1

2

WILLIAM DIETRICH

Ethan Gage – 1

NAPOLEONOVE PIRAMIDE

William Dietrich

Napoleon's Pyramids

To my daughter Lisa

MMXIII

3

Što je Bog ? Bog je duljina, širina, visina i dubina. Sv. Bernard iz Clairvauxa Marta 1798. godine, Napoleon je započeo ekspediciju koja je za cilj imala

osvajanje Egipta, tadašnju provinciju Otomanskog carstva. Napoleon je tom prilikom u svoju ekspediciju uključio i naučnike koji su udarili temelje novoj nauci - egiptologiji. Priča koja spaja nevjerovatna iskustva, vojnu i političku istoriju, masonska predanja, biblijska proučavanja i mistične špekulacije o drevnom Egiptu...

Koje se mistične tajne kriju pod Velikim piramidama? Putujući sa ambicioznom Napoleonovom ekspedicijom, jedan američki avanturista uz pomoć tajanstvenog medaljona rješava zagonetku staru pet hiljada godina...

Jedne večeri, Itan Gejdž na kocki dobija drevni - a možda i ukleti - medaljon. Ispostavlja se da je taj medaljon, prekriven naizgled nerazumljivim simbolima, možda povezan sa tajnom o masonima...

4

5

Sve je počelo s mojom srećom na kartama. Zbog nje sam upao u nevolje i krenuo u suludi pohod koji mi je izgledao kao izlaz iz nevolja. Osvojio sam dranguliju i to me zamalo stajalo glave, pa stoga dobro pazite. Kocka je porok.

K tome je privlačan oblik društvene zabave, prirodan, rekao bih, poput disanja. Nije li i samo rođenje nalik bačenoj kocki koja određuje da će jedno novorođenče postati seljakom a drugo kraljem? Po okončanju Francuske revolucije ulozi su se jednostavno povisili: ambiciozni odvjetnici vladali su kao privremeni diktatori, dok je jadni kralj Luj ostao bez glave. Tijekom Vladavine terora, već je i sam život, zbog užasa giljotine, postao pitanjem slučaja. A onda se nakon Robespierreove smrti pojavilo pravo ludilo olakšanja: srećom opijeni parovi plesali su po grobnicama na groblju St. Sulpice, plesali novi njemački ples valcer. Danas, četiri godine kasnije, nacija je utonula u rat, korumpiranost i traženje užitaka. Neugledno sivilo ustuknulo je pred blistavim odorama, skromnost pred decolletage1, a poharane vile pretvorile su se u intelektualne salone i zavodničke sobe. Ako je plemstvo i dalje nepoželjno, revolucionarno bogatstvo stvara novu aristokraciju. Prava klika samoproglašenih "čudesnih žena" paradira Parizom i razmeće se "drskom raskoši usred teškog jada javnosti". Na pojedinim balovima sudionici se izruguju giljotini i dame na njima oko vrata nose crvenu vrpcu. U gradu djeluje četiri tisuće kockarnica. Neke među njima toliko su siromašne da gosti sami donose sklopive stolice, dok su druge toliko raskošne da se hors d'oeuvre2 poslužuje na posvećenome pladnju i da je nužnik smješten unutra.

1 decolletage - (franc.) dekoltei - nap. prev 2 hors d'oeuvre - (franc.) zakuska - nap. prev

6

Amerikanci s kojima se dopisujem i jedno i drugo smatraju skandaloznim. Kocke i karte samo lete: creps, trente-et-un, pharaon, biribi. Vojske za to vrijeme gaze francusku granicu, inflacija neobuzdano hara, a u napuštenim dvorištima Versaillesa raste korov. Stoga je riskiranje imovine u traženju devetke u igri chemin de fer3 izgledalo jednako prirodno i nepromišljeno kao i sam život. Kako sam mogao znati da će me kocka dovesti do Bonapartea?

Da sam bio sklon praznovjerju, možda mi ne bi promakla činjenica da je 13 - travnja 1798. bio petak. No revolucionarnim Parizom vladalo je proljeće, a to je značilo da je prema novome kalendaru koji je izdao Direktorij bio dvadeset četvrti dan mjeseca germinala4, Šeste godine, a do sljedećeg dana predviđenog za odmor preostalo je još šest, a ne dva dana. Je li ijedna reforma bila uzaludnija? Vlada je arogantno odbacila kršćansku tradiciju, a to znači da tjedan traje deset, a ne sedam dana. Namjera je revizionističkih zahvata papinski kalendar zamijeniti jednoobraznom alternativom s dvanaest mjeseci po trideset dana, utemeljenom na sustavu kakav se koristio u drevnome Egiptu. Tijekom sumorne 1793. - same su Biblije poderane i iskorištene za topovske umetke, a biblijski je tjedan sad giljotiniran i svaki mjesec podijeljen na tri dekade od po deset dana, pri čemu godina počinje za jesenske ravnodnevnice, a pet-šest blagdana pridodano je kako bi se takav idealizam uravnotežio s kruženjem Zemlje oko Sunca. Ne zaustavljajući se samo na uređivanju kalendara, vlada je uvela i novi metrički sustav. Neki predlažu i da se svaki dan podijeli točno na 100.000 sekunda. Razum i samo razum! Zbog toga svima, čak i meni - kao znanstvenome amateru, istraživaču elektriciteta, poduzetniku, vršnome strijelcu i demokratskome idealistu - nedostaju nedjelje. Novi je kalendar svojevrsni logični sustav koji su nametnuli pronicljivi ljudi, sustav koji se, međutim, uopće ne obazire na navike, emocije i čovjekovu prirodu, te tako najavljuje propast Revolucije.

3 Chemin de fer - (franc.) igra blek - džek - nap. prev 4 Germinal - sedmi mesec republikanskog kalendara - nap. prev

7

Čini vam se da zvučim proročanski? Iskreno govoreći, tada se još nisam bio naviknuo da o javnome mnijenju razmišljam toliko proračunato. Tome će me naučiti Napoleon.

Ne, misli su mi bile koncentrirane na karte. Da sam bio posvećen prirodi, možda bih izišao iz salona i uživao u prvim crvenim i zelenim pupoljcima, možda promatrao djeve u Tuileriesu, ili u najmanju ruku bludnice u Bulonjskoj šumi. No ja sam odabrao kartaške blagodati Pariza, tog veličanstvenog i prljavog grada parfema i zagađenog zraka, velebnih spomenika i kala. Moje su proljeće obasjavale svijeće, a moje cvijeće bile kurtizane toliko opasno postavljenih dekoltea da su njihovi dvojni aduti neprestano bili na rubu bijega iz okova, a moje društvo nova demokracija političara i vojnika, svrgnutog plemstva i trgovaca novostečenog bogatstva - sve odreda samo građani.

A ja, Ethan Gage, u salonima sam bio američki predstavnik pionirske demokracije. Određeni status imao sam zahvaljujući tome što sam nekoć surađivao s velikim i već pokojnim Benjaminom Franklinom. Od njega sam o elektricitetu naučio dovoljno da društvene skupove zabavljam vrteći cilindar i tako naboj izazvan trenjem prenosim na ruke ljepših pripadnica društva, a zatim muškarce izazovem da iskušaju doslovce šokantni poljubac. Bio sam pomalo slavan i zahvaljujući demonstraciji preciznosti u služenju američkom puškom dugačke cijevi: s udaljenosti od dvjesto koraka šest puta pogodio sam kositreni tanjur, a uz malo sreće s pedeset koraka načinio pravu perjanicu od kape jednog skeptičnog generala. Primao sam skroman prihod za pokušaje stvaranja određenih veza između ratom zahvaćene Francuske i svoje vlastite neutralne zemlje u povojima, što je bilo vraški teško zbog navike revolucionara da prisvajaju američke brodove. U svemu tome nisam imao osobitog cilja i svrhe, osim zabave u svakodnevnome životu: bio sam jedan od onih srdačno nestalnih samaca koji iščekuju početak budućnosti. Jednako tako, nisam imao dovoljno prihoda da se uzdržavam u Parizu zahvaćenom inflacijom.

Stoga sam prihode pokušao uvećati uz pomoć sreće. Naša je domaćica bila promišljeno zagonetna madame d'Liberte, jedna od onih

8

poduzetnih žena, obilježenih ljepotom i ambicijom, koje su izronile iz revolucionarne anarhije i očaravale duhom i voljom. Tko bi pomislio da žene mogu biti toliko ambiciozne, toliko pronicljive, toliko privlačne?

Izdavala je naloge poput nesmiljenog narednika, ali je i usto uspjela pokupiti najnoviju modu, sklonost klasičnim haljinama koje su naglašavale njezinu ženstvenu privlačnost, tkaninama toliko prozračnima da je pažljivo oko moglo nazrijeti i tamni trokut usmjeren prema njezinu Venerinu brežuljku. Bradavice su provirivale preko gornjeg ruba poput vojnika koji gledaju iz rova, narumenjene za slučaj da nam nekako promakne njihova smjelost. Jedna druga mademoiselle imala je posve otkrivene grudi, nalik voću koje visi s grane. Je li onda neobično što sam se izložio opasnosti povratka u Pariz? Tko ne bi volio prijestolnicu u kojoj je triput više vinara nego pekara? Ne želeći da ih žene toliko zasjene, pojedini paunovi muškoga spola nosili su marame koje su im se dizale i do donje usne, frakove koji su se straga spuštali i do koljena, lagane cipele ugodne poput mačjih šapa, te blistave zlatne naušnice.

"Vašu ljepotu nadmašuje jedino vaša pamet", rekao je jedan pijani gost trgovac umjetninama po imenu Pierre Cannard, obraćajući se madame kad mu je zabranila konjak. Na taj način kaznila ga je jer je prolio piće po tek nabavljenom orijentalnome sagu koji je preplatila upropaštenim rojalistima ne bi li nekako došla do onog pohabanog izgleda koji nije moguće oponašati, a koji tako rječito govori o škrtome naslijeđu bogataša.

"Komplimentima nećemo očistiti moj sag, monsieur." Cannard se odmah uhvatio za srce. "A vašu pamet zasjenjuje još

samo vaša snaga, snagu tvrdokornost, a tvrdokornost vaša okrutnost. Za mene više nema konjaka? Uz takvu žensku nepopustljivost mogu kupovati alkohol i od nekog muškarca!"

Ona je samo prijezirno otpuhnula. "Kao da slušam našeg najnovijeg vojnog junaka."

"Mislite na mladog generala Bonapartea?" "Ah ta korzikanska svinja."

9

Kad je genijalna Germaine de Stael tog drskog i ambicioznog čovjeka upitala kakvu ženu najviše cijeni, Bonaparte je odgovorio: 'Onu koja se najbolje brine o domaćinstvu.'"

Svi su se nasmijali. "Svaka čast!" uskliknuo je Cannard. "Kao Talijan dobro zna gdje je mjesto ženi!"

"Ona je stoga pokušala još jednom, upitala koja je uopće najistaknutija među ženama. A gad je odgovorio: 'Ona koja rodi najviše djece.'"

Svi smo prasnuli u smijeh, a taj gromoglasni smijeh otkrivao je nelagodu koju smo osjećali. Doista, koja je ženina uloga u revolucionarnome društvu? Žene su dobile prava, čak i na razvod, no Napoleon koji je tek stekao određenu slavu nesumnjivo je tek jedan od milijuna reakcionara koji bi više voljeli da se sve vrati na staro. Gdje je u tom društvu uopće mjesto muškarcu? Kakve veze racionalnost ima sa seksom i ljubavlju, tim velikim francuskim strastima? Kakve veze znanost ima s ljubavlju, ili jednakost s ambicijama, sloboda s osvajanjima? Šeste godine svi smo još tapkali u mraku.

Madame d'Liberte smjestila se na prvome katu iznad prodavaonice ženskih šešira, prostor namjestila zahvaljujući posudbama, te ga otvorila toliko žurno da se uz miris kolonjske vodice i duhana osjećao i miris ljepila za tapete. Na kaučima su se parovi mogli grliti. Baršunasti zastori poticali su na osjetilne doživljaje. Novi glasovir, daleko pomodniji od aristokratskog čembala, osiguravao je mješavinu simfonijskih i domoljubnih melodija. Profesionalni kockari, dame za užitak, časnici na dopustu, trgovci koji nastoje ostaviti dojam na one koji ogovaraju, spisatelji, tek odnedavno pompozni birokrati, doušnici, žene u potrazi za strateškim brakom, upropašteni nasljednici... bilo je ondje predstavnika svih skupina. Među onima koji su se okupili oko djelitelja karata bili su i političar koji je još samo godinu i pol ranije čamio u zatvoru, pukovnik koji je ostao bez ruke tijekom revolucionarnog osvajanja Belgije, trgovac vinom koji se obogatio opskrbljujući restorane koje su otvorili nekadašnji kuhari u velikim

10

aristokratskim kućama, te jedan kapetan iz Bonaparteove Talijanske armije koji je plijen trošio jednako brzo kao što je do njega i dolazio.

I ja. Ja sam tijekom njegove posljednje tri godine u Parizu, neposredno uoči izbijanja Francuske revolucije, bio Franklinov tajnik. Vratio sam se u Ameriku i malo sudjelovao u pustolovinama povezanima s trgovinom krznom, na vrhuncu Vladavine terora živio kao transportni agent u Londonu i New Yorku, a sad sam se vratio u Pariz nadajući se da će mi tečni francuski pomoći da s Direktorijem zaključim ugovore o drvenoj gradi, konoplji i duhanu.

U vrijeme rata uvijek postoje izgledi da se čovjek obogati. Nadao sam se i da ću steći ugled kao "električar" - bila je to posve nova, egzotična riječ - i kao čovjek koji nastavlja tragom Franklinove znatiželje u vezi s masonskim zagonetkama. Neizravno je spominjao da bi mogle imati i praktičnu primjenu. Neki su, štoviše, tvrdili da su i same Sjedinjene Države utemeljili masoni, zbog nekog tajnog, još neotkrivenog cilja, te da je pred našom nacijom velika misija. Nažalost, masonska tradicija iziskivala je naporne korake u smjeru podizanja stupnja upućenosti. Britanska blokada ometala je moje trgovačke planove.

A Revolucija ipak nije promijenila jedno: veličinu i agilnost neumoljive francuske birokracije: bilo je vrlo lako doći do publike, ali nemoguće doći do odgovora. Tako sam između raznih razgovora imao obilje vremena za druge aktivnosti, poput kockanja.

Bio je to ugodan način za kraćenje večeri. Vino je bilo dobro, sirevi izvrsni, a pod svjetlom svijeća svako je muško lice izgledalo skladno i odlučno, a svaka žena bila ljepotica.

Tog petka, trinaestog u mjesecu, moj se problem sastojao ne u činjenici da sam gubio, nego da sam dobivao. U to su vrijeme revolucionarni assignats i mandats5 već bili bezvrijedni, obično papirnato smeće i raritetni primjerci. Tako se moja hrpa sastojala ne samo od zlatnih i srebrnih franaka, nego je na njoj bio i jedan rubin.

5 Assignats i mandats – vrednosni papiri

11

Zatim vlasnički list napuštenog imanja u Bordeauxu koje nisam kanio posjetiti prije nego što ga proslijedim nekom drugome, te drvenih žetona dobivenih u znak obećanja: od nekoga ću dobiti pošten obrok, od nekog bocu, od nekoga ženu. Na mojoj strani zelenog pusta našlo se čak i nekoliko zabranjenih zlatnih dukata. Imao sam toliko sreće da me pukovnik optužio da mu želim uzeti i drugu ruku, trgovac vinom tužio se da me ne može posve napiti, dok je političara zanimalo koga sam to potkupio.

"Jednostavno brojim na engleskome", pokušavao sam sve okrenuti na šalu, no šala baš i nije uspjela, jer se Bonaparte, vrativši se sa slavodobitnih pohoda na sjeveru Italije, navodno spremao napasti upravo Englesku. Bio se utaborio negdje u Bretanji, i ondje zagledan u kišu pokušavao snagom volje nekako rastjerati britansku ratnu mornaricu.

Kapetan je izvukao kartu, još malo razmišljao, a zatim se zarumenio, bojom kože pokazujući kako razmišlja. To me podsjetilo na priču o odrubljenoj glavi Charlotte Corday, koja se navodno zacrvenjela od prijezira i ogorčenosti kad ju je krvnik pljusnuo pred okupljenom masom. Sve otada vode se znanstvene rasprave o točnome trenutku kad nastupa smrt, a dr. Xavier Bichat čak je odnosio leševe s giljotine i pokušavao im elektricitetom reanimirati mišiće, onako kako je to Talijan Galvani radio sa žabama. Kapetan je htio udvostručiti okladu, ali mučila ga je prazna kesa.

"Ovaj mi je Amerikanac odnio sav novac!" Ja sam u tom trenutku dijelio karte, pa me pogledao.

"Mala pozajmica, gospodine, za plemenitog vojnika." Nikako nisam imao volje financirati kartaški rat s kockarom

uzbuđenim zbog karata koje je dobio. "Svakom opreznom bankaru treba i određeno jamstvo." "Što hoćete, mog konja?" "Konj mi u Parizu ne treba." "Pištolje, sablju?" "Molim vas, nikako ne bih htio sudjelovati u vašem poniženju."

12

Zlovoljno je zašutio, ponovno pogledavajući u karte koje je držao u ruci. A onda mu je nešto sinulo. Takvo nadahnuće svima u neposrednoj okolici donosi samo nedaće.

"Moj medaljon!" "Kako, molim?" Izvukao je veliki masivni privjesak koji mu je dotada skriven visio

ispod košulje. Bila je to zlatna okrugla pločica, probušena i ukrašena neobičnim linijama i rupicama, uz dvije dugačke "ruke", nalik na grančice, koje su visjele ispod samog medaljona. Doimao se neprofinjenim i grubo sklepanim, kao da je nastao na nakovnju boga Thora. "Pronašao sam ga u Italiji. Pogledajte samo koliko je težak i star! Tamničar od kojeg sam ga uzeo rekao je da je pripadao samoj Kleopatri!"

"Poznavao ju je?" upitao sam ironično. "Rekao mu je grof Cagliostro!" To me već zaintrigiralo. "Cagliostro?" Taj glasoviti iscjelitelj, alkemičar i bogohulnik, nekoć

miljenik europskih dvorova, bio je zatočen u papinskoj utvrdi San Leo, a 1795. umro je od ludila. Revolucionarna vojska prošle je godine zauzela utvrdu. Alkemičareva umiješanost u aferu s ogrlicom prije više od deset godina ubrzala je revolucionarna zbivanja jer je zbog tog događaja monarhija u očima javnosti ostavila dojam pohlepe i lakoumnosti. Marija Antoaneta tog je čovjeka prezirala, nazivajući ga prevarantom.

"Grof je tim medaljonom pokušao podmititi čuvare i pobjeći", nastavio je kapetan. "Čuvar ga je jednostavno prisvojio, a kad smo mi zauzeli utvrdu, ja sam mu ga oduzeo. Moguće je da ima nepoznatu moć i vrlo je star, tako se iz ruke u ruku prenosio stoljećima. Prodat ću vam ga za..." - načas je pogledao moju hrpu - "tisuću srebrnih franaka."

"Kapetane, bit će da se šalite. Maleni je ukras zanimljiv, ali..." "Potječe iz Egipta, rekao mi je čuvar! Ima svetu moć!" "Iz Egipta, kažete?" Netko se oglasio kao da prede neka velika

mačka. Bio je to profinjeni glas osobe koja se dokono zabavlja. Podigao

13

sam pogled i ugledao grofa Alessandra Silana, aristokrata francusko-talijanskog podrijetla kojem je Revolucija odnijela čitav imetak i za kojeg se govorkalo da pokušava steći novo bogatstvo pretvarajući se u demokrata, marljivo odrađujući mutne poslove u diplomatskim spletkama. Prema glasinama, Silano je bio produžena ruka samog tek nedavno rehabilitiranog Tallevranda, ponovno francuskog ministra vanjskih poslova. Tvrdio je i da se bavi proučavanjem tajna starina, po uzoru na Cagliostra, Kolmera i Saint-Germaina. Neki su šaputali da je njegova rehabilitacija u vladinim krugovima dijelom plod crne magije. Uživao je u takvim misterijama, blefirao na kartama tvrdeći da sreću potpomaže magijom. I unatoč tome, gubio je podjednako često kao i dobivao, pa nitko nije znao koliko ga ozbiljno treba shvaćati.

"Da, grofe", odgovorio je kapetan. "Barem biste vi trebali uvidjeti njegovu vrijednost."

"Doista?" Uobičajeno usporenim i skladnim pokretima sjeo je za naš stol, smrknutih snažnih crta lica, senzualnih usana, tamnih očiju i gustih obrva, zgodan poput Pana. Kao i onaj glasoviti hipnotičar Mesmer, opčinjao je žene.

"Mislim na vaš položaj u Egipatskome masonskom obredu6." Silano kimne. "I vrijeme koje sam proveo na školovanju u Egiptu. Vi ste kapetan

Bellaird, nije li tako?" "Poznajete me, monsieur?" "Znam da ste na glasu kao odvažan i plemenit vojnik. Pomno sam

pratio izvještaje iz Italije. Udijelite li mi čast poznanstva, pridružit ću se partiji." Kapetanu su te riječi laskale.

"Apsolutno." Silano je sjeo, a žene su se odmah okupile, privučene činjenicom da

je bio na glasu kao izniman ljubavnik, majstor za dvoboje, kockar i uhoda.

6 Egipatsko masonstvo, primjena tajanstvenih sila prirode, koje je osnovao Giuseppe

Balsamo - grof Cagliostro, ali je tvrdio da je znanje o masonstvu, naučio je iz rukopisa Johna Crafta kupljenog u Londonu

14

Općenito se držalo i da se pridržava zasada diskreditiranog Cagliostrova egipatskog obreda, odnosno pravila masonskih loža koje primaju i članice, a ne samo članove. Te heretične lože bavile su se raznoraznim okultnim postupcima, a izobilje sočnih priča govorilo je o mračnim obredima, orgijama nagih sudionika i šokantnim žrtvovanjima. Od svega je istinita bila možda desetina. Ipak, smatralo se da je Egipat izvor drevne mudrosti, a više je mistika tvrdilo da je za hodočašća u toj zemlji otkrilo moćne tajne. Zbog toga su starine iz te zemlje, zatvorene za većinu Europljana otkako su je jedanaest stoljeća ranije osvojili Arapi, bile u modi. Silano je navodno studirao u Kairu, u vrijeme prije no što su vladajući Mameluci počeli progoniti trgovce i učenjake.

Kapetan je željno kimao, želeći učvrstiti Silanovo zanimanje. "Čuvar mi je rekao da bi ovi krakovi na donjoj strani mogli

pokazivati gdje leži velika moć! Učen čovjek poput vas, grofe, iz toga bi mogao nešto izvući."

"Ili platiti običnu glupost. Dopustite da vidim." Kapetan podigne medaljon i skine ga s vrata.

"Pogledajte kako je neobičan." Silano uzme medaljon, pritom pokazujući duge, snažne prste

vještog mačevaoca, te ga stane okretati, kako bi dobro proučio obje strane. Pločica je bila malo veća od vafla.

"Nije dovoljno lijep za Kleopatru." Kad ga je prinio svijeći, svjetlo je bljesnulo u otvorima. Urezana brazda prelazila je preko kruga. "Odakle znate da je iz Egipta? Po izgledu, mogao bi biti bilo od kuda: asirski, aztečki, kineski, čak i talijanski."

"Ne, ne, star je tisućama godina! Jedan Ciganin rekao mi je da ga tražim u San Leu, gdje je umro Cagliostro. Premda neki kažu da je i dalje na životu, da je guru u Indiji."

"Ciganin. Kleopatra." Silano polaganim pokretom vrati medaljon. "Monsieur, trebali biste pisati kazališne predstave. Za medaljon ću vam dati dvije stotine srebrnih franaka."

"Dvije stotine!"

15

Plemić slegne ramenima, ne odvajajući pogled od medaljona. Zaintrigiralo me to Silanovo zanimanje.

"Rekli ste da ćete ga prodati meni." Kapetan kimne, već u nadi da smo nas dvojica zagrizli mamac. "Apsolutno! Potječe od faraona koji je možda mučio Mojsija!" "Dat ću vam tri stotine." "A ja dajem pet stotina", reče Silano. Svi mi želimo što želi netko drugi. "Nudim sedam stotina pedeset",

rekoh. Kapetan je pogledavao čas mene, čas drugog ponuditelja. "Sedamsto pedeset i ovaj assignat na tisuću livra", dodah. "A to znači sedamsto pedeset i nešto toliko bezvrijedno, izjedeno

inflacijom da time može lijepo obrisati stražnjicu", usprotivi se Silano. "Kapetane, dajem vam tisuću."

Do tražene cijene došao je toliko brzo da je vojnik već počeo sumnjičavo pogledavati. Kao i ja, pitao se zašto se grof toliko zanima za medaljon. Novčana vrijednost daleko je nadmašila vrijednost čistog zlata. Činilo se da bi ga već najradije spremio pod košulju.

"Meni ste ga već ponudili za tisuću", rekoh. "Kao častan čovjek, ili obavite transakciju, ili napustite igru. Platit ću puni iznos i za manje od sata u igri ga ponovno izvući od vas."

To je već bio pravi izazov. "Dogovoreno", reče on, vojnik koji brani svoja načela. "Ovaj i još

nekoliko krugova, pa ću ja ponovno postati vlasnikom medaljona!" Silano beznadno uzdahne zbog te affaire d'honneur7. "Podijelite mi

barem karte." Iznenadilo me što je tako lako odustao. Možda je samo htio pomoći kapetanu podizanjem cijene, a time i smanjivanjem moje hrpe. Ili je bio uvjeren da do medaljona može doći za stolom.

Ako je to bio slučaj, onda se razočarao. Jednostavno nisam mogao izgubiti. Vojnik je vukao preko 21, a zatim izgubio još tri dijeljenja, ulažući unatoč vrlo malim izgledima, odviše lijen da prati koliko je jakih već podijeljeno. "Dovraga", promumljao je na koncu.

7 affaire d'honneur - častan postupak

16

"Prati vas vraška sreća. Toliko sam opelješen da ću se morati vratiti ratovanju."

"Barem nećete morati razmišljati." Objesio sam medaljon oko vrata, dok se vojnik zlovoljno mrštio, pa sam ustao da uzmem čašu i pokažem plijen damama, poput predmeta kupljenog na seoskome sajmu. Nakon što sam se zagrlio s nekoliko njih, metalni mi je privjesak počeo sve više smetati, pa sam ga spremio u košulju.U jednom trenutku prišao mi je Silano. "Vi ste Franklinov čovjek, zar ne?"

"Imao sam čast služiti tom državniku." "U tom ćete slučaju možda cijeniti moj intelektualni interes.

Skupljam starine. I dalje sam spreman otkupiti medaljon." Nažalost, kurtizana dražesna imena Minette, odnosno Mačkica, već

mi je došapnula koliko joj je zgodan moj privjesak. "Cijenim vašu ponudu, monsieur, ali o drevnoj povijesti kanim raspravljati u odajama jedne dame." Minette je već bila pošla ugrijati stan.

"To je posve razumljivo. Ipak, smijem li reći da bi vam bio potrebniji pravi stručnjak? Medaljon ima vrlo zanimljiv oblik, s intrigantim oznakama. Ljudi koji su proučavali drevno umijeće..."

"Cijene to koliko mi je predmet koji sam tek stekao dragocjen." On se nagne prema meni. "Monsieur, moram biti krajnje uporan.

Platit ću vam dvostruko više." Ta mi se ustrajnost nije dopala. Njegovo nadmeno držanje vrijeđalo je moj američki senzibilitet.

Osim toga, ako se Silano tako želi domoći medaljona, bit će da vrijedi još i više. "A ja bih molio da prihvatite da sam pravedno došao do medaljona, te da mi moja pomoćnica, koja također ima vrlo zanimljiv oblik, pruži upravo onakvo stručno znanje kakvo mi treba." Prije nego što je stigao nešto reći, naklonio sam se i udaljio.

Zaustavio me kapetan, koji je sad već bio pijan. "Nije mudro odbiti Silana." "Mislio sam da je medaljon silno vrijedan, barem prema riječima

onog vašeg Ciganina i papinskog tamničara..." Časnik se zlobno nasmiješi.

"Oni su mi rekli i da je medaljon uklet."

17

Bio je to bijedan pokušaj verbalne osvete. Naklonio sam se dami i izišao u noć koja je bila još mračnija zbog novog industrijskog dima toga doba. Na zapadu se vidio crveni sjaj pogona u pariškim predgrađima koji su se sve brže širili, kao vjesnik mehaniziranijeg razdoblja u bliskoj budućnosti. Nosač fenjera stajao je kraj vrata i nadao se angažmanu, a ja sam samome sebi morao čestitati na tome što me sreća i dalje prati.

Crte njegova lica zaklanjao je plašt s kapuljačom, no primijetio sam da je boja kože tamnija no u Europljana. Marokanac, zaključio sam, u potrazi za jednostavnim zaposlenjem do kakvog useljenik jedino i može doći. Blago se naklonio i progovorio arapskim naglaskom.

"Izgledate mi kao pravi sretnik, monsieur." "Očekuje me još veća sreća. Volio bih da me odvedete do mog stana,

a zatim na adresu jedne dame." "Dva franka?" "Tri, ako uspijemo zaobići lokvice." Kako je divno pobjeđivati. Svjetlo je bilo nužno budući da je revolucija izazvala veliku

gorljivost prema svemu, osim prema čišćenju ulica i popravljanju kamenih kocaka. Odvodi su bili začepljeni, ulične svjetiljke tek napola upaljene, dok su se rupe u ulicama ustrajno širile. Situaciju je otežavalo i to što je nova vlast više od tisuću ulica nazvala po revolucionarnim junacima, pa su se svi neprestance gubili. Vodič je tako hodao ispred mene, a svjetiljka je visjela s motke koju je držao objema rukama. Primijetio sam da je taj štap bogato ukrašen rezbarijama, strana oblikovanih radi lakšeg držanja i čvora na vrhu, s kojeg je visjela svjetiljka, a koji je izgledao kao zmijska glava. Gmaz je u ustima držao ručicu svjetiljke. Rukotvorina, zaključio sam, iz vodičeve domovine.

18

Prvo sam otišao u svoj stan, kako bih na tajno mjesto spremio veći dio osvojenoga. Znao sam da cijeli plijen nikako ne bi bilo dobro odnijeti u sobu prostitutke, a s obzirom na opće zanimanje, zaključio sam da je najbolje sakriti i medaljon. Trebalo mi je nekoliko minuta da odlučim kamo ga staviti, dok me vodič sa svjetiljkom čekao vani. Potom smo mračnim pariškim ulicama otišli kod Minette.

Sami je grad, premda je po veličini i sjaju i dalje bio veličanstven, postao nalik ženama kad dosegnu određenu dob i kad je najbolje u njih se ne zagledavati odviše pomno. Raskošne stare kuće bile su zatvorene daskama. Palača Tuileries zaključane ograde i prazna, mračnih prozora nalik dupljama koje ne vide. Samostani su se urušavali, crkve bile zatvorene, a činilo se da još od pada Bastille nitko nije ništa svježe obojao. Osim što je napunila džepove generalima i političarima, revolucija je katastrofalno djelovala na gospodarstvo, barem koliko sam ja uspio utvrditi. Rijetki su se Francuzi usudili glasno potužiti, jer vlade uglavnom znaju braniti vlastite pogreške. Sam Bonaparte, tada malo poznati topnički časnik, kartečama je ugušio posljednji ustanak reakcionara i tako zaradio promaknuće.

Prošli smo pokraj mjesta na kojem se nekoć nalazila Bastille. Od zauzimanja tog zatvora i oslobađanja zatvorenika, nova je vlast smaknula dvadeset pet tisuća ljudi, deset puta više nego što je bilo odbjeglih zatvorenika, a umjesto nje izgrađeno je pedeset sedam novih zatvora. Bez imalo smisla za ironiju, mjesto na kojem se nekoć nalazila Bastille ipak je nosilo oznaku "izvora obnove": Iziđe na prijestolju kojoj je iz grudi, kad je naprava radila, izbijala voda. U daljini sam vidio zvonike crkve Notre Dame, preimenovane u Hram razuma, navodno izgrađene na mjestu rimskoga hrama posvećenog istoj egipatskoj božici. Jesam li trebao nešto naslutiti? Nažalost, tek rijetko uočavamo ono što bismo trebali vidjeti. Kad sam platio vodiču, baš se i nisam obazirao na činjenicu da je, kad sam ušao, pred ulazom ostao još trenutak predugo.

Uspeo sam se škripavim drvenim stubama koje su vonjale po mokraći i došao do Minetteina stana. Nalazio se na nepopularnom drugome katu, neposredno ispod potkrovlja u kojem su obitavale

19

sluškinje i umjetnici. Zahvaljujući toj visini zaključio sam koliko je skroman uspjeh njezine profesije, kojoj je revolucionarno gospodarstvo naškodilo gotovo koliko i vlasuljarima i majstorima za pozlatu. Minette je bila upalila samo jednu svijeću, a njezino se svjetlo odražavalo na površini bakrene zdjele u kojoj je oprala bedra. Na sebi je imala jednostavnu bijelu košulju, odvezanih vrpca pri vrhu, u želji da potakne na daljnje istraživanje. Prišla mi je s poljupcem, daha ispunjena mirisom vina i likoricije.

"Donio si mi moj poklončić?" Privukao sam je i priljubio uz hlače. "Trebala bi ga osjetiti." "Ne." Napučivši usne, položila je dlan na moja prsa. "Ovdje, kod

srca." Prstima je tražila mjesto na kojem je medaljon trebao počivati na mojoj koži, okrugla pločica i dva kraka koja se pružaju prema dolje, a sve na zlatnome lančiću. "Htjela sam ga nositi za tebe."

"Pa da nas netko izbode?" Ponovno sam je poljubio. "Osim toga, nije baš sigurno takvo blago nositi po mraku."

Dlanovima je opipavala moj torzo, želeći se uvjeriti. "Nadala sam se da ćeš biti odvažniji."

"Kladit ćemo se. Ako dobiješ, sljedeći put ga donosim." "Kako ćemo se kladiti?" gugutala je profesionalno uvježbanim

glasom. "Gubi onaj tko prvi dođe do vrhunca." Pustila je kosu da mi se polagano spušta niz vrat. "A oružje je?" "Što god uspiješ zamisliti." Malko sam je nagnuo unatrag,

podmetnuo joj nogu iza gležnjeva, te je položio na postelju "En garde8." Pobijedio sam u našem malom natjecanju, a kako je inzistirala na

revanšu, dobio sam i drugi i treći put, tako da je već počela skvičati. Barem mislim da sam pobijedio. Kod žena zapravo nikad točno ne znate. No bilo je dovoljno da i dalje spava kad sam prije svitanja ustao i na svojem jastuku ostavio srebrnu kovanicu.

8 En garde - bez odbrane

20

Stavio sam još i cjepanicu u kamin, da joj se soba zagrije dok ustane. Nebo je poprimalo sivu boju, a vodiča sa svjetiljkama više nije bilo na ulicama. Pariški puk ustajao je iz kreveta. Ulicama su se vukla kola sa smećem. Vlasnici dasaka naplaćivali su naknadu za prijelazak privremenih mostova postavljenih preko ulične vode. Nosači su u bogatije kuće donosili vodu u kantama.

Moja četvrt, St. Antoine, nije bila ni bogata ni na zlu glasu, nego prije nekakva radnička četvrt obrtnika i majstora, izrađivača komoda i šešira, bravara... Stanarina je i dalje bila niska zahvaljujući mješavini mirisa iz pivnica i bojaonica. A sve to obavijao je trajni pariški miris dima, kruha i stajskoga gnoja.

Zadovoljan proteklom večeri, uspinjao sam se mračnim stubištem, u nadi da ću spavati do podneva. Otključavši vrata i ušavši u svoj polumračni stan, odlučio sam napipati put do postelje, te se i ne truditi oko prozorskog kapka ili svijeće. Dokono sam se pitao bih li mogao založiti medaljon - s obzirom na Silanovo zanimanje - za novac koji bi me doveo do boljeg smještaja.

A onda sam naslutio da je još netko u stanu. Okrenuo sam se prema sjeni koja se skrivala među sjenama.

"Tko je to?" Začuo se fijuk, pa sam se instinktivno odmaknuo u stranu,

osjećajući kako mi nešto juri kraj uha i udara u rame. Predmet je bio tup, ali zbog toga ništa manje bolan. "Koji sad vrag...?" Od udarca palicom ruka mi je posve obamrla.

A onda me netko udario glavom, pa sam pao postrance, ne uspijevajući se snaći od silne boli. Za takvo što nisam bio ni približno pripremljen! Očajnički sam udarao nogama, u jednom trenutku pogodio napadačev gležanj i iz njega izvukao jauk koji mi je pružio kakvo-takvo zadovoljstvo. A onda sam se prebacio na bok i stao naslijepo hvatati. Rukom sam tako uspio obuhvatiti potkoljenicu, pa sam snažno povukao.

Uljez je pao na pod.

21

"Merde9", zarežao je. Šakom me udario u lice dok smo se borili, dok sam pokušavao izvući

korice ispod nogu, kako bih isukao mač. Čekao sam, očekujući da će me protivnik napasti, no prevario sam se. Neka ruka ščepala me za vrat.

"Je li kod njega?" upitao je neki drugi glas. Koliko ih je? Sad sam ga držao za ruku i ovratnik, te sam ga uspio opaliti po

uhu. Moj protivnik ponovno je opsovao. Snažno sam potegnuo, a njegova se glava odbila od poda. Neumornim nogama oborio sam stolicu koja se prevalila uz tresak.

"Monsieur Gage!" začuo sam povik ispod sebe. "Što radite od moje kuće?" Bila je to moja gazdarica, madame Durrell.

"Pomozite mi!" uskliknuo sam, zapravo, s obzirom na bol, jedva dolazeći do daha. Otkotrljao sam se na stranu, izvukao korice i već počeo izvlačiti mač. "Lopovi!"

"Za ime svijeta, hoćeš li mi pomoći?" obratio se moj napadač kolegi. "Pokušavam mu pronaći glavu. Ne možemo ga ubiti dok je kod njega." A onda me nešto udarilo i sve se zacrnilo.

Osvijestio sam se posve omamljen, nosa priljubljenog uz pod. Madame Durrell čučala je nada mnom kao da proučava leš. Kad me okrenula na leđa, ubrzano sam zatreptao, a ona se trgnula.

"Vi!" "Oui10, ja sam", zastenjao sam, na trenutak se ne sjećajući baš

ničega. "Kako samo izgledate! Kako ste uopće živi?" A zašto se ona nadvija nad mene? Njezina me plameno-crvena kosa

oduvijek uzbunjivala, onako neobuzdana, nalik na pravi oblak vijugavih opruga. Već je vrijeme za stanarinu? Suprotstavljeni kalendari beskonačno su me zbunjivali. A onda sam se prisjetio napada. "Rekli su da me ne žele ubiti."

"Kako se samo usuđujete primati takve grubijane?!? Mislite da ovdje, u Parizu, možete stvoriti divljinu kao u Americi? Platit ćete mi i posljednji sou za štetu!"

9 Merde - Do vraga, psovka 10 Oui - Da

22

Ošamućeno sam se pridignuo u sjedeći položaj. "Ima štete?" "Stan se raspada, a dobri je krevet uništen! Znate li koliko danas

stoji ovakva kvaliteta?" Zbrka je sad počela poprimati malo jasnije obrise, a pojedine sličice

pulsirati u glavi nalik na gong. "Madame, ja sam ovdje veća žrtva nego vi." Zajedno s napadačima

nestao mi je i mač. Nije važno, ionako sam ga više nosio tako da se vidi, nego što bi mi doista bio od koristi: nikad se nisam valjano naučio služiti tim oružjem, a smetalo me i zveckanje uz nogu. Kad bih mogao birati, odlučio bih se za svoju dugocijevku ili indijansku sjekiricu. Tomahawkom sam se počeo služiti u vrijeme kad sam trgovao krznom, od Indijanaca i putnika naučivši kako se njime služiti kao oružjem, sredstvom za skidanje skalpa, čekićem, pomagalom za sjeckanje, brijanje, skraćivanje i rezanje konopaca. Nikako mi nije bilo jasno kako Europljani žive bez takvog oruđa.

"Kad sam počela lupati po vratima, vaši su prijatelji rekli da ste pijani nakon što ste cijelu noć bili s kurvama! Da ste izbezumljeni od pijanstva!"

"Madame Durrell, bili su to lopovi, a ne prijatelji." Pogledao sam oko sebe. Prozorski su kapci bili otvoreni, pa je

unutra nesmetano dopiralo jako jutarnje svjetlo, a moj stan izgledao je kao da ga je pogodila topovska kugla. Ormari su bili otvoreni, a stvari iz njih porazbacane kao da ih je zahvatila lavina. Jedan veliki ormar ležao je prebačen na stranu. Moj fini ležaj od perja bio je preokrenut i poderan, a komadići perja lebdjeli su uokolo. Police s knjigama srušene, moja malena knjižnica razbacana. Iz izdubljenog primjerka Newtonove rasprave o optici koju mi je darovao Franklin - nije moguće da je očekivao da ću je pročitati - nestali su moji kartaški dobici, dok mi je košulja bila poderana do pupka. Znam da je nisu poderali da se dive mojim prsima.

"Provalili su mi u stan." "Provalili? Rekli su da ste ih pozvali!"

23

"Tko je to rekao?" "Vojnici, nasilnici, skitnice... imali su šešire, plašteve i visoke čizme.

Rekli su mi da je došlo do svađe u vezi s kartama i da ćete platiti odštetu."

"Madame, zamalo su me ubili. Nije me bilo čitavu noć, vratio sam se kući, iznenadio lopove, a oni su me onesvijestili. Iako mi nije jasno što su mogli ukrasti." Pogledao sam drvene obloge na zidovima i uočio da su ih podizali. Je li moja skrivena puška na sigurnome? Pogled mi je zatim pao na noćnu posudu, odvratno smrdljivu kao i uvijek. Izvrsno.

"Da, zašto bi se lopovi uopće trudili oko takvog odrpanca kao što ste vi?" Skeptično me pogledala. "Pa još Amerikanca! Svi znaju da ljudi vašeg soja nemaju novca."

Uspravio sam stolicu i umorno sjeo. U pravu je. Svi prodavači iz susjedstva pljačkašima su mogli reći da kasnim s otplatom dugova. Bit će da je stvar u mojim dobicima, kao i u onom medaljonu. Do sljedeće sam igre bio bogat. Netko me pratio ovamo, znajući da ću uskoro otići do Minette. Onaj kapetan? Silano? A zatekao sam ih povratkom u svitanje. Ili su čekali jer nisu pronašli što su tražili? A tko je znao za moje ljubavničke namjere? Minette, ako nitko drugi. Odmah se privila uz moje tijelo. Je li u dosluhu s nitkovom? Ništa neobično za prostitutku.

"Madame, preuzimam odgovornost za sve popravke." "Voljela bih da to potkrijepite i konkretnim novcem, monsieur." "I ja." Ustao sam na nesigurne noge. "Morate sve objasniti policiji!" "To ću najbolje objasniti nakon što ispitam jednu osobu." "Koju?" "Mladu ženu koja me zavela na pogrešan put." Madame Durrell prijezirno otpuhne, pritom ipak pokazujući i

tračak suosjećanja. Muškarac kojeg je namagarčila žena? To je tako francuski.

24

"Madame, hoćete li mi dopustiti da sam i u miru podignem pokućstvo, sredim odjeću i stavim obloge na modrice? Bez obzira na vaše mišljenje o meni, vrlo sam pristojan i povučen."

"Treba vam topao melem. I morate imati zakopčane hlače." "Svakako. Ali usto sam ipak muškarac." "No, da." Ona ustane. "I zadnji franak od ovoga ide u vašu

stanarinu, pa će biti najbolje da vratite što ste izgubili." "U to budite uvjereni." Izgurao sam je van i zatvorio vrata, te na mjesto vratio veće

komade namještaja. Zašto me jednostavno nisu ubili? Jer nisu pronašli što su tražili. Što ako se vrate ili ako znatiželjna madame Durrell sama odluči počistiti stan? Navukao sam čistu košulju i posve otvorio zidnu oblogu kod umivaonika. Da, moja pennsylvanijska dugocijevka bila je na sigurnome: bila bi preuočljiva da je nosim pariškim ulicama, kao i da je založim, jer bi je vrlo lako povezali sa mnom. Ondje se nalazio i moj tomahawk, a njega sam smjestio na najdraže mjesto, na donji dio leđa, ispod kaputa. A medaljon? Prišao sam noćnoj posudi.

Nalazio se pod mojim vlastitim izmetom. Izvukao sam ga iz skrovišta, oprao se u lavoru, te sadržaj noćne posude i uprljanu vodu kroz prozor bacio u vrt.

Kao što sam i očekivo, bilo je to jedino mjesto koje lopovi nisu ni pogledali. Očišćeni medaljon ponovno sam objesio oko vrata i uputio se k Minette.

Nije ni čudo što mi je dopustila da pobijedim u malom seksualnom nadmetanju! Očekivala je da će se medaljona domoći na drugi način, ako mi dovoljno odvuče pozornost!

Vratio sam se putem kojim sam došao, usput s onih nekoliko kovanica koje su mi ostale u džepu kupio kruh. Jutro je odmicalo i pariške su se ulice punile rijekama ljudi. Poduzetni prodavači nudili su mi metle, drvo za ogrjev, kuhanu kavu, vjetrenjače za djecu i klopke za štakore. Bande mladih klipana vrebale su kraj fontana i iznuđivale novac za vodu. Djeca su u povorkama marširala u školu. Vlasnici teretnih kola istovarivali su bačve i dostavljali ih u prodavaonice.

25

Jedan rumeni poručnik izišao je iz krojačnice u raskošnoj grenadirskoj odori.

Da, tu je njezina kuća! Pojurio sam uza stube, odlučan u nakani da je ispitam prije nego što se probudi i iskrade. Ipak, već kad sam se našao na odmorištu, naslutio sam da nešto nije kako treba. Kuća je bila nekako neobično prazna. Njezina su vrata bila malko rastvorena. Zakucao sam, no nitko se nije oglasio. Spustio sam pogled. Ručica je bila nakrivljena, drvo oko brave napuklo. Kad sam posve otvorio vrata, mačka ružičastih brkova izjurila je iz sobe.

Jedini prozor i ugljen u kaminu davali su dovoljno svjetla. Minette je ležala na postelji onako kako sam je i ostavio, ali plahte uklonjene s nagog tijela i nožem razrezana trbuha. Takva rana usmrćuje polagano, a žrtvi daje vrremena da moli ili prizna. Lokvica krvi stvorila se na drvenome podu ispod kreveta, a mačka je ondje pila do mojeg dolaska.

Ubojstvo nije imalo smisla. Pogledao sam uokolo. Nije bilo tragova pljačke. Prozor, uočio sam,

nije bio zatvoren kopčom. Otvorio sam ga i zavirio u blatnjavo dvorište iza kuće. Ništa.

I što sada? Ljudi su vidjeli da se došaptavamo na klupi u kutu, i bilo je očito da sam s njom kanio provesti noć. Ona je sad mrtva. Ali zašto? Usta su joj bila razjapljena, oči preokrenute.

A onda sam ga vidio, u trenutku kad sam na stubama začuo topot teških muških čizama. Vršak kažiprsta bio je crven od njezine vlastite krvi, a njime je uspjela nešto ispisati na borovim daskama. Nakrivio sam glavu.

Bilo je to prvo slovo mojeg prezimena, slovo G. "Monsieur", začuo se glas sa stubišta, "uhićeni ste." Okrenuo sam se i ugledao dvojicu žandara, pripadnika policije koju

su 1791. oformili revolucionarni odbori. Iza njih stajao je muškarac koji je izgledao kao da su se potvrdile sve njegove sumnje.

"To je taj", rekao je muškarac tamnije puti i arapskoga naglaska. Bio je to čovjek koji mi je sinoć osvjetljavao put.

26

Ako je vladavina terora i bila popustila, francuska revolucionarna pravda i dalje je bila sklona tome da prvo šalje na giljotinu, a tek kasnije istražuje. Najbolje je uopće se ne naći u ulozi uhićenika. Jadnu Minette napustio sam tako što sam skočio do prozora njezine sobe i lagano doskočio na blatnjavo tlo pod njim. Unatoč napornoj noći, još sam bio dovoljno okretan.

"Stani, ubojico!" Začuo se prasak, a zrno iz pištolja fijuknulo mi je uz uho.

Preskočio sam drvenu ogradu i uzbunio nekog pijetla, udarcima nogom probio se kraj psa koji se osjetio ugroženim, te pronašao prolaz do susjedne ulice i potrčao svom snagom. Začuo sam povike, no ne znam jesu li bili uzbunjeni, zbunjeni ili su bili tek dio uobičajene komunikacije. Nasreću, Pariz je pravi labirint u kojem živi šest stotina tisuća ljudi, pa sam se ubrzo izgubio pod tendama tržnice Les Halles, gdje su mi vlažan i sirov miris zimskih jabuka, jarko narančaste mrkve i sjajne jegulje primirili osjetila nakon onog stravičnog šoka izazvanog pogledom na izmrcvareno tijelo. Ugledavši glave dvojice žandara koji su jurili pokraj štandova sa sirom, uputio sam se na suprotnu stranu.

Našao sam se u najvećoj mogućoj nevolji, a to je značilo da čak i ne znam u čemu je točno najveći problem. Prihvatio sam da su mi poharali stan, no tko mi je ubio kurtizanu - lopovi za koje sam mislio da su s njom u dosluhu? Zbog čega? Kod nje nije bio ni moj novac, ni moj medaljon. I zašto bi me Minette prokazala krvavim tragom prsta? Bio sam zbunjen koliko i prestrašen.

Kao Amerikanac u Parizu osjećao sam se osobito izloženim pogibelji. Da, neovisnost smo stekli zahvaljujući francuskoj pomoći. Da, veliki Franklin bio je prava duhovita zvijezda dok je ovdje diplomatski predstavljao našu zemlju, a njegov lik našao sa ne tolikim kartama, minijaturama i šalicama da ga je kralj, pokazujući rijetko viđenu kraljevsku duhovitost, dao naslikati i s unutarnje strane noćne posude jedne gorljive obožavateljice. I, da, zahvaljujući osobnoj povezanosti s tim velikim znanstvenikom i diplomatom stekao sam više prijatelja na važnim položajima u Francuskoj. No odnosi su se pogoršali kad se

27

Francuska počela miješati u naše neutralne brodske linije. Američki političari koji su objeručke prigrlili idealizam Francuske revolucije nisu skrivali odbojnost i gađenje prema vladavini terora. Ako je i bilo neke koristi od mog boravka u Parizu, tada su to bili moji pokušaji da pripadnicima jedne nacije pokušam objasniti stavove i držanje druge nacije.

***

U grad sam prvi put došao četrnaest godina ranije, kao

devetnaestogodišnjak. Moj otac, koji se bavio trgovinom i brodskim prijevozom, u Pariz me poslao kako bi moje emocije (i svoj imetak) odvojio od Annabelle Gaswick i njezinih društveno ambicioznih roditelja. Nisam posve pouzdano znao da Annabelle nosi dijete, no priznajem da je to teoretski bilo moguće. Moja obitelj nikako nije priželjkivala takvu vezu. Slična dvojba navodno je mladog Franklina iz Bostona odvela u Philadelphiju, a moj otac sve je bacio na kartu suosjećanja i razumijevanja starog državnika za moje nedaće.

Dobro je došlo i to što je Josiah Gage služio u Kontinentalnoj vojsci kao bojnik, te što je, a to je bilo još važnije, bio mason trećeg stupnja. Franklin, dugogodišnji philadelphijski slobodni zidar, izabran je u parišku ložu Devet sestara 1777., a već sljedeće godine posredovao je pri Voltaireovoj inicijaciji u isto uzvišeno društvo. Budući da sam vrlo rano krenuo u trgovačke pohode u Quebec, da sam se znao sporazumjeti na francuskome, te da sam bio razmjerno nadaren za literarne aktivnosti (bio sam na drugoj godini Harvarda, iako sam već gubio strpljenje s dosadnim klasicima, samodostatnim pripadnicima akademskoga svijeta i raspravamao pitanjima bez odgovora), moj je otac 1784. predložio da postanem pomoćnikom američkoga veleposlanika.

Franklinu je zapravo već bilo sedamdeset osam godina, imao je sve manje energije i doista mu nisu trebali moji naivni savjeti, no bio je voljan pomoći kolegi masonu. Kad sam se našao u Parizu, stari

28

državnik pokazao je neobičnu sklonost prema meni, iako nisam pokazivao izražene ambicije. Upoznao me i s masonstvom i s elektricitetom.

"U elektricitetu počiva tajna sila koja pokreće svijet", rekao mi je Franklin. "U masonstvu se krije kod racionalnog ponašanja i misli koji bi, kad bi ga se svi pridržavali, u velikoj mjeri riješio probleme svijeta."

Masonstvo se, objasnio je, pojavilo u Engleskoj u osvit 18. stoljeća, no vuče podrijetlo od ceha zidara koji su lutali Europom i podizali veličanstvene katedrale. Bili su "slobodni" jer im je iznimna vještina omogućila da pronalaze zaposlenje gdje god bi poželjeli, te da pritom traže poštenu nadnicu - a to je bila velika stvar u feudalnome svijetu. Ipak, masonstvo je starije i od toga, te ima korijene među vitezovima templarima iz doba križarskih ratova, koji su imali sjedište na jeruzalemskoj Hramskoj gori, kasnije postajući glavnim europskim financijskim moćnicima i vojskovođama. Srednjovjekovni templari stekli su toliku moć da je francuski kralj ugušio njihovo bratstvo, dok su njihovi vode završili na lomači. Upravo su preživjeli navodno začeli naš red. Kao i mnoge druge skupine, masoni se u određenoj mjeri ponose ranijim progonima.

"Čak su i templari koji su poginuli kao mučenici nasljednici još ranijih skupina", rekao je Franklin. "Slobodno zidarstvo vuče podrijetlo još od mudraca drevnoga svijeta, te kamenorezaca i tesara koji su podignuli Salomonov hram."

Masonski su simboli pregače i zidarska pomagala, kutnik i šestar, budući da bratstvo cijeni logiku i preciznost karakteristične za graditeljstvo. I dok se od članova traži da vjeruju u vrhovno biće, nema konkretno određene vjere, a članovima je čak i zabranjeno unutar lože razgovarati o religiji i politici. Riječ je o filozofskoj organizaciji koja se temelji na racionalnosti i znanstvenim ispitivanjima, a sve to slobodoumna je reakcija na vjerske ratove između katolika i protestanata koji su se vodili prethodnih stoljeća. Ipak, masonstvo se poigrava i drevnim misticizmom i zakučastim matematičkim spoznajama. Naglasak koji masonstvo stavlja na moralnost i milosrđe,

29

umjesto na dogmu i praznovjerje, budi sumnje kod vjerskih konzervativaca. Zbog ekskluzivnosti, masonstvo je podložno ljubomori i glasinama.

"Zašto svi nisu sljedbenici slobodnog zidarstva?" upitao sam Franklina.

"Previše je onih koji bi racionalni svijet rado zamijenili svijetom praznovjerja, ako na taj način umiruju strahove, stječu određeni status ili neku drugu prednost nad ostalima", odgovorio mi je taj američki filozof. "Ljudi se uvijek boje razmišljati. Nažalost, Ethane, čast i poštenje uvijek su robovi taštine, a zdrav razum vrlo će lako zasjeniti pohlepa."

I premda sam cijenio mentorovu gorljivost, kao mason nisam polučio osobit uspjeh. Rituali me općenito umaraju, a masonski obredi činili su mi se opskurnima i beskonačnima. Bilo je tu mnogo dugotrajnih i dosadnih govora, učenja napornih svečanih protokola, te neodređenih obećanja o pojašnjenjima kad čovjek prijeđe na viši masonski stupanj. Ukratko, slobodno mi je zidarstvo bilo dosadno i iziskivalo više napora nego što sam bio pripravan uložiti. Stoga sam sljedeće godine s određenim olakšanjem s Franklinom otputovao u Sjedinjene Države. Njegova pisana preporuka i moj tečni francuski zapeli su za oko sve uspješnijem newyorškom trgovcu krznom Johnu Jacobu Astoru11.

A budući da su mi savjetovali da se držim podalje od obitelji Gaswick - Annabelle se bila žurno udala za jednog srebrnara - iskoristio sam prigodu da iskusim trgovinu krznom u Kanadi. S francuskim vodičima otputovao sam do Velikih jezera, učio pucati i loviti. Isprva mi se činilo da me na velikome Zapadu očekuje budućnost. Ipak, što smo se više udaljavali od civilizacije, to mi je više nedostajala, ne samo američka, nego i europska. Salon je utočište od nepreglednog prostora koji te guta.

11 John Jacob Astor (1762-1848), jedan od vodećih trgovaca bundama, pripadnik američke elite i multimilioner

30

Ben je rekao da Novi svijet pogoduje čistoj i jednostavnoj istini, a Stari napola zaboravljenim mudrostima koje samo što nismo ponovno otkrili. Čitav život bio je razapet između tih polova, a tako je bilo i sa mnom.

Stoga sam se Mississippijem spustio do New Orleansa. Bio je to Pariz u malome, samo vruć, egzotičan i dekadentan, stjecište afričkih, kreolskih, meksičkih i indijanskih utjecaja, središte prostitucije i trgovine robljem, sjedište špekulanata zemljom koji su dolazili sa sjevera, kao i misionara. Energija tog grada kod mene je samo pojačala želju da se vratim u ugodu urbanih sredina. Brodom sam otputovao na francuske otoke sa šećernom trskom, izgrađene na tvrdokornim leđima robova, te se prvi put istinski upoznao sa stravičnim životnim nepravdama i sljepilom koje umiruje društva podignuta na toj nejednakosti. Od drugih se vrsta ne razlikujemo samo po tome što su ljudi spremni učiniti drugim ljudima, nego i po tome kako to neumorno opravdavamo.

Zatim sam brodom koji je prevozio šećer doputovao u Le Havre, upravo kad se ondje doznalo za pad Bastille. Koliko su se samo ideali Revolucije razlikovali od užasa koje sam upravo vidio! Ipak, sve izraženiji kaos na više me godina istjerao iz Francuske, a to vrijeme proveo sam kao trgovački zastupnik i često putovao u trokutu London-Amerika-Španjolska. Ciljevi su mi bili nestalni, opći smjer jednostavno nije postojao. Postao sam čovjekom bez korijena.

U Pariz sam se napokon vratio kad je oslabjela vladavina terora, u nadi da će mi se u tom kaotičnom, grozničavome društvu ukazati nova prilika. Francuska je bujala od intelektualne profinjenosti kakve u mojoj domovini nije bilo. Čitavi je Pariz bio lajdenska boca12, baterija prepuna iskara koje žele na slobodu. Možda je moguće otkriti onu izgubljenu mudrost za kojom je žudio Franklin! U Parizu je bilo i žena znatno većih dražesti u odnosu na Annabelle Gaswick. Ako se malo zadržim ondje, možda sreća pronađe mene.

12 lajdenska boca - prvi električni kondenzator

31

A sad bi mi se moglo dogoditi da me umjesto sreće pronađe policija. Što učiniti? Sjetio sam se riječi iz jednog Franklinova teksta:

zahvaljujući masonstvu, "ljudi najsuprotstavljenijih stavova, iz najudaljenijih krajeva i u najrazličitijim okolnostima, bez razmišljanja priskaču jedan drugome u pomoć". I dalje sam povremeno sudjelovao u radu masonske lože upravo zbog društvenih veza. Francuska je imala trideset pet tisuća članova u šest stotina loža. Bilo je to bratstvo moćnih toliko snažno da su cijelu organizaciju optužili i da potiče revoluciju i da zavjerom želi poništiti njezine dosege.

Washington, Lafayette, Bacon i Casanova... svi su oni bili slobodni zidari. Kao i Joseph Guillotin13, koji je izumio giljotinu, želeći ublažiti patnje zatvorenika osuđenih na smrt vješanjem. U mojoj zemlji taj je red bio pravi panteon domoljuba: Hancock, Madison, Monroe, čak i John Paul Jones i Paul Revere, zbog čega neki i sumnjaju da je moja domovina zapravo masonskih ruku djelo. Trebao mi je savjet, pa sam odlučio obratiti se kolegama masonima, odnosno jednom točno određenome masonu: novinaru Antoineu Talmi, s kojim sam se zbog njegova neobičnog zanimanja za Ameriku sprijateljio tijekom neredovitih dolazaka u ložu. "Vaši su Indijanci potomci drevnih i davno nestalih civilizacija koji su pronašli mir i spokoj nama danas nedostupan", glasila je jedna od Talminih omiljenih teorija. "Kad bismo mogli dokazati da je riječ o izraelskome plemenu, ili prognanicima iz Troje, pronašli bismo put do mira i sklada."

Bilo je očito da nije vidio iste Indijance kao i ja, koji su bili gladni i promrzli, okrutni barem u jednakoj mjeri koliko i spokojni, no ničim nisam mogao obuzdati njegova nagađanja.

Kao neženja koji nije dijelio moje zanimanje za žene, Antoine je bio spisatelj i autor pamfleta, a živio je u blizini Sorbonne. Nisam ga zatekao za radnim stolom, nego u jednoj od onih novih slastičarnica u blizini mosta Saint-Michel.

13 Joseph Guillotin (1738-1814), poznati francuski liječnik i mason .

32

Među dlanovima je držao limunadu, tvrdeći da ima ljekovita svojstva. Talma je neprestano nekako pobolijevao i bez prestanka eksperimentirao s purgativima i različitim načinima prehrane, ne bi li nekako došao do zdravlja koje mu je tako stalno izmicalo. Bio je jedan od onih rijetkih meni znanih Francuza voljnih jesti američki krumpir koji su Parižani uglavnom smatrali hranom za svinje. Istodobno se neprestano tužio da nije živio dovoljno intenzivno, te žudio za pustolovnim životom, misleći da sam baš ja pravi pustolov, samo kad se ne bi morao izlagati opasnosti od prehlade. (U razgovorima s njim malko sam preuveličao vlastitu prošlost, potajno uživajući u njegovu laskanju.) Pozdravio me srdačno kao i uvijek, nedužna izraza na mladome licu, neukrotive kose čak i nakon što ju je podšišao po najnovijoj republikanskoj modi, u ružičastome kaputu sa srebrnim pucetima. Imao je široko čelo, razmaknute, uzbuđene oči i put blijedu poput sira.

Glavom sam uljudno pokazao prema najnovijem lijeku i zatražio opakije piće, kavu, i pecivo. Vlada je povremeno osuđivala crni napitak kao sredstvo koje izaziva ovisnost, želeći prikriti činjenicu da se zbog rata teže dolazilo do zrnja kave.

"Možeš li to platiti?" zamolio sam Talmu. "Dogodila mi se mala nezgoda."

Pomnije me pogledao. "Bože moj, pao si u neku rupu?" Bio sam neobrijan, sav poderan,

prljav i krvavih očiju. "Dobio sam na kartama." Primijetio sam da se na Talminu stolu

nalazi najmanje šest-sedam poderanih srećaka za lutriju. S kockom nije imao ni približno sreće kao ja, no Direktorij se u velikome dijelu prihoda oslanjao upravo na takve ustrajne optimiste. U međuvremenu sam zahvaljujući zrcalima u okvirima boje zlata, koja su u beskonačnost ponavljala odraze, stekao dojam da sam odviše uočljiv.

"Trebam poštenog odvjetnika." "Takvog ćeš pronaći jednako lako kao i savjesnog zastupnika,

mesara vegetarijanca ili nevinu prostitutku", odgovori Talma. "Da si

33

kušao limunadu, možda bi ti pomogla da ne razmišljaš toliko nelogično."

"Ozbiljno ti govorim. Netko je ubio ženu s kojom sam bio. Dvojica žandara zbog toga su me pokušala uhititi."

Pogledao me uzdignutih obrva, ne znajući odrediti šalim li se ili ne. Još sam jednom nadmašio njegov voajerski život. Znao sam i da se pita je li riječ o priči koju može prodati novinama. "Ali zašto?"

"Svjedok im je bio nosač fenjera kojeg sam bio angažirao. Nije bila tajna da idem do nje, to je znao čak i grof Silano."

"Silano! Tko bi vjerovao tom pokvarenjaku?" "Možda žandar čiji mi je metak proletio pokraj uha. Nedužan sam,

Antoine. Nekako sam mislio da je u dosluhu s lopovima, a kad sam se vratio do nje da je pitam što zna o svemu, bila je mrtva."

"Čekaj malo... Lopovi?" "Zatekao sam ih kako mi prekopavaju stan, pa su me oborili

palicom. Prošle sam noći nešto zaradio na kartama, dobio sam i nekakav neobičan medaljon, ali..."

"Molim te, uspori." Već je po džepovima tražio komad papira. "Medaljon?"

Izvadio sam medaljon. "O tome ne možeš pisati, prijatelju moj." "Ne mogu pisati! Kao da si mi rekao da ne mogu disati!" "Samo bi pogoršao situaciju u kojoj se nalazim. Moraš me spasiti

tajnovitošću." On uzdahne. "Ali mogao bih razotkriti nepravdu." Položio sam medaljon na mramorni stol, tijelom ga štiteći od

pogleda ostalih gostiju, te ga gurnuo prema sugovorniku. "Čuj, vojnik koji mi je njime platio dug kaže da potječe iz drevnog Egipta. Silano se jako zainteresirao. Počeo je licitirati, htio ga je otkupiti, ali ja nisam htio prodati. Ne izgleda mi kao da zbog njega nekoga treba ubiti."

Talma stane žmirkati, okrene medaljon, stane se poigravati onim tankim krakovima.

"Što znače te oznake?"

34

Prvi put bolje sam se zagledao u medaljon. Brazda preko kruga, kao da je riječ o oznaci promjera, što sam već opisao. Iznad toga, kako se činilo, nasumične rupice. Ispod crte tri niza nazubljenih linija, nalik na dječji prikaz planina. A pod njima tanke linije spojene u malen trokut. "Nemam pojma. Vrlo je neprofinjen."

Talma raširi ona dva kraka koja su se spuštala s medaljona i od njih oblikuje preokrenuto slovo V.

"Što kažeš na ovo?" Nije trebalo dalje objašnjavati. Bio je to masonski simbol za šestar.

U tajnoj simbolici reda šestar se često prikazuje s ravnalom. Kad se krakovi na medaljonu rašire koliko im to dopušta zglob u kojem su učvršćeni, njima bi bilo moguće opisati krug približno tri puta veći od kruga koji čini medaljon. Je li riječ o nekom matematičkome pomagalu?

"Ne kažem ništa", odgovorio sam. "Ali Silano se zainteresirao, a on pripada heretičnom Egipatskome

obredu slobodnog zidarstva. To znači da medaljon možda ima nekakve veze s tajnama našeg reda."

Masonske simbole navodno su nadahnuli drevni simboli. Ponekad je riječ o svakodnevnim pomagalima poput bata, zidarske žlice ili daske, no drugi su simboli egzotičniji, na primjer čovječja lubanja, stupovi, piramide, mačevi i zvijezde. Sve su to simboli, a ukazuju na određeni poredak koji sam ja teško otrkivao u svakodnevnome životu. Na svakom stupnju napredovanja masonu se objašnjavaju novi simobli. Je li taj medaljon svojevrsni predak našeg bratstva? Nismo se usudili o njemu otvoreno razgovarati u kavani, jer članovi lože prisegnuli su na tajnost, zbog čega je, dakako, naša simbolika neupućenima još intrigantnija. Optuživali su nas za raznorazne zavjere i čarobnjaštvo, iako mi uglavnom samo paradiramo u bijelim pregačama. Kako je netko duhovito primijetio: "Čak i ako je upravo to njihova tajna - da nemaju tajne - uspjeh je i takvo što održati u tajnosti."

"Ukazuje na davnu prošlost", rekao sam, vraćajući medaljon oko vrata. "Kapetan od kojeg sam ga dobio tvrdi da je s Kleopatrom i

35

Cezarom dospio u Italiju i da mu je vlasnik bio Cagliostro, no vojnik ga je toliko malo cijenio da ga je dao u zalog u partiji chemin de fera."

"Cagliostro? I rekao je da je iz Egipta? I Silano se zainteresirao?" "Tada mi se činilo da se zanima samo usputno. Mislio sam da samo

tako podiže cijenu. Ali sada..." Talma se zamisli. "Sve je možda tek igra slučaja. Kartanje, dva

zločina." "Moguće." Prstima je kuckao po stolu. "Ipak, sve bi moglo biti i povezano.

Vodič s fenjerom doveo je policiju jer je smatrao da ćeš na pustošenje stana reagirati tako što ćeš se nesvjesno naći na mjestu strašnog zločina, pa ćeš lijepo biti dostupan za ispitivanje. Promisli o slijedu događaja. Jednostavno su se nadali da će ukrasti medaljon. Ali nisu ga pronašli u stanu. Nije ga dobila ni Minette. Stranac si s određenim ugledom i nije te lako samo tako napasti. No ako te optuže za ubojstvo i pretraže..."

Minette su ubili samo da mene za nešto okrive? Osjećao sam blagu vrtoglavicu. "Zašto bi se netko toliko očajnički htio domoći medaljona?"

Moj je sugovornik bio uzbuđen. "Jer su se pokrenuli veliki događaji. Jer bi masonske tajne koje bez

imalo poštovanja ismijavaš napokon mogle i utjecati na svijet." "Kakvi događaji?" "Imam ja svoje izvore, prijatelju moj." Obožavao je biti tajnovit,

pretvarati se da poznaje velike tajne koje nekako nikad ne dospijevaju u tisak.

"Znači, slažeš se da su mi to namjestili?" "Apsolutno." Talma me ozbiljno pogleda. "Obratio si se na pravu

adresu. Kao novinar, tragam za istinom i pravdom. A kao prijatelj, pretpostavljam da si nedužan. Kao spisatelj koji se bavi velikim stvarima i osobama, imam veze na važnim mjestima."

"Ali kako da to dokažem?"

36

"Trebaš svjedoke. Bi li tvoja gazdarica svjedočlila o tvome

karakteru?" "Ne bih rekao. Dugujem joj stanarinu." "A taj vodič s fenjerom... kako da njega pronađemo?" "Pronađemo! Njega se želim kloniti!" "Točno." Razmišljao je i pijuckao limunadu. "Potrebno ti je utočište,

kao i nešto vremena da sve to raspletemo. Možda bi ti meštri naše lože mogli pomoći."

"Želiš da se sakrijem u loži?" "Želim da budeš na sigurnome dok ne utvrdim bi li taj medaljon i

tebi i meni mogao pružiti iznimnu priliku." "Za što?" Nasmiješio se. "Naslušao sam se raznoraznih glasina. Tvoj se medaljon možda

pojavio baš u pravo vrieme, čega nisi ni svjestan. Moram razgovarati s odgovarajućim ljudima, znanstvenicima."

"Znanstvenicima?" "Ljudima bliskima mladome generalu u usponu, Napoleonu

Bonaparteu."

37

Pedesetogodišnji kemičar Claude-Louis Berthollet bio je najpoznatiji učenik giljotiniranog Lavoisiera. Za razliku od učitelja, našao se u milosti Revolucije jer je otkrio dušikovu zamjenu za šalitru neophodnu u proizvodnji baruta. Našavši se na čelu Nacionalnog instituta, koji je naslijedio Kraljevsku akademiju, s prijateljem, matematičarem Gaspardom Mongeom, trebao je pripomoći pljačkanju Italije. Upravo su učeni ljudi Bonaparteu savjetovali koja su remekdjela, poput Mona Lise, najvrednija i koja se isplati dopremiti u Francusku. Zahvaljujući tome obojica su znanstvenika postali ljudima od generalova povjerenja, te se upoznali s pojedinim strateškim tajnama. Njihova politička pragmatičnost podsjetila me na jednog astronoma koji je, obavljajući mjerenja za novi metrički sustav, bio prisiljen bijele mjerne zastavice, koje su revolucionari smatrali simbolom kralja Luja, zamijeniti trikolorama. Nema te profesije koju nije dohvatila Revolucija.

"Znači, niste ubojica, monsieur Gage?" upitao me kemičar uz jedva primjetan tračak osmijeha. Visoka čela i istaknuta nosa, strogih usta, te tužnih očiju s ovješenim kapcima, izgledao je poput premorenog gospodara raskošnog seoskog imanja koji sve veću povezanost znanosti s vlašću promatra s jednakom sumnjom s kojom otac gleda kćerina prosca.

"Kunem se Bogom i Velikim masonskim graditeljem ili kemijskim zakonima."

Jedva primjetno podizanje obrva. "Mislite, u što god već vjerujem?" "Samo vas želim uvjeriti u svoje poštenje i iskrenost, doktore

Berthollet. Pretpostavljam da je žrtvu ubio jedan vojni časnik ili grof Silano, koji se zanimao za medaljon."

38

"Bilo je to kobno zanimanje." "Znam da zvuči neobično." "A djevojka je napisala početno slovo vašeg, a ne njihova imena." "Ako ga je uopće ona napisala." "Policija tvrdi da širina njezina završnog slova odgovara vršku

njezina prsta." "Tek sam bio izišao iz njezina kreveta i platio joj. Nisam imao

motiva ubiti je, niti je ona imala motiva da me optuži. Znao sam gdje je medaljon."

"Hmm... da." Zatim je izvadio naočale. "Dopustite da pogledam." Proučavali smo medaljon dok nas je Talma promatrao, u ruci držeći

rupčić za slučaj da pronađe razlog zbog kojeg će kihnuti. Berthollet ga je okretao jednako kao Silano i Talma, a na koncu se naslonio.

"Osim malene količine zlata, nije mi jasno čemu tolika strka." "Ni meni." "Nije nekakav ključ, nema zemljovida, nije simbol nekakvog

božanstva, a nije ni osobito lijep. Teško mi je vjerovati da ga je nosila Kleopatra."

"Kapetan je samo rekao da je bio njezin. Kao kraljici..." "Kao kraljici pripisuju joj razne stvari i predmete, baš kao što

komadiće drva i bočice krvi pripisuju Isusu." Znanstvenik samo odmahne glavom. "Ima li boljeg načina da podignete cijenu neuglednog komada nakita?"

Sjedili smo u podrumu zdanja Hotel Le Cock, kojim se služio ogranak Orijentalne lože slobodnih zidara jer je podrum bio položen u smjeru istok-zapad. Između dvaju stupova nalazio se stol prekriven tkaninom, a na njemu se nalazila zatvorena knjiga. Klupe se u polutami pod lukovima nisu vidjele. Svijeće su bile jedini izvor svjetla koje je treperilo na svima nerazumljivim egipatskim hijeroglifima i biblijskim prizorima podizanja Salomonova hrama. Na jednoj polici nalazila se lubanja. Podsjećala nas je na smrtnost, ali nije pridonosila našoj raspravi.

39

"A vi jamčite za njegovu nedužnost?" upitao je kemičar mog prijatelja masona.

"Ovaj je Amerikanac, poput vas, doktore, čovjek posvećen znanosti", reče Talma. "Učio je od velikog Franklina, a i sam se bavi elektricitetom."

"Da, elektricitet. Munje i zmajevi i iskre u salonu. Recite mi, Gage, što je zapravo taj elektricitet?"

"No, da." Nipošto nisam htio pred uglednim znanstvenikom glumiti da znam više od onoga što doista znam. "Doktor Franklin smatrao je da je riječ o manifestaciji temeljne sile koja pokreće svijet. No nitko zapravo ne zna pravu istinu. Možemo je stvoriti okretanjem ručice na rotoru, i pohraniti je u staklenci, pa tako znamo da postoji. Ali tko će znati zašto?"

"Upravo tako." Kemičar je još malo razmišljao, te usput u ruci okretao onaj medaljon. "A što ako su ljudi to znali, negdje u davnoj prošlosti? Što ako su nadzirali sile koje su u naše doba nedostižne?"

"Poznavali su elektricitet?" "Znali su podizati iznimna zdanja, nije li tako?" "Zanimljivo je da je Ethan pronašao taj medaljon i baš se sada s

njime pojavio kod nas", dodao je Talma. "A znanost ipak ne vjeruje u slučajne podudarnosti", odgovori

Berthollet. "Baš sada?" upitao sam ja. "No moramo prepoznati priliku", prizna kemičar. "Kakvu to priliku?" Počeo sam osjećati nadu. "Da izbjegnete giljotinu stupanjem u vojsku", reče Berthollet. "Molim?!?" "Istodobno možete biti saveznikom znanosti." "I masonstva", primetne Talma. "Francuska vojska", reče kemičar. "Čujte, Gage, kao mason i

znanstvenik, možete prisegnuti da ćete čuvati tajnu?" "Ne želim postati vojnikom!" "To nitko i ne traži. Možete prisegnuti?"

40

Talma me promatrao s velikim iščekivanjem, s rupčićem na usnama. S mukom sam progutao slinu i kimnuo.

"Apsolutno." "Bonaparte je napustio područje La Manchea i sprema se za novi

pohod. Čak ni njegovi časnici ne znaju odredište, no neki znanstvenici znaju. Prvi put još od doba Aleksandra Velikog, jedan osvajač poziva ljude posvećene znanju i učenju da pođu s njegovom vojskom, istražuju i bilježe sve što vide. Ta se pustolovina može mjeriti s ekspedicijama koje su poduzeli Cook i Bougainville. Talma je predložio da vi i on pođete s ekspedicijom, on kao novinar, a vi kao stručnjak za elektricitet, drevne misterije i ovaj medaljon. Što ako je riječ o vrijednome tragu? Pođete na put, date doprinos našim nagađanjima, a kad se vratite, svi će već zaboraviti nesretnu smrt još jedne prostitutke."

"Ekspedicija... Ali, kamo idemo?" Oduvijek sam bio skeptičan prema Aleksandru, koji je u kratkome vremenu možda i postigao mnogo, ali je umro kad je bio godinu mlađi nego ja sada, što nije nikakva preporuka za takav profesionalni razvoj.

"A što mislite?" reče Berthollet nestrpljivo. "U Egipat! Onamo idemo ne samo radi zauzimanja ključnog trgovačkog pravca i otvaranja vrata saveznicima koji se u Indiji bore protiv Britanaca. Idemo istražiti same početke civilizacije. Ondje bi se moglo naći korisnih tajna. Stoga je bolje da se mi, ljudi od znanosti, domognemo tragova i informacija, a ne oni heretici koji pripadaju Egipatskome obredu. Nije li tako?"

"Egipat?" Tako mi svega, i Franklinova duha, kakvih bih ja interesa trebao

imati u vezi s Egptom?!? Tek su rijetki Europljani osobno posjetili tu zemlju zaogrnutu arapskim velom tajne. Imao sam tek neodređenu predodžbu o pijesku, piramidama i poganskome fanatizmu.

"Iako mi vi niste ni osobit znanstvenik, ni osobit mason", doda još Berthollet. "Ali kao Amerikanac i pionir sa Zapada, možda biste stvari mogli gledati iz zanimljive perspektive. Usto je možda i vaš medaljon

41

znak sreće. Ako ga se želi domoći Silano, to možda znači da je zbog nečega važan."

Nakon prve rečnice praktički više i nisam slušao. "Kako to nisam ni znanstvenik ni mason?" To me povrijedilo jer

sam u sebi znao da je točno. "No, hajde, Ethane", reče Talma. "Berthollet je htio reći da i na

jednom i na drugom području tek trebaš ostaviti trag." "Želim reći, monsieur Gage, da u dobi od trideset tri godine još ni

približno niste iskoristili svoje sposobnosti, a da vaše ambicije ne dosežu čak ni razinu marljivosti. Ne surađujete s akademijama, niste napredovali u masonskoj hijerarhiji, niste stekli bogatstvo, niste zasnovali obitelj, nemate kuću, ne pišete ništa čime biste se istaknuli.

Iskreno govoreći, bio sam skeptičan kad vas je Antoine predložio. Ali smatram da imate potencijala, a mi racionalisti neprijatelji smo mističnih sljedbenika Cagliostra. Ne želim da medaljon sklizne s vašeg vrata kad vam odrube glavu. Silno cijenim Franklina i nadam se da ćete se jednog dana možda povesti za njegovim primjerom. Stoga možete pokušati dokazati nedužnost pred nekim od revolucionarnih sudova. Ili možete poći s nama."

Talma me uhvati za nadlakticu. "Egipat, Ethane! Pomisli samo!" To će mi život izokrenuti naglavce, no, s druge strane, kakav je

točno moj sadašnji život? Berthollet je neugodno točno ocijenio moj karakter, iako sam se razmjerno ponosio svojim putovanjima. Rijetki su vidjeli toliko Sjeverne Amerike kao ja - s druge strane, priznajem, rijetki su s time učinili toliko malo.

"Zar netko već nije ovladao Egiptom?" Berthollet samo odmahne. "Nominalno pripada Osmanskome Carstvu, no zapravo je pod

vlašću odmetnute kaste ratnika-robova poznatih pod nazivom Mameluci. Iako plaćaju porez Carigradu, na njega se uopće ne obaziru i tlače obične Egipćane. Ne pripadaju čak ni istoj rasi! Zadaća nam je osloboditi, a ne osvojiti, monsieur Gage."

42

"Mi se nećemo morati boriti?" "Bonaparte nas uvjerava da ćemo Egipat osvojiti tek uz pokoju

topovsku kuglu." No, da, to je vrlo optimistično. Napoleon zvuči ili kao lukavi

oportunist ili kao pravi slijepac. "Što mislite o tom Bonaparteu?" Svi smo čuli koliko ga hvale nakon prvih pobjeda, no u Parizu je

boravio vrlo rijetko, te je uglavnom bio nepoznat. Govorkalo se da je pomalo skorojević.

"Riječ je o najenergičnijem čovjeku kojeg sam ikada upoznao. Doživjet će ili senzacionalan uspjeh ili senzacionalan neuspjeh", reče Talma.

"Ili, kao u slučaju mnogih ambicioznih ljudi, oboje", pridoda Berthollet. "Nema sumnje u njegovu iznimnost i genijalnost, no do velikih stvari dovodi sposobnost prosuđivanja."

"Morat ću napustiti sve svoje trgovačke i diplomatske veze", rekoh. "I pobjeći poput ubojice. Ne bi policija mogla pronaći grofa Silana i kapetana koji je izgubio medaljon na kartama? Sve nas lijepo suočiti, pa da dođemo do istine?"

Berthollet odvrati pogled. Talma uzdahne. "Silano je nestao. Priča se da je ministarstvo vanjskih poslova

naredilo da ga zaštite", reče moj prijatelj. "A kad je riječ o tom vašem kapetanu, sinoć su ga izvukli iz Seine, s tragovima mučenja i davljenja. Dakako, s obzirom na poznanstvo i činjenicu da si nestao, glavni si osumnjičenik."

S mukom sam progutao slinu. "Monsieur Gage, sada ćete biti najsigurniji u vojsci."

***

43

Činilo mi se razumnim na put, ako ću veće sudjelovati u invaziji, poći s oružjem. Moja skupa dugocijevka, iz doba kad sam trgovao krznom, i dalje je bila skrivena u zidu mojega stana. Proizvedena je u Lancasteru, u Pennsylvaniji, a javorov držak bio je prepun tragova česte i energične uporabe. Puška je i unatoč tome bila iznimno precizna, što sam povremeno pokazivao na Champ de Marsu. Što je bilo jednako važno, držak je bio oblikovan skladno poput ženskih udova, a filigranski ukrašeni metalni dijelovi pružali su utjehu i ugodu poput nagrade u novcu. To nije bilo tek oružje, nego i vjeran pratitelj, sudrug koji se ne tuži, gladak, sivoplav, miomirisom podsjećajući na zrna baruta, laneno sjeme i ulje za podmazivanje.

Zahvaljujući velikoj brzini, zrno malog kalibra imalo je na velikoj udaljenosti veću ubojitu moć od mušketa s cijevima većeg promjera. Kao i uvijek, mana je bila nespretnost vatrenog oružja koje mi, kad ga postavim na zemlju, dopire sve do brade. Ponovno punjenje trajalo je predugo za brze i masovne europske bitke, a na pušku nije bilo moguće postaviti bajunet. No s druge strane, i sam pojam stajanja u nizu u kojem čekaš da te pogode nama Amerikancima bio je posve stran. Velika je mana svake puške bila potreba ponovnog punjenja nakon jednog hica, a velika prednost precizne puške mogućnost da nekog i pogodite već tim prvim hicem. Činilo mi se da prije svega ostaloga moram poći po svoju pušku.

"Policija će te tražiti upravo ondje, u tvom stanu!" usprotivio se Talma.

"Prošla su već više od dva dana. Ti ljudi primaju mizernu plaću i korumpirani su poput sudaca. Ne bih rekao da i dalje čekaju. Idemo večeras. Podmitit ćemo nekoga od susjeda i skinuti zidnu oblogu."

"Ali imam karte za ponoćnu kočiju za Toulon!" "Imamo više nego dovoljno vremena, ako mi pomogneš." Smatrao sam da će biti pametno u zgradu ući onako kako sam

otišao od Minette, kroz prozor sa stražnje strane. Čak i ako nema policije, madame Durrell i dalje samo vreba, a ja baš i nisam bliže isplati stanarine i odštete. Te mi je večeri Talma nevoljko pomogao da

44

se uspnem uz oluk i da zavirim u stan. Ništa se nije promijenilo, krevet je i dalje bio poderan, a perje nalik na snježne pahulje i dalje se vidjelo posvuda. No zasun se sjajio, što je značilo da je neto promijenio bravu. Bit će da moja gazdarica želi biti sigurna da ću riješiti dug prije nego što pokupim stvari. S obzirom na to da je moj pod ujedno njezin strop, zaključio sam da će biti najbolje napasti neizravno.

"Čuvaj stražu", došapnuo sam svome pratitelju. "Požuri! U uličici sam vidio žandara!" "Nečujno ću ući i izaći." Stao sam na izbočenje pod prozorom kod svog susjeda Chabona,

knjižničara koji je svake večeri poučavao djecu odnedavno ambicioznih roditelja. Kao što sam se i nadao, nije ga bilo. Zapravo nisam ni pomislio da bih mogao podmititi čovjeka tako krutih i razmjerno dosadnih načela, te sam računao na to da neće biti kod kuće. Razbivši jedno okno, otvorio sam prozor. Uzrujat će se kad ugleda rupu u zidu, no ja sam ipak u misiji u kojoj radim za Francusku.

Soba je mirisala po knjigama i luli. Odvukao sam tešku škrinju od zida uz moju sobu i tomahawkom pridignuo zidne obloge. Jesam li već spomenuo da ta sjekira može služiti i kao klin i kao poluga? Nažalost, oštetio sam nekoliko dasaka, no ipak nisam tesar. Stvarao sam više buke nego što sam očekivao, no budem li brz, bit će svejedno. Ugledao sam rog za barut i držak puške. A onda sam začuo škljocaj u bravi na mojim vratima i nečije korake u svome stanu. Netko je čuo zvukove! Brzo sam prebacio rog preko ramena, ščepao pušku i počeo je polagano izvlačiti iz zida, što zbog kuta pod kojim je ležala nije bilo nimalo jednostavno.

Već sam je praktički oslobodio kad je netko ščepao cijev sa suprotne strane. Pogledao sam kroz otvor i ugledao madame Durrell, kako mi se učinilo, nakostriješene crvene kose, odvratno premazanih usana skupljenih u slavodobitan izraz.

"Mislite da ne poznajem vaše smicalice? Dugujete mi dvije stotine franaka!"

45

"Spremam se na put da zaradim taj novac", prošaptah promuklim glasom. "Molim vas, pustite moju pušku, madame, da mogu podmiriti dugove."

"Kako, još jednim ubojstvom? Plati ili zovem policiju!" "Nisam nikoga ubio, ali mi još treba vremena da sve sredim." "Počni od stanarine!" "Pazite, ne bih vas htio ozlijediti. Puška je nabijena." Navika iz

Sjeverne Amerike, stečena na putovanjima s vodičima. "Misliš da se bojim takvih kao ti? Puška će biti jamčevina!" Povukao sam, no nije popustila, nego je svom snagom povukla i ona.

"Ovdje je, došao je ukrasti svoje stvari!" povikala je. Držala je pušku kao da je u terijerovim ustima.

Stoga sam već u očaju naglo preusmjerio snagu i navalio na rupu u zidu, uništavajući još dasaka i probijajući se u vlastiti stan. U padu sam se našao na svojoj gazdarici, zajedno s puškom, krhotinama i prašinom.

"Žao mi je. Htio sam sve izvesti bez mnogo buke." "Upomoć! Silovatelj!" Oteturao sam do prozora, pritom je vukući, budući da se grčevito

držala za moju nogu. "Završit ćeš na giljotini!" Pogledao sam kroz prozor. Talma je u međuvremenu nestao iz

blatnjavog dvorišta. Umjesto njega ugledao sam žandara koji me začuđeno gledao. Dovraga! Policija nije bila ni približno toliko djelotvorna kad sam se jednom potužio na nekog džepara.

Stoga sam pojurio na suprotnu stranu, a pokušaj madame Durrell da me ugrize za gležanj bio je ponešto neuspješniji i zbog činjenice da joj je u ustima preostalo tek nekoliko zuba. Vrata su bila zaključana, ključ nesumnjivo u gazdaričinu džepu, a ja nisam imao vremena za ljubaznost. Otvorio sam rog, nabio pušku, naciljao i opalio.

Prasak je odjeknuo poput grmljavine, no u trenutku kad se brava raspala, gazdarica me napokon pustila. Rastvorio sam vrata udarcem noge i izjurio na stubište. Ondje mi se ispriječio netko zakriven

46

kapuljačom, oboružan štapom s izrezbarenom zmijskom glavom, pogleda unezvjerenog od onog praska. Vodič s fenjerom! U prostoru ispred vrata još je lebdio dim.

Začuo se škljocaj, a iz zmijske glave pojavio se tanak vršak mača. "Daj, pa ću te pustiti", prošapće on. Oklijevao sam, jer mi je puška bila prazna. A po držanju sam vidio

da je moj protivnik iskusan borac. U tom trenutku nešto je doletjelo iz tame pod nama i pogodilo ga u

glavu, tako da je zateturao. Odmah sam navalio, služeći se drškom puške kao da je riječ o bajunetu. Svom snagom udario sam ga posred prsnog koša, pa je ostao bez zraka. Zaljuljao se i pao niza stube. Pojurio sam za njim, preskočio ispruženo tijelo, te izletio na ulicu, gdje sam se sudario s Talmom.

"Zar si poludio?" upita moj prijatelj. "Policajci se primiču sa svih strana!"

"Ali imam pušku", odgovorih uz osmijeh. "Čime si ga to, zaboga, pogodio?"

"Krumpirom." "Znači, ipak nečemu služe, ha?" "Zaustavite ih!" vikala je madame Durrell s jednog prozora

okrenutog na ulicu. "Pokušao me iskoristiti!" Talma podigne pogled. "Nadam se da je tvoja puška vrijedna toga." Već smo svom snagom trčali dalje. Na završetku ulice pojavio se

jedan drugi žandar, pa me Talma povukao na ulaz u neku gostionicu. "Još jedna loža", prošapće on. "Nekako sam slutio da će nam

zatrebati." Uletjeli smo unutra i odmah odvukli vlasnika u jedan mračni kut. Nakon kratkog masonskog rukovanja, Talma je rukom pokazao prema ulazu u podrum. "Hitna stvar vezana za naš red, prijatelju."

"I on je mason?" Vlasnik prstom pokaže mene. "Trudi se."

47

Vlasnik se s nama spustio u podrum, za sobom zaključavši vrata. Stojeći pod kamenim lukovima, hvatali smo dah.

"Postoji i neki izlaz?" upita Talma. "Uz bačve s vinom nalazi se rešetka. Prolaz je dovoljno širok da se

provučete, a vodi u kanalizaciju. Neki su masoni tim putem pobjegli za vladavine terora."

Moj prijatelj načini grimasu, ali hrabro nastavi s pitanjima. "Kojim ćemo putem doći do tržnice na kojoj se prodaje koža?" "Desno, čini mi se." Zaustavio nas je pokretom ruke. "Čekajte,

trebat će vam i ovo." Zatim je upalio fenjer. "Hvala, prijatelju." Žurno smo se provukli kraj njegovih bačava, uklonili rešetku, te se

otklizali desetak metara niz tunel prekriven sluzi, sve dok se nismo našli u glavnom odvodnome kanalu. Visoki kameni nadvoj gubio se u tami u oba smjera, a naše slabašno svjetlo obasjalo je mnoštvo prestrašenih štakora. Voda je bila hladna i smrdljiva. Iznad nas zazvečala je rešetka koju je naš spasitelj vratio na mjesto i učvrstio.

Pogledao sam uprljani kaput, jedini pristojni kaput koji sam imao. "Divim se tvojoj odvažnosti što si došao ovamo, Talma." "I ovo i Egipat bolje je od pariškog zatvora. Znaš, Ethane, kad god

sam s tobom, nešto se dogodi." "Zanimljivo, zar ne?" "Umrem li od sušice, posljednja uspomena bit će mi tvoja gazdarica

koja viče." "Onda nemojmo umrijeti." Pogledao sam udesno. "Zašto si pitao za tržnicu kože? Mislio sam da kočija polazi od

palače Luxembourg..." "Upravo tako. Pronađe li policija našeg dobročinitelja, uputit će ih u

pogrešnome smjeru." Rukom je pokazao na suprotnu stranu. "Mi idemo lijevo."

***

48

I tako smo stigli na odredište: napola mokri, smrdljivi, ja i bez prtljage, osim puške i tomahawka. Koliko smo uspjeli, oprali smo se u fontani, a moj zeleni putni kaput bio je beznadno umrljan.

"Te rupe na ulicama sve su gore", objasnio je neuvjerljivo Talma kočijašu. U njegovim smo očima bili još neugledniji i zbog činjenice da je Tamla kupio najjeftinije karte, štedeći time što nas je smjestio na stražnju otvorenu klupu, iza same kabine, na udaru svega, a ponajviše prašine.

"Tako ćemo se zaštititi od neugodnih pitanja", tvrdio je Talma. Kako je moj novac uglavnom bio pokraden, nisam se baš mogao tužiti.

Mogli smo se samo nadati da će nas brza kočija odvesti daleko u smjeru Toulona prije nego što policija počne obilaziti postaje, budući da će naš neobičan odlazak mnogima vjerojatno ostati u sjećanju. Kad se domognemo Bonaparteovih invazijskih snaga, bit ćemo na sigurnome: kod sebe sam imao pismo s Bertholletovom preporukom. Identitet ću prikriti imenom Gregoire, a naglasak činjenicom da sam se rodio u francuskome dijelu Kanade.

Talma je, prije nego što mi se pridružio u mojoj maloj pustolovini, dogovorio da mu dostave putnu torbu, a ja sam od njega posudio košulju prije nego što su torbu smjestili na krov kočije. Onamo je dospjela i moja puška, pa mi je ostao samo tomahawk, tako da se nisam osjećao posve bespomoćnim.

"Hvala na odjeći", rekoh. "Imam i mnogo više", pohvali se moj prijatelj. "Imam posebne

pamučne tkanine za pustinjske vrućine, opširne tekstove o našem odredištu, više bilježnica s kožnim koricama, kao i spremnik pun svježih pera. Moje lijekove zamijenit ćemo egipatskim mumijama."

"Ne vjeruješ valjda u šarlatanske priče." Razmrvljeni ostaci mrtvih tijela u Europi su se prometnuli u popularna ljekovita sredstva, no prodaja bočica s nečim što izgleda poput obične zemlje poticala je raznorazne oblike prevara.

49

"Upravo zbog nepouzdanosti lijekova u Francuskoj želim se dočepati vlastite mumije. Nakon što se izliječimo, ostatak možemo prodati."

"Čaša vina donosi više koristi, a uz manje muke." "Naprotiv, alkohol čovjeka može upropastiti, prijatelju moj." Za jednog Francuza, njegova nesklonost vinu bila je neobična koliko

i ljubav prema krumpiru. "Znači, radije ćeš jesti mrtvace?" "Mrtvace koji su se pripremali za vječni život. Eliksiri drevnih

liječnika nalaze se u njihovim mrtvacima!" "A zašto su onda mrtvi?" "Jesu li mrtvi? Ili su dosegli neki oblik besmrtnosti?" I uz tu smo nelogičnost krenuli na put. U samoj kočiji s nama su na

put pošli klobučar, vinar, užar iz Toulona, te carinik koji je, kako se činilo, bio čvrsto naumio prespavati čitavu duljinu Francuske. Nekako sam se bio nadao da će se u društvu naći barem dama-dvije, no žena nije bilo. Brzo smo putovali popločanim francuskim cestama, no putovanje je, baš kao i sva putovanja, bilo zamorno. Prespavali smo veći dio noći, a dan je ispunilo omamljujuće smjenjivanje kratkotrajnih zaustavljanja radi zamjene konja, kupnje bezlične hrane, i korištenja seoskih nužnika. Neprestano sam se osvrtao, no nitko nas nije pratio. Kad bih utonuo u san, ukazivala mi se madame Durrell, koja je tražila stanarinu.

Ubrzo smo se počeli dosađivati, a Talma je počeo kratiti vrijeme neumornim teorijama o zavjerama i misticizmu.

"Ti i ja možda smo krenuli u misiju od povijesne važnosti, Ethane", rekao mi je dok je kočija kloparala dolinom Rhone.

"A ja sam mislio da samo bježimo od mojih problema." "Naprotiv, cijeloj ekspediciji trebamo dati ključan doprinos.

Uviđamo ograničenja znanosti. Berthollet je čovjek razuma, odan hladnim kemijskim činjenicama. No mi masoni poštujemo znanost, ali pritom znamo i da se najdublji odgovori na najveće zagonetke nalaze u

50

hramovima Istoka. Kao umjetnik, slutim da mi je sudbina namijenila da pronađem ono što znanost ne vidi."

Sumnjičavo sam ga pogledao, s obzirom na činjenicu da je već progutao tri nadrilijeka protiv prljavštine iz kanalizacije, da se žalio na grčeve u želucu i da je ustvrdio kako činjenica da mu je noga utrnula ukazuje na neizlječivu paralizu. Putovao je u ljubičastome kaputu, primjerenome vojsci koliko i kakva papuča. I taj čovjek putuje u muslimansko uporište?

"Antoine, na Istoku postoje bolesti kojima ne znamo čak ni nazive. Zapanjuje me činjenica da si uopće pristao ići onamo."

"Na odredištu nas očekuju parkovi i palače i minareti i haremi. Riječ je o raju na zemlji, prijatelju moj, riznici mudrosti faraona."

"I praha mumija." "Ne rugaj se. Čuo sam za čudotvorne lijekove." "Iskreno govoreći, sve te masonske priče o istočnjačkim misterijama

meni baš i nisu imale smisla", rekao sam, okrećući se da protegnem noge. "Što čovjek može doznati iz hrpe ruševina?"

"Stvar je u tome što na našim sastancima nikad ne slušaš", poučavao me Talma. "Masoni su bili izvorni učenjaci, vrhunski majstori graditeljstva koji su podizali piramide i velike katedrale. Ujedinjuje nas silno poštovanje prema znanju i spoznajama, a ističemo se po spremnosti da ponovno otkrivamo istine iz davne prošlosti. Drevni su magičari poznavali sile o kojima mi ne možemo ni sanjati. Hirama Abiffa, Velikog meštra koji je podignuo Salomonov hram, ubili su ljubomorni suparnici, a iz mrtvih ga je vratio sam Veliki meštar."

Od masona se traži da pri inicijaciji odigraju dijelove te fantastične priče. Prilikom tog obreda osjećao sam se poprilično glupo. U jednoj inačici događaja govori se o uskrsnuću, dok je u drugoj riječ tek o pronalaženju tijela nakon kukavičkog ubojstva, no ni jedna ni druga priča po meni nisu imale osobitog smisla.

"Talma, nemoguće je da u to doista vjeruješ." "Ti si tek na prvome stupnju upućenosti. Uzdizanjem na

hijerarhijskoj ljestvici doznajemo iznimne stvari. Tisuću tajna skriva se

51

u starim zdanjima i spomenicima, a oni rijetki koji imaju hrabrosti otkriti ih postali su najvećim učiteljima čovječanstva. Isus. Muhamed. Buda. Platon. Pitagora. Svi su se upoznali s tajnim egipatskim spoznajama iz davno zaboravljenog doba, sa znanjima civilizacija koje su podizale zdanja kakva mi danas više ne znamo izgraditi. Probrani pojedinci, mi masoni, zatim templari, iluminati, rozenkrojceri, luciferijanci, svi mi nastojimo iznova otkriti to znanje."

"Istina, ali ta su tajna društva često u međusobnome nesuglasju: na primjer masonstvo sa sljedbenicima Egipatskog obreda. Luciferijanci, koliko znam, Sotoni pridaju status jednak statusu Boga."

"Ne Sotoni, nego Luciferu. Jednostavno vjeruju u dvojnost dobra i zla, te činjenicu da bog iskazuje dvojnu narav. U svakom slučaju, ja te skupine ne izjednačujem. Samo kažem da znaju da su izgubljena znanja iz prošlosti jednako važna kao znanstvena otkrića u budućnosti. I sami je Pitagora osamnaest godina učio kod svećenika u Memfisu. A gdje je Isus za života proveo podjednako vrijeme, razdoblje o kojem evanđelja šute?

Neki tvrde da se također školovao u Egiptu. Tu negdje postoji moć za preoblikovanje svijeta, za ponovno uvođenje sklada i uvođenje zlatnog doba. Upravo stoga naše geslo glasi "Red iz kaosa".

Ljudi poput Bertholleta proučavaju stijene, kamenje i rijeke. Opčinjuje ih prirodni svijet. No ti i ja, Gage... mi slutimo nadnaravni svijet koji počiva ispod prirodnoga svijeta. Dobar je primjer i elektricitet! Ne vidimo ga, a ipak postoji! Znamo da je svijet naših osjetila tek veo. A to su znali i Egipćani. Kad bismo znali odgonetnuti njihove hijeroglife, ovladali bismo neslućenim spoznajama i sposobnostima!"

Poput svih pisaca, i moj je prijatelj imao gorljivu maštu, bez tračka zdravog razuma.

"Elektricitet je prirodna pojava, Antoine. Radi se o munji s neba i šoku koji izaziva na prijemu u kakvom salonu. Zvučiš mi poput onog šarlatana Cagliostra."

52

"Bio je to opasan čovjek koji je Egipatski obred htio iskoristiti u

mračne svrhe, ali nije bio šarlatan." "Dok se u Poljskoj bavio alkemijom, uhvatili su ga u prijevari." "To su mu smjestili oni koji su bili ljubomorni na njegov rad!

Svjedoci kažu da je liječio bolesnike od kojih su obični liječnici već digli ruke. Družio se s okrunjenim glavama. Moguće je da je bio star više stoljeća, poput grofa St. Germaina, koji je zapravo bio transilvanijski knez, a osobno je poznavao Kleopatru i Isusa. Cagliostro je bio njegov učenik. I još je..."

"Postao predmetom poruge, pa su ga progonili i na koncu je umro u zatvoru, nakon što ga je izdala vlastita supruga, navodo najveća kurva u čitavoj Europi. I sam si rekao da je njegov Egipatski obred obična okultna glupost. Kako je moguće dokazati da je bilo koji od tih samoproglašenih svećenika star više stoljeća?

Poslušaj me, uopće ne sumnjam da u muslimanskim zemljama čovjek može doznati mnogo toga zanimljivoga, ali unovačen sam kao znanstvenik, a ne svećenik. Vaša je vlastita Revolucija prezrela religiju i misticizam."

"Upravo zbog toga danas i postoji toliko zanimanje za mistično! Razum stvara vakuum propitivanja i divljenja. Vjerski progoni izazvali su žudnju za duhovnošću."

"Ne misliš valjda da je Bonaparteova namjera..." "Tiho!" Talma glavom pokaže prema kabini. "Sjeti se zavjeta." Ah, da. Ime vođe ekspedicije i krajnje odredište trebali su ostati u

tajnosti, kao da zaključak o pravoj istini na temelju našeg razgovora ne bi mogla donijeti i svaka budala. Poslušno sam kimnuo, svjestan činjenice da zbog kloparanja kotača i našeg smještaja iza kabine, ostali putnici ionako ne mogu čuti osobito mnogo.

"Želiš reći da su nam prava zadaća te zagonetke?" upitah tiše. "Želim reći da u ovoj ekspediciji imamo više zadaća." Naslonio sam se, zlovoljno zagledan u sumorne brežuljke

prekrivene panjevima.

53

Bila je riječ o posljedici neutažive gladi novih tvornica za drvom.

Stjecao se dojam da su i same šume unovačene za ratove i trgovačke pothvate koje je pokrenula Revolucija.

I dok su se industrijalci bogatili, prirodom je sve više vladala pustoš, dok je gradove obavila smrdljiva izmaglica. Ako su drevni ljudi uspijevali mnogo toga obavljati čistom magijom, bez zagađenja, svaka im čast.

"Usto, spoznaje koje trebamo tražiti pripadaju znanosti", nastavi Talma. "Platon ih je unio u filozofiju. Pitagora u geometriju. Mojsije i Solon u zakone. Sve su to različiti vidovi Istine. Neki kažu da je posljednji veliki faraon iz redova autohtonih Egipćana, svećenik Nektaneb, bio u postelji s Olimpijom i tako začeo Aleksandra Velikog."

"Rekao sam ti da ne želim oponašati čovjeka koji je umro u dobi od trideset dvije godine."

"U Toulonu ćeš možda upoznati novog Aleksandra." Ili je Bonaparte možda posljednji u nizu pomodnih junaka kratkoga

daha kojeg od posvemašnjeg zaborava dijeli tek jedan poraz. U međuvremenu, od njega ću pokušati izvući oprost za zločin koji nisam počinio, umiljavajući mu se koliko to budem mogao podnijeti.

Napustili smo područje uništene prirode i našli se usred nekadašnjeg divovskog aristokratskog posjeda. Direktorij ga je oduzeo plemenitašu ili crkvenome dužnosniku kojem je dotada pripadao. Sad je bio otvoren seljacima, krivolovcima i bespravnim doseljenicima, a ja sam uočio nekoliko logora koje su siromasi postavili među drvećem, te tanke pramenove dima koji su se izvijali s mjesta gdje su se nalazile logorske vatre. Primicala se večer, a ja sam se nadao da ćemo ubrzo stići do nekog svratišta. Stražnjica me boljela od silnog poskakivanja.

Odjednom smo začuli kočijašev povik, te prasak negdje naprijed. Naglo smo se zaustavili. Preko puta je palo stablo, a konji su se zbili, smeteno njišteći. Činilo se da je stablo posječeno.

54

Iz šume su se počeli pojavljivati neki mračni likovi, oružja

usmjerenog prema kočijašu i lakeju. "Pljačkaši!" povikao sam i rukom potražio tomahawk pod kaputom.

I premda sam u tim stvarima bio pomalo zahrđao, i dalje mi se činilo da s deset metara mogu pogoditi metu. "Brzo, na oružje! Možda možemo odbiti napad!"

No kad sam skočio na tlo, ondje me dočekao onaj sneni carinik koji se odjednom posve razbudio, iskočio iz kočije, a mene dočekao tako što mi je na prsa prislonio cijev divovskog pištolja.

Otvor cijevi bio je nalik ustima koja ispuštaju krik. "Bonjour, monsieur Gage", reče. "Molim lijepo da tu divljačku

sjekiru bacite na tlo. U Pariz vraćam ili vas ili onaj vaš privješčić."

55

Razbojnici, nečiji plaćenici ili agenti - u revolucionarnoj Francuskoj to su i prečesto bili isti ljudi - poredali su nas poput učenika u školskome dvorištu i počeli nam oduzimati sve što je imalo ikakvu vrijednost. Uz navodnog carinika, u šaci su nas držala šestorica pljačkaša, a kad sam ih malo bolje pogledao u oskudnome svjetlu, zapanjio sam se. Dvojica su izgledala poput žandara koji su me pokušali uhititi u Parizu. Je li ovdje i onaj čovjek s fenjerom? Nisam ga vidio. Neki su na nišanu pištolja držali kočijaša, dok su drugi jednako pazili na nas, putnike, usput nam oduzimajući novac i satove.

"Policija je osmislila nov način ubiranja poreza?" upitao sam zajedljivo.

"Ne bih rekao da je pravi carinik", oglasio se onaj klobučar. "Tišina!" Vođa je usmjerio cijev prema mojem nosu, kao da sam

zaboravio da je naoružan. "Ne mislite da ne radim za predstavnike vlasti, monsieur Gage. Ne

predate li što tražim, imat ćete i više posla s policijom nego što bi vam bilo drago, i to u dubinama državnog zatvora."

"Što trebam predati?" "Čini mi se da se zapravo zove Grégoire", primetne uslužno

klobučar. Moj ispitivač zategne udarac na pištolju. "Znate dobro što! Mora se

naći kod stručnjaka koji će ga valjano upotrijebiti! Rastvorite košulju!" Na prsima samo osjetio hladni zrak. "Vidite? Nemam ništa." Smrknuto me pogledao. "Gdje je onda?" "U Parizu." Cijev se okrenula prema Talminoj sljepoočici. "Vadite ga ili ću

vašem prijatelju raznijeti mozak."

56

Antoine je učas problijedio. Bio sam poprilično uvjeren da još nije doživio da mu netko prijeti pištoljem i to mi je sad već užasno smetalo.

"Oprezno s time." "Brojim do tri!" "Antoineova je glava čvrsta poput stijene. Zrno će se odbiti." "Ethane", preklinjao me prijatelj. "Jedan!" "Prodao sam medaljon, jer nam je trebao novac za ovo putovanje",

pokušao sam se izvući. "Dva!" "Platio sam stanarinu." Talma se već ljuljao. "Tr..." "Čekajte! Ako baš morate znati, u mojoj je torbi na krovu kočije." Naš mučitelj ponovno usmjeri cijev prema meni. "Iskreno govoreći, rado ću se riješiti tog privjeska. Samo mi donosi

nevolje." Zlikovac dovikne kočijašu: "Baci njegovu torbu!" "Koju?" "Smeđu", doviknuo sam, a Talma me pogledao razjapljenih usta. "U mraku su sve smeđe!" "Svih mu svetaca i grješnika..." "Ja ću je skinuti." Cijev pištolja sad mi je počivala na leđima. "Brzo!" čovjek koji me držao na nišanu pogleda niz cestu. Ubrzo će

se pojaviti još netko, a ja sam sa svojevrsnom ugodom zamišljao kako ga polagano i temeljito gaze zaprežna kola sa sijenom.

"Možete, molim, spustiti udarac? Vas ste šestorica, a ja sam sam." "Zašuti ili ću te odmah upucati, rastrgati sve torbe, pa ga sam

pronaći!" Popeo sam se do držača prtljage na krovu kočije. Pljačkaš je ostao

dolje, ali me pomno pratio. "Ah. Evo ga." "Spusti ga, jenkijevski gade!"

57

Uvukao sam ruku i ščepao svoju pušku, spremljenu pod mekše komade prtljage. Napipao sam mjedena vratašca na kutiji u koju sam bio spremio nabojnjaču i zrna, kao i rog s barutom. Šteta što je nisam napunio otkako sam njome raznio bravu na vratima svoga stana: pravi vodič i traper tako ne griješi. Drugom rukom uzeo sam prijateljevu torbu.

"Hvatajte!" Dobro sam naciljao i pogodio. Torba je svom težinom udarila u

pištolj i začuo se prasak u trenutku kad se udarac spustio, a pucanj raznio Talmino rublje, pretvorivši ga u leptiriće. Kakav glupan. Konji su se stali propinjati, a svi su vikali, dok sam ja u tom trenutku skočio s kočije na suprotnu stranu u odnosu na razbojnike, pritom izvukavši i pušku, te doskočivši na sam rub ceste. Začuo se novi pucanj, a negdje iznad glave rasprsnulo se drvo.

Umjesto da pojurim u mračnu šumu, otkotrljao sam se pod kočiju, izbjegavajući kotače kočije koja se ljuljala amo-tamo. U tami pod kočijom stao sam grozničavo, u ležećem položaju, puniti pušku. Taj trik naučio sam od Kanađana: otvori, saspi, nabij.

"Bježi!" Trojica bandita otrčala su na suprotnu stranu kočije i pojurila među drveće s one strane ceste na koju sam doskočio, smatrajući da namjeravam pobjeći u tom smjeru. Činilo se da se i putnici spremaju pobjeći, no dvojica lopova zapovijedila su im da se ne miču. Lažni carinik psovao je i davao sve od sebe da što brže napuni pištolj. Napunivši pušku, naciljao sam i pogodio ga. Bljesak me u toj tami zaslijepio. U trenutku kad je gad počeo padati, zapanjio sam se načas ugledavši nešto što je visjelo pod njegovom košuljom, a sad je ispalo. Bio je to masonski simbol, koji je nesumnjivo preuzeo Silanov Egipatski obred, prekriženi šestar i kutnik. U sredini se nalazilo dobro poznato slovo. To je, dakle objašnjenje!

Preokrenuo sam se, ustao, te držeći pušku za cijev svom snagom drškom opalio jednog drugog pljačkaša. Sa zadovoljstvom sam začuo pucanje kosti pod naletom pet kilograma javorova drva i željeza. Izvukao sam tomahawk. Gdje je onaj treći gad? A onda se začuo novi

58

prasak i netko je kriknuo. Potrčao sam prema šumi, u smjeru suprotnome smjeru u kojem su otišla ona trojica. U međuvremenu su se raspršili i ostali putnici, pa tako i Talma.

"Torba! Uzmite torbu!" vikao je bolno onaj kojeg sam pogodio. Samo sam se nasmiješio. Medaljon je bio na sigurnome: u potplatu

mojih čizama. Šuma je bila mračna, postajala sve tamnijom kako se spuštala noć.

Hodao sam koliko sam brže mogao, sam, puškom u ispruženoj ruci ispitivao teren pred sobom, kako se ne bih sudario s kakvim stablom. I što sad? Jesu li pljačkaši u dosluhu s nekim dijelom francuske vlasti ili su obični varalice? Njihov vođa imao je pravu odoru i znao za moj plijen i položaj, što je svakako značilo da me netko tko ima određene službene veze - možda Silanov saveznik i pripadnik Egipatskog obreda - traži.

Nije me uznemirila tek razbojnikova spremnost da mi onako zaprijeti nabijenim pištoljem. U njegovu masonskome znaku nalazilo se uobičajeno slovo koje navodno predstavlja Boga, ili gnosticizam, znanje ili možda geometriju.

Slovo G. Početno slovo mojega prezimena, kao i slovo koje je sirota Minette

ispisala vlastitom krvlju. Je li taj simbol bio posljednje što je vidjela na ovome svijetu? Što su se ostali više željeli domoći mojeg privjeska, to sam ga odlučnije htio zadržati. Zacijelo postoji razlog zbog kojeg je toliko popularan.

Zastao sam u šumi i ponovno nabio pušku. Nakon što sam gurnuo zrno u ležište, stao sam pomno osluškivati. Začulo se pucanje grančice. Netko me slijedi? Ubit ću ga ako se približi. No što ako je to siroti Talma, ako me pokušava pronaći u tami? Nadao sam se da će se jednostavno zadržati uz kočiju, ali nisam se usudio ni pucati ni povikati, kao ni ostati na mjestu i čekati, pa sam krenuo dublje u šumu.

