a onda je jedan od njih pogriješio; umjesto da me udari postrance po vratu, zahvatio me po glavi. Vratila se divna, spasonosna tama u kojoj nije bilo više nikakvih bolova ni zvukova, te sam naglavce uronio u nju.

Ali, neopisiva bol koja mi je donijela san, donijela je i buđenje. Pretvorila mi je cijelo tijelo u splet prekinutih živaca koji su vrištali svoje poruke mozgu. Ležeći nepomično, otvorenim sam ustima hvatao zrak, želeći da umrem, ali istodobno znajući da još ne mogu umrijeti.

Tijelo ne može dugo podnijeti takvo mučenje. Nakon nekog vremena prisili samo sebe da zaboravi bol. To ne traje dugo, ali je privremeno olakšanje pravi spas.

Morao sam razmisliti. Zacijelo postoji neko rješenje. Moram ga naći. Gledao sam rubove kreveta i osjećao užad što me prikovala uz željezni okvir. Ležao sam na sklopivu krevetu s debelim madracom s oprugama. Gledajući nožne prste i ruke svezane iznad glave, odlučio sam se za jedino moguće

108

rješenje. Znao sam da ću morati biti bučan, da mi treba vremena i da ću tako

napeti mišiće da će mi opet poteći krv iz zapešća. Uspio sam tako zanjihati krevet da se prevrnuo u stranu. Pao sam na pod, a madrac mi se izvukao ispod nogu. Kad sam se malo zakoprcao, uspio sam ga izvući i ispod ruku. Konopci su olabavili baš onoliko koliko mi je bilo potrebno. Bili su mokri i skliski od moje krvi. Počeo sam ih vući, a pri tom su mi se lomili nokti. Najviše mi je pomogla krv. Napokon sam oslobodio jednu ruku. Već poslije nekoliko minuta oslobodio sam i drugu ruku, zatim noge, te sam se digao, dok mi je srce grozničavo udaralo i pokušavalo otjerati umor i bol.

Bio sam napola omamljen od napora, ali sam znao što trebam učiniti. Podigao sam krevet opet na noge, stavio na njega madrac i ponovo legao. Uspio sam omotati užad oko obje noge i jedne ruke, nadajući se da neće opaziti drugu ruku.

Trebalo mi je malo vremena. Svaka mi je sekunda vraćala snagu. Ležao sam opustivši se i zažmirivši. Pokušao sam se usredotočiti na sliku koju sam stvarao i donekle mi je to pošlo za rukom. Vidio sam Bergu i Nicholasa Raymonda i tipa koji ga je gurnuo pred kamion. Da su napravili obdukciju, vjerojatno bi mu u žilama bili pronašli toliko droge da je, očito, postao robot.

Slika se još malo razbistri, pa sam razaznao njihovu igru s Bergom. Najprije su je pokušali prestrašiti, zatim prevariti. Carl Evello se naglo zaljubio u nju, ne bi li, zbliživši se s njom, doznao što ona zna.

Pokušao sam odgonetnuti kakva se zamisao rodila u glavi čovječuljka koji je povjerovao da bi mogao izigrati Mafiju i dočepati se bogatstva i uskoro su mi njegove misli bile jasne kao da su moje vlastite. Raymond je prilično dobro smislio sve. Nekako je natuknuo Bergi tajnu o svom skrovištu; znao je da će ona, bude li mućnula glavom, spoznati istinu. Trebalo joj je mnogo vremena, ali je napokon skopčala o čemu je riječ, a Mafija je naslutila da ona zna nešto. Unajmila je pratitelja koji je ubrzo stradao, ali još nije htjela odati što zna, jer joj je bilo jasno da će, čim progovori, i ona izgubiti glavu. Možda se ponadala da će se izvući kad je policija prikliještila Evella. Možda je pomislila da će, ako policija ukloni njega, moći živjeti u miru. Ako je to mislila, prevarila se.

Otvorio sam oči i zagledao se u strop. Još su neke pojedinosti tražile svoje mjesto, i baš sam ih htio gurnuti tamo kamo pripadaju kad sam vani začuo glasove.

Nisu se ni trudili da budu tihi. Dvojica su se hvalila da sam spreman izbrbljati sve, a treći je rekao da ništa drugo i ne očekuje. Glas mu je bio tih i dobro mi poznat.

- Pričekajte ovdje - reče. - Vidjet ću kako je raspoložen. - Da uđemo s vama, šefe? Možda bi ga trebalo još malo smekšati. - Pozvat ću vas bude li potrebno. - Dobro, šefe. Po podu zastružu stolci kad su se otvorila vrata. Vidio sam njih dvojicu

kako otvaraju bocu, a onda se vrata zatvore. Pipajući, tražio je prekidač.

109

Opsuje zbog mraka, zapali šibicu i opazi da u sobi nema žarulje. Vidio je samo svijeću u boci na stolcu. Upali je. Stavi bocu kraj mene, privuče stolac i pripali cigaretu.

Dim mi je godio nosnicama. Obliznuh usnice dok sam promatrao žar na vršku cigarete. Nacerio mi se i otpuhnuo mi oblak dima u lice.

- Zdravo, Carl - rekoh. Izrekao sam to prezirno, no nije se prestao ceriti.

- Bezobrazni Mike Hammer. Nadam se da su te momci dobro obradili. Mogu i bolje ako ih pozovem.

- Dobro su obavili posao. - Okrenuh glavu i pažljivo ga pogledah. - Dakle, ti si... glavni.

- Još nisam. Možda ću već sutra biti. Zasad sam glavni samo ovdje. - Ušljivko jedan - rekoh. Teško sam disao. Zažmirio sam i ukočio se

slušajući njegov smijeh. - Znatno si nam pomogao. Čujem da si naletio na nešto što smo

tražili. Ne rekoh ništa. - Htio si trgovati. Što daješ? - nastavi on. - Najprije pustite nju - odgovorih otvorivši oči. - Ta trampa nema veze s njom. Začudo, čak i ne znam gdje je.

Znaš, ona ne pripada u moju nadležnost. - Jedva jedvice sam se svladao. Osjećao sam kako mi podrhtavaju živci u rukama, pa sam stisnuo šake da mi se ne bi tresle. - Ako mi odaš nešto zanimljivo, pustit ću te. Ne progovoriš li, otići ću odavde i prišapnuti nešto momcima. Tad ćeš propjevati, uvjeren sam u to.

- Idi do vraga! On se nagne. - Jedan od momaka stručno rukuje nožem. Uživa u tomu. Možda

se sjećaš što je učinio s Bergom Torn. - Smiješak mu na licu postane ružan. - To nije ništa u usporedbi s onim što će učiniti tebi.

Šarao je rukom po mom tijelu i nagovještavao što će mi se dogoditi. Kako bi potkrijepio svoju prijetnju, iznenada me udari u prepone. U grlu mi se rodi krik, ali ga preplavi bol, te sam promrmljao nešto što je Carl želio čuti. Odmah se nagnuo naprijed.

- Što? Što? - izusti. To je pitanje bilo posljednje što je izgovorio u svom životu, jer se

previše približio i oko vrata su ga ščepale moje ruke, stežući ga tako da se činilo da će mu iskočiti oči iz duplji. Nemilosrdno mu stisnuvši vrat, srušio sam ga na koljena. Nije ni pisnuo. U slijepom mi je gnjevu zarinuo nokte u zapešće, no to je trajalo samo nekoliko sekundi, a onda je omlohavio, glava mu je klonula natrag i iz usta mu je izvirio otekli jezik.

Podigao sam ga na krevet i raširio onako kako sam ja prije ležao. - Progovorio je - rekoh okrenuvši se prema vratima i nastojeći što

vjernije oponašati njegov glas. - Sad ga sredite! Zbog te šale dopustio sam Carlu da živi minutu duže nego što je

zaslužio. Vidio sam da mu se prsa, premda je ležao u nesvijesti, još dižu i

110

spuštaju, gotovo nezamjetno. Vani zastruže stolac. Koraci krenuše prema vratima. Nije me ni

pogledao. Prišao je krevetu i začuo sam škljocaj noža kad ga je otvorio. Potom ga je spretno zabio. Carlovo tijelo zadršće. Kad sam koraknuo iz sjene, uvidio je da je pogriješio i shvatio je da mu je to posljednja pogreška u životu. Zamahnuo sam svom snagom, udario ga po vratu i kralješkom mu zgnječio kičmenu moždinu. Umro je prije nego što se stropoštao na pod.

Izjurivši kroz vrata, ispustio sam krik koji više nisam mogao zadržati u sebi i bacio se na tipa za stolom. Zaprepašteno oklijevajući, izgubio je dragocjenu sekundu. Dok je još pokušavao izvući pištolj, prstima sam ga uhvatio za lice i duboko ih zabio u meso. Istodobno sam ga, naletjevši na njega svom težinom, srušio sa stolca. Pištolj padne na pod i odskliže se prema drugoj strani sobe. Zabio sam koljena u tijelo, a krik sam mu, koji je baš navro iz usta, prekinuo udarcem šake od kojeg mu se iskrivila čeljust. Više mu nije bilo ni nakraj pameti da pokuša dohvatiti pištolj. Samo je podigao ruke prema licu i pokušao ga zaštititi, ali mu to nisam dopustio. Prisilio sam ga da gleda što mu se događa. Vidio je sve što sam radio s njim, dok mu se oči nisu napokon zamaglile i ugasile zbog nesvijesti. Iz nosa i ušiju mu je curila krv. Uspravio sam se nad njim, odvukao ga k onoj dvojici, obavio mu ruke oko onog tipa koji je još držao nož i ostavio ga u tom položaju.

Izišavši na ulicu, pustio sam da me ispere kiša. Duboko sam udisao zrak i napokon mi se ugasila paklenska vatra u prsima.

Odmah sam prepoznao četvrt u kojoj sam se našao. Druga se avenija ne može zaboraviti. Ustvrdio sam da su me držali u bivšem restoranu, sad prljavom i napuštenom.

Zaustavio sam se na drugom uglu, otvorio javnu telefonsku govornicu koja je bila povezana s policijom i odmah začuo glas.

- Brzo pošaljite nekoga ovamo! - rekoh hrapavim glasom. - Netko se dere kao lud u onom praznom restoranu dvije ulice

odavde. Pojavili su se već za dvije minute. Kroz kišu je zavijala sirena i mimo

mene su projurila patrolna kola dok su im gume štrcale vodu u stranu. Naći će lijep prizor. Onaj jedini preživjeli, koliko god se branio i što god pričao, završit će na električnoj stolici.

Izvadio sam novčanik i pregledao ga. U njemu je bilo svega osim novca. Nestao mi je i sitniš. Deset centi mi je bilo potrebnije nego ikad, a nisam mogao čak ni okrasti nikoga, jer je ulica bila pusta. Za oko mi zapeše žućkasta svjetla restorana preda mnom. Zaputio sam se prema njemu i za tren zastao pred vratima, gledajući unutra dva pijanca i nekog momka s trombonom.

Budući da nisam mogao ništa izgubiti, ušao sam, pozvao k sebi poslužitelja i bacio svoj sat na pult.

- Potrebno mi je deset centi - rekoh. - Možete zauzvrat zadržati sat. - Za deset centi? Zar ste poludjeli, čovječe? Slušajte, ako biste htjeli

popiti kavu, recite otvoreno.

111

- Ne treba mi kava. Htio bih telefonirati. Odmjeri me pogledom od glave do pete i začuđeno napući usta. - Netko vas je opljačkao, ha? - Zavuče ruku u džep, baci novčić na

pult i gurne sat prema meni. - Uzmite ga, čovječe. Znam kako je to. Pat nije bio kod kuće. Novčić mi se vrati iz aparata, pa sam nazvao

njegov ured. Zatražio sam kapetana Chambersa, no nije ga bilo ni ondje. Dežurni policajac htjede zapisati poruku. Prenijet će je kapetanu kada dođe.

