HUMANIZAM I BIOETIKA

Ivana Zagorac Sveuilite u Zagrebu, Hrvatska

The article deals with the term humanism and sketch problems of humanism in a technological society. It is argued that humanism represents an uncritical acceptance of boundaries between humans and non-human beings, making human being a center of moral concern in an elitist way of creating center and periphery of moral horizon. Humanism based on that ground seems to be a dominant one in determining the way humans deal with the environment. If an uncritically prioritized boundary is always placed around the human element, then that which is seen as lying beyond the human boundary (our environment) will inevitably be marginalized and misuse of morally passive elements in moral conduct thus finding its justification. There are some examples of attempts of humanizing non-human elements which is signify rising awareness of the need for crossing boundaries between us (human beings) and them (rest of the nature). That ambitious goal with clumsy method is seen as the sign of specific bioethical sensibility and it is argued in favor of a new conception of humanism empowered by bioethical approach to the problems of technological society.

Jedno od postignua 19. stoljea bilo je uvrivanje temelja, a zatim i univerzalno prihvaanje i primjenjivanje principa kontinuiteta. U javnome mnijenju odgovarajue podran podlogom koju daje ideja evolucije, koncept kontinuiteta priskrbio si je status samostalne kategorije (Hulme, Read, 2000: 3), aksiomatskog polazita iz kojeg izviru naa djelovanja, posebice ona sa naznakom opeljudskih. U tu kategoriju dakako spadaju sva djelovanja usmjerena razvoju, poput znanosti i tehnologije ili gospodarstva i ekonomije. Princip kontinuiteta tako je i sam evoluirao odnosi se na kontinuirani razvoj uz pretpostavku stabilnog odravanja svih do tada prijeenih stepenica. Pritom valja primijetiti da se princip kontinuiteta odrava i

1

jaa svakim novim susretom sa diskontinuitetom, posebno prisutnim u prirodnim procesima. Implementirajui kategoriju kontinuiteta u nazor na svijet, racionalistiko gledite sklono je svaku iznimnu i nepredvidivu pojavu u prirodi razumijevati kao prividnu, naime, poblia analiza i istraivanje svakako e razotkriti skrivenu povezanost. U tome smislu i razvojne tehnologije dobivaju jo jednu novu destinaciju prema kojoj e usmjeriti svoje istraivalake snage i postii nov napredak. Na tome je putu priroda definirana kao objektivna danost sa svojstvima i zakonitostima neovisnima o ljudskoj spoznaji, a ljudska se svijest i misao otkidaju od (prirodnoga) tijela i diu na razinu mistine realnosti. Protekla stoljea pouzdaju se u ljudski razum, uvruju autonoman poloaj ovjeka u odnosu spram prirode, te izgrauju vjeru u znanost i znanstvene metode suvereno izdvajajui ovjeka iz prividne diskontinuiranosti. Na nam ratio govori da ljudi jesu dio prirode, iako biti dijelom prirode nije sve to ljudi jesu.

Prosvjetiteljsko uzdanje u ljudski razum izgradilo je o ljudskoj osobi blistavu, vrstu predodbu, namijenivi ovjeku, jedinom subjektu u svijetu objekata, sudbinu da osvoji ovaj svijet. Posveenost perspektivama i interesima ljudske osobe u svojim se teorijskim postavkama iscrpljuje u uvjerenju da razum i autonomija predstavljaju temeljne aspekte ljudskog postojanja te da su razum, skepticizam i znanstvene metode jedino odgovarajue orue za otkrivanje istine. Na takvim temeljima, antropocentrini humanizam odano razvrstava i klasificira prirodu u konceptualne ladice, posljedino birokratizirajui i kronometrizirajui i na svakodnevni ivot. U nekritikom prihvaanju granica koje odvajaju ljudska bia od ne-ljudskih, ovjek je definiran kao jedini lan u jednadbi moralnoga djelovanja. Favoriziranje antropocentrizma, u vidu njegova razumijevanja kao primarno egocentrine teorije vrijednosti tipino ekonomske naravi, pretpostavljeno e dovesti do ponaanja koja e ugroziti opstanak prirode. Zastupnici ekoloke etike poistovjeuju humanizam i antropocentrizam etiketirajui ih kao neprihvatljivu formu preferencije vrste u kojoj se ljudska prava, a pogotovo ljudska autonomija, vide kao problematini izvori ravnodunosti ili ak i injenja tete drugim ivim biima i prirodi u cjelini. Tako se i humanizam vidi prije kao dio problema negoli kao njegovo mogue rjeenje. Neki autori meutim sumnjaju u mogunost istinskog oivotvorenja konzervacionistikih ideala koji