Proljetni je zrak bio prohladan, a nervozna energija koja me obuzela zbog bijega sve me brže napuštala, tako da sam osjećao samo hladnoću i glad. Razmišljao sam o tome da se vratim do ceste i pronađem neku kuću kad sam ugledao postojani sjaj svjetiljke, potom još nekoliko

59

fenjera, a sve među drvećem. Čučno sam i začuo šapat glasova koji su govorili nekim drugim jezikom, a ne francuskim. Evo dobrog načina da se sakrijem! Naišao sam na romski logor. Romi - ili, kao što ih mnogi zovu, Cigani - navodno su lutalački narod iz Egipta. Sami Romi ničim ne opovrgavaju takve pretpostavke, tvrdeći da su potomci svećenika iz doba faraona, iako ih drugi smatraju pravom pošasti, nomadskim nitkovima. To što se pozivaju na drevne korijene mnoge ljubavnike i mutne tipove navodi na plaćanje njihovih navodno vidovnjačkih usluga.

Ponovno sam začuo nešto iza sebe. Sad je na scenu stupilo moje iskustvo iz sjeverno-američkih šuma. Neprimjetno sam se uvukao među lišće i skrio se zahvaljujući sjeni koju su bacale svjetiljke. Taj netko tko me pratio naišao je ne sluteći da sam ondje. Zastao je ugledavši sjaj zaprežnih kola, malo ih promotrio baš kao i ja, a zatim krenuo prema meni, nedvojbeno zaključivši da sam ondje potražio utočište. Kad mu se lice pojavilo na svjetlu, u njemu nisam prepoznao ni napadača ni putnika, a sad je bio zbunjeniji nego ikada.

Ipak, namjere su mu bile više nego jasne. I on je imao pištolj. Dok se neznanac šuljao prema najbližim kolima, bešumno sam

došao iza njega. Promatrao je šareno čudo koje je bio najbliži romski karavan kad se otvor moje cijevi našao uz njegovu lubanju.

"Čini mi se da nas nisu upoznali", rekoh tiho. Dugotrajna tišina, a zatim na engleskome: "Ja sam vam upravo pomogao da se spasite." Zatečeno sam razmišljao bih li trebao odgovoriti na maternjem

jeziku. "Qui etes-vous?"14 upitah na koncu. "Sir Sidney Smith, britanski agent koji francuski govori dovoljno

tečno da spozna da je vaš naglasak još gori od moga", odgovorio je, ponovno na engleskome. "Maknite mi tu cijev od uha, pa ću vam, prijatelju, sve objasniti."

Bio sam posve zapanjen. Sidney Smith?

14 Qui etes-vous - Ko ste vi?

60

Jesam li naišao na najpoznatijeg zatvorskog bjegunca u Francuskoj - ili na suludog varalicu?

"Prvo bacite pištolj", rekoh na engleskome. U tom trenutku osjetio sam kako me nešto ubolo u leđa, nešto zašiljeno i oštro.

"Kao što ćete vi, monsieur, odbaciti pušku kad ste kod mene." Ponovno na francuskome, ali ovaj put s izrazitim istočnjačkim naglaskom: Rom. Još petorica-šestorica Roma pojavila su se iz okolne šume, lica zakrivenih maramama ili šeširima široka oboda, sa širokim vrpcama oko struka, te čizama koje su sezale do koljena. Izgledali su beskrupulozno i nesmiljeno. Svi su imali noževe, mačeve ili palice. Mi koji smo ih promatrali iz prikrajka postali smo njihovim plijenom.

"Samo oprezno", rekoh. "Moguće je da me progone još neki ljudi." Položio sam pušku na tlo u trenutku kad je Smith spustio pištolj.

Zgodan muškarac tamne puti stao je ispred mene, u ruci držeći mač. Mračno se nasmiješio.

"Više ne." Zatim je prstom prešao preko grkljana, te uzeo pušku i pištolj. "Dobrodošli Romima."

Kad sam izišao na svjetlo romske vatre, učinilo mi se da sam stupio u novi svijet. Njihova šarena kola s cilindričnim krovovima među drvećem su stvorila pravo vilinsko selo. Osjećao sam miris dima, tamjana i kuhinje dovoljno aromatične da bude egzotična, pune češnjaka i začinskog bilja. Žene u slikovitim haljinama, sjajne crne kose i velikih zlatnih naušnica podignule su pogled s velikih lonaca iz kojih se dizala para i promotrile nas dubokim nedokučivim očima nalik na mračne drevne bunare. Djeca su čučala uz obojene kotače i promatrala prizor poput malenih vražića. Čupavi romski zaprežni konji toptali su i frktali negdje u tami. Zahvaljujući sjaju njihovih fenjera, sve je blistalo žuto-crvenkastim sjajem. U Parizu se sve svodilo na razum i revoluciju. Ovdje je sve bilo nekako starije, jednostavnije i slobodnije.

"Zovem se Stefan", reče muškarac koji nas je razoružao. Imao je tamne, oprezne oči, divovske brkove i nos toliko stradao u nekoj ranijoj borbi da je bio izgužvan poput planinskog lanca. "Ne volimo puške i pištolje, jer su skupi kad ih treba nabaviti, skupi kad ih treba

61

održavati, bučni i nespretni, a lako se i kradu. Stoga objasnite zašto ste s takvim oružjem došli u naš dom."

"Bio sam na putu za Toulon kad su iz zasjede napali našu kočiju", rekoh. "Bježim od razbojnika. Kad sam ugledao vaša kola, zastao sam i začuo njega" - rukom sam pokazao Smitha - "koji je dolazio za mnom."

"A ja sam", reče Smith, "htio razgovarati s ovim gospodinom nakon što sam mu pomogao da se spasi. Ustrijelio sam kradljivca koji se spremao pucati u njega. A naš prijatelj nakon toga je pobjegao poput zeca." To je znači bio onaj hitac koji sam čuo.

"Ali kako?" usprotivio sam se. "Mislim... odakle ste se stvorili? Ne poznajem vas. I kako možete biti Smith? Svi misle da ste pobjegli u Englesku."

U veljači je taj ekstravagantni kapetan britanske Ratne mornarice, prava pošast francuske obale, uz žensku pomoć pobjegao iz pariškog zatvora Temple, uređenog u nekadašnjem templarskom zamku. Otada mu se gubi svaki trag. Smitha su, inače, uhvatili u pokušaju krađe francuske fregate s ušća Seine. Bila je riječ o toliko odvažnom i zloglasnome neprijatelju da su vlasti odbile mogućnost otkupnine ili razmjene. Gravure s njegovim zgodnim licem prodavale su se ne samo u Londonu, nego i u Parizu. A sad tvrdi da je ovdje, uz mene.

"Slijedio sam vas u nadi da ću vas upozoriti. To što sam do vaše kočije došao nedugo nakon što ste upali u zasjedu nije slučajnost. Pratio sam vas cijeli dan, na udaljenosit od kilometar-dva, želeći večeras s vama stupiti u kontakt u svratištu. Kad sam ugledao one razbojnike, pomislio sam na najgore, te vam se prikrao. Čudesno ste izveli bijeg, no oni su imali brojčanu nadmoć. Kad je jedan od zlikovaca naciljao, ustrijelio sam ga."

I dalje sam ga sumnjičavo promatrao. "Na što ste me željeli upozoriti?" On načas pogleda Stefana. "Narode egipatski, mogu vam vjerovati?" Rom se uspravi, zauzme borben stav, kao da se sprema za boksački

okršaj. "Dok ste gosti Roma, vaše tajne ostaju kod nas. Kao što ste vi štitili ovog bjegunca, Englezu, tako smo mi štitili vas. I mi smo vidjeli

62

što se dogodilo, a nismo ravnodušni prema tome tko je zločinac, a tko žrtva. Razbojnik koji je pratio vas dvojicu neće se vratiti prijateljima."

Smith je blistao od sreće. "U tom smo slučaju kolege po oružju! Da, pobjegao sam iz Templea

uz pomoć rojalista i, da, namjera mi je uskoro se domoći Engleske. Samo čekam da mi krivotvore potrebne dokumente, pa da umaknem iz neke normandijske luke. Očekuju me nove bitke. No dok sam boravio u onom užasnom zdanju, dio vremena prikratio sam razgovorima s upraviteljem zatvora, koji je proučavao templare, te sam tako doznao mnoštvo priča o Salomonu i njegovim masonima, o Egiptu i tamošnjim svećenicima, kao i čarima i moćima izgubljenima u izmaglici povijesti. Poganske besmislice, no ipak su vraški zanimljive.

Što ako su drevni ljudi poznavali danas izgubljene moći? Zatim, dok sam se skrivao nakon bijega, rojalisti su počeli govorkati o tome kako se okupljaju francuske snage za neku ekspediciju na Istoku, te da je u ekspediciju pozvan i neki Amerikanac. A već sam bio čuo za vas, gospodine Gage, kao i za vašu stručnost na području elektriciteta. Tko nije čuo za suradnika velikog Franklina? Doušnici su javili ne samo da putujete na jug, nego da se i suprotstavljene frakcije u francuskoj vladi osobito zanimaju za vas i za nešto što je kod vas, nešto što ima veze s istim onim legendama o kojima mi je pričao upravitelj zatvora. Razni pripadnici vlasti nadaju se da će nekako doći do vas. Učinilo mi se da imamo istog neprijatelja, pa mi je palo na pamet da bih vas mogao iskoristiti za pomoć prije nego što obojica otputujemo iz Francuske. Odlučio sam diskretno poći za vama. Zašto bi jednog Amerikanca pozvali u Francuski vojni pohod? Zašto bi on takvo što prihvatio? čuo sam priče o grofu Alessandru Silanu, o okladi i kartama..."

"Rekao bih da o meni znate daleko previše, gospodine, i da o tome malo prečesto naglas pričate. Što želite postići?"

"Želim doznati vaše namjere i pridobiti vas za služenje Engleskoj." "Pa vi ste doista ludi!" "Poslušajte me do kraja. Moj novi prijatelju Stefane, možemo li

zajedno popiti malo vina?"

63

Rom se složio i odmah nešto naložio pristaloj djevojci po imenu Sarvlla, djevojci guste tamne kose i blistavih očiju, tijela kao u kakve muzejske skulpture i sklonoj očijukanju. Takvo što je valjda ipak i očekivano: doista sam pomalo zgodan nitkov. Donijela je mijeh s vinom. Bože, kako sam bio žedan! Djeca i psi držala su se sjene uz kotače kola dok smo mi pili. Pozorno su nas promatrali, kao da bi nam uskoro mogli izrasti rogovi ili perje. Utaživši žeđ, Smith se nagne naprijed.

"Koliko sam uspio shvatiti, kod vas je neki dragulj ili instrument, nije li tako?"

Bože presveti, zar i Smitha zanima moj medaljon? Što je to siroti zadavljeni francuski satnik pronašao u Italiji? Hoću li i ja skončati zadavljen u nekoj rijeci jer sam se domogao tog privjeska? Je li doista uklet?

"Pogrešno ste informirani." "Nije li točno i da ga se mnogi žele domoći?" Samo sam uzdahnuo. "Među njima ste, pretpostavljam, i vi." "Naprotiv, želim vam pomoći da ga se riješite. Zakopajte ga.

Spremite ga negdje na sigurno. Bacite ga, rastopite, ili pojedite, ali tu prokletu stvar nekako uklonite svima s vida do završetka rata. Ne znam je li moj upravitelj u Templeu znao i nešto više od pustih priča, no sve što u ovom sukobu ide na štetu Britanije prijeti nestankom civiliziranog poretka. Ako mislite da taj komad nakita ima i novčanu vrijednost, navest ću Admiralitet da vam je nadoknadi."

"Gospodine Smith..." "Sir Sidney." Titulu je zaradio služeći kao plaćenik švedskome kralju, a ne

engleskome, ali je bio na glasu kao tašta osoba koja voli isticati i veličati vlastite uspjehe.

"Sir Sidney, zajednički nam je tek jezik. Ja sam Amerikanac, a ne Britanac, a Francuska je u našem ratu za neovisnost stala na našu, a ne na vašu stranu. Moja je zemlja u sadašnjem sukobu neutralna, a osim toga nemam pojma o čemu govorite."

"Gage, poslušajte me."

64

Nagnuo se još više naprijed, zlokobno poput jastreba, držanjem odražavajući krajnju nervozu i napetost. Bio je građen poput pravog ratnika, uspravan i širokih ramena, snažnog prsnog koša koji se sužavao prema čvrstome struku, a sad kad sam bolje razmislio, učinilo mi se da se Sarylla možda umiljava njemu.

"Vi ste revolucijom tražili političku novisnost. Francuska revolucija teži promjeni samog temeljnog životnog poretka. Bože moj, pa giljotinirali su kralja! Pobili tisuće ljudi! Zaratili se na svim granicama! Uzdižu ateizam! Oduzeli su crkvenu zemlju, ne obaziru se na dugovanja, zaplijenili su imanja, naoružali razularenu masu! Imamo prave pobune, anarhiju i tiraniju! S Francuskom imate zajedničkoga koliko i Washington s Robespierreom. Vama i meni nije zajednički tek jezik, nego i kultura i politički sustav koji počivaju na zakonu i pravdi. Ludilo koje je obuzelo Francusku uništit će cijelu Europu. Svi su čestiti ljudi saveznici, osim ako vjeruju u anarhiju i diktaturu."

"Imam mnogo prijatelja u Francuskoj." "I ja! Ne podnosim njihove tirane. Od vas ne tražim da nekoga

izdate. Nadam se da ćete poći kamo god vas vodio taj mladi Napoleon. Tražim samo da talisman zadržite na tajnome mjestu. Zadržite ga za sebe, ne za Boneyja15, niti tog Silana, niti nekog drugog tko se raspituje. Promislite o tome da je gospodarska budućnost vaše zemlje neizbježno vezana za Britansko Carstvo, a ne za revoluciju koja želi sve uništiti. Zadržite prijatelje Francuze! Dopustite da i ja budem vaš prijatelj, pa ćemo jednog dana možda jedan drugome pomoći."

"Želite da špijuniram u englesko ime?" "Ni slučajno!" Doimao se povrijeđenim i pogledavao je Stefana kao

da bi Rom trebao poduprijeti njegove tvrdnje o nedužnosti. "Samo nudim pomoć. Idite onamo kamo morate ići i pomno pratite sve što vam se ukaže pred očima.

15 Boneyja – Prezrivi nadimak za N. Bonaparte

65

Ali ako se jednom zasitite Napoleona i zatrebate pomoć, javite se britanskoj Ratnoj mornarici i prenesite im što je mogao opaziti svatko. Dat ću vam pečatnjak s prikazom jednoroga. Riječ je o dijelu mojega grba. Izvijestit ću Admiralitet o autentičnosti prstena. Upotrijebite ga za siguran i nesmetan prolaz."

Smith i Stefan s iščekivanjem su me promatrali. Misle li da sam toliko glup? U potplatu čizme osjećao sam izbočenje na mjestu na kojem se nalazio medaljon.

"Kao prvo, nemam pojma o čemu govorite", ponovno sam slagao. "Kao drugo, nisam ničiji saveznik, ni francuski, ni engleski. Običan sam čovjek posvećen znanosti, angažiran da pratim prirodne pojave dok se u Parizu ne riješe neki moji pravni problemi. Kao treće, da i imam to o čemu govorite, ne bih vam priznao, s obzirom na smrtonosno zanimanje koje svi pokazuju prema spomenutom predmetu. A kao četvrto, čitav je ovaj razgovor beskoristan, jer to što sam nekoć možda imao, iako nisam, više nemam, budući da su razbojnici poharali svu prtljagu nakon što sam pobjegao." Eto, pomislio sam, sad bi valjda trebali ostati bez riječi.

Smith se nasmiješi. "Izvrsno!" poviče i pljesne me po podlaktici. "Znao sam da imate dobar instinkt! Lijepa predstava!"

"A sad prijeđimo na gozbu", reče Stephan, koji je, kako se čini, također s odobravanjem pratio moju izvedbu. "Pričajte još o lekcijama iz zatvora, sir Sidney. Mi Romi vučemo podrijetlo od faraona, te Abrahama i Noe. Mnogo smo zaboravili, ali se mnogo toga i sjećamo, pa neki put znamo i predvidjeti budućnost i usprotiviti se hirovima sudbine. Naša je Sarylla drabardi, po vašem proročica, pa vam možda ona može reći nešto više o budućnosti. Dođite, sjednimo pa ćemo razgovarati o Babilonu, Tiru, Memfisu i Jeruzalemu."

Jesu li baš svi osim mene izgubljeni u drevnim svjetovima? Stavio sam Smithov prsten na prst, misleći kako ne može škoditi imati još jednog prijatelja.

"Nažalost, što se duže zadržim, to vas sve izlažem većoj opasnosti", reče Smith. "Otvoreno ću vam reći da mi je na tragu skupina

66

francuskih dragona. Htio sam obaviti kratak razgovor, ali moram brzo krenuti dalje, prije nego što naiđu na opljačkanu kočiju, čuju priču o hicu koji je došao u pravi čas, pa stanu pretraživati šumu." Samo je odmahnuo glavom. "Iskreno govoreći, ne znam što da mislim o toj opčinjenosti okultnim. Moj tamničar, Boniface, bio je od najgoreg soja jakobinskih tirana, ali je neprestano spominjao mistične tajne. Svi mi želimo vjerovati u magiju, čak i ako nam je kao odraslim osobama rečeno da to nije pametno. Učen čovjek takve stvari mora odbaciti, a mi ipak ponekad oslijepimo od previše znanja."

Bilo je to slično Talminim riječima. "Romi tajne svojih egipatskih predaka čuvaju stoljećima", reče

Stefan. "No i unatoč tome tek smo djeca kad je riječ o drevnim umijećima."

No, da, ali meni je ta njihova veza s Egiptom bila sumnjiva - i sam naziv naroda ukazuje na činjenicu da im je ishodište vjerojatnije u Rumunjskoj - no s druge strane, ipak je riječ o tamnoputoj i slikovitoj skupini ljudi, s tim prslucima i maramama i nakitom, među kojim se nađu i poneki ankh16 i Anubis s psećom glavom. Žene im možda nisu Kleopatre, ali nema sumnje da su privlačno lijepe. Koje sve ljubavne tajne poznaju? Još sam neko vrijeme razmišljao o tom pitanju. Naposlijetku, ipak sam znanstvenik.

"Adieu, moji novi prijatelji", reče Smith i Stefanu uruči kesu s novcem. "Ovdje je novac za uslugu sigurnog dovođenja monsieura i talismana koji nije kod njega u Toulon. Nitko ga neće otkriti u vašim kolima. Dogovoreno?"

Rom pogleda kesu, baci je uvis, pa je uhvati i nasmije se. "Za tolik novac odveo bih ga i u Carigrad! Ali budući da je riječ o čovjeku kojeg progone, odveo bih ga i bez naknade."

Englez se nakloni. "U to sam uvjeren, no ipak prihvatite velikodušan dar Krune."

16 Ankh - egipatski križ s petljom. To je sinteza dvaju likova: križ kao simbol života i

vječnosti petlje. Sjedinjeni zajedno, oni predstavljaju besmrtnost. Ankh je također erotski simbol, što znači sjedinjenje muškarca i žene. On je predstavljao jedinstvo Ozirisa i Izide.

67

Putovanje s Romima odvojit će me od Talme sve dok ne dospijemo

do Toulona, no činilo mi se da ćemo tako biti sigurniji i moj prijatelj i ja. On će se brinuti, ali, s druge strane, on se bez prestanka brine.

"Gage, mi ćemo se već ponovno vidjeti", reče Smith. "Samo držite moj prsten na ruci. Žabari ga neće prepoznati - skrivao sam ga u zatvoru. U međuvremenu, pamet u glavu i prisjetite se koliko se lako idealizam može pretvoriti u tiraniju, te koliko lako osloboditelji mogu postati diktatorima. Možda ćete se na koncu ipak naći na strani svoje matične zemlje."

Nakon toga nestao je među drvećem jednako neprimjetno kao što se i pojavio, poput duha, u susret s kojim mi nitko neće vjerovati.

Ponovno ćemo se vidjeti? Nećemo, bude li imalo ovisilo o meni. Nisam ni sanjao kako će se Smith na koncu ipak vratiti u moj život, koju tisuću kilometara dalje od tog mjesta. Jednostavo sam osjetio olakšanje zbog bjegunčeva odlaska.

"A sad slijedi gozba", reče Stefan. Riječ "gozba" bila je malko pretjerana, no s logorske vatre dobili

smo raskošno varivo i gust, težak kruh. Među tim neobičnim nomadima osjećao sam se sigurnim, iako me njihova otvorena gostoljubivost malko zatekla. Činilo se da od mene ne traže ništa osim druženja. Zanimalo me mogu li znati išta o onome što skrivam u čizmi.

"Stefane, ne priznajem da je Smith imao pravo u vezi s onim privjeskom. No kad bi takav medaljon doista postojao, zbog čega bi ga se mnogi toliko željeli domoći?"

On se nasmiješi. "Stvar ne bi bila u samome privjesku, nego u činjenici da služi kao

svojevrsni trag ili ključ." "Ali za što?" Rom slegne ramenima. "Poznajem samo drevne priče. A prema

jednoj od najčešćih, Egipćani su u sam osvit civilizacije ovladali sposobnostima koju su smatrali opasnima, te ih pohranili, želeći ih skriti do trenutka kad čovječanstvo stekne dovoljno intelektualnih i

68

moralnih sposobnosti da ih ispravno upotrijebi. Ključ su, međutim, ostavili u obliku privjeska. Aleksandar Veliki navodno ga je dobio za hodočašća u pustinjsku oazu Siwah, gdje je proglašen sinom Amonovim i Zeusovim, a prije pohoda na Perziju. Nakon toga pokorio je sav poznati svijet. Kako je u tako kratkome vremenu toliko postigao? Potom je kao mladić umro u Babilonu. Od bolesti? Ili su ga ubili? Priča se da je Aleksandrov general Ptolemej ključ vratio u Egipat, u nadi da će ovladati velikim silama, no nije uspio shvatiti značenje privjeska. Kleopatra, koja je bila Ptolemejev potomak, ponijela je privjesak kad je s Cezarom pošla u Rim. Tada je ubijen i Cezar!

Priča se tako nastavlja kroz čitavu povijest: veliki ljudi dolazili su do ključa i to je uvijek označilo njihovu propast. Kraljevi, pape i sultani već su počeli vjerovati da je privjesak uklet, iako su čarobnjaci i svećenici smatrali da može otključati velike tajne. No nitko se više nije sjećao kako ga treba upotrijebiti. Je li to ključ dobra ili zla? Katolička crkva za križarskih ga je ratova donijela u Jeruzalem, ponovno u sklopu uzaludne potrage. Čuvarima su mu zatim postali templari, koji su ga prvo skrili na Rodosu, a zatim na Malti. Potrage za svetim gralom zbunjuju i zamagljuju istinu o tome što se zapravo tražilo. Medaljon je još stoljećima ležao posve zaboravljen, sve dok netko nije shvatio koliko je važan. Sad je možda dospio u Pariz... a onda i u naš logor. Dakako, vi ste to zanijekali."

Nikako mi se nije sviđao medaljon koji svima donosi smrt. "Doista mislite da bi običan čovjek poput mene mogao slučajno naići

na taj isti ključ?" "Ja sam već založio barem stotinu komadića Isusova križa i desetke

prstiju i zuba velikih svetaca. Tko može znati što je stvarno, a što lažno? Samo vodite računa o činjenici da se neki ljudi ozbiljno žele domoći privjeska za koji tvrdite da nije kod vas."

"Možda Smith ima pravo. Kad bi bio kod mene, trebao bih ga baciti. Ili ga dati vama."

"Meni ni u snu!" Na licu mu se pojavila uzbunjenost. "Ja ga ne mogu ni upotrijebiti ni shvatiti. Ako su priče istinite, medaljon će imati

69

nekakvog smisla tek u Egiptu, gdje je i nastao. Osim toga, donosi nesreću kad je u pogrešnim rukama."

"To i ja mogu potvrditi", priznah snuždeno. Premlaćivanje, ubojstvo, bijeg, pljačka... "Ipak, veliki um poput Franklina rekao bi da su sve to praznovjerne besmislice."

"Ili bi ga možda istražio s pomoću vaše nove znanosti." Dojmilo me se kako Stefan ne pokazuje znakove pohlepe, osobito s

obzirom na to da su njegove priče u meni pobudile želju za moći i bogaćenjem. Previše je onih koji žele taj medaljon, ili ga žele nekamo zakopati: Silano, oni razbojnici, francuska ekspedicija, Englezi, pa taj zagonetni Egipatski obred. Sve to ukazuje na činjenicu da je toliko vrijedan da bih ga trebao dobro čuvati sve dok ne budem u mogućnosti riješiti ga se uz dobru zaradu ili odgonetnuti čemu, dovraga, služi. A to znači da moram poći u Egipat. I, u međuvremenu, paziti što mi se događa iza leda.

Načas sam pogledao Sarvllu. "Bi li mi ova vaša djevojka mogla proreći sudbinu?" "Riječ je o velikoj majstorici Tarota." On pucne prstima, a ona uzme

mistične karte. Te sam simbole već imao prilike vidjeti, a prikazi smrti i vraga i

dalje su me uznemiravali. Ona je bez riječi izvukla nekoliko karata uz vatru, stala ih zamišljeno proučavati, pa je izvukla još nekoliko karata iz snopa: mačevi, ljubavnici, kaleži, magičar. Zbunjeno je gledala, ne govoreći ništa. Na koncu je pridigla jednu kartu.

Bio je to prikaz dvorske lude. "On je taj." To sam mogao i misliti, zar ne? "To sam ja?" Ona kimne. "I onaj kojeg tražiš." "Kako to mislite?" "Karte govore da ćeš doznati na što mislim kad dospiješ kamo

moraš poći. Ti si luda koja mora pronaći ludu, postati mudrim da pronađe mudrost. Tražiš i moraš pronaći prvog koji traži. Bolje da ne znaš više od toga."

70

Više nije htjela reći baš ništa. Tako to i ide s proročanstvima, zar ne: važno je izražavati se neodređeno kao u pomno napisanome ugovoru... Popio sam još vina.

Već je dobrano prošla ponoć kad smo začuli topot snažnih konja. "Francuska konjica!" prosikće jedan romski stražar. Čuo sam zveket

i štropot, grančice koje se lome pod kopitima. Romi su ugasili sve osim jedne svjetiljke, pa su svi osim Stefana nestali među kolima. Sarylla me uhvati za ruku.

"Moramo ti svući ovu odjeću, da izgledaš kao Rom", prošapće. "Imaš odjeću u koju ćeš me prerušiti?" "Bit će to tvoja koža." To već nije bila loša zamisao. Bolje Sarylla nego zatvor Temple. I

dalje me držala za ruku i tako smo se uvukli u karavanu. Gipkim prstima pomogla mi je da svučem umrljanu odjeću. I ona je svukla sve sa sebe, a tijelo joj je svjetlucalo pod oskudnim svjetlom. Kakav dan! Ležao sam u jednima od kola uz njezino toplo svilenkasto tijelo, slušao kako Stefan tiho razgovara s konjičkim poručnikom. Začuo sam i riječi "Sidney Smith", zatim prijetnje, a nakon toga i odlučne korake koji su išli od kola do kola. Kad se naglo rastvorio pokrov na ulazu u naša kola, podigli smo glavu glumeći snenost, a Sarylla je pustila da joj pokrivač sklizne s grudi. Uopće ne morate sumnjati da su dobro i dugo gledali, ali ne mene.

Zatim, kad su se konjanici udaljili, slušao sam njezin prijedlog. Bilo to pravo prokletstvo ili ne, moje putovanje u Toulon odjednom je izgledalo bitno ugodnije.

"Pokaži mi što rade u Egiptu", prošaptah.

71

Mjesec dana kasnije, 19. svibnja 1798., stajao sam na krmenoj palubi francuskog zapovjednog broda L'Orient, plovila sa 120 topova, tek na koji metar od najambicioznijeg čovjeka u Europi. U društvu časnika i okupljenih stručnjaka promatrali smo veličanstven prizor: isplovljavanje 180 plovila. Započeo je pohod na Egipat.

Sredozemno plavetnilo bijelilo se od silnih jedara, brodovi se naginjali pod umjerenim povjetarcem, a palube i dalje blistale nakon snažnog vjetra koji će, nadali smo se, britansku eskadru o kojoj se naveliko govorkalo, zadržati podalje od nas. Brodovi su redom počeli uranjati u valove ispred ulaza u toulonsku luku, tako da je svaki pramac sad imao bijele zube od morske pjene. Vojni orkestri svirali su na kaštelima najvećih brodova, a mjedeni instrumenti blistali su na suncu dok su se nadmetali tko će u prolasku biti bučniji, izvodeći francuske domoljubne skladbe. Top iz gradske utvrde opalio je u znak pozdrava, a trideset četiri tisuće vojnika i mornara na brodovima gromoglasno je klicalo prolazeći pokraj Bonaparteova zapovjednog broda. On je bio izdao priopćenje u kojem je svakome od njih obećao dovoljno ratnog plijena da kupe po šest jutara zemlje.

Bio je to tek početak ekspedicije. Manji konvoji iz Genove, Ajaccia na Korzici i Civitavecchije u Italiji dovest će dodatne francuske divizije koje će se pridružiti invazijskim snagama. U vrijeme okupljanja kod Malte, ukupno ćemo imati četiri stotine brodova i pedeset pet tisuća ljudi, kao i tisuću konja, stotine kola i artiljerijskog oruđa, više od tri stotine pralja s potvrdom od kojih se očekivalo da paižaju i druge usluge za podizanje morala, kao i još stotine supruga i konkubina dovedenih bez dopuštenja. Na brodovima se našlo i četiri stotine tisuća boca vina za časnike, kao i osam stotina probranih boca iz osobnog podruma Josepha Bonapartea, dopremljenih kako bi njegov brat što

72

bolje primio goste. Naš je zapovjednik ukrcao i elegantnu gradsku kočiju, dvopreg, kako bismo Kairo mogli razgledati na visokoj nozi.

"Ipak smo francuska vojska, a ne engleska", rekao je svojim ljudima. "I na vojnim pohodima živimo bolje nego oni u svojim dvorcima."

Tijekom mjeseci koji su uslijedili, tih ćemo se riječi sjećati s goričnom.

U Toulon sam dospio nakon dugotrajnog i vijugavog putovanja sporim romskim kolima. Cijeli predah bio je dobrodošao i ugodan. "Egipatski svećenici" poučili su me jednostavnim trikovima s kartama, objasnili mi tarot, te ispričali još priča o špiljama s blagom i hramovima moći. Nitko od njih, dakako, nikad nije bio u Egiptu, niti znao ima li u njihovim pričama i zrnca istine, no pripovijedanje im je bilo jedan od najvećih darova i izvora prihoda.

Gledao sam kako proriču optimističnu budućnost mljekaricama, vrtlarima i izabranim gradskim dužnosnicima. Ono što ne bi uspjeli dobiti fantazijama, jednostavno bi ukrali, a što nisu mogli ukrasti, bez toga bi se jednostavno snašli na neki drugi način. Putovanje do Toulona u njhovu društvu bilo je daleko ugodniji način zaključenja bijega iz Pariza u odnosu na putovanje kočijom, iako sam znao da će Antoine Talma zbog naše odvojenosti i mog kašnjenja biti izvan sebe od brige. No osjećao sam pravo olakšanje što ne moram slušati njegove masonske teorije, a Sarvllinu srdačnu toplinu napustio sam s velikim žaljenjem.

U luci je zbog priprema i općeg uzbuđenja vladala prava ludnica: sve je bilo prepuno vojnika, mornara, vojnih dobavljača, gostioničara i voditeljica bordela. Svako malo viđao sam glasovite učenjake u cilindrima, uzbuđene i pomalo u strahu, koji su uokolo hodali u teškim čizmama još tvrdima koliko su bile nove. Časnici su blistali poput paunova u raskošnim odorama, a obični vojnici pokazivali uzbudenost i vedri fatalizam u vezi s ekspedicijom čije im je odredište i dalje bilo nepoznato. U takvome sam mnoštvu bio razmjerno anoniman, odjeće i zelenog kaputa prljavijih i iznošenijih nego ikad, no za svaki slučaj ipak sam se žurno ukrcao na L'Orient, želeži biti izvan domašaja razbojnika,

73

antikvara, žandara, nosača svjetiljaka i sviju koji bi mi mogli nekako nauditi. Tek na brodu napokon sam se ponovno sastao s Talmom.

"Pribojavao sam se da u opasnosti i pustolovine na Istoku ulazim bez prijatelja!" uskliknuo je on. "Berthollet se također zabrinuo! Mon dieu,17 pa što se dogodilo?"

"Žao mi je što ti se nikako nisam mogao javiti. Činilo mi se da je najbolje putovati bez velike buke. Znao sam da ćeš se zabrinuti."

Zagrlio me. "Gdje je medaljon?" Osjetio sam njegov dah na uhu. Sad sam već bio oprezan. "Na sigurnome, prijatelju moj. Na

sigurnome." "Što ti je to na prstu? Novi prsten?" Gledao je prsten koji sam dobio

od Sidnevja Smitha. "Dar koji sam dobio od Roma." Talma i ja ukratko smo prepričali što nam se događalo dok smo bili

odvojeni. Prema njegovim riječima, nakon što sam pobjegao, preživjeli razbojnici zbunjeno su se raspršili na sve strane. Potom je stigla konjica, koja je tražila nekog drugog bjegunca - "sve je to u tami užasno zbunjivalo" - a konjanici su zatim uronili u šumu. U međuvremenu su kočijaši konjima uklonili ono stablo s puta, pa smo nakon nekog vremena napokon došli do jednog svratišta. Talma je odlučio pričekati novi dan i novu kočiju, za slučaj da se ja nekako pojavim iz šume. Kako me nije bilo, uputio se u Toulon, pribojavajući se da sam poginuo.

"Romi!" usklikne sada i zatečeno me pogleda. "Doista imaš dara za nepodopštine, Ethane Gage. A kako si samo ustrijelio onog razbojnika! Ostao sam zapanjen, ushićen, prestrašen!"

"Zamalo je ubio tebe." "Dakako, ipak si bio među Indijancima." "Na putovanjima sam upoznao mnogo ljudi, Antoine, i naučio sam

da jednu ruku trebam pružati u znak pozdrava, a drugu ne odvajati od oružja."

17 Mon dieu – Moj bože

74

Načas sam zašutio. "Umro je?" "Krvario je kad su ga odnijeli." Još jedno pitanje za mračne noćne sate. "Jesu li Romi onakvi nitkovi kako se priča?" upita Talma. "Ni slučajno, samo ako paziš na džepove. Spasili su mi život.

Njihovi začini bude osjetila koja zadovoljavaju njihove žene. Nemaju dom, nemaju posao, ništa ih ne veže..."

"Pronašao si sebi slične! Čudi me da si se uopće vratio!" "Smatraju da su potomci egipatskih svećenika. Čuli su legende o

izgubljenome medaljonu, govore da je riječ o ključu neke drevne tajne na Istoku."

"Apsolutno! Time se objašnjava i zanimanje Egipatskog obreda! Cagliostro se smatrao suparnikom običnih masona. Možda Silano smatra da bi tako mogao steći prednost. Ali tako nas otvoreno pljačkati? Izgleda da je tajna uistinu moćna."

"A što je sa Silanom? Ne poznaje li on Bonapartea?" "Priča se da je otišao u Italiju - možda traži tragove i informacije o

predmetu koji si dobio na kartama? Berthollet je našem generalu pričao o medaljonu, i čini se da ga je poprilično zainteresirao, no Bonaparte je također masone nazvao imbecilima opčinjenima bajkama. Njegova braća Joseph, Lucien, Jerome i Louis, a svi su odreda članovi našeg bratstva, protive se takvom stavu. Tvoji stavovi o Louisiani zanimaju ga koliko i tvoj odabir nakita, no čini mi se da mu laska što u ekspediciji ima i Amerikanca. Cijeni tvoju povezanost s Franklinom. Nada se da bi jednog dana mogao pomoći u objašnjavanju njegovih namjera i planova Sjedinjenim Državama."

Talma me kolegama učenjacima na zapovjednome brodu predstavio kao slavnog bjegunca. Bili smo dio skupine od 167 civila, stručnjaka za razna područja koje je Bonaparte pozvao da prate njegov pohod. Među njima je bilo devetnaest graditelja i inženjera, šesnaest kartografa, dvojica slikara, jedan pjesnik, jedan orijentalist, te mnoštvo matematičara, kemičara, stručnjaka za starine, astronoma, mineraloga i zoologa. Ponovno sam se vidio s Bertholletom, koji je i okupio većinu

75

stručnjaka, a nakon nekog vremena upoznali smo se i s generalom. Moja nacionalna pripadnost, slabašna veza sa slavnim Franklinom, kao i priča o bijegu iz zasjede... sve se to dojmilo mladoga osvajača.

"Elektricitet!" uskliknuo je Bonaparte. "Zamislite da možemo ovladati munjama vašeg mentora!"

Dojmila me se činjenica da je Napoleonu povjereno vođenje toliko ambiciozne ekspedicije. Najpoznatiji europski general bio je vitak, nizak i toliko mlad da je to upravo uznemiravalo sugovornika. Kao dvadesetdevetogodišnjak, bio je mlađi od sviju osim četvorice od ukupno trideset jednog generala u ekspediciji i premda je razlika između engleskih i francuskih mjera značila da su Britanci u propagandne svrhe pretjerivali govoreći koliko je nizak - a zapravo je bio visok pristojnih metar šezdeset osam - u stvarnosti je ipak bio toliko uzak i tanan da se stjecao dojam da su ga progutale čizme i mač.

Vesele pariške dame dale su mu nadimak "mačak u čizmama", što im nikad nije zaboravio. Zahvaljujući Egiptu taj će mladić prerasti u onog Napoleona koji će na prepad osvojiti svijet, no na palubi L 'Orienta još nije bio taj Napoleon. Još nije bio onaj mramorni titan, nego prije običniji čovjek, s manama i problemima u ostvarivanju velikih ambicija. Povjesničari oblikuju idole, no suvremenici žive s čovjekom od krvi i mesa. Napoleonov nagli uspon u vrijeme Revolucije zapravo je mnogima smetao jednako koliko je izazivao i divljenje, a više nadređenih nadalo se njegovu neuspjehu. Ipak, sami je Bonaparte bio samouvjeren toliko da je to već graničilo s taštinom.

A zašto i ne bi bio takav? Ovdje, u Toulonu, od topničkog je satnika napredovao do čina brigadnog generala nakon što je postavio top koji je iz grada otjerao Britance i rojaliste. Preživio je vladavinu terora i kratkotrajan boravak u zatvoru, vjenčao se s društveno ambicioznom djevojkom po imenu Josephine čiji je prvi suprug skončao na giljotini, pripomogao je u masakru kontrarevolucionarno nastrojene svjetine u Parizu i poveo na brzinu sklepanu francusku vojsku do niza fantastičnih pobjeda nad Austrijancima u Italiji. Vojska ga je počela obožavati kao da je Cezar, a Direktorij je bio oduševljen sredstvima

76

koja je slao u ispražnjenu riznicu. Napoleon je htio oponašati Aleksandra, a civili koji su mu bili nadređeni htjeli su da se njegove neumorne ambicije ostvaruju negdje izvan francuskih granica. Egipat će izvrsno poslužiti i jednoj i drugoj svrsi.

Kako je samo tada, davno prije dana kada će boraviti u palačama i ubirati vrhnje, izgledao poput junaka! Gusta crna kosa padala je preko čela, imao je klasičan rimski nos, usne napućene kao na kakvom klasičnome kipu, s rupicom na bradi, te tamnih, gorljivo sivih očiju. Bio je nadaren za vatrene govore vojsci, shvaćao čovjekovu žudnju za slavom i pustolovinama, a držao se upravo onako kako svi zamišljamo junake: uspravna torza, visoko uzdignute glave, očiju prikovanih za mistični obzor. Bio je od onih ljudi čije vas držanje, kao i riječi uvjeravaju da svakako zna što radi. Dojmio me se jer je tako očito napredovao zahvaljujući zaslugama, a ne porijeklu, što se poklapalo s američkim idealima. Naposljetku, bio je doseljenik, poput nas, ne pravi Francuz, budući da je s Korzike došao u francusku vojnu školu. U mladosti je od svega htio samo da njegova domovina stekne neovisnost.

Prema svim dostupnim podacima, bio je prosječan u svemu osim u matematici, nije se baš snalazio u društvenim situacijama, bio je usamljen, bez pravog mentora ili utjecajnog zaštitnika, a nakon završetka škole našao se pred zastrašujućim i kaotičnim izazovom Revolucije. Ipak, dok su mnogi u vrtoglavim zbivanjima ostali zbunjeni i smeteni, on je tek tada došao na svoje. Inteligencija zagušena strogoćom vojne škole izbila je na površinu kad se ukazala potreba za improvizacijom i maštom, kad se Francuska našla pod opsadom. Predrasude s kojima se suočio, kao otočki provincijalac iz obitelji trećerazrednog plemstva, raspršile su se kad je pokazao veliku sposobnost u suočavanju s krizama. Nesigurnost i beznađe koji su obilježili njegovu mladost odbacio je poput neugodnog plašta, dok je nelagodu u društvenim situacijama trudom pretvorio u šarm. Upravo je Napoleon, kojem takvo što nitko ne bi prorekao, utjelovio idealizam Revolucije, kad su se položaj i ugled stjecali sposobnošću, a ambicije nisu poznavale granice. Iako konzervativci poput Sidnevja Smitha to

77

nisu uviđali, dvije su revolucije, američka i francuska, po tome bile slične. Bonaparte je sve postigao vlastitim rukama.

Ipak, Napoleonov odnos prema pojedincima bio je nešto najneobičnije što sam ikada vidio. Nema sumnje da je razvio izrazitu karizmatičnost, no uvijek je djelovala uvježbano - stidljivo, odvojeno, oprezno, napeto - kao da je riječ o glumcu koji igra zadanu ulogu. Kad bi vas pogledao, blistao bi poput raskošnog lustera, a energija bi iz njega zračila kao što iz konja zrači toplina. Znao se koncentrirati intenzitetom koji je ujedno i godio i zbunjivao - tako sam se osjećao barem desetak puta. Ipak, već trenutak kasnije cjelokupnu bi pozornost posvetio nekoj drugoj osobi, a vi biste imali dojam da je oblak zakrio sunce, a već nekoliko sekunda kasnije mogao bi duboko utonuti u vlastite misli, čak i u prostoriji punoj ljudi, u pod zagledan jednako pomno i koncentrirano kao što je do maločas gledao vas, spuštena pogleda, izgubljen u mislima i posve u vlastitome svijetu. Jedna je Parižanka njegovo zamišljeno lice opisala kao lice čovjeka kojeg bi se užasnula u nekoj mračnoj uličici. U džepu je nosio izlizan primjerak Goetheovih Patnja mladoga Werthera, romana o samoubojstvu i beznadnoj ljubavi koji je pročitao šest puta. Ostvarenje njegovih zlovoljnih strasti osobno ću promatrati tijekom bitke kod velikih piramida, podjednako u pobjedonosnom zanosu i u užasu.

Posljednji brod pokraj nas je prošao tek osam sati kasnije, s trikolorama razvijenima na svim jarbolima. Tako smo pogledali dvanaest linijskih brodova, četrdeset dvije fregate, te stotine transportnih plovila. Sunce je već bilo nisko na obzoru kad je naš zapovjedni brod napokon zaplovio poput patke za svojim pačićima. Flota je zauzela pet kvadratnih kilometara mora, a veći brodovi skraćivali su jedra i tako omogućavali manjim i nezgrapnijim trgovačkim plovilima da održavaju tempo, napredujući tek malko brže od tri čvora.

Svi osim veterana među mornarima osjećali su se loše, neki i krajnje jadno. Bonaparte, koji je znao da je sklon morskoj bolesti, velik je dio vremena provodio u drvenome krevetu obješenom o konopce, koji

78

je zadržavao vodoravan položaj i prilikom ljuljanja broda. Mi ostali osjećali smo mučninu bez obzira jesmo li stajali ili pokušavali zaspati. Talma napokon nije morao zamišljati bolest, nego ju je imao, te mi je nekoliko puta povjerio da je gotovo sigurno na rubu smrti. Vojnici nisu imali vremena uspeti se na palubu i doći do ograde na zavjetrinskoj strani kako bi ondje ispustili dušu, pa su sve kante bile pune do vrha, svi brodovi smrdjeli po bljuvotini. Na pet paluba L'Orienta natiskivalo se dvije tisuće vojnika, tisuću mornara, stoka, ovce i tolike količine zaliha da smo se praktički provlačili, a ne normalno hodali, od pramca do krme.

Ugledniji učenjaci poput Bertholleta imali su kabine obložene crvenim damastom, no toliko malene da se čovjek u njima osjećao kao u kakvom lijesu. Mi, intelektualci nižega ranga morali smo se snaći u izbama od vlažne hrastovine. Kad smo jeli, sjedili smo toliko zbijeni na klupama da gotovo nije bilo mjesta za podizanje ruke do usta. Dvanaestak konja neprestano je toptalo, njištalo i mokrilo u štivi, a doslovce svi dijelovi odjeće bili su vlažni. Donje otvore za topove bilo je nužno zatvoriti zbog valova, pa je unutra bilo mračno, zbog čega nije bilo moguće čitati. Ionako nam je bilo draže boraviti gore, no mornari koji su radili na upravljanju brodom povremeno bi izgubili živce zbog prevelike gužve, pa bi nam naredili da se vratimo u potpalublje. Već za manje od dana svi su se počeli dosađivati. Nakon tjedan dana svi smo se samo molili da što prije stignemo u pustinju.

Osjećaju nelagode pridonosila je i bojazan od britanskog brodovlja. Nezaustavljivi Horatio Nelson, koji je već bio i bez ruke i bez oka, ali mu to nije smetalo da jednakim žarom nastavi izazivati nevolje, navodno nas je progonio sa svojom eskadrom. Kako je francuska Ratna mornarica zbog Revolucije ostala bez velikog dijela najboljih rojalističkih časnika, a kako su naši teški teretni brodovi i palube s topovima bili pretrpani zalihama, užasavali smo se svakog pomorskog sukoba. Najviše pozornosti posvećivali smo vremenu. Nekoliko dana nakon isplovljavanja doživjeli smo žestoku oluju s bljeskovima munja. L'Orient se ljuljao i propinjao toliko žestoko da je stoka počela užasnuto

79

zavijati, a sve što nije bilo učvršćeno i vezano pretvorilo se u hrpu krhotina i ostataka. Već nekoliko sati kasnije more se smirilo, a dan kasnije bilo je toliko vruće i sparno da se počeo topiti katran u spojevima na palubi. Vjetar je često mijenjao smjer, a voda je bila ustajala. S putovanja se ponajviše sjećam zamora, mučnine i bojazni.

Dok smo plovili na jug, Bonaparte je imao naviku nakon večere pozvati učenjake na rasprave u svoju prostranu kabinu. Znanstvenicima su beskonačni i ponekad naporni razgovori bili dobrodošla zanimacija, dok su njegovim časnicima služili kao izlika za drijemanje. Napoleon je sebe smatrao učenjakom, budući da je zahvaljujući političkim vezama ishodio izbor u Nacionalni institut, te je volio tvrditi da bi, da nije vojnik, bio učenjak. Najveću besmrtnost, tvrdio je, postižemo doprinosom čovjekovu znanju i spoznajama, a ne pobjedama u bitkama. Nitko nije vjerovao da je u to iskreno uvjeren, no bilo je ugodno čuti takve riječi.

Tako smo se nalazili u prostoriji niska stropa iz koje su virili krmeni topovi, ležeći na postoljima poput strpljivih lovačkih pasa. Pod pokriven platnom bio je nalik šahovskoj ploči, s crno-bijelim poljima, kao u kakvoj masonskoj loži, a uzorak se temeljio na starim masonskim ilustracijama dionizijskih graditelja.

Je li i neki francuski brodograditelj član bratstva? Ili smo mi masoni jednostavno prisvojili sve simbole i uzorke kojih smo se uspjeli domoći? Znao sam da smo iz drevnog doba preuzeli zvijezde, Mjesec, sunce, vagu, geometrijske likove, pa tako i piramidu. A posuđivanje može biti i dvosmjerno: pretpostavljam da je Napoleon pčelu kao svoj simbol kasnije preuzeo nadahnut masonskim simbolom košnice o kojem su mu možda pričala braća.

Upravo sam se ondje upoznao sa znanstveničkim društvom u koje sam pozvan, te sam zaključio da nikako ne mogu kriviti taj skup genijalnih umova što s podosta sumnje gleda na moje sudjelovanje. Mistične tajne? Berthollet je skupu rekao da sam naišao na "rukotvorinu" koju u Egiptu želim usporediti sa srodnim predmetima. Bonaparte je objavio da imam teorije o tome kako su drevni Egipćani

80

vladali elektricitetom. Ja sam neodređeno rekao kako se nadam da ću donijeti nov pogled na piramide.

Moji su kolege bili daleko uspješniji. Bertholleta sam već spomenuo. U smislu ugleda, s njime se mogao mjeriti jedino Gaspard Monge, glasoviti matematičar koji je kao pedesetdvogodišnjak bio najstariji u skupini. Gustih i čupavih obrva koje su se nadvijale nad velikim očima izraženih podočnjaka, Monge je izgledao poput mudrog ostarjelog psa. Kao utemeljitelj deskriptivne geometrije ostvario je blistavu znanstveničku karijeru, no čak je i ona ostala u sjeni kad ga je Revolucija pozvala da u svojstvu ministra spasi francusku proizvodnju topova. Odmah je dao rastopiti crkvena zvona za potrebe vojne industrije, te je napisao Umijeće proizvodnje topova. U sve čega bi se uhvatio unosio je analitički duh, od stvaranja metričkog sustava do savjetovanja Bonaparteu da iz Italije ukrade Mona Lisu. Sluteći možda da moj um nije discipliniran koliko i njegov, prigrlio me kao nećaka koji je malko zastranio.

"Silano!" usklinuo je Monge kad sam mu objasnio kako sam se našao u ekspediciji. "S njim sam se sreo u Firenci. Baš je bio na putu za vatikanske knjižnice... Još je promumljao nešto o Carigradu i Jeruzalemu, ako ishodi dopuštenje od Turaka. Nije htio navesti i razloge."

Slavan je bio i naš geolog, imena dužeg od cijevi moje puške: Déodat Guy Silvain Tancrede Gratet de Dolomieu. U staloženim akademskim krugovima bio je poznat po tome što je kao osamnaestogodišnjak, kao novak među hospitalcima, ubio suparnika u dvoboju. Danas, kao četrdesetsedmogodišnjak, stekao je vlastiti imetak, predavao mineralogiju, a usto je i otkrio dolomit. Kao neumorni putnik i lutalac divovskih brkova, jedva je čekao da vidi egipatsko stijenje.

Etienne Louis Malus, matematičar i stručnjak za optička svojstva svjetlosti bio je zgodan dvadesetdvogodišnji vojni inženjer. Tridesetogodišnji Jean Baptiste Joseph Fourier, pospana pogleda i gromka glasa, bio je još jedan iz skupine slavnih matematičara. Naš orijentalist i tumač bio je Jean-Michael de Venture, ekonomist Jean-

81

Baptiste Say, a zoolog Etienne Geoffrey Saint Hilaire, vođen neobičnom predodžbom da se odlike biljaka i životinja s vremenom mogu mijenjati. Najenergičniji i na području mehanike najgenijalniji u našoj skupini bio je jednooki stručnjak za let balonima, četrdesettrogodišnji Nicolas Jacques Conte, koji je nosio povez preko oka nepovratno uništenog u eksploziji balona. Prvi u povijesti upotrijebio je balone za vojna izviđanja, u bitki kod Fleurusa. Izumio je novo sredstvo za pisanje, olovku, koju je nosio u prsluku i crtao naprave i uređaje koje su mu se neprestano ukazivale u domišljatome umu. Već se bio dokazao kao glavni izumitelj i majstor u ekspediciji, a bio je ponio i zalihu sumporne kiseline koja u reakciji sa željezom stvara vodik za njegove svilene balone. Taj plin, lakši od zraka, pokazao se daleko praktičnijim od zagrijanog zraka kojim se služio u ranijim pokusima s podizanjem balona.

"Da je prihvaćen tvoj plan za zračni napad na Englesku, Nicky", volio se šaliti Monge, "danas ne bih povraćao dušu na ovoj kanti koja se neprestano propinje."

"Samo nam treba dovoljan broj balona", odgovarao je Conte. "Da nisi odnio sav novac za svoje ljevaonice topova, obojica bismo sad u Londonu lijepo pili čaj."

Svi su bili prepuni novih ideja za ratovanje. Sjetio sam se da je moj zemljak Robert Fulton u prosincu dobio odbijenicu francuskih vlasti kojima je bio predložio izgradnju podvodnog ratnog broda. Bilo je čak i prijedloga za kopanje tunela ispod La Manchea.

Učena gospoda i stožerni časnici okupljali su se na skupovima koje je Napoleon nazivao svojim institututima; on bi odabrao temu, odredio uvodničare i zatim nas poveo u dugotrajnu raspravu o politici, društvu, vojnoj taktici i znanosti. Jednom smo vodili trodnevnu raspravu o prednostima i razornoj zavisti koju izaziva privatno vlasništvo, večernju raspravu o starosti Zemlje, raspravu o tumačenju snova, kao i nekoliko rasprava o istini i koristima religije. Ovdje su se jasno iskazala Napoleonova unutarnja proturječja: u jednom trenutku s visoka bi odbacio postojanje Boga, a već malo kasnije nervozno bi se

82

prekrižio vođen pravim korzičkim instinktom. Nitko nije znao u što vjeruje, a ponajmanje on sam, no Bonaparte je odlučno tvrdio kako je religija vrlo korisna za uvođenje reda i upravljanje masama.

"Kad bih mogao osnovati vlastitiu religiju, mogao bih ovladati Azijom", rekao nam je.

"Čini mi se da su vas preduhitrili Mojsije, Isus i Muhamed", javio se sarkastičnim glasom Berthollet.

"Upravo to i kažem", reče Bonaparte. "I Židovi, kršćani i muslimani oslanjaju se na iste svete priče. Svi štuju istog monoteističkog boga. Osim nekoliko nevažnih pojedinosti u vezi s prorocima i tko je od njih imao posljednju riječ, te religije imaju više zajedničkog nego različitog. Objasnimo li Egipćanima da Revolucija priznaje jedinstvo vjere, ne bismo trebali imati problema s religijom. I Aleksandar i Rimljani tolerirali su vjeru osvojenih naroda."

"Upravo najsličniji vjernici najžešće se sukobljavaju oko razlika", upozorio je Conte. "Nemojmo smetnuti s uma ratove između katolika i protestanata."

"Ipak, ne živimo li u osvit razuma, u novom znanstvenome dobu?" javio se Fourier. "Možda je čovječanstvo došlo na sami prag racionalnosti."

"Nema tog naroda koji će biti racionalan kad je na nečijem nišanu", uzvrati stručnjak za balone.

"Aleksandar je ovladao Egiptom jer je ustvrdio da je sin i grčkog Zeusa i egipatskog Amona", reče Napoleon. "Prema Muhamedu kanim biti jednako tolerantan kao prema Isusu."

"Dok se križate kao papa", ukori ga Monge. "A što ćemo s revolucionarnim ateizmom?"

"To je stav osuđen na propast, najveća pogreška Revolucije. Posve je nevažno postoji li Bog ili ne. Stvar je jednostavno u tome da kad god dovedeš religiju, ili čak praznovjerje, u sukob sa slobodom, prvo će u čovjekovu umu uvijek nadvladati potonje." Bonaparte je volio iznositi upravo takve cinično pronicljive političke prosudbe, kako bi svoju

83

intelektualnu težinu suprotstavio znanstveničkoj učenosti. Uživao je u provociranju.

"Osim toga, upravo zahvaljujući religiji mi siromasi ne ubijamo bogataše."

Napoleona su opčinjavale i istine u pozadini mitova. "Uzmimo za primjer uskrsnuće i bezgrešno začeće", rekao nam je

jedne večeri, a racionalnosti odani Berthollet samo je zakolutao očima. "To nije tek priča o kršćanstvu, nego i o bezbrojnim drevnim

vjerama. Poput vašeg masonskog Hirama Abiffa, nije li tako, Talma?" Volio se obraćati mojem prijatelju, u nadi da će ga ovaj što bolje prikazati u novinskim člancima koje šalje u Francusku.

"Legenda je toliko česta da se čovjek pita nije li često bila i točna", složi se Talma. "Je li smrt apsolutni završetak? Ili ju je moguće nadvladati ili je odgoditi na neodređeno vrijeme? Zašto su joj faraoni posvećivali toliko pozornosti?"

"Nema sumnje da se prve priče o uskrsnuću javljaju još u legendama o egipatskome bogu Ozirisu i njegovoj supruzi i družici Izidi", započne Venture, naš stručnjak za Istok. "Ozirisa je ubio zli brat Set, no Izida je ponovno spojila njegovo raskomadano tijelo i oživjela ga. Potom je spavao sa sestrom i začeo njezina sina, Horusa. Smrt je bila tek uvod u rođenje."

"A sad putujemo u zemlju u kojoj se sve to navodno dogodilo", reče Bonaparte. "Odakle su potekle te priče, ako nisu nastale na nekom zrnu istine? A ako su nekako istinite, kakvim su moćima Egipćani ostvarivali takve uspjehe? Zamislite kakve bi bile prednosti besmrtnosti, beskonačnog vremena! Koliko biste toga mogli postići!"

"Ili barem imati koristi od ukamaćivanja kamata", našali se Monge. Razgovor me uznemirio. Je li to pravi razlog zbog kojeg napadamo

Egipat? Ne jer je riječ o potencijalnoj koloniji, nego jer je izvor besmrtnosti? Jesu li zbog toga toliki ljudi zainteresirani za moj medaljon?

84

"Sve su to mitovi i alegorije", reče prijezirno Berthollet. "Tko se još ne boji smrti i ne sanjari o tome da će je nadvladati? A svi, pa tako i Egipćani, ipak su mrtvi."

General Desaix prene se iz polusna i podigne pogled. "Kršćani vjeruju u drukčiji vječni život", reče blagim tonom.

"Ali dok se kršćani mole za takav život, Egipćani su se za njega istinski pripremali", usprotivi se Venture. "Poput drugih ranih kultura, u grobnice su stavljali sve što im je trebalo za sljedeće putovanje. Jednako tako, nisu nužno nosili malo prtljage i upravo u tome krije se velika prilika. Grobnice bi mogle biti pretrpane blagom. 'Molim, pošaljite zlato', pisali su suparnički kraljevi faraonima, 'jer kod vas je zlata više nego zemlje.'"

"To je po meni prava vjera", javi se general Dumas. "Vjera koju možeš ščepati šakom."

"Možda su preživljavali na neki drugi način, kao Romi", javih se. "Molim?" "Kao Romi. Cigani. Oni tvrde da su potomci egipatskih svećenika." "Ili su St. Germain ili Cagliostro", doda Talma. "Oni su tvrdili da

žive već tisućljećima, da su se družili s Isusom i Kleopatrom. Možda je i to istina."

Berthollet prijezirno odmahne. "Istina je to da je Cagliostro toliko mrtav da su vojnici otkopali

njegov grob u papinskoj tamnici i nazdravili mu pijući vino iz njegove lubanje."

"Ako je to doista bila njegova lubanja", reče Talma nepopustljivo. "A Egipatski obred tvrdi da je na putu otkrivanja tih moći i čuda,

nije li tako?" upita Napoleon. "Egipatski obred nastoji narušiti i kompromitirati masonska

načela", odgovori Talma. "Umjesto da se pridržavaju načela morala i Velikog meštra18, traže mračne sile u okultnome.

18 Veliki meštar - stvoritelj, masonski pojam, odnosi se na postojanje jednog boga

85

Cagliostro je izobličio masonstvo tako da sad prihvaća i žene u obredima seksualne naravi. Drevnim moćima služili su se u postizanju svojih ciljeva, a nisu radili na dobrobit čovječanstva. Prava je sramota što su stekli toliku popularnost u Parizu i što su zaveli ljude poput grofa Silana. Odriču ih se svi pravi masoni."

Napoleon se nasmiješi. "Znači, vi i vaš prijatelj Amerikanac morate prvi pronaći tajne!" Talma kimne. "I iskoristiti ih tako da služe našim, a ne njihovim ciljevima." To me podsjetilo na Stefana i romsku legendu o tome da Egipćani

možda čekaju napredak na području morala i znanosti, pa da tek tada otkriju tajne. A mi im dolazimo s tisuću topova koji strše iz brodova u našoj floti.

***

Zauzimanje sredozemnog otoka Malte potrajalo je jedan dan, stajalo

tri francuska života i - prije samog dolaska - četiri mjeseca uhođenja, pregovora i mita. Tristotinjak hospitalaca na otoku bili su povijesni anakronizam, polovicu broja ionako su činili Francuzi, a sve ih je više zanimala mirovina nego polaganje života za nekakvu slavu. Nakon formalnog i kratkotrajnog otpora, poljubili su osvajačevu ruku.

Naš geolog Dolomieu, koji je iz tog viteškog reda nečasno otpušten u mladosti, nakon onog dvoboja, primljen je poput razmetnog sina koji može pomoći u pregovorima o predaji. Malta je predana u francuske ruke, vođa reda umirovljen i upućen u jednu njemačku kneževinu, a Bonaparte se bacio na haranje otočkog blaga, temeljito kako je opljačkao i Italiju.

Hospitalcima je ostavio komadić Svetog križa, te sasušenu šaku Ivana Krstitelja. U ime Francuske zadržao je pet milijuna franaka u zlatu, milijun u srebru i još milijun u dragim kamenjem ukrašenome blagu sv. Ivana. Većina bogatstva prebačena je u štivu L'Orienta. Napoleon je usto ukino ropstvo i svim muškarcima na Malti naredio da

86

nose kokarde s francuskom zastavom. Proveo je reorganizaciju bolnice i poštanske službe, šezdesetoricu dječaka iz imućnih obitelji uputio na školovanje u Pariz, uveo novi obrazovni sustav, te ostavio pet tisuća vojnika za osiguranje otoka. Bila je to najava kombinacije pljačkanja i uvođenja reforma kakvu će, nadao se, ostvariti i u Egiptu. Upravo na Malti, Talma je uzbuđeno dotrčao do mene želeći me izvijestiti o svojem najnovijem otkriću.

"Cagliostro je boravio ovdje!" uskliknuo je. "Gdje?" "Na ovom otoku! Hospitalci su mi ispričali da ih je posjetio prije

četvrt stoljeća, u društvu svog grčkog učitelja Alhotasa. Ovdje se vidio s Kolmerom! Ti su se učeni ljudi savjetovali s Velikiim meštrom hospitalaca i proučavali stvari koje su vitezovi donijeli iz Jeruzalema."

"I?" "Moguće je da je ovdje otkrio i taj medaljon, duboko među blagom

malteških vitezova! Ne shvaćaš, Ethane? Kao da idemo njegovim tragom. Sudbina vuče sve konce."

To me ponovno podsjetilo na Stefanove priče o Cezaru i Kleopatri, o križarima i kraljevima, kao i o potrazi koja već stoljećima opčinja ljude.

"Sjeća li se netko od vitezova tog medaljona ili možda zna što znači?"

"Ne. Ali na pravom smo putu. Smijem li ga još jednom pogledati?" "Skrio sam ga za svaki slučaj jer izaziva nevolje kad god nije

skriven." Vjerovao sam Talmi, ali nakon Stefanovih strašnih priča o tome što se sve kroz povijest događalo onima kod kojih se našao nekako nisam imao volje pokazivati ga. Učenjaci znaju da postoji, no odbio sam molbe da im ga pokažem i da ga bolje pogledaju.

"Ali kako ćemo riješiti tajnu ako ga budeš skrivao?" "Dođimo s njim prvo u Egipat."Moje su ga riječi razočarale. Nakon malo više od tjedan dana naša je armada ponovno zaplovila,

polagano napredujući na istok, prema Aleksandriji. Naveliko se pričalo da nas Britanci i dalje prate, no nismo ih primijetili. Kasnije ćemo

87

doznati da nas je Nelsonova eskadra pratila u tami, te da ni oni nisu vidjeli nas, baš kao ni mi njih.

Jedne od onih večeri kad vojnici kockaju, ulažući cipele, ne bi li nekako prikratili naporno putovanje, Berthollet me pozvao da s njim pođem u najdublji dio utrobe L'Orienta.

"Vrijeme je, monsieur Gage, da i mi učenjaci počnemo davati nešto za uzvrat onima koji nas uzdržavaju."

Spustili smo se u tamu koju su slabašno osvjetljavale rijetke svjetiljke. Vojnici i članovi posade ljuljali su se u visećim ležaljkama, zbijeni rame uz rame, poput leptira u čahurama, kašljući i hrčući, dok su najmlađi među njima, oni koji su ujedno najviše tugovali za domom, noć provodili plačući. Drvene su grede škripale. More je šištalo uz bokove, voda kapala iz spojeva polagano poput sirupa. Marinci su čuvali magazin i riznicu, oboružani bajunetima koji su blistali poput oštrih komada leda. Sagnuvši se, ušli smo u Aladinovu špilju, u prostor s blagom. Ondje nas je čekao matematičar Monge, koji je sjedio na škrinji s mjedenim okovima. Nazočan je bio i još jedan zgodan časnik koji je bez riječi slušao većinu naših filozofskih rasprava, mladi geograf i kartograf po imenu Edme Francois Jomard. Upravo će Jomard postati mojim vodičem na području misterija povezanih s piramidama. U njegovim tamnim očima odražavala se blistava inteligencija, a na putovanje je ponio i sanduk prepun knjiga drevnih autora.

Znatiželju i iznenađenost njegovom nazočnošću zasjenio je sadržaj kabine. Bilo je to blago s Malte, kao i velik dio plaće za francusku vojsku. Sanduci su bili prepuni kovanog novca, nalik na pčelinje saće. U vrećama su se nalazile višestoljetne vjerske relikvije optočene dragim kamenjem. Zlato i srebro bili su poslagani poput drva za ogrjev. Samo šaka toga mogla bi čovjeku posve promijeniti život.

"Ni ne pomišljajte na to", reče kemičar. "Mon dieu! Da sam na Napoleonovu mjestu, već bih se danas

povukao u mirovinu." "Njega ne zanima novac, nego moć", reče Monge.

88

"Ali želi i novac", pridoda Berthollet. "Već je jedan od najbogatijih časnika u vojsci. Supruga i rođaci troše novac brže nego što on uspijeva pljačkati. A braća su stvorila pravi korzički klan."

"Što traži od nas?" upitah. "Znanje. Spoznaje. Dekodiranje. Nije li tako, Jomard?" "Generala osobito zanima matematika", odgovori mladi časnik. "Matematika?" "Matematika je ključ rata", reče Jomard. "Uz valjanu obuku,

hrabrost se osobito ne razlikuje od zemlje do zemlje. Prevagu odnosi brojčana i vatrena nadmoć na mjestu napada. A to iziskuje ne samo ljudstvo, nego i sredstva, zalihe, ceste, transportne životinje, hranu i barut. Trebaju vam precizno određene količine, koje će prijeći precizno utvrđen broj kilometara i doći na točno određena mjesta. Napoleon je rekao da iznad svega traži časnike koji znaju brojati."

"I to ne samo na uobičajeni način", doda još Monge. "Naš Jomard proučava klasični svijet, a Napoleon od njega traži da broji i na inovativan način. Drevni autori poput Diodora Sicilskog govorili su o mogućnosti da je Velika piramida19 zapravo matematička zagonetka, nije li tako, Edme?"

"Diodor je ustvrdio da su dimenzije najveće piramide u neku ruku zemljovid Zemlje", objasni Jomard. "Nakon što oslobodimo tu zemlju, izmjerit ćemo zdanje ne bismo li dokazali njegove tvrdnje. Grke i Rimljane svrha piramida zbunjivala je koliko zbunjuje i nas. Upravo je zbog toga Diodor došao na tu zamisao. Bi li ljudi uistinu uložili tolik trud u izgradnju obične grobnice, osobito s obzirom na to da u njima nisu pronađena ni tijela ni blago? Herodot tvrdi da je faraon zapravo pokopan na otoku jedne podzemne rijeke, duboko ispod samog zdanja."

"Piramida je, znači samo nadgrobni kamen, obična oznaka?" "Ili upozorenje. Ili, zbog dimenzija i tunela, svojevrsna naprava..."

Jomard slegne ramenima. "Tko će znati kad graditelji nisu ostavili nikakve zapise?"

19 Vilika piramida – Keopsova grobnica u Gizi, najstarija od sedam svetskih čuda

89

"Ipak, Egipćani su posvuda ostavili mnoštvo tragova koje nitko od nas još ne zna protumačiti", reče Monge. "I tu dolazimo do naše uloge. Pogledajte ovo. Naša vojska do toga je došla u Italiji, a Bonaparte ju je ponio na putovanje."

Kemičar ukloni izvezenu tkaninu i pokaže nam brončanu pločicu veličine tanjura, površine prekrivene crnom caklinom ukrašenom srebrnim linijama. Prelijepi crtež prikazivao je Egipćane u drevnome stilu, u nizu "kućica" poredanih jedne na drugima. Bogovi, božice i hijeroglifi nalazili su se u okviru koji su činile fantastične životinje, cvijeće i stabla.

"Izidina ploča, nekoć u vlasništvu kardinala Bemba20." "Što sve to znači?" upitah. "General želi da odgovorimo upravo na to pitanje. Učenjaci već

stoljećima pretpostavljaju da ploča prenosi određenu poruku. Prema legendi, Platonu su velike misterije objašnjene u nekakvoj komori pod najvećom egipatskom piramidom. Možda je ovo nekakav plan, raspored, ili zemljovid, prikaz tih komora. Ipak, nitko ih još nije otkrio, ili se za to barem ne zna. Bi li vaš medaljon mogao biti ključ za rješavanje tajne?"

U to sam sumnjao. Oznake na mojem privjesku doimale su se vrlo neprofinjenima u odnosu na ovo umjetničko djelo. Likovi su bili ukočeni, ali lijepi i skladni poput anđela. Bilo je tu visokih ukrasa za glavu, babuna u sjedećem položaju, kao i stoke. Žene su na rukama imale krila, nalik jastrebovima. Muškarci su imali pseće i ptičje glave. Prijestolja su počivala na lavovima i krokodilima.

"Moj je medaljon daleko jednostavniji i običniji." "Ovo trebate proučiti i potražiti eventualne znakove prije nego što

dođemo do ostataka piramida nadomak Kaira. Primjerice, mnogi likovi u ruci drže štap. Je li to neka vrst žezla? Je li to kako povezano s elektricitetom? Bi li to kako moglo pomoći napretku Revolucije?"

20 Bembo, Pietro (1470-1547), talijanski književnik i povjesničar. Kardinal 1539. god.

90

Ta pitanja postavljali su ugledni znanstvenici. Ja sam svoj medaljon zaradio na kartama. Ipak, rješavanje takove zagonetke moglo bi mi donijeti neslućene materijalne koristi, a da i ne govorim o pomilovanju. Dok sam brojao likove na prikazu, uočio sam da neki imaju veće ukrase na glavi.

"Uočio sam nešto", rekoh bojažljivo. "Broj glavnih likova, dvadeset jedan, poklapa se s brojem glavnih likova u tarotu koje sam vidio kod Roma."

"Zanimljivo", reče Monge. "Možda je to ploča za proricanje budućnosti?" Slegnuo sam ramenima.

"Ili samo zgodna plitica." "Precrtali smo prikaz i taj crtež možete ponijeti u kabinu." Uvukao

je ruku u jednu drugu škrinju. "Još jedna neobičnost... koju su naši vojnici pronašli u istoj utvrdi u kojoj je bio zatočen Cagliostro. Dao sam da nam ovo dopreme kad mi je Berthollet spomenuo vas."

Bila je to kružna ploča veličine tanjura s otvorom u sredini i trima prstenovima na rubu koji su skladno ulazili jedan u drugi. Na njima su se nalazili simbolički prikazi sunca, mjeseca, zvijezda, kao i znakovi zodijaka. Prsteni su se okretali, pa je simbole bilo moguće dovoditi u različite međusobne položaje. Zašto? Nisam imao pojma.

"Smatramo da je to svojevrsni kalendar", reče Monge. "Činjenica da možete dovoditi simbole u različite odnose ukazuje na to da bi naprava mogla pokazivati buduće događaje ili točno određene datume. Ali koje i zašto? Neki među nama smatraju da je možda povezana s precesijom ravnodnevnice."

"Kakvom procesijom?" "Precesijom... Drevne religije temeljile su se na izučavanju nebeskih

tijela", reče Jomard. "Zvijezde imaju stalni raspored, a nebom se kreću na uvijek jednak, predvidiv način, te se smatralo da su žive i da određuju čovjekovu sudbinu. Egipćani su nebeski svod podijelili na dvanaest znakova zodijaka, proširivši ih i na dvanaest zona obzora. U isto vrijeme svake godine - recimo 21. ožujka, u vrijeme proljetne

91

ravnodnevnice, kad dan i noć traju jednako dugo - sunce izlazi u istome znaku zodijaka."

Odlučio sam ne istaknuti činjenicu da se časnik poslužio tradicionalnim, starim gregorijanskim kalendarom, a ne novim revolucionarnim sustavom.

"Ipak ne točno gdje je i počeo ciklus. Svaki znak zodijaka tek u neznatnoj mjeri ne uspijeva dovršiti puni krug, jer se Zemljina osa blago kreće u vrtnji, poput zvrka, a os puni krug zatvara nakon dvadeset šest tisuća godina. Čini se da se položaj zviježđa tijekom dugih vremenskih razdoblja mijenja. Dvadeset prvog ožujka ove godine sunce je izišlo u Ribama, a tako je od vremena Kristova rođenja. Možda su upravo zato prvi kršćani za simbol odabrali ribu. No prije Isusova doba, sunce je 21. ožujka izlazilo u Ovnu, a to razdoblje trajalo je 2160 godina. Prije Ovna, izlazilo je u Biku, to je bilo u vrijeme vjerojatne gradnje piramida. Nakon 2160 godina Riba slijedi razdoblje Vodenjaka."

"Vodenjak je za Egipćane imao osobitu važnost", pridoda Monge. "Mnogi smatraju da je riječ o grčkome znakovlju, no ti su simboli zapravo bitno stariji, neki potječu čak iz doba Babilona, a ostali iz Egipta. Vrčevi s vodom simbolizirali su godišnje poplavljivanje doline Nila, ključno za uspješan rast egipatskih usjeva. Prva čovjekova civilizacija nastala je u najneobičnijem prirodnom okruženju na Zemlji: u Rajskome vrtu, uskome pojasu zelenila usred nesmiljene pustinje, mjestu na kojem je sunce bilo stalno, a kiša rijetka, mjestu koje je navodnjavala rijeka koja se diže iz izvora koji je ostao nepoznat i do dan danas. Zaštićeno od neprijatelja zahvaljujući Sahari i Arapskoj pustinji, potpomognuto tim zagonetnim godišnjim ciklusom, pod zvjezdanim svodom bez oblaka, bilo je to stabilno područje ekstremnih razlika, idealno za nastanak religije."

"To je, znači, pomagalo za predviđanje ciklusa Nila?" "Moguće. Ili možda ukazuje na to kad je povoljan trenutak za što.

Eto, nadamo se da ćete vi to nekako odgonetnuti." "Tko je izradio napravu?"

92

"Ne znamo", reče Monge. "Simboli se razlikuju od svega što smo

ikada vidjeli, a hospitalci nisu zabilježili čak ni odakle se stvorilo. Je li hebrejsko? Egipatsko? Grčko? Babilonsko? Ili ima neko posve drukčije podrijetlo?"

"To je svakako zagonetka primjerena vašem, a ne mojem umu, dr. Monge. Vi ste matematičar. A ja se mučim i kad trebam uzvratiti sitan novac."

"Svi imaju problema s novcem. Čujte, Gage, još ne znamo što sve to znači. No zanimanje za vaš medaljon pokazuje mi da je riječ o dijelu neke velike zagonetke. Kao Amerikancu, ukazana vam je velika čast da sudjelujete u jednoj francuskoj vojnoj ekspediciji. Berthollet vam je osigurao pravnu zaštitu. No to nije bio milosrdan čin - nego honorar za vašu stručnost.

Postoji najmanje desetak razloga zbog kojih Bonaparte ide u Egipat, no među njima je i mogućnost da pronikne u drevne tajne: s područja mistike, tehnologije, elektriciteta... A onda ste se odjednom pojavili vi, Franklinov čovjek, s tim zagonetnim medaljonom. Je li i to nekakav znak? Vodite računa i o stvarima koje smo vam pokazali dok napredujemo u nepoznato. Bonaparte želi pokoriti tu zemlju. Vi trebate pokoriti samo tu zagonetku."

"Ali o čemu govori ta zagonetka?" "Možda o tome odakle smo potekli. Ili kako smo pali u nemilost i prognani iz raja."

***

Vratio sam se u kabinu koju sam dijelio s Talmom i poručnikom po

imenu Malraux, opčinjen viđenim blagom i omamljen zagonetkama koje trebam riješiti.

Jednostavno nisam vidio baš nikakvu vezu između medaljona i predmeta koje su mi pokazali, a činilo se i da nitko ne zna koje točno

93

zagonetke treba riješiti. Prevaranti i šarlatani poput Cagliostra desetljećima su obilazili europske dvorove i tvrdili da su upoznati s velikim egipatskim tajnama, a da nikad nisu pobliže objasnili o kojim je tajnama riječ. Tako su pokrenuli zaluđenost okultnim. Skeptici su s prijezirom odbacivali njihove tvrdnje, no predodžba o tome da u zemlji faraona mora postojati nešto duboko se ukorijenila u javnu svijest. A ja sam se sad našao usred te manije. Što znanost više napreduje, to ljudi više žude za magijom.

Na moru sam se priklonio mornarskoj navici, pa sam uglavnom bio bosonog, što je bilo ugodno s obzirom na ljetnu žegu. Dok sam se pripremao za počinak, a u glavi mi se još vrtjelo od novih misli i ideja, primijetio sam da nema mojih čizama. A to me uznemirilo, budući da sam u njih skrio medaljon.

Zabrinuto sam ih stao tražiti. Malraux, koji je već bio legao, nešto je promumljao u snu i opsovao. Prodrmao sam Talmu.

"Antoine, nestale su mi čizme!" Jedva je otvorio pospane oči. "Što će ti?" "Samo me zanima gdje su." On se okrene na drugu stranu. "Možda ih je nostromo izgubio na kartama." Ni nakon obilaska kasnonoćnih kartaških stolova nisam pronašao

čizme. Je li netko otkrio skrovište u jednoj peti? Tko bi se usudio uzimati stvari učenjacima? Tko je mogao i naslutiti kamo sam skrio medaljon? Talma? Zacijelo mu nije bilo jasno zašto sam toliko miran kad se raspitivao za medaljon, te je vjerojatno razmišljao o tome gdje sam ga mogao sakriti.

Vratio sam se u kabinu i pogledao prijatelja. Ponovno je spavao poput nedužnog djeteta, zbog čega se u meni samo razbuktala sumnja. Što je medaljon više dobivao na važnosti, to sam manje vjerovao svima oko sebe. Medaljon je narušio moju vjeru čak i u prijatelja. Potišten i zabrinut, povukao sam se na svoj ležaj.

94

Ono što mi je za kartaškim stolom izgledalo kao zgodan dobitak,

pretvorilo se u pravi teret. Dobro je što medaljon nisam zadržao u čizmi! Položio sam ruku na otvor za fitilj petice21 koja se nalazila uz moj ležaj.

Otkako je Bonaparte zabranio topničke vježbe radi štednje baruta i neprimjetnijeg napredovanja, medaljon sam stavio u praznu vrećicu za barut, te je katranom zalijepio za donju stranu čepa na topovskome otvoru. Taj se čep prije bitke vadi, a ja sam namjeravao uzeti medaljon prije nego što izbije pomorska bitka, u međuvremenu se štiteći od mogućnosti da mi ga netko ukrade s vrata ili iz čizme. Sad kad sam ostao bez čizama, osjećao sam nervozu zbog odvojenosti od privjeska. Sutradan, kad svi budu na palubi, izvući ću ga iz skrovišta i staviti oko vrata. Bilo da je riječ o prokletstvu ili amajliji, htio sam ga imati kod sebe.

Sutradan ujutro pronašao sam čizme ondje gdje sam ih jučer i ostavio. Kad sam ih bolje pogledao, uvidio sam da je netko bio odvojio dio pete od potplata.

21 Petica - Top koji izbacuje kugle težine pet kilograma - nap. prev.

95

Zbog Bonaparteova straha od admirala Nelsona zamalo sam se utopio u moru pred Aleksandrijom. Engleska flota vrebala je poput vuka negdje iza obzora, a Napoleonu se toliko žurilo na obalu da je naredio amfibijsko iskrcavanje. Bilo je to prvi, ali ne i posljednji put da sam ostao posve mokar u najsušoj zemlji koju sam ikada vidio.

Pred tim egipatskim gradom našli smo se 1. srpnja 1798., zadivljeni minaretima nalik na trsku i kupole džamija slične snježnim brežuljcima. Sve je blistalo pod nesmiljenim ljetnim suncem. Na glavnoj palubi zapovjednog broda natiskivalo nas se petstotinjak, od vojnika i mornara, do znanstvenika. Beskrajne minute obilježila je takva tišina da se čula i najtiša škripa opute i svaki šum vala.

Egipat! Prizor je lebdio i podrhtavao, iskrivljen poput odraza u zaobljenu zrcalu. Grad je bio sivosmed, žutobijel, a od svega se činio najmanje raskošnim i bogatim, gotovo kao da smo stigli na pogrešno odredište. Francusko brodovlje polagano se ljuljalo na sve snažnijem sjevercu, a svaki sredozemni val nalikovao je topazu. S kopna je dopirao zvuk rogova, začuo se i prasak signalnog topa, kao i uspaničeni povici. Kako je to bilo ugledati armadu od četiristo europskih brodova koja kao da je prekrila čitavo more? Obitelji su svu imovinu trpale na kola koja je vukao magarac. Nadstrešnice na tržnici odjednom su se spustile, a sve što je pod njima bilo vrijedno nestalo je u tajnim skrovištima. Arapski vojnici navukli su srednjovjekovne oklope i uspeli se na ispucale zidine oboružani kratkim kopljima i prastarim mušketama. Naš slikar, barun Dominique Vivant Denon22, počeo je grozničavo crtati: zidine, brodovlje, epsku pustoš Sjeverne Afrike.

22 Dominique Vivant Denon - (1747-1825) bio je smatran jednim od najboljih umjetnika i

gravera svoga vremena;istodobno postiže uspjeh u karijeri političkog agenta

96

"Pokušavam uhvatiti obrise čvrstih zdanja na pozadini jedinstvenog

pustinjskog svjetla", objasnio mi je. Fregata Junon prišla nam je radi podneska. Do grada je doplovila

dan ranije, te se savjetovala s francuskim konzulom, a novosti koje je zapovjednik donio Napoleonove su ljude nagnale na mahnitu aktivnost. Nelsonova je flota već posjetila Aleksandriju, u potrazi za nama, i otplovila samo dva dana ranije! Zahvaljujući čistoj sreći nisu nas zatekli pri iskrcavanju. Koliko nam preostaje do povratka Engleza? Umjesto da se izloži opasnosti prolaska između utvrda na ulazu u aleksandrijsku luku, Bonaparte je naredio trenutačno amfibijsko iskrcavanje čamcima na obalu Marabuta, trinaest kilometara zapadno od grada. Francuske snage odande će krenuti uz obalu i s kopna zauzeti lučki grad.

Admiral Bruevs23 žestoko se usprotivio planu, tvrdeći da je obala posve nepoznata i da će vjetar uskoro dosegnuti olujnu snagu. Napoleon ga nije poslušao.

"Admirale, ne smijemo gubiti vrijeme. Sreća nam je namijenila tri dana i ni dana više. Ne iskoristim li ih, gotovi smo."

Kad se nađe na obali, njegova će vojska biti izvan domašaja britanskog brodovlja. Ostane li na plovilima, vrlo bi se lako mogla naći na dnu mora.

Ipak, narediti iskrcavanje bilo je bitno jednostavnije nego takvo što i ostvariti. Kad su se brodovi počeli sidriti u velikim valovima ispred pjeskovite obale, već je bilo kasno poslijepodne, a to je značilo da će se iskrcavanje protegnuti i na noć.

Nama znanstvenicima ostavljena je mogućnost da ostanemo na brodovima ili da krenemo s Napoleonom i gledamo napad na grad. Ja sam, skloniji pustolovini nego razumu, odlučio napustiti L'Orient. Od silnog ljuljanja ponovno sam počeo osjećati mučninu.

23 Bruevs François, Paul (1753-1798), francuski admiral, viceadmiral u Abukirskoj bitki

97

Iako se i sam osjećao jadno zbog morske bolesti, Talma me pogledao kao da sam lud.

"Mislio sam da ne želiš biti vojnik!" "Samo sam znatiželjan. Ne želiš gledati rat?" "Rat mogu promatrati i s ove palube. Na kopnu moraš biti ako želiš

vidjeti krvave pojedinosti. Vidimo se u gradu, Ethane." "Do tada ću nam već odabrati palaču!" Slabašno se nasmiješio, zagledan u valove. "Da ti za svaki slučaj čuvam medaljon?" "Ne." Stisnuo sam mu ruku. Potom, kako bih ga podsjetio tko je

pravi vlasnik: "Ako se utopim, više mi neće trebati." Kad su me pozvali u čamac već se spuštala tama. Na većim

brodovima orkestri su svirali "Marseljezu" čije je zvukove prekidao sve snažniji vjetar. S kopnene strane obzor je poprimao smeđu boju zahvaljujući pijesku koji je vjetar nosio iz pustinje. Uočio sam nekolicinu arapskih konjanika koji su jurili amo-tamo uz obalu. Držeći se za uže, ljestvama sam se spustio niz zaobljeni bok nalik napetome bicepsu, s topovima koji su iz njega stršali poput crnih čekinja. Pušku sam nosio prebačenu preko leđa, udaraca i komore za barut umotanih u nepropusnu kožu. Rog s barutom i vrećica sa zrnima poskakivali su mi na boku. Čamac se propinjao poput divljeg konja. "Skoči!" naredio mi je vođa čamca. Poslušno sam skočio, trudeći se da doskok bude što skladniji, ali sam ipak pao koliko sam dug i širok. Brzo sam se uspravio i sjeo na mjesto koje su mi pokazali, za sjedalo se držeći objema rukama. U čamac je uskakalo sve više ljudi, sve dok već nisam postao uvjeren da nas je toliko da se moramo potopiti, a onda ih je ipak došlo još nekoliko. Na koncu smo se otisnuli, uz valove koji su se prelijevali preko ruba.

"Izbacujte vodu, prokleti bili!" Dok su se polagano primicali obali, čamci su izgledali poput roja

vodenih kukaca. Ubrzo su valovi koji su se razbijali o obalu zaglušili

98

sve ostale zvukove. Kad bismo se našli između dva vala, od čitave sam flote vidio tek vrhove jarbola.

Kormilar, inače francuski ribar, u početku nas je preko sve većih valova vješto vodio prema obali. No čamac je bio preopterećen, u manevrima težak poput zaprežnih kola, a jedva je i provirivao iz mora. Počeli smo se okretati pred valom koji je nailazio, krma je počela uranjati, dok je kormilar vikao na veslače. Potom nas je vrh vala odbacio u stranu i tada smo se preokrenuli.

Nisam stigao uzeti zrak. Voda se na nas stuštila poput zida i gurnula me duboko pod površinu. Urlik vjetra odjednom se pretvorio u jedva čujnu grmljavinu dok me voda nosila po dnu, tako da sam se kotrljao po pijesku. Puška mi je bila poput sidra, no nisam je ispuštao iz ruku. Činilo mi se da sam se našao u mračnoj vječnosti, a pluća samo što mi se nisu rasprsnula. Potom se površina vode spustila, pa sam potonuo dovoljno da čučnem na dnu i svom se snagom odgurnem uvis. Glava mi se našla iznad površine samo trenutak prije nego što sam bio prisiljen otvoriti usta i nešto progutati. Očajnički sam udahnuo malo zraka, a onda me zapljusnuo novi val. Tijela su se sudarala u tami. Mahnito udarajući rukama i nogama, nekako sam se uspio uhvatiti za otpalo veslo. Bio sam u plićaku, pa me sljedeći val odnio na obalu, gdje sam se našao na trbuhu. Kašljući, još se gušeći morskom vodom, koja mi je curila i iz nosa, dok su me oči pekle, posrćući sam stupio na egipatsko tlo.

Posvuda je vladala ravna pustoš, nigdje nije bilo ni stabla. Pijesak mi je ušao u svaku rupicu i pukotinu u tijelu i odjeći, a vjetar je bio toliko snažan da sam se jedva održao na nogama.

I ostali poluutopljenici izvlačili su se iz valova. Prevrnuti čamac također se nasukao i mornari su ga žurno okrenuli i ispraznili vodu. Pronašavši dovoljno vesala, ponovno su se otisnuli, po još ljudi s broda. U međuvremenu je izišao mjesec, pa sam na obali ugledao još stotine sličnih prizora. Neki su čamci uspjeli bez poteškoća doći do obale i pristati, dok su se drugi također izokrenuli, te su plutali poput naplavina. Sve je bilo kaotično, a ljudi su se vezali uzetom oko struka i

99

vraćali u valove da spase ostale. More je na obalu izbacilo više tijela utopljenika, već napola ukopanih u pijesku. Manja topnička oruđa također su napola utonula u tlo. Razni dijelovi opreme plutali su na površini mora. Jedna francuska zastava, podignuta kao oznaka okupljališta, bučno je vijorila na vjetru.

"Henri, sjećaš se farma koje nam je obećao general?" upitao je jedan mokri vojnik kolegu, rukom pokazujući prema pustim dinama. "Evo tvojih šest jutara."

Kako nisam bio u sastavu vojne jedinice, počeo sam se raspitivati gdje je general Bonaparte. Časnici su slijegali ramenima i psovali.

"Vjerojatno u svojoj udobnoj kabini. Gleda kako se utapamo", zarežao je jedan od njih. Ljudi su bili kivni zbog velikog prostora koji je prisvojio.

Ipak, malo dalje uzduž obale, nazirali su se prvi obrisi reda. Ljudi su se okupljali oko svima poznatog niskog lika koji je nezadrživo gestikulirao, a ta je masa, kao da je riječ o gravitacijskoj sili, počela privlačiti i ostale. Čuo sam kako Bonaparte oštro izvikuje zapovijedi, a vojska se počela postrojavati. Kad sam se približio, vidio sam da je gologlav i mokar do struka, budući da mu je vjetar odnio kapu. Vršak korica mača vukao se za njim, u pijesku ostavljajući tanku crtu. Držao se kao da je sve u najboljem redu, a njegovo samopouzdanje ulijevalo je snagu drugima.

"Izvidničku liniju na dine! Kleber, povedi dio ljudi gore ako ne želiš da vas beduini počnu skidati kao muhe! Satnice! Svojom satnijom oslobodite onaj top, trebat će nam u svitanje. Generale Menou, gdje ste? Tu ste! Neka se vaši ljudi formiraju. Vi, pješaci, prestanite stajati kao utopljeni štakori i pomognite onima da okrenu čamac! Malo vode vas je posve sludjelo? Pa ipak se borite za Francusku!"

Očekivanje poslušnosti čudotvorno je djelovalo na sve i tada samo počeo uviđati koliko je Bonaparte nadaren za zapovijedanje. Izgubljena svjetina ubrzo se pretvorila u vojsku, vojnici su se postrojavali, organizirali opremu, odvlačili utopljenike na brzi, nimalo svečani ukop. Povremeno bi se s vanjskih linija začuo usamljeni pucanj. Uznemireni

100

Egipćani zbog toga su se držali podalje od nas. Čamci su i dalje neumorno pristizali na obalu, a tisuće vojnika okupljalo se pod svjetlom mjeseca i zvijezda. Ugaženi pijesak blistao je srebrnim sjajem na mjestima na kojima se voda skupila u tragovima čizama. Ljudi su izvlačili i na pravo mjesto vraćali opremu izgubljenu u valovima. Neki su imali premale kape koje su im poput dimnjaka stršale s tjemena, dok su drugima padale na uši. Uz mnogo smijeha, kape su se razmjenjivale na sve strane. Noćni je vjetar bio topao i ubrzano nas je sušio.

General Jean-Baptiste Kleber24, za kojeg sam bio čuo da je također mason, približio se odlučnim korakom.

"Otrovali su izvor u Marabutu i ljudstvo sve više žeđa. Bila je prava ludost iz Toulona isploviti bez čutura."

Napoleon samo slegne ramenima. "Bila je to nesposobnost dobavljača koju sad ne možemo ispraviti.

Doći ćemo do vode kad osvojimo Aleksandriju." Kleber se namršti. Njegov je izgled bio daleko primjereniji

generalskome činu: viši od metar osamdeset, snažan i mišićav, s bujnom, gustom i kovrčavom kosom zahvaljujući kojoj je izgledao veličanstveno i dostojanstveno poput lava.

"Nema ni hrane." "Koja nas također očekuje u Aleksandriji. Pogledaš li prema moru,

Kleber, uvidjet ćeš i da nema britanske mornarice, a to je i bio cilj brzog udara."

"Toliko brzog da smo se iskrcavali uz olujni vjetar i izgubili desetke ljudi?"

"Brzina je u ratu najvažnija. Uvijek ću žrtvovati šačicu da spasim mnoge." Činilo se da se Bonaparte sprema reći još nešto. Nikako nije volio da netko osporava njegove zapovijedi. Ipak, rekao je samo:

"Jesi li pronašao čovjeka kojeg sam spomenuo?" "Onog Arapina? Priča francuski, ali je ipak prava guja."

24 Jean-Baptiste Kleber - (1753-1800), francuski general, tijekom ekspedicije u Egipat

101

"To je Tallevrandov čovjek i dobiva livru za svako uho ili šaku. Čuvat će vas od ostalih beduina."

Uputili smo se uz obalu. Valovi su grmjeli s lijeve strane, a tisuće nogu koračale su kroz tamu. Morska pjena poprimila je mjesečev sjaj. S vremena na vrijeme začuo bi se hitac iz pištolja ili prasak muškete negdje dalje u pustinji, nama zdesna. Naprijed su se nazirale svjetiljke, koje su obasjavale Aleksandriju. Nitko od generala još nije bio na konju, svi smo pješačili poput običnih vojnika.

General Louis Caffarelli iz inženjerije hodao je šepajući na drvenoj nozi. Naš zapovjednik konjice, mulat divovske građe po imenu Alexandre Dumas25, koračao je svojim oksericama, za glavu viši od svojih vojnika. I njegova snaga odgovarala je snazi diva. Za plovidbe se zabavljao tako što bi se uhvatio za neku gredu nad glavom u brodskoj staji, te nogama obuhvatio konja i užasnutu životinju podignuo s palube čistom snagom bedrenih mišića. Kritičari su tvrdili da i u glavi ima samo mišiće. Kako nisam bio pridružen nijednoj jedinici, koračao sam uz Napoleona.

"Sviđa vam se u mojem društvu, Amerikanče?" "Samo mislim da je uz zapovjendika vojske sigurnije nego negdje

drugdje. Zašto onda ne bih stao uz njega?" Nasmijao se. "U jednoj jedinoj bitki u Italiji ostao sam bez sedmorice generala, pa

sam osobno poveo vojsku u napad. Samo usud zna zašto sam preživio. Život je igra slučaja, nije li tako? Sudbina je odvela britansku flotu na neko drugo mjesto, te je zamijenila snažnim vjetrom. Neki su se utopili. Žalite ih?"

"Apsolutno." "Nemojte. Smrt nas sve sustigne, prije ili kasnije, osim ako su

Egipćani uistinu otkrili besmrtnost. A tko može reći da je ovakva smrt bolja od onakve? I ja bih mogao poginuti već u svitanje. I bila bi to dobra smrt.

25 Dumas, Alexander, Thomas, Marquis de la Payetri (1762-1806), francuski general. Sin

francuskog aristokrate, bliski prijateljNapoleon.Otac književnik Alexandre Dumas.

102

Znate zašto? Jer dok je slava prolazna, opskurna je anonimnost vječna. Onih koji su se utopili obitelji će se sjećati još naraštajima. 'Poginuo je dok je s Bonaparteom osvajao Egipat!' Društvo to zna na nesvjesnoj razini, te prihvaća žrtvu."

"To je europska, a ne američka računica." "Doista? Vidjet ćemo kad vaša nacija dođe u malo zrelije godine.

Pred nama je velika misija, Ethane Gage: trebamo ujediniti istok i zapad. U usporedbi s time, pojedinačne duše znače vrlo malo."

"Ujediniti osvajanjem?" "Poučavanjem i primjerom. Porazit ćemo mamelučke tirane koji

vladaju tim narodom, da, a time Egipćane osloboditi i osmanske tiranije. No nakon toga provest ćemo reforme, pa će doći vrijeme kad će slaviti dan iskrcavanja francuskih snaga. Mi ćemo, pak, učiti od njihove drevne kulture."

"Vrlo ste samouvjereni." "Samo sam vizionar. Ili previše sanjarim, kako me optužuju moji

generali. Ipak, snove obuzdavam razumom. Izračunao sam koliko bi deva bilo potrebno za prijelazak pustinja i dolazak u Indiju. Imam otisnute letke na arapskome u kojima je objašnjeno da mi je cilj provesti reformu. Znate li da u Egiptu nikad nisu vidjeli tiskarski stroj? časnicima sam naredio da prouče Kuran, a vojsci da ne pljačka i ne zlostavlja arapske žene. Kad Egipćani shvate da smo došli osloboditi, a ne ugnjetavati, pridružit će nam se u borbi protiv mameluka."

"Ipak vodite vojsku u pohod bez vode." "Nedostaje mi stotinu stvari, ali računam na to da ću ih pronaći u

Egiptu. Tako je bilo kad smo zauzimali Italiju. Tako je bilo i s Cortezom koji je spalio vlastito brodovlje iskrcavši se u Meksiku. To što nemamo čuture s vodom našim ljudima jasno daje do znanja da napad mora uspjeti." Kao da se obraća Kleberu, a ne meni.

"Kako možete biti toliko sigurni, generale? Meni je teško biti posve siguran u bilo što."

"Jer sam u Italiji spoznao da je povijest na mojoj strani."

103

Načas je zašutio, razmišljajući o tome treba li mi još nešto povjeriti

ili ne, može li me pridodati onima koje je politički zaveo. "Godinama sam imao dojam da sam osuđen na posve običan život,

Gage. I ja sam bio nesiguran. Bio sam siromašni Korzikanac iz redova najjadnijeg provincijskog plemstva, otočanin izraženog stranog naglaska koji je cijelo djetinjstvo trpio snobove i zadirkivanja u francuskoj vojnoj školi. Jedini prijatelj bila mi je matematika. A onda je izbila Revolucija, pojavile su se nove prilike. Iskorisito sam ih na najbolji mogući način. Izvojevao sam pobjedu u opsadi Toulona. Privukao pozornost Pariza. Imenovali su me zapovjednikom Talijanske armije koja se raspadala.

Budućnost je bila nekako izgledna, čak i ako se već jednim porazom ponovno moglo izgubiti baš sve. No svijet mi se istinski otvorio u bitki kod Arcole, kad smo oslobađali Italiju od austrijske vlasti. Morali smo osvojiti jedan most na kobnoj cesti. Napad za napadom, jednostavno nismo uspijevali i svi prilazi već su bili prekriveni nepomičnim tijelima. Na koncu mi je postalo jasno da možemo uspjeti jedino ako ja osobno povedem napad.

Čuo sam da kockaš... Nema kocke koja se može usporediti s ovom kockom: meci lete poput stršljenova, sve su kocke bačene u žurbi i magličastome dimu, sve stavljeno na kartu slave, uz vojnike koji kliču i zastave koje vijore na vjetru, vojnike koji padaju... Osvojili smo most i odnijeli pobjedu u bitki. Nisam imao ni ogrebotinu, a nikakav orgazam ne može se usporediti s ushitom koji osjećaš dok gledaš kako neprijatelj bezglavo bježi. Kasnije su se oko mene okupile čitave francuske pukovnije. Svi su klicali mladiću koji je nekoć bio neugledni Korzikanac... I tada sam shvatio da nemoguće ne postoji - moguće je baš sve! - samo ako se odvažim. Ne pitaj zašto smatram da je sudbina moj anđeo-čuvar, jednostavno znam da je tako. Sad me dovela u Egipat, a ovdje ću možda uspjeti krenuti Aleksandrovim stopama, onako kako vi učenjaci idete Aristotelovim stopama."

104

Uhvatio me za rame, njegove sive oči prodorno su me gledale pod

blijedim svjetlom prvih tragova svitanja. "Vjeruj u mene, Amerikanče." Prvo je, međutim, trebalo ući u grad.

*** Napoleon se nadao da će već i sama pojava njegove vojske na obali

stanovnike Aleksandrije možda natjerati na predaju, no oni još nisu imali iskustava s europskom vatrenom moći. Mamelučki su konjanici bili drski i odvažni. Pripadnike te kaste robova-ratnika, čiji naziv znači "kupljeni", organizirao je slavni Saladin, od njih stvorivši osobne tjelohranitelje u vrijeme križarskih ratova. Ti ratnici s Kavkaza bili su toliko moćni da su u ime Osmanlija osvojili Egipat. A upravo su egipatski mameluci prvi porazili mongolske horde Džingis-kana, stječući tako vječnu ratničku slavu. Tijekom sljedećih stoljeća pod vlašću su držali Egipat, ne sklapajući brakove s mjesnim stanovništvom, ne udostojivši se čak ni naučiti arapski jezik.

Bila je to ratnička elita koja se prema vlastitim građanima odnosila kao prema vazalima, okrutno kako to mogu samo nekadašnji robovi, koji su i sami preživjeli silnu okrutnost. U bitku su pojurili na arapskim konjima daleko nadmoćnijima svim francuskim konjima, na neprijatelja navaljujući mušketama, kopljima, sabljama i pištoljima. Bio ih je glas da se s njihovom odvažnošću može mjeriti jedino to koliko su arogantni.

Ropstvo je na istoku bilo drukčije od one beznadne tiranije kojoj sam svjedočio u New Orleansu i na Karibima. Osmanlije su robove smatrali najpouzdanijim saveznicima, s obzirom na to da su ih posve odvojili od prošlosti i da nisu pripadali međusobno zavađenim turskim obiteljima. Neki od njih postali su i plemićima, što je značilo da i najugnjeteniji mogu doći do najviših položaja. I doista, mameluci su zagospodarili Egiptom. Nažalost, najveći neprijatelj tih robova bila je

105

njihova vlastita sklonost varanju i izdajama - nijedan mamelučki sultan nije umro u krevetu upravo zbog neprestanih urota za preuzimanje vlasti - a oružje im je bilo primitivno onoliko koliko su njihovi konji bili prelijepi. Nadalje, dok su robovi mogli postati gospodarima, prema slobodnim ljudima često su se odnosili kao prema kmetovima. Egipatski narod nikako nije bio sklon svojim vladarima. Francuzi su sebe smatrali osloboditeljima, a ne osvajačima.

I dok je iskrcavanje posve zateklo neprijatelja, onih nekoliko stotina aleksandrijskih mameluka uspjelo je skupiti kakvu-takvu vojsku koja se sastojala od njihovih konjanika, beduina, te egipatskih seljaka koji su tako postali ljudskim štitom. Iza njih, na zidinama stare gradske arapske četvrti, vojnici s mušketama i topnici zabrinuto su čekali. Kad su se prve francuske jedinice približile gradu, neprijatelj je počeo nespretno pucati iz topničkih oruđa, a kugle su stale padati u pijesak daleko ispred europskih snaga. Francuzi su zastali, a Napoleon se spremao ponuditi uvjete predaje.

No za to na koncu uopće nije bilo prilike, jer su mameluci taj kratki predah shvatili kao neodlučnost, te su masu praktički nenaoružanih seljaka potjerali prema nama. Uvidjevši da se Arapi spremaju za bitku, Bonaparte je signalnim zastavama zatražio potporu mornarice. Korvete plitkoga gaza i mali jedrenjaci počeli su se približavati obali i okretati u položaj za otvaranje topovske vatre. Oni malobrojni laki topovi koje su na obalu dovezli čamcima također su izvučeni na položaje u pijesku.

Bio sam žedan, umoran i sav slijepljen od soli i pijeska, te sam napokon shvatio da sam samog sebe doveo usred pravog rata, a sve zahvaljujući onom glupom privjesku. Moje preživljavanje sad ovisi o ovim francuskim snagama. Ipak, uz Bonapartea sam se osjećao neobično sigurno. Kao što je i sam rekao, pratila ga je aura ne toliko nedodirljivosti, koliko sreće. Nasreću, usput smo privukli i svojevrsnu pratnju koja se sastojala od raznoraznih egipatskih oportunista i prosjaka. Bitke privlače gledatelje, poput dječaka u tučnjavama u školskome dvorištu. Nešto prije svitanja ugledao sam nekog dječaka koji je prodavao naranče. Za srebrni franak kupio sam vreću voća i

106

ponudivši ih generalu, stekao njegovu naklonost. Stajali smo na obali i uživali u slatkim narančama, promatrali egipatsku vojsku, sličniju nezadovoljnoj svjetini, kako nam se polagano primiče. Iza seljačkog kordona mameluci su galopirali amo-tamo, u svilenim ogrtačima jarkih boja slični egzotičnim pticama. Zamahivali su blistavim sabljama i prkosno vikali.

"Čuo sam da se vi Amerikanci hvalite preciznošću lovačkih pušaka", reče Napoleon iznenada, kao da mu je upravo palo na pamet da bismo se mogli malo zabaviti.

"Hoćeš nam pokazati?" časnici su se okrenuli prema nama, a ja sam ostao zatečen prijedlogom. Puška je bila izvor mog ponosa, javorov držak nauljen, rog za barut već toliko izlizan, na mjestima tanak toliko da je postao gotovo providan, pa su se u njemu nazirala crna zrna francuskog baruta, dok su mjedeni elementi bili ulašteni, što se nikada ne bih usudio imati u sjevernoameričkim šumama, gdje bi bljesak životinji ili neprijatelju mogao odati položaj. Traperi su u svoje puške utrljavali kistove lješnjaka kako bi ostale bez najmanjeg sjaja. No koliko god moja puška bila lijepa, neki od tih vojnika smatrali su da je toliko duga cijev znak nepotrebnog razmetanja.

"Nemam osjećaj da su mi ti ljudi neprijatelji", rekoh. "Gospodine moj, postali su vašim neprijateljima čim ste stupili na

ovu obalu." To je bilo točno. Počeo sam puniti pušku. To sam trebao učiniti još

ranije, s obzirom da nas je očekivala bitka, no tom samo obalom šetao kao da sam došao na odmor, uz vojne orkestre, ratničko zajedništvo i zvuk udaljenih topova. Sad ću svoje mjesto u tome morati zaslužiti sudjelujući u borbi. Tako nas, dakle, zavode i novače. Dodao sam malo više baruta radi većeg dometa, te nabijačem ugurao kuglu u cijev.

Egipćani su se približavali, a ja sam povukao udarac, no pozornost je odjednom privukao naočiti beduin koji nam se žurno približavao sa stražnje strane, dok je njegov crni konj za sobom bacao oblake pijeska, a crna odjeća vijorila na vjetru. Njemu iza leđa, čvrsto pripijen uz njega, jahao je francuski konjički poručnik, bez oružja i posve blijed.

107

Zaustavivši konja u blizini Bonaparteove skupine, Arapin pozdravi generala pokretom ruke i pod noge nam baci komad tkanine. U padu se rastvorio, a iz njega su se razletjele krvave šake i uši.

"Ti vam ljudi više neće smetati, efendi", reče beduin na francuskome, lica zakrivenog donjim dijelom turbana. U pogledu se vidjelo koliko iščekuje priznanje.

Bonaparte je u glavi odrezane komade tijela brzo pretvorio u broj ubijenih. "Čestitam, prijatelju. Tvoj je gospodar imao pravo kad te preporučio."

"Služim Francuskoj, efendi." Pogled mu se tada zaustavio na meni, a oči se raširile, kao da me

prepoznao. To me uznemirilo. Ne poznajem nikoga od nomada. I zašto ovaj govori našim jezikom? Poručnik se u međuvremenu spustio s konja, te je onako unezvjeren i izgubljen stajao po strani, kao da ne zna što bi dalje trebao činiti.

"Ovog sam spasio od nekih razbojnika koje je predugo progonio u tami", reče Arapin. I to je bio svojevrstan trofej, odmah smo naslutili, kao i pouka.

"Pozdravljam tvoju pomoć." Bonaparte se obrati oslobođenom zatočeniku. "Pronađi neko oružje i vrati se svojoj jedinici, vojniče. Nisi zaslužio sreću koja te snašla."

Čovjek ga izbezumljeno pogleda. "Molim vas, gospodine, potreban mi je odmor. Krvarim..."

"Nije baš bio osobite sreće", reče Arapin. "Nije? Meni se čini da je još živ." "Beduini imaju običaj premlatiti uhvaćene žene... i silovati

uhvaćene muškarce. I to višekratno." Časnici su se počeli bestidno smijati, neki i tapšati nesretnog

vojnika, koji je zateturao. Dio šala izgovoren je sa suosjećanjem, dio je bio okrutan. General napući usne.

"Trebam li te žaliti?" Mladić zajeca. "Molim vas, tako se stidim..."

108

"Trebaš se stidjeti predaje, a ne mučenja. Zauzmi mjesto u jedinici i uništi neprijatelja koji te ponizio. Tako se briše sramota. A vi ostali, prenesite priču ostaloj vojsci. Nema suosjećanja za ovog čovjeka. Pouka je jasna: ne dopustite da vas uhvate."

Zatim je pozornost ponovno usmjerio na bitku. "Moja plaća, efendi?" Arapin je i dalje čekao. "Kad zauzmem grad." Arapin se i dalje nije micao. "Bez brige, Crni Prinče, plaća samo raste. Nagrade će biti još i veće

kad dospijemo u Kairo." "Ako dospijemo u Kairo, efendi. Borba je dosad počivala isključivo

na meni i mojim ljudima." Našeg generala te riječi nisu uznemirile. Prihvatio je drskost

pustinjskog bandita kakvu svojim časnicima nikad ne bi oprostio. "Moj američki saveznik to se upravo spremao ispraviti i pokazati

nam preciznost pennsylvanijske dugocijevke. Nije li tako, monsieur Gage? Objasnite nam prednosti puške."

Sve su se oči ponovno usmjerile prema meni. Čuo sam potmulu grmljavinu koraka egipatske vojske koja nam se sve više primicala. Pod dojmom da je na kocki i ugled moje zemlje, pridigao sam pušku.

"Svi znamo da je kod svih vrsta vatrenog oružja problem u tome što nakon hica trebamo od dvadeset sekunda do cijele minute kako bismo oružje ponovno napunili", stao sam objašnjavati. "U američkim šumama promašaj znači da će plijen pobjeći davno prije nego što napunite pušku, ili da će vas Indijanac već zaskočiti s tomahawkom. Stoga, u našem slučaju, vrijeme potrebno za punjenje puške itekako nadoknađujemo dobrom prilikom da nešto pogodimo tim prvim hicem, za razliku od muškete, gdje nije moguće predvidjeti putanju zrna."

Naslonio sam pušku na rame. "Duga cijev izrađena je od mekog željeza, a to i težina puške

pomažu u ublažavanju trzaja pri izlasku zrna iz cijevi. Jednako tako, za razliku od muškete, unutarnja strana cijevi ima urezane žlijebove, pa se zrno zbog toga okreće i dobiva na preciznosti. Duljina cijevi daje veću

109

brzinu, te omogućuje da stražnji nišan bude podosta naprijed, pa su i nišan i meta lakše u fokusu ljudskog oka." Zažmirivši na jedno oko, stao sam ciljati. Jedan je mameluk jahao ispred ostalih, odmah iza mase seljaka koji su pred njim drhturili od straha. Uračunavši vjetar koji je dopirao s mora i pad putanje zrna, naciljao sam visoko u desno rame. Nijedno vatreno oružje nije savršeno - čak ni puška koju stavite u škripac neće dvaput pogoditi točno isto mjesto - no moja puška imala je "trokut odstupanja" od samo pet centimetara na stotinu koraka.

Povukao sam kočnicu, a ona je oslobodila prvi otponac, tako da je drugi bio krajnje osjetljiv, čime se dodatno umanjivala mogućnost trzaja. Još malo povukavši prst, opalio sam, misleći kako će zrno čovjeka pogoditi u torzo. Puška je trznula, iz nje se podignuo oblak dima, a onaj vrag pao je na leđa s konja. Sa svih strana začulo se prigušeno divljenje, a ako mislite da takav hitac ne donosi zadovoljstvo, tada ne razumijete što čovjeka nagoni u rat. A ja sam sad bio usred rata. Spustio sam pušku drškom na pijesak, rastrgnuo papirnatu čahuru i stao je ponovno puniti.

"Lijep hitac", pohvali me Bonaparte. Vatra iz mušketa bila je toliko neprecizna da bi, ako vojnici ne bi gađali neprijatelja u noge, trzaj puške zrno odnio iznad glava. Vojske su uspijevale nešto postići takvim oružjem jedino u zbijenim redovima i na maloj udaljenosti.

"Amerikanac?" upita onaj Arapin. "Tako daleko od doma?" Beduin okrene konja, pripremajući se za odlazak. "Možda radi proučavanja naših misterija?" I tada sam se sjetio gdje sam već čuo taj glas! Bio je to glas onog

nosača fenjera u Parizu, čovjeka koji mi je doveo žandare kad sam pronašao Minetteino tijelo! "Čekaj! Tebe znam!"

"Ja sam Ahmed bin Sadr, a ti ne znaš baš ništa." I prije nego što sam stigao otvoriti usta, već je odjurio. Zahvaljujući glasnim i odlučnim zapovijedima, francuska je vojska

vrlo brzo oblikovala formaciju koja će im postati najdražom u borbi protiv mamelučke konjice: prazni kvadrat. Stranice kvadrata činilo je nekoliko redova vojnika, a na sve četiri stranice bili su okrenuti prema

110

van, tako da praktički nije bilo bokova, a bajuneti su činili četverostranu željeznu ogradu. Kako bi formacija bila što pravilnija, neki su časnici sabljama iscrtali linije u pijesku. U međuvremenu je egipatska vojska, točnije ona svjetina u prethodnici, počela nadirati prema nama uz pokliče i zavijanje, zaglušujuće bubnjanje i zvuk truba.

"Menou, formiraj još jedan kvadrat kod dina", naredi Napoleon. "Kleber, reci ostalima da požure." Velik broj francuskih vojnika još nam se primicao uz obalu.

Egipćani su sad jurili točno na nas, prava lavina seljaka naoružanih štapovima i srpovima, dok su ih naprijed tjerali konjanici u odjeći blistavih boja. Seljaci su izgledali užasnuto. Kad su se našli na pedesetak metara udaljenosti, opalili su vojnici u prvome redu.