- Slušaj, druškane - rekoh - ova poruka ne može čekati. Riječ je o nečemu čime se on dugo bavi. Ako ga ne uspijem smjesta obavijestiti, puknut će od bijesa.

Policajac se okrene od telefona i čuo sam užurbano mrmljanje. - Pokušat ćemo uspostaviti vezu s kapetanom preko radia -

prozbori tada. - Možete li mi ostaviti svoj telefonski broj? Pročitah broj s telefonskog aparata, rekoh mu da ću pričekati i objesih

slušalicu. Poslužitelj me još promatrao. Ugledah kraj prazne stolice šalicu vruće kave i polupraznu kutiju cigareta. On mi se prijateljski osmjehne i pokaza glavom na kavu. jedva sam popio kavu, jer mi se želudac neprestano bunio protiv nje, no znatno mi je pomogla. Prestale su mi se tresti noge i manje me boljelo tijelo.

Zapalio sam cigaretu, opustio se i zagledao kroz prozor. Vjetar je nosio kišu i šibao njome po staklu. Otvore se vrata i odmah se osvježi zrak unutra. Uđe još jedan glazbenik, noseći pod kaputom kutiju s violinom, umorno sjedne i naruči kavu. Negdje u daljini opet je zavijala sirena, a ubrzo se njenoj jeci pridružila još jedna.

Krvna tjelešca, mislio sam. Da, oni su poput krvnih tjelešaca. Poput bijelih krvnih zrnaca koja jure na zaraženo mjesto. Opkolit će ga i uništiti nametnike, a ako je već prekasno, stvorit će novo tkivo.

Još sam razmišljao o tomu kad je ušao Pat. Oko očiju su mu se vidjele bore od umora, a lice mu je bilo kao okamenjeno. Priđe mi i sjedne kraj mene.

- Tko je ubio Boga u tebi, Mike? - Zar izgledam tako loše? - Postao si olupina. Nasmijao sam mu se. Sutra i prekosutra se možda neću moći ni

pomaknuti zbog bolova, ali sad sam se još osmjehivao. - Uhvatili su me, ali me nisu zadržali. Oči mu se suze i zasjaju. - Nedaleko odavde naišli smo na pravi pokolj. Jesi li možda

sudjelovao u njemu? - Što se može zaključiti? - Za onim preživjelim se već traga zbog triju ubojstava. Ovo će ga

dokrajčiti - odgovori Pat. - Misliš? - Da, mislim. Na mjestu događaja su i dva stručnjaka koji tvrde

isto, ali momak ne govori tako. Ne zna što bi rekao. Bio je još napola ošamućen i počeo je pričati o Bergi Torn koju je mučio, a kad je shvatio što

112

je učinio, sasvim se osvijestio i više neće ni pisnuti. Smrtno je uplašen i šuti kao zaliven.

- Znači, takvo je stanje? - Nitko ne može srušiti optužbu. Onda, što veliš na to? - U ovom je času to gotovo nevažno za tebe i mene. Jednog ću ti

dana, kad budemo pijuckali pivo, ispričati zgodnu pričicu o tomu. - Nadam se da će biti zgodna - promrmlja Pat. - Oko mene je

nastao pravi pakao. Evellova nam je sestra jučer donijela popis telefonskih razgovora, pa smo došli do imena koja nismo očekivali. Neke su se mafijaške glavešine našle na brisanom prostoru, pa bježe u zaklon kao štakori. Na obali je policija pritegnula tako ugledne ljude da bi zinuo pri spominjanju njihova imena. Neki su progovorili i omogućili nam još dublji prodor. - Prijeđe rukom preko očiju. - K vragu, stigli smo čak do nekih ličnosti u Washingtonu! Smuči mi se kad pomislim na to.

- Reci mi imena, Pate. - Opet su mi se počele tresti noge. - Neka imena znaš, a neka ne znaš. Policija u Miamiju uhvatila je

jednu tamošnju važnu osobu i kod nje pronašla toliko zanimljivih podataka da nam je sad poznata polovica izvora droge u Sjedinjenim Državama.

- Što je s Billyjem Mistom? - upitah ga. - O njemu nemamo nikakvih podataka. Nismo mu još uspjeli ući u

trag. - A Leo Harmody? - Imaš li nekakvu optužbu protiv njega? Buni se protiv policije i

prijeti da će o našoj samovolji povesti raspravu u Kongresu. Može vikati koliko ga volja jer mu ne možemo ništa prišiti.

- Al Affia je mrtav - promrmljao sam. Pat me pogleda. - I to ti je poznato, ha? - reče. - Dobio je ono što je zaslužio. - Da, netko ga je udesio. - Što ste ustvrdili? - Ništa. Na boci nije bilo nijednog jasnog otiska. U njegovu je

lučkom kraljevstvu nastao metež. Već su ubijena dva čovjeka. Kralj je mrtav, ali netko bi htio zauzeti njegov položaj.

Kiša je pljuštala još jače nego prije, sad ju je pratila i potmula grmljavina. Pijanci su utučeno buljili u prozor, grčevito držeći šalice kao sidro koje će ih spriječiti da otplutaju u noć. Violinist plati, sakrije instrument pod kaput i iziđe. Na svoju sreću, uspio je odmah uhvatiti prazan taksi.

- Imaš li već predodžbu o svemu, Pate? - upitah. - Da, imam je - odgovori on. - Riječ je o nečemu najvećem što sam

dosad vidio. - Pazi, možda si na pogrešnom putu, momče. Oči mu najednom više nisu bile pospane. Polako je vrtio pepeljaru, a

onda mi se kiselo osmjehne. - Govori otvoreno, Mike.

113

- Od čega je sve počelo? - Dobro, počelo je od Berge. - Ne zaboravimo to. Povežimo sve. Bit ću kratak, a ti provjeri, prije

deset, dvanaest, možda i petnaest godina, jedan je čovjek nosio u zemlju pošiljku droge kako bi je izručio Mafiji. Na brodu se spetljao s jednom curom i zacopao u nju. U tom je trenu na pozornicu došla Berga. Umjesto da preda pošiljku, odlučio ju je zadržati za svoju draganu, premda se izvrgnuo opasnosti da ga ubiju.

- Nicholas Raymond - izusti Pat. Znao sam da mi se, kad sam kimnuo, na licu odrazilo iznenađenje. - Nicholas ih je doveo u škripac - nastavih. - Nisu ga mogli ubiti

dok ne pronađu drogu, a on nije bio tako glup da bi ih doveo do nje. Riječ je bila o pošiljci vrijednoj dva milijuna dolara. Nick je nastavio živjeti sa curom i jednog je dana stradao u nesreći. To se samo na prvi pogled čini čudnim. Naime, u to su vrijeme smatrali da joj je već otkrio tajnu ili da ju je ona nekako doznala sama. No to se nije dogodilo. Nick je bio lukaviji nego što su mislili. Obavijestio ju je za slučaj ako mu se što dogodi, ali ni ona nije znala gdje je droga niti koji je pravi ključ za njeno pronalaženje. Po svoj prilici su je neko vrijeme zastrašivali i tako nastojali doznati tajnu, jer je unajmila sebi zaštitara. On je objeručke prihvatio taj zadatak i zbližio se s njom. Mafiji se to nije svidjelo. Ako se on dočepa droge, oni će ostati praznih ruku, pa su stoga uklonili i njega.

Pat me napeto promatrao. Lice mu je imalo takav izražaj kao da mu ne govorim ništa novo, ali nije rekao ni riječ.

- Prelazim na Evella - nastavih. - Nekako se upoznao s njom i započeo igru. Pretvarao se zaljubljenim i vjerojatno joj je ponudio brak kako bi sve zvučalo što uvjerljivije. Možda je pretjerao u toj svojoj glumi. Možda jednostavno nije bio dovoljno pametan da bi je mogao prevariti. Negdje je pogriješio, i Berga je naslutila da on pripada Mafiji. No doznala je još nešto. Otprilike u to vrijeme iznenada je otkrila za čime svi tragaju, i kad joj se pružila prilika da uništi Evella pred kongresnim odborom, prihvatila ju je, namjeravajući poslije uzeti drogu.

Na Patovu se licu sad vidjelo da ne zna sve. Oko očiju su mu se istaknule bore, i strpljivo je čekao, povremeno oblizujući usne.

- Odučila se boriti svim sredstvima, a i oni - rekoh. - Smrtno su je preplašili, a to im u to vrijeme nije više bilo ni teško. Potpuno je izgubila živce i pokušala se oporaviti u lječilištu.

- To joj je bila najveća pogreška - promrmlja Pat. - Spomenuo si neku ženu koja ju je posjetila. On polako kimne, otvarajući i zatvarajući šake. - Još joj ne možemo ući u trag - odgovori. - Je li je mogao posjetiti muškarac odjeven kao žena? - I to je moguće. Nemamo podroban opis. Riječ je o nekoj njoj

poznatoj osobi. - Divno. - Slušaj, droga još nedostaje.

114

- Ja znam gdje je - rekoh. Ovaj put me naglo pogledao. - Dva su se milijuna pretvorila u četiri. Zbog inflacije.

- Do vraga Mike, gdje je? - upita on napetim glasom. - Na brodu “Cedric” Njime se bavio Al Affia. Dao joj je sve nacrte u

onoj svojoj jazbini, a njegov ubojica ih je odnio. - Sad mi pričaš o tome - progovori on promuklo. - Sad kad je netko

već imao vremena da se dočepa onog što ga zanima. Mogao se već dokopati droge.

Duboko sam udahnuo, zastenjao kad me probolo u prsima i zatresao glavom.

- Nije to tako lako, Pate. Al je dugo imao te nacrte. Čak mislim da znam zašto je stradao.

Pat je strpljivo čekao da nastavim. - Htio je namamiti Veldu u svoj stan kako bi se zabavio s njom -

rekoh. - Podvalila mu je kloral i, dok je on ležao u nesvijesti, počela je pretraživati stan. Ali on se brzo osvijestio. Povratio je sve i opazio što ona radi. Tad ga je udarila bocom.

- Velda? - Naglo je raširio oči. - Ne, nije ga ubila. Samo mu je rasjekla glavu. Isteturao je za njom

i obavijestio nekoga. Taj se netko žurno umiješao, pa se sad Velda negdje znoji. Nadam se - dodao sam.

Do vraga, što još znaš? Dakle, mala se znoji, nadaš se... a i ja se nadam. Dobro ih poznaš, pa ti mora biti jasno što bi joj se moglo dogoditi.

- Krenula je k Billyju Mistu, no policajci je nisu našli. - Što onda ako nije stigla k njemu? - Razmislio sam i o toj mogućnosti. Vidio sam je kad se provezla

mimo mene taksijem, i nije bila sama. Opet mi je postalo vruće. I kava mi se u želucu nekako uzmućkala.

Razmišljao sam dok mi sve nije postalo nepodnošljivo, a onda sam izbrisao sliku pokrivši lice rukama.

- Gadovi, prokleti gadovi! - mrmljao je Pat. Bubnjao je noktima i disao teško gotovo kao i ja. - Brzo prodiremo u tu organizaciju, ali je još nismo dovoljno razbili, Mike. Doprijet ćemo do Billyja. Ovako ili onako.

Osjećao sam se malo bolje. Skinuh ruke s lica i posegnuh za posljednjom cigaretom u kutiji.

- Organizacija neće uzmaknuti dok se ne pronađe droga - progunđao sam. - Makar vi u gradu i cijela savezna policija udarali po njima deset godina, nećete uzdrmati te gadove tako da biste ih mogli zaustaviti. Ošamutit ćete organizaciju, ali je nećete ubiti. Možemo se nadati da ćemo je samo malo usporiti. Slušaj, uvjeren sam da će Veldu držati sve dok se netko ne dokopa onih četiriju milijuna dolara. Ja sam im cilj. Ja osobno. Smrtno sam ih prestrašio kao pojedince.... ne kao organizaciju. Znaju da ne marim za lovu. Želim im samo oguliti kožu. Osvetoljubiv sam. Znaju da me moraju ubiti žele li se dočepati droge. Stoga drže Veldu. Ona je mamac i još nešto. Približio sam se rješenju više nego itko drugi, a oni su spoznali nešto što ja nisam shvatio. Berga mi je prije smrti dala ključ, a nisam ga opazio. Čekaju

115

da odgonetnem zagonetku. Kad je odgonetnem, morat ću rješenjem otkupiti Veldu.