2

pretpostavljaju odbacivanje humanizma, dapae takve pokuaje karakteriziraju kao aroganciju humanizma (Ehrenfeld, 1978) koji svoj vrhunac doivljava u prividnoj samo-negaciji. Svako nastojanje usmjereno odbacivanju antropocentrizma, pa i humanizma, moe se usmjeriti samo na one koji mogu promiljati, prosuivati i djelovati, odnosno moraju i ovjeka uzeti za ozbiljno. Budui je naa pozicija nuno ljudska te je iluzorno nadati se bilo kakvom drugom nego antropoinom doivljavanju prirode, vrijedi sagledati koliko antropocentrina pozicija uistinu predstavlja perspektivu kobnu po budunost.

Etimoloki, pojam antropocentrizma sugerira brigu za ovjeanstvo, prije negoli brinost sa egoistinim predznakom uperenu prema individui; anthropos se odnosi na ljudsko bie, bez spolnih ili kvantitativnih karakteristika. U tome smislu, i antropocentrizam kao etika pozicija naglaava ljudski rod u cjelini; zahtjev ovjek prije aligatora (Marietta, 1994: 74) implicira ljudski rod, bez obzira koliko sam po sebi bio dvojben ili pogreno usmjeren. U fokusu procesa etike valorizacije na antropocentrinim temeljima tako se ne nalazi pojedinac, kao samostalno djelujui ego, ili manja grupa ljudi odsjeena od svih ostalih. I poziciji onoga koji donosi moralnu prosudbu, antropocentrizam atributira univerzalno ljudsku odrednicu; najveu vrijednost pronalazi u humanumu koji povezuje nae male, pojedinane, sebi-usmjerene moralne obzire. Antropocentrina etika utoliko se i moe nazivati etikom ukoliko nadilazi ogranienja pojedinanih moralnih obzira. Pritom dakako ne treba imati iluzija da se egoistini nasrtaji na prirodu ne mogu opravdavati progresom u ime ovjeanstva. Demagogija svoje mjesto uvijek najbolje pronalazi pokraj velikih ideala.

Unato iroko zasnovanom konceptu humanizma gdje se, iitavajui brojnu literaturu i vrludajui izmeu mnotva definicija moemo pitati ima li netko tko nije humanist, sam pojam humanizma ipak je, ini se, bremenit znaenjima batinjenima iz prolosti. Tako se nerijetko susreemo, uz poistovjeivanje humanizma i antropocentrizma, i sa povezivanjem humanizma uz ateizam ili znanost. No, pogled unazad otkriva neto drugaiju sliku. Poruku antike rani humanistiki mislitelj otitava u kranskome kljuu vjerodostojnosti vjere, objedinjujui znanja o ljudskom i boanskom, o mudrosti i srei. Upravo je humanizam u renesansi usmjeren na pokuaj pomirenja dvaju svjetova, transcendentnog i imanentnog,

3

ovostranog i onostranog, sve kao pokuaj odgovora na pitanje moe li ovjek svojim djelima zasluiti vjeni ivot, razvijajui svijest o vlastitoj moi svoga znanja i spoznaje svijeta u kojem ivi (Schiffler, 1992: 53). Prosvjetiteljska vjera u razum potencirala je antropocentrinu hladnou, beskrvnost i sistematinost prosvjetiteljskog humanizma kakvim ga se danas esto ocrtava. No upravo se strastveno povjerenje u ljudski razum nalazi u podlozi prosvjetiteljskoga kriticizma i skepticizma. Za humaniste prosvjetiteljstva vanost znanosti ne lei primarno u njenim dostignuima u proirivanju ljudskoga znanja, koliko u energiji, snazi i univerzalnosti njene metode i objektivnog karaktera. Ranim je humanistima Heraklo, grki junak-polubog, simbolizirao podtekst temeljnih problema miljenja njihova vremena: odnos boanskog i zemaljskog u ovjeku, tjelesne snage i duhovne moi, sudbine i volje, smrtnosti i besmrtnosti. Predodreen za junaka nadljudska djela, no ipak nemoan prekoraiti granice dvaju svjetova kojih je sudionikom, Heraklo je omiljen motiv ranog humanizma kao bie koje ivi uvijek izmeu, tjelesno i duhovno bie znanja i uma, dobra i zla, estitosti i pobonosti, slave i moi (Schiffler, 1992: 49). Na slian nain i Goyina grafika iz 18. stoljea, koja prikazuje uenjaka zaspalog za svojim stolom dok ga okruuju zloslutna bia, produkti njegove none more, moe ocrtati i naslijee humanizma prosvjetiteljstva. Nazvana Usnulost razuma proizvodi udovita, nosi i popratni komentar autora: Usnulost razuma proizvodi strana udovita. Ali razum, udruen sa imaginacijom izvor je umjetnosti i svega divnoga.. Na koncu, odreujue karakteristike humanizma 18. stoljea su slavljenje autonomije ovjeka, autonomije osigurane kroz kritike i kreativne moi razuma.