Poskočio sam od silnog praska. Posljedice su izgledale kao da je netko divovskom kosom pokosio red visoke trave. Prvi redovi seljaka jednostavno su se urušili, pali su deseci poginulih i ranjenih, a ostali su se jednostavno spustili u strahu od disciplinirane salve kakvu dotada nisu vidjeli. Podignuo se divovski zid bijeloga dima koji je zakrio francuski kvadrat. Mamelučka konjica smeteno se zaustavila, konji u strahu od gaženja po šćućurenim tijelima koja su se pred njima prostirala poput saga, dok su jahači psovali ljude koje su gurnuli u pokolj. Dok su polagano prisiljavali konje da krenu preko užasnutih podanika, opalio je i drugi francuski red, a ovaj put pali su i neki od mameluka. Potom je zapucao i treći francuski red, u vrijeme kad je prvi dovršavao punjenje, pa su konji stali njištati, propinjati se i bezglavo juriti. Nakon tog uragana zrna, preživjeli seljaci istog su trenutka ustali i kao na zapovijed pobjegli, u povlačenje tjerajući i konjanike, tako da je prvi egipatski napad završio fijaskom.

Ratnici su sabljama stali udarati podanike, no nisu uspjeli spriječiti bijeg. Dio seljaka počeo je šakama udarati po gradskim vratima, tražeći utočište, dok su drugi pobjegli prema unutrašnjosti, nestajući među dinama. U međuvremenu su francuski brodovi koji su prišli obali zapucali na Aleksandriju. Kugle su gradske zidine pogađale poput čelične šake. Drevni bedemi počeli su se mrviti poput pijeska.

111

"Rat je u biti praktična primjena znanosti", reče Napoleon. "Kao kad inženjer neredu nameće red." Ustao je ruku sklopljenih na leđima, okrećući glavu na sve strane, upijajući pojedinosti poput orla. Bio je jedinstven po tome što je u glavi vidio čitavu bojišnicu i što je znao predvidjeti gdje će koncentracija napora preokrenuti ishod, te mu je upravo to donosilo prednost.

"Disciplina koja odnosi pobjedu nad neodlučnošću. Organizacija primijenjena u kaosu. Znaš li ti, Gage, da bi bilo iznimno dobro čak i kad bi samo jedan posto ispaljenih zrna pogodio željeni cilj? Upravo su zbog toga linije, kolone i kvadrati toliko važni."

Koliko god me zatekla brutalnost njegove posvećenosti vojnoj znanosti, silno me se dojmio taj njegov mir. Bio je to suvremeni čovjek posvećen znanosti, proračunima i krvavom svođenju računa, kao i logici u kojoj nema mjesta osjećajima. U jednom trenutku pomno usmjerenog nasilja ugledao sam nesmiljene inženjere koji će vladati budućnošću. Aritmetika će nadvladati moral. Ideologija obuzdati strast.

"Pali!" Sve više francuskih jedinica primicalo se gradskim zidinama, te se

formirao i treći kvadrat, između prvoga i mora, lijeve stranice do gležnja u valovima. Između kvadrata postavljeno je nekoliko lakih topničkih oruđa nabijenih kartečama koje će malenim željeznim kuglicama pokositi neprijateljsku konjicu.

Mameluci su ponovno napali, no ovaj put nisu ih ometali njihovi vlastiti seljaci. Konjica je napala svom snagom, galopirajući uz obalu i za sobom ostavljajući oblake pijeska i sitnih kapljica morske vode. Uz ratne pokliče, široka svilena odjeća konjanika nadimala se poput jedara, a pera poskakivala na čudesnim turbanima. Brzina im nije nimalo pomogla. Francuzi su ispalili novu salvu i oborili prvi mamelučki red, uz njištanje i izbezumljeno toptanje konja. Dio konjanika sudario se s pogođenim kolegama u prvim redovima, te se također našao na tlu. Drugi su ih uspjeli izbjeći ili ih preskočiti. Ipak, čim se konjica ponovno koliko-toliko formirala, Francuzi su opet opalili. Uz bljesak plamena, iz pušaka su letjeli i komadići čahura, raspršivši

112

se poput konfeta. Ni ovaj napad neće uspjeti. Najodvažniji među preživjelima ipak su dalje nadirali, preko beživotnih tijela svojih drugova, da bi ih malo dalje dočekala kiša zrna iz karteča ili kugle iz manjih topova. Pravi pravcati pokolj, mehanički precizan kako je Bonaparte i rekao. I premda sam u razdoblju provedenom s traperima doživio razne sukobe, nesmiljenost tog masovnog nasilja ipak me šokirala. Kakofonija zvukova, fijuk metala koji leti, krv u čovjekovu tijelu u količinama o kakvima nisam ni sanjao... Pravi gejziri krvi ponekad su se dizali kad bi kugla prekinula tijelo na dva dijela. Nekolicina konjanika nekako se probila sve do francuskih linija. Pokušavali su nešto učiniti kopljima ili su zamahivali sabljama, ali nikako nisu uspijevali navesti konje da se posve približe šumi bajuneta. Potom bi se začula zapovijed na francuskome, vojnici bi ispalili novu salvu, pa bi se i ti konjanici, izrešetani zrnima, našli na tlu.

Ostaci vladajuće kaste napokon su se raspršili i odjahali u pustinju. "Brzo!" zagrmi Napoleon. "Na zidine, prije nego što se njihovi vođe

reorganiziraju!" Oglasile su se trube i rogovi, a tisuće vojnika uz pokliče su formirale

kolonu i krenule naprijed. Vojska nije imala ni ljestve ni topništvo primjereno opsadi, no takvo što i nije bilo potrebno. Pod projektilima koji su dolazili s brodova zidine staroga grada raspadale su se poput trulog sira. Dio kuća iza njih već je bio u plamenu. Francuzi su se približili na domet mušketa, pa je s obiju strana počela žestoka paljba. Branitelji su s obzirom na žestoki francuski nalet pokazivali više odvažnosti nego što sam očekivao. Zrna su zujala poput stršljena, a napokon je pala i nekolicina Europljana, iako je neravnoteža u odnosu na pokolj koji su ostavili za sobom i dalje bila velika.

Napoleon je pošao za njima, ja uz njega. Tako smo prošli pokraj nepomičnih tijela i neprijatelja koji su još stenjali i zapomagali, ležeći na velikim tamnim mrljama u pijesku. Iznenadio sam se uvidjevši da mnogi od poginulih mameluka imaju znatno svijetliju kožu od kože svojih podanika, dok se na ogoljenim glavama ponegdje vidjela crvena, čak i plava kosa.

113

"Bijeli robovi s Kavkaza", reče, gotovo režeći, onaj div, Dumas. "Kažu da se pare s Egipćankama, ali ne žele djecu. Spavaju i među sobom, te su skloniji vlastitome spolu i narodu nego bilo kakvoj kontaminaciji. Svake godine iz njihovih planinskih domova otkupljuju osmogodišnje dječake blijedoružičaste puti, koji podmlađuju kastu. Iniciraju ih silovanjem, školuju okrutnošću. U vrijeme kad dosegnu zrelu dob, namrgođeni su i nesmiljeni poput vukova, prezirući sve koji nisu mameluci. Odani su jedino svome begu. Neki put u svoje redove uzmu i ponekog iznimnog crnca ili Arapina, no većina ih s prijezirom gleda na tamnu kožu."

Pogledao sam generalovu kožu koja je također bila mješavina boja. "Pretpostavljam da nećete dopustiti da se u Egiptu nastavi s takvim predrasudama, generale."

U prolazu je nogom udario jedno nepomično tijelo. "Oui. Važna je boja srca." Zadržali smo se točno izvan dometa mušketa, u podnožju divovskog

i osamljenog stupa izvan gradskih bedema. Bio je preko dvadeset metara visok, debeo gotovo dva, a nazvan je po drevnom rimskome vojskovođi, Pompeju. Nalazili smo se među ostacima više različitih civilizacija. Ugledao sam jedan stari egipatski obelisk srušen kako bi poslužio kao temelj onog stupa. Ružičasti granit stupa bio je rupičast i topao na dodir. Promukao od izvikivanja naloga, Napoleon je stao na kamenje u oskudnoj sjeni stupa.

"Vruće je." I doista, sunce se u međuvremenu našlo neobično visoko na nebu. Koliko je prošlo vremena?

"Uzmite malo voća." Zahvalno me pogledalo, a meni se učinilo da je to možda maleni

odraz novog, ali dubokog prijateljstva. Tek ću kasnije spoznati da Napoleon cijeni sve koji mu mogu nekako poslužiti, da je posve ravnodušan prema onima od kojih nema nikakve koristi, te neumoljiv prema neprijatelju. No kako je samo pohlepno sisao sok iz ploda, poput djeteta, naoko uživao u mojem društvu, dok je pokazivao kako čvrsto drži sve konce u rukama.

114

"Ne, ne onamo", doviknuo bi s vremena na vrijeme. "Da, ta vrata, ondje treba navaliti!"

U samome vrhu napada bili su generali Kléber i Jacques Francois Menou. Borili su se poput pomahnitalih ratnika, kao da smatraju da im zrna ne mogu baš ništa. Jednako me se dojmila i samoubilačka hrabrost branitelja, koji su znali da zapravo nemaju izgleda. No Bonaparte je bio glavni koreograf, koji je predstavom upravljao kao da su vojnici igračke.

U mislima je već bio daleko naprijed, izvan okvira trenutačne borbe. Podigao je pogled prema vrhu stupa, ukrašenom korintskim kapitelom bez praktične svrhe.

"Velika slava uvijek se stječe na Orijentu", rekao je tiho. Arapska je vatra slabjela. Francuzi su došli do podnožja urušenih

zidina, te su se penjali, međusobno se potpomažući i pridižući. Jedna vrata otvorena su s unutarnje strane, druga su popustila pod sjekirama i dršcima mušketa. Na vrhu jedne kule pojavila se trikolora, a ostale su se ubrzo našle unutar bedema. Bitka se primicala završetku, a uskoro će se dogoditi i nešto neobično što će mi promijeniti život.

Sukob je bio žestok i nesmiljen. Arapi su, ostavši bez baruta, bili toliko očajni da su počeli bacati kamenje. General Menou, kojeg je kamenje pogodilo sedam puta, još se nekoliko dana oporavljao od omamljenosti i udaraca. Klébera je metak okrznuo iznad oka, pa se dalje borio s krvavim povezom na čelu. Ipak, odjednom, kao da su jedni drugima istodobno prenijeli bezizglednost borbe, Egipćani su se raspali poput urušene brane i u grad je navalio plimni val Europljana.

Dio stanovnika skrio se u neizrecivome strahu, pitajući se kakva će sve barbarstva počiniti ta rijeka kršćana. Ostali su se natisnuli u džamije. Mnogi su iz grada masovno pobjegli na istok i jug, mnogi se vratili nakon nekoliko dana, uvidjevši da nemaju ni hrane ni vode i da nemaju kamo otići. Šačica najustrajnijih zabarikadirala se u gradskoj citadeli, no i oni su ubrzo prestali pucati zbog nedostatka baruta.

115

Francuska odmazda bila je brza i nemilosrdna. Vojska je izvela nekoliko manjih masakara. Napoleon je u grad ušao u ranim poslijepodnevnim satima, ne obazirući se na zapomaganje ranjenika jednako kao što se ranije nije obazirao ni na grmljavinu topova.

"Malena bitka, gotovo i nije dostojna službenog izvještaja", rekao je, obraćajući se Menouu, nadvijajući se nad nosila u kojima je bio natučeni general. "Iako ću stvar za potrebe Pariza napuhati. Gage, reci prijatelju Talmi da naoštri pero." Pritom mi je namignuo. Bonaparte se sad odlikovao svojevrsnom sarkastičnom ciničnošću koju su nakon vladavine terora pokazivali svi francuski časnici. Ponosili su se time što su naporni.

Kao grad, Aleksandrija me razočarala. S glasovitom raskoši Istoka nikako nisam uspijevao spojiti neuređene ulice, ovce i kokoši, golu djecu, tržnice prepune muha, kao i nesmiljeno sunce. Velik dio grada sastojao se od prastarih ruševina, a čak i da nije bilo bitke, sve bi izgledalo napola prazno, tek kao ljuštura nekadašnje slave i bogatstva. Na početku luke vidjelo se čak i nekoliko napola potopljenih zdanja, kao da grad malo-pomalo uranja u more. Tek kad su nam se kroz razbijena vrata ukazali i sjenoviti unutarnji dijelovi bogatijih kuća počeli smo slutiti i onaj drugi, svježiji, raskošniji i tajnovitiji svijet. Vidjeli smo fontane, od sunca zaklonjene trijemove, maorska umjetnička djela, te fine tkanine koje su lepršale zahvaljujući strujanju suhog pustinjskog zraka.

S raznih strana grada još se povremeno čuo pokoji hitac dok je Napoleon sa skupinom pomoćnika glavnom ulicom oprezno prolazio prema luci, gdje su se već pojavili i prvi francuski jarboli. Prolazili smo dijelom grada u kojem su se nalazile lijepe kuće trgovaca, opremljene kamenim elementima i ukrasima i prozorima s drvenim kapcima, kad smo začuli zujanje, kao da nam se približava neki kukac, te kad se malo iznad Bonaparteova ramena rasprsnuo komad žbuke. Poskočio sam, jer me zrno zamalo pogodilo. Okrznuvši ga, zrno je oštetilo tkaninu generalove odore, tako da su rasparani rubovi na ramenu sad stršali uvis poput njegove vojske postrojene u kolonu. Podigavši pogled,

116

ugledali smo bijeli oblačić dima koji je topli vjetar odnosio od prozora sa zaslonom. Strijelac koji je gađao iz mračne spavaonice zamalo je pogodio zapovjednika invazije.

"Generale! Je li vam dobro?" usklikne neki pukovnik. Umjesto odgovora, začuo se i drugi hitac, potom i treći, toliko blizu

mjesta koje je pogodilo prvo zrno da je bila riječ ili o dvojici strijelaca ili o jednome kojem netko dodaje napunjene muškete. Jedan narednik koji se nalazio nekoliko koraka ispred Napoleona zastenje i sjedne na ulicu, sa zrnom u bedru, dok se još jedan komadić žbuke rasprsnuo iza generalove čizme.

"Bit će mi bolje iza stupa", promumlja Bonaparte, pa nas odvede na jedan trijem i prekriži se. "Uzvratite vatru, za ime svijeta." Dvojica vojnika napokon su zapucala. "I dovedite neki top. Nemojmo im ostaviti čitav dan da pucaju u mene."

Tako je došlo do žestoke pucnjave. Više grenadira počelo je pucati u kuću koja se pretvorila u pravu malu utvrdu junačkog otpora, dok su ostali otrčali po top. I ja sam naciljao, no strijelac je bio dobro zaklonjen: promašio sam kao i svi ostali. Top s kuglama od tri kilograma pojavio se tek nakon deset beskonačnih minuta, a dotada smo razmijenili nekoliko desetaka hitaca, pri čemu je jedno zrno nekog mladog satnika ranilo u ruku. I sam je Napoleon posudio mušketu i ispalio jedno zrno, s jednakim učinkom kao i ostali.

Naš zapovjednik osjetio je uzbuđenje tek kad je ugledao top. Za to je oružje bio obučen. U Valenceu je njegova pukovnija primila najbolju moguću obuku u vojsci, dok je u Auxonneu surađivao s legendarnim profesorom Jeanom Louisom Lombardom, koji je na francuski preveo engleska Topnička načela. Napoleonovi kolege časnici na L'Orientu su mi ispričali da u to vrijeme, dok je službovao kao potporučnik, uopće nije imao društveni život, nego je samo radio i učio od četiri ujutro do deset navečer. Sad je usmjeravao top, iako su meci i dalje letjeli posvuda oko njega.

117

"Točno tako bilo je i u bitki za Lodi26", reče zadovoljno onaj ranjeni satnik. "Osobno je usmjerio nekoliko topova, a vojnici su ga počeli zvati lepetit caporal - malim kaplarom."

Napoleon prinese šibicu fitilju. Top zagrmi, tržne se i zatrese čitavo postolje, a kugla uz fijuk pogodi zid točno ispod onog prozora, pomičući kamen u zidu i raznoseći drveni kapak. "Još jednom."

Vojnici su žurno nabili top, a general ga je usmjerio prema ulazu u kuću. Novi prasak i vrata su se razletjela, izazivajući pravu kišu komada drva i iverja. Oblak dima obavio je ulicu.

"Naprijed!" Bio je to isti onaj Napoleon koji je jurišao na most kod Arcole.

Francuzi su navalili, i ja s njima, general s visoko podignutom sabljom. Projurili smo kroz vrata, pucajući prema stubama. Neki se sluga, mladi crnac, dokotrljao niza stube. Preskočivši njegovo tijelo, pojurili smo gore. Na drugome katu došli smo do mjesta koje je pogodio top. Kroz nazubljenu rupu pružao se pogled na aleksandrijske krovove, a prostorija je bila prepuna ostataka zida i prozora. Neki starac s mušketom ležao je napola zakopan pod kamenjem, očito mrtav. Druga mušketa u letu se bila sudarila sa zidom i sad je ležala slomljene drške. Još nekoliko mušketa bilo je razbacano uokolo, nalik na razbacane šibice. Drugi muškarac, možda onaj koji je punio muškete, od udara topovske kugle našao se u kutu te se jedva micao pod ostacima zida. Osim njih, u kući nije bilo nikoga.

"Žestoka paljba s obzirom na to da vojska ima samo dvojicu vojnika", reče Napoleon. "Da su svi Aleksandrijci toliko odvažni i ustrajni, još bismo bili ispred zidina."

Prišao sam omamljenome čovjeku u kutu, pitajući se tko bi mogli biti ti odvažni borci. Poginuli starac baš i nije izgledao kao pravi Arapin, a i na njegovu pomoćniku nešto je bilo neobično. Pridignuo sam dio poderanog plašta.

26 Lodi - mjesto u Italiji gdje je Napoleon 1796, pobijedio Austrijance, a zatim ušao u

Milan.

118

"Oprezno, monsieur Gage, možda još ima nešto od oružja", upozori me Bonaparte. "Neka ga Georges prvo dokrajči bajunetom."

Za jedan dan bilo mi je i više nego dovoljno ubijanja bajunetom, pa se nisam osvrtao. Kleknuo sam i pridignuo glavu omamljenog napadača, te je položio sebi u krilo. Čovjek je zastenjao, pa ubrzano zatreptao, ne uspijevajući usredotočiti pogled. Molba je bila sličnija hropcu.

"Vode." Ton i crte lica posve su me prenerazili. Ranjenik je zapravo žena,

uvidio sam, umrljana barutom, ali inače posve prepoznatljiva kao mlada i vrlo zgodna žena.

A vodu je zatražila na engleskome jeziku.

*** Pretragom kuće došli smo do nešto vode u vrčevima u prizemlju.

Ženi sam dao šalicu vode. Njezina priča zanimala me i poticala koliko i Francuze. Činilo se da sam tom gestom, kao i riječima koje sam izgovorio na engleskome, stekao određeno povjerenje.

"Kako se zovete, gospo?" S mukom progutavši slinu, ubrzano je zatreptala i pogledala prema

stropu. "Astiza." "Zašto se boriš protiv nas?" Sad je usredotočila pogled na mene, pogledala me razrogačenih

očiju, kao da sam duh. "Samo sam punila puške." "Za oca?" "Gospodara." S mukom se pokušala pridignuti. "Mrtav je?" "Da." Izraz njezina lica nije bilo moguće odgonetnuti. Bilo je očito da je

ropkinja ili sluškinja. Je li tužna zbog gospodarove smrti ili osjeća olakšanje jer je slobodna?

119

Činilo se da u šoku razmatra novonastalu situaciju. Uočio sam da

joj s vrata visi privjesak neobična oblika. Bio je izrađen od zlata, što je bilo posve u neskladu s njezinim statusom ropkinje, u obliku badema, a crni komadić oniksa u tom je "oku" služio kao zjenica. Iznad tog "oka" izvijala se skladna obrva, dok se ispod oka nalazila još jedna skladna zaobljena linija. Dojam koji je sve to ostavljalo bio je vrlo snažan. Ona je u međuvremenu pogledavala čas mrtvog gospodara, čas mene.

"Što kaže?" pita Bonaparte na francuskome. "Čini mi se da je riječ o ropkinji. Punila je muškete za gospodara,

onog čovjeka..." "Kako egipatska robinja može znati engleski? Jesu li to britanski

špijuni?" Prenio sam joj njegovo prvo pitanje. "Majka gospodara Omara bila je Egipćanka, a otac Englez",

odgovori ona. "Imao je poslovne veze s Engleskom. Kako bi usavršio engleski, tim se jezikom služio kod kuće. Ja govorim i arapski i grčki."

"Grčki?" "Moju su majku iz Makedonije prodali u Kairo. Ondje sam odrasla.

Stoga sam Egipćanka grčkog podrijetla i usto sam bestidno drska." Te je riječi izgovorila s ponosom.

Ja sam se sad obratio generalu. "Mogla bi nam poslužiti kao tumač", rekoh na francuskome. "Govori

arapski, grčki i engleski." "Tumač za tebe, ali ne i mene. Ja bih je smatrao pripadnicom

neprijateljske vojske." Bio je mrzovoljan jer se našao pod neprijateljskom paljbom. "Samo je slušala gospodara. Ima makedonske krvi." Sad se već zainteresirao. "Makedonija? Aleksandar Veliki potekao je iz Makedonije.

Utemeljio je ovaj grad i prije nas pokorio Istok." Slab sam na žene, a činjenica da je Napoleona toliko opčinjalo

drevno grčko carstvo u meni je pobudila novu zamisao.

120

"Ne mislite li da je to što je Astiza preživjela vaš topnički napad

zapravo prst sudbine? Koliko u ovome gradu može biti Makedonaca? A mi smo naišli na Makedonku koja govori moj materinji jezik... Vjerojatno je korisnija živa nego mrtva. Može nam pomoći u shvaćanju Egipta."

"Što može znati obična robinja?" Pomnije sam je pogledao. Promatrala nas je dok smo razgovarali,

ne shvaćajući ni riječi, no oči su joj bile širom otvorene, blistave i inteligentne.

"Mislim da je stekla određene spoznaje." Sudbina ga je oduvijek nekako intrigirala. "Onda je, kao i ja, imala sreće što si je ti pronašao. Reci joj da sam u

borbi ubio njezina gospodara, te sam sad ja njezin novi gospodar. Te da je ja, Napoleon, sad prepuštam brizi svog američkog saveznika, to jest tebi."

121

Pobjeda je katkad neugodnija od same bitke. Napad i borba mogu biti utjelovljenje jednostavnosti. Vladanje i organiziranje života mogu se pretvoriti u kaotičnu noćnu moru. Tako je bilo i u Aleksandriji. Bonaparte je spremno prihvatio predaju sultana Muhameda el-Koraima i brzo iskrcao preostalu vojsku, topništvo i konje. Vojnici i znanstvenici još su nekoliko minuta po dolasku na kopno slavili, ali su odmah zatim počeli gunđati zbog nedostatka smještaja, pitke vode i pomutnje u opskrbi. Vrućina je bila praktički opipljiva, poput tereta koji je trebalo gurati na svakom koraku, a fina je prašina prekrivala baš sve površine. Francuzi su imali tri stotine žrtava, dok je poginulo ili ranjeno više od tisuću Aleksandrijaca, a ni za jedne ni za druge nije bilo primjerene bolnice.

Ranjene Europljane smjestili su u džamije ili zaplijenjene palače, a udobnost kraljevskog okruženja remetili su bol, žega i muhe koje su neprestano zujale. Egipatski ranjenici prepušteni su na milost i nemilost samima sebi. Mnogi su umrli.

U međuvremenu su transportni brodovi zaplovili prema Francuskoj, dok su se bojni brodovi u defanzivnoj formaciji usidrili u obližnjem zaljevu Abukir. Osvajači su se i dalje pribojavali povratka Nelsonove flote.

Većina vojnika na koncu je bila prisiljena utaboriti se ili na gradskim trgovima ili na dinama izvan zidina. Časnici su imali više sreće, jer su prisvojili bolje kuće. Talma i ja s još smo nekolicinom časnika dijelili kuću Astizina gospodara u čijem sam zauzimanju pripomogao. Čim se robinja oporavila, stekao sam dojam da novonastalu situaciju prihvaća neobično smireno, promatrajući me krajičkom oka kao da pokušava zaključiti donosim li joj veliku nesreću

122

ili možda nekakvu novu priliku. Upravo je ona uzela nekoliko novčića, cjenkala se sa susjedama i pribavila nam nešto hrane, usto cijelo vrijeme mumljajući nešto o tome kako uopće ne poznajemo egipatske običaje i barbarske navade. Kao da se prepušta sudbini, prihvatila nas je onako kako smo mi prihvatili nju. Bila je savjesna, ali oprezna, poslušna, ali i rezignirana, budna, ali i plašljiva.

Odmah me nekako zaintrigirala, kao što me žene i općenito previše intrigiraju. Franklin je imao istu slabost, no tako je bilo i s čitavom vojskom: oko nas je bilo na stotine supruga, ljubavnica i prostitutki željnih zarade. Našavši se na kopnu, Francuskinje su odbacile mušku odjeću u koju su se bile prerušile, te su, na opći užas Egipćana, navukle haljine koje su pokazivale mnogo više čari. Pokazalo se da su žene u najmanju ruku jednako izdržljive kao muškarci, a na primitivne uvjete života tužile su se manje nego vojnici. Arapski muškarci promatrali su ih u opčinjenome strahu. Kako vojska ne bi bila besposlena, Napoleon je dio jedinica uputio na jug, da kopnom dođu do Nila.

Naoko je bila riječ o jednostavnome izletu od stotinjak kilometara. Ipak, već i prvi korak u smjeru prijestolnice Kaira pokazao se iznimno teškim, jer ondje nije bilo očekivane bogate i obrađene zemlje, nego je u to sušno doba, neposredno prije nego što Nil poplavi okolni teren, sve bilo pusto. Presušili su i neki bunari. Drugi su bili otrovani ili zatrpani kamenjem. Seoske kuće bile su podignute od zemljanih opeka i slame, dok su seljaci nastojali skupiti one rijetke i kržljave koze i kokoši.

Vojnici su u početku zaključili da su seljaci stravično neuki jer su prezirali francuski novac, ali su nevoljko zamjenjivali hranu i vodu za vojničku dugmad. Tek su kasnije shvatili da bi francuski novčić ukazivao na suradnju s kršćanima, dok se za dugmad moglo zaključiti da su je skinuli s poginulih Europljana.

Iza kolone koja se s mukom probijala kroz pustinju dizao se stup prašine. Temperatura je dosezala gotovo četrdeset stupnjeva, a više je vojnika, deprimiranih i izluđenih od žeđi, počinilo samoubojstvo.

Kod nas, u Aleksandriji, sve i nije bilo toliko crno. Uz zalihe namijenjene pješaštvu, s brodova su iskrcane i tisuće boca vina, a

123

sjajne svečane odore ispunile su ulice koje su počele nalikovati staništu tropskih ptica. Tkanine duginih boja ukrašavale su i epolete, pletenice, dugmad, vrpce i pruge. Dragoni i mušketiri bili su u zelenim kaputima, časnici oko struka nosili jarkocrvene pojaseve, konjanici kokarde s trikolorom, dok su karabinjeri imali jarkocrvena pera. Počeo sam stjecati nove spoznaje o vojskama. Pojedine jedinice nazvane su po oružju kojim se služe, poput mušketira koji rabe lake muškete, grenadira, koji kao pripadnici teškog pješaštva imaju granate, te karabinjera u plavome koji zadužuju kratke karabine. Konjanici nose malo opreme i osposobljeni su za brzo djelovanje. Husari u crvenim odorama laka su konjica ili izviđači, a dobili su naziv po srodnim jedinicama u središnjoj Europi. Dragoni su pripadnici teške konjice koji nose kacige i tako se štite od neprijateljskih udaraca sabljom.

U uobičajenim okolnostima bitku najčešće otvara lako pješaštvo koje remeti neprijateljske formacije i unosi pomutnju, uz snažnu potporu topništva, sve do trenutka kad čitava linija ili povorka teškog pješaštva ne dođe u priliku uz snažnu vatru zadati odlučan udarac i posve prekinuti neprijateljsku formaciju. Potom na scenu stupa konjica koja dovršava posao. U praksi se zadaće različitih jedinica ponekad preklapaju, dok je u Egiptu zadaću francuske vojske olakšala činjenica da su se mameluci oslanjali na konjicu, dok je francuska strana imala vrlo malobrojnu konjicu.

Na francuskoj strani borila se i Malteška legija, pridodana nakon zauzimanja otoka, kao i arapski plaćenici poput Ahmeda bin Sadra. Napoleon je već planirao unovačiti i satniju mameluka, nakon što ih porazi, te organizirati jedinicu egipatskih kršćana na devama.

Kopnene snage imale su ukupno trideset četiri tisuće vojnika, od toga dvadeset osam tisuća pješaka i po tri tisuće konjanika i topnika. Osjećao se velik nedostatak konja, a to će se u Egiptu moći nadoknaditi vrlo teško i sporo. Bonaparte je iskrcao 171 top, u rasponu od topova za opsade s kuglama od jedanaest kilograma, do laganih poljskih topova koji su u stanju ispaliti i po tri kugle u minuti, no i u tome je broj konja ograničavao broj topova koje je odmah mogao povesti. Obični pješaci

124

bili su još neopremljeniji, na vrućini pateći zbog teških mušketa iz 1777., kožnih naprtnjača, plavih vunenih odora, te dvorogih šešira. Dragoni su se kuhali pod mjedenim kacigama, dok su se vojnički ovratnici stvrdnuli od soli.

Mi znanstvenici nismo bili odjeveni toliko formalno i strogo - smjeli smo svući kapute - no i nama je užasno smetala vrućina, pa smo omamljeno hvatali zrak poput riba na suhom. Osim kad smo putovali, nisam nosio komad odjeće zahvljujući kojem sam među vojnicima stekao nadimak "zeleni kaput" (uz uobičajeni "Franklinov čovjek"). Među prvim naredbama, Bonaparte je izdao nalog da se osigura dovoljno pamuka za nove odore, no one još mjesecima neće biti spremne, a kad se napokon i nađu na vojnicima, pokazat će se da nisu dovoljno tople za zimu.

Kao što sam već rekao, sami me grad razočarao. Doimao se napola praznim i napola urušenim. Nije bilo blaga, hlada je bilo malo, nije bilo ni osmanskih zavodnica. Najbogatije i najljepše Arapkinje bile su sklonjene daleko od pogleda ili su pobjegle u Kairo. One rijetke žene koje bi se i pojavile obično su bile pokrivene od glave do pete, poput inkvizicijskih svećenika, a svijet su promatrale preko ruba vela ili kroz sićušne proreze. Za razliku od njih, seljakinje nisu pazile na čedno odijevanje - neke od siromašnih žena grudi su pokazivale nehajno kao da se radi o stopalima - i bile su mršave, prašnjave i bolesne. Talmina obećanja o raskošnim haremima i egzotičnim plesačicama sad su mi izgledala poput okrutne šale.

Jednako tako, moj suputnik još nije otkrio ni čudotvorne lijekove. Samo nekoliko sati nakon iskrcavanja objavio je da podliježe novim groznicama, te je nestao na tržnici, u potrazi za lijekovima. Vratio se sa šarlatanskim pomagalima. Čovjek koji se gušio u crvenome mesu odvažno je iskušao i takve drevne egipatske lijekove kakvi su bili krv glista, magareći izmet, gnječeni češnjak, majčino mlijeko, svinjski zub, kornjačin mozak, te zmijski otrov.

"Talma, od toga možeš dobiti samo proljev", pokušao sam ga urazumiti.

125

"Čistim tijelo. Moj mi je ljekarnik pričao o egipatskim svećenicima starima tisuću godina. I on sam izgleda vrlo staro."

"Pitao sam... Četrdeset mu je godina. Zbog vrućine i tih otrova smežurao se poput grožđice."

"Uvjeren sam da se šalio. Rekao mi je da ću, kad se povuku grčevi, imati energiju šesnaestogodišnjaka."

"I pamet, rekao bih." Talma je odjednom bio prepun novca. Iako je bio civil, zbog

novinarske je dužnosti u biti bio pridodan vojsci, a napisao je toliko laskav prikaz našeg napada na grad da sam iz teksta jedva razabirao događaj o kojem je bila riječ. Bonaparteov načelnik stožera, Berthier, stoga mu je na ime nagrade dao još malo novca. No na aleksandrijskim tržnicama vidio sam vrlo malo toga što bi vrijedilo kupiti. Na souku je bilo vruće, polumračno, sve je bilo prepuno muha, a izbor robe nakon našeg je zauzimanja grada bio nikakav. Ipak, zahvaljujući lukavom cjenkanju, prepredeni su trgovci derali kožu našim dokonim vojnicima, temeljitije nego što smo mi poharali njihov grad. Nevjerojatno brzo usvojili su osnove francuskog.

"Dođite, pogledali moju robu, monsieur! Ovo želiti! Ne želiti? Onda znam što trebati!"

Astiza je bila u tom našem razočaranju sretna iznimka. Izvučena iz ruševina, dobila je priliku da se sredi i dotjera, a promjena je bila čudesna. Nije bila ni svijetla poput nesmiljenih mameluka, ni tamnoputa poput običnih Egipćana - i crte lica i držanje i put u nje su jednostavno bili mediteranski: koža blistavo-maslinaste boje, crna kosa u kojoj je bilo i primjesa crvenosmeđe, raskošno bujna i gusta, bademaste i blistave oči, čedan pogled, profinjene šake i gležnjevi, visoko uzdignute grudi, uzak struk, zamamni bokovi. Drugim riječima, zavodnica, prava Kleopatra. U sebi sam zahvaljivao na tolikoj sreći, sve dok mi nije jasno dala do znanja da nije posve uvjerena da je spašena i da mi zapravo ne vjeruje.

"Prava ste pošast", ustvrdila je. "Od onih ljudi koji nikamo ne pripadaju, pa idu posvuda i remete život razumnim ljudima."

126

"Došli smo pomoći." "Jesam zatražila pomoć kad sam bila na nišanu pištolja? Je li

Egipat tražio da ga napadnete, da istražujete, da ga spasite?" "Egipat je pod tiranskom vlašću", usprotivio sam se. "Zaostalošću je

tražio da ga netko spasi." "Za koga je zaostao? Moj je narod živio u palačama dok je tvoj još

bio u kolibama. A kakav je tvoj dom?" "Zapravo ga nemam." "Nemaš roditelje?" "Umrli su." "Nemaš ženu?" "Slobodan sam." Nestašno sam se nasmiješio. "Nije ni čudo. Nemaš domovinu?" "Oduvijek volim putovati i pružila mi se prilika da dođem u

Francusku dok sam još bio mlad. Na koncu sam ondje odrastao s glasovitim čovjekom po imenu Benjamin Franklin. Volim Ameriku, svoju domovinu, ali nemiran sam duh i nešto me tjera na putovanja. Usto, žene vole svijati gnijezdo."

Sažalno me pogledala. "To kako živiš nije prirodno." "Prirodno je ako voliš pustolovine." Odlučio sam promijeniti temu.

"Kakva je to zanimljiva ogrlica?" "Horusovo oko, beskućniče." "Čije oko?" "Horus je bog-sokol koji je izgubio oko u borbi sa zlim Setom." I tada

sam se sjetio! Nešto u vezi s uskrsnućem, spolnim odnosom između brata i sestre... Horus kao plod incesta. Skandalozna priča.

"Kao što se Egipat bori protiv tvog Napoleona, tako se Horus borio protiv tame. Ova amajlija donosi sreću."

Nasmiješio sam se. "To znači da je sreća što si sad moja?" "Ili je sreća što ću poživjeti dovoljno da vidim kako svi odlazite."

Pripremala nam je jela kojima ne znam naziv - janjetinu sa slanutkom i lećom, takav je barem bio okus - posluživala ih toliko zlovoljno da sam

127

već osjetio iskušenje da dovedem psa lutalicu koji će prvo kušati svako jelo zbog mogućnosti da je otrovano. Ipak, hrana je bila neočekivano ukusna, a ona je za nju odbijala uzeti novac.

"Ako me netko uhvati s vašim novcem, odrubit će mi glavu, nakon što vas mameluci sve pobiju."

Jednako tako, njezine usluge nisu obuhvaćale i večer, iako noći u priobalnome Egiptu znaju biti svježe koliko su dani vrući.

"Mi se u Novoj Engleskoj sklupčamo i stisnemo da se zaštitimo od hladnoće", izvijestio sam je još prve večeri. "Možeš slobodno doći bliže ako želiš."

"Da svi vaši časnici nisu tako upali u našu kuću, uopće se ne bismo nalazili u istoj prostoriji."

"Zbog Prorokovih učenja?" "Držim se učenja jedne egipatske božice, a ne nekakvih mamelučkih

ženomrzaca koji vladaju mojom domovinom. A ti mi nisi muž, nego moj uznik. Osim toga, svi smrdite po svinjama." Pomalo obeshrabreno omirisao sam zrak. "Znači, nisi muslimanka?"

"Nisam." "Ne pripadaš ni židovskoj vjeri, ni koptskome kršćanstvu, ni grko-

katoličkome nauku?" "Ne." "A tko je ta božica?" "Nisi čuo za nju." "Reci mi. Ovamo sam došao učiti." "Tada shvati ono što bi i slijepac uvidio. Egipćani ovdje žive deset

tisuća godina, ne tražeći, i ne trebajući, ništa novo. Osvajali su nas desetak puta, ali nitko nam nije donio onoliko zadovoljstva koliko smo imali ranije. Stotine naraštaja nemirnih ljudi poput tebe samo su pogoršavale situaciju, ne donoseći ništa dobro."

Mnogo više od toga nije htjela reći, jer me smatrala odviše neukim da shvatim njezinu vjeru i odviše obzirnim da bih nešto iz nje izvukao batinama. Umjesto toga, pokoravala se mojim zahtjevima i nalozima istodobno se držeći poput kakve vojvotkinje.

128

"Egipat je jedina drevna zemlja u kojoj su žene bile ravnopravne muškarcima", ustvrdila je, i dalje ne prihvaćajući ni duhovitosti ni šarm.

Iskreno govoreći, to me posve zbunjivalo. Bonaparte je nailazio na slične probleme u pridobivanju mjesnog

stanovništva. Izdao je poduži proglas. Ton proglasa i Napoleonove političke instinkte pokušat ću dočarati početnim riječima:

U ime Boga, blagonaklonog i milostivog. Nema boga do

Alaha, a On nema sina i moć ne dijeli ni s kim. U ime Francuske Republike, utemeljene na slobodi i

jednakosti, vrhovni zapovjednik Bonaparte daje na znanje da begovi koji vladaju Egiptom već dovoljno vrijeđaju francusku naciju i ugnjetavaju francuske trgovce: došlo je vrijeme da ih sustigne zaslužena kazna.

Mamelučke robovske bande, kupljene u Gruziji i na Kavkazu, već predugo pod tiranskom vlašću drže najljepši dio svijeta. No Svemoćni Bog, koji upravlja svim svijetom, odredio je da tu vladavinu treba okončati.

Narode Egipatski, neki će vam tvrditi da sam došao uništiti vašu religiju. Ne vjerujte im! Tim lažljivcima odgovorite da sam vam došao vratiti vaša prava i kazniti uzurpatore, da Boga štujem više nego mameluci i da poštujem Njegova proroka Muhameda i čudesni Kuran...

"Vrlo religiozan početak", primijetio sam dok je Dolomieu čitao

proglas hineći dramatičnost. "Osobito za čovjeka koji vjeruje samo u praktične prednosti religije,

a uopće nije uvjeren u stvarnost postojanja Boga", odgovori geolog. "Ako Egipćani nasjednu na tu hrpu stajskoga gnoja, tada su i zaslužili da budu podjarmljeni."

129

Jedna kasnija rečenica u proglasu bila je ponešto konkretnija i bliža stvarnosti:

"Sva sela koja se oružano pobune protiv vojske bit će

spaljena do temelja." Napoleonovi vjerski intonirani pokušaji pridobivanja stanovništva

ubrzo su se pokazali posve promašenima. Aleksandrijom se proširila novost da su kairski vjerski vođe sve nas proglasili nevjernicima. Toliko o revolucionarnoj liberalnosti i jedinstvu religija. Dogovor o isporuci tri stotine konja i pet stotina deva u pregovorima utanačen s mjesnim šeicima odmah se raspao, a napadi i zlostavljanje postali sve češćima. Pridobivanje Egipta bit će mnogo teže no što je to Bonaparte očekivao. Veći će dio njegove konjice tijekom ranih faza napredovanja prema Kairu pješačiti, noseći sedla na glavi, a on će u tom pohodu steći mnoge nove spoznaje o logistici i opskrbi.

U međuvremenu su stanovnici Aleksandrije razoružani, a određeno im je i da nose kokarde s trikolorom. Oni rijetki koji su poslušali nalog izgledali su apsurdno. Talma je, pak, pisao kako je mjesno stanovništvo oduševljeno jer se oslobodilo mamelučke tiranije.

"Kako možeš u Francusku slati takvo smeće?" upitao sam ga. "Pola je stanovnika pobjeglo, grad je prepun rupa od topovskih kugla, a gospodarstvo se raspalo."

"Govorim o duhu, ne tijelu. Srca su im ushićena." "Tko to kaže?" "Bonaparte. Naš dobrotvor i jedini izvor zapovijedi za povratak

kući."

***

130

Treće noći u Aleksandriji uvidio sam da ljude koji su me pratili nisam ostavio u onoj kočiji u Toulonu.

Ionako je bilo teško zaspati. Sve se češće govorkalo o užasima koje beduini rade vojnicima koji se zateknu sami, dalje od svoje jedinice. Ti su pustinjski ljudi harali Arapskom i Libijskom pustinjom onako kako pirati haraju morima, bez razlike vrebajući trgovce, hodočasnike i usamljene vojnike. Jašući deve i imajući mogućnost povlačenja u pustinju, za našu su vojsku bili jednostavno neuhvatljivi. Ubijali su ili hvatali neoprezne. Žrtve su silovali, spaljivali, kastrirali ili nabijali na kolac i ostavljali da umru u pustinji.

Mene u takvim stvarima oduvijek prati prokletstvo vrlo bujne mašte, te sam i više nego jasno zamišljao kako režu grkljane usnulim vojnicima. Postavljaju škorpione u čizme ili naprtnjače. Skrivaju zmije među zatvorenim posudama s hranom. Bacaju leševe u privlačne bunare. Opskrba je bila vrlo problematična, znanstvenici nestrpljivi i čangrizavi, a Astiza i dalje rezervirana poput opatice u vojarni. Kretanje na toj vrućini sličilo je potezanju teških saonica. U kakvu sam to ludost upao? Nisam napredovao na putu dešifriranja eventualnog značenja onog medaljona, budući da u Aleksandriji nisam vidio ništa slično. Stoga sam tako mračno čekao i razmišljao, uznemiren i nezadovoljan, sve dok nisam osjetio toliku iscrpljenost da sam na koncu ipak utonuo u san.

Naglo sam se probudio i poskočio. Netko ili nešto palo je na mene! Već sam počeo očajnički tražiti oružje kad sam prepoznao miris klinčića i jasmina. Astiza? Predomislila se? Bila me zajašila, svilenkastim me bedrima držala s jedne i druge strane prsnog koša, a ja sam prvo pomislio: Ah, tako je već malo bolje. Dodir njezinih toplih nogu počeo je buditi sve dijelove moga tijela, a gusta i duga kosa, kao i ljupki torzo zamamno su se nazirali u tami. U tom trenutku oblak je otkrio mjesec, pa je kroz naš prozor doprlo dovoljno svjetla da vidim kako je podignula ruke visoko iznad glave i kako drži nešto sjajno i oštro.

Držala je moj tomahawk. I sad snažno zamahnula.

131

Užasnuto sam se pokušao pomaknuti, no čvrsto me držala nogama i težinom tijela. Oštrica mi je fijuknula kraj uha i uz prasak zahvatila drveni pod. Nešto toplo i živo našlo mi se na glavi. Ona oslobodi sjekiru i ponovno zamahne, pa još jednom i još, a oštrica se neprestano spuštala kraj moga uha. Ležao sam posve nepomično, kao paraliziran, dok mi se nešto kožne površine gnijezdilo na tjemenu. Na koncu se umirilo.

"Zmija", prošapće ona, pa pogleda kroz prozor. "Beduini." Sišla je s mene, a ja sam, još se tresući, ustao. Sjekirom je na više

komada sasjekla nekakvu zmiju, a krv je štrcala po cijelom jastuku. Zmija je bila debela poput djetetove nadlaktice, dok su joj iz usta provirivali oštri i zakrivljeni zubi.

"Netko ju je stavio ovamo?" "Ubacio kroz prozor. Čula sam ga i kako bježi poput žohara, koliki

je bio kukavica. Trebao bi mi dati pištolj da te mogu valjano čuvati." "Od čega?" "Ni o čemu nemaš pojma, Amerikanče. Zašto se Ahmed bin Sadr

raspituje za tebe?" "Bin Sadr!" To je onaj koji je Napoleonu donio odrezane šake i uši i

čiji je glas zvučao poput glasa onog nosača svjetiljke u Parizu, koliko god to izgledalo besmisleno. "Nisam znao..."

"U Aleksandriji nema čovjeka koji ne zna da si u njemu dobio neprijatelja. A takvog neprijatelja ne želi nitko. Hara čitavim svijetom, ima bandu ubojica i sljedbenik je Apofisov."

"Tko je sad, dovraga, Apofis?" "Bog-zmija, vladar podzemnoga svijeta kojeg svake noći mora

pobijediti Ra, bog sunca, jer se tek tada može vratiti dan. Ima nebrojene podanike, poput onog demona Ras al-Ghula."

Za washingtonska mjerila, bile su to tek nove poganske besmislice. Jesam li dobio luđakinju? "Čini mi se da taj vaš bog sunca ima mnogo problema", pokušao sam se našaliti unatoč drhtanju. "Zašto ga lijepo ne sasiječe kao ti zmiju, pa da sve bude riješeno?"

132

"Jer Apofisa nije moguće uništiti, iako ga možeš pobijediti. Takvo je stanje stvari. Sve je vječito dvojno, voda i kopno, zemlja i nebo, dobro i zlo, život i smrt."

Nogom sam odbacio zmiju u stranu. "To je, znači, djelo nekakvog zmijskog kulta?" Odmahnula je glavom. "Kako si tako brzo uspio na vrat navući toliko nevolja?" "Ali nisam se ničim zamjerio bin Sadru. On je naš saveznik!" "On može biti saveznik isključivo samome sebi. Kod tebe je nešto

što on želi." Pogledao sam komade onog gmaza. "Ali što?" Dakako da sam znao. I u tom trenutku osjećao sam težinu

medaljona na lančiću. Bin Sadr bio je onaj nosač svjetiljke koji je imao i štap sa zmijskom glavom, a usto je nekako bio i pustinjski pirat. Bit će da je one večeri kad sam osvojio medaljon radio za grofa Silana. Kako je iz Pariza dospio u Aleksandriju? Zašto je kao svojevrsni plaćenik radio za Napoleona? Zašto mu je toliko stalo do medaljona? Nije li uz nas? Već mi se učinilo da bih prokleti medaljon najradije dao prvom sljedećem napadaču koji se pojavi, pa da nekako zaključim cijelu tu priču. No smetalo mi je to što me još nitko nije pristojno zamolio da mu ga predam. Prijetili su mi pištoljima, krali čizme i bacali zmije u postelju.

"Dopusti da spavam u tvome kutu, dalje od prozora", zamolio sam svoju zaštitnicu. "Nabit ću pušku."

Na moje veliko iznenađenje, Astiza je pristala. No umjesto da legne sa mnom, čučnula je uz metalni žeravnik, rasplamsavajući ugljen i u plamen ubacujući lišće. Osjetio sam prodoran miris i uvidio da od voska izrađuje maleni ljudski lik. Gledao sam kako iverom probija obraz figurice. Takvo što već sam vidio na Karibima. Je li taj oblik magije potekao iz Egipta? Na listu papirusa crtala je neobične znakove.

"Što radiš?" "Spavaj. Bacam uroke."

***

133

Budući da sam htio napustiti Aleksandriju prije nego što mi na glavu padne još neka zmija, s radošću sam prihvatio priliku koju su mi pružili znanstvenici - da otputujem u Kairo bez potrebe za prijelaskom užarene kopnene delte. Monge i Berthollet spremali su se za putovanje brodom. Otplovit će na istok, do ušća Nila, a zatim rijekom doći do prijestolnice.

"Pođi s nama, Gage", rekao je Monge. "Bolje je ploviti nego pješačiti. Povedi i Talmu. A ona tvoja djevojka može nam svima kuhati."

Plovit ćemo šambekom, jedrenjakom plitka gaza pod nazivom Le Cerf, naoružanim osmicama, a pod zapovjedništvom kapetana Jacquesa Perreea iz francuske Ratne mornarice. Bit će to zapovjedni brod malene flotile topovnjača i opskrbnih plovila koja će za vojskom zaploviti uzvodno.

Otisnuli smo se u osvit dana, a već oko podneva našli smo se kod zaljeva Abukir, na dan hoda istočno od Aleksandrije. Ondje se francuska flota rasporedila u borbenu liniju, očekujući eventualni povratak Nelsonova brodovlja. Prizor je bio više nego dojmljiv: dvanaest linijskih brodova i četiri fregate usidreni u pravilnome nizu, uz pet stotina topova usmjerenih prema moru. U prolasku smo čuli pištaljke i povike nostroma i mornara. Nastavili smo prema velikoj rijeci i tako uplovili u smeđu vodu koja se poput oblaka širila sredozemnom morskom vodom, poskakujući preko stojnih valova na samome ušću.

Temperatura je ustrajno rasla, a ja sam se upoznavao s pravim korijenima ekspedicije. Berthollet mi je objasnio da je Egipat već desetljećima predmet francuske opčinjenosti. Od okolnog svijeta izoliralo ga je arapsko osvajanje 640. godine, pa većina Europljana nikad nije vidjela raskošno i drevno blago te zemlje, dok se o glasovitim piramidama znalo više na temelju fantastičnih priča nego stvarnih činjenica. Zemlja veličine Francuske tako je u najvećoj mjeri ostala nepoznata.

"Nijedna zemlja na svijetu nema toliko dugu i bogatu povijest kao Egipat", rekao je kemičar. "Kad je grčki povjesničar Herodot došao zabilježiti svu raskoš i bogatstvo, piramide su njemu već bile starije

134

nego nama danas Isus. Sami su Egipćani stvorili veliko carstvo, a onda je i desetak osvajača ovdje ostavilo dublji trag: Grci, Rimljani, Asirci, Libijci, Nubijci, Perzijanci... Ova je zemlja nastala toliko davno da se toga više nitko ne sjeća. Nitko ne zna pročitati hijeroglife, pa ne znamo što stoji u silnim natpisima. Današnji Egipćani kažu da su velika zdanja izgradili divovi ili čarobnjaci."

Egipat je tako, nastavio je priču, spokojno snivao sve dok u skorije vrijeme šačicu francuskih trgovaca u Aleksandriji i Kairu nisu počeli ugnjetavati arogantni mameluci. Osmanlije iz Carigrada, koji su Egiptom vladali još od 1517. nisu pokazivali želju za upletanjem. Jednako tako, Francuska nije željela naljutiti Osmanlije, koji su joj bili korisni saveznici u sukobu s Rusijom. Situacija se postupno pogoršavala sve dok Bonaparte, s mladenačkim snovima o slavi koja ga očekuje na Istoku, nije upoznao Tallevranda, koji je izvrsno poznavao globalnu geopolitiku. Njih dvojica tako su nakanili "osloboditi" Egipat mamelučke kaste u "korist" carigradskog sultana. Namjera im je bila uvesti reforme u taj zaostali zakutak arapskoga svijeta i dobiti odskočnu dasku zahvaljujući kojoj će se lakše suprotstavljati britanskom širenju u Indiji.

"Europska sila koja stekne nadzor nad Egiptom", pisao je Napoleon Direktoriju, "dugoročno će nadzirati i Indiju." Govorilo se i o nadi u obnavljanje drevnog kanala koji je nekoć spajao Sredozemno i Crveno more. Krajnji je cilj bio povezati se s indijskim pašom po imenu Tippoo Sahib27, frankofilom koji je posjetio Pariz i dičio se titulom "građanina Tippooa". On je u palači, među ostalim, imao i mehaničkog tigra koji je proždirao lutke Engleza. Tippoo se na jugu Indije borio protiv britanskog generala po imenu Wellesley28, a Francuska mu je već bila uputila i oružje i savjetnike.

27 Tippoo Sahib - Sultan (1750-1799), vladar Mysore, koji je vodio borbu protiv britanskih

osvajači u Južnoj Indiji i tražio politički i vojni savez s Francuskom protiv Engleza. 28 Wellesley, Richard Colley (1760-1842), Markiz, državnik, brat vojvode od Wellingtona

A.; 1797. god. guverner na Madrasu i Bengalu. Isprovocirao je još jedan rat s Mysoreom.

135

"Rat u Italiji višestruko se isplatio", rekao je Berthollet, "a zahvaljujući Malti, i ovo će svakako biti uspješan pohod. Korzikanac je stekao veliku popularnost u Direktoriju, jer njegove bitke donose zaradu."

"Bonapartea i dalje smatrate Talijanom?" "On je majčin sin. Jednom nam je pričao kako ga je majka ukorila

zbog neuljudnosti prema gostima. Bio je već prevelik za batine, pa je čekala trenutak kad se razodijevao, kad je bio dovoljno obnažen da bude bespomoćan i da mu bude neugodno, pa ga je dobro nategnula za uho. Strpljivost i osveta, to su lekcije koje usvaja svaki Korzikanac! Francuz uživa u životu, no Talijan poput Bonapartea samo kuje planove. Poput drevnih Rimljana ili sicilijanskih razbojnika, on i njemu slični vjeruju u klan, pohlepu i osvetu. Silno je sposoban vojnik, ali se sjeća toliko uvreda i poniženja da neki put ne zna prestati ratovati. I to je, rekao bih, njegova slabost."

"Što onda radite ovdje, doktore Berthollet? Vi i ostali učenjaci? Siguran sam da ne tražite vojnu slavu... Ni blago."

"Znate li vi išta o Egiptu, monsieur Gage?" "Pun je pijeska, deva i sunca. Osim toga znam vrlo malo." "Iskreni ste. Nitko od nas ne zna mnogo o toj kolijevci civilizacije.

Slušamo priče o divovskim građevinama i ruševinama, o neobičnim božanstvima i simbolima, te nečitljivome pismu, no tko je u Europi uistinu vidio sve to? Ljudi traže nove spoznaje, žele učiti. Što je malteško zlato u usporedbi s otkrivanjem blaga i tajna drevnoga Egipta? Ovamo sam došao zbog otkrića zahvaljujući kakvima čovjek postaje istinskim besmrtnikom."

"Zahvaljujući slavi?" "Zahvaljujući spoznajama koje će zauvijek živjeti." "Ili zahvaljujući upoznavanju drevne magije", doda Talma. "Ethan i

ja pozvani smo zbog toga, zar ne?" "Ako je vaš medaljon uistinu magičan", odgovori kemičar. "Dakako,

postoji razlika između povijesti i priča i mitova."

136

"Kao i razlika između puke želje za komadom nakita i nemilosrdnošću u želji da ga se dokopaš", usprotivi se novinar. "Ovaj je naš Amerikanac u opasnosti otkako ga se domogao u Parizu. Zašto? Ne zbog toga jer je riječ o ključu koji vodi do akademske slave. Riječ je o ključu koji vodi do nečeg drugog. Ako nije riječ o tajni stvarne besmrtnosti, onda možda barem tajni nekog davno izgubljenog blaga."

"A to samo dokazuje da blago može donijeti više nevolja nego što zapravo vrijedi."

"Otkrića su bolja od zlata, Berthollete?" upitao sam, nastojeći hiniti nezainteresiranost za takav razgovor.

"Što je zlato ako ne tek sredstvo za postizanje cilja? Ovdje imamo taj cilj. Najbolje su stvari u životu besplatne: znanje, poštenje, ljubav, prirodna ljepota. Pogledaj se samo: ulaziš u ušće Nila s prelijepom ženom. Kao novi Antonije s novom Kleopatrom! Može li biti većeg zadovoljstva?" Naslonio se da ponovno utone u san.

Pogledao sam Astizu, koja je sve više razumjela francuski, ali se činilo da joj je draže ne obazirati se na naše brbljanje i promatrati niske smeđe kućice Rosette pokraj kojih smo plovili. Da, prelijepa žena. Ali i zatvorena i nedostupna poput egipatskih tajna.

"Pričaj mi o svojem pretku", upitah je iznenada na engleskome. "Molim?" Uzbunjeno me pogledala, budući da se uvijek klonila

usputnih razgovora. "O Aleksandru. I on je bio Makedonac, poput tebe, nije li tako?"

Činilo se da joj je neugodno jer joj se muškarac obratio u javnosti, no ipak je polagano kimnula, kao da želi pokazati da je u seljačkim šakama i da mora pristati na naše neprofinjene navike.

"I Egipćanin po vlastitome izboru, otkako je ugledao ovu čudesnu zemlju. Nitko u povijesti nije mu se ni približio."

"Osvojio je i Perziju?" "Išao je od Makedonije do Indije, a prije nego što je njegov pohod

završio, ljudi su ga već smatrali bogom. Osvojio je Egipat davno prije tog vašeg francuskog skorojevića, prešao nesmiljeni pijesak naše pustinje da posjeti Sunčev izvor u oazi Siwa. Ondje je dobio pomagala

137

za ostvarivanje magične moći, a prorok ga je proglasio bogom, sinom Zeusa i Amona, te predvidio da će ovladati čitavim svijetom."

"To mu je zacijelo dobro došlo." "Upravo ga je oduševljenje tim proročanstvom uvjerilo da treba

osnovati veličanstveni grad Aleksandriju. Prema grčkome običaju, granice grada obilježio je očišćenim ječmom. Kad su se ptice okupile oko sjemenja, uzbunivši Aleksandrove sljedbenike, njegovi vidovnjaci ustvrdili su kako to znači da će pridošlice naseliti novi grad i da će se on brinuti za mnoga područja. I nisu se prevarili. No makedonskome vojskovođi nisu trebali proroci."

"Nisu?" "Bio je gospodar sudbine. Ipak, umro je, ili je ubijen, prije nego što

je stigao dovršiti zadaću, a njegovi sveti simboli iz oaze Siwa jednostavno su nestali. Kao i Aleksandar. Neki kažu da su mu tijelo vratili u Makedoniju, neki kažu u Aleksandriju, no drugi kažu da ga je Ptolomej odnio na tajno i trajno počivalište negdje u pustinjskome pijesku. Kao što je vaš Isus uskrsnuo i uzašao na nebo, on je tako, čini se, nestao sa zemlje. To znači da je možda i bio bog. Poput Ozirisa, zauzeo je mjesto na nebu."

Astiza nije mogla biti obična robinja ili sluškinja. Odakle joj, zaboga sve to?

"Čuo sam za Ozirisa", rekoh. "Sestra Izida ponovno je sastavila njegovo tijelo."

Ona me prvi put pogleda s nečim što se moglo protumačiti kao iskrena naklonost.

"Znaš za Izidu?" "Božica-majka, nije li tako?" "Izida i Djevica Marija jedna su drugoj odraz." "Kršćanima to ne bi bilo drago čuti." "Ne bi? Razna kršćanska uvjerenja i simboli potječu od egipatskih

božanstava. Uskrsnuće, zagrobni život, božansko začeće, trijade i trojstva, predodžba o tome da netko može biti i čovjek i bog, žrtvovanje,

138

čak i anđeoska krila i kopita i šiljati rep vraga... sve to pojavilo se više tisuća godina prije vašeg Isusa.

Vaših Deset zapovijedi pojednostavljena su inačica negativne ispovijedi Egipćana koji su na samrti potvrđivali vlastitu nedužnost: 'Ne ubih'. Religija je poput stabla. Egipat je deblo, a sve su ostale vjere grane."

"Toga nema u Bibliji. Postojali su lažni idoli i pravi židovski bog." "Kako samo ne poznaješ ni vlastitu vjeru! Čula sam da vi Francuzi

kažete kako je taj vaš križ rimski simbol smaknuća... Ali kakav je to onda simbol za vjeru nade? A istina je da je križ spoj predmeta na kojem je umro vaš spasitelj i našeg instrumenta života, ankha, našeg drevnog ključa vječnoga života. Zašto ne? Egipat je prije dolaska Arapa bio najkršćanskija zemlja na svijetu."

Kunem se i samim Cottonom Matherom29 da bih je bio namlatio zbog bogohuljenja da nisam bio toliko osupnut. Stvar nije bila samo u njezinim tvrdnjama, nego i u nehajnome samopouzdanju kojim ih je iznosila.

"Nemoguće je da je ijedna biblijska ideja potekla iz Egipta", uspio sam nekako izustiti.

"A ja sam mislila da su Židovi pobjegli iz Egipta... I da je ovdje živio i maleni Isus... Osim toga, je li to uopće važno? Mislila sam da nas vaš general uvjerava da ionako niste kršćanska vojska. Niste li vi bezbožni ljudi odani znanosti?"

"No, da, Bonaparte mijenja vjere kao što neki mijenjaju kapute." "Naša vjera i znanost jedinstvenije su nego što Francuzi žele

priznati. Izida je božica znanja, ljubavi i snošljivosti." "A Izida je tvoja božica." "Ne pripada nikome. Ja joj samo služim." "Doista štuješ tako starog idola?" Moj pastor u Philadelphiji sad bi već bio izvan sebe.

29 Cottonom Matherom (1663-1728), američki pisac i teolog. Ideolog i povjesničar

Amerikan-puritizma. Njegove knjige su važan primarni izvor za proučavanje kulture iz XVII stoljeća.

139

"Svježija je od tvog posljednjeg daha, Amerikanče, vječna poput ciklusa rođenja. No ne očekujem da ćeš to shvatiti. Morala sam pobjeći od svog gospodara u Kairu jer ni on na koncu nije shvatio, a usudio se narušiti i obezvrijediti drevne misterije."

"Koje misterije?" "Misterije svijeta koji nas okružuje. Svetog trokuta, kvadrata

četiriju smjerova, pentagrama slobodne volje i heksagrama sklada. Nisi čitao Pitagoru?"

"I on je učio u Egiptu, zar ne?" "Pune dvadeset četiri godine, prije nego što ga je perzijski osvajač

Kambiz30 odveo u Babilon i prije nego što je napokon otvorio vlastitu školu u Italiji. Poučavao je jedinstvo svih religija i naroda, tvrdio da patnje treba odvažno trpjeti, te da je žena ravnopravna muškarcu."

"Reklo bi se da se tvoji stavovi poklapaju s njegovima." "Njegovi su stavovi božji stavovi! Božja je poruka u geometriji i

prostoru. Geometrijska točka simbolizira boga, linija muškarca i ženu, trokut savršeni broj koji simbolizira duh, dušu i tijelo."

"A četverokut?" "Kao što sam rekla, četiri smjera. Pentagon je sukob, heksagram

šest smjerova prostora, a dvostruki kvadrat univerzalni sklad." "Vjerovala ili ne, za te sam stvari čuo od skupine koja se naziva

masonima ili slobodnim zidarima. Navodno prenose Pitagorina učenja i kažu da ravnalo simbolizira preciznost, kvadrat pravednost i pravičnost, a čekić odlučnu volju."

Ona kimne. "Upravo tako. Bogovi sve jasno daju do znanja, a čovjek je ipak i

dalje slijep! Traži istinu i svijet će postati tvoj." No, dobro, barem ovaj zakutak svijeta. Već smo ušli duboko u Nil,

tu čudesnu rijeku na kojoj vjetar često puše sa sjevera, dok riječna struja nosi na sjever, pa omogućuje plovidbu u oba smjera.

30 Cambyses, kralj drevne Perzijske dinastije (530-522 p.n.e.).

140

"Rekla si da si pobjegla iz Kaira. To znači da si odbjegla robinja?" "Stvar je malo složenija. Egipatska priča." Rukom je pokazala okolno kopno. "Shvati našu zemlju prije nego što

pokušaš shvatiti nas." Bezlične ravnice koje su se protezale oko Aleksandrije u

međuvremenu su zamijenili bujniji, gotovo biblijski prizori kakve sam i očekivao na temelju priča o Mojsiju među trstikom. Blistavo-zelena polja s rižom, pšenicom, kukuruzom, šećerom i pamukom u urednim su se četverokutima protezala među nizovima dostojanstvenih palma, ravnih poput stupova i ovješenih pod narančastim i grimiznim datuljama. Nasadi banana i smokava šuštali su na povjetarcu. Bivoli su vukli plugove ili pridizali rogove iz rijeke u kojoj su se kupali, pogledavali prema rubnome pojasu papirusa. Sve češće nailazili smo na sela s kućama od zemljane opeke boje čokolade, a nad njih se često izdizao kakav minaret nalik igli. Prošli smo pokraj filjuga s latinskim jedrima usidrenih na smeđoj vodi. Bile su dugačke šest do devet metara, s dugačkim veslom kao kormilom i bile su najčešće plovilo na rijeci. Bilo je tu i manjih čamaca na vesla, od kojih su neki bili jedva dovoljno veliki za čovjeka. Ribari su iz njih u rijeku bacali mreže. Upregnuti magarci s naočnjacima hodali su u krug i tako podizali vodu do kanala, pokrećući naprave koje se nisu promijenile pet tisuća godina. Miris vode Nila ispunjavao je rječni povjetarac. Naša flotila koja se sastojala od topovnjača i opskrbnih brodova prolazila je kraj svega toga, uz vijorenje francuske trikolore, pritom, koliko smo mogli uočiti, ni na koga ne ostavljajući osobit dojam. Mnogi seljaci nisu čak ni podignuli pogled.

Na kakvo sam neobično mjesto samo došao. Aleksandar, Kleopatra, Arapi, mameluci, drevni faraoni, Mojsije, a

sad još i Bonaparte. Čitava je zemlja jedna velika hrpa ostataka povijesti, a u nju spada i medaljon koji nosim oko vrata. Razmišljao sam o Astizi, čija je prošlost znatno složenija no što sam pretpostavljao. Bi li ona u medaljonu mogla prepoznati nešto što ja ne vidim?

141

"Kakav si ono urok bacila dok smo bili u Aleksandriji?" Odgovorila je nevoljko, tek nakon nekoliko trenutaka. "Jedan za tvoju sigurnost, kao upozorenje drugima. A drugi za tvoje

prosvjetljenje i stjecanje mudrosti." "Zahvaljujući tebi mogu postati pametan?" "Takvo je što možda nemoguće. Možda ti mogu pomoći da

progledaš." Nasmijao sam se, pa se i ona napokon jedva primjetno nasmiješila.

Slušajući je, navodio sam je na to da me pusti još malo bliže. Tražila je poštovanje, ali ne samo za sebe, nego i za svoj narod.

Te usporene noći, dok smo bili usidreni i dok smo spavali na palubi šambeka, pod maglicom pustinjskih zvijezda, prikrao sam se do mjesta na kojem je spavala. Čuo sam šum vode, škripu opute i tihi razgovor mornara na straži.

"Drži se dalje od mene", prošaptala je kad se probudila, te se stisnula uz drvo.

"Htio bih ti nešto pokazati." "Ovdje? Sada?" Zvučala je jednako sumnjičavo kao madame Durrell

kad smo razgovarali o otplati stanarine. "Ti si povjesničarka istine. Pogledaj ovo." Dao sam joj medaljon. Jedva se nazirao pod sjajem svjetiljke na

palubi. Opipala je i zapanjeno me pogledala. "Odakle ti to?" Gledala me razrogačenih očiju i blago razmaknutih

usana. "Osvojio sam ga kartajući u Parizu." "Od koga si ga dobio?" "Od jednog francuskog vojnika. Navodno potječe iz Egipta. Od

Kleopatre, tako je barem tvrdio." "Možda si ga tom vojniku ukrao." Odakle joj takva pomisao? "Nisam, samo sam ga pobijedio u kartanju. Ti si stručnjak za

religije. Reci mi ako znaš što je to."

142

Okretala je medaljon u ruci, a zatim raširila one krakove tako da su oformili slovo V, te palcem i kažiprstom opipala urezane znakove.

"Ne znam točno..." Te su me riječi razočarale. "Je li to egipatski medaljon?" Pridignula ga je ne bi li ga bolje vidjela pri oskudnome svjetlu. "Ako jest, onda je vrlo star. Izgleda nekako primitivno, kao da je

nastao u samim počecima civilizacije... znači, to je to za čime žude Arapi."

"Vidiš rupice? Što misliš, čemu služe?" Astiza ih na trenutak pogleda, a zatim se ispruži na leđima,

pridižući medaljon prema nebu. "Pogledaj kako svjetlo prolazi kroz rupice. Očito je da predstavljaju zvijezde."

"Zvijezde?" "Smisao života ispisan je na nebu, Amerikanče. Pogledaj!" Pokazala je prema jugu, prema najsjajnijoj zvijezdi koja se dizala

na obzoru. "Sirius. I što s njim?" "To je Izidina zvijezda, zvijezda nove godine. Ona nas očekuje."

143

Tek kad bunar presuši postajemo svjesni vrijednosti vode, napisao je jednom prilikom stari Ben Franklin. I doista, pohod francuske vojske prema Nilu bilo je loše isplaniran i pretvorio se u fijasko. Razne jedinice natiskivale su se i gazile preko drugih jedinica kod svakog upotrebljivog izvora, posve isušivale bunare prije dolaska iduće pukovnije. Vojnici su se svađali, padali od iscrpljenosti, padali u delirij, ubijali se... Privlačila ih je i mučila posve nova pojava koju su znanstvenici nazvali "fatamorganom": daleki dijelovi pustinje izgledali su poput blistavih jezerca. Konjica bi galopom pojurila do takvog mjesta, ali bi ondje zatekla tek pijesak, dok bi se "jezero" ponovno ukazalo negdje na obzoru, neuhvatljivo poput duge. Kao da se pustinja ruga Europljanima i namjerno ih draži.

Našavši se kraj Nila, vojnici su se u stampedu stuštili u rijeku, pijući sve dok nisu počeli povraćati, još dok su drugi oko njih pokušavali piti. To zagonetno odredište pohoda, bajoslovni Egipat, sad se doimao okrutnim poput fatamorgane. Nedostatak čuturica i neosiguravanje bunara bili su težak, kriminalni propust za koji su ostali generali krivili Napoleona, a on nije bio od onih koji bi samo tako prihvatili krivnju.

"Francuzi se žale na sve, i to bez prestanka", promumljao je jednom prilikom. Ipak, kritike su ga boljele, jer je znao da su opravdane. Za pohoda u plodnoj Italiji, hrane i vode bilo je na svakom koraku u izobilju, dok su odore bile primjerene klimatskim prilikama. Ovdje je učio da mora sve ponijeti, no lekcije su boljele. Živci su na takvoj vrućini bili sve tanji.

Francuska vojska uz Nil se uputila prema Kairu, a egipatski su seljaci pred njima bježali, da bi se nakon njihova prolaska vraćali poput magle koja se komeša i ponovno zakriva pogled. Kako se povorka

144

približavala selima, žene i djeca sa stokom bi otišli u pustinju i skrili se među dinama, provirujući preko vrhova poput životinja koje vire iz jazbina. Muškarci bi se zadržali malko duže, pokušavali skriti hranu i skromna pomagala od pošasti. Kad bi trikolora ušla u selo, vojnici bi pohrlili do rijeke, sjedeći na snopovima papirusa, rukama veslali prema sredini rijeke, poskakujući na malenim valovima poput opreznih pataka. Nebrojene divizije marširale su pokraj njihovih domova, poput dugačke gusjenice u prašnjavim plavim, crvenim, bijelim i zelenim odorama. Nasilno su otvarali vrata, pregledavali staje, uzimali sve što bi im moglo zatrebati. Vojska bi potom krenula dalje, a seljaci se vratili da pokušaju nastaviti živjeti, na našem tragu tražeći korisne komadiće vojnih ostataka.

Naša malena flota napredovala je usporedo s kopnenim snagama, prevozeći zalihe i izviđajući suprotnu obalu. Svake večeri pristajali smo u blizini Napoleonova stožera, tako da su Monge, Berthollet i Talma mogli pisati bilješke o zemlji koju smo upoznavali. Bilo je opasno udaljavati se od vojske i zaštite, pa su razgovarali sa časnicima, pitali ih što su vidjeli i dopunjavali popise životinja, ptica i sela. Časnici su ih neki put primali preko volje, jer su nam zavidjeli na vožnji brodom.

Vrućina je ubijala volju za sve, a muhe su nas izluđivale. Kad god smo pristali, napetost među časnicima doimala se još većom, budući da je velik dio zaliha još bio na brodovima ili u pristaništu u Aleksandriji, pa nijedna jedinica nije imala sve potrepštine. Stalni napadi beduinskih pljačkaša i stravične priče o mučenju zarobljenika kod vojnika su stvarali stalnu nelagodu. Napetost je na koncu eksplozivno kulminirala kad se jedna osobito drska skupina neprijateljskih ratnika jedne večeri uspjela probiti u blizinu Napoleonova šatora, vičući i pucajući sa svojih predivnih konja, dok su im živopisni ogrtači vijorili na vjetru. Kad je bijesni general uputio mladog pomoćnika po imenu Croisier i skupinu dragona da ih unište, vrhunski obučeni egipatski konjanici poigrali su se s tom jedinicom, pritom ne izgubivši ni čovjeka. Maleni pustinjski konji kao da su bili u stanju prijeći dvostruko veću udaljenost uz samo pola količine vode koja je trebala teškim europskim

145

konjima, koji su se još oporavljali od dugotrajnog putovanja morem. Naš je zapovjednik poludio, toliko ponizivši mladog časnika da se Croisier zarekao da će odvažno poginuti u borbi da nekako izbriše tu sramotu. Obećanje će i održati, za manje od godinu dana. No Bonapartea nije bilo moguće umiriti.

"Dajte mi pravog ratnika!" povikao je. "Hoću bin Sadra!" To je, pak, razljutilo Dumasa, koji je stekao dojam da je pod

upitnikom čast njegove konjice. Situaciju je otežavala i činjenica da su mnogi njegovi konjanici zbog nedostatka životinja i dalje bili bez konja.

"Vrijeđaš moje ljude, a slaviš tog razbojnika?" "Želim konjanike koji će moj stožer štititi od beduina, a ne

aristokratske kicoše koji ne mogu uhvatiti običnog razbojnika!" Nesmiljenost marša i ljubomorni viši časnici bili su mu sve veće opterećenje.

Dumas se nije dao smesti. "U tom slučaju pričekaj kvalitetne konje, umjesto da juriš u

pustinju bez vode! Stvar je u tvojoj nesposobnosti, a ne Croisierovoj!" "Kako se usuđujueš? Dat ću te strijeljati!" "Prije ću te raspoloviti, čovječuljče..." Svađu je prekinuo galop: bin Sadr i šestorica njegovih ljudi u

turbanima zaustavili su se ispred sukobljenih generala. Kleber je iskoristio priliku i povukao razjarenog Dumasa unatrag, dok je Napoleon davao sve od sebe da se smiri. Mameluci od nas rade budale.

"Što se događa, efendi?" Arapin je ponovno imao zakriven donji dio lica.

"Plaćam ti da me štitiš od beduina i mameluka", reče Bonaparte ljutito. "Zašto ne radiš svoj posao?"

"Možda zato što mi ne plaćaš kako smo se dogovorili. Imam hrpu svježe odrezanih ušiju, ali nitko mi ne daje novo zlato. Moji su ljudi plaćenici, efendi, i prijeći će mamelucima ako im neprijatelj obeća bržu zaradu."

"Ah! Bojiš se neprijatelja." "Zavidim neprijatelju! Njihovi vođe plaćaju kao što obećaju!"

146

Bonaparte se namrgođeno obrati načelniku stožera Berthieru: "Zašto nije dobio plaću?" "Čovjek ima po dva uha i dvije šake", odgovori tiho Berthier. "Došlo

je do neslaganja u vezi s brojem ljudi koje je doista ubio." "Sumnjate u moje poštenje?" poviče Arapin. "Donijet ću vam jezike i

penise!" "Za ime svijeta", zastenje Dumas. "Zašto uopće imamo posla s

barbarima?" Napoleon i Berthier ponovno su nešto mumljali, savjetujući se o

novcu. Bin Sadr je nestrpljivo pogledavao ostale, a njegov pogled u jednom

se trenutku zaustavio na meni. Mogao bih se zakleti da je tražio moj lančić. Uzvratio sam jednako mrkim pogledom, već sumnjajući da mi je upravo on bacio zmiju u krevet. Pogled mu je došao i do Astize i u tom trenutku u njegovim se očima pojavila još izraženija mržnja. Ona nije ni trepnula. Je li moguće da je to doista onaj čovjek sa svjetiljkom koji me u Parizu pokušao izdati? Ili sam samo, poput većine vojnika, podlegao strahu i mašti? Zapravo i nisam dobro pogledao onog muškarca u Francuskoj.

"U redu", reče na koncu naš zapovjednik. "Platit ćemo ti za dosad isporučene šake. Svi tvoji ljudi dobit će dvostruko više kad osvojimo Kairo. Samo nas štiti od beduina."

Arapin se nakloni. "Ti vam šakali više neće smetati, efendi. Iskopat ću im oči i prisiliti

ih da ih pojedu. Kastrirat ću ih poput stoke. Crijeva ću im vezati za konjski rep i potjerati konja da pojuri u pustinju."

"U redu, u redu. Samo proširi glas..." Okrenuo se, završivši razgovor s Arapinom, ozlovoljen i prazan.

Činilo se da mu je neugodno zbog ispada, a ja sam jasno vidio kako samog sebe kori jer je dopustio da ga izbace iz takta. Bonaparte je mnogo puta pogriješio, no rijetko je ponavljao iste greške.

No bin Sadr još nije bio završio.

147

"Konji su nam brzi, ali je oružje staro, efendi. Možemo dobiti i nešto novije?" Rukom je pokazao prema kratkim karabinima kakve su nosili Dumasovi konjanici.

"Dovraga, ni slučajno", zareži zapovjednik konjice. "Nove puške?" reče Bonaparte. "Ne, nemamo viška oružja." "Mogu onda dobiti onog čovjeka s dugocijevkom?" Pokazao je na

mene. "Sjećam se kako je ciljao pred Aleksandrijom. Daj ga meni, pa ćemo vragove koji ti dodijavaju poslati u pakao."

"Amerikanca?" "Mogao bi ubiti one koji bježe." Napoleon se zainteresirao za tu zamisao, jer je tražio nešto što će

mu odvratiti pozornost. "Što kažeš, Gage? Želiš jahati s pustinjskim šeikom?" Čovjekom koji me pokušao ubiti, pomislih, iako nisam ništa rekao.

Nisam se namjeravao približiti bin Sadru, osim kako bih ga zadavio, dakako, nakon što ga prvo ispitam.

"Ovamo sam pozvan kao znanstvenik, a ne strijelac, generale. Mjesto mi je na brodu."

"Dalje od opasnosti?" rugao se bin Sadr. "Ali ne izvan domašaja puške. Dođi malo do obale, pa ćeš se uvjeriti

kako dobro gađam, nosaču svjetiljke." "Nosač svjetiljke?" ponovi Bonaparte. "Amerikancu je naškodilo sunce", reče Arapin. "Samo se drži svog

broda i misli da nisi u opasnosti, pa će se ubrzo možda ukazati i nova prilika da upotrijebiš pušku. Možda i požališ što nisi pošao s Ahmedom bin Sadrom."

Na te riječi, uzevši kesu s novcem od Berthiera, okrenuo se i odjurio u pustinju. Pri okretu je tkanina koja mu je pokrivala donji dio lica načas spala, pa sam mu ugledao obraz. Točno na mjestu na kojem je Astiza probola onu figuricu od voska imao je velik čir pokriven melemom.

***

148

Već smo prešli pola puta do Kaira kad smo doznali da je mamelučki vladar Murat-beg skupio vojsku koja treba onemogućiti naše daljnje napredovanje. Bonaparte je odlučio preuzeti inicijativu.

Prema njegovim nalozima, jedinice su uvečer 12. srpnja krenule u iznenadni noćni pohod na Shubra Khit, prvi veći grad na našem putu uz Nil.

Francuske snage u svitanje su iznenadile egipatsku vojsku od desetak tisuća pripadnika - tisuću raskošno odjevenih pripadnika mamelučke konjice, dok su preostali bili tek neorganizirana svjetina fellahina, seljaka naoružanih tek palicama - koja se još uvijek pokušavala organizirati. Izgubljeno su se vrzmali na sve strane dok su Francuzi formirali borbene linije, a meni se na trenutak učinilo da bi se svi mogli jednostavno povući i bez borbe. No nešto ih je zatim navelo na odlučnije držanje - vidjeli smo kako njihovi zapovjednici rukom pokazuju uzvodno u smjeru juga - te su se također pripremili za bitku.

S usidrenog Le Cerfa pružao mi se čudesan pogled na zbivanja, kao da sam u kakvoj svečanoj loži. Dok je zlaćano sunce izlazilo na istoku, s rijeke smo slušali kako francuski vojni orkestar svira "Marseljezu", a tonovi lebde preko Nila. Vojnici bi od te melodije redovito zadrhtali, a Francuska će uz takvo nadahnuće zamalo osvojiti čitav svijet.

Nevjerojatno djelotvorno vojnici su ponovno formirali "ježolike" kvadrate, dok je jutarnji povjetarac podizao pukovnijske zastave. Takvu formaciju nije jednostavno uvježbati, a još je teže zadržati je tijekom neprijateljskog juriša, kad su svi okrenuti prema van i oslanjaju se na izdržljivost onih koji su im za leđima. Čovjek se prirodno želi povući, zbog čega bi došlo do raspada formacije, a oni koji žele izbjeći odgovornost najradije bi odbacili oružje i počeli dovlačiti ranjenike. Narednici i najiksusniji veterani drže stražnje redove i hrabre vojnike ispred sebe. Ipak, čvrsti kvadrat gotovo je neprobojan. Mamelučka konjica kružila je oko kvadrata, pokušavala pronaći slabu točku, ne uspijevajući u tome. Francuska taktika očito je posve smela neprijatelja. Činilo se da će to biti još jedan primjer neuravnotežene nadmoći europske vatrene moći u odnosu na srednjovjekovnu arapsku

149

odvažnost. Čekali smo pijuckajući egipatski čaj od metvice, a ružičastu boju neba u međuvremenu je zamijenila plava.

Potom su se začuli povici upozorenja, a uzvodno kod zavoja rijeke pojavila su se jedra. Mameluci na obali počeli su slavodobitno klicati. S nelagodom smo ustali. Nilom se spušatala prava armada egipatskih riječnih brodova iz Kaira, čija su latinska jedra prekrila čitavu rijeku. Na svim jarbolima vijorile su mamelučke i islamske zastave, a iz trupova prepunih vojnika i topova dopirala je kakofonija zvukova trublja, bubnjeva i rogova. Je li me bin Sadr lukavo upozorio na tu mogućnost korištenja puške? Kako je mogao znati? Neprijateljska je strategija bila očita. Željeli su uništiti našu malu flotu i Bonaparteovu vojsku napasti s boka, s rijeke.

Izlio sam čaj preko ograde i provjerio punjenje puške, na vodi sam se osjećao izloženim i uhvaćenim u stupicu. Na koncu ipak neću biti tek promatrač.

Kapetan Perree počeo je izdavati odlučne zapovijedi za podizanje sidra, dok su francuski vojnici njegove malene flote pohitali do topova. Blijedi Talma izvadio je bilježnicu. Monge i Berthollet uhvatili su se za oputu, te stali na ogradu, kako bi bolje vidjeli, kao da je riječ o kakvoj regati. Još nekoliko minuta dvije su se flote postojano približavale, skladno i dostojanstveno poput velikih labudova. A onda se začuo mukli prasak i ugledali smo oblak dima koji se podignuo s pramca mamelučkog zapovjednog broda. Nešto je fijuknulo uz nas, te iza naše krme podignulo gejzir zelene vode.

"Nećemo prvo pregovarati?" upitah naoko šaljivo, iako mi je glas bio nepostojaniji nego što sam htio.

Umjesto odgovora, iz prvog reda egipatske flotile prolomila se grmljavina pramčanih topova. Činilo se da se rijeka zaljuljala, a stupovi vode podigli su se sa svih strana, zasipavajući nas toplim kapljicama. Jedna je kugla pala posred topovnjače nama zdesna i podignula pravu kišu krhotina i iverja. S više strana začuli smo krikove. Čulo se i ono neobično brujanje koje stvara kugla u letu, a u

150

našim jedrima bilo je sve više rupa, kao da je riječ o izrazima zatečenosti.

"Čini mi se da su pregovori završili", reče Talma stisnuta grla. Čučao je iza kormila i žvrljao bilješke služeći se jednom od onih novih Conteovih olovaka. "Bit će ovo uzbudljiv izvještaj." Strah koji je osjećao jasno se odražavao u podrhtavanju njegovih prstiju.

"Čini mi se da su im mornari daleko precizniji od kolega u Aleksandriji", primijeti zadivljeno Monge, koji se sad spustio na palubu. Bio je posve smiren, kao da promatra oglednu paljbu u tvornici topova.

"Osmanski su mornari Grci!" usklikne Astiza, koja je sunarodnjake prepoznala po odjeći. "Služe kairskome begu. Sad vas očekuje prava bitka!"

Perreeovi ljudi počeli su uzvraćati vatru, no bilo je teško okrenuti se protiv riječne struje i valjano zapucati čitavim bokom. Osim toga, bilo je očito da neprijatelj ima više topova. Dok smo spuštali jedra kako se ne bismo prebrzo približili neprijatelju, dvije su se flote ipak neizbježno primicale. Pogledao sam na obalu. Početak kanonade s brodovlja očito je bio znak mamelucima na kopnu. Stali su vitlati kopljima, te su navalili prema francuskim bajunetima, galopirajući prema snažnoj francuskoj vatri. Konji su jurili na kvadratne formacije poput valova koji navaljuju na stjenovitu obalu.

Odjednom se začuo stravičan prasak i Astiza i ja pali smo na palubu i našli se u nelagodnome zagrljaju. U uobičajenijim okolnostima uživao bih u neočekivanoj prisnosti, no uzrok padu bila je kugla koja je svom silinom pogodila naš trup. Kad smo se razdvojili, osjetio sam mučninu. Kugla je nastavila poskakivati po glavnoj palubi, te je raznijela dvojicu naših topnika i prednju polovicu broda obasula stravičnim ostacima tijela. Krhotine su ranile još nekolicinu ljudi, među njima i Perreea, pa je naša vatra popustila, dok su je Arapi, kako se činilo, pojačavali.

"Novinaru!" poviče kapetan Talmi. "Prestani žvrljati i preuzmi kormilo!"

151

Talma problijedi. "Ja?" "Moram povezati ruku i nabiti top!" Naš pisar poslušno je ustao, uzbuđen i prestrašen. "Na koju

stranu?" "Prema neprijatelju!" "Dođi, Claude-Louis!" poviče Monge Bertholletu dok se matematičar

probijao prema naprijed da preuzme drugi top bez posade. "Vrijeme je da iskoristimo znanje! Gage, počni pucati iz puške, ako

želiš preživjeti!" Bože moj, taj je znanstvenik bio prevalio pedesetu, a činilo se da je

čvrsto odlučio sam izvojevati pobjedu! On i Berthollet izvukli su prednji top. Ja sam u međuvremenu napokon ispalio metak, a jedan neprijateljski mornar pao je s jarbola. Obavio nas je oblak dima, a arapska plovila sve su se teže nazirala u toj izmaglici. Koliko još do trenutka kad će neprijatelj prijeći na naše brodove i sasjeći nas sabljama? U maglici sam primijetio da je Astiza otpuzala naprijed i da znanstvenicima pomaže da povuku top. Divljenje prema grčkim strijelcima očito je zasjenio instinkt za preživljavanjem. Berthollet je osobno nabio top, a Monge ga je sad usmjerio.

"Pali!" Iz topa je sijevnula vatra. Monge poskoči na kosnik i na vršcima

prstiju stane promatrati metu, a onda se razočarano vrati do topa. Promašili su.

"Trebaju nam referentne točke, da precizno utvrdimo udaljenosti, Claude-Louis", promumlja, "jer inače uludo trošimo i barut i kugle." Zatim se izdere na Astizu: "Spužva pa novo punjenje!"

Ja sam ponovno naciljao i oprezno povukao okidač. Ovaj put pao je mamelučki kapetan. No zbog toga je oko mene stala fijukati prava kiša metaka. Preznojavajući se, ponovno sam napunio pušku.

"Talma, dovraga, drži pravac!" poviče Monge. Novinar je blijed ali i odlučan grčevito držao kormilo. Osmanska se

flota sve više primicala, a neprijateljski vojnici skupljali su se na pramcima, pripravni za prijelazak na naša plovila.

152

Uočio sam da znanstvenici ucrtavaju točke na kopnu i povlače linije na temelju kojih će točnije procijeniti udaljenost neprijateljskog zapovjednog broda. Svugdje oko nas dizali su se stupovi vode. Krhotine su zujale zrakom.

Naciljavši, ustrijelio sam jednog grčkog topnika u glavu, te otrčao na pramac.

"Zašto ne pucate?" "Tišina!" poviče Berthollet. "Treba nam vremena da provjerimo

proračun!" Njih dvojica podizali su cijev i ciljali precizno kao da je riječ o mjernome instrumentu.

"Još stupanj", promumlja Monge. "Sad!" Top još jednom zagrmi, a kugla fijukne. Pratio sam njezinu sjenu u

letu, a onda se dogodilo čudo nad čudima - pogodila je mamelučki zapovjedni brod i to točno po sredini, ostavljajući veliku rupu duboko u njegovoj utrobi. Tako mi svega, dvojica znanstvenika uistinu su naučila rukovati topom.

"Triput hura za matematiku!" Trenutak kasnije eksplodirao je čitav neprijateljski zapovjedni brod. Pokazalo se da su znanstvenici izravno pogodili njihov magazin.

Nakon žestokog praska, pravi oblak razbijenih drvenih elemenata, topova i dijelova tijela dignuo se uvis, a zatim se stuštio na mutnu površinu Nila. Potisak zraka oborio nas je na palubu, a dim se poput divovske gljive podignuo prema plavom egipatskome nebu. Nakon toga vidio se još samo vrtlog na mjestu na kojem je do maločas plutao neprijateljski brod koji je kao nekim čudom nestao. Muslimanska je vatra istog trenutka utihnula. Nakon nekoliko trenutaka krajnje konsterniranosti, začuli su se povici i vapaji, a manja plovila naglo su se počela okretati i bježati uzvodno. Mamelučka konjica koja je upravo formirala novu navalnu liniju nakon što je prvi napad propao, odjednom se raspala, te se povukla na jug uvjerivši se u, kako su zaključili, francusku svemoć. Već nakon nekoliko minuta žestoka kopneno-riječna bitka pretvorila se u njihov potpuni poraz. Zahvaljujući samo jednom pomno proračunatom hicu, dobili smo bitku

153

kod Shubra Khita, a ranjeni Perree promaknut je u kontraadmirala. I ja sam tako, zahvaljujući posrednoj povezanosti, postao junakom.

Kad je otišao na obalu, kako bi mu Bonaparte osobno čestitao, Perree je velikodušno pozvao i dvojicu znanstvenika, Talmu i mene, odajući nam puno priznanje za presudni hitac. Mongeova preciznost uistinu je bila pravo malo čudo. Unatoč grčkoj stručnosti i iskustvu, novi je admiral kasnije izračunao da su dvije flote u pola sata ispalile tisuću petsto topovskih kugli, a da je njegova flotila zabilježila samo šestoricu mrtvih i dvadesetoricu ranjenih. Takvo je bilo stanje egipatskog topništva, i općenite opremljenosti, koncem osamnaestog stoljeća.

Paljba iz topova i mušketa bila je toliko neprecizna da je odvažan čovjek mogao stati na čelo jurišne skupine i imati dobre izglede da preživi i proslavi se. Ljudi su pucali prerano. Pucali zaslijepljeni dimom. Punili u panici i zaboravljali ispucati zrno, nabijali zrno za zrnom, bez pucanja, sve dok im se mušketa ne bi rasprsnula. Pogađali su uši i ruke suboraca u redu ispred sebe, izazivali pucanje bubnjića, jedni druge boli dok su stavljali bajunete. Bonaparte mi je rekao da je najmanje jedno od deset ranjavanja u borbama posljedica djelovanja čovjekovih suboraca. Upravo su zbog toga odore imale toliko jarke boje, da se prijatelji ne poubijaju međusobno.

Pretpostavljam da će to jednog dana promijeniti skupe puške poput moje, pa će i ratovanje poprimiti drukčije razmjere i ljudi će se bacati na zemlju i tražiti zaklon. Kakva je slava u ubijanju? I doista, pitao sam se kakvi bi bili ratovi kad bi uvijek ciljali samo veliki znalci i kad bi svaki projektil pogodio cilj. No sve su to, dakako, samo maštarije koje nikad neće biti moguće.

I dok su Monge i Berthollet usmjerili ključni top, ja sam primio čestitke što sam se sa žarom borio za francusku stranu.

"Krasi te duh Yorktowna31!" pohvalio me Napoleon i pljesnuo me po leđima. Astizina nazočnost ponovno mi je podignula ugled.

31 Yorktown - u jugoistočnom dijelu Virginije, 1781 je bila presudna bitka u ratu za

neovisnost, u kojoj je sudjelovao francuska flota.

154

Poput svakog dobrog francuskog vojnika, i ja sam se povezao s privlačnom ženom i to ženom koja je, štoviše, u stanju izvlačiti top. Postao sam jednim od njih, dok je ona svojom umješnošću ili magijom - a činilo se da je u Egiptu to jedna te ista stvar - pomagala u zbrinjavanju ranjenika. Mi muškarci pridružili smo se Napoleonu uz večeru u njegovu šatoru.

Naš je general bio izvrsno raspoložen zahvaljujući ishodu te kratke, ali žestoke bitke, koja je umirila i njega i njegovu vojsku. Egipat možda jest dalek, nepoznat i neprijateljski nastrojen, no Francuska tom zemljom ipak može ovladati. Bonaparte je sad bio prepun planova za budućnost, iako nas je od Kaira i dalje dijelilo više od stotinu pedeset kilometara.

"Cilj ovog pohoda nije osvajanje, nego brak", ustvrdio je dok smo jeli perad koju su njegovi ljudi oslobodili iz Shubra Khita, a ispekli je na nabijačima mušketa. "Francuskoj je sudbina namijenila veliku ulogu na Istoku, jednako kao što je tvojoj zemlji, Gage, namijenila veliku ulogu na Zapadu. I dok tvoje Sjedinjene Države civiliziraju divlje crvenokošce, mi ćemo reformirati muslimanska područja zapadnjačkim idejama. Uspavanome Egiptu donijet ćemo vjetrenjače, kanale, tvornice, brane, ceste i kočije. Želim stvarati, a ne razarati."

Čini mi se da je u to iskreno vjerovao, jednako kao što je vjerovao i u tisuće drugih stvari o sebi, od kojih su mnoge bile proturječne. Razmjerima intelekta i ambicija bio je poput desetorice običnih ljudi, a usto je bio i kameleon koji se svim tim težnjama nastojao što bolje prilagoditi.

"Ti su ljudi muslimani", istaknuh. "Neće se promijeniti. Već se stoljećima bore protiv kršćana."

"I ja sam musliman, Gage, ako postoji samo jedan Bog i ako su sve religije tek jedan od aspekata središnje istine. Upravo to moramo objasniti tim ljudima... da smo svi braća pod Alahom ili Jahveom ili kako ga već zvali. Francuska i Egipat ujedinit će se čim kairski mule uvide da smo im mi braća. Religija? Pa to je tek pomagalo, sredstvo

155

poput odličja ili novčane nagrade. Ništa ne nadahnjuje kao nedokazana vjera."

Monge se nasmije. "Nedokazana? Ja sam znanstvenik, generale, pa mi se ipak učinilo

da je Bog poprilično dokazana činjenica kad su one kugle počele fijukati oko naših glava."

"Dokazana ili je samo pusta želja... Kao kad dijete traži majku? Tko će znati? Život je kratak i nijedno od naših najdubljih pitanja nikad ne dobije pouzdan i nedvosmislen odgovor. Stoga živim za potomstvo: smrt nije ništa, ali živjeti bez slave znači umirati iz dana u dan. To me podsjeća na priču o jednom Talijanu koji je četrnaest puta izišao na dvoboje da obrani svoju tvrdnju da je pjesnik Aristo bio bolji od pjesnika Tasija. Na samrti je priznao da nije čitao ni jednog ni drugog." Bonaparte se nasmije. "Eto, to je za mene život!"

"Ne, generale", uzvrati letač Conte i kucne po peharu s vinom: "Ovo je život."

"Ah, cijenim ja dobru čašicu i dobroga konja, kao i lijepu ženu. Pogledajte samo ovog našeg prijatelja Amerikanca, koji je spasio zgodnu Makedonku, našao se u zapovjednikovu šatoru i još će se osladiti bogatstvom Kaira. I on je oportunist, kao ja. Ne mislite da i meni nedostaje supruga, ta pohlepna mala vještica s jednom od najljepših pica koje sam ikada vidio, žena toliko zavodljiva da sam jednom prilikom navalio na nju i ne primjećujući da me njezin psić grize za stražnjicu!"

Prasnuo je u gromoglasan smijeh. "Užici su rijetki i predivni! Ali samo je povijest trajna, a povijesti je najviše upravo u Egiptu. Sve ćeš mi zabilježiti, Talma, zar ne?"

"Sreća pisca ovisi o sreći čovjeka o kojem piše, generale." "Piscima ću pružiti teme dostojne njihova dara." Talma uzdigne pehar: "Knjige se prodaju zahvaljujući junacima o

kojima govore." "A knjige stvaraju junake." Svi smo pili, ne bih točno znao reći u ime čega.

156

"Imate silno velike ambicije, generale", primijetili. "Uspjeh je stvar snage volje. Prvi korak u smjeru velike slave učinit

ćeš kad odlučiš postati velikim i slavnim. Ljudi će tada krenuti za tobom."

"A kamo će vas to slijediti, generale?" upita Kleber srdačno. "Do kraja." Intenzivno nas je gledao, kružio od lica do lica. "Do

kraja puta." Nakon večere oprostio sam se od Mongea i Bertholleta. Zasitio sam

se riječnih brodova nakon što sam vidio kako se jedan od njih rasprsnuo, a Talma i Astiza također su željeli ostati na obali. Stoga smo se pozdravili pod pustinjskim nebom blistavo obasjanim nebrojenim zvijezdama.

"Bonaparte je ciničan, ali i zavodljiv", primijetih. "Ne možeš slušati o njegovim snovima, a da te ne zaraze."

Monge kimne. "Bonaparte je komet. Ako ne pogine, ostavit će dubok trag u svijetu. I u nama."

"Uvijek mu se divi, ali mu nikad ne vjeruj", upozori nas Berthollet. "Svi se držimo tigru za rep, monsieur Gage, u nadi da nas neće progutati."

"Neće valjda jesti svoje, dragi moj kemičaru." "Ali koji su to 'njegovi'? Ako baš i ne vjeruje u Boga, ne vjeruje posve

ni u nas, ne vjeruje da smo stvarni. Napoleonu je stvaran isključivo Napoleon."

"To mi se čini odviše ciničnim." "Ne slažete se? U Italiji je skupini vojnika naredio da krenu u

žestok okršaj s Austrijancima u kojem je poginula nekolicina vojnika." "Takav je rat, nije li tako?" Sjetio sam se riječi koje je Bonaparte

izgovorio na obali. "Nije kad nema vojnih razloga za sukobom, ni za pogibijom. A u

posjetu mu je bila zgodna mademoiselle Thurreau... Bonaparte ju je htio odvesti u postelju tako što će joj pokazati silnu moć kojom raspolaže. Napad je naredio samo kako bi na nju ostavio dojam." Berthollet mi položi ruku na rame.

157

"Drago mi je što si nam se pridružio, Gage. Pokazao si da si hrabar i drag. Kreni za našim mladim generalom i dospjet ćeš daleko, kao što ti je i obećao. Samo nikad ne zaboravi da su Napoleonovi interesi samo njegovi, a ne i tvoji."

***

Nekako sam se nadao da ćemo do Kaira dalje ići u ugodnoj šetnji,

okruženi palmama i navodnjenim zelenilom polja s dinjama. Umjesto toga, da izbjegnemo riječne zavoje i uske ceste u čestim selima, francuska se vojska udaljila od Nila na nekoliko kilometara u smjeru istoka, te ponovno krenula kroz pustinju i sušna poljoprivredna područja, koračajući zapečenom zemljom i preko praznih, posve sasušenih kanala za navodnjavanje. Iz aluvijalne doline, koju je Nil inače redovito poplavljivao, sad su se podizali oblaci suhe prašine koja nas je posve prekrila, pa smo se pretvorili u prašnjavu hordu koja nogama prepunim žuljeva maršira na jug. Vrućina je sredinom srpnja redovito prelazila trideset osam stupnjeva, a kad bi se pojavio užareni vjetar, blistavoazurno nebo na obzoru je poprimalo mliječnobijelu boju. Pijesak je šištao preko vrhova skladnih dina, nalik na zastor koji vijori na vjetru. Kod vojnika se počela javljati oftalmija, privremeno sljepilo izazvano stalnim blještavilom. Sunce je bilo toliko jako da smo morali omatati ruke da bismo njima uhvatili neki kamen ili topovsku cijev.

Situaciju je dodatno otežavalo i to što je Bonaparte, i dalje se pribojavajući udarca iz pozadine ili organiziranijeg otpora sprijeda, korio časnike za svako zastajkivanje i kašnjenje. I dok su se oni koncentrirali na marš prema Kairu, njegov je um razmatrao širu sliku, prateći kalendar, a u strateškim razmišljanjima pokrivajući pitanja u rasponu od zagonetnog nestanka britanske flote do saveznika Tippooa u dalekoj Indiji. Nastojao je na oku držati čitav Egipat. Onaj srdačni duh kojeg smo upoznali nakon riječne bitke ponovno se pretvorio u zabrinutog tiranina koji galopira od mjesta do mjesta i poziva na povećanje brzine.

158

"Što budemo brži, bit će manje krvi!" poučavao je. Zbog toga su se svi generali preznojavali, bili prljavi i često proklinjali jedni druge. Vojnici su bili potišteni zbog stalnih sukoba i prepiranja, te zbog pustoši koju su došli osvojiti. Mnogi su odbacivali opremu, ne želeći je nositi. Više ih se ubilo. Astiza i ja prošli smo pokraj dva tijela, ostavljenih uz put, jer se svima odviše žurilo da bi trošili vrijeme na pokop. Samo su beduini koji su nas slijedili odvraćali ljude od masovnijeg dezertiranja.

Bujica vojnika, konja, magaraca, topova, kola, deva, znatiželjnika i prosjaka tako je tekla prema Kairu, za sobom ostavljajući sve širi oblak prašine. Kad smo se radi odmora zaustavljali u poljima, blatnjavi od znoja, mogli smo se zabavljati samo bacanjem kamenja na bezbrojne štakore. Ondje, na rubu pustinje, vojnici su pucali u zmije i igrali se sa štipavcima, mučeći ih i tjerajući da se međusobno sukobljavaju. Tako su doznali da ugriz škorpiona i nije onoliko smrtonosan kako su se ranije pribojavali, te da se gnječenjem kukca na mjestu uboda luči sluz koja ublažava bol i ubrzava zacjeljenje.

Ni u jednom trenutku nije pala ni kap kiše, a rijetke oblake uočavali smo tek povremeno. Noću nismo podizali prave logore, nego smo jednostavno lijegali, svi su praktički padali redom kojim smo i napredovali u koloni, a sve su nas odmah počeli opsjedati muhe i komarci. Često smo jeli hladnu hranu, jer je drva za potpalu bilo vrlo malo. Noć bi pred jutro postala vrlo svježa, pa bismo se budili mokri od rose, tek djelomično oporavljeni. Potom bi se na nebu bez oblaka pojavilo nesmiljeno sunce, neumoljivo poput sata, pa bismo se ubrzo ponovno pržili. Primijetio sam da Astiza kako napredujemo svake noći liježe sve bliže meni, no oboje smo bili toliko obavijeni odjećom i zavojima, prljavi i izloženi pogledima čitave horde da u toj njezinoj odluci nije bilo romantičnih pobuda. Noću nam je jednostavno trebalo više topline, da bismo se već do podneva žalili na sunce i muhe.

U Wardanu je vojsci napokon omogućeno da se dva dana odmori. Ljudi su se prali, spavali, tražili hranu i za nju razmjenjivali sve i svašta. Astiza je ponovno pokazala koliko nam vrijedi jer je mogla

159

razgovarati sa seljacima i pomoći u razmjeni stvari za hranu. Bila je toliko uspješna da sam dijelu časnika u Napoleonovu stožeru uspio priskrbiti kruh i voće.

"Hraniš osvajače kao što je Židove nahranila mana s neba", pokušao sam je uveseliti šalom.

"Ne želim da obični vojnici gladuju zbog zapovjednikovih zabluda", odvrati ona. "Osim toga, siti ili gladni, svi ćete ionako uskoro otići."

"Smatraš da Francuzi ne mogu pobijediti mameluke?" "Smatram da ne mogu pobijediti pustinju. Pogledaj samo na što

ličite, s tim teškim i debelim odorama, visokim čizmama i ružičastom kožom. Zar baš nitko osim vašeg ludog generala ne žali što je došao ovamo? Vojnici će ubrzo otići i sami od sebe."

Njezina su me predviđanja počela živcirati. Naposljetku, ipak je riječ o zatočenici, koju je razmazila moja dobrota. Stoga je krajnje vrijeme da je ukorim.

"Astiza, mogli smo te ubiti u Aleksandriji, zbog pokušaja ubojstva. Umjesto toga, spasio sam te. Zar ne bismo mogli biti prijatelji, a ne gospodar i robinja ili osvajač i Egipćanka?"

"Da budem prijateljica? A kome? Čovjeku koji je stranac čak i u vojsci za koju se bori? Da uđem u savez s vojnim oportunistom? Amerikancem koji mi ne izgleda ni kao pravi znanstvenik, ni kao pravi vojnik?"

"Vidjela si moj medaljon. Vodi do nečega što trebam otkriti." "Ali do toga želiš doći bez spoznaja i razumijevanja. Tražiš znanje

bez učenja. Novac bez rada." "Ovo smatram vraški teškim radom." "Običan si parazit koji pljačka tuđu kulturu. A ja tražim prijatelja

koji u nešto vjeruje. Prije svega u sebe. I u stvari veće od sebe samog." To je sad već bila drskost! "Ja sam Amerikanac koji vjeruje u mnogo toga! Pročitaj samo našu

Deklaraciju neovisnosti! I nemam nadzor nad svijetom. Samo se u njemu nekako pokušavam snaći."

160

"Ne. Svijet nadziru postupci pojedinaca. Spojio nas je rat, monsieur Ethan Gage. Usto niste antipatičan muškarac. Ali drugarstvo i saputništvo nisu iskreno prijateljstvo. Prvo morate zaključiti zbog čega ste u Egiptu, što želite učiniti s tim svojim medaljonom, što doista mislite i zagovarate, pa tek nakon toga možemo biti prijatelji."

No, da... Vrlo drsko za trgovčevu robinju, reklo bi se! "Bit ćemo prijatelji kad me priznaš kao gospodara i prihvatiš svoju

novu sudbinu!" "Koju ti zadaću nisam ispunila? Kamo nisam išla s tobom?" Žene! Na to doista nisam imao odgovora. Ovaj put spavali smo na

barem metar razmaka, a ja samo zbog silnog vrtloga misli zaspao tek dosta iza ponoći. Što je u neku ruku bila i sretna okolnost, jer sam zahvaljujući tome za dlaku izbjegao da mi neki zalutali magarac stane na glavu.

***

Dan nakon egipatske Nove godine, 20. srpnja, Napoleon je u selu

Omm-Dinar napokon dobio informacije o rasporedu mamelučkih snaga koje brane Kairo, grad od kojeg nas je sad dijelilo tek trideset kilometara. Branitelji su se nepromišljeno podijelili. Murat-beg poveo je veći dio mamelučke vojske na našu, zapadnu obalu rijeke, no ljubomorni Ibrahim-beg zadržao je poveći dio na istočnoj. Bila je to upravo prilika kakvu je naš general čekao.

Zapovijed za pokret izdana je dva sata nakon ponoći, a povici i udarci časnika i narednika nisu trpjeli odugovlačenje. Poput velike zvijeri koja se budi u pustinji, francuska se ekspedicija razbudila, ustala i u tami krenula na jug, odjednom uz iščekivanje koje me podsjetilo na one trnce koje osjećam kad prikazujem djelovanje Franklinova elektriciteta. Bit će to velika bitka, a tijekom dana koji je pred nama ili ćemo potući glavnu mamelučku vojsku ili će ona pregaziti nas. Unatoč Astizinu uzvišenu predavanju o nadzoru nad svijetom,

161

osjećao sam se poput lista na riječnoj površini: uopće nisam imao dojam da nekako mogu uspostaviti nadzor nad vlastitom sudbinom.

Svitanje nam je donijelo crveno nebo i maglicu nad trstikom uz Nil. Bonaparte nas je požurivao, želeći što prije zgaziti mameluke, svakako prije nego ponovno ujedine snage ili, što bi bilo još gore, nestanu u pustinji. Načas sam ga ugledao, energičnog i namrgođenog kao nikad dotada, ne tek usredotočenog na bitku, nego njome i opsjednut. Neki kapetan blago se usprotivio nekom nalogu, a Napoleon se istog trena proderao, zagrmjevši poput topa. Zbog takvog raspoloženja vojska je bila u strahu. Je li naš zapovjednik zabrinut zbog predstojeće bitke? Ako jest, i mi ostali svakako ćemo se brinuti. Nitko se nije naspavao. Na obzoru smo nazirali još jedan oblak pijeska, iznad mjesta na kojem su se okupljali mameluci i njihovo pješaštvo.

Za kratkog predaha u jednom blatnjavome selu doznao sam i razlog za generalovo mračno raspoloženje. Jedan od njegovih pobočnika, nepromišljeno odvažan mladi vojnik po imenu Jean Andoche Junot32, slučajno je sišao s konja radi vode kad sam i ja uzimao vodu.

"Čini mi se da je general užasno nestrpljiv da što prije zapodjene borbu", primijetio sam. "Znao sam da mora doći do ovog sukoba, kao i da je brzina u ratu od presudne važnosti, ali nekako mi se čini neciviliziranim tako se dići usred noći."

"Klonite ga se", upozori me tiho poručnik. "Nakon prošle je noći opasan."

"Pili ste? Kockali? Što se zbilo?" "Još prije nekoliko tjedana zamolio me da se diskretno raspitam u

vezi s određenim vrlo ustrajnim glasinama. Nedavno sam primio nekoliko ukradenih pisama koja dokazuju da Josephine održava ljubavnu vezu, što je tajna samo za našega generala i ni za koga drugog. Sinoć, nedugo nakon što smo primili informacije o mamelučkome rasporedu, bez okolišanja me upitao što sam doznao."

32 Jean Andoche Junot (1771-1813), Duk, divizioni general, blizak prijatelj Napoleona. Imao je u vojsci nadimak Uragan i Junot-oluja.

162

"Prevarila ga je?" "Zaljubljena je u kicoša po imenu Hippolyte Charles, koji služi kao

pobočnik generala Leclerca u Francuskoj. Ta žena Bonapartea vara otkako su se vjenčali, no on to ne vidi, jer je luđački voli. Njegova je ljubomora upravo nevjerojatna, a bijes je sinoć nalikovao erupciji vulkana. Pribojavao sam se da će ustrijeliti mene. Izgledao je kao da je posve poludio, šakama se udarao po glavi. Znate kako je to kad vas prevari osoba koju beznadno volite? Rekao mi je da je istrošio sve emocije, da u njemu više nema idealizma i da mu ne preostaje baš ništa osim golih ambicija."

"I sve to zbog običnog preljuba? Tako reagira jedan Francuz?" "Očajnički je voli i zbog te ljubavi mrzi samog sebe. Na svijetu nema

čovjeka koji je toliko neovisan i toliko bez prijatelja, a to znači da je zatočenik te droljice kojom se vjenčao. Odmah je naredio da krenemo u napad, više se puta zaricao da je njegovoj sreći došao kraj i da će, prije no sunce zađe, do posljednjeg čovjeka istrijebiti egipatsku vojsku. Kažem vam, monsieur Gage, u bitku nas vodi general izbezumljen od bijesa."

To mi se nije ni najmanje dopalo. Ako se čovjek nečemu i nada kod zapovjednika, onda je to svakako hladna glava. S mukom sam progutao slinu.

"Nisi baš odabrao najpogodniji trenutak, Junot." Poručnik se uspne na konja. "Nisam imao izbora, a moj izvještaj zapravo ga i nije trebao

iznenaditi. Znam kako funkcionira i to će privremeno posve zaboraviti čim počne bitka. Vidjet ćete."

Kimnuo je, kao da hrabri samog sebe. "Samo mi je drago što nisam na suprotnoj strani."

163

U dva iza podneva, za najveće vrućine, francuske jedinice počele su prelaziti u kvadratnu formaciju, pripremajući se za Bitku kod piramida. Točnije bi bilo reći da je to bila Bitka kod Imbabe, najbližeg naselja, no zahvaljujući piramidama na obzoru, u Talminim je izvještajima dobila romantičniji naziv. Polja dinja oko Imbabe ubrzo su pregazili vojnici koji su prije početka bitke željeli utažiti žed. Prisjećajući se bitke, uvijek se, među ostalim, sjetim i mrlja od soka na njihovim odorama dok su se pukovnije i brigade formirale i pripremale za borbu.

Od piramida nas je i dalje dijelilo magličastih dvadeset i nešto kilometara, no i s te udaljenosti plijenile su poglede geometrijskom savršenošću. S te su udaljenosti izgledale poput vrhova divovskih prizma, do vrata zakopanih u pijesku. Pogled na te građevine, najveće ikad izgrađene na čitavome svijetu, toliko glasovite i visoke, duboko nas se dojmio. Vivant Denon grozničavo je crtao, pokušavao prenijeti prizor na list u risaćem bloku i na skici prikazati svjetlucanje nebeskog svoda.

Zamislite samo taj veličanstveni pogled: lijevo od nas protjecao je Nil, niska vodostaja prije poplava koje će uskoro početi, no i tako raskošno plave površine na kojoj se zrcalilo blistavo nebo. Uz obalu su se prostirala raskošno zelena navodnjena polja obrubljena palmama, pravi tračak Raja. Desno od nas blago valovite dine, nalik na nepomične valove otvorenoga mora. I na koncu, u daljini, piramide, te savršeno skladne mistične građevine koje kao da pripadaju nekom drugom svijetu, djelo civilizacije koju ne možemo ni zamisliti. Ah, piramide! Do tada sam ih viđao na masonskim prikazima, četvrtaste i strme, s onim sjajnim okom na vrhu, okom kojem ništa ne promiče.