- Nisu tako glupi, Mike. - Nisam ni ja. Negdje mi je pred nosom bio odgovor, ali ga u žurbi

nisam zapazio. Osjećam kako mi se vrzma po glavi, a ne mogu ga uhvatiti. Prokleti drski gadovi...

- Glava je prilično daleko od tijela - promrmlja Pat. - Što? - Mogu biti drski - odvrati on, gledajući kišu kroz prozor. - Cijela je

Mafija sagrađena na drskosti. Ne obaziru se na zakone ni u jednoj zemlji na svijetu, ne poštuju prava pojedinaca, vladaju se kao samostalna sila, imajući kao podlogu bezobzirnost, nasilje i neke vrlo domišljate mozgove.

- Zanima me ono o glavi i tijelu. - Mi možemo razbiti tijelo, Mike, ali glava je s njim povezana vrlo

tankim vratom. Glavni vođa ili vođe zasebna su kasta. Organizacija je stvorena tako da glava može djelovati i bez tijela ako je potrebno. Dijelovi se tijela mogu sastaviti u svako doba i postoje samo radi glave, ne zaboravi to. Ona je vrhovna vlast. Mali su ljudi u organizaciji nevažni. Bitni su vladari i sve je podređeno njihovoj koristi i njihovim zahtjevima. Ne zna se tko su oni niti će se znati.

- Osim ako pogriješe - rekoh. Pat prestane gledati kišu. - Droga je na “Cedricu” - nastavio sam. - Trebaš samo pronaći taj

brod. U dokumentima se može vidjeti u kojoj je kabini putovao Raymond. Kad nađeš drogu, javi se Rayu Dikeru iz “Globea” i reci mu nekoliko pojedinosti. Napomeni mu da ništa ne smije objaviti dok te ne nazovem. Tad ću već osloboditi Veldu.

- Kamo ideš? - Kad si me to prošli put pitao, rekao sam ti da idem ubiti nekoga. -

Ispružih ruku. - Daj mi nešto love. Zbunjeno me pogledao, zatim se namrštio i izvukao iz džepa pet

novčanica po dolar. Položio sam dvije na pult i mahnuo glavom poslužitelju da ih uzme. Nasmiješio se od uha do uha.

- Gdje je Michael Friday? - Rekla je da ide k tebi - odgovori Pat. - Nisam bio doma. - Hm, ne obavještava me o svom kretanju. - Nema policijsku pratnju? - Htio sam joj dati pratnju, ali ju je odbila. - Namrgodio se. - Ipak, jedan je savezni policajac krenuo za njom. Izgubio ju je kad

je ušla u taksi. - Šeprtlja! - Smiri se. Svi se trude koliko god mogu. - Dobro. Potražit ćeš brod? - A što misliš? Slušaj, kamo ideš? - Idem na kišu - odvratih, nasmijavši se muklo. - Razmislit ću još

malo. Možda ću tad opet ubiti nekoga.

116

Vidio sam da se Pat sjeća prošlosti. Onih godina kad smo bili mladi i kad se činilo da je prljavština samo na površini, da su svi policajci pošteni i da zakoni služe zaštiti građana, onih godina kad nije bilo na visokim položajima toliko veza, birokracije i pokvarenosti kao danas.

Zavukao je ruku u džep i izvadio plavkast revolver. Pruži mi ga. - Evo, uzmi ga za promjenu. Sjetio sam se Veldinih riječi i zatresao glavom. - Nekom drugom zgodom - odgovorih. - Bolje mi je ovako. Izišao sam i zaputivši se ulicom, pustio da mi kiša šiba lice. Negdje je rješenje i moram ga naći. Pričekao sam podzemnu željeznicu

i ukrcao se. Od drmusanja me zaboljelo cijelo tijelo, pa sam, kad više nisam mogao izdržati, ustao i naslonio se na vrata.

Neka sitnica. Neka ušljiva sitnica bila bi mi dovoljna za rješenje. Pokušavala se probiti na vidjelo, i kad god bi mi se učinilo da ću je ščepati, počeo bi mi se dizati želudac i ona bi nestala.

Vlak uđe u stanicu i otvori svoja brojna usta, no izišao sam jedino ja. Budući da sam bio potpuno sam na peronu, popustio sam želucu i povratio kavu.

Pred stanicom nije bilo taksija. Nisam gubio vrijeme čekajući ih, već sam krenuo kući pješice, više i ne osjećajući kišu i bolove. Noge su mi hodale same od sebe. Kad sam otvorio vrata stana, zapanjeno me pogledaše pazikuća i njegova žena i pomogoše mi da uđem.

Iz naslonjača ustane Lily Carver i zaprepašteno udahnuvši, nadlanicom pokrije usta. U mekim joj se očima odražavala moja bol. Uhvati me za ruku i odvede u spavaću sobu.

Bacio sam se na krevet i zažmirio. Osjećao sam kako mi ruke otkopčavaju ovratnik i izuvaju cipele. Čuo sam pazikuću kako govori ženi neka iziđe iz sobe, dok je ona prestrašeno jecala. Lily mi dotakne čelo. Za tren sam razabrao njenu kosu kao bijelu aureolu i kroz maglicu vidio bujne obline.

- Da pozovem liječnika, Hammeru? - prozbori pazikuća. Zatresoh glavom. - Pozvat ću policiju - ustraje on. - Možda...

Opet sam zatresao glavom. - Nije mi ništa. Oporavit ću se. - Imate li snage za kratak razgovor? - Što? - Rekavši to, osjećao sam kako me svladava san. - Bila je ovdje neka žena. Zove se Friday. Ostavila vam je pisamce i

napomenula da je vrlo važno. Htjela je da ga pročitate čim se vratite. - Što piše u njemu? - Nisam pogledao. Da ga otvorim? - Otvorite ga. Krevet se zanjiše kad je ustao. Kapci su mi bili teški kao da su od

olova. Uto se krevet opet zanjiše kad je sjeo i čuo sam ga kako dere papir. - Evo - prozbori. - Nije dugo. - Pročitajte ga - rekoh. - Dobro. “Dragi Mike... našla sam popis. Dala sam ga tvom

117

prijatelju. Našla sam i nešto mnogo važnije, pa se moram odmah sastati s tobom. Javi mi se. Javi mi se odmah, molim te. Voli te, Michael!’ Evo, to je sve, Hammeru.

- Hvala vam, mnogo vam hvala. U susjednoj mu je sobi uznemireno cvrkutala žena. Dotaknuo me

prstima. - Bih li sad mogao otići? - zapita. - Samo idite - progovori Lily prije nego što sam mogao kimnuti. - Ja

ću se brinuti za njega. Mnogo vam hvala na svemu. - Dakle... ako me budete trebali, samo me pozovite. - Hoću. Još jednom sam, posljednji put, otvorio oči. Vidio sam joj lijepo lice.

Smiješila se dok me svlačila. Oči su joj opet bile neobično meke. - Dušo, dušo... - šaptala je. Shrvao me san. I u njemu sam naišao na jedno lice. Lice sočnih i

vlažnih usana. Približavao mi se, polako otvarajući usta. Bila je to Michael. U snu sam joj se nasmiješio, očaran njenim usnama.

118

Kad su bolovi jaki, onda se teško spava. Probudio sam se, no tad me

još više boljelo, pa sam nastojao ponovo zaspati. Mozak je tražio olakšanje. Činilo mi se da čujem glasove, a među njima je bio Veldin. Dozivala

me, no nisam joj mogao odgovoriti. Netko ju je mučio, a ja sam nijemo kleo dok sam se borio protiv nevidljivih okova što su me privezali uza zemlju. Vrištala je izmučenim glasom, dozivala me, a ja joj nisam mogao pomoći. Koliko god napinjao mišiće, nisam se mogao osloboditi. Napokon sam morao zadihan ležati i slušati je kako umire.

Otvorio sam oči i zagledao se u mrak, znajući da je to samo san, ali istodobno se oznojivši jer sam znao da bi to mogla biti i istina. Ubrzano sam disao, a usta su mi se sasvim osušila.

Pokrivač mi je bio navučen do vrata, ali sam ispod njega bio gol. Odnekud mi je u nosnice dopirao miris čistog alkohola.

Čekajući da će me svaki čas zaboljeti, polako sam izvukao ruku, položio je preko kreveta i osjetio pod njom toplo tijelo, a onda sam je naglo povukao, jer je Lily gotovo vrisnula, povukla se izvan dohvata i sjela, tako čudna izražaja u očima da ga nitko na svijetu ne bi mogao odgonetnuti.

- Smirite se, Lily... to sam ja. Uzdahnula je i, brišući oči, pokušala se razbuditi. - Prestrašili ste me, Mike. Oprostite. - Osmjehne se, sjedne na rub

kreveta i obuje cipele. Vjerojatno su i njeni snovi bili mučni. Njegovala me, zatim je legla kraj

mene kad sam zaspao i sklopile su joj se oči. Svašta je proživjela, jadnica, pa se smrtno boji svega. Mene se ne mora plašiti.

- Koliko je sati? - zapitah. - Prošlo je devet. Da vam pripremim neko jelo? - Zar je već prošao dan? - Prespavali ste ga. Stenjali ste i govorili... Nisam vas htjela buditi,

Mike. Da vam donesem kavu? - Mogao bih nešto pojesti. Želudac mi je prazan. - Dobro, pozvat ću vas kad bude gotovo. - Usta joj se razvuku u

smiješak. Promatrao sam je. Najednom je stegnula haljinu oko vrata i na lice joj se vratio onaj neobični izražaj. Smiješak je iščeznuo. Žustro se okrene i pođe prema vratima.

Neke su žene čudne, mislio sam. U jednom bi času učinile sve, a u idućem se trenu već smrtno boje toga.

Čuo sam je u kuhinji. Digao sam se, istuširao i obukao čistu odjeću. Upravo je pekla nešto u kuhinji kad sam okrenuo telefonski broj Michael Friday.

Javio mi se dubok i oprezan glas. - Ovdje stan gospodina Evella - reče. Odmah sam zapazio policijski

prizvuk. - Ovdje Mike Hammer. Tražim Michael Friday, Carlovu sestru. Je li

ona tu?

119

- Nažalost... - Je li kapetan Chambers tu? Malo sam ga zbunio. - Što rekoste, tko ste? - Hammer. Mike Hammer. Prigušeno se dogovarao. - Ovdje policija, Hammeru - reče tada. - Što želite? - Rekao sam vam. Htio bih razgovarati s Friday. - I mi bismo htjeli. Nema je. - Sto mu gromova! - planuo sam. - Stražarite tu? - Tako je. Nadziremo kuću. Znate li gdje je djevojka? - Znam samo da se želi što prije sastati sa mnom, čovječe. Kako

bih mogao pronaći Chambersa? - Pričekajte malo. - Opet je pokrio slušalicu dlanom, ali sam čuo

tih razgovor. - Hoćete li neko vrijeme ostati tu odakle zovete? - Da, ostat ću. - Dobro, narednik kaže da će vam pokušati pronaći kapetana. Koji

je vaš broj? - On ga zna. Recite mu neka mi se javi kući. - Dobro. Ako znate išta o Michael Friday, recite nam. - Nema nikakvih tragova? - Nema. Nestala je. Vratila se ovamo kad je posjetila policijsku

stanicu, ostala je tu dva sata i odvezla se taksijem u Manhattan. - Posjetila je mene - rekoh. - Što? - Nisam bio kod kuće. Ostavila mi je poruku i otišla. Zbog toga sam

joj se i javio telefonom. - Nevjerojatno! Mi smo pretražili cijeli grad ne bismo li doznali

kamo je otišla. - Ako se vozila taksijima, mogli biste ustvrditi kamo je otišla

odavde. - Dabome, dabome. Ispitat ćemo to. Telefon zanijemi, pa sam spustio slušalicu. Iz kuhinje me pozove Lily.