Vjerojatno radi stupnja nehumanosti, 20. stoljee posebno je posveeno temeljitoj i iscrpljujuoj analizi prirode i vrijednosti ovjeka. Znanstveno-tehnika revolucija (Supek, 1995: 392) otvorila je mogunosti za najvee zlo i dobro, natjerala na preispitivanje odrednica humanuma, i zatraila i novi humanizam. Time i antropoloki humanizam kao elitistiki koncept koji favorizira ovjeka, danas vie ne pronalazi svoja uporita. Humanizam danas treba itati uz razumijevanje intelektualnog i duhovnog konteksta i parametara postavljenih tijekom duge i dalekosene rasprave o samoj naravi i filozofije i vrijednosti humanizma, uz nune nadgradnje. Maritain, pozivajui na izgradnju koncepta cjelovitog humanizma,

4

navodi da je nesrea klasinoga humanizma u tome to je bio antropocentrian, a ne u tome to je bio humanizam (Maritain, 1989: 38), usprkos tome priznajui mu znatan napredak na podruju refleksivnosti i samoosvjetenja. Danas produkti tehnoznanosti djeluju na prirodu i omoguuju intervenciju u njene samo-procese na nain koji se pokazuje destruktivnim te poziva na nadilaenje anti-prirodnog humanizma.

Jer, humanistiki su nazori i vie nego okrznuli prirodu. Oni dijelovi prirode koji nisu bili iskoristivi nisu bili niti vrijedni panje, a niti zatite. Humanistiki ideali, derivirani iz naslijea prosvjetiteljstva, jednako tretiraju ovjeka i prirodu hladno, racionalno, praktino, poeljno uz pozitivan cost-benefit omjer. S druge strane, rastua bojazan za budunost uz svijest o beavnoj mrei beskrajnih simbiotskih odnosa i meusobnih zavisnosti nevidljivih sila prirode, jaaju senzibilitet za pitanja ivota u svim njegovim sastavnicama i nunim uvjetima opstanka. Sve ee elimo zatititi neki dio prirode, koji izlazi izvan okvira utilitaristiki motiviranog, dobro uhodanog djelovanja, te se susreemo sa problemom opravdanja takve nakane. Jer, ini se, razlog uvijek mora postojati. U drutvu koje je stoljeima odgajano da koristi i iskoritava prirodu i priroda sama postala je dio ekonomije. Vrste i prirodne zajednice koje nemaju ekonomsku vrijednost ili im se neka potencijalna vrijednost ne moe naslutiti, teko opstaju u susretu s neim korisnijim. Ve je Aldo Leopold (Leopold, 1949) detektirao da ukoliko je neka od ne-ekonomskih kategorija unutar prirode ugroena, a usput nam je draga, nema nam druge nego izumiti suptilne razloge koji joj daju ekonomsku vrijednost. Takvim izumljenim vrijednostima vie-manje uspjeno moe se pridodati cjelokupna komercijalna aparatura koja omoguava njihovu objektivaciju na tritu. Kako bismo povezali ljude i ne-ljudska iva bia, ini se da ipak moramo govoriti naim jezikom.

Danas se redukcionizmi gue u vlastitoj brojnosti, subspecijalizacija znanosti raspruje znanje, hominizacija i humanizacija se udaljuju, a posljedino se javlja potreba rekonceptualizacije osnovnih smjernica ljudskoga djelovanja. Od humanizma koji je traio osloboenje od prirodne determiniranosti pod obrazloenjem realizacije iskonske ljudske biti, humanizam nove generacije trai putove za harmonizaciju prirodne determiniranosti i ljudskih moi i djelovanja. Danas e i konceptualno opreni nazori