164

A sad su bile stvarne, ponešto zdepastije nego što sam očekivao, treperave poput fatamorgane. Prizoru još dodajte tisuće vojnika u odorama, u besprijekornim formacijama, mamelučku konjicu koja se razmiljela pustinjom, usporene deve, magarce koji njaču, te francuske časnike koji galopiraju amo-tamo - već promukli od izvikivanja zapovijedi - i uvidjet ćete da sam se našao u toliko egzotičnome okruženju da sam imao dojam da sam se našao u nekom snu. Talma je bjesomučno pisao, ispunjavao list za listom, pokušavao sve zabilježiti. Denon je sebi u bradu mumljao nešto o tome kako mu svi moramo pozirati prije nego stupimo u bitku.

"Čekajte! Čekajte!" Bonaparteovu vojsku očekivala je svjetlucava masa za koju se činilo

da je dva do tri puta brojnija od naših dvadeset pet tisuća ljudi, a iznad njih lebdio je pravi kumulonimbus prašine. Da su mameluci bili bolji vojskovođe, vrlo je lako moguće da bi nas bez većih poteškoća nadvladali. No arapska se vojska lakomisleno podijelila, našla se s obiju strana moćne rijeke. Njihovo pješaštvo, u ovom slučaju osmanski pješaci iz Albanije, bilo je odviše u pozadini da bi ga bilo moguće odmah upotrijebiti. Njihova je kobna slabost ležala ne samo u činjenici da nisu vjerovali jedni drugima, nego nisu imali povjerenja i ni u jednu drugu osmansku skupinu, osim svoje. Njihovo topništvo bilo je loše postavljeno, nama daleko na lijevome boku. Zbog takve nesposobnosti, francuski su vojnici bili posve sigurni u ishod bitke.

"Pogledaj samo kako su glupi!" uvjeravali su veterani kolege. "Uopće ne shvaćaju rat!"

Na suprotnoj obali, na obzoru je svjetlucao sami Kairo, grad s četvrt milijuna stanovnika, a iz njega su se dizali nevjerojatno tanki minareti. Hoćemo li se svi ondje obogatiti? Usta su mi bila suha, a misli omamljene od očekivanja.

U središtu arapske vojske ponovno su bili mameluci: konjica koja je sad imala deset tisuća pripadnika. Jahali su na vrhunskim arapskim konjima s bogatom ormom. Jahači su nalikovali kaleidoskopu raznobojnih tkanina i svilenih uzoraka, turbani su im bili ukrašeni

165

dugačkim perjem ždralova i paunova, dok su im kacige bile pozlaćene. Imali su prelijepo, prastaro oružje dostojno kakve muzejske zbirke. Stare su muškete bile ukrašene dragim kamenjem i sedefom. Sablje, koplja, sjekire, buzdovani i bodeži... sve je to blistalo na suncu. Još mušketa i pištolja bilo je u koricama, u sedlima ili pod pojasom, a za svakim mamelukom išla su po dvojica-trojica slugu pješaka koji su nosili još oružja i streljiva. Ti robovi trčali bi naprijed i donosili oružje mamelucima, kako ovi ne bi morali zastajkivati i gubiti vrijeme na punjenje. Konji ratnika propinjali su se i frktali kao da su u cirkusu, glave se nestrpljivo podizale u iščekivanju juriša. Nijedna vojska nije im odoljela punih pet stotina godina.

Na rubovima egipatskih formacija vidjeli smo beduine u bijeloj odjeći, na devama. Maskirani kao razbojnici, kružili su i vrebali poput vukova. Čekali su da navale na nas kako bi ubijali i pljačkali nakon što se slomimo pod pretposljednjim mamelučkim naletom. Naš vlastiti vuk, bin Sadr, proganjao ih je i dok su oni vrebali nas. U crnoj odjeći, njegovi nemilosrdni ubojice vrebali su na rubovima dina, u nadi da će ne samo uhvatiti beduine u stupicu, nego i oduzeti plijen mrtvim mamelucima prije nego što do njih dođu francuski vojnici.

Egipćani su na leđa deva postavili malene topove. Životinje su revale i frktale, kaskale amo-tamo vođene povicima nervoznih jahača, toliko nestabilne da bi svako ciljanje bilo beskorisno. Rijeku su ponovno zakrčile filjuge s latinskim jedrima iz muslimanske flote, pretrpane vojnicima koji su klicali i vikali. Ponovno smo začuli bubnjeve, trube, rogove i defove, te vidjeli pravu šumu zastava i stijegova koji su vijorili iznad njih, kao da je riječ o karnevalskoj povorci. I francuske su snage razvile zastave, staloženo i djelotvorno zauzimajući pozicije u koje su nakon beskonačnih uvježbavanja već dolazili bez razmišljanja, usput pripremajući vatreno oružje i bajunete. Sunce je svjetlucalo na smrtonosnim oštricama. Na pukovnijskim stijegovima vijorile su i oznake ranijih pobjeda. Bubnjevi su grmjeli prenoseći zapovijedi.

Osjećali smo se kao u pećnici, a vrući zrak zagrijavao nam je pluća. Činilo se da voda isparava i prije nego što od usana dođe do grla. Iz

166

pustinje na zapadu dopirao je vrući vjetar, a nebo na toj strani bilo je zlokobno smeđe boje.

U to je vrijeme vojsku već dostigla većina znanstvenika i inženjera - na obalu su pristigli čak i Monge i Berthollet - no naša uloga u predstojećem sukobu nije bila određena. General Dumas, koji je na divovskom smeđem konju izgledao još veće i impozantnije, u galopu je prišao i izdao novi nalog.

"Magarci, znanstvenici i žene u kvadrate! Sklonite se unutar formacije, vi beskorisni tupavci!"

Ne sjećam se kad sam čuo ugodnije riječi. Astiza, Talma i ja pošli smo za skupinom znanstvenika, Francuskinja i stoke, te se tako našli u pješačkome kvadratu kojim je zapovijedao general Louis-Antoine Desabc. On je možda bio i najbolji ratnik u Napoleonovoj vojsci, njegov vršnjak, dvadesetdevetogodišnjak, čak i dva-tri centimetra niži od našeg "malog kaplara". Za razliku od ostalih generala, poput odanog je psa bio posvećen svome zapovjedniku. Onako neugledan, unakažen posjekotinom od sablje i stidljiv u odnosu prema ženama, bio je najsretniji, činilo se, kad je spavao između kotača kakvog topa. Sad je svoje jedinice formirao u toliko snažan kvadrat, s vojnicima postavljenima u deset redova na svim stranicama, da je ulazak u prostor u sredini bio poput sklanjanja u malu utvrdu od ljudskih tijela. Ponovno sam napunio pušku i zagledao se u Egipat preko tog silnog bedema širokih ramena, visokih kapa s kokardama i mušketa na gotovs. Časnici na konjima, znanstvenici bez konja, te žene koje bez prestanka čavrljaju, vrzmali su se po četverokutnom prostoru. Svi smo bili nervozni i svima je bilo vruće. Na svaki od vanjskih uglova četvrerokuta postavljen je po jedan top. Topnici su računali na potporu pješaštva koje će im pomoći da odole eventualnim napadima.

"Tako mi Mojsija i Jupitera, u životu nisam vidio takvu raskoš", promumljao sam. "Nije ni čudo što Bonaparte voli ratove."

"Zamisli da je Egipat tvoja domovina i da promatraš silne francuske divizije", reče tiho Astiza. "Zamisli da iščekuješ invaziju."

167

"Nadam se da donosimo bolja vremena." Instinktivno sam je uhvatio za ruku i čvrsto je stisnuo. "Egipat je neopisivo siromašan, Astiza."

Iznenadilo me što nije povukla ruku. "To je točno." Orkestar je ponovno zasvirao Marseljezu, a zahvaljujući tim

zvucima svi su se malko smirili. Napoleon je s najbližim suradnicima projahao kraj našeg kvadrata, na crnome konju, s perjem u kapi, sivih očiju nalik komadićima leda. Uspeo sam se na dvokolicu za streljivo kako bih ga čuo. Koliko sam uspio vidjeti, informacija o Josephineinoj nevjeri na njemu nije ostavila traga, osim žestoke koncentriranosti. Dramatičnim pokretom pokazao je prema piramidama, čije su čiste geometrijske linije treperile na vrućini kao da ih promatramo kroz vodu.

"Vojnici Francuske!" usklikne. "Pred vama je četrdeset stoljeća povijesti!"

Sa svih strana prolomilo se gromoglasno klicanje. Koliko su se god obični vojnici između bitaka tužili na Napoleona, u bitkama su se za njega vezali kao da je riječ o ljubavniku. On ih je poznavao, znao kako razmišljaju i dišu, te znao kako od njih tražiti nemoguće, a sve za novu vrpcu na epoleti, spominjanje imena u izvještaju ili promaknuće u neku elitnu jedinicu.

General se potom nagnuo prema Desaixu i tiše mu rekao nešto što su neki od nas uspjeli čuti, ali što zapravo nije bilo namijenjeno vojsci.

"Bez milosti." Odjednom me obuzela jeza. Murat-beg, koji se još jednom našao na mjestu zapovjednika

arapske vojske pred nama, uvidio je da Napoleon namjerava svojim kvadratnim formacijama krenuti naprijed i probiti sredinu arapskih snaga, razdvojiti mamelučke snage tako da ih kasnije može rješavati pojedinačno. I premda egipatski vladar nije imao pojma o europskim taktičkim modelima, imao je dovoljno razuma da pokuša spriječiti francuski naum tako da prvi krene u napad. Uzdignuvši koplje, uz onaj

168

prodorni, sablasni poklič, mamelučka je konjica ponovno navalila. Ti su robovi-ratnici stoljećima bili nedodirljivi, a vladajuća kasta jednostavno nije mogla vjerovati da će tehnologija sad prekinuti tu vladavinu. Bio je to daleko veći i masovniji napad u odnosu na sve što smo dotada pretrpjeli. Prema nama su galopirali toliki konji da sam doslovce osjećao podrhtavanje tla pod kolima na koja sam se bio uspeo.

Pješaštvo je iščekivalo ispunjeno nervoznim samopouzdanjem, sad već svjesno da mameluci nemaju dovoljno discipline ni u rukovanju topništvom ni u rukovanju mušketama da nadvladaju francuske formacije. Ipak, neprijatelj je nadirao poput lavine. Svi smo napeto čekali prvi sraz. Tlo je podrhtavalo, pijesak i prašina u oblacima letjeli uvis, pred njima se dizali poput nadolazećeg vala, a koplja i cijevi pušaka lelujali su poput žita. Na tim kolicima osjećao sam se pomalo smiono i omamljeno, zagledan preko glava redova vojnika, dok su me Astiza i Talma odozdo promatrali kao da sam poludio, no koliko god gledao, nisam uspio uočiti mamelučko oružje za koje bi mi se učinilo da bih se mogao naći u njegovu dometu. Podigao sam pušku i stao čekati, promatrajući vijorenje neprijateljskih barjaka.

Prilazili su nam sve bliže, a grmljavina se pojačavala. Mameluci su i sve glasnije urlikali, ispuštali prodorne pokliče, dok su Francuzi šutjeli kao zaliveni. Otvoreni prostor pred nama sve je brže nestajao. Hoćemo li uopće zapucati? Kunem se da sam uspijevao uočiti sjajne boje neočekivano bjelačkih očiju neprijatelja, grimase njihovih usta, zube, žile na rukama... Obuzela me nestrpljivost. Na koncu sam, bez svjesno donijete odluke, povukao otponac. Nakon trzaja puške, jedan od neprijateljskih vojnika pao je unatrag, nestajući pod stampedom.

Moj hitac kao da je označio početak prave bitke. Desaix je povikom pozvao vojsku u boj i prednja strana načas je gotovo nestala pod već poznatom plamenom zavjesom.

Na trenutak sam oglušio, a neprijateljska konjica stropoštala se u divovskome valu tijela koja padaju, konja koji njište i kopita koja izbezumljeno hvataju uporište. Već trenutak kasnije prekrili su nas dim i prašina. Uslijedila je nova salva, iz drugog reda, pa još jedna, pa

169

još jedna. Negdje se začula grmljavina topova i karteče su stale kositi sve pred sobom. Bila je to prava oluja olova i željeza. Čak i oni mameluci koje ništa nije pogodilo sudarali su se i padali preko konja palih suboraca. Žestoka jurišna sila u hipu se pretvorila u pravi kaos, na samo nekoliko metara od prvih francuskih bajuneta. Pali neprijateljski vojnici bili su nam toliko blizu da je neke od njih pogodio i zapaljeni vatelin iz europskih cijevi. Poginulima i ranjenima počeli su gorjeti pojedini dijelovi odjeće. I ja sam ponovno napunio pušku i opalio, ali nisam mogao odrediti jesam li time nešto postigao. Bili smo posve obavijeni dimom.

Preživjeli su se povukli da se ponovno organiziraju, dok su Napoleonovi vojnici iznova nabijali oružje, brzo i mehanički, stotinama puta uvježbanim pokretima. Nekolicina Francuza pala je pod mamelučkom paljbom, a njih su odvukli iza redova, u središnji prostor kvadrata, dok su se ostali ponovno bolje formirali, pod povicima narednika koji su neposlušne i usporene dovodili u red. Kao da je riječ o nekoj morskoj nemani kojoj raste nova ruka i koja se uopće ne obazire na kobne rane. Mameluci su ponovno navalili, ovaj put u pokušaju da prodru kroz pokrajnje i stražnju stranicu naše pješačke formacije.

Učinak je bio isti kao i ranije. Konji su prilazili pod kutem i nekoliko ih se uspjelo približiti, no čak i oni konji koji nisu bili ranjeni zaustavili su se pred bajunetama, poneki toliko naglo da su zbacili jahače koji su vikali. Na finim i sjajnim tkaninama nicali su krvavi cvatovi. Arapska tijela pogađala su debela olovna zrna, ovaj put iz dvaju kvadrata koji su pucali na mameluke koji su između njih galopirali. U napadačkim redovima ponovno je zavladala pomutnja. Napadači su izgledali sve beznadnije. Neki su se zaustavili po strani, te su zapucali iz mušketa i pištolja, no ta je paljba bila odveć sporadična i neprecizna da ozbiljnije ugrozi francuske formacije. Dio naših pješaka uz stenjanje i krikove pao je u pijesak. A onda bi se prolomila nova europska salva, pa bi i napadači popadali s konja. Ubrzo smo se našli u obruču mrtvih tijela i napadača na samrti, okruženi hrpom pripadnika

170

egipatske vojne aristokracije. Svi pokolji ranijih bitaka u usporedbi s ovim doimali su se neznatnima.

Kako su nam arapska zrna gotovo bez prestanka fijukala iznad glava, imao sam neobičan dojam da sam nekako imun na sve što se događa. Čitav prizor izgledao mi je nestvarno: kolosalne piramide u daljini, staklasti zrak, stravična vrućina, palme koje se ljuljaju na pustinjskome vjetru dok im zalutale kugle povremeno skidaju lišće.

Prema bijelome nebu uzdizali su se veliki oblaci prašine, dok su neprijateljske snage galopirale amo-tamo bez pravog i očitog cilja, tražeći, ali ne pronalazeći slabe točke u Napoleonovim formacijama. Činilo se da je egipatsko pješaštvo neodlučno ukopano u pozadini, kao da fatalistički iščekuje neizbježnu sudbinu. Pribojavajući se pobune, mameluci su dopustili da po njihovu mišljenju manje vrijedne skupine njihove nacije atrofiraju na razinu paralizirane nesposobnosti.

Pogledao sam na zapad. Nebo se ondje već posve smračilo, sunce postalo narančastom kuglom. Nailazi kiša? Ne, uvidio sam, to su drukčiji oblaci - oblaci pijeska. Obzor se više nije vidio od nadolazeće oluje. Činilo se da nitko drugi ne primjećuje najavu promjene vremena. Neospornom hrabrošću mameluci su se reorganizirali, od slugu uzeli tek napunjene pištolje i puške, te ponovno napali. Ovaj put činilo se da su čvrsto odlučili svu silu koncentrirati samo na naš četverokut. Nakon naše prve salve, njihovi su prednji redovi ponovno pali kao pokošeni, kao i ranije, no bili su toliko zgusnuti da su oni iza njih preživjeli, te su samo preskočili pale suborce i prije nego što smo uspjeli ponovno napuniti puške. Već vođeni beznađem, svom su silinom potjerali konje na francuske bajunete.

Imao sam dojam da je u nas svom snagom udario brod. Kvadrat se od naleta deformirao, a konji su ugibali i dok su težinom gnječili pripadnike Bonaparteova pješaštva. Neki su se vojnici u panici povlačili. Drugi Francuzi jurili su s unutarnjih rubova formacije i pojačavali prednju stranicu, kako ne bi posve popustila. Mamelučke sablje, koplja i pištolji odjednom su se našli u izravnom srazu s francuskim bajunetama i mušketama na minimalnoj udaljenosti. I

171

dalje stojeći na onim kolima, zapucao sam prema uzburkanome moru tijela. Nisam imao pojma što ili koga pogađam.

A onda, iznenada, kao izbačen hicem iz topa, jedan je konj s divovskim konjanikom probio liniju preskočivši zbijene ratnike. Na arapskome konju vidjele su se krvave pruge, a mameluk s turbanom bio je pun tragova krvi i utroba, no ipak se borio nezaustavljivom silinom. Pješaštvo je pojurilo prema njemu, a on je sabljom presijecao cijevi njihovih mušketa kao da je riječ o slami. Izluđena je životinja toptala i nogama udarala na sve strane, vrteći se u mjestu poput derviša, noseći jahača kojem meci nisu mogli ništa. Znanstvenici su se raspršili pred pomahnitalim kopitima, padajući i vičući. Mene je od svega najviše uznemiravalo što sam imao dojam da napadač ne odvaja pogled baš od mene, koji sam u onom lako uočljivom kaputu, bez vojničke odore, stajao na kolicima za streljivo.

Naciljao sam, no prije nego što sam uspio opaliti, konj se svom snagom zabio u kola i katapultirao me uvis. Pao sam svom težinom, ostajući bez zraka, a konj izbezumljena pogleda krenuo je prema meni uz žestoko udaranje kopita. Činilo se da se jahač namjerio samo na mene, čak toliko da se više nije ni obazirao na stotine ljudi oko nas, kao da je odlučio odabrati osobnog neprijatelja.

U tom trenutku začuo se povik, konj se propeo, a zatim je pao. Uvidio sam da je Talma bio uzeo koplje i njime mu probio stražnji dio tijela. Konjanik je spao sa životinje, na tlo sletjevši svom težinom, baš kao i ja maločas, te se na trenutak nije snašao. Prije nego što je uspio ustati, Astiza je sablasno kriknula i uz Talminu pomoć na njega gurnula ona kola. Kotači su se zaustavili kod tijela konja, pa je fanatični jahač tako ostao zatočen između sedla i željeznog kotača. Mameluk je imao snažna i široka ramena, kao u vola. Otimao se poput životinje, no odjednom je bio posve bespomoćan. Prišao sam mu, prebacio se preko konja i tako došao do njega, već mu držeći tomahawk pod vratom. Za mnom je došla i Astiza, vičući nešto na arapskome, a on se odjednom posve ukočio, ili zbog njezinih riječi ili zbog njezina spola.

172

Krajnja iscrpljenost kod njega je sad ipak nadvladala početnu mahnitost, te je nepomično i omamljeno gledao pred sebe.

"Reci mu da se preda!" povikah Astizi. Ona nešto vikne, a mameluk samo rezignirano kimne i nemoćno

spusti glavu na pijesak. Došao sam do prvog zarobljenika! Bio je to neočekivano ugodan i vrtoglav osjećaj koji mi je donio više zadovoljstva i od osobite sreće na kartama. Bože sveti, tada sam počeo shvaćati vojničku gorljivost i predanost. Nakon bliskog susreta sa smrću, život upravo opija.

Brzo razoružavši Arapina, od jednog sam časnika posudio pištolj da okončam muke životinji koja pati. U međuvremenu su se u kvadrat probili i drugi konjanici, uvidio sam, no francuski pješaci sve su redom na koncu uspjeli oboriti udarcima. Jedina je iznimka bio neki odvažni ratnik koji je sabljom usmrtio dvojicu i unatoč tome što ga je pogodilo zrno, te je konjem ponovno preskočio formaciju i odjurio, kriješteći očajničkim glasom u kojem su se miješali bol i ponos zbog velikog uspjeha. Ti vragovi nevjerojatno su hrabri. Napoleon je zbog toga jednom prilikom primijetio da bi sa šačicom takvih ljudi pokorio čitav svijet. Na koncu će preživjele mameluke pridružiti svojoj osobnoj tjelesnoj straži.

Ipak, bijeg tog ratnika bio je rijetkost, jer većina neprijateljskih ratnika jednostavno nije uspijevala probiti naše redove. Konji su im stradavali na šumi bajuneta. Preživjeli su se na koncu raspršili i beznadno se počeli povlačiti, a francuske karteče pritom su ih pratile i s konja obarale nove žrtve. Unatoč hrabrosti, Egipćani su doživjeli pravi masakr. Europljani su imali desetke žrtava, no kod mameluka su se one brojile tisućama. Pijesak su prekrivala njihova mrtva tijela.

"Pretraži mu odjeću", reče Astiza. Oboje smo sjedili na svom prvome zarobljeniku. "U bitku nose svo blago kojim raspolažu. Porazom tako gube sve."

I doista, pokazalo se da je čovjek kojeg sam uhvatio prava mala riznica. Imao je turban od kašmira, a kad sam ga uklonio, ugledali smo malenu kapu s ušivenim zlatnim ukrasima, nalik na žutu kacigu. U

173

pojasu je imao još zlata, pištolji su mu bili ukrašeni sedefom i dragim kamenjem, dok je sablja imala najkvalitetniju crnu oštricu i držak od nosorogova roga s umecima od zlata. Obogatio sam se u samo nekoliko sekunda, no, s druge strane, tako se obogatila i čitava vojska. Francuzi su kasnije procijenili da se od svakog mameluka u prosjeku moglo uzeti oko petnaest tisuća franaka. Ljudi su energično skakali i trudili se oko mrtvih tijela.

"Bože moj, tko je taj čovjek?" upitah. Ona mu okrene ruku, pogleda prstenje i zapanjeno zastane. "Horusov sin", reče tiho. Na prstu je imo isti simbol koji je ona imala na amajliji. Znak nije

pripadao islamskoj tradiciji. On snažno povuče ruku. "Nije za vas", zareži iznenada na engleskome. "Govoriš našim jezikom?" upitah, ponovno preneražen. "Poslovao sam s europskim trgovcima. I čuo sam za tebe, Britanca u

zelenom kaputu. Što jedan Britanac radi s Francima?" "Ja sam Amerikanac. Antoine je Francuz, Astiza egipatskog i

grčkog podrijetla." Razmišljao je o mojim riječima. "A ja sam mameluk." Ležao je na leđima, zagledan u nebo. "I tako

su nas spojili rat i usud." "Kako se zoveš?" "Ashraf el-Din, jedan sam od zamjenika Murat-bega." "A što je Horusov sin?" upitah Astizu. "Sljedbenik drevnih... Ovaj čovjek nije obični mameluk s Kavkaza.

Pripada jednoj od drevnih obitelji, je li tako?" "Mojim žilama teče Nil. Potomak sam Ptolemejevića. Ali u

mamelučke redove uveo me osobno Murat-beg." "Ptolemejevići? Misliš na Kleopatrinu dinastiju?" upitah. "I vojskovođa Aleksandra i Cezara", odgovori on ponosno. "Mameluci preziru Egipćane kojima vladaju", objasni Astiza, "ali

povremeno uzimaju mladiće iz uglednih i starih obitelji."

174

Sve to izgledalo mi je kao neobična podudarnost. Napao me netipični mameluk koji se zaklinje u nekakvo pogansko božanstvo i još govori engleski...?

"Mogu li ti vjerovati ako ti dopustimo da ustaneš?" "Tvoj sam zarobljenik, iz bitke", reče Ashraf. "Prepuštam se tvojoj

milosti." Dopustio sam mu da ustane. Još nekoliko trenutaka nesigurno se

ljuljao. "Imaš teško ime", rekoh. "Mislim da ću te zvati Ash." "Odazivat ću se." Sva ta sreća i bogatstvo raspršit će se ako ne zadovoljim kolege i

otkrijem značenje medaljona. Astiza je iznijela korisnu pretpostavku, a možda na sličan način može pomoći i ovaj demon. Dok su vojnici klicali, a čitava divizija bila koncentrirana na bitku, izvadio sam medaljon i pokazao mu ga. Talma nas pogleda razrogačenih očiju.

"Nisam običan ratnik, sine Horusov", rekoh. "U Egipat sam došao kako bih shvatio ovo. Prepoznaješ ga?"

Iznenađeno je zatreptao. "Ne. Ali netko drugi mogao bi ga prepoznati." "Tko u Kairu zna što ovo znači? Tko poznaje drevna egipatska

božanstva i povijest tvoje nacije?" Načas je pogledao Astizu. Ona kimne, nakon čega su razmijenili

nekoliko brzih rečenica na arapskome. Ona se na koncu obrati meni. "U stopu te prati više božanstava nego što misliš, Ethane Gage.

Zarobio si ratnika koji tvrdi da zna čovjeka za kojeg sam ja samo čula, a koji je preuzeo ime onoga koji je odavno izgubljen."

"Tko je to?" "Mudri Enoh, poznat i pod imenom Hermes Trismegistos, Hermes

Triput Najveći, božji pisar, vrhunski poznavatelj znanosti i umjetnosti." "Bože moj..." U Starome zavjetu, Metuzalemov je otac također Enoh. Neka

dugovječna loza. Sjetio sam se i da u masonskoj tradiciji postoji

175

navodna Enohova knjiga koja je izvor drevne mudrosti. Izgubljena je još prije više tisućljeća. Zagledao sam se u svog krvavog uznika.

"I on poznaje tog mudraca?" Kimnula je, dok je naš zatočenik i dalje s divljenjem i trepćući

promatrao moj medaljon. "Enoh", reče ona," mu je brat."

*** Odjednom smo počeli napredovati. Vojska je ponovno formirala

kolonu i tako smo krenuli prema egipatskoj utvrdi u Imbabi, doslovce se penjući preko hrpe mrtvih tijela. Ashu sam vezao ruke iza leđa, zlatnim užetom koje mu je bilo za pojasom, ostavljajući ga bez kape i turbana. Glava mu je bila posve izbrijana, osim uobičajenog čuperka na tjemenu za koji će ga prorok Muhamed, kad izdahne, uhvatiti i podignuti u raj. Njegovu kapu sa zlatnicima spremio sam pod svoj pojas, dok je Astiza nosila njegovu čudesnu sablju. Pekla me savjest jer sam poraženog neprijatelja tako izložio nesmiljenome suncu, no tješilo me to što je nebo i sunce sve više zastirao onaj oblak prašine. I premda je bilo tek četiri poslije podne, ljetni je dan već postajao sve mračnijim.

Dok smo prelazili bojno polje, počeo sam jasnije uviđati što se zapravo dogodilo. Dok je naš kvadrat, kao i formacija Jeana-Louisa Ravniera33, trpjela glavninu napada mamelučke konjice, ostale divizije krenule su dalje. Jedna je probila neprijateljsku liniju u blizini obale Nila i počela topovskom vatrom zasipati zadnje linije egipatskog pješaštva. Dvije divizije izravno su napale Imbabu i ušutkale tamošnje egipatske baterije. Preostale su mamelučke konjičke jedinice ostale razdvojene, a dio njih potražio je utočište u utvrđenome gradu, dok su drugi odjurili na zapad, u pustinju, zajedno s Murat-begom. Ta se potonja skupina sad počela raspršivati. Neprijatelja smo potukli do nogu, a bitka se sad već pretvarala u pravi pokolj.

Jeana-Louisa Ravniera, (1771-1814), grof, francuski general. U vojsci od 1792.

176

Francuzi su u prvom žestokom naletu osvojili grudobrane Imbabe, a albansko pješaštvo pritom se posve raspalo. Osmanski vojnici u bijegu su ili padali pod francuskim zrnima ili su bili prisiljeni baciti se u Nil. Kad god bi se francuska paljba i malo prekinula, sam vrhovni zapovjednik tjerao je vojnike da nastave pucati. Na djelu je bio Napoleonov najmračniji bijes. Na tom strašnom udaru našlo se najmanje tisuću mameluka i svi su zajedno s pješaštvom morali ući u rijeku, gdje su brzo tonuli pod teretom osobnog bogatstva. Oni koji su se pokušali zadržati na obali pali su pod kišom metaka. Bio je to rat u najprimitivnijem obliku. Vidio sam kako je jedan Francuz izišao iz pokolja toliko krvav da je izgledao kao da se kupao u vinu.

U jednom trenutku kraj nas je na konju projurio naš general, zažarena pogleda.

"Sada! Sada ih posve zgazite, jer ćemo kasnije inače platiti daleko višu cijenu!"

Zaobišli smo Imbabu i brzo prešli posljednje kilometre, te se tako našli u prostoru između piramida i Kaira, bajkovitoga grada minareta i kupola na suprotnoj strani Nila. Ona polovica mamelučke vojske koja je ostala na sigurnome pratila nas je napredujući drugom obalom, vrišteći i vičući prema našoj vojsci kao da riječima može postići ono što joj nije uspjelo zrnima i kuglama. Jedni drugima bili smo izvan domašaja. A onda, kad su se našli kod flotile filjuga u kairskome pristaništu, najodvažniji među njima ukrcali su se i zaplovili na suprotnu stranu, ne bi li nas tako napali.

Bilo je prekasno. Imbaba se u međuvremenu pretvorila u grobnicu. Murat-beg već je bježao prema pustinji. Improvizirana mamelučka armada zaplovila je prema obali načičkanoj francuskim pješacima. Bio je to mornarički napad s još manje izgleda za uspjeh od napada muslimanske konjice. Doveslali su u pravu kišu metaka. Što je bilo još i gore, čitavu bojišnicu obavio je gust oblak pijeska i prašine, kao da je Bog, Alah ili Horus odlučio umiješati se još jednom, posljednji put. Brodice su plovile izravno u vjetar.

177

Oluja je bila nalik pravome zidu i posve je zakrila obzor na zapadu. Svjetla je bilo sve manje, kao da je došlo do pomrčine Sunca. Nebo na zapadu bilo je crno od pješčane oluje koja se približavala, dok je moćne piramide, neizrecivo velike i jednostavne, obavijala smećkasta maglica. U tu oluju zaplovili su Ibrahim-beg i njegovi najhrabriji sljedbenici, a prekrcane brodice sve su se više naginjale pod vjetrom koji se pojačavao. Nil se već blago pjenio od krijesta valova, a dugačke kolone francuskog pješaštva rasporedile su se na obali, dok im je vjetar šibao pijesak u leđa. Francuzi su bez prestanka pucali, ustrajno i disciplinirano, red za redom. Egipćani su ispuštali krikove i padali s plovila.

Pješčana se oluja pojačala, tamna litica sve više rasla i prekrivala nebo. Nisam više vidio Arape koji su bježali na zapadnoj obali, kao ni piramide, čak ni Napoleona i njegove ljude. Izgledalo je kao da se sprema smak svijeta.

"Dolje!" poviče u jednom trenutku Ashraf. On, Astiza, Talma i ja čučnuli smo na malome razmaku i maramama prekrili usta i nos.

Udar vjetra bio je bolan poput udarca šake, uz prodoran fijuk, a pijesak nas je zatim zahvatio poput roja pčela koje neprestano bodu. I Francuzima, koji su oluji bili okrenuti leđima, šćućureni pri tlu, bilo je užasno, no mameluke u naletu oluja je zahvatila izravno, u lice i prsa, te je nasrnula i na mala, nestabilna plovila. Sve se zamračilo.

Vjetar je zatomio sve ostale zvukove. Bitka je prekinuta. Nas četvero međusobno smo se držali, drhteći i moleći se raznim božanstvima, napokon se podsjetivši činjenice da ima i većih sila od naše. Još nekoliko beskrajnih minuta pješčana nas je oluja udarala sa svih strana, gotovo nam posve onemogućujući disanje. A onda, gotovo jednako naglo kao što je naišla, oslabjela je i sve je utihnulo. S visine je još sipio sitan pijesak.

Polagano i nesigurno, tisuće francuskih vojnika ustalo je iz plitkih pješčanih grobova. Bili su naoko uskrsli, ali i posve smeđi. Svi do jednoga bili su bez riječi, krajnje osupnuti, užasnuti. Nebo se nad nama

178

razvedrilo. Sunce je na zapadu bilo crveno poput srca tek istrgnutog iz tijela.

Pogledali smo prema Kairu i rijeci. Na površini više nije bilo brodova. Svi mameluci koji su nas pokušali napasti s rijeke utopili su se ili nasukali na istočnoj obali. Svi su se brodovi prevrnuli. Čuli smo zapomaganje preživjelih, a Astiza je prevodila.

"Sad smo francuski robovi!" Pobjegli su u grad, pa pokupili žene i sve što je bilo vrijedno, a

zatim nestali u sutonu koji je padao. Ona neobična, nadnaravna oluja, kao da je zbrisala jedne osvajače i na njihovo mjesto postavila druge. Vjetar je utrnuo prošlost i uveo neobičnu europsku budućnost.

Uz obalu u gradu palucali su plamenovi, budući da su rijetke preostale filjuge bile u plamenu. Netko se nadao da će odgoditi francuski prijelazak rijeke spaljivanjem plovila, a to je bio nepotreban i beznadan korak, s obzirom na sva plovila dostupna u cijelome toku Nila. Filjuge su gorile sve do mraka, obasjavajući grad koji smo se spremali zauzeti poput svjetiljaka u kazalištu, a fantastična maorska arhitektura treperila je i lebdjela na svjetlu požara.

Preživjevši i bitku i oluju, francuski su se vojnici osjećali pobjednički, iako su bili i iscrpljeni i prljavi. Masovno su pohrlili do Nila, da se operu, nakon čega su posjedali po poljima dinja, jeli ih i čistili muškete. Posvuda su se viđale hrpe nagih mrtvih Arapa, opljačkanih do gole kože. Francuzi su imali nekoliko desetaka poginulih i dvije stotine ranjenih. Kod Arapa su se žrtve brojale u tisućama. Obični francuski vojnici odjednom su se obogatili. Napoleonova je pobjeda bila potpuna, njegova prevlast u vojsci potvrđena, a rizik kojem se izložio obilno je nagrađen.

Jahao je među vojskom slavodobitno i ponosno poput lava, prihvaćajući njihove pohvale i uzvraćajući čestitkama. Svo nezadovoljstvo i gorčina koji su obilježili protekle tjedne raspršili su se pred radošću pobjede. Činilo se da je Napoleonov nezadrživi bijes primirila intenzivnost događaja proteklog dana, a povrijeđeni ponos zbog suprugine nevjere ublažio je pokolj. Bila je to nemilosrdna bitka

179

koja je žestinom nadišla sve što sam ikada zamišljao i sve emocije bile su potrošene. Josephine nikad neće spoznati razmjere krvoprolića koje su izazvale njezine igrice. General me pronašao negdje tijekom večeri. Ne znam točno kad - šokiran takvom bitkom i olujom izgubio sam osjećaj za vrijeme - ni kako. Njegovi ljudi došli su upravo po mene i ja sam s određenim strahom slutio što želi. Bonaparte nikad nije tonuo u mračna raspoloženja, nego je uvijek razmišljao unaprijed, o sljedećem koraku.

"Onda, monsieur Gage", reče mi u tami, "čujem da ste osobno zarobili jednog mameluka."

Kako je tako brzo doznao toliko toga? "Tako nekako, generale, koliko namjerom, toliko i igrom slučaja." "Izgleda da si nam baš nadaren za ove stvari, da s lakoćom

pridonosiš zajedničkim naporima." Samo sam skromno slegnuo ramenima. "Ipak, i dalje sam

znanstvenik, a ne vojnik." "Upravo sam te zbog toga i potražio. Oslobodio sam Egipat, Gage, a

sutra ću zauzeti Kairo. Dovršio sam prvi korak u osvajanju Istoka. Drugi ovisi o tebi."

"O meni, generale?" "Ti ćeš odgonetnuti tragove i otkriti tajne sadržane u piramidama i

hramovima. Ako postoje misterije, upoznat ćeš ih. Ako postoje određene moći, dat ćeš mi ih. I naša vojska zbog toga će postati nepobjedivom. Spojit ćemo se s Tippoom i njegovim snagama, protjerati Britance iz Indije i zapečatiti sudbinu Engleske. Naše revolucije, u Americi i Francuskoj, preoblikovat će svijet."

Teško je pretjerati u prenošenju dojma koji takav poziv ostavlja na običnog čovjeka. Nije mi bilo ni najmanje stalo do Engleske, Francuske, Egipta, Indije ili izgradnje novoga svijeta. Stvar je bila u tome da me taj niski, karizmatični muškarac potaknut emotivnim plamom i blistavom vizijom doveo u tijesnu vezu s nečim mnogo većim od mene samog. Dugo sam čekao početak budućnosti, a sad sam ga i doživio. U pokolju koji smo tog dana preživjeli, kao i u nadnaravnim znakovima s

180

neba uočio sam dokaze, tako sam barem mislio, o budućoj slavi i veličini: o čovjeku koji sve oko sebe mijenja, bilo nabolje, bilo nagore, kao da je i sam malo božanstvo. Ne razmišljajući o svim posljedicama, osjetio sam da mi to laska.

Blago sam se naklonio, u znak pozdrava. A onda sam, sa srcem u petama, gledao kako Bonaparte odlazi

odlučna koraka, pritom se prisjećajući mračnog opisa Francuske revolucije iz pera Sydneyja Smitha. Razmišljao sam o hrpama mrtvih tijela na bojnome polju, o krikovima i zapomaganju Egipćana, te nezadovoljstvu vojnika koji se, željni povratka kući, šale na račun vlastitih šest jutara pijeska. Razmišljao sam o stvarnim i ozbiljnim istraživanjima učenjaka, europskim željama za uvođenjem reformi, te Bonaparteovoj nadi da će, poput Aleksandra, beskonačnim maršom doći na granice Indije.

Razmišljao sam o medaljonu koji sam nosio oko vrata i o tome kako želja nekako uvijek uništi jednostavnu sreću.

Astiza se nagnula prema meni tek nakon što se Bonaparte izgubio iz vidokruga.

"A sad ćeš morati zaključiti u što doista vjeruješ", prošapće ona.

181

Dom Ashrafova brata neobična imena nalazio se u jednoj od cjenjenijih kairskih četvrti, a to znači da je bila malko manje prašnjava, zahvaćena bolestima i štakorima, manje smrdljiva i napučena od ostalih dijelova grada. Jednako kao u Aleksandriji, činilo se da su slava i veličina Istoka mimoišli egipatsku prijestolnicu, grad u kojem gotovo i nije bilo kanalizacije, uklanjanja smeća, ulične rasvjete, regulacije prometa i obuzdavanja čopora proždrljivih pasa koji su tumarali uličicama. Dakako, gotovo jednakim riječima opisao sam i Pariz. Ipak, da su Egipćani na nas poslali pse, a ne konjicu, moguće je da ne bismo tako lako pobijedili. Iziritirani vojnici svakodnevno su mecima ili bajunetima ubijali te mješance. Ta smaknuća na pseću su populaciju djelovala poput udaranja dosadnih muha dlanom.

Ipak, kao i u Aleksandriji i Parizu, i ovdje se među jadom i prljavštinom nazirala raskoš. Mameluci su bili majstori za izvlačenje poreza od ugnjetenih seljaka, a bogatstvo su ulagali u podizanje spomenika sebi samima, tako da su njihove palače odražavale arapski sklad i raskoš kojih nije bilo u većim europskim i američkim zdanjima. I dok su izvana bile neugledne, bolje su kuće s unutarnje strane imale sjenovita dvorišta s narančama, palmama, stablima nara i smokvama, skladno šiljatim maurskim lukovima, fontanama i svježim prostorijama s mnoštvom sagova, jastučića, izrezbarenih polica i ormara, kupolama, te mjedenim i bakrenim stolovima. Neke od njih imale su i bogato ukrašene balkone i prozore sa zaslonima zvanima mashrabiya koji su gledali na ulicu, izrezbarenima pomno poput planinskih kuća u Švicarskoj i nalik na veo.

Bonaparte je prisvojio nedavno izgrađenu kuću od mramora i granita Muhamed-bega el-Elfija, koja je na svakom katu imala po kupaonicu, saunu i staklene prozore. Napoleonovi znanstvenici

182

smjestili su se u palači jednog drugog bega, Kasima, koji je pobjegao u Gornji Egipat. Marljivi Conte njegov je harem pretvorio u izumiteljsku radionicu, dok su se u parku palače održavali stručni seminari. Muslimanske su džamije bile još ljepše, a maurski minareti i kupole po eleganciji i raskoši mogli su se mjeriti s najljepšim gotičkim crkvama Europe. Nadstrešnice na tržnicama bile su raznobojne, a preko balustrada su bili prebačeni orijentalni sagovi nalik cvjetnim livadama. Egipatske opreke - vrućina i hlad, bogatsvo i siromaštvo, izmet i tamjan, žutosmeđa zemlja i živopisne boje, opeke od blata i sjajni vapnenac - bile su gotovo vrtoglave. Obični vojnici našli su se u okruženju bitno manje luksuznome u odnosu na časnike: u mračnim, srednjovjekovnim kućama bez ikakvih instalacija i uvjeta za udobniji život. Mnogi od njih odmah su rekli koliko ih je grad razočarao, koliko su stanovnici odvratni, koliko im smeta vrućina, dok je hrana gotovo neprobavljiva. Francuska je pokorila zemlju, tužili su se, u kojoj nema vina, u kojoj nema poštenog kruha, u kojoj nema dostupnih žena. Takvi će se stavovi s vremenom ublažiti, jer će se ljetne vrućine malo-pomalo stišavati, a pojedine žene početi stupati u veze s novim vladarima. Nakon određenog vremena i vojnici će preko volje priznati da je aish, egipatska pogača, zapravo ukusna zamjena za pravi kruh. Međutim, dizenterija koja je opsjedala vojsku još od dolaska i dalje se širila, a francuska vojska počela je bilježiti više žrtava od bolesti nego od metaka. Nedostatak alkohola već je izazvao toliko nezadovoljstva da je Bonaparte zapovijedio da destilerije počnu proizvoditi alkoholno piće od datulja, plodova kojeg je bilo u najvećem obilju. I dok su časnici planirali sadnju vinograda, vojnici su vrlo brzo otkrili hašiš, koji se često nudio u obliku medom premazanih kuglica začinjenih opijumom. Tako su gotovo svi pili napitak od hašiša ili pušili sjemenke, a vojska tijekom čitave okupacije Egipta ni u jednoj fazi nije uspjela posve staviti pod nadzor uživanje tog opojnog sredstva. General je u prijestolnicu koju je toliko priželjkivao ušao kroz glavna gradska vrata, na čelu pukovnije, dok su vojni orkestri izvodili prikladne skladbe, a zastave vijorile sa svih strana. Slijedeći Ashrafa, Astiza, Talma i ja ušli

183

smo na jedna sporedna vrata i krenuli vijugavim uličicama kraj brojnih bazara koji su, dva dana nakon bitke, bili poluprazni, jasno vidljivih nedostataka pod jarkim podnevnim suncem. Dječaci su bacali vodu kako bi se prašina manje dizala. Zbog magaraca s košarama prebačenima preko leđa morali smo se sklanjati u ulaze kuća dok su se provlačili uskim prolazima. Čak su se i u samome srcu Kaira čuli pseći laveži, frktanje deva, pijetlovi i pozivi mujezina na molitvu, što je meni zvučalo poput mačjeg parenja. Prodavaonice su izgledale poput staja, a siromašnije kuće poput neosvijetljenih špilja. Muškarci su nezainteresirano čučali u izblijedjelim plavim galabyjama34 i pušili nargile. Djeca, požutjele kože i prepuna modrica i rana, promatrala su nas tim velikim očima. Žene su se skrivale. Bilo je očito da većina Egipćana živi u beznadnome siromaštvu.

"Možda drugdje ima boljih četvrti", reče Talma zabrinuto. "Ne, sad morate biti odgovorni za sve siromašne Egipta", reče

Ashraf. Pojmovi dužnosti i obaveze dotada su mi iz prikrajka opterećivali misli, te sam Ashu rekao da ću mu, pod uvjetom da nas njegov brat primi, darovati slobodu. Doista nisam imao volje uzdržavati još nekoga uz Astizu, a svaka pomisao na sluge i robove zapravo mi je oduvijek bila nelagodna. Franklin je jednom imao dvoje crnaca i njihova ga je nazočnost toliko frustrirala da ih je oslobodio. Robovi su loše ulaganje, zaključio je: skupi pri kupnji, skupi za održavanje i uopće nemaju motiva za kvalitetno obavljanje poslova. Činilo se da Ashrafu baš i nije drago zbog mojeg milosrđa.

"Kako ću se prehraniti ako me odbaciš kao siroče?" "Ash, nisam bogat. Ne mogu te plaćati." "Ali možeš, zlatom koje si mi upravo oduzeo!" "Trebam vratiti nešto što sam upravo osvojio u borbi?" "To ne bi bilo pravedno? Evo kako ćemo... Postat ću tvojim vodičem,

bit ću građanin Ash. Dobro poznajem čitav Egipat. Za te usluge vratit ćeš mi što si ukrao. Na koncu ćemo svi biti na početku."

34 Galabyja - Duga arapska košulja

184

"Nijedan vodič ili sluga nikad ne bi uspio zaraditi takvo bogatstvo!" Još je nekoliko trenutaka razmišljao o tim riječima. "To je istina. Stoga ćeš angažirati i mog brata, a on će ti pomoći da

istražiš tu misteriju. I plaćat ćeš smještaj u njegovoj kući, tisuću puta boljoj od svega što smo usput vidjeli. Da, zahvaljujući pobjedi i velikodušnosti u Kairu ćeš steći mnogo prijatelja. Danas su se svima nama, prijatelju moj, bogovi nasmiješili."

To mi je bila dobra lekcija u vezi s velikodušnošću. Pokušao sam se utješiti Franklinovim riječima "onaj tko množi bogatstvo množi i brige". Činilo mi se da se to nedvojbeno odnosi i na moje dobitke. Ipak, Ben je bio opsjednut novcem koliko i mi, a u pregovorima i cjenkanju nije imao milosti. Od njega nijednom nisam uspio izvući povišicu.

"Ne", rekoh Ashu. "Dobit ćete plaću, i ti i tvoj brat. Ali tek kad otkrijem što znači medaljon dobit ćeš i ostatak bogatstva."

"To je pravedno", reče Astiza. "I pokazuje da te krasi mudrost drevnih ljudi!" reče Ashraf.

"Dogovoreno! Neka te prate Alah, Isus i Horus!" Bio sam poprilično siguran da je takva želja bogohulna najmanje u

tri vjere, ali nema veze: čovjek bi mogao postati uspješnim masonom. "Pričaj mi o bratu." "Vrlo neobičan čovjek, baš kao i ti. Svidjet će ti se. Enoh uopće ne

mari za politiku, ali sve bi dao za znanost. On i ja nismo ni najmanje slični, jer ja pripadam ovom, a on nekom drugom svijetu. Ali volim ga i poštujem. Govori osam jezika, među njima i tvoj. Ima više knjiga nego što sultan u Carigradu ima žena."

"To je mnogo?" "O, da." Tako smo došli do Enohove kuće. Poput svih zdanja u Kairu, s

vanjske je strane bila neugledna: troetažna građevina minijaturnih prozora nalik na proreze i s masivnim drvenim vratima koja su na sebi imala i malu željeznu rešetku. Ashrafovo kucanje u prvi mah nije dalo rezultata. Je li Enoh pobjegao s mamelučkim begovima? No na koncu se maleni poklopac iza rešetke otvorio. Ash je stao psovati na

185

arapskome i vrata su se odškrinula. U kuću nas je uveo pravi div od čovjeka, tamnoputi sluga Mustafa.

Istog trenutka osjetili smo veliko olakšanje, jer se vrućina odmah ublažila. Kroz maleni otvoreni atrij došli smo u dvorište u kojem je tiho žuborila fontana, te se našli u hladu stabala naranče. Zahvaljujući dovitljivoj arhitekturi, činilo se, prostorom je kružio povjetarac. Pomno ukrašene drvene stube na jednoj su se strani dvorišta uzdizale do soba na katu zakrivenih zaslonima. Na suprotnoj se strani nalazila glavna dnevna soba, poda pokrivena raskošno ukrašenim maurskim pločicama, a na jednome kraju pokrivena i orijentalnim sagovima i jastucima na koje su se gosti mogli udobno smjestiti. Nasuprot ulazu nalazio se zaslonom zakriveni balkon na kojem su žene mogle slušati razgovore muškaraca u prostoru ispod njega. Strop s gredama bio je bogato ukrašen, lukovi skladno zašiljeni, a izrezbareni ormari s knjigama prepuni. Pod ugodnim zapusima pustinjskoga zraka zastori su se blago nadimali.

Talma obriše lice. "Ono o čemu sam sanjao." No u tom se prostoru nismo zaustavili. Mustafa nas je proveo kroz

jedno manje dvorište, u kojem se nalazio jedino pijedestal od alabastra prepun zagonetnih znakova. Iznad smo vidjeli pravokutnik blistavo-plavog neba koje je nadvisivalo visoke bijele zidove. Sunce je obasjavalo jednu stranu, bijelu poput snijega, dok je druga bila u sjeni.

"Okno za svjetlo", reče tiho Astiza. "Što?" "Takva su okna u piramidama služila za mjerenje vremena. U

vrijeme ljetnog solsticija sunce bi bilo točno iznad njega i uopće ne bi bilo sjene. Tako su svećenici određivali najduži dan u godini."

"Da, tako je!" potvrdi Ashraf. "Tako su se određivala godišnja doba i predviđalo poplavljivanje Nila."

"Zašto im je to bilo važno?" "Kad bi se Nil izlio iz korita, potopio bi seoska imanja i radna snaga

tako je bila na raspolaganju za druge projekte, poput podizanja piramida", odgovori Astiza. "Ciklus Nila određivao je ciklus čitavog

186

Egipta. U mjerenju vremena leže sami začetci civilizacije. Trebalo je odrediti ljude koji će pratiti mijene i oni su postali svećenicima, koji su smislili razne druge korisne zadaće za druge ljude."

Iza malenog dvorišta nalazila se velika prostorija tamna koliko je dvorište bilo jarko osvijetljeno. Bila je puna prašnjavih kipova, slomljenih kamenih posuda i komadića zidova oslikanih jarkim egipatskim bojama. Muškarci crvene kože i žene žute kože pozirali su u ukočenim, no skladnim pozama kakve sam vidio na onoj pločici u štivi L'Orienta. Bilo je tu božanstava s glavom šakala, a vidio sam i božicu-mačku Bastet, ukočeno spokojne faraone, sjajnocrvene sokolove i četvrtaste drvene sanduke sa slikama ljudi u prirodnoj veličini na vanjskoj strani. Talma mi je već bio opisao te pomno uređene lijesove. U njima su se nalazile mumije.

Naš pisar uzbuđeno je zastao pred jednim sandukom. "Pravi su...?" usklikne. "Ovakav izvor izliječio bi mi sve bolesti..." Odmah sam ga povukao. "Dođi prije nego što se ugušiš." "Riječ je o sanducima iz kojih su izvađene mumije", objasni Ashraf.

"Kradljivci odbacuju lijesove, no Enoh je jasno dao do znanja da će ih platiti, jer ih skuplja. Smatra da su ukrasi na njima još jedan ključ prošlosti."

Uočio sam da neke sarkofage osim crteža prekrivaju i hijeroglifi. "Čemu pisati na nečemu što će biti zakopano pod zemljom?" upitao

sam. "Možda kao upute mrtvima kako da izbjegnu pogibelji podzemnoga

svijeta, kaže moj brat. A za nas živuće korisni su za spremanje stvari, jer je većina ljudi odviše praznovjerna da uopće zaviri u njih. Pribojavaju se prokletstva."

Uske kamene stube u stražnjem dijelu prostorije vodile su u veliki nadsvodeni podrum obasjan svjetiljkama. Na Ashrafov poziv spustili smo se u divovsku knjižnicu pod bačvastim svodom i s kamenim podom. Unutra je bilo suho i svježe. Drvene su police od poda do stropa bile pretrpane knjigama, časopisima, svitcima i hrpama pergamenata. Neke su knjige bile uvezane u jaku i čvrstu kožu, a svjetlo se odražavalo na

187

zlatnim slovima. Činilo se da neke druge sveske, nerijetko napisane na neobičnim jezicima, na okupu drže tek rijetke niti neke tkanine, dok im je miris bio pljesniv poput grobnice. Za stolom u sredini prostorije, velikim poput jednog krila vrata na sjeniku, pognuto je sjedio neki muškarac.

"Pozdrav, brate moj", reče Ashraf na engleskome. Enoh podigne pogled sa spisa. Bio je stariji od Ashrafa, ćelav, tek s

dugačkim sijedim uvojcima sa strane i na potiljku, te s gustom bradom, kao da mu je Newtonova gravitacija sve dlake snažno povukla prema sandalama. Na sebi je imao sivi ogrtač, krasili su ga orlovski nos i i blistav pogled, dok mu je koža bojom podsjećala na pergament nad koji se nadvijao. Zračio je mirom i spokojem kakve dosežu tek rijetki smrtnici, dok se u očima nazirao tračak nestašnog duha.

"Francuzi će, znači, okupirati čak i moju knjižnicu?" reče ironičnim tonom.

"Ne, ovo su prijatelji, a visoki je Amerikanac. Njegov je prijatelj francuski pisac..."

"Kojeg zanima moj dehidrirani prijatelj", reče zabavljeno Enoh. Talma je kao opčinjen promatrao mumiju postavljenu uspravno u

otvorenome sarkofagu u jednom kutu prostorije. I taj sanduk pokrivalo je profinjeno, nečitljivo pismo. Mumija je ostala bez zavoja, dio stare tkanine bio joj je zapetljan oko nogu, a u prsnom košu bili su vidljivi rezovi. To tijelo ničim nije ulijevalo ni tračak sigurnosti. Bilo je tamno, smeđesivo, kao izgladnjelo od silne isušenosti, zatvorenih očiju, spljoštena nosa, rastvorenih usta u kojima su se vidjeli maleni bijeli zubi. Pogled na to tijelo mene je uznemiravao.

No Talma je bio sretan poput malog djeteta. "Je li doista stara?" upita tiho. "Pokušaj postizanja vječnog života?" "Antoine, meni se čini da baš i nije uspio", primijetih sarkastično. "To ne mora nužno biti točno", reče Enoh. "Egipćanima je očuvanje

mrtvog fizičkog tijela bilo preduvijet za vječni život. Prema očuvanim prikazima, drevni su Egipćani vjerovali da čovjek ima tri dijela: fizičko tijelo, zatim ba - što bismo mogli nazvati karakterom - i ka, ili životnu

188

snagu. Dva potonja elementa zajednički čine ono što danas nazivamo dušom. Ba i ka morali su se pronaći i ujediniti u pogibeljnom podzemnome svijetu kroz koji je svake noći putovalo sunce, Ra, i tako stvoriti besmrtni akh koji će živjeti među božanstvima. Mumija je bila njihov dnevni dom do dovršenja te zadaće. Umjesto da odvaja materijalno od duhovnoga, egipatska ih je religija udružila."

"Ba, ka i Ra? Poput naziva odvjetničkog ureda." Oduvijek sam osjećao nelagodu kad je riječ bila o duhovnim pitanjima.

Enoh se nije obazirao. "Zaključio sam da je ovaj sad već dovršio putovanje. Odmotao sam

ga i razrezao radi istraživanja drevnih tehnika balzamiranja." "Govori se da bi ta tkiva mogla imati ljekovita svojstva", reče

Talma. "A time se iskrivljuju egipatska vjerovanja", odgovori Enoh. "Tijelo

je bilo dom koji treba oživjeti, a ne bit samoga života. Jednako tako, pisaru, i ti si više od boljetica koje te muče. Znaš, kao pisar dijeliš profesiju s mudrim Totom."

"Zapravo sam novinar i došao sam zabilježiti oslobođenje Egipta", reče Talma.

"Kako si se samo umješno izrazio." Enoh pogleda Astizu. "Imamo i gošću?"

"Ona je..." zausti Ashraf. "Sluškinja", dovrši Enoh. Sa znatiželjom ju je promatrao. "Znači,

vratila si se." Dovraga, zar se i njih dvoje znaju? "Izgleda da je takva bila volja bogova." Ona spusti pogled. "Moj je

gospodar mrtav, ubio ga je osobno Napoleon, a moj je novi gospodar ovaj Amerikanac."

"Zanimljiva igra sudbine." Ashraf krene prema bratu da ga zagrli. "Također zahvaljujući

milosti sviju božanstava i milosrđu ove trojke, meni se pružila prilika da te ponovno vidim, brate! Već sam se bio pomirio i pripremio za raj, no onda su me zarobili!"

189

"Sad si njihov sluga?" "Amerikanac me već oslobodio. Unajmio me kao tjelesnog čuvara i

vodiča, a platit će me novcem koji mi je uzeo. Želi koristiti i tvoje usluge. Ubrzo ću povratiti sve što sam izgubio. Nije li i to sudbina?"

"Za što mene želi angažirati?" "U Egipat je doputovao s jednim drevnim predmetom. Rekao sam

da bi ga ti možda mogao prepoznati." "Nisam vidio hrabrijeg ratnika od Ashrafa", rekoh. "Navalio je na

francusku pješačku formaciju, a oborili smo ga tek velikim zajedničkim naporom."

"Ah... Zarobila me žena koja je gurala kolica." "Oduvijek je hrabar", reče Enoh. "I odviše. I slab na žene..." "Ja pripadam ovom, a ne drugom svijetu, brate moj. No ove ljude

zanima tvoje znanje. Imaju drevni medaljon i žele da otkriješ njegovu svrhu. Čim sam ga vidio, znao sam da ih moram odvesti k tebi. Tko o prošlosti zna više od mudrog Enoha?"

"Medaljon?" "Amerikanac je do njega došao u Parizu, ali smatra da potječe iz

Egipta", reče Astiza. "Već su ga više puta pokušali ubiti u pokušaju da ga se domognu. Želi ga i onaj bandit bin Sadr. Za njega se zanimaju francuski učenjaci. Zahvaljujući njemu, Amerikanac i kod Napoleona ima povlašten položaj."

"Zmija bin Sadr? Čuli smo da je na strani osvajača." "Uvijek je na strani onoga tko dovoljno plati", reče prijezirno

Ashraf. "A tko ga uistinu plaća?" upita Enoh Astizu. Ona ponovno obori pogled. "Jedan drugi znanstvenik." Zna više nego što mi je prenijela? "Špijunira za račun tog Bonapartea", reče Ashraf zamišljeno, "i

radi, moguće je, za onog tko se najviše želi domoći medaljona, tko god to bio."

"U tom slučaju Amerikanac mora biti vrlo oprezan."

190

"Upravo tako." "Osim toga, Amerikanac ugrožava mir svake kuće u kojoj se nađe." "Kao i uvijek, brzo dopireš do istine, brate." "A ipak si ga doveo u moj dom." "Jer je kod njega možda ono o čemu se odavno govorka!" Takav mi se razgovor nije ni najmanje svidio. Jedva sam preživio

veliku bitku, no i dalje sam u opasnosti? "Tko je točno taj bin Sadr?" upitah. "Toliko je bezočno pljačkao grobove da je praktički izopćen iz

društva", odgovori Enoh. "Uopće nije mario za doličnost, niti pokazivao poštovanje. Učeni su ga ljudi prezirali, pa se pridružio Europljanima koji su proučavali opskurna i mračna umijeća. Postao je plaćenikom i, pričalo se, ubojicom, te je počeo tumarati svijetom u društvu vrlo moćnih ljudi. Na neko je vrijeme čak i nestao. Sad se ponovno pojavio i po svemu sudeći radi za Bonapartea."

Ili za grofa Alessandra Silana, pomislih. "Meni to zvuči kao fantastično zanimljiva priča za novine", reče

Talma. "Ubio bi te kad bi to negdje objavio." "No možda je odviše složena za moje čitatelje", ispravi se novinar. Možda bih jednostavno trebao dati medaljon tom Enohu, pomislio

sam. Naposljetku, poput blaga koje sam oduzeo Ashu, nije me stajao ni centa. Neka se on nosi sa zmijama i razbojnicima. Ali ipak ne... Što ako medaljon vodi do pravog blaga? Berthollet možda smatra da su najbolje stvari u životu besplatne, no mene iskustvo uči da tako govore ljudi koji već imaju novac.

"Znači, tražiš odgovore?" reče Enoh. "Tražim nekoga kome mogu vjerovati. Nekoga tko će ga proučiti, ali

ne i ukrasti." "Ako je tvoj privjesak svojevrsni putokaz, a držim da jest, ne bih ga

želio prisvojiti. To je prije teret nego dar. No možda ti mogu pomoći da ga shvatiš. Smijem ga vidjeti?"

191

Skinuo sam medaljon. Svi su znatiželjno gledali kako se ljulja na lančiću. Enoh ga je potom proučio kao i svi ostali kojima sam ga ikad pokazao. Okretao ga je, širio mu krakove, te kroz rupice pogledao prema svjetlu.

"Kako si došao do njega?" "Dobio sam ga na kartama od vojnika koji je tvrdio da je nekoć bio

Kleopatrin. Rekao je da ga je nosio alkemičar Cagliostro." "Cagliostro!" "Čuli ste za njega?" "Jednom je došao u Egipat." Enoh odmahne glavom. "Tražio je tajne

do kojih ne bi trebao doći nitko od ljudi, dolazio na mjesta na koja čovjek ne bi trebao doći, izgovarao imena koja nijedan čovjek ne bi smio izgovarati."

"Zašto ne bi smio izgovoriti neko ime?" "Doznati pravo ime nekog božanstva znači znati kako ga pozvati da

ti ispuni volju", reče Ashraf. "Izgovoriti ime preminulog čovjeka znači pozvati ga. Ljudi su u davno doba vjerovali da su riječi, osobito u pisanome obliku, magične."

Starac sad pogleda Astizu. "A koja je tvoja uloga u ovome, svećenice?" Ona se malko nakloni. "Služim božici. Ona me dovela do Amerikanca jednako kao što ste i

vi dovedeni, radi ostvarenja svojih ciljeva." Svećenica? Što im je sad, dovraga, to? "A cilj je možda baciti ovaj privjesak u Nil", reče Enoh. "Upravo tako. Ipak, drevni su ga ljudi izradili kako bi ga netko

pronašao, nije li tako, mudri Hermesu? A do nas je došao na vrlo neočekivan način. Zašto? Koliko je to plod slučaja, a koliko sudbine?"

"Pitanje na koje ne mogu odgovoriti ni nakon čitavog života posvećenog učenju." Enoh zbunjeno uzdahne. "Tako, znači..."

Iznova je stao proučavati medaljon, sad pokazujući one otvore. "Prepoznaješ raspored?" "Zvijezde", pokuša Astiza.

192

"Da, ali koje?" Svi smo odmahnuli glavom. "Ali tako je jednostavno! Draconis. Zmaj." Prstom je pokazao zamišljenu liniju koja je povezivala zvijezde i

izgledala poput zmije ili tanahnog zmaja. "Zviježđe koje, pretpostavljam, treba služiti kao putokaz vlasniku

medaljona." "Kako ga treba voditi?" upitah. "A tko će to znati? Zvijezde se kreću noćnim nebom i kroz godinu

mijenjaju položaj. Zviježđe znači vrlo malo ako nije u korelaciji s kalendarom. Čemu onda ovo služi?"

Čekali smo odgovor, nadajući se da je pitanje retoričke naravi. "Ne znam", prizna Enoh. "Ipak, drevni su narodi bili opsjednuti

vremenom. Neki su hramovi podignuti samo zato da ih osvijetli zimski suncostaj ili jesenska ravnodnevnica. Putovanje sunca bilo je slično životnome putovanju. Ovo nije imalo nekakav dodatak s oznakom vremena?"

"Nije", odgovorih. No sjetio sam se kalendara koji mi je Monge pokazao u štivi L'Orienta, iz iste utvrde u kojoj je bio zatočen Cagliostro. Možda je stari lukavac zajedno donio te dvije stvari. Je li to mogući trag?

"Ako ne znamo kad ga treba upotrijebiti, ovaj je medaljon možda posve beskoristan. Ova crta koja dijeli krug na dva dijela... što bi mogla značiti?"

"Ne znam", rekoh. "Ove cik-cak linije gotovo su sigurno drevni simbol za vodu." To me

iznenadilo. Smatrao sam da je riječ o planinama, no Enoh je odlučno tvrdio da je to egipatski simbol valova.

"No zbunjuje me ova mala piramida. I ovi krakovi... ah, ma pogledajte ovo."

Pokazao je jedno mjesto, a mi smo se nagnuli prema privjesku. Na svakom od krakova, negdje oko polovice, vidio se zarez. Bili su to

193

znakovi koje dotada nisam uočio, kao da je netko odrezao komadić kraka.

"To je nekakvo ravnalo?" glasila je moja pretpostavka. "Ta crtica mogla bi označavati nekakvu mjeru."

"Moguće", reče Enoh. "Ali na to mjesto možda dolazi i neki drugi dio. Ovaj je medaljon možda toliko zagonetan, Amerikanče moj, jer nije potpun."

***

Astiza je predložila da medaljon ostavim starcu, da ga prouči i da u

svojim knjigama pronađe slične ukrase. U početku sam bio sumnjičav prema prijedlogu. Već sam se bio naviknuo na njegovu težinu i na činjenicu da u svakom trenutku znam gdje je i da je na sigurnome. A sad ću ga samo tako dati praktički nepoznatome čovjeku?

"Nikome od nas neće koristiti dok ne doznamo o čemu je riječ i čemu služi", uvjeravala me. "Budeš li ga nosio, netko ti ga može uzeti na kairskim ulicama. Ostavi ga u podrumu povučenog učenjaka i znat ćeš da je na sigurnome."

"Mogu mu vjerovati?" "Imaš drugu mogućnost? Do koliko si odgovora došao za svih

tjedana koliko je kod tebe? Daj Enohu dan-dva da nešto otkrije i dozna."

"A što da radim u međuvremenu?" "Počni se raspitivati kod svojih učenjaka. Zašto bi se na privjesku

našlo upravo zviježđe Zmaja? Do rješenja ćemo brže doći budemo li svi zajednički radili na tome."

"Ethane, rizik je prevelik", reče Talma, nepovjerljivo pogledavajući Astizu.

I doista, tko je ta žena koju nazivaju svećenicom? Ipak, srce mi je nekako govorilo da Talma pretjeruje sa strahovima, da sam u potrazi dosada bio sam, a da sad odjednom, bez poziva, imam saveznike koji će mi pomoći riješiti zagonetku. Uistinu je to bila božičina volja.

194

"Ne, u pravu je", rekoh. "Potrebna nam je pomoć, jer se inače nećemo pomaknuti naprijed. A ako Enoh pobjegne s mojim medaljonom, za petama će mu biti čitava francuska vojska."

"Pobjegne? Pa pozvao nas je da se smjestimo u njegovoj kući." Godinama nisam uživao u raskoši kakva me zatekla u dodijeljenoj

mi sobi. Bila je sjenovita i svježa, krevet uzdignut visoko od poda i okružen prozračnim zavjesama. Podne pločice pokrivali su sagovi, a umivaonik i vrč bili su izrađeni od srebra i mjedi. Kakva razlika u odnosu na prljavštinu i vrućinu tijekom napredovanja od obale do Kaira! Ipak, imao sam dojam da me neka sila uvlači u priču koju ne razumijem, te sam u glavi počeo ponovno vrtjeti sve što se odvijalo u posljednje vrijeme. Nije li prava sreća što sam naišao na ženu grčko-egipatskog podrijetla koja govori engleski? Da je brat tog neobičnog Enoha kod piramida navalio izravno na mene nakon što se probio u središnji prostor iza francuskih linija? Da Bonaparte nije tek dopustio, nego i odobrio taj dodatak mojoj pratnji? Gotovo kao da medaljon magično djeluje i na neobičan način privlači ljude, uvlači ih u čitavu priču...

Bilo je očito da svojoj navodnoj sluškinji sad moram postaviti dodatna pitanja. Nakon što smo se okupali i odmorili, Astizu sam zatekao u glavnome dvorištu, u čijem je hladu sad bilo svježe. Sjedila je kraj fontane, iščekujući moje ispitivanje. Oprana, preodjevena i počešljana, kose sjajne kao da je od opsidijana. Grudi su joj počivale u naborima tkanine, bradavice bile prekrivene tako da su odvlačile pozornost, dok su joj vitka stopala bila u sandalama, a gležnjevi čedno prekriženi. Imala je narukvice, i na rukama i na nogama, oko vrata je imala ankh. Bila je toliko fantastično lijepa da sam se teško koncentrirao na druge stvari. Ipak, nisam imao druge mogućnosti.

"Zašto te nazvao svećenicom?" upitah bez uvoda, nakon što sam sjeo uz nju.

"Nisi valjda mislio da ti želim samo kuhati i prati..." reče ona tiho. "Znao sam da nisi tek obična sluškinja. Ali kakva svećenica...?"

195

Širom otvorenih očiju i ozbiljna pogleda odgovorila je: "Svećenica vjere koja prožima sve religije već deset tisuća godina: vjere u svjetove koje ne vidimo, Ethane, i zagonetke izvan kruga onoga što prema vlastitome mišljenju razumijemo. Izida omogućuje ulazak u te svjetove."

"Pa ti si poganka!" "A što su pogani? Pozabaviš li se podrijetlom tog izraza, uvidjet ćeš

da označava osobu koja živi u prirodi koja se ravna prema ritmu godišnjih doba i sunca. Ako je to poganstvo, onda u njega žarko vjerujem."

"I u što još, točno, vjeruješ?" "Da život ima određenu svrhu, da je pojedine spoznaje najbolje

pomno čuvati, a određene moći i sposobnosti tajiti i ne koristiti. Ili, barem koristiti za dobrobit."

"Ja sam tebe doveo do ove kuće ili ti mene?" Blago se nasmiješila. "Misliš da smo se slučajno sreli?" Samo sam prijezirno otpuhnuo. "Sjećam se da nas je spojila topnička paljba." "Došao si najkraćim putem do aleksandrijske luke. A nama je

rečeno da pazimo na civila u zelenome kaputu koji će doći upravo tim smjerom, možda u Bonaparteovoj pratnji."

"Vama...?" "Mojem gospodaru i meni. Onome kojeg si ubio." "A vaša kuća tek se tako, slučajno, našla na putu?" "Ne, ali se na putu našla kuća jednog mameluka koji je pobjegao.

Moj gospodar i ja zauzeli smo je, a naši pomagači donijeli su nam oružje."

"Zamalo ste ubili Napoleona!" "Zapravo i nismo. Čuvar je ciljao tebe, a ne njega." "Molim?!?" "Moji svećenici smatrali su da je najbolje jednostavno te ubiti prije

nego što odviše doznaš. No bogovi su očito imali drukčije namjere.

196

Čuvar je pogodio gotovo sve osim tebe. A onda se rasprsnula soba u kojoj smo boravili i kad sam došla k svijesti, bio si uz mene. I tada sam znala da imaš određeni cilj, koliko god možda bio slijep."

"Kakav cilj?" "Slažem se da ga je teško i zamisliti. Ali trebao bi nekako pomoći,

čuvati nešto što treba čuvati ili upotrijebiti što treba upotrijebiti." "Što čuvati? Što upotrijebiti?" Samo je odmahnula glavom. "To ne znamo." Tako mi Franklinovih munja, bilo je to nešto najčudnije što sam

ikada čuo. Zar sam trebao povjerovati da je moja zatočenica pronašla mene, a ne ja nju?

"Tko je taj čuvar kojeg spominješ?" "Jednostavno osoba koja se drži starih navika, tradicije zahvaljujući

kojoj je ova zemlja prije pet tisuća godina postala najbogatijom i najljepšom na svijetu. I mi smo čuli glasine o privjesku - Cagliostro od silnog uzbuđenja zbog pronalaska nije bio u stanju šutjeti - te o beskrupuloznim ljudima koji dolaze i spremaju se kopati i pljačkati. Ali, ti! Tako neupućen! Zašto bi ga Izida stavila u tvoje neuke ruke? Pa ipak su te prvo doveli do mene. Potom nas do Ashrafa, a preko njega do Enoha. Tajne koje su tisućljećima bile uspavane bude se pred topotom francuskih nogu. Piramide drhte. Bogovi su nemirni i usmjeruju našu ruku."

Nikako nisam bio u stanju odrediti je li jednostavno luda ili je bekrajno pronicljiva, čak i vidovita.

"Prema čemu?" "Ne znam. Svi smo mi napola slijepi, nešto vidimo, ali nam neke

druge stvari promiču. Francuski učenjaci kojima se toliko dičiš podosta su pametni, nije li tako? Pravi mudraci?"

"Mudraci?" "Ili, kako smo ih mi u Egiptu nazivali... magičari." "Mislim da znanstvenici ne bi dopustili da ih izjednačavaš sa

čarobnjacima, Astiza."

197

"U drevnome Egiptu nije bilo takve razlike. Mudraci su poznavali magiju i izvodili brojna čuda. A ti i ja sad moramo poslužiti kao most između tvojih učenjaka i ljudi poput Enoha, te riješiti zagonetku prije nego što je riješe beskrupulozni pljačkaši. Protivnici u utrci pripadnici su kulta zmije, boga-zmije Apofisa i njihova Egipatskog obreda. Žele prvi otkriti tajne i upotrijebiti ih za ostvarenje mračnih ciljeva."

"Kakvih ciljeva?" "Ne znamo, jer nitko od nas posve sigurno ne zna što je tražio." Još

je nekoliko trenutaka oklijevala. "Legende govore o velikim riznicama s blagom i, što je još važnije, velikim moćima, sposobnostima koje su u stanju uzdrmati temelje čitavih carstava. Prerano je da bismo znali o čemu je točno riječ. Neka Enoh sve još malo prouči. Samo imaj na umu da su mnogi ljudi tijekom povijesti čuli takve priče i pokušavali dokučiti istinu."

"Misliš na Napoleona?" "Pretpostavljam da on shvaća najmanje od sviju, ali se nada da će

netko nešto otkriti, pa će on to prisvojiti. Ne zna točno zašto, ali čuo je legende o Aleksandru. Sve nas obavija magla mitova i legenda, osim možda bin Sadra - i onoga tko je već njegov pravi gospodar."

198

Krenuo sam od jednog od naših astronoma, Nicholasa-Antoinea Noueta. I dok je većina Francuza proklinjala pustinju, užasnu vrućinu i nezaustavljivu gamad, Nouet je svime bio oduševljen, tvrdeći kako je zahvaljujući suhome zraku iznimno jednostavno proučavati i ucrtavati nebeska tijela.

"Pravi raj za astronome, Gage! Zemlja bez oblaka!" Zatekao sam ga zgurenog u novome institutu, bez kaputa i

zadignutih rukava. Raspoređivao je hrpu kalibriranih štapova kojima je mjerio položaj zvijezda u odnosu na obzor.

"Nouet", rekoh, "je li nebo stalno?" Razdraženo je podigao pogled, budući da sam ga prekinuo u

razmišljanju. "Stalno?" "Konstantno... Mislim, kreću li se zvijezde?" "Pa, ovako..." Uspravio se i pogledao u sjenovit vrt koji su prisvojili

znanstvenici. "Zemlja se okreće i zbog toga nam se čini da zvijezde izlaze i zalaze poput Sunca. Kruže oko naše sjeverne osi, Sjevernjače."

"Ali same se zvijezde ne miču?" "O tome se i dalje vode rasprave." "Znači da je prije više tisuća godina", nastavio sam odlučno, "kad su

podignute piramide, nebo vjerojatno izgledalo kao i danas?" "Ah, sad mi je jasno na što ciljaš. Odgovor je... i da i ne. Zviježđa u

biti izgledaju jednako, no Zemljina os blago se pomiče, rotira unutar ciklusa koji traje dvadeset šest tisuća godina."

"O tome mi je na L'Orientu pričao dr. Monge. Rekao je da se položaj zodijaka, u odnosu na mjesto na kojem sunce izlazi svakog pojedinog dana, mijenja. Mijenja li se još nešto?"

199

"Tijekom više tisućljeća mijenja se položaj Sjevernjače. Budući da se pomiče Zemljina os, prije više tisuća godina bila je usmjerena prema drugoj Sjevernjaci."

"Je li uopće moguće da je ta druga zvijezda bila Zmaj?" "Pa, da, mislim da jest. Zašto pitaš?" "Čuo si da imam nekakav privjesak iz daleke prošlosti.

Preliminarna istraživanja koja sam obavio ovdje, u Kairu, ukazuju na to da je to možda simbol zviježđa Zmaja. Ako je Zmaj bio Sjevernjača..."

"Možda ti govori da privjesak trebaš usmjeriti prema sjeveru." "Upravo tako. Ali zašto?" "Monsieur, radi se o vašem privjesku, ne mojem." "Monge mi je u štivi L'Orienta pokazao još nešto. Kružno pomagalo

sa znakovima zodijaka. Smatrao je da se radi o svojevrsnom kalendaru, možda za predviđanje određenih datuma u budućnosti."

"To za drevne kulture ne bi bilo neobično. Drevne svećenike smatrali su neizmjerno moćnima kad su bili u stanju unaprijed predvidjeti izgled neba. Predviđali su poplave Nila i najbolje vrijeme za sjetvu i žetvu. O takvim predviđanjima ovisili su usponi i padovi kraljeva i kraljevstava. Njima su religija i znanost bili jedno. Imaš to pomagalo? Možda bih nešto uspio dešifrirati."

"Ostavili smo ga na L'Orientu, zajedno s ostalim malteškim blagom."

"Ah! Kako bi ga mogli otopiti i kako bi vrijednost potrošila sljedeća skupina lupeža koja želi ovladati Direktorijem? Zašto se takvo blago nalazi na ratnome brodu koji bi se mogao naći u bitki? Takva pomagala trebamo ovdje, u Egiptu! Neka ga Bonaparte dopremi ovamo, Gage. Takve su stvari obično vrlo jednostavne, samo kad shvatiš ključ."

***

Prije obraćanja generalu, morao sam doći i do nečeg konkretnijeg.

Enoh je i dalje bio s medaljonom u knjižnici kad sam, dva dana kasnije, doznao da se geograf Jomard, kojeg sam upoznao u štivi L'Orienta,

200

sprema prijeći Nil i u Gizi obaviti preliminarna mjerenja piramida. Ponudio sam mu pomoć, kao i usluge Ashrafa u ulozi vodiča. Talma je također pošao s nama, dok je Astiza, koja se sad morala držati kairskih običaja, ostala da pomogne Enohu.

Dok smo prelazili rijeku, nas smo četvero uživali u jutarnjem povjetarcu. Korito je prolazilo blizu divovskih građevina, uz kosinu od pješčenjaka i vapnenca koja je vodila do platoa s piramidama. Nakon pristajanja, počeli smo se uspinjati.

Koliko je god bilo nevjerojatno boriti se na mjestu s kojeg se pružao pogled na te glasovite građevine, u Imbabi su ipak bile odviše udaljene da bi nas se dojmile veličinom. Pogled je privlačila njihova geometrijska čistoća, koja se toliko isticala u pustinjskoj bezličnosti. Sada, dok smo se s podosta muke uspinjali od moćne rijeke, postalo je očito koliko su zapravo silno velike. Prvo su se iznad ruba strmine pojavile kao savršeni trokuti, skladni i jednostavni. Velika masa koja se isticala na pozadini neba usmjeravala je pogled prema vrhu, kao da nas poziva na nebo. A onda, kad smo se našli na mjestu s kojeg se pružao bolji pogled, napokon su se ukazale u punim gigantskim razmjerima, kao kamene planine stvorene prema matematičkim načelima. Kako su drevni Egipćani, koji su raspolagali tek primitivnim pomagalima, izgradili nešto toliko veliko? I zašto? Činilo se da je i sam zrak oko njih nekako kristalan, a veličanstveni prizor kao da je okruživala neobična aura, nalik na neobičan miris i bockanje koje ponekad osjetim dok demonstriram djelovanje elektriciteta. Nakon neprekidne buke u Kairu, ovdje je bilo vrlo mirno i tiho.

Zastrašujućem djelovanju piramida pridonosila je i njihova čuvarica, usmjerena točno prema istoku.

Divovska kamena glava Sfinge, nevjerojatna i jedinstvena, kao što smo je i zamišljali na temelju opisa, čuvala je blagi obronak tek malko ispod piramida. Vrat joj je bio pješčana dina, dok je lavlje tijelo bilo zakopano pod pustinjskim pijeskom. Nos kipa još su davno uništili mameluci, dok su uvježbavali topničke vještine, no spokojan pogled, pune afričke usne i faraonski ukras za glavu stvarali su sliku toliko

201

vječnih odlika da se činilo da posve prkose zubu vremena. Erodirane i uništene crte lica stvarale su dojam da je sfinga starija od piramida, pa sam se upitao je li doista podignuta prije njih. Je li nešto u vezi s tim mjestom sveto? Kakvi su to ljudi stvorili takvog kolosa i zašto? Je li taj kip svojevrsni stražar? Čuvar? Božanstvo? Ili tek odraz taštine jednog čovjeka, tiranina i gospodara? Nisam mogao ne sjetiti se Napoleona. Bi li naš republikanski nastrojeni revolucionar, osloboditelj i čovjek iz naroda ikad došao u iskušenje da naruči izradu takve glave? Iza su se nazirale dine na kojima su se vidjeli komadi ruševina, dijelovi zidova i razmrvljeni vršci manjih piramida. Tri glavne piramide koje su dominirale Gizom bile su postavljene u pravilnoj dijagonalnoj liniji, od sjeveroistoka prema jugozapadu. Velika Khufuova piramida, odnosno Keopsova, ako ćemo se držati grčkog naziva, najbliža je Kairu. Drugu, neznatno manju, Grci su pripisali faraonu Khafreu, odnosno Kefrenu, dok je treću, još manju, na jugozapadu, izgradio Mikerin.

"U vezi s Keopsovom piramidom, ili takozvanom Velikom piramidom, zanimljivo je to što je točno usklađena s glavnim stranama svijeta, a ne samo s magnetskim sjevernim polom", rekao nam je Jomard kad smo se na trenutak odmorili. "Sve su mjere toliko precizne da su svećenici i graditelji morali raspolagati vrlo profinjenim spoznajama s područja astronomije i geodezije. Uočit ćete i da smjer u kojem ste se okrenuli možete odrediti prema međusobnom odnosu piramida. Sjene služe kao svojevrsan kompas. Odnos njihovih vrhova i sjena može poslužiti za usmjeravanje teodolita."

"Smatraš da su svojevrsni geodetski orijentiri?" upitao sam ga. "To je jedna od mogućih teorija. Druge ovise o mjerenjima. Dođite."

On i Ashraf dugačkim su koracima krenuli dalje, noseći kolute mjerne vrpce. Gotovo bez daha od uspona i vrućine, Talma i ja pomalo smo zaostajali.

"Ni tračka zelenilu", promumlja u jednom trenutku Talma. "Pravo prebivalište mrtvih."

"Ali kakve su to grobnice, ha, Antoine?" Osvrnuo sam se prema Sfinginoj glavi i rijeci, a zatim ponovno pogledao piramide iznad nas.

202

"Da, a ti nemaš magični ključ za ulazak." "Ne bih rekao da mi za to treba onaj medaljon. Jomard je rekao da

su piramide još prije više stoljeća otvorili arapski lovci na blago. Pretpostavljam da ćemo se prije ili kasnije i mi naći unutra."

"Ipak, ne muči te što nemaš medaljon?" Slegnuo sam ramenima. "Iskreno govoreći, bez njega mi je nekako lakše i manje vruće."

Nezadovoljno je pogledao smeđe trokute pred nama. "Zašto toj ženi vjeruješ više nego meni?" Iznenadila me povrijeđenost u njegovu glasu. "Ali to nije točno." "Kad sam te pitao gdje je lančić s privjeskom, izbjegavao si odgovor.

No ona te ipak uvjerila da ga predaš nekom starom Egipćaninu kojeg smo tek upoznali."

"Samo sam ga posudio, za proučavanje. Nisam ga dao njoj, nego posudio njemu. Vjerujem Enohu. On je učenjak, baš kao i mi."

"Ja ne vjerujem njoj." "Antoine, ljubomoran si." "Da, a zašto? Ne samo zato što je žena, a ti za suknjama trčiš kao

kad pas trči za dobačenom kosti. Ne, nego zbog toga što nam ne govori sve što zna. Ima vlastite ciljeve, a oni se nužno ne poklapaju s našima."

"Kako znaš?" "Jer je žena." "Rekla je da je svećenica i da nam pokušava pomoći." "Vještica." "Antoine, ovu zagonetku riješit ćemo jedino budemo li vjerovali

određenim Egipćanima." "A zašto? Pa oni je nisu riješili ni nakon pet tisuća godina. A onda

smo se pojavili mi s nekakvim brošem, i odjednom imamo više prijatelja nego što nam je potrebno...? Meni je sve to malo prenategnuto."

"Pretjerano si sumnjičav." "A ti naivan." Nakon toga samo smo nastavili hodati, obojica i dalje nezadovoljni.

203

Dok sam se, znojeći se na vrućini, kroz žitki pijesak probijao prema najvećoj piramidi, imao sam dojam da nekako postajem sve manjim. Čak i kad sam odvratio pogled, činilo se da je to monumentalno zdanje nekako sveprisutno, da se u svakom trenutku nadvija nad nas. U okolnome pijesku nazirali su se ostaci prošlih vremena. Prolazili smo pokraj ruševina koje su nekoć zacijelo bile zidovi prolaza i dvorišta. Iza se valovito prostirala beskonačna pustinja. Tamne ptice kružile su blistavim zrakom. Na koncu smo se zaustavili kod najviše i najveće građevine na svijetu, u podnožju okružene blago povišenim dinama. Kameni blokovi od kojih je bila izgrađena izgledali su poput opeka kakvima se služe divovi, teško i masivno.

"A ovo je možda zemljovid svijeta", objavi Jomard. Taj francuski učenjak oštrih crta lica podsjetio me na kamene

sokole koje sam vidio u Enohovoj kući, na Horusa. Sretno i s velikim strahopoštovanjem promatrao je trokutastu stranicu piramide.

"Zemljovid svijeta?" upita sumnjičavo Talma. "Tako su tvrdili Diodor i ostali drevni znanstvenici. Točnije, riječ je

o zemljopisnome prikazu sjeverne hemisfere." Zajapuren i razdražljiv od vrućine, novinar je sjeo na jedan

prevrnuti kameni blok. "A ja sam mislio da je svijet okrugao." "I jest." "Jomarde, znam da ste vi učenjaci pametniji od mene, ali ako ne

haluciniram, čini mi se da je ovo zdanje pred nama poprilično šiljato." "Vrlo pronicljivo opažanje, monsieur Talma. Možda i u vama leži

pravi učenjak. Vrh piramide simbolizira pol, a baza ekvator, dok je svaka stranica jedna četvrtina sjeverne polutke. Kao da naranču prvo razrežete na pola, vodoravno, a zatim okomito na četiri dijela."

"I nijedan od njih neće biti pravilan i ravan trokut", reče Talma, koji se dlanom služio kao da je riječ o lepezi. "Zašto nisu jednostavno podigli humak, nešto slično kruhu, ako su željeli prikazati pola planeta?"

204

"Moji su zemljovidi Egipta i svijeta ravni i plosnati, a ipak prikazuju nešto okruglo", odgovori znanstvenik. "Pitanje glasi: Jesu li Egipćani konstruirali piramide u apstraktnome smislu tako da kutevima i površinom matematički točno odgovaraju razmjerima Zemlje? Drevni autori navode da dimenzije piramida odgovaraju točno određenome dijelu onih 360 stupnjeva na koje dijelimo Zemljinu površinu. Riječ je o svetome broju koji je potekao od Egipćana i Babilonaca, a temelji se na broju dana u godini. Jesu li oni, dakle, u biti odabrali takve proporcije da pokažu kako precizno prenijeti zaobljenu zemlju na ravnu površinu, na primjer stranicu piramide? Herodot navodi da je površina jedne stranice piramide jednaka kvadratu visine. A upravo je to slučajno idealan način izračunavanja površine kruga, poput prikaza našeg planeta, iz pravokutnika i prenošenja točaka iz jednog lika u drugi."

"Zašto bi učinili takvo što?" upita novinar. "Možda da svima pokažu kako to znaju." "Ali, Jomarde", usprotivio sam se," ljudi su sve do Kolumba

smatrali da je Zemlja ravna." "To nije točno, američki prijatelju. Mjesec je okrugao. Sunce je

okruglo. Drevnim je ljudima na pamet pala mogućnost da je i Zemlja okrugla, a Grci su pomnim mjerenjima došli i do njezina opsega. Ja bih rekao da su ih Egipćani u tome preduhitrili."

"Kako su mogli znati koliko je naš planet velik?" "Dječja igra ako shvaćaš osnove geometrije i astronomije. Samo

treba mjeriti čvrste točke u odnosu na sjenu sunca i deklinaciju zvijezda."

"Ah, da", reče Talma. "To sam kao dijete često radio prije spavanja." Jomard se nije dao smesti. "Tko god je gledao sjenu koju Zemlja baca na Mjesec ili kako brod

nestaje iza obzora mogao je barem posumnjati da je naš planet kugla. Znamo da je grčki učenjak Eratosten još 250. g. p.n.e. došao na samo 320 km od točnog odgovora služeći se različitim duljinama sjene koju podnevno sunce daje za ljetnog solsticija na dvjema različitim točkama

205

u Egiptu. U vrijeme njegovih mjerenja, ova je piramida bila stara gotovo tri tisuće godina.

No što je moglo spriječiti drevne graditelje piramida da postupe na jednak način, ili da relativnu visinu zvijezda mjere na jugu i sjeveru uz Nil, izračunaju kuteve, pa tako i veličinu našeg planeta? Putujete li rijekom, visina zvijezda iznad obzora mijenja se za nekoliko stupnjeva, a egipatski mornari to su svakako morali uočiti. Tycho Brahe35 golim je okom tako mjerio zvijezde i to dovoljno točno da izračuna veličinu Zemlje... Zašto onda takvo što ne bi izveli i drevni učenjaci? Korijene znanosti pripisujemo Grcima, no oni su ih pripisivali Egipćanima."

Znao sam da je Jomard pročitao više drevnih tekstova nego itko od nas, pa sam se s novom znatiželjom zagledao u onu masu kamenih blokova. Vanjski pokrov koji se sastojao od glatkog vapnenca opljačkan je još prije više stoljeća i upotrijebljen za izgradnju muslimanskih palača i džamija u Kairu, pa je preostao samo grubi kamen. Ipak, svaki od kamenih blokova bio je kolosalnih razmjera, dio beskonačnih radova. Počeo sam brojati redove po visini, ali sam odustao nakon stotinu.

"Ali Egipćani nisu imali brodove kojima bi oplovili svijet. Zašto bi ih onda uopće zanimalo koje je veličine planet?" usprotivio sam se. "I zašto bi izgradili pravu planinu radi prikaza proračuna? Meni to nema smisla."

"Zbunjuje jednako kao izgradnja bazilike sv. Petra posvećene biću koje nije vidio nitko osim, navodno, svetaca i luđaka", uzvrati Jomard. "Nešto što nekome nema smisla, drugome je životni cilj. Možemo li uopće objasniti sve svoje postupke? Primjerice, koja je svrha tvojeg masonstva, Talma?"

"Pa..." Morao se na trenutak zamisliti. "Živjeti skladno i racionalno, umjesto da se međusobno ubijamo

zbog religije i politike. Tako nekako, čini mi se. "

35 Tycho Brahe (1546-1601), Danski astronom, reformator praktične astronomije

206

"A sada se nalazimo samo nekoliko kilometara od ostataka pokolja koji je izvela vojska puna masona. Tko će točno odrediti tko je lud? Tko zna zašto su se Egipćani odlučili na takav korak?"

"Mislio sam da je ovo faraonova grobnica", reče Talma. "Grobnica bez tijela. Kad su prije više stoljeća arapski lovci na blago

upali u piramide i uspjeli zaobići granitne blokove koji su trebali zauvijek zatvoriti ulaz, nigdje nisu naišli ni na kakav trag da je u piramide položeno tijelo nekog kralja, kraljice ili običnog čovjeka. Sarkofag nije imao poklopac i bio je prazan. Nije bilo nikakvih zapisa, ni traga nekakvome blagu ili svjetovnim dobrima koji bi ukazali na osobu u čiju je čast zdanje podignuto. Najveće zdanje na svijetu, više od najviših katedrala, prazno poput siromahove smočnice! Jedno je biti megaloman i uposliti desetke tisuća ljudi da ti podignu grobnicu, nešto posve drugo podignuti takvo zdanje, pa u njemu ne počivati."

Pogledao sam Ashrafa, koji nije mogao pratiti naš razgovor na francuskome.

"Čemu služe piramide?" upitah na engleskome. Slegnuo je ramenima, manje zadivljen nego mi. Dakako, u Kairu je

proveo čitav život. "Pridržavaju nebo." Uzdahnuo sam i ponovno se obratio Jomardu. "Misliš, znači, da je to svojevrstan zemljovid?" "To je jedna pretpostavka. Druga glasi da dimenzijama označuje

božanstvenost. Već tisućama godina graditelji i stručnjaci znaju da su pojedine proporcije i oblici ugodniji od ostalih. Međusobno su u zanimljivim matematičkim odnosima. Neki smatraju da takvi profinjeni odnosi otkrivaju temeljne i univerzalne istine. Kad su naši preci gradili gotičke katedrale, dimenzijama i geometrijskim razmjerima nastojali su izraziti vjerske ideje i ideale, u biti posvetiti zdanje samom konstrukcijom i izgledom. 'Što je Bog?' upitao je jednom sv. Bernard. 'Bog je duljina, širina, visina i dubina.'" Prisjetio sam se kako je Astiza uzbuđeno govorila o Pitagori.

"I?" izazivao je dalje Talma.

207

"To znači da ova piramida drevnim graditeljima možda nije bila slika svijeta, nego slika Boga."

S nelagodom sam se zagledao u divovsko zdanje, osjećajući kako se ježim na vratu i leđima. Unatoč potpunoj tišini koja ga je obavijala, slutio sam nekakvo prigušeno, pozadinsko brujanje, slično zvuku koji čujete kad uz uho prislonite školjku. Je li Bog neki broj, neka dimenzija? U toj savršenoj jednostavnosti pred mojim očima nešto je bilo slično božanskome.

"Nažalost", nastavi Jomard, "sve je te zamisli teško potvrditi dok mjerenjima ne utvrdimo da se visina i opseg u mjerilu poklapaju s dimenzijama našeg planeta. A to neće biti moguće dok ne otkopamo dovoljno pijeska da dođemo do prave baze i uglova piramide. Za to će mi trebati prava mala vojska arapskih radnika."

"Pretpostavljam da se u tom slučaju možemo vratiti", reče Talma s nadom u glasu.

"Ne", reče Jomard. "Možemo je barem početi mjeriti od najnižeg reda blokova koje vidimo. Gage, ti ćeš mi pomoći s metrom. Talma, ti moraš krajnje savjesno i pomno bilježiti svaku visinu koju ti damo."

Moj prijatelj sumnjičavo pogleda uvis. "Sve do vrha?" "Sunce se spušta. Kad dođemo do vrha, već će biti svježije." Ashraf je odlučio ostati u podnožju, očito uvjeren da se na takav

uspon mogu odvažiti jedino Europljani kojima je sunce pomutilo pamet. I doista nije bilo jednostavno. Kad smo se počeli penjati, učinilo mi se da je piramida mnogo strmija nego što mi je dotada izgledalo.

"Kad je gledaš izravno i s određene udaljenosti, zbog optičke iluzije izgleda niže i šire nego što doista jest", objasnio je Jomard.

"To nam nisi rekao prije nego što smo se počeli uspinjati", potuži se Talma.

Do polovice piramide nas smo trojica, mukotrpno se i oprezno uspinjući, došli tek nakon više od pola sata. Kao da smo se penjali divovskim kockicama kakvima se igraju djeca, divovskim stubištem na kojem je svaka stuba u prosjeku visoka 75 centimetara. Mogućnost za

208

gadan pad bila je i više nego stvarna. Pomno smo mjerili red po red blokova, a Talma je marljivo bilježio.

"Pogledaj samo ta čudovišta", reče novinar. "Zacijelo teže nekoliko tona. Zašto nisu postavljali manje blokove?"

"Postoje nekakvi graditeljski razlozi?" rekao sam. "S graditeljskog stajališta nema potrebe za tako velikim

kamenjem", reče Jomard. "Ipak, Egipćani su rezali te divovske blokove, spuštali ih Nilom, vukli uzbrdicom i nekako ih podizali na ovu visinu. Gage, ti si stručnjak za elektricitet. Jesu li kamenje mogli pomicati zahvaljujući nekoj sličnoj zagonetnoj sili?"

"Ako jesu, znači da su vladali nečim što ni približno ne shvaćamo. Jomard, mogu ti izraditi napravu od koje ćeš se naježiti, ali njome nećeš moći obaviti ništa korisno."

Ponovno sam se osjećao nedoraslim zadaći koju sam postavio pred sebe. Tražio sam nešto opipljivo čime bih mogao dati konkretniji doprinos.

"Evo nečega... Dio ovog kamenja u sebi ima školjke." Pokazao sam rukom. Francuz je pogledao u pokazanom smjeru.

"Doista je tako!" reče iznenađeno. Sagnuo se i bolje promotrio kamen koji sam mu pokazao. "To nisu školjke, nego fosili školjaka, kao da su kameni blokovi potekli iz podmorja. Riječ je o neobičnosti uočenoj i u europskim planinskim lancima, a koja je izazvala nove rasprave o starosti Zemlje. Neki kažu da su se morska stvorenja u visinama našla zahvaljujući velikome potopu, dok drugi tvrde da je naš svijet daleko stariji od biblijskog računanja vremena, te da su se današnje planine nekoć nalazile pod morem."

"Ako je to točno, i piramide bi mogle biti starije od Biblije", rekao sam.

"Da. Promjenom vremenskih okvira mijenja se sve." Pogledom je prelazio po vapnencu, zadivljeno promatrao otiske školjaka.

"Pogledajte! Nautilus!" Talma i ja provirili smo preko njegova ramena. U kamenome bloku

nalazio se presjek spiralne ljušture indijske ladice, jedan od najljepših

209

prirodnih oblika uopće. Od malenog ishodišta komore su se povećavale, profinjenim i skladnim linijama razmjerno se širile, i morsko se stvorenje tako spiralno povećavalo.

"I na što vas to podsjeća?" upita Jomard. "Na plodove mora", reče Talma. "Gladan sam." Jomard se nije osvrtao, nego je i dalje nepomično gledao spiralu u

stijeni, iz meni nedokučivih razloga opčinjen tim oblikom. Minute su sporo prolazile i u jednom trenutku odvažio sam se pogledati uokolo. Jedan je jastreb polagano lebdio točno na našoj visini. Pogled na njega u meni je izazvao vrtoglavicu.

"Jomard?" reče na koncu Talma. "Ne moraš toliko gledati fosil. Neće ti pobjeći."

Umjesto odgovora, znanstvenik je odjednom iz torbe izvadio čekić i stao kuckati po rubovima kamenog bloka. Pored fosila već se ranije vidjela pukotina, pa je nastavio udarati u tom smjeru i na koncu uspio odvojiti fosil, koji mu je sad ležao na dlanu.

"Je li moguće...?" rekao je tiho dok je okretao to skladno stvorenje, kako bi na svjetlu bolje proučio oblik. Činilo se da je posve zaboravio i čitavu misiju i nas.

"Još smo podosta daleko od vrha", upozorio sam ga, "a dan se primiče svršetku."

"Da, da." Zatreptao je kao da sam ga trgnuo iz sna. "Gore ću razmišljati o tome." Školjku je spremio u torbu. "Gage, pridrži metar. Talma, pripremi olovku!"

Do vrha smo stigli nakon još sata opreznog uspinjanja. Naša su mjerenja pokazala da je vrh visok gotovo stotinu četrdeset metara, no nismo bili u mogućnosti doći i do preciznijeg podatka. Pogledao sam prema dolje. Oni rijetki francuski vojnici i beduini koje smo vidjeli izgledali su poput mrava. Na sreću, piramida je ostala bez završnog kamena, pa smo mogli stajati na samome vrhu, prostranome poput osrednjeg kreveta.

I doista sam imao dojam da se nalazim bliže nebesima. U okolici nije bilo uzvisina. Posvuda se prostirala samo ravna pustinja, a vidjeli

210

smo i vijugavu srebrnu nit Nila, obrubljenu tankom prugom zelenila. Kairo je na suprotnoj strani svjetlucao pod stotinama minareta. Iz tog smjera čuo se poziv vjernicima na molitvu. Bojno polje Imbabe prekrivala je prašina, načičkana jamama u koje su bacali mrtve. Daleko na sjeveru, iza obzora, Sredozemno se more nije vidjelo.

Jomard ponovno izvadi školjku. "Ovdje vladaju drukčije prilike, sve je jasnije, nije li tako? Ovaj

hram pomaže u koncentriranju pozornosti." Naglo čučnuvši, počeo je zapisivati brojke. "Ali to je uglavnom sve", reče Talma i sjedne, dramatično hineći

krajnju rezigniranost. "Jesam li već rekao da sam gladan?" No Jomard je ponovno bio posve izgubljen u nekom vlastitome

svijetu, pa smo napokon neko vrijeme ostali u potpunoj tišini, već se naviknuvši na takvu znanstveničku meditativnu šutnju. Imao sam dojam da vidim zaobljenost našeg planeta, no odmah sam se ukorio, uviđajući da je s obzirom na skromnu visinu ipak riječ tek o iluziji. No na samome vrhu građevine činilo se da je koncentracija ipak nekako izoštrenija i na koncu sam doista uživao u toj tišini i osami. Je li još netko od Amerikanaca bio na tom vrhu?

Jomard je na koncu naglo ustao, uzeo komad vapnenca velik poput šake, te ga bacio koliko je dalje mogao. Promatrali smo parabolu, pitajući se može li baciti dovoljno daleko da prebaci i bazu piramide. Nije uspio i kamen se odbio od blokova u donjem dijelu piramide, te se razmrskao, a komadići su poletjeli prema pijesku u podnožju zdanja.

Na trenutak se zagledao dolje, kao da promatra metu. A onda se obratio nama:

"Ma naravno! Pa to je toliko očito! Ključno je bilo tvoje oko, Gage!" Naglo sam podignuo pogled. "Da?" "Stojimo na pravome čudu! Na vrhuncu čovjekove misli, filozofije i

matematike! Tek mi je nautilus omogućio da sve shvatim!" Talma je kolutao očima. "Što si to shvatio?" "Je li tko od vas čuo za Fibonaccijev niz brojeva?"

211

Odgovorili smo ćutanjem. "U Europu ga je negdje oko 1200. godine donio Leonardo iz Pise,

poznat i pod imenom Fibonacci, a nakon školovanja u Egiptu. Podrijetlo niza mnogo je starije, datira iz nepoznatog doba.

Pogledajte..." Pokazao nam je papir na kojem je dotada pisao. Na njemu se

nalazio niz brojeva:

1, 1, 2, 3, 5, 8, 13, 21, 34, 55. "Uviđate li obrazac?" "Čini mi se da sam taj niz iskušao na lutriji", reče Talma. "Nisam

dobio." "Ne... ali uviđate kako funkcionira?" ustrajao je znanstvenik.

"Svaka je brojka zbroj dvaju prethodnih brojeva. Sljedeći u nizu, zbroj brojeva 34 i 55 bio bi 89."

"Uistinu fascinantno", reče Talma. "U vezi s tim nizom fascinantno je to što geometrijskim pomagalima

taj niz možete prikazati ne kao brojke, nego kao geometrijski obrazac. I to crtanjem kvadrata."

Nacrtao je dva malena kvadrata, jedan uz drugi i u svaki do njih upisao brojku jedan.

"Eto, vidite, imamo prve dvije brojke niza. A sad crtamo treći kvadrat uz prva dva, duljina mu je zbroj duljina prvih dvaju kvadrata i dajemo mu oznaku 2. Potom crtamo kvadrat stranica dugačkih kao zbroj stranica kvadrata 1 i 2, pa mu dajemo oznaku 3. Shvaćate?"

Crtao je sve brže i grozničavije. "Stranica novog kvadrata zbroj je stranica dvaju prethodnih kvadrata, baš kao što je brojka u Fibonaccijevom nizu zbroj dvaju prethodnih brojeva. Kvadrati se tako ubrzano povećavaju."

212

Ubrzo je na papiru pred sobom imao ovakav prikaz:

1,6180339

"Što znači ona brojka na vrhu, 1,6 pa još nešto?" upitao sam. "Riječ je o omjeru duljine stranice svakog od kvadrata i stranice

prethodnog, manjeg kvadrata", odgovori Jomard. "Uočit ćete da se stranice kvadrata s oznakom 3 proporcionalno odnose prema stranicama kvadrata s oznakom 2 jednako kao, recimo, kvadrat broj 8 i kvadrat broj 13"

"Ne razumijem." "Pogledajte kako liniju u gornjem dijelu trećeg kavadrata kvadarati

1 i 2 dijele na dva nejednaka dijela." reče Jomard strpljivo. "Taj omjer kraće i dulje linije ponavlja se u beskonačnost, koliko god čitav prikaz bio velik. Dulja linija nije 1,5 puta veća od kraće, nego 1,618. Grci i Talijani to su nazivali zlatnim brojem ili zlatnim rezom."

I Talma i ja pomalo smo se uspravili. "Želiš reći da ovdje ima zlata?" "Ne, kreteni jedni." Odmahivao je glavom hineći gađenje. "Želim samo reći da proporcije izgledaju savršeno kad ih

primijenimo u graditeljstvu, ili na spomenike poput ove piramide. Nešto u vezi s tim omjerom instinktivo je oku ugodno. Katedrale su izgrađene tako da odražavaju takve božanske brojeve. Renesansni

213

slikari platna su dijelili na četverokute i trokute i tako odražavali zlatni rez i dobivali skladne kompozicije. Grčki i rimski graditelji istim su se načelima služili pri podizanju hramova i palača. A mi sad moramo potvrditi moju pretpostavku preciznijim mjerenjima od mjerenja obavljenih danas, no već slutim da kosina ove piramide predstavlja tu zlatnu brojku 1,618."

"Kakve veze bilo s čime ima ona indijska lađica?" "Doći ću i do toga. Prvo zamislite liniju koja se nama pod nogama

spušta od vrha ovog kolosa do baze, sve dolje do čvrste stijene pod pijeskom."

"Nakon napornog uspona mogu potvrditi da je linija vrlo duga", reče Talma.

"Više od stotinu trideset pet metara", složi se Jomard. "A sad zamislite liniju od središta piramide do vanjskog ruba."

"To bi bila polovica širine baze", pokušah se uključiti, iako sam imao osjećaj da za njim kaskam ista ona dva koraka koja su me uvijek dijelila i od Benjamina Franklina.

"Upravo tako!" usklikne Jomard. "Obdaren si matematičkim instinktom, Gage! A sad zamislite liniju koja se od tog vanjskog ruba penje kosinom do mjesta na kojem se nalazimo i tako zatvara pravokutni trokut. Prema mojoj teoriji, ako linija na bazi piramide ima vrijednost jedan, onda linija koja vodi do vrha ima vrijednost 1,618 - a riječ je o istom skladnome odnosu vidljivom u pravokutnicima koje sam nacrtao!" Slavodobitno nas je pogledao.

Mi smo ga samo tupo gledali. "Ne shvaćate? Ova je piramida podignuta u skladu s Fibonaccijevim

nizom, s kvadratima, zlatnim rezom koji umjetnici oduvijek smatraju idealom sklada. Ne radi se tek o dojmu, nego je to uistinu odraz pravoga sklada!"

Talma pogleda u smjeru drugih dviju velikih piramida u blizini. "Znači, sve su takve?"

Jomard odmahne glavom.

214

"Nisu. Rekao bih da je ova osobita. Riječ je o knjizi, koja nam pokušava nešto reći. Jedinstvena je zbog određenog razloga, razloga koji još ne shvaćam."

"Žao mi je, Jomarde", reče novinar. "Drago mi je što si toliko uzbuđen, ali činjenica da je odnos među imaginarnim linijama 1,6 ili što si već rekao, kao razlog za gradnju izgleda mi još gluplje nego kad nešto šiljato nazivaju hemisferom ili kad gradiš grobnicu u kojoj te neće pokopati. Meni se čini savršeno mogućim da su, ako je išta od toga točno, ti tvoji drevni Egipćani bili ludi barem toliko koliko i pametni i pronicljivi."

"Ah, ali tu griješiš, prijatelju moj", odgovori vedro učenjak. "No ne zamjeram ti skeptičnost, jer ni ja nisam uvidio nešto što nam je čitav dan pred nosom sve dok mi oštrooki Gage nije pomogao da otkrijemo fosil nautilusa. Jer, znaš, Fibonaccijev niz u Fibonaccijevoj geometriji daje jedan od najljepših uzoraka u čitavoj prirodi. Nacrtajmo lukove u tim pravokutnicima, od kuta do kuta, pa ćemo ih lijepo povezati." Okrenuo je crtež. "I tako dobivamo ovakav crtež..."

"Eto! Na što vas podsjeća?" "Na nautilus", rekoh. Pomislio sam kako je vraški pametan, iako mi

i dalje nije bilo jasno na što cilja.

215

"Upravo tako! Zamislite da crtež proširim dodavanjem novih

kvadrata, 21, 34 i tako dalje... Spirala bi se širila, postajala sve oblijom i sve većom, sve sličnijom našem nautilusu. A taj obrazac ponavlja se u nebrojenim primjerima. Kad Fibonaccijev niz primijenite u geometriji, a tu geometriju u prirodi, uvidjet ćete da se tim uzvišenim obrascem, tom savršenom spiralom služi i sam Bog.

Istu spiralu vidjet ćete u cvjetnoj glavi sa sjemenjem i u sjemenkama u češeru bora. Latice mnogih cvjetova odgovaraju Fibonaccijevu nizu. Ljiljan ima tri, zlatica pet, kokotac osam, ivančica trinaest, neki zvjezdani po dvadeset jednu, a neke tratinčice trideset četiri. Sve biljke ne slijede taj obrazac, no mnoge su u skladu s njime, jer je riječ o najdjelotvornijem načinu da se iz zajedničkog središta istisnu sjemenke koje rastu ili latice. Usto je takav raspored prelijep. Tek sada zapravo uviđamo koliko je ova piramida čudesna!"

Kimao je, vrlo zadovoljan vlastitim objašnjenjem. "To je onda cvijet?" upita Talma, načas me oslobađajući tereta

gluposti i nerazumijevanja. "Nije." Ozbiljno nas je pogledao. "Gospodine novinaru, uspeli smo se na nešto što je i više od

zemljovida svijeta. Nije riječ čak ni samo o portretu Boga. Zapravo se radi o simbolu ukupnog stvaranja, same životne sile, matematičkome prikazu funkcioniranja svemira. Ova kamena masa ne ubuhvaća tek božansko, nego i samu tajnu postojanja. U samim dimenzijama kodirane su temeljne istine o našem svijetu. Fibonaccijevi su brojevi priroda u najdjelotvornijem i najskladnijem obliku, uvid u božansku inteligenciju. A ova piramida utjelovljuje te brojeve i pritom utjelovljuje sam Božji um."

Čeznutljivo se nasmiješio. "Sve to, sve životne istine, našle su se u dimenzijama ovog prvog

velikog zdanja, a sve otada otužan je produljeni put u zaborav."

216

Talma je piljio kao da je naš prijatelj posve skrenuo. Ja sam sjedio

naslonjen na kamen, ne znajući što da mislim. Je li moguće da piramide uistinu sadrže i čuvaju brojčane vrijednosti? Takvo što činilo se stranim našem načinu razmišljanja, no možda su drevni Egipćani drukčije gledali na svijet. Je li moj medaljon možda također nekakav matematički trag ili simbol? Je li kako povezan s Jomardovim neobičnim teorijama? Ili učenjak ovoj hrpi kamenja pridaje i nešto što graditeljima nije bilo ni na kraj pameti?

Negdje u tom smjeru nalazio se L'Orient, s kalendarom koji možda sadrži i druga rješenja zagonetke, pa mi se učinilo da bi to mogao biti sljedeći korak u mojem istraživanju. Nesvjesno sam pokušao dodirnuti medaljon na prsima i odjednom osjetio nemir i nelagodu jer ga nije bilo. Možda Talma ima pravo: doista sam odviše naivan. Jesam li smio vjerovati Enohu? Misleći na Jomardov pravokutni trokut, zamišljao sam krakove medaljona kao rašlje koje pokazuju prema nečemu duboko pod mojim nogama.

Spustio sam pogled niz vrtoglavu kosinu kojom smo se uspeli. Ashraf je slijedio liniju sjene piramide, pogleda usmjerena prema pijesku, a ne prema nebu.

217

Kad sam zatražio dopuštenje za povratak na zapovjedni brod Napoleon je bio odlično raspoložen, držeći se vedro i samopouzdano kao čovjek koji sad ima dojam da se svi elementi njegovih planova o slavi koju će steći na Orijentu napokon poklapaju prema očekivanjima. Dok je u europskome borilištu bio tek jedan od ambicioznih generala, ovdje je bio svemoguć, novi faraon. Uživao je u ratnome plijenu i blagodatima novostečenog položaja, plijenio mamelučko blago i povećavao osobno bogatstvo. Navukao je čak i tradicionalnu odjeću osmanskih vladara, no samo jednom-generali su ga ismijali.

I premda se crni oblak koji se nad njega nadvio kad je doznao za Josephineinu nevjeru nije bio posve raspršio, bol mu je ublažila konkubina. Priklanjajući se mjesnim običajima, Francuzi su pogledali čitavu procesiju egipatskih kurtizana koje su im ponudili mjesni begovi, no kad su časnici većinu navodnih ljepotica odbacili zbog težine i očite potrošenosti - Europljani su priželjkivali mlade i vitke žene.

Bonaparte je pronašao utjehu u gipkoj šesnaestogodišnjoj kćeri šeika el-Bekrija, djevojci po imenu Zenab. Otac je njezine usluge ponudio u zamjenu za generalovu pomoć u sukobu s jednim drugim plemenitašem oko dječaka koji je obojici šeika zapeo za oko. Otac je tako dobio dječaka, a Napoleon Zenab.

Spremno pristavši na dogovor, djevojka je ubrzo ponijela ime "Generalova Egipćanka".

Bonaparte je silno želio varati suprugu koja je varala njega, a Zenab je, kako se činilo, laskalo što je "Sultan Kebir36" odabrao baš nju, a ne neku od iskusnijih žena.

36 Sultan Kebir - Veliki sultan - tako je sebe "skromno" nazivao Napoleon.

218

Već nakon samo nekoliko mjeseci djevojka je generalu dosadila, pa se upustio u vezu s francuskom ljepoticom Pauline Foures, njezinu nesretnome suprugu, poručniku, nabivši rogove tako što ga je uputio na glasničku misiju u Francusku. Britanci, koji su presretanjem pošte doznali za ljubavnu vezu, zauzeli su poručnikov brod i uz zloban ga smisao za humor vratili u Egipat kako bi Napoleonu zakomplicirali ljubavni život.