Sjeo sam za stol. Pripremila je opet toliko jela kao da očekuje dvojicu. Umjesto da se razveseli, želudac mi se ozlovoljio zbog tog prizora. Mislio sam samo na još jednu djevojku koja je nestala. Na djevojku koju su ščepali gladni vukovi, odlučni da se pošto-poto dokopaju dvaju milijuna dolara.

Udarao sam šakom po stolu i ponavljao prostačke riječi, dok Lily nije problijedila kao krpa i uzmaknula do zida. Zamišljeno sam zurio pred sebe.

Gdje li su granice njihove gluposti? I granice njihove drskosti? Više se neće dočepati droge, jer će sad policija na “Cedricu” pretražiti svaki četvorni centimetar.

Lily mi polako priđe i položi mi ruku na rame. - Mike... - prozbori. Pogledao sam je, ali je nisam vidio. - Što je,

Mike? Iz mene potekoše riječi. Najprije sporo, zatim se pretvoriše u bujicu

120

koja je donosila cijelu predodžbu. Stigao sam već gotovo do kraja kad sam opazio da vire vrhovi rješenja i htio ih uhvatiti. Opsovao sam samog sebe, jer nisam bio dovoljno brz. Nestali su.

- Jeste li posjetili Bergu Torn u lječilištu? - zapitah. - Nisam - odgovori Lily, zbunjeno se namrštivši. - Zvala sam je

dvaput, i drugi put mi je spomenula da ju je netko posjetio. Napola se digoh sa stolca. - Tko? Je li rekla tko ju je posjetio? Napeto je razmišljala, kopajući po prošlosti. - Mislim da je rekla - odvrati. - Da budem iskrena, tad nisam

obratila pažnju njenim riječima. Bila sam vrlo zabrinuta zbog svega što se događalo.

Uhvatio sam je za ramena i utisnuo joj prste u meso. - Važno mi je ime! Taj zagonetni posjetitelj ju je izdao. Tad su

započela ubojstva koja još nisu završila. Dokle god se ne sjetite imena, ubojica će divljati okolo, pa ćete, ako dozna da mu znate ime, proći kao i Berga.

- Mike! - Ne brinite. Više vas neću ni za tren pustiti iz svog vidokruga. K

vragu, morate se sjetiti tog imena! Razumijete li? - Razumijem. Molim vas, Mike.... boli me. Pustio sam je, i odmah je protrljala ona mjesta gdje sam je držao. U

očima joj se zaiskre suze, kristalne kapljice, te joj se približih. Opet sam je uhvatio, ovaj put nježnije, i osjetio sam blag miris čistog alkohola.

Lily mi se opet nasmiješi. Kao prvi put. Bio je to smiješak kakav se vidi na licu ljudi koji čekaju smrt i koji je gotovo zahvalno prihvaćaju.

- Pojedite nešto, molim vas, Mike - prošapće. - Ne mogu. Sad ništa ne mogu ni okusiti. - Trebali bi nečime napuniti želudac. Zazvonio je telefon. Čim sam zgrabio slušalicu, javio mi se Pat. - Jeste li pronašli Friday? - zapitah ga. - Nismo otkrili ništa - odvrati on. - Ništa, razumiješ? Ni Friday ni

drogu. Ovaj je grad postao prava ludnica. Savezni su duboko zabili klin u tu podzemnu organizaciju, ali ipak nismo pronašli drogu. Slušaj, Mike, ako nam tajiš nešto...

- Znaš da vam ne tajim ništa. - Dobro, a što je s Friday? Ako te posjetila... - Htjela je razgovarati sa mnom. Samo to znam. - Znaš li što mislim? - Znam - odvratih tiho. - Slušaj, gdje je Billy Mist? - Ne bi pogodio. - Reci mi. - Mirno večera u restoranu. Ima alibi za sve zbog čega bismo ga

mogli optužiti, i nitko mu ga još dugo neće moći srušiti. Povezan je s nekim utjecajnim ljudima u Washingtonu koji nas uspješno sputavaju... Mike...

- Molim?

121

- Jesi li našao Veldu? - Još nisam, Pate, ali ću uskoro. - Ne govoriš to uvjerljivo, prijatelju. - Znam. - Ako ti je to nekakva utjeha, mogu ti reći da sam poslao u potragu

za njom svoje ljude. - Hvala ti. - Slutio sam da to neće biti tako lako kao što si očekivao. - Da. - Još nešto bih ti htio reći. Pred stanom su te čekala tri tipa. Ali

ščepali su ih savezni. Jedan je gangster završio u mrtvačnici. - Tako? - Možda ih ima još. Dobro otvori oči. Kad iziđeš odavde, možda će

te pratiti jedan ili dva čovjeka. Barem jedan od njih bit će naš. - Previše se lijepe za mene - promrsih kroza zube. - Osudili su te na smrt, Mike. Znaš li zašto? Reći ću ti. Priča se da

si od početka upleten u to. Prevario si mene i sve ostale, ali nisi njih. Reci mi iskreno... jesi li me zaista vukao za nos?

- Nisam. - Dobro. Onda ćemo nastaviti igru. - Što je sa “Cedricom”? On opsuje tiho. - E, to je posebna priča, Mike - progunđa. - Brod je u džerzijskoj

luci, gdje ga popravljaju. Riječ je o manjem prekooceanskom brodu koji je za vrijeme rata preuređen za prevoženje vojske. Sve su kabine srušene. Ako je droga nekoć i bila na njemu, već je odavno nestala. Eto, tako ti je to. Sve je bilo uzaludno.

Šutio sam nekoliko sekundi. - Ipak, uhvatili ste mnoge koje ste odavno željeli ščepati -

primijetih. - Da, mnoge - odvrati on zajedljivo. - Mnogo sitnih riba. Mnogo

srednjih. Nekoliko velikih. Meduza je čak izgubila nekoliko glava. - Nasmije se kiselo. - No Meduza je još živa. Ima veliku glavu i ne mari koliko će malih izgubiti. Ako joj odrežemo i sve male glave, već za nekoliko će joj mjeseci ili godina izrasti ponovo, zle kao i uvijek. Da, postigli smo velik uspjeh. Mislio sam da nam sve polazi za rukom kad sam ugledao mrtvog Carla. Osjećao sam se divno vidjevši Affijino lice. Ali oni su bili nevažni, Mike. Znaš li kako se sad osjećam?

Nisam mu odgovorio. Spustio sam slušalicu dok je još govorio. Mislio sam na vlažna usta Michael Friday, na Affijin izgled i na riječi koje mi je kazao Carl Evello.

Lily se skutrila u naslonjaču i promatrajući me, neprestano je uklanjala s čela svilenkaste uvojke.

- Uzmite kaput - rekoh joj. - Čekaju li nas vani? - Da, čekaju nas. - I posljednja joj nada nestane s lica. Utučeno se

122

digla. - Neka samo čekaju - dodao sam. Odmah se okrenula i osmjehnula, donekle oživjevši.

Čekajući je, ugasio sam svjetlo i zaustavivši se pred prozorom, gledao velegrad. Čudovište se vrpoljilo, šarena su svjetla odavala koprcanje njegovih krakova, vidio sam golemu hobotnicu kojoj su se usta skrivala pod groznim kljunom. Usta su bila otvorena, a kljun spreman da rastrga sve što mu se nađe na putu. Čuli su se nerazumljivi glasovi, glasovi smrtnog straha.

- Spremna sam, Mike. Imala je na sebi opet zeleni kostim, a kosu je sakrila pod šeširić s

perom. Izražaj lica je jasno govorio da želi, ako baš mora umrijeti, umrijeti brzo i čisto. I lijepo odjevena. Bila je spremna. Oboje smo bili spremni. Dvoje ljudi osuđenih na smrt koji su namjeravali potražiti hobotničina usta.

Nismo krenuli stubama, nego smo se uspeli na krov i prešli preko potpornog zida između stanova. Stotinjak metara dalje smo na krovu susjedne zgrade pronašli vrata i sišli kroz njih. Spustili smo se dizalom u prizemlje i izišli ondje kroz stražnja vrata. Dvorište je bilo prazno i mračno. Lako smo prešli preko zida od opeka koji nam je sezao do brade. Najprije sam podigao Lily, zatim sam se popeo preko njega i pomogao joj da se spusti s druge strane. Pipajući u mraku, krenuli smo duž zida i ponovo stigli do nekih vrata, ali tu nam je sreća okrenula leđa. Bila su zaključana.

Upravo sam se htio pozabaviti bravom kad sam iznutra začuo prigušene glasove. Sreća nas je opet prigrlila. Prišapnuo sam Lily neka šuti i priljubio je uza zid zgrade. Razgovor je postao jasniji, brava je škljocnula i netko je otvorio vrata.

Svjetlo što se razlilo dvorištem nije zahvatilo i nas. Ostali smo iza vrata i čekali. Neki momak pahuljastih brčića počne izlaziti natraške, psujući sebi u bradu dok je vukao uzicu. U prvi sam ga čas htio napasti. Lily pročita moju namjeru i uhvati me za ruku tako čvrsto da mi je noktima utisnula jamice u kožu. Uto momak sasvim iziđe i krene prema stražnjem zidu, prigovarajući ogorčeno zbog toga što mora voditi u šetnju mačku na uzici. Bio je tako zauzet svojom ljutnjom da nas nije ni vidio kad smo šmugnuli kroz vrata.

Iziđosmo s druge strane zgrade i krenusmo oko bloka prema garaži. Sammy je baš došao na posao, te mi mahnuo ugledavši nas. Bilo je to čudno mahanje; ispod ruke kojom se razmahao mlatarao je drugom rukom. Gurnuo sam Lily ispred sebe i zatvorio vrata.

- Je li gusto, Mike? - prozbori on. - Poprilično. Zašto? - Neki su se ljudi raspitivali o tvom novom automobilu. Jedan mi je

momak natuknuo da ih nadziru. - Čuo sam to. - A jesi li čuo što se dogodilo Bobu Gelleju? - Naglo se uozbiljio. - Nisam. - Premlatili su ga. Navodno to ima nekakve veze s tobom. - Jesu li ga gadno udesili?

123

- U bolnici je. Ne priča ni o čemu. Ti gadovi znaju sve. A ono što ne znaju, mogu doznati. Čim doznaju,

poteče krv. Svemoćna podzemna organizacija. Mafija. Prljava i trula do srži, ali njena je željezna ruka ipak užasno djelotvorna. Tko ne postupi onako kako oni narede, mora biti kažnjen. Nema srednje mogućnosti. Postoji samo jedna kazna. Može se izvršiti sporo ili brzo, no posljedica je ista. Smrt. Dok ti gadovi ne umru, dok se svi ne pretvore u smrdljivo meso koje se raspada, ubijanjima neće biti kraja.

- Pobrinut ću se za njega - promrmljao sam. - Reci mu to. Kako se osjeća?

- Ma, Bob će se izvući. Donekle će mu se promijeniti izgled, ali će se oporaviti.

- Kako se ti osjećaš, Sammy? - Traljavo, ako baš želiš znati. Stavio sam u ladicu revolver i bit će

mi pri ruci cijelu noć, a možda i poslije. - Možeš li mi nabaviti neki auto? - Uzmi moj. Slutio sam da ćeš ga zatražiti, pa sam ga ostavio kraj

vrata, okrenutog prema ulici. Pazi, to je dobar autić i sviđa mi se, pa mi ga vrati u jednom komadu.