5

pronai zajednike osnove, proizale iz dunosti i odgovornosti koje su do nedavno bile nepoznate. Snage kontinuiteta i diskontinuiteta perceptivno mijenjaju svoje pozicije suprotstavljene strane sad su dijelovi jedinstvene matrice. Zadaa humanizma usmjerena je stjecanju svijesti o ivotno vanoj potrebi dvostrukog upravljanja planetom, o spoju refleksivnog upravljanja ovjeanstvom i nesvjesnog ekoorganiziranog upravljanja prirode (Morin, 2008: 170). Pritom kritika starog, prirodi suprotstavljenog humanizma, ne znai i odbacivanje humanistike tradicije, nego upravo njenu dalju elaboraciju utemeljenu na dvije, u dosadanjoj humanistikoj tradiciji nepostojee, pretpostavke. Prva je da ovjeanstva mora biti (Jonas, 1990), dok druga podcrtava da je ljudsko postojanje nerazdruivo isprepleteno sa postojanjem ne-ljudskih vrsta te i smo podlono prirodnoj determiniranosti. Takva usmjeren humanizam nadilazi ogranienu koncepciju u kojoj samo ljudska bia i njihovi konstrukti, poput kulture i civilizacije, posjeduju inherentnu vrijednost. Pozitivan odnos spram prirode nadilazi utilitarni redukcionizam, ve u svome konceptu uvaava prirodu kao takvu, ujedno prepoznatu kao kreatora, ali i odravatelja ljudskog roda. Naslijeeni osjeaj za svijet u kojemu se ljudski subjekt smatra suverenim, jezik njegovim transparentnim medijem, a istina reprezentacijom njegove racionalnosti, doivljavaju radikalne promjene. Takva revizija ne znai i inauguraciju nekog anti-ljudskog univerzuma ili moda ukidanje ljudskog subjekta, ve propituje mogunosti i perspektive premjetanja hegemonijskog ratia nudei i druge subjekte. U tome smislu, novi korak humanizma u svjetlu bioetikog misaonog otvaranja svojem slabokrvnom i nedostatnom konceptu daje novu kritiku snagu sagledavanja svijeta iz heterogenih toaka gledanja.

Kretanje prema sve veoj specijaliziranosti, razmrvljivanje u sve udaljenije sustave i podsustave znanosti, ali i vrijednosti, s vremenom je dovelo do nestanka zajednikih integrirajuih poveznica. Otvorenost sustava jednih spram drugih, iako deklarativno prisutna, u praksi je onemoguena zatvaranjem znanosti u sve ue specijalizirane rukavce. Isto se dogaa i sa etikim teorijama koje bivaju pretvarane u etike kodekse ove ili one struke, u nekim sluajevima utemeljene i na meusobno vrijednosno disparatnim temeljima. I na duhovno-kulturnom podruju dolazi do udaljavanja tzv. kulturnih sektora koji, pomalo paradoksalno,

6

dolaze u sukob s rastuom tendencijom globaliziranja. U suvremeno doba ono to je zasigurno postalo globalno jesu problemi, pri emu su najoitiji oni iz podruja ekologije, dok modeli njihova rjeavanja tek poinju iznalaziti zajednike mehanizme djelovanja. Bioetika je tako i proistekla iz nastojanja suprotnosmjerne duhovne nastrojenosti, u svome izvoritu usmjerene na ostvarenje komunikacije razliitih perspektiva. U bioetikom horizontu humanistika misao mora dati nove odgovore na stara pitanja o idealima, iz njih proisteklih vjetinama i modelima ponaanja za novo doba.

Literatura

Chambers, Iain. 2001. Culture After Humanism: History, Culture, Subjectivity. Routledge. ovi, Ante. 2004. Etika i bioetika. Zagreb: Pergamena. Ehrenfeld, David W. 1978. The Arrogance of Humanism. In: Willers, B. Brower, Ross David. 1991. Learning to Listen to the Land. Island Press. Hulme, T. E. Read, Herbert Edward. 2000. Speculations: Essays on Humanism and the Philosophy of Art. Routledge.Inglis, David. Bone, John. Wilkie, Rhoda. 2005. Nature: Critical Concepts in the Social Sciences. Taylor & Francis.Jonas, Hans. 1990. Princip odgovornost. Sarajevo: Veselin Maslea. Leopold, Aldo. 1987. A Sand County almanac, and sketches here and there: And Sketches Here and There. Oxford University Press US.Marietta, Don E. 1994. For People and the Planet: Holism and Humanism in Environmental Ethics. Temple University Press.Maritain, Jacques. 1989. Cjeloviti humanizam. Zagreb: Kranska sadanjost. Morin, Edgar. 2008. Etika. Zagreb: Masmedia. Schiffler, Ljerka. 1992. Humanizam bez granica. Zagreb: Hrvatsko filozofsko drutvo.Supek, Ivan. 1995. Filozofija, znanost i humanizam. Zagreb: HAZU i kolska knjiga. Vaughn, Lewis. Dacey, Austin. 2003. The Case for Humanism: An Introduction. Rowman & Littlefield.

7