Bio je to rat u kojem su glasine i ogovaranja služili kao političko oružje. Živjeli smo u razdoblju u kojem je strast bila politika, a Bonaparteova i odviše ljudska mješavina globalnih snova i niskih pobuda i požude sve nas je opčinjala. Bio je i Prometej i običan čovjek, tiranin i republikanac, idealist i cinik. Bonaparte je istodobno počeo preoblikovati Egipat. Unatoč ljubomori ostalih generala, nama učenjacima bilo je očito da je pametniji od sviju njih. Ja, primjerice, inteligenciju procjenjujem ne toliko prema onome što znaš nego prema onome što želiš znati, a Napoleon je htio znati baš sve. Gutao je informacije onako kako izjelice proždiru hranu i imao je šire interese od sviju časnika, čak i Jomarda. Istodobno je bio u stanju posve zatomiti i sakriti znatiželju, kao da je sprema u ormar iz kojeg je kasnije može jednostavno izvaditi, dok se svim snagama koncentrira na goruća vojna pitanja. Takva je kombinacija rijetka pojava.

Bonaparte je sanjario o tome da će Egipat preoblikovati onako kako je Aleksandar preoblikovao Perzijsko Carstvo, te je neprestano slao dopise kojima je od Francuske tražio sve i svašta, od sjemenja do liječnika. Ako je makedonski kralj utemeljio Aleksandriju, Napoleon je bio čvrsto naumio stvoriti najbogatiju francusku koloniju u povijesti. Mjesne begove okupio je u vijeću, divanu, kako bi mu pomogli s upravljanjem i ubiranjem poreza, dok je znanstvenike i inženjere zasipao pitanjima o kopanju bunara, podizanju vjetrenjača, poboljšanju cesta, te kopanju minerala. Reformirat će Kairo. Praznovjerje će zamijeniti znanost. Revolucija se proširila i na Bliski Istok!

Kad sam mu se tako obratio s molbom za povratak na zapovjedni brod, srdačnim me tonom upitao:

219

"A što će ti točno pokazati taj drevni kalendar?" "Možda će nam pomoći da shvatimo svrhu onog medaljona i misije,

jer će nam ukazati na neku ključnu godinu ili datum. Ne znam točno kako, no od kalendara u brodskoj štivi nema osobite koristi."

"Ali štiva onemogućuje krađu." "Kanim ga proučiti, ne prodati, generale." "Dakako. I nećeš otkriti tajne a da ih ne podijeliš sa mnom,

čovjekom koji te u Francuskoj zaštitio od optužbe za ubojstvo... Nije li tako, monsieur Gage?"

"Trenutačno radim koordinirano s vašim učenjacima." "Izvrsno. Ubrzo bi mogao dobiti i novu pomoć." "Pomoć?" "Vidjet ćeš. U međuvremenu, nadam se da ne namjeravaš napustiti

našu ekspediciju i otploviti u Ameriku. Jasno ti je da će, ako ti dopustim da se vratiš na L 'Orient i uzmeš taj kalendar, tvoja robinja i zarobljeni mameluk ostati ovdje, u Kairu, pod mojom zaštitom."

Pogledao me stisnutih očiju. "Apsolutno." Uvidio sam da je Astizi pridao emocionalnu važnost

koju ja još nisam priznao ni pred sobom. Je li mi važno što je talac moje odanosti? Je li istinsko jamstvo da ću se vratiti? O njoj nisam razmišljao u tom kontekstu, no ipak me intrigirala, te sam se divio tome kako je Napoleon naslutio moju zaintrigiranost. Činilo se da mu ništa ne promiče.

"Žurno ću im se vratiti. No, volio bih povesti prijatelja, novinara Talmu."

"Onog pisara? Potreban mi je ovdje, da bilježi administrativne stvari."

No Talma nije imao mira. Zamolio je da ga povedem, kako bi posjetio Aleksandriju, a ja sam uživao u njegovim ironičnim primjedbama.

"Želi najbržim brodom poslati izvještaje. Usto želi vidjeti i druge dijelove Egipta, te zainteresirati Francusku za budućnost ove zemlje."

Napoleon je još nekoliko trenutaka razmišljao o tome.

220

"Dovedi mi ga za tjedan dana." "Izbivat ćemo najviše deset." "Dat ću vam poruke za admirala Bruevsa, a monsieur Talma može

odnijeti nekoliko poruka u Aleksandriju. Obojica ćete me nakon povratka izvijestiti o dojmovima."

Unatoč Talminim sumnjama i bojaznima, nakon pomnog razmišljanja odlučio sam ostaviti medaljon kod Enoha. Složio sam se s Astizinom logikom: sigurniji je u podrumu starog učenjaka nego da ga nosim širom Egipta. Osjećao sam olakšanje što mi privjesak nije oko ranjivog vrata i što mi ga za putovanja Nilom nitko neće moći ukrasti. I premda je to što sam ga ostavio, nakon što sam ga s toliko truda i uz tolike opasnosti iz Pariza donio u Kairo, bilo riskantno, nije imalo smisla ni imati ga ako ne znamo čemo služi, a u vezi s time nisam imao novih spoznaja. Činilo se da ću do eventualnog odgovora najlakše doći preko Enoha, da je najbolje kladiti se na njega... A ja sam ipak kockar. S obzirom na to da i sam priznajem da sam slab na žene, zaigrao sam i na kartu određene Astizine odanosti mojoj potrazi, kao i činjenice da Enoha više zanima rješavanje zagonetke nego izvlačenje novca prodajom privjeska. Neka i dalje lista knjige. Ja ću u međuvremenu proučiti kalendar u štivi L'Orienta u nadi da će mi nekako ukazati na svrhu medaljona, pa ćemo zajedničkim snagama možda i riješiti tajnu. Zamolio sam Astizu da bude na sigurnome, u kući, a Ashrafu rekao da dobro pazi i na Astizu i na Enoha.

"Ne bih li te trebao odvesti do obale?" "Bonaparte kaže da tvoj ostanak jamči da ću se vratiti. I vratit ću

se." Potapšao sam ga po ramenu. "Građanine Ash, svi mi u ovoj kući radimo na ostvarenju istog cilja.

Nećeš me prevariti, zar ne?" Svečano se uspravio. "Ashraf će i životom čuvati ovu kuću." Nisam htio na kratko putovanje osvojenom zemljom nositi svoju

dugocijevku, ali nisam htio ni da se netko njome igra. Bolje razmislivši, sjetio sam se kako je Ash spomenuo praznovjerje i strah od uroka, pa

221

sam je zajedno s tomahawkom spremio u jedan od Enohovih sarkofaga. Ondje je valjda nitko neće dirati.

Talma, a to je za njega bilo vrlo neuobičajeno, nije rekao ništa na moju odluku o tome da medaljon povjerim Egipćanima i samo je ljubazno upitao Astizu ima li kakvu poruku koju u njezino ime može prenijeti u Aleksandriju.

Rekla je da nema. Unajmili smo jednog mještanina koji nas je filjugom povezao

nizvodno Nilom. Ta praktična plovila, koja putuju gore-dolje širokim i sporim Nilom, pod trokutastim latinskim jedrima, osnova su riječnog prijevoza, poput magaraca na kairskim ulicama. Nakon nekoliko minuta zamornog cjenkanja uspjeli smo se ukrcati, te smo zaplovili prema Abukiru, s kormilarom koji nije govorio ni francuski, ni engleski. Bilo je dovoljno sporazumijevati se znakovima, pa smo uživali u plovidbi. Kad smo se ponovno našli u plodnoj delti nizvodno od Kaira, iznova me iznenadila ona spokojna bezvremenost sela uz obale, kao da Francuzi uopće nisu prošli tim dijelom zemlje. Magarci su nosili divovske tovare slame. Dječaci su poskakivali i igrali se u plićacima, uopće se ne obazirući na krokodile koji su poput klada ležali u rukavcima. Pravi oblaci bijelih čaplji dizali su se s otoka pokrivenih zelenom trskom. Srebrne ribe brzale su između stabljika papirusa. Nakupine bilja s cvjetovima lopoča i lotosa spuštale su se Nilom iz viših predjela Afrike. Djevojke u haljinama jarkih boja sjedile su na ravnim krovovima kuća i na suncu prebirale crvene datulje.

"Nisam imao pojma da je toliko jednostavno pokoriti neku zemlju", rekao je u jednom trenutku Talma dok nas je struja nosila nizvodno. "Nekoliko stotina ubijenih i već vladamo kolijevkom civilizacije. Kako je Bonaparte samo znao?"

"Zemlju je lakše zauzeti nego njome upravljati", rekoh. "Upravo tako." Bio se ispružio i naslonio na ogradu, lijeno zagledan u krajolik.

222

"Eto, gospodarimo vrućinom, muhama, gnojem, bijesnim psima i nepismenim seljacima. Vladamo slamom, pijeskom i zelenom vodom. Kažem ti, tako nastaju legende!"

"A tebi kao novinaru to je specijalnost." "U mojim prikazima Napoleon postaje vizionarom. Dopustio mi je

da pođem s tobom jer sam pristao napisati njegov životopis. Nemam ništa protiv. Rekao mi je da se treba više bojati neprijateljski nastrojenih novina nego i tisuću bajuneta, ali i da se uz njega mogu nadati usponu. To me baš i nije iznenadilo. Što ga više prikazujem kao junaka, to će brže ispuniti ambicije, pa se svi lijepo možemo vratiti kući."

Nasmiješio sam se zbog blaziranog francuskog svjetonazora nakon tolikih stoljeća koja su obilježili ratovi, kraljevi i strahote. Mi Amerikanci svakako smo nedužniji i naivniji, iskreniji, pošteniji i lakše se razočaramo.

"No zemlja je ipak prelijepa, zar ne?" upitao sam. "Ne mogu se načuditi raskoši zelenila. Naplavno područje oko Nila pravi je zeleni raj, a prijelaz u pustinju toliko je nagao da bi se granica mogla iscrtati oštricom sablje. Astiza mi je rekla da Egipćani plodni dio nazivaju crnom zemljom, zbog boje tla, a pustinju crvenom zemljom, zbog pijeska."

"A ja sve zovem smeđom zemljom, zbog opeka od blata, zlovoljnih deva i bučnih magaraca. Ashraf mi je pričao o nekom Egipćaninu koji se nakon brodoloma vratio kući, gdje su ga već odavno smatrali mrtvim. Iz sela je izbivao valjda koliko i Odisej. Vjerna supruga i djeca pojurili su mu u zagrljaj. A što je on prvo rekao?

'Ah, evo mog magarca!'" Nasmiješio sam se. "Kako ćeš provesti vrijeme u Aleksandriji?" "Obojica je pamtimo kao raj. Htio bih zabilježiti određene stvari,

postaviti određena pitanja... Ovdje treba pisati knjige, zanimljivije od puke Bonaparteove biografije."

"Bi li se mogao malo raspitati o Ahmedu bin Sadru?"

223

"Siguran si da si u Parizu vidio baš njega?" "Nisam siguran. Bilo je mračno, no glas je isti. Moj je vodič imao

štap, ili dršku za svjetiljku, izrezbarenu u obliku zmije. A onda me Astiza u Aleksandriji spasila od zmije. I nekako se previše zanimao za mene."

"Čini mi se da se Napoleon podosta oslanja na njega." "A što ako taj bin Sadr zapravo ne radi za Bonapartea, nego za

Egipatski obred? Što ako radi za račun grofa Alessandra Silana, koji se toliko silno htio domoći medaljona? Što ako je povezan s ubojstvom sirote Minette? Kad god me pogledao, imao sam dojam da traži medaljon. Tko je zapravo taj čovjek?"

"Želiš da postanem istražiteljem?" "Volio bih da se diskretno raspitaš. Sit sam iznenađenja." "Slijedim trag istine. Od vrha do dna, od glave do..." - znakovito je

pogledao prema mojim nogama - "nogu." Odmah sam shvatio da je riječ o priznanju. "Ti si mi, dakle, uzeo čizme na L'Orientu!" "Nisam, Ethane, samo sam ih posudio, radi pregleda." "I pretvarao se da nisi..." "Pred tobom sam čuvao tajnu, kao što si ti preda mnom čuvao

medaljon. Brinuo sam se da si ga možda izgubio tijekom napada na kočiju, ali ti je neugodno takvo što priznati. Tvoje pridruživanje ekspediciji Bertholletu sam djelomično prodao upravo zahvaljujući medaljonu, no kad smo se ponovno vidjeli u Toulonu, nisi mi ga htio pokazati. Što sam trebao pomisliti? Prema učenjacima sam imao obvezu pokušati otkriti kakvu to igricu igraš."

"Nije bilo nikakve igrice. Kad god bih pokazao medaljon, ili ga spomenuo, jednostavno bih se našao u ovakvoj ili onakvoj nevolji."

"A ja sam te u Parizu izbavio iz nevolje. Mogao si mi se malčice povjeriti."

Izložio je vlastiti život opasnosti da me dovede ovamo, a ja se prema njemu nisam odnosio kao prema ravnopravnome partneru u potrazi za istinom. Nije ni čudo da je bio ljubomoran.

224

"Mogao si se kloniti mojih čizama", ipak sam prigovorio. "Ni to što su bile skrivene nije te zaštitilo od zmije ubačene u

postelju, nije li tako? Što uopće znače sve te zmije? Mrzim zmije." "Astiza kaže da postoji nekakav bog zmija", rekoh, pristajući na

promjenu teme. "Sljedbenici tog boga sad imaju svojevrsni kult, čini mi se, i moguće je da mu pripadaju i naši neprijatelji. Znaš, taj neobični bin Sadrov štap sa zmijskom glavom podsjeća me na jednu biblijsku priču. Mojsije je svoj štap bacio pred faraona i štap se pretvorio u zmiju."

"Sad smo došli i do Mojsija?" "Zbunjen sam koliko i ti, Antoine." "Još i mnogo više. Mojsije je barem imao toliko pameti da svoj narod

izvede iz ove lude zemlje." "Neobična priča, zar ne...?" "Što to?" "Tih deset pošasti koje Mojsije mora izazvati. Kad god dođe do neke

od katastrofa, faraon popušta i kaže da će pustiti Hebreje. A onda se predomišlja, sve dok Mojsije ne izazove novu pošast. Bit će da su mu ti robovi uistinu trebali."

"Sve do završne pošasti, kad su umrli najstariji sinovi. Faraon ih je nakon toga pustio."

"Ipak, čak se i nakon toga predomislio, te je s vojskom krenuo za Mojsijem. Da nije bilo toga, on i njegovi ljudi nikad se ne bi utopili u Crvenom moru koje je ponovno zatvorilo prolaz. Zašto nije odustao? Zašto jednostavno nije dopustio Mojsiju da ode?"

"Faraon je bio tvrdoglav, kao i naš mali general. Možda je to pouka iz Biblije... neki put nešto jednostavno moraš pustiti. Bilo kako bilo, raspitat ću se za tvog prijatelja sa zmijom, no čudi me što ne tražiš da se raspitam i za nekog drugog."

"Za koga?" "Astizu, dakako." "Čini mi se da je nekako oprezna. Kao džentlmeni, moramo

poštivati njezinu privatnost."

225

Talma prijezirno otpuhne. "A sad je kod nje i medaljon - isti onaj koji ja nisam smio vidjeti i

kojeg se nije uspio domoći ni strašni bin Sadr!" "I dalje joj ne vjeruješ?" "Trebam vjerovati robinji, vrsnom strijelcu, ljepotici i vještici? Ni

slučajno. A čak mi je i simpatična." "Nije vještica." "Nego svećenica koja baca čari, sam si mi rekao. Koja je očito

začarala i tebe i koja je uzurpirala ono s čime smo došli ovamo." "Na našoj je strani. Saveznica." "Volio bih da s njom spavaš, našto svaki gospodar ima pravo, pa da

ti se raščiste misli i da uvidiš njezinu stvarnu narav." "Ne vrijedi ako je prisilim da sa mnom spava." Sažalno je odmahnuo glavom. "E, pa ja ću se raspitati o Astizi čak i

ako ti to ne želiš, jer sam već doznao nešto što ti ne znaš." "Što?" "Da je ranije, živeći u Kairu, imala nekakav odnos s jednim

europskim učenjakom koji je proučavao drevne tajne." "Kojim učenjakom?" "Talijansko-francuskim plemićem po imenu Alessandro Silano."

*** U zaljevu Abukir jasno se vidjela silna francuska snaga. Admiral

Francois-Paul Bruevs d'Aigalliers, koji je sa svojih ratnih brodova promatrao iskrcavanje Napoleona i njegovih snaga, osjećajući olakšanje poput učitelja koji zaključuje školski sat u nemogućem razredu, stvorio je obrambeni zid od drva i željeza.

Ratni brodovi i dalje su bili usidreni u dugačkoj liniji, otvorenih prozorčića za topove, tako da je pet stotina cijevi bilo usmjereno prema moru. Sjeverozapadni vjetar nosio je valove prema brodovlju, ljuljajući ih kao da je riječ o veličanstvenim kolijevkama.

226

Tek kad smo doplovili do zavjetrinske strane, iza brodova, uvidio sam da su ta plovila tek napola u ratu. Francuzi su se usidrili dobra dva kilometra od obale, u plitkome zaljevu, a na strani trupova okrenutih prema kopnu provodili su se popravci i obnavljanje. Mornari su bili postavili skele, te su bojali drvo. Čamci su prevozili zalihe i mornare. Rublje i posteljina sušili su se na suncu. Topovi su bili pomaknuti radi tesarskih radova, dok su nad užarenim palubama bile razvučene platnene nadstrešnice. Stotine mornara bile su na obali. Ondje su kopali bunare i brinuli se za povorke deva i magaraca koji su iz Aleksandrije donosili zalihe. Utvrda je s jedne strane služila za obranu, a s druge za trgovanje.

L'Orient je bio jedan od najvećih ratnih brodova na svijetu. Iz mora se uzdizao poput zamka, a uspinjanje ljestvama bilo je poput uspinjanja na diva. Zazvao sam kako bih se najavio, a kad se filjuga otisnula kako bi Talmu prevezla u Aleksandriju, mene su pozvali na palubu. Bilo je podne, četrnaestog dana thermidora, VI. godine. Sunce je nesmiljeno pržilo, obala je bila zlaćana, more pusto i blistavo-plavo. Drugim riječima, bio je 1. kolovoza 1798. godine.

Uveli su me u veliku admiralovu kabinu u koju se on ponovno uselio nakon Napoleonova odlaska. Bruevs je bio u bijeloj pamučnoj košulji, otvorenoj oko vrata, a sjedio je za stolom punim dokumenata. I dalje se znojio, unatoč povjetarcu s mora, a doimao se i neuobičajeno blijedim. U tjelesnome je smislu bio sušta suprotnost generalu: sredovječni četrdesetpetogodišnjak, duge blijede kose, širokih, velikodušnih usta, srdačnih očiju i visoke grade. Ako je Bonaparteova pojava nazočnima davala novu energiju, Bruevs je ljude oko sebe smirivao. Bio je spokojan, pomiren sa sobom i položajem u kojem se našao. Poruke od našeg generala primio je uz blagu grimasu, uljudno je spomenuo nekadašnje prijateljstvo naših dviju zemalja, te me upitao s kojom sam svrhom došao na brod.

"Učenjaci su počeli istraživati drevne ruševine. Pretpostavljam da bi se pomagalo nalik kalendaru, a povezano s Cagliostrom, moglo

227

pokazati korisnim u shvaćanju načina razmišljanja Egipćana. Bonaparte mi je dao dopuštenje da ga proučim."

Uz te riječi uručio sam mu i pisani nalog. "Način razmišljanja Egipćana? Što bismo time dobili?" "Piramide su toliko fantastične da uopće ne shvaćamo kako su ih

gradili. Taj je instrument jedan od brojnih mogućih tragova." Sumnjičavo me pogledao. "Mogao bi nam pomoći poželimo li graditi piramide...?" "Admirale, na vašem ću brodu boraviti vrlo kratko. Imam pisano

dopuštenje da taj drevni predmet odnesem u Kairo." Umorno je kimnuo. "Ispričavam se na neljubaznosti, monsieur Gage. Nije lako raditi s

Bonaparteom, a mene još muči i dizenterija, sve otkako smo došli u ovu zemlju kojoj je i Bog okrenuo leđa. Boli me trbuh, brodovi su mi bez zaliha, a posade koje su ionako prorijeđene sastoje se uglavnom od nesposobnih za vojsku."

Blijed je, dakle, zbog bolesti. "U tom slučaju neću vas više opterećivati. Ako mi možda možete

dodijeliti nekoga tko će me odvesti u štivu..." "Apsolutno." Admiral uzdahne. "Pozvao bih vas na večeru kad bih

mogao jesti. Kako nam možete smetati dok smo ovdje usidreni i čekamo da nas Nelson pronađe? Čista je ludost držati flotu u Egiptu, no Napoleon se mojih brodova ipak drži kao što dijete ne ispušta dekicu."

"Vaše brodovlje ima ključnu ulogu u svim njegovim planovima." "Da, tako mi je laskao. Dobit ćete kapetanova sina. Mali je bistar i

perspektivan. Budete li mogli održati korak s njim, u boljoj ste formi od mene."

Kadet Giocante, desetogodišnjak, bio je sin kapetana Lucea Casabiance. Bio je to bistar tamnokos dječak koji je istražio doslovce svaki zakutak L'Orienta. Do riznice me doveo spretnošću i brzinom pravog majmunčića. U utrobu broda spuštao sam se u vedrijim okolnostima nego protekli put, s Mongeom, jer je sunčevo svjetlo

228

dopiralo kroz topovske otvore. Osjećao se snažan miris terpentina i piljevine. Često sam viđao kantice s bojom i hrastovu građu.

Mračnije je postalo tek kad smo se spustili na najnižu palubu, ispod razine vode. Ondje sam osjetio miris vode nakupljene u kantini, te užegli miris zaliha hrane koja se na afričkoj vrućini pokvarila. Dolje je bilo svježije, mračno i tajnovito.

Giocante se okrene i namigne. "Nećete napuniti džepove zlatom, zar ne?" našali se smjelošću

kapetanova sina. "Ne bih se izvukao pod tvojim budnim pogledom". Zavjerenički sam

stišao glas. "Osim ako mi želiš pomoći, pa da se obojica iskrademo na obalu, bogati kao kraljevi!"

"Nema potrebe. Moj otac kaže da ćemo jednog dana zarobiti velik engleski plijen."

"Ah. Znači da ti je budućnost osigurana." "Moja je budućnost ovaj brod. Veći smo od svih engleskih brodova, a

kad dode vrijeme, održat ćemo im lekciju." Oštrim tonom izdao je naloge mornarima koji su čuvali spremište i njih dvojica počeli su otključavati vrata.

"Zvučiš uvjereno poput Bonapartea." "Vjerujem u svog oca." "Ipak, dječaku na moru život nije lak, nije li tako?" upitah. "Ovdje je život najbolji, jer su dužnosti jasno raspoređene. Tako

kaže moj otac. A ništa nije teško ako točno znaš što ti je činiti." Prije nego što sam uspio razmisliti o toj filozofiji ili nešto reći,

vojnički me pozdravio i pojurio ljestvama prema gore. Budući admiral, nema sumnje, pomislio sam. Riznica je na ulazu imala i drvena vrata i željeznu rešetku. I jedno i

drugo zatvorili su i zaključali nakon što sam ušao. Tek nakon podosta kopanja pod slabašnim svjetlom, a među sanducima s novčićima i dragim kamenjem, uspio sam pronaći pomagalo koje su mi pokazali Monge i Jomard. Nalazilo se odbačeno u kutu, kao najmanje vrijedno od cjelokupnog blaga. Kao što sam već naveo, pomagalo je veličinom

229

odgovaralo tanjuru, ali je u sredini imalo rupu. Obruč se sastojao od triju plosnatih prstenova prekrivenih hijeroglifima, znakovima zodijaka, te apstraktnim simbolima. Prstenovi su se okretali jedan unutar drugog. Da, moguće je da je riječ o tragu. Ali što pokazuje? Sjedio sam i uživao u hladnoj vlazi, okretao prstene i lijevo i desno. Sa svakim okretom mijenjao se raspored simbola.

Prvo sam proučio unutarnji prsten, najjednostavniji, sa samo četiri simbola. Jedan se sastojao od urezanog kruga iznad linije, dok se na suprotnoj strani nalazio krug ispod linije. Na suprotnim stranama, ali devedeset stupnjeva u odnosu na prva dva simbola, nalazili su se polukrugovi, nalik na polumjesec, jedan okrenut prema gore, drugi prema dolje. Kalendar je tako bio podijeljen na četvrtine.

Raspored me podsjetio na četiri oznake glavnih strana svijeta na kompasu, ili na oznake na satu, no Egipćani, barem koliko sam znao, nisu poznavali ni jedno ni drugo pomagalo. Stao sam razmišljati o simbolima.

Prikaz na vrhu izgledao je poput sunca na izlasku. Tako sam nakon dosta vremena zaključio da unutarnji prsten vjerojatno prikazuje godinu. Ljetni i zimski solsticij označen je suncem iznad i ispod linije, odnosno obzorove crte. Polukrug simbolizira sunce u ekvinociju tijekom ožujka i rujna, kad dan i noć traju približno jednako. Jednostavno, ako se ne varam.

Sve to nije mi govorilo apsolutno ništa. Idući prsten, uočio sam, imao je znakove zodijaka. Pratio sam

dvanaest znakova koji u vrijeme kad je pomagalo izrađeno nisu bili bitno drukčiji nego danas. Treći, vanjski prsten na sebi je imao neobične simbole: životinje, oči, zvijezde, sunčeve zrake, piramidu, te Horusov znak. Na određenim mjestima, urezane su linije prstene dijelile na manje dijelove.

Pretpostavio sam da taj kalendar, ako je uopće riječ o kalendaru, služi za usklađivanje položaja konstelacija u odnosu na mjesto izlaska sunca tijekom solarne godine.

230

No kakve to veze ima s mojim medaljonom? Što je u njemu vidio

Cagliostro, ako je uopće bio njegov? Tako sam se u beskraj poigravao, iskušavao kombinacije nadajući se da će mi nešto sinuti. Nije se, dakako, dogodilo ništa - oduvijek sam mrzio zagonetke, iako sam uživao računajući izglede u kartama. Možda bi naš astronom, Nouet, mogao doći do nečega, ako pomagalo uspijem odnijeti u Kairo. Na koncu sam odlučio da će ljetni solsticij, ako je uistinu bila riječ o oznaci za to, biti na vrhu, a zatim sam petokraku zvijezdu na trećem prstenu - sličnu zvjezdicama na američkoj zastavi ili u masonskim simbolima - namjestio iznad tog znaka. Poput Sjevernjače!

Zašto se ne bih poigrao simbolima koji su mi poznati? Prsten sa znakovima zodijaka rotirao sam sve dok se Bik nije našao između tih dvaju znakova: Monge je rekao da je piramida navodno izgrađena u tom razdoblju. Postojalo je razdoblje Bika, razdoblje Ovna, razdoblje Ribe, u kojem smo živjeli, a pred nama je bilo i razdoblje Vodenjaka. Potom sam proučio raspored ostalih znakova. Činilo se da nema osobito jasnog uzorka.

Osim ako... Piljio sam u znakove, a srce mi je neobuzdano udaralo. Kad sam prstene posložio tako da su se na istome mjestu poklopili ljeto, Bik i zvijezda, završeci onih kosih urezanih linija također su se poklapali i činili dvije duže, dijagonalne linije. Širile su se od unutarnjeg kruga poput raširenih krakova na medaljonu - nalik na kosinu piramide. Sličnost je bila dovoljno velika da steknem dojam da gledam odraz predmeta koji sam ostavio kod Astize i Enoha.

Ali što to znači? Isprva nisam ništa shvaćao. Rakovi, lavovi i vage nizali su se u besmislenome poretku. Ali, samo malo! Na vanjskome je obruču piramida, a sad se nalazi točno ispod znaka za jesensku ravnodnevnicu, točno uz tu koso urezanu liniju. Na drugom obruču nalazi se simbol Vodenjaka, a i on se nalazi uz razdoblje koje se, ako ispravno iščitavam znakove, na krugu nalazi na mjestu brojke četiri na satu, točno ispod položaja brojke tri, na kojoj je jesenski ekvinocij, to

231

jest 21. rujna. Položaj brojke četiri morao bi označavati mjesec dana kasnije, 21. listopada.

Ako sam dobro pretpostavio, 21. listopada, Vodenjak i piramida na neki su način povezani. Vodenjak je, rekao je Nouet, znak koji su Egipćani stvorili kako bi obilježili podizanje razine Nila, koji bi najviši vodostaj dosegnuo negdje tijekom jeseni.

Je li 21. listopada možda nekakav sveti dan? Vrhunac podizanja razine Nila? Vrijeme za obilazak piramida? Na medaljonu se nalazi i valoviti simbol vode. Znači li to da su nekako povezani? Otkriva li nešto baš tog osobitog dana?

Zbunjeno sam se naslonio. Hvatao sam se za slamke... ipak, došao sam do nečega, iz besmislica sam izvukao točno određeni datum. Bila je to pretpostavka bez pravih temelja, no možda će se Enoh i Astiza dosjetiti još nečemu. Već umoran od zagonetke, zatekao sam samog sebe kako razmišljam o toj neobičnoj ženi koja, kako se čini, čuva tajne u višeslojnim dubinama koje nisam ni naslutio.

Svećenica? Kakva je njezina misija u čitavoj zadaći? Jesu li Talmine sumnje opravdane? Je li doista poznavala Silana? To mi se činilo nemogućim, no ljudi na koje sam nailazio nekako su

uvijek bili neobično povezani. No nisam je se bojao - nedostajala mi je. Prisjetio sam se jednog trenutka u Enohovu dvorištu, u svježini

rane večeri, među plavičastim sjenama, pod visokim nebom, uz miris mirođija i dima iz kuhinje koji se miješao s mirisom prašine i vode u fontani. Bez riječi je sjedila na klupi, meditirala, a ja sam bez riječi stajao kod jednog stupa. Samo sam tako stajao zagledan u njezinu kosu i obraze, a ona mi je dala mogućnost i vremena da je promatram. Tada nismo bili gospodar i robinja, ni zapadnjak i Egipćanka, nego muškarac i žena. Da sam je dodirnuo, raspršio bih čaroliju.

232

I tako sam je samo gledao, znajući da ću taj trenutak u sebi nositi

do konca života. Iz snatrenja su me trgnuli zvukovi na brodu. Čuo sam povike,

ubrzane korake, te grmljavinu bubnjeva. Pogledao sam prema drvenim gredama iznad glave.

Što je to sad? Neka mornarička vježba? Pokušao sam se koncentrirati, no užurbanost se samo pojačavala.

Stao sam udarati po vratima, da me puste van. Kad su se otvorila, obratio sam se stražaru:

"Što se događa?" I on je gledao prema gore, pomno osluškivao. "Englezi!" "Ovdje? Sada?" Pogledao me smrtno ozbiljna lica pod slabašnim svjetlom. "Nelson."

233

Ostavio sam kalendar i pridružio se rijeci ljudi koji su se uspinjali na topovske palube, mornara koji su proklinjali nespremnost broda. Naš je zapovjedni brod napola bio skladište, a sad nije bilo vremena za pomno raspoređivanje tereta i zaliha. Svi su užurbano nastojali postaviti topove na odgovarajuća mjesta, podignuti križeve i ukloniti skele.

Izišao sam na blistavi zrak glavne palube. "Skidaj nadstrešnice!" grmio je kapetan Casabianca. "Dojavi

ljudima na obali da se vrate!" Potom se obratio sinu, Giocanteu. "Organiziraj dostavu streljiva baruta." Dječak, na čijem se licu više odražavalo iščekivanje nego strah,

odmah je nestao u potpalublju, gdje će nadgledati prebacivanje streljiva i svih potrepština do gladnih topova.

Prišao sam admiralu Bruevsu, koji je na krmenoj palubi durbinom proučavao more. Obzor se bijelio od jedara, a vjetar nam je ubrzano dovodio neprijatelja. Nelsonova eskadra podigla je sva raspoloživa jedra. Ubrzo sam uspio izbrojati četrnaest linijskih brodova. Francuzi su ih imali trinaest, uz četiri fregate - pa su snage tako bile razmjerno izjednačene - osim što smo mi bili usidreni i manje-više nespremni. Šest brodova stajalo je u liniji ispred L'Orienta, šest iza. Poslijepodne je odmicalo, svakako je bilo prekasno za bitku, pa se Bruevsu možda pružala prilika da noću iziđe na otvoreno more. Osim što Britanci uopće nisu pokazivali namjeru da se zaustave. Jurili su na nas poput čopora pobješnjelih pasa, pramcima podižući bijele oblake vodenih kapljica. Očito su naumili napasti. Bruevs pogleda uvis.

"Admirale?" rekoh bojažljivo.

234

"Stotine ljudi još su na obali, zalihe nisu osigurane, križevi i jedra još su spušteni, pola posade bolesno..." mumljao je sebi u bradu. "Upozoravao sam na ovo. A sad se moramo boriti tu gdje jesmo."

"Admirale?" pokušah još jednom, "Čini mi se da sam završio s istraživanjem. Da pođem na obalu?"

Na trenutak me pogledao kao da me uopće ne prepoznaje, a zatim se sjetio moje zadaće.

"Ah, da, Gage. Prekasno je, Amerikanče. Svi naši čamci sad prevoze mornare."

Prišao sam ogradi na zavjetrinskoj strani i pogledao prema obali. Čitava flota čamaca uputila se prema obali, da odande doveze ljudstvo. Koliko mi se činilo, nikome se baš nije žurilo da se vrati na brodove.

"Kad se čamci vrate, Englezi će već biti ovdje", reče Bruevs. "Nažalost, bit ćete naš gost tijekom bitke."

S nelagodom sam progutao slinu i ponovno pogledao engleske brodove, velike nagnute bijele utvrde od zategnutog platna, ljude koji su stajali na produžecima križeva, načičkani poput mrava, izvučenih topova, crvenih borbenih zastava koje vijore na vjetru. Doista su izgledali kao da su željni bitke.

"Sunce se spušta", rekoh s nelagodom. "Britanci valjda ipak neće napasti po mraku." Admiral je rezignirano promatrao eskadru koja se primicala. Zaključio sam da zbog dizenterije sad izgleda istinski ispijeno, te da je za tešku borbu spreman koliko i čovjek koji je upravo pretrčao tridesetak kilometara.

"Nitko pri zdravoj pameti sad ne bi napao", odgovori. "Ali radi se o Nelsonu." Zatvorio je durbin. "Predlažem da se vratite u riznicu. Nalazi se ispod mora i ondje je najsigurnije."

Nisam se želio boriti protiv Engleza, no činilo mi se da bih u tom slučaju ostavio dojam da sam kukavica.

"Ako biste mi mogli posuditi pušku..." "Ne, bolje je da ne smetate. Bit će to mornarička bitka. A vi ste

učenjak i vaša je misija vratiti se Bonaparteu s informacijama do kojih ste došli."

235

Pljesnuo me po ramenu, okrenuo se od mene i stao oštrim tonom izdavati daljnje zapovijedi.

Bio sam odviše znatiželjan da se već tada povučem u potpalublje, pa sam prišao ogradi, osjećajući se krajnje beskorisnim, te u sebi proklinjući nestrpljivog Nelsona. Svaki normalan admiral skratio bi jedra pod narančastim nebom, formirao skladnu borbenu liniju, te posadama priuštio toplu večeru i cjelonoćni san, pa tek zatim zapodjenuo borbu.

No ovdje je bila riječ o Nelsonu, koji se proslavio i time što se nije iskrcao tek na jedan francuski brod, nego i na susjedni, preskočio s jednog na drugi i zauzeo oba. I dalje nije bilo znakova da bi Englezi mogli usporiti. Što su se više približavali, to se među francuskim vojnicima čulo više izraza užasnutosti. Ovo je suludo! Ipak, postajalo je sve očitijim da će bitka početi u smiraj dana. Mornari na obali i dalje su se ukrcavali u čamce i tako se pokušavali vratiti do brodova. Oglasilo se nekoliko topova, no bez pravog učinka. Vidio sam kako prvi engleski brodovi kreću prema zapadnome kraju francuske linije u blizini otoka Abukir, gdje su Francuzi bili postavili i kopnenu bateriju. Taj dio zaljeva bio je pun pličina, a Brueys je bio uvjeren da ih engleska flota ne može prijeći. Ipak, Nelsonu to nitko nije rekao, pa su dva engleska ratna broda, Zealous i Goliath, jurila prema ostvarenju povlastice da budu prvi koji će se nasukati. Kakva ludost! Veliko, krvavocrveno Sunce već se spustilo do obzora, a francuske obalne haubice otvorile su paljbu, samo što nisu mogle doseći engleske brodove. Goliath je u utrci bio malko brži, skladnih obrisa na pozadini zalazećeg sunca, a umjesto da udari u neku stijenu, lijepo se provukao između Le Guerriera i obale. Potom je lijepo skrenuo i pojurio uz francusku liniju, na zavjetrinskoj strani, između Brueysa i obale! Okrenuo je u vjetar u trenutku kad se našao u ravnini s drugim brodom u formaciji, Le Conquerantom, lijepo spustio sidro kao da je upravo ušao u luku, te istog trenutka ispalio salvu na nespremnu stranu francuskog broda. Začula se grmljavina, a divovski oblak dima obavio je oba broda. Le Conquérant se nagnuo kao da ga je šakom raspalio kakav div. Vidio

236

sam kišu krhotina i iverja koja je u visokome luku padala u more dok je francuski brod trpio žestoku vatru. Potom su se niz liniju počeli prolamati povici. Usidreni i smješteni tako da je vjetar bio protiv nas, mogli smo samo čekati da dođemo na red.

Zealous se usidrio nasuprot Le Guerrieru, a britanski brodovi Orion, Audacious i Theseus također su ušli u zaljev Abukir i Francuze napali s nezaštićene strane. Brueysov neprobojni zid odjednom se doimao bijednim. Dim se dizao i formirao prave oblake, dok se ono što je u početku izgledalo kao daleka grmljavina topova primicalo i jačalo. Sunce je u međuvremenu zašlo, vjetar se stišao, a nebo počela prekrivati tama. I ostali brodovi engleske flote sad su usporili, te prijeteći krenuli prema onoj strani linije okrenutoj prema moru, što je značilo da svi francuski brodovi na čelu Brueysove usidrene linije trpe paljbu s obiju strana i da je neprijatelj u tim izdvojenim sukobima na taj način dvostruko nadmoćniji. I dok se prvih šest francuskih brodova nalazilo pod žestokom vatrom, brodovi u stražnjem dijelu linije nisu se imali kako uključiti u bitku. Stajali su usidreni, a posade su samo bespomoćno promatrale razvoj događaja. Pravi masakr. Čuo sam kako Englezi zlurado kliču u polutami, dok su Francuzi vikali i užasnuto vrištali, sa sve većom mržnjom promatrajući krvoproliće. Napoleon bi sad psovao, samo da je mogao vidjeti što se događa.

Pomorske bitke odlikuju se nekakvim užasnim dostojanstvom, nalik su usporenome baletu koji pojačava napetost uoči svake salve. Plovila se iz dima iznenada pojavljuju poput divova. Topovi grme, potom protječu beskonačne sekunde dok se ponovno pune baterije, odvlače ranjenici, a požari gase vodom iz kanta. Ovdje kod Nila, neki su brodovi i usidreni otvarali žestoku vatru na protivnika. Dim je stvorio gustu maglu kroz koju je jedva prodirala svjetlost punog mjeseca u usponu. Brodovi koji su ostali pokretljivi manevrirali su gotovo naslijepo. Uočio sam jedan engleski brod koji se pojavio u blizini našeg broda - bio je to, pročitao sam, Bellerophon - i začuo kako se Englezi dovikuju dok ciljaju. Klizio je površinom poput velike ledene sante.

"Dolje!" poviče Bruevs.

237

Čuo sam kako negdje na palubi kapetan Casabianca viče: "Požar! Požar! Bacio sam se na krmenu palubu, a posvuda oko mene prolomila se

zaglušujuća grmljavina. L'Orient se nagnuo, i od trzaja vlastitih topova i od težine engleskih projektila koji su nas pogodili u znak odgovora. Brod se poda mnom zatresao i začuo sam lom drvene oplate. Ipak, francuska taktika gađanja opute izazvala je veliku štetu i na neprijateljskoj strani. Kao da su se na brodu pojavili drvosječe, jarboli na Bellerophonu srušili su se uz škripu, zapetljani u užad, te se uz užasan tresak našli na palubi. Britanski brod počeo se udaljavati. Došlo je vrijeme da i francuski mornari oduševljeno kliču. Uspravio sam se na drhtave noge, osjećajući nelagodu zbog činjenice da nitko drugi nije legao. S druge strane, na brodu je bilo barem dvadesetak poginulih i ranjenih, a Bruevs je krvario iz glave i ruke. Odbio je povijanje, pa je krv i dalje kapala po palubi.

"Mislio sam da se spustite u štivu, monsieur Gage", dodao je sad. "Možda donosim sreću", rekoh i dalje potreseno, dok smo gledali

kako se Bellerophon gubi u gustome oblaku dima. Ipak, trenutak nakon što sam to izgovorio, jedan britanski top

bljesnuo je narančastim sjajem usred tame, a topovska je kugla zazviždala i prešla ogradu, te admirala lijepo pogodila u bedro. Donji dio noge samo je otpao, poput klimavog zuba izvučenog koncem, odletio u noć uz sitne kapljice krvi, prevrćući se i blistajući bijelim sjajem. Bruevs je još nekoliko trenutaka stajao na jednoj nozi, s nevjericom zagledan u otpalu nogu, a onda se polagano srušio poput slomljene stolice, te se uz tup udarac stropoštao na palubu. Časnici su stali vikati, te su se okupili oko njega. Krv je tekla poput vina.

"U ambulantu s njim!" zagrmi kapetan Casablanca. "Ne", reče Bruevs, jedva dolazeći do daha. "Želim umrijeti na mjestu

s kojeg ću vidjeti." Posvuda je vladao kaos. Neki je mornar bez pola tjemena posrćući

prošao pokraj nas. Jedan je kadet ležao odbačen na top poput smeća, prsnog koša probijenog otrgnutim komadom drva od tridesetak

238

centimetara. Glavna se paluba pretvorila u pravi pakao letećih krhotina i komada drva, opute koja pada, strave i sablasnih prizora. Ljudi su hodali po organima svojih drugova. Dječaci koji su opskrbljivali topove klizali su se po lokvama ljepljive krvi, koja je dotjecala brže nego što ju je pijesak uspijevao upiti. Topovi su grmjeli, muškete praskale, kugle fijukale, a silna koncentriranost kaosa izgledala mi je daleko težom i nepodnošljivijom nego u slučaju bitke na kopnu. Noć je pulsirala od grmljavine i plamsaja svjetlosti, tako da se bitka vidjela u kratkotrajnim bljeskovima. Više nisam čuo gotovo ništa, a osjećao sam jedino okus i miris dima. Još dva britanska broda u međuvremenu su se usidrila kraj nas, uvidio sam, te su nas počela gađati. L'Orient je podrhtavao od udaraca, poput ukorenog psa, a grmljavina s naše strane postajala je sve usporenijom i slabijom jer su mnogi francuski topovi bili onesposobljeni.

"Mrtav je", reče Casablanca i ustane. Spustio sam pogled prema admiralovu tijelu. Izgledalo je bijelo i prazno, kao da se nekako ispuhao, ostao prazan nakon što je iz njega isteklo toliko krvi, ali i nekako spokojan. Barem neće morati odgovarati Napoleonu.

Uslijedila je nova britanska salva i još jedna eksplozija krhotina. Ovaj put zastenjao je Casablanca, te odmah zatim pao. Glava jednog drugog časnika jednostavno je nestala, na ramenima se raspršivši u crvenu kišu, a jednog poručnika kugla je pogodila posred torza, te je preko oglade poletio u more kao iz katapulta. Obuzeo me toliko užasan strah da se nisam usudio ni pomaknuti.

"Oče!" Kadet koji me ranije vodio u dubinu broda odjednom je dojurio do Casabiance, očiju razrogačenih od straha. Kapetan umjesto odgovora opsuje i podigne se. Bio je prepun sitnih rana od krhotina i iverja, više bijesan nego ozbiljno ozlijeđen.

"Idi dolje, kao što sam i rekao", zareži. "Neću te napustiti!" "Nećeš napustiti dužnost." Ščepao je sina za ramena. "Moramo

služiti kao primjer posadi i Francuskoj!"

239

"Ja ću ga odvesti", rekoh, hvatajući dječaka za ruku i već ga odvlačeći. Sad sam se i ja htio što prije skloniti iz tog pokolja.

"Dođi, Giocante, bit ćeš korisniji dolje brinući se za barut, nego ako ostaneš ovdje i pogineš."

"Pusti me!" "Poslušaj zapovijed!" poviče njegov otac. Dječak je bio razapet između dvaju poriva. "Bojim se da ćeš poginuti." "Ako poginem, dužnost ti je pomoći okupiti ljudstvo i nastaviti

borbu." Potom je smekšao glas. "Sve će biti u redu." Dječak i ja spustili smo se u hadovsku polutamu. Sve tri topovske

palube prekrivao je gust dim u kojem se teško disalo, a sa svih strana odzvanjala je prava kakofonija zvukova: grmljavina topova, tresak neprijateljskih projektila, krikovi ranjenika. Od silnih eksplozija mnogim topnicima krvarile su uši. Kadet je odmah uočio gdje bi mogao biti koristan, te je odjurio onamo, dok sam se ja, budući da nisam imao što ponuditi, spustio još niže, te se ponovno našao ispod vodene linije.

Počne li L'Orient tonuti, barem ću moći ponijeti onaj kalendar. Ondje, u dubini broda, liječnici su šivali udove uz krikove koji su bili podnošljivi isključivo zahvaljujući tome što sam bio razmjerno oglušio, dok su se svjetiljke ljuljale na svaki topovski prasak. Mornari su prenosili kante s vodom kojom su ispirali krv.

Lanac dječaka iz magazina je prenosio nabojnjače, nalik na kobasice u vreći. Kraj njih sam se progurao do riznice, gdje više nije bilo svjetla.

"Treba mi svjetiljka!" povikah stražaru. "Ni slučajno blizu baruta, glupane!" Psujući sam pipao u tami, tražeći ono pomagalo. Tako sam

premetao kraljev ratni plijen, iako sam znao da ga mogu izvući jedino kroz pravi vatreni uragan. Što ako potonemo? Blago vrijedno milijune franaka završit će na dnu mora. Bih li dio mogao spremiti u čizme? Osjećao sam kako se L 'Orient naginje i ljulja pod udarcima britanskih salva. Grede u unutrašnjosti neprestano su podrhtavale. Šćućurio sam

240

se poput djeteta, stenjao od užasa i tražio. Kanonada me podsjetila na napadače koji drvenim ovnom udaraju vrata, a mi znamo da će na koncu svakako ući.

A onda sam začuo riječ koje se najviše užasava svaki mornar: "Požar!" Pogledao sam prema izlazu. Vrata magazina bila su zatvorena, a

dječaci zaduženi za barut jurili su prema gore. To je značilo da će naši topovi ubrzo utihnuti. Sve iznad nas bilo je narančasto.

"Izvadite čepove i poplavite magazin!" povikao je netko, a koji trenutak zatim začuo sam kako u brod počinje prodirati more. Rukom sam dodirnuo palubu iznad i lecnuo se. Drvo je već bilo neugodno vruće. Ranjenici su ispuštali užasnute krikove.

U otvoru iznad mene pojavila se nečija glava. "Bježi odavde, ludi Amerikanče! Ne znaš da brod gori?" Evo ga! Kalendar! Napipao sam već dobro poznat oblik, čvrsto ga

zgrabio, u strahu se uspeo na ljestve, za sobom ostavljajući veliko blago. Posvuda se vidio plamen. Širio se brže no što sam mislio da je to uopće moguće. Smola, užad, boja, suho drvo i platno: borimo se na hrpi materijala pripremljenog za potpalu.

Preda mnom se pojavio francuski marinac, s bajunetom na pušci, izbezumljena pogleda.

"Što je to?" Gledao je neobičan predmet koji sam držao u ruci. "Kalendar za Bonapartea." "Ukrao si ga iz riznice!" "Dobio sam nalog da ga spasim." "Pokaži zapovijed." "Kod Bruevsa je." Ili, pomislio sam, gori. "Kradljivac! Ideš u zatvor!" Bio je očito poludio. Očajnički sam pogledavao uokolo. Ljudi su

iskakali kroz topovske otvore poput štakora u bijegu. Za odluku sam imao tek koju sekundu. Mogu se s ovim luđakom

boriti za komad metala ili ga mogu zamijeniti za život.

241

"Izvoli!" Dobacio sam mu kalendar. Načas je spustio cijev da ga uhvati, a ja sam to iskoristio i progurao se kraj njega, te se brzo uspeo na sljedeću palubu.

"Vrati se, lopove!" Situacija s požarom i dimom ovdje je bila još gora. Bila je to prava

kuća užasa, spalionica mrtvih tijela, krvnički pir unakaženih tijela koja se sve brže peku na otvorenome plamenu. U mene su piljile oči koje ne vide, prsti koji očajnički traže pomoć. Mnoga tijela već su bila posve u plamenu, a njihovo je meso cvrčalo.

I dalje sam se uspinjao i na koncu tako došao do krmene palube, kašljući i hvatajući zrak. Gorjeli su i oputa i jedrilje. Bila je to jedna velika plamena piramida: dok se dim dizao uvis i zastirao mjesec, užareni komadi drva padali su s neba, nalik na užarenu smolu koja se slijeva iz pakla. Pod nogama mi je škripao i pucketao gust pepeo. Topovska su postolja bila razbijena, mornari i marinci ležali su razbacani poput čunjeva, dok su ograde i rešetke bile zgnječene. Posrćući sam krenuo prema krmi. S obiju strana tamni su se likovi bacali u more.

Doslovce sam se spotaknuo o kapetana Casabiancu. Sad je ležao, s velikom novom ranom na prsima. Sin je ponovno bio uz njega, a noga mu je bila iskrivljena na mjestima na kojima je bila slomljena. Znao sam da sam se spotaknuo praktički o mrtva oca, no još je bilo izgleda za njegova sina. Čučnuo sam uz njega.

"Moramo se skloniti, Giocante, brod bi svakog trenutka mogao eksplodirati." Zakašljao sam. "Pomoći ću ti plivati."

Odlučno je odmahnuo glavom. "Ne ostavljam oca." "Ne možeš mu pomoći." "Ne napuštam svoj brod." U tom trenutku prolomio se prasak: produžetak križa, sav u

plamenu, tresnuo je o palubu. Britanci su ispalili još jednu salvu i francuski se zapovjedni brod zatresao uz potmulu grmljavinu i škripu.

"Više nemaš brod!"

242

"Ostavi nas, Amerikanče", jedva izusti kapetan. "Ali vaš sin..." "Gotovo je." Dječak mi u znak pozdrava tužno dodirne lice. "Dužnost", reče. "Ispunio si svoju dužnost! Pred tobom je čitav život!" "Ovo je moj život." Glas mu je blago zadrhtao, no lice mu je i dalje bilo posve spokojno.

Izgledao je poput anđela u paklenoj jami. Tako je to, znači, pomislio sam, kad odlučiš u što ćeš vjerovati. To je, znači, dužnost. Osjetio sam užasnutost, divljenje, stekao dojam da sam manje vrijedan, osjetio bijes. Uzalud upropašten mladi život! Ili možda nije uzalud? Slijepa vjera prouzročila je barem svaku drugu tragičnu katastrofu u povijesti. No, s druge strane, nije li upravo to ključna odlika svetaca i junaka? Oči su mu bile duboke i tamne poput škriljevca i da sam imao vremena zagledati se u njih, moguće je da bih upoznao sve tajne ovoga svijeta.

"Napuštaj brod! Napuštaj brod!" u beskraj su vikali rijetki preživjeli časnici.

"Dovraga, neću ti dopustiti da pogineš." Tada sam ga ščepao. Dječak me odgurnuo toliko snažno da sam ničice pao na palubu.

"Ti nisi Francuska! Odlazi!" A zatim sam začuo jedan drugi glas. "Ti!" Bio je to onaj ludi marinac. Posrćući je došao do najviše palube. Lice

mu je bilo opaljeno, iz odjeće se dizao dim. Pola kaputa bilo je natopljeno krvlju. Nišanio je u mene!

Potrčao sam do ograde na dimom obavijenoj krmi i osvrnuo se. Jedva sam nazirao oca i sina, tek dva obrisa koji lelujaju u užarenome zraku. Prava je ludost koliko su vezani za taj brod, dužnost, sudbinu. Takav je odnos uzvišen, čudovišan, dostojan zavisti. Je li meni i upola manje stalo do ičega? Molio sam se za njihovu brzu smrt. Marinca koji se nalazio iza njih zaslijepili su dim i krv, ljuljao se toliko da nije mogao ciljati, a plamen mu se sve više primicao.

Stoga sam, ne uspijevajući promijeniti vlastitu prirodu, skočio.

243

Skočio sam na slijepo, u potpunu tamu. Nisam vidio baš ništa, no znao sam da je površina mora ispod mene prepuna komada drva i ljudi koji se izbezumljeno bore za život. Nekako sam uspio sve promašiti, te sam se našao u Sredozemnome moru, a sol mi je navalila u nosnice. Svježina i olakšanje koje sam osjetio gotovo su me šokirali, djelujući poput melema na moje žuljeve. Utonuo sam u mračnu maternicu i stao se opirati snažnim pokretima nogu. Isplivavši na površinu, zaplivao sam koliko sam brže mogao, što dalje od broda u plamenu, znajući da se radi o smrtonosnoj divovskoj bačvi baruta, u slučaju da more na vrijeme ne poplavi magazin. Dok sam plivao, na tjemenu sam osjećao vrućinu plamena. Kad bih samo mogao na nekom komadu drva otplutati do obale...

I u tom je trenutku L 'Orient eksplodirao. Nitko nikad nije čuo takav zvuk. U Aleksandriji, udaljenoj oko

trideset pet kilometara, prolomila se snažna grmljavina, a grad je bio obasjan kao u podne. Zračni udar došao je i do beduina koji su s obale promatrali bitku, te ih odbacio s usplahirenih konja. Udar me ošinuo i od njega sam oglušio. Jarboli su poput raketa poletjeli uvis. Topovi su se razletjeli na sve strane kao da je riječ o kamenčićima. Uvis i prema van poletjela je prava eksplozivna kiša krhotina i sitnih morskih kapljica, oblak razmrskanog drva i komada željeza, a nakon toga komadi nekadašnjeg broda počeli su padati u krugu od nekoliko stotina metara, i dalje pogađajući i usmrćujući ljude u moru. Izobličene vilice padale su s neba i zabijale se u ograde. S neba su svom težinom padale cipele u kojima su se nalazila samo spaljena stopala. I samo se more uzbibalo, odnoseći me sve dalje od broda, a nakon toga raspuknuo se i trup broda ispod površine mora, te potonuo, povlačeći nas natrag prema vrtlogu. Očajnički sam plivao i uhvatio se za komad drva prije nego što me vrtlog povukao dolje, u tamu. Svom snagom držao sam se za drvo, kao da u naručju držim ljubavnicu, no samo sam nastavio spiralno tonuti, u ušima osjećajući sve jaču bol. Bože presveti, kao da me šapom ščepalo neko divovsko čudovište! Tako sam se barem spasio od ubojite kiše koja je pljuštala po površini. Podigavši pogled prema narančastoj

244

vodi iznad sebe, vidio sam kako se površina razbija poput mutnog prozorskog stakla. Prizor koji će mi, činilo mi se, biti posljednji, odlikovao se sablasnom ljepotom.

Ne znam koliko me duboko vrtlog povukao. U glavi sam osjećao bolno pulsiranje, u plućima nesnosno žarenje. A onda, kad mi se već učinilo da više ne mogu držati dah, brod koji tone kao da me prestao povlačiti, a drvo za koje sam se držao napokon me počelo podizati. Izronio sam već izbezumljen od nedostatka zraka, vrišteći od boli i straha, ljuljajući se na onom komadu brodskog križa koji mi je spasio život. Bol me podsjećala na to da sam još jednom preživio, kako god se stvari dalje razvijale. Ispružio sam se na leđima, trepćući prema zvijezdama. Dim se polagano razilazio. Malo-pomalo i nejasno postajao sam svjestan stvari oko sebe. Površinu mora prekrivali su drvo i unakažena tijela. Posvuda je vladala mukla tišina, a samo povremeno čuli su se slabašni pozivi u pomoć. Eksplozija L'Orienta bila je toliko nevjerojatna da su svi prekinuli paljbu.

Posada jednog britanskog broda pokušala je pobjedu proslaviti klicanjem, no glas im je zapeo u grlu.

I dalje sam samo plutao. Izgubio sam kalendar. Nestalo je i svo blago iz štive L'Orienta. Mjesec je obasjavao prizor koji se sastojao od razmrskanih i zapaljenih brodova. Većina ih je bila posve nepokretna zbog uništenih jarbola. Sad je sve gotovo, u to više nema sumnje. Ali, ipak nije... Posade su se malo-pomalo budile iz stanja omamljene užasnutosti, kao da se oslobađaju teškog sna, te su se nakon četvrt sata ponovno začuli topovi, a mukle eksplozije počele su odzvanjati nad površinom mora.

Bitka se tako nastavila. Kako objasniti takvu sumanutost? Divljačke salve odjekivale su kroz noć poput udaraca u vražjoj kovačnici. Još sam satima tako omamljeno plutao, osjećajući sve veću hladnoću, sve dok topovi na koncu nisu utihnuli, iscrpljeni na objema stranama, a more se kakvih tisuću godina kasnije umirilo. Posade su u svitanje spavale, ispružene na vrućim topovskim cijevima.

245

Tek kad je izišlo sunce postali su vidljivi pravi razmjeri francuske katastrofe. Fregata La Sérieuse potonula je prva, zaglavivši u plićaku, ali se predala tek u pet ujutro. Le Spartiate je prestao pucati u jedanaest navečer. Franklin, nazvan po mojem mentoru, Britancima se predao u 23:30. Smrtno ranjeni kapetan Le Tonnanta raznio si je glavu prije predaje broda. L'Heureux i Le Mercure posade su namjerno nasukale kako ne bi potonuli. Fregata L'Artemise eksplodirala je nakon što ju je zapalio vlastiti kapetan, dok je Le Timoleon nasukan kako bi ga posada sutradan također zapalila. Aquilon, Le Guerrier, Le Conquérant i Peuple Souverain jednostavno su se predali.

Francuzi u Bitki na Nilu nisu tek doživjeli poraz, nego su potučeni do nogu. Izvukla su se samo dva ratna broda i dvije fregate. U samo jednoj bitki Nelson je uništio francusku pomorsku silu na Sredozemlju. Samo mjesec dana nakon iskrcavanja u Egiptu, Napoléon je ostao odsječen od vanjskoga svijeta.

Stotine preživjelih, neke od njih opečene i krvave, iz mora su počeli izvlačiti britanski čamci. Otupjelo i opčinjeno gledao sam što se događa, a tek sam zatim nekako nejasno uvidio da bi i mene mogli spasiti.

"Ovdje sam!" povikao sam na koncu, na engleskom, i mahnuo. Izvukli su me u čamac kao da sam riba na izmaku snage. "S kojeg si broda, stari?" upitali su. "Kako si se, dovraga, našao u

moru?" "S L'Orienta", odgovorio sam. Pogledali su me kao da se pred njima stvorio duh. "Žabar si? Ili prokleti izdajica?" "Amerikanac." Dok sam ubrzanim treptanjem pokušavao izbaciti

sol iz očiju, pridignuo sam prst na kojem sam nosio prsten s jednorogom. "I radim za sira Sidneyja Smitha."

Zamislite boksača nakon teško osvojenog meča, pa ćete lakše shvatiti prvi dojam koji sam stekao pri susretu s Horatiom Nelsonom. Engleski lav bio je u zavojima i omamljen od gadne rane iznad poveza za oko. Da je zadobio udarac samo koji centimetar dalje, zasigurno bi poginuo. Teško je govorio zbog bolnog zuba, a u dobi od četrdeset godina

246

imao je sijedu kosu i lice naborano od napetosti. Eto kako na čovjeka djeluje kad u bitkama ostane bez ruke i oka i kad juri za Bonaparteom, u pokušaju da ga ulovi. Bio je tek neznatno viši od Napoleona, čak i krhkije grade, upalih obraza i nazalnoga glasa. Ipak, uživao je u vikanju i kritiziranju koliko i francuski general, a tog je dana zabilježio dotad neviđenu pobjedu. Nije samo porazio neprijatelja, nego ga je i posve pregazio i uništio.

Ono jedno oko blistalo je kao da ga obasjava božansko svjetlo. I doista, Nelson je smatrao da je u Božjoj misiji: u potrazi za čašću i slavom, smrću i besmrtnošću. Kad bi se njegova i Bonaparteova ambicioznost našle u istoj prostoriji, jednostavno bi došlo do spontane eksplozije. Da ih okrenete ručicom za pokretanje, sve bi zaiskrilo. Bili su nalik na lajdenske boce s električnim nabojem postavljene među nas, smrtne bačve s barutom. Poput Napoleona, britanski je admiral bio u stanju punu prostoriju potčinjenih opčiniti već i samom pojavom. No Nelsona su krasili ne samo energija i žar, nego i šarm, čak i srdačna naklonost. Bio je karizmatičniji od kraljevske kurtizane, a neki od njegovih kapetana izgledali su poput sretne štenadi. Sad su se okupili oko njega u njegovoj prostranoj kabini, promatrali admirala s neskrivenim divljenjem, a mene s najdubljom sumnjičavošću.

"Odakle, pobogu, poznajete Smitha?" upitao me Nelson kad sam onako mokar i iscrpljen stao pred njega, dok mi je u ušima i dalje zaglušujuće odzvanjalo.

Rumom i vodom uspio sam isprati dio soli iz grla. "Nakon bijega iz zatvora Temple, sir Sidney me slijedio jer se

govorkalo da sam se s Bonaparteom uputio u Egipat", odgovorih jedva, kriještavim, oporim glasom. "Spasio mi je život u okršaju na putu za Toulon. Zamolio me da malo pripazim na Napoleona. I tako sam se pridružio francuskoj floti, računajući da ćete prije ili kasnije otkriti... Nisam znao kako će se stvari na koncu razvijati, no u slučaju vaše pobjede..."

"Laže", reče jedan od kapetana. Čini mi se da se zvao Hardy. Nelson se slabašno nasmiješi.

247

"Smith nam ovdje nije od osobite koristi, znate." Pogledao sam skupinu neprijateljski raspoloženih kapetana.

"Nisam znao." "Tašt je koliko i ja." Nastupila je potpuna tišina. Admiral se potom iznenada nasmije, a

ostali se nasmiju šali. "Tašt je poput mene! Obojica živimo za slavu!" Kabinom je odjeknuo grleni smijeh. Svi su bili iscrpljeni, ali su

blistali onim zadovoljnim izrazom lica muškaraca koji su preživjeli žestoku tučnjavu. Brodovi su im se pretvorili u plutajuće olupine, more su prekrivali ostaci pokolja, a oni su upravo otrpjeli užase dovoljne da im čitav život izazivaju noćne more. No zračili su i ponosom. Davao sam sve od sebe da se nasmiješim.

"Ali dobar je borac", pridoda Nelson, "ako s njim ne moraš biti u istoj prostoriji. Zahvaljujući bijegu, postao je temom svih razgovora u Engleskoj."

"Znači, vratio se." "Da. A, koliko se sjećam, vas nije spomenuo." "Naš sastanak nije doveo do nedvosmislenog dogovora", priznao

sam. "Nisam prisegnuo da ću špijunirati u njegovo ime. Ali očekivao je vašu skeptičnost, pa mi je dao ovo." Pridignuo sam desnu ruku. "Riječ je o pečatnjaku s njegovim simbolom. Rekao je da njime mogu dokazati istinitost svoje priče."

Skinuo sam ga i predao časnicima koji su ga jedan po jedan stali proučavati, neodređenim glasovima potvrđujući da ga prepoznaju. Nelson ga prinese preostalome oku.

"Da, nema sumnje da je to taj gad Smith. To je njegov rog... ili možda pimpek?"

Ponovno su se svi nasmijali. "Pridružili ste se tom pokvarenjaku Napoleonu?"

"Pripadam njegovoj skupini učenjaka koji proučavaju Egipat. Bio sam naučnik Benjamina Franklina. Pokušavao sam dogovoriti

248

određene trgovačke sporazume, u Parizu su iskrsnuli određeni pravni problemi, ukazala se prilika za pustolovinu..."

"Da, da." Samo je odmahnuo. "Kakva je situacija u Bonaparteovoj vojsci?"

"Porazila je mameluke i sad drži Kairo." U kabini su se začuli prigušeni izrazi razočaranosti. "No sad je ostao bez flote", reče Nelson, obraćajući se svojim

časnicima koliko i meni. "A to znači da iako ga još ne možemo ščepati za vrat, naš dragi Boney ne može doći do Indije. Neće se moći udružiti s Tippoom Sahibom i tako ugroziti našu vojsku u Indiji. Gotov je."

Kimnuo sam. "Tako izgleda, admirale." "A kakav je moral njegovih jedinica?" Malko sam razmislio. "Gunđaju, kao i svi vojnici. Ali, s druge

strane, upravo su osvojili Egipat. Pretpostavljam da se osjećaju poput mornara koji su porazili Bruevsa."

Nelson kimne. "Upravo tako. Na kopnu i moru. Na moru i kopnu. A brojevi?"

Slegnuo sam ramenima. "Nisam vojnik. Znam da je imao malo gubitaka." "Hm. A zalihe?" "Obnavlja ih u samome Egiptu." On dlanom snažno udari o stol. "Do bijesa! Kao da trebamo izvaditi kamenicu!" Pogledao me onim

zdravim okom. "I što vi sad želite?" Da, doista, što želim? Zahvaljujući čistoj sreći, nisam poginuo.

Bonaparte od mene očekuje da riješim zagonetku koja me i dalje posve zbunjuje, moj prijatelj Talma sumnja u moju prijateljicu Astizu, onaj arapski ubojica nesumnjivo želi ubaciti još pokoju zmiju u moj krevet, a tu je još i ta nevjerojatna hrpa kamenih blokova koja navodno simbolizira svijet, ili Boga, ili tko zna što. Ukazala mi se prilika da pobjegnem i nestanem.

249

Ali nisam otkrio svrhu onog medaljona, nije li tako? Možda bih se mogao dokopati šačice kakvog blaga ili steći barem dio misterioznih moći. Ili ih zaštititi od luđaka iz Egipatskog obreda i Apofisova kulta zmije. Osim toga, čeka me i ona žena, zar ne?

"Nisam ni strateg, ni admiral, no moguće je da je ova bitka promijenila baš sve", rekoh. "Nećemo znati kako će Napoleon reagirati sve dok novost ne dopre do njega. A novost bih, možda, mogao prenijeti ja. Francuzi nemaju pojma o mojoj povezanosti sa Smithom."

Vratiti se? Moram priznati da su me bitka i dječak koji odlazi u smrt duboko pogodili. I ja imam dužnost: vratiti se Astizi i medaljonu. Napokon dovršiti nešto što sam započeo.

"Objasnit ću stanje Bonaparteu, a ako ga to ne dirne, tijekom sljedećih mjeseci doznat ću sve do čega uspijem doći i izvijestiti vas."

U glavi sam oblikovao svojevrsni plan. "Možda se možemo sastati negdje ispred obale, potkraj listopada.

Negdje odmah nakon dvadeset prvog." "U to vrijeme u ovom bi se području trebao naći i Smith", reče

Nelson. "A vaš interes u tome...?" upita me Hardy. "Trebam riješiti još mnogo toga u Kairu. Potom bih volio nesmetano

doći do neke neutralne luke. Nakon L'Orienta, sit sam ratovanja." "Tri mjeseca prije nego što nam se ponovno javite?" usprotivi se

Nelson. "Moguće je da će Bonaparteu toliko trebati da reagira i oblikuje

nove francuske planove." "Bože moj", usprotivi se sad i Hardy, "čovjek je služio na

neprijateljskom zapovjednome brodu i sad želi da ga iskrcamo? Ne vjerujem ni jednoj jedinoj riječi, bez obzira na prsten."

"Nisam služio. Samo promatrao. Nisam ispalio ni jedan jedini metak."

Nelson se zamišljeno poigravao mojim prstenom. Potom je ispružio ruku. "Dogovoreno. Razorili smo dovoljno brodova, tako da tvoja daljnja sudbina baš i nije važna. Boneyju reci točno što si vidio: svakako želim da shvati da je osuđen na propast. No nama će trebati još mjeseci da

250

skupimo vojsku koja će Korzikanca protjerati iz Egipta. U međuvremenu, želim doći do brojčanih procjena o njegovoj snazi i ocjeni o raspoloženju. Bude li ikakvih izgleda za predaju, to želim odmah doznati."

Napoleon će se predati kad i vi, admirale, pomislio sam, ali to ipak nisam rekao. "Ako me možete nekako dovesti na obalu..."

"Sutra će te netko od Egipćana iskrcati na obalu, da izbrišemo svaku sumnju da si razgovarao s nama."

"Sutra? Ali ako želite da izvijestim Bonapartea..." "Prvo se naspavaj i najedi. Nema potrebe za žurbom, Gage, jer

pretpostavljam da su prve vijesti krenule već prije tebe. Jurili smo za jednom korvetom koja nam je neposredno prije bitke umakla u Aleksandriju, pa sam uvjeren da se diplomatu koji je bio na tom brodu pružio nesmetan pogled na našu pobjedu. A on je od onih kakvi su već sigurno na putu. Kako se ono zove, Hardy?"

"Silano, stajalo je u izvještajima." "Da, tako je", reče Nelson. "Neki Talleyranov poslušnik po imenu

Alessandro Silano."

251

Nakon što sam doznao novost koja me duboko uznemirila, prije svega sam se morao ponovno sastati s Talmom, koji je, kad se u Aleksandriji doznalo za eksploziju L'Orienta, zacijelo zaključio da sam poginuo. Silano je ovdje? To je "pomoć" koju je neizravno spomenuo Bonaparte? Izmučena i oštećena britanska flota nije pokušala napasti obnovljene utvrde u aleksandrijskoj luci, nego se odlučila za blokadu, pa su brodovi tako počeli patrolirati ispred luke. Mene je, pak, jedan arapski čamac iskrcao na obali u zaljevu Abukir. Nitko nije obratio veću pozornost na moje iskrcavanje, iako su dhowi37 i filjuge pretraživali površinu mora, a posade izvlačile ostatke i pljačkale tijela koja su ondje još plutala. Francuski i britanski čamci također su skupljali tijela, u sklopu improviziranog primirja, dok su na obali ranjenici stenjali i zapomagali pod jednostavnim zaklonima od platna.

Na obalu sam izišao prljav i poderan kao i ostali. Pomogao sam s prenošenjem nekolicine ranjenika u hlad, pod jedro izbušeno u sukobu, a zatim se pridružio bezvoljnoj povorci francuskih mornara koji su polagano napredovali prema Aleksandriji. Bili su ojađeni zbog poraza, u sebi se zaklinjali da će se osvetiti Englezima, ali su pritom izgledali i beznadno, kao da su se nasukali na pustome otoku. Bilo je to dugotrajno pješačenje po žegi, u oblaku prašine, a kad sam zastao i osvrnuo se, ugledao sam stupove dima na mjestima na kojima su nasukani francuski brodovi i dalje gorjeli. Prolazili smo kraj ostataka davno nestalih civilizacija. Glava jednog kipa ležala je kraj postolja. Kraljevsko stopalo, veliko poput stola, prstiju veličine bundeve, provirivalo je iz ruševina. Ostaci ostataka koji prolaze kraj drevnih ostataka. U grad sam došao tek oko ponoći.

37 dhow - je tipično arapsko i istočnoafričko plovilo s latinskim jedrom.

252

Aleksandrija je brujala poput usplahirene košnice. Tek nakon što sam redom počeo obilaziti svratišta i raspitivati se za niskog Francuza s naočalama koji se zanima za čudotvorne lijekove napokon sam doznao da se Talma smjestio u palaču poginulog mameluka koju je neki snalažljivi trgovac pretvorio u svratište.

"Onaj boležljivi?" upitao je vlasnik. "Nestao je i ostavio i torbu i lijekove."

To mi se nije ni najmanje svidjelo. "Nije ostavio poruku za mene, Ethana Gagea?" "Vi ste prijatelj?" "Da." "Duguje mi stotinu franaka." Platio sam dug i preuzeo Talminu prtljagu, u nadi da je novinar

odjurio natrag u Kairo. Želeći se uvjeriti da nije otplovio, obišao sam i pristanište.

"To nikako nije u njegovu stilu, ne bih rekao da bi sam nekamo otišao", rekao sam zabrinuto francuskome upravitelju luke. "Zapravo nije sklon pustolovinama."

"Što onda radi u Egiptu?" "Traži lijekove za brojne bolesti koje ga muče." "Kakva budala. Trebao je ići po ljekovitu vodu u Njemačku." Taj mi je čovjek potvrdio da je grof Silano uistinu doputovao u

Egipat, ali ne iz Francuske. Doplovio je sa sirijske obale. Navodno se iskrcao s dva divovska sanduka, majmunom na zlatnome lancu, plavokosom ljubavnicom, kobrom u košari, svinjom u kavezu i divovskim tjelohraniteljem crncem. Za slučaj da sve to nije bilo dovoljno uočljivo, odjenuo je široki arapski ogrtač i dodao široki žuti pojas, austrijske konjaničke čizme i kratki francuski mač.

"Došao sam dešifrirati egipatske misterije!" objavio je po dolasku. Uz grmljavinu topova koja se još povremeno čula dok je sunce izlazilo i obasjavalo uništenu francusku flotu, Silano je naručio povorku deva i uputio se u Kairo. Je li Talma možda otputovao s njim? To mi se činilo malo vjerojatnim. Ili je Antoine krenuo za grofom da ga uhodi?

253

S jednom konjičkom ophodnjom došao sam do Rosette, a zatim brodicom do Kaira. Prijestolnica se iz daljine doimala neobično nepromijenjenom nakon one apokalipse u Abukiru, no ubrzo sam doznao da su novosti o katastrofi onamo uistinu stigle prije mene.

"Kao da se očajnički držimo za nekakvo uže", reče narednik koji me dopratio u Napoleonov stožer. "Ovdje je Nil, a njegov tok prati uski pojas zelenila, dok se s obiju strana ne nalazi ništa doli gole pustinje. Zaglibiš li u pijesku, ubit će te i zbog puceta na košulji. Smjesti vojsku u nekom selu, pa ćeš se možda probuditi kad ti nož već počne rezati grkljan. Odvedi ženu u postelju, pa će ti možda netko staviti otrov u piće ili ti odrezati jaja. Pomazi psa, izlažeš se opasnosti od bjesnoće. Možemo marširati samo u dvjema dimenzijama, ne trima. Na to uže se možda trebamo objesiti...?"

"Francuzi su napredovali do giljotine", primijetili nepromišljeno. "A Nelson nam je već odrubio glavu. Evo, tijelo se još trza u Kairu." Činilo mi se da se Bonaparteu ta usporedba ne bi svidjela, da bi radije smatrao kako nam je britanski admiral odrezao stopala, dok se on, mozak, i dalje drži odlučno i prkosno. Kad smo se napokon sastali u stožeru, čas je svu krivnju svaljivao na Bruevsa:

"Zašto nije otplovio na Krf?", a zatim tvrdio da se strateška situacija u biti i nije promijenila. Francuska i dalje vlada Egiptom i nadohvat je Levanta. Ako se Indija sad i čini ponešto daljom i teže osvojivom, Sirija je itekako primamljiv cilj. Ubrzo ćemo ovladati bogatstvom i radnom snagom Egipta. Francuske snage već novače kršćanske kopte i odmetnute mameluke. Zahvaljujući jedinicama na devama, pustinja će se pretvoriti u more kojim je moguće ploviti. Nastavit će se osvajanja, a Napoleon će biti novi Aleksandar.

Ipak, nakon što je sve to ponovio, kao da želi uvjeriti samog sebe, Bonaparte ipak nije uspio prikriti mračno i zamišljeno raspoloženje.

"Je li Bruevs iskazao hrabrost?" upitao me. "Topovska kugla admiralu je odnijela nogu, no on je i dalje tražio da

ostane na zapovjednome mjestu. Umro je kao junak." "No, da. Barem to..."

254

"Kao i kapetan Casabianca i njegov malodobni sin. Palubu je već zahvatio plamen, a oni su odbili napustiti brod. Umrli su za Francusku i zbog osjećaja dužnosti, generale. Borba je bila ravnopravna. No kad je L 'Orient eksplodirao..."

"Izgubljeno je cjelokupno malteško blago. Dovraga! A admiral Villeneuve je pobjegao?"

"Njegovi brodovi nikako se nisu mogli upustiti u borbu. Vjetar je bio protiv njih."

"A i ti si preživio." U njegovu se glasu čula i određena gorčina. "Dobro plivam." "Izgleda... Izgleda... Baš ti nekako ide to preživljavanje, ha, Gage?"

Poigravao se šestarom i poprijeko me pogledavao. "Za tebe se raspituje i jedan čovjek koji je tek doputovao. Neki grof

Silano. Kaže da te poznaje iz Pariza. Kao i ti, zanima se za starine i provodi vlastito istraživanje. Rekao sam mu da si otišao po nešto što je na brodu, a on je pokazao zanimanje za upoznavanje s tim predmetom."

Ni slučajno nisam namjeravao razmijeniti informacije sa Silanom. "Nažalost, kalendar je izgubljen u borbi." "Mon dieu. Zar iz svega nismo izvukli baš ništa dobroga?" "Usto sam izgubio Antoinea Talmu, koji je nestao negdje u

Aleksandriji. Jeste li ga vidjeli, generale?" "Onog novinara?" "Znate, uložio je silan trud da naglasi veličinu vaših pobjeda." "Kao što sam ja uložio silan trud da pobijedim. Oslanjam se na to da

će napisati moj životopis koji će se distribuirati u Francuskoj. Ljudi moraju doznati što se ovdje doista događa. Ali ne, osobno ne pratim stanje svakoga od trideset pet tisuća ljudi. Tvoj će se prijatelj pojaviti ako nije pobjegao."

Izgledalo je da Bonapartea muči pomisao na to da bi se netko mogao iskrasti i odvojiti od ekspedicije.

"Jesi se približio otkrivanju značenja piramida i onog privjeska?"

255

"Proučio sam taj kalendar. Moguće je da ukazuje na povoljna razdoblja ili datume."

"Povoljna za što?" "Ne znam." Naglim je pokretom sklopio šestar. "Sve se više pitam koliko si nam uopće koristan, Amerikanče. S

druge strane, Silano mi kaže da se u tvojim istraživanjima možda kriju važne pouke, čak i na vojnome planu."

"Na vojnome planu?" "Drevne moći... Egipat je tisućama godina imao nedodirljivu moć,

podižući graditeljska remek-djela dok je ostatak svijeta živio u kolibama. Kako? Zašto?"

"Upravo tim pitanjem počinjemo se baviti mi učenjaci", odgovorih. "Htio bih otkriti spominje li se negdje u drevnim tekstovima pojava elektriciteta. Jomard nagađa o mogućnosti da su divovske kamene blokove premještali upravo zahvaljujući elektricitetu. No njihovi su nam hijeroglifi nečitljivi, sve je napola zakopano u pijesku, a kod piramida još jednostavno nismo stigli provesti dovoljno vremena."

"A to ćemo promijeniti. Osobno ću ih istražiti. No prvo ćeš danas doći na svečanu večeru. Vrijeme je da popričaš s Alessandrom Silanom."

***

Iznenadila me dubina olakšanja koje sam osjetio ugledavši Astizu.

Moguće je da je stvar bila u tome što sam preživio još jednu užasnu bitku, ili u zabrinutosti za Talmu, ili u mračnome prikazu našeg položaja u Egitpu kojim me počastio onaj francuski narednik, ili u pojavi Silana u Kairu, ili u nestrpljivosti koju je Bonaparte pokazao u vezi s napredovanjem mojih istraživanja... Bilo kako bilo, osjećao sam se usamljenim. Tko sam ja ako ne tek obični Amerikanac u inozemstvu, zaglibio s tuđom vojskom u posve nepoznatoj zemlji? Od svega imam jedino tu ženu koja mi je - iako uskraćuje intimnost - postala pratiljom i

256

družicom i prijateljicom, iako joj takvo što ne bih priznao. S druge strane, njezina je prošlost toliko neodređena da sam se morao pitati znam li zapravo išta o njoj. Pomno sam tražio tragove eventualno skrivenih osjećaja u trenutku kad me pozdravila, no stekao sam dojam da je jednostavno sretna što sam se vratio neozlijeđen. Ona i Enoh htjeli su što prije čuti moje informacije iz prve ruke, budući da su se Kairom širile raznorazne glasine. Ako sam dotada imalo sumnjao u njezine umne sposobnosti, sve sumnje raspršile su se kad sam čuo koliko je napredovala u francuskome.

Enoh i Ashraf o Talmi nisu znali ništa, ali su me dočekali s hrpom priča o Silanu. U Kairo je doputovao s čitavom pratnjom, stupio u vezu s pojedinim masonima iz redova francuskih časnika, te se već savjetovao s egipatskim misticima i magičarima. Bonaparte mu je dodijelio ugodan i skladan prostor u nekadašnjem domu još jednog mamelučkog bega, a zabilježeno je da onamo i danju i noću zalaze i odande izlaze nebrojeni sumnjivi tipovi. Navodno se kod generala Desaixa raspitivao o predstojećim planovima za upućivanje jedinica uzvodno uz Nil.

"Na čelu je ljudi koji pohlepno žude za tajnama prošlosti", doda Astiza. "Okupio je osobnu tjelesnu stražu koju čine beduinski lupeži i ubojice, posjetio ga je i bin Sadr, a onu svoju žutokosu fificu pokazuje u najboljoj kočiji."

"Priča se da se raspitivao i za tebe", reče Enoh. "Svi su se pitali jesi li zaglavio u Abukiru. Donio si kalendar?"

"Izgubio sam ga, ali prije sam ga uspio dobro pogledati. To je samo pretpostavka, ali kad sam posložio prstene tako da su me podsjećali na medaljon i piramide, učinilo mi se da naprava pokazuje mjesec dana nakon jesenskog ekvinocija, odnosno 21. listopada. Je li taj datum ovdje u Egiptu po nečemu važan?"

Enoh se zamisli. "Zapravo i nije. Solsticij, ekvinocij i Nova godina, kad se Nil počinje

dizati... ti su datumi važni, ali nije mi poznato ništa što ima veze s 21. listopadom. Možda je to bio nekakav drevni sveti dan, ali ako je tako,

257

svaki se značaj u međuvremenu izgubio. No pogledat ću malo u knjige i datum spomenuti nekome od mudrijih imama."

"A što je s medaljonom?" upitao sam. Zbog odvojenosti od privjeska osjećao sam određenu nelagodu. Istodobno, bio sam zahvalan što ga nisam izložio opasnosti u zaljevu Abukir.

Enoh ga izvadi. Poznati zlatni sjaj nekako me umirio. "Što ga više proučavam, to više imam dojam da je stariji. Rekao bih

čak da je stariji od većeg dijela Egipta. Simboli možda datiraju iz doba gradnje piramida. Toliko je star da nigdje nema knjiga iz tog razdoblja, no zaintrigiralo me što si spomenuo Kleopatru. Pripadala je dinastiji Ptolemejevića koji su živjeli tri tisuće godina nakon izgradnje piramida, podrijetlom je bila Grkinja koliko i Egipćanka. Zahvaljujući ljubavi s Cezarom i Markom Antonijem, bila je posljednja velika veza između Rima i drevnoga Egipta.

Legenda kaže da postoji hram, na nepoznatome mjestu, posvećen Hator i Izidi, božicama brižnosti, ljubavi i mudrosti. Ondje se Kleopatra klanjala božanstvima."

Pokazao mi je prikaze dviju božica. Izida je izgledala poput konvencionalne lijepe žene s visokim ukrasom na glavi, no Hator je bila neobična, izdužena lica i ušiju koje su stršale kao u krave. Ne baš zgodna, ali simpatična.

"Hram je vjerojatno obnovljen za vladavine Ptolemejevića", reče Enoh, "no daleko je stariji, možda kao piramide. Prema legendi, bio je okrenut prema zviježđu Zmaja, u vrijeme kad je ono pokazivalo sjever. Ako je tako, moguće je da je između tih dvaju mjesta dolazilo do razmjene tajnih znanja. Tražim nešto što bi se odnosilo na nekakvu zagonetku, svetište ili vrata - nešto prema čemu bi mogao usmjeravati ovaj medaljon - i zbog toga sam češljao ptolemejske tekstove."

"I?" Jasno sam vidio koliko uživa u radu na ovoj zagonetki. "I u drevnim grčkim tekstovima pronašao sam mjesto na kojem se

spominje maleni hram posvećen Izidi, a koji je Kleopatri bio najdraži. U tekstu stoji: 'Minov štap ključ je života.'"

258

"Minov štap? Bin Sadr ima štap sa zmijskom glavom. Tko je Min?" Astiza se nasmiješi. "Min je bog. Od tog korijena nastala je riječ 'muškarac', kao što je

božica Ma'at ili Mut u korijenu riječi 'mati' ili 'majka'. Njegov štap nije sličan bin Sadrovu štapu."

"Evo još jedne slike." Enoh mi je doda. Bio je to crtež ćelavca ukočena držanja i jedne

osobito dojmljive karakteristike: ukrućenog i uspravnog, izrazito dugačkog muškog spolnog organa.

"Tako mi svega na svijetu. To su stavljali u crkve?" "Pa to je tek priroda", reče Astiza. "Priroda koja velikodušno daje, čini mi se." Nikako nisam uspijevao sakriti zavist u glasu. Ashraf se

prepredeno naceri. "Tipična veličina za Egipćane, moj američki prijatelju." Prijekorno sam ga pogledao, a on se nasmijao.

"Svi se zabavljate na moj račun", potužih se. "Ne, ne, Min je pravi bog i ovo je njegov stvarni prikaz", uvjeravao

me Enoh, "iako moj brat pretjeruje u vezi s anatomskim veličinama u naših sunarodnjaka. Inače bih riječi 'Minov štap ključ je života' čitao tek u spolnom i mitskome kontekstu. U našim pričama o postanku, prvi bog guta vlastito sjeme, te iz usta i debelog crijeva izbacuje prvu djecu."

"Ma nemojte mi reći!" "A upravo se ankh, prethodnik vašeg kršćanskoga križa, obično

smatra ključem vječnoga života. No što Min radi u Izidinu hramu? U koji zalazi Kleopatra? Zašto 'ključ', a ne 'bit' ili neka druga riječ? I čemu onda još i ovo: 'Kripta će voditi na nebo'?"

"Da, zašto?" "Ne znamo. Ali tvoj medaljon mogao bi biti nedovršeni ključ.

Piramide pokazuju prema nebu. Što je u toj kripti? Kao što sam rekao, znamo da se Silano raspituje za putovanje na jug, uz Nil, s Desaixom."

"U neprijateljsko područje?" "Negdje na jugu nalazi se hram Hator i Izide." Zamislio sam se nad tim riječima.

259

"Silano je provodio određena istraživanja u drevnim prijestolnicama. Možda je došao do istih tragova kao i vi. Ali i dalje treba medaljon, rekao bih. Neka ostane ovdje, skriven. Večeras ću se s njim vidjeti na svečanoj večeri. Spomene li tu temu, reći ću da sam ga izgubio u Abukiru. To bi nam mogla biti jedina prednost ako se nadmećemo tko će prije doći do tog ključa života."

"Ne idi na tu večeru", reče Astiza. "Božica mi govori da se moramo kloniti tog čovjeka."

"A moj mali bog, Bonaparte, meni kaže da moram jesti s njim." Činilo se da joj je nelagodno. "U tom slučaju, nemoj mu ništa reći." "O svojim istraživanjima?" Sad smo došli do pitanja koje je prvi

spomenuo novinar. "Ili o tebi?" Na njezinim se obrazima pojavilo rumenilo. "Ne zanimaju ga tvoji

sluge." "Doista? Talma mi je ispričao kako je čuo da si u Kairu poznavala

Silana. Antoine je otišao u Aleksandriju ne da se raspita o bin Sadru, nego o tebi. Koliko točno znaš o Alessandru Silanu?"

Predugo je ostala šutjeti. A zatim reče: "Znala sam za njega. Dolazio je proučavati drevne stvari, kao i ja.

Ali htio je iskorištavati, a ne zaštititi prošlost." "Znala si za njega?" Bože presveti, i ja sam znao za Kineze, pa nikad s njima nisam imao

veze. Talma nije na to mislio... "Ili si ga poznavala onako kako ne želiš priznati, a to preda mnom

skrivaš sve ove dane?" "Kod suvremenog je čovjeka", prekine nas Enoh, "problem to što

previše pita. Ne poštuje misterije. A to izaziva beskonačne probleme." "Zanima me je li znala..." "Drevni su ljudi znali da je neke tajne najbolje uopće ne dirati, a

neke priče iz prošlosti posve zaboraviti. Ethane, ne dopusti da zbog neprijatelja izgubiš prijatelje."

Promatrali su me, a ja sam u sebi kiptio od bijesa.

260

"Ali to što je ovdje ne može biti plod slučajnosti", ustrajao sam. "Dakako da nije. Ovdje si ti, Ethan Gage. Kao i medaljon." "Želim ga zaboraviti", doda još Astiza. "A u vezi s njim sjećam se da

je opasniji no što izgleda." Ostao sam posve zbunjen, no bilo je očito da me neće upoznati s

osobnim pojedinostima. Osim toga, možda samo zamišljam više od onoga što se doista dogodilo.

"No, dobro, valjda nam ne može nauditi dok smo okruženi francuskom vojskom, nije li tako?" rekoh na koncu, tek tako da nešto kažem.

"Francuska vojska više nije posvuda oko nas, nego smo u jednoj kairskoj pokrajnjoj uličici." Zabrinuto me pogledala. "Užasno sam se bojala za tebe kad sam čula za bitku. A onda se pronio glas o grofu Silanu."

Bila je to prilika da uzvratim jednakom mjerom, no i dalje sam bio odviše smeten.

"A sad sam opet ovdje, s puškom i tomahawkom", rekao sam, samo da ne ostanem šutjeti. "Ne bojim se Silana."

Uzdahnula je, a ja sam osjetio kako me opija njezin miris jasmina. Nakon napornog marša do Kaira, uz Enohovu se pomoć prometnula u pravu egipatsku ljepoticu, odjevenu u lanene i svilene ogrtače, udova i vrata ukrašenih barem po izgledu drevnim zlatnim nakitom, velikih, blistavih očiju naglašenih iscrtanim crnim rubom.

Bile su to Kleopatrine oči. Stasom je podsjećala na posude od alabastra s uljima i parfemima

kakve sam viđao na tržnicama. Podsjetila me na to koliko dugo već nisam bio s nekom ženom i koliko bih je sad volio imati. Kao nekakvom učenjaku, misli su mi trebale zaokupljati uzvišenije stvari, no činilo se da to baš i ne funkcionira. Ipak, koliko joj mogu vjerovati?

"Topovi i oružje ne mogu protiv magije", reče ona. "Čini mi se da će biti najbolje da večeras ponovno spavam u tvojim odajama, da te lakše zaštitim. Enoh to razumije. Potrebna ti je božičina zaštita."

To je već nekakav napredak.

261

"Ako baš inzistiraš..." "Pobrinuo se već za dodatni ležaj." Moj osmeh je postao napet kao sadržaj mojih hlača. "Baš je pažljiv." uspeo sam progovoriti. "Važno je da se koncentriramo na misteriju." Te je riječi izgovorila suosjećajno. Ili me samo htjela još malo

mučiti? Možda je to kod žena ista stvar. Trudio sam se preko svega prijeći nehajno.

"Samo pripazi da budeš dovoljno blizu i ubiješ novu zmiju."

*** Misli zbrkanih od mješavine nade i frustriranosti - a riječ je o

uobičajenim opasnostima petljanja s nekom ženom - otišao sam na Bonaparteov banket. Svrha večere bila je podsjetiti više časnike na činjenicu da je njihov položaj u Egiptu i dalje čvrst i postojan, te da tu sigurnost moraju prenijeti i vojnicima. Usto je bilo važno i Egipćanima pokazati da se Francuzi unatoč katastrofi koju su doživjeli na moru drže razumno i pribrano, da uživaju u gozbama kao i dotada. Već su se oblikovali planovi za poteze kojima će se na stanovništvo ostaviti snažan dojam, na primjer proslavom revolucionarne nove godine, u vrijeme jesenske ravnodnevnice, 21. rujna, mjesec dana prije datuma koji po mojoj procjeni pokazuje onaj kalendar. Tom prigodom svirat će orkestri, održat će se konjske utrke, a poletjet će i jedan od Conteovih balona.

Večera je organizirana u koliko je bilo moguće europskijem duhu. Postavljene su stolice, kako nitko ne bi morao sjediti na podu kao što to čine muslimani. Tanjuri od porculana, pehari za vino i vodu, srebrni pribor za jelo... sve je to spremljeno i prenijeto preko pustinje oprezno i pomno kao i topovi, nabojnjače i streljivo. Unatoč vrućini, na jelovniku su se našli uobičajena juha, meso, povrće i salata.

262

Za razliku od cjelokupne atmosfere, Silano je na večeri bio naš istočnjak. Došao je u talaru i turbanu, ne skrivajući masonske simbole, šestar i kutnik, sa slovom G u sredini. Talma bi zbog toga poludio.

Na četiri prsta imao je prstenje, maleni kolut ukrašavao mu je jedno uho, dok su korice kratkoga mača krasili filigranski zlatni ukrasi na crvenome emajlu. Kad sam ušao, ustao je i naklonio se.

"Monsieur Gage, Amerikanac! Rekli su mi da ste u Egiptu, a to se sad i potvrdilo! Posljednji put imali smo užitak druženja uz karte, ako se sjećate."

"Meni je bio užitak, ako već nikome drugome. Ako se ne varam, pobijedio sam."

"Apsolutno, netko mora i izgubiti! Ipak, užitak je u samoj igri, nije li tako? Takvu sam si zabavu mogao priuštiti." Nasmiješio se. "Ako sam dobro razumio, ovoj ste se ekspediciji pridružili upravo zbog tog medaljona...?"

"Zbog toga i zbog jedne preuranjene smrti u Parizu." "Riječ je o prijatelju?" "O kurvi." Ničim ga nisam mogao izbaciti iz takta. "O, Bože... Neću se pretvarati da mi je to nekako razumljivo. No,

dakako, vi ste ipak učenjak, stručnjak za elektricitet i piramide, dok sam ja tek povjesničar."

Zauzeo sam mjesto za stolom. "Nažalost, tek skromno poznajem i jedno i drugo. Čast mi je što

uopće sudjelujem u ekspediciji. A čuo sam da ste vi i magičar, meštar okultnoga i Cagliostrova Egipatskog obreda."

"Precjenjujete moje sposobnosti, kao što i ja, moguće, precjenjujem vaše. Ja tek proučavam prošlost i nadam se da bih u njoj mogao pronaći odgovore za budućnost. Što su to egipatski svećenici znali, a bilo je izgubljeno sve do sada? Činjenica da smo oslobodili tu zemlju otvorila je mogućnost da zapadnjačku tehnologiju udružimo s istočnjačkom mudrošću."

263

"Ali kakvom mudrošću, grofe?" zagrmi general Dumas usta prepunih hrane. Jeo je kao što je i jahao, punim galopom. "Ja to na ulicama Kaira ne vidim. A učenjaci, bili znanstvenici ili svećenici, baš nisu mnogo postigli. Jedu, brbljaju i nešto žvrljaju."

Časnici su se nasmijali. Na pripadnike akademskog svijeta gledali su sa skepsom, a vojnici su imali dojam da se učenjaci povode za besmislenim ciljevima i da se zbog njih vojska ne miče iz Egipta.

"To nije u redu prema našim učenjacima, generale", ispravi ga Bonaparte. "Monge i Berthollet ciljali su kod presudnog hica u riječnoj bitki. Gage je dokazao koliko je dobar strijelac s onom dugocijevkom. Znanstvenici su s pješaštvom stajali u kvadratima. Rade na planovima za izgradnju vjetrenjača, kanala, tvornica i ljevaonica. Conte namjerava uzletjeti s jednim od svojih balona! Mi vojnici započinjemo proces oslobađanja, no ispunjavaju ga i dovršavaju upravo učeni ljudi. Mi dobivamo bitke, no oni osvajaju um."

"Onda neka ostanu raditi na tome, a mi idemo kući." Dumas ponovno svu pozornost usmjeri na batak.

"Drevni su svećenici bili podjednako korisni", reče Silano blagim tonom. "Iscjeljivali su i donosili zakone. Egipćani su raspolagali magičnim postupcima za liječenje, za pridobivanje srca voljene osobe, za zaštitu od zla, te za stjecanje bogatstva. Mi, pripadnici Egipatskog obreda, osobno smo se uvjerili kako pojedine čari utječu na vremenske prilike, omogućuju neranjivost i nedodirljivost, te liječe ljude na samrti. Nadam se da ćemo doznati i više, sad kad nadziremo samu kolijevku civilizacije."

"Zagovarate čarobnjaštvo", upozori ga Dumas. "Pripazite malo na vlastitu dušu."

"Učenje nema veze s čarobnjacima i vješticama. Ono vojnicima u ruke daje novo oruđe."

"Sablja i pištolj dosad su nam bili i više nego dobri." "A kako biste došli do baruta da nije bilo alkemičarskih pokusa?"

264

Dumas umjesto odgovora podrigne. General je bio pravi gorostas, pomalo pijan i nagle ćudi. Možda će se on umjesto mene nekako riješiti Silana.

"Zagovaram korištenje još neviđenih moći, poput elektriciteta", nastavi Silano uglađenim tonom, glavom pokazujući prema meni. "Koja je to zagonetna sila koju uočavamo kad protrljamo jantar? Postoji li energija koja pokreće svijet? Možemo li od običnih elemenata dobiti i nešto što vrijedi više? Veliki učitelji poput Cagliostra, Kolmera i Saint-Germaina bili su pioniri na tom putu. Monsieur Gage može primijeniti spoznaje velikog Franklina..."

"Ha!" prekine ga Dumas. "Cagliostra su u više zemalja raskrinkali kao prevaranta. Neranjivost?" On položi ruku na tešku konjaničku sablju i počne je izvlačiti. "Pokušajte se magijom obraniti od ovoga."

Ipak, prije no što ga je uspio isukati, Silano mu je jednim munjevitim potezom položio kratki mač na šaku. Pokret je bio nalik treptaju kolibrijeva krila, a zrak je zabrujao od brzog prolaska oštrice zrakom.

"Ne trebam magiju da pobijedim u običnome dvoboju", reče grof u znak diskretnog upozorenja.

Svi su odjednom zašutjeli, osupnuti njegovom brzinom i spretnošću. "Spremite mačeve, obojica", naloži im na koncu Napoleon. "Svakako." Silano tanku oštricu spremi brzo kao što ju je i izvukao. Dumas se namršti, ali ipak vrati sablju u korice. "Znači da se kao i svi mi oslanjate na čelik", promumlja. "U pitanje dovodite i moje ostale sposobnosti?" "Volio bih se uvjeriti..." "Ispit pred skepticima prava je duša znanosti", složi se kemičar

Berthollet. "Jedno je iznositi tvrdnje o magiji, a nešto drugo navedene stvari i izvesti, grofe Silano. Divim se vašem znatiželjnome duhu, no iznimne tvrdnje iziskuju i iznimne dokaze."

"Možda bih trebao izazvati levitiranje piramida." "Uvjeren sam da bi nas se to dojmilo, i to sve redom."

265

"S druge strane, do znanstvenih se otkrića dolazi u sklopu postupnog procesa eksperimentiranja i traženja dokaza", nastavi Silano. "Tako je i s magijom i drevnim moćima. Doista se nadam da ću postići levitaciju piramida, postati otporan na metke ili besmrtan, no trenutačno sam tek u fazi istraživanja, baš kao i vi učenjaci. Upravo sam zbog toga poduzeo naporno putovanje do Egipta, a nakon što sam ispitao određene stvari u Rimu, Carigradu i Jeruzalemu. Ovaj Amerikanac ima medaljon koji bi se u mojim istraživanjima mogao pokazati korisnim, samo ako mi dopusti da ga proučim."

Sve glave okrenule su se prema meni. "Radi se o arheologiji, ne magiji, i ja se ne upuštam u alkemičarske

pokuse." "Rekao sam za proučavanje." "Što i čine pravi znanstvenici. Njihove su metode utemeljene i

logične. Što nije slučaj s Egipatskim obredom." Na grofovu licu pojavio se izraz učitelja kojeg je učenik razočarao. "Nazivate me lažljivcem, monsieur?" "Ne, ja vas nazivam lažljivcem", prekine ga ponovno Dumas i odbaci

kost. "Varalicom, licemjerom i šarlatanom. Ne trebaju mi nikakvi čarobnjaci, alkemičari, učenjaci, cigani i svećenici. Ovamo ste došli u haljama i turbanu, poput kakvog marseilleskog klauna i govorite o magiji, ali vidim da režete meso kao i svi mi. Samo vadite tu svoju iglicu, no iskušajmo je u pravoj bitki, protiv prave sablje. Poštujem ljude koji se bore ili grade, a ne one koji samo pričaju i sanjare."

Sad je u Silanovim očima bljesnula opasna iziritiranost. "Okaljali ste moju čast i ugled, generale. Možda bih ja trebao

izazvati vas." Svi su se odjednom stali meškoljiti od iščekivanja. Silano je bio na

glasu kao vrlo uspješan i opasan suparnik u dvobojima. U Parizu je ubio najmanje dvojicu protivnika. Ipak, Dumas je bio pravi Golijat.

"A ja bih možda trebao prihvatiti izazov", zareži general. "Dvoboji su zabranjeni", obrecne se Napoleon. "Obojica to dobro

znate. Pokuša li ijedan od vas nešto, dat ću strijeljati obojicu."

266

"Zasada ste, znači, sigurni", reče Dumas grofu. "No bit će vam bolje da pronađete svoje magične moći, jer kad se vratimo u Francusku..."

"Čemu čekati?" reče Silano. "Smijem li predložiti drukčije nadmetanje? Naš je ugledni kemičar predložio dokazivanje pred skepticima, pa ću tako nešto i ponuditi. Sutra ću na večeru donijeti mlado prase koje sam doveo iz Francuske. Kao što znate, muslimani ne žele imati veze s tim životinjama. Ja sam jedina osoba koja se brine za nju. Tvrdite da nemam nikakve sposobnosti. Stoga ću vam, dva sata prije večere, donijeti svinju, da je pripremite kako god želite: pečenu, kuhanu, prženu ili pripremljenu na ražnju. Neću joj se ni približiti dok je ne poslužite. Jelo ćete razrezati na četiri jednaka dijela i meni dati četvrtinu po svome izboru. Sami ćete uzeti drugu porciju."

"Koja bi bila svrha takve gluposti?" upita Dumas. "Dan nakon te večere, dogodit će se jedna od četiriju mogućnosti: ili

ćemo obojica umrijeti ili niti jedan neće umrijeti; ili ću ja biti mrtav, a vi nećete, ili ćete vi biti mrtvi, a ja neću. Od te četiri mogućnosti nudim vam tri i kladim se u pet tisuća franaka da ćete dan nakon večere vi biti mrtvi, a ja živ i zdrav."

Za stolom je zavladala tišina. Dumas je ostao zatečen. "To je jedna od starih Cagliostrovih oklada." "Koju nitko od njegovih neprijatelja nikad nije prihvatio. Pruža vam

se prilika da budete prvi, generale. Sumnjate li u moje moći dovoljno da sutra sa mnom večerate?"

"Poslužit ćete se nekom smicalicom ili magijom!" "Ali rekli ste da takvo što nisam u stanju izvesti. Dokažite." Dumas nas je redom pogledavao. U bitkama uvijek ima

samopouzdanja, ali ovo...? "Dvoboji su zabranjeni, no ovakvu bih okladu rado vidio", reče

Bonaparte. Uživao je u mučenju generala koji mu se usprotivio tijekom marša.

"Znam da bi me nekim trikom otrovao." Silano raširi ruke, sluteći pobjedu.

267

"Generale, prije nego što sjednemo za večeru, možete me pretražiti od glave do pete."

Dumas napokon odustane. "Ah... S vama ne bih večerao ni da ste Isus, vrag, pa ni posljednji

čovjek na svijetu." Ustao je, odgurnuvši stolicu daleko iza sebe. "Samo potičite njegova istraživanja ako baš hoćete", obratio se nazočnima, "ali ja vam jamčim da u ovoj prokletoj pustinji nema ničega osim hrpe starog kamenja. Požalit ćete što ste slušali te ulizice, bilo da se radi o ovom šarlatanu ili o onoj američkoj pijavici." Nakon tih riječi bijesno je izišao.

Silano se obrati svima koji su ostali. "Pametniji je nego što se priča kad je odbio moj izazov. To znači da

će poživjeti i imati sina, a sin će, predviđam, ostvariti velike uspjehe. Ja, pak, samo tražim dopuštenje da se malo raspitam i istražim određene stvari. Volio bih potražiti hramove kad vojska krene uzvodno. Vama odvažnim vojnicima odajem svaku počast i zauzvrat tražim vrlo malo."

Tada pogleda mene. "Nekako sam se nadao da ćemo moći surađivati kao kolege, no izgleda da smo suparnici."

"Jednostavno ne osjećam potrebu da dijelimo vaše ciljeve i moju imovinu", odgovorih.

"U tom mi slučaju prodajte medaljon, Gage. Samo recite kolika je cijena."

"Što ga više želite, to mi je mrskija pomisao da bih vam ga mogao dati."

"Prokleti bili! Kočite razvoj znanja!" Povikao je na koncu i dlanom udario o stol. U tom trenutku kao da

mu je s lica spala maska. A pod njom sam ugledao bijes, bijes i beznađe, dok me promatrao očima u kojima se odražavalo neumoljivo neprijateljstvo. "Pomognite mi ili se pripremite na najgore!"

U tom se trenutku umiješao Monge, utjelovljenje strogog ugleda i prijekora.

268

"Kako se samo usuđujete, monsieur?!? Vaša drskost mnogo govori o vama. Najradije bih osobno prihvatio vašu ponudu za okladu!"

Sad je ustao i Napoleon, očito razdražen činjenicom da rasprava izmiče svakom nadzoru.

"Nitko neće jesti otrovanu svinjetinu. Još večeras tu ćete svinju ubiti bajunetom i baciti u Nil. Gage, vi ste samo zahvaljujući mojoj volji ovdje, a ne u pariškome zatvoru. Naređujem vam da pomognete grofu Silanu kako god možete."

Sad sam i ja ustao. "U tom slučaju moram vas izvijestiti o nečemu što baš i nisam bio

spreman samo tako priznati. Medaljona nema, izgubio sam ga kad sam u Abukiru skočio u more."

Za stolom se prolomio žamor. Svi su se pitali govorim li istinu. Poprilično sam uživao u tom trenutku, iako sam znao da mi može donijeti samo nove nevolje. Bonaparte me namršteno promatrao.

"To dosada niste spomenuli", reče Silano skeptičnim tonom. "Nisam baš ponosan na tu nezgodu", odgovorih. "I htio sam da ovi

časnici vide kakav ste pohlepni gubitnik." Tada sam se obratio ostalima. "Ovaj plemenitaš nije ozbiljan znanstvenik, nego tek frustrirani

kockar koji prijetnjama nastoji doći do nečega što je izgubio na kartama. I ja sam mason, a njegov Egipatski obred iskrivljava temeljna načela našega reda."

"Laže", prosikće bijesno Silano. "Ne bi se vratio u Kairo da medaljon i dalje nije kod njega."

"Dakako da bih se vratio. Učenjak sam pridružen ovoj ekspediciji, baš kao i Monge ili Berthollet. A nije se vratio moj prijatelj, novinar Talma, koji je u Aleksandriji nestao baš u vrijeme vašeg dolaska."

Silano se obrati ostalima. "Ponovno magija." Svi su se nasmijali. "Ne šalite se, monsieur", rekoh. "Znate li gdje je Antoine?" "Pronađete li medaljon, možda ću ja vama moći pomoći pronaći

Talmu." "Rekao sam vam da sam izgubio medaljon!"

269

"A ja sam rekao da vam ne vjerujem. Dragi moj generale Bonaparte, kako uopće znati na čijoj je strani ovaj Amerikanac, čovjek kojem je materinji jezik engleski?"

"Pa to je nečuveno!" povikah, iako sam se potajno pitao na kojoj bih strani zapravo trebao biti, iako sam bio čvrsto odlučio ostati samo na svojoj strani - što god to točno značilo. Kao što je rekla Astiza, u što doista vjerujem? U prokleto blago, u plijen, lijepe žene i Georgea Washingtona.

"Izazivam vas na dvoboj!" uskliknuh. "Nema dvoboja!" ponovi Napoleon. "Sad je dosta! Svi se ponašate

kao djeca! Gage, dopušteno vam je da napustite moj stol." Ustao sam i naklonio se. "Možda će tako biti najbolje." Zakoračio

sam unatrag i izišao. "Još ćete vidjeti koliko sam ozbiljan znanstvenik!" poviče Silano za

mnom. Čuo sam još i kako se obraća Napoleonu: "Taj Amerikanac... Ne smijete mu vjerovati. Taj čovjek mogao bi nam upropastiti sve planove."

Sutradan nešto iza podneva Ash, Enoh, Astiza i ja odmarali smo se uz Enohovu fontanu, razgovarali o toj večeri i Silanovim ciljevima. Enoh je svoje sluge oboružao palicama. Bez pravog razloga, imali smo dojam da smo pod opsadom. Zašto je Silano prevalio toliki put? Koji su Bonaparteovi interesi u cijeloj priči? Želi li general steći i okultne moći? Ili običnu dokonu znatiželju tumačimo kao prijetnju?

Odgovor se pojavio u obliku kratkog kucanja na Enohovim vratima. Otvorio ih je Mustafa. Nije se vratio s posjetiteljem, nego s nekom posudom. "Netko je ovo ostavio pred vratima."

Posuda boje zemlje bila je široka i šezdesetak centimetara visoka, dovoljno teška da se na rukama sluge koji ju je donio do stolića i odložio snažno zategnu bicepsi.

"Nije bilo nikoga, a ulica je bila prazna." "Što je to?" upitah. "Posuda za ulje", odgovori Enoh. "Nije uobičajeno tako dostaviti

dar." Doimao se zabrinutim, ali je ipak ustao da je otvori. "Čekaj", rekoh. "Što ako je unutra eksploziv?"

270

"Eksploziv?" "Ili ako je to trojanski konj", reče Astiza, koja je osim egipatskih,

dobro poznavala i grčke legende. "Neprijatelj je ostavi, mi je unesemo..."

"A iz posude iskoče vojnici-patuljci?" reče pomalo zabavljeno Ashraf. "Ne, nego zmije." Prisjetila se incidenta u Aleksandriji. Enoh je sad

oklijevao. Ash ustane. "Udalji se i dopusti da ja otvorim..." "Otvori nekim štapom", reče mu brat. "Otvorit ću mačem i biti brz." Ustuknuli smo za nekoliko koraka. Služeći se vrškom zakrivljene

sablje Ashraf je uklonio voštani pečat na rubu i oslobodio poklopac. Iznutra se nije začuo nikakav zvuk. Ash vrškom sablje polagano podigne i odgurne poklopac. Ponovno ništa. Oprezno se nagnuo naprijed, pipkajući sabljom... a onda poskočio unatrag.

"Zmija!" potvrdi. Dovraga. Već sam bio sit gmazova. "Ali, to je nemoguće", reče mameluk. "Posuda je puna ulja. Osjećam

miris..." Oprezno se vratio do posude, ponovno pipajući sabljom. "Ne., čekajte. Zmija je mrtva." Na licu mu se odražavala uznemirenost. "Neka nam se bog smiluje."

"Koji sad vrag...?" S gađenjem na licu, mameluk uvuče ruku u posudu, pa je podigne.

Izvukao je zmijoliku hrpu masne kose punu ljusaka nekog reptila. Kad je posve izvukao to što je bilo unutra, ugledali smo nešto okruglo obavijeno tijelom mrtve zmije. Ulje je polagano curilo s ljudske glave.

Bolno sam zastenjao. Bio je to Talma, razrogačenih očiju koje više nisu vidjele.

271

Ubili su ga da meni pošalju poruku", rekoh. "Ali zašto bi ubili tvog prijatelja zbog nečega što prema tvojim

riječima nije kod tebe? Zašto nisu ubili tebe?" upita Ashraf. I ja sam se to pitao. Glavu jadnog Talme, kose slične riječnoj travi,

Ashraf je bio privremeno vratio u onu posudu. Nisam želio ni nagađati gdje bi se moglo nalaziti tijelo.

"Jer mu ne vjeruju", zaključi Astiza. "Jedino Ethan pouzdano zna je li medaljon još negdje skriven i zaštićen i što bi mogao značiti. Žele ga zastrašiti, a ne ubiti."

"A ovo je prokleto loš način, ako su im to namjere", rekoh sumornim glasom.

"I tko su to 'oni'?" upita Enoh. "Onaj beduin, Ahmed bin Sadr." "On je samo oruđe, nije gospodar." "U tom slučaju mora biti riječ o Silanu, koji me upozorio da ga

shvatim ozbiljno. On se pojavi u Egiptu, Antoine je mrtav. Za sve sam ja kriv. Zamolio sam Talmu da se u Aleksandriji raspita o bin Sadru. Talmu su oteli, ili je slijedio Silana da ga uhodi. Uhvatili su ga, a on nije htio ništa reći. Što je uopće mogao reći? A njegova smrt mene bi trebala zastrašiti."

Ash me potapša po ramenu. "Samo što ne zna kakav si ratnik!" A zapravo sam bio toliko običan smrtnik da sam još čitav mjesec

mogao imati noćne more, no takvo što u sličnim se prilikama ne priznaje. Osim toga, ako sam u nešto i bio posve siguran, bila je to činjenica da se Silano nikada i ni u kakvim okolnostima neće domoći mojeg medaljona.

"Ja sam kriva", reče Astiza. "Rekao si da je pošao u Aleksandriju raspitati se o meni."

272

"To mu je bila namjera, a zamisao nije bila ni moja, ni tvoja. Ne krivi sebe."

"Zašto mi jednostavno nije izravno postavio pitanja koja su ga mučila?"

Jer na njih nikad ne odgovoriš u cijelosti, pomislio sam. Jer uživaš u enigmatičnosti. No nisam rekao ništa. Još smo neko vrijeme sjedili u sumornoj tišini, borili se s optužbama na vlastiti račun koje su u nama bujale. Katkad se događa da se, što smo nedužniji, to više okrivljujemo.

"Tvoj prijatelj neće biti posljednja žrtva bude li se sve razvijalo po Silanovim željama", reče na koncu zloslutno Enoh.

Stekao sam dojam da starac zna više nego što je pripravan priznati. "Kako to mislite?" "Na kocki je više od onoga što vidiš ili što si doznao. Što više

proučavam to pitanje, to me obuzima veći strah i to sam uvjereniji..." "U što?" "Tvoj bi medaljon mogao biti svojevrsni trag ili ključ za otvaranje

svetih vrata iza kojih je dugo skrivena riznica. Ljudi su taj privjesak tisućljećima tražili i oko njega se borili, a onda je, vjerojatno nepoznate svrhe, zaboravljen čamio na Malti, sve dok za njega, provodeći ondje istraživanja, nije doznao Cagliostro, te krenuo u potragu. Donosi prokletstvo nedostojnima i kod njih izaziva ludilo. Mami genijalne umove. Prerastao je u pravu zagonetku. Riječ je o ključu bez brave, zemljovidu koji ne vodi do određenog cilja. Nitko se ne sjeća na što se odnosi. Posve zbunjuje čak i mene."