Povede nas u garažu. Podigne vrata, nesretno se osmjehne kad smo se izvezli iz garaže i spusti ih. Rekao sam Lily neka legne dok ne ustvrdim da je zrak čist. Kružio sam jednosmjernim uličicama, zaustavio se na nekoliko minuta i promatrao svjetla, zatim sam se uključio u promet.

- Kamo idemo, Mike? - zapita me Lily. - Vidjet ćete. - Molim vas... Mike. Strašno se bojim. Donja joj je usna podrhtavala kao i glas. - Oprostite - rekoh joj. - Zaboravio sam da vi sudjelujete u ovome

koliko i ja. Prema tome, trebate znati sve. Doznat ćemo zašto se jedna djevojka htjela hitno sastati sa mnom. Pokušat ćemo otkriti zbog čega je nestala. Zacijelo je znala nešto. Dok sjedite i vozite se, mogli biste učiniti nešto korisno. Sjetite se onog imena. Prisjetite se svih pojedinosti iz onog razgovora s Bergom i iščeprkajte ime.

Gledajući ravno pred sebe, kimne. - Dobro, Mike... pokušat ću. - Tada okrene glavu. Osjetio sam njen

izazovni pogled, ali mu nisam mogao odgovoriti dok sam krivudao između vozila. - Za vas bih učinila sve, Mike - dovrši tiho. Glas joj je imao prizvuk koji nisam još nikad čuo. Pojavilo se u njemu nekakvo sputano uzbuđenje. Prije nego što sam mogao odgovoriti, opet je naglo okrenula glavu i zagledala se pred sebe.

Kuću su čuvala samo dva policajca. Jedan je sjedio u autu, a drugi se smjestio na stolac kraj vrata. Ledeno me pogledao i čekao da objasnim što hoću.

- Ja sam Mike Hammer. Surađujem s kapetanom Chambersom u ovoj istrazi i htio bih razgledati kuću.

- Je li vam kapetan to odobrio? - Led mu se na licu otopi.

124

- Još nije, ali će odobriti ako ga nazovete telefonom. - Mislim da ga nije potrebno zvati. Samo, ne dirajte ništa. - Je li tko unutra? - Nitko. Kuća je prazna. Ali sluga je prije odlaska popisao piće. - Oprezan momak. Brzo ću se vratiti. - Ne morate se žuriti. Ušao sam i zaustavio se u dugom hodniku. Pripalio sam cigaretu i

otpuhnuo dim u vis. Na zidovima su gorjele mutne svjetiljke koje su stvarale dojam kao da sam u mrtvačnici.

Nisam baš vjerovao da ću pronaći nešto važno pošto su policajci pretražili kuću. Osim ako njih ne zanima ono što ja tražim.

Obišao sam sobe u prizemlju, popušio cigaretu i zgnječio je, I zatim sam krenuo na prvi kat. Naišao sam na niz spavaćih soba, radnu sobu, sobu za sviranje i sobu namijenjenu razbibrizi. No jedna je soba posebno mirisala na život. Otkrio sam u njoj pravi ženski miris. Odisala je živahnošću i bezbrižnošću što su bile svojstvene Michael Friday. Kad sam upalio svjetlo, vidio sam da se nisam prevario.

Zapazio sam uredan nered koji je nagovještavao da će se žena kojoj pripada soba vratiti. Gledao sam na toaletnom stoliću kreme, parfeme i otvorenu kutiju s pribadačama. Krevet je bio širok, a na njemu se na jastuke naslanjala krpena čupava pudlica. U sobi sam vidio slike muškaraca i dva povećana snimka Michael na jedrilici s gomilom studenata oko nje.

Ali zapazio sam i nešto drugo. Znakove da je soba već pregledana. Pepeo cigare u pepeljari. Otisak palca na smotanim čarapama u kutiji. Sjeo sam na rub kreveta i zapalio novu cigaretu. Kad sam je napola popušio, posegnuo sam za pepeljarom na noćnom ormariću i stavio je kraj sebe na pokrivač. Našla se u središtu pravokutnog prašnjavog otiska neke kutije. Podigao sam je, pogledao mrlju na pokrivaču i dirnuo je kažiprstom.

Vidio sam još nešto. Sitna pješčana zrnca i gotovo nevidljiv komadić smećkastog papira s poklopca neke kutije, iz koje je netko istresao stvari na krevet. Stisnuvši prste, izmjerio sam šakom širinu i dužinu pravokutnika, bio je dug dva dlana, a širok jedan. Popušio sam cigaretu, ugasio je i vratio se u prizemlje.

- Jeste li pronašli nešto? - dovikne mi policajac s verande. - Ništa osobito. Jeste li otkrili ovdje kakve sefove? - Tri. Jedan gore i dva dolje. U njima nismo našli ništa vrijedno.

Samo nekoliko stotina dolara. Pogledajte. Dva su u radnoj sobi. Zaista su postojala dva. Jedan je bio ugrađen u zid iza uokvirene stare

karte njujorške luke, a drugi je bio mnogo lukavije smješten u prozorsku dasku. Carl se pokazao kao dobar psiholog. Mogu se očekivati dva sefa u istoj kući, ali vrlo rijetko u istoj sobi. Tko god bi njuškao po kući, lako bi našao sef iza karte, a drugi bi otkrio samo ako bi unaprijed znao za njega. Brojčanik je bio prilično izlizan, a na drvu oko njega vidjele su se svježe ogrebotine. Otvorivši vrata, upalio sam upaljač i zavirio u sve kutove. U prašini su se vidjeli obrisi kutije što je prije bila unutra.

125

Ovaj put se policajac radoznalo približio. - Nema se što vidjeti - reče i nakesi se. - Tko je otvorio sefove? - Momci su doveli Delaneyja. On zastupa tvornicu koja proizvodi te

sefove. Spretan je. Mogao bi zarađivati za život kao provalnik. - Dobro zarađuje i ovako - odvratih. Pozdravio sam ga i vratio se

prema autu. Lily je strpljivo čekala, blijeda lica iza prozora. Zavukao sam se pod upravljač i prtljao oko ručice mjenjača, nadajući

se da će se misao koja mi se rodila u glavi razviti i postati jasna. Lily mi položi ruku na nadlakticu i zadrži je na njoj čekajući.

- Zanima me je li to našao Pat - promrmljao sam najednom. - Što? - Michael Friday je obavijestila policiju o svom bratu. Vratila se

kući i našla još nešto, ali se ovaj put bojala predati to policiji. - Mike... - Pustite me da govorim. Ne morate slušati. Samo sređujem misli.

Među gangsterima je nastao neki nemir. Carl je namjeravao nekako preuzeti vlast. Kod njih se ne napreduje normalno kao u činovničkoj službi. Namjeravao je ukloniti nekoga iznad sebe kako bi zauzeo njegovo mjesto. Znao je što radi. Neko je vrijeme prikupljao podatke o nekomu, podatke kojima ga je kanio uništiti. - Razmislio sam malo i kimnuo. - Da, tako je. Carl je namjeravao uskoro poduzeti korake, a onaj drugi je to doznao. Potražio je ono što je prikupio Carl i otkrio da je to nestalo. Naslutio je tko se umiješao. Po svoj prilici ju je pratio. Znao je da su podaci u njenim rukama i bilo mu je jasno što će ona učiniti s njima, pa ju je zgrabio.

- Ali... tko, Mike? Tko? - Billy Mist. Sad je u restoranu i uživa u večeri. Zatvorio je nekamo

djevojku koja mu je mogla nauditi i opet se raduje životu, jer ono što je prikupio Carl više ne postoji. Slobodan je kao ptica, ali nema ona dva milijuna. Skriveni adut mu je Velda za slučaj ako se dva milijuna ipak pojave. Ako se ne pojave, može je se u svako doba otarasiti. Prokleti podlac, osjeća se vrlo sigurnim.

Gnjevno se nasmijah. Htjeli su me izbaciti iz igre, a ja sam još tu. Sjetio sam se Lilynih riječi što ih je nedavno izrekla u kuhinji: “Trebali bi napuniti želudac” Nekako su mi te riječi, premda sasvim obične, neprestano privlačile pažnju. Sjetio sam se i pisamca što sam ga našao u uredu. “Put do muškog srca..!’ Nedostajale su riječi: vodi kroz želudac. Sjećao sam se Berge i njena izgleda kad je izišla iz benzinske stanice.

Upalio sam motor, zaobišao patrolna kola i usmjerio auto prema Manhattanu. Mimo su promicale sporedne ulice. Skrenuh prema zgradi iz koje se širio miris raskužnih sredstava i zaustavih iza mrtvačkih kola iz kojih su upravo vadili dva lijesa.

Premda je već prošao jedan sat u noći, još se nailazilo na mrtvace. Podvornik u mrtvačnici pozove me u svoju sobu i ponudi me kavom.

Zatresao sam glavom. - Poslije kave lakše se podnosi smrad - reče mi. - Izvolite, što

126

trebate? - Imali ste ovdje jedno tijelo. Djevojku Bergu Torn. - Još je tu. - Očekuje li autopsiju? - Ne. Barem nisam čuo ni za kakvu autopsiju. U takvim ih

slučajevima ne obavljaju. - Ovaj put će je obaviti. Smijem li se poslužiti telefonom? - Samo izvolite. Okrenuo sam broj policijske stanice. Pata nije bilo u njoj, pa sam ga

potražio kod kuće. Nije bio ni ondje. Zvao sam nekoliko lokala u kojima je pokatkad sjedio, ali su mi rekli da ga nisu vidjeli. Pogledah na sat; kazaljka je u međuvremenu prešla petnaest minuta. Opsovao sam telefon i sebe, a još više birokraciju budem li morao ići redovitim putem. Tako sam napeto razmišljao da mi se zapravo mozak potpuno zaustavio. U tom se času otvore vrata, uđe nizak i trbušast čovjek i spusti torbu na pod.

- Do vraga, Charlie - progunđa - zar ljudi ne bi mogli pričekati do jutra i tad umrijeti?

- Dobra večer, doktore - javih se. Policijski me liječnik iznenađeno pogleda. Ne baš oduševljeno.

- Dobra večer, Hammeru, što radite ovdje? Trebam li dodati “opet”? - Da, dodajte to, doktore. Neprestano se vraćam ovamo. Kao da mi

je ovdje dom. - Milije bi mi bilo da mi se ne pojavljujete na vidiku. Htio je proći kraj mene, ali ga uhvatih za ruku i okrenuh prema sebi.

Imao je siguran, ali odvratan posao. Podigne se na prste i pokuša osloboditi ruke, no čvrsto sam ga držao.

- Slušajte me, doktore. Igrat ćemo se nekom drugom zgodom. Sad ste mi potrebni zbog jednog neodgodivog posla. Trebalo bi što prije obaviti jednu obdukciju.

- Pustite me! Pustio sam ga. - Možda ste se već i navikli na mrtva tijela. - O čemu pričate? - promrmlja on i polako se okrene. - Pretpostavimo da vam se, za promjenu, pruži prilika da učinite i

nešto drugo, a ne samo da osluškujete kucanje srca koje je prestalo. Pretpostavimo da vam se pruži prilika da na električnu stolicu strpate nekoliko ubojica. Pretpostavimo da odlučujete o životu nekoliko ljudi za idućih sati.... što biste učinili, doktore?

- Čekajte malo - promrmljao je, zbunjeno se namrštivši - govorite kao da...

- Govorim vam istinu. Pokušao sam dobiti službenu podršku za ono što mi je na umu, ali nisam nikoga našao kod kuće. Da sam čak i našao nekoga, vjerojatno bih izgubio dragocjeno vrijeme. Spomenuta je prilika u vašim rukama, doktore.

- Ali... - Trebalo bi izvršiti jednu obdukciju želuca. Odmah. Možete li?