"Onda je možda beskoristan", rekoh uz mješavinu nade i razočaranja.

"Ili je napokon došlo njegovo vrijeme. Silano nakon vlastitih istraživanja ne bi pošao ovamo za tobom da ne očekuje mnogo."

"Očekuje da će doći do blaga?" "Kad bi barem bilo samo to... Govorimo o blagu, ali i o moći. Ne

znam što od toga doista motivira tog zagonetnog Europljanina i njegov takozvani Egipatski obred, no kad bi Silano ikada pronašao to što su mnogi bezuspješno tražili, stekao bi ne samo besmrtnost i nezamislivo

273

bogatstvo, nego i pristup tajnama koje bi mogle posve poremetiti same temelje i bit svijeta. Pravi čovjek s njima bi mogao graditi. Pogrešan čovjek..."

"Kakve tajne? Dovraga, što vi, ljudi, zapravo, tražite?" Enoh uzdahne, razmišljajući o tome što da kaže. Na koncu reče: "Knjigu Totovu." "Kakvu knjigu?" "Tot je egipatski bog mudrosti i znanja", reče Astiza. "Poslužio je

kao korijen riječi misao38 u engleskome. On je triput najveći, a Grci su ga nazivali Hermesom. Bio je ovdje u vrijeme nastanka Egipta."

"Podrijetlo naše zemlje i dalje je zagonetno", reče Enoh. "Nema jasne povijesti. No Egipat je nastao prije svega. Umjesto legenda o postupnome buđenju, naša civilizacija kao da je iz pijeska izronila već posve formirana. Za takvo što nije bilo presedana, a onda su se odjednom kraljevstva pojavila već raspolažući svim potrebnim umijećima. Odakle je poteklo toliko znanje? To iznenadno rođenje pripisujemo Totovoj mudrosti."

"Upravo je on otkrio pismo, crtež, geodetska mjerenja, matematiku, astronomiju i medicinu", objasni Astiza. "Ne znamo odakle je potekao, ali je pokrenuo sve što se pojavilo nakon toga. Za nas je poput Prometeja, koji je donio vatru, ili Adama i Eve, koji su pojeli jabuku spoznaje. Da, vaša Biblija govori o sličnom buđenju, ali se priče prisjeća s užasnutošću. Mi smatramo da su ljudi u ono vrijeme bili mudriji, te da su poznavali magične stvari. Svijet je tada bio čišći i sretniji."

Pokazala je prema slici na zidu Enohove knjižnice. Na njoj je bio prikazan čovjek s ptičjom glavom.

"To je Tot?" Ljudi sa životinjskom glavom uvijek nekako uznemiruju. "Zašto ptica? Ptice su gluplje od magaraca." "Riječ je o ibisu, a mi Egipćani smatramo da je ujedinjenje čovjeka i

životinje lijepo." Glas joj je poprimio hladniji ton.

38 misao - engl, "thought" - nap. prev.

274

"Prikazuju ga i kao babuna. Egipćani su smatrali da nema oštre

podjele između ljudi i životinja, čovjeka i boga, života i smrti, stvoritelja i stvorenoga. Svi su dio iste cjeline. Upravo Tot predsjeda kad četrdeset dva božanstva sude i kad se naše srce odvaguje u odnosu na pero. Moramo priznati zlodjelo koje nismo počinili kako nam dušu ne bi progutao krokodil."

"Tako, znači", rekoh, iako mi ništa nije bilo jasno. "Ponekad je lutao svijetom i promatrao, te bi skrivao mudrost,

usput spoznajući sve više. Ljudi su ga nazivali ludom'." "Ludom?" "Negdje je dvorska luda, negdje zabavljač, negdje mudrac, negdje

onaj koji iznosi istinu", reče Enoh. "Pojavljuje se u nebrojenim prilikama. Kaže se da će luda tražiti Ludu."

To me sad već istinski uznemirilo. Nije li to rekla i Sarvlla, u šumi u francuskoj kad mi je proricala budućnost? Je li nešto što sam odbacio kao neodređene gluposti bilo istinsko proročanstvo? Usto me nazvala i ludom.

"Ali čemu toliko uzbuđenje oko još jedne knjige?" "To nije tek bilo kakva knjiga, nego prva knjiga", reče Enoh. "I

pretpostavljam da ćeš se složiti da knjige ponekad pokreću svijet, bilo da je riječ o Bibliji, Kur'anu, djelima Isaaca Newtona ili pjesmama iz Ilijade koje su nadahnule Aleksandra. U najboljem slučaju riječ je o destilatu misli, mudrosti, nade i želje. Totova knjiga navodno se sastoji od četrdeset dva svitka od papirusa, a to je tek dio od 36.535 svitaka - po stotinu za svaki dan tijekom solarne godine - na koje je Tot upisao svoje tajno znanje i sakrio ih širom Zemlje, da ih pronađu samo oni koji su dostojni i da do toga dođe tek u odgovarajućem trenutku. Na tim svitcima objašnjene su najdublje moći i sposobnosti majstora koji su podigli piramide: Moć, Ljubav, Besmrtnost, Radost, Osveta, Levitacija, Nevidljivost. Sposobnost da svijet vidimo onakvim kakav je doista, umjesto da gledamo iluzije slične snovima u kojima živimo. Određeni obrazac nalazi se u temeljima našeg svijeta, nekakva nevidljiva

275

struktura. A legende kažu da je njome moguće manipulirati tako da se dobiju magični rezultati. Drevni su Egipćani znali kako se to radi. Mi smo zaboravili."

"I zato se svi toliko očajnički žele domoći medaljona?" "Da. Moguće je da je riječ o tragu za potragu staru koliko i sama

povijest. Što bi bilo kad ljudi ne bi morali umirati, ili kad bi ih nakon smrti bilo moguće oživjeti? Kod pojedinca bi već i samo vrijeme omogućilo akumuliranje takvog znanja da bi ovladao svim ostalim ljudima. U slučaju vojske, takvo što značilo bi neuništivost. Kakva bi to bila vojska koja ne bi znala što je strah? Kakav bi bio tiranin kojem nikad ne bi došao kraj? Što ako je ono što nazivamo magijom tek drevna znanost koja funkcionira prema knjizi potekloj od jednog ili više bića toliko drevnih i mudrih da se više uopće ne sjećamo tko su bila ta bića i zašto su došla ovamo?"

"Bonaparte ipak nipošto ne očekuje..." "Ne bih rekao da Francuzi znaju što točno traže, niti što bi time

mogli postići, jer bi inače već rastrgali čitav Egipat. Kolaju razne priče i to je dovoljno. Što mogu izgubiti traženjem? Bonaparte je manipulator. Zadužio te za rješavanje problema, kao i učenjake poput Jomarda. A tu je sad i Silano. No čini mi se da je Silano drukčiji. Pretvara se da radi za francusku vladu, no zapravo uz francusku pomoć radi samo za svoj račun. Ide Cagliostrovim tragom, pokušava utvrditi imaju li legende i stvarne temelje."

"Ali, nemaju", pobunih se. "Hoću reći... to je sve suludo. Ako ta knjiga postoji, zašto negdje ne vidimo neki znak? Ljudi oduvijek umiru, čak i u drevnome Egiptu. Da bi se društvo obnovilo, mladi moraju naslijediti starce. Kad ne bi bilo tako, ljudi bi poludjeli od nestrpljivosti. Prirodnu smrt zamijenila bi ubojstva."

"Mudrošću nadmašuješ svoje godine!" usklikne Enoh. "I počeo si shvaćati zašto se toliko moćne tajne rijetko primjenjuju i zašto i dalje moraju biti uspavane. Knjiga postoji, ali je i dalje opasna. Nitko od običnih smrtnika ne može se nositi s božanskom moći. Tot je znao da njegove spoznaje moraju biti zaštićene sve dok naša inteligencija i

276

ambicije ne dobiju protutežu u našem moralnom i emocionalnome razvoju, pa je te knjige nekamo sakrio. Ipak, taj se san proteže kroz cjelokupnu povijest, a moguće je da je netko i spoznao dijelove knjiga. Aleksandar Veliki došao je u Egipat, posjetio proročište, te nakon toga osvojio svijet. Cezar i njegova obitelj doživjeli su pravi trijumf nakon što je ovdje učio uz Kleopatru. Arapi su postali najmoćnijom civilizaicjom na svijetu nakon što su osvojili Egipat. U srednjem vijeku kršćani su dolazili u Svetu zemlju. Zbog križarskih ratova? Ili zbog nekih dubljih, tajnijih razloga? Kasnije su i drugi Europljani počeli pretraživati drevne lokacije. Zašto? Neki su tvrdili da je riječ o potrazi za kršćanskim umjetninama i simbolima. Neki govore o legendi o Svetome Gralu. No što ako je Gral tek metafora za knjigu o kojoj govorimo, metafora krajnje i sveobuhvatne mudrosti? Što ako označuje najopasniju vrstu prometejske vatre? Je li te koja od bitaka koje si dosada vidio uvjerila da smo spremni za takvo znanje? Tek smo malko iznad životinja. Tako se naš stari poredak polagano budio iz uspavanosti, pribojavajući se otvaranja prastarih grobova, pribojavajući se mogućnosti otkrivanja odavno izgubljene knjige s tajnama. Ipak, ni mi sami ne znamo što točno čuvamo i štitimo! A sad su s tim tvojim Bonaparteom ovamo došli i bezbožni mudraci."

"Misliš na učenjake." "I tog prevaranta, Silana." "Znači da želiš uništiti medaljon, kako nitko ne bi pronašao knjigu?" "Ne", reče Ashraf. "Ponovno je otkrivena zbog određenog razloga. I

tvoj je dolazak, Ethane Gage, sam po sebi određeni znak. No te su tajne namijenjene Egiptu, a ne Francuskoj."

"Imamo svoje doušnike", nastavi Astiza. "Pročulo se da ovamo dolazi neki Amerikanac s predmetom koji bi mogao poslužiti kao ključ za prošlost, već stoljećima izgubljenim predmetom koji vodi do tisućljećima izgubljenih moći. Zaključili smo da će biti najbolje ubiti te. No ti si, umjesto toga, u Aleksandriji ubio mog gospodara, pa sam uvidjela da Izida ima drukčije namjere."

"Tko vam je to dojavio?"

277

Malko je oklijevala. "Romi." "Romi!" "Jedna njihova skupina poslala je poruku iz Francuske." Naslonio sam se, potresen novom spoznajom. Tako mi svih bogova i

svetaca, je li moguće da su me izdali i Romi? Jesu li mi Stefan i Sarvlla samo odvlačili pozornost dok je do Egipta već putovala poruka o mojem dolasku? Kakva sam ja to marioneta? I jesu li ljudi koji me sad okružuju, ti ljudi koji su mi dragi i kojima vjerujem, istinski znalci koji me mogu dovesti do te neprocjenjivo vrijedne knjige ili tek hrpa luđaka?

"Tko ste vi, ali doista?" "Posljednji svećenici drevnih božanstava koji su na Zemlji bili

utjelovljenje jednog vremena i vrste daleko mudrije od naše", reče Enoh. "Njihovo podrijetlo i ciljevi gube se u magli daleke prošlosti. Mi smo svojevrsni masonski red, ako baš hoćeš, nasljednici početka i nadglednici kraja. Čuvamo nešto, iako posve točno i pouzdano ne znamo što, no povjerena nam je zadaća da tu knjigu sačuvamo od pogrešnih ruku. Stare religije nikad posve ne odumiru, nego ih jednostavno apsorbiraju nove vjere. Naša je zadaća otkriti vrata prije nego što do njih dođu neprincipijelni oportunisti - a potom ih zauvijek zatvoriti."

"Kakva vrata?" "To ne znamo." "I želite ih zatvoriti tek nakon što malko provirite iza njih." "Ne možemo znati kako je najbolje postupiti s knjigom dok je ne

pronađemo. Moramo utvrditi nudi li nadu ili opasnost, iskupljenje ili prokletstvo. No dok je ne pronađemo, živimo u strahu da bi je prvi mogao pronaći netko s mnogo manje skrupula."

Odlučno sam odmahnuo glavom. "Kad se sjetim neuspjelog atentata na mene u Aleksandriji i

činjenice da ne znate mnogo više od mene, čini mi se da baš i niste osobiti svećenici", potužio sam se.

278

"Božica čini stvari kad i kako njoj odgovara", reče Astiza spokojnim tonom.

"Silano također." Sumornim pogledom obuhvatio sam malenu skupinu. "Izida nije pomogla jadnome Talmi, a neće zaštititi ni nas. Ne bih rekao da smo ovdje sigurni."

"Moja je kuća pod zaštitom..." zausti Enoh. "Ali je i poznata. Adresa više nije tajna, to nam jasno govori posuda

s uljem. Moramo krenuti dalje, i to odmah. Misliš da ti neće zakucati na vrata ako budu dovoljno očajani?"

"Krenuti dalje! Neću bježati od zla. Neću samo tako ostaviti knjige i predmete koje skupljam čitav život. Moji me sluge mogu zaštititi. Osim toga, pokušaj preseljenja moje knjižnice odao bi novo skrovište. Moj je posao nastaviti istraživati, a tvoj da nastaviš raditi s učenjacima, sve dok ne doznamo gdje su ta vrata i dok ih ne osiguramo prije Silanova ulaska. Utrkujemo se ne bismo li došli do ponovnog otkrića. Nemojmo izgubiti borbu zbog bijega." Enoh je ozlovoljeno gledao oko sebe. Natjerati ga na skrivanje bilo bi kao da pokušate pomaknuti piramidu.

"U tom slučaju trebamo barem sigurno mjesto za Astizu i medaljon", rekoh. "Suludo je sada ga držati ovdje. A ako mene napadnu ili ubiju, od najveće je moguće važnosti da kod mene ne pronađu medaljon. Štoviše, ako me otmu, možda ću preživjeti jedino ako ga ne pronađu kod mene. Astizu bi mogli iskoristiti kao taokinju. Čak je i Napoleon primijetio da se... ovaj, zanimam za nju." Dok sam izgovarao te riječi, gledao sam u pod. "U međuvremenu, Bonaparte se sprema povesti skupinu učenjaka do piramida. Možda ćemo tako, udruženim snagama nešto doznati i preduhitriti Silana."

"Prelijepu mladu ženu nikako ne možemo nekamo poslati samu", reče Enoh.

"Kamo onda skloniti ženu u Egiptu?" "U harem", predloži Ashraf. Priznat ću da su mi u glavi odmah sijevnule određene erotske

fantazije u vezi s tom zagonetnom institucijom. Ukazao mi se prizor s mnogobrojnim kupeljima, slugama s lepezama i napola nagim ženama

279

željnima seksa. Bih li je mogao posjećivati? S druge strane, uđe li u harem, hoće li Astiza moći ponovno izići?

"Ne želim biti zatočena u haremu", reče Astiza. "Ne pripadam nijednom muškarcu."

Pripadaš meni, pomislih. Ipak, činilo mi se da nije trenutak da potežem to pitanje.

"U harem ne može ući nitko doli gospodara, nitko ne može doznati čak ni što se ondje događa", ustvrdi Ashraf. "Znam jednog plemenitaša koji nije pobjegao pred Francuzima. Zove se Jusuf al- Beni. Zadržao je kuću i cjelokupno domaćinstvo. Ima harem za svoje žene i svećenici bi mogao pružiti utočište. Ne kao djevojci u haremu, nego kao gošći."

"Možemo li mu vjerovati?" "Mislim da ga možemo potkupiti." "Ne želim sjediti daleko od svih događaja, sjediti i vesti s hrpom

priglupih žena", reče Astiza. Dovraga, kako je samo neovisna. Upravo je to jedna od stvari koje

mi se kod nje toliko sviđaju. "Ali ne želiš da te ubiju ili ti učine nešto još i gore", rekoh. "Ashraf

je došao na izvrsnu zamisao. Skloni se onamo kao gošća, s medaljonom, dok ja obiđem piramide i s Enohom riješim cijelu stvar. Ne izlazi. Ako ga netko u haremu uoči, medaljonu nemoj pridavati nikakvu važnost. Možemo se samo nadati da će Silano postati žrtvom vlastitog spletkarenja. Bonaparte će prozrijeti njegove namjere i uvidjeti da grof moći želi prisvojiti za sebe, a ne za Francusku."

"Jednako je opasno ostaviti me samu", reče Astiza. "Nećeš biti sama, bit ćeš s hrpom priglupih žena, i sama si rekla.

Budi ondje i čekaj. Ja ću pronaći tu Totovu knjigu i doći po tebe."

280

Obilazak piramida s Napoleonom bio je daleko veličanstveniji od mog ranijeg posjeta tome mjestu, u društvu Talme i Jomarda. Više od stotinu časnika, vojnička pratnja, vodiči, posluga i znanstvenici... Čitava povorka prešla je Nil i uspela se na plato u Gizi. Poput kakvog blagdanskog izleta: povorka magaraca koja je prenosila francuske supruge, ljubavnice, te mnoštvo voća, slastica, mesa i vina. Od sunca su ih štitili mnogobrojni suncobrani. Na pijesku su se našli i sagovi. Objedovat ćemo uza samu vječnost. Silano se isticao nesudjelovanjem. Doznao sam da provodi vlastito istraživanje u Kairu. Bilo mi je drago što sam Astizu sklonio na sigurno.

Dok smo se polagano uspinjali prema piramidama, Bonapartea sam izvijestio o Talminoj stravičnoj smrti, želeći procijeniti njegovu reakciju i posijati sjeme sumnje u vezi sa svojim suparnikom. Nažalost, novost je našeg zapovjednika više iziritirala nego šokirala.

"Pa taj je novinar tek počeo pisati moj životopis! Nije trebao samo tako otići dok u čitavoj zemlji nije zavladao potpuni mir."

"Generale, moj je prijatelj nestao kad se pojavio Silano. Je li to tek puka podudarnost? Bojim se da bi grof mogao biti umiješan u čitavu priču. Ili bin Sadr, onaj beduinski pljačkaš."

"Taj je beduin naš saveznik, monsieur Gage. Kao i grof, koji radi osobno za Tallevranda. Uvjerava me da nema pojma o Talmi. Osim toga, nema ni motiva. Ili možda ima?"

"Rekao je da želi doći do medaljona." "A ti si rekao da si ga izgubio. U zemlji s milijun neposlušnih

stanovnika, zašto sumnjaš jedino u ljude koji su na našoj strani?" "Ali jesu li doista na našoj strani?" "Svakako su na mojoj strani! Kao što ćeš biti i ti, kad počneš

rješavati zagonetke zbog kojih smo te i doveli! Prvo si ostao bez

281

medaljona i kalendara, a sad još optužuješ i kolege! Talma je mrtav! Ljudi u ratu ginu!"

"Ali im ne isporučuju glavu u posudi s uljem." "Viđao sam i gore stvari. Poslušaj me... Svjedočio si porazu naše

flote. Naš je uspjeh ugrožen. Odsječeni smo od Francuske. Pobunjeni mameluci okupljaju se na jugu. Stanovništvo se još nije pomirilo s novonastalom situacijom. Pobunjenici su se odali zločinima upravo radi sijanja užasa i pomutnje koje sad primjećujem kod tebe. Saberi se, Gage! Doveli smo te da rješavaš zagonetke, ne da ih stvaraš."

"Generale, dajem sve od sebe, ali Talmina glava bila je očita poruka..."

"Poruka koja govori da je vrijeme od presudne važnosti. Ne mogu si dopustiti suosjećanje, jer je suosjećanje slabost, a svaka slabost kod mene olakšava naše uništenje. Gage, pristao sam na nazočnost jednog Amerikanca jer mi je rečeno da bi mogao biti koristan pri istraživanju drevnih egipatskih tradicija. Možeš li otkriti ulogu piramida ili ne?"

"Trudim se, generale." "Ali moraš doći do rezultata. Jer čim zaključim da si mi

beskoristan, mogu te strpati u zatvor." Izrekavši upozorenje, odvratio je pogled od mene. "Ah, baš su velike, zar ne?"

Strahopoštovanje koje sam osjetio za prvog dolaska sad su osjetili i ostali, jer su se pred nama ukazale Sfinga i, iza njih, piramide. Neobavezni su razgovori utihli i svi smo zastali, okupljeni na pijesku poput mrava. Praktički smo mogli opipati dubinu vremena. Sjene piramida na pijesku bile su jasne i uočljive gotovo kao i same piramide. Nisam osjećao duhove davno nestalih radnika i faraona, nego spokojni duh samih građevina.

No Napoleon je divovske spomenike promatrao poput brodskog navigatora.

"Jednostavne su kao da ih je gradilo dijete, i uistinu su velike. Pogledaj samo veličinu kamenih blokova, Monge! Gradnja ove velike piramide bila bi nalik okupljanju velike vojske. Kolike su joj dimenzije, Jomard?"

282

"I dalje kopamo, pokušavamo doći do baze i uglova", odvrati časnik. "Velika piramida ima stranice od najmanje 230 metara i visoka je najmanje 138 metara. Baza zauzima trinaest jutara, a premda su blokovi veliki, prema mojim proračunima ima ih najmanje dva i pol milijuna. U ovu piramidu bez poteškoća bi stala bilo koja europska katedrala. Riječ je o najvećem zdanju na svijetu."

"Toliko kamena", reče tiho Napoleon. Zanimale su ga i dimenzije preostalih dviju piramida, a nakon što ih je doznao, počeo je nešto zapisivati, te računati. Računima se poigravao onako kako drugi ljudi na papiru crtaju besmislene šare.

"Što mislite, odakle su dopremali kamen, Dolomieu?" upitao je i dalje računajući.

"Vadili su ga negdje u blizini", odgovori geolog. "Čini mi se da su blokovi od vapnenca. Zbog toga izgledaju erodirano. Vapnenac nije osobito tvrd, te je podložan utjecaju vode. Štoviše vapnenačke formacije često su pune špilja. I ovdje bismo mogli očekivati špilje, no s obzirom na suhoću ipak moram pretpostaviti da je ovaj plato čvrst. U piramidi navodno ima i granita, a on je zacijelo dopremljen s velike udaljenosti. Pretpostavljam i da je vanjski vapnenački omotač potekao iz nekog drugog kamenoloma, gdje je kamen kvalitetniji."

Napoleon sad pokaže svoje proračune. "Pogledajte, to nema smisla. Kamenom kojim su podignute

piramide mogli biste izgraditi zid visok dva metra i debeo metar i njime okružiti čitavu Francusku."

"Nadam se, generale, da od nas ne očekujete da učinimo takvo što", našali se Monge. "Riječ je o milijunima tona kamena za prijevoz."

"Upravo tako!" Napoleon se nasmije. "Napokon sam pronašao vladara čija ambicioznost nadmašuje moju! Keopse, u usporedbi s tobom, ja sam nula! S druge strane, zašto se nije jednostavno ukopao u planinu? Je li istina da arapski pljačkaši unutra nisu pronašli tijelo?"

283

"Nema dokaza da je ovdje itko ikada pokopan", reče Jomard. "Glavni prolaz zatvorili su divovski granitni blokovi koji su, izgleda, čuvali... ništa."

"Pred nama je, dakle, nova zagonetka." "Moguće. Ili piramide možda imaju neku drugu svrhu, što bi bilo u

skladu s mojom teorijom. Primjerice, intrigira me položaj piramida uz tridesetu usporednicu. Nalazi se gotovo točno na trećini udaljenosti od ekvatora do Sjevernog pola. Kao što sam govorio i Gageu, drevni Egipćani željeli su pokazati da su možda shvaćali prirodu i veličinu našeg planeta."

"Ako je tako, to znači da su bili ispred polovice časnika moje vojske", reče Bonaparte.

"Što je podjednako nevjerojatno, Velika i dvije manje piramide okrenute su u skladu s glavnim stranama svijeta preciznije nego što to uobičajeno postižu suvremeni geodeti. Povučete li liniju od središta piramide do Sredozemnog mora, precizno ćete prepoloviti deltu Nila. Povučete li dijagonalne linije od ugla do ugla piramide, te ih produljite, jednu prema sjeveroistoku, drugu prema sjeverozapadu, taj će trokut savršeno obuhvatiti deltu. Generale, ovamo nisu smještene slučajno."

"Zanimljivo. Možda je riječ o simboličnome mjestu koje povezuje Donji i Gornji Egipat. Mislite li da bi piramide mogle biti svojevrsna politička izjava?"

Jomarda je ohrabrila pozornost koju je general posvetio njegovim teorijama, pretpostavkama kojima su se drugi časnici često izrugivali.

"Zanimljivo je promotriti apotem piramide", reče sad gorljivim tonom.

"Što je apotem?" prekinuh ga. "Spustite li liniju sredinom jedne stranice piramide, od vrška do

baze, tako da trokut podijelite na dva jednaka dijela... ta je linija apotem."

"Ah..." "Čini se da je apotem", nastavi Jomard, "dugačak točno stotinu

devedeset dva metra, a to je duljina grčkih stadija. Riječ je o

284

standardnoj mjeri u drevnome svijetu. Je li piramida možda temeljno mjerilo ili je izgrađena prema standardnoj mjeri koja je postojala i davno prije Grka?"

"Moguće", reče Bonaparte. "Ipak, ako je mjerilo, onda mi se čini da je takva građevina još besmislenija nego ako je grobnica."

"Kao što znate, generale, svaki stupanj zemljopisne duljine i širine ima po šezdeset minuta. Taj apotem također iznosi i jednu desetinu jedne minute jednog stupnja. Je li to tek slučajnost? Još je neobičnije što opseg baze piramide iznosi pola minute, a dva opsega minutu. Nadalje, opseg baze jednak je, čini se, opsegu kruga čiji je radijus jednak visini piramide. Kao da dimenzije piramide u šifriranome obliku odražavaju dimenzije našeg planeta."

"Ali podjela Zemlje na tri stotine šezdeset stupnjeva konvencija je koja se pojavila tek u novije vrijeme, nije li tako?"

"Ne! Naprotiv, ta brojka vuče podrijetlo još iz Babilona i Egipta. Drevni su narodi odabrali tristo šezdeset jer označava broj dana u godini."

"Ali godina ima tristo šezdeset pet dana", usprotivih se. "I još četvrt dana."

"Kad su došli do te spoznaje, Egipćani su dodali još pet svetih dana", reče Jomard, "baš kao što su revolucionari dodali pet blagdana našim desetodnevnim tjednima kojih je trideset šest. Prema mojoj teoriji, ljudi koji su podigli ova zdanja poznavali su veličinu i oblik Zemlje, te su te dimenzije i razmjere ugradili u piramidu, kako bi ih sačuvali za slučaj da u budućnosti dođe do pada u razini znanja. Moguće je da su predvidjeli mračno razdoblje srednjeg vijeka."

Napoleon se doimao nestrpljivim. "Ali zašto?" Jomard slegne ramenima. "Možda da iznova obrazuju čovječanstvo.

Možda jednostavno da dokažu što su znali. I mi podižemo spomenike Bogu i vojnim pobjedama. Možda su oni podizali spomenike matematici i znanosti." Činilo mi se malo vjerojatnim da su ljudi toliko davno znali toliko toga. S druge strane, u vezi s piramidom nešto je bilo duboko ispravno, kao da prenosi vječne istine. Franklin je sličnu ispravnost

285

spominjao kad je govorio o dimenzijama grčkih hramova, a ja se sjećam da je Jomard sve povezao s onim neobičnim Fibonaccijevim nizom brojeva. Ponovno sam se upitao imaju li te aritmetičke igre veze s tajnom mojeg medaljona. Misli su mi se od silne matematike zamaglile.

Bonaparte se sad obrati meni. "A što misli naš prijatelj Amerikanac? Kakav je pogled iz Novog

svijeta?" "Amerikanci smatraju da sve treba raditi zbog određenih razloga i s

određenom svrhom", rekoh, trudeći se da zvučim mudrije nego što sam doista bio. "Mi smo, kao što ste i sami primijetili, praktični. Koja je onda praktična svrha ove građevine? Možda je Jomard u pravu kad kaže da nije riječ tek o pukoj grobnici."

Napoleon se nije dao zavarati mojim blebetanjem. "No, da, ako ništa drugo, piramida ima oštar vršak." Svi smo se

uljudno nasmijali. "Dođite. Želim pogledati što je unutra." I dok se većina sudionika izleta zadovoljila piknikom, šačica nas

ušla je u mračni otvor na sjevernoj strani piramide. Portal od vapnenca označavao je izvorni ulaz u piramidu koji su postavili drevni Egipćani. Taj je ulaz, objasnio je Jomard, otkriven tek kad su muslimani s piramide skinuli vanjski kameni pokrov, jer im je kamen bio potreban za izgradnju Kaira. U drevno doba ulaz su zatvarala lukavo skrivena kamena vrata. Dotada nitko nije znao gdje se točno nalaze. Stoga su, prije nego što su pronađena, Arapi u srednjem vijeku pokušali opljačkati piramidu tako što su jednostavno otvorili ulaz na drugome mjestu. Godine 820. kalif Abdulah al-Mamun, koji je znao da su povjesničari zabilježili postojanje ulaza na sjevernoj strani, doveo je skupinu graditelja i klesara koji su stvorili novi tunel u unutrašnjost piramide, nadajući se da će naići i na hodnike i okna u samoj piramidi. Igrom slučaja, počeli su probijati tunel točno ispod izvornog ulaza. Mi smo ušli upravo tim putem.

I premda su promašili s pretpostavkom o ulazu u piramidu, Arapi su probijajući tunel ubrzo došli do uskog okna u piramidi koji su izgradili drevni Egipćani. Visok manje od metar i dvadeset, taj se

286

prolaz od izvornog ulaza spuštao pod kutem od, kako je izračunao Jomard, dvadeset tri stupnja. Uspevši se prolazom, Arapi su pronašli izvorni ulaz, te drugo okno, koje se dizalo u piramidu pod istim kutem pod kojem se ono drugo spuštalo. Takav prolaz koji se penje u drevnim se analima ne spominje, a bio je zatvoren granitnim blokovima odviše tvrdima da bi se klesari kroz njih probili. Sluteći da je pronašao tajni put do blaga, al-Mamun je svojim ljudima naredio da probiju tunel pokraj granitnih blokova, kroz mekše okolne vapnenačke blokove. Bio je to mukotrpan posao u vrućim, prljavim i nepodnošljivim uvjetima. Nakon prvog granitnog bloka u prolazu naišli su na drugi, a potom i na treći. Nakon neopisivih napora i muka, ponovno su se našli u nastavku prolaza koji se uspinjao, no ubrzo su uvidjeli da ga zatvara blok od vapnenca. Odlučni u nakani da idu do kraja, probili su se i kroz tu prepreku. Na koncu su se našli na suprotnoj strani i ondje pronašli...

"Ništa", reče Jomard. "Ali ipak nešto... nešto što ćete vidjeti i danas."

Pod geografovim vodstvom, počeli smo istraživati pravi mali labirint ulaza i raskrižja, a zatim smo pognuti zavirili u okno koje se spuštalo, prolaz na koji su Arapi naišli prvi. Tama na njegovu završetku bila je potpuna.

"Zašto kosina, a ne stube?" upita Napoleon. "Možda radi lakšeg spuštanja određenih predmeta", reče Jomard.

"Ili možda uopće nije riječ o ulazu, nego prolaz ima neku drugu funkciju... Možda je riječ o cijevi ili teleskopu usmjerenom prema točno određenoj zvijezdi."

"Najveći spomenik na svijetu", reče Bonaparte, "a uopće nema smisla. Nešto nam ovdje promiče."

Mjesni vodiči nosili su baklje i uz njihovu pomoć oprezno smo se spuštali još približno stotinu metara, hodajući postrance, kako bismo lakše održali ravnotežu. Isklesane blokove zamijenio je glatki prolaz kroz vapnenačku stijenu, a na njegovu završetku našli smo se u prostoriji nalik na špilju, s rupom i neravnim podom. Činilo se da uređenje tog prostora nije dovršeno.

287

"Kao što vidite, stječe se dojam da prolaz ne vodi nikamo", reče Jomard. "Ovdje nismo pronašli ništa zanimljivo." "Što onda radimo ovdje?" upita Bonaparte. "Ne čini li vam se da je intrigantno upravo to što naoko nema očite

svrhe? Zašto su kopali ovdje, tako duboko? Ni to nije sve... Pođimo ponovno gore."

Uspeli smo se, zadihani i oznojeni. Odjeća nam je bila prljava od prašine i izmeta šišmiša. Zrak je u piramidi bio topao i vlažan, a mirisao je po plijesni.

Na mjestu na kojem su se spajali tunel i prolazi, krenuli su prema gore u odnosu na izvorni ulaz, te ušli u uzlazni prolaz koji su uz toliko muke probili al-Mamunovi ljudi. Penjao se pod istim kutem pod kojim se onaj drugi spuštao. I on je bio prenizak da bismo u njemu stajali uspravno. Nije bilo stuba, pa uspon nije bio jednostavan. Nakon šezdeset metara, već bez daha i uz užasnu vrućinu, došli smo do još jednog raskrižja. Pred nama se nalazio niski vodoravni prolaz koji je vodio do prostorije bez osobitih obilježja, sa zabatnim stropom, sobe koju su Arapi nazvali Kraljičinom komorom, iako su nam vodiči rekli kako nema dokaza da je ondje ikada pokopana neka kraljica. Dopuzali smo u sobu i ustali. Na jednome kraju nalazila se niša, vjerojatno namijenjena smještaju kipa ili uspravljenog lijesa, no sad u njoj nije bilo ničega. Prostorija se isticala jedino po izostanku izrazitih obilježja. Granitni blokovi bili su posve glatki i goli, svaki od njih težio je više tona, a bili su toliko precizno spojeni da među njih ne bi bilo moguće uvući ni list papira.

"Moguće je da ovakav strop dio težine piramide prenosi na zidove komore", reče Jomard.

Već nestrpljiv zbog prljavštine i muka koje smo trpjeli, Napoleon je samo kratko naredio da se vratimo do mjesta na kojem se ono okno nastavlja uspinjati. Htio je vidjeti i Kraljevsku komoru iznad nas.

Dotada tijesni, niski prolaz odjednom se pretvorio u hodnik za divove. Proširio se i povisio, toliko da je zapravo bila riječ o pravoj zakošenoj galeriji na čijem se vrhu nalazio strop s konzolama, gotovo

288

deset metara iznad nas. Ni ovdje nije bilo stuba, nego smo se uspinjali kosinom. Nasreću, vodiči su ovdje bili postavili uže. Kamen je i ovdje bio savršeno gladak i gol. Visina tog dijela doimala se jednako neobjašnjivom kao i skučenost prethodnog prolaza.

Jesu li ovo doista izgradili ljudi? Jedan arapski vodič visoko je podigao baklju i pokazao prema

stropu. Ondje sam vidio tamne nakupine koje su narušavale besprijekornu simetričnost, no nisam znao o čemu se radi.

"Šišmiši", prošapće Jomard. U polutami se čulo šuškanje krila. "Požurimo", naredi Napoleon. "Vruće mi je i već se napola gušim."

Dim bakalja pekao je oči. Galerija je dugačka četrdeset sedam metara, objavio je Jomard nakon mjerenja. Ni ovdje nije bilo očite svrhe. Na završetku uspona ponovno smo se morali sagnuti i nastaviti napredovati vodoravnim prolazom. Na koncu smo ušli u najveću prostoriju u piramidi koja se nalazila na trećini visine čitavog zdanja.

Kraljevska komora bila je pravokutna prostorija bez osobitih obilježja, izgrađena od divovskih blokova crvenoga granita. I ovdje je tolika jednostavnost izgledala neobično. Strop je bio ravan, pod i zidovi posve goli. Unutra nije bilo ni svetih knjiga, ni božanstava s ptičjom glavom. Jedini je predmet bio sarkofag od crnog granita bez poklopca postavljen na suprotnoj strani, prazan kao i čitav prostor. S obzirom na duljinu od oko dva metra, širinu od barem metra, te visinu tek nešto ispod metra, nikako nije mogao ući kroz uski prolaz kroz koji smo se upravo provukli, te je zacijelo postavljen u vrijeme izgradnje piramide. No činilo se da je Napoleon sad prvi put zaintrigiran. Pomno je i sa svih strana proučavao kameni lijes.

"Kako su uspjeli načiniti toliku udubinu?" upita. "Zanimljive su i dimenzije prostorije, generale", reče Jomard.

"Izmjerio sam deset metara duljine i pet metara širine. Pod komore dvostruki je kvadrat."

"Zamisli samo..." rekoh, podrugljivijim tonom nego što sam zapravo htio.

289

"Želi reći da je dvaput duža nego što je šira", objasni Monge. "Pitagoru i Grke silno su zanimali skladni odnosi takvih savršenih pravokutnika."

"Visina komore iznosi polovicu duljine dijagonale prostorije", doda Jomard, "odnosno pet metara i osamdeset centimetara. Gage, pomogni mi, pa ću vam pokazati još nešto. Drži ovu stranu mojeg metra u onom kutu."

Poveo sam se za njegovim uputama. Jomar je povukao vrpcu dijagonalno do zida na suprotnoj strani, točno do polovice duljine. A onda je, dok sam ja držao svoju stranu, on sa svojim dijelom prešao na suprotnu stranu, tako da se dotadašnja dijagonala našla uza zid na mojoj strani. " Voildf usklikne, a glas mu odjekne praznim kamenim prostorom.

Ni ovaj put nisam pokazao očekivano uzbuđenje. "Ne prepoznaješ o čemu je riječ? O tome smo razgovarali na vrhu

piramide! Zlatni broj ili zlatni rez!" Tek mi je tada sinulo. Podijelite li pravokutnu prostoriju na dva

kvadrata, izmjerite dijagonalu jednog od kvadrata, te tu duljinu prénesete na dulju stranicu pravokutnika, odnos te duljine i ostatka stranice trebao bi odgovarati magičnoj brojci 1,618.

"Želiš reći da ova prostorija odražava Fibonaccijev niz jednako kao i sama piramida", rekoh, hineći nehajan ton.

Monge me pogleda uzdignutih obrva. "Fibonaccijevi brojevi? Gage, nisam znao da si toliko dobar

matematičar." "Ah, samo tu i tamo pokupim pokoju informaciju." "Koja je praktična svrha tih dimenzija?" upita Napoleon. "Simboliziraju prirodu", odvažih se iznijeti pretpostavku. "Riječ je i o šifriranome prikazu temeljnih mjernih jedinica

egipatskoga kraljevstva", reče Jomard. "Prema dužini i razmjerima, čini mi se da predstavlja sustav kubita... Kao da mi u proporcije nekog muzeja ugradimo osnove metričkog sustava."

290

"Zanimljivo", reče general. "Ipak, toliko graditi... to je prava misterija. Ili se možda radi o svojevrsnoj leći... za fokusiranje svjetla."

"To se čini i meni", reče Jomard. "Svaka misao, svaka molitva, izgleda pojačano zahvaljujući dimenzijama piramide. Poslušajte ovo." Počeo je tiho pjevušiti, a zatim je glasno zapjevao. Zvuk je stao neobično odjekivati, pa smo stekli dojam da nam vibrira u tijelu. Kao da je pogodio ton koji je nekako ostao lebdjeti u zraku.

Naš general odmahne glavom. "Osim što ovo fokusira... što? Elektricitet?" Okrenuo se prema meni. Da sam samouvjereno odgovorio potvrdno,

vjerojatno bi me nagradio. No ja sam samo tupo gledao, poput najobičnijeg glupana.

"Zanimljiv je i granitni sanduk", reče Jomard, ne bi li nekako ispunio nelagodnu tišinu. "Unutarnji mu je volumen točno upola manji od vanjskog volumena. I premda izgleda kao da je rađen po mjeri čovjeka ili lijesa, pretpostavljam da takva preciznost u dimenzijama nije plod slučajnosti."

"Sanduci u sanducima", reče Monge. "Prvo ova komora, pa vanjski dio sarkofaga, pa unutrašnjost... Čemu sve to? Imamo mnoštvo teorija, ali imam dojam da niti jedan odgovor nije konačan."

Podigao sam pogled. Imao sam dojam da nas milijuni tona malo-pomalo pritišću, da bi nas svakog trenutka mogli zbrisati s lica zemlje. Još nekoliko trenutaka činilo mi se da se strop doista spušta na nas! Ipak, nije bilo tako. Čim sam trepnuo, sve je opet bilo isto kao i maločas.

"Ostavite me", zapovijedi iznenada Bonaparte. "Kako, molim?" "Jomard je u pravu. Ovdje osjećam nekakvu moć. Vi je ne osjećate?" "Osjećaj je prilično nelagodan, i sve izgleda nekako živo", rekoh.

"Kao da smo u grobu, a ipak se osjećate lagano, kao da nemate tijelo." "Htio bih ovdje neko vrijeme ostati nasamo", reče general. "Zanima

me mogu li osjetiti duh mrtvog faraona. Možda više nema tijela, ali ostala je njegova duša. Možda su Silano i njegova magija stvarni.

291

Možda mogu osjetiti Gageov elektricitet. Ostavite me u tami s neupaljenom bakljom. Kad budem spreman, spustit ću se k vama."

Na Mongeovu licu pojavio se zabrinut izraz. "Možda kad bi netko od nas ostao za svaki slučaj..." "Ne." Zakoračio je u sarkofag, te se u njemu ispružio, zagledan u

strop. Pogledali smo ga, a on se slabašno nasmiješio. "Udobnije je nego što mislite. Kamen nije ni prehladan, ni pretopao. A ja nisam previsok. Jeste li zbog toga iznenađeni?" Nasmiješio se šali na vlastiti račun. "Ali ovdje ne namjeravam ostati zauvijek."

Jomard je izgledao zabrinuto. "Neke je ljude već obuzimala panika..." "Moju hrabrost nikad ne smijete dovesti u pitanje." Jomard se nakloni. "Naprotiv, odajem joj najveću počast, generale

moj." Tako smo poslušno izišli, a baklje su jedna po jedna nestajale u

niskome prolazu, te je naš zapovjednik tako ostao sam i u potpunoj tami. Spustili smo se Velikom galerijom služeći se onim užetom. Jedan šišmiš poletio je prema nama, no neki je Arapin zamahnuo bakljom, pa je slijepo stvorenje osjetivši toplinu naglo skrenulo, te se nanovo smjestilo na stropu. Kad smo se spustili do manjeg prolaza koji je vodio do ulaza u piramidu, već sam se kupao u znoju.

"Ja ću ga ovdje pričekati", reče Jomard. "Vi iziđite." Mene nije trebalo tjerati van. Kad smo napokon izišli iz piramide i

našli se na vanjskome dijelu sjeverne stranice, imao sam dojam da okolni svijet obasjava tisuću sunaca. S naše prljave odjeće dizali su se oblaci prašine. Grlo mi je bilo posve suho, dok mi je glava pulsirala od boli. Na istočnoj strani građevine bilo je hlada, pa smo sjeli i stali čekati, usput pijući vodu. Sudionici izleta koji su bili ostali ispred piramide u međuvremenu su se raštrkali na sve strane, penjući se po ruševinama. Neki su obilazili preostale dvije piramide. Neki su razapeli malene nadstrešnice, te su objedovali. Dio njih čak se uspeo još malo iznad nas, dok su se drugi natjecali u bacanju kamenja do što višeg reda kamenih blokova piramide.

292

Obrisao sam čelo, bolno svjestan činjenice da se nimalo nisam približio rješavanju zagonetke povezane s medaljonom.

"Čitava ta hrpa kamenja, a unutra su samo tri prostorije...?" "Nema smisla, zar ne?" složi se Monge. "Imam dojam da nam promiče nešto posve očito." "Meni se čini da bismo trebali gledati brojeve, kao što kaže Jomard.

Možda je riječ o zagonetki kojom bi se čovječanstvo trebalo baviti stoljećima." Matematičar izvadi papir i stane nešto računati. Bonapartea nije bilo čitav sat. Na koncu se začuo povik, pa smo se vratili do ulaza. Baš kao i mi, izišao je prljav i zaslijepljen, niz pijesak i krhotine otklizao se do pijeska u podnožju. No kad smo mu žurno prišli, uočio sam i da je neuobičajeno blijed, da mu pogled nije usredotočen, te da je odsutan poput čovjeka koji se upravo probudio iz vrlo živopisna sna.

"Što ste tako dugo radili?" upita Monge. "Dugo me nije bilo?" "Najmanje sat." "Doista? Nisam ni primijetio kako je vrijeme proletjelo." "I?" "U sarkofagu sam prekrižio ruke, poput onih mumija koje smo

viđali." "Mon dieu, generale." "Čuo sam i vidio..." Protresao je glavu kao da želi razbistriti misli.

"Ili možda nisam?" Načas se zaljuljao. Matematičar ga uhvati za nadlakticu i pridrži. "Što ste čuli i vidjeli?" Ubrzano je zatreptao. "Ukazao mi se moj život. Ili mi se čini da je to

bio moj život. Ne znam čak ni je li to bila budućnost ili prošlost." Pogledao je uokolo. Ne znam je li nas time htio malo zadirkivati ili samo izbjeći istinu.

"Što vam se točno ukazalo?" "Sve je... bilo vrlo neobično. Čini mi se da o tome neću govoriti.

Neću..."

293

Pogled mu se tada zaustavio na meni. "Gdje je medaljon?" upita iznenada. Tim me pitanjem posve zatekao. "Izgubio sam ga, zar ste zaboravili?" "Ne. Varaš se." Prodorno me gledao sivim očima. "Potonuo je s L'Orientom, generale." "Nije." Rekao je to toliko samouvjereno da smo se s nelagodom

pogledali. "Želite li malo vode?" upita Monge zabrinuto. Napoleon odmahne

glavom kao da je želi razbistriti. "Više ne idem unutra." "Ali, generale, što ste vidjeli?" nastavi s ustrajnim pitanjima

matematičar. "O ovome više nećemo razgovarati." Svi smo osjetili nelagodu. Tek kad sam ga vidio omamljenog, uvidio

sam koliko cijela ekspedicija ovisi o Bonaparteovoj preciznosti i energiji. Nije savršen ni kao čovjek ni kao vođa, ali toliko dominira koncentriranošću na cilj i intelektom da smo mu se svi odreda nesvjesno prepustili. On je u ovoj ekspediciji i zamašnjak i kompas. Bez njega se ne bi događalo baš ništa od svega ovoga. Činilo se da nas piramida podrugljivo promatra s te nedodirljive visine, sa savršeno oblikovanog vrška.

"Moram se odmoriti", reče Napoleon. "Dajte mi vina, ne vodu." Pucnuo je prstima, a jedan pobočnik otrčao je po čuturicu. Potom se obratio meni. "Što vi radite ovdje?"

Je li posve skrenuo? "Molim?" Njegova me smetenost posve zbunila. "Došli ste nam s medaljonom i obećanjem da ćete sve ovo nekako

objasniti. Jedno ste navodno izgubili, a drugo niste ispunili. Što sam unutra osjetio? Elektricitet?"

"Moguće, generale, ali nemam instrument kojim bih to mogao odrediti. Zbunjen sam kao i svi ostali."

"A mene zbunjujete vi, Amerikanče osumnjičeni za ubojstvo. Pridružili ste se našoj ekspediciji i premda se stječe dojam da niste ni

294

od kakve koristi, ima vas svugdje! Sad vam već pomalo ne vjerujem, Gage, a vjerujte mi da nije nimalo ugodno biti u ulozi čovjeka kojem ne vjerujem."

"Generale Bonaparte, čitavo se vrijeme trudim steći vaše povjerenje, i na bojnome polju i ovdje! Nema koristi od neutemeljenih nagađanja. Dajte mi vremena da poradim na tim teorijama. Jomardove su zamisli vrlo zanimljive, no nisam imao vremena pomnije ih procijeniti."

"U tom ćete slučaju sjediti ovdje u pijesku dok to ne postignete." Uzeo je čuturicu i stao piti.

"Molim? Ne! Moram dovršiti istraživanja u Kairu!" "U Kairo se ne vraćate dok ne budete u stanju dići se i reći mi nešto

korisno u vezi s ovom piramidom. Ne nekakve prožvakane priče, nego čemu služi i kako ju je moguće iskoristiti. Piramida ima nekakvu moć, a mene zanima kako je upotrijebiti."

"To isto želim i ja! Ali kako to postići?" "Navodno ste nekakav učenjak. Otkrijte svrhu. Poslužite se

medaljonom koji ste navodno izgubili." Nakon toga udaljio se odlučnim korakom.

Naša mala skupina s nevjericom ga je promatrala. "Što mu se, dovraga, unutra dogodilo?" reče Jomard. "Čini mi se da je u tami halucinirao", reče Monge. "Sam Bog zna da

ja ondje nipošto ne bih ostao sam. Naš Korzikanac uistinu ima petlje." "Zašto se okomio na mene?" Generalov antagonizam podosta me

potresao. "Jer si bio u Abukiru", reče matematičar. "Čini mi se da ga taj poraz

grize više nego što je spreman priznati. Budućnost nam u strateškome smislu nije blistava."

"A ja se trebam ulogoriti ovdje i piljiti u piramidu dok nam se ne poprave strateški izgledi?"

"Zaboravit će te već za dan-dva."

295

"No njegova znatiželja ima temelja", reče Jomard. "Moram ponovno pročitati one drevne izvore. Što više doznajem o njoj, ova mi se građevina doima sve fascinantnijom."

"I beskorisnijom", progunđah. "Je li doista tako, Gage?" upita Monge. "Ja bih rekao da je sve

odviše proračunato i precizno izvedeno da bi bilo beskorisno i besmisleno. Ne mislim samo na velik uloženi rad i trud, nego i na silno promišljanje. Dok sam maločas još nešto računao, uočio sam još jednu korelaciju. Ova je piramida uistinu matematička igračka."

"Kako to misliš?" "Svoju pretpostavku morat ću provjeriti usporedbom s Jomardovim

brojkama, no ekstrapoliramo li nagib piramide do izvornog vrška, koji je bio malčice viši od današnjega, te ako visinu usporedimo s duljinom dviju stranica, čini mi se da ćemo doći do jednog od najosnovnijih brojeva u cjelokupnoj matematičkoj znanosti: do broja pi."

"Pi?" "Riječ je o odnosu opsega i promjera kruga, Gage, o Ludolfovu broju.

U mnogim kulturama tu brojku smatraju svetom. Odnos je približno dvadeset dva prema sedam, odnosno 3,1415... Nitko nikada nije uspio do kraja izračunati točnu vrijednost. Ipak, svaka se kultura nastojala maksimalno približiti točnoj vrijednosti. Drevni su Egipćani tako došli do vrijednosti 3,160. Čini mi se da je odnos visine piramide prema dvjema stranicama vrlo blizu tome."

"Piramida simbolizira Ludolfov broj?" "Možda je izgrađena u skladu s egipatskom vrijednošću te brojke." "Ali, još jednom: zašto?" "I ponovno nailazimo na zid drevnih misterija. No nije li zanimljivo

što se na tvom medaljonu u krugu nalazio i promjer? Šteta je što si ga izgubio. Ili možda nisi...?"

Zanimljivo? Pa to je pravo otkriće. Tjednima sam tapkao u mraku. Sad sam imao dojam da pouzdano znam na što ukazuje onaj medaljon: pokazuje prema piramidi koja mi se nalazi iza leda.

296

Nevoljko sam ostao, po zapovijedi, i pomogao Jomardu i Mongeu da obave dodatna mjerenja piramide, s njima dijeleći šator koji su postavili u neposrednoj blizini Sfinge. Budući da sam obećao da ću se brzo vratiti, osjećao sam se nelagodno jer sam toliko daleko od Astize i medaljona, osobito dok je Silano u Kairu. No, zanemarim li Napoleonovu javno izgovorenu zapovijed, mogao bih završiti u zatvoru. Osim toga, imao sam dojam da se primičem rješavanju tajne. Možda je medaljon svojevrstan zemljovid koji vodi do nekog drugog prolaza u onoj hrpetini kamenja. Tu je zatim i 21. listopada, dan koji sam očitao s izgubljenog drevnog kalendara i koji možda jest, a možda i nije precizan i važan, no do tada su ionako preostala još dva mjeseca. Nisam znao kako se sve to uklapa u nekakvu jedinstvenu teoriju, no nadao sam se da će učenjaci možda doći do neke nove zamisli ili traga. Stoga sam poslao poruku Enohu, objašnjavajući situaciju u kojoj sam se našao, te moleći da novost o mojem kašnjenju prenese i u Jusufov harem. Sad barem znam što trebam promatrati, dodao sam. Jednostavno mi nije bilo posve jasno što bih trebao tražiti.

Privremeni izgon iz grada zapravo i nije bio toliko loš. Enohova je kuća nekako postajala tijesnom, a Kairo bio bučan, pa mi je tišina pustinje donijela dobrodošli predah. Satnija vojnika ulogorila se u pijesku da nas zaštiti od beduina i mameluka, a meni se učinilo da bi nekoliko noći provedenih ondje zapravo moglo značiti da će Astiza i Enoh biti još sigurniji, jer će moje izbivanje skrenuti pozornost s njih. Nadao sam se da je Silano prihvatio moju priču o tome da je medaljon negdje na dnu zaljeva Abukir. Nisam zaboravio jadnog Talmu, no dokazi o njegovom ubojici, kao i osveta, morat će malo pričekati.

297

Ukratko, kao što svi često činimo, pretvarao sam se da će teška situacija u kojoj sam se našao zapravo biti dobra i korisna.

Kao što sam već rekao, u Gizi se nalaze tri velike piramide, a sve tri imaju uske prolaze i prazne komore. Keopsovu piramidu na vrhu i dalje pokriva vapnenački sloj zahvaljujući kojem su sva tri zdanja nekoć imala savršeno glatku i sjajnu bijelu površinu. Kako su samo zacijelo blistale, poput prizama od soli! Služeći se geodetskim instrumentima, izračunali smo da je Velika piramida, točno do samog nekadašnjeg vrška, visoka 146 metara, te da tako za više od trideset metara nadvisuje vrh zvonika katedrale u Amiensu, najviše u Francuskoj. Egipćani su do te dojmljive visine došli sa samo 203 reda blokova. Izmjerili smo da su stranice postavljene pod kutom od pedeset jednog stupnja, točno tako da visina i polovica opsega odgovaraju Ludolfovu broju i Fibonaccijevu nizu. Unatoč toj nevjerojatnoj podudarnosti, svrha piramida i dalje mi nikako nije bila jasna. Kao umjetnička djela savršene su i uzvišene. U praktičnome smislu, doimale su se krajnje besmislenima. Dovršena zdanja bila su toliko glatka da na njima nitko nije mogao stajati, a u njima se nalaze prolazi silno neugodni za ljude. Ti prolazi vode do komora u kojima, kako se čini, nitko nikada nije boravio, a čitav raspored i dimenzije u kodiranome obliku sadrže matematičke vrijednosti jasne samo najvećim stručnjacima.

Monge je rekao da je sve vjerojatno imalo nekakve veze s religijom. "Hoće li za pet tisuća godina ljudima biti jasna svrha crkve Notre-

Dame?" "Samo nemoj da te čuju svećenici..." "Svećenici su stvar prošlosti. Znanost je nova religija. Drevnim je

Egipćanima religija bila znanost, a magija pokušaj manipuliranja onim što nisu shvaćali. Čovječanstvo je zatim ostvarilo napredak od prošlosti u kojoj su svako pleme i svaki narod imali vlastite skupine božanstava, do situacije u kojoj mnogi narodi štuju istog boga. Ipak, postoje mnogobrojne vjere, a njihovi pripadnici sve ostale nazivaju hereticima. Danas imamo znanost, koja se ne temelji na vjeri, nego na razumu i eksperimentiranju, a težište ne stavlja na jedan narod, papu, ili kralja,

298

nego na univerzalne zakone. Nije važno je li netko Kinez ili Nijemac, govori li arapski ili španjolski... znanost je uvijek ista. I zato će odnijeti završnu pobjedu. Zbog toga se Crkva instinktivno bojala Galilea. No ovo zdanje iza nas podignuo je točno određeni narod točno određenih vjerovanja, pa je moguće da nikad nećemo otkriti njihovu logiku i razloge, jer su se temeljili na vjerskome misticizmu koji ne možemo pojmiti. Bilo bi korisno kad bismo jednog dana uspjeli dešifrirati hijeroglife."

S takvim sam se predviđanjem morao složiti - ipak sam bio Franklinov čovjek - no pritom sam se morao upitati zašto znanost, koja je toliko univerzalna, već nije pomela sve pred sobom. Zašto su ljudi još uopće religiozni? Znanost je pronicljiva, ali hladna, objašnjava, ali ipak šuti o najvećim pitanjima. Odgovara na pitanje kako, ali ne i zašto, pa ljudi stoga i dalje žude za pravim odgovorima. Nekako mi se činilo da će ljudi u budućnosti ipak shvatiti funkciju crkve Notre-Dame, kao što mi shvaćamo namjenu nekog rimskog hrama. Tako će možda štovati i bojati se. Revolucionarima u silnom racionalističkome žaru nešto promiče, učinilo mi se. U svemu nedostaje srca, ili duše. Ima li u znanosti mjesta za to, ili nade u život nakon smrti?

No, te stvari ipak nisam spominjao, nego sam samo odgovorio: "A što ako je stvar mnogo jednostavnija, doktore Monge? Što ako je

piramida tek velika grobnica?" "Razmišljao sam o tome i riječ je o fascinantnome paradoksu, Gage.

Pretpostavimo da je glavna namjena građevine grobnica. Problem je već i u samoj veličini, nije li tako? Što pomnije i složenije ureduješ piramidu da u njoj čuvaš mumiju, to više skrećeš pozornost na mjesto na kojem se mumija nalazi. Bila je to zacijelo velika dvojba koja se nametala faraonima koji su za vječnost željeli očuvati smrtne ostatke tijela."

"Meni je na pamet pala i jedna druga dvojba", rekoh. "Faraon se nada da mu tijekom čitave vječnosti nitko neće remetiti mir. Ipak, savršeni je zločin onaj za koji nitko ne zna. Želiš li opljačkati gospodarevu grobnicu, nije li najbolje to učiniti neposredno prije

299

njezina završnog zatvaranja, jer kad je zatvore, nitko neće moći otkriti krađu! Ako je ovo grobnica, sve je počivalo na odanosti onih koji su je zatvarali. Kome su faraoni mogli vjerovati?"

"Ponovno nedokazano vjerovanje!" nasmije se Monge. U sebi sam ponovno razmatrao sve što sam doznao o medaljonu.

Krug podijeljen na pola - moguće simbol broja pi. Prikaz zviježđa u kojem se u gornjoj polovici nalazi i drevna Sjevernjača. Ispod je simbol vode. Urezane crte koje nalikuju delti i piramidi. Možda je voda zapravo Nil, a oznake simboliziraju Veliku piramidu. No zašto nisu jednostavno ucrtali trokut? Enoh je rekao da mu simbol izgleda nepotpuno, ali gdje pronaći ostale dijelove? Je li to Minov štap u nekom davno nestalome hramu? Činilo mi se da to ne može biti ozbiljna mogućnost. Pokušavao sam razmišljati poput Franklina, no s njim se ipak nikako nisam mogao mjeriti. On se mogao poigravati munjama, a već sutradan oformiti čitavu novu naciju. Jesu li piramide mogle privlačiti munje i pretvarati ih u energiju? Je li čitava piramida svojevrsna lajdenska boca? Otkako smo došli u Egipat, nijednom nisam začuo grmljavinu, niti vidio kapljicu kiše.

Monge nas je napustio, jer se morao pridružiti Bonaparteu prigodom službenog krštenja novoosnovanog Egipatskog instituta. Ondje su učenjaci radili na mnogo toga, od osmišljavanja načina fermentacije alkohola i pečenja kruha (na suncokretovim stabljikama, budući da u Egiptu nije bilo prikladnog drva), do popisivanja egipatskog životinjskog svijeta. Conte je otvorio radionicu za nadomještanje opreme, poput tiskarskih strojeva, izgubljene uništenjem flote u Abukiru. Bio je od onih majstora koji ni iz čega mogu stvoriti bilo što. Jomard i ja ostali smo u ružičasto-zlatnoj atmosferi pustinje, marljivo mjereći, uklanjajući otpalo kamenje, mjernim instrumentima određujući kuteve... Tri smo dana i tri noći tako gledali kako zvijezde kruže oko vršaka piramida i raspravljali o mogućoj namjeni tih zdanja.

Četvrtog dana ujutro, već umoran od mukotrpnog posla i nagađanja koja nas ni do čega nisu dovela, odšetao sam do mjesta s

300

kojeg se pružao izvrstan pogled na Kairo na suprotnoj obali. I ondje sam ugledao nešto neobično. Conte je, izgleda, bio proizveo dovoljno vodika da njime ispuni balon. Svilena kugla imala je promjer od dvanaestak metara, a gornju polovicu prekrivala je mreža s koje su se spuštali konopci i držali košaru od pruća. Balon je lebdio tridesetak metara od tla, za koje je bio pričvršćen užetom. Ispod njega okupila se poveća skupina ljudi. Prizor sam pomnije promotrio zahvaljujući Jomardovu teleskopu. Činilo se da su svi promatrači Europljani.

Arapi uglavnom nisu pokazivali zanimanje za zapadnjačku tehnologiju. Stjecao se dojam da nas smatraju dosjetljivim nevjernicima koji im neće predugo smetati, a koji su opsjednuti mehaničkim smicalicama i ne mare za druge duše. Još sam ranije zamolio Contea da pokuša izraditi generator trenja s ručicom radi pohranjivanja elektriciteta u nečemu što je Franklin nazivao akumulatorom, a učenjaci su me pozvali da dijelu kairskih mula na taj način priredim blagi šok.

Egipćani su se spremno uhvatili za ruke, a kad sam prvog protresao naponom iz lajdenske boce, svi su pri prolasku struje njihovim tijelima poskočili, što je izazvalo konsternaciju, ali zatim i smijeh. No nakon početnog iznenađenja, činilo se da ih to više zabavlja nego što se pojavi dive ili što u njima izaziva strahopoštovanje. Elektricitet je plod jeftine magije, ne služi ničemu osim društvenoj zabavi.

Dok sam tako promatrao balon, uočio sam dugačku kolonu francuskih vojnika koja je izlazila iz Kaira i kretala u smjeru juga. Pravilna formacija isticala se u odnosu na svjetinu trgovaca i goniča deva koji su se bili okupili oko ulaza u grad. Vojnici su marširali u plavo-bijeloj liniji, a pukovnijske zastave beživotno su visjele na užarenome zraku.

Jedinice su samo navirale kroz izlaz. Bila je to blistava kolona koja se blago povijala poput stonoge. Stekao sam dojam da je iz grada izišla čitava divizija. Dio vojske bio je na konjima, a konji su vukli i dva malena poljska topa.

Dozvao sam Jomarda, a on mi se pridružio s malenim teleskopom.

301

"General Desaix, kreće u potragu za neuhvatljivim Muratom-begom", reče. "Njegove jedinice istražit će i osvojiti Gornji Egipat koji su vidjeli tek rijetki Europljani."

"Rat, znači, nije završio." Samo se nasmijao. "Ipak je riječ o Bonaparteu! Rat za njega nikad neće završiti." I dalje je proučavao kolonu, prašinu koja se dizala ispred vojske,

kao da najavljuje njezin dolazak. Jasno sam zamišljao kako je vojnici dobronamjerno proklinju, usta punih zrnaca pijeska. "Čini mi se da vidim i tvog starog prijatelja."

"Starog prijatelja?" "Evo, pogledaj..." U blizini čela kolone nalazio se muškarac s turbanom na glavi, u

širokome ogrtaču. Šestorica beduina jahala su oko njega kao tjelesna straža. Jedan od čuvara nad glavom mu je pridržavao suncobran. Ugledao sam i onaj tanki kratki mač koji mu je poskakivao na bedru, a prepoznao sam i crnog pastuha kojeg je kupio u Kairu. Silano. Uz njega je jahao netko manji i krhkiji, također u arapskoj odjeći. Možda osobni sluga.

"Sretan mu put." "Zapravo mu zavidim", reče Jomard. "Što li će ta ekspedicija samo

otkriti?!?" Je li Silano odustao od potrage za medaljonom? Ili će dio koji

nedostaje tražiti u Enohovu južnome hramu? Uočio sam i bin Sadra. Predvodio je skupinu beduinskih tjelohranitelja, opušteno se ljuljao na devi, u ruci držeći onaj štap.

Jesam li ih izbjegao? Ili mi bježe? Ponovno sam pogledao onu manju, gotovo posve zakrivenu pojavu i

osjetio nelagodu. Jesam li bio odviše poslušan, te sam se predugo zadržao kod piramida? Tko to jaše uz Silana?

Znala sam za njega, potvrdila mi je. I nikad nije objasnila što su te riječi točno značile. Zatvorio sam

teleskop. "Moram se vratiti u Kairo."

302

"Ne smiješ ići u Kario. To je Bonaparteova zapovijed. Prvo nam treba uvjerljiva teorija."

No pribojavao sam se da se za mog izbivanja dogodilo nešto katastrofalno, te sam uvidio da sam time što sam toliko ostao izvan Kaira nesvjesno odlagao zadaću bavljenja pitanjem medaljona i osvećivanja Talmine smrti. Moje odugovlačenje moglo bi se pokazati kobnim.

"Ipak sam američki učenjak, a ne francuski vojnik. Dovraga i te njegove zapovijedi."

"Može te dati strijeljati!" No ja sam već trčao niz obronak, pokraj Sfinge, prema Kairu.

*** Grad mi se po povratku učinio još zlokobnijim. Iako je Desaixova

divizija ispraznila dio kuća u kojima su boravile francuske snage, tisuće stanovnika koji su pobjegli nakon Bitke kod piramida počele su se vraćati. Kairo se počinjao oporavljati od post-invazijskog šoka, ponovno prerastajući u središte Egipta. Kako je grad postajao sve napučenijim, stanovnici su ponovno stekli urbano samopouzdanje. Držali su se kao da je grad i dalje njihov, a ne naš. Usto ih je bilo i mnogo više nego nas. I dok su francuski vojnici, jureći na magarcima ili odlučno održavajući redovite ophodnje, još mogli navesti pješake na bijeg, usamljenim strancima poput mene ljudi se baš i nisu sklanjali s puta. Dok sam žurno prolazio uskim uličicama, prvi put osjetio sam da me namjerno naguravaju. Ponovno sam se prisjetio neobičnih svojstava elektriciteta, onog neobičnog pucketanja zraka nakon eksperimenata koji su ženama u salonima bili neizrecivo erotični. Sad mi se učinilo da je zrak u Kairu naelektriziran od napetosti. Svi su već doznali za poraz u Abukiru i Francuzi se više nisu doimali nedodirljivima. Da, sad smo već visjeli o užetu, a ja sam jasno vidio da se ono malo-pomalo para.

U usporedbi s gužvom i živošću okolnog dijela grada, ulica u kojoj se nalazila Enoheva kuća doimala se pretjerano mirnom. Kamo su svi

303

nestali? Pročelje je uglavnom izgledalo kao i prije mog odlaska, ne odajući baš ništa, kao ni lica Egipćana. Ipak, kad sam se približio, naslutio sam da nešto nije kako treba. Vrata nisu bila čvrsto zatvorena, a uočio sam i žutu boju svježe napuklog drva. Pogledao sam uokolo. Osjetio sam da me neke oči promatraju, no nigdje nije bilo nikoga. Kad sam snažno zakucao, vrata su se malko pomaknula.

"Salaam." Na odjek mog pozdrava glasnim je zujanjem odgovorio tek roj

muha. Gurnuo sam vrata, uz osjećaj da guram nešto što ih s druge strane pridržava. Na koncu su popustila toliko da sam se uspio provući. I tek tada ugledao sam prepreku. Enohov sluga divovskoga rasta, crnac Mustafa, nepomično je ležao naslonjen na vrata, lica razmrskana metkom iz pištolja. Kućom je vladao mučno slatkast miris nedavne smrti.

Pogledao sam prozor. Uljezi su razbili drveni zaslon koji ga je štitio od sunca.

Nastavio sam obilaziti kuću, od sobe do sobe. Gdje je ostala posluga? Posvuda su se vidjele krvave mrlje i pruge, kao da je netko nakon bitke i pokolja odvlačio tijela. Stolovi su bili prevrnuti, tapiserije strgnute sa zidova, jastuci zbačeni i rasporeni. Provalnici su očito nešto tražili, a ja sam znao što. Izbivanjem nisam spasio baš nikoga. Zašto nisam odlučnije tražio da se Enoh skrije, umjesto da ostane uz knjige? Zašto sam mislio da ću ga zaštititi time što ovdje neće biti ni mene ni medaljona? Nakon nekog vremena došao sam do prostorije sa starinama. Dio kipova bio je razbijen, a lijesovi su bili prevrnuti. Potom sam došao i do stuba za pljesnivu knjižnicu. Vrata su bila razbijena. S druge je strane vladala tama, no sve je mirisalo po paležu. Osjećajući neizmjernu zebnju, pronašao sam svijeću i stao se spuštati.

Podrumom je vladao nagoreni kaos. Police su bile srušene. Knjige i svitci ležali su na hrpama poput jesenskog lišća, a iz napola spaljenih stranica još se dizao dim. U prvi sam mah pomislio da u tom prostoru više nema tragova života, no onda je netko zastenjao. Začulo se šuškanje papira i iz hrpe je provirila nečija ruka, bolno zgrčenih

304

prstiju, kao da pomoć iz snijega traži žrtva lavine. Ščepao sam je i izazvao bolni krik. Ispustio sam otečene prste i stao razmicati pocrnjele knjige i papire. Pod njima je bio siroti Enoh, ispružen na hrpi nagorenih knjiga. Bio je gadno opečen, napola bez odjeće, ispečenih prsa i ruku. Bio se bacio na lomaču knjiga.

"Tot", stenjao je. "Tot." "Enoše, što se dogodilo?" Bio je u deliriju i nije me čuo. Uspeo sam se do njegove fontane i u

drevnu posudu ulio nešto vode, ružičaste od silne prolivene krvi. Malo sam mu polio lice, a zatim mu dao da popije nekoliko gutljaja. Zagrcnuo se, a zatim stao piti požudno poput novorođenčeta. Oči su mu se nakon toga napokon usredotočile.

"Pokušali su sve spaliti". S mukom je šaputao. "Tko?" "Nekako sam se oslobodio i utrčao u požar, a oni se nisu usudili poći

za mnom." Nakon tih je riječi zakašljao. "Bože moj, Enoše, bacio si se u plamen?" "Ove su knjige moj život." "Francuzi?" "Bin Sadrovi Arapi. Neprestano su me pitali gdje je, ali nisu govorili

što. Pretvarao sam se da ne znam. Tražili su ženu, a ja sam rekao da je otišla s tobom. Nisu mi vjerovali. Da nisam utrčao u vatru, prisilili bi me da kažem mnogo više. Nadam se da ostali nisu ništa rekli."

"Gdje su svi?" "Poslugu su stjerali u skladište. Čuo sam krikove." Obuzeo me osjećaj krajnje nemoći i uzaludnosti. Lakomisleni

kockar, diletant u vojnim redovima, čovjek koji glumi učenjaka. "Ja sam donio sve nedaće koje su te snašle." "Nisi donio ništa što bogovi nisu željeli." Starac zastenje. "Moje je

vrijeme isteklo. Ljudi postaju sve pohlepnijima. Znanost i magiju traže zbog moći. Tko želi živjeti u takvim vremenima? No znanje i mudrost nisu ista stvar." Snažno me uhvatio za ruku. "Moraš ih spriječiti."

"U čemu?"

305

"Naposljetku, sve je bilo u mojim knjigama." "Što? Što traže?" "To je ključ. Moraš ga staviti u bravu." Polagano se gubio. Nagnuo

sam se prema njemu. "Molim te... Astiza. Je li s njom sve u redu?" "Ne znam." "Gdje je Ashraf?" "Ne znam." "Jesi li doznao štogod o dvadeset prvom listopadu?" Uhvatio me za nadlakticu. "Moraš u nešto vjerovati, Amerikanče. Vjeruj u nju." I tada je izdahnuo. Sjeo sam, posve izmožden i užasnut. Prvo Talma, a sad i ovo. Došao

sam prekasno da ga spasim, prekasno da doznam što je on uspio zaključiti. Sklopio sam mu oči, drhteći od bijesa i nemoći. Ostao sam bez najbolje poveznice sa zagonetkama. Je li u ovoj knjižnici još ostalo nešto čime bi bilo moguće objasniti medaljon? Među pepelom... Kako uopće išta znati, kako išta zaključiti? Enoh je uz prsa privijao osobito debelu knjigu, uvezanu u kožu i malko nagorjelu na rubovima. Bila je napisana na arapskome. Je li imala osobitu važnost pri dešifriranju naše zagonetke? Uzeo sam je i onako se neuk zagledao u raskošno arapsko pismo. Da, možda bi Astiza mogla nešto odgonetnuti. Ako je još u Kairu. Nekako sam sa sve više mračne strepnje slutio tko je zapravo onaj maleni, odjećom zakriveni lik koji je jahao uz Silana dok su Desaixove jedinice napuštale grad.

Obuzet tjeskobom i zaokupljen vlastitim brigama, polagano sam se uspeo stubama i bez ikakvih mjera opreza ušao u sobu sa starinama. To me zamalo stajalo života.

Začuo sam prodoran, bolan krik, a iza Anubisova kipa koplje je sijevnulo poput munje. Svom silinom pogodilo me u prsa i odbacilo unatrag, tako da sam se sudario s kamenim sarkofagom i ostao bez zraka. Kad sam omamljen skliznuo na pod, pogledao sam oružje. Šiljak je probio Enohovu knjigu, a tek su mu posljednje stranice knjige

306

onemogućile da mi probije srce. Koplje je u rukama držao Ashraf. Sad me gledao razrogačenih očiju.

"Ti!" Pokušao sam nešto reći, no iz mojih je usta izišao tek zrak. "Što radiš ovdje? Čuo sam da su te Francuzi zadržali kod piramida!

Mislio sam da si jedan od onih ubojica, da tražiš tajne!" Na koncu sam ipak nekako došao do zraka, te progovorio. "Vidio sam da Silano napušta grad s generalom Desaixom. Uputili

su se na jug. Nisam znao što to znači, pa sam pojurio u grad." "Zamalo sam te ubio!" "Spasila me ova knjiga." I knjigu i koplje odgurnuo sam u stranu.

"Ne znam ni što piše, Enoh ju je bio privio na prsa. O čemu govori, Ash?"

Mameluk nogom pritisne knjigu i izvuče koplje, pa se sagne i podigne je. Komadići su iz nje izletjeli poput peludi. Sljedećih je nekoliko trenutaka čitao.

"Poezija." Zatim ju je odbacio. Ah... Kakav izbor knjige za odlazak u smrt.

"Trebam pomoć, Ashrafe." "Pomoć? Zaboravio si da si osvajač? Ti jadnome Egiptu donosiš

znanost i civilizaciju! I eto što si donio kući moga brata: pokolj! Svi koji te poznaju umiru!"

"Ovo su učinili Arapi, a ne Francuzi." "Uobičajeni poredak poremetila je Francuska, a ne Egipat." Na to nisam imao što reći i nisam mogao poreći da sam postao

dijelom toga. Biramo iz najpozitivnijih razloga i time okrećemo svijet naglavce.

Mučno sam uzdahnuo. "Moram pronaći Astizu. Pomozi mi, Ash. Kao prijatelj. Kao ratni

drug. Medaljon je kod Astize. Zbog njega će je ubiti jednako okrutno kao Talmu, a vojsci ne vjerujem toliko da od nje tražim pomoć. I Napoleon se želi domoći tajne. Prisvojit će medaljon."

"I ostati proklet kao i svi koji ga dotaknu."

307

"Ili otkriti moć kojom će porobiti svijet." Ashraf je umjesto odgovora zašutio, puštajući me da uvidim kako

sam se izlanuo u vezi s generalom za kojim sam pošao u ovaj pohod. Je li Bonaparte spasitelj Republike? Ili potencijalni tiranin? U njegovu karakteru uočio sam naznake i jednog i drugog. Kako razlučiti te dvije odlike? I za jednu i za drugu nužan je šarm. I za jednu i za drugu potrebna je ambicioznost. Možda bi pero na Totovoj vagi pogurnulo vodu na jednu ili na drugu stranu. No to, dakako, i nije važno, nije li tako? Sam moram zaključiti u što vjerujem. Enoh mi je sad pružio svojevrsno sidro: vjerujem u nju.

"Moj ti je brat pomogao, pa pogledaj kamo ga je to odvelo", reče Ashraf ogorčeno. "Nisi nikakav prijatelj. Pogriješio sam dovevši te u Kairo. Trebao sam umrijeti u Imbabi."

Tonuo sam u krajnji očaj. "Ako ne želiš pomoći kao prijatelj, naređujem ti da mi pomogneš

kao uznik i sluga. Platio sam ti!" "I nakon ovoga usuđuješ se polagati pravo na mene?" Izvadio je

kesu s novcem i bacio je prema meni. Novčići su se razasuli na sve strane, kotrljajući se po kamenome podu.

"Pljujem na tvoj novac! Idi! Sam pronađi svoju ženu! Ja moram pripremiti bratov pogreb!"

Tako sam ostao sam. Barem sam imao dovoljno časti da ne podignem novčiće s poda, iako sam bio svjestan činjenice da imam vrlo malo novca. Uzeo sam ono što sam bio spremio u prazni sanduk: pušku i algonquinski tomahawk. Potom sam ponovno prekoračio Mustafino tijelo i vratio se na ulice Kaira.

Onamo se više neću vratiti.

*** Kuća Jusufa al-Benija, u kojoj se Astiza bila sklonila u harem, bila

je impozantnija od Enohove, prava utvrda s kulama i izbočenim dijelovima koji su se nadvijali nad usku uličicu. Prozori su bili

308

postavljeni visoko, gdje je bilo sunca i gdje su kružile lastavice, no vrata su bila u sjeni velikog i dubokog luka, kao na ulazu u kakav srednjovjekovni zamak. Prerušen sam se zaustavio pred vratima. Oružje sam bio umotao u jeftin, u žurbi kupljen sag, te navukao egipatsku odjeću, za slučaj da me Francuzi traže i žele vratiti do Jomarda kod piramida. Široke jahaće hlače i galabiya bili su daleko prozračniji, prikladniji okolini i razumniji od europske odjeće, dok je marama za glavu ugodno štitila od sunca. Jesam li još jednom zakasnio?

Snažno sam zakucao na Jusufova vrata, a otvorio ih je vratar Mustafine građe. Onako obrijan, divovska rasta, blijed koliko je Enohov sluga bio taman, ispunio je ulaz poput bale egipatskog pamuka. Ima li svaka bogata kuća ovdje i čudovište u ljudskome liku?

"Što trebaš, prodavaču sagova?" Sad sam već razumio arapski. "Nisam trgovac. Trebam tvog gospodara", odgovorih na

francuskome. "Francuz?" upita on na istome jeziku. "Amerikanac." Samo je nešto progunđao. "Nema ga." I već je počeo zatvarati vrata. Odlučio sam se na blef. "Traži ga sultan Bonaparte." Div je sad malko zastao. Bilo je to

dovoljno da zaključim da je Jusuf ipak negdje u kući. "General službeno treba ženu koja je ovdje gošća, damu po imenu Astiza."

"General traži robinju?" upita ovaj s nevjericom u glasu. "Nije robinja, nego učenjak. Sultanu je potrebno njezino stručno

znanje. Ako Jusufa nema, tada ti moraš dovesti ženu." "I ona je otišla." U takav odgovor nisam htio povjerovati. "Odlazi, Amerikanče. Prodana je." "Prodana!" "Jednom beduinu koji se bavi preprodajom roblja." Budući da mi je

htio zalupiti vrata pred nosom, u otvor sam ugurao jedan kraj saga i tako ga onemogućio u naumu.

309

"Ne možete je prodati, jer je moja!" Šakom promjera oveće tave ščepao je moj sag. "Miči sag s mojih

vrata ili ćeš ga ovdje ostaviti", upozori me. "Kod nas više nemaš što tražiti."

Okrenuo sam sag, usmjeriviši ga prema njegovu trbuhu, te uvukao ruku s druge strane i uhvatio pušku. Škljocaj udaraca čuo se više nego jasno, te je odmah obuzdao njegovu aroganciju.

"Tko ju je kupio?" Netremice smo se gledali, pitajući se tko bi zapravo bio brži, tko bi u

tom srazu odnio pobjedu. On na koncu progunda "Čekaj..." Nakon toga se izgubio, a ja sam ostao stajati, osjećajući se poput

idiota ili nekakvog pokajnika. Kako se Egipćanin samo usudio prodati Astizu?

"Jusufe, dolazi ovamo, gade jedan!" Moj povik odjeknuo je kućom. Stajao sam tako još nekoliko beskonačnih minuta, pitao se hoće li me jednostavno tako ignorirati. Bude li uistinu tako, ući ću i zapucati. Konačno sam začuo teške korake onog sluge. Ponovno je tijelom ispunio praktički čitava vrata.

"Imam poruku od čovjeka koji je kupio ženu. Kratka je i jasna. Kaže da znaš čime je možeš otkupiti."

Nakon toga vrata su se uz tresak zatvorila. To je značilo da je Astiza kod Silana i bin Sadra. I da medaljon nije

kod njih, ali i da zasigurno znaju da nije ni kod mene. Ipak, neće li je ostaviti na životu u nadi da ću donijeti medaljon?

Astiza je taokinja, žrtva otmice. Udaljio sam se od vrata, razmišljajući o sljedećim koracima. Gdje je medaljon? U tom trenutku nešto sićušno fijuknulo mi je kraj uha, jedva čujno palo u prašinu. Podignuo sam pogled. Ženska ruka zatvorila je rešetkasti otvor u raskošno ukrašenom prozorskom zaslonu. Podignuo sam ono što je bacila u prašinu.

Bio je to pomno presavijen papirić. Kad sam ga rastvorio, ugledao sam Astizino zlatno Horusovo oko i poruku. Na engleskome, ispisanu Astizinim rukopisom. Srce mi je poskočilo.

"Južni zid u ponoć. Ponesi uže."

310

Najveći jaz između francuskih osvajača i Egipćana osjećao se po pitanju žena. Muslimani su smatrali da arogantnim Francuzima dominiraju grube i neprofinjene Europljanke koje vulgranim odijevanjem i bahatim držanjem poruzi izvrgavaju svakog muškarca koji s njima dođe u dodir. Francuzi su, pak, smatrali da islam najveće izvore užitaka zatvara u raskošne, ali mračne i sumorne zatvore, odričući se uzbudljivog ženskog društva. Ako su muslimani smatrali da su Francuzi robovi vlastitih žena, Francuzi su držali da se muslimani svojih žena boje. Dodatnu napetost u odnose unijela je odluka pojedinih Egipćanki da se upuste u vezu s osvajačima i da se pokazuju, bez velova, otkrivenih ruku i vratova, u časničkim kočijama.

Te nove ljubavnice, opijene slobodom koju su im pružili Francuzi, razuzdanim su glasom vikale u smjeru zaslonima zakrivenih prozora pokraj kojih su prolazile u kočijama:

"Pogledajte kako smo slobodne!" Imami su smatrali da kvarimo njihovo društvo, učenjaci su držali

da Egipćani još žive u srednjem vijeku, dok su vojnici jednostavno tražili što više užitaka u krevetu. I premda su imali strogu zabranu zlostavljanja muslimanskih žena, nije im bilo zabranjeno plaćati njihove usluge, a neke među njima bile su više nego voljne prodati se. Druge su egipatske dame krjepost branile poput najgorljivijih rimskih djevica, uskraćujući usluge osim kad bi časnik obećao brak i život u Europi. Zbog toga je često dolazilo do sukoba i nesporazuma.

Široka i neugledna odjeća egipatskih žena, kojoj je cilj bio upravo obuzdavanje muške pohote, zapravo je dovodila do toga da je svaka žena u prolazu, iako joj nije bilo moguće odrediti ni dob, ni građu, ni izgled, postajala predmetom velikih nagađanja među francuskim vojnicima. Ni ja nisam bio imun na takve rasprave, a u mojoj mašti

311

raskošne ženske čari skrivene u Jusufovu domaćinstvu postajale su još čudesnijima zahvaljujući pričama o Šeherezadi i Tisuću i jednoj noći.

Tko još nije čuo za glasoviti sultanov harem u Carigradu? Ili za umješne konkubine i kastrirane eunuhe tog neobičnog društva u kojem i robov sin može izrasti u gospodara? S mukom sam nastojao shvatiti taj svijet. Osmanlije su zahvaljujući robovima u društvo ogrezlo u lakomislenu uzaludnost, korumpiranost i izdaju ubrizgavali svježu krv i odanost. Poligamija se prometnula u nagradu za političku odanost. Religija je ostala zamjenom za materijalno poboljšanje vlastitog položaja. Islamske su žene zbog nedodirljivosti postajale samo još poželjnijima.

Nalazi li se medaljon i dalje unutar zidina harema, iako Astiza nije ondje? Tome sam se nekako nadao. Svoje je uznike uvjerila da je medaljon još kod mene, a zatim mi je ostavila poruku. Uistinu je pametna. U niši u jednom prolazu skrio sam pušku, pokrio je onim sagom, pa krenuo u kupnju užeta i zaliha hrane. Ako je Astiza Silanova zatočenica, želim je vratiti. Iako ne mogu reći da smo imali nekakav konkretan odnos, osjećao sam mješavinu ljubomore, želje da je zaštitim, te usamljenosti. Što me iznenadilo. Od sviju koji su mi preostali, bila je najbliža definiciji istinskog prijatelja. Ostao sam bez Talme, Enoha i Ashrafa. Proklet bio ako dopustim da ostanem i bez nje.

Europska boja kože pod arapskom odjećom privlačila je tek usputne poglede, budući da je Osmanskim Carstvom vladala neobična mješavina svih duginih boja. Ušao sam u polumračni labirint hodnika i prolaza na bazaru Khan al-Khalili, gdje je sa svih strana dopirao miris ugljena i hašiša, a mirođije na urednim hrpama nalikovale piramidama zelenih, žutih i narančastih nijansa. Kupivši hranu, konopac i pokrivač za pustinjske noći, sve sam to odnio u svoje skrovište i krenuo u potragu za konjem i devom, koje sam uz dugotrajno cjenkanje namjeravao kupiti posljednjim novcem. Dotad nisam jahao na devi, no znao sam da su izdržljivije, pa tako i prikladnije za dugotrajnu potjeru. Um mi je pulsirao od silnih pitanja. Zna li Bonaparte da je Silano odveo Astizu? Traži li grof iste tragove kao ja? Ako je medaljon ključ, gdje je

312

brava? U silnoj žurbi i obuzetosti takvim pitanjima, naišao sam na francusku patrolu, zaboravivši se skloniti u kakvu sjenu.

Oznojeni vojnici već su zamalo prošli kraj mene kad je njihov poručnik iznenada izvukao papir zataknut za pojas, pogledao me i naredio im da se zaustave.

"Ethan Gage?" Pretvarao sam se da ga ne razumijem. Šest mušketa odjednom je bilo okrenuto prema meni. Za to mi nije

trebao prijevod. "Gage? Znam da ste vi. Pokušate li bježati, ustrijelit ćemo vas." Stoga sam ostao stajati, te sam skinuo maramu i pokušao se izvući

blefiranjem. "Molim vas, poručnice, nemojte me odati. Obavljam zadaću za koju

me zadužio Bonaparte." "Ni govora... Uhićeni ste." "Zacijelo griješite..." On pogleda sliku na papiru. "Denon vas je na brzinu nacrtao i mora se priznati da je bio vrlo

uspješan. Doista je nadaren." "Upravo se spremam vratiti do piramida, radi daljnjeg

istraživanja..." "Traže vas zbog istrage u vezi s ubojstvom učenjaka i imama

Qelaba Almanija, poznatog i pod imenom Enoh, odnosno Hermes Trismegistos. Viđeni ste kako s puškom i sjekirom žurno napuštate njegovu kuću."

"Enoh? Jeste li poludjeli? Ja pokušavam utvrditi tko ga je ubio." Stao je čitati s onog papira. "Usto ste uhićeni i zbog napuštanja piramida bez dopuštenja, zbog

neposluha i nošenja civilne odjeće." "Pa ja sam učenjak. Uopće nemam uniformu!" "Ruke uvis!" Samo je odmahnuo glavom. "Zločini su došli na

naplatu, Amerikanče."

313

Odveli su me u mamelučku vojarnu u kojoj je u međuvremenu uređen provizorni zatvor. Francuske vlasti ondje su nastojale odvojiti pobunjenike, sitne kriminalce, dezertere, profitere i ratne zarobljenike privedene tijekom invazije. Unatoč mojim prosvjedima, ubacili su me u ćeliju kojom je dominirala poliglotska mješavina lopova, šarlatana i pokvarenjaka. Imao sam dojam da sam se vratio u pariške kockarske salone.

"Zahtijevam da mi objasnite za što sam optužen!" povikao sam. "Za beskorisnost", zareži narednik koji je zaključao vrata.

Besmislenost mog zatvaranja zbog Enohove smrti nadilazila je jedino katastrofalna činjenica da se u ponoć neću naći pod južnim zidom Jusufova doma. Osobi koja mi je dobacila Horusovo oko vjerojatno se ne ukazuje često prilika da pomogne nepoznatome muškarcu da uđe u harem. Što ako ta osoba odustane, a medaljon se zagubi ili ga netko otkupi? U međuvremenu, ako je u Silanovim rukama i ako s Desabcovom eskpedicijom ide na jug, u Gornji Egipat, Astiza iz sata u sat sve više odmiče. U jedinoj situaciji u životu u kojoj nisam smio gubiti ni trenutka, bio sam posve sputan i nemoćan. To me izluđivalo.

Na koncu se pojavio poručnik koji me upisao u zatvorske knjige. "Omogućite mi barem da razgovaram s Bonaparteom", molio sam. "Pametnije vam je kloniti ga se, osim ako želite da vas odmah

strijelja. Ovdje ste osumnjičeni za ubojstvo zbog ranijih optužaba za smrt kurtizane u Parizu. Spominju se i neplaćeni dugovi..." Pogledavao je papire. "Gazdarica po imenu madame Durrell...?"

U sebi sam samo zarežao. "Nisam ubio Enoha! Ja sam otkrio tijelo!" "I odmah ste to prijavili?" Obraćao mi se ciničnim tonom, kao i moji

vjerovnici. "Čujte, čitava ekspedicija mogla bi biti ugrožena ako ne dovršim

zadaću. Grof Silano pokušava prisvojiti važne tajne." "Nemojte pokušavati blatiti Silana. Upravo je on pružio iskaze o

vašem karakteru od strane madame Durrell i nosača svjetiljke.

314

Predvidio je vašu sudbinu izazvanu devijantnim ponašanjem." Nastavio je čitati. "Odlike jednog de Sadea."

Tako, znači. Dok sam ja mjerio piramide, Silano je u Kairu marljivo radio na uljepšavanju slike o meni.

"Imam pravo na pravnog zastupnika, nije li tako?" "Vojni branitelj do vas će doći u roku od tjedan dana." Jesam li žrtva nekog prokletstva? Kako je samo zgodno za moje

neprijatelje što sam tako zatvoren, što ne mogu poći za grofom, pobiti optužbe i u ponoć se naći s onom osobom iz Jusufova harema! Kroz maleni prozor ćelije dopirale su zrake sunca na zalasku, a večera je izgledala poput otužne kaše od graška i leće. Za piće smo dobili ustajalu vodu iz bačve, a umjesto nužnika kantu.

"Morate mi odmah omogućiti saslušanje!" "Moguće je da će vas vratiti u Francusku, da ondje odgovarate za

optužbe." "Pa to je čista ludost!" "Bolje giljotina ondje, nego streljački vod ovdje, nije li tako?"

Slegnuo je ramenima i otišao. "Kako je to točno bolje?!?" povikao sam za njim i beživotno se

spustio na pod. "Pojedite večeru", reče neki vojnik, propali mali poduzetnik kojeg su

uhvatili u pokušaju da proda top u staro željezo. "Doručak je još gori." Samo sam se okrenuo na drugu stranu. No, da... Kockao sam i izgubio, nije li tako? Ako u Parizu nisam

uspijevao dobivati, ovdje nisam uspio izvući ni jednu jedinu dobru kartu. Dakako, da sam se držao Franklinovih propovijedi, imao bih pošteno i časno zanimanje, no njegovi savjeti o ranom odlasku na počinak i ranom ustajanju protivili su se, činilo mi se, temeljnoj prirodi. Kod njega mi se, među ostalim, sviđalo što se ni sam nije uvijek pridržavao vlastitih savjeta. Već na pragu osamdesete, ostajao se zabavljati duboko u noć kad bi na obzoru bila i neka zgodna dama.

315

Ubrzo se smračilo. Iz trenutka u trenutak Astiza se sve više

udaljavala. Upravo dok sam tonuo sve dublje u jamu beznađa, kao i sažaljenja,

pa i podosta žaljenja - čitavo se vrijeme svjesno ne obazirući na smrad sustanara u ćeliji - začuo sam prigušeni glas s prozora.

"Ethane!" Što je to sad? "Ethane?" Glas je bio tih i napet. "Amerikanac? Je li tu?" Progurao sam se pokraj ostalih zatvorenika i licem došao do

malenog otvora. "Tko je to?" "Ashraf." "Ash! Mislio sam da si me napustio!" "Predomislio sam se. Moj bi brat želio da ti pomognem, u to sam

siguran. Ti i svećenica jedini još možete očuvati tajne za čiju je sigurnost živio. A onda sam čuo da su te uhitili! Kako si se u tako malo vremena uspio uvaliti u tolike nevolje?"

"Rijedak dar..." "Sad te moram izvući odavde." "Ali kako?" "Molim te, udalji se od prozora koliko god možeš. I pokrij uši." "Molim?" "Možda ne bi bilo loše čučnuti..." Nakon toga je nestao. To baš i ne sluti na dobro. Mameluci su poznati po izravnosti i

nepromišljenosti. Progurao sam se do suprotne strane ćelije i u tami se obratio ostalima.

"Čini mi se da će se dogoditi nešto dramatično. Molim vas, prijeđite na ovu stranu prostorije."

Nitko se nije ni pomaknuo. "Imam nešto hašiša, dođite ovamo." Tako su formirali pravi mali štit oko mene, a onda se prolomio

prasak. Vanjski zid ćelije, ispod prozora, u hipu je nahrupio unutra, a

316

kamenčići su poletjeli na sve strane. Topovska kugla proletjela je ćelijom i pogodila vrata ćelije od drva i željeza. Vrata su se savila, zatresla i uredno ispala iz okvira, te uz zveket pala u hodnik ispred ćelije. Kugla je ostala u udubljenju u drvu, lijepo i čvrsto poput borovnice u kolaču. Svi smo se našli na podu, u hrpi, ja na samome dnu. U ušima mi je i dalje odzvanjao prasak, a zrakom je letjela gusta prašina. Ipak, znao sam prepoznati priliku kad bi mi se ukazala.

"Sada! Napadnite čuvara!" povikao sam. Dok su se ostali mučno dizali i izlazili na hodnik, ja sam puzeći

izišao na suprotnu stranu, kroz Ashovu rupu u zidu. On je čučao u tami i čekao. Preko jednog ramena nosio je mušketu, u koricama je imao dva pištolja, a za pojasom mač. Prepoznao sam oružje koje sam mu oduzeo pri zarobljavanju. Toliko o mojim ratnim trofejima.

"Zaboga, odakle si pribavio top?" "Nalazio se u zatvorskome dvorištu, zaplijenjen je kao dokazni

materijal." "Dokazni materijal?" Ah, da.... Onaj ga je vojnik pokušao prodati. "I bio je nabijen?" "Za slučaj pokušaja bijega zatvorenika." Začuli su se prvi pucnji, pa

smo potrčali. Jurili smo mračnim ulicama poput razbojnika. Usput smo uzeli

moje oružje, uže, te zalihe koje sam spremio. Potom smo još dugo gledali kako mjesec prelazi nebeski svod, čekali dogovoreno vrijeme. Kad smo se prikrali južnome zidu Jusufove kuće, nisam znao što bih točno trebao očekivati. Masivna vrata na zasebnom ženskome ulazu sa stražnje strane bila su izrađena od debelog drva i imala su veliku željeznu bravu. Tim putem sigurno nije moguće ući. Stoga mi je preostalo samo da u tišini čekam pod prozorom na južnome zidu, u nadi da francuske ophodnje koje češljaju grad neće nekim slučajem naići i na nas.

"Sad si i ti zbog mene bjegunac", prošaptah. "Bogovi ne dopuštaju da sam osvetiš smrt moga brata."

317

Vrijeme je sve sporije prolazilo, a na prozorima sa zaslonima iznad

nas nije se vidjelo ništa, niti je kroz njih dopirao nekakav zvuk. Jesam li zakasnio na dogovoreni sastanak? Jesu li razotkrili osobu koja mi je prenijela poruku? Nestrpljiv i nepromišljenih reakcija, na koncu sam iz džepa izvadio zlatno Horusovo oko i bacio ga prema otvoru. Iznenadio sam se kad nije palo natrag na ulicu. Umjesto toga spustilo se na svilenoj niti koja je polagano došla do nas. Vezao sam uže za tu nit, gledajući kako se diže prema nebu. Pričekao sam da se negdje dobro učvrsti, povukao da iskušam čvrstoću, pa sam se stao penjati, nogama se odupirući o zid.

"Čekaj ovdje", rekoh Ashrafu. "Misliš da nisam znatiželjan kao i ti?" "Ja sam stručnjak za žene. Ti drži pušku." Prozor harema nalazio se na visini od petnaestak metara, a otvor u

zaslonu bio je velik tek toliko da uvučem glavu i ramena. Zadihan od iščekivanja i napora, uvukao sam se u prostoriju, s tomahawkom za pojasom. S obzirom na sve što se tog dana dogodilo, bio sam više nego pripravan upotrijebiti ga.

Nasreću, pri ulasku u sobu pomogle su mi vitke i mlade ruke, što me odmah oraspoložilo. Moja bezimena pomagačica, uvidio sam, vrlo je mlada i zgodna. Razočarala me jedino time što je imala odjeću i veo. No već su i bademaste oči bile dovoljne da se muškarac u nju zaljubi: možda muslimanska ludost i nije posve neutemeljena. Prinijela je prst mjestu na kojem su joj se nalazile usne. Zatim mi je dala još jedan papirić i prošaptala:

"Astiza." "Fayn?" upitah. Gdje? Odmahnula je glavom i prstom pokazala papir. Rastvorio sam

poruku. "Skriven je da se vidi", stajalo je na engleskome, napisano Astizinim

rukopisom.

318

Znači da je doista negdje ostavila medaljon! Pogledao sam uokolo i odjednom primijetio šest pari očiju koje su me netremice promatrale, poput životinja usred šume. Više mladih žena u haremu bilo je budno, no i one su poput moje mlade pomagačice bile odjevene za izlazak na ulicu, plahe poput košuta. Sve su prinijele prst usnama. Jasan znak da trebam šutjeti.

Zbog svih maštarija o kristalnočistim kupeljima, raspjevanim mladim ženama i prozračnoj odjeći, ostao sam razočaran. Unutrašnjost harema doimala se običnijom i skučenijom od mnogih salona u kojima sam bio. Osim toga, nisam stekao dojam da se netko dotjeruje za sljedeći Jusufov noćni posjet. Radi se, uvidio sam, tek o odvojenom krilu u kojem žene mogu kuhati, šiti i ogovarati, a da pritom ne ugrožavaju muški teritorij.

Promatrale su me u strahu i opčinjeno. Počeo sam obilaziti njihov polumrčani prostor i tražiti medaljon.

Skriven je da se vidi? Misli negdje kod prozora? Sve prozore zakrivali su zasloni, mashrabiyye. Harem je imao jednu veliku središnju prostoriju i pravi labirint manjih soba. U svakoj od njih nalazili su se nenamješteni krevet, komoda, te vješalice s odjećom. Dio odijevnih predmeta bio je izazovan, dio je zasigurno prekrivao čitavo tijelo. Bio je to svijet izokrenut naglavačke, sve raskoši usmjerene prema unutra, sputanih misli, zatočenih užitaka.

Gdje li ga je skrila? U neku cipelu, zvono, noćnu posudu...? Činilo mi se da ništa od toga nije "skriveno da se vidi". Sagnuo sam se da pridignem jedan pokrivač, no mlada žena koja me uvela u harem zaustavila mi je ruku. Uvidio sam da čekaju da uočim medaljon, da dokažem da znam što tražim. I tek tada postalo mi je jasno koliko je moja zadaća očita. Uspravio sam se i stao slobodnije tražiti. Željela je reći da je skriven tako da ga svatko može vidjeti. Na nečijem vratu, na stolu, na...

Polici s nakitom. Ako u čovjekovoj kulturi i postoji univerzalna odlika, onda je to

ljubav prema zlatu. Ono što nikad ne bi pokazale na ulici, te su žene

319

stavljale na sebe zbog Jusufa i jedna zbog druge: prstenje, zlatnike, narukvice, naušnice, tijare i lančiće oko struka. Na toaletnome stoliću ugledao sam pravi slap zlata, žutu deltu, blago nalik uzorku blaga izgubljenog na L'Orientu. A usred toga, odbačen nehajno poput komada bakra u nečijem potkrovlju, nalazio se medaljon, oblika pomalo zaklonjenog ogrlicama koje su se našle na njemu. Bin Sadr i Silano, dakako, nisu ni stupili u ovaj prostor, a nitko drugi nije se potrudio tražiti ga upravo ovdje.

Izvukao sam ga s hrpe. Pritom sam srušio jednu veliku i tešku naušnicu koja je pala na pod i odjeknula poput gonga.

Stao sam kao ukopan. Iz raznih kreveta pridignula su se i druga, starija lica. Jedna se žena prestrašila ugledavši me, te iskočila iz postelje, zakrivajući tijelo odjećom za ulicu. Progovorila je vrlo oštrim tonom. Mlada joj je žena nestrpljivo odgovorila. Uslijedio je žestok razgovor na arapskome. Počeo sam se povlačiti prema prozoru. Starija žena pokazala mi je da odložim medaljon, no ja sam ga stavio oko vrata i spremio pod košulju. Nisu li to i očekivale?

Izgleda da nisu. Starija je žena počela vikati, a još nekoliko žena počelo je vrištati i naricati. Sad sam začuo i eunuhov povik sa suprotne strane vrata, kao i muške povike ispod nas. Je li to zvuk izvlačenja mača iz korica? Vrijeme je za odlazak.

Starija žena pokušala mi je zapriječiti put. Uzbunjeno je mlatarala rukama u širokim rukavima, poput divovskog crnog šišmiša. Progurao sam se pokraj nje, unatoč prstima koji su me sablasno zagrebli po vratu. Ostala je po strani, i dalje vičući. Tada se oglasilo zvono, a netko je pucnjem uzbunio sve ostale. Probudit će čitav grad! Uhvatio sam se za okvir i svom snagom udario nogom, raznijevši pola drvenog zaslona. Komadići su se uz štropot razasuli uličicom ispod prozora. Izvukao sam se kroz prozor i stao kliziti niz uže. Vidio sam kako se dolje rastvaraju vrata i kako sluge, oboružani palicama i štapovima, izlaze. Drugi su muškarci nahrupili u harem iz kojeg sam upravo izišao. Još dok sam se spuštao, netko je pokušao povući uže natrag u sobu.

320

"Skoči!" poviče Ashraf. "Uhvatit ću te!" Zna li on koliko sam težak? Osim toga, nisam se htio samo tako

pustiti, jer mi se činilo da bi mi uže koje sam kupio tek nekoliko sati ranije još moglo zatrebati. Uzeo sam tomahawk i zasijekao konopac iznad glave. Odmah je puknuo i tako sam pao s najmanje devet metara, te uz mukli udarac pao u nešto meko i smrdljivo. Bila su to kolica koja je Ash dovezao da amortiziraju pad. Iz njih sam iskočio na ulicu, čvrsto držeći ostatak užeta, pripravan za borbu.

Začuo se prasak. Ashraf je zapucao iz muškete, a jedan od slugu koji su sa stražnjih vrata krenuli prema nama pao je unatrag. U rukama mi se odmah našla moja puška, pa sam ustrijelio drugog muškarca, a zatim ispustio indijanski bojni poklič i trećem razbio glavu tomahawkom. Ostali su smeteno zastali i počeli se povlačiti. Ashraf i ja pojurili smo na suprotnu stranu, preskočili neki zidić i potrčali zavojitim uličicama.

Jusufovi ljudi u čoporu su pojurili za nama, no pucali su naslijepo. Zastao sam da napunim pušku. Ash je bio isukao mač. Sad još samo da nekako pobjegnemo iz grada....

"Eno ih!" Bila je to francuska vojna ophodnja. Opsovali smo, naglo se

okrenuli i potrčali putem kojim smo došli. Čuo sam kako francuski zapovjednik vojnicima naređuje da ciljaju i pucaju, pa sam ščepao Asha i povukao ga na tlo, u prašinu. Začula se prava grmljavina i nekoliko metaka fijuknulo nam je iznad glave. Potom su se ispred nas začuli krikovi i jauci. Pogodili su Jusufove ljude.

Otpuzali smo u neku pokrajnju ulicu služeći se dimnom zavjesom kao zaklonom. Sad smo već čuli uzbunjene povike i pucnje sa svih strana.

"U što sam to bio upao?" upitah zadihano Asha. "U magareći gnoj. Upao si u ono što Francuzi zovu merde, prijatelju

moj."

321

Jedan metak odbio se od kamenog stupa. "S time se svakako slažem." Nakon nekog vremena pridignuli smo se i još uvijek pognuti

zamaknuli za ugao. Napola trčeći ušli smo u jednu širu ulicu koja je manje-više vodila u smjeru južnog izlaza iz grada. Stekli smo dojam da smo se barem privremeno oslobodili potjere.

"Ali smo ostali i bez stvari koje sam kupio. Prokleta baba!" "Mojsije je u pustinji pronašao manu." "A kralj George peciva za stolom, ali ja nisam kralj George, nije li

tako?" "Sad si već zlovoljan." "Bilo je i vrijeme." Već smo došli gotovo do kairskih zidina kad se u našoj ulici našao

eskadron francuskih konjanika. Odrađivali su rutinsku ophodnuju i još nas nisu ugledali, ali su nam se ispriječili na putu.

"Sklonimo se u onu nišu", predloži Ashraf. "Ne... Ne trebamo li konje? Zaveži uže za onaj stup, u visini ramena

časnika na konju." Uzeo sam drugi kraj užeta i vezao ga na suprotnoj strani ulice. "Kad zapucam, budi pripravan ukrasti konja." Izišao sam na sredinu ulice, okrenut prema konjanicima koji su nailazili, te sam nehajno zamahnuo puškom, da me uoče u tami.

"Tko je to?" dovikne časnik. "Predstavite se!" Opalio sam i metkom mu skinuo kapu. Konjanici su pojurili prema

meni. Potrčao sam u potpunu tamu, prebacio pušku preko ramena, uhvatio se za stup, te se uspeo na jednu nadstrešnicu i izbočeni dio zida. Konjička ophodnja u punom je trku naletjela na razapeto uže. Prvi su konjanici poput lutaka izletjeli iz sedla, te se sudarili s drugim redom. Konji su se stali propinjati, konjanici padati. Skočio sam i jednog od njih jednostavno odbacio s konja. Ashraf je također uspio uzjahati. U tami su počeli sijevati pištolji, no zrna su samo bezopasno fijukala visoko u zrak.

322

Mahnito tjerajući konje, probili smo se iz opće pomutnje. "Francuzi će se početi pitati na čijoj si strani", procijedi Ash kad

smo pojurili dalje, osvrćući se prema konjanicima koji su vikali za nama.

"Ja također." Galopirali smo prema zidinama i izlazu. "Otvorite vrata! Bonaparteovi glasnici!" povikah na francuskome.

Vidjeli su francuske konje i ormu, a tek zatim uočili i nas, pognute i u arapskoj odjeći. No tada je već bilo prekasno. Projurili smo pokraj stražara i našli se izvan zidina, dok su nam zrna fijukala iznad glava. Tako smo odjurili u pustinjsku noć.

Našao sam se na slobodi. Medaljon je kod mene i mogu osloboditi Astizu, pronaći Totovu

knjigu i ovladati svijetom - ili ga barem spasiti! Usto sam postao lakim plijenom svih mogućih beduina, mameluka i

francuskih konjanika u Egiptu.

323

Egipatska pustinja zapadno od Nila beskonačan je ocean pijeska i stijenja iz kojeg izranja tek nekoliko otočića s oazama. Pustinja istočno od Nila i južno od Kaira - sterilni plato koji od Crvenog mora odvajaju planine nalik na Mjesečev krajobraz - još je ogoljenija, prava užarena tava koja se, tako se barem čini, nije mijenjala još od nastanka svijeta.

Plavo nebo nad svjetlucavim obzorom prelazi u blijedu i jednoličnu maglicu, a sve je toliko suho da izgleda kao da bi se svaki uljez tijekom poslijepodneva vrlo lako mogao mumificirati. Ondje nema vode, nema hlada, nema ptica, nema bilja, nema kukaca. I toj pustinji, barem kako se čini, nema završetka. Redovnici i mudraci već se tisućljećima povlače onamo u potrazi za Bogom. Kad sam pobjegao, stekao sam dojam da sam Boga ostavio daleko iza, u vodama Nila i nepreglednim zelenim američkim šumama.

Ashraf i ja krenuli smo u tom smjeru, jer se na takvo što ne bi odlučio nitko pri zdravoj pameti. Prvo smo prošli kairskim Gradom Mrtvih, područjem punim muslimanskih nadgrobnih spomenika sličnih košnicama, noću bijelih poput duhova. Potom smo brzo prešli uzak zeleni poljodjelski pojas uz Nil, gdje su nas lavežom ispratili psi. Nekoliko sati prije svitanja, već smo bili tek točkice u oprženoj ravnici. Sunce se podiglo nad obzor, zasljepljujući nas kad smo skrenuli prema istoku, podižući se toliko usporeno da je postalo pravim neumoljivim satom. Na sedlima otetih konja nalazile su se čuturice koje su nam uz napor i obuzdavanje potrajale do podneva. Nakon toga žed je postala središnjim egzistencijalnim pitanjem. Bilo je toliko vruće da je i disanje bilo bolno. Neprestano sam žmirkao, jer je pustinja blistala bijelim sjajem kao da smo okruženi snijegom. Suha prašina lijepila se za usne, uši, odjeću i konje, dok je nebo bilo breme koje smo nosili na plećima i užarena kruna na glavi. Užareni lančić na kojem je visio medaljon

324

urezao mi se u vrat. Primamljivo jezerce, ta okrutna iluzija, fatamorgana s kojom sam se već dobro upoznao, neprestano je lebdjelo i treperilo neposredno izvan našeg dosega.

To je, znači, Had, pomislio sam. To se, dakle, događa ljudima bez pravog životnog cilja, ljudima koji svakodnevno piju, odaju se seksu i kockanjem zarađuju za život. Žudio sam za malo hlada u koji bih se zavukao i u njemu zauvijek spavao.

"Moramo brže jahati", reče Ashraf. "Francuzi su nam za petama." Osvrnuo sam se. Vjetar je podigao oblak bijele prašine i nosio ga,

sve ga više izdužujući. Negdje pod njim jahao je vod husara koji je slijedio naš trag.

"Ali kako? Konjima nedostaje voda." "U tom slučaju moramo je pronaći." Pokazao je naprijed, prema valovitim brežuljcima koji su izgledali

poput napuklih hljebova. "U nalazištima ugljena?" "Čak se i ondje može skrivati pokoji dijamant. U kanjonima i

vadijima oslobodit ćemo se Francuza. A onda ćemo naći mjesto na kojem ćemo piti."

Nastavili smo dalje, podbadajući premorene konje i čvršće vežući ogrtače ne bismo li se zaštitili od prašine. Ušli smo u brdovitije područje, jašući labirintom pješčanih vadija nalik zapetljanim koncima. Od vegetacije sam uočavao jedino kržljavu afričku akaciju. Ashraf je, međutim, nešto tražio, a to nešto ubrzo je i pronašao: golu, suncem oprženu stjenovitu izbočinu nama slijeva, mjesto s kojeg se moglo ući u tri kanjona.

"Ovdje ćemo preknuti trag." Skrenuli smo, uz zveket kopita na kamenu, te polagano prešli stjenovitu ploču. Nastavili smo srednjim vapnenačkim kanjonom jer je bio najuži i doimao se najnegostoljubivijim: Francuzi će možda pomisliti da smo krenuli nekim drugim putem. Bilo je toliko vruće da sam imao dojam da smo ušli u pećnicu. Ubrzo ćemo u suhom pustinjskome zraku začuti

325

frustrirane povike članova potjere koji će se prepirati oko smjera kojim smo po njihovu mišljenju krenuli.

Posve sam se izgubio u orijentaciji, te sam samo poslušno slijedio mameluka. Grebeni su postajali sve višima, a ubrzo sam ugledao i prve nazubljene vrhove pravih planina, crnih i crvenih stijena koje su se jasno ocrtavale na plavoj nebeskoj pozadini. Taj lanac odvaja dolinu Nila od Crvenog mora. Nigdje nije bilo ni traga zelenilu ili svjetlucanju vode. Tišina je zastrašivala, a prekidali su je jedino klopot kopita i škripa kože. Je li upravo zbog te pustinje - činjenice da su iz plodne doline Nila samo tako mogli ušetati u krajnje ništavilo - drevne Egipćane, kako se čini, toliko zaokupljala smrt? Je li silna opreka između njihovih polja i sveprisutnog pijeska izvorište ideje o izgonu iz Raja? Je li ta pustoš podsjetnik na kratkoću života i iskra koja pokreće snove o besmrtnosti? Nema sumnje da su suša i vrućina i prirodnim putem mumificirali tijela i davno prije nego što su Egipćani od tog postupka stvorili vjerski obred. Zamišljao sam kako netko nakon više stoljeća pronalazi moje sasušeno tijelo nepomična izraza lica na kojem se zrcali beskonačno žaljenje.

Na koncu su se sjene nekako produljile, a zvuk potjere postupno se stišao. Francuzi su zacijelo žedni koliko i mi. Osjećao sam vrtoglavicu, čitavo me tijelo boljelo, a jezik mi je bio odebljao. Zaustaivli smo se kod nečega što je izgledalo poput kamene zamke. Visoke litice dizale su se sa svih strana, a jedini izlaz bio je uski kanjon kojim smo upravo došli. Zidovi kanjona napokon su postali toliko visokima, a sunce na nebu već je toliko uznapredovalo, da smo naišli na toliko željeni hlad.

"I što sada?" Ashraf ukočeno sjaše. "Sad mi moraš pomoći kopati." Kleknuo je u pijesak u podnožju

jedne litice, kod udubine u kojoj bi kakav slap, da je nešto toliko apsurdno ovdje bilo moguće, stvorio jezerce. No možda se nešto tako i događalo: stijena iznad tog mjesta imala je tamnu mrlju, kao da doista povremeno teče voda. Ash je počeo rukama kopati po pijesku.

"Kopati?" Je li poludio od silnog sunca?