127

- Čini mi se da govorite ozbiljno - izusti on mirno. - I te kako ozbiljno. Možda će poslije biti nekih neprilika, no te su

neprilike nevažne u usporedbi s tuđom smrti. Opazio sam da se podvornik htio pobuniti. Baš je namjeravao

progovoriti kad se liječnik uspravio i kimnuo. U oči mu se donekle prenijelo uzbuđenje iz moga glasa.

- Berga Torn - rekoh podvorniku. - Pogledajmo je. Liječnik je izvršio obdukciju brzo i spretno. U ruci mu se svjetlucao

čelični nožić. Ja sam već poslije prvog pogleda okrenuo glavu u stranu, jer vatra grozno unakazi čovjeka, pa sam radije zadržao Bergu u sjećanju onakvu kakva je bila pred automobilskim svjetlima.

Ali čuo sam njegov iznenađeni glas kad je nešto našao u želucu. Bio je tako ljubazan i očistio mjeden ključ prije nego što mi ga je

pružio. Zamišljeno sam promatrao ključ što se mutno sjao i pitao sam se gdje je brava u koju pristaje.

- Dakle? - progovori liječnik. - Hvala vam. - Nisam mislio na to. - Znam. Na žalost, nitko ne zna odakle je taj ključić. Mislio sam da

će se u želucu naći nešto drugo. Naslutivši moje razočaranje, ispružio je ruku. Spustio sam mu ključ u

nju. Podigao ga je prema svjetlu i pogledao mu obje strane. Napeto je promatrao jednu stranu, još ju je malo približio žarulji, a onda mi mahne glavom da pođem za njim. Iz ormara izvadi bocu nekakve tekućine prodorna mirisa, napuni plitku staklenu posudicu i spusti u nju ključ. Ostavi ga u njoj dvadesetak sekundi, zatim ga izvadi staklenim štapićem. Ključ se sad blistao. Tekućina je skinula s njega sloj koji je zamutio pojedinosti. Kad ga je prinio svjetlu, na njegovoj smo površini jasno vidjeli urezana slova: “Gradski atletski klub, 529” Stisnuo sam liječniku tako snažno ruku da se trznuo.

- Slušajte, prihvatite se telefona i potražite kapetana Chambersa - rekoh mu. - Kažite mu da sam našao ono što tražimo i da sam otišao po to. Ne bih htio da nam to izmakne, pa neka skokne u moj ured po kopiju ovoga ključa.

- Zar on ne zna ništa o tom ključu? - Ne zna. Bojim se da bi i netko drugi mogao otkriti istinu, kao ja.

Javit ću vam se poslije i provjeriti što ste učinili. Bude li kakvih neprilika zbog ...onog maloprije .... Chambers će to srediti. Jednog dana ću vam objasniti koliko ste pomogli policiji.

Od uzbuđenja mu se zaiskriše oči, i uhvatio se za bradu kao da se čudi svom pothvatu. Podvornik je umirao od znatiželje pa kad sam krenuo prema vratima, pokušao me zaustaviti kako bi još malo popričao sa mnom, no odviše mi se žurilo.

Lily je naslutila da sam uspio čim me ugledala kako preskačem stepenice.

- Sad znam gotovo sve odgovore - rekoh i pokazah joj ključ.

128

- Pogledajte taj komadić metala. Zbog njega su umirali ljudi, a cijelo je vrijeme bio u želucu djevojke koja je odlučila pošto-poto spriječiti gangstere da ga se dokopaju. Eto, tu je ključ svega. Prvi put u mom životu nije riječ o ključu u prenesenom smislu, nego o pravom pravcatom ključu. Znam tko ga je imao i što je iza vrata koja on otvara. - Moje riječi poprati munja na nebu i grmljavina. Lily se tako prestrašila da se trznula i čvrsto zažmirila.

- Smirite se - rekoh. - Ne mogu... Mike. Mrzim grmljavinu. - U zraku se osjećala vlaga i

vjetar je postao svježiji. Lily se opet strese i podigne ovratnik kaputića. - Zatvorite prozor, Mike.

Podigao sam staklo, uključio motor i krenuo na istok. Grad se počeo stišavati. Posljednji su prolaznici na ulici potrčali u zaklon, a taksiji su započeli svoje besciljno krstarenje.

Uključio sam brisače, ali sam se ipak morao nagnuti naprijed kako bih vidio kuda vozim. Osjećao sam da prolazi vrijeme. Jurile su minute. Nisu prolazile ni brže ni sporije nego inače, ali sam imao dojam da mi neprestano izmiču. Skrenuo sam na jug u Devetu aveniju, uspijevao stići zeleno svjetlo na svakom semaforu i tako sam stigao do sive zgrade s malim neonskim natpisom: “Gradski atletski klub”

Ugasio sam pred vratima motor i izišao. - Nećete se dugo zadržati, Mike? - prozbori Lily. - Samo dvije-tri minute - odgovorih. Lice joj je bilo nekako zgrčeno.

- Što vam je? Uzeo sam sa stražnjeg sjedala pokrivač i prebacio joj ga preko ramena. - Još ćete se razboljeti - promrmljao sam. - Zadržite ga na sebi.

Brzo ću se vratiti. Stresla se i kimnula, povukavši rubove pokrivača pod bradu. Recepcionar je bio neki dugonja pospana pogleda, koji je očito mrzio

svakoga tko bi mu smetao. Gledao me dok sam išao kroz hodnik i nije me pozdravio dok nisam stigao do njega.

- Jeste li član? - upita kratko. - Nisam, ali... - Onda je klub zatvoren. Kidajte! - Izvukoh iz novčanika pet dolara

i položih ih na stol. - Kidajte - ponovi on. Uzeo sam novac, vratio ga u novčanik, nagnuo sam se naprijed i

tresnuo ga po leđima. Potom sam ga ščepao za mršave ruke, podigao ga, blago ga udario u trbuh i bacio ga opet na stolac.

- Idući put budi pristojan - rekoh mu. Izvadio sam ključ, te ga je gledao razrogačivši oči.

- Kopile jedno! - Zaveži! Za što služi taj ključ? - Za pretinac u koji se stavljaju odjeća i oprema. - Pogledaj komu pripada broj 529. Kiselo me pogledao, pogladio trbuh i iz ladice izvukao oveću knjigu. - Pripada Raymondu - promrmlja. - On je član deset godina.

129

- Hajdemo! - Poludjeli ste! Ne mogu napustiti svoje mjesto. Ja ću... - Hajdemo! - Ušljivi pajkani - promrmljao je sebi u bradu. Nacerio sam mu se

iza leđa i krenuo za njim niza stube. U zraku su se osjećali gotovo ljepljiva vlaga i jak smrad raskužnog sredstva. Prošavši mimo prostorije za saunu i ulaza u bazen, skrenusmo u udubljenje u kojem su bili pretinci.

Svaki je pretinac imao kuku tako da se mogao postaviti vlastiti lokot. Raymondo je nabavio posebno velik mjeden lokot, zapor kojega je jedva provukao kroz kuku.

Gurnuo sam ključ, okrenuo ga i lokot se rastvorio. Na dnu pretinca u dvjema metalnim posudama, nalik posudama za

nošenje objeda, bili su smrt, zločin i izopačenost. Sve su se pukotine čvrsto zatvorile zavarivanjem. S objema je posudama bila povezana vrlo lukava naprava: bočica s ugljičnim dioksidom i velika gumena lopta privezana za njeno grlo. Lopta je već mjestimice napukla, a i gumena cijev što je služila kao spoj osušila se i počela trunuti, ali se ipak mogla steći sasvim jasna predodžba. Kad bi se sve bacilo kroz brodski prozorčić, nakon određenog bi se vremena otvorio čep na boci i sve bi isplivalo na površinu, gdje bi gumena lopta služila poput plutače..

Dakle, Raymondo se pobrinuo za svoju dragocjenu pošiljku i uzeo ju je s broda prije nego što su srušili kabine.

Čučnuo sam i htio izvući posude, ali se recepcionar odmah odvojio od zida pokazujući preveliku radoznalost. Tu drogu treba baciti nekamo, mislio sam ali ne mogu je odnijeti na smetlište. Pat je mora vidjeti. I momci iz Washingtona bi je htjeli vidjeti. Ne smijem je izgubiti. Nipošto.

Stoga sam zatvorio vrata i opet zaključao lokot. Droga je tu već godinama, pa može ostati još nekoliko sati. No, sad se mogu upustiti u razmjenu. Mogu im opisati sve, pa će znati da ih ne varam, i nametnut ću im svoje zahtjeve.

Recepcionar se vrati za mnom uza stepenice i stane opet za stol. Bezobrazno me gledao, ali kad sam mu se približio, splasnula je ta njegova umjetna ratobornost i morao je obliznuti usne.

- Zapamti mi lice, prijane! - rekoh mu. - Dobro ga pogledaj i zapamti! Ako dođe ovamo netko tko nije policajac i počne se raspitivati o tom pretincu, a ti mu izbrbljaš da sam bio ovdje, razbit ću te, unakazit ću ti lice. Što god ti oni učinili, ja ću učiniti još gore, pa drži jezik za zubima ako si pametan. - Krenuvši već, zastadoh za tren i pogledah ga preko ramena. - Idući put budi uljudan. Mogao si lijepo zaraditi.

Pogledavši na sat, vidio sam da je za pet minuta tri. Treba mi vremena, vremena, vremena. Kiša je pljuštala i prala pločnike.

Doviknuh Lily da otvori vrata, jurnuh prema autu i zavukoh se unutra. Zadrhtala je zbog hladnog zraka koji je prodro sa mnom, a lice joj je bilo još napetije nego prije.

Obgrlio sam je oko ramena. - K vragu, Lily, trebalo bi vas odvesti liječniku.

130

- Ne, nije potrebno. Samo me odvedite nekamo gdje je toplo, Mike. - Baš sam nepromišljen. Vučem vas okolo usred noći. Neprirodno se osmjehnula. - To mi zaista ne smeta... dokle god ste vi... - Nećemo više juriti po gradu. Našao sam što sam tražio. Možemo

se vratiti kući. Ostavit ću vas u svom stanu. Osušite se i čekajte. - Ostat ću sama? - Ne brinite se zbog toga. Oko zgrade su policajci. Napomenut ću

im neka dobro pripaze. Sad moramo djelovati brzo, pa ne smijemo gubiti vrijeme. U džepu imam ključ od dvaju milijuna dolara, i ne smijem igrati sve na jednu kartu. Napravit ću kopiju toga ključa, i vi ćete ga čuvati dok ga ne uzme kapetan Chambers. Ne mičite se iz mog stana dok se ne vratim. Nemojte mi prirediti opet onakvo iznenađenje kao prošli put. Hajdemo! Morat ću se zaustaviti još na jednom mjestu, ali se neću zadržati duže od pet minuta.

Zaista sam se zadržao samo pet minuta. Prijatelj mi je žurno izradio duplikat ključa, psujući sve i sva zato što sam ga izvukao iz kreveta, pa sam mu, kako bih ga udobrovoljio, dao nešto sitno za piće prije spavanja u najbližem baru.

Dovezli smo se pred moju zgradu u četvrt do četiri, dok je kiša u naletima, bjesomučno šibala auto. Na objema sam stranama vidio policijske aute,, a pred vratima su stajala dva detektiva. Kad su nas ugledali, imao sam dojam da će puknuti od bijesa, a jedan je pljunuo i žustro zatresao glavom.

Nisam im dao priliku da išta pitaju. - Žao mi je što ste stražarili pred praznim brlogom - rekoh im. -

Događa se to. Imam pune ruke posla, pa vas ne mogu obavještavati o svakom svom koraku. Uzalud sam tražio Pata Chambersa. Nema ga nigdje. Ako želite pomoći, potražite ga putem radija. - Pokazah na Lily. - Ovo je Lily Carver. Nje bi se htjeli dočepati baš kao i mene. Ona ima hitnu poruku za Pata, pa će vam on, ako joj se nešto dogodi prije njegova dolaska, oguliti kožu. Najbolje bi bilo da jedan od vas pođe s njom gore i stražari u hodniku.

- Poći će Johnston. - Dobro. Potražit ćete Pata? - Da, već ćemo nekako pronaći kapetana. Uveo sam Lily u kuću, dok je s druge strane koračao policajac. Pao mi

je kamen sa srca. - Jeste li doznali nešto, Hammeru? - Policajac me pažljivo

promatrao. - Jesam. Uskoro će se sve završiti. - Znate da to nije istina - odvrati on i podrugljivo zagunđa. - To se ne može završiti. Zahvaćena je cijela država. Vidjet ćete u

jutarnjim novinama. - Jesu li vijesti dobre? - Predivne! Glasači će poludjeti kad vide što se događa. U ovom će

gradu nastati takva čistka kakve još nije bilo. Večeras smo morali pritvoriti i

131

četiri momka iz svojih redova. - Stisne šaku. - Surađivali su s njima. - Mali će ljudi to skupo platiti - rekoh - a glavešine će nastaviti po

starom. Oni gaze preko mrtvih. Cijenu plaća mali čovjek. - Uhvatili smo i glavešine. Evello je mrtav. - Znam - rekoh. - Zna li se što o njegovoj polusestri? - Zasad ništa - odgovorih. Michael Friday i njena vlažna, divna usta. Usta koja se nikad nisu

približila dovoljno. Michael Friday, uvijek nasmiješena, lepršava hoda, kojoj su se ogadile prljavštine i prešla je na moju stranu. Htjela mi je pokazati nešto još važnije od onih posuda u pretincu. Nije smjela biti tako lakomislena. Do vraga, pred nosom su joj se dugo zbivale svakakve prljavštine, pa je mogla znati kakvi su ljudi s kojima se druži! Brzi su, lukavi i spremni ići do kraja. Trebala je razmisliti o svemu i zatražiti četu policajaca kao zaštitu, umjesto što je potpuno sama krenula k meni. Možda je mislila da ih može nadmudriti. Tako je mislila i Berga.

Divna Michael Friday. Izišla je i ščepali su je. Možda je stajala baš ovdje gdje sad stojim ja. Vrata su se iza nje zatvorila. Vani je bio samo jedan čovjek, baš onaj kojeg se bojala. Možda je naslutila da će živjeti još samo kratko vrijeme i utroba joj se zgrčila.

Uplašila se kao Berga. No Berga je za to kratko vrijeme učinila nešto. Leđa mi se naježe od neopisiva uzbuđenja i kroz mozak mi prostruje

nevjerojatne misli. Gledao sam u pod, čvrsto stisnuvši zube. Priđoh poštanskom sandučiću i otključah ga.

I Michael se poslužila glavom. Ostavila mi je u sandučiću praznu omotnicu i rekla mi vrlo jasno što misli. Na omotnici nije bilo mog imena, ali sam pročitao poruku: “Villiam Mist”. To mi je bilo dovoljno.

I više nego dovoljno. Bilo je to rješenje koje sam tražio. Odavno sam znao da ću negdje naići na njega.

Zgužvao sam papir i bacio ga. U meni je nabujala mržnja tako da je više nisam mogao zadržati.

Istrčao sam iz kuće i iza sebe ostavio zbunjenog policajca. Sjednuvši u auto, imao sam na umu samo jedno. Nisam se nimalo osvrtao na semafore i promet oko sebe. Mislio sam samo na to kako ću ščepati onog debeljka i natjerati ga da progovori prije smrti. U zavojima su cviljele gume i snažno se zanosio rep automobila. Smrdjele su gume i obloge na kočnicama, bunio se motor i povremeno sam čuo iza sebe promukle kletve. Ovaj put me očekivao konačni obračun, pa nisam obraćao pažnju ničemu drugom.

Stigavši pred stambenu zgradu, nisam pozvonio kako bih ušao. Razbio sam staklo na vanjskim vratima, provukao ruku kroz rupu i pritisnuo kvaku. Po stubama se popeh tamo gdje sam već bio jednom i ovaj put pozvonih.

Billy Mist je očito očekivao nekoga, ali ne mene. Bio je gotovo odjeven i u koricama pod pazuhom imao je pištolj. Gurnuo sam vrata tako snažno da sam ga odbacio natraške u sobu, a kad je posegnuo za pištoljem, nos sam mu pretvorio u krvavu kašu. Našavši se na podu, ponovo je pokušao

132

dohvatiti pištolj, ali sam mu ga nogom izbio iz ruke. Tad ga podigoh na noge, namjeravajući ga pošteno premlatiti. Držeći ga jednom rukom, udarih ga drugom u rebra, tako da je prigušeno kriknuo. Kad sam ga htio ponovo udariti, bio je već mrtav.

Nisam htio vjerovati svojim očima. Tresao sam ga kao krpenu lutku, a kad su mu se pod ukočenim očima razjapila usta, gnjevno sam ga odbacio prema vratima tako da ih je zatvorio glavom i ramenima. Buljio je u mene sa saga, ne vidjevši više ništa. Urliknuo sam hrapavim glasom i počeo razbijati sve oko sebe dok nisam ostao bez daha.

Međutim, Billy je i dalje ukočeno zurio u mene. Billy Mist, koji je znao gdje je Velda, koji je trebao progovoriti prije

smrti i kojeg sam htio primjerno kazniti zbog svega što je učinio. Pomisao na Veldu smiri me. Prestale su mi se tresti ruke i proradio mi

je mozak. Pogledah nered koji sam stvorio oko sebe, izbjegavajući oči na podu.

Billy se spremao na put. Da sam zakasnio pet minuta, bio bi mi kidnuo. U kovčeg je strpao odjeću za tjedan dana, no lako bi na cilju svog putovanja kupio još odjeće, jer su u kovčegu bili i snopovi novih novčanica.

Upravo sam pregledavao stvari kad sam ih začuo pred vratima. Nisu bili policajci. Ni govora. Htjeli su ući zato što sam ja bio unutra i ništa ih nije moglo zaustaviti.

Koliko je vremena prošlo od onog dana kad sam upitao Bergu koliko može biti glupa?

Sad sam ja glup. Sammy me lijepo opomenuo. Rekao mi je da me čekaju. Već su, dabome, nanjušili da sam promijenio auto. No upao sam ovamo neoprezno i našao se u škripcu.

Navaljivali su ramenima na vrata, te se već pojavila na njima okomita pukotina. Priđoh prevrnutom stolcu i podigoh s poda Billyjev pištolj. Ni oni nisu baš najbistriji, pomislih. Znaju da ne nosim oružje, ali su zaboravili da je Billy naoružan. Ispalio sam uzastopce pet metaka kroz drvena vrata, u razini trbuha, i vani se začuše prodorni krikovi, koji odmah izazvaše povike negdje u zgradi.

Ipak, krikovi nisu zaustavili napadače. Vrata se raspuknu još više i počnu popuštati. Okrenuo sam se i utrčao u kupaonicu. Na njenim je vratima bio zasun, ali samo iz razloga pristojnosti, pa mi je bilo jasno da će izdržati vrlo kratko. Povukao sam ga, otvorio prozor kupaonice i izvirio van. Vidio sam na zidu izbočinu u razini prozorske daske.

Izvlačeći se kroz prozor, srušio sam bočice s police. Desetke bočica. Svakakve lijekove. Billy je ipak bio teško bolestan. Na polici je ostala nedirnuta samo jedna bočica. Uzeh je. Pogledavši je, tiho sam opsovao i spustio je u džep.

Vrata stana su popustila. Užurbano sam se izvukao kroz prozor i stao na izbočinu na zidu. Nagnuo sam se naprijed i naslonio rukama na zgradu s druge strane otvora za prozračivanje. Oprezno tražeći nožnim prstima uporište, stigao sam do mjesta gdje su se spajale zgrade. Ovaj put mi je bilo drago što pada kiša. Prikrila je buku koju sam stvarao, isprala sve i hladila

133

me. Popevši se na krov, legao sam hvatajući dah i gaseći požar u plućima. Nisam gotovo ni čuo buku na ulici. Odmorivši se malo, počeo sam se spuštati ljestvama za slučaj požara.

Neka se žena na mračnom prozoru počne derati iz svega glasa i govoriti im gdje sam. Odnekud joj odgovore povici i kroz noć zazuje dva metka. Nisu me pogodili. Skočio sam u dvorište i šmugnuo na ulici. Sa svih su se strana prema zgradi slijevale sirene. Stotinjak metara od mene zaštekće automat.

Stojeći na pločniku, glasno sam se nasmijao. Donekle se i isplati biti glup, ali samo ako se pretjera. Ja sam bio suviše glup da bih shvatio da će tipovi što me čekaju u blizini stana krenuti za mnom i suviše glup da bih se sjetio da će im za petama biti momci iz Washingtona. Zacijelo je bio lijep prizor kad je započela bitka. To se moralo dogoditi. Mafija nije razbojnička banda, nego država u državi. A države imaju vojsku i ratuju.

Nevolja je u tom što bi, dok traje rat, vođa mogao pobjeći i imati dovoljno vremena da zemetne sebi trag. Izvadio sam bočicu iz džepa, pogledao je i bacio.

Ovaj vođa neće pobjeći. Neće otići nikamo, osim pod zemlju.

134

U uredu je bilo mračno. Kroz rupu koju sam napravio na staklu

unutra je curila voda. Za stolom nije bilo nikoga. Nije bilo lijepa smiješka ni izazovnih očiju. Znao sam gdje su spisi, pa sam izvukao fascikl. Osvijetlio sam ga šibicom. Dok sam ga gledao, štošta mi je u glavi sjelo na svoje mjesto. Vrativši u njega karticu, krenuo sam kroz sobe.

Jedna su vrata vodila prema stubama, prekrivenim sagom, po kojima se moglo nečujno hodati. Gore su bila opet vrata i stan. Izuo sam cipele, izvadio sitniš iz džepa i stavio ga na pod, te se počeo udaljavati od vrata ispod kojih se vidjelo svjetlo.

Samo je jedna soba bila zaključana, no takve mi brave nisu nikad stvarale teškoće. Ušao sam, tiho zatvorio vrata i zapalio upaljač.

Bila je privezana za stolac luđačkom košuljom, a noge su joj bile sputane. Preko usta je imala ljepljivu vrpcu; oko njih su se vidjeli crveni tragovi gdje su joj odljepljivali vrpcu kako bi je hranili ili ispitivali. Lice joj je bilo žućkasto i uplašeno, no oči vrlo žive. Nisu me mogle vidjeti iza upaljača, ali su me nijemo proklinjale.

- Zdravo, Velda - rekoh, i proklinjanje prestane. Oči mi nisu vjerovale dok nisam upaljačem obasjao svoje lice, a onda su ih zamutile suze. Odvezao sam konopac i luđačku košulju i podigao je na noge. Tijelo joj se grčevito treslo. Priljubila se uz mene i suzama mi navlažila lice. Stiskao sam je i milovao je po leđima, šapčući joj i uvjeravajući je da više nema razloga za strah. Potražih joj usta i okusih ih, oduševljen njenim zagrljajem i svim onim što mi je rekla ne progovorivši ni riječ. - Nije ti ništa? - pro-zborili kad sam napokon smogao.

- Noćas bih umrla. - Netko će te zamijeniti. - Sada? - Nećeš biti ovdje i vidjeti. - Pronašao sam u džepu ključ i gurnuo

joj ga u ruku. Dao sam joj i svoj novčanik i povukao je prema vratima. - Uzmi taksi i potraži policiju. Nađi Pata ako možeš. Na ključu je adresa. Uzmi ono što je u pretincu koji on otvara. Možeš li to učiniti?

- Zar ne bih mogla... - Rekao sam ti, potraži policiju. Gangsteri znaju sve. Ne smijemo

gubiti vrijeme... a što je još važnije, ne smijem izgubiti tebe. Razgovarat ćemo sutra.