326

"Hajde, ako ne želiš umrijeti! Jednom godišnje ili možda jednom u deset godina dogodi se pljusak. Poput dijamanta među ugljenom, ponegdje se zadrži malo vode."

Pridružio sam mu se. U prvi mah činilo mi se da je sve krajnje uzaludno. Vrući pijesak pržio mi je dlanove. Ipak, malo-pomalo, pijesak je postajao sve ugodnije hladnijim, a zatim, što je bilo krajnje nevjerojatno, i vlažnim. Nanjušivši vodu, počeo sam odbacivati pijesak poput kakvog terijera. Na koncu smo došli do prave vode. Polagano je curila, s toliko sedimenta da je bila slična krvi koja se zgrušava.

"Ne mogu piti blato!" Ispružio sam ruke u želji da kopam dalje. Ashraf me uhvati za nadlakticu i povuče nas unatrag, tako da smo

se sad oslanjali na pete. "Pustinja od čovjeka traži strpljivost. Ova je voda nastala možda i prije stotinu godina. Možemo pričekati još koji trenutak."

Dok sam nestrpljivo gledao, toliko željena tekućina počela se skupljati u rupi koju smo iskopali. Konji su stali frktati i njištati.

"Ne još, prijatelji moji, ne još", umirivao ih je Ash. Bila je to najplića voda koju sam ikada vidio, no radovali smo joj se

kao da je rijeka. Nakon čitave vječnosti sagnuli smo se i poljubili tu lokvicu, kao što se muslimani klanjaju okrenuti Meki. Dok sam požudno gutao prljavu vodu, u jednom sam trenutku zadrhtao i zamislio se. Kakvi smo samo mijehovi vode! Posve bespomoćni ako ih neprestano ne dopunjavamo. Pili smo dok nismo popili sve, tako da je ostalo samo blato. Tada smo sjeli, pogledali se i glasno se nasmijali. Oko usta smo imali vlažan krug, dok nam je sve ostalo na licu prekrivala prašina. Izgledali smo poput klauna. Nestrpljivo smo čekali da se naš mali izvor ponovo napuni, a zatim smo u skupljenim dlanovima odnijeli malo vode konjima, pazeći da ne popiju previše u prekratkome vremenu. Počela se spuštati tama, a nama je to postao pravi posao: nosili smo vodu žednim konjima, i sami je polagano pili, te malo-pomalo uklanjali pijesak s glava i ruku. Tek tada ponovno sam se počeo pomalo osjećati čovjekom. Pojavile su se prve zvijezde i tada sam uvidio da već neko vrijeme nisam čuo nikakav zvuk od strane francuske

327

potjere. Nešto kasnije ukazale su se tisuće zvijezda, prekrile nebeski svod, a stijenje je zablistalo srebrnim sjajem.

"Dobrodošao u pustinju", reče Ashraf. "Gladan sam." On se naceri. "To znači da si živ." Postalo je hladno, no čak i da smo imali drvo, ne bismo se usudili

zapaliti vatru. Umjesto toga sjeli smo jedan kraj drugoga i stali razgovarati, tješeći se zajedničkom tugom i boli zbog Talme i Enoha, jedan drugome dajući kakvu-takvu nadu dok smo razgovarali o nejasnoj budućnosti: mojoj s Astizom, Ashovom u Egiptu koji će ponovno postati jednom cjelinom.

"Istina je da mameluci eksploatiraju", priznao je. "Mogli bismo mnogo naučiti od vas, francuskih učenjaka, kao što i vi učite od nas. Ali, Ethane, Egiptom moraju vladati ljudi koji ovdje žive, a ne Francuzi ružičaste puti."

"Ne bi li i jedni i drugi mogli surađivati?" "Ne bih rekao. Bi li Pariz volio u gradskome vijeću imati Arapina,

čak i da taj imam raspolaže Totovom mudrošću? Ne bi. To nije u čovjekovoj prirodi. Recimo da se Bog ukaže s neba i donese nam odgovore na sva pitanja. Bismo li ga slušali ili bismo ga pribili na križ?"

"Svi znamo odgovor na to pitanje. Svatko, znači, ima svoje mjesto, Ash?"

"A mudrost ima svoje mjesto. Čini mi se da je Enoh pokušavao postići upravo to, zadržati egipatsku mudrost pohranjenom ondje gdje joj je mjesto, prema željama drevnih Egipćana."

"Čak i ako su mogli izvesti levitaciju stijenja i postići besmrtnost?" "Određene stvari gube vrijednost ako se izvode prejednostavno, ako

su samo tako dostupne. Kad bi neki narod ili čovjek magijom mogao stvoriti piramide, tada više ni po čemu ne bi bile osobite, bile bi poput običnog brežuljka. A vječni život...? Tko god ima zdrave oči znat će da je takvo što protiv same prirode. Zamisli samo svijet prepun staraca, svijet u kojem gotovo uopće nema djece, svijet u kojem nema nade u napredovanje, jer su na svim dužnostima patrijarsi koji su na ta mjesta

328

došli stoljećima prije tebe. To ne bi bio raj, nego pakao opreza i konzervativizma, ustajalih ideja i izlizanih izreka, davnih razloga za kivnost i nezaboravljenih uvreda. Bojimo li se smrti? Naravno. Ali upravo smrt otvara prostor rođenju, a životni je ciklus prirodan koliko i podizanje i opadanje razine Nila. Smrt je naša posljednja i najveća dužnost."

***

Ondje smo ostali čitav dan, da se uvjerimo da nas Francuzi više ne

čekaju. Potom smo, zaključivši da su se zbog nedostatka vode povukli u Kairo, krenuli na jug, putujući noću da izbjegnemo najgoru žegu. Napredovali smo usporedo s Nilom, ali smo se držali kilometrima istočnije od rijeke, da nas ne otkriju, iako nije bilo jednostavno prelaziti vijugave uzvisine. Namjera nam je bila dostići glavninu Desaixovih snaga, kolonu u kojoj su jahali Silano i Astiza. Ja ću pratiti grofa kao što su Francuzi uz rijeku krenuli za mamelučkim pobunjenicima. Na kocnu priče spasit ću Astizu, a Ashraf će se osvetiti ubojici jadnog Enoha, tko god to bio. Pronaći ćemo Minov štap, riješiti šifru ulaska u Veliku piramidu i pronaći odavno izgubljenu Totovu knjigu, te je zaštititi od okultnog Egipatskog obreda. A onda... pohranit ćemo je na tajno mjesto, uništiti ili zadržati? Prijeći ću most kad dođem do njega, rekao bi dobri stari Ben.

Usput smo ipak naišli i na malena gnijezda života u pustinji. Koptski samostan koji se sastojao od smeđih zdanja s kupolama iznikao je, sličan skupini gljiva u pravoj šumi stijenja, dok je vrt s palmama ukazivao na to da ondje ima i vode. Mamelučki običaj nošenja cjelokupnog bogatstva u bitku sad se pokazao korisnim: Ashraf je bio uzeo onu kesu s novcem koju je bacio u mene, a u njoj je imao dovoljno novca za hranu. Napili smo se do mile volje, kupili veće mijehove s vodom, a na putu prema jugu nailazili smo i na nove izvore, raspoređene poput svratišta uz nevidljivu cestu. Sušeno voće i kruh bez kvasca bili su jednostavni, ali i hranjivi, a moj suputnik pokazao mi je

329

kako raspucale usne prekriti ovčjim lojem i tako ih zaštititi. U pustinji sam se sad već osjećao znatno ugodnije. Pijesak mi je postao posteljom, a široki ogrtač - opran od magarećeg smrada - hvatao je svako osvježenje u obliku povjetarca. Gdje sam dotada viđao sumornu pustoš i osamu, sad sam počeo uočavati ljepotu: skladne stijene skrivale su tisuće profinjenih boja i nijansa, igru svjetla i sjene na razmrvljenom bijelome vapnencu, te veličanstvenu prazninu koja kao da je ispunjavala dušu. Jednostavnost i spokoj podsjećali su me na piramide.

Povremeno bismo se u vijuganju približili Nilu, a Ashraf bi se noću spustio u neko selo i kao mameluk razmjenom došao do nešto hrane i vode. Ja bih tada ostao među pustim brežuljcima s kojih se pružao pogled na spokojni zeleni pojas obradivog zemljišta i plave rijeke. Vjetar bi tu i tamo donio zvuk glasanja deva ili njištanje magaraca, dječji smijeh ili poziv na molitvu. Sjedio bih na rubu uzvisine, poput pravog stranca koji viri u tuđi svijet. Ashraf bi mi se pridružio pred svitanje, potom bismo prešli nekoliko kilometara, a zatim bismo, kad bi se sunce uspelo nad litice, kopali pješak na njemu poznatim mjestima i uvlačili se u drevne špilje urezane u obroncima.

"Ovo su grobnice drevnih stanovnika ovoga kraja", objašnjavao je Ash dok smo se izlagali opasnosti paleći malenu vatru i pripremajući ono što je već uspio donijeti iz sela, služeći se pritom kupljenim ugljenom, a obrok zalijevajući čajem.

"Ove su špilje iskopane prije više tisuća godina." Napola ih je ispunio pijesak koji nanosi vjetar, no i dalje su

veličanstvene. Stupovi iskleasani u obliku smotaka papirusa pridržavali su kameni svod. Murali jarkih boja ukrašavali su zidove. Za razliku od golog granita Velike piramide, ovo je bio prikaz života na mjestu koje obilježava smrt, naslikan stotinama boja. Mladići se nadmeću u hrvanju. Djevojke plešu i igraju se. Mreže pune riba. Drevni kraljevi okruženi stablima života, a svaki list predstavlja jednu godinu. Životinje u zamišljenim šumama. Brodovi na naslikanim rijekama u kojma se propinju nilski konji i plivaju krokodili. Jata ptica. Bez lubanja i morbidnih gavrana kao u Europi ili Americi. Na tim slikama

330

prikazan je zeleni i raskošni, neobuzdani i sretniji Egipat od onog koji sam upoznavao.

"U ono vrijeme Egipat je izgledao kao raj", rekoh. "Zelen, ugodan, bogat i predvidiv. Ne osjeća se strah od invazije, niti bojazan pred tiraninom. Kao što je rekla Astiza: bolji nego i u jednom drugom razdoblju nakon toga."

"U najboljem razdoblju čitava je zemlja bila ujedinjena, uzvodno sve do trećeg ili četvrtog katarakta", složi se Ashraf. "Egipatski brodovi plovili su od Sredozemnog mora do Asuana, a karavane su donosile blago iz Nubije i zemalja poput Punta i Sabe39. Planine su davale zlato i dijamante. Crni su monarsi donosili bjelokost i mirođije. Kraljevi su na rubovima pustinja lovili lavove. A Nil se svake godine dizao, navodnjavao i obnavljao dolinu plodnim muljem, baš kao i danas.

Najvišu razinu rijeka će doseći baš negdje u vrijeme koje je pokazao tvoj kalendar, 21. listopada. Svake godine svećenici su pratili zvijezde i zodijak i određivali optimalno vrijeme za sjetvu i žetvu, te mjerili razinu Nila." Pokazao je prema nekima od slika. "Ovdje ljudi, čak i plemenitaši, u hram donose žrtve i darove, ne bi li zajamčili da će se ciklus nastaviti. Uz čitav tok Nila bilo je prelijepih hramova."

"A svećenici su uzimali žrtve i darove." "Da." "Za poplavu koja se ionako događala svake godine." On se nasmiješi. "Tako je." "To bi bilo zanimanje za mene. Predvidiš da će doći do izmjene

godišnjih doba, da će sunce izaći, pa fino ubereš plodove zahvalnosti običnog puka."

"Osim što to nije bilo predvidivo. Ponekih godina nije bilo poplave, pa se javljala glad. U takvim razdobljima vjerojatno nije bilo ugodno biti svećenikom."

39 Punt - u drevnom Egiptu, ime zemlje koja se prostirala u istočnoj Africi, do obala

Adenskog zaljeva (na poluotoku Somalije). Saba - stara država na jugu Arabije, sadašnji Jemen. Vladarica je legendarna Kraljica od

Sabe.

331

"Mogao bih se okladiti da su imali i dobre izgovore za sušu, pa su odmah tražili da ljudi udvostruče priloge."

Uvijek uočavam prilike za laku zaradu, te sam bez poteškoća mogao zamisliti njihov zgodni i pomno uređeni sustav. Sad sam pogledao oko sebe.

"A što ovdje piše?" Zanimali su me natpisi iznad pojedinih slika. "Ne prepoznajem jezik. Grčki?"

"Koptski", odgovori Ashraf. "Prema legendi, rani su se kršćani skrivali u ovim špiljama pred progonima Rimljana. Mi smo samo posljednji u nizu bjegunaca."

Pogled mi je tada privukao jedan drugi zid. Činilo se da je riječ o nekakvoj evidenciji ili zbroju: bio je to niz oznaka na drevnome jeziku nerazumljivome i njemu i meni. Neke su oznake bile vrlo jednostavne: jedan znak za brojku 1, tri za brojku 3 i tako dalje. Nešto u vezi s tim znakovim bilo mi je poznato, te sam i dalje razmišljao o njima dok smo ležali na pijesku koji je ušao kroz otvor i napola ispunio špilju. A onda mi je sinulo. Izvadio sam medaljon.

"Ash, pogledaj ovo. Ovaj maleni trokut na mojem medaljonu... te crte izgledaju poput ovih oznaka na zidu!"

Pogledavao je čas medaljon, čas natpise na zidu. "Točno. I što to znači?" Što to znači? To bi moglo sve promijeniti. Ako sam u pravu, donji

dio medaljona ne treba predstavljati piramidu, nego brojeve! Oko vrata nosim svojevrsni zbroj! Učenjaci su možda luđaci kad je riječ o matematici, no tjedni i tjedni tijekom kojih sam ih trpio na koncu su se isplatili - uočio sam obrazac koji bi možda inače promaknuo. Istina, nisam baš bio u stanju proniknuti u značenje tih brojeva - imao sam dojam da je riječ o nasumičnim skupinama brojaka 1, 2, i 3.

Ali nedvojbeno sam se približavao rješenju zagonetke. Nakon mnogo dana i mnogo prijeđenih kilometara, došli smo do

vrha vapnenačke strmine u blizini Nag Hammadija. Uz njezin rub prolazio je Nil, a na suprotnoj strani vidjela su se zelena polja. Ondje smo ugledali i plijen. Desaixova divizija, tri tisuće francuskih vojnika i

332

dva topa, napredovala je u koloni dugačkoj gotovo dva kilometra, polagano prolazeći uz obalu Nila. S visine s koje smo ih gledali, izgledali su poput kukaca na bezvremenome platnu, kukaca koji slijepo puze po glatkoj površini. I tek tada uvidio sam koliko je nemoguća zadaća koju su pred sebe postavili Francuzi. Napokon sam pojmio koliko je nepregledno područje ne samo Egipta, nego i čitave Afrike koja se proteže još mnogo dalje, kako je riječ o beskonačnom valovitome krajobrazu u kojem francuska divizija izgleda beznačajno poput buhe na tijelu slona... Kako ta šačica ljudi može uistinu pokoriti to pustinjsko carstvo načičkano ostacima i ruševinama, prepuno plemenskih ratnika na konjima? Pokušaj je po drskosti i odvažnosti bio ravan onome što je Cortez činio u Meksiku, no Cortez je htio doći do srca carstva, dok je siroti Desaix već osvojio srce, a sad u pješčanoj divljini traži i prkosne ruke koje ne prestaju bjesomučno udarati. Problem je bio ne nadvladati neprijatelja, nego ga pronaći.

Moj, pak, problem nije bio u pronalaženju neprijatelja, koji je zasigurno negdje u toj koloni vojnika, nego u tome kako se s njim sukobiti sad kad me traže francuske vlasti. Nadao sam se da je ondje dolje i Astiza, no kako da joj prenesem poruku? Jedini mi je saveznik jedan mameluk, a na raspolaganju mi je jedino arapska odjeća. Sad kad nam se pred očima ukazala divizija, nisam znao čak ni odakle početi. Da preplivam rijeku i dojurim među njih, zahtijevajući pravdu? Ili da se sakrijem iza neke stijene i pokušam ubiti Silana? Imam li uopće ikakav dokaz da je upravo on moj neprijatelj? Uspijem li, završit ću na vješalima.

"Ash, sinulo mi je da sam poput psa koji trči za zaprežnim kolima, jer uopće ne znam što ću s plijenom ako ga se uopće nekako domognem."

"Onda nemoj biti pas", reče mameluk. "Što ti je pravi cilj?" "Rješenje zagonetke, žena i osveta. Ipak, nemam dokaza da je

Silano bilo što skrivio. Niti točno znam što s njim učiniti. Ne bojim se suočiti s grofom. Samo ne znam što je točno zaslužio. Bilo je jednostavnije jahati pustinjom. Pustinja je prazna, jednostavna."

333

"Ipak, čovjek na koncu ne može biti više ujedinjen s pustinjom nego što brod može pripadati moru - i čovjek i brod samo prolaze površinom... Pustinja je tek prolaz, a ne odredište, prijatelju moj."

"A sad se bližimo završetku putovanja. Hoće li vojska štititi Silana? Hoće li mene smatrati bjeguncem? I odakle će vrebati Ahmed bin Sadr?"

"Da, bin Sadr. Njegovu skupinu ne vidim dolje s vojnicima." Kao da nam želi odgovoriti, začuo se udarac zrna u obližnju stijenu,

te zakašnjeli zvuk praska pištolja. Komadić stijene poletio je uvis i pao u pijesak.

"Vidiš kako bogovi na sve odgovaraju?" reče Ashraf. Okrenuo sam se u sedlu. Sjeverno od nas, na uzvisinama s kojih

smo došli, nalazilo se deset-dvanaest muškaraca. Svi su nosili arapsku odjeću, jahali na devama, ljuljali se u galopu, likovi koji lelujaju na užarenome zraku. Njihov je vođa nosio nešto predugačko da bude riječ o mušketi - drveni štap, zaključio sam.

"Bin Sadr, taj vrag, glavom i bradom", promumljah. "Štiti Francuze od iznenadnih napadača. A sad nas je uočio."

Ashraf se naceri. "Samo mi tako dolazi nakon što mi je ubio brata?" "Konjica ga je zacijelo zatražila da nam uđe u trag." "Na njegovu nesreću." Činilo se da je mameluk spreman pojuriti

izravno na neprijatelja. "Ash, čekaj! Razmisli! Ne možemo samo tako napasti cijelu skupinu!"

Samo me prijezirno pogledao. "U strahu si od nekoliko metaka?" Kod Arapa u naletu uočili smo nove oblačiće dima, a oko nas je u vis

poletjela prašina. "Da!" Moj suputnik polagano podigne rukav i pokaže urednu rupu

od metka koji mu je zamalo promašio tijelo. Zatim se nasmiješi. "Osjetio sam kako mi je prohujao uz kožu. U tom slučaju predlažem

da bježimo."

334

Podboli smo konje i pojurili, skrenuvši na stražnji obronak uzvisine i udaljujući se od Nila u očajničkome pokušaju da se udaljimo i zaklonimo od napadača. Naši konji bili su brži od deva, no one su nedvojbeno bile izdržljivije. Mogle su i po tjedan dana preživjeti bez vode, a zatim popiti količinu koja bi usmrtila neku drugu životinju. Francuske konjice riješili smo se bez većih poteškoća. S ustrajnim pustinjskim ratnicima vjerojatno će biti mnogo teže.

Gotovo se kližući, spustili smo se u jednu pokrajnju dolinu. Konji su jedva održavali ravnotežu dok je šljunak letio na sve strane. Kad smo se našli na ravnijem tlu, pojurili su svom snagom, pokušavajući se ne obazirati na uzbuđene povike i povremene pucnje koji su nas pratili. Arapski ratnici također su jurili punom brzinom, a oblak prašine podizao se iza njih, nepomičan u gustome zraku bez daška vjetra. Čitav sat održavali smo pristojan razmak, no s obzirom na vrućinu i nedostatak vode, naši su se konji počeli umarati. Već danima nije bilo ispaše, dok je vode bilo tek u oskudnim količinama, pa su naše životinje već bile na rubu snaga. Uspinjali smo se na suncem opržene uzvisine, pa se naglo spuštali sa suprotne strane, u nadi da ćemo nekako zbuniti članove potjere, no prašina koju smo podizali služila im je poput svjetionika.

"Možeš ih nekako usporiti?" upita na koncu Ashraf. "Svakako imam veći domet. No pri brzini kojom jure, imam

mogućnost tek za jedan pošteni hitac. Za ponovno punjenje treba mi gotovo minuta." Zaustavili smo se na nekoj uzvisini, a ja sam uzeo pušku koju sam dotada nosio preko leđa. Remen mi se urezivao u rame već gotovo petsto kilometara, no ni u jednom trenutku nisam ni pomišljao da bih se nekako riješio tog opterećenja koje mi je ulijevalo toliko sigurnosti. Moja je vjerna puška bila nezahtjevna i smrtonosna. Tako sam naciljao preko sedla, na nišanu držeći bin Sadra, znajući da bi njegova smrt možda značila i završetak potjere. Bio je udaljen dobrih četiristo koraka. Nije bilo vjetra, zrak je bio posve suh, a meta je nadirala izravno prema nama... dok je vrućina bila tolika da je čitav prizor lelujao poput zastave na povjetarcu. Dovraga, gdje se točno

335

nalazi? Naciljao sam visoko, želeći kompenzirati silaznu putanju zrna, pritisnuo okidač i opalio. Moj se konj trgnuo od praska.

Imao sam dojam da zrno putuje čitavu vječnost. A onda se njegova deva stropoštala na tlo.

Jesam li ga pogodio? Ostali beduini zabrinuto su se zaustavili, konsternirano vičući. Nekolicina ih je i zapucala, iako smo bili daleko izvan domašaja mušketa. Skočio sam na konja, pa smo pojurili dalje, koliko smo brže mogli, nadajući se da smo cijelim pokušajem barem dobili još malo vremena. Ash se osvrne.

"Tvoj je prijatelj s deve zbacio jednog od pomoćnika, te je uzjahao. Onaj drugi ratnik sad je na drugoj devi, s drugim ratnikom. Dalje će napredovati opreznije."

"Ali, ostao je živ." Zastali smo i ja sam ponovno nabio pušku, no time smo izgubili veći

dio stečene prednosti. Nisam htio da zaglavimo u vatrenome okršaju, jer bi nas dostigli dok bismo mi ponovno punili oružje.

"I dalje nadiru." "Tako izgleda." "Ash, ne možemo sami protiv sviju." "I meni se čini." "Što će učiniti ako nas uhvate?" "Inače bi nas samo silovali i ubili. Ali sad kad si mu ubio devu,

pretpostavljam da će nas silovati, svući i vezati negdje u pustinji, te na nas pustiti škorpione koji će nas mučiti sve dok ne umremo od žedi i žege. Nasmiješi li nam se sreća, prije toga pronaći će nas neka naočarka."

"To mi nisi rekao prije nego što sam ispalio prvi metak." "A ti nisi rekao da ćeš pogoditi devu, a ne čovjeka." Ušli smo u vijugavi kanjon u nadi da neće biti bez izlaza na

suprotnoj strani, poput onog u kojem smo pronašli vodu. Zahvaljujući povremenim tokovima, kanjon je imao pjeskovito dno i vijugao je poput zmije. Ipak, ostavljali smo očiti trag, a konjima se na ustima počela pojavljivati pjena. Ubrzo će ih izdati snaga.

336

"Jasno ti je da mu neću dati medaljon. Ni slučajno, nakon onoga što se dogodilo Talmi i Enohu. Zakopat ću ga ili pojesti ili ga baciti u neku rupu."

"Ne bih ni jahao s tobom da sam smatrao da ćeš učiniti nešto drugo."

Kanjon je završavao strminom prepunom kamenja kojom se dolazilo do njegova gornjeg ruba. Sjahali smo i uhvatili uzde, povlačeći iscrpljene konje prema gore. Nevoljko su prešli nekoliko metara, žestoko tresući glavama, a onda su se, već krajnje frustrirani, stali propinjati i udarati nogama. I mi smo bili umorni. Baš kao i oni, jedva smo održavali ravnotežu. Klizili smo niz kosinu i koliko god smo snažno povlačili, oni su nas potezali unatrag.

"Moramo krenuti nekim drugim putem!" povikah. "Prekasno je. Okrenemo li se, doći ćemo izravno na bin Sadra. Pusti

konja." Ispustili smo uzde, a konji su se otklizali natrag u kanjon, bježeći u smjeru Arapa koji su nam se primicali.

Biti bez konja u pustinji znači sigurnu smrt. "Gotovi smo, Ashrafe." "Nisu li ti bogovi dali dvije noge i mozak da ih upotrijebiš? Hajde,

sudbina nas nije dovela toliko daleko da nas se sad tek tako riješi." Počeo se uspinjati kosinom u trenutku kad su se Arapi pojavili iza

zavoja i ugledali nas, slavodobitno kličući i ispaljujući prve hice. Komadići stijena rasprskavali su se iza nas, na mjestima koje su pogodila zrna. To mi je dalo neslućenu energiju. Na sreću, Arapi su morali zastati i nabiti oružje, a mi smo pojurili prema gore. Osim toga, strmina će biti teška prepreka i devama. Uspeli smo se preko vrška posljednje uzvisine. Jedva dolazeći do zraka, pogledali smo uokolo. Posvuda je vladala pustoš. Nigdje nije bilo živoga stvora. Pritrčao sam rubu susjednog kanjona...

I zastao posve zatečen. U plitkoj dolini natisnulo se mnoštvo ljudi. Pognuto su sjedili, a bjeloočnice su im izgledale poput polja

kalcedonija. Radilo se o najmanje pedesetorici crnaca - točnije, bili bi

337

crni da ih nije prekrivala ista fina egipatska prašina koja je prekrivala i nas. Bili su nagi, puni rana i muha, vezani lancima, i muškarci i žene, bez razlike. Razrogačene oči piljile su u mene kao da je riječ o kazališnim maskama. Šokirali smo ih koliko i oni nas. Uz njih su bila šestorica Arapa s pištoljima i bičevima. Trgovci robljem! Čuvari su čučali zajedno sa žrtvama. Nije bilo sumnje da su ih odjeci pucnjeva zbunili. Ashraf poviče nešto na arapskome, a ovi su mu uzbuđeno odgovorili. Nekoliko trenutaka kasnije, Ashraf je kimnuo.

"Putovali su na sjever kad su ugledali Francuze. Bonaparte je već u više navrata zaplijenio karavane i oslobodio robove. Stoga su se sklonili do prolaska Desaixa i njegove vojske. A onda su začuli hice. To ih je smelo."

"Što ćemo sad?" Ash umjesto odgovora podigne mušketu, smireno opali i vođu

trgovaca pogodi točno u prsa. Ovaj se bez riječi i šokirana pogleda prevali na leđa. Prije nego što je pao na tlo, mameluk je već izvadio dva pištolja i opalio. Jednog čuvara pogodio je u lice, drugog u rame.

"Bori se!" usklikne moj suborac. Četvrti je čuvar izvlačio pištolj kad sam ga pogodio, usmrtivši ga i

prije nego što je stigao nešto pomisliti. Ash je u međuvremenu izvukao mač i pojurio prema njima. Već nekoliko trenutaka kasnije ranjenik i peti trgovac bili su mrtvi, dok je šesti bježao glavom bez obzira u smjeru iz kojeg su došli. Iznenadna žestina koju je pokazao moj prijatelj istinski me osupnula.

Mameluk je pristupio vođi skupine, obrisao mač o njegovu odjeću, te pretražio tijelo. Uspravio se u ruci držeći obruč s mnoštvom ključeva.

"Ti su trgovci robljem prava gamad", reče. "Do robova ne dolaze u bitkama, nego ih kupuju bižuterijom i bogate se na njihovu jadu i bijedi. Zaslužili su smrt. Napuni nam oružje dok ja oslobodim robove."

Crnci su stali klicati i radosno poskakivati, uzbuđeni toliko da su se zapetljali u lance. Ash je pronašao dvije osobe koje su govorile arapski, te im je izdao stroge zapovijedi. Ovi su kimnuli i sve prenijeli sunarodnjacima. Robovi su se smirili toliko da smo ih uspjeli osloboditi,

338

a zatim su prema Ashovim uputama poslušno uzeli oružje arapskih čuvara, koje sam ja bio ponovno napunio, te kamenje.

Ashraf mi se nasmiješi. "Sad imamo vlastitu malu vojsku. Rekao sam ti da bogovi uvijek

pronađu način da pomognu." Arapi koji su nas progonili zacijelo su zastali kad su začuli pucnje s ove strane uzvisine, no sad su već vjerojatno krenuli za nama, vukući deve kojima nije bilo do uspona. Ash i ja uspeli smo se tako da nas ugledaju, a bin Sadrovi ljudi stali su slavodobitno klicati, kao da su ugledali ranjenog jelena. Na blijedoplavoj nebeskoj pozadini zacijelo smo izgledali neopisivo samotno.

"Daj nam medaljon i obećajem da ti neću nauditi!" dovikne bin Sadr na francuskome.

"Kako mu čovjek ne bi povjerovao?" promumljah sebi u bradu. "Traži milost ili ćeš gorjeti onako kako je zbog tebe gorio moj brat!"

uzvrati Ashraf. Nakon toga na uzvisini se pojavilo i pedesetero tek oslobođenih

robova, formiravši liniju s obiju naših strana. Arapi su se osupnuto zaustavili, ne shvaćajući da su ušli u zamku. Ash oštrim tonom nešto zapovijedi, a crnci stanu prodorno vikati. Zrak su odjednom ispunili kamenje i komadi lanaca. U međuvremenu smo nas dvojica zapucali, te su bin Sadr i još jedan Arapin odmah pali. Crnci su nam dodavali i oružje ubijenih trgovaca robljem. Beduini i deve, zasuti kamenjem i metalom, našli su se na tlu, vičući i vrišteći od bijesa i užasa. Tako su se naši progonitelji odjednom stali kotrljati niz padinu, u pravoj lavini tijela i kamenja, ne uspijevajući pucati zbog situacije u kojoj su se našli. Za njima je poletjelo još kamenja, prava meteorska kiša u kojoj se skupila sva frustriranost donedavnih robova. Tijekom kaotičnog povlačenja, ubili smo ili ranili još nekolicinu Arapa, a kad su se malobrojni preživjeli okupili pri dnu kanjona, pogledali su nas poput pretučenih pasa. Bin Sadr se držao za ruku.

"Tu zmiju prati sotonska sreća", zarežah. "Samo sam ga ranio." "Možemo se samo nadati da će se rana zagnojiti", reče Ashraf.

339

"Gage!" poviče bin Sadr na francuskome. "Daj mi medaljon! Ne znaš čak ni čemu služi!"

"Reci Silanu neka se nosi u pakao!" uzvratio sam. Naše su riječi odzvanjale kanjonom.

"Dat ćemo ti ženu!" "Reci Silanu da dolazim po nju!" Glasovi su utihli. Arapi su i dalje imali više vatrenog oružja nego

mi, a ja baš i nisam bio oduševljen mogućnošću da oslobođene robove povedemo u žestoku bitku. Bilo je očito da i bin Sadr odvaguje izglede. Nakon kraćeg razmišljanja, bolno je uzjahao devu. Za njim su se poveli i njegovi ljudi. Stao se polagano udaljavati, a zatim se okrenuo i pogledao me.

"Samo znaj", doviknuo je, "da je tvoj prijatelj Talma vrištao prije nego što je umro!"

Riječ umro odjekivala je divljim kanjonom, nebrojeno se puta obijajući od stijenja.

Sad je već bio izvan domašaja, ali ne i izvan vidokruga. Ispalio sam metak iz čiste frustriranosti, a metak je podignuo prašinu stotinjak koraka ispred njega. Nasmijao se, a zvuk se pojačao zahvaljujući jeci. Potom se s preostalim sljedbenicima okrenuo i polagano krenuo putem kojim su došli.

"I ti ćeš vrištati", promumljao sam. "Ne sumnjaj u to."

*** Ostavši bez konja, uzeli smo dvije deve trgovaca robljem, a četiri

preostale životinje dali smo oslobođenim crncima. Zaliha je bilo dovoljno i za pravu raskošnu zabavu tijekom dugotrajnog povratka u domovinu, a dali smo im i zarobljeno vatreno oružje, da lakše love divljač i obrane se od trgovaca robljem koji će ih nesumnjivo pokušati ponovno uhvatiti. Pokazali smo im kako nabiti oružje i pucati, što su spremno usvojili. Potom su nam stali snažno grliti koljena, zahvaljujući toliko gorljivo da smo ih na koncu morali energično odvojiti od sebe.

340

Istina, spasili smo ih, no i oni su spasili nas. Ashraf im je nacrtao put među gorjem koji će ih voditi dalje od Nila sve dok se ne nađu uzvodno od prvog katarakta. Nakon toga smo se odvojili.

Prvi sam se put našao na devi, bučnoj, mrzovoljnoj i preružnoj beštiji koja je nosila i vlastitu zajednicu buha i mušica. Ipak, bila je dobro obučena i razmjerno poslušna, opremljena raskošnom i živopisnom ormom. Prema Ashovim uputama zajahao sam je dok je sjedila, čvrsto se držeći kad je naglo krenula uvis. Nakon nekoliko povika "Hat, hat!" deva se pokrenula, slijedeći Ashovu životinju. Trebalo mi je još ponešto vremena da se naviknem na ritam ljuljanja, no sve u svemu i nije bilo neugodno. Imao sam dojam da sam u čamcu. Bit će dobra, nema sumnje, dok se ne domognem kakvog konja. Osim toga, moram prije bin Sadra doći do francuske ekspedicije. Vrhom uzvisine došli smo do točke iznad skele koja je prometovala preko rijeke, pa smo se spustili radi prijelaska na Desaixovu stranu Nila.

Na suprotnoj smo strani prešli ugaženi trag francuske vojske, prošli kroz nasad banana, pa se nakon nekog vremena ponovno našli u pustinji na zapadu, uputivši se prema niskim brežuljicma, kružeći tako da dođemo do boka francuske vojske. Kolonu smo uočili kasno poslije podne. Vojnici su se bili ulogorili uz mračni tok Nila. Sjene palma na tlu su stvarale tamnu mrežu.

"Krenemo li sada, kod njih ćemo se naći prije zalaska sunca", rekoh. "Izvrstan plan. Prepuštam ga tebi, prijatelju moj." "Molim?" Njegove su me riječi zatekle. "Učinio sam što sam morao. Oslobodio sam te iz zatvora i doveo

ovamo.... Nije li tako?" "Učinio si i više nego što si trebao. Tvoj sam dužnik." "Kao i ja tvoj, jer si mi podario slobodu, povjerenje i prijateljstvo.

Pogriješio sam kad sam te okrivio za bratovu smrt. Zlo se samo tako pojavljuje, nitko ne zna zašto... Na svijet utječu dvojne sile i napetost je stalna. Dobro se mora boriti protiv zla, to je nepromjenjiva zadatost. Tako ćemo se i mi boriti, no svatko na svoj način, jer ja se sad moram vratiti svome narodu."

341

"Svome narodu?" "Bin Sadr ima previše ljudi da bih se na njega mogao namjeriti

sam. I dalje sam mameluk, Ethane Gage, a negdje u pustinji sada je vojska Murat-bega u bijegu. Moj brat Enoh bio je živ do dolaska Francuza, a ja se bojim da će još mnogi umrijeti prije nego što iz moje domovine protjeramo strance."

"Ali, Ashrafe, i ja pripadam toj vojsci!" "Ne, ti nisi Francuz jednako kao što nisi ni mameluk. Ti si nešto

neobično i ne pripadaš ovamo, ti si Amerikanac, koji je ovamo došao po volji bogova. Ne znam za koju si ulogu točno odabran, ali imam dojam da te trebam ostaviti da je ostvariš, te da budućnost Egipta ovisi o tvojoj odvažnosti. Stoga idi svojoj ženi i učini ono što bogovi traže od tebe."

"Ne! Nismo tek saveznici, sad smo i prijatelji! Nije li tako? A već sam izgubio previše prijatelja! Treba mi tvoja pomoć, Ashrafe. Zajedno ćemo osvetiti Enoha!"

"Do osvete će doći kad bog tako odluči. Da nije tako, bin Sadr bi poginuo danas, jer ti rijetko kad promašiš. Pretpostavljam da mu je sudbina namijenila nešto drugo, možda užasniju smrt. A ti se u međuvremenu moraš domoći onoga što je grof Silano ovamo došao pronaći, te ispuniti ono što ti je namijenila sudbina. Što god se događalo na budućim bojišnicama ne može utjecati na vezu koju smo stvorili ovih beskonačnih dana. Neka te prati mir, prijatelju moj, sve dok ne pronađeš to što tražiš."

Nakon tih riječi on i njegova deva nestali su u smjeru sunca na zalasku, a ja sam, usamljeniji nego ikad, krenuo u potragu za Astizom.

342

Znao sam da ću, upadnem li galopom među pripadnike Desaixove divizije tražeći Silana, najvjerojatnije postići samo to da će me francuska vojska na licu mjesta uhititi. No nedostatak moći nadomjestio sam imetkom: medaljon je kod mene, a ne kod mog suparnika. Bilo bi neusporedivo jednostavnije, uvidio sam, da Silano dođe po privjesak.

Bližila se noć kad sam visoko uzdignutih ruku pristupio desetini stražara koji su se bili ulogorili. Nekolicina njih potrčala je prema meni s mušketama, budući da su se već bili naviknuli svakog Egipćanina promatrati sa sumnjom. Previše neopreznih Francuza već je poginulo u sve okrutnijem ratu.

Igrao sam na kartu mogućnosti da do ovih vojnika još nije doprla novost o mojem bijegu iz Kaira.

"Ne pucajte! Ja sam Amerikanac iz Bertholletove skupine učenjaka! Bonaparte me poslao da nastavim istraživati tradicije drevnih Egipćana!"

Sumnjičavo su me gledali. "Zašto ste odjeveni kao Arapin?" "Mislite da bih inače preživio ovako sam, bez pratnje?" "Sami ste došli iz Kaira? Zar ste poludjeli?" "Brod kojim sam plovio udario je u stijenu i očekuje ga popravak.

Htio sam što prije krenuti dalje. Nadam se da su ruševine negdje u blizini."

"Prepoznajem ga", reče jedan vojnik. "To je Franklinov čovjek." Nakon toga je pljunuo.

"Nema sumnje da cijenite mogućnost da istražimo veličanstvenu prošlost", rekoh nehajnim tonom.

343

"Dok nas izaziva Murat-beg, koji je uvijek na koji kilometar ispred nas. Porazili smo ga. Pa smo mu zatim ponovno nanijeli poraz. I opet i opet. Svaki put pobjegne i opet se vrati. A svaki put netko novi među nama više se neće vratiti u Francusku. I sad čekamo kod ruševina, dok on bježi još dublje u prokletu zemlju, izvan našeg domašaja poput fatamorgane."

"Ako tu fatamorganu uopće vidiš", pridruži mu se drugi. "Tisuću vojnika ima bolne oči od ovog pijeska i sunca, a stotinu ih je već slijepo. Poput šale iz kakve predstave. Spremni za borbu? Da, evo našeg vođa slijepaca!"

"Sljepilo! To je još najmanji problem", reče treći. "Od Kaira do ovog mjesta posrali smo dvostruko više od vlastite težine. Rane ne zacjeljuju. Žuljevi se pretvaraju u čireve. Imamo čak i slučajeve kuge. Tko nije samo tijekom ovog marša izgubio barem pet-šest kilograma?"

"Ili bio toliko uspaljen da bi se pario i sa štakorima i magarcima?" Svi se vojnici vole tužiti, no bilo je očito da je razočaranost Egiptom

iz dana u dan rasla. "Možda je Murat na rubu poraza", rekoh. "Hajdemo ga onda poraziti." Potapšao sam pušku. "Prijatelji moji, i ova je cijev povremeno bila užarena poput vaših

cijevi." Odmah su pokazali veće zanimanje. "To je američka dugocijevka? Čuo sam da njome ubijaju crvenokošce

i s udaljenosti od tisuću koraka." "Nije baš posve tako, ali ako imaš mogućnost pucati samo jednom,

onda je svakako poželjno imati ovakvu pušku. Nedavno sam pogodio devu s četiri stotine koraka."

Nema potrebe naglašavati što sam zapravo gađao. Natisnuli su se oko mene. Muškarci se uvijek ujedine kad se treba

diviti kvalitetnom alatu ili oružju, a puška je, kao što sam već rekao, bila prelijepa i vrlo kvalitetna, pravi dragulj među drozgom od njihovih standarnih mušketa.

344

"Danas moja puška ostaje hladna, jer imam drukčiju, ali ne i manje važnu zadaću. Trebam razgovarati s grofom Alessandrom Silanom. Znate li gdje ga mogu pronaći?"

"Vjerojatno u hramu", reče narednik. "Čini mi se da ondje želi živjeti."

"U hramu?" "Dalje od rijeke, iza sela koje se zove Dendara. Zaustavili smo se

kako bi Denon mogao izraditi još koji crtež, Malraux mjeriti kamenje, a Silano mumljati svoje čarolije. Kakav cirkus, sve luđak do luđaka. On je barem doveo ženu."

"Ženu?" trudio sam se ne pokazati koliko me zanima upravo žena. "Ah, ta žena..." složi se jedan vojnik. "S njom spavam u snovima."

Nacerio se i opsceno pokrenuo stisnutu šaku. Odupro sam se porivu da ga opalim drškom puške. "Kako doći do hrama?" "Namjeravate ići odjeveni poput razbojnika?" Odlučno sam se uspravio. "Čujte, smatram da sam odjeven poput

šeika." Tim sam ih riječima nasmijao. Uputili su me i ponudili mi pratnju,

ali sam ponudu odbio. "Moram se nasamo naći s grofom. Ako već nije kod ruševina i ako

ga vidite, prenesite mu moju poruku. Recite mu da će to što traži moći pronaći u ponoć."

Zaigrao sam na pretpostavku da me Silano neće uhititi. Prvo će htjeti da pronađem ono što obojica tražimo, a da to nešto zatim razmijenim za Astizu.

Hram je blistao pod svjetlom zvijezda i mjeseca. Bilo je to divovsko svetište sa stupovima i ravnim kamenim krovom. Glavno zdanje i pomoćne zgrade okruživao je zid od zemljanih opeka opsega jedan kilometar, napola urušen i utonuo u pijesak. Glavna vrata stršala su iz pijeska kao da jedva proviruju iz mora, a otvor je bio tek toliko visok da se njime prođe bez saginjanja. Uklesani ukrasi prikazivali su egipatska božanstva, hijeroglife i krilato sunce kojem su se s obiju strana nalazile

345

kobre. Prostor iza zida bio je prepun dina nalik morskim valovima. Polumjesec je blijedo obasjavao pijesak gladak poput kože kakve senzualne Egipćanke raskošnih oblina. Da, ovo je bedro, pa bok, a pijeskom zastrti obelisk izgleda poput bradavice na grudima...

Već sam predugo odvojen od Astize, nije li tako? Glavno je zdanje imalo ravno pročelje, a šest divovskih stupova

dizalo se iz pijeska i pridržavalo kameni krov. Na vrhu svakog stupa vidio sam urušeni prikaz neke božice široka lica. Odnosno s četiri lica: na svakom stupu gledala je na sve četiri glavne strane svijeta, a egipatski ukras za glavu spuštao se iza ušiju nalik kravljima. S osmijehom na širokim usnama i divovskim, srdačnim očima, Hator je zračila tromim spokojem. Uočio sam da je ukras za glavu obojen izblijedjelom bojom, što je dokaz da se čitavo zdanje nekoć odlikovalo blistavim i raznovrsnim bojama. Činjenica da je hram odavno napušten odražavala se u mnoštvu pješčanih dina u unutrašnjosti. Prednja strana izgledala je poput mola koji guta plimni val.

Pogledao sam uokolo, no nigdje nije bilo nikoga. Na raspolaganju sam imao pušku, tomahawk, ali ne i konkretan plan, osim što sam mislio da sam možda u hramu u kojem je Minov štap, da bih se ovdje mogao naći sa Silanom i da bih ga možda mogao opaziti prije nego što on ugleda mene. Polagano sam se uspeo do vrha dine i prošao kroz glavni ulaz. Zbog nakupljenog pijeska glava mi nije bila daleko od stropa. Zapalivši svijeću koju sam uzeo od vojnika, ugledao sam plavi strop ukrašen žutim peterokrakim zvijezdama. Izgledale su poput morskih zvjezdača ili, pomislio sam, glave, ruku i nogu ljudi na noćnome nebu. U jednom nizu bili su prikazani i lešinari, te sunca s krilima iscrtanim crvenom, zlatnom i plavom bojom. Iako rijetko dižemo pogled, ovaj je strop bio ukrašen pomno i raskošno poput svoda Sikstinske kapele. Kako sam sve dublje ulazio u prvu i najraskošniju dvoranu hrama, pijesak se povlačio, a ja sam se sve više udaljavao od svoda, tek tada stječući osjećaj o stvarnoj visini stupova. Imao sam dojam da sam se našao u šumi divovskih stabala, pomno obrađenih i oslikanih simbolima. Pun strahopoštovanja prolazio sam između

346

osamnaest divovskih stupova, a na svakome od njih pri vrhu se nalazilo spokojno lice one božice. Stupove su okruživali redovi simbola. Tako sam ugledao niz prikaza ankha, svetog ključa života. Potom oni ukočeni egipatski likovi koji bogovima nude žrtve. Mnoštvo nečitljivih hijeroglifa, mnogi od njih u ovalnim simbolima koje su francuzi nazvali kartušama. Uklesani prikazi ptica, kobra i paprati, te životinja u hodu.

Na krajevima prostorije strop je bio još raskošnije ukrašen, obilježen znakovima zodijaka. Oko njih se obavila divovska naga žena, istegnuta poput gume - božica neba, zaključio sam. Ipak, ukupni je dojam bio fantastičan, upravo zbunjivao silinom izraza - bio je to pravi sloj božanstava i simbola, toliko debeo da sam imao dojam da prolazim unutrašnjošću nekih drevnih novina. Bio sam poput gluhog čovjeka u opernoj kući.

Proučavao sam pijesak, tražeći tragove. Ništa nije ukazivalo na Silanov boravak u hramu.

Iz stražnjeg dijela velike dvorane ulazilo se u drugu, manju dvoranu, jednako visoku, ali ipak prisniju. Iz nje su vrata vodila u razne prostorije, odreda ukrašenih zidova i stropa, ali već tisućljećima prazne, tako da mi njihova svrha nikako nije bila jasna. Jedna stuba vodila je do prolaza iza kojeg se nalazila nova prostorija, i tako dalje, a svaka nova prostorija u nizu bila je niža i manja od prethodne. Za razliku od kakve kršćanske katedrale, koja se prema stražnjem dijelu sve više širi, egipatski hramovi, kako se čini, postaju sve užima. Što je prostor svetiji, to je jedinstveniji i to je u njemu manje svjetla, a sunčeve zrake u njega dopiru tek nekoliko puta godišnje.

Bi li to moglo biti značenje onog datuma u listopadu? Ukrasi su bili toliko čudesni da sam načas zaboravio misiju zbog

koje sam došao. U pojedinim trenucima ukazivali su mi se zmije i lotosi, čamci koji su plovili nebom, užasni i razljućeni lavovi. Bilo je tu i babuna i nilskih konja, krokodila i dugovratih ptica. Ljudi su se kretali u veličanstveno raskošnim povorkama i nosili darove. Žene su nudile grudi kao da nude sam život. Božanstva dostojanstvena i strpljiva poput careva stajala su okrenuta postrance. Crteži su izgledali

347

neprofinjeno i idolatrijski, s tom mješavinom životinja i božanstava sa životinjskim glavama, no ipak sam prvi put spoznao koliko su Egipćani bliži svojim božanstvima nego mi svojima. Naša su božanstva nebeska, daleka, pripadaju drugome svijetu, dok Egipćani vide Tota kad god se na jezeru pojavi ibis. Vide Horusa u svakom sokolovu letu. Mogu reći da su razgovarali s grmom u plamenu i njihovi će susjedi mirno prihvatiti takvu priču.

I dalje nije bilo traga ni Silanu ni Astizi. Jesu li me vojnici naveli na pogrešan trag - ili sam ušao u zamku? U jednom trenutku učinilo mi se da sam začuo korake, no kad sam bolje osluhnuo, zvukova više nije bilo. Došao sam do nekih stuba i uspeo se, penjući se zavojitim krakom, poput jastreba koji se diže u nebo. Zidovi su prikazivali povorku ljudi koja se uspinje i prinosi žrtve. Gore su se zacijelo održavali svečani obredi. Tako sam se našao na krovu hrama ograđenim niskim zidićem.

I dalje nisam bio siguiran što tražim, te sam nastavio tumarati malenim svetištima na krovu. U jednom su maleni stupovi na čijem je vrhu bila Hator podupirali krov nalik na krov sjenice u kakvom pariškome parku. U sjeverozapadnome kutu nalazila su se vrata koja su vodila u maleni odvojeni dio s dvjema prostorijama. U prvoj su se nalazili bareljefi s prikazima faraona ili boga koji se diže iz mrtvih, i to ne samo u najdoslovnijem smislu: falus je također bio slavodobitno uzdignut. To me podsjetilo na nabreklog boga Mina. Je li i ovo legenda o Izidi i Ozirisu koju sam čuo dok smo putovali u Egipat? Sokol lebdi iznad bića koje će doživjeti uskrsnuće. Moj siroti mozak ni ovdje nije uspio otkriti ništa korisno.

No u drugoj sam prostoriji osjetio uzbuđenje. Na stropu su se dvije nage žene nalazile na stranicama spektakularnog kružnog reljefa prepunog raznih likova. Nakon što sam ga malko pomnije proučio, zaključio sam da je zacijelo riječ o prikazu svetog neba. Četiri božice i osam prikaza Horusa s jastrebovom glavom - je li riječ o simbolima dvanaest mjeseci? - podupirali su krug s nebeskim simbolima, oslikan izblijedjelom plavom i žutom bojom. Ponovno sam uočio znakove zodijaka, ne bitno drukčije od znakova koji su se očuvali i do našeg

348

doba: bik, lav, rak, ribe. Uz rub kruga nalazio se niz od trideset šest likova. Među njima je bilo i ljudi i životinja. Je li moguće da je riječ o simbolima za egipatske i francuske desetodnevne tjedne?

Nakrivio sam vrat nastojeći u svemu tome uočiti kakav-takav smisao. Na sjevernoj osi hrama nalazio se kip Horusa, jastreba, koji kao da je na mjestu pridržavao sve ostale. Na istoku je bio Bik, simbol doba u kojem su podignute piramide. Na jugu stvorenje koje je napola bilo riba, a napola jarac, a kraj njega muškarac koji iz dviju posuda lijeva vodu - Vodenjak. Simbol budućeg doba, koje će nastupiti tek za nekoliko stoljeća, te znak iznimno važnog podizanja razine Nila. Vodenjak, poput vodenog simbola na medaljonu koji nosim oko vrata, te Vodenjak, kao znak na izgubljenome kalendaru s L'Orienta za koji sam zaključio da ukazuje na 21. listopada.

Krug na stropu podsjetio me na kompas. Vodenjak je usmjeren prema jugozapadu.

Izišao sam i pokušao se orijentirati. Kamene stube vodile su do zidića u stražnjem dijelu hrama, pa sam se uspeo i pogledao uokolo. Na jugozapadu se nalazio još jedan maleni hram, urušeniji od hrama u kojem sam se nalazio. Enoh je rekao da postoji mali Izidin hram i da je možda u njemu taj zagonetni Minov štap. Dine iza njega prekrile su vanjski zid kompleksa, a udaljeni brežuljci pod svjetlom hladnih zvijezda blistali su srebrnim sjajem.

Opipao sam medaljon na prsima. Hoću li pronaći dio koji će ga upotpuniti?

Drugim krakom stuba spustio sam se u prizemlje. Bio je ravan i podsjećao na poniranje jastreba koji se na drugoj strani bio spiralno uzdignuo. Hodočasnici sa žrtvama sad su se spuštali. Ponovno sam se našao u glavnome hramu, no vrata s jedne strane ponovo su vodila u pijesak izvan zdanja. Podigao sam pogled. Nada mnom se nadvijao zid glavnoga hrama, a lavovske glave stršale su poput srednjovjekovnih vodoriga.

S puškom u pripravnosti otišao sam iza zdanja, prema manjem hramu koji sam uočio s krova. Meni zdesna, iz ostataka svetog jezera

349

rasle su palme. Pokušao sam zamisliti kako je sve to izgledalo u drevno doba, bez dina, popločanih i blistavih prolaza, njegovanih parkova i svjetlucavog jezera u kojem su se kupali svećenici. Kakva je to samo oaza bila! A sad su tu samo ruševine. Zamaknuvši za ugao, stao sam kao ukopan. U zid su bili uklesani divovski kipovi, visoki gotovo deset metara. Kralj i kraljica, zaključio sam po ukrasima za glavu, nudili su žrtve božici punih grudi, možda Hator ili Izidi. Kraljica je bila vitka i elegantna žena s visokim ukrasom za glavu, golih ruku, dugih i vitkih nogu. Na glavi je nosila i umjetne pletenice, dok je iznad čela imala zlatnu tijaru nalik kobri.

"Kleopatra", rekoh tiho. Mora biti ona, ako se Enoh nije prevario! Nalazila se nasuprot malenom Izidinome hramu, koji se nalazio dvadesetak metara južno od glavnog zdanja.

Pogledao sam oko sebe. I dalje se stjecao dojam da nigdje nema tragova života. Imao sam osjećaj da je sve nekako spremno, da sve čeka. Ali što?

Izidin je hram bio podignut na ravnoj uzvisini, a između njega i Kleopatre na zidu glavnoga hrama vjetar je nanio mnogo pijeska. Polovicu manjeg hrama činilo je zidom zatvoreno svetište kao i u većem hramu iz kojeg sam upravo došao. Druga je polovica bila otvorena i urušena, tek mračna hrpa stupova i greda otvorena prema nebu. Preko slomljenih blokova uspeo sam se do vrata zatvorenog dijela.

"Silano?" Moj je povik odjeknuo praznim prostorom. Oprezno sam zakoračio u hram. Unutra je bilo vrlo mračno, a jedino

svjetlo dopiralo je od vrata i dvaju visoko postavljenih otvora dovoljno velikih možda za prolazak goluba. Visina prostorije nadilazila je i dužinu i širinu, a ukupni je dojam bio klaustrofobičan, miris prodoran i trpak. Zakoračio sam naprijed.

Odjednom se začuo klepet nebrojenih krila, pa sam se instinktivno sagnuo. Zapuhnuo me topao vjetar koji je ugasio svijeću. Kraj mene su proletjeli šišmiši, sablasno se glasajući, tvrdim me krilima grebući po tjemenu. Kad su se našli vani, drhtavom sam rukom ponovno zapalio

350

svijeću. I ovdje su zidovi bili prepuni kipova, reljefa i tragova drevne boje. Svim je prikazima dominirala žena za koju sam pretpostavio da je Izida. Nigdje nisam vidio nešto što bi ukazivalo na Mina i njegov štap ili nešto slično tome. Tratim li vrijeme uzaludnom potragom? Kao i uvijek, imao sam dojam da slijepo pipam u tami, a imam samo tragove koje nitko normalan ne može shvatiti. Što uopće trebam vidjeti?

Na koncu sam uočio da je prostorija znatno manja od vanjskih dimenzija hrama. To znači da mora postojati i druga komora. Vratio sam se na kameni trijem i uvidio da hram ima i druga vrata i visoku prostoriju, još užu od prve, prostor koji je jednako zbunjivao. U njemu se, međutim, nalazio kameni stol nalik oltaru.

Pijedestal je bio veličine malenog pisaćeg stola, a bio je postavljen u središtu prostorije. Bio je jednostavan, ni po čemu izniman i kraj njega bih vjerojatno samo tako prošao da se nije dogodilo nešto neobično. Kad sam se nagnuo nad oltar, lančić koji sam nosio oko vrata ispao mi je iz košulje i malko zapeo za stol. Medaljon je otpao i uz jasan zveket pao na kameni pod. Takvo što još mi se nije dogodilo. Opsovao sam, no kad sam se sagnuo da ga uzmem, posve me obuzelo ono što sam ugledao.

U podnom kamenu bila su urezana dva jedva vidljiva slova V. Preklapala su se poput kutnika i šestara. Bili su to geometrijski znakovi u egipatskome stilu, no sličnost je bila nedvojbena.

"Tako mi Velikog Graditelja", promumljah. "Je li to moguće?" Prisjetio sam se Enohovih riječi: Kripta će voditi na nebo.

Ponovno sam učvrstio medaljon i nogom snažno udario kamenu ploču. Malko se pomaknula. Ispod nje je neka šupljina.

Uzbuđeno kleknuvši, odložio sam pušku i pridignuo ploču oštricom tomahawka, tako da sam je nakon toga mogao uhvatiti rukama. Podignuo sam je poput teških vrata u podu, a iz otvora je navalio ustajali zrak, znak da ploču dugo nitko nije pomicao. Držeći svijeću nagnuo sam se nad otvor. Svjetlo se odražavalo na kamenome podu rupe. Je li unutra kakvo blago? Načas ostavivši pušku, uvukao sam noge u otvor i skočio. Padao sam barem tri metra i dočekao se na noge

351

poput kakve mačke. Srce mi je neobuzdano udaralo. Pogledao sam uvis. Ako me promatra, Silano može bez poteškoća vratiti kameni poklopac na mjesto. Ili čeka da vidim što ću eventualno pronaći? Prolazi su vodili u dva smjera.

I ovdje se vidjelo mnoštvo rezbarija i crteža. Strop je prekrivalo mnoštvo petokrakih zvijezda. Zidovi su bili prepuni bogova, božica, jastreba, lešinara, zmija i ti motivi ponavljali su se u beskonačnost. Prvi prolaz završavao je nakon približno šest metara hrpom zemljanih urna - bezličnih, prašnjavih posuda u kojima, kako mi se činilo, ne može biti ništa vrijedno. Ipak, za svaki slučaj, sjekiricom sam razbio jednu urnu. Kad se raspala, pridignuo sam svijeću.

I užasnuto poskočio. Zagledao sam se u odvratno lice mumificiranog babuna sasušena tijela, divovskih očnih duplja, vilica prepunih gusto poredanih zuba. Što je sad to, dovraga?

Razbio sam još jednu urnu i u njoj također ugledao babuna. Još jedan od simbola, prisjetio sam se, boga Tota. Je li ovo nekakva katakomba, prepuna bizarnih životinjskih mumija? Jesu li to žrtve ponuđene božanstvima? Pridignuo sam svijeću prema stropu ne bih li osvijetlio što veći dio tame. Posude su bile posložene na hrpi do kuda je dosezalo svjetlo. Među sjenama su se micala mala stvorenja - nekakvi kukci.

Okrenuo sam se i pošao u suprotnome smjeru, drugim prolazom. Očajnički sam htio izići iz te kripte. Ipak, ako su Enohovi zaključci točni, ovdje mora postojati barem nešto. Svijeća mi se u međuvremenu smanjila. A zatim sam ponovno začuo neko kretanje, neko povlačenje po podu. Pogledao sam dolje pod oskudnim svjetlom. U pijesku i prašini ugledao sam trag proklete zmije, kao i pukotinu u koju se po svoj prilici uvukla. Već sam se preznojavao. Je li ovdje dolje i bin Sadr? Zašto sam gore ostavio pušku?

A onda je nešto zasvjetlucalo. I drugi je tunel uskoro završio, no ondje nije bilo urna. Umjesto

njih, naišao sam na reljefni prikaz sad već dobro poznatog faličkog

352

Mina, koji je vjerojatno podosta fascinirao senzualnu Kleopatru. Bio je ukrućen poput daske, uda posve uzdignutog i nevjerojatno sjajnog.

Min nije bio ukrašen bojom, nego zlatom. Muškost su mu krasila dva zlatna štapića, na jednoj strani povezana šarkom. Napola opsceni prikaz, a napola sredstvo za život. Čovjek koji ne zna za zagonetni medaljon zaključio bi da su zlatne šipke tek sveti ukras.

No čini mi se da je Kleopatra imala drukčije zamisli. Možda je ovo ostavila u Egiptu ako je drugi medaljon doista odnijela u Rim, želeći se uvjeriti da će tajna ostati u njezinoj domovini. Odlomio sam zlatni ud. Kad mi se našao u rukama, počeo sam razmicati šipke. Zlatni štapići tako su se našli postavljeni u obliku slova V.

Izvadio sam medaljon, raširio one krakove i preko njih postavio to novo slovo V. Kad sam oblikovao poznati masonski simbol, šestar i kutnik, zarezi na krakovima medaljona su se poklopili. Tako sam od preklopljenih stranica dobio romb koji se ljuljao ispod kruga na medaljonu, samo, dakako, bez europskog slova G, kojim su masoni označavali boga ili gnozu, znanje.

Izvrsno. Upotpunio sam medaljon i možda pronašao temeljni simbol vlastitog bratstva. No i dalje nisam imao pojma što sve to znači.

"Ethane." Zvuk je bio jedva čujan, gotovo poput šapta vjetra ili zvučne iluzije,

no znao sam da je to Astizin glas, još tiši jer dopire negdje izvana. Taj me glas ošinuo poput munje i dao mi posve novu energiju. Medaljon koji je upravo postao još složenijim objesio sam oko vrata, pojurio prolazom, s velikim olakšanjem uvidio da poklopac i dalje nije na otvoru, te se, odupirući se o stijenke, žurno uspeo i izišao iz okna. Puška je ležala na mjestu na kojem sam je i ostavio, netaknuta. Uzeo sam je i čučnuo. Posvuda je vladala potpuna tišina. Jesam li samo zamislio da me zvala? Nečujno sam prišao ulazu i oprezno provirio van. Ugledao sam Kleopatru na zidu glavnoga hrama, obrise kipa koje je naglašavala mjesečina.

"Ethane?"

353

Bio je to gotovo jecaj, a do mene je došao negdje od nepokrivenih stupova u blizini zatvorenog dijela hrama iz kojeg sam izišao.

Stupio sam na trijem i nastavio se kretati nečujno poput Indijanca, pušku držeći u pripravnosti. Na ovoj polovici platforme na kojoj je podignut hram stupovi su se dizali do vodoravnih greda koje nisu ništa pridržavale, nego su nebo dijelile na pravokutnike. Među njima sam nazirao zvijezde. U stupove je bilo uklesano jedno drugo lice, lice spokojne Izide.

"Astiza?" Moj je glas odjeknuo među stupovima. "Našao si ga?" Zaobišao sam jedan stup i ugledao je. Smeteno sam zastao. Bila je odjevena kao u mojim fantazijama, poput prave žene iz

harema, u gotovo providnoj odjeći, otkrivenih nogu, s mnoštvom raskošnog nakita, očiju istaknutih šminkom. Bila se spremila za zavođenje. Ruke su joj bile podignute, jer su joj zglobovi bili okovani lancima učvršćenima za kamenu gredu nad glavom. U tom položaju grudi su joj bile pridignute, struk i bokovi izvijeni, pa je tako odavala dojam erotične nemoći, izgledala poput princeze izložene velikoj opasnosti. Stajao sam posve omamljen tim prizorom iz bajke. No izraz lica bio joj je bolan.

"Sad je potpun?" upita tiho. "Zašto si tako odjevena?" Bilo je to najprozaičnije od stotinu pitanja koja su mi poput

biljarskih kugla sijevala i odzvanjala glavom, no imao sam dojam da haluciniram, da je sve samo nekakav san.

Umjesto odgovora, na križima sam osjetio pritisak oštrice mača. "Jer odvlači pozornost", reče tiho grof Silano. "Bacite pušku,

monsieur." Pritisak vrška postao je još bolnijim. Grozničavo sam pokušao razmišljati. Moja se puška uz mukao

udarac našla na kamenome podu. "A sad medaljon." "Tvoj je", pokušah, "ako je oslobodiš i dopustiš nam da pobjegnemo."

354

"Da je oslobodim? Ali zašto, kad može jednostavno spustiti ruke? Astiza je doista spustila ruke, a tanani ručni zglobovi jednostavno

su se provukli kroz neučvršćene okove. Pokajnički me pogledala. Lanci su se blago zaljuljali. Bio je to tek isprazan kazališni rekvizit. Providni ogrtač obavijao joj je tijelo nalik klasičnome kipu, dok je donje rublje samo privlačilo pozornost na ono što je skrivalo. Činilo se da joj je neugodno zbog prijevare.

Ponovno sam stekao dojam da sam lakomislena budala. "Nisi uvidio da je sad sa mnom?" upita Silano. "No, da, ipak si ti

Amerikanac, nije li tako? Odviše izravan, odviše povjerljiv, odviše idealističan, odviše naivan. Čitav put prevalio si u nadi da ćeš je spasiti? Ne samo da nisi shvatio značenje medaljona, nego nisi shvatio ni nju."

"To je laž." Pritom sam je netremice promatrao, u nadi da će potvrditi moje

riječi. No ona je samo drhtala i trljala zglobove. "Doista?" reče Silano, koji je stajao iza mene. "Osvrnimo se malo na

istinu. Talma je otputovao u Aleksandriju da se raspita o njoj, ne samo jer ti je bio prijatelj, nego i jer je bio Napoleonov agent."

"I to je laž. Bio je novinar." "Koji je postigao sporazum s Korzikancem i njegovim

znanstvenicima. Obećao je da će pripaziti na tebe, a za uzvrat će steći pristup najvišim vijećima ekspedicije. Bonaparte želi otkriti tajnu, ali nikome ne vjeruje. Talma je tako mogao poći na put, ali uz uvjet da uhodi tebe. Novinar je, pak, od početka sumnjao u Astizu. Tko je ta žena? Zašto je poput poslušnog psa pošla za tobom, mučno putovala s vojskom, pristala na odlazak u harem? Jer ju je zaludio tvoj nemušti šarm? Ili jer je oduvijek u dosluhu sa mnom?"

Nije bilo sumnje da uživa u razmetanju. Astiza je promatrala kamene grede nad glavom.

"Dragi moj Gage, jesi li shvatio išta od svega što ti se dogodilo? Novinar je o našoj aleksandrijskoj vještici doznao nešto što ga je uznemirilo: poruku o tvom dolasku nisu poslali Romi, kao što ti je ona

355

rekla, nego ja. Da, bili smo u kontaktu. No umjesto da te pomogne ubiti, kao što sam ja preporučio, činilo se da te iskorištava ne bi li otkrila tajnu. Koju je to igru igrala? Kad sam se iskrcao u Aleksandriji, Talma je pomislio da bi mogao uhoditi i mene, no bin Sadr ga je ulovio. Toj sam budali rekao da mi se može pridružiti u borbi protiv tebe, pa ćemo blago koje pronađemo prodati onome tko najviše ponudi... Nekom kralju ili generalu - može i Bonaparteu! - no njega nije bilo moguće urazumiti. Prijetio je da će sve reći Bonaparteu i od generala zatražiti da nas sve strogo ispita. Jednako tako nije mogao poslužiti u razmjeni nakon što si počeo ustrajno širiti izmišljenu priču da si izgubio medaljon. Preostala mu je još samo jedna mogućnost: da ga ukrade od onoga kod koga se već nalazi i dostavi ga meni. No to je odbio. Mali hipohondar na koncu ti je bio odaniji nego što si zavrijedio, a usto je bio i francuski domoljub."

"Što ti nisi", rekoh ledenim glasom. "Revolucija je mojoj obitelji odnijela sve što je imala. Misliš da se sa

svjetinom družim jer mi je stalo do nekakve slobode? Ta mi je njihova sloboda sve oduzela, a revolucionarnu masu sad ću iskoristiti da sve to lijepo vratim. Ne radim za Bonapartea, Ethane Gage. I ne znajući, Bonaparte radi za mene."

"I tako si mi lijepo poslao Talmu u onoj posudi." Bio sam toliko bijesan, šaka stisnutih tako da su mi zglobovi na prstima bili posve bijeli. Imao sam dojam da se nebo počelo okretati, a da su oni lanci klatno iz nekake Mesmerove smicalice. Otvarala mi se tek jedna mogućnost.

"Ratni stradalnik", reče Silano. "Da me slušao, bio bi bogatiji od Kreza."

"Ali, ne shvaćam... Zašto onaj tvoj nosač svjetiljke, prerušeni bin Sadr, nije uzeo medaljon još one prve večeri u Parizu, kad sam stupio na ulicu?"

"Jer sam mislio da si ga dao onoj kurvi, a nisam znao gdje živi. No ona nije priznala ni kad joj je Arapin rasporio utrobu. Jednako tako, moji ga ljudi nisu pronašli ni u tvojim odajama. Iskreno govoreći, nisam

356

bio čak ni siguran koliko je važan, sve dok se nisam još malo raspitao. Ali ti si pobjegao, zajedno s Talmom, te si već bio na putu za Egipat kao učenjak - kakva lakrdija! - prije nego što sam uopće shvatio da svi zapravo tražimo upravo taj privjesak. I dalje mi nije jasno kamo si ga te prve noći sakrio."

"U noćnu posudu." Nasmijao se. "Kakva ironija! Ključ koji vodi do najvećeg blaga na svijetu pokrio si

govnima! Ah, kakav lakrdijaš. Ipak, imao si tako iznimnu sreću. Izbjegao si zasjedu na cesti za Toulon i u onoj aleksandrijskoj ulici, izmicao zmijama, bez ogrebotina izlazio iz velikih bitaka, a probio si se čak i ovamo. Prati te vraška sreća! Ipak, na koncu si došao meni i donio medaljon, a sve zbog žene koja ti ne dopušta da je dodirneš! Što ti je muški um! Rekla mi je da trebamo samo čekati, pod uvjetom da te prvi ne pronađe bin Sadr. Je li te pronašao?"

"Ustrijelio sam ga." "Doista? Šteta. Baš si naporan, Ethane Gage." "Preživio je." "Naravno. Uvijek preživi. Preporučujem ti da ga se sad kloniš." "Ne zaboravi da i dalje pripadam jedinici učenjaka, Silano. Želiš za

moje ubojstvo odgovarati Mongeu i Bertholletu? Bonaparte je prema njima vrlo blagonaklon, a on zapovijeda čitavom vojskom. Učiniš li mi nešto, završit ćeš na vješalima."

"Čini mi se da se to naziva samoobranom." Blago je pritisnuo mač i ja sam kroz odjeću osjetio ubod vrška, te tanki potočić vlastite krvi.

"Ili pokušajem hvatanja čovjeka koji bježi od revolucionarne pravde? Ili čovjeka koji je lagao da je izgubio medaljon kako bi ga zadržao? Dobro će poslužiti bilo što. No ja sam ipak plemić s vlastitim kodom časti, pa ću ti ponuditi milost. Bjegunac si bez prijatelja i saveznika. Ne ugrožavaš nikoga, a moguće je da nikada i nisi bio opasan. Stoga ti u zamjenu za medaljon nudim život. Pod uvjetom da obećaš da ćeš mi reći što je doznao Enoh."

"Što je doznao Enoh?" O čemu govori?

357

"Tvoj onemoćali mentor bacio se u vatru da ščepa jednu knjigu prije nego što ga uspijemo podvrći mučenju. Nailazila je francuska vojska. Što je , dakle, bilo u toj knjizi?"

Lupež je mislio na onu knjigu arapske poezije koju je Enoh privio na prsa. Preznojavao sam se.

"I dalje želim i ženu." "Ali ona ne želi tebe, nije li tako? Je li ti rekla da smo nas dvoje

nekoć bili ljubavnici?" Pogledao sam je. Astiza se u međuvremenu bila uhvatila za jedan

od lanaca, kao da se pridržava da ne izgubi ravnotežu. Tužno nas je promatrala.

"Ethane, bio je to jedini način", prošapće. Osjetio sam gorčinu kakvu je zacijelo iskusio i Bonaparte doznavši

za Josephineinu nevjeru. Čitav put prevalio sam... zbog ovoga? Da me jedan plemićki razmetljivac drži na vršku mača? Da me ponizi jedna žena? Da ostanem bez svega za što sam se toliko borio?

"U redu." Skinuo sam lančić i zadržao ga u ispruženoj ruci. Privjesak se ljuljao poput klatna. Čak je i u noći blistao hladnim sjajem. I Astiza i Silano ostali su zatečeni novim oblikom. Uz njihovo vođstvo, pronašao sam dio koji nadopunjuje medaljon.

"Znači, doista je riječ o ključu", reče Silano tiho, gotovo bez daha. "Sad samo moramo shvatiti brojke. Pomoći ćeš mi, svećenice.

Gage... Sad se polagano okreni i predaj mi ga." Okrenuo sam se i malko se udaljio od njegova mača. Trebao mi je

tek trenutak nepažnje. "Nisi bliže rješavanju zagonetke nego ja", upozorio sam ga. "Misliš? Riješio sam više nego ti. Obilazeći Sredozemlje, posjetio

sam mnoge hramove i knjižnice. Pronašao sam dokaze o tome da se ključ nalazi u Dendari, u Kleopatrinu hramu. Da me mora voditi Vodenjak. A ovdje, na jugu, pronašao sam Kleopatrin hram. Ona je, dakako, štovala prelijepu i svemoćnu Izidu, a ne Hator kravlja lica, ušiju i grudi. Ipak, nisam znao gdje tražiti."

358

"U jednoj kripti nalazi se kip boga Mina s uzdignutim falusom. Ondje su se nalazili dijelovi koji su nedostajali."

"Pravi si znanstvenik. A sad mi daj privjesak." Polagano, naginjući se nad vršak njegova mača, predao sam mu

medaljon. Zgrabio ga je pohlepno poput djeteta, uz slavodobitan sjaj u očima. Taj masonski simbol kao da je lebdio u njegovim rukama.

"Neobično je kako sveta sjećanja prenose čak i oni koji ne shvaćaju njihovo podrijetlo, nije li tako?" reče Silano.

I tada sam ga bacio svom snagom. Tomahawk sam dotada držao na križima, tek koji centimetar od

vrška njegova mača. Upravo me svrbio pod širokom odjećom. Trebao mi je tek djelić sekunde da ga izvučem, pa sam to i učinio, čim sam zaklonio leđa od njegova pogleda, a on slavodobitno podignuo medaljon. Znao sam da će presudno biti hoće li ga Astiza upozoriti kad uvidi što radim.

Nije. A to je značilo da možda ipak nije na Silanovoj strani. Da on odista

laže. Da ja i nisam tolika budala. Bio sam brz, vrlo, vrlo brz. No Silano je bio još brži. Sagnuo se u

trenutku kad mu je sjekira prohujala kraj uha i zatim se zarila u pijesak malo dalje od završetka trijema. Ipak, izbacio sam ga iz ravnoteže, pa mu je trebalo još nekoliko trenutaka da se oporavi. I to je bilo dovoljno da zgrabim pušku! Podignuo sam cijev...

A on se nagnuo naprijed, onako gibak i samouvjeren, te ugurao oštricu mača u cijev moje puške. "Touché, monsieur Gage. Sad smo u pat-poziciji, nije li tako?"

Prizor je vjerojatno bio smiješan. Stajao sam nepomično, cijevi usmjerene prema njegovim prsima, a ni on se nije micao, u skladnome stavu, držeći mač u mojem oružju.

"Osim što ja", nastavi on, "imam pištolj." Uvukao je ruku pod kaput. Stoga sam opalio.

359

Moja se začepljena puška rasprsnula. Razmrskani držak udario me po prsima, dok je slomljeni mač poletio prema Silanovoj glavi. Obojica smo pali. U ušima mi je odzvanjalo, a lice mi je bilo puno porezotina od rasprsnutih komadića. Silano jaukne od boli.

U tom trenutku začula se zloslutna škripa i grmljavina. Podigao sam pogled. Kamena greda koja se već ionako za nekog

davnog potresa malko pomaknula iz drevnog ležišta sada se ljuljala. Uočio sam da je obavija lanac, koji je Astiza potezala svom snagom.

"Premjestila si lance", reče Silano tupo, omamljeno zagledan u Astizu.

"Kao Samson", reče ona. "Sve ćeš nas ubiti!" Greda sklizne sa stupa i poput divovskog čekića tresne o naslonjeni

stup, obarajući i njega. Začula se neugodna škripa, pa zatim sve glasnija grmljavina, sve dok čitava nadgradnja nije počela popuštati i padati. Zakotrljao sam se u trenutku kad su se tone i tone kamena obrušile na trijem, zaljuljavši i tlo. Začuo sam prasak u trenutku kad je opalio Silanov pištolj, a komadići razmrskanog kamena poletjeli poput šrapnela, no i taj zvuk zaglušili su stupovi koji su se kotrljali i nosili sve pred sobom. Već trenutak kasnije Astiza me počela povlačiti prema gore, usred tog me kaosa gurajući prema rubu trijema.

"Bježi, bježi! Buka će dovesti Francuze!" Poskočili smo, uz oblak prašine koji je krenuo u našem smjeru, te se

bacili u pijesak u trenutku kad nas je komad jednog stupa preskočio poput bačve koja se kotrlja nizbrdicom. Udario je o Kleopatrina stopala. Na urušenome trijemu Silano je vrištao i proklinjao, a glas mu je dopirao iz prašine koja je zastirala ruševine.

Astiza se sagne i doda mi tomahawk koji sam bio bacio na Silana. "Ovo će nam još možda zatrebati."

Pogledao sam je s nevjericom. "Srušila si čitav hram." "Zaboravio mi je odrezati kosu. I zadržati plijen."

360

Onako širok i nespretan s novim dodacima, medaljon se ljuljao ispod njezine šake kao da je riječ o mačjoj igrački.

Uzeo sam tomahawk. "Idemo ga dokrajčiti." No iz prostora ispred hrama začuli su se francuski glasovi, kao i

signalni hici koje su ispalili stražari. Ona odmahne glavom. "Nemamo vremena." Stoga smo potrčali, bježeći kroz stražnja vrata u istočnome zidu.

Tako smo se našli u pustinji, bez oružja, bez konja, bez hrane, bez vode i bez primjerene odjeće. Čuli smo nove povike i pucnje, no nijedan metak nije fijuknuo kraj nas.

"Brže", reče ona. "Nil samo što nije dosegao najviši vodostaj!" Što to znači? Nemamo ništa osim tomahawka i tog ukletog medaljona. Imamo još

samo jedno drugo. Ali tko je ta žena koju sam spasio i koja je spasila mene?

361

Nabujali Nil bio je smeđ i moćan. Bio je listopad, vrijeme kad vodostaj dostiže najvišu razinu, a primicali smo se i onom datumu na koji je, kako sam zaključio, ukazivao onaj kružni kalendar. Ukrali smo malenu barku i otisnuli se niz rijeku, krećući u smjeru Velike piramide koja je po Mongeovim pretpostavkama ključ čitave zagonetke. Pokušat ću još jednom, a ako ne uspijem, jednostavno ću se rijekom spustiti do Sredozemnog mora. Hoće li ta neobična žena koja je uz mene poći sa mnom nisam mogao ni zamisliti.

Nošeni strujom, u vrijeme izlaska sunca već smo bili kilometrima od Desaixove vojske. Bio bih se i opustio da nisam ugledao francuskog glasnika koji je galopirao uz obalu, ugledao nas, pa se naglo udaljio od rijeke, krećući prečacem, dok smo mi plovili zavojitim riječnim tokom. Nisam uopće sumnjao da pronosi vijest o našem bijegu. Spustio sam deblenjaču da postavim latinsko jedro, čime smo ubrzali plovidbu. Barka se naginjala na vjetru, a voda je šištala uz pramac dok sam mijenjao smjer košenja. Prošli smo pokraj krokodila koji je širom rastvorio ralje. Pretpovijesna životinja izgledala je odvratno. Voda mu je svjetlucala na ljuskama, a žute oči gmazovski su nas motrile. Nakon Silana, imao sam dojam da sam i uz njega u boljem društvu.

Kakav par u čamcu! Ja u arapskoj odjeći, a Astiza odjevena kao prava zavodnica. Zajedno na blatnjavome dnu malene filjuge koja zaudara po ribi. Otkako smo se zajedno dali u bijeg rekla je vrlo malo. Uglavnom je bila zagledana u Nil i poigravala se medaljonom koji je bila objesila oko vrata, držeći se kao da je u njezinu vlasništvu. Nisam tražio da mi ga vrati.

"Prevalio sam velik put da te pronađem", rekoh na koncu. "Slijedio si Izidinu zvijezdu." "Ali nisi bila vezana lancem, kao što si se pretvarala."

362

"Nisam. Ništa nije bilo kako je izgledalo. Nadmudrila sam i njega i tebe."

"I ranije si poznavala Silana?" Ona uzdahne. "Bio mi je gospodar i ljubavnik koji se okrenuo mračnijim

umijećima. Smatrao je da je egipatska magija stvarna koliko i Bertholletova kemija, te da on, slijedeći trag Cagliostra i Kolmera, ovdje može otkriti okultne tajne. Nije mu bilo ni najmanje stalo do svijeta, nego isključivo do vlastitih interesa, jer je bio ogorčen zbog svega što je izgubio tijekom Revolucije. Kad sam uvidjela koliko je sebičan, među nama je došlo do sukoba. Pobjegla sam u Aleksandriju i sklonila se kod novog gospodara i zaštitnika. Silanovi su snovi bili plitki. Alessandro je htio s pomoću egipatskih tajni steći moć, čak i besmrtnost, pa sam stoga zaigrala dvostruku igru."

"Otkupio te od Jusufa?" "Da. Podmitio je starog pohotljivca." "Pohotljivca?" "Jusuf me nije primio tek iz nesebične želje da pomogne. Morala

sam otići iz njegove kuće." Nije joj promaknulo kako sam je pogledao. "Bez brige, nije me ni taknuo." "Pa si tako otišla s nekadašnjim ljubavnikom." "Ti se nisi vratio od piramida. Silano mi je rekao da te nije pronašao

kod Enoha. Jedino sam odlaskom s grofom mogla ostvariti nekakav napredak u rješavanju zagonetke. Nisam imala pojma o Dendari, kao ni ti. To je mjesto stoljećima bilo zaboravljeno. Alessandru sam rekla da je medaljon kod tebe, a zatim sam ti ostavila poruku da ga lakše pronađeš u haremu. Oboje smo znali da ćeš poći za nama. I tako sam jahala kao slobodna žena, jer bi Francuzi previše pitali da sam bila vezana."

Alessandro! Nije mi se dopala prisnost na koju je ukazivala uporaba krsnog imena.

"A onda si na njega srušila čitav hram."

363

"Kao i ti, uvjeren je u svoj šarm." Kao i ona, dok se poigrava nama, a pritom želi ostvariti isključivo

svoje ciljeve. "Astiza, pitala si me u što vjerujem. U što ti vjeruješ?" "Kako misliš?" "Pomogla si Silanu jer se i ti želiš domoći tajne." "Naravno. Ali da je čuvam, a ne da je prodam pohlepnome tiraninu

kakav je Bonaparte. Možeš li zamisliti tog čovjeka s vojskom besmrtnika? Egipat je na vrhuncu razvoja čuvala vojska od samo dvadeset tisuća ljudi i doimala se nepobjedivom. A onda se, kako se čini, nešto dogodilo, nešto je izgubljeno i tada su počele invazije."

"Otišla si s ljudima koji su ubili Talmu..." "Silano je znao stvari koje ja nisam znala. Ja sam znala stvari koje

on nije znao. Bi li ti sam pronašao hram u Dendari iz kojeg smo pobjegli? Nismo znali na koji se hram odnose Enohove knjige, no Silano je to znao zahvaljujući istraživanjima provedenima u Rimu, Carigradu i Jeruzalemu. Sami nikad ne bismo pronašli dodatne krakove medaljona, baš kao što ni Silano ne bi upotpunio medaljon bez tebe i Enoha. Ti si imao određene indicije, a grof je imao neke druge informacije. Bogovi su nas sve spojili."

"Bogovi ili Egipatski obred? Romi ti nisu rekli da odlazim u Egipat." Odvratila je pogled. "Nisam ti mogla reći istinu jer bi je pogrešno shvatio. Alessandro je

slagao i proširio glas da si mu ukrao medaljon. Pretvarala sam se da ću mu pomoći kako bih ga iskoristila. Preživio si naš pokušaj da te ubijemo. Enoh je potom uvjerio Ashrafa da nas pokuša pronaći usred bitke - tebe, čovjeka u zelenom kaputu, koji je još lijepo stajao na topničkim kolicima - kako bi osobno vidio medaljon za koji se svi toliko zanimaju. Sve što se dogodilo trebalo se tako dogoditi, osim smrti sirotog Talme."

Misli su mi se vrtoglavo rojile. Možda sam doista naivan.

364

"Svi smo, znači, tek oruđe u tvojim rukama - ja zbog medaljona, a Silano zbog okultnih spoznaja? Nema razlike, tu smo da nas upotrijebiš, da nas iskoristiš?"

"Nisam se zaljubila u Silana." "Nisam ni rekao da si se zaljubila u njega, rekao sam..." Tada sam zašutio. Gledala je negdje iza mene, ukočena i uzdrhtala.

Lijepa duga kosa vijorila joj je na toplome vjetru koji je na rijeci podizao malene valove. Nije se zaljubila? U njega. Znači li to da je možda ipak opazila moje zanimanje, da nije posve imuna na moj šarm, da nije pogrešno shvatila moje dobre namjere? No, s druge strane, što i koliko ja sad osjećam prema njoj? Želim je imati, da, to je točno, ali voljeti je? Čak je i ne poznajem, činilo mi se. A ljubav je uistinu opasno područje za čovjeka poput mene, nešto strasnije čak i od mamelučkog juriša ili salve s neprijateljskog broda. Ljubav znači vjerovati u nešto, predati se na dulje vrijeme, a ne tek u određenom trenutku. Što uistinu osjećam prema toj ženi za koju sam već pomislio da me izdala, ali to možda ipak nije bilo točno?

"Htio sam reći da ni ja nisam volio nekog drugog", rekoh, gotovo mucajući. Odgovor baš i nije bio osobito rječit. "Odnosno, nisam čak ni siguran da ljubav postoji."

Te su je riječi dovele na rub očaja. "A kako znaš da postoji elektricitet, Ethane?" "Pa..." To je zapravo bilo vraški dobro pitanje, budući da je

elektricitet, kako se čini, prirodno nevidljiv. "Pa valjda zahvaljujući iskrama. Osjećaš ga. Ili vidiš munje."

"Upravo tako." Sad me promatrala, smiješeći se poput sfinge, zagonetna, nepristupačna, osim što su se vrata sad otvorila i ja sam samo trebao ući. Što je ono Berthollet zaključio o mojem karakteru? Da nisam ostvario puni potencijal? Evo prilike da se razvijem, da napredujem, da se predam i posvetim ne nekoj zamisli, nego osobi.

"Ne znam čak ni na čijoj si strani", rekoh, pokušavajući dobiti na vremenu.

"Na našoj sam strani."

365

Koja li je to strana? A onda, prije nego što je naš razgovor dospio do nekog skladnog i ugodnog zaključka, nad rijekom je odjeknuo pucanj.

Pogledali smo nizvodno. Prema nama je plovila neka filjuga, zategnutih jedara, s mnoštvom ljudi na palubi. Čak i s udaljenosti od tristo metara prepoznao sam bin Sadrovu ruku u zavoju. Tako mi sveg kineskog čaja, zar se baš nikako ne mogu riješiti tog čovjeka? Ničije društvo nije me toliko umorilo još otkako je Franklin na objed pozvao Johna Adamsa40, pa sam morao slušati njegove zlurade opaske o većini američkih političara.

Od oružja smo imali jedino moj tomahawk. Kako su nam izgledi bili ravni nuli, okrenuo sam kormilo i pojurio prema obali. Možda uspijemo pronaći neku grobnicu urezanu u liticu, pa se u njoj sakriti. No vod husara u crevno-plavim jaknama već se spuštao s uzvisine prema obali, poput pravog odbora za doček. Francuska konjica! Jesam li uopće prešao tridesetak kilometara?

No, da, bolje oni nego bin Sadr. Odvest će me Bonaparteu, dok bi Arapi i Astizi i meni radili stvari o kojima ne želim ni razmišljati. Kad se nađemo pred Napoleonom, Astiza jednostavno može ustvrditi da sam je oteo, a ja ću to potvrditi. Već sam pomislio kako bih s njezina prelijepog vrata mogao strgnuti medaljon i baciti ga u Nil, no nikako se na takvo što nisam mogao prisiliti. Previše sam u sve to uložio. Osim toga, silno me zanimalo do čega bi nas mogao dovesti. Ipak je riječ o jedinom putokazu koji nas može dovesti do Totove knjige.

"Bit će najbolje da ga sakriješ", rekoh joj. Ona ga spremi u njedra. Zaustavili smo se na pješčanome sprudu i uz pljusak vode izišli na

obalu. Bin Sadrova filjuga i dalje se probijala uzvodno i, boreći se protiv struje, napredovala prema našem položaju, dok su Arapi vikali i pucali uvis. Desetak francuskih konjanika rasporedilo se u polukrug, otklanjajući tako svaku mogućnost za bijeg, pa sam uzdignuo ruke, pokazujući da se predajem.

40 John Adams (1735-1826), drugi predsjednik Sjedinjenih Američkih Država.

366

Oko nas su se ubrzo u uskome krugu našli prašnjavi konji. "Ethan Gage?" "Vama na usluzi, poručnice." "Zašto ste odjeveni poput poganina?" "Tako se štitim od vrućine." Pogled mu je neprestano bježao na Astizu, ali se nije usudio upitati

zašto je ona odjevena poput bludnice. Godine 1798. još se bilo očuvalo ponešto od bontona i kavalirštine.

"Ja sam poručnik Henri d'Bonneville. Uhićeni ste zbog krađe državne imovine i uništenja starina, zbog ubojstva, neovlaštenog ulaženja i izazivanja nereda u Kairu, te zbog bijega, izbjegavanja vlasti, lažnog predstavljanja, špijunaže i veleizdaje."

"Ne i zbog ubojstva u Dendari? Nadam se da smo ubili Silana." Poručnik se ukoči. "Grof se oporavlja od ozljeda i organizira skupinu koja će se

pridružiti našoj potjeri." "Ali zaboravili ste otmicu." Glavom sam pokazao Astizu. "Nisam. Žena će, nakon spašavanja, surađivati s tužiteljima ili će i

sama podleći ispitivanju." "Protivim se jedino optužbi za veleizdaju", rekoh. "Američki sam

državljanin. Ne bih li ipak trebao biti Francuz da izdam vašu domovinu?"

"Narednice, vežite ih oboje." Sad je pristala i ona filjuga, a bin Sadr i razbojnici koji su preostali

u njegovoj pratnji pojurili su na obalu, proguravši se kroz francusku konjicu poput trgovaca na sajmu deva.

"Ovaj je moj!" zareži Arapin, prijeteći štapom sa zmijskom glavom. S podosta zadovoljstva primijetio sam da mu je lijeva ruka u povezu. U redu, ako već ne mogu samo tako ubiti tu dvojicu ušljivaca, možda ih mogu barem malo-pomalo uništavati, kao što francuska vojska malo-pomalo ugrožava Nelsona.

"Vidim da si prešao u mornare, Ahmede", rekoh u znak pozdrava. "Pao si s deve?"

367

"Ide na moju barku!" "Nažalost, moram se usprotiviti, gospodine", reče poručnik

d'Bonneville. "Bjegunac Gage predao se mojoj konjici, a francuske vlasti traže ga radi ispitivanja. Sad pripada pod vojnu jurisdikciju."

"Taj je Amerikanac ubio više mojih ljudi!" "To s njim možete riješiti nakon što mi završimo, ako nakon toga

nešto uopće ostane neriješeno." Baš zgodno, pomislih. Bin Sadr se namršti. Sad je imao čir na drugom obrazu, pa sam se

upitao ima li jednostavno loš ten ili se Astiza upustila u nove nepodopštine. Je li tom vragu nekako mogla prenijeti gubu ili možda kugu?

"U tom slučaju uzimamo ženu." Njegovi ljudi zlurado su kimali. "Ne bih rekao, gospodine." Poručnik kratko pogleda narednika, koji

pogledom sijevne prema svojim vojnicima. Puške koje su dotada bile usmjerene prema meni, sad su se okrenule prema bin Sadru i njegovim ljudima. Njihove muškete, pak, sad su gledale prema francuskoj konjici. Bilo je to veliko olakšanje za mene, sad kad sve cijevi nisu bile usmjerene u mene i već sam počeo razmišljati o tome kako iskoristiti novonastalu situaciju.

"Nemoj da postanem tvojim neprijateljem, Francuzu", zareži bin Sadr.

"Plaćenik si bez ikakvih ovlasti", odgovori hladno d'Bonneville. "Ne vratite li se istog trena u barku, uhitit ću te zbog neposluha i razmotriti i mogućnost da te objesim." Nedodirljiva držanja, pogledao je uokolo. "Ako pronađem stablo."

Uslijedila je dugotrajna i užasna tišina. Sunce je toliko pržilo da sam imao dojam da zemlja u pozadini cvrči.

A onda je jedan od konjanika zakašljao, trgnuo se i tek kad je počeo padati začuli smo prasak udaljene puške iz koje je ubijen, prasak koji je odjeknuo među brežuljcima oko Nila. Potom se začulo još pucnjeva, a jedan od bin Sadrovih ljudi zastenjao je i pao.

368

Sve puške okrenule su se prema uzvisini nad rijekom. Na vrhu se pojavila razvučena linija ljudi koja je naglo krenula prema njima, uz vijorenje široke arapske odjeće i svjetlucanje kopalja. Čitav odred mameluka! Dostigla nas je jedinica neuhvatljivog Murat-bega i činilo se da ih u odnosu na sve nas na obali ima barem pet puta više.

"Sjaši!" poviče d'Bonneville. "U vatrenu liniju!" Zatim se obratio Arapima. "Popunite naše redove!"

No Arapi su već bježali prema svojoj filjugi. Ukrcavši se, otisnuli su se prema sredini Nila.

"Bin Sadre, ti prokleta kukavice!" zagrmi d'Bonneville. Arapi su nas pozdravili opscenim izrazima i gestama. Francuzi su se tako sami počeli pripremati za mamelučki napad. "Pali!" Poručnikov povik pratila je neusklađena salva konjičkih

karabina, bitno drukčija od discipliniranih plotuna formacija francuskog pješaštva. Nekolicina je mameluka pala, no odmah potom posve su nas pregazili. Iščekivao sam udarac koplja, pitajući se koliki bi bili kockarski izgledi za mogućnost da na malome dijelu riječne obale čovjek odjednom susretne tri neprijateljske skupine: nesretnik nasuprot jakom trilingu u pokeru, za visok ulog ili nešto slično tome. U tom se trenutku mameluk koji me, prema mojim očekivanjima, trebao ubiti, nagnuo iz sedla, ispružio ruku, te me podignuo s tla kao da uzima zrno grožđa. Zastenjao sam, no obuhvatio me oko prsa snažno i neumoljivo poput škripca. Kroz francuske redove nastavio je jahati izravno prema arapskome plovilu, ispuštajući prodorni ratni poklič. Dok sam mu visio s jedne strane, zamahivao je visoko podignutim mačem, istodobno koljenima usmjeravajući konja.

"A sad ću osvetiti brata! Stani i bori se, zmijo!" Bio je to Ashraf! Uletjeli smo u plićak, pa se voda podigla na sve strane. Bin Sadr se

okrenuo da nas dočeka na pramcu, također samo jedne slobodne ruke. Ash zamahne, a onaj štap sa zmijskom glavom dočeka njegov udarac. Začuo se zveket, kao da je čelik udario o čelik, pa sam zaključio da štap ima metalnu jezgru. Žestoki mamelukov udarac odbacio je Arapina

369

unatrag, no kad je zastenjao i pao među svoje ljude, mnogi od njih su zapucali i Ash je bio prisiljen skrenuti. Barka se udaljila u dublju vodu. Već trenutak kasnije pojurili smo prema obali i još dalje, prema unutrašnjosti, praćeni povicima, krikovima i hicima koji su odjekivali iza nas. Ležao sam prebačen preko sedla poput vreće žita, praktički bez zraka, kroz prašinu koju smo podizali ne vidjevši gotovo ništa.

Časnik koji nas je spasio, uočio sam, već je ležao na tlu, a jedan mameluk čučao je nad njim s nožem u ruci. Jedan je husar puzao s kopljem koje mu je stršalo iz leđa i pokušavao neprijatelju prerezati vrat prije nego što i sam podlegne rani. Zarobljavanje je bilo gore od smrti, pa su vojnici život prodavali koliko su mogli skuplje. Bin Sadrovi Arapi uzmicali su dalje prema sredini rijeke, čak se i ne trudeći pucati u znak kakve-takve potpore.

Pojurili smo jednom stranom neke dine i zaustavili se na njezinu vrhu, odakle se pružao dobar pogled na Nil. Ash popusti stisak, pa sam u hipu doskočio na tlo. Dok sam s mukom hvatao ravnotežu, uočio sam njegov bolni osmijeh.

"Neprestano te moram spašavati, prijatelju moj. Uskoro ću otplatiti onaj dug iz Bitke kod piramida."

"Već je višestruko otplaćen." Govorio sam pištavim glasom, jedva hvatajući zrak. U tom trenutku do nas je dojurio drugi konj. Neki ratnik na pijesak je praktički odbacio Astizu koja je dotada, ovješene kose ležala prebačena preko sedla baš kao i ja. Spustio sam pogled prema rijeci. Maleni je okršaj završio. Francuzi su nepomično ležali. Bin Sadr je razvio jedra i nastavio ploviti uzvodno, prema Desaixu i Dendari, vjerojatno da izvijesti kako su me po svoj prilici ubili i masakrirali. Imao sam dojam da će gad moju navodnu smrt pripisati sebi. Silano će se, međutim, željeti u to uvjeriti.

"Znači, pridružio si se begu", rekoh. "Murat će prije ili kasnije odnijeti pobjedu." "Upravo ste pobili dobre ljude." "Kao što su moji dobri prijatelji ubijeni kod piramida. U ratu ginu

dobri ljudi."

370

"Kako si nas pronašao?" "Pridružio sam se svojim ljudima i pošao za tobom, računaujući na

to da će te pratiti i bin Sadr. Zbilja privlačiš nevolje, Amerikanče." "Iz kojih me ti izvlačiš." u tom trenutku na njegovoj sam odjeći

ugledao crvenu mrlju. "Ranjen si!" "Ah! Još jedna ogrebotina iz zmijskoga gnijezda. Dovoljno da ne

dokrajčim kukavicu, da, ali ne dovoljno da umrem." No tada se ipak stao naginjati, očito osjećajući bol. "Jednog ću ga dana uhvatiti nasamo, pa ćemo onda vidjeti tko će

imati kakve rane. Ili mu je sudbina možda namijenila neku drugu nedaću. Tome se samo mogu nadati."

"Ranu treba previti!" "Dopusti da pogledam", reče Astiza. Ukočeno je sjahao, ubrzano dišući. Bilo mu je očito neugodno kad

mu je žena rasporila odjeću u području trbuha, da pogleda ranu. "Zrno ti je prošlo kroz slabine kao da si duh, ali krvariš. Povit ću

ranu tvojim turbanom. Rana je ozbiljna, Ashrafe. Neko vrijeme nećeš jahati, osim ako želiš što prije dospjeti u raj."

"A vas dvoje praznoglavaca ostavit ću same?" "Možda i to, ako je to volja bogova. Ethan i ja ovo moramo dovršiti." "Ostavim ga samo na trenutak i već se nađe u nevolji!" "Sad ću se ja brinuti za njega." Ashraf promisli o tim riječima. "Da, to je točno." Potom zazviždi. Dva prelijepa arapska konja

raskošnih griva i repova, opremljena sedlima, pojavila su se na uzvisini. U životu nisam imao tako dobrog konja.

"U tom slučaju uzmite konje i pomolite se za ljude koji su do maločas na njima jahali. Gage, ovo je mač Murat-bega. Ako te pokuša zarobiti netko od mameluka, samo ga pokaži i nitko te neće dirati." Pogledao je Astizu.

"Vraćate se do piramida?" "Ondje je i početak i kraj Egipta", odgovori ona.

371

"Jašite punom snagom, jer će vam Francuzi i Arapi ubrzo biti za petama. Čuvajte magični predmet koji je kod vas ili ga uništite, samo nemojte dopustiti da se nađe u neprijateljskim rukama. Uzmi ogrtač, da te štiti od sunca."

Dao joj je plašt, pa se obratio meni. "Gdje je tvoja čuvena puška?" "Silano je u nju ugurao mač." Zbunjeno me pogledao. "Nevjerojatno... Ugurao je krakti mač u cijev, a ja sam bio toliko

bijesan da sam povukao okidač i moja je najstarija prijateljica eksplodirala. Zaslužena kazna sustigla ga je kad je Astiza na njega srušila krovne grede, no gad je i to preživio."

Ashraf odmahne glavom. "Prati ga sreća demona Rasa al-Ghula. A jednog dana, prijatelju

moj, kad se Francuzi vrate kući, ti i ja ćemo sjesti i nekako razmrsiti klupko tvoje priče!"

Bolno je uzjahao i polagano se spustio prema svojim ljudima, tijelima i svemu što je preostalo nakon kratkotrajne bitke.

***

Prema njegovim uputama, galopom smo krenuli na sjever, uz

rijeku. Od piramida nas je dijelilo više od tri stotine kilometara. Konji su nosili vreće s kruhom, datuljama i vodom, no u vrijeme zalaska sunca već smo bili premoreni od putovanja i napetosti, budući da prošlu noć nismo spavali. Zaustavili smo se u malenome selu kraj Nila. Egipatski seljaci ondje su nam pružili krov nad glavom i uobičajeno gostoprimstvo, a zaspali smo i prije nego što smo dovršili večeru.

Iskazana ljubaznost bila je upravo nevjerojatna s obzirom na nemilosrdne poreze koje su Egipćanima nametali mameluci, te na pljačke koje su provodili Francuzi. Ipak, ono malo što su imali, ti su siromašni seljaci podijelili s nama, a nakon što smo zaspali, pokrili su nas vlastitim prekrivačima, previvši prije toga naše porezotine i

372

ogrebotine. Kao što smo i zamolili, probudili su nas dva sata prije svitanja, te smo ponovno pojurili na sjever.

Drugog dana navečer sve nas je boljelo, ali više nismo bili onoliko umorni. Smjestili smo se u nasad palma uz rijeku, podalje od kuća, ljudi i pasa. Trebalo nam je malo vremena za sebe. Još od mamelučkog napada nismo vidjeli nikoga od neprijatelja, bez obzira na pripadnost. Nailazili smo samo na sela koja su se povodila za zakonitostima svojih vječnih ciklusa. Stanovnici su radili stojeći na splavima od trske, budući da im je Nil poplavio polja, donoseći svježi mulj iz tajnovitog srca Afrike.

S pomoću malo kremena i Ashova mača zapalio sam vatru. Kako je noć odmicala, imali smo dojam da nas blizina nabujalog Nila nekako štiti i umiruje, jamčeći da će se život nastaviti. Oboje smo još bili u šoku od svega što se dogodilo tijekom proteklih dana i tjedana i slutili da ovaj predah neće potrajati. Negdje na jugu bin Sadr i Silano nesumnjivo su shvatili da nismo mrtvi, pa kreću u potjeru. Stoga smo sa zahvalnošću promatrali spokojne zvijezde i uživali u mekom zagrljaju pijeska, te janjetini i voću koje smo dobili u posljednjem selu u koje smo ušli.

Astiza je ponovno nosila medaljon s vanjske strane, a ja sam morao priznati da na njoj izgleda bolje nego na meni. Zaključio sam da joj vjerujem, jer bi inače upozorila Silana na moj tomahawk, ili nakon pada onih greda s medaljonom pobjegla od mene ili me ostavila nakon borbe uz rijeku. No to nije učinila, a ja sam se prisjetio što mi je rekla u barci: da njega nije voljela. Te sam riječi u mislima okretao bezbroj puta, sve otada, no i dalje nisam bio siguran što točno znače.

Umjesto da se time pozabavim, upitao sam je: "Nisi točno sigurna koja tajna vrata tražimo?" Tužno se nasmiješila. "Nisam sigurna čak ni treba li ih pronaći i je li ih uopće moguće

pronaći. Ipak, zašto bi nam Izida dopustila da dođemo ovoliko daleko ako ne postoji i neki razlog za to?"

373

Prema mojem iskustvu, Bogu baš i nije osobito stalo do razloga, no

to ipak nisam rekao. Umjesto toga, skupio sam svu hrabrost. "Ja sam već pronašao svoju tajnu", rekoh. "Što to?" "Tebe." Čak i pri svjetlu vatre uočio sam da se zarumenjela i da je odvratila

pogled. Stoga sam joj dlan položio na obraz i okrenuo joj glavu prema sebi.

"Poslušaj me, Astiza, na beskonačnome putovanju pustinjom imao sam više nego dovoljno vremena za razmišljanje. Sunce je žarilo poput lavljeg daha, a pijesak pekao kroz čizme. Bilo je dana kad smo Ashraf i ja živjeli od blata i prženih skakavaca. Ipak, nisam mislio na to.

Mislio sam na tebe. Ako je ta Totova knjiga uistinu knjiga mudrosti, možda u njoj jednostavno stoji da trebaš pronaći ono što već imaš i uživati u današnjem danu, umjesto da brineš zbog sutrašnjeg."

"To mi ne zvuči poput mog nemirnog lutalice." "Prava je istina da sam se i ja zaljubio u tebe", priznah. "Gotovo na

samome početku, kad sam te izvukao iz onih ruševina i uvidio da je pod njima bila žena. Samo što mi je to bilo teško priznati i sebi."

I tada sam je poljubio, iako sam bio stranac, i odnio me vrag ako nije žestoko uzvratila, požudnije nego što sam očekivao. Muškarca i ženu najbrže će spojiti upravo takvi događaji, kad zajedno prožive pokoju opasnost.

Pokazalo se da Izida na koncu ipak nije čedna kao neke suvremenije božice, a činilo se da Astiza, baš kao i ja, ima poprilično dobru predodžbu o tome što želi. Ako je medaljon na njezinoj poderanoj haremskoj odjeći izgledao lijepo, onda je na njezinim grudima i trbuhu izgledao fantastično i veličanstveno. Tako smo dopustili da nas odjene mjesečina, od oskudnih pomagala uredili postelju, te noć preživjeli kao da će nam biti posljednja u životu.

374

Našavši se među nama, medaljon je počeo neugodno bockati, pa ga

je skinula i privremeno ostavila u pijesku. Koža joj je bila savršena poput pješčanih dina, miris slatkast poput mirisa svetog lotosa. U ženskoj duši i pojavi sadržano je više svete misterioznosti nego i u jednoj prašnjavoj piramidi. Obožavao sam je poput svetišta, istraživao poput hrama, a ona mi je šaptala:

"Ovo je, za jednu noć, besmrtnost." Kasnije, dok je ležala na leđima, omotala je lančić oko prstiju i

pokazala prema nebu i polumjesecu. "Pogledaj", rekla je. "Totov nož."

375

Putujući na sjever, prema Kairu, prolazili smo kroz slojeve vremena. Travnati humci označavali su ostatke drevnih gradova, objašnjavali su nam seljaci. Valovite dine ponekad su otkrivale vršak zakopanog hrama ili svetišta. U blizini Minye naišli smo na dva divovska kamena babuna, krupna i sjajna, spokojno zagledana prema suncu na izlasku. Bili su dvostruko viši od odrasla muškarca, zaogrnuti, kako se činilo, pernatim plaštem, veličanstveni poput plemića i vječni poput sfinge. Divovski majmuni bili su, dakako, pojavni oblici zagonetnog Tota.

Prošli smo kraj stotina sela izgrađenih od opeka od blata, jašući rubom pustinje kraj nizova datulja, kao da je zeleni pojas more koje oplakuje obalu. Prošli smo kraj desetak piramida koje dotada nisam vidio. Od nekih među njima ostale su tek hrpe ruševina i prašine, dok se na drugima i dalje uočavala izvorna geometrija. Dijelovi piramida stršali su i iz pijeska oko njih. Urušeni prolazi spuštali su se do raskošnog zelenog pojasa uz Nil. Stupovi su stršali prema nebu, ne pridržavajući ništa. Astiza i ja putovali smo u vlastitom malome balonu, svjesni misije koja je pred nama i moguće potjere, no ipak nekako neobično zadovoljni i spokojni. Dvoje je postalo jedno, dvosmislenost je zamijenila predanost, a besciljnost jasna svrhovitost.

Kao što je Enoh predložio, pronašao sam nešto u što ću vjerovati. Ne u nekakva carstva, ne u medaljone, ne u magiju i elektricitet, nego u savez sa ženom koja je uz mene. To može biti ishodište svemu ostalome.

Tri piramide koje su nam bile odredište napokon su se izdignule iz ruba pustinje poput otoka koji proviruju iz mora. Jahali smo punom snagom kako bismo na odredište stigli 21. listopada, jer sam smatrao da taj dan ima nekakvu zagonetnu važnost. Zrak je bio nešto svježiji,

376

nebo savršeno plavo, a sunce pouzdana božja kočija koja dovršava svakodnevno putovanje nebeskim svodom. Nabujali se Nil tek nazirao kroz pojas stabala. Satima i satima imali smo dojam da se uopće ne približavamo velikim zdanjima. A onda, kad su se popodnevne sjene produljile, izgledalo je da se nekako šire i napuhuju, poput jednog od onih Conteovih balona. Postajale su sve ogromnijima, istodobno pozivale i zastrašivale. Izdizale su se iz zemlje, kao da im je vrh naglo izronio iz nekakvog podzemnog svijeta.

Nad tim sam se prizorom zamislio. "Dopusti da pogledam medaljon", rekoh iznenada. Ona ga skine, a žućkasti metal plameno je zasjao na suncu.

Pogledao sam slova V koja su se preklapala, jedno usmjereno uvis, drugo prema dolje.

"Kao dvije piramide, zar ne? Baze su im spojene, a vrhovi gledaju u suprotnome smjeru..."

"Ili se radi o odrazu piramide u zrcalu ili na površini vode." "Kao da se ispod površine nalazi jednako mnogo toga kao i iznad,

kao da je riječ o korijenju nekog stabla." "Misliš da je nešto ispod piramide?" "Bilo je ispod Izidina hrama. Što ako medaljon ne prikazuje

vanjsku, nego unutarnju stranu? Kad smo s Bonaparteom istraživali unutrašnjost, okna su imala nagib poput stranica piramide. Kutevi su bili drukčiji, ali su podsjećali na kuteve stranica. Što ako to nije prikaz piramida, nego prikaz okana u piramidi?"

"Misliš na hodnike koji se uspinju i spuštaju?" "Da. Na brodu kojim sam doputovao u Egipat vidio sam jedan

prikaz." Iznenada sam se sjetio srebrno-crne ploče kardinala Bemba koju mi

je Monge pokazao u štivi L'Orienta. "Bila je prepuna ravnala i brojeva, kao da je riječ o zemljovidu ili

prikazu nekog podzemnog mjesta s različitim razinama." "Neke priče govore da su drevni ljudi imali knjige kojima su

mrtvima pokazivali kako izbjeći opasnosti i čudovišta podzemnoga

377

svijeta", reče ona. "Tot bi im izvagao srce, a knjiga bi ih vodila pored kobra i krokodila. Kad je sve u knjigama bilo ispravno, izišli bi na suprotnoj strani i našli se u raju. Što ako u tome ima određene istine? Što ako su tijela zatvorena u piramidi doista poduzimala fizička putovanje kroz neki podzemni prolaz?"

"Tako bismo objasnili činjenicu da unutra nema mumija", rekoh zamišljeno. "No istraživanjem piramida potvrdili smo činjenicu da hodnik koji se spušta završava i ne vodi nikamo. Ne diže se ponovno u suprotnome smjeru kao što je slučaj na ovome medaljonu. Nema slova V koje se spušta."

"To vrijedi za hodnike za koje znamo", reče Astiza, odjednom uzbuđenim glasom. "No na kojoj je strani piramide ulaz?"

"Na sjevernoj." "A koje zviježđe prikazuje medaljon?" "Alfa Draconis, sjevernjaču u vrijeme izgradnje piramida. I što s

time?" "Postavi medaljon kao da je to zviježđe sad na nebu." Poslušao sam je. Pridignuo sam kolut prema sjevernoj strani neba.

Svjetlo koje je prodiralo kroz minijaturne otvore ostavljalo je obris sličan zmaju. Krakovi medaljona bili su okrenuti okomito u odnosu na sjever.

"Da je medaljon zemljovid ili plan, na kojoj bi strani piramide bila okna?" upita Astiza.

"Na istoku i zapadu!" "To znači da na tim stranama možda postoje još neotkriveni otvori",

zaključi ona. "Ali zašto nisu otkriveni? Ljudi se neprestano penju po svim

stranicama piramide." Astiza se namršti. "Ne znam." "I što znači veza s Vodenjakom, podizanjem Nila i ovim razdobljem

godine?" "Ne znam ni to."

378

*** A onda smo usred pustinje ugledali nešto bijelo, nalik snijegu. Bio

je to neobičan prizor. Francuski časnici, njihovi pomoćnici, učenjaci i sluge rasporedili su se u polukrug i priredili piknik u pustinji. Konji i magarci rasporedili su se iza njih. Svi su bili okrenuti prema piramidama. Prijenosni stolovi posloženi su u niz i pokriveni bijelim stolnjacima. Jedra s filjuga postavljena su radi zaštite od sunca, a kao motke i potpornji služila su zaplijenjena mamelučka koplja, dok su ih francuske konjičke sablje učvršćivale za tlo.

Francuski kristal i zlatni egipatski pehari postavljeni su uz masivnu europsku srebrninu i porculan. Boce vina bile su otvorene i napola prazne. Bilo je tu i raskošnih hrpa voća, kruha, sira i mesa. Svijeće su već bile u pripravnosti. Na sklopivim stolcima sjedili su Bonaparte i nekolicina njegovih generala i znanstvenika i svi su srdačno i opušteno razgovarali. U društvu sam uočio i svog prijatelja matematičara, Mongea.

Budući da smo bili u arapskoj odjeći, jedan od nižih časnika već nas je htio otjerati kao i ostale znatiželjne beduine. No onda je uočio boju moje kože i Astizinu ljepotu, tek dijelom zakrivenu poderanim plastom kojim se zaogrnula koliko je bolje mogla. Dakako, više je piljio u nju, nego u mene, a ja sam iskoristio trenutak zbunjenosti i obratio mu se na francuskome.

"Ja sam Ethan Gage, američki učenjak. Došao sam izvijestiti o tome da se moje istraživanje bliži završetku."

"Istraživanje?" "Istražujem tajne piramida." Otišao je prenijeti moju poruku, pa je Bonaparte ustao, gledajući

nas poput leoparda. "Gage... Pojavljuje se kao sam vrag", promumlja, obraćajući se

ostalima. "Gage i njegova žena."

379

Pozvao nas je, a vojnici su se požudno zagledali u Astizu, koja je gledala iznad njihovih glava, koračajući dostojanstveno koliko nam je to odjeća u kojoj smo bili dopuštala. Vojnici su se suzdržali od ružnih dobacivanja jer je, čini mi se, nešto u vezi s nama bilo drukčije, jer se naša veza nekako odražavala u našem držanju. Nešto im je govorilo da smo par, da ona pripada meni i da je stoga treba poštovati i ostaviti na miru. Stoga su poglede nevoljko prebacili na mene.

"Što radiš u toj odjeći?" upita Bonaparte odlučno. "Osim toga, nisi li dezertirao iz mojih snaga?" Zatim se obratio Kleberu. "Mislio sam da je dezertirao."

"Ako me pamćenje ne vara, prokletnik je pobjegao iz zatvora i umakao potjeri", reče general. "Nestao u pustinji."

Na sreću, činilo se da još nisu doznali za događaje u Dendari. "Naprotiv, služeći vama, izložio sam se velikim opasnostima", rekoh

vedrim tonom. "Moju pratilju oteli su Silano i onaj Arapin, Ahmed bin Sadr. Tražili su i otkupninu: medaljon o kojem smo razgovarali. Samo zahvaljujući njezinoj odvažnosti i mojoj odlučnosti uspjeli smo se osloboditi i nastaviti istraživanje. Došao sam potražiti doktora Mongea, kako bi mi pomogao s jednim matematičkim pitanjem koje će, nadam se, bolje rasvijetliti tajnu piramida."

Bonaparte me pogleda s krajnjom nevjericom u očima. "Smatraš me budalom? Rekao si da si izgubio medaljon." "To sam rekao samo da ga zaštitim od grofa Silana, kojem pri srcu

nisu ni vaši ni francuski interesi." "Znači, lagao si." "Lažno sam predstavio činjenice da zaštitim istinu od onih koji bi je

zlorabili. Molim vas, poslušajte, generale. Nisam u zatvoru, nisam uhićen i ne bježim. Ja sam došao potražiti vas jer mi se čini da sam na pragu velikog otkrića. Sad samo trebam pomoć ostalih učenjaka."

Pogledavao je čas mene, čas Astizu, napola bijesan, a napola se zabavljajući. Zahvaljujući njezinoj nazočnosti stekao sam nekakav neobičan identitet.

380

"Ne znam bih li te nagradio ili te dao strijeljati, Ethane Gage. Nešto u vezi s tobom čovjeka zbunjuje, nešto što nadilazi tvoje neprofinjene američke navike i seljačku naobrazbu."

"Samo dajem sve od sebe, gospodine." "Sve od sebe!" Pogledao je ostale, jer sam mu ponudio idealan uvod

u propovijed. "Nikad nije dovoljno davati sve od sebe i maksimalno se truditi... Moraš biti najbolji. Nije li tako? Ja činim sve što je potrebno da nametnem svoju volju!"

Naklonio sam se. "A ja sam kockar, generale. Moja je volja nevažna ako me neće

karta. Tko ima stalnu sreću? Nije li istina da ste kod Toulona postali pravim junakom, a da su vas potom nakon Robespierreova pada nakratko zatočili, da biste se kasnije ponovno proslavili junaštvom kad je vaš top spasio Direktorij?"

Na trenutak se namrštio i zamislio, a zatim slegnuo ramenima, kao da priznaje valjanost moje tvrdnje. Na koncu se i nasmiješio. Ako nije trpio budale, Napoleon je nedvojbeno uživao u stimulativnim raspravama.

"Istina, Amerikanče, istina. Volja i sreća. U samo jednom danu od jeftinog pariškog hotela i s dugom za kupnju uniforme došao sam do vlastite kuće, kočije i konja. U jednom danu stekao sam pravo bogatstvo!"

Sad se obratio i ostalima. "Znate li što se dogodilo Josephine? I ona je završila u zatvoru i

spremala joj se giljotina. Čuvar joj je ujutro oduzeo jastuk i rekao da joj neće trebati, jer do navečer više neće imati glavu! Ipak, samo nekoliko sati kasnije pročulo se da je Robespierre mrtav, ubijen, da je vladavina terora završila i da umjesto na smaknuće može otići kući. Izbor i sudbina: kakva je to samo igra!"

"Čini se da nas je sudbina uvela u egipatsku stupicu", reče napola pijani Kleber. "A rat nije igra."

"Naprotiv, Kleber, rat je vrhunac svih igara, a ulozi su smrt i slava. Odbiješ li zaigrati, zajamčen ti je jedino poraz. Nije li tako, Gage?"

381

"Čovjek ne mora igrati sve igre, generale." Kako je samo neobičan taj čovjek koji političku viziju udružuje s

emocionalnim nemirom, a najuzvišenije snove s najzlobnijom ciničnošću, izazivajući nas da mu se suprotstavimo. Igra? Zar bi to rekao i mrtvima?

"Nije li tako? I sami je život rat, a svi mi na koncu doživljavamo poraz. Od nas je uvijek jača smrt. I stoga činimo što možemo ne bismo li postali besmrtnima. Faraon je odabrao tu piramidu. Ja sam odabrao... slavu."

"A neki ljudi biraju dom i obitelj", reče tiho Astiza. "Žive kroz vlastitu djecu."

"Da, njima je to dovoljno. Ali meni nije, kao ni ljudima koji kreću za mnom. Mi tražimo povijesnu besmrtnost."

Bonaparte otpije gutljaj vina. "Kakvim sam samo filozofom postao zahvaljujući tebi! Promisli o toj

svojoj ženi, Gage. Sreća je žena. Ščepaj je danas, inače je sutra nećeš imati."

Zlokobno se osmijehnuo, a sive su mu oči veselo poskakivale. "Prelijepa žena", reče, obraćajući se svojim pratiteljima, "koja me pokušala ustrijeliti."

"Generale, pokazalo se da je zapravo pokušavala ustrijeliti mene." Nasmijao se. "A vas ste dvoje sad par! Naravno! Sreća neprijatelje pretvara u

saveznike, a neznance u osobe od povjerenja!" A onda se naglo uozbiljio. "No neću ti dopustiti da juriš pustinjom u arapskoj odjeći dok ne

riješimo tu stvar sa Silanom. Nije mi jasno što se događa između vas dvojice, ali to mi se nikako ne sviđa. Važno je da svi ostanemo na istoj strani. Razgovaramo o sljedećoj fazi invazije, o osvajanju Sirije."

"Sirije? Ali Desaix i dalje slijedi Murat-bega u Gornjem Egiptu." "To su tek usputni okršaji. Imamo dovoljno snage i sredstava za

prodor i na sjever i na istok. Svijet me očekuje, iako Egipćani, kako se čini, ne uviđaju kako bih im mogao promijeniti život."

382

Usiljeno se smiješio, očito razočaran. Obećanjima o zapadnjačkoj tehnologiji i vlasti nije pridobio mjesno stanovništvo. Onaj veliki reformator kojeg sam prvi put ugledao u kabini L'Orienta sad se mijenjao, a njegove snove o prosvjetljenju raspršila je tupa nepokretljivost naroda koji je došao spasiti. I posljednji tragovi Napoleonove nedužnosti isparili su na pustinjskoj žegi. Rukom je otjerao muhu.

"U međuvremenu, tražim da riješite zagonetku piramide." "To će najlakše ići bez grofova miješanja, generale." "A zadaću ćete obaviti uz grofovu suradnju. Je li tako, Monge?" Matematičar se doimao zbunjenim. "Pretpostavljam da to ovisi o tome što je monsieur Gage otkrio ili

što misli da je otkrio." U tom trenutku začula se grmljavina nalik oluji koja se primiče iz

daljine. Okrenuli smo se prema Kairu i njegovim minaretima na suprotnoj

obali Nila. Potom je odjeknuo još jedan prasak, pa još jedan. Nije bilo sumnje da su se oglasili topovi.

"Što je to?" upita Napoleon, ne obraćajući se nikome ponaosob. Stup dima vinuo se prema vedrome nebu. "Nešto se događa u gradu", reče Kleber. "Očito." Bonaparte se obrati svojim pobočnicima. "Spakirajte ove stvari. Gdje mi je konj?" "Možda je izbio ustanak", reče Kleber s nelagodom. "Ulicom su se

širile glasine, a mule šalju pozive s minareta. Stvar nismo shvatili ozbiljno."

"Ne, nego Egipćani nisu ozbiljno shvatili mene." Malena skupina više me nije ni primjećivala. Deve su se uspravile,

konji su počeli uzbuđeno njištati, a vojnici su se počeli spremati. Izvlačili su sablje iz pijeska, pa su se jedra ovjesila. Egipćani su podigli ustanak u Kairu.

"Što ćemo s njim?" upita jedan pobočnik, pokazujući mene.

383

"Zasad ga ostavi", reče Bonaparte. "Monge! Ti i učenjaci povest ćete Gagea i djevojku. Vratite se u institut, zatvorite vrata i ne puštajte nikoga. Poslat ću pješačku satniju koja će vas štititi. Ostali, za mnom!" I nakon tih riječi pojurio je pijeskom prema barkama koje su ih prebacile na suprotnu stranu rijeke.

Dok su vojnici i pripadnici posluge ubrzano skupljali stvari, jedra i stolove, Astiza je neprimjetno uzela i zadržala svijeću. Potom su i oni za časnicima odjurili prema Nilu. Već nekoliko trenutaka kasnije ostali smo sami s Mongeom. Od čitavog banketa ostali su jedino tragovi u pijesku.

Vihor se udaljio, a mi smo ponovno ostali bez daha.

*** "Dragi moj Ethane", reče Monge na koncu, dok smo promatrali

egzodus u smjeru Nila, "doista znaš pojaviti se kad i nevolje." "Još ih se od Pariza nastojim kloniti, doktore Monge, no to mi baš i

ne polazi za rukom." Zahvaljujući pobuni, sa suprotne strane rijeke dopirao je

nemelodičan zveket. "U tom slučaju, pođimo. Mi znanstvenici u novonastaloj ćemo

situaciji pognuti glavu." "Gasparde, ne mogu se s tobom vratiti u Kairo. Moram ostati kod

piramide i dovršiti posao. Čuj, imam taj medaljon i na samome sam pragu rješavanja zagonetke. Tako mi se barem čini."

Na moj znak, Astiza je izvadila privjesak. Monge se trgnuo ugledavši nove krakove i uočivši masonsku simboliku.

"Kao što vidiš", nastavih, "pronašli smo novi dio medaljona. Čini mi se da je riječ o svojevrsnome zemljovidu koji vodi do skrivenih mjesta u Velikoj piramidi, do, kako si rekao, broja pi. Ključ je u ovom trokutu zareza na središnjem krugu. U jednoj grobnici na jugu zaključio sam da zacijelo predstavljaju egipatske brojke. Držim da je riječ o matematičkome tragu, samo ne znam na što ukazuje..."

384

"Zarezi? Daj da ponovno pogledam." Uzeo je privjesak od Astize i

stao ga proučavati pod povećalom. "Zamisli da je svaka skupina zareza jedna brojka", rekoh. Brojao je u sebi, a usne su mu se micale. Iznenađeno me pogledao. "Dakako! Zašto to nisam ranije shvatio? Uistinu je riječ o

neobičnome obrascu, no jednako tako i prikladnome, s obzirom na mjesto na kojem se nalazimo. O, Bože, kakvo razočaranje."

Sažalno me pogledao, a ja sam osjetio kako me obuzima malodušje. "Gage, jesi li kad čuo za Pascalov trokut?" "Nisam." "Nazvan je po Blaiseu Pascalu, koji je prije stotinu pedeset godina

napisao radnju o tom nizu brojeva. Taj je čovjek izgovorio i napisao mnogo toga mudroga, a među njegovim izjavama jedno od važnijih mjesta ima i tvrdnja da mu je, što više upoznaje ljude, njegov pas sve draži. Pogledaj, riječ je o piramidalnoj progresiji."

Posudivši sablju od jednog dragona, počeo je pisati u pijesku. Brojčani niz izgledao je ovako:

1 1 1

1 2 1 1 3 3 1

1 4 6 4 1 "Eto! Uočavaš obrazac?" Zacijelo sam izgledao poput jarca koji pokušava čitati Tukidida41.

Frustriran, prisjetio sam se Jomarda i Fibonaccijevog niza.

41 Tukidid – grčki istoričar (460-400 p.n.e.)

385

"Osim jedinica", reče Monge strpljivo, "uočit ćeš da je svaki broj zbroj dvaju brojeva koji su neposredno iznad njega, jedan lijevo, a drugi desno od njega. Vidiš onu prvu dvojku? Iznad nje su dvije jedinice. A trojka... Iznad nje su jedinica i dvojka. Šestica? Iznad nje su dvije trojke. To je taj Pascalov trokut. A to je tek početak obrazaca koje je moguće uočiti, no stvar je u tome da se trokut prema dolje može širiti u beskraj. A sad pogledaj zareze na svome medaljonu."

I

I I I II I

I III III I "Početak istog trokuta!" uskliknuo sam. "Ali što to znači?" Monge vrati medaljon. "Znači da privjesak nikako ne može potjecati iz drevnog Egipta. Žao

mi je, Ethane, ali ako je to Pascalov trokut, tvoja je cjelokupna potraga bila uzaludna."

"Molim?!?" "Za taj obrazac nije znao nitko od drevnih matematičara. Nema

sumnje da je riječ o suvremenoj prijevari." Imao sam dojam da me netko svom snagom šakom udario u trbuh.

Prijevara? Je li to još jedna smicalica onog starog varalice Cagliostra? Je li čitavo naporno i dugotrajno putovanje - uključujući i Talminu i Enohovu smrt - bilo uzaludno?

"Ali izgleda kao piramida!" "Ili piramida izgleda kao trokut. Ima li boljeg načina da prodaš

neugledni komad starog nakita nego da ga povežeš s egipatskim piramidama? Ipak, neki se znanstvenik njime vjerojatno poigravao ili je smatrao da mu donosi sreću, s obzirom na brojku pi i krakove šestara. Možda je sve bila obična šala. Tko će ga znati... Samo pretpostavljam, prijatelju moj, da te nasamario neki šarlatan. Možda vojnik od kojeg si ga dobio na kartama."

386

Položio mi je ruku na rame. "Ne treba ti biti neugodno. Svi mi znamo da zapravo nisi učenjak."

Obuzimala me vrtoglavica. "Bio sam uvjeren da smo toliko blizu..." "Drag si mi, Ethane, i ne bih volio da ti se nešto dogodi. Stoga

dopusti da ti dam mali savjet. Ne vraćaj se u Kairo. Sam će Bog znati što se ondje događa."

Pucnjava se iz trenutka u trenutak pojačavala. "Bonaparte već pretpostavlja da si beskoristan, a zbog

frustriranosti je sve nestrpljiviji. Barkom povedi Astizu u Aleksandriju, a zatim brodom u Ameriku. Britanci će te pustiti kroz blokadu ako objasniš sve o sebi, a to ti očito ide od ruke. Pođi kući, Ethane Gage."

Stisnuo mi je ruku. "Pođi kući." Šokirano sam ga promatrao, jedva uspijevajući pojmiti da je sav moj

trud bio uzaludan. Bio sam posve uvjeren da medaljon pokazuje put kojim se ulazi u piramidu, a najveći francuski matematičar sad mi govori da sam pao kao žrtva prijevare!

Monge mi se tužno nasmiješi. Potom je, pokupivši ono malo stvari, uzjahao magarca kojim je došao do piramida, te se polagano uputio prema prijestolnici i svome institutu, dok su u daljini odjekivali hici i eksplozije.

U jednom se trenutku okrenuo. "Žao mi je što i ja ne mogu poći kući!"

*** Astiza je nemoćno gledala za Mongeom, namrštena izraza lica na

kojem se odražavao prijezir. Kad se našao izvan domašaja njezina glasa, više nije mogla izdržati:

"Kakva budala!" Te su me riječi zatekle. "Astiza, čovjek je jedan od najvećih francuskih umova."

387

"Ali očito smatra da cjelokupno znanje počinje i završava s njegovim nadmenim stavovima i njegovim vlastitim europskim precima. Bi li on mogao podići ovu piramidu? Naravno da ne bi. Ipak tvrdi da su ljudi koji su je izgradili o brojevima znali mnogo manje od njega, ili tog Pascala."

"Nije baš tako rekao..." "Pogledaj te obrasce u pijesku! Ne izgledaju li poput piramide koja

je pred nama?" "Da." "Pa ipak nemaju veze s razlogom zbog kojeg smo ovdje? Ne

vjerujem..." "Ali gdje točno vidiš vezu?" Pogledavala je čas piramidu, čas znakove u pijesku. "Rekla bih da je to očito. Brojke odgovaraju kamenim blokovima

piramide. Na vrhu je bio samo jedan blok, kojeg danas više nema. Potom dva na ovoj stranici, pa tri i tako dalje. Red za redom, blok za blokom. Slijediš li taj obrazac, svaki će blok imati broj. Taj je Monge slijep."

Je li moguće da je u pravu? Ponovno sam osjetio kako me obuzima uzbuđenje. "Dovršimo još nekoliko redova."

Obrazac je ubrzo postao još jasnijim. Ne samo da su brojevi u blizini apoteme, zamišljene linije koja na pola dijeli stranicu piramide, ubrzano postajali sve većima, nego su se sa strane u odnosu na središte pojavljivali u parovima.

Sljedeći je red, primjerice, glasio:

1, 5, 10, 10, 5, 1 Potom:

1, 6, 15, 20, 15, 6, 1 I tako dalje. Svaki je red bio sve širi, a brojke u njemu sve veće. U

trinaestome redu središnji je broj bio 924.

388

"Koju brojku tražimo?" upitao sam u jednom trenutku. "Ne znam." "Čemu ovo onda služi?" "Kad shvatimo što trebamo, sve će imati smisla." I tako smo dalje pisali i računali. Sunce se spuštalo prema zapadu,

a sjene piramida sve su se više produljivale. Astiza mi je u jednom trenutku dodirnula nadlakticu i pokazala prema jugu. Ondje sam ugledao oblak prašine koji je označavao dolazak poveće skupine. Osjetio sam nelagodu. Ako su Silano i bin Sadr preživjeli, naići će upravo iz tog smjera. Na sjeveroistoku se nazirao sjaj požara u Kairu, a odande se čula i sad već stalna grmljavina francuskog topništva. U navodno osiguranoj prijestolnici izbila je prava pravcata bitka. Napoleonova je vlast bila slabija nego što se činilo. Vidio sam kako se nešto veliko i okruglo diže uvis. Bio je to Conteov balon iz kojeg su, u to nisam ni najmanje sumnjao, promatrači navodili paljbu.

"Bit će najbolje da požurimo", rekoh tiho. Počeo sam brže ispisivati brojke, no svaki je red za dvije brojke bio

duži od prethodnoga, pa time i složeniji. Što ako negdje pogriješimo? Astiza mi je pomagala u popunjavanju redova, mumljajući dok je u glavi brzo zbrajala. Naša se piramida tako povećavala, brojku po brojku, blok po blok, kao da u pijesku reproduciramo čitavu građevinu. Ubrzo sam osjetio bol u leđima, a pogled mi se sve više mutio.

Brojke, brojke, brojke. Je li sve to samo nekakva prijevara, kao što je ustvrdio Monge?

Jesu li drevni Egipćani poznavali takve zagonetke? Zašto bi osmislili nešto toliko nejasno, a zatim ostavili trag za pronalaženje takvog nečega? Na koncu, približno stotinu pedeset redova od vrha, došli smo do kamena s brojkom koja je odgovarala, kako mi je rekao matematičar, egipatskoj vrijednosti broja pi: 3160.

Zapanjeno sam zastao. Pa, naravno! Medaljon je putokaz koji vodi do određene točke

piramide! Okreni se prema sjeveru. Zamisli okno i vrata na istočnoj i

389

zapadnoj stranici. Prisjeti se brojke pi. Potraži kameni blok koji u toj drevnoj igri brojkama ima vrijednost broja pi. Vremenski ga povezi s Vodenjakom u okvirima u kojima su se Egipćani služili tim znakom, za predviđanje podizanja razine Nila i... uđi.

Ako se ne varam. Kad smo se počeli uspinjati, zapadna stranica piramide blistala je

ružičastim sjajem. Bilo je kasno poslijepodne, a sunce je već bilo veliko i nisko nad obzorom, nalik Conteovu balonu. Konji su nam bili privezani u podnožju piramide, dok je zvuk bitke iz Kaira prigušivala silna masa zdanja koje se sad našlo između nas i grada. Kao i ranije, uspon je bio težak i neugodan, kameni blokovi visoki, strmi i ruševni. Dok smo se penjali, brojao sam redove, pokušavao pronaći kameni blok koji bi odgovarao brojci pi, vječnome broju kodno upisanome u dimenzije piramide.

"Što ako se brojke odnose na vanjsku kamenu oplatu koje više nema?" upitah u jednom trenutku.

"Nadam se da odgovaraju unutarnjim blokovima. Barem približno. Ovaj medaljon trebao bi nas usmjeriti prema kamenu koji vodi u unutrašnjost."

Zadihani smo došli do pedeset trećeg reda kad je Astiza pokazala rukom.

"Ethane, pogledaj!" Iza ugla susjedne piramide pojavili su se konjanici u trku. Jedan

nas je od njih ugledao, pa su počeli vikati. I pri sve oskudnijem svjetlu nije mi bilo teško prepoznati bin Sadra i Silana omotane zavojima, koji su nemilice tjerali zapjenjene konje. Ne uspijemo li u naumu, gotovi smo - a smrt pritom možda i neće biti najgora mogućnost, samo ako bin Sadr uspije provesti svoju volju.

"Moramo hitno pronaći kamen..." Stali smo brojati. Na zapadnoj stranici nalazile su se, dakako,

tisuće kamenih blokova, a kad smo došli do bloka koji smo smatrali traženim ulazom, uvidjeli smo da se ni po čemu ne razlikuje od okolnih. Kamen je bio oronuo od više tisućljeća izloženosti zubu vremena, težio

390

nekoliko tona, te je bio čvrsto utisnut na mjesto, pod kolosalnom težinom blokova u višim redovima. Gurao sam, udarao i pridizao, no nije se događalo baš ništa.

Jedan metak odbio se od kamenog bloka. "Stani! Razmisli!" reče Astiza. "Mora postojati nekakav drukčiji,

osobit način, jer bi inače svaka budala igrom slučaja naišla na ovo." Pridignula je medaljon. "Mora imati veze s ovim." Oko nas fijukali su meci. "Ovdje smo poput meta", promumljah. Ona se osvrne. "Ne. Trebamo mu živi, da mu kažemo što smo otkrili. Bin Sadr će

uživati tjerajući nas da progovorimo." I doista, Silano je već vikao onima koji su pucali, usmjeravao

njihove puške prema tlu. "Izvrsno." Stao sam nešto petljati s medaljonom. I tada mi je iznenada sinulo

da smo u sjeni druge piramide, da taj izduljeni trokut pokriva pijesak i uspinje se slojevima kamenih blokova do mjesta na kojem smo se nalazili. Kamen na vrhu te piramide stajao je na mjestu, posve očuvan, pa je i vršak bio skladniji i pravilniji, sjenom pokrivajući kamen koji se nalazio malko udesno i nekoliko redova ispod mjesta na kojem smo stajali. Iz dana u dan sunce se pomiče obzorom i sjena vrškom dodiruje neki drugi kamen. Ovaj datum pokazao mi je kalendar. Jesmo li malko pogriješili u brojanju kamenih blokova? Brzo sam se spustio i našao se točno iznad vrška sjene, te pridignuo medaljon prema suncu. Sunčeve zrake prodrle su kroz minijaturne rupice, na pješčenjaku ostavljajući obris Zmaja.

"Pogledaj!" Astiza rukom pokaže prema jednome mjestu. Jedva primjetne

rupice, odnosno točkice urezane dlijetom, u blizini baze kamena, oponašale su zvjezdani uzorak s medaljona. A ispod oznake, spoj tog našeg bloka i bloka koji se nalazio ispod njega bio je malko širi od

391

ostalih spojeva. Čučnuo sam i otpuhnuo prašinu iz tog jedva primjetnog otvora. U kamen je bio uklesan i jedva uočljiv masonski znak. Čuo sam kako se Arapi dovikuju, već se uspinjući najnižim redovima.

"Gage, odustani!" dovikne Silano. "Kasniš!" Osjećao sam blago strujanje zraka koje je dopiralo iz šupljine s

druge strane kamena. "Ovdje je", prošaptah. Pljesnuo sam po kamenu. "Pokreni se,

proklet bio!" A onda sam se prisjetio kako su mnogi nazivali medaljon otkako

sam ga dobio. Nazivali su ga ključem. Pokušao sam uvući krug u prorez, no kako je bio blago konveksan, nije stao u otvor. Ponovno sam spustio pogled. Sad su se već uspinjali i Silano i bin Sadr.

Stoga sam okrenuo privjesak na drugu stranu i povezane krakove uvukao u otvor. U prvi se mah nisu micali, no nakon malo potezanja i potresanja, ušli su još dublje...

Odjednom se začuo škljocaj. Kao da ih povlači neka nit, krakovi medaljona ušli su dublje pod kamen. Krug je puknuo i odvojio se te poskakujući počeo padati prema Silanu. Začuli su se škripa i štropot, zvuk kamena koji klizi po kamenu. Ljudi koji su se uspinjali i dalje su vikali.

Kamen kao da je iznenada prešao u bestežinsko stanje, pridignuo se za koji milimetar. Gurno sam i tako se stao okretati, ulaziti dublje i pridizati, kao da je lagan poput perca, otkrivajući mračan prolaz koji se spuštao pod jednako neugodnim i opasnim kutem kao i hodnik koji sam istraživao s Napoleonom. Kameni blok težak četiri i pol tone kretao se poput pera. Ključ je nestao pod stijenom kao da ga je otvor progutao.

Otkrili smo tajnu. Gdje je sad Astiza? "Ethane!" Naglo sam se okrenuo. Bila se spustila niz stranicu da uhvati

kružni dio privjeska. Silano ju je snažno držao za ogrtač. Oslobodila se odlučnim pokretom, tako da je plašt ostao u njegovoj ruci, te pojurila prema gore. Ja sam izvukao Ashov mač i skočio dolje da joj pomognem. Silano je blistava pogleda izvukao novi kratki mač.

392

"Ustrijelite ga!" poviče bin Sadr. "Ne. Ovaj put ne može me nasamariti puškom. Sad je moj." Odlučio sam zamijeniti profinjenost nemilosrdnim stavom kao

plodom beznađa. U trenutku kad je njegova oštrica pojurila prema mojem torzu, kriknuo sam poput vikinga i zamahnuo kao da cijepam drva. Bio sam na redu blokova iznad njega, pa sam imao šezdesetak centimetara prednosti u visini. Bio sam toliko brz da se morao obraniti mačem, umjesto da me probode. Uz prodoran zveket čelika, njegova se oštrica pod mojim naletom savila. Nije se slomila, nego se iskrivila. Ruka ga je, pretpostavio sam, ionako boljela još od eksplozije moje puške. Okrenuo se da zadrži mač u ruci, no zbog tog pokreta izgubio je ravnotežu. Proklinjući me, pao je i sudario se s nekolicinom razbojnika. Mnogi su također počeli padati, očajnički se hvatajući za kamene blokove ne bi li se zaustavili. Bacio sam mač kao da je riječ o koplju, u nadi da ću pogoditi bin Sadra, no on se sagnuo, pa je vršak pogodio jednog drugog zlikovca, koji je kriknuo i pao.

Bin Sadr sad navali na mene. Smrtonosni vršak virio je iz njegova štapa sa zmijskom glavom. Izmakao sam se njegovu udarcu, ali ipak ne dovoljno brzo. Oštrica oštra poput britve plitko mi je zarezala rame. Prije nego što je uspio zarezati dublje, kamen ga je pogodio posred lica. Astiza, kose neukroćene kao u Meduze, svom je silinom bacala odlomljene komade piramide.

I bin Sadr je bio onemoćao od boli. Služio se samo jednom rukom zbog one rane od metka, pa sam naslutio priliku da ga posve izbacim iz takta. Ščepao sam štap sa zmijskom glavom, povukao ga uvis, dok ga je on očajnički povlačio nadolje, strepeći pred Astizinim salvama. Na trenutak sam popustio stisak i on se opasno nagnuo unatrag, gubeći ravnotežu. U tom trenutku ponovno sam povukao štap i on ga je posve ispustio iz ruku, te je pao, odbijajući se od nekoliko redova blokova. Lice mu je bilo krvavo, a njegov dragocjeni štap u mojim rukama. Prvi put ugledao sam bljesak straha. "Vrati ga!"

"Završit će u vatri, gade!"

393

Astiza i ja povukli smo se u onaj otvor, jedino utočište koje nam je preostalo. Pridržavajući se za zidove kako se ne bismo otklizali, povukli smo kamen koji je zatvarao ulaz. Bin Sadr je poput luđaka jurio prema nama, kriješteći od bijesa. Kameni se blok spustio jednako lako i brzo kao što se podignuo, no u zaokretu je ponovno stekao pravu težinu, te se uz tresak zatvorio ulaz pred zlikovčevim nosom, odjekujući u prolazu. Već trenutak kasnije našli smo se u potpunoj tami.

Čuli smo prigušene frustrirane povike Arapa koji su izvana udarali po kamenim vratima. Zatim smo začuli kako Silano, slijep od bijesa i krajnje odlučan, viče: "Donesite barut!"

Vjerojatno nam preostaje vrlo malo vremena. Nalazili smo se u potpunoj tami sve dok Astiza nije strugnula po

jednome zidu okna, pa sam ugledao mnoštvo iskrica. Upalila je svijeću koju je bila uzela s Napoleonova stola. Bilo je toliko mračno da je zahvaljujući tom slabašnome izvoru svjetla izgledalo kao da je čitavo okno zahvatio plamen. Ubrzano sam zatreptao, hvatajući dah i pokušavajući se pribrati za sljedeći korak. Kod ulaza se nalazila malena niša. U njoj sam ugledao zlatnu polugu koja je stršala prema kamenim vratima kroz koja smo prošli i koja je s njima bila povezana polugom.

Poluga je bila nevjerojatno skladna, debela najmanje pet centimetara, a zlato je vjerojatno od korozije štitilo neki drugi materijal u njezinoj jezgri. Činilo se da je riječ o mehanizmu koji podiže i spušta kamena vrata, kao da je riječ o klipu. Na spoju se nalazio svojevrsni zlgob, a kamen se dizao i spuštao kroz dugačko okno. Nije mi bilo ni približno jasno kako sve to funkcionira.

Pokušao sam povući vrata. Bila su čvrsto uglavljena, poput plutenog čepa, ponovno nemoguće teška. Činilo se da se tim putem više ne možemo povući. Našli smo se u privremenoj sigurnosti, ali i u trajnoj zamci. A onda sam uočio pojedinost koja mi je dotada promicala. Uza zidove okna, kao da je riječ o držačima oružja, bile su poredane baklje od suhog šiblja, mumificirane od sušenja.

Netko je htio da pronađemo put do dna prolaza.

394

I ovdje sam stekao dojam da je okno namijenjeno klizanju duša, a ne prolasku ljudi od krvi i mesa. Napola smo otklizavali, a napola se zaustavljali zahvaljujući pridržavanju za zid. Zašto nema stuba? Jesu li se ovuda nekoć spuštala ili dizala nekakva kola ili saonice? Zar graditelji nisu očekivali da će netko jednom možda prolaziti tim otvorom? Ili su ta okna izrađena za stvorenja i svrhe koja ne možemo ni zamisliti?

U prvih tridesetak metara prošli smo kraj tri praznine u stropu okna. Kad sam podignuo baklju, visoko gore ugledao sam blokove od tamnog granita. Čemu služe ti stropni otvori? Nastavili smo se spuštati. Nakon nekog vremena obrađene kamene blokove zamijenili su zidovi od glatkog vapnenca, i dalje savršeno ravni i uređeni. Našli smo se ispod same piramide i ušli u vapnenačku stijenu platoa na kojem je podignuta.

Spuštali smo se sve dublje u zemljinu utrobu, daleko ispod donjeg prolaza koji sam istraživao s Jomardom i Napoleonom. Prolaz je počeo skretati i vijugati. Dašak zraka usmjerio je dim baklje iza nas. Miris je podsjećao na prašnjave stijene. Prolaz se iznenada prestao spuštati, te je prešao u tunel toliko nizak da smo morali puzati na koljenima. A onda se otvorio. Kad smo ustali i pridigli baklju, uvidjeli smo da smo se našli u velikoj vapnenačkoj špilji. Izlokani kanal pokazivao je kuda je nekoć tekla voda. Visoko gore vidjeli smo stalaktite. I dok je strop bio djelo prirode, zidovi su bili glatko isklesani, pokriveni hijeroglifima i crtežima. Ni ovdje nije bilo moguće pročitati baš ništa. Crteži su prikazivali zdepasta i zlokobna stvorenja u zavojitim prolazima prepunima plamenih jezika i opasnih bezdana s vodom.

"Podzemni svijet", prošapće Astiza.

395

Kao zaštitnici koji ulijevaju sigurnost, uza zidove su bili postavljeni kipovi bogova i faraona, ponosnih lica, spokojnih pogleda, punih usana, snažnih mišića. Isklesane kobre krasile su ulaze. Niz babuna ukrašavao je vijenac u blizini kamenog svoda. Kip Tota s ibisovom glavom nalazio se kod vrata na suprotnoj strani, kljuna postavljenog skladno poput pisaljke od trstike koju je držao u desnoj, dok je u lijevoj ruci imao vagu na koju se postavlja čovjekovo srce.

"Bože moj, pa što je ovo?" upitah tiho. Astiza se privijala uz mene. U špilji je bilo svježe, pa je drhtala u

onoj laganoj, gotovo posve prozirnoj odjeći. "Čini mi se da je ovo prava grobnica. A ne ona prazna prostorija u piramidi koju si mi opisao. Herodotove legende o tome da se pogrebna komora nalazi ispod piramide, možda su ipak točne."

Zagrlio sam je. "Čemu onda iznad nje podizati čitavu planinu?" "Radi skrivanja, označavanja, zatvaranja, navođenja na pogrešan

trag", stala je iznositi pretpostavke. "Na taj način grobnica je bila zauvijek skrivena. Jednako tako, u njoj se moglo sakriti i nešto drugo. Druga je mogućnost da su drevni ljudi možda željeli uvijek biti u mogućnosti pronaći špilju označavajući je nečim toliko velikim da se nikad neće izgubiti, Velikom piramidom."

"Jer je špilja bila stvarno faraonovo posljednje počivalište?" "Ili možda nešto još važnije." Pogledao sam kip s ibisovom glavom. "Misliš na blago koje svi priželjkuju, na tu magičnu Totovu knjigu u

kojoj sve piše?" "Čini mi se da bismo je ovdje mogli pronaći." Samo sam se nasmijao. "A nakon toga trebamo još samo nekako izići!" Pogledala je prema svodu. "Misliš da su ovaj prostor iskopali drevni ljudi?" "Ne. Naš geolog Dolomieu kaže da vapnenačke špilje nastaju

djelovanjem vode, a znamo da je Nil vrlo blizu. U prošlosti je kroz ovaj

396

plato vjerojatno tekla neka rijeka ili pritoka. Možda je puna šupljina, poput sita. Kad su je otkrili, Egipćani su uvidjeli da je riječ o idealnome skrovištu - no samo ako njezina lokacija ostane tajnom. Čini mi se da si u pravu. Podigni piramidu, pa će svi gledati samo nju, a ne ono što je pod njom."

Snažnije me uhvatila za nadlakticu. "Možda su okna koja je istraživao Bonaparte jednostavno imala za

cilj obične radnike i graditelje uvjeriti u to da će faraon biti pokopan ondje, gore."

"A onda je neka druga skupina uredila okno kroz koje smo upravo došli i ovako uredila zidove. Ti su ljudi došli ovamo i vratili se, nije li tako?"

Trudio sam se da mi glas zvuči sigurno i samopouzdano. Astiza nešto pokaže rukom.

"Ne, nisu." A naprijed, u polutami, neposredno iza Totovih nogu, ugledao sam

sloj kostiju i lubanja koji je špilju ispunjavao od jedne do druge strane. Smrtni osmijesi i prazne očne duplje. Užasnuto smo im se približili. U urednim redovima, ondje su ležale stotine tijela. Kod njih nije bilo nikakvog oružja.

"Robovi i svećenici", reče ona, "otrovani ili prerezanih grkljana, kako ne bi iznijeli tajnu. Ova im je grobnica bila posljednje djelo."

Nogom sam dodirnuo jednu lubanju. "Neka ne bude i naše. Dođi. Osjećam miris vode." Koliko smo opreznije mogli, uz zveket kostiju probili smo se kroz

kosturnicu, te došli do druge komore s jamom u sredini. Oko nje se nalazio zidić, a kad smo se nagnuli i pogledali, ugledali smo odraz baklje na površini vode. Bunar. Iz njega se do uske rupe u stropu protezala zlatna motka identična onoj koju sam vidio pri ulasku u piramidu. Je li to ista motka? Možda nas je zavojita špilja dovela do mjesta izravno ispod tajnog ulaza, pa ova motka nekako upravlja kamenim blokom kraj kojeg smo ušli u piramidu.

397

Ispružio sam ruku i dodirnuo motku. Blago se zaljuljala gore-dolje, kao da pluta na površini. Pomnije sam je promotrio. Dolje, u bunaru, dizala se iz zlatne kugle čovjekova promjera koja je plutala. Podizala se ili spuštala ovisno o visini vode. Na stranici bunara bile su uklesane oznake razine vode. Uhvatio sam hladnu i glatku motku i pogurnuo je. Kugla je stala poskakivati gore- dolje.

"Dobri stari Ben Franklin bio bi oduševljen mogućnošću da nagađa o svrsi ove naprave."

"Oznake su slične oznakama na pomagalima kojima se mjeri podizanje razine Nila", reče Astiza. "Što je viši vodostaj, to će ljetina biti bolja, pa će faraon moći nametnuti i više namete. Ali zašto bi to trebalo mjeriti ovdje?"

Negdje ispred nas čuo sam kako voda teče. "Jer je ovaj bunar povezan s nekom podzemnom pritokom Nila",

rekoh, iznoseći tek pretpostavku. "Kad rijeka nabuja, voda se ovdje također diže, a s njom i motka."

"Ali zašto?" "Jer je riječ o ulazu povezanom s izmjenom godišnjih doba", rekoh.

"Radi se o vremenskoj bravi. Sjećaš se kako je kalendar pokazao Vodenjaka i današnji datum, 21. listopada? Tko god je izradio kamena vrata kroz koja smo ušli, svjesno ih je uredio tako da se mogu otvoriti jedino u vrijeme najvišeg vodostaja i tako da to može učiniti jedino netko tko shvaća tajnu medaljona. Rijeka raste i podiže onu kuglu, a motku gura uvis. Mora podignuti mehanizam koji može pridržavati težinu kamenog bloka tako da je ulaz, uz pomoć ključa u obliku medaljona, moguće otvoriti. Za sušnih je razdoblja ulaz čvrsto zatvoren."

"Ali zašto moramo ući tek kad Nil nabuja?" S nelagodom sam blago tresao motku. "To je dobro pitanje." Nastavili smo napredovati mračnim prostorom. Špilja je vijugala

toliko da više nisam znao u kojem se smjeru krećemo. Prve su se baklje

398

potrošile, pa smo zapalili nove. Inače se ne bojim skučenih prostora, no ondje sam doista imao dojam da sam u grobu.

Pravi Ozirisov podzemni svijet! A onda smo se našli u jednoj velikoj prostoriji daleko prostranijoj i

impozantnijoj od svega što smo dotada vidjeli, podzemnoj komori toliko velikoj da svjetlo koje smo nosili nije uspijevalo obasjati suprotnu stranu. Umjesto toga ostavljalo je svjetli trag na tamnoj vodi.

Stajali smo na obali neprozirnog i mirnog podzemnog jezera, pod kamenim svodom. U sredini se nalazio otočić. Nasred njega dizao se pravi mali mramorni paviljon, s četiri stupa i krovom.

Oko njega su bile raspoređene škrinje, kipovi, te mnoštvo manjih stvari koje su čak i s onolike udaljenosti svjetlucale i blistale.

"Blago." Riječ sam pokušao izgovoriti nehajno, no ipak sam je jedva

protisnuo, gotovo kriješteći. "Kao što opisuje Herodot", reče Astiza, gotovo bez daha, kao da ni

sama još ne vjeruje da smo to pronašli. "Jezero, otok - ovo je pravo faraonovo počivalište. Neotkriveno.

Ovdje nije bilo pljačkaša. Kakav je samo dar vidjeti sve to!" "Bogati smo", rekoh, budući da se moja duhovna prosvijetljenost

ipak nije mogla nositi s običnom pohlepom. Ne ponosim se svojim trgovačkim instinktima, no tako mi svega, posljednjih sam mjeseci proživio pravi pakao i malo novca bila bi pravična naknada za sve to. Blago me opčinilo baš kao i ono što sam vidio duboko u štivi L'Orienta. Nije mi palo na pamet o kakvoj je povijesnoj vrijednosti riječ. Samo sam se htio dokopati plijena, pokupiti ga i nekako se iskrasti iz ove grobnice, te neopaženo pobjeći od francuske vojske.

Astiza mi stisne ruku. "Ethane, na to su ukazivale legende. Vječno znanje, toliko moćno da

ga je trebalo sakriti dok čovjek ne stekne dovoljno mudrosti da ga primijeni. Pretpostavljam da ćemo ga pronaći u tom malenome hramu."

"Što ćemo pronaći?" Hipnotizirano sam gledao svjetlucanje zlata.

399

"Totovu knjigu. Temeljnu istinu o postojanju." "Ah, da... A jesmo li spremni za odgovore?" "Dok ne budemo spremni, moramo je čuvati od heretika poput

pripadnika Egipatskog obreda." Čizmom sam dotaknuo vodu. "Šteta što zahvaljujući nekoj čaroliji ne možemo hodati površinom

vode, jer mi se čini da kupanje u hladnoj vodi baš i neće biti ugodno." "Ne, pogledaj... Ono je čamac koji faraona prenosi na nebo." Na kamenome postolju uz jezero nalazio se uzak i skladan bijeli

čamac, skladan poput minijaturne škune, visoka pramca i krme, poput onih kakve sam viđao na zidnim slikama u hramu. Bio je upravo toliko velik da nas dvoje stanemo u njega i imao pozlaćeno veslo. Zašto nije istrunuo? Jer uopće nije bio od drva, nego je bila riječ o izdubenom alabastru sa zlatnim rebrima i gredama. Ulašteni je kamen bio blistav, gotovo proziran, baršunaste površine.

"Hoće li kamen plutati?" "Tanka posuda uvijek pluta", reče ona. Oprezno smo podignuli

čamac i spustili ga u vodu. Maleni valovi proširili su se neprozirnim jezercem glatkim poput zrcala.

"Misliš da u ovoj vodi nešto živi?" upitah s nelagodom. Ušla je u čamac. "Reći ću ti kad dođemo do otočića." Ušao sam u čamac krhak poput stakla i odgurnuo se služeći se bin

Sadrovim štapom. Tako smo kliznuli prema otočiću. Veslao sam jedinim veslom učvršćenim na krmi i pogledavao na sve strane, ne bih li ugledao kakvo čudovište.

Udaljenost nije bila velika - hram je bio i manji nego što sam mislio. Pristali smo i iskrcali se, razjapljenih usta zagledani u faraonovo blago. Ugledali smo zlatnu kočiju sa srebrnim kopljima, ulašteno pokućstvo ukrašeno ebanovinom i žadom, komode od cedrovine, oklope s dragim kamenjem, božanstva s psećom glavom, te posude pune ulja i mirođija. Hrpa nakita svjetlucala je od silnog dragog kamenja poput smaragda i rubina. Bilo je tu primjeraka tirkiza, glinenaca, jaspisa, karneola,

400

malahita, jantara, koralja i lapis lazulija. Vidjeli smo sarkofag od crvenog granita, čvrst poput kakvog bunkera, s kamenim poklopcem za čije je podizanje potrebno najmanje desetak ljudi. Je li tko u njemu? To me baš i nije odviše zanimalo. Nikako me nije privlačilo prekopavanje po faraonovu grobu. Htio sam samo uzeti što više blaga.

Ipak, Astiza se na sve to nije ni obazirala. Samo je kratko bacila pogled na spektakularni nakit, fantastične ogrtače, posude s balzamiranim organima i zlatne pladnjeve. Kao u transu, prišla je posrebrenoj stazici koja je vodila prema malenome hramu na čijim su stupovima bili isklesani prikazi Tota s babunovom glavom. Pošao sam za njom.

Pod mramornim krovom nalazio se mramorni stol. Na njemu je bila kutija od crvenog granita, s jedne strane otvorena, a u njoj zlatna kocka sa zlatnim vratima. Sve to radi pohrane jedne knjige ili, točnije, smotaka pergamenta? Povukao sam malenu ručicu na vratima. Otvorila su se kao da su dobro podmazana.

Uvukao sam ruku... I nisam pronašao ništa. Pipao sam u svim smjerovima i osjećao samo glatku pozlaćenu

podstavu. Prijezirno sam otpuhnuo. "Toliko od mudrosti." "Nije unutra?" "Egipćani nisu imali više odgovora od nas. Sve je to tek mit, Astiza." Nije mogla vjerovati. "Čemu onda ovaj hram? Čemu ova kutija? Čemu sve legende?" Slegnuo sam ramenima. "Možda je to s knjižnicom bio lakši dio. Možda jednostavno nisu

uspjeli napisati knjigu." Sumnjičavo je pogledala uokolo. "Ne. Knjigu je netko ukrao." "Mislim da je nije ni bilo." Odmahnula je glavom.

401

"Ne. Ne bi samo tako, bez razloga, uredili raskošno mjesto za čuvanje puno zlata i granita. Netko je već bio ovdje. Netko na visokome položaju, netko tko je znao kako doći ovamo, ali je bio i dovoljno bezobziran i tašt da ne poštuje piramidu."

"I nije odnio svo ovo zlato?" "Tom proroku nije bilo stalo do zlata. Zanimao ga je zagrobni svijet,

a ne ovaj. Osim toga, zlato je ništa u usporedbi s moći koju nudi ta knjiga."

"Knjiga magije." "Moći, mudrosti, sklada, milosti i spokoja. Knjiga smrti i ponovnog

rođenja. Knjiga sreće. Knjiga koja je nadahnula Egipat tako da je postao najvećom nacijom na svijetu, a potom nadahnula drugi narod da utječe na svijet."

"Koji drugi narod? Tko ju je uzeo." Ona pokaže prstom. "Ostavio je trag o identitetu." U jednome kutu mramornoga hrama nalazio se pastirski štap. Imao

je zaobljen završetak, pravu kuku kojom pastir hvata ovcu za vrat. Drvo je, kako se činilo, bilo izvanredno sačuvano, a za razliku od običnog pastirskog štapa, ovaj se isticao po ulaštenosti i ukusnim rezbarijama, anđelom na zaobljenome dijelu i tupom zmijskom glavom na suprotnome završetku. Oko sredine nalazila su se dva zlatna anđela raširenih krila, kojima su se dodirivali. Ipak, bio je to skroman predmet u odnosu na ostalo faraonovo blago.

"Što je to, dovraga?" "Štap najpoznatijeg čarobnjaka u povijesti", odgovori Astiza. "Čarobnjaka?" "Egipatskog kraljevića, maga koji je postao osloboditeljem." Samo sam piljio u nju. "Želiš reći da je ovdje bio Mojsije?" "To ti nije logično?" "Ne. To je nemoguće."

402

"Doista? čovjek koji bježi od zakona, čovjek kojem se obratio Bog, dolazi iz pustinje s nevjerojatnim zahtjevom da židovske robove povede u slobodu i odjednom stječe magične moći - sposobnosti koje dotada nije pokazivao...?"

"Moć koju mu je udijelio Bog." "Zbilja? Ili bogovi, pod krinkom jednog velikog Boga?" "On se borio protiv egipatskih bogova, protiv lažnih idola." "Ethane, ljudi su se borili protiv ljudi." Kao da razgovaram s nekim prokletim francuskim revolucionarom.

Ili Benom Franklinom. "Spasitelj svog naroda nije sam poveo robove i uništio faraonovu

vojsku", nastavi Astiza. "Uzeo je i najmoćniji talisman na svijetu, toliko moćan da su robovi zahvaljujući njemu ovladali obećanom zemljom."

"Knjigu..." "Riznicu mudrosti. Recepte moći. Kad su Židovi došli do obećane

zemlje, njihova je vojska gazila sve pred sobom. Mojsije je pronalazio hranu, liječio bolesne i uništavao bogohulnike. Nadživio je uobičajeni ljudski vijek. Zahvaljujući nečemu Židovi su preživjeli u divljini punih četrdeset godina. Stvar je bila u toj knjizi."

Ponovno sam se pokušao prisjetiti biblijskih priča. Mojsije je bio židovski rob, dijete koje je spasila neka kraljevna, te ga podignula kao kraljevića. Taj je kraljević u napadu bijesa ubio nekog čuvara robova. Pobjegao je, vratio se tek nekoliko desetljeća kasnije, a kad je faraon odbio pustiti njegov narod na slobodu, Mojsije je Egiptu donio deset pošasti. Kad je faraon zbog desete i najteže katastrofe izgubio najstarijeg sina, napokon je popustio i oslobodio hebrejske robove. I to je trebao biti završetak priče, no faraon se ipak predomislio, pa je sa šest stotina kočija krenuo u potjeru za Mojsijem i Hebrejima.

Zašto? Jer je otkrio da Mojsije nije odveo tek robove, nego i samu bit

egipatske moći, najveću egipatsku tajnu, moć koje su se svi najviše bojali... Odnio je tu moć i... Razdvojio more.

403

Jesu li tu moćnu knjigu odnijeli u Salomonov hram koji su navodno podignuli preci mojih masona?

"To je nemoguće. Kako je mogao ući i potom izići odavde?" "Faraonu se obratio tek malo prije nego što je Nil dosegao najvišu

razinu", reče Astiza. "Zar ne shvaćaš, Ethane? Mojsije je bio egipatski kraljević. Bio je upućen u svete tajne. Znao je kako ovamo ući i kako izići, a takvo što nije se usudio nitko drugi. Te je godine Egipat ostao ne samo bez nacije robova, faraona i vojske. Ostao je i bez srca, duše i mudrosti. Egipatsku bit i temelje odnijelo je nomadsko pleme koje ih je nakon četrdeset godina prenijelo..."

"U Izrael." Sjeo sam na prazno postolje, već obuzet pravom vrtoglavicom. "A Mojsiju, tom kradljivcu i proroku, njegov vlastiti Bog nikad nije

dopustio da uđe u obećanu zemlju. Možda ga je pekla savjest jer je otkrio nešto što je trebalo ostati skriveno."

Piljio sam u prazno. Ta knjiga, ili svitak, ovdje nije već tri tisuće godina. A Silano i ja mahnito tražimo prazni hram.

"Tražimo na pogrešnome mjestu." "Knjiga je možda postala dijelom Zavjetnog kovčega", reče ona

uzbuđeno, "poput ploča s Deset zapovijedi. Isto znanje i moć koji su podignuli piramide prešli su u ruke Židova, koji su se od opskurnog naroda prometnuli u skup plemena čije su tradicije postale ishodištem triju velikih religija! Možda je knjiga pripomogla rušenju zidina jerihonskih!"

Misli su mi se rojile vrtoglavom brzinom. Hereza! "Ali zašto bi Egipćani zakopali takvu knjigu?" "Jer znanje osim prednosti uvijek donosi i opasnosti. Možemo ga

iskoristiti i za dobro i za zlo. Naše legende govore da su egipatske tajne odnekuda došle morem, od naroda zaboravljenog i u vrijeme izgradnje piramida, te da je Tot shvatio da takvo znanje treba čuvati. Ljudi su emotivna bića, dosjetljivija nego što su mudra. Možda su to shvatili i Židovi, budući da je knjiga nestala. Možda su shvatili da je korištenje Totove knjige opasno."

404

Dakako, nisam vjerovao ni u što od svega što je rekla. Takva je mješavina božanstava očito bogohuljenje. A ja sam moderan čovjek, čovjek posvećen znanosti, američki skeptik kojeg je oblikovao Franklin. Ipak, postoji li nekakva božanska sila koja djeluje u temeljima svih čuda svijeta? Postoji li u priči o čovječanstvu poglavlje koje smo mi koji živimo u revolucionarnome razdoblju zaboravili?

U tom trenutku odjeknula je grmljavina, produljeni prasak koji je blago pokrenuo zrak i kod nas. Stjenovita je špilja zadrhtala. Bila je to eksplozija.

Silano se domogao baruta.

*** Dok je zvuk odzvanjao podzemnom komorom, ustao sam s postolja. "Nisi mi odgovorila na drugo pitanje. Kako je Mojsije izišao?" Samo se nasmiješila. "Možda uopće nije zatvorio vrata na ulazu kroz koji smo prošli, pa je

tako lijepo izišao. Još je vjerojatnije da postoji još barem jedan ulaz. Na temelju medaljona može se zaključiti da postoje dva okna - jedno na zapadu, drugo na istoku - pa je on možda za sobom zatvorio zapadna vrata, a izišao na istočna. Svakako je dobro što sad znamo da je bio ovdje. Pronašli smo ulaz, Ethane. Pronaći ćemo i izlaz. Prvo moramo napustiti ovaj otočić."

"Ali tek kad se namirim..." "Za to nemamo vremena!" "Samo malo ovog blaga i moći ćemo kupiti i vrijeme. Koliko želimo!" Nisam imao ni valjanu vreću ni naprtnjaču. Kako opisati kraljevsko blago koje sam pokušao ponijeti? Oko vrata sam objesio toliko ogrlica da je bol u leđima bila

neizbježna, navukavši i hrpu narukvica, poput babilonske kurve. Hrpom zlata obavio sam i struk, učvrstio obruče oko gležnjeva, a skinuo sam i Mojsijeve anđele i ugurao ih u hlače.

405

Ipak, bio je to tek vršak hrpe blaga skrivenog pod Velikom

piramidom. S druge strane, Astiza blago nije ni dotakla. "Kad kradeš od mrtvih,

isto je kao da kradeš od živih", upozorila me. "Osim što mrtvima blago više ne treba", rekoh glasom razuma,

razapet između stida zbog zapadnjačke pohlepe i poduzetničkog instinkta koji mi je govorio da ne smijem propustiti priliku kakva se pruža jednom u životu.

"Kad se nađemo vani, trebat će nam novac da dovršimo potragu za knjigom", rekoh. "Za ime svijeta, navuci barem pokoji prsten."

"To donosi nesreću. Ljudi nakon pljačke grobnica umiru." "To je samo naknada za ono što smo proživjeli." "Ethane, brine me mogućnost prokletstva." "Učenjaci ne vjeruju u prokletstva, a Amerikanci vjeruju u prilike

kad im se ukažu pred nosom. Ne odlazim dok i ti ne uzmeš barem nešto."

Stoga je stavila prsten, držeći se poput roba koji navlači okove. Znao sam da će se čim iziđemo iz tih katakomba prikloniti mojem načinu razmišljanja. Već i taj prsten, s rubinom veličine trešnje, po vrijednosti je bio ravan životnoj plaći. Uskočili smo u čamac i brzim veslanjem stigli do obale. Našavši se na tlu, osjetili smo podrhtavanje divovskog zdanja koje se dizalo nad nama, te stalnu škripu i struganje izazvane eksplozijom. Nadao sam se da onaj ludi Silano nije upotrijebio toliko baruta da uruši svod nad našim glavama.

"Ako im je uspio plan s barutom, moramo pretpostaviti da će bin Sadr i njegovi zločinci krenuti istim putem kao mi", rekoh. "No ako je medaljon prikazivao slovo V s dvama oknima, drugi izlaz mora biti istočno okno. Uz malo sreće možda ćemo izići s te strane, zatvoriti istočna vrata i već odmaći daleko odavde kad zlikovci shvate da više nismo unutra."

406

"I njih će opčiniti blago", reče Astiza. "Tim bolje." Ona se neugodna škripa nastavljala, a pratio ju je i šum, nalik

šuškanju pijeska koji sipi. Je li eksplozija pokrenula neki drevni mehanizam? Imali smo dojam da je čitavo zdanje oživjelo i da mu se to što se događa nikako ne sviđa. Iz daljine su se čuli glasovi: Silanovi ljudi spuštali su se prema nama.

I dalje držeći bin Sadrov štap, poveo sam Astizu prema portalu na istočnome kraju jezera. Ondje su se nalazila dva tunela, jedan se spuštao, a drugi dizao. Krenuli smo prema gore. Ubrzo smo došli do okna koje se dizalo nasuprot oknu kojim smo sišli u špilju. To se okno dizalo pod istim kutem prema istočnoj stranici piramide. Ipak, što smo se više penjali, to su šumovi i struganje postajali glasnijima.

"Sve je manje zraka", rekoh zabrinuto. Ubrzo sam spoznao i razlog. I ovdje su se nalazile one stropne

praznine koje sam vidio u zapadnome oknu, a iz svake od njih spuštao se granitni blok nalik tamnome kutnjaku koji izbija iz kamenih desni. Ustrajno su se spuštali kako bi posve zatvorili prolaz i onemogućili bijeg. Drugi se blok spuštao iza prvog, a iza njega i treći. Pijesak ugrađen negdje u piramidu vjerojatno je služio kao protuteža i te blokove dotada držao na mjestu. Nakon Silanova nasilnog ulaska počeo je sipiti. Nisam uopće sumnjao da se ti portali zatvaraju i u tunelu kojim smo ušli u špilju.

Mogli bismo se naći u zamci, zatočeni s bin Sadrovim ljudima. "Brže! Možda se uspijemo provući prije nego što se zatvore!" Počeo sam se mučno uspinjati, odgurujući se od stranica. Astiza me uhvati za ruku. "Ne! Kamenje će te zgnječiti!" I premda sam se otimao njezinu zahvatu, znao sam da je u pravu.

Možda bih i prošao ispod prve prepreke, možda čak i ispod druge. No treća bi me svakako prignječila, ili bih, što je bilo još izglednije, za čitavu vječnost ostao između nje i prethodnog kamenog bloka.

"Mora postojati neki drugi put", rekoh, više potaknut nadom nego čvrstom uvjerenošću.

407

"Medaljon je pokazivao samo dva okna". Povukla me unatrag, uhvativši me za brojne ogrlice, kao da vodi psa. "Rekla sam ti da ovo donosi nesreću."

"Ne. Nismo još ušli u onaj prolaz koji se spušta. Ne bi nas samo tako zatvorili za sva vremena."

Žurno smo se spustili prolazom kojim smo i došli, te se ponovno našli kod podzemnog jezera s otočićem. Kad smo mu se približili, ugledali smo odsjaje svjetla i potvrdili najgore strahove. Nekolicina Arapa nalazila se na otočiću s blagom. Vikali su od silne radosti koju sam i ja ondje osjetio, otimajući se za najbolje komade nakita. A onda su ugledali naše baklje.

"Amerikanac!" usklikne bin Sadr. Njegov glas odjeknuo je preko vode. "Tko ga ubije, dobiva dvostruki udio! Dajem dvostruko i onome tko mi dovede ženu!"

Gdje je Silano? Nisam se mogao suzdržati, pa sam gadu domahnuo njegovim

štapom, kao da biku mašem crvenom krpom. Bin Sadr i dvojica njegovih ljudi uskočili su u maleni alabastreni

čamac, koji se pritom zamalo preokrenuo, ali je zbog njihova doskoka i pojurio prema nama. Ostala trojica skočila su u hladnu vodu i počela plivati.

Kako nismo imali izbora, potrčali smo tunelom koji se spuštao. I on je, kako se činilo, uglavnom vodio u smjeru istoka, no spuštao se još dublje u vapnenački plato. Užasavao sam se mogućnosti da se nađemo pred nekakvim zidom ili stijenom na njegovu završetku, kao u slučaju onog hodnika koji se spuštao kad smo s Napoleonom istraživali piramidu. Ipak, sad je jačao jedan drugi zvuk, duboka grmljavina podzemne rijeke.

Možda je to smjer koji vodi van! Pred nama se ukazao prizor iz Dantea. Tunel je završavao

kamenom terasom koja je stršala nad drugu špilju, oskudno osvijetljenu stravičnim crvenim sjajem. Izvor svjetla bila je jama toliko duboka i maglovita da nisam vidio što je na njezinu dnu, iako se činilo

408

da iz dubina dopire sjaj ugljena u plamenu. Bilo je to sablasno svjetlo s nekog drugog svijeta koje je prigušeno pulsiralo, kao samo srce Hada42.

Kamenje i pijesak pokrivali su strme stranice koje su se spuštale u jamu, prema izvoru svjetla. Dolje se micalo nešto zagonetno, masivno i gusto. Preko jame je prelazio kameni most, pun napuklina i rupa i bez ograde. Bio je pokriven plavom bojom i žutim zvijezdama, nalik izokrenutome krovu hrama. Oklizneš li se s te površine, više se nikad nećeš vratiti u ovaj svijet.

Na suprotnoj strani most je završavao kod širokih, vlažnih i sjajnih granitnih stuba. Voda je niz njih tekla u ponor i to je bio mogući uzrok oblaka pare koji su se vrtložili. Upravo iz smjera stuba čuo sam grmljavinu riječne struje. I premda je nisam vidio, zaključio sam da je riječ o podvodnome rukavcu Nila koji poput melioracijskog kanala prolazi iza suprotnog završetka komore. Kanal se po svoj prilici nalazi na vrhu mokrih stuba, na višoj razini u odnosu na terasu na kojoj smo stajali i toliko je pun da se voda prelijeva preko ruba.

"Ondje nas očekuje izlaz", rekoh. "Samo trebamo prvi dospjeti onamo."

Stupivši na most, začuo sam kako nam se Arapi približavaju. Jedan kameni blok s ucrtanom zvijezdom iznenada je popustio i

noga mi je propala u rupu, te sam s mosta zamalo pao u ponor. Tek zahvaljujući pukoj sreći uspio sam se uhvatiti za rub mosta i ponovno se uspraviti. Komad kamena snažno je odjeknuo udarivši o dno, duboko ispod nas. Spustio sam pogled u crvenkastu maglu.

Što se to dolje migolji? "Tako mi svega, čini mi se da su dolje zmije", rekoh drhtavim

glasom, povlačeći se. Istodobno sam čuo povike Arapa koji su nam se približavali.

***

42 Had - Hades, u grčkoj mitologiji, bog podzemlja, koje takođe nazivaju Had.

409

"Riječ je o kušnji, Ethane, kazni za one koji ulaze bez znanja. Nešto

u vezi s ovim mostom nije u redu." "To je očito." "Zašto bi naslikali nebo s gornje strane mosta? Jer svijet je ovdje

izokrenut naglavačke, jer je... onaj krug na medaljonu! Gdje je?" Nakon što ga je Astiza uzela kad je stao padati niz stranicu

piramide, bio sam ga spremio pod odjeću. Kao suvenir nakon proživljenih muka. Sad sam ga izvukao i uručio joj ga.

"Pogledaj", reče ona, "zviježđe Zmaja. Nije samo Sjevernjača, Ethane. Ovo je i prikaz puta kojim moramo krenuti."

I prije nego što sam uspio predložiti da bolje razmotrimo to pitanje, kraj mene je doskočila na točno određeni kamen na mostu.

"Dodiruj jedino zvijezde koje su u tom zviježđu!" "Čekaj! Što ako si pogriješila?" Začuo se prasak muškete i metak je fijuknuo u komoru, odbijajući

se od kamenih zidova. Bin Sadr je jurio punim trkom. "Imam li izbora?" Pošao sam za Astizom, pomoću bin Sadrova štapa održavajući

ravnotežu. Tek što smo krenuli, Arapi su počeli navirati iz tunela,

zaustavljajući se na samome rubu ponora, baš kao i mi, prestrašeni jedinstvenom opasnošću i prijetećim izgledom mjesta na kojem su se našli. U tom trenutku jedan od njih pojurio je naprijed.

"Imam ženu!" No prešao je tek koji metar kad je jedan drugi kameni blok sa

zvijezdom popustio, a on je zatečeno pao. Pritom mu se sreća nije osmijehnula kao meni. Torzom je udario o most, odbio se od kamena, kriknuo, vršcima prstiju pokušao se uhvatiti za rub mosta, a zatim pao, udarajući u kosinu koja se spuštala prema dnu, kotrljajući se u tamu uz hrpu kamenja koje je klizilo zajedno s njim. Arapi su prišli rubu

410

ponora, da pogledaju što se događa. Dolje se nešto pokrenulo, ovaj put brzo, a jednako brzo prekinuo se i žrtvin krik.

"Čekajte!" reče bin Sadr. "Nemojte pucati! Vidite? Moramo koračati kao oni!" Promatrao me jednako pomno kao što sam ja promatrao Astizu. A onda je skočio, doskočivši na mjesto na koje sam doskočio i ja. Kamen se nije pomaknuo.

"Za mnom!" Bio je to bizaran, profinjen ples. Svi smo oponašali pokrete jedne

žene. Jedan drugi Arapin promašio je željeno mjesto i kriknuo u trenutku kad je još jedan kamen popustio pod njegovom težinom, tako da smo ga svi na trenutak ostali nijemo promatrati.

"Ne, ne, na ovaj!" vikao je bin Sadr i pokazivao rukom. Smrtonosna se igra potom nastavila. Sa sredine mosta uopće nisam

vidio dno jame. Kakvo je to vulkansko grotlo? Je li to otvor koji je piramida trebala zatvoriti?

"Ethane, brže", reče Astiza preklinjući me. Čekala me kako bi se uvjerila da ću stati na odgovarajući kamen,

iako je bin Sadr zahvaljujući tome imao dovoljno vremena da također uoči ispravan put. A onda se napokon našla kod onih vlažnih stuba, već se ljuljajući od silne napetosti, a ja sam izveo posljednji skok i našao se na Sjevernjači.

Slavodobitnim korakom našao sam se na granitnim stubama i okrenuo se, držeći bin Sadrov štap sa zmijskom glavom, pripravan da ga probodem. Možda pogriješi!

No on je samo neumoljivo napredovao, zažarena pogleda. "Više nemaš kamo pobjeći, Amerikanče. Daj mi moj štap, pa ću te

poštedjeti, da gledaš što radimo ženi." Nalazio se na samo nekoliko koraka od mene, a njegovi preživjeli

ljudi zbili su se iza njega. Navale li na mene, gotovo je. Arapin zastane. "Predat ćeš se?" "Nosi se u pakao." "Ustrijelite ga", naredi bin Sadr. "Zapamtio sam posljednje korake."

411

Muškete i pištolji okretali su se prema meni. "Eto, onda", rekoh. Bacio sam štap uvis, visoko iznad glave, ali tako da ga može

uhvatiti. Pogledao ga je blistavih očiju. Tako se instinktivno istegnuo, nagnuo, uhvatio ga spretno i brzo poput gmaza i pritom nesvjesno pomaknuo lijevu nogu da lakše održi ravnotežu.

U tom trenutku popustio je rubni kamen na mostu. Arapi su stali kao ukopani, osluškujući kako se razbija odbijajući se

od stijena. A onda se začula grmljavina, zvuk pucanja kamena i svi smo spustili pogled. Posljednji ispali kamen izazvao je raspad mosta. Veza s granitnim stubama počela je nestajati, a kameni su blokovi samo ispadali, dok se nepovezani završetak neumoljivo počeo spuštati u ponor.

Bin Sadr je kobno pogriješio. Njegovi ljudi užasnuto su potrčali unatrag. Pritom nisu pazili kamo staju, pa se kamenje stalo masovno urušavati. Bin Sadr skoči prema mokrim granitnim stubama.

Da je ispustio štap, možda bi i uspio u nakani, ili me barem povukao za sobom. No predugo je držao najdraže oružje. Druga mu je ruka i dalje bila ranjena i slaba. Dlan mu se poskliznuo na mokrome kamenu, pa je skliznuo u ponor, pokušavajući držati i sebe i štap. Na koncu je pustio štap na vrijeme da se uhvati za neki izbočeni kamen i tako zaustavi pad. Štap je odmah nestao iz vida. Bin Sadr je visio nad ponorom. Potočić vode curio je kraj njega i pretvarao se u paru, a on je mahnito mlatarao nogama. U međuvremenu su njegovi ljudi stali užasnuto vrištati, jer se most uz grmljavinu okrenuo nadolje, padajući u pakao, povlačeći i njih. Letjeli su i izbezumljeno mahali udovima. Gledao sam kako nestaju u magli.

Bin Sadr se i dalje držao, mračno i s mržnjom zagledan u Astizu. "Da sam barem i ovu kurvu izmrcvario kao onu u Parizu", prosikće.

Izvadio sam tomahawk i prišao mjestu za koje se držao. "Ovo ti je za Talmu, Enoha, Minette i sve ostale nedužne ljude koji

te očekuju na drugoj strani." Pridignuo sam sjekiru. On pljune prema meni. "Čekam te na drugoj strani."

412

I tada se pustio. Kotrljao se niz stijenku jame, udarajući u strmu kosinu pokrivenu pijeskom, bez zvuka tonući u mračnu crvenkastu maglicu. Uz njega je klopotalo sitno kamenje, pokazujući trag kojim je padao. A zatim je nastupila tišina. "Mrtav je?" prošapće Astiza.

Bilo je toliko tiho da sam se pribojavao da bi se nekako mogao ponovno uspeti do nas. Pogledao sam preko ruba. Dolje se nešto micalo, no još neko vrijeme čuli smo jedino grmljavinu vode negdje pri vrhu stuba. A onda su se, isprva jedva čujni, pojavili prvi krikovi.

Dotada sam se već naslušao svih vrsta krikova, i u bitkama i među ranjenicima. No ovo je bilo nešto drugo. Bio je to nestvarno sablasan krik toliko krajnjeg užasa da mi se želudac zgrčio zbog nečeg nevidljivog što je izazvalo takav zvuk. Krikovi su se nastavljali, sve prodornji i povišeniji, a ja sam pouzdano znao da je to glas Ahmeda bin Sadra. Unatoč tome što mi je bio zakleti neprijatelj, ipak sam zadrhtao. Proživljavao je užas prokletih.

"Apofis", reče Astiza. "Zmijski bog podzemnoga svijeta. Sastao se s bogom kojeg je štovao."

"To je običan mit." "Doista?" Nakon, kako nam se činilo, čitave vječnosti krikovi su se pretvorili

u zaluđeno mumljanje. A onda je sve utihnulo. Ostali smo sami. Drhtao sam od užasa i hladnoće. Zagrlili smo se. Svako je povlačenje bilo nemoguće, a jedino svjetlo dopiralo je od crvenog sjaja iz ponora. Na koncu smo se stali uspinjati mokrim stubama. Slapovi koji su se njima slijevali mirisali su po Nilu. Kakva će biti sljedeća podzemna kušnja? Nisam imao snage - volje, rekao bi Napoleon - da idem osobito daleko.

Došli smo do kanala na vrhu stuba. Voda je navirala iz otvora u zidu špilje i do ruba ispunjavala kameno korito, a zatim nestajala u drugom tunelu, na drugoj strani stuba. Snaga vodene mase bila je tolika da nije bilo nikakve mogućnosti krenuti uzvodno. Morat ćemo izići u smjeru u kojem teče, spustiti se u mračni otvor.

Uvidio sam da nema prostora za zrak. "Čini mi se da Mojsije nije izišao ovim putem."

413

Mojsije je bio egipatski kraljević koji je znao kako je izgrađena ova komora", reče Astiza. "Nije pokrenuo granitne zapreke kao lakoumni Silano. Izišao je kroz jedno od okana."

"A pri nižem vodostaju, ovaj je kanal možda i prikladan za bijeg", rekoh. "No kad je razina vode ovako visoka, kad je jedino moguće otvoriti vrata piramide, prelijeva se preko ruba. Nema zraka. Ako udeš, moraš izići na predviđenome mjestu, jer je inače riječ o klopci."

"Ali čemu onda most koji iskušava poznavanje zviježđa?" upita Astiza. "Mora biti moguće izići i ovim putem, no samo u slučaju ljudi koji poznaju i opasnosti te mogućnosti. Možda je graditeljima ovo bila posljednja mogućnost, za slučaj da zbog neke pogreške ostanu zatočeni. Možda je to kušnja volje da iziđemo."

"Nemoguće je da je netko planirao da treba pokušati odvodnim kanalom doći do Nila."

"Bolje je čekati da ovdje umreš?" Doista je znala odmah doprijeti do biti stvari. Možemo čitavu

vječnost sjediti na mokrim stubama, razmišljati o urušenome mostu i granitnim preprekama iznad nas, ili okušati sreću u odvodnom kanalu. Možda je Tot imao smisla za humor. Eto gdje sam sad... Ja, bjegunac, iskoristivši medaljon koji je u međuvremenu i puknuo, nisam pronašao glasovitu knjigu jer je do nje prvi, još prije tri tisuće godina, došao nekakav pustinjski prorok... Umoran, bolna tijela, zaljubljen i - ako ikad uspijem iskoristiti metal koji mi visi s tijela - neopisivo bogat. Pravo je čudo što putovanje čini od čovjeka.

"Čovjek će se prije ugušiti nego umrijeti od gladi", složih se. "Ti ćeš se doista utopiti ako se ne riješiš većeg dijela blaga."

414

"Šališ se? Ako već moramo uskočiti u tu vodu, možda se negdje naprijed otvori svod. Možda Nil i nije osobito daleko. Nisam prevalio toliki put baš ni za što."

"A što je tebi ništa?" vragolasto se smiješila. "No, da, ako izuzmemo tebe." Činilo se da smo pravi par. To uvijek

postane očito kad čovjeka u nevolje uvale vlastite riječi. "Samo sam htio reći da je zgodno imati sredstva za početak novog života na svijetu."

"Taj svijet prvo moramo spasiti." "Spasimo prvo sebe." Pogledao sam tamnu vodu koja je protjecala u snažnoj bujici. "Prije nego što se u to upustimo, bit će najbolje da te poljubim. Za

slučaj da nam je to posljednji put." "Mudra mjera opreza." Stoga sam je poljubio. Uslugu je uzvratila toliko dobro i željno da su mi se glavom počele

vrzmati raznorazne zamisli. "Ne." Ona odgurne moje šape. "To će ti biti nagrada kad se nađemo na drugoj strani. Vjeruj u

mene, Ethane." I na te se riječi prebacila preko niskoga zida, pljusnula u vodu,

usmjerila noge prema izlazu, te se pustila. Za djelić sekunde našla se na mjestu gdje je svod dodirivao površinu vode. Posljednji je put udahnula, glavom uronila u vodu, te nestala.

Tako mi mamuza Paula Reverea43, kako je ta žena samo odvažna! Proklet bio ako u ovoj grobnici namjeravam ostati posve sam. Prije nego što sam stigao dalje filozofirati o usudu i mogućnostima, jednostavno sam se bacio u vodu - no umjesto da plutam poput plutenog čepa, poput komada olova potonuo sam na dno kanala.

Stvar je bila u onom nakitu.

43 Paul Reverea - američki domoljub koji je odigrao važnu ulogu u pojedinim bitkama

američkog Rata za neovisnost.

415

Bio sam bespomoćan poput štakora u odvodu, ili metka u cijevi. Podigao sam ruku, želeći dodirnuti mokri svod i potražiti zrak, no nisam uspio.

Poskakivao sam po dnu kao da sam se vezao za kakvo sidro. Proklinjući sreću, ili glupost, počeo sam trgati zlatne privjeske, iz džepova vaditi drago kamenje, te skidati narukvice. Tako sam skinuo i pojas vrijedan kraljevske riznice, obruč s noge kojim sam mogao kupiti čitavo imanje. Prstenje sam bacao kao da je riječ o mrvicama kruha. Tako su se zauvijek gubili ili barem nestajali u mulju Nila ili u utrobi nekog krokodila. Ipak, nakon svakog mahnitog pokreta postajao sam lakšim i sve se više dizao.

Ubrzo sam se pridignuo s dna i počeo plutati u blizini površine tog opasnog kanala, izgrebenih ruku, bez pravih se temelja nadajući da ću negdje doći do malo zraka, budući da sam u plućima osjećao sve snažnije stezanje i žarenje. Ne diši! Vrištao sam nijemo. Još samo trenutak. I još jedan... I još. I još, i još, dok sam se mahnitim pokretima oslobađao bogatstva. Tako sam uklonio i posljednji komad nakita.

Pluća su me pekla, bubnjići samo što se nisu rasprsnuli, a u tami nisam vidio baš ništa.

Osobito sam se pribojavao mogućnosti da se sudarim s beživotnim Astizinim tijelom, zbog čega bi me obuzeo toliki očaj da bih u pluća uvukao Nil. Upravo pomisao na to da me čeka negdje naprijed davala mi je snagu i odlučnost da ustrajem.

Vjeruj! Još jednom, posljednji put, očajnički sam podignuo ruku, očekujući

da ću osjetiti mokru stijenu, i tako sam naišao na... Ništa! Glava mi je izbila na površinu upravo u trenutku kad sam i protiv

volje ispustio zrak iz pluća. Zrak! I dalje je bilo mračno kao u rogu, ali sam napunio pluća. A onda sam se ponovno sudario sa svodom i struja me nakon bolnog udarca glavom povukla dalje, niz naoko beskonačnu i neumoljivu podzemnu cijev. Zraka, zraka, još samo da jednom udahnem, Bože, kako to boli, ne mogu više... a onda sam odjednom

416

prešao u bestežinsko stanje, poletio u veliko ništa, dok se voda obrušavala ispod mene. Trgnuo sam se zatečeno i užasnuto, preokrećući se u zraku, želuca u grlu, i pao u mračno jezerce. Izronio sam izbacujući vodu iz usta, ubrzano trepćući, uviđajući da sam ponovno u nekakvoj vapnenačkoj špilji. I disao sam! Što je bilo još nevjerojatnije, nešto sam i razabirao. Ali kako? Da! Iz vode na suprotnoj strani špilje dopiralo je svjetlo, sjaj koji je dopirao izvana! Zaronio sam i svom snagom zaplivao.

I izronio uz obalu Nila. Astiza je plutala na leđima, raširene kose, prozirne odjeće, blijeda

tijela, među trstikom i cvjetovima lotosa. Je li mrtva? Je li se utopila? Okrenula se i pogledala me s osmijehom na usnama. "Čim odbaciš pohlepu, bogovi ti daju zrak", rekla je, zadirkujući me. Uzeo sam dašak zraka za Krezovo bogatstvo. Tot uistinu ima smisla

za humor. Doplivali smo do plićaka i sklonili se među trsku. Odmarali smo se

na blatnjavome dnu, iznad površine držeći tek glavu. Razmišljali smo o tome što nam je činiti. U međuvremenu je nekako prošla noć i upravo je svanulo. Sunce nam je grijalo lice, a nad Kairom se nadvijao oblak rijetkog dima. Čuli smo povremene pucnjeve i eksplozije, što je značilo da okršaji još nisu završili. Gradom je još uvijek harala pobuna, a Bonaparte je i dalje bio odlučan u nakani da je uguši.

"Čini mi se da sam već dovoljno dugo u Egiptu, Astiza", rekoh gotovo piskutavim glasom. "Piramida je trajno zatvorena, a Totove knjige nema. Ovdje više nemamo što učiniti. No to što je izgubljeno i dalje je moćno oružje. Čini mi se da i dalje trebamo doznati kakva je sudbina snašla tu knjigu."

"Nije li posljednji put viđena kod odbjeglog Židova po imenu Mojsije, prije tri tisuće godina? I otad se ne spominje..."

"Ne spominje se? Ali Mojsije ipak uzdiže ruke i razdvaja more, brončanom zmijom liječi bolesne, donosi hranu s neba i razgovara s Bogom. Svi su znali da je mag. Odakle je sve to naučio i stekao takvu moć? I jesu li Hebreji u Zavjetnome kovčegu prenosili jedino Deset

417

zapovijedi, ili su u silnim pobjedama koje su izvojevali imali još nekakvu pomoć? Zašto su četrdeset godina boravili u pustinji, a tek potom napali obećanu zemlju? Možda su ovladavali određenim vještinama."

"Ili tu možda uopće nije bilo magije, pa je sve morao raditi na stari, dobri način, okupljanjem i jačanjem vojske."

"Ne. Knjiga je tek još jedan od izvora istog onog znanja, spoznaja koje ti i ostali znanstvenici trenutačno nastojite otkriti. Ta je knjiga učenjacima bilo koje nacionalne pripadnosti mogla pružiti znanje kojim bi ovladali svijetom. Misliš li da Silano i Bonaparte to nisu naslutili? Misliš da ne sanjaju o nadnaravnim moćima ili anđeoskoj besmrtnosti?"

"Želiš, znači, da idućih četrdeset godina provedemo u pustinji tražeći tu knjigu?"

"Ne u pustinji. Znaš gdje mora biti knjiga, jednako kao što su to znali i Rimljani, Arapi, križari, templari i Turci i gdje su je uvijek tražili: u Jeruzalemu. Ondje je Salomon podigao hram i ondje se čuvao Kovčeg."

"A mi bismo trebali pronaći nešto što nitko još nije uspio? Hram su više puta razorili Babilonci i Rimljani. Ako nije uništen, Zavjetni kovčeg odlepršao je negdje u divljinu.

To je stvar mita koliko i Sveti Gral." "Ipak, mi znamo što tražimo. Ne gral, ne blago, ne kovčeg." Znate kakve su žene. Uhvate se neke ideje poput terijera i ne

puštaju dok ne smislite kako ćete im odvratiti pozornost. Žene ne razumiju poteškoće, ili misle da ćete vi podnijeti najveći teret ako se nađete pred velikim problemom.

"Izvrsna zamisao. Potražit ćemo je čim sredimo moje poslove u Americi."

Filozofsku raspravu okončali smo kad je zrno ispaljeno iz muškete podiglo pravi mali gejzir na samo nekoliko desetaka centimetara od naših glava. Potom se začuo novi hitac, pa još jedan i još... Podigao sam pogled prema obali. Na vrhu jedne dine nalazila se francuska vojna

418

ophodnja, a uz njih, živahan poput uspaljenog pastuha, nalazio se grof Alessandro Silano. I dok su njegovi ljudi nestali u piramidi smrti, on sam razumno je odlučio ostati vani.

"Magi!" poviče. "Uhvatite ih!" Dovraga, činilo se da je gad jednostavno neuništiv. S druge strane,

on to isto vjerojatno misli o nama. Usto, dakako, nema pojma što imamo, odnosno nemamo. Astiza je i dalje imala onaj kružni dio medaljona, a ja sam uvidio da i dalje imam anđela s Mojsijeva štapa, ako je uopće bila riječ o tome, koji je i dalje bio na sigurnome, u mojim hlačama. Možda na koncu ipak nešto zaradim. Snažno smo zaplivali prema suprotnoj obali, prema Kairu, puštajući struji da poveća udaljenost između nas i Silana. Kad su se vojnici spustili do ruba rijeke kako bi bolje ciljali, već smo praktički bili izvan njihova domašaja. Čuli smo kako Silano bijesno viče:

"U čamce, idioti!" Nil je u području oko piramida širok oko osam stotina metara, no s

obzirom na stanje u kojem smo bili, imali smo dojam da smo preplivali pola Atlantskog oceana. Ista struja koja nas je udaljavala od Silana nosila nas je sve bliže borbama u središtu Kaira. Dok smo iscrpljeno prelazili posljednje metre rijeke, ugledao sam topničku bateriju koja je zauzimala položaj izvan gradskih zidina, te jedan od Conteovih balona koji je lebdio nekoliko metara iznad tla. Punili su ga da ga ponovno upotrijebe za promatranje. Bio je lijep, domoljubno crvene, bijele i plave boje, a kao balast u vrećama sa strane imao je kamenje. Zahvaljujući balonu sinula mi je jedna zamisao, a budući da sam bio zadihan poput kongresnika iz Virginije kojeg su pozvali da održi kratak govor, to nam je možda bila i jedina mogućnost.

"Jesi kad poželjela jednostavno odletjeti od svih nedaća?" "Nikad kao sada." Izgledala je poput mačkice jedva spašene od

utapanja. "U tom slučaju ulazimo u balon." Trepćući je istisnula vodu iz očiju. "Znaš njime upravljati?" "Prvi francuski letači bili su jedan pijetao, patka i ovca."

419

Izvukli smo se iz rijeke i uspeli se obalom, napredujući nizvodno

prema Conteu. U jednom sam se trenutku osvrnuo. Silanovi vojnici žustro su veslali. Grof je vikao i pokazivao, usmjeravao pozornost na nas, no sve oči bile su okrenute prema borbama u gradu. Neće nam biti lako. Izvukao sam tomahawk, jedini komad metala koji sam još sačuvao tijekom spuštanja u rijeku. Sad je već izgledao oronulo.

"Sada!" Potrčali smo iz sve snage. Tko god je i pogledao prema nama,

vjerojatno je zaključio da vidi dvoje polunagih luđaka: mokri, oblijepljeni pijeskom, izbezumljenih pogleda i očajni. No zahvaljujući borbama koje su se vodile, pružila nam se prilika da prijeđemo rub i prekinemo Contea koji je upravo dovršio punjenje balona. Jedan pripadnik topništva ulazio je u košaru.

Astiza je glasovitome znanstveniku odvratila pozornost našavši se pred njim poput razbarušene bludnice. Pritom je bilo vidljivo više njezinih čari nego što bismo i jedno i drugo bili voljeli. Conte je bio učenjak, ali i muškarac, čovjek od krvi i mesa, pa se omamljeno zapiljio u nju, kao da se pred njim iz kakve školjke stvorila sama Venera. Ja sam u međuvremenu ščepao onog vojnika za ovratnik i naglavačke ga izbacio iz košare koja se već polagano dizala.

"Žalim! Nove zapovijedi!" Pridignuo se spreman na sukob, očito zbunjen činjenicom da sam na

sebi još imao ponešto od egipatske odjeće. Kako bih što brže riješio stvar, opalio sam ga po čelu tupim dijelom tomahawka i umjesto njega ušao u košaru. Nekolicina francuskih vojnika već je bila izišla iz čamaca. Formirali su liniju, želeći zapucati prema nama, no u ciljanju ih je omeo Silano koji je punom snagom pojurio na mene.

"Žao mi je, Nicolas, ali moramo posuditi tvoju letjelicu", reče Astiza Conteu i izvuče klin s konopcem koji je balon pridržavao na zemlji.

"Bonaparteovi nalozi." "Kakvi nalozi?!?" "Moramo spasiti svijet!"

420

Balon se dizao, a uže se krajem povlačilo po zemlji. Već sam bio previsoko da je uhvatim rukom. Stoga je skočila i uhvatila se za uže, viseći ispod košare dok smo se sve brže dizali. Conte je trčao za nama i mahnito mahao rukama, no u jednom trenutku oborio ga je Silano u punom trku. Kad je uže podiglo i posljednji oblačić prašine s tla i podiglo se uvis, grof je poskočio i također se uhvatio za završetak. Silano se počeo uspinjati konopcem služeći se samo snagom ruku, odlučan i ustrajan poput buldoga.

"Astiza! Brže!" Tlo je pod nama uzbunjujuće brzo tonulo. Uspinjala se bolno polagano, što je s obzirom na iscrpljenost bilo

posve razumljivo. Silano ju je sustizao, škrgućući zubima, očiju stisnutih od neizrecive mržnje. Spustio sam ruku prema njoj. U trenutku kad me već zamalo dodirnula, ščepao ju je za gležanj.

"Uhvatio me!" Stala se koprcati, udarati nogama, a on je opsovao i zaljuljao se,

držeći se za uže, a zatim ju je ponovno uhvatio za nogu. "Kao da me drži pijavica!" Nagnuo sam se preko ruba košare da je povučem. "Uvući ću te i

prerezati uže!" "Sad me drži i drugom rukom! Visi više na meni nego na užetu!" "Udaraj nogom, Astiza! Bori se!" "Ne mogu", poviče ona. "Čvrsto me obavio rukama." Spustio sam pogled. Taj joj je demon stisnuo noge poput udava, lica

ogorčenog od silne odlučnosti. Povukao sam, no nisam bio u stanju podignuti i nju i njega. Zajedno su imali barem stotinu trideset kilograma.

"Reci mi što si doznao, Gage!" poviče on u jednom trenutku. "Dopusti da uđem, inače ćemo se svi naći na zemlji!"

Balon je i dalje polagano letio na manje od trideset metara iznad tla. Prešli smo rub rijeke i nastavili lebdjeti uz plićak. Conte je za nama trčao obalom. Vidio sam kako se ispred nas satnija francuskog pješaštva okreće i s nevjericom promatra prizor. Naći ćemo se toliko

421

blizu njih da bi nas, ako požele, bez problema mogli ubiti jednim jedinim plotunom.

"Stvar je u prstenu!" usklikne Astiza. "U prstenu koji sam zbog tebe uzela! Zaboravila sam ga skinuti! To je prokletstvo, Ethane, prokletstvo!"

"Nema nikakvog prokletstva!" "Skini mi ga s prsta!" No rukama je kao željeznim kliještima držala uže, izvan mog

domašaja, pa nisam mogao skinuti glupi prsten, baš kao što joj, da je trebalo, ne bih mogao ni odrezati ruku. Silano, koji joj se grčevito držao za noge, bio je još dalje od mene.

Upravo zahvaljujući tome, nešto mi je sinulo. "Uzmi moj tomahawk!" rekoh. "Razbij mu glavu! Kao da je orah!" Očajnički je oslobodila desnu ruku, ruku na kojoj nije nosila onaj

prsten, uhvatila sjekiru koju sam joj dobacio, te stala udarati Silana. No on je čuo što smo se dogovorili, te se, kad je zamahnula, spustio, tako da ju je rukama snažno, kao u škripcu, držao oko gležnjeva, a glava mu je bila izvan domašaja. Oštrica mu je fijuknula kraj kose. Držeći se samo jednom rukom, spustila se niz uže za nekoliko desetaka centimetara, osjećajući neizdrživo žarenje na dlanu, još dalje od mojih ruku. Snažno sam povukao uže, ali ga nisam uspio podignuti.

"Astiza!" poviče Silano. "Nemoj! Znaš da te i dalje volim!" Te riječi kao da su je na trenutak paralizirale, a šokirale su i mene.

Oči su joj bljesnule od uspomena, a u mojoj glavi odjeknule su tisuće pitanja. On je voli? Rekla je da ga ne voli, ali...

"Ne vjeruj mu!" povikah. Pomahnitala pogleda zamahnula je tomahawkom. "Ethane! Ne mogu se držati! Povuci uže!" "Preteški ste! Otresi ga se! Vojnici već ciljaju! Sve će nas pobiti ako

se se ne počnemo dizati!" Da se preko nje nekako spustim do Silana, svi bismo vjerojatno pali. Trznula se, no grof se držao kao priljepak. Skliznula je još za gotovo

pola metra.

422

"Astiza, spremaju se zapucati!" Očajnički me pogledala. "Ne znam što da radim." Bio je to već pravi jecaj. Polagano smo klizili, preteški da se balon

uzdigne, a pod nama je svjetlucao Nil. "Astiza, molim te", vikao je molećivim glasom grof. "Nije

prekasno..." "Udari ga nogom! Udari! Sve će nas pobiti!" "Ne mogu." Jedva je hvatala zrak. "Udari!" Astiza me pogleda suznim očima. "Pronađi je", prošapće. A onda je, zamahnuvši svom snagom, tomahawkom zahvatila uže,

koje se uz prasak prekinulo. Istog trenutka nestali su i ona i Silano. Oslobodivši se njihove težine, balon je poletio uvis poput čepa na

boci pjenušca, dižući se toliko brzo da sam izgubio uporište i pao na dno košare.

"Astiza!" No nije bilo odgovora. Čuo sam samo krikove dvojca u padu. Uspeo sam se do ruba košare i ugledao divovski stup vode koji se

podignuo iz rijeke. Njihov je pad na trenutak odvukao pozornost vojnika, no muškete su se sada istodobno okrenule prema meni. A ja sam letio sve više i sve dalje. Začula se oštra naredba, pojavio se bljesak iz cijevi, a nad njih se podignuo veliki oblak dima.

Začuo sam brujanje zrna, no niti jedno nije dospjelo dovoljno visoko da me pogodi.

Obuzet beznađem, pomno sam motrio površinu rijeke od koje sam se ubrzano udaljavao. Sunce koje se tek dizalo nad obzor blještalo mi je ravno u oči, dok me Nil zasljepljivao odražavajući svjetlo čitavom površinom, na kojoj je svaki, pa i najmanji val bio zasebno ogledalce. Je

423

li ono glava? Ili možda dvije glave? Je li netko od njih preživio pad? Možda oboje? Ili je sve to tek igra svjetla?

Što sam se više trudio, to sam bio manje siguran u to što vidim. Vojnici su uzbuđeno vikali, uštrcavši se uz obalu. A onda je sve postalo nemoguće daleko i mutno i nejasno: ostao sam bez nade, sve težnje pretvorile su se u prah, a u srcu mi je ostala neizreciva osama.

Prvi put nakon ne znam koliko godina jednostavno sam zaplakao. Nil je bio nalik rastopljenome srebru, a ja sam bio slijep.

I dalje sam se uspinjao. Daleko dolje vidio sam Contea koji je tupo piljio u izgubljeno blago. Lebdio sam u visini minareta i s te visine promatrao kairske krovove iz kojih se dizao dim. Svijet se pretvarao u hrpu dječjih igračaka, a zvukovi bitke postupno su se stišavali. Vjetar me nosio na sjever, prema ušću Nila.

Balon se uspeo i iznad piramida, a potom dosegao i visinu prave planine. Počeo sam se pitati hoće li se uopće prestati penjati i hoće li me snaći Ikarova sudbina, hoće li me spržiti sunce. Kroz jutarnju izmaglicu promatrao sam vijugavi Egipat u svoj veličini i raskoši. Zelena zmija protezala se daleko na jug, gubeći se u daljini, poput brodske brazde u pravom smeđem pustinjskome moru. Na sjeveru, kamo me nosio vjetar, zeleni se pojas lepezasto širio uz deltu Nila, a smeđa voda nabujaloga Nila ondje je stvarala nepregledno jezero prepuno ptica i obrubljeno stablima datulja. Iza toga svjetlucalo je Sredozemno more. Posvuda je vladala potpuna tišina, kao da je sve što smo upravo proživjeli nekakav mračan i bučan san. Pletena je košara škripala. Povremeno bih začuo pokoju pticu. Osim tih zvukova bio sam posve sam.

Zašto sam je natjerao da stavi prsten? Sad više nemam blago, ali ni Astizu. Zašto je nisam slušao?

Jer mi je trebala prokleta Totova knjiga da mi u tupu glavu utuvi barem malo pameti, razmišljao sam. Jer sam najgori učenjak na čitavome svijetu.

Beživotno i omamljeno spustio sam se u košaru. Dogodilo se mnogo toga, i previše.

424

Piramida je zatvorena, bin Sadr je poginuo, Egipatski obred doživio je poraz. U određenoj mjeri osvetio sam Talminu i Enohovu smrt. Čak se i Ash vratio svome narodu i s njima se bori za Egipat. A ja nisam riješio ništa, osim što sam spoznao u što vjerujem.

U ženu koju sam upravo izgubio. Traganje za srećom, pomislih s gorčinom. Svi izgledi za takvo što

upravo su potonuli u Nil. Bio sam bijesan, umrtvljen od neizdržive boli u srcu. Htio sam se vratiti u Kairo i doznati što se dogodilo s Astizom, bez obzira na cijenu. Htio sam spavati idućih tisuću godina.

U balonu nisam mogao ni jedno ni drugo. Tkanina spremnika bila je čvrsto zašivena. Na toj je visini bilo hladno, odjeća mi je i dalje bila mokra i zbog stalne sam vrtnje osjećao blagu vrtoglavicu. Prije ili kasnije ta se naprava mora spustiti.

Što ću onda? Delta je izgledala poput zemlje iz bajke. Palme s datuljama nizale

su se u dostojanstvenim drvoredima. Polja su bila pravilna i uredno omeđena. Magarci su polagano prolazili prastarim zemljanim putevima. Iz zraka je sve izgledalo čisto, uredno i bezbrižno. Ljudi su pokazivali prema balonu i trčali za mnom, no ubrzo su ostali daleko iza mene. Nebo je poprimilo intenzivnije plavu boju. Imao sam dojam da promatram dio raja.

I dalje sam lebdio u smjeru sjeverozapada, najmanje kilometar i pol iznad tla. Nekoliko sati kasnije uočio sam Rosettu44 kod ušća Nila, te zaljev Abukir u kojem je razorena francuska flota. Iza njega ugledao sam Aleksandriju.

Prešao sam obalu, zagledan u valove koji su obrubljivali more poput čipke, te nastavio lebdjeti nad Sredozemnim morem. Na koncu ću se, dakle, ipak utopiti.

Zašto nisam još davno, u onom prošlom životu, odustao od medaljona?

A onda sam ugledao brod.

44 Rosseta - egipatski grad Rašid.

425

Na otvorenome moru vidio sam fregatu koja je patrolirala pred obalom ispred Rosette, gdje je Nil dugačkim čokoladnim jezikom prodirao u more. Minijaturno plovilo svjetlucalo je na suncu, ostavljajući zapjenjeni trag. More su prekrivale bezbrojne bijele točkice. Zastave su vijorile na vjetru.

"Ima engleske oznake", promumljah sebi u bradu. Nisam li Nelsonu obećao da ću se vratiti s informacijama? Unatoč

tuzi i boli, do mozga su mi počele prodirati nepovezane misli o preživljavanju.

Ali kako se spustiti? Dohvatio sam konopce koji su pridržavali košaru i zatresao balon. Više nisam imao ni pušku ni tomahawk kojima bih ga mogao probušiti. Pogledao sam dolje. Fregata je promijenila smjer, želeći me presresti, a mornari veličine kukaca pokazivali su rukama prema meni. No bilo je jasno da ću ih bez poteškoća prestići ako se ne spustim u more. A onda sam se sjetio da još imam komad svijeće i malo kremena. Konopce je pod balonom držao čelični obruč. Odvojio sam nekoliko niti konopca i stao udarati kremenom o čelik. Iskre su uspjele zapaliti niti konopca, koje su, pak, zapalile otrgnute komadiće košare, te sam njima zapalio stijenj. Zaklanjajući svijeću od zračnih struja, ispružio sam ruku prema balonu.

Conte mi je rekao da je vodik zapaljiv. Prinio sam plamen svili, gledao kako se iz nje počinje dizati dim,

kako se pojavljuje maleni bljesak... A onda se začuo huk i nalet vrućeg zraka oborio me, osmuđenog i

užasnutog, na dno košare. Balon je eksplodirao! Plamen je pojurio uza šav kao da je načinjen od baruta, a bljesak se

vinuo u nebo. Balon se nije rasprsnuo, erupcija nije bila toliko snažna, ali je gorio poput suhe borovine. Počeo sam vrtoglavo tonuti, daleko brže nego što sam priželjkivao. Plamen je jačao, pa sam počeo bacati sav balast, ne bih li usporio pad. Gotovo i nije bilo razlike. Košara se mahnito tresla u spiralnome spustu, za sobom ostavljajući trag plamena i dima. Prebrzo! One bijele točkice sad su već postale jasno uočljivim valovima. Kraj mene je proletio galeb, a balon u plamenu

426

urušavao se oko mene. Već sam vidio i kapljice morske vode koje je vjetar podizao s krijesta valova. Snažno sam se uhvatio za košaru, a ona je tresnula o površinu uz bolno podrhtavanje. Divovski mlaz vode poletio je uvis, a balon je pao točno uz moju glavu, uz cvrčanje u trenutku kad se vruća tkanina našla u moru.

Na sreću, vatra je uglavnom progutala balon koji se inače mogao pretvoriti u raskvašeno sidro. Košara od pruća sa svih je strana polagano puštala vodu, a fregati nikako nije mogao promaknuti signal koji sam ostavio na nebu. Jurila je točno prema meni. Košara je potonula u trenutku kad su s broda spustili čamac. Plutao sam tek oko pet minuta, a onda su me izvukli u čamac.

Još jednom dogodilo mi se da me mokrog do kože i praktički bez daha izvlače u čamac, dok posada preneraženo pilji u mene, a mladi me kadet gleda kao da sam se spustio s Mjeseca.

"Odakle si se ti, dovraga, stvorio?" "Dolazim od Bonapartea", izustih s mukom. "Dovraga, tko si ti zapravo?" "Engleski špijun." "A-ha, sjećam ga se", reče jedan od članova posade. "Pokupili smo

ga u Abukiru. Samo se tako pojavljuje, kao prokleti plovak." "Molim vas", izustih kašljući. "Prijatelj sam sira Sidneyja Smitha." "Sidneyja Smitha, ha? E pa, to ćemo još vidjeti!" "Znam da baš nije omiljen u Ratnoj mornarici, ali kad biste me

samo s njime spojili. " "Odmah mu možeš predočiti svoje laži." Već nekoliko trenutaka kasnije, onako mokar stajao sam na

krmenoj palubi. Sve me toliko boljelo i peklo, bio sam toliko gladan i žedan, obuzet neutješnom boli, da sam pomislio da ću se onesvijestiti.

Grog koji su mi dali pekao je poput žestoke pljuske. Ondje sam doznao da sam gost kapetana Josiaha Lawrencea, na ratnome brodu Dangerous45. Naziv mi se nije ni najmanje svidio.

45 dangerous - engl, "opasan"

427

I doista, već trenutak kasnije pojavio se i Smith. U odori turskog

admirala, dugačkim se koracima našao na palubi, izišavši iz neke kabine u potpalublju, čim su mu prenijeli novost o mojem spašavanju. Ne znam tko je od nas dvojice izgledao apsurdnije: ja kao štakor spašen od utapanja ili on, prerušen u istočnjačkog moćnika.

"Bože presveti, pa to je doista Gage!" uskliknuo je čovjek kojeg sam posljednji put vidio u romskome logoru.

"Ovaj čovjek tvrdi da je vaš špijun", reče Lawrence s gađenjem. "Zapravo se više volim smatrati promatračem", rekoh. "Tako mi svega!" usklikne Smith. "Nelson mi je prenio da je s vama

razgovarao nakon Nila, no ni on ni ja zapravo nismo vjerovali da ćete se ponovno izvući."

On me pljesne po leđima. "Čestitam, čovječe, čestitam! Izgleda da ste jednostavno stvoreni za to!"

Zakašljao sam. "Ni ja nisam očekivao da ću vidjeti vas." "Kako je svijet malen, zar ne? Nego, nadam se da ste se riješili onog

prokletog medaljona." "Jesam, gospodine." "Nekako sam slutio da samo donosi nevolje. Ništa doli nevolja. I

kakve su novosti o Bonaparteu?" "U Kairu je izbila pobuna. Na jugu otpor pružaju mameluci." "Izvrsno!" "No čini mi se da ga Egipćani ne mogu poraziti." "Mi ćemo im pomoći. A vi ste nam iz Boneyjeva gnijezda doletjeli

kao ptica?" "Morao sam posuditi jedan od njihovih izviđačkih balona." S divljenjem je odmahnuo glavom. "Vraški dobra predstava, Gage! Izvrsna predstava! Nadam se da

vam je dosta francuskog radikalizma. Da se vraćate kralju i domovini. Ne, samo malo... pa vi ste iz kolonije. Ali na koncu ste se ipak priklonili engleskim stajalištima, zar ne?"

428

"Svoje stavove više volim smatrati američkima, sir Sidney. Sve mi se zapravo zgadilo."

"No, da. Svakako, svakako. Ipak, u teškim vremenima ipak ne možete popustiti i prikloniti se neodlučnosti, nije li tako? Morate u nešto vjerovati, zar ne?"

"Bonaparte spominje pohod na Siriju." "Znao sam! Taj se gad neće smiriti dok ne zauzme sultanovu palaču

u Carigradu! Sirija, ha? U tom će slučaju biti najbolje da zaplovimo u tom smjeru i upozorimo ih. Ondje je onaj paša... kako se ono zove?" Obratio se kapetanu.

"Džezar-paša46", odgovori Lawrence. "Ime mu znači 'mesar'. Rođen u Bosni, izniknuo iz redova roblja, navodno je iznimno okrutan čak i u području poznatome po okrutnosti. Takvog gada nema u krugu od barem osamsto kilometara."

"Upravo takvog čovjeka trebamo da se suprotstavi Francuzima!" usklikne Smith.

"Ja s Napoleonom više nemam nikakve veze", prekinuh ih. "Samo trebam doznati je li žena s kojom sam bio u Egiptu preživjela stravičan pad i u slučaju da jest ponovno se s njome naći. Nakon toga, nekako se nadam da ću uspjeti organizirati putovanje za New York."

"Savršeno razumljivo! Vi ste svoje odradili! S druge strane, čovjek vaše odvažnosti i diplomatske pronicljivosti bio bi od neprocjenjive vrijednosti kad je riječ o prenošenju upozorenja o tom prokletome Bonaparteu, nije li tako? Mislim, iz prve ste se ruke uvjerili u njegovu tiraniju. Hajde, Gage, zar ne želite upoznati Levant? Nadomak Kaira! Ondje ćete doznati sve o toj svojoj ženi! Možemo poslati poruku kroz mrežu svojih vlastitih špijuna."

"Možda kad bih se raspitao preko Aleksandrije..." "Iskrcajte se ondje i ustrijelit će vas na licu mjesta! Ili, što bi bilo još

i gore, objesiti kao špijuna i kradljivca balona! Ah, Francuzi za vas već oštre giljotinu! Ne, ta mogućnost ne dolazi u obzir.

46 Ahmed al Jazzar (1735-1804), Ahmet Cezzar Pasha (tur.) Turski general i političar

poznat po njegova herojskoj odbrani Acre protiv Napoleona 1799.

429

Znam da ste pomalo samotnjački tip, no dopustite da vam sad za promjenu pomogne Kraljeva mornarica. Ako je žena živa, doznat ćemo preko Palestine i organizirati prepad s mogućnošću da je doista vratimo. Divim se vašoj odvažnosti, no sad je doista vrijeme za hladnu glavu, čovječe."

Imao je pravo. Povratak Napoleonu vjerojatno više ne dolazi u obzir, a samostalni povratak u Egipat bio bi prije čisto samoubojstvo nego hrabar čin. Nakon mojeg leta balonom, Astiza je ostala najmanje stotinu pedeset kilometara južnije, u Kairu. Možda bih mogao ostati uz sira Sydneyja, barem dok ne doznam što se dogodilo. Čim se nađem na obali u nekoj obližnjoj luci, poput El Arisha ili Gaze, prodat ću onog anđela koji mi je među preponama. Pa sjesti za kartaški stol, nabaviti novu pušku...

Smith je nastavljao predavanje. "Akko, Haifa, Jaffa... sve sami povijesni gradovi. Saraceni, križari,

Rimljani, Židovi...znam izvrsno mjesto na kojem biste nam mogli pomoći!"

"Pomoći?" Ja sam trebao njihovu pomoć, a ne obrnuto. "Čovjek vaših sposobnosti mogao bi se neopaženo uvući na takvo

mjesto i sve dobro promotriti, a usput se raspitati o toj ženi. Idealno mjesto za ostvarenje vaših i mojih ciljeva."

"Ciljeva?" Kimnuo je, dok su mu se planovi u glavi komešali poput olujnih

oblaka, a osmijeh blistao široko poput otvora topovske cijevi. Uhvatio me za nadlakticu kao da sam mu pao s neba i ostvario sve njegove molitve.

"Naš cilj - Jeruzalem!" usklikne. Dok sam razmišljao o volji bogova i sreći u kartama, pramac našeg

broda već se počeo okretati.

430

POVIJESNA BILJEŠKA Kad je Napoleon Bonaparte 1798. godine napao Egipat, bila je to ne

samo jedna od najvećih vojnih pustolovina svih vremena, nego i prekretnica u povijesti Francuske, Egipta i arheologije. Bonaparte će u Egiptu doživjeti poraz, ali će mu Egipat poslužiti i kao odskočna daska, izvor velike želje, potrebe i slave zahvaljujući kojima će u Francuskoj prisvojiti apsolutnu vlast. U Egiptu je francuska invazija označila početak suvremenog doba nakon stoljeća i stoljeća osmanske i mamelučke prevlasti. Otvorila je vrata ne samo zapadnjačkoj tehnologiji i trgovini, nego i turbulentnome razdoblju kolonijalizma, neovisnosti, modernizacije i civilizacijskih sukoba koje su na djelu još i danas.

Na području arheologije, činjenica da je Napoleon ekspediciji pridodao i 167 učenjaka bila je prava prekretnica. Početkom 1799. francuski su vojnici u Rosetti otkrili kamen s grčkim, demotskim i drevnim slovima koji će se pokazati ključnim pri dešifriranju hijeroglifa. To i objava monumentalnog djela Description de l'Egypte, knjige koju su u 23 sveska učenjaci objavili između 1809. i 1828. godine, omogućila je nastanak egiptologije.

Sve je počelo s romantičarskom očaranošću egipatskom modom, što je pokrenulo globalnu opčinjenost drevnim Egiptom koja se održala i do današnjih dana. Gotovo sve što znamo o drevnome Egiptu doznali smo nakon Napoleonova pohoda. Predodžba o tome da je Keopsova (Velika) piramida u Gizi služila i kao još nešto, a ne samo grobnica, te da bi faraon mogao biti pokopan negdje drugdje, potječe još od grčkih povjesničara Herodota i Diodora. Zagonetnost se samo pojačala kad arapski pljačkaši u IX stoljeću unutra nisu pronašli ni mumiju, ni blago, ni natpise. Protekla dva stoljeća obilježila je neprekidna opčinjenost dimenzijama, zagonetkama i matematičkim značenjem piramida, zaokupljenost koja izaziva stalne rasprave. I premda neki od

431

spekulacijama najsklonijih teoretičara konvencionalne egiptologe optužuju za uskogrudnost i kratkovidnost, i premda su neki znanstvenici i pripadnici akademskog svijeta najosebujnije među šarlatanima prozvali "piramidiotima", postoje ozbiljne znanstvene rasprave o strukturi i svrsi piramida. Istraživači s pomoću robota i suvremene tehnologije nailaze na nove zagonetke, sluteći i da postoje druge, još neotkrivene komore.

Piramide u Gizi počivaju na vapnenačkome platou u kojem možda

ima špilja, a Herodot je zapisao da ispod zdanja postoji i podzemno jezero ili rijeka. Precizni smještaj Keopsove piramide, njezina zagonetna povezanost s dimenzijama našeg planeta, odnos prema brojci

432

pi, te fascinantne korelacije dimenzija komora i intrigantnih matematičkih teorija posve odgovaraju činjeničnome stanju.

Fibonaccijev je niz stvarni fenomen, koji u prirodi viđamo u spiralnim uzorcima kakve opisuje i Jomard, a činjenica da piramida odražava zlatni rez također odgovara istini. Pascalov trokut uistinu pripada matematičkoj teoriji i omogućuje mnogo više načina poigravanja brojevima od onih navedenih u romanu. Trokut doista daje približnu vrijednost brojke koja je Egipćanima služila umjesto broja pi, iako ne mogu tvrditi da taj uzorak doista vodi do tajnog ulaza u piramidu. Stvaralačka sloboda omogućila mi je da francuskim učenjacima u usta stavim i pretpostavke o matematičkim temeljima piramide koje u vrijeme Napoleonove invazije nisu bile očite. I premda je Jomard doista objavio intrigantne teorije, dio teorija i pretpostavki u ovom romanu potekao je od kasnijih znanstvenika koji su se tim pitanjima bavili nakon preciznijih mjerenja.

Fascinantan i kontroverzan uvod u tu temu, kao i iscrpnu analizu matematičkih elemenata piramida nudi knjiga Petera Tompkinsa i Livia Catulla Stecchinija iz 1971. pod naslovom Tajne Velike piramide.

Ovaj roman pomno prati stvarnu povijest ranih faza Bonaparteove vojne ekspedicije u Egipat. Likovi su uglavnom stvarne osobe, a to se odnosi i na desetogodišnjeg Giocantea Casabiancu, čija je smrt u Bitki na Nilu nadahnula nastanak glasovite pjesme iz XIX stoljeća "Dječak stajaše na palubi u plamenu". Povijesnim činjenicama ne odgovara to što sam Desabca u hram u Dendari doveo tri mjeseca ranije nego što se to dogodilo u stvarnosti. Vojska se ondje odmarala koncem siječnja 1799., a premorenog slikara Vivanta Denona raskoš i sjaj hrama toliko su očarali da je napisao:

"To što sam danas vidio nadoknadilo mi je sav jad koji sam proživio".

Nekoliko dana kasnije, kad je francuska divizija prvi put ugledala ruševine Karnaka i Luxora, vojnici su se spontano zaustavili i zapljeskali nakon svečanog pozdrava u čast veličanstvenoga prizora. Istinite su i mnoge povijesne pojedinosti koje sam upotrijebio u

433

romanu, pa tako i korištenje Conteovih balona. Stručnjaci se ni danas ne slažu oko pitanja je li Napoleon doista ušao u Keopsovu piramidu, te što mu se dogodilo ako je doista boravio u njoj, no autor je ležao u granitnome sarkofagu, kao možda Bonaparte, te utvrdio da je riječ o iznimnome iskustvu. Ova priča isprepliće vojnu i političku povijest, masonsku tradiciju, biblijske znanosti, mistična nagađanja i podatke o drevnome Egiptu. Zanima li vas opća povijest invazije, preporučujem nagrađivanu knjigu J. Christophera Herolda iz 1962. pod naslovom Bonaparte u Egiptu. Među fascinantnim iskazima očevidaca naići ćete i na riječi slikara Vivanta Denona, francuskoga kapetana Josepha Mariea Moureta, te Egipćanina Al-Jabartija. Dio navoda koje u romanu pripisujem Napoleonu preuzet je iz stvarnoga života, iako sve nije izgovorio tijekom boravka u Egiptu. Njegove vlastite riječi otkrivaju nam čovjeka fascinantne kompleksnosti.

O temama povezanima s egiptologijom napisane su stotine znanstvenih i popularnih djela. Povijesna i spekulativna literatura o piramidama, drevnm božanstvima i egipatskoj magiji također obiluje raznovrsnim naslovima. Robert Schoch i Robert McNally napisali su 2005. kvalitetan uvod u alternativne teorije pod naslovom Pyramid Quest. Iain McCalman u Cagliostrovu životopisu iz 2003., Posljednji Alkemičar, spominje nastanak Egipatskog obreda i daje lijep prikaz mističnih težnja u prosvjetiteljskome razdoblju. Klasično djelo Manlyja P. Halla iz 1928., Tajna učenja svih vremenskih razdoblja, opširno je i mjestimice ne posve suvislo, ali istinski monumentalno djelo o misticizmu. U njemu se opisuje ono što poklonici nazivaju hermetičkom tradicijom, prema bogu Hermesu, grčkoj inačici egipatskog boga Tota.

434

ZAHVALE Zahvalnost dugujem i desecima autora publicističkih djela od kojih

sam preuzeo temeljne činjenice u ovom romanu, kao i Ruth Shilling iz agencije All One World Egypt Tours, egipatskim vodičima Ashrafu Mohieu el-Dinu i Galalu Hassanu Marghanyju, te budućem egiptologu Richardu Mandevilleu iz Velike Britanije. Sve što je u ovoj knjizi prikazano vjerno i istinito mogu zahvaliti njima, dok su izmišljene priče moje. Kao i uvijek, moram zahvaliti na potpori i savjetima svojih urednika u Harper Collinsu, Michaelu Shohlu, Jill Schwartzman i Jonathanu Burnhamu, višem produkcijskom uredniku Davidu Koralu, lektorici Marthi Cameron, te svojem agentu, Andrewu Stuartu. Osobito hvala mojoj supruzi i pomagačici Holly, koja je sa mnom puzala kroz piramide. Na koncu hvala na gostoljubivosti egipatskome narodu koji se toliko ponosi svojim naslijeđem.