- Sutra, Mike. - Ovo je ludo. Sve je ludo. Tek sam te pronašao, i već te opet šaljem

nekamo. K vragu, idi već jednom, dok se nisam predomislio! - Sutra, Mike - izusti ona i ponovo pruži ruke prema meni. Više

nije bila umorna. Tu ženu neću više nikad pustiti, mislio sam. Ona to još ne zna, ali sutra nećemo samo razgovarati. Želim je otkad sam je prvi put vidio. Sutra ću je uzeti. Onako kako bi joj bilo drago. Sutra će mi potpuno pripasti.

- Reci, Mike.

135

- Volim te, mačkice. Volim te više nego što sam slutio da mogu voljeti.

- I ja tebe volim, Mike. - Osmjehnula se. - Dakle, sutra. Kimnuo sam, otvorio vrata i naslonio se na dovratak. Pišući za stolom,

sijedi se muškarac naglo okrene. - Ako se ne varam, vi ste doktor Soberin - prozborih. To ga je tako zbunilo da sam uspio stići do sredine sobe prije nego što

je zavukao ruku u ladicu. Ščepao sam ga za zapešće baš kad je htio u mene uperiti pištolj. Ostavio sam mu pištolj u šaci i zavrnuo mu ruku tako da su se prsti počeli lomiti. Kad je htio kriknuti, prigušio sam taj glas zabivši mu lakat u usta. Razbio sam mu zube. Slomljeni su prsti stršali pod čudnim kutom. Odgurnuo sam ga od sebe, udario ga drškom pištolja postrance po glavi i gledao ga kako se ruši na stolac.

- Pronašao sam glavešinu - rekoh. - Glavnoga. - Doktor Soberin htjede kazati nešto, ali sam zatresao glavom. - Možete se smatrati mrtvim. Od ovog časa. Trebalo mi je mnogo vremena. Previše. - Kiselo sam se nasmijao sam sebi. - Čini mi se da sam već prestar za tu igru. Nisam brz kao nekoć. Prije bih pronašao rješenje čim bih malo razmislio. Uvijek postoji neka izdajnička sitnica, doktore. Nešto što strši. Ovaj put je ta sitnica bila pri dnu kartice koju je vaša tajnica ispunila na ime Berge Torn. Pitala ju je tko ju je poslao, a Berga je spomenula Williama Mista. Tajnica je napisala to ime na kartici. No, upleli ste se vi. Znali ste da bi mogla započeti istraga. Budući da niste htjeli ništa brisati na kartici i izazvati sumnju, izmislili ste ime koje se moglo pretipkati preko Mista tako da prekrije prijašnja slova. Ime “Wieton” se vrlo dobro slaže. Može se nešto zapaziti samo ako se gleda vrlo pažljivo.

Problijedio je kao mrtvac. Pokrije rukom usta ne bi li zaustavio krvarenje. Osjeti mučninu i počne povraćati. Šaka polomljenih prstiju doimala se nestvarno i sablasno.

- Nastojali ste se pošto-poto dokopati podatka koji je tajila Berga. Ono s lječilištem bilo vam je vrlo lukavo. Sve ste dobro smislili. Čak ste izabrali vrlo prikladno mjesto gdje ćete je obraditi. Žao mi je što sam vam pomrsio planove. Niste mi smjeli uništiti auto.

- Pa... dobili ste... - drugi - prozbori on gotovo djetinjasto. - Zadržat ću ga. Nisam nasjeo na onu psinu koju ste mi pripremili.

Eksploziv. Bila je to prava djetinjarija. - Iskrivio je lice kao da će zaplakati. Tiho je stenjao i njihao se naprijed-natrag.

- Ovaj put ću postupiti poput vas - rekoh. - Jedino mene ste se od početka bojali, jer sam sličan ljudima kojima zapovijedate. Neću razgovarati s vama. Poslije ću razmotriti sve pojedinosti. Poslije ću objasniti svoj postupak policiji. Poslije ću slušati prijekore zbog ovog što ću sad učiniti, ali baš me briga, doktore. Kao što rekoh, starim. Postalo mi je svejedno. - Šutio je. Tu je šutnju donio strah. Napokon ga je upoznao.

- Doktore... prozborih, te me pogledao. Ne, nije gledao mene nego pištolj. Velik otvor cijevi.

Dok je još gledao, pokazao sam mu što izlazi iz pištolja.

136

Doktoru Soberinu je ostalo samo jedno oko. Koraknuvši preko tijela, podigoh slušalicu. Nazvao sam policijsku

postaju i tražio Pata. Još se nije vratio. Zamolio sam da me spoje s drugim odjelom, te mi se javi čovjek kojeg sam tražio. Zatražih od njega podatke o mrtvoj plavuši, i on mi reče neka pričekam.

Javio se za minutu. - Našao sam podatke - progovori. - Utopila se. Što se tiče njenih

godina... - Preskočite te pojedinosti. Zanima me samo ime. - Dobro. Lily Carver. Upravo su iz Washingtona stigli otisci. Uzeli

su joj ih dok je radila u tvornici oružja. Zahvalio sam mu, prekinuo vezu i počeo okretati svoj kućni broj. - Ne trudi se, Mike - reče ona. - Ja sam ovdje. I bila je. Lijepa Lily, kose bijele poput snijega. Rumena usta su joj se smiješila.

Nekako drukčije nego prije, ali su se ipak smiješila. Tijelo joj je bilo splet oblina što su se micale i bujale pod lakom bijelom haljinom. Donijela je sa sobom oštar miris čistog alkohola.

Čarobna je Lily držala u ruci moj pištolj. Uzela ga je iz ormarića. - Zaboravio si mene, Mike. - Da, umalo sam zaboravio. - U oči joj se uvuče mržnja. Sve dublja. Pogotovu kad je opet

pogledala jedino oko na tijelu kraj stola. - Nisi to smio učiniti, Mike. - Nisam? - On je jedini znao istinu o meni. - S usana joj iščezne smiješak. -

Voljela sam ga. Znao je istinu o meni, ali mu ona nije smetala. Voljela sam ga, ništarijo! - Posljednje je riječi prosiktala.

Gledao sam je onako kao kad je prvi put uperila u mene oružje. - Dakako, voljela si ga toliko da si ubila Lily Carver i zauzela njeno

mjesto. Voljela si ga toliko da si nastojala ispraviti sve pogreške u njegovim zamislima. Voljela si ga toliko da si Bergu Torn gurnula u smrt i umalo učinila to i s Veldom. Voljela si ga toliko da nisi uvidjela da on voli samo moć i novac i da mu ti služiš samo za ostvarenje ciljeva. - Netremice sam je promatrao. - Lijepo si se uklopila u to - nastavih. - Jednom ti se osmjehnula sreća, a u svim drugim prilikama si bila vrlo lukava. Stigla si k Alu nakon Veldina odlaska, ali si je ipak uspjela uhvatiti. Nego, jesi li doznala zašto je umro Al? Razljutio se na njega prijatelj Billy Mist. Kad si ga nazvala i obavijestila ga da mu prijateljica nije onakva kakvom je smatra, Billy je shvatio što se dogodilo. Razbjesnio se i udesio svog druga. S vrlo prijaznim si se ljudima družila.

- Zaveži! - Vraga ću zavezati! Cijelo si se vrijeme lijepila za mene. Kidnula si

iz stana kad si pomislila da su me udesili, ali si se vratila doznavši da sam onu dvojicu naslonio na prometni znak. Djelovala si mi pred nosom, a ja nisam ništa naslutio. Upozorila si Billyja, pa je počeo spremati stvari za put

137

i namjeravao kidnuti iz grada. Kakav zaplet! Čak sam ti pokazao kako se može izići iz mog stana da te nitko ne prati. Zbog toga si se i uspjela pojaviti ovdje. Dobro, što će se sada dogoditi? Prihvatit ćeš opet svoj pravi identitet? Koješta? Petljala si se s njima, pa ćeš i umrijeti s njima. Iskorištavala si me kao pravu budalu, no tomu je sada kraj. Nisi danas prvi put uperila pištolj u mene, slatkice. Prošli put je sve bilo igra, no ja to nisam znao. Ipak, oduzet ću ti ga i ovaj put. Uostalom, kakvim me čovjekom smatraš?

Lice joj se promijeni kao da sam je pljusnuo. Za tren se vrati na njega onaj čudni izražaj.

- Opasan si, Mike. Opazih joj na licu što se priprema, ali je bila brža od mene. Pištolj joj

zariga plamen. U bok mi se zabije metak i okrene me u stranu. Obuzme me neobična vrtoglavica, imao sam dojam kao da padam kroz svemir, htio sam povratiti, ali više nisam imao snage za povraćanje.

Kad mi se pogled razbistrio, podigoh se na lakat. Osjećao sam prazninu u sebi. Preda mnom je bila smrt, no nisam mogao ništa poduzeti.

Lily se opet nasmiješi i polako mi uperi pištolj u želudac. Nasmije mi se, znajući da sam u iskušenju da pokušam posegnuti za pištoljem. Usta su mi se osušila i čeznuo sam za cigaretom. Da, mislio sam samo na cigaretu. Svatko ima prije smrti pravo povući nekoliko dimova. Pronašao sam prstima kutiju, nespretno izvadio iz nje cigaretu i stavio je u usta. Gotovo je i nisam osjećao između usana.

- Nisi ga smio ubiti - ponovo će Lily. Posegnuh za upaljačem. To više neće dugo trajati. Osjećao sam da

slabim. Sve teže sam je čuo. Još samo jedan hitac. Brzo će se to završiti. - Mike... Otvorih oči. Bila je jak, prodoran miris. Vrlo jak. No još zgodna. Učinilo mi se da te gotovo volim. Da te volim više nego... njega. No

nisam te zavoljela, Mike. On me prihvaćao onakvu kakva jesam. Dao mi je barem život nakon ... onog što se dogodilo. Bio je liječnik. A ja pacijent. Voljela sam ga. Tebi bih se gadila. Vidim ti oči, Mike. U njima bi se pojavila odvratnost. - Gledala me. - I on je bio opasan, Mike... ali ne poput tebe. Ti si još gori. Opasan si, vrlo opasan, ali bi osjetio gađenje. Pogledaj me, Mike! Bi li me sad htio poljubiti? Prije si htio. Bi li htio sad? Ja sam željela da me poljubiš... ti to znaš, je li? Bojala sam se dopustiti da me i dotakneš. Htio si me poljubiti... pa me i poljubi.

Zavukla je prste pod pojas haljine i razvezala ga. Polako rastvori haljinu ... i najednom sam vidio kakva je zapravo. Osjetih još jaču želju za povraćanjem nego prije. Počeo mi se dizati želudac.

Bila je prava nakaza. Od koljena do vrata nije imala kože, već se vidjelo samo naborano crveno meso. Najradije bih bio zažmirio.

Iz usta mi umalo ispadne cigareta. U ruci mi se tresao upaljač, ali sam ga ipak uspio nekako otvoriti.

- Unakazila me vatra, Mike. Misliš li i sada da sam zgodna? Suludo se nasmije. Kleknuvši i nagnuvši se naprijed, gurne mi cijev

pištolja u trbuh.

138

- Umrijet ćeš - nastavi - ali najprije učini ono. Daj mi poljubac smrti...

S usana joj nije silazio smiješak dok mi se približavala. Usta me još nisu dotaknula kad sam palcem zapalio upaljač.

U tom času planuše rumeni jezičci. Kriknula je, izbezumljena od straha i pretvorivši se u vatreno klupko, počela se valjati po podu, dok su joj plavkasti alkoholni plamičci proždirali bijelu kosu i dok joj se tijelo grčilo u samrtnim patnjama.

Pogledao sam u stranu. Vrata su zatvorena, ali možda ću se ipak dovući do njih.

www.CroWarez.org

www.BosnaUnited